Professional Documents
Culture Documents
Hitlerovi Ratnici PDF
Hitlerovi Ratnici PDF
do afrike pustinje
************************
Ervina Romela je i dalje pratila srea. Izueni vojnik je bio meu onih jedva
100.000 ljudi koje su novoj nemakoj republici pobednike sile priznale kao
oruanu silu. Mladi kapetan Romel, koji je na frontu stekao ime kao "ekspert za
borbu izbliza", naao je svoje mesto i u drastino redukovanom Rajhsveru
Vajmarske republike. Komandir ete u 13. peadijskom puku u
tutgartu/Ludvigsburgu postaje 1921. U narednim godinama je njegova karijera
bila usporena. Hteo - ne hteo, osam godina je sledio staru peadijsku mudrost:
ukopati se i ne mrdati. Onda je dolo vreme kada je strunjak za manevarsko
voenje rata morao da i u mirnodopskim vremenima, van bojnog polja,
dokazuje svoje manevarske sposobnosti. U oktobru 1929. postaje predava u
Peadijskoj koli u Drezdenu. Ova obrazovna ustanova je bila izmetena sa Izara
na Elbu, jer su mladi apsolventi u Minhenu pokazali nedvosmislene aktivne
simpatije za stvar oveka koji je u novembru 1923. marom na Feldhernhale
pokuao da prigrabi vlast za sebe.
Romelovi vojnici
Romel je jo tokom rata stalno dolazio do granice koju je vojna tradicija bila
povukla. Dodue, on je dogurao do komandira ete i na frontu je briljirao svojim
izvanrednim dostignuima. Ali im bi se pojavili znaajniji zadaci ili neki po
inu stariji oficir bio na raspolaganju, morao se povlaiti. U carskoj armiji sami
uspesi nisu bili dovoljni, prednost su imali poreklo i stariji in.
U oktobru 1933, Romel preuzima novi zadatak kao komandant III bataljona 17.
peadijskog puka u Goslaru. To je bio puk sa slavnom prolou koji je
uestvovao u Sedmogodinjem ratu i u bici kod Vaterloa protiv Napoleona. Na
svom novom poloaju je po prvi put upoznao oveka koji se u meuvremenu
uspeo na mesto "firera i kancelara Rajha". U septembru 1934. Hitler je posetio
proslavu Dana seljaka Rajha u Goslaru. Po obiaju, jedinica SS-a je preuzela
linu pratnju firera i postavila je "poasnu strau". Romel je protestovao,
istrajavao je u tome da njegovi soldati ine poasnu etu. Ako njegovim ljudima
ne povere zatitu firera, povui e ih. Romel se nametnuo, barem vizuelno.
Kada je Hitler proao postrojenom jedinicom, ispred formacije SS-a stajali su
Romelovi vojnici. Uz to je njihov komandant, u drugom redu, marirao nekoliko
metara iza Hitlera. Ali uskoro je odnos postao bliskiji.
HITLEROVI RATNICI - abloni nacistike propagandne
mainerije
***************************************
ovek je bio olienje nemakog vojnika: plav i plavook, u skladu sa idealom toga
vremena, markantnih crta lica, kao da ga je Arno Beker, firerov vajar, isklesao u
kamenu. Ali on nije zbog toga avanzovao u najvie snimanog generala
Vermahta. Pobedonosni vojskovoa, koji je pred ukljuenim kamerama trabalo
da pokae svu svoju harizmu, potpuno se uklapao u ablon Gebelsove
propagande: frontovski oficir iz Prvog svetskog rata, jedan od malobrojnih
armijskih komandanata sa najviim ordenom carske Nemake, Pour le merite
naivina koji je nemogue uinio moguim. Tu je stajao ovek koga je Hitler
hvalio kao "jednog od najboljih nemakih vojskovoa"- on je govorio ono to je
nacional-socijalistiko vostvo rado slualo. Govorio je o "pobedi nad
nadmonijim", o tome kako je "uprkos velikim tekoama zadatak izvren".
"Odluujua je volja za pobedom", glasilo je njegovo geslo i u tome ga nije
mogao niko prevazii.
U tom trenutku nijedan armijski komandant nije uivao toliki ugled. Hitler je
forsirao svog "najdraeg generala" i eleo je da sada profitira od njegovih
uspeha. Gebelsova propagandna mainerija je napravila od Romela idol u
izvetajima nemakih Filmskih novosti. Sada su nacisti koristili svog junaka, a
on je dozvolio da bude iskorien. Romel je bio politiki naivan. Politika je za
njega imala znaenje slube otadbini. I poto se voa te otadbine zvao Hitler,
za Romela su "firer, narod i otadbina" bili jedno.
Matematiar i vojnik
Kada je deak Ervin Romel, kao sin uitelja i potonjeg direktora kole, roen 15.
novembra 1891. u Hajdenhajmu na reci Brenc, nije mu bila namenjena karijera
profesionalnog oficira. U porodici nije bilo neke vojne tradicije vredne pomena.
Tamo gde je staleki poloaj bitno formirao i obeleavao svest oficirskog kora,
poreklo iz vapskog prosvetarskog graanstva nije bilo dobra polazna pozicija
za uspon na vojni vrh.
Nareenja
Uspjeh koji je Romel ostvario tokom prve ofanzive, krajem marta 1941, ne moe
se objasniti samo petparakim trikovima. Vojni poloaj italijanskih jedinica u
Sjevernoj Africi bio je katastrofalan
**************************
Nita ne uspeva tako kao uspeh. I Hitler je cenio uspeh koji mu je Romel
pribavio. Dakle, cenio je i Romela. Diktator je znao da je Romel dao znaajan
doprinos pobedi nad Francuskom. I Romelu je bilo jasno kome treba da zahvali
to je dobio ansu da pokae svoje vojno umee.
"Suncokret" u Africi
Prevare u pustinji
Ali uspjeh koji je Romel ostvario tokom prve ofanzive, krajem marta 1941, ne
moe se objasniti samo petparakim trikovima. Vojni poloaj italijanskih
jedinica u Severnoj Africi bio je katastrofalan. Do njihove borbene snage
Britanci nisu mnogo drali: "Pesak u karburatoru je znatno ozbiljniji problem
nego Italijani", glasila je rairena predrasuda. Tano 150.000 italijanskih vojnika
bilo je zarobljeno, baze za snabdevanje nemakih saveznika bile su u rukama
neprijatelja, moral jedinica je bio slomljen. Tobruk, El-Age-ilu i celokupnu
Kirenajku bili su osvojili Britanci, i sada su pretili Tripolitaniji.
Romelov armijski korpus je 19. februara 1941. zvanino dobio oznaku pod
kojom je trebalo da se uzdigne u visine: nemaki Afriki korpus. Dok se 15.
tenkovska divizija u potpunosti iskrcala u Africi, koja je trebalo da njegovu
trupu dovede na nivo borbene spremnosti, ve je bio maj mesec. Snabdevanje
sila Osovine pomorskim i vazdunim putem bilo je izloeno stalnim
opasnostima od strane britanskih vazduhoplovnih i pomorskih snaga
stacioniranih na Malti. Nejasno je bilo i pitanje nadlenosti. Iako je Romel
tokom vojnog pohoda u Africi napravio karijeru, napredujui od komandanta
nemakog Afrikog korpusa, preko komandanta tenkovske grupe do
komandanta tenkovske armije i postavi konano komandant grupe armija,
formalno je ostao potinjen italijanskoj vrhovnoj komandi.
HITLEROVI RATNICI - Vilhelm Kajtel - Kajtel je htio da bude
strijeljan kao vojnik
Kajtelov cilj je bio "da preuzme dio krivino pravne odgovornosti sa onih koji su
njegova nareenja izvravali". Osim toga, on se nadao da e izbjei "neasno"
pogubljenje vjeanjem i umjesto toga biti pogubljen pred streljakim vodom,
"kao vojnik".
Kajtel je plakao kada je vidio kako buldoeri prave brdo od leeva. "Kada vidim
takve stvari stidim se to sam Nijemac", rekao je maral sudskom psihologu,
vidno dirnut, a svakako bi i brzo dodao: "Ja to nisam znao".
****************************************
Zloini Rajha
Pri tom je Vilhelm Kajtel na kraju svog ivota bio neposredno pred tim da svima
onima koji su njegovu ulogu i, takoe, ulogu Vermahta jo uvek prikazivali
bezazlenom, izvue tlo pod nogama. U februaru 1946. u kancelariju Roberta
Kempnera, amerikog vojnog tuioca u Nirbergu, javio se Kajtelov branilac, Oto
Nelte. Amerikanac je bio zauen to je Nelte hteo da s njim razgovara bez
prisustva prevodioca ili zapisniara. Tokom razgovora je shvatio da taj susret
odista zahteva diskreciju, jer se inilo da se celokupan Nirmberki proces nalazi
na prekretnici. Nelte mu je poverio da njegov branjenik "nosi veliki teret zbog
toga to je kao suvie pokorno orue potpisivao Hitlerova nareenja, i da eli
sve da prizna. Kajtelov cilj je bio "da preuzme deo krivino pravne odgovornosti
sa onih koji su njegova nareenja izvravali". Osim toga, on se nadao da e
izbei "neasno" pogubljenje veanjem i umesto toga biti pogubljen pred
streljakim vodom, "kao vojnik". Kempner je bio "pod dubokim utiskom".
Kasnije e priati da je Kajtelov plan protumaio kao "znak vojnike
pristojnosti" i kao "patriotski in".
To je bila pre svega filmska predstava uz pomo koje je odbojni maral, koji je
kao i svi drugi optueni svoje "nisam kriv" zavitlao u sudnicu, hteo da se
preobrati u pokajnikog grenika. Sastavljen od privatnih fotografija
pripadnika SS-a i snimaka saveznikih kamermana, prikazan je film o logorima
za unitenje, jedan bespotedni dokument uasa. Lion le Tanson, prevodilac na
suenju, i danas se sea reakcija: "Gering je rekao da je to blef, ruski film. Mnogi
su mislili da je nameten. Drugi su pak bili pod dubokim utiskom. Kajtel je
plakao kada je video kako buldoeri prave brdo od leeva". I sudski psiholog,
Gustav Gilbert, doiveo je Kajtelovu reakciju: "Kada vidim takve stvari stidim se
to sam Nemac", rekao mu je maral vidno dirnut, a svakako bi i brzo dodao: "Ja
to nisam znao".
Geringova nareenja
Kao razlog za to branilac je naveo da je "to naredio" Gering koga Kajtel "jo
uvek smatra svojim pretpostavljenim". Njegov branjenik je dodue jo uvek
miljenja da je priznanje ono pravo i da je "astan" korak, ali se, uprkos tome,
povinuje nareenju. Tako je otpala poslednja prilika Vilhelma Kajtela da pred
istorijom ispravi sliku o sebi, drei se onog najvieg principa, kojem je bio
spreman da podredi sve drugo: apsolutne poslunosti.
U trenutku zavretka rata bilo je 12.000 tona gasa na lageru. Kajtel je, poslije
konsultacija sa Hitlerom, odluio da "tabun" ne smije pasti u neprijateljske
ruke. Da li su tonui gospodari rata htjeli da zadre svoj posljednji adut u
rukavu?
******************************
U trenutku zavretka rata bilo je 12.000 tona gasa na lageru. Kada su prvi
magacini dospeli u blizinu fronta, Kajtel je, posle konsultacija sa Hitlerom,
odluio da "tabun" ne sme pasti u neprijateljske ruke. Da li su tonui gospodari
rata hteli da zadre svoj poslednji adut u rukavu?
Posljednji roendan
**************************************
Jedanaest godina nakon okonanja rata spor oko zakona o vojnoj obavezi
iskopao je dubok jaz izmeu politikih partija i stanovnitva mlade republike.
Jedni su pitali: emu vojna obaveza u eri atomske bombe? Drugi su se
pribojavali opasnosti da bi profesionalna vojska mogla da postane drava u
dravi. Sigurno je bilo samo jedno, da Savezna Republika Nemaka u okviru
NATO-a mora dati svoj odbrambeni doprinos - na bilo koji nain. Politiari u
Bonu su se nadali da e o tom kakljivom pitanju odgovor dobiti od vojnih
strunjaka, koji su i sami ranije bili profesionalni vojnici - u Hitlerovom
Vermahtu.
Tog 20. juna 1956. bonski politiari su napeto sluali pravce delovanja koje je
predlagao strunjak, koga je Hitler smatrao "najboljom glavom" meu svojim
generalima. Ekspert je poeo jednom duom bezbednosno-politikom analizom,
strateke konstelacije sila u zapadnom savezu, oznaio je Saveznu Republiku
Nemaku kao zemlju kojoj preti najvea opasnost od svih zemalja u NATO-u, da
bi zakljuio da se vojna obaveza ne moe izbei. I mora biti dovoljno duga
najmanje 18, a najbolje 24 meseca.
Time je feldmaral Erih fon Mantajn bio na istoj liniji kao i Uprava Blank,
pretea Ministarstva odbrane, koja je njegov savet, i po drugim vojnim
pitanjima, rado prihvatala. Dodue, Mantajn sa svojih 69 godina nije vie eleo
da igra aktivnu vodeu ulogu u Bundesveru, ali je smatrao svojom dunou da
stavi svoje znanje i iskustvo u slubu nove armije, koja e biti oruana sila u
odbrani demokratske drave i koja nee nikada vie voditi osvajaki rat za
nekog kriminalnog diktatora.
Prolo je tek dvanaest godina otkad je Hitler, u zenitu rata, otpustio svog
feldmarala, osudivi ga na pasivnost. Pri tom je ovom pruskom vojskovoi firer
mogao da zahvali za najznaajnije uspehe: trijumf nad Francuskom 1940, koji
predstavlja najvei uspeh u nemakoj vojnoj istoriji; ili osvajanje Krima; ili
stabilizaciju Istonog fronta posle staljingradske katastrofe. To su bili ratni
uspesi koje je ak i protivnik visoko cenio.
Takvi venci slave hranili su mit o "vojnom geniju", Mantajnu - vojskovoi iji
je ivot reprezentativan za onaj sloj generala koje je obeleio pruski
konzervativizam, koji su prema nacional-socijalizmu uglavnom bili rezervisani
ili odbojno nastrojeni, a ipak su postali Hitlerovo delotvorno orue.
Bilo je vrlo rano tog 31. marta 1944, kada su u vrhovnoj komandi na Istonom
frontu trgli Mantajna iz njegovog kratkog sna. Upravo je iz firerove glavne
komande javljeno da e kod Lvova uskoro sleteti Hitlerov avion tipa "kondor"
da komandanta prebaci do firera. Mantajn je znao ta to znai. Ve je neko
vreme slutio da e doi taj trenutak. Svi su raunali s tim oficiri u njegovom
tabu, generali u Vrhovnoj komandi armije (OKH). Visilo je u vazduhu. Sada je
doao as.
Vee pre toga, Vrhovna komanda armije je saoptila, preko radio-veze, grupi
armija "Jug" da e njihov vrhovni komandant, feldmaral Erih fon Mantajn,
biti poslat na odmor radi "ponovnog uspostavljanja zdravstvenog stanja".
Bolest kao razlog za razreenje? Mantajn je patio od katarakte, ali je stalno
odlagao neophodnu operaciju. Njegovo zdravstveno stanje pak nije bilo toliko
loe da bi ga onemoguilo u obavljanju komandantskih dunosti. Razreenje je
imalo drugu pozadinu. Ono je predstavljalo najniu i krajnju taku dugog niza
upornih razmirica sa Hitlerom.
U stvari, firer je, kao najvii gospodar rata, eleo da smeni ovog neprijatnog
vojskovou, koji nikada nije skrivao svoje miljenje - i to upravo kada je kod
Staljingrada cela jedna armija iskrvavila, a Junom frontu je pretio slom. Ipak je
oklevao. Bio je miljenja da se ne moe odrei oveka koji je vodio toliko
pobedonosnih bitki, koji je "vetinom ratovanja" i naizgled bezizlazne situacije
umeo da uini boljim.
Taku na "i" stavila je ponovljena svaa koja se odigrala ispred mape. Opet je
jedna velika armijska jedinica bila opkoljena, ovoga puta i I oklopna armija kod
Kamenez-Podolska. Opet je Hitler zahtevao da se ne odstupi ni za stopu. Ponovo
je Mantajn zahtevao da se odobri proboj.
***************************
Firer je 31. marta primio Mantajna u velikoj dvorani svog Berghofa, gde se
nalazio predimenzionirani panoramski prozor koji je, pri dobroj vidljivosti,
omoguavao pogled do Salcburga.
Pohod na Francusku
Tako je delovao i kao komandant grupe armija na istonom frontu: kao vojnik
ima da vri svoju dunost, i nita dalje od toga u slobodnoj interpretaciji
Bertolda Brehta: prvo dolazi poslunost, potom moral.
Kada je u avgustu 1914. godine izbio rat, mladi potporunik Mantajn je pre
vremena morao da prekine uenje na Ratnoj akademiji u Berlinu. "Najopasniji
protivnik saveznika" u Drugom svetskom ratu nije imao uredno zavreno
generaltabno obrazovanje. Ve kao autant u jednom peadijskom bataljonu
dokazao je svoj izraeni vojni talenat. Jedan komandant ga je hvalio da je
"najbolji autant kojeg je ikad imao".
Hitler je 23. novembra 1939. pozvao svoje generale i admirale, gdje im je tokom
"komandantskog prijema" stavio do znanja koji as je kucnuo: "Moja odluka je",
zavitlao je svojim oficirima, "nepromenjiva. Napau Francusku i Englesku u
najpovoljnijem i najskorijem trenutku".
***********************************
Bivi ratovi Mantajna nisu interesovali, a u novi, posle svih onih "cvetnih
ratova", nije verovao. "Znali smo da je Hitler od 1938. pregovarao da bi reio
poljsko-nemako pogranino pitanje. O toku tih pregovora generali nisu nita
znali. Nasuprot tome, garancije Velike Britanije su bile poznate. Niko nije bio
toliko kratkovid da ne bi prepoznao smrtonosno upozorenje. Iz tog razloga smo
bili uvereni da ipak nee biti rata. Seali smo se jedne Hitlerove izjave da on
nikada nee voditi rat na dva fronta".
Povreda neutralnosti Belgije je bez znaaja. Posle toga nijedan ovek nee pitati
koga smo pobedili". Tada je zapretio generalima, koje je rado kinjio reima
"straljivi zeevi" koji primenjuju "metode Vojske spasa": "Neu prezati ni od
ega i unitiu svakog ko je protiv mene." To je, pre svega, bilo upueno na
adresu vrha Vrhovne komande armije, Francu Halderu i Valteru Brauhiu, koji
su, kao i veina generala, smatrali da je ofanziva na Zapadu problematina i
neoprezna. Oficiri su hteli da dobiju na vremenu, nadali su se politikom
reenju, miru bez rata. General-potpukovniku fon Mantajnu se malo vie
urilo. Za njega je napad bio neizbean, ukoliko saveznike trupe same ne krenu
u ofanzivu. Udar bi morao da usledi najkasnije u prolee 1940, jer: "Ne moemo
ekati da Zapadne sile postanu nadmonije, dok nama, sa jednim znakom
pitanja, stalno iza lea stoji Sovjetski Savez".
Ofanziva na zapadu
Danas je poznato da plen Belgijanaca nije bio od nekog znaaja. Ali tada se
moralo raunati sa najgorim. Skicirana je nova strategija napada i Hitler je po
ko zna koji put bio nezadovoljan: planiranje Vrhovne komande armije je ravno
"razmiljanjima kadeta u koli"; generali su dodue itali Klauzevica, ali
premalo Karla Maja; gde je efekat iznenaenja?
Jake tenkovske snage grupe armija "A" trebalo je da prodru tamo gde protivnik
to najmanje oekuje: kroz, navodno, za tenkove bezbedne ume u Ardenima u
brzom lunom kretanju preko Sedana u pravdu obale Atlantika. Istovremeno je
grupa armija "B" trebalo da napadne belgijska utvrenja i time navede
francuske i britanske jedinice da uu u Belgiju. Ovim "rezom srpa", kako je
eril nazvao Mantajnov plan, neprijateljska armija je trebalo da bude
podeljena, a njihov pravac povlaenja odseen. To je bio koncept "munjevitog
rata".
**********************************
O Mantajnovom planu nije bilo ni rei sve dok se 29. januara 1940. nije pruila
prilika da se s njim upozna jedan oficir iz Hitlerove neposredne okoline.
Prilikom jedne informativne posete, pukovnik Ginter Blumentrit i major Hening
fon Treskov obavestili su Hitlerovog glavnog autanta, Rudolfa munta, koju je
varijantu napada Mantajn smatrao za bolju. Armijsku autant, major Gerhard
Engel, zapisao je 4. februara 1940. u svoj dnevnik: "munt je bio u Koblencu i
vratio se pun utisaka posle dueg razgovora sa f. Mantajnom. Ovaj je izrazio
duboke rezerve prema predloenom operativnom planu Vrhovne komande
armije. munt je bio uzbuen i ispriao mi je da je kod Mantajna, u bitno
preciznijem obliku, utvrdio postojanje istovetnog stava po pitanju teita
upotrebe snaga, onako kako je to firer stalno govorio".
Sada je trebalo urediti sastanak sa Hitlerom, a da se ne probudi Halderovo
podozrenje. Izlaz se ukazao 17. februara 1940. tokom specijalno prireenog
"radnog doruka" sa novoimenovanim komandujuim generalima u
Rajhskancelariji. Nakon toga je Hitler pozvao Mantajna da doe u njegovu
radnu sobu. Na velikoj mapi, Mantajn je do detalja objasnio svoj plan. Uvee je
zapisao u dnevnik: "Zapanjujue poznavanje vojno-tehnikih novina kod svih
drava...
Sumnjivi general
Nemaki napad na Francusku i zemlje Beneluksa poeo je 10. maja 1940. u 5.35
asova. Taj dan je Mantajn proveo sa svojom porodicom u donjoleskom
Lignicu. Zapis u dnevniku svedoi o njegovom razoarenju: "Poetak zapadne
ofanzive! Sedim kod kue nakon to sam se izborio da bude na ovaj nain
izvedena". Mantajnov plan je doveo do probojnog uspeha: nemake oklopne
divizije upale su u Francusku preko Luksemburga, Belgije i Ardena, probivi
francuske linije i preavi u manevarski rat. Nemaki tenkovi su 20. maja 1940.
stajali u Abevilu, na uu reke Some i na obali Kanala. Tenkovi su tako
munjevito juriali napred da je generalitetu uspeh sopstvenih trupa izgledao
neverovatan.
"Izgubljena pobjeda"
"Na komandujui general je", sea se Rudolf Graf, tada Mantajnov prvi oficir
ordonans, "vie voleo sve odgovor nego pokornu poslunost... Takoe mu je
bilo odvratno okolianje. Ko ne bi odmah preao na sutinu stvari, mogao je biti
siguran da ga nee neno tretirati".
Oruje je zautalo 25. juna 1940. u 0.35 asova. Zahvaljujui Mantajnu, Hitler se
nalazio u zenitu svoje moi. U Prvom svetskom ratu je gospodar rata, koji je
sada bez pogovora doputao da ga nazivaju "najveim vojskovoom svih
vremena", lino iskusio mesecima dugu pozicionu borbu. Sada je za samo est
meseci "iskonski neprijatelj" bio savladan. Potpisivanje povelje o kapitulaciji,
22. juna 1940. u umi kod Kampiona, za Hitlera je bio "najsreniji dan" u
njegovom ivotu. Konano je izgledao nadmono naspram kolebljivih generala.
Gebels je 19. oktobra 1943. u svom dnevniku jasno formulisao: "Mantajn je sve
drugo samo ne pristalica nacional-socijalistikog reima
*****************************************
Hitler je ostao pri svom: ni korak nazad, samo drati, drati drati... Stalno se
meao u komandovanje grupom armija "Jug". im bi Mantajn hteo da ga
vojnim razlozima uveri, on bi u razgovor uvodio privredne i politike nunosti.
Tim povodom e Mantajn rezignirano: "Protiv te dijalektike ne mogu nita". U
avgustu 1943. je protestovao kod Vrhovne komande armije: "Ako firer veruje da
ima boljeg vrhovnog komandanta, koji ima bolje ivce, pokazuje vie inicijative,
pronalazi bolju ispomo, jasniju viziju, onda sam rado spreman da se sa svog
mesta povuem. Ali sve dotle dok se nalazim na ovom poloaju moram imati
priliku da upotrebim sopstvenu glavu". Ponovo je pokuao da priblii Hitleru
ideju o jedinstvenoj vrhovnoj komandi na Istonom frontu, i naspram
dramatine situacije nije vie prezao da sebe predloi kao kandidata za mesto
vrhovnog komandanta Istoka. "Ako biste, moj fireru, pri tom mislili na mene
lino, glavom vam jemim da u front stabilizovati".
Umorni od ratovanja
Hitler se jo uvek drao Mantajna. Meutim, oni koji su traili njegovu smenu
postajali su sve glasniji. Od Staljingrada, kada je Mantajn smatrao da je
snabdevanje opkoljenih trupa iz vazduha nemogue, Gering mu je postao
protivnik, i u zagrljaju sa Himlerom i Gebelsom je u feldmaralu video novi
centar vojne moi, nanjuivi u njemu potencijalnog protivnika u borbi za
Hitlerovu naklonost. Ministar propagande Jozef Gebels uoio je ve u aprilu
1943. da je Mantajn u oblastima u koje se bio povukao uveo "humaniji tretman
prema stanovnitvu". Gebels je to 19. oktobra 1943. u svom dnevniku jo jasnije
formulisao: "Mantajn je sve drugo samo ne pristalica nacional-socijalistikog
reima.
Ali u ovom trenutku ne moemo nita preduzeti protiv njega jer nam je
potreban; barem to firer tako tvrdi." Gebels je nepunih osam dana kasnije bio
ubeen da je kod Hitlera konstatovao radosnu promenu raspoloenja: "Radi
saniranja alarmantne situacije na Junom frontu firer sprema velike personalne
promene... On hoe da na mesto general-feldmarala Mantajna postavi
general-pukovnika Modela kome bi poverio komandovanje nad grupom
armija." Ipak, i posle dva meseca Mantajn je bio jo uvek na svom poloaju.
Gebelsovo nestrpljenje je raslo "to ga firer jo uvek nije smenio sa poloaja.
Uopteno, on se zvao samo jo maral Unazad".
Napetost izmeu Hitlera i njegovog feldmarala je sve vie rasla kako se Crvena
armija sve brojnije pribliavala nemakim linijama na frontu. Hitler je 27.
januara 1944. tokom zasedanja nacional-socijalistikih komandanata odranom
u pozenskom dvorcu, upozorio feldmarale i generale sva tri roda Vermahta na
poslunost i lojalnost za Mantajna je to bila "nepojmljiva" uvreda. Svom
oficiru ordonansu, talbergu, Mantajn je to opisao da "nije mogao to vie da
podnese", kada je, na kraju, Hitler poeo da mata o poslednjem boju tokom
kojeg e uz njega stajati njegovi odani feldmarali. Hitler se doslovno vinuo u
viziju kada ga je Mantajn, jednim dvosmislenim dobacivanjem, prekinuo:
"Tako e i biti, moj fireru!"
**************************
Paulus i Staljingrad
Deceniju pre toga, 2. februara 1943. u 12 asova i 35 minuta, kod grupe armija
"Don" nemakog Vermahta bila je prispela radio-poruka. Ona je glasila:
"Oblanost na visini od 5.000 metara. Vidljivost dvanaest kilometara, isto
nebo, pojedinani mali oblaci, temperatura minus 31 stepen, nad Staljingradom
magla i crveno isparenje. Meteoroloka stanica se odjavljuje. Pozdrav
domovini".
Dva dana pre toga okonala se bitka za Staljingrad. To je bio poetak kraja
nemakog pohoda na Istok. Istorija ratova danas jedva da zna imena pobednika
ove silovite bitke. ali ona zna ime gubitnika: Paulus. On je neraskidivo vezan za
Staljingrad.
Taj grad je postao simbol i legenda. On provocira slike koje se razlikuju od ugla
posmatranja ljudi koji ih zamiljaju. Postoje mesta koja su povezana sa
nesrazmerno vie rtava Auvic ili Hiroima. Postoje porazi Vermahta koji su
imali veu strateku teinu Moskva, El-Alamejn, Kursk, Normandija. Ali taj
grad, udaljen 2.000 kilometara jugoistono od Berlina, postao je sinonim
propasti Vermahtovog uspenog modela "munjevitog rata".
Firerovo mariranje
Poto je njegova jedinica bila faktiki zbrisana, general fon Hartman,
komandant 71. peadijske divizije, uputio se na prvu liniju borbe odakle je, bez
zakona, pucao na sovjetske napadae dok ga jedan hitac u glavu nije usmrtio.
A zatim je lagao: "Znate, mi smo skromni, mi ga, naime, imamo." Oni ga nisu
imali, niti e ga imati, to "uporite". Do samog kraja Crvena armija je ogoreno
branila mostobran irok nekoliko stotina metara na severnoj obali Volge u
Staljingradu. Sovjetska 62. armija, 75.000 pripadnika Radnike milicije, 7.000
omladinaca komsomolaca i bezbroj ena zadrali su borbeno najjau vojnu
jedinicu nemakog Vermahta. esta armija se ipak istakla kao osvaja glavnih
gradova: Varave, Brisela i Kijeva. Staljinova naredba br. 227 bila je
nedvosmislena: "Ni korak nazad..." Trupe NKVD-a su je sprovele u ivot. Pet
meseci je besnela ubitana borba za svaku kuu i svaku ulicu, za pristanite, za
obalu Volge, glavnu elezniku stanicu, fabrike borba koju, po oceni Artura
mita, naelnika generaltaba este armije, "jo niko od uesnikih trupa u
ovom ratu nije doiveo". To je bila klanica dok sve nije otilo u paramparad.
Staljingrad je postao sporan mit herojskog vojevanja i "radosnog"
samortvovanja. Bio je, prema Hitlerovom armijskom autantu, majoru
Gerhardu Engelu, proglaen "svetinjom" i poreen je sa velikim antikim
bitkama, poput onih kod Kane i Termopila.
Ali pakao Staljingrada nije bio bitka kod Termopila, niti je u poslednjem
trenutku u in general-feldmarala unapreeni Paulus bio moderni Leonid.
Njegovi vojnici nisu branili prag svoje domovine, ve su se kao osvajai nalazili
u srcu druge zemlje.
Robna kua u kojoj je bila smjetena komanda 6. njemake armije u noi 31.
januara 1943. bila je blokirana. Tokom jedne razmjene vatre sa straom
armijskog taba 31.1.1943. doao je iz podruma lini Paulusov autant,
pukovnik Adam, sa izjavom da njemaka komanda eli da pregovara o predaji...
***************
...A feldmaral nije pao u borbi borei se rame uz rame sa svojim trupama, ve
je sa svojim oficirima otiao u zarobljenitvo. Kraj je pre bio banalan. U
zavrnom izvetaju sovjetske 64. armije upuenom vrhovnoj komandi stoji:
"Uvee 30. januara delovi armije, koji su vodili tvrdokornu ulinu borbu sa
junim neprijateljskim grupacijama, prodrli su u centar Staljingrada. 38. mot.
streljaka brigada je u sadejstvu sa prodiruim 329. pionirskim bataljonom,
prema Trgu palih boraca, naila na posebno tvrdokoran neprijateljski otpor,
pruan iz dve zgrade u ulici Lomonosov. Na osnovu sasluanja jednog
zarobljenika, koji je bio uhvaen prilikom osvajanja jedne od tih zgrada,
proisteklo je da te zgrade predstavljaju uporita za prilaz centralnoj robnoj kui
u ijim je podrumskim prostorijama bio smeten tab este nemake armije,
skupa sa njenim komandantom. Robna kua je u noi 31. januara 1943. bila
blokirana od strane delova 38. mot. streljake brigade i 329. pionirskog
bataljona. Telefonske veze smo prekinuli. Tokom jedne razmene vatre sa
straom armijskog taba 31.01.43. doao je iz podruma lini Paulusov autant,
pukovnik Adam, sa izjavom da nemaka komanda eli da pregovara sa naom
komandom."
Od slave do propasti
... Dodue, Paulus nije bio ovek koji bi rizikovao karijeru otvorenim
suprotstavljanjem Hitlerovim odlukama. On je bio vaspitavan kao vojnik, i bilo
je u skladu sa njegovim razumevanjem vojnog poziva da politie odluke - a
takvom je smatrao predstojei napad na Rusiju - posmatra kao oblast u koju se
vojnik ne treba meati. Rajh koji je stvorio Adolf Hitler bio je u zenitu moi
posle pobedonosnog pohoda na Francusku, a generaltabni oficiri Sekt - lahjer
kole nisu nijednog trenutka sebe smatrali pozvanim da razmiljaju o
spoljnopolitikim odnosima ili unutranjo-politikim problemima.
Usred pripremne faze ofanzive na Istok, koja je prvobitno bila planirana za maj
1941, u martu se dogodio pu jugoslovenske armije uperen protiv namesnika
Pavla i njegovog kabineta, naklonjenog silama Osovine. Time su vremenski
rasporedi pali u vodu. Paulus je bio upuen u Budimpetu da sa ministrom rata i
maarskim Generaltabom razmotri zajednike operacije protiv Jugoslavije.
Hitler i vrh nemakog Generaltaba smatrali su Paulusa pogodnim da i kod
Rumuna izvede vrlo delikatnu vojno-diplomatsku misiju, poto je uz
besprekorne manire i poslovinu samokontrolu raspolagao, zahvaljujui
njegovoj supruzi, i zanimljivim vezama sa sada saveznikom Rumunijom. Tako
je, na primer, roak njegove ene bio dvorski maral kod kraljice majke Helene,
nimalo naklonjene Nemakoj.
Napad na Jugoslaviju
General-pukovnik Halder je 23. aprila 1941. zapisao u svoj dnevnik: "Zbog toga
je neophodno da se stanje u Severnoj Africi to pre razjasni. Posle temeljnog
razmiljanja sam odbio da lino avionom odletim dole. Ja ne mogu dole da se
pojavim kao izviajni organ. Ako se pojavim dole, hou da imam pravo
komandovanja. Vrhovni komandant armije je protiv toga izrazio sumnju
istiui da je do potekoa dolo zbog italijanske vrhovne komande. Naravno da
su razlozi druge prirode, pa je zato moda bolje poslati general-potpukovnika
Paulusa, koji je s Romelom u dobrim odnosima jo iz vremena zajednikog
slubovanja i moda jedini ima priliku da svojim linim uticajem obuzda ovog
poludelog vojnika."
*****************************
U ranim jutarnjim asovima 22. juna 1941. ratna igra "Barbarosa" postaje
realnost. Model "munjevitog rata", koji je nemaki Vermaht uspeno testirao na
Zapadu, trebalo je da se potvrdi i u beskrajnim prostranstvima Sovjetskog
Saveza. Posle poetnih uspeha od kojih zastaje dah ubrzo se pokazala fatalna
mana operativnog planiranja: neoprostivo lakomisleno potcenjivanje linija
snabdevanja, prostornih uslova i sovjetskih resursa. Kada je u novembru
nastupila ruska zima iluzija o brzoj pobedi nad "dinom na staklenim nogama"
je iezla.
U drugoj godini rata Hitler je hteo da odluku potrai u junom delu Istonog
fronta. Cilj taktikih aktivnosti bila su kavkaska izvorita nafte u Bakuu,
Groznom i Majkopu, jer je Hitler bio uveren da bi bez njih nemake oklopne
armije izgubile svoju pokretljivost. Vie nije bilo rei o tome da se rat dobije,
ve, pre svega, da se rat uopte nastavi. Ovakvo razmiljanje nije bilo nimalo
udno - na umu se imala injenica da je od 30 miliona tona sirove nafte, koliko
je 1938. u Sovjetskom Savezu bilo izvaeno, skoro tri etvrtine potie iz regiona
oko Bakua, daljih 16 procenata iz severnokavkaskih naftonosnih polja oko
Majkopa, Groznog i Dagestana; samo jedna desetina je bila proizvedena u
drugim delovima Sovjetskog Saveza. Oigledno je da se Hitler spremao za jedan
dugotrajan rat - rat protiv angloamerikih oruanih snaga opremljenih skoro
neiscrpnim resursima. Posle stupanja Sjedinjenih Drava u rat, decembra 1941,
situacija sa sirovinama bila je arhimedovska taka u diktatorovoj stratekoj
raunici.
Kada je krajem 1941. i poetkom 1942. prodor grupe armija "Jug" bio
zaustavljen kod Rostova i kada je dotadanji vrhovni komandant este armije,
general-feldmaral fon Rajhenau, preuzeo komandu nad grupom armija,
nastupio je odluujui preokret u ivotu Fridriha Paulusa. On je, verovatno od
fon Rajhenaua lino, bio predloen za njegovog naslednika. Sada je Paulus,
unapreen u in generala oklopne trupe 1. januara 1942, dobio zadatak da
komanduje borbeno najjaim sastavom nemakog Vermahta: estom armijom,
osvajaem gradova.
*****************************
Odluujui prodor za unitenje ostatka este armije poeo je 22. januara 1943.
Sada je izgledalo da se kraj stvarno primakao, i Paulus je molio Hitlera izmeu
ostalog i protiv mitovog glasa da mu ovaj dopusti da naredi obustavu borbi.
Kada je Hitler to odbio, nazvao ga je Mantajn da bi mu podneo istovetan
zahtev, ali je i on dobio ut kartu: posmatrano sa stanovita asti, kapitulacija
ne dolazi uopte u obzir. Uvee je Hitler poslao estoj armiji telegram u kojem
je stajalo da je svojom borbom "dala istorijski doprinos u najsilovitijoj borbi u
nemakoj istoriji"! Time je armija bila konano otpisana, i poslednji pokuaj "da
se uredi umiranje" nije uspeo. I u tabu Armijske vrhovne komande 6 takoe su
poeli primetni znaci raspadanja.
U sledeoj noi je poziv da se krene putem klauzevicke rtve uinio sto postotno
sigurnim: imenovao je pedesetdvogodinjeg general-majora Fridriha Paulusa u
in general-feldmarala. Nemaki feldmaral se ne predaje, on tone skupa sa
svojim ljudima, glasila je Hitlerova raunica. rtva este armije je propagandno
imala tek onda smisla ako ne bude vie preivelih.
Kada su u jutro, 31. januara, u podrumu ruevine robne kue u centru
Staljingrada izmeu naelnika taba sovjetske 64. armije i komandanta 71.
nemake peadijske divizije dogovoreni modaliteti predaje taba este armije,
Paulus nije uestvovao u razgovoru. Apatino je oekivao kraj. Neposredno pred
zarobljavanje je rekao svom tabnom oficiru: "Da, znam da je istorija ratova o
meni ve sada donela svoj sud".
Put u zarobljenitvo
Va Paulus
***************************************
Ernst Udet je bio slomljen ovek. Jo jednom je Ingi Blajle polo za rukom da ga
nagovori na leenje. Za to vreme su Gering i Milh u Ministarstvu
vazduhoplovstva Rajha drugaije postavili skretnice. Milh je otpustio naelnika
odeljenja Tehniko planiranje, ersiha, zamenivi ga Karlom Avgustom fon
Gablencom. Udetov dugogodinji prijatelj, general-major Ploh, morao je da se
uputi na Istoni front.
Falsifikati vazduhoplovaca
U talupener aleju se 16. novembra 1941. javio Erih Bajer, Udetov mehaniar iz
srenih dana. Sluajno se zatekao u Berlinu. Bilo bi lepo da se nau i popriaju o
starim vremenima. Ernst Udet se obradovao i naruio taksi da to bre ode po
prijatelja. "Da ste ba danas doli", mumlao je zamiljeno otvarajui vrata.
Tokom zajednikog ruka bilo je skoro kao pre. Udet je bio mirniji nego
proteklih dana, priao je o Africi, o Grenlandu, o letenju. Poto se Bajer
pozdravio, obratio se sumorno Ingi Blajel: "On se nee vie vratiti. Neu ga vie
nikada videti." Tada se skljokao grei se od plaa. "Danas smo poslednji put
zajedno. Sutra e biti udovica." Inga Blajel je pokuavala da ga smiri.
Postavljena je veera, patka, crveni kupus, trudla od jabuka. "Jue je patkica
bila jo iva. To se dogaa mnogima. Danas su jo ivi. Sutra su mrtvi." Udeta
nije bilo mogue odgovoriti: Neu vie. Neu vie da testiram bombardere i da
gledam filmske novosti." Gospoa Blajle ga je nagovorila da prihvate poziv
prijatelja. "Sutra neete vie videti iku", pevao je deci. Odvezao je Ingu do
njenog stana. Odatle je otiao u Tempelhof. Tu je Kurt nitke, koga je Udet
zapoljavao kao mehaniara, majstorisao na nekom modelu aviona. On se i
danas sea kako se Udet popeo u svoj stari Fh-104, omiljeni avion. Iz bara je
uzeo bocu konjaka i pio je. Kada se oprostio od nitkea, uzeo je pare crvene
krede iz depa na grudima i stavio je u dep.
Sledeeg jutra se Inga Blajle stresla kada je zazvonio telefon. Uzela je vezu, Udet
je bio kraj aparata. Uveravala ga je da e za doruak biti kod njega. "Ne, nemoj
dolaziti, prekasno je. Ingice, nikoga nisam vie voleo od tebe. Kai Piliju
Kerneru da e u ormanu nai moj testament." Tada je ula pucanj.
Utom je stigla i Inga Blejle. Domaica je vrtela glavom: "Nije vie iv, samo je jo
roptao." Sada je sve ilo jedno za drugim. Udetov autant, pukovnik Pendele,
pojavio se sa lekarom. Dojurio je dravni sekretar Pili Kerner. Bie da je on
zapazio crveni natpis na uzglavlju kreveta. "Gvozdeni, ti si me izdao!"
Ljudi su brzo izbrisali natpis sakupivi i ostale cedulje rasute po sobi. Zakleli su
se da ute.
Znaenje poslednjih rei Ernsta Udeta nije se nikada moglo stvarno odgonetnuti
i tim pre su davale povoda za nagaanje. Radilo se o "Jevrejima" Gablencu i
Milhu, "Inge, zato si me napustila"?", optuio je svoju ivotnu saputnicu. Teke
psovke na krevetu i zidovima morale su biti to pre uklonjene. U pometnji je
Udet stavio taku na svoj ivot ostavivi svoje okruenje sa oseanjem krivice.
Ali on je pao na samom sebi i svom vremenu.
Ernst Udet nije bio pripadnik otpora kao pilot Haras u avoljem generalu.
Njegova odbojnost prema reimu iscrpljivala se uglavnom u dosetkama i
izrekama po kasinama. Iza maske podrugljivca skrivao je gaenje prema ivotu
koji se kretao strojevim korakom. Vojni istoriar Horst Bog naziva Udeta
"najpoznatijim Geringovim promaajem na polju podele funkcija". On je bio
pogrean ovek na pogrenom mestu. A ipak ga je prihvatio dobrovoljno i do
poslednjeg trenutka ga branio. On je postao Hitlerov ratnik za vreme
naoruavanja Luftvafea, "munjevitog rata" u godinama 1939. i 1940. i "vazdune
bitke za Englesku". Svoju najvaniju ulogu je odigrao na polju propagande.
Tog 9. aprila 1945. hiljade njih e ostati bez ivota. Na istoku je palo "utvrenje"
Kenigsberg, na zapadu je besnela bitka za Rursku oblast. Ameriki tenkovi su
bili nadomak Elbe. U Flosenbirgu i mnogim drugim logorima smrti jo uvek je
bezbroj ena i mukaraca umiralo na vealima i ispred zida za streljanje,
sistematski planiranim izgladnjivanjem i u gasnim komorama.
Tri zakletve
Kada je Vilhelm Kanaris 1. januara 1935. tano na svoj etrdeset osmi roendan,
bio postavljen za naelnika Uprave inostranstvo, Abver, ve je tri decenije bio
vojnik. Poloio je tri zakletve: Kajzeru, republici i fireru. Doiveo je svetle visine
i mutne doline nemakog vojnog stalea, vie puta je tesno izbegao smrt i
verovao je da je na mestu komandanta utvrenja u baltikom gradiu
Svinemindeu zapravo doao do kraja lestvice u svojoj karijeri. Bio je oenjen,
imao je dve kerke kolskog uzrasta, slovio je za pasioniranog jahaa i
talentovanog kuvara iz hobija.
Kao stari mornariki oficir takoe je znao da je ovde carski admiral Alfred fon
Tirpic za svog gospodara snevao san o gvozdenoj pomorskoj sili - onom
nacionalnom ludilu kojim je bio zahvaen i mladi Kanaris i zbog kojeg je, protiv
volje njegove porodice, obukao mornariku uniformu.
Ali glava porodice umire usled modanog udara, i put za Vilhelma je bio
slobodan. Carski kadet je postao 1. aprila 1905. Uprkos neto slabijoj fizikoj
grai, brzo je napredovao. Njegov prvi komandant je 1908. dao sledeu ocenu:
"Obeava da e postati dobar oficir, im stekne vie sigurnosti i
samopouzdanja".
*********************************