1.

UVOD

Kranstvo, a sa njime i Crkva kao njen institucionalni oblik, proao je do

dananjih dana velik i zahtjevan povijesni put sa ciljem pronalaska svoga mjesta pod suncem
u ivotu svake individue i irenja radosne vijesti sadrane u uenjima Isusa Krista te njegovih
apostola. Meutim, ono to je zaista nevjerojatno mogli bismo to nazvati svojevrsnim
fenomenom jest injenica kako je kranstvo od nove prakse unutar judaizma od strane
jedne malene grupe ljudi sakupljene oko osobe Isusa Krista kroz tri stoljea postiglo to da
postane slubena religija jo tada monog Rimskog Carstva. Cijela ta pria oko ukorjenjivanja
kranstva u strukture rimskoga drutva i danas izaziva veliko zanimanje meu istraivaima
tih davnih vremena. Zanimljiva je injenica kako su krani, koji su svojevremeno bili smatrani
sektom od strane veinskog poganskog drutva1 koje je (uz slubeni rimski panteon) tovao i
niz kultova istone provenijencije, postali spiritus movens itavih dogaanja u razdoblju od 4.
st. pa nadalje. Svojim Milanskim reskriptom kojim priznaje ravnopravnost kranske religije s
ostalim postojeim religijama i kultovima godine 313., Konstantin je uveo krane sa
socijalno religijske margine u rimsko drutvo. Kao zakljuak prvoga razdoblja razvoja
kranske religije moemo staviti Teodozijev proglas 380. godine koji je kranstvo stavilo na
pijedestal slubene dravne religije. U tome je trenutku nekadanji mnogo slavljeni i aeni
rimski panteon, zajedno sa ustolienim kultovima istone provenijencije (i pripadajuim
blagdanima i obiajima), postao marginaliziran. Ba kao i kranstvo u svojim skromnim
poecima to je svojevrsni dokaz da povijest zna ponekad biti gadno sarkastina.

Literatura koritena za ovaj referat jesu, izuzev neizbjenog Huberta Jedina i njegovog
prvog sveska Velike povijesti Crkve te Franzenova Pregleda povijesti Crkve, koritene su i lanci
poput primjerice lanak Danielle Slootjes2 Governor Trumped By Bishop: Shifting Boundaries In
Roman Religious And Public Life te poglavlje iz knjige Klausa Wengsta3 Pax Romana and the Peace
of Jesus Christ, 'Peace and concord' Parallels between the church and the empire in Clement of
Rome.

1
Potrebno je navesti da su bili smatrani sektom i od strane idovske zajednice (op.a.)
2
Danielle Slootjes stekla je magisterij i doktorat stekla na sveuilitu Chapel Hill u Sj. Karolini (2000. i 2004.),
dok je post doktorski studij stekla na sveuilitu Radboud u Nijmegenu gdje radi i kao predavaica na od 2007.
godine. Njeno podruje rada obuhvaa ponaanje ljudi i kontrola mase u Europi u razdoblju ranog srednjeg
vijeka s posebnim osvrtom na Rim i Konstantinopol te kasnoantike dijeceze u administrativnom i crkvenome
smislu sa osvrtom na period od 4. do 6. st.
3
Klaus Wengst postaje profesor na Rheinische Friedrich-Wilhelms-Universitt u Bonnu 1970. godine, dok od
1979. do umirovljenja 2007. predaje protestantsku teologiju Novoga Zavjeta na sveuilitu Ruhr u Bochumu.
Bio je lan, a kasnije i predsjednik drutva Arbeitsgemeinschaft Juden und Christen (1992. 2006.). Njegovo
glavno podruje rada obuhvaa odnos Novog Zavjeta i idovstva
2. U POETKU BIJAE RIJE (Iv. 1,1) POECI KRANSKIH OPINA

Nesumnjiva je injenica da poetak povijesti Crkve poinje sa Isusom Kristom

centralnom personom ije je djelovanje i ivot temelj svega to Crkva poduava. Za dokaz
njegove povijesnosti bitni su, uz vijesti od strane Tacita i Josipa Flavija, i prva tri Evanelja,
Djela apostolska i nekoliko Pavlovih poslanica.4

Njegove poruke, koje su za one prezrene i malene zvuale itekako utjeno i pruale im
nadu u bolje sutra, ipak nisu prolazile bez odreenih uvjeta. Isus poziva pojedinca da se itav
preda i ostavi za sobom sve to je stvorio ili posjedovao. Svi koji su tako uinili bijahu pozvani
u Oevo kraljevstvo te su tako sainjavali novo zajednitvo to se moe oitovati u Isusovim
rijeima i djelima. Poruke koje je Isus izrekao povezuje sve one koji su ih prihvatili inei ih
braom jedne vjerske obitelji.5

Razdoblje nakon Kristova raspea i uskrsnua bilo je jedno vrlo zanimljivo razdoblje za
institucionalni razvoj onoga to e se kasnije nazivati Crkva. Zadatak koji su apostoli dobili po
Isusu a to je bilo da nastave njegovo propovijedanje spasa i navijetaju njegovu radosnu
poruku o Kraljevstvu6 - nije bio nimalo lagan. Stoga su se apostoli morali itekako pomuiti da
se snau to se organizacije tie kako bi Kristova rije stigla do svih onih kojima je bila
namijenjena.
Iz toga se razloga poinju razvijati praopine koje se nigdje ne javljaju kao jednoobline,
nego kao ralanjene zajednice, koje su uvijek graene na naelu jedinstva glava tijelo.
Nosioci slube postavljeni su i pozvani za to da predstavljaju Gospodina i da u njegovo ime
rijeju i sakramentom nastave djelo spasenja. Oni jedini vre slubeno vodstvene funkcije, bilo
u slubi cjelokupne Crkve kao apostoli, proroci ili evanelisti, bilo u slubi pojedinih opina
kao biskupi, prezbiteri, akoni, uitelji i pastiri.7
Poeci prve opine krana (toniji termin bio bi judeokrana, jer jo potuju uzuse i
norme judaizma), koja se u literaturi moe pronai i pod nazivom praopina ili jeruzalemska
praopina, oznaila je zaetak organizacijske avanture budue Crkve.

4
Hubert JEDIN, Velika povijest Crkve, svezak I. Od praopine do ranokranske velecrkve, Kranska
sadanjost, Zagreb (dalje: H. JEDIN, Velika povijest Crkve I.); str. 84 85
5
Ibidem, str. 86 87
6
August FRANZEN, Pregled povijesti Crkve, Kranska sadanjost, Zagreb, 2004.; str. 9
7
Ibidem, str. 10
 Iz prvih sedam poglavlja Djela apostolskih mogue je uvidjeti organizaciju te prve
praopine postojao je apostolski kolegij koji je uz originalnu dvanaestoricu s imunom
Petrom na elu (moemo ga nazivati u dananjim terminima biskupom) te manji sedmerolani
kolegij akona koji je vrio stolnu slubu, zbrinjavao siromane i podupirao duobriniko
djelovanje apostola. Naposljetku, postoji i kolegij starjeina (prezbiteri), ija je uloga bila da
pomau apostolima ili presjedavajuem u jeruzalemskoj opini.8
Uskoro se utjecaj jeruzalemske opine proirio van glavnog grada Palestine pa tako
prema Djelima apostolskim pronalazimo krane u Judeji i Samariji, koje Petar i Ivan posjeuju
i posveuju.9 Potrebno je rei da se u jeruzalemskoj opini poinju oblikovati kranske
znaajke poput krtenja i slavljenje euharistije to je sve vie stvaralo jaz izmeu krana i
idova to je na kraju rezultiralo progonima i kasnije svojevrsnom anatemom od strane idova.
Potrebno je rei jo i injenicu da se oko 50. godine u Jeruzalemu odrao protokoncil kojega
su predvodili Jakov Pravedni, glavna persona unutar opine te imun Petar. Najvea odluka tog
apostolskog koncila bila je da krani iz poganstva u naelu nisu podvrgnuti idovskom (tj.
Mojsijevom) zakonu te iz toga proizlazi zakljuak kako netko ne treba biti obrezan da bi bio
dijelom kranske zajednice to je utjecalo na daljnje irenje kranstva.10
Tako je taj utjecaj doao i do Antiohije, prvoga grada u kojemu se osnovala kranska
opina, a koja se sastojala od Neidova. Ne znamo njenu unutarnju strukturu pa se ne moe rei
koliko je posluila sv. Pavlu kao uzor za stvaranje opina tokom njegovih misijskih
putovanja, no sigurno je da se u Antiohiji pripadnici njene opine poinju po prvi puta nazivati
kranima. Ukratko, antiohijska opina je kranskoj vjeri posluila kao odskona daska
za daljnji razvoj na istoku Rimskoga Carstva.11
Na kraju potrebno je spomenuti ovdje i rimsku opinu, za koju se vee predaja da ju je
osnovao sam sv. Petar nakon to je zbog progona nad kranima u Jeruzalemu 42./43. otiao
van svoje nekadanje opine. O tome da rimska opina postoji svjedoe nam Pavlova poslanica
Rimljanima, prisustvo Rimljana u Jeruzalemu za vrijeme prvog blagdana Duhova (Dj 2, 10) te
susret sv. Pavla sa suprunicima Akvilom i Priscilom u Korintu (Dj 18, 2).

8
H. JEDIN, Velika povijest Crkve I., str. 89 90; str. 91, 94 95
9
Ibidem, str. 91
10
A. FRANZEN, Pregled povijesti Crkve, str. 11; pogledati Dj. 15, 6 i Gal. 2
11
Ibidem, str. 12 13
 O Petru kao osnivau rimske opine i prvome rimskome biskupu podatke pronalazimo
u sljedeim izvorima Klementovo pismo Korinanima; pismo biskupa muenika Ignacija
Antiohijskog Rimljanima; Irenej Lionski, koji je prvi zapisao potpuni niz rimskih biskupa; na
kraju Tertulijan u svojim djelima De praescriptione haereticorum i Adversus Marcionem.
Kasnije stvorena datacija prvih rimskih biskupa, prvo od strane Hegesipa i Ireneja u 2. st., a
potom u 4. st. od strane Euzebija Cezarejskog i Catalogus Liberianus sluila je kao potvrda
istoe i neiskrivljenosti vjerske istine Isusa Krista sadrana u redoslijedu rimskih papa koji su
slijednici sv. Petra.12

2.1 Daljnji razvoj

Naravno, brzo irenje pratio je i rani unutranji razvoj te organski duhovni rast mladog
kranstva. Iza razdoblja u kojem su poloeni temelji Crkve u apostolsko doba, koje je
obuhvaalo prvu i drugu generaciju krana, slijedi takozvano postapostolsko vrijeme,
karakteristino po tome to je ono moralo od apostola preuzetu vjersku nauku predati treoj
generaciji i svim kasnijim pokoljenjima, te time zasnovati predaju u uem smislu. To
postapostolsko vrijeme predstavlja prema tome svojevrstan most izmeu apostola i kasnije
Crkve i prvu kariku u lancu tradicije. Naravno, mlado kranstvo moralo je osvojiti svoje mjesto
u svijetu, moralo se odrati i braniti i iznutra i izvana te se je trebalo dalje teoloki obraditi i
promisliti predaje u skladu s duhovnim rastom kranskih opina.13 Te zadatke preuzimali su
jedan za drugim apostolski oci, ranokranski apologeti i crkveni oci.

12
Euzebije Cezarejski prvi je koji spominje da je Petar proveo u Rimu 25 godina, to je zakljuio na temelju toga
da je iz Jeruzalema pobjegao 42. god., a muenitvo je podnio 67. godine; A. FRANZEN, Pregled povijesti
Crkve, str. 14
13
Ibidem, str. 16
 Pored te prve skupine apostolskih otaca postoji stanovit broj ranokranskih spisa koji
se zbog njihove starine i sadrajne blizine apostolskom vremenu obrauju zajedno u vezi s tom
skupinom; to su Diognetovo pismo, Barnabino pismo, Didach14, Pisma Ignacija
Antiohijskog15 i Hermin Pastir.
Svi ti spisi imaju neprocjenjivu vrijednost za nae poznavanje prakranskog ivota i
miljenja. Oni pokazuju kako se odvijao prijelaz od opine koju su osnovali apostoli na
prakranski konstitucionalni oblik, i kako je institucionalni znaaj, koji je izvorno snanije
prekrivao karizmatski duh, polako postajao upadljiviji. Ti nam spisi pokazuju jo i to kako se
oblikovao kanon Novog zavjeta.16
Prvim djelom koje se moe tono datirati u kranskoj literaturi izvan Novog zavjeta
moramo smatrati prvo Klementovo pismo. Sastavljeno je oko godine 96. u Rimu, izgleda kao
molbeno pismo i opomena koju rimska opina alje korintskoj, zahtijevajui od nje da sporove
koji su ondje nastali smiri te ponovo uspostavi mir i slogu. Autor pisma je po jednodunom
svjedoanstvu najstarije predaje Klement, rimski plemi, biskup rimske opine i trei nasljednik
sv. Petra u Rimu. To pismo predstavlja najstarije pisano svjedoanstvo o muenikoj smrti
apostola Petra i Pavla u Rimu, te nam donosi i inae dragocjene povijesne vijesti o prva dva
progona krana u Rimu, Neronovom i Domicijanovom. U korintskom sporu postupa pisac tako
da se ne moe previdjeti stanovita samosvijest koja poiva na viem autoritetu, samosvijest koja
se nikako ne moe objasniti povezivanjem s rimskim karakterom uope, ve jasno ukazuje na
Petra i njegovo prvenstvo.17
Meutim, ovo pismo, osim same injenice da dokument jasno ukazuje na Petra kao
prvaka Crkve te samim time prvenstvo Rima nad ostalim kranskim opinama toga vremena
(u odgovoru korintske strane ne vidi se negacija toga prvenstva!), moe dati i jedan vrlo
zanimljiv uvid u injenicu kako je na Klementa, autora ovog pisma, djelovao ve prije
spomenuti Pax Romana.

14
Didach ili Nauk dvanaest apostola, koje istovremeno sadri prvo crkveno ustrojstvo i otkriva nam obredni
ivot ranog kranskog vremena, potjee iz prve polovice 2. stoljea, pri emu osnovni dio see jo u l. stoljee.
Pogledati na: Didach Nauk dvanaest apostola, Prudencija.hr, http://prudencija.hr/index.php/duhovnost/30-
the-didache, ulaz ostvaren 16. travnja 2017.
15
Iako nam Ignacijeva pisma (njih sedam) pruaju uvid u vjerovanja i hijerarhiju rane Crkve koja se sve vie i
bolje oblikuje (postoje biskupi, prezbiteri i akoni), ipak je pismo Sarminjanima jedno od najvanijih zbog
ovoga pasusa: Sluajte svi biskupa kao to je Isus Krist sluao Oca, a prezbiterij kao apostole, akone tujte kao
Boje zapovijedi! Kad se radi o Crkvi, neka nitko nita ne uradi bez biskupa! Samo ona svetkovina euharistije
vrijedi kao pouzdana kojoj je na elu biskup ili mu kojeg je on ovlastio. Gdje je biskup, ondje neka je opina,
kao to je katolika Crkva ondje gdje je Isus Krist (Ignacije ANTIOHIJSKI, Poslanica Smirnjanima, 8,1, u:
Franz Xaver von FUNK, Apostolski oci, knjiga I. (ur. Ivan Bodroi), Verbum, Split, 2010.; str. 84)
16
A. FRANZEN, Pregled povijesti Crkve, str. 16 17
17
Ibidem str. 17
 Ovdje se pojavljuju inioci koji sainjavaju Pax Romana, a to su mir, sloga i
stabilnost, stvari koje su Klementu izuzetno vane kako bi se potaknulo na jedinstvo unutar
Crkve kao institucije kao to je to uinjeno i na razini Rimskoga Carstva. Nije udno da ih
Klement esto spominje i zahtijeva, s obzirom na injenicu da ljubomora i nesloga (prema
Klementu) ine jaz unutar kranskih opina. Meutim, Klement poziva i na neto drugo u
svome pismu poziva na vjernost i poslunost caru jer ga smatra Bojim izaslanikom na Zemlji.
Ovo zanimljivo vienje rimskoga cara zaivjeti e tokom srednjega vijeka te e postati glavna
osobina prvo bizantskih careva, a potom i ostalih vladara na podruju Europe.

Gledano s time, Klement takoer poziva na prihvaanje stava poslunosti kako ne bi

ponovno dolo do pobuna kao to se to desilo u Korintu jer stvaranje pobuna ono to se kosi sa
stanjem trenutnoga poretka te samim Bogom.18

U svome pismu Klement donosi zanimljiva vienja kako bi trebala izgledati i djelovati
kranska zajednica. Prva takva usporedba je sa rimskom vojskom, koju Klement izuzetno
cijeni jer predstavlja aparat kojom politika vlast odrava mir i stabilnost unutar Carstva. Kao
to je rimska vojska ustrojena na tribune, centurione i quinqagenarii19, tako je organizirana i
Crkva na biskupe, prezbitere i akone (to se moe proitati izmeu redaka). to se tie
djelovanja kranske zajednice, Klement se nastavlja na rijei koje je izrekao sv. Pavao u
poslanici Korinanima, a to je da itava zajednica ini Kristovo tijelo. Klement se nadovezuje
na ovu poslanicu kako bi trebalo ouvati to Kristovo tijelo u cijelosti. Unutar toga tijela snani
bi se trebali brinuti za slabe, slabi bi trebali uvati snane dok bi bogati trebali dati svoj imetak
siromanima koji bi zauzvrat trebali biti zahvalni Bogu jer im je omoguio da se netko brine za
njih. Jedan podosta zanimljiv pogled na stanje stvari.20

18
pogledati u: Klaus WENGST, 'Peace and concord' Parallels between the church and the empire in Clement
of Rome, u: Pax Romana and the Peace of Jesus Christ, London, 1987.; str. 105 118
19
Ovaj tip oblikovanja vojne jedinice ne postoji u rimskoj vojsci, ve je tipian za vojske helenistikoga tipa.
Ipak, kod rimske vojske postoji grupa vojnika od 8 ljudi i ona se naziva contubernium te je predstavljala
najmanju vojnu jedinicu unutar rimske legije. Deset takvih jedinica inili su centuriju (op. a.).
20
K. WENGST, 'Peace and concord' Parallels, str. 116
3. IN HOC SIGNO VINCES IRENJE KRANSKOGA UTJECAJA NA
ADMINISTRATIVNE STRUKTURE RIMSKOGA CARSTVA

Sa smirajem tzv. krize 3. stoljea iz koje je Rimsko Carstvo izalo slomljeno u

financijskome smislu, dolazi do promjena na svim poljima poevi od onog politikog pa sve
do kulturalnog, religijskog i socijalnog polja. Navjestitelj tih promjena bio je car Dioklecijan,
koji je sa dolaskom na vlast pokuao (koliko je mogao) popraviti stanje u Carstvu. Iz toga
razloga izdaje Edikt o cijenama kako bi regulirao cijene na nestabilnome tritu, uvodi tetrarhiju
kako bi mogao lake upravljati jo uvijek ogromnim Carstvom te mijenja ustaljenu
provincijalnu strukturu poveavi broj provincija na brojku od njih 104, pritom ih smjetajui
unutar 12 dijeceza i 4 prefekture.21

Ono to je novo jest injenica da odjeljuje vojnu funkciju upravitelja provincije od

civilne funkcije tako da je provincija imala sada dva upravitelja. Od tada, civilni upravitelj imao
je obavezu prikupljanja poreza i rjeavanja sudskih sporova. Zanimljiva je injenica da
upraviteljima nije smjela biti osoba iz provincije kojoj je bio potreban upravitelj. Dakle, nije
bilo dobro ako je netko bio lokalac.22

Ono to se dogaalo u meuvremenu sa kranstvom jest to da se ono sve vie irilo i

sve vie ukorjenjivalo u strukture rimskoga drutva to nam moe dokazati pismo tadanjeg
upravitelja Bitinije Plinija Mlaeg caru Trajanu 112. godine kada se ali na ogroman broj
krana s kojima ne zna to bi uinio pa je nekoliko njih zbog nepokoravanja slubenom uzusu
ponaanja smaknuo.23 Kranske opine nicale su kao gljive poslije kie, posebice na istoku
Carstva dok se istovremeno rimska opina pod papom Fabijanom preureuje kako bi primila
nove lanove.24

21
Danielle SLOOTJES, Governor Trumped By Bishop: Shifting Boundaries In Roman Religious And Public
Life, u: The Impact Of Imperial Rome On Religions, Ritual And Religious Life In The Roman Empire;
Proceedings Of The Fifth Workshop Of The International Network Impact Of Empire (Roman Empire, 200 B.C.
A.D. 476) (ur. L. De Blois, P. Funke, J. Hahn), Mnster, June 30 July 4, 2004.; Leiden, Boston, 2006.; str.
219
22
D. SLOOTJES, Governor Trumped By Bishop, str. 220
23
Korespodenciju Plinija Mlaeg i Trajana pogledati na: William WHISTON, Letters of Pliny the Younger and
the Emperor Trajan, Frontline,
http://www.pbs.org/wgbh/pages/frontline/shows/religion/maps/primary/pliny.html, ulaz ostvaren 17. travnja
2017.
24
A. FRANZEN, Pregled povijesti Crkve, str. 15
 Poseban elan razvoja kranstvu dao je Konstantin I. Milanskim reskriptom 313. godine,
samo godinu dana nakon to je postignuo veliku pobjedu na Milvijskome mostu. Od tada se je
Konstantin poeo sve vie ukljuivati u religiozna pitanja dok je istovremeno oslobodio
kransko sveenstvo poreza, ovlastio je Crkvu da prima oporune zapise dok je biskupima dao
sudske ovlasti koje je do tada imao civilni upravitelj. Moe se rei da je Crkva tj. njeni
pripadnici, su od toga trenutka izali iz margina rimskoga drutva i utjelovili se u strukturu
rimskoga drutva.

Ne bi trebala uditi odluka Konstantina o davanju sudskih ovlasti biskupima, s obzirom

na injenicu kako je (poevi od Dioklecijanova vremena), biskup sve vie poeo preuzimati
sudske ovlasti iz razloga to je civilni upravitelj bio stacioniran u glavnome sreditu provincije
te mu je mandat trajao kratko (tako da nije mogao zasigurno rijeiti sve sudske sporove koje je
dobio). S druge strane, biskup je od trenutka stupanja na tu poziciju ostao doivotno te je ee
bio blie onima koji su trebali pomo juridike prirode25.

Ako se uz to pridoda injenica da je broj kranskih opina (kojih je bilo itekako,

posebice na istoku zbog prirode irenja kranstva), ustvari bi bilo ludo od strane lokalnog
stanovnitva da su putovali u udaljeno sredite traiti sudsku pomo upravitelja kad postoji
vjerojatnost da se spor moda nee ni rijeiti. Naravno, biskupi su pritom ostali vjerske voe
svoje opine.26

25
Potrebno je rei da biskupi nisu rjeavali sporove vezane uz kriminalne radnje; Pogledati u: D. SLOOTJES,
Governor Trumped By Bishop, str. 230
26
Pogledati u: D. SLOOTJES, Governor Trumped By Bishop, str. 230
4. ZAKLJUAK

Potrebno je na kraju rei kako nam povijesni razvoj kranstva moe dati jedan lijepi
uvid u situaciju koja je vladala u Rimskome Carstvu u razdoblju od 1. do 4. stoljea te mjesto
krana unutar toga razdoblja. Iz Klementova pisma mogue je uvidjeti situaciju u hijerarhiju
kranskih opina 1. st. te svojevrsni poziv svih kranskih opina (ne samo korintskoj) na
slogu i jedinstvo, tipine odrednice onoga to se nazivalo Pax Romana, a koje je Klement
objeruke prihvatio kao bazu za daljnji razvoj kranstva i njegove bolje unifikacije. S druge
strane, situacija u Rimskome Carstvu 4. st. donosi nam neto sasvim novo osim velikih
zahvata u administrativne strukture jo uvijek ogromnog Rimskog Carstva, ono donosi i sve
veu ulogu kranskih biskupa kao onih koji rjeavaju civilne sporove usprkos tome to postoji
civilni upravitelj koji posjeduje jurisdikciju rjeavanja sudskih sporova. Problem kratkog
mandata upravitelja i samim time pitanje uspjenosti i brzine rjeavanja sudskih sporova
rezultirao je okretanjem ljudi onome koji je tu bio praktiki oduvijek, a to je u ovome sluaju
bio biskup.
5. POPIS LITERATURE

1. Hubert JEDIN, Velika povijest Crkve, svezak I. Od praopine do ranokranske

velecrkve, Kranska sadanjost, Zagreb

2. August FRANZEN, Pregled povijesti Crkve, Kranska sadanjost, Zagreb, 2004.

3. Franz Xaver von FUNK, Apostolski oci, knjiga I. (ur. Ivan Bodroi), Verbum, Split,
2010.

4. Klaus WENGST, 'Peace and concord' Parallels between the church and the empire
in Clement of Rome, u: Pax Romana and the Peace of Jesus Christ, London, 1987.; str. 105
118

5. Danielle SLOOTJES, Governor Trumped By Bishop: Shifting Boundaries In

Roman Religious And Public Life, u: The Impact Of Imperial Rome On Religions, Ritual
And Religious Life In The Roman Empire; Proceedings Of The Fifth Workshop Of The
International Network Impact Of Empire (Roman Empire, 200 B.C. A.D. 476) (ur. L. De
Blois, P. Funke, J. Hahn), Mnster, June 30 July 4, 2004.; Leiden, Boston, 2006.; str. 218
230
6. Didach Nauk dvanaest apostola, Prudencija.hr,
http://prudencija.hr/index.php/duhovnost/30-the-didache, ulaz ostvaren 16. travnja 2017.
7. William WHISTON, Letters of Pliny the Younger and the Emperor Trajan,
Frontline, http://www.pbs.org/wgbh/pages/frontline/shows/religion/maps/primary/pliny.html,
ulaz ostvaren 17. travnja 2017.