Marija Juri Zagorka

Gordana
12.
Veliki sud
 SIN KRALJA VLADISLAVA
Svakog se dana u budimskoj palai gospodina Verbczyja sastaju njegovi pristae
i dogovaraju se tiho i tajno o buduim danima to prijete kraljevstvu. To su voe:
otac Aladara Szathmryja, stari Franjo Szathmry, brat izaslanika na bojitu
Srkanyja, zatim biskup Kalotski, knez Baranyi, Andrssy, Gombosy. Sjede oko s
stola uz ispranjene zdjele i ponovo napunjene vreve. Obrazi su im rumeni od
uzbudljive rasprave i vina. Najvie se uzrujava kuedomain:
- Svi ste vi krti da posegnete u monje. Upamtite: ako nas kraljeva smrt zatekne
nepripravne, ostavit u vas. Htjeli biste dijeliti vlast sa mnom, ali vam je teko
dijeliti sa mnom trokove?
- Kako nas smijete tako obijediti! - ljuti se Andrssy. - Sve vidite crnije nego jest.
Vladislav e nam jo dugo sjediti na iji.
- Kralj pomalo nestaje, a oko njega se ustoljuju i Baka i svi oni drugi kojima je
najvanije da se odre uz mladoga kralja. Bthori e pristati uz Bakaa im mu
obea dobru naplatu. Zapolja nee ni asa ekati da kralja-djeaka silom oeni sa
svojom keri. A onda je tu i knez Brandenburg.
- Kako moete spominjati Brandenburga? Nakon to je dvorski lakrdija Petar Pan
ostavio onaj dvor, Brandenburg je zauzeo mjesto dvorske lude.
- To je jedina sluba na dvoru kojoj moe ui na volju kralju.
- Brandenburg izvrsno vri svoju zadau, valja se po zemlji, luduje, budali, igra se
s malim kraljem kao sa psiem. Naem je dvoru i kneeva pijana glava dosta
duhovita i znajte: on e djeaka spremiti u svoju monju.
- Taj glupak i pijanica se jagmi za vlau. Upozoravam vas: bit e prvi nad prvima
im umre kralj. Ne samo to se znao ulaskati Vladislavu hrvatskim peenjem i
dobrim vinom, sad se ulaguje malom Ljudevitu. Ui ga mlatiti dvorske paeve i
dvorane, povlauje svim ludim eljama djeaka. Naravno, time ga ushiuje i mali
ne moe biti bez kneza. Njeguje ga kao dadilja i ugaa svim zloama tog
nedonoeta.
- Istina je, pripovijeda se mnogo o njegovim nepodoptinama - mrko e Gombosy.
- Recite nam zar su istinite prie o udesnim inima tog djeaka?
- Hajdemo posjetiti kralja pa ete vidjeti i djeaka i uvjeriti se o svemu to on
radi. Upozoravam vas da Brandenburg nije tako glup. Zna on i pijan to radi s
Ljudevitom i zato. Pozivam vas, dakle - posegnite u svoje monje, ne krtarite,
moja gospodo. Pozvat emo u Budim sve koji su protiv Vladislava. Opremimo
glasnike svim to je potrebno i poaljimo ih naim velmoama i maloplemiima
neka dou u Budim pod izlikom da se ele pokloniti kralju. Tada emo s njima
zajedno sklopiti urotu. Svaki e od njih dovesti sobom svoju pratnju, velike
poasne ete, i mi emo ih sve zadrati ovdje u Budimu i u pokrajini. Kad se kralju
priblii svretak, pozvat u vas sve u dvor, a nae ete opkolit e kraljevsku
palau. U posljednjem asu mi emo zatraiti od kralja da imenuje kraljevske
povjerenike. Ja, i svi vi, sainjavat emo vijee koje ima kralja-djeaka odgajati i
uzeti u ruke vlast. Mi emo biti u veini protiv Zapolje i Bakaa.
- Mogli bismo biti u veini - naglasiti Szathmry - kad bi Hrvati bili uz nas, ali oni
mrze ba vas, dragi Verbczy. Prije dvije godine vratili ste se poraeni iz Hrvatske,
niste dobili ni jednog vojnika, ni jednog zlatnika.
- Prije dvije godine bilo je tako, istina, ali sad sam znao nai mogunosti da ih
predobijem za sebe. Hrvate sam mudro prevezao preko vode. Veina njih pristat
e uz mene.
Njihova lica poprimaju ozbiljan izraaj. Svi propitkuju i trae razjanjenje tolikom
preokretu.
- Evo, ujte: svojeg prijatelja Srkanyja poslao sam u Hrvatsku. Vi znate koliki je
on mudrija i kako zna svakog lukavo zadobiti za se i onda ako mu je neprijatelj.
Njega sam poslao u Bosnu, ravno na bojite, da tamo razbije jednodunost kojom
se Hrvati okupljaju oko bana Petra Berislavia. Srkany je poveo i Aladara
Szathmrya, a taj mi je ve prije tri tjedna donio vrlo dobre vijesti. Keglevi e
dati Draeniu svoju ker, a Hrvati e ga prihvatiti za bana. To e sve provesti
Srkany. Berislavi je vrele udi, brzo se razljuti i kad mu Srkany donese poruku,
u ime kralja, odmah e odbaciti vlast, a grof Keglevi prihvatiti. Kako on uiva
veliki ugled u Hrvata, nema nikakve zapreke da izvedem svoju osnovu.
Jo im podrobno tumai to je naloio Srkanyju. Gospoda se raduju i Baranyi
predloi:
- Ako su Hrvati s tobom, Verbczy, onda, gospodo, posegnite u monje. Neka
brzotee smjesta odnesu na poziv svim naim prijateljima na koje moemo
raunati da se to prije nau u Budimu.
Unato tom prijedlogu, nisu ba osobito radosno posezali u monje. Teko im je
davati svoje novce. Ipak je svatko poloio na stol svoj dio da se poalje na sve
strane oko dvadeset brzotea kojima se mora dati najbolje konje i opskrbiti ih
putnim trokovima da to prije stignu na cilj.
Kad se to svrilo, Verbczy ponuka gospodu neka dou s njim u kraljevski dvor da
se poklone Vladislavu.



Pod vodstvom gospodina Verbczyja gospoda uoe u prvo dvorite. Puno je

kamenja i smea.
- Tu je kao na smetitu. Od smrti kralja Matije sigurno nije dvor bio oien - vele
gospoda.
- Sad nam je krivo to dvor izgleda kao staja - veli stari Szathmry - a kad je ivio
kralj Matija u raskonoj istoi, svi su prigovarali.
Verbczy uvede gospodu u drugo dvorite. Dva konjuara uzee njihove konje,
dok su oni preko poploena dvorita odlazili dalje, ugibajui se neisti to je irila
teki zadah.
Stigli su do nadsvoenog ulaza u tree kraljevsko dvorite. Verbczy im dade znak
neka stanu.
- Evo, gledajte to radi mali kralj!
Stisli su se u nadsvoeni ulaz i zaprepateni zure u prizor to se odigrava pred
njihovim oima. Pred ulazom u kraljevski dvorac klei neki djeak, blijed,
razderan, kutrav, svezanih ruku unatrag i strahovito plae. Dvorski ga sluga
udara krupnom batinom, a mali kralj Ljudevit, diui ruke uvis, vie i podstrekava
slugu:
- Udari ga! Mora mu razbiti kosti! Hou da bude grbav!
I prosiplje po sluzi rune psovke. Usta su mu se zapjenila.
- Mora ga tui ili u te smaknuti. Ja sam kralj. Zna li to, skote? Hou da uini
to ja zapovijedam!
Sluga udara, a svezani djeak se valja od muke i vriti da sve odzvanja dvoritem.
Niz stube dvora potri mladi mukarac. Pod svodom zida pritajeno promatraju
budimski velmoe i apu:
- Sad dolazi Brandenburg. Naulite ui pa ete vidjeti.
- Pijan je kao uvijek.
- Ipak zna to ini.
Mladi knez Brandenburg sie i pita malog kralja:
- Lujko, mili moj, to ti je uinio naao ovo smee?
Djeak okrene knezu svoje blijedo lice s ogromnim kolobarima i stade optuivati:
- Reklo mi je ovo smee da je on djeak, a to nije istina. On nije djeak. On je
kuharov sin i ne moe biti djeak, ve samo pseto. Ja mogu biti djeak, a ne on!
- Oh, tako si ti mudar, Lujko! - nasmije se knez. - Jest, on je pseto, ne moe sin
kuhara biti ovjek. Dobro je da si ga dao namlatiti.
I sad se malo kljasto Ljudevitovo tijelo okrene prema dvoraninu, a suhe, dugake
starake ruke prijete se.
- Udri ga! Udri! Hou da ima grbu na leima! Ujae, uzmi ma, probodi ovo pseto!
Ja to hou!
Knez se grohotom smije i sagne se svojem malom roaku:
- Sluaj, Lujko, pseto se ne ubija maem, ve otrovom!
- Otruj ga. Ja hou!
- Jest, uinit u to, samo moram prije nabaviti otrova.
Djeak stade vikati:
- Hou odmah, odmah ga otruj!
Knez uzme za ruku kraljevsko dijete:
- Gdje si to, do avola, sve pobrao? Ne moe se samo tako otrov dobiti iz zraka!
Sluaj, sjea se to sam ti jednom pripovijedao o kraljeviu Ivanu? - pokua knez
svratiti djeakovu panju na neto drugo.
- Kraljeviu Ivanu? Da. Rekao si da bi on htio biti kralj.
- Eto, vidi, ti bi se mogao rijeiti kraljevia kojega skrivaju Hrvati. Hoe li?
- Jest, hou,
- Hajde, doi, pa emo odmah poslati tvoje krvnike da ubiju kraljevia Ivana.
Na stubama se mali okrene. Sjetio se maliana koji je leao svezan.
- Zato ga odmah ne otruje? - vikne Ljudevit.
- Prije moram u dvor da uzmem otrova.
- Ali ja neu da idem dok nije mrtav.
Knez potri dolje, izmom pritisne svezanog obnemoglog djeaka na zemlju pa
onda pogleda gore na stube:
- Vae velianstvo, pseto je mrtvo!
S tim se Lujko zadovoljio, a knez poskoi gore, povue ga za sobom i ue u dvor.
U dvoritu uhvatio je dvoranin isprebijana djeaka i nosi ga iza ugla dvorca.
Ispod vee izae Verbczy s gospodom i apne im:
- Eto, sad vidite. To je na budui kralj.
- Strahovita budunost!
- Zato smo okrunili za kralja ovo malo nedonoe? Jedva je mogao hodati, ve
smo mu poloili krunu na glavu. Sad ne moemo birati drugoga.
- Zato?
- Vrlo dobro znate zato. Bojali smo se da e zakraljevati Zapolja, ili koji drugi na
ugarski velika, pa smo primili Bakaev prijedlog da se to nedonoe okruni.
- Oni koji su predlagali tu krunidbu, primili su potenu naplatu od kralja
Vladislava. Poklonio im je imanja - a sad sam gladuje.
Meutim, ve su preli preko dvorita i uutjeli. Popevi se u dvorac, najavie se
kralju da mu se ele pokloniti i pitati za zdravlje.
Sa smijekom na blijedim usnama primio je Vladislav gospodina Verbczyja s
njegovim prijateljima i pruio im ljubazno svoju ruku, dok se zapravo osjeao vrlo
nevoljko.
Svaki posjet kralju dosauje, dakle, i posjet Verbczyja koji toliko godina dri
zarobljenu kraljevsku vlast. Ipak se Vladislav smijei i slua kako mu
Verbczyjeve pristae pripovijedaju o njegovoj svjeini i obasiplju ga rijeima u
koje kralj ne vjeruje.
Naposljetku, da ih se oslobodi, Vladislav ree gospodi:
- Idite, posjetite mladog kralja, veselit e ga. Jadno se dijete dosauje.
Rado prihvati Verbczy taj kraljev prijedlog. I svi ostave Vladislava.
Proli su predvorjem u Ljudeviteve odaje. Velika lijepa dvorana neko je pripadala
kraljici Beatrice. Sad je poluprazna. Mramorni pod nije pokriven sagom. Stijene su
oslikane krasnim slikama to pokazuju Napulj i doaravaju kraljevski sjaj kraljiina
oca kralja Ferrantea. To jedino podsjea na bivu rasko.
U sredini sobe, uz neki mali oteeni stol, sjedi kralj-djeak. Pred njim je zdjelica
mlijeka i komad kruha. Uz njega stoji dvoranin i neprestano ga nutka da jede.
Djeak rine zdjelu i stade vikati:
- Neu mlijeka! Peenja hou! Kolaa mi dajte!
Ne vidi gospodu to ekaju da bi ga mogli osloviti. Verbczy nosi uza se veliku
konatu monju, izvadi iz nje svjeanj pa se nakloni djeaku:
- Velianstvo, dopustite svom vjernom sluzi da vam poloi na stol mali znak velike
odanosti.
Dijete je razrogailo oi. Prepoznaje Verbczyja, ali nita ne veli, ve pozorno prati
njegove kretnje. Velika je poloio na stol sveanj i razvezao ga. Pred oima
Ljudevita pukne pogled na peenje, kolae, medenjake, smokve. Njegove se usne
razvuku, dok mu pogled poiva na dobrim slasnim stvarima. I digne suhe, duge
prste to su navorani kao u starca. Lice mu je iskrivio smijeh. Obim rukama
zagrabi u mirisava jela.
Odmah je stao jesti pohlepom djeteta kojemu se rijetko prua prigoda da se
pogosti takvim poslasticama.
I smije se pri tom udnim smijehom. Onda pogleda Verbczyja:
- Donesite mi svaki dan kolaa. Ba je dobro ovo peenje. Vi to morate donijeti, ja
sam kralj. Morate me darivati.
- Oh, velianstvo, mi smo sretni, ako nam doputate donositi te malenkosti. Nisam
ni slutio da bi vam to godilo.
Djeak gleda, razmilja i ne zna to to znai. Onda veli:
- Na kuhar ne zna nita prirediti. Vele da mi to nemamo. Kralj mora imati pun
stol. Moj otac nema? Zato? Hoete mi donijeti jo?
I opet se Verbczy nasmijei:
- Donijet u vam i ja i ovi moji prijatelji. Neizmjerno se radujem to vam smijemo
sluiti. Ali ne samo ovim poslasticama, mi emo vas sluiti, velianstvo, i protiv
kraljevia Ivana.
Spomenuo je to navlas da bi to vie osvojio djeakovu pozornost. Ovaj se doista
svojim velikim tamnim oima zagleda u Verbczyja. Otkud on zna za kraljevia?
Neto ga to zaudi, ali ne ispituje, ve pripovijeda:
- Kraljevia Ivana vie nema! Danas sam odredio da ga ubiju.
- Ali kraljevi nije mrtav - tiho e Verbczy. - Hrvatska je daleko, tamo se ne
moe tako brzo. Valja tamo dugo putovati.
- Ujak je rekao da je moja zapovijed ve izvrena.
- Ne moe to biti, kralju, nikako ne moe. Mi smo vam odane pristae. Mi smo ve
davno prije htjeli hrvatskog kraljevia predati vaem velianstvu, ali su ga Hrvati
sakrili tamo negdje vrlo daleko.
Zabezeknuo se. Namrtio obrve. Njegove oi s velikim crnim kolobarima sablasno
sjaju:
- Ujak uro je rekao daje ve mrtav! Onda je kraljevi ovdje!
- Daleko je, vrlo daleko - tvrdi Verbczy. - Knez ujak uro eli vas samo umiriti da
ne biste bili zle volje, ali kraljevi Ivan, evo, na moju ast, ne moe biti ubijen ni
danas, ni sutra, jo dugo ga ne mogu ubiti, jer se mora daleko putovati u
Hrvatsku. Ondje ga moraju dugo traiti, a kad ga uhvatimo, tek onda emo vam
ga dovesti. To e trajati dugo jer je daleko.
- Dugo? Ja hou odmah. Ja sam kralj! Meni mora biti odmah, sve odmah!
Opet se Verbczy klanja pred njim:
- Knez vas je zavarao, ne moe se odmah do kraljevia. Ja u poslati svoje
brzotee u Hrvatsku da ga tamo trae i to e trajati dugo, vrlo dugo - ali ja vani se
kunem: nai u ga.
- l ubiti ga?
- Jest, i ubiti!
Dijete zgrabi peeni batak, stade trgati meso od kosti, proguta gotovo itave
komade, a onda se opet sjeti:
- Vi ete mi dovesti i predati kraljevia?
- Ali ne kaite o tome nita ujaku, on nam to ne bi dopustio. On vas vara zato da
ne biste vi traili kraljevia jer ga ne moe uhvatiti i ne zna gdje je. Samo ja to
znam! I ja vam mogu djeaka predati.
- Ujak lae?
U djeakovoj se dui porodi sumnja. Ujak i ne zna gdje je kraljevi, a rekao mu je
da je ve mrtav, jer da je njegovu zapovijed odmah izvrio.
U djeakovim mislima ine se obeanja kneza Brandenburga pravom izdajom.
Dakle, kraljevia nema. On je negdje daleko i dugo treba putovati do njega. Ujak
lae! Nee ubiti kraljevia. Moda bi ujak volio biti kralj?
Prva kraljevska sumnja uvue se u djeakovu duu. Ve se osjea ugroen. To je
donio sa sobom na svijet. Odavno zna: ima biti kralj koji vlada svima, moe sve
to hoe, moe tui, baciti u tamnicu, ubiti kad god hoe. Rekao mu je knez da
ima neki kraljevi koji bi ga htio maknuti s tako velike vlasti. U njemu lei
ukorijenjeni osjeaj - kad odraste, smjet e raditi po svojoj volji i svi e se
pokoravati. I bit e mu krasno ivjeti jer mu svi moraju sluiti. To lei u njemu
duboko, na to se oslanja, to svoje pravo brani djetinjskom samovoljom, brani kao
to bi branio kad bi sada netko posegao za slatkim jelom to mirie na njegovu
stolu.
Nesvjesno je usaen u njemu osjeaj mrnje prema svakome tko bi ugrozio ili ak
uzeo ono to on smatra svojim.
Mrko bulji preda se kao da vie ne vidi gospodu. Verbczy ga podsjeti da su oni
jo ovdje, uvjeravajui da e mu jednog dana dovesti na dvor kraljevia da s
njime uini to hoe.
I opet je rairio svoje tamne oi, a u njima je zasjala tvrdokorna volja da se
odupre onome koji ga ugroava:
- Vi ete ga dovesti, a ja u ga onda dotui.
- Uinit ete s njim to hoete.
- Zato sam kralj da mogu uiniti to hou. Ubiti sve!
- Samo o tome treba utjeti - poluglasno e Verbczy. - Kad bi to doznao tko
drugi, sigurno bi nas sprijeio da ga uhvatimo. Mogao bi nekog i potkupiti da puste
bjeati tog kraljevia, a on ima veliko bogatstvo.
- I kuhara koji mu pee kolae i peenku?
- Svakog dana mu je pun stol poslastica kakvih nitko nema.
- I konje ima, i paeve koje tue?
- Stotinu konja i stotinu paeva, a ima dvoraca i novaca!
- Onda ga ujak uro danas nije ubio?
- Nije ga ubio, jer ne moe do njega. Tamo daleko uvaju kraljevia njegove ete i
njegovi Hrvati, ali ja u doprijeti do njega. Sve u uiniti samo da vi ostanete na
kralj! Poslat emo odmah svoje ljude neka trae kraljevia.
- Brzo idite i poaljite svoje sluge da trae kraljevia, a sutra mi donesite jo
kolaa. I jo peenja!
- Sigurno emo donijeti svega to zaelite. Ja sam najverniji sluga na ovom
svijetu.
Djeak upre u njega pogled kao da istrauje, govori li mu istinu ili ne ili se neto
drugo djeaku ini zanimljivo? Pozorno promatra Verbczyjevo lice dok je prije
uvijek zapaao samo njegov trbuh, jer je knez Brandenburg stalno upozoravao
djeaka na Verbczyjeve iroke oblike da velikaa izvrgne ruglu. Sad je najednom
zaboravio Verbczyjeve oblike kojima se uvijek smijao i slua to mu obeava i
kako mu nudi svoje usluge. Ne moe to dijete prosuditi, ali instinktivno o tome
razmilja. I veli:
- Samo brzo poaljite svoje sluge da trae kraljevia.
Jo jednom ga Verbczy uvjerava kako mu je odan pa se onda sa svojim
prijateljima udalji iz sobe.
Kad su izali, Ljudevit ode brzo u drugu sobu. Tamo nema nikoga. I stane,
razmilja, onda ide u veliku dvoranu. I tu se zaustavi. Neprestano se zaustavlja. U
njemu kopa neka misao. Naposljetku pohiti da potrai ujaka Brandenburga.
Nae ga u veselom drutvu svojih prijatelja kod punih vreva. Knez se zaudio
dolasku svojeg mladog roaka.
Djeak se zagleda u kneza i stade pitati:
- Reci, ujae, je li Hrvatska daleko?
- Jest, daleko - odgovori on zauen zbog takvog pitanja.
Misli djeak mrko, trepu mu oi i nastavi:
- Je li kraljevi ve mrtav?
- Naravno. No, sjedi k nama - nutka ga knez Brandenburg.
Ljudevit ne odgovara, ne prihvaa ponudu, ve ide dalje utei i ne obazirui se na
gospodu. Sve misli u sebi:
"Zato ujak lae?"
Ne ide mu u glavu. Ne moe razjasniti zato mu je sada rekao da je kraljevia
ubio, a veli da je Hrvatska daleko. Djeakovu umu je dohvatljiva misao: ako je
netko vrlo daleko, onda ga nisu mogli odmah ubiti. Dakle, onaj Verbczy je rekao
istinu - a ne ujak.
Prolazei dvoranom, najednom se djeak zaustavi:
"Ujak ne eli da ja budem kralj! Zar on eli kraljevati?"
Napinje sve svoje misli da bi dokuio odgovor. I dolazi do zakljuka: taj njegov
ujak odluio je vladati, umjesto njega. Hoe da mu otme vlast.
"Ubit u ga! Ja sam kralj! Neu dopustiti da on vlada."
U dui djeteta rodila se prva sumnja. Sumnja kojom djeak susree druge dvorane
i sve koji su oko njega. Sada je uhvatio ujaka u lai, a kad on lae, onda e jo
prije lagati i drugi.
A onaj s velikim trbuhom? Taj je rekao istinu: on e mu donositi peenja, kolaa i
kraljevia. Ta tri dara smatra svojim pravom. Kraljevia kojim mu je knez napunio
mozak smatra isto takvom vrednotom kao i peenje i kolae. Sve to mora imati na
stolu jer on moe traiti to ga volja - a vrhuncem svoje kraljevske vlasti smatra
to da moe ubiti koga hoe. Ako ujak hoe umjesto njega vladati, ubit e ga. Taj
je zakljuak stvoren kao odluka na kakvu igru.
A Brandenburg je nastavio piti i pripovijedati svojim prijateljima: to e biti kralj
kakva nisu imali u ovom kraljevstvu.
- Djeakove ludosti nisu ba tako smijene - primijeti ozbiljno markgrof Danijel,
nerazdruivi drug kneza Brandenburga.
- Ti uvijek shvaa sve ozbiljno! - odgovori knez. - Lujka u ja uzeti u svoje ruke. I
ne boj se: vladat e vrem, a ne maem. To je zapravo i njegovo pravo. Zato je
kralj da uiva.
- Pazi, dragi uro, u Lujka su ivotinjski nagoni.
- Sve e to nestati kad jednom bude mogao isprazniti vr do dna. Znam to iz
iskustva!



Gospodin Verbczy sa svojim ljudima vratio se u palau gdje su nastavili

vijeanje, ali mnogo bunije nego prije svoga polaska u dvor.
Priznaju Verbczyju da je s pravom upozoravao na opasnost kraljeve bolesti. Valja
se pobrinuti da zadre vlast uz mladog kralja. I odlue stalno ostati u Budimu,
unato tome to e taj boravak iziskivati mnogo novaca za uzdravanje njih i
njihove pratnje.
- Svakog emo dana dolaziti da s tobom vijeamo - odlui Andrssy, a ostali
prihvate, pa zatim sjedoe k objedu.
itavo su vrijeme raspravljali o kralju i o njegovu sinu. Govorili su i o Srkanyju
kojega Verbczy nestrpljivo oekuje. Morao bi se ve vratiti s bojita i donijeti mu
gotove provedene osnove.
Nakon objeda gospoda su otila da otpoalju brzotee u sve pokrajine.
Jedva to su se udaljili, zaustavila se pred palaom gospodina Verbczyja povorka
jahaa. Topot konja dovue ga k prozoru. Kliknuo je od veselja. Opazio je svojeg
prijatelja Srkanyja. Potri mu u susret, uvede u sobu, u potpunom uvjerenju da
mu donosi dobre vijesti. I obaspe ga bujicom rijei.
- Donijet e ti odmah okrepe. Znam to mi nosi: Berislavi je ljutito poloio ast,
Keglevi primio u svoje ruke vodstvo, a Vojana ushiena uprosom mojeg neaka.
Ne mui se s govorom: kad se okrijepi, razloit e mi kako je redom teklo.
No, Srkany nije ekao jelo, odmah odgovara prijatelju:
- Prevario si, dragi moj i sebe i mene!
Verbczy digne glavu, otvori debele usne, ali pitanje mu je ostalo u grlu. to misli
Srkany time?
Srkany odmah shvati nijemo zapanjenje svojeg prijatelja i ponovi ono to je
rekao prije:
- Opetujem: prevario si mene i sebe. Doivio sam sramotan poraz.
Sva krv poleti Verbczyju u glavu. Oi su mu iskoile:
- Ti? Srkany? Ti nisi uspio? Sve si pokvario? Ti?
- Ne ja, nego ti! alje me ljudima koje ne pozna. Keglevi je odbio bansku vlast
i sam slavio Berislavia. Sve je odbio. Krivo si bacio karte. Ne poznaje Hrvate.
Nikad me vie nee dobiti da idem k njima. Nikad, oni se dre zajedno kao kaplje
u rijeci!
Mrko zuri uzvieni gospodin u svojeg poslanika. Oi mu sipaju gnjev. No, brzo se
opet izmijeni njegovo raspoloenje, skoi kao pogoen otricom i pita:
- Jesi li sve to rekao putem mojem neaku Draeniu?
- Kako bih mu mogao rei kad ga nisam nigdje susreo?
- Nemogue je da ga nisi susreo. Ne moe putovati drugaije nego onom jedinom
cestom kojom si putovao ti. Preacem ne moe tako velika povorka kakva je
pratila mojeg neaka. Dakle, morao je cestom.
I priopuje Srkanyju kako je uputio Draenia u Bosnu da isprosi grofinju
Keglevi i vrsto je uvjeren da bi se morao sresti s njime. Ponovno Srkany
potvrdi da ga nigdje nije vidio niti uo o njemu.
- Onda je taj magarac ipak krenuo drugim putem da se zadri u Hrvatskoj! -
zaprepasti se Verbczy. - Slutio sam: nee proi onuda, a da se ne zaustavi kako
bi uo neto o Vileni. Jao njemu, ako je to uinio. Uhvatit e ga u zasjedi ili e
doivjeti sramotu!
- Svakako je skrenuo u Hrvatsku - potvrdi Srkany - jer bih ga inae sreo na putu.
Taj e sigurno poiniti kakvu ludost od koje e Hrvati jo vie pobjesnjeti na tebe.
- Smjesta e poslati brzoteu za njim.
- Prekasno je. Ako je preao Dravu i kree prema Zagrebu, vie ga nee stii ni
brzotea, a moda je ve i otiao u Bosnu.
- Kad doe tamo zaprositi Kegleviku, doivjet e poraz!
Ta misao baci Verbczyja u oaj. Premda smatra da ni jedan brzotea ne moe
dostii neaka, ipak odlui poslati brzog jahaa. Moda bi ga u posljednji as
spasio od sramote da ga Keglevi odbije.
I pozove kastelana svoje budimske palae i naloi neka nita ne tedi i smjesta
poalje brzoteu. Sve mu je razloio i napisao pismo za Draenia.

POZIV NA MEGDAN
Prolo je nekoliko tjedana. Bojevi su prestali. Turski poslanik dolazi k banu Petru
Berislaviu, hrvatskim vojvodama i velmoama, donosi prijedloge za mir, pa se
opet vraa svojem vrhovnom vojskovoi, nosei mu zahtjeve Hrvata.
Naposljetku je morao teko pobijeeni neprijatelj odluiti da prihvati uvjete.
Pritiskala ga je glad i nije mu bilo drugog izlaza, ve da se pokori.
U prvom redu morao se povui daleko natrag, a time je bilo otvoreno polje
hrvatskom vojskovoi da postavi svoje ljude na granicu koju je sam odredio.
Tamo e dio hrvatskih eta stalno straariti da neprijatelj ne bi prekrio ugovor i
provalio prije nego to istee rok primirja.
Svakog dana sprema ban Berislavi ete koje e ostati u Bosni na strai, pod
vodstvom Jelenka Kuevia, dok itava vojska nestrpljivo eka as kad e se s
banom opet moi vratiti svojim domovima.
Kad je poslanik turskog pae posljednji put otiao iz Vranduka i odnio propisane
uvjete mira, uzbudila se sva banova vojska. Slave svoga vojskovou i bana, slave
svoje junake, a ponajvie Jelenka Kuevia. Svi smatraju da je najvie pridonio
srei to e se sada vratiti opet svojim kuama.
Petar Berislavi dade pozvati Jelenka Kuevia preda se u dvorac. S njim su poli
banovi savjetnici i prijatelji, meu njima vojvoda i Damir Brezoviki.
im je Jelenko Kuevi uao u dvoranu, upravi ban pitanje:
- Jo jednom pitam mladog kapetana nije li se predomislio i kani li ostati ovdje?
- Svijetli bane, nisam se predomislio. Ostajem. I ne kanim se vratiti do budueg
ljeta.
- Dobro. Dakle, vi ete otii grofu Kegleviu koji se opet vratio u svoj dvorac. I
javiti mu da ste odreeni za kapetana ete koja uva nau bojnu granicu. Odnijet
ete mu i moje pismo.
- Svijetli bane, molim da biste poslali drugoga kao svojeg glasnika. Znam, nisam
grofu po udi.
- Tako? - zaudi se ban. - A grof mi je sam rekao: ako mu imam to isporuiti,
neka aljem vas.
asak ostane Jelenko Kuevi utei i pogleda Damira i vojvodu Lovru, uvjeren da
bi mu oni mogli razjasniti taj preokret.
- Ne znam kako je do toga dolo - veli Damir - no, i meni je rekao grof Keglevi
neka aljemo tebe, bude li to vano.
Takvo objanjenje oito udi Jelenka, ali utei prihvati zapovijed da ide Kegleviu
u njegov dvorac, udaljen vie sati.
- Sada moemo mirne due baciti ma u korice i vratiti se opet u Hrvatsku - ree
Berislavi svojima. - Danas je ve prekasno, ali sutra u ranu zoru neka je sve
spremno.
Rijei bana Berislavia odjeknue radosno u srcima svih njegovih to su posjeli po
itavom brdu oko dvorca.
Iz dvorca zamiljen izlazi Jelenko Kuevi na istinu. Okolo lee njegovi bojni
drugovi. Nita im ne veli, ve ide u ator turopoljskih plemia. Tu naloi arku da
dobro uva krinju koju mora odnijeti kui majci, Jasenki i Vojku. A kad stigne
onamo, neka zatrai od Damira kljueve krinje.
- Kad emo krenuti? - pita arko.
- Sad je ve prekasno za put, pa je gospodin ban odredio da se ide u zoru.
- A vi - vi ete ipak ostati ovdje, a da ne vidite ni Jasenku ni majku?
- uti, arko, ve sam ti jednom rekao: ne brini se za me.
- Smijem li barem kazati kod kue da ete jednom doi kao sretni vjerenik?
- Nadam se da e tako biti, a ono u to se ovjek nada, jo uvijek nije sigurno.
Svi ga drugovi zaokupie pitanjima.
Oblaio je svoj najljepi haljetak to je svakoga obuzelo sumnjom da odlazi nekud
s vanom porukom.
- Svijetli ban me alje grofu Kegleviu. Moram, dakle, otii, ali se jo danas
vraam. Samo nosim poruku i pismo.
- Nije vjerovati da bi se jo danas vratio - apu oni meu sobom i mirkaju na
Jelenka.
Dok se spremao, izlaze njegovi drugovi iz atora jer, oito, nema volje s njima
razgovarati.
Jelenko je oblaio svoju sveanu odoru, a arko mu pomae. Izvana dolazi do njih
buka. Ljudi se oito vesele svom povratku, pa obojica ne posveuju tome nikakvu
panju.
Tada dotre u ator Arbanasi i imuni, viui:
- Jelenko! Stigoe neki kieni plemii! Ugri!
- Sad dolaze kad smo mi svrili borbu? Junaci!
- Nisu doli da se biju nego tebe trae.
- Mene? Ugri? Kakvog ja posla imam s njima?
- Velim ti, trae tebe. Dvojica su, mladi, odlini plemii, s velikom pratnjom.
Pouri se Jelenko vrlo ljubopitan to to znai da njega trae budimski plemii.
Pristalo opremljen, izlazi iz atora. Tamo na visoravni, u blizini dvorca, opazi dva
jahaa.
Polagano ide njima i promatra ih paljivo. Nikad ih jo nije vidio, pa ih to pozornije
gleda. Jedan od njih pita:
- Jeste li vi gospodin kapetan Kuevi?
- Ako jesam - ne znam ime bih vas mogao posluiti?
Jedan od njih silazi s konja, pristupi k Jelenku i pozdravi ga na viteki:
- Zovem se Andrija Istvnffy.
- Nisam vas nikad poznavao, plemeniti gospodine. Moda i ne dolazite k meni, ve
elite da vas uputim k banu?
- Ne, gospodine. Ba k vama dolazimo.
- Tko vas alje?
- Gospodin Slavimir Draeni.
Izustivi to ime, zagleda se budimski plemi u Jelenka Kuevia. No, ovaj nije ni
jednim trenom oka odao kako djeluje ta vijest. Kuevi je ostao na istom mjestu,
miran, hladan i pita:
- Neto mi poruuje gospodin Draeni?
- Jest, gospodine kapetane.
- Recite, sluam vas.
- Gospodin Draeni smatra da ne umijete baratati tako slavno samo maem, ve
je uvjeren da vam je i pamenje na pravom mjestu.
- To se i ja nadam - odgovori Jelenko, smijeei se jer se i plemi pri tom
osmjehnuo prijateljskim smijekom.
- Mi se, eto, dobro razumijemo, gospodine Kueviu.
- Uza sve to ne znam na to me podsjea gospodin Draeni? - Izvolite mi rei
jasno. Njega nisam nikad zaboravio, ali ipak ne znam to eli.
- Jednog dana, prije dvije godine, bili ste u Lukavcu preodjeveni u putujueg
viteza, i tamo ste izvrili okladu. Dodue, pokuali su izmiriti vas s gospodinom
Draeniem, ali to izmirenje nije bilo ozbiljno.
Ljubopitno slua Jelenko mladog plemia iz Budima i brzo mu odgovori:
- Razumljivo je, gospodine, meu nama nema izmirenja.
- Vi ste Draeniu vie puta rekli, i pred drugima, da ete se sresti jo jednom s
njime...
- O, da, to sam rekao, gospodine - i jasno naglasio: ako se jo jednom sretnem s
njime, nee mu biti dobro! Dakle?
- Vi znate, Draeni nije kukavica.
- Da je kukavica, ne bih mu nikada ponudio da svoje raune rijeimo orujem.
- Ba o tome se i radi, gospodine Kuseviu. Kako je moj prijatelj Draeni junak
kao i vi, ne moe ostati duan nikome, pa tako ni slavnom junaku iji je ma
opasan.
- Mi obojica jedan drugom mnogo dugujemo, a to se moe urediti samo orujem.
- Istog mnjenja je i moj prijatelj gospodin Draeni.
- Vrlo mi je drago. Rekao sam u Lukavcu, kad smo se posljednji put vidjeli: idem
na bojno polje, a kad ozdravite, svakog sam asa spreman doi na megdan.
- Sasvim se dobro sjeate svojih rijei, a Draeni bi htio udovoljiti svojoj i vaoj
elji.
- Samo je pitanje: kada i gdje - jer meni je ostati na strai na bojnom polju.
- Budui da se Draeni eni, mora to prije rijeiti svoj obraun s vama.
- Ah, tako, on se eni. Onda je, naravno, vrlo hitno - da se kasnije vjerenica ne bi
nepotrebno uzrujavala. Je li tako?
- Sasvim tako. Djevojka je ve isproena i gospodin Draeni eli da, prije nego
to stigne k njoj, sve bude ve svreno. Vi znate: pravi vitez ne stupa pred
djevojku s kojom kani pred oltar tako dugo dok nije rijeio sve svoje viteke
raune za ast i obraz?
- Sasvim se s vama slaem. I ja u se doskora oeniti, dakle, ova mi poruka
gospodina Draenia dolazi kao naruena.
Na tu izjavu mladi se plemi neto iznenadi, dok Jelenko pita:
- Mislim, mogli bismo to obaviti negdje u blizini bojita?
- Moj prijatelj Draeni dugo boravi kod prijatelja, svojeg ujaka u Primorju. I sada
je tamo.
- Dakle, nije u Budimu?
- Ve dugo vremena boravi kod Verbczyjevih prijatelja i poto je dao isprositi
odlinu djevojku, poslao me da idem naprijed i da vas o tome obavijestim i sve
spremim za va oruani sastanak.
- Prema tome bih morao dugo na njega ekati?
- Ne tako dugo, kako vam se ini. Draeni putuje k svojoj vjerenici. Zato ne moe
otii gore u Hrvatsku na taj obraun - nego e vas priekati na putnoj postaji u
Zvearu. Tamo e biti s njime i Verbczyjev prijatelj koji ga prati u prosce. Oita
poznajete tu putnu postaju.
- Ne, nikako mi nije poznata, nisam nikad onuda putovao.
- Onda e vas u tom uputiti gospoda knezovi krki koji putuju, kako ujem sutra
svojim kuama. Ta je putna postaja vrlo udobna i prostrana. Gospoda iz Primorja
ondje vrlo udobno noe kad putuju iz Primorja ili natrag.
- uo sam o raskoi putne stanice primorskih velmoa.
- Tamo biste se imali sastati.
- A zato tamo kad ima dosta drugih mjesta gdje nam je obojici blie?
- Ba zato jer je tamo mnogo blie i Draeniu i vama, pa ne biste uludo troili
vrijeme.
- Draeniu je blie, meni nije, mogli bismo to svriti negdje onkraj Save, on se
ionako vraa u Budim.
- Ne vraa se u Budim, nego ostaje u Hrvatskoj.
- U Primorju?
- Ostat e tamo da bude blie svojoj vjerenici.
- Ona je u Primorju? - pita Jelenko, udei se toj vijesti.
- Sada jo nije, ali stanuje mnogo blie Promorju nego Zagrebu. Zasad se to dri u
tajnosti.
- Nisam pitao zbog toga to bi me zanimalo. Svaki od nas dri odabranicu za svoju
tajnu, ali ja sam mislio da se Draeni nalazi u Budimu pa me, naravno, udilo to
me zove na obraun u kraj kojim se putuje u Primorje.
- Prijatelj gospodina Draenia u Primorju, koji vrlo dobro poznaje taj put, veli da
e za vas i za njega biti mnogo blie ako se naete u Zvearu.
- Ne znam kako e biti s mojim putovanjem. Moda e me on predugo ekati jer
ne mogu otii dok nemam ovdje zamjenika, a nije dobro ivjeti na putnoj stanici.
- Ne brinite. Gospoda primorski velmoe svoju su putnu stanicu uredili tako da
mogu ondje noiti koliko ih volja. esto je tamo nevrijeme, pa ne mogu proslijediti
put i moraju se tamo dugo zadravati. Ako biste zakasnili, priekat e vas, ako
pak on zakasni, vi ete priekati njega i moete tamo nekoliko dana ivjeti
opskrbljeni svima - vi i vaa pratnja.
- ekajte, mislim da je tamo uski klanac, neto su mi priali velmoe iz Primorja,
ondje je vrlo uzani put izmeu dva brda, dakle, ne moe se odravati megdan na
ma.
-Istina je, putem se esto suzuju brdine, ba na obali Kupe.
- To nije pravo mjesto za dvojicu snanih mukaraca koji se kane poteno uhvatiti
svojim otricama.
- Dopustite da vam razjasnim. Prije nego to vi stignete na zvearsku postaju,
prolazit ete kroz uski klanac, ali ne odvie dugo. Ali kad doete na samu postaju,
nai ete lijepu zgradu, s mnogo soba i komora, a pred njom je velika istina, ba
odabrana za oruane obraune.
- Kad je tako, onda nema zapreke.
- Sigurno e biti na toj postaji mnogo putnika iz Primorja koji e promatrati vau
borbu. ujem, naime, da vaa vojska odlazi. Dakle e i primorski velmoe koji su
na bojitu, putovati u Primorje.
- Jest, sutra putuju.
- Onda e oni stii prije vas. Svi e tamo imati prilike promatrati boj s mojim
prijateljem Draeniem. Imat ete dosta svjedoka.
- Svejedno mi je, imao ih ili nemao, svakako u svoja dva prijatelja povesti sa
sobom.
- Samo se po sebi razumije da e i vaa pratnja imati dovoljno mjesta da se
ukonai.
- to, dakle, predlaete glede same borbe?
- Ponajprije, kako rekoh: ili ete vi ekati Draenia ili on vas - to sada zavisi o
tome kad e otputovati on, a kad opet vi.
- Moj put ovisi o dozvoli banovoj i vojvode Ilokoga.
- Ne mogu oni to sprijeiti, a i nee. Meutim, i vi i Draeni morate prevaliti
estiti dio puta i kad stignete na postaju, obojica ete biti umorni.
- Ovdje, po ovim brdinama, nismo se nikada odmarali uoi bitke.
- Draenievi su prijatelji odredili jedan potpuni dan i jednu no za odmor.
- Molim vas, gospodine, ludost je da nas obojica stanujemo pod istim krovom, a
gledamo se kao dva gladna vuka! Je li to ikada vidio svijet? Kad stignem, elim da
se odmah pobijemo.
- Gospodine kapetane, nimalo ne dvojim da ste privikli u ovim gorama borbi bez
odmora, no Draeniu je potreban odmor, a vi se ne morate tamo sastati s
Draeniem. Postaja je velika zgrada, kao neki prizemni dvorac. Moete tamo
ivjeti i nekoliko dana, a da se s Draeniem ne naete. Primorski velmoe su
sagradili ovu zgradu s tri ulaza: za obine putnike, a s druge strane su jo dva
ulaza, jedan za njihovu pratnju, a drugi za njih. I njihove su sobe odijeljene od
konaita ostalih putnika. Neete se sresti ako vam to nije ugodno.
- Nipoto neugodno, ali bilo bi smijeno kad bismo se nali nas dvojica zajedno,
ekali i leali da se odmorimo kao neke fine gospoice koje padaju u nesvijest ako
su malo vie jahale ili prevalile vei put. Smijeno je uope toliko raspravljati o
tome.
- Priznajem, to je sasvim suvino. Htio sam samo razjasniti kako izgleda tamo na
toj postaji.
- Ne elim da gospodin Draeni misli kako se skanjivam doi onamo kamo me
zove. On me ima pravo zvati jer sam ga je mnogo puta uvrijedio. On me je prvi
zvao na maeve, dakle, na meni je poi onamo kamo on eli. Ipak moram
primijetiti: odabrao je udno mjesto. Slutim - on se eli pokazati svijetu na putnoj
stanici. Mi imamo rijeiti raune asti, a ne izvoditi neku igru, kao da smo na
dvoru i moramo zabavljati gospodu.
- Krivo shvaate, gospodine kapetane. Rekao sam: Draenieva je vjerenica u
Primorju, zato se ne eli odvie udaljiti, a zamislite kako bi bilo da sad putujete i
vi i on negdje gore u hrvatsku ravnicu. Time biste dvostruko troili vrijeme. Sami
velite: njegovo je pravo da on odredi mjesto borbe.
Hladnokrvno mahne Jelenko rukom pa e onda nasmijano:
- Ah, svejedno mi je gdje god bilo. Moj ma mi jednako slui u Bosni, u Turopolju i
u Zagrebu.
- Vi, dakle, prihvaate poziv mojeg prijatelja Draenia?
- To sam ve rekao u poetku razgovora. Recite mu moju poruku - da s najveim
veseljem prihvaam i pozdravljam taj as kad emo se nai.
- Onda mogu otii gospodinu Draeniu i kazati da ete stii, samo molim oznaite
mi u kojem roku?
- O tome ne mogu odluiti ja.
- Kako? Zar ne polazite sutra kui?
- Ne. Odreen sam nadzirati ovdje strae koje e drati na oku neprijatelja da
ponovo ne provali, a vi znate da je Turin esto prekrio utanaeni ugovor.
- Gospodine Kueviu, ve sam naglasio: Draeniu se uri zbog enidbe.
- I meni se uri zbog enidbe. Ipak u ostati ovdje do proljea.
- Nemogue je odgaati tako dugo. Znailo bi to kao da vi...
Mrko pogleda Jelenko mladog Budimca:
- No, izrecite to ste htjeli kazati. Htjeli ste rei da bi to izgledalo kao da se
skanjivam doi na megdan gospodinu Draeniu. To neete doivjeti! Svoje dane
ne plandujem, ne inim to mi je volja, ne putujem kad mi se hoe. Ja sam u
slubi domovine. Razumijete li?
- Obeali ste Draeniu da vas moe zvati kad hoe...
- Jesam, i zato u pokuati izmoliti od najveeg branitelja domovine, od bana i
vojskovoe, savjet i odluku.
- Ne ljutite se, nisam vas kanio uvrijediti.
- To vam ne bih ni savjetovao! - odgovori hladnokrvno Jelenko Kuevi. U njegovu
glasu opaa se neto prezira. Onda se okrene k svojim drugovima, pozove
Arbanasia i zapita ga:
- Je li ban ve izjahao?
- Ne, jo uvijek je u dvorcu, ali konji su osedlani, zamalo kree k ostaloj vojsci.
- A vojvoda je tamo?
- Jest, svi su zajedno.
- Ostani, molim te, s gospodom ovdje, dok se ja vratim, moram odmah govoriti s
vojvodom i svijetlim banom.
- Nee li gospoda sii s konja i ovdje konaiti? - pita Arbanasi, a Szathmry
odgovori:
- Moramo odmah dalje.
- Ako vas no stigne u ovim brdima?
- Ve emo se negdje skloniti, jo imamo obaviti za Draenia jednu vanu
poruku.
Bez primjedbe uputi se Jelenko preko istine u dvorac, dok su Budimci ostali s
Arbanasiem.
Izmijenivi nekoliko rijei s njime o okrepi i hrani za konje, pomakoe se Budimci
da bi mogli razgovarati nasamu.
- Jesi li ga uo? - tiho e mladi Szathmry svojem drugu. - On mi je spoitnuo da
toliko pripovijedam kako je na zvearskoj postaji. A zato to? Zar nije bilo
prirodno da mu o tom govorim?
- Istinu ti govorim, pravim vitezovima je svejedno gdje e se nai i kada. I ne
misle na udobnost i odmaranje. To ga je sigurno razljutilo. Taj kapetan je divljak,
a Draeni je privikao ivjeti kao razmaeni kraljevi.
- Meni je Draeni naloio deset puta da Kueviu tono razloim kako je ta
postaja ureena jer eli da bude upuen u sve. Draeni je predloio odmor nou -
a ja ne znam emu i zato mu to treba - ljuti se mladi Szathmry jer mu nije
drago to mu je ponosni kapetan, mnogo mlai od njega, prigovorio.
- Sve ti je to samo zato to je Draeni manje vjet mau - odgovori drug - nego
protivnik, i ako Draeni zakasni na postaju, morao bi onako umoran otii na
livadu da se s njim bije. Budi iskren: Draeni nije ni izdaleka ono to je taj
kapetan. Draenia volim, on je na, ali moram reci: Kuevi je vrlo smion mladi.
Kako je uspravan, vrst, snaan, ovjek bi rekao - i pamet i ma rade mu
jednakim junatvom.
- Istina je, i ba zato se bojim za Draenia.
Malo su utjeli, a onda e Szathmryjev drug:
- Zna, itavo vrijeme sam ga promatrao dok si s njime razgovarao i sve me je
muilo pitanje: nije li Draeni poludio da zove na megdan tog protivnika? Samo
ga gleda i ve ti je jasno: taj mora svladati naeg prijatelja. Gdje on moe imati
takve miice kao taj?
- Sve je to istina i meni se nametnulo to isto pitanje, ali Draeni se pouzdaje u
svoju vjetinu. U Budimu je uvijek vjebao sa svima koji su najbolje baratali
maem. On je stekao velika umijea u odbijanju i navali kakva ni iz daleka ne
moe poznavati Kuevi. Na bojnom polju s neprijateljem ne bije se vjetinom
nego snagom.
- Moda se Draeni previe pouzdaje u svoju vjetinu. Vjeruj, ne bi mi bilo drago
da me taj Kuevi izazove okom u oko, tu pred ovim dvorcem, a ja sam jai od
Draenia. ovjek osjea: taj te Kuevi mora nadvladati.
- Pravo veli, drue, mladi ne mora biti kukavica, a da ga zazebe pred maem
ovog divljaka. Ipak me tjei to je Draeni bio veseo i radostan, sav se sjajio kad
sam odlazio Kuevia pozvati na obraun.
- Da, to je istina, vrlo se radovao, pa ipak me mori briga. udno mi je jo i sada
zato je izabrao putnu postaju primorskih velikaa u Zvearu, kad mu je vjerenica
u Bosni?
- Nee da se sastane s tim Hrvatima ovdje pa e pozvati i vjerenicu u Primorje.
Tako mi je rekao.
- udna odluka. Valjda nee djevojka za njim? Tako je odredio gospodin Verbczy
- barem mi tako ree Urazeni, jer da mu ujak eli privui to vie primorskih
velikaa K zarukama da ih moe osvojiti. Tako mi je to razloio Draeni, au ima
tu sigurno jo nekih drugih tajna koje njegov ujak nee kazati m njemu.
Szathmryjev drug primijeti:
- Ne razumijem kako to da Verbczy doputa Draeniu dvoboj s Kueviem?
- To ne znam ni ja. Draeni veli da je sve to odredio njegov ujak.
- Je li to rekao jo u Budimu?
- Ve smo bili daleko od grada. Sve mi je razloio one noi kad nas je slao
Kueviu.
- to onda ako Draeni zove tog kapetana na borbu bez ujakova znanja. Zna
koliko ga ujak ljubi i ne bi ga pustio u takvu pogibelj.
- Ova ti je misao trebala prije pasti na um - promrmlja Szathmry zamiljeno.
- Dok nisam vidio Kuevia, ne bi me takva misao mogla snai ni u snu. Ali poto
sam protivnika vidio i uo, probudilo se u meni stotinu pitanja i briga.
Szathmry se priblii Hrvatima.
- Molim vas, plemeniti gospodine, smijem li svojeg slugu poslati u dvorac?
- Nestrpljivi ste, gospodine. Jelenko Kuevi oito eka na bana.
- Nisam nestrpljiv, ve mislim: mogao bih poslati svojeg glasnika u dvorac, dok se
kapetan vrati.
- Kome elite poslati glasnika?
- Gospodinu grofu Kegleviu. Arbanasia obuze ljubopitnost:
- Njemu nosite poruku?
- Jest, njemu, zato pitam smije li ui u dvorac moj ovjek?
- U ovaj dvorac, gdje su nai?
- Naravno, u ovaj pred kojim stojimo. Moram se odmah javiti grofu Kegleviu.
- Ah tako, vi mislite da je Keglevi ovdje?
- Zar se moda varam?
- Varate se, gospodine. Kad smo s Turinom sklopili mir, poslali smo grofa
njegovu domu. Jo uvijek boluje od rana i suvino bi mu bilo ovdje tratiti vrijeme.
Neto se tu ne slae budimskim plemiima. Izmjenjuju poglede i nekoliko rijei
jezikom koji Arbanasi ne razumije, na to se Szathmry ponovo obrati
Turopoljcu:
- uo sam, sutra odlazite s bojnog polja?
- Dobro ste uli.
- Onda je Kegleviev dvorac vrlo blizu. Grof Keglevi moe stii ovamo do vaeg
odlaska?
- Zato bi mu trebalo dolaziti kad se ve oprostio s banom i sa svima?
- On ostaje ovdje?
- Razumije se. Tu mu je dvorac.
Ispod oka pogleda Szathmry druga i opet e mu poluglasno ugarskim jezikom:
- To se ne slae. Nama je na prijatelj rekao da emo nai Kedevia kao bana.
- Pitaj ga, taj je mladi umiljen, rado govori o svojim zemljacima. Doznat e
sve.
Ponovo se okrene Szathmry k Arbanasiu koji je uzalud nastojao odgonetnuti
nerazumljiv jezik.
- Molim vas, plemeniti gospodine, nije li iz Budima ovamo na bojite stigao neki
glasnik? Po mojem raunu ve je davno morao
- I davno se vratio! - smijeei se odgovara Turopoljac.
- Gospodin Srkany je imao doi - naglasi budimski plemi.
- Da, njegova uzvienost je doao i donio neke prijedloge iz Budima, ali se morao
vratiti neobavljena posla: slabo uspijevaju Budimu rue na naem tlu!
Odgovor mladog Turopoljca razotkriva koliko se raduje to mu se pruila prilika
draiti Budimca, pa mu jo veli:
- Zar se niste putem sreli s gospodinom Srkanyjem?
- Moj prijatelj, kojega sam pratio iz Budima, poveo nas je drugim smjerom kroz
Hrvatsku, dakle, nismo mogli sresti Srkanyja koji je putovao ravno u Budim.
- Onda u vas obavijestiti to se ovdje dogodilo. Spletka gospodina Srkanyja i
Verbczyja nije imala uspjeha. Ban Petar Berislavi ostao je na ban i vojskovoa.
A znate, grof Keglevi je najvie slavio njegovu mudrost i ne bi nikada dopustio da
ga Budim iskoristi za svoje spletke. Nije dobro s nama zapoeti igru kad nije
potena, a to je htio gospodin Srkany, pa je tako morao praznih ruku kui! I
svakom e se tako dogoditi tko doe s takvim namjerama.
Arbanasi je uivao, gledajui kako je budimski plemi nestrpljiv, nemiran. im je
naao mogunost, uleti Arbanasiu u rije s pitanjem:
- Kako je daleko odavde do Keglevieva dvorca?
- Do veeri moe se stii onamo - ako vam konji nisu odvie umorni. Samo ne
znam hoe li grofu biti jako drago kad vas ugleda. Moda e dopustiti da prenoite
s njegovim kastelanom, nikako u njegovim odajama.
- Vi ste ovlateni govoriti u grofovo ime?
- Ne, gospodine, nisam ovlaten, ali znam to znam. Grof nee nita uti o
Budimu.
Szathmry se ne moe suzdrati. Raspaljuje ga razmetljiv govor mladog plemia i
dobaci mu:
- Gospodin grof Keglevi jo e vrlo mnogo slaviti Budim ako ga zadesi ta srea da
njegova ki bude ena budimskog uglednika.
Drsko se nasmije Arbanasi, a njegovi mu drugovi pomau.
- Njegova ki? Nikad ona ne bi ni okom trepnula za kakvim Budimcem. Ima ona tu
junaka kojemu ni jedan Budimac nije ravan!
To otkrie prenerazi i Szathmryja i njegova druga. Ipak ne mogu tome vjerovati.
- Grofica Keglevi ima svoga junaka - veli Szathmry - ali ne ovdje, to vam se
mogu zakleti. Onaj kome e pruiti ruku, mlad je, bogat i lijep, uiva asti, bit e
danas-sutra moan gospodin i grofica mu je ve obeana.
- Tko je obeao Vojanu tome gospodinu za kojega se vi tako razmeete?
- Sam grof Keglevi.
- To je la! - vikne Arbanasi brzo, nepromiljeno i otro. Ugri skoe. Lice im oblije
rumenilo, a ruke im se laaju oruja:
- Za vau rije odgovarat ete mojem mau! - vikne Szathmry. I Arbanasi se lati
maa, pa odgovori isto tako:
- Ponavljam: la je, grof Keglevi nije obeao svoju ker nikome u Budimu i nee!
Za te rijei odgovaram, ako elite, smjesta!
Oko njih strali se hrvatski plemii, a oko Budimaca njihova pratnja. Protivnici se
gledaju neprijateljski, jedan i drugi trgoe ma iz korica.
- I po drugi put ste mi odgovorni za svoju objedu! - vikne u sav glas Draeniev
budimski glasnik Szathmry, a Istvnffy mu se pridruuje.
- to se tu dogaa? - pita otri glas starijeg hrvatskog plemia.
- Va me je zemljak obijedio da laem - a ja elim oprati svoju ast - najavi
Budimac.
- A ja u dokazati da imam pravo - vikne Arbanasi. - ekam vas, gospodine,
svojom otricom.
- Moraju se pobiti - odluuju Arbanasievi drugovi, a isto tako i Budimci.
Borba je smjesta zapoela.
Ogoreno navali Aladar Szathmry na Arbanasia. Maevi im se estoko
sukobljuju. Ostali stoje oko njih utei i rumena lica i plamenih pogleda prate
borbu.
Svaki treptaj oka namijenjen je njihovim otricama. Hrvati bi se razgibali, kliknuli,
ako je Arbanasi svojom vjetinom nadvladao Budimca, a opet bi se uzbudili kad
Szathmry svojom vjetinom i snagom potisnu Arbanasia. Bilo je svima jasno:
snage i vjetine protivnika u potpunom su razmjeru. Zato ih borba jo vie
ispunjava tekim iekivanjem tko li e koga nadvladati.
Pomalo se nau obojica u silnom zamahu borbe. Oko njih se krug sve vie
proiruje.
Kreevo maeva doprlo je kroz otvorene prozore u kraljevski dvorac. Tamo se
pojavilo nekoliko glava, a zatim dohiti iz dvora banov poslanik i vikne:
- Ban zapovijeda da se borba obustavi.
I stadoe to vikati borcima. Spustili su maeve. Arbanasi pita:
- Zato je svijetli ban dao ovu zapovijed?
- Jer nee dozvoliti da se bijemo meu sobom uoi povratka.
- Doite blie, plemeniti gospodine - moli Arbanasi - bijem se s Budimcem, a ne
sa svojim bratom.
Razdijelili se u dvoje, a glasnik, stari plemi, dolazi u okrug. A kad mu bude jasno,
tko su protivnici, odlui izvijestiti bana i zapita:
- Zato se bijete, gospodo?
- Ovaj me je gospodin obijedio da laem - veli Szathmry.
- Jest, rekao sam to - upadne Arbanasi - ali nisam ga obijedio, jer, ujte, on tvrdi
da je grof Keglevi obeao svoju ker nekom Budimcu, a to nije istina.
- Otkud vi znate da nije istina? - pita Szathmry.
- Zato to Keglevi nee imati posla s Budimom, a znam i to da Vojana kani poi
za Jelenka Kuevia.
Draenievi su glasnici poraeni. Szathmry se ipak svlada i okrene gospodi:
- Ne pita se koga bi ona htjela, ve se pita kome je obeana.
- Komu? - vikne Arbanasi. - Dokaite ako znate!
- Mojem prijatelju koji me je poslao ovamo da najavim grofu njegov dolazak. On
dolazi iz Budima na zaruke s grofovom kerkom.
- Nije li to moda gospodin Draeni? - podrugljivo upita Arbanasi.
- Nisam opunomoen objaviti vam ime vjerenika, ali, eto, za njega nastavljam s
vama borbu. Djevojka pripada njemu!
Iza lea prie mu drug pa e mu tiho njihovim jezikom:
- Aladare, tu smo nastradali. Srkanynije uspio, dakle, nemogue je da bi Keglevi
dao svoju ker Draeniu. Ne rasipaj uludo svoju krv.
- Hajde, nastavimo - poziva Arbanasi Szathmryja, ali banov poslanik odredi da
priekaju dok priopi banu to se ovdje dogaa.
Posluali su. Hrvatski se plemii okupie na svoju stranu, a Ugri na svoju.
- to veli na to? - tiho e Aladar Szathmry svojem pratiocu. - Uzvieni gospodin
Srkany morao se vratiti u Budim neobavljena posla. Keglevi nee biti ban. Onda
je sigurno da ne bi htio ni Draeniu dati svoju kerku.
- Mladi kapetan Kuevi uzet e Draeniu djevojku. Ispod nosa.
- Zlo e to svriti, vrlo zlo. Jedan od njih mora s ovoga svijeta! Ako taj mladi
kapetan ljubi groficu, nee ostaviti bojno polje dok Draenia ne ubije.
- Ni Draeni nee dopustiti da mu netko uzme vjerenicu.
- Prvu Draenievu vjerenicu oteo je taj kapetan.
- Obratno. Draeni ju je oteo njemu - djevojku s kojom se Kuevi volio od
djetinjstva. A sad oduzima Kueviu i drugu vjerenicu.
- Kao da su svi avoli imali pri tom posla. I ba se morao taj nesretni kapetan
namjeriti opet na onu koju je odabrao Draeni.
- Trebalo bi to javiti uzvienom gospodinu Verbczyju u Budim. On nee dopustiti
Draeniu da se bije s tim divljakom.
- Gospodin je Srkany dobio i glede djevojke jasni odgovor pa e izvijestiti
Draenieva ujaka i nema dvojbe: ujak e poslati glasnika s odredbom to je
Draeniu initi.
- Ne znam hoe li se Draeni pokoravati toj odredbi.
- Vidjet emo to e Draeni rei kad mu donesemo ovu vijest.
- To ovisi samo o Draenievoj osnovi: ako ima neku sasvim sigurnu dosjetku ili
vjetinu kojom moe bezuvjetno svladati tog kapetana, onda nee odustati.
Aladar Szathmry razmilja o svemu to je razgovarao s Draeniem i, uzevi u
obzir sve okolnosti, ponovo naglasi drugu:
- Nikad ne bi Draeni iziao pred otricu maa ako bi mu prijetila i najmanja
opasnost. Ni onda ako bi bilo neizvjesno hoe li pobijediti ili ne. Ljubi on svoj ivot
i sebe iznad svega. Ako, dakle, kae: idem, onda je znak da se mi ne trebamo
bojati Verbczyjeve kazne to smo dopustili tu borbu.
- Valjda nema Draeni kakvu zasjedu?
- Zasjedu? To bi bilo vjerojatno, ali on je pozvao kapetana na javnu borbu, pred
svima, tu ne moe biti zasjede - i ne bi Draeniu opralo ast, ve naprotiv.



A tamo u dvorcu stoji Jelenko i pripovijeda Damiru i vojvodi Ilokom o pozivu

Draenia na oruani obraun, i to su mu sve rekli budimski plemii.
I vojvoda Lovro i Damir Brezoviki ne mogu se dosta nauditi tom Draenievu
pozivu. Osobito Damir nagaa:
- to bi moglo biti razlog da se Draeni usuuje pozivati na borbu Jelenka poto
je stekao toliku bojnu slavu? On sigurno zna da je danas Jelenko dvostruko vjetiji
mau nego prije, dok je Draeni kukavica i mnogo slabiji u snazi i umijeu.
- uo sam da je na Jelenko zvao Draenia pred gradom Lukavcem da se pobiju
javno pred svima - ali nije doao na megdan svojem neprijatelju, dakle kukavica
je.
- A danas ga zove! To je pravo udo - veli Damir. - Zato ga zove?
Jelenko im dokazuje ivo:
- Kau mi budimski plemii: Draeni se kani vjeriti, pa mora sa mnom urediti tu
stvar to prije. Ne bi mogao u prosce dok ne opere uvrijeenu ast.
to god oni raspravljali i kako god nagaali, svuda im se namee uenje i
snebivanje otkud Draeniu toliko drskosti da zove Jelenka na obraun. A ovaj
opet nastoji uvjeriti svoje zatitnike da mu moraju dopustiti izii s Draeniem na
maeve.
Ali Damir upozori vojvodu i Jelenka:
- Nema li moda Draeni kakvih zlih namjera s Jelenkom Kueviem? Odvie bi
bilo ludo zvati ga na borbu kad se zna da ne moe nikako svriti drugaije nego
Draenievim porazom ili smru.
- Kad bi me Draeni zvao u kakvu daleku zabitu umu, u Lukavac, ili, moda, u
Budim, da se tamo pobijemo, onda bih posumnjao i ja! Ali on me zove tamo gdje
e nas gledati svi primorski knezovi i velmoe koji sutra putuju svojim kuama u
Primorje. Svi e se zadrati na svojoj velikoj putnoj stanici.
- Moda u Zvearu?
- Jest, ba tamo me zove Draeniev budimski glasnik. Opisao mi je kako tamo
izgleda i ree da emo se pobiti ba na istini pred kuom. Ili tamo nema istine i
gospoda ondje ne konae?
- Jest, istina je, ima tamo vrlo prostrana livada, jer se upravo u Zvearu razilaze
brda koja stvaraju uski klanac od sjevera na jug. I tamo, na toj postaji, gospoda
velmoe se rado zadravaju i da se provesele, piju, igraju kocke i zbijaju
kojekakve ludorije - izvjeuje Damir, a Jelenko to prihvati objeruke:
- Dakle, pred toliko ljudi na toj postaji ne moe Draeni izvesti nikakvu zlu
namjeru.
- Sasvim prirodno - upada veselo vojvoda. - Draeni se eli s tobom pobiti pred
velikim brojem junaka.
- Ba to mi ne ide u glavu, jer se on mora osramotiti - usklikne Damir.
- S Draeniem dolazi tamo neki Verbczyjev prijatelj koji ima dvorac u Primorju.
- To si morao odmah rei - klikne Damir. - To je Carevi, roak Draenieva oca.
Sad bi mogla stvar izgledati drugaije. Onda je jasno zato se Draeni ne boji.
Taj Verbczyjev prijatelj i roak Draenieva oca kani izmiriti Jelenka s
Draeniem. To je njihova osnova. Nita drugo.
- Na taj nain htio je Verbczy svog ljubimca Draenia ouvati od borbe s
Jelenkom, a ipak asno rijeiti Draenievu stvar s Jelenkom Kueviem -
zadovoljno prihvati vojvoda.
- U to vie ne moe biti sumnje - naglasi Jelenko.
- I ti e pristati na pomirbu? - pita Damir.
- Ne znam sad na to odgovoriti, ali znam da moram poi, to vie to smo
ustanovili da ne moe biti nikakve zamke, jer me zove tamo gdje e biti toliko
ljudi. Svaka zla namjera tamo je nemogua. Molim vas, smjesta zatraite bana
neka odredi nekog drugog vou etama dok se ja vratim.
- Kad misli otii?
- Sutra idem s vama. Jedno vrijeme putovat emo zajedno, a zatim u ja svojim, a
vi opet svojim putem.
- Ne bi li moda krenuo s nama ravno prema Zagrebu da pogleda svoju majku,
sestru i njezina mua prije nego ide u Zvear?
- Nikako! To nije mogue. Draeni me eka. Zar da mi spoitne kukavtinu? U
proljee u se vratiti u Turopolje, prije nikako.
Upravo su vojvoda Iloki i Damir htjeli da idu k banu, kad im dou u susret plemii
i priope to se vani dogodilo izmeu Arbanasia i Szathmryja. I Arbanasi dolazi
k njima i priopuje svoj razgovor s Budimcima te navijesti da je taj htio otii grofu
Kegleviu.
- ujete li? - usklikne Jelenko. - Nije doao samo da mene pozove na borbu s
Draeniem, nego ima za Draenia isprositi grofovu ker?!
- Dvije ljubavi, a svaku ti hoe oteti Draeni! - veli Damir Jelenku.
- Ostavite to, gospodine Damire. Sada mi je najvanije da izvrim svoju viteku
dunost.
- Dobro. Neka bude kako eli. Da sam na tvom mjestu, otiao bih prije grofu
Kegleviu i obavijestio ga da se bije s Draeniem. To e biti grofu najbolji dokaz
kako su ga htjeli u Budimu iskoristiti protiv nas.
- Ni za to na svijetu ne elim ga o tome obavijestiti. Molim vas, donesite mi
banovu privolu. Ne elim da oni tamo dugo ekaju.
Smjesta su otili k Petru Berislaviu da mu razloe o dolasku budimskih plemia i
o Kuevievoj molbi. Berislavi sam spomene dvoboj Arbanasia pred dvorom:
- Ponajprije treba rijeiti stvar izmeu Arbanasia i te dvojice. Mislei da se to biju
nai, zaustavio sam ih. Vrlo mi je mrska takva viteka zadovoljtina.
- Dopustite da to rijeimo nas dvojica. Mislim da ete vi otpustiti Kuevia, a
umjesto njega, odrediti nekog drugog. Jelenko svakako mora ii.
- Onda neka ostane ovdje zagorski plemi imuni i turopoljski mu drug Pogledi.
Vjerojatno e on uzeti Arbanasia sa sobom. Ipak je udno to Draeni zove na
maeve Jelenka Kuevia, sada kad je Jelenko doivio slavu i toliko se istaknuo na
bojnom polju. Ne vidite li u tome neprispodobivu drskost?
- Draeni se zapravo i ne kani pobiti s Kueviem, ve lukavo rijeiti svoj asni
dug. Pozvao je Kuevia na putnu postaju primorskih velmoa kamo e doi s
njime i njegov roak Carevi. A taj stari nee nikad dopustiti bitku i bilo kako
obojicu izmiriti. Verbczyju je stalo do toga, osobito da mu neak ne vue sramotu
od neureenih asnih rauna.
- Znam. Na alost, jo i danas, kao i u srednjem vijeku, trai se od mlada ovjeka
krvavi obraun.
- I hrvatsko i ugarsko plemstvo zna da se izmeu Draenia i Kuevia jednom
mora iskupiti zaloena rije.
- Ali Draeni je kukavica - naglasi ban - a ipak zove Jelenka?
- Ba zato, svijetli bane, to je Draeni kukavica ne eli stupiti pred Kuevia s
maem u ruci, ali ga zove ba na tu velikaku postaju sada, kad svi kreu svojim
kuama s bojnog polja pa e tamo biti mnogo gospode. Jasno je: pred njima ne bi
se usudio Draeni stupiti bilo kome na megdan. On hoe imati odline svjedoke
kad Draeniev roak Carevi bude obojicu pomirio. Naravno, Draeni se isprsuje
kao da on o tom i ne sluti i eli stei ugled viteza time to ga zove, tobo, pred
toliko odlinika na maeve.
- Vi poznajete Draenieva roaka Carevia?
- Jest. On oito ima neku naroitu osnovu kako bi pomirio obojicu a, naravno, i svi
velikai koji e stii istodobno na postaju jo e mu pripomoi. Tako se ima
shvatiti taj Draeniev poziv.
S Jelenkom nikad nee stupiti u borbu.
- Recite gospodinu Jelenku - veli ban - ako mu dadu estitu zadovoljtinu i ako ga
Draeni za uvredu zamoli za oprotenje, tada bih mu preporuio da svakako
prihvati pomirbu. Neka uva snage za neprijatelja. A onda, Draeni je izdajica,
zapravo, ne bi Kuevi smio ni poi na njegov poziv.
- Kad bi Jelenko rekao da Draeni nije dostojan stati pred njegov ma, irio bi o
njemu glasine da ga se boji. Tu se ne moe nita. Napokon, svijetli bane, valjda se
vi ne bojite da bi Draeni mogao Kuevia makar samo raniti?
- Ne mislim da bi Kuevi mogao biti pobijeen. Moja je bila dunost sve izloiti
vama koji ste njegovi zatitnici. A sada odluite sami. S moje strane moram dati
privolu.
Malo vremena iza tog razgovora iziao je Kuevi opet iz kraljevskog dvorca i javio
Draenievim pratiocima:
- Sutra putujem na putnu postaju Zvear. Kako znate, put je dalek, a moe biti i
dalji, bude li loe vrijeme. Osui li sunce puteve, nee nitko ekati moj dolazak.
- Treba dobro proraunati - veli Szathmry - koliko vremena treba za dobre
puteve, a koliko za loe. A onda gospodine Kueviu, ostavljam svojeg vodia iz
Primorja, nalazi se u slubi Draenieva roaka Carevia. Taj tono zna svaki
prijeki put kojim biste mogli poi da uzmognete to prije onamo.
Kuevi nije obratio nikakve panje na tu ponudu, nego pozove glasnika u
turopoljski ator da sve potanko ugovore i ustanove rok sastanka.
Arbanasi je prosvjedovao, traei da svri obraun sa Szathmryjem. Ali ovaj
oito nije imao volje nastaviti borbu s Turopoljcem. Mora se to prije vratiti
Draeniu jer mu je odredio mjesto i rok do kojega ima stii s odgovorom.
Szathmry ne sluti Draenieve namjere s Kueviem, ali zna da mora stii na
vrijeme.
Odmah predloi mirno rjeenje spora. Dok o tome raspravljaju, svi se plemii pred
dvorcem digoe na noge. Iznenaeni opaze grofa Keglevia s pratnjom kako se
uspinje uzbrdo. To ih iznenadi, pa svi pohitae prema velikau. Stariji ga pitaju
zato dolazi, kad se ve s njima oprostio.
- Zar se dogodilo neto vano?
- Nita se nije dogodilo - odgovori grof - ali moglo bi se dogoditi. A mislim, kad bi
se to zbilo, svima bi priredilo veselje.
Pogledali su nehotice Jelenka. To ga ljuti, pa se okrene i ostavi drugove.
Dotle grof silazi s konja. Brzo se proguraju k njemu Szathmry i Istvnffy i
smjerno mu jave tko su i odakle su doli.
- S Verbczyjem nemam ba nikakva posla - ree grof.
- Ali, uzvieni gospodine grofe, Draeni alje...
- Hvala, ne elim uti o njemu!
I grof se okrene, ostavi Budimce i uputi se u dvorac. Damir moli hrvatske plemie
neka obuzdaju smijeh to svima treperi na usnama.
- Treba pokazati gospodi da nismo samo smjeli i drski u borbi, ve smo i uljudni
domaini. Sad im valja dati hrane i konaite ako hoe. Ako ne, prosto im je otii
kud ih volja.
Prihvatili su taj prijedlog i razili se.
Kuevi s glasnicima svojeg protivnika ugovara potankosti oruanog sukoba. Tada
ga Szathmry jo jednom upozori na vodia koji e ga voditi najboljim putevima
meu brdinama i gorama sve do Zveara. Kuevi mu upravlja nekoliko pitanja, a
on mu zajami da pozna svaki puteljak i sve smjerove kojima bi mogao to prije
stii do dogovorene postaje.
- Htio bih najkrai put - veli Kuevi - makar morali prolaziti i najuim stazicama.
Dosta je ako konj ima prostora, elim se to prije vratiti na bojite.
Uskoro bilo je sve ugovoreno. Budimski plemii, postieni i posramljeni vladanjem
grofa Keglevia, odlue jo danas otii. Odbili su svako gostoprimstvo i ostavili s
pratnjom Vranduk.

JELENKO I VOJANA
Tek to je Keglevi proboravio kratko vrijeme u dvorcu, izae vojvodin sluga i javi
Jelenku da ga zovu Damir, vojvoda i grof Keglevi na vani razgovor. Mladi je
oklijevao, razmiljao, a kad je stigao i drugi glasnik, ue u dvorac. Svi su drugovi
poli za njime sve do vee.
- Ej, kreu svatovi! - apu mladii meu sobom.
- Sreu ima taj na Jelenko! Dosta je prepatio od one nadute upanove keri.
- Zna li on da je otila u samostan?
- Nismo o tom s njime govorili. I gospodin Damir je rekao neka ne ponemo
razgovor o njoj.
- Vojvoda Iloki i gospodin Damir Brezoviki ba se jako trse da bi Kuevi dobio
Vojanu - pripovijeda Cvjetko imuni.
- Ba zato e iz ovog dvorca izai kao budui zet grofa Keglevia.
- Samo ne tako glasno! Uvijek se ljutio kad smo govorili o Vileni, ljutit e se i sad
ako uje da govorimo o Vojani. Ni s Damirom, ni s vojvodom nee govoriti o tome.
- Ljudi - tiho e Arbanasi - nema toga tko bi mogao kazati da je na Jelenko
uinio samo korak za nevjestom bogata i visoka roda. To ne moe nitko rei. Kad
sam bio gore s njime na kuli, uvijek se drao po strani. Istina, lijepa je Vojana
neprestano kriomice pogledavala k njemu, a on kao da to ne opaa. Sigurno mu je
bilo drago - moralo mu je mlado srce usplamtjeti za njom, ba nije htio da se oda.
I dobro je to uinio. Da znate, stara je grofica esto jako vidljivom ljutinom
promjerila svoju ker.
- To je Verbczyjev poslanik Srkany smotao staru groficu. uo sam sve kako je
bilo. Ve je stara pridobila i grofa da Vojanu obea Draeniu.
- Zna li to Jelenko? - pitaju mladi ljudi.
- Ne veli nita, a kako ne bi znao! Govorilo se o tome svuda nakon odlaska
gospodina Srkanyja.
- Dakle, htjeli su dati Vojanu Draeniu?
- Jest, tako je bilo, a kad su doznali tko je Draeni, grof je odustao.
- Eh, da sam ja Jelenko, pokazao bi mu zube! Obeavao je djevojku izdajici, a sad
prima u prosce slavnog junaka?!
Svi su se skupili oko imunia koji se ljuti kao da se sve to tie njega.
- I ja bih grofu odgovorio to ga ide! - potvrdi Arbanasi.
- Ba je zasluio. Tamo gore u kuli jedva je s nama govorio. Dakako, mi smo
maloplemii, pa otkud bi on s nama raspravljao o pametnim stvarima? Ali je
morao potivati u naem Jelenku hrabrost i junatvo kojim je on stekao slavu. To
me je ba ljutilo. Bio sam uvjeren: nee Jelenko dobiti Vojanu.
- A djevojka? Kako je bilo s njom?
- Kako je bilo? - nasmije se Arbanasi. - Izgubila je srce na mladom junaku, to se
nije moglo nikako prikriti. Njezina je srea to se sve otkrilo prije nego to su je
vjenali s onom izdajicom. Tako je sve dobro prolo. Keglevi je poten ovjek.
im je doznao to je to bilo s Draeniem prije dvije godine, bilo je svreno!
- Sad je doao da Jelenku ponudi ker?
- Da sam ja Jelenko, osvetio bih se grofu i rekao to ga ide, pa makar kako ljubio
Vojanu.
- Odbio je ne bi, na koncu ni ti! - okrene se Arbanasi svojem prijatelju Poglediu.
- Ali bi grofu malo zapaprio pod nosom.
- Uvijek je bio Jelenko gospodar svojeg srca. To smo vidjeli kad je ljubio Vilenu.
Ostao je tvrd kao kamen. Uinit e to i sada. Nee on vie nikad dopustiti da mu
kau to mu je neko rekla Vilena. Jelenku ne treba krpati siromatvo!
Sve vie grnu plemii oko onih koji raspravljaju o Kueviu. I oni iz Zagorja, iz
zagrebake okolice, iz daleke savske ravnice i Slavonije. Mladie zanima povijest
ljubavi proslavljena junaka, pa razgovor Turopoljaca probuuje sve vie njihov
interes. Sve ispituju oni iz udaljenih krajeva koji nisu ni slutili da se oko Jelenka
smotala takva ljubavna pripovijest, jedna stara i druga nova.
Mladi ljudi upijaju ljubavnu priu Jelenka i Vilene poput slatkog vina koje i njih
opaja, doivljavaju sve boli svojega druga i suosjeaju s njime. A onda prelaze na
ono to se danas dogaa oko njega.
- Lijepa Vojana izlijeila mu je ljubavne rane i zasladit e mu ivot - ree imuni.
- Bit e to divan par!
Nehotice se svi okrenuli prema dvorcu, odakle oekuju Jelenka Kuevia.
- Prijei e preko tog praga kao vjerenik lijepe Vojane! Je li? - pitaju plemii
Arbanasia jer ga smatraju najvie upuenim u Jelenkove tajne.
- Bit e joj vjerenik, ni asa u to ne dvojim, ali znate - opet e tiho - samo ne
vjerujem da bi se ve danas zaruio. Nee on objeruke prihvatiti grofovu ponudu.
Na to bih prisegao! Sigurno e Jelenko gospodina grofa pouiti da je najvee
bogatstvo i najuglednije visokorodstvo potenje, vjernost svojoj domovini i slava
koju stjee junak u obrani svoje zemlje.
- Zar e Jelenko zadati Vojani bol i odbiti njezinu ruku?
- Ostavite to, zna Jelenko to radi - ne da se on poniziti ni od grofice. A tko zna,
ljubi li ga ona istinski? Moda joj se hoe slave kao i Vileni?
- Ako to eli, onda joj se elja moe ispuniti.
Sad su njihove misli i osjeaji usredotoeni u novom Jelenku Kueviu, u povijesti
njegove nove ljubavi. Vesele se u nadi da e mladi nai nagradu.
- Za sve e ga odtetiti lijepa Vojana!
- I u nje je plava kosa i u nje su plave oi, a srce puno ljubavi. Vie ne moe traiti
- sa zadovljstvom primjeuje imuni, gledajui Turopoljce.
Potvruju i oni i svi koji su sluali.
- Dugo ne dolazi - primijeti netko.
- Kad izae, budite pametni i utljivi, ljutilo bi ga kad biste ga pitali. Treba ekati
dok nam sam kae to je - upuuje Arbanasi.
Povukoe se od vee dvorca, ali razigrana njihova mlada mata i dalje stvara
prizore i slike o buduoj srei njihova druga.
Onkraj vrata u sobi, u kojoj konae vojvoda i Damir, sada sluaju grofa Keglevia
koji im tumai:
- Uzalud sam razlagao Vojani da mi je nemogue opet otii u Vranduk kad sam se
s vama svima oprostio pa e svatko pitati: zato sam doao ponovo? Djevojka me
toliko molila da sam napokon popustio. im sam se uspeo na ovo brdo - razabrao
sam: svaki od plemia zna to me vodi opet k vama.
- Nije nita neasno, gospodine grofe - umiruje ga vojvoda.
- Ponos mi ne doputa svoju ker nametati Kueviu, a on se zapravo uvijek drao
po strani i nije ni rijei spomenuo Vojani to osjea.
- Jelenko je, ne samo ponosan, ve tvrdoglav, gospodine grofe - upuuje Damir
Keglevia. - Prije e svisnuti nego se odati. A zapravo to je traila vaa kerka?
Da odete Kueviu?
- Jest, ali ne radi toga da bih ga to pitao, nego je eljela da mu kaem da su mu
vrata naeg dvorca otvorena kad god zaeli, da mu zajamim svoju gostoljubivost.
Ostat e ovdje do proljea, u cioj zimi ne moe biti boja niti straha od Turaka, pa
bi mogao koje vrijeme proboraviti kod nas u dvorcu osobito boine blagdane. Evo
to bih ponudio svakom kapetanu kojeg biste ostavili ovdje kroz zimu, samo
nemam snage to kazati Kueviu.
- Zato to ste ga malo cijenili kad je bio kod vas na kuli, zar ne?
- Istina je, Damire. Ja sam Vojanu mislio udati za Draenia, ne slutei kakva je to
golema hulja i to kani Verbczy. Kad sam doznao to je, nisam bio ni najmanje u
brizi da ne bih naao Vojani pravog mua. Zaprosili su je grof Ivan Karlovi i mladi
Krui. No ona je sebi utuvila u glavu Kuevia. I eto, popustio bih da je mladi
kapetan istinski ljubi. Moete li mi vi neto o tom rei?
- Jelenko nikome ne odaje tajnu svoga srca.
- Sve se bojim: dok Vojana uzdie za tim mladim kapetanom, on nosi u srcu
Vilenu Berislavievu. elim od vas uti to je s njome i kako. Vi ete mi, gospodine
Damire, to najbolje razjasniti.
- Nikad mi Jelenko nije priznao da uistinu ljubi Vilenu, ni onda kad ga je taj osjeaj
zapravo zaludio. Sad su prole dvije godine. Naao sam ovdje Kuevia znatno
promijenjena, a sve dokazuje da je potpuno izlijeen. Jednom sam pred njim
neto nabacio o tome i opazio da se ne varam.
- Prisegao bih, ljubi Vojanu - veli vojvoda - ali vi ste svojim dranjem, gospodine
grofe, postigli da je nije zaprosio.
- Da je zaprosio Vojanu, vi biste ga bili odbili - primijeti Damir.
- Ne tajim, odbio bih njegovu pronju i ne bih ga nikada pozvao u svoj dvorac. Sad
poputam svojoj keri - i protiv svoje volje - jer vidim: taj je mladi ponosan na
svoju slavu. Zato sam se pourio do vas, dok ste jo ovdje, da mi pomognete.
- Od svega srca - veli Damir, a vojvoda se prikljui.
- Samo je pitanje: to traite od nas?
- Ne bih elio da ga pitate kani li zaprositi moju kerku ili ne. To bi mene i moju
Vojanu ponizilo. Recite mu da je stigao u moj dvorac iz Budima neki drugi glasnik i
pokuao nove spletke protiv Petra Berislavia. Zato sam pohitao dolje, a tada sam
banu ponudio gostoprimstvo u mojem dvorcu, za njegove pouzdanike koji e ostati
na elu vojske, a kad ste rekli da je Kuevi taj koji ostaje ovdje, tada sam vam
rekao: i njemu su otvorena vrata dvorca. Hoe li on prihvatiti to gostoprimstvo ili
ne? Ako prihvati, onda neka bude kako bude. Imat e prilike sastati se s Vojanom.
Ona je zaeljela da ga pozovem odmah, ali to neu uiniti, oholi plemi mogao bi
odbti. Sad vam je jasno to imate uiniti, a da me ne ponizite.
- Kad bi Jelenko danas zaprosio Vojanu?
- Onda mi ne bi bilo drugog puta nego oboje blagosloviti.
- Smijem li ga pitati to kani?
- Ponizit e me.
- Prepustite sve meni.
Damir preuzme na sebe zadau da sve to izvri vrlo oprezno, pa ostavi vojvodu s
grofom i dade pozvati Jelenka u dvorac.
Doekao ga je vrlo radoznalo, pozorno promatrajui njegovo lice, ne bi li u njemu
naao trag uzbuenja. Moralo mu je biti jasno da ga zove radi grofa Keglevia, a
to ga mora razbuditi. Odmah se Damir uvjeri da Jelenko ulazi vedar, miran. Dobro
se dri. Hrabar je, misli mladi mukarac, dok ga Jelenko pita:
- Neto me hitno trebate, gospodine Damire?
- Odluio si sutra putovati s nama?
- Zar vam to nije pravo?
- Naprotiv, vrlo je dobro i mudro to putujemo zajedno. Nema razloga zadravati
se dulje ovdje, kad mora na Zvear. Gospodin ban raspravlja s Kegleviem.
Zamisli to se desilo: Verbczy je poslao k njemu opet neke glasnike da nastave
svoje spletke. Ali grof ih je bacio van i pohitao ovamo da uputi bana to mu se
opet sprema. Je su li Draenievi glasnici otili?
- Pourili su se javiti Draeniu moj dolazak.
- Onda ne moemo vie od njih nita doznati. Nego, uj. Keglevi je ponudio banu
da svi njegovi kapetani mogu nai otvorena vrata u njegovu dvorcu. Dakle, reci
Poglediu i svojim drugovima koji e ostati ovdje neka se poslue tom ponudom.
Sad nema nikakve pogibelji od neprijatelja. Da, jo neto, moj mladiu - rekao
sam grofu u razgovoru da si ti postavljen za prvog kapetana nad svima - da vidim
to e na to. I zna to je rekao? "Samo se po sebi razumije, kapetan Kuevi je
prvi kojemu je moja kua otvorena". Ban je za tebe prihvatio poziv. Pazi, ne bi bilo
lijepo da ga uvrijedi, Jelenko, bude li on jo jednom i tebi opetovao svoj poziv.
- Uinit u ono to zapovijedi svijetli ban.
- To je pametno, Jelenko. Priini se kao da ne zna da je grof bio nakanio Vojanu
dati Draeniu. Time bi mogao pobuditi sumnju da ti je Vojana odala tu tajnu, a
zapravo nitko do nje to i nije znao.
- Kad se vratim i zapadne duboki snijeg, ukonait u ete kako treba i uputiti se s
drugovima u dvorac grofa Keglevia.
- Dobro je to, ve i zato to bi djevojci zadao boli, odbijajui poziv. A to nije
zasluila.
- I nije!
- Ban dugo raspravlja s grofom, dakle, prua mi se lijepa prilika s tobom govoriti
nasamu. Neemo se putem nigdje nai tako sami. Zato te pitam: bih li rekao
tvojoj majci sasvim tajno da e, moda, uzeti Vojanu?
- Gospodine Damire, dok sam boravio gore u grofovoj kuli, jedva me je pogledao.
Osjetio sam predobro njegovo omalovaavanje, a grofica me je svojim pogledima
obasipala mrnjom. Sve sam ja to dobro uoio. Znam to misle o takvom proscu
kakav sam ja.
- Ti zna da te njihova ker ljubi.
- Ne znam.
- Svi to znaju. Kad bude boravio u dvorcu, saznat e i ti - veli Damir, a Jelenko
odgovori:
- Vidjet emo.
- Dakle, to je sada tvoja nakana?
- Da se to prije naem s Draeniem.
- Nee prihvatiti pomirbu ako je ponude?
- Biste li prihvatili vi?
- Nikada!
- Onda vam je sve jasno. A u Zvearu bit e nai primorski knezovi i oni moraju
pristati uza me, ne smiju zagovarati prijedloge o pomirenju. S Draeniem moram
obraunati. Danas elim to vie nego ikada. Moram ga kazniti.
- I za Vojanu?
- Nikad je nije vidio, moda, i nije kriv to su je namijenili njemu.
- Jelenko, ljubi li Vojanu? Povjeri se meni.
- Vi biste nastojali grofa smekati prema meni da mi steknete njegovo
uvaavanje? Rekao sam: ako stupim pred grofa kao prosac, moram stei njegovo
uvaavanje svojim djelima, bit u ravan njemu i njegovoj keri potpuno po svojoj
vlastitoj snazi. Ne elim da itko za mene prozbori jednu jedinu rije. Pokazat u da
ne elim biti primljen od milosti, ni od grofa, niti od nje. Znam to mi je sada initi
- a sve drugo bit e samo posljedica.
- Izgleda - ti se na neto sprema? Ubiti Draenia u dvoboju?
- Odazvat u se samo njegovu pozivu, a sve ostalo ne mogu predvidjeti.
- to onda ako Vojana ezne da joj poalje barem kakav dokaz da misli o njoj?
- Ako ezne za tim, mora se strpjeti.
- Prije nego sutra krene na put, hoe li joj poslati poruku?
- Recite, gospodine Damire, smije li mladi poslati poruku djevojci ako nije isplatio
svoje asne dugove? Dakle, prije svega dunost mi je pobiti se s Draeniem koji
me zove na borbu. To dugujem svijetu, a sebi dugujem jo vie: moram stei
uvjerenje do kraja ivota da se nisam nametnuo nikome i da me nije ena podigla
k sebi. Dosta sam jednom doivio ponienje. Drugi put u prije umrijeti nego
dopustiti da me to zadesi.
- Razumijem te. Dri na uzdi svoje srce, da te ne bi zavelo prije nego to bude
potpuno ravan grofu i njegovoj keri. Zato, moj mladiu, neu te vie pitati dok
sam ne progovori, a grofu u kazati da prima s drugovima njegovo
gostoprimstvo.
- Kako je to naredio ban. Drugo mu ne recite nita. Ni to ne recite da idem na
poziv Draeniu. Neka saznaju onda kad sve bude svreno.
- Ako mu nije nita rekao ban, nee saznati ni od mene i vojvode. eli li moda
da te pratim u Zvear?
- Nikako. Vas nestrpljivo oekuje Gordana i vaa obitelj. Bit e u Zvearu dosta
naih knezova koji odlaze svojim kuama, pa e prisustvovati prijedlozima za
pomirbu ili prisustvovati borbi.
- Dobro, Jelenko. Razuman si ba tako kao to si hrabar i smion. Sve to si mi
rekao, uinio bih i ja. Idi, danas moramo rano lei da sutra krenemo odmoreni na
put.
Damir se vratio grofu Kegleviu i priopio mu:
- Jelenko je vrlo spremno prihvatio va poziv za sebe i drugove. Sutra e poi s
nama da posjeti svoju majku u Turopolju, a zatim e se vratiti i ravno doi u va
dvorac.
- Mislite li da uistinu ljubi moju ker?
- Gospodine grofe, smrtno sam ljubio Gordanu, a nitko nije mogao od mene
iznuditi priznanje. ini mi se, i s Kueviem je tako. Oito on zna to ga dijeli od
vaeg visoka roda i bogatstva. Prepustite sve sudbini. Kad doe u va dvorac,
rijeit e se sve onako kako bude najbolje.
- Zadovoljan sam to je tako spremno prihvatio - veli grof. Ta e vijest Vojanu
radovati, a to mi je bila jedina elja.



Vrata dvorca se otvore. Jelenko izae preko praga. Spazio je drugove i nasmijeio
se. Pogled mu je vedar i bistar. ini im se da je u njega ula neka tajna radost. U
pogledu tamnih oiju odsijeva neki pobjedniki ar. Visoko je elo glatko i vedro.
Njegovi drugovi apu:
- Gledajte kako se sav promijenio. Svreno je! Vjerio se.
- Moda jo nije, nee tako brzo popustiti - ape Arbanasi. - No, svakako se
neto dogodilo i rasvijetlilo mu duu.
- Blizu je svoje sree. U to nema ni najmanje dvojbe - primijeti imuni. - Ako je
naoko ostao tvrd - to bolje! Neka grofovska obitelj ne misli da su mu iskazali
poast ako mu dadu ker.
- Ni rijei vie o tome - opomene Arbanasi. - Primijetio bi da raspravljamo o
njemu.
Veselo oslovi Jelenko drugove i pozove ih da se opreme za sutranji put.
Pola sata iza toga ve je Keglevi uzjahao konja.
Svi se sakupie oko njega. Tu je i Jelenko. Sa svojim drugovima pozdravlja na
odlasku grofa. Ovaj se neto pozornije zagledao u mladog kapetana.
"Na odlasku je svakako prijazniji nego to je bio kad sam stigao. Da ga jo jednom
sam pozovem u dvorac?"
I promotri Kuevievo lice. Iz svake mu crte zrai ponos. Keglevi to smatra
oholou.
"Takav maloplemi i eto, koliko die glavu! Kao da je ravan sa mnom. Zato je
Vojana bacila oko ba na njega? A nije udo. Lijep je i pristao. Ba ima krasne oi!
to da radim?"
Ipak, odlui da mu nee nita kazati, ve jedino prijazno uzvratiti pozdrav. I ree
srdano:
- Do skorog vienja, gospodine kapetane.
Okrenuo je konja i pojahao dolje. Svi oni oko Jelenka osjeali su da to budui tast
zove svojega zeta. Ali se nitko ne usuuje nita primijetiti.
Ostali dio dana proao je u veselom spremanju vojske hrvatskog bana na odlazak
kui.
Prije nego to su legli, donio je Jelenko Damiru pismo zapeaeno sa etiri peata.
- Kako? Ti putuje s nama, a prua mi pismo?
- Putem ne bih imao gdje napisati ono to mi je na dui.
Pomnije pogleda mladog junaka i zakima:
- Kome si upravio to pismo?
- Majci. Smijete joj predati samo ako me zadesi smrt.
- Vidim, obilaze te slutnje. I meni je tako bilo kad sam odlazio prije dvije godine u
Bosnu na bojno polje. Istina, zamalo me stigla smrt, no ipak sam tu.
- Nema traga slutnjama. Svjestan sam pobjede nad Drazeniem, ali opet bilo bi
nesmotreno kad bih mislio da mi se ne moe izmaknuti otrica i prekasno stii na
obranu. To se dogodilo i takvima koji su mnogo bolje upravljali maem od mene.
A napokon, dvije godine su prole to sam ovdje, pa nisam vidio majku ni sestru i
neu ih vidjeti prije nego to krenem u tu borbu. Bilo bi im strahovito teko kad bi
pao u borbi, a da im ne ostavim nekoliko poruka u pismu. Osim toga, moram
odluiti kome ostavljam sve to imam. I onu krinju to je nosi arko mojoj kui.
- Dobro si uinio. Ta krinja tvoja je ast kojom e se ponositi itav tvoj rod u
daleka pokoljenja.
Do njih dopire pjevanje mladih ljudi ispred dvorca. Njihova su srca puna veselja
to se opet mogu vratiti svojim domovima.
- I moje srce pjeva - primijeti sada Damir. - Vidjet u Gordanu! Ova me misao
die do nebesa.

NA PUTU
Draeni s pratnjom ve je preao Dravu, prespavao u Varadinu, a drugi dan
ujutro krenuo dalje.
uri mu se da to prije stigne na postaju Marof gdje bi ga morao doekati njegov
glasnik Petar s pismom od Gordane. To e mu objasniti da li ga uistinu zove ona ili
je poziv zamka njegovih neprijatelja koji mu se kane osvetiti to je unitio Vilenin
ivot.
Poslije podne, negdje daleko na lijevoj strani ceste, Draeni spazi dim. Zaustavio
je pratnju i istrauje otkud to.
- Da nema tamo kakva cesta kojom moda dolazi moj glasnik? - pita Lucia.
- Od Zagreba moe se samo s ove strane. To je ba nasuprot - razjasni Luci.
- to onda znaci taj dim?
- Od jahaa ne moe biti, jer, eto, vidite, neprestano se dimi na jednom mjestu, a
konjanik stvara dugu crtu praha koja se sve vie produljuje. A taj se dim ne mie.
I kao da nije praina.
Nastavili su put.
U susret im dooe neki jahai.
Po odijelu su prepoznali da su slubenici vlastelina varadinskog dvorca i zaustavili
ih. Draeni ispituje ljude kakav je to dim, a oni mu razjasne:
- Tamo iz zemlje izvire vrela voda.
- Vrela? - ude se i Draeni i Luci.
- Kau nai gospodari da su tamo u staro doba imali Rimljani svoje toplice i sada
su jo tamo iroke i duboke jame odakle izvire voda. Toliko je vrela da bi smjesta
ovjeka nestalo da padne u vodu. Skuhala bi ga.
Draeni krene dalje, a Luci usklikne:
- Da smo bar Kuevia namamili ovamo! Nestao bi u kipuoj vodi! to mislite
gospodaru?
- Zar si lud? Ne zna moje elje?
- Da ga bacimo u vrelu vodu svrili biste s njime.
- to e mi osveta ako ga nestane? elim osvetu koju e on nositi dok ivi. Jest,
neka ivi i neka trpi, to je ono to ja elim. I pri tom ostajem.
U sumrak su stigli u selo. Na poetku uz cestu prizemna zidana zgrada.
- To je, gospodaru, putna postaja Marof. Tu emo prenoiti.
- Tu nas je imao ekati Petar. Ne vidim ga. Da je stigao, ve bi on meni doao u
susret.
I stade kleti, opazivi da nema njegova glasnika. Krmar i njegovi ljudi dohitili su
do bogatog gospodina koji putuje s tako sjajno opremljenom pratnjom. Odmah
ponude gostima svoje usluge.
Prvo je bilo Draeniu da ispituje za glasnika.
- Milostivi gospodine, ne bi jo ni mogao doi, jer su se svi potoci s one strane
prema Zagrebu razlili. Sve je u vodi. Nema tog glasnika koji bi se usudio zatjerati
konja u tako duboku vodu i blato. A ba zato nije bilo s one strane nikoga. Sada je
opet sunce, osuit e se putevi. Neka vaa milost bude strpljiva.
- U mojoj je dui potop ui - ree Draeni kad je sjeo sa svojim kastelanom u
sobu k veeri. - Tko zna kako u dugo ekati Petra?
- Doi e ako pismo Gordane nije zamka.
Premda su bili umorni, Draeni nikako nije mogao na poinak. to je blie
Zagrebu, to ga vie mui tajna Gordanina poziva. Da prikrati vrijeme, ponovo
raspravlja sa svojim kastelanom o zasjedi koju je zasnovao protiv Jelenka
Kuevia. Sto puta opetuje sve ono to su ve davno utanaili, izradili svaku
kretnju, svaki korak.
- Sve je tako tono odreeno, gospodaru, da mi ne treba ni misliti. Smiljeno je
sve u tanine.
- Samo pazi da ga tvoji momci ne bi ubili. Mrtva ga neu, ve iva i slijepa! To je
ono o emu sanjam dan i no.
I sanjao je o tom puna dva dana, kadli podveer upozori Draeniev momak da
dolazi neki konjanik.
Kad se pribliio na nekoliko stotina koraka, Draeni usklikne:
- To je plemi Andrssy, sin starog ujakova prijatelja. Oito dolazi iz Budima.
Neto se dogodilo. Da nije umro kralj?
Konjanik stane pred postajom i skoi sa sedla. Draeni mu ide u susret.
- Dolazi iz Budima? - pita ga iznenaeno.
- Nosim ti vanu poruku uzvienog gospodina ujaka.
- Poruku? to se dogodilo?
- Srkany je stigao iz Bosne u Budim.
- A nisam ga sreo. Kako to?
- Kako bi ga sreo kad si skrenuo s puta u Hrvatsku, dok je on putovao ravnim
putem. Pravo je slutio tvoj ujak da si morao ostati u Hrvatskoj i naloio mi neka
jurim dan i no, jer zna - poto te nije sreo Srkany, odjurio si prema Zagrebu.
- Zato te alje moj ujak?
- Da ti javim to je gospodin Srkany donio iz Bosne.
- Lako je pogoditi. Za bana je postavljen grof Keglevi, a vjerenica me eka.
- Dogodilo se obratno. Hrvati su runo primili gospodina Srkanyja. Grof Keglevi
odbio je bansku ast i govorio u slavu Petra Berislavia.
Draeni ne vjeruje. A opet dobro poznaje mladog plemenitog sina gospodina
Andrssyja. Taj ne moe lagati. Sad mu mladi javlja jo teu vijest:
- Jo ti poruuje ujak da smjesta zaustavi put u prosce grofici Keglevi jer e te
neprijateljski odbiti.
Dakle, ipak sramotni poraz?! Odmah plane na krivca:
- to je to uinio Srkany? I vraga je znao prevariti usred pakla?
- Uzvieni je gospodin isto tako rekao i strahovito se ljutio. Sva su se gospoda
oborila na Srkanyja, ali se on brani da su Hrvati svi kao jedan, ne moe nikoga
predobiti za sebe. Sve se bojim, Draeniu, svi emo mi oko gospodina Verbczyja
ostati na suhom. Nijedan Hrvat nee s nama.
- Ja neu dobiti za enu groficu Keglevi? Ja da budem odbijen? Djevojka bi se
pomamila za mnom da me vidi! Treba da idem!
- Tvoj ujak ti poruuje da nikako ne nastavi put i da se smjesta vrati.
- Vratim? Ne, sada jo ne mogu, imam jo obaviti posao u Hrvatskoj. Vrati se
sutra u Budim i kai ujaku da se vraam, ali ne mogu tako brzo sa svojom velikom
pratnjom kao to moe ti s jednim konjem.
- Bio sam ti uvijek vjeran prijatelj. Ne smije ostati ovdje, gospodin Verbczy mi
nee nikad oprostiti ako doem bez tebe. Radije u oslatl ovdje. Ipak, opominjem
te, nije dobro jahati ovuda gdje nas mogu svaki dan zatei hrvatski plemii,
velmoe i njihovi pristae.
I Luci se pobojao Verbczyjeve kazne i nagovara Draenia da se vrati, pa mu
apne:
- Ja u Kuevia okupati u onoj rimskoj kipuoj vodi. Idite!
Bijesno odbije taj savjet:
- Neu u Budim dok ne doekam svojeg glasnika Petra.
- Ako, umjesto njega, dou vai neprijatelji? - upozori Luci.
- Dva dana jo ekam. Ako se Petar ne vrati, onda je izgubljen - zarobie ga. Ako
stigne, nitko me nee zadrati da idem kamo sam odluio. O tome ti sad ne mogu
nita kazati, Andrssy. Radi kako zna. Ja ne idem.
Zatim je ponudio budimskom plemiu jela i pia i poslao ga spavati, a on sjedne
raspravljati s Luciem.
Srkanyjev poraz jo vie raspali Draenia protiv Jelenka:
- Sve je kriv on! Zar bi trebalo mojem ujaku toliko se natezati s Hrvatima da me
Kuevi nije razotkrio pred turopoljskom opinom? Danas bih se banio po
Hrvatskoj. Znao bi sve to kane i to misle, po Vileni sve bi ih priveo ujaku.
Netko estoko lupa na vratima. Obojica sluaju. Rekli su krmaru da nikome ne
otvara. Zato su sami izali na hodnik i pitaju:
- Tko je vani?
- Glasnik Petar.
- Njegov glas! Otvori brzo! - odredi Draeni.
- Prije u pogledati kroz prozor, gospodaru, da tko ne dolazi za njime.
U mraku nije vidio nikoga. I Petar ustvrdi da je sam. Otvorili su. Blatan i mokar
ulazi u sobu Draeniev glasnik.
- to je?
Sjedne i odahne. Sva mu je odora poderana. Vise s njega krpe.
- Provlaio si se trnjem? Ili te tko zlostavio? Govori, ovjee!
Kimao je, rinuo ruku u njedra i neto uzalud trai.
Nestrpljivo pone Draeni s glasnika svlaiti krpe. Na golu tijelu momka nae
uzetom svezanu konatu lisnicu. Trgne je i otvori. Iz nje pada zapeaeno pismo.
- Eto, to je! Hitro, Luciu!
Donio je blie svjetlo, izvukao iz haljetka pismo to ga je jo preko Drave donio
bradati plemi, tvrdei da ga je Gordana pisala. Rastrgali su peat i otvorili.
Muklo ita Draeni:
"Ponovo vas uvjeravam da se nemate niega bojati i obnavljam ono to sam pisala
u prvom pismu. Otii ete s naeg sastanka, a da vas ne dotakne niija ruka, ni
oruje, otii iv i zdrav i slobodan. Va je glasnik svjedok da sam pisala svojom
rukom. Sve ostalo rei e vam taj momak".
Usporedili su pisma. Draeni klikne:
- Rukopis je sasvim isti kao i u prvom pismu.
- Istina je - prizna Luci, dok Draeni ispituje glasnika:
- Petre, bio si kod nje?
- Jesam, gospodaru, kunem se.
- U Brezovici?
- Ba tamo. Doao sam podveer. Rekoh: elim govoriti s gospodaricom. I odveli
su me k njoj pa sam joj kazao sve to ste mi vi naloili.
- to je odgovorila?
- Vjerujem tvojem gospodaru - ree - Ima pravo sumnjati, ali evo, pred tobom u
napisati drugo pismo i uvjeriti ga da ga doista ja zovem.
- I onda je izala? Ili je pisala pred tobom?
- Gledao sam je okom u oko, kao to gledam vas. Pisala je preda mnom,
zapeatila i predala mi. Poslije je odredila da me ukonae a sutra u zoru neka me
puste izjahati iz dvora.
- Nitko ti nije otimao pismo? Niti iznudio da napie drugo?
- Ni iz daleka, gospodaru! Nisam se usudio ni asa spavati. Ni iva dua se nije
pojavila itavu no. Sutradan su me nahranili, pa sam mogao izai iz dvorca. Ve
bih davno stigao da nije bilo te poplave. Ipak sam se nekako proturao, obilazei
poplavljenu cestu. Zato vas nisam mogao ovdje doekati.
- Jesi li dobro pazio da te tko ne slijedi?
- Nitko me nije slijedio, gospodaru. Pazio sam na sve strane.
- Mogao je netko negdje iz daleka paziti kamo ide da bi tako vidjeli i gdje se
nalazim i da me neprijatelj zatee nepripravnog?
- Nisam tako lud da idem u Marof po danu. Zato krivudam danju. Eto, zato sam
blatan. ekao sam dok bude no, jer ako me moda tko iz daleka slijedi i
promatra negdje s kakvog brda, ne bi mogao vidjeti kamo idem.
- Dobro si uradio. Neka mu krmar da okrepe, sav je iznemogao. Ili, donesi ti,
Luciu, neu da tko drugi ulazi.
Zamalo je Luci donio glasniku jelo i pie, dok Draeni, prepun uzbuenja,
ispituje glasnika:
- to ti je jo rekla Gordana? Pie mi da e mi sve priopiti. Dakle, govori!
- Kazao sam gospodarici Brezovice da biste se htjeli s njome sastati u Dubovcu.
- A ona?
- Pristala je.
- Odmah? Nije se skanjivala?
- Zaudila se zato tako daleko, no ja joj nisam znao nita reci. A zatim je odmah
primijetila:
"Pa dobro! Doi u u Dubovac, premda je daleko. Na Ozlju gradu imam
prijateljicu, kneginju Blagaj, pa u kod nje konaiti."
- Da, moralo joj je to biti neto udno - okrene se Draeni svojem kastelanu. -
Vidi, lukavoj je eni palo u oi i pitala se: zato sam odabrao Dubovac u blizini
Karlovca.
- To vam je, gospodaru, blizu - odande idemo ravno na jug, u Zvear.
- Rekao sam, nee ona tako lako prihvatiti, bit e joj to udno.
- Moda e vas pitati zato ste ba odabrali ovo mjesto tako daleko od Zagreba,
ali vi ete to lako opravdati.
Ponovo se Draeni obrati svome glasniku i stade ga ispitivati:
- Dakle, Gordana je rekla da e me ekati. No, reci kako se pri tome drala?
- Vrlo prijazno. Odredila je neka me pogoste mesom i vinom.
- To je lijepo, a je li to inae pitala za mene?
- Dakako, pitala je odmah u poetku jeste li zdravi i kad joj rekoh da vas je njezin
kastelan naao ve blizu Hrvatske, bilo joj je drago.
- A nije pitala gdje u te ekati?
- Nije pitala o tome.
Znaajno pogleda Luci Draenia i mirne. Ta mu se okolnost priinja sumnjivom.
- Da li je jo to pitala o meni? - nastavi Draeni.
- Nita drugo nije pitala.
- Je li rekla rok do kojeg moram doi?
- Razmiljala je neko vrijeme, a zatim mi ree: "Neto je daleko odavde mjesto
naeg sastanka koje mi je naznaio tvoj gospodar. Zato moram otputovati sutra.
Reci gospodaru da u biti u gradu Ozlju kod kneginje Blagaj. Neka mi tamo javi
kad stigne. Odredit u da njegova glasnika puste k meni. I neka se uri jer je
hitno.
Ponudio je momka da jede, a on se upusti s Luciem u razgovor na latinskom
jeziku da momak ne bi razumio.
- Prema tome, uistinu je ona pisala to pismo. eli se sastati sa mnom. To je
veoma vano, Luciu.
- U to vie nema sumnje. Samo, nije li netko s njome u vezi. S Gordanom nikad
ne zna to misli i gdje sprema zamku neprijatelju.
- Pogledaj pismo to ga je poslala prvi put. Zaloila je rije svojeg mua. A gledaj
ovo. Ona je pisala i zato se ne bojim.
- to ona zapravo hoe od vas?
- Tome se ne mogu domisliti. Sastanak smo urekli u dubovekoj crkvi. Lei na
istini, ba pod brdom, nema tamo ni ikare, ni drvea, da bi se mogao netko
sakriti. Ali imam u zalog Damirovu asnu rije. Zato idem.
- Jo vas jednom molim, gospodaru, promislite i sutra u zoru odluite.
Neprestano Lucievo opominjanje razbijesni Draenia. Oito se ovjek boji ujaka
Verbczyja i zato bi htio sa ga zastrai kako bi odustao od tog sastanka.
- Do sada sam sluao tvoje opomene i posluio sam se njima. Sa svih sam strana
ograen, nikakav neprijatelj ne moe do mene. Evo, sad je jasno - Gordana me
zove i ona mi zalae ast svojega mua da u se vratiti sa sastanka iv, zdrav i
slobodan. Dakle, prestani me opominjati. Tko zna kakvu u tajnu doznati. Gordana
je odluila pozvati mene kojega je toliko prezirala. Na to ju je prisilila neka teka
nevolja. Spremna je doi iz svojeg dvorca Brezovice tako daleko da se sastane sa
mnom. I muevu rije zalae. Jesi li ve o tome razmiljao? Kad ne bi bilo neto
veliko, ona to ne bi uinila ni do smrti.
-Priznajem, tako je. Radite kako vam drago, ali nemojte se prenagliti.
- Sluaj, ovjee, obilaze me dobre slutnje. to u od nje uti, bit e mi drago.
- Sutra, dakle, idemo?
- Idemo! Bude li me jo opominjao, onda u izgubiti u tebe povjerenje. To bi bio
znak da ne dri sa mnom ve s mojim ujakom.
- S vama sam do smrti. Samo to e na to gospodin Andrssy? Rekao je da ne
smije bez vas natrag.
- Njega u ve otpremiti.
Svrivi razgovor, Draeni naloi kastelanu da sutra u zoru s pratnjom bude
spreman na put.
Dotle je glasnik veerao, nakon ega mu se Draeni ponovo priblii:
- A sad, mome, kad si se nahranio, moe dalje govoriti. Valjda zna to sam ti
jo naloio da pita u Turopolju.
- Gospodaru, uinio sam sve to ste eljeli - odvrati mladi.
- Reci mi.
Sjeo je k njemu i radoznalo oekuje njegove odgovore. Momak se gotovo gui
jelom.
- Dakle, to si doznao o Kueviu? To je vano.
- On je na bojnom polju.
- To znam, glupane. Je li dolazio kui? Moda je i sad tamo?
- Dvije godine nalazi se ve u Bosni, a nijednom nije doao kui da vidi majku i
sestru.
- Je li to istina?
- Mnogo sam ih ispitivao, i Turopoljce i one u Brezovici, svi su mi tako kazali.
Majka mu je esto slala poruke da doe, ali se nije odazvao.
Draeniev pogled upre se u Lucia:
- to misli, Luciu, zato ne dolazi kui? Od sramote to je njegova ljubav bila
moja. Samo zato nije doao.
- Ali ipak dolazi, gospodine - opet e momak. - Kau: doi e kad se bude oenio.
- Dakle, ipak! Jesi li ispitao o njegovoj enidbi?
- Jesam, gospodaru. Kuevi se eni. Svi su mi to rekli.
- A koju to uzima?
- Neku gospoicu iz Bosne.
- Ha, ha - nasmije se Draeni i digne glavu, udarivi rukom po stolu. - Onda sam
se prevario. Nije radi Vilene ostao na bojitu, ve radi ove druge. Tamo gdje je
konaio, u nekoj krmi, naao je krmarovu ker. Ta e mu ba i pristajati.
- Ili moda ki pekara gdje je kupovao kruh - doe Luci s prezirom.
- No, Petre? to zuri u mene? Reci je li krmarica ili pekarica?
- Grofica!
Gospodar i njegov kastelan u smijeh. Draeni se ruga glasniku:
- Napio si se vani kaljue! Kako moe rei: grofica? Takve su djevojke samo za
velikake sinove kao to sam ja, a ne za turopoljske zastavnike koji stanuju u
drvenom dvorcu! Reci - to su rekli koju eni?
- Rekli su da je grofica i...
- Tko ti je rekao?
- U Turopolju sam uo na opini i putem u Brezovicu. Tamo sam naao nekoliko
Kuevievih momaka koji su donijeli neke stvari gospodarici ravno iz Kuevieva
dvorca. I oni su to govorili.
- uje li kako to Kuevi iri glasine o sebi! Hvali se gizdavi lupe! On je to pisao
kui?
- Rekli su da je gospodin Damir pisao gospodarici Gordani, da Kuevi eni groficu
i...
- Htio bih vidjeti groficu koja bi pola za nj! - prezirno e Luci, gledajui
Draenia, dok on pita Petra:
- Tko je ta grofica, kakva, ija?
- Vrlo je ugledna, lijepa i mlada...
- Kako se zove? Zna li to?
Momak razmilja.
- Odmah u se sjetiti, uo sam to ime u Budimu, od gospodina Srkanyja, nekoliko
puta je spomenuo. Ve znam, zove se: Vojana.
- Ti si poludio! - vikne Draeni. - uo si to ime od Srkanyja, jer je to moja
vjerenica...
- Ali sam ga uo i u Brezovici. Mlada je grofica ki junaka koji se bori protiv
Turina u Bosni. Znam i njegovo ime: grof Keglevi. I zato ne dolazi Kuevi u
Turopolje, jer ne moe od nje. A doskora e se s njom oeniti!
- Pomutila ti se pamet, prokleti glupane. Kako smije mijeati Vojanu Keglevi s
imenom Kuevia?! To se sve rodilo u tvojoj kratkoj pameti. Izbit u tvoj gnjili
mozak!
Provala ljutine zabrinula je Draenieva kastelana i dade slugi znak neka izie iz
sobe. No, Petar je siguran u svoje vijesti i ne da se istjerati.
- Ubili me ili objesili, znam to sam uo. Sto puta sam ih pitao kako se to Kuevi
domogao grofice. A doao je i etovoa brezovikih momaka koji sada vri slubu
potkastelana i tada je pred svim momcima rekao:
"ekaju vas lijepi dani, imat ete gospodaricu - groficu! Ime joj je Vojana, ki je
stare grofovske obitelji Keglevi". No - eto, sve je on to govorio Kuevievim
momcima. Sve to javio je u Brezovicu gospodin Damir.
Nema, dakle, sumnje: glasnik je dobro uo i dobro predao vijest svojem
gospodaru.
- Kuevi? On? Jesi li to uo, Luciu? Opet mi pada na moje putove Kuevi! uje
li! Opet on otima moju vjerenicu - drugu vjerenicu.
- ekajte gospodaru, prvu ste vi njemu oteli, a drugu vam jo nije uzeo, jo je
daleko od toga da vam je uzme.
Neobuzdani bijes obuzima Draenia.
Glasnik prestraeno gleda kako se njegov gospodar raspalio, razmahao
prijetnjama i kletvama.
- Ludost! Nije daleko! Ve ju je oteo! Ono to je donio danas Andrssy iz Budima
dovoljan je dokaz da su ve sve urekli! O, ta luda, moj ujak! Lude su oni u
Budimu. Svi!
Luci nema rijeci da umiri Draenia. On bijesni dalje i vie:
- Ne vidi li kako se to dogodilo? Zato Srkany nije uspio provesti ujakovu
osnovu? Zato to je Kuevi zaludio Vojanu, a otac je morao odustati da se povee
s Verbczyjem i sa mnom. Sve je to uinio Kuevi. On, samo on! Svuda on!
U divljoj uzrujanosti stade dozivati Andrssyja i pohiti k njemu. Izvukao ga iz
postelje i nareuje:
- Mora otii sutra odmah u Budim k ujaku: Jelenko Kuevi mu je razruio sve
nade u Hrvatskoj. Zaludio je Vojanu, mladu groficu, zato Keglevi nije prihvatio
savez s njime. Onu koju je ujak namijenio meni, uzet e sada Kuevi! Eto, sjeo je
za vrat ujaku najdivlji Hrvat sa svojim drugovima i progoniti e Budim kao ljutu
zvijer. Nita nee ujak postii. to god poduzme, na sve e se baciti divljak
Kuevi sa svojim etama. Eto, to mu reci! Jo i to da u Kuevia pozvati na
maeve. Neka to ujak odobri.
Slua ga mladi Budimac, razmilja i onda primijeti:
- uj me, prijatelju. Ako je tako, onda ne moe ni Verbczy dopustiti da se bori s
nekim ljivarom.
- Ne raspredaj o tom, ve putuj i donesi mi odgovor na ovu postaju.
- Zakleo sam se: neu se vratiti bez tebe u Budim.
- A ti onda sa svojom zakletvom sjedi ovdje, dok te volja. Ja sutra u zoru idem.
- Valjda nee poi u Bosnu da prosjai Vojanu, kad zna to te eka?
- Draeni ene ne prosjaci. Htio bih vidjeti tu Vojanu kad se pojavim u sjaju svoje
ljepote. Ima li u Budimu ljepotice, udate ili neudate, koja ne bi poinila sve
sramote ovog svijeta da moe biti moja?
Mirno odgovori mladi:
- Ne kanim poricati da su ene lude za tobom, ali opet ne snuje graditi sve na
tome. Jer, ako je taj tvoj takmac na enama, Kuevi, osvojio tu groficu, onda
nema pomoi ni njoj, ni tebi, ni ujaku.
- A ti si uza sve to miran? Ne plamti, ne bjesni, dok zna da o enidbi izmeu
mene i Vojane ovisi i vlast tvojeg oca, ne samo mojeg ujaka?
- Znam, ali tu se mora nai neki drugi put.
- Naao sam ga! Naao, i, eto, idem. Tako mi imena - idem.
- Lezi, naspavaJ se, pa cemo se sutra o svemu dogovoriti. Hoe li?
- Dobro, dakle, do sutra!
Budimac opet legne, a Draeni se vrati u sobu. Tu nae samo Lucia. Petar je ve
otiao na poinak.
- Luciu, Andrssy svake noi, kad se probudi, pije vr vina. Saspi mu malo
praine od maka u vino da se ne probudi kad emo mi otii. Odnesi ovaj vr, a
njegov uzmi. Nee zamijetiti, spava kao zaklan.
Za nekoliko asaka izvrio je Luci elju svojega gospodara i opet je bio s njime u
gostinjskoj sobi. Mladi je ovjek jedva doekao da moe rijeima iskaliti svoj bijes.
- Svemu sam se nadao, ali tome nikako! Dok je mene ujak opremao u sveane
prosce, dotle se Kuevi zabavljao s mojom vjerenicom! Moda se smijao i rugao.
Sasvim sigurno, jer onda je ve davno Srkany otputovao iz Bosne s punom
pregrti neuspjeha.
U duhu gleda Draeni sliku neke nepoznate djevojke. Pred njom stoji Kuevi,
gleda je sugestivnim, snanim pogledom svojih tamnih oiju. Draeni uskipi:
- Tog lupea je poslao zloduh da mi kopa ponore na svim mojim putovima.
Razotkrio me je sramotno pred opinom u Turopolju. Sramotno me je smotao kao
klupko na ledini, prijetei da e mi izrezati jezik. Bacio me je tamo pred Vilenu kao
neko smee, rekavi: "To vam je va svadbeni dar!" A ipak, ona je nosila na dnu
svog srca njegovu sliku. Utisnuo joj je u srce svoj lik s pogledom prokletog mu
oka. ekaj, Kueviu, primit e sada od mene svadbeni dar. Primit e ga, pa
makar morao i ja s tobom umrijeti.
- Moram priznati, gospodaru, - primijeti Luci. - Kuevi vam je svuda stao na put,
ba svuda kamo god ste se okrenuli. Osveta e vas umiriti!
- A moj ujak - kukavica - nema snage da nas oslobodi prokletog Kuevia? Boji se
Hrvata. Boji se kao kukavac. To me raspaljuje, ispunjava bjesnilom, gotovo
prezirom. Da ja imam tu vlast koju ima on! Ve bih davno s puta maknuo
Kuevia. Moj ujak, stari kukavac, ima oi, a ne vidi, ima ui, a ne uje! Oh, da mi
je sada tu! Rekao bih mu kako Kuevi razbija njegove mostove, rui njegove
tvrave, osvaja moje vjerenice - baca se na vrat njemu i meni. Kuevi je zajaio
na iju Budima. Neka me samo ujak jednom rijei ukori kad dozna da sam
Kuevia oslijepio!
- Gospodaru, nee to saznati ni on niti tko drugi.
- Ne moe se zatajiti.
- Moe! Ako odvuem Kuevia tamo do onog kipueg vrela
- ekaj - to e uiniti, ali samo mu malo rinuti gubicu u vrelo, a onda razglasiti
da je glavom pao u kipuu vodu.
- To sam ba htio rei.
- Ali prije ga moramo oslijepiti.
- Samo se po sebi razumije.
To je oito malo smirilo Draenievo bjesnilo. Luci uti i gleda kako mu gospodar
ide gore-dolje po sobi i razmilja. Tada se zaustavi i ree:
- Razumije li, ovjee - za Kuevia ima u mene samo smrtna osveta?!
- To znam ve odavna.
- Nikad ga nisam tako mrzio kao ovog asa. Ni toliko eao za osvetom.
- Ne poznajete Vojanu, zato se toliko uzbuujete radi nje?
- Svejedno, kakva je grofica, ali to sam sve mogao postii po njoj? Ona bi mi bila
otvorila sva vrata meu knezove i vojvode, mnogo vie nego da sam uzeo
upanovu ker. Vilena bi mnogo toga zatajila preda mnom. To sam opazio u
Lukavcu. Ona je Berislavieva krv, svi su oni zalueni svojim hrvatskim rodom. Ali
Vojana je njena, plaha djevica, koja ne nosi u sebi ar Berislavievih. Od nje bih
sve mogao doznati, njome bih ravnao i omotao je oko prsta. To mi je sve kazao
moj ujak prije nego to sam odlazio. Vidio je Vojanu kod primorskih knezova gdje
je bila s majkom. Ve sam sve tako lijepo zamislio, a sad - uzima mi tu mo i
snagu Kuevi!
Strahovita oluja bjesni njegovim grudima. Nita ne vidi Draeni do omraena mu
mladia i nita ne osjea, osim divlje elje da ga gleda u mukama i slua njegov
jauk. Doarava sve to i ta ga obmana ispunjava uitkom.
Nakon male utnje obrati se on opet svojem kastelanu i neto nestrpljivo ree:
- Ne bi li morao ve stii Szathmry s Kuevievim odgovorom?
- I njega sigurno zadrava poplava. Moda su i tamo bile velike kie i razlili se
potoci. Mi smo ga roili ovamo na tu postaju, pa ako sutra krenemo, moda emo
se s njime sastati. Ako pak mi skrenemo prije prema Karlovcu, onda mu aljite
glasnika koji e ga uputiti za nama.
- Mnogo me ne boli glava da Kuevi ne bi prihvatio moj poziv, samo me zanima
je li prihvatio i mjesto dvoboja.
- Umirite se, gospodaru, ni asa nee oklijevati. Zar bi dopustio da ljudi misle
kako se boji vas? S njime bit e i njegovi drugovi, dakle, uvjeren je da se nema
ega bojati.
- A ipak e sam samcat pasti na podmetnute maeve!
Draeni s uitkom promatra sliku koja mu stalno dolazi pred oi. I sad je uzeo vr
vina, iskapio ga do dna, a njegov ga kastelan opomene:
- Lezite, gospodaru, da uzmognete sutra otii to ranije. I on ga poslua i legne.
 NA OZLJU
Kneginja Blagaj sa svojim kastelanom promatra s prozora povorku momaka to
dolazi prema Ozlju. Brada to je kastelanu obrasla lice ve je prosijeda, kosa mu
je puna srebrnih niti. Neto mrko promatra lijepu enu tamo dolje na elu povorke
to se uspinje prema gradu Ozlju.
Gleda i ape gospodarici Ozlja:
- Kneginjo, vidite li dolje: neki plemi prati gospodaricu Brezovice?
Kneginja ne odgovara kastelanu.
- udno je to - primjeuje on. - to trai lijepa ena na putovanju bez mua u
pratnji nekog lijepog mladia? Kneginja pogleda kastelana i ljutito ree:
- Ta molim vas, vi ipak ne moete sumnjati u nju. Bili ste kod nje mnogo godina
kastelan, gospodine Mladeniu. Zato te primjedbe?
- Tek tako, nisam jo nikada uo da lijepe mlade ene putuju bez mua, osobito
kad je on daleko.
- Dosta je toga. Izgleda kao da biste je sumnjiili. Zar ste ikada imali pravo na to?
- Ne. Nisam, to ne mogu rei. Uvijek je bila kako treba. Ali ne mogu sada
razumjeti zato putuje, dok joj je mu na bojnom polju, i to s nekim mladim
plemiem. To ne smije ni jedna ena, niti Gordana.
- Ona nije pitala to je slobodno nama drugima i radila je to je htjela. Napokon,
zar nije od svih slavljena junakinja? Jo je takva bila kao djevojka. Ne boji se
nikoga. Ono to smije Gordana, ne smijemo mi druge. Vi to dobro znate.
Gospodine Mladeniu, nije lijepo kad tako govorite. Dodue, ne znamo zato
dolazi, ali sigurno ne putuje bez kakva velikog razloga, niti bez znanja svojeg
mua. Siite i neka spuste most.
Posluao je zapovijed gospodarice Ozalj-grada i dao spustiti most po kojem ulazi
povorka.
Mladeni se povukao u pozadinu da ga Gordana ne bi odmah vidjela i promatra
samo mladog plemia to sjedi uz nju, njoj slijeva. Lijep je, stasit, crnokos.
Davno je Mladeni na bojnom polju bio ranjen. Bilo je to odmah u poetku godine
kad su svi krenuli na ratite. Gospodar Ozalj-grada dade ga izlijeiti i poalje
svojoj eni da bude uvar njegova dvorca i desna ruka kneginji.
Ljubav prema Gordani u njemu se davno stiala. Okajao je svoju strast, a jo vie
izdajstvo koje je poinio onda u Lukavcu. Davno je to okajao i Gordani isporuio
svoje kajanje te od Damira isprosio oprotenje.
Smirio se tu, u Ozalj-gradu.
U ovom asu, kad je spazio Gordanu, u njemu se probudi ljubomorni bijes na tog
crnokosog mladia to sjedi na sedlu pokraj nje. Uznemirio se u srcu. U dui se
digla iznenadna oluja. Da barem nije tog mladia ovdje, bilo bi mu mnogo lake.
Stoji po strani i eka.
Na elu svoje povorke ulazi Gordana u dvorac. Kneginja ve ide niz stube, prima
Gordanu i grli je. Kastelanove primjedbe bacile su u duu kneginje neto nemira i
ona sad sve vie gleda plemia koji ju prati, nego nju. Ipak je srdano vodi u
dvorac. Na stubama se Gordana okrene i dade neki znak pratiocu, a on se
duboko pokloni i odreuje neto pratnji.
- To je plemeniti Greguri - razjanjava Gordana kneginji - sin zagrebakog
plemia. Vodi moju povorku i prati me na putu.
Kneginja je dovede u dvorac, dok e Gordana tiho i povjerljivo:
- Gospoo kneginjo, zahvaljujem to ste mi podijelili konaite pod svojim
krovom. Neu dugo ostati. Moda dan-dva, a moda samo do sutra. To ovisi o
tome kako e svriti ono radi ega sam dola.
- Veoma sam se veselila kad mi je va glasnik javio iznenadni dolazak - odgovori
kneginja. - Ali prije svega, oslobodite se svoje putne opreme. Evo, dolaze
djevojke, tamo e biti vae odaje. One e vam pomoi.
I kneginja otprati Gordanu k vratima gdje su stajale sluavke i otile s njome u
odreene sobe.
Skinula je haljetak, klobuk i veo, pa e onda sluavkama:
- Neu se sada preodijevati. Jo ne znam kako e biti. Idem kneginji ovako.
I pola je hodnikom u pratnji djevojaka.
Najednom opazi kastelana. Iznenadi se, videi Mladenia, ali se priini kao da nije
nikad nita bilo i prijazno mu kimne. On se duboko i smjerno pokloni.
- Veseli me to vas vidim zdrava - veli ona i pode s djevojkama prema
blagovaonici.
Zapanjeno promatra Mladeni Gordaninu ljepotu.
"Oh, misli on, jo je ljepa, tek sada je njezina ljepota zablistala!"
Zuri u njezino rumeno lice, svjee usne crvene kao krv, a oi sjajne poput
eravice. Takvu je jo nije vidio. Smutila ga cvatua ljepota ene i ar bademastih
oiju.
- Odmah u pozvati kneginju - veli on kad je odlazila. Sama je kneginja otila
da odredi okrepu za vas.
Opet mu ljubazno kimne i ulazi u blagovaonicu.
Mladenic potri tamo u predvorje gdje kneginja odreuje kako e sluge donositi u
sobu jela. Svrivi to, htjede poi, ali je Mladeni zaustavi:
- Goa je ve u blagovaonici, kneginjo. Jako joj se uri, nije se ni preodjenula.
- Valjda nee odmah opet otii?
- Ne znam, nita ne znam, ali jedno znam: ena koja bi godinu dana vjerno ekala
mua ne bi mogla cvasti od ljepote i svjeine. Njezine su usne i jabuice lica kao
da ih netko svaki dan cjeliva.
- Vau bi njuku trebalo okovati - razljuti se ona na kastelana. Tako se ne govori
o gospodarici koja vam je bila dobra. Ne smijete doi k objedu. Hou da budem s
njome sama, da mi moe kazati to je vodi k meni. Pred vama sigurno ne bi
govorila ja je znam: ona je dola po nalogu mua.
Pokorno se pokloni. Sam sebe prekorava zbog svojih rijei, a ne moe se
suzdrati.
- Doi u kad me zovnete - veli gospodarici.
Oko nje se zaljuljala haljina od tanke vune. Snana je, puna, jo mlada,
plavokosa, ali bljedolika.
Uznemireno ulazi u blagovaonicu. Primjedbe njezina kastelana teko su je kosnule.
Svojim je rijeima bacio i u njezinu duu neto neprijatno, nevoljko to bi se
moglo takoer nazvati sumnjom. Svakako je Gordanin dolazak zagonetan, premda
je branila mladu enu da ona moe sve to drugim enama nije doputeno.
Kneginja je zbunjena ulazila u dvoranu. Stala je promatrati Gordaninu ljepotu.
Rumenilo njezina lica, ar bademastih oiju i cvatue crvenilo usana, sada
uznemirie i kneginju. Pred oima joj se pojavi onaj lijepi crnokosi plemi to je
svojim sjajnim pogledom gutao Gordanu kad je uzlazila uz stube. Tada je kneginja
njegove poglede zamijetila tek povrno, ali sad je zbunjena. Sve vie misli o
plemiu, usporeuje ga s Gordanom - premda silom odbija misli probuene
Mladenievim opaskama.
"Da, ta ena ne izgleda da bi uzdisala za svojim muem danju i nou kao ja" -
pomisli kneginja u sebi. Ipak vodi Gordanu k stolu, svladavajui svoj nemir.
- elite li, Gordana, da i va pratilac objeduje s nama?
- Ako vi to odredite, kneginjo, moe doi, ali prije nego bilo to odluite eljela bih
govoriti s vama nasamo.
"Kastelan se prevario - pomisli veselo kneginja. - Sad e mi Gordana kazati to je
nosi ovamo i sve e biti razjanjeno. Rei u tome Mladeniu to ga ide!"
Sjele su, Gordana upravi u kneginju lijepe oi to blistaju neobinim svjetlom.
- Gospoo kneginjo, na vaim usnama razabirem pitanje: to me je ponukalo da
putujem sama tako daleko, i to u asu kad se nai doskora vraaju s bojnog polja,
pa bih se morala spremati za doek svojega mua. Zar ne? To ste me htjeli pitati?
- Ah, nije sasvim tako - ispravlja se kneginja. - Uvjerena sam: veliki je razlog
to ste se dali na put.
- Uistinu veliki razlog. Imam neto izvriti, ali to je jo tajna.
- Znam, va suprug namijenio vam je neku zadau. To sam odmah mislila. Doli
ste po njegovu nalogu.
Gordana nije promijenila izraaj lica, ve blago odgovori:
- Ne znam lagati, kneginjo. Nije mi nita naredio moj mu, odluila sam se sama
po svojoj volji.
- Ali vam je mu odobrio. On zna o ernu se radi - zar ne? Odmah je shvatila to
pitanje i vrlo ozbiljno odgovori:
- Gospoo kneginjo, Damir ne zna nita o tome to sam nakanila. Niti zna da sam
se dala na put i stigla k vama.
Plavokosa gospodarica Ozlja ne moe prikriti razoaranje. Gordanin pogled
oduzima joj odvanost da kae ono to prouzrokuje njezino neraspoloenje. Ipak,
mora neto rei i pokua se ispriati: - Mislila sam - ipak, vi znate to je...
- Moj suprug, gospoo kneginjo, velim opet, ne zna nita - i ne moe znati, jer je
daleko, a nije ni potrebno da zna.
Kneginja je prestraeno pogleda svojim plavim oima. Gordana joj uzvrati
ozbiljnim, hladnim izraajem i veli suverenim glasom:
- Zahvaljujem vam, kneginjo, jo jednom to ste mi pruili mogunost da ovdje
konaim, ali vas molim: ako doe u Ozalj danas ili sutra strani glasnik, neka ga
puste ravno k meni. Naloite vaem kastelanu da ga nita ne ispituje, ve da ga
ravno dovede ovamo.
- Zato ne bih to uinila? - primijeti kneginja. - Rei u kastelanu.
- Nadam se, on e vas posluati. Bio je neko moj kastelan. Dolo je meu nama
do nesuglasica - ali to je prolo, neu ni spominjati. Glasnik koji ima doi donosi
mi vrlo vane vijesti - naglasi Gordana.
- Razumijem vas, Gordana, sve e biti kako elite.
- Jo nisam svrila. Po svojoj prilici otii u ve sutra prije podne u Dubovac, po
vanom poslu. Molim, kneginjo, ne zamjerite ako ne pozovem sobom i vas, a niti
vaeg kastelana. Ono to imam tamo obavili, moram izvriti sasvim sama, bez
svjedoka.
to dalje govori Gordana, to je kneginja nemirnija. U srce joj ulazi teki osjeaj.
Pokuava se sabrati, pa sjedne blie Gordani i ree joj poluglasno:
- Po meni vam je slobodno izai iz dvorca i opet se vratili.
- Ali va kastelan ne smije poi sa mnom.
- Nitko vas nee smetati, Gordana, samo mi odgovorite na jedno pitanje da
umirim svoju duu.
- Recite, kneginjo, odgovorit u, budem li mogla.
- Zar se u Dubovcu ne izlaete kakvoj opasnosti?
Nekoliko trenutaka gleda je Gordana znaajno pa odgovori:
- Jest, kneginjo, izlaem se opasnosti, ali samo tada kad bi netko iz vaeg dvorca
za mnom uhodio.
Znaajno naglaene rijei i pogled lijepe ene opet se teko kosnu knegmje.
- Ne znam tko bi se usudio spreavati vas u vaim putovima?
- Moda bi tu slobodu uzeo va kastelan. A vi, znam, kneginjo, ste uznemireni,
prozirem u vau duu. Ne mogu vam nita rei i zato vas molim - ne pitajte me
nita.
- Samo jedno: vi znate, vie sam godina starija od vas, vi ste mi goa i dunost
mi je upozoriti vas: nije dobro kad mlada tako ena opasno lijepa putuje sama u
pratnji mladog plemia. Zar ne bi bilo bolje da priekate mua?
- Ne, knjeginjo, sasvim je nemogue. Ako se pak bojite da e prigovoriti vama to
ste mi pruili konaite jer putujem bez mua, onda u se zahvaliti i odmah otii.
Bilo je u njezinim rijeima mirne strogosti i odlunosti koja je odmah osvojila i ona
popravi svoje prijanje dranje:
- Nikako to ne bih htjela! Samo sam vas opomenula, a vi radite kako znate.
Pomogla bih vam kad bih znala to vas je dovelo ovamo.
- Vi mi moete pomoi samo onda ako ne pitate i dopustite mi da idem po svojem
poslu, a onda doem natrag bez nadzora vaeg kastelana.
- Oslonite se na mene - veli kneginja. - Niti u vas pitati, niti se brinuti o tom, a
kastelan vas nee slijediti. Ne znam zato bi to uinio.
- Poznajem ga iz doba dok je bio moj kastelan. esto se upletao u stvari koje ga
se ne tiu, inae nemam protiv njega ba nita.
Uto se na vratima pojavili sluge. Svaki ima u ruci zdjelu s toplim jelom.
- Doite, Gordana, okrijepite se.
Kneginja naloi da se k stolu pozovu kastelan i mladi plemi koji je dopratio
Gordanu.
Razgovor izmeu ena je manje srdaan, ali ipak nije zapeo.
Naposljetku ulazi Mladeni. Iza njega slijedi Gordanin pratilac.
Kneginja im odmah odredi mjesta. Tek sad Gordana bolje promotri svojega
nekadanjeg kastelana. Mrav, je, blijed, boja lica zelenkasta, brada duga,
neuredna. Oi ugasle, naoko je snaan i vrst. Inae izgleda kao da je vrlo
pokoran. Isprva je utio, a onda svrne razgovor na Lukavac i Turopolje:
- Smijem li upitati plemenitu gospou Gordanu kako je sada u Turopolju? Ne
napadaju li Lukavani narod kao i prije? Tko je tamo u tom zakletom gradu?
- Kastelan Penzinger nije vie u Lukavcu - veli ona. - Pobjegao je prije dvije
godine s knezom i sa itavom drubom u Budim. Sad je neki drugi kastelan, iz
Galicije. Svakojako pokuava provaljivati u polja kad nai ljudi spremaju berbu, a
isto tako pokuava odvodi blago s pae - samo mu to nikako ne moe uspjeti.
Svaki put ga u tom spreavaju nai plemii.
- Dakle turopoljski je banderij na okupu?
- Samo najmlai plemii su kod kue, ostali su na bojnom polju, ali su tu dva
junaka koji neprestano stoje na strai da Lukavac ne moe provaliti. Davor
Antolkovi sa svojim sinom Vojkom uvijek budno pazi. im se pojave momci iz
Lukavca s njihovim kastelanom, Davor i Vojko dolaze na obranu. Mnogo puta su ih
razbili, pa sad taj utokosi ovjek nema vie odvanosti da ponovo pokua
provalu.
- uo sam: Brandenburg ima na Medvedgradu strahovitu zvijer, sjeam se tog
ovjeka, ime mu je Kosacki.
- Da - taj bi se ve odavno bacio na Turopolje i na medvedgradske kmetove, samo
ne moe opremiti dovoljan broj momaka.
- Kako to? - zaudi se kneginja.
- Knez Brandenburg ne ostavlja svojem kastelanu Kosackiju dosta novaca za
opremu momaka, ak niti za uzdravanje, pa ih ima samo malo. Kastelan mora
slati Brandenburgu sav ive i sav novac to ubire od kmetova, od brodarine u
Turopolju, kao i dae medvedgradskih vazala. Sve to ide u Budim pa Kosacki ne
moe prehraniti ni ono malo ljudi to ih ima u Lukavcu i na Medvedgradu. To je
prava srea za sav narod.
- ula sam - veli kneginja - da knez ivi vrlo raskono, razbacuje se, uzdrava
mnogo ljubavnica, a jo vie prijatelja s kojima pije dan i no.
- U Budimu danas nema mnogo raskoi. Kraljevski stol u Budimu mnogo je
mraviji od stola vaih konjuara, gospoo kneginjo.
- Nisu li kneza Brandenburga sudili na smrt i gubitak imanja? to je s tom
osudom?
- Ah, gospoo kneginjo, knez se prituio na osudu kraljevskom sudu, dakle, sudu
kralja iji je neak knez Brandenburg. Osuda je zabaena.
- Kako? - zapita kneginja. - Kralj je obeastio svoju krunu?
- Davno je ta kraljevska kruna izgubila svaku ast.
- A izdajica Draeni ne dolazi u Lukavac? - pita kastelan Mladeni.
- Ne, ni jednom se nije pojavio u Hrvatskoj.
- Kad bih znao da je negdje preao granicu, da koraa ovom zemljom - ne bih
mirovao dok ne bi leao pod mojim nogama.
- I zasluio bi - naglasi kneginja. - Sve se bojim: ovo to je uinio siromanoj
Vileni Berislavievoj, nee biti posljednji zloin u naoj zemlji. Opet e on doi.
Vjerujte!
Mladeni sav pocrveni od stare mrnje prema Draeniu koji ga je naveo na
izdaju.
- Kad bi doao, znajte, kneginjo, stiglo bi ga ono na to su ga ve davno osudili i
svi nai plemii. Sam bih ga svojom rukom zatukao kao nijemo ivine.
Gordana pogleda kneginju i ree mirno:
- Vrlo vjerodostojna linost rekla mi je da se Draeni u ove dvije godine sasvim
promijenio. Popravio se.
Mrki Mladeniev pogled uperen je u Gordanu. Nije se mogao suzdrati da
uzbueno pita:
- Tko je to mogao kazati vaem gospodaru?
- Velim vam da je tako. Ljudi koji su bili u Budimu i uhodili za nas iskazali su da se
Draeni kaje.
- Vaa milost to vjeruje? - zapanjeno pita Mladeni.
- Gospodine Mladeniu, Draeniev ujak Verbczy u velikom je neprijateljstvu sa
svojim ljubimcem ba zato jer se on popravlja i kaje i nee vie sluiti njegovim
osnovama.
I sada to podrobno razlae svojim ugodnim zagasitim glasom i ostavlja ozbiljan i
snani dojam. Kneginja je potpuno pod dojmom njezina razlaganja. Naprotiv,
Mladeni uuti, stisne usne i nekako sumnjiavo promatra Gordanu. "Gle ti,
ljepotice! Kako se je najednom promijenila! Lukava, i prepredena, uvijek
prodirljiva, pa da bi stekla uvjerenje o njegovu kajanju? Ili je moda pala u mreu
njegove ljepote? Lijep je bio kao djevojka. Danas je muevniji, bit e jo ljepi.
to li ona to govori"? zapanjuje se Mladeni sve vie i slua kako ona tumai
kneginji mogunost da se Draeni potpuno preobrazio.
"Ne, to ne mogu shvatiti. Nikako ne mogu vjerovati!" Mrzi ga svom duom od onih
dana, misli u sebi Mladeni, kad je on s Gordanom boravio u Lukavcu. Imao je
tamo mnogo razloga da ga zamrzi, ne samo radi njegovih zloa, nego i radi
njegove ljepote. U svakom lijepom muu vidio je takmaca sebi na Gordanin
smijeak, na njezin pogled i njezinu ljubav. Sada mu je dua opet uzdrmana.
Ponovo se u njemu budi stara ljubomora na grobu davne strastvene ljubavi.
esto obara oi da Gordana ne bi opazila ono to se dogaa u njegovoj dui.
I promatra lijepog mladia to sjedi njemu nasuprot i ne mijea se u govor. Mlad
je i ne smije sam poeti razgovor, a nitko ga nita ne pita. Pomno slua Gordanu i
kneginju kako raspravljaju o Draeniu.
Spretno je Gordana prevrnula razgovor o neaku gospodina Verbczyja i prela na
Jelenka Kuevia koji je tako usko povezan s Draeniem. Kneginja sada prihvati
rije o Kueviu koji ju je pratio kui prije dvije godine, zajedno s Gordanom i
ostalim enama to su pratile svoje mueve do Save kad su se uputili u Bosnu.
- Je li Kuevi jo uvijek na bojnom polju? - pita kneginja.
- Dvije godine se nije vratio. On je kapetan ete vojvode Ilokog - izvijesti
Gordana.
- Da, to sam ula. On je neko ljubio Vilenu, nije li tako, Gordana?
- Tko bi znao prozreti duu kakva je u Jelenka Kuevia. On se potpuno odvraa
od ljudi i nitko ga ne moe prozreti. Ipak mislim: bilo je u njegovu srcu ljubavi za
Vilenu. No, sad se eni.
To obuze znatielju domaice i stade ivo ispitivati to je, kako i zato.
- Znam, kneginjo, od svega samo toliko koliko mi je javio Damir. I nita vie.
Netko je pokucao na vratima. Na glas kneginje pojavi se mukarac u lovakom
odijelu i ostane stajati na vratima.
Kastelan Mladeni usklikne:
- Napokon! Zar je bilo malo divljai da nisi tako dugo stigao?
- Naprotiv, gospodine kastelane, ima svega po malo, dobra je bila lovina.
- to te onda tako dugo nema? Ve sam mislio: divlja je tebe natakla na raanj.
- Zadrao sam se, gospodine kastelane, preko reda, priznajem, no kad smo poli
pokraj putne stanice uz Karlovac, gdje vodi cesta na jug, malo sam zaostao.
- Ti se bani po putnim stanicama. to si tamo radio?
- Tamo smo opazili svu silu stranaca, vrlo bogato odjevene momke.
- to se tebe tiu stranci? Ili je moda tamo bilo ena?
- Nije bilo ena, i stranci me se ne bi ticali da mi nisu bili ba jako sumnjivi.
- Kako sumnjivi? - pita kneginja, pogledavi lovca.
- Vaa kneevska milosti, momci su prebogato odjeveni, a stjegove su smotali da
se ne zna kome pripadaju. A to ne ini gospodar koji nema razloga da se krije.
Svaki digne stjegove da se vidi grb gospodara.
- Tako? Smotali su stjegove, a bili su lijepo odjeveni?
- U barun. Gotovo kraljevski! Svi su ukonaeni na toj postaji. Tako smo uli i mi,
da, toboe, zaloimo i da se odmorimo. Divlja smo, natovarenu na sedla, ostavili
u dvoritu. Pokuali smo momke ispitivati iji su, ali oni govore nerazumljivim
jezikom. Uza sve to su nam mogli kazati ime gospodara, ali nisu htjeli. Bilo mi je
to jo sumnjivije i tako smo otili u gostinjsku sobu, ja i moj prvi lovac, dok smo
svoje momke ostavili da ekaju. Uavi iznenada u gostinjsku sobu, spazio sam
tamo ovjeka ije mi je lice bilo vrlo poznato. Jeo je i pio. Mi smo sjeli i naruili
neto mesa, sira i kruha. Najednom iz druge sobe ue u sobu gospodin... Gotovo
mi se zavrtjela pamet.
- Tko je bio? - pita kneginja lovca. - Reci!
Lovac pogleda Mladenia i primijeti:
- Prije sam vidio obojicu s vizirom vani u dvoritu, nisam znao da su to gospodari
tih momaka. Kad taj ue bez vizira - prepoznam smjesta gospodina Draenia.
Jedva primjetljivo trgne se Gordanin pogled k lovcu pa opet skrene prema
kastelanu Mladeniu koji se okrene prema kneginji, a onda opet prema Gordani.
Kao da se u njegovoj dui raaju sumnje. Zatim e opet svojem lovcu:
- uje li, ovjee, ti se vara! Valjda mu taj samo nalikuje.
- Kako bih se varao! Gdje bih naao njemu slino lice! Na obrazima nosi ljepotu
djevojke, a sad kao da je ba pobrao svu ljepotu. Bijel je kao mlijeko i rumen kao
krv, oi su mu velike l sjajne. Neto se razrastao, snaniji je, kao da je vii, no ba
pristao, nema mu para, moram priznati, koliko god ga mrzio. Poznajem ga jo od
onog vremena kad sam s vama, gospodine kastelane, za njim tragao Turopoljem.
- Dakako. Ti si ga hvatao na sve strane. Kako ga ne bi poznavao.
I sad se okrene kneginji. Lice mu oivjelo, ugasle oi proplamtjele. I odluno ree:
- Gospoo kneginjo, odmah u izai iz dvorca. A ti odredi da svi momci grada
Ozlja naoruaju. Svi e sa mnom. Taj razbojnik u ovom kraju. Eh, to mu neu
dozvoliti. Ako ga uhvatim, nee nikada koraati hrvatskom zemljom.
I on brzo izae da izvri kastelanovu zapovijed.
Mladeni ustane i priopi kneginji koliko e ljudi ostati u dvorcu, a s ostalima ide
hvatati Draenia.
Na te rijei Gordana ustane i ree:
- Gospoo kneginjo, ne dopustite kastelanu da ide na putnu postaju.
Kneginja se prepala tih rijei. Zahtjev proizvede teki dojam. Mladeni zadre i,
umjesto kneginje, brzo upadne:
- Vi titite Draenia?
- Velim vam ne dirajte ga. Neka ostane tamo - jer...
- Vi ste, dakle, upueni u njegov dolazak? - opet e Mladeni.
- Gospoa kneginja mi je obeala da me u ovoj kui nitko nee nita pitati, niti me
uhoditi.
U dubokom uzbuenju Mladeni se nakloni:
- Ovdje gospodari kneginja, ali meni je knez odredio da je uvam i ovaj njegov
dvorac. Preko ovog praga ne moe Draeni ni onda ako bi se popravio, kako ste
prije izvoljeli tvrditi!
Iz posljednjih rijei proizlazi ironija, ali Gordana se na to ne osvre, ve strogo
odgovara:
- I nee prijei taj prag, ali traim da zadrite svojega ovjeka ovdje i nikoga ne
aljete protiv Draenia.
Sve je u njemu zakuhalo, dok se kneginja ne usuuje progovoriti ni rijei.
- Ako kneginja odredi da zatitim Ozalj - veli Mladeni - tada u potraiti izdajicu
i onkraj gradskih zidina.
- A ja vam opet velim: nee se pojaviti ni u gradu ni u blizini Ozlja.
- Vi ste u to upueni?
- Jesam - otro e Gordana.
On se zaboravi i naglasi podrugljivo:
- Dakle, nije doao u Hrvatsku po svojoj zloi, nego ste ga roili ovamo vi i zato
ste doli u posjete kneginji?
- Nisam vam duna polagati rauna! - odluno e Gordana. Povieni njezin glas
odzvanja dvoranom kao prijetnja. Sad se mladi Gordanin pratilac digne i potri
pred Mladenia:
- Gospodine, upozoravam vas na svoj ma.
I ve je uhvatio oruje. Mladeni trgne iz korica svoj ma i vikne:
- Doite, mome, da vas nauim vladanju.
Ali Gordana stane meu njih i otro zapovijedi, uhvativi Mladenia za ruku:
- Maeve u korice! Da se niste usudili pobiti.
Zatim se okrene kneginji:
- Oprostite, kneginjo, to sam vam prouzroila toliko neugodnosti. Uzet u svoju
pratnju i odmah otii iz grada da ne budem na smetnji vaem kastelanu.
Od uzbuenja ne moe kneginja odgovoriti. Koleba izmeu kastelana i svoje
goe. Nju smatra krivom, a ipak se ne usuuje to rei. Jer zna, njezin je kastelan
preao granice svoje dunosti.
- Gordana, ne elim da odete ovako uvrijeeni - veli domaica. Ako Draeni nee
pod moj krov, a ni u blizinu dvorca, onda kastelan nee imati razloga izai na
njegove putove.
Svau je prekinuo momak koji je u tom asu stao na vratima i javio:
- Dolje stoji glasnik i trai gospodaricu Brezovice.
Mladeni se estokom kretnjom i prezirom odvrati od Gordane, dok ona zamoli
kneginju neka joj dopusti da sama sie u dvorite i govori s glasnikom.
Sobom je pozvala i mladog plemia iz pratnje.
Sila je brzo i opazila u dvoritu Draenieva glasnika Petra koji je bio kod nje u
Brezovici. Smjesta ga pita:
- Gospodin je stigao?
- Ve je krenuo s putne postaje kraj Karlovca u Dubovac.
- Reci mu neka ne skida vizir. Lako se moe desiti da ga tko prepozna. Kai mu:
odmah onamo idem i ja.
Odredi da pratnja odmah sedla konje i sve svenjeve uzme sa sobom jer se nee
vratiti u dvorac. Tada se uspne u blagovaonicu gdje je nala kastelana u ivom
razgovoru s kneginjom.
- Oprostite, kneginjo, naruila sam va mir. Evo, odlazim, stigao je glasnik o
kojem sam vam govorila. Mislim samo jedno: ako bi tko iz ovog dvorca uhodio
mene ili Draenia, ili njemu uinio naao, taj bi radio meni o glavi! Razumijete li,
kneginjo? Moj ivot je na kocki...
Izjava zaprepasti kneginju i pouri se umiriti Gordanu:
- Ne bojte se, nitko nee izai na vae putove, niti e tko iz ovog dvorca pokuati
da se priblii Draeniu.
Primivi ovu izjavu, oprosti se, pouri uzeti svoj haljetak i klobuk, glavu zavije
velom i sie.
Smjesta se uspela na sedlo i s itavom pratnjom odjahala. Nije pogledala
kastelana, niti se jo jednom ogledala na stube dvorca.
Tamo su gledali za njom kneginja i kastelan. Domaica se ljutito okosila na njega:
- Sve ste to vi skrivili. Kako ste smjeli tako postupati sa enom kojoj se klanja sav
muki svijet?!
- Rekao sam: ne moe sjati rumenilom i arom ena koja vjerno eka mua.
Dobro da je otila, kneginjo, barem vi nemate nita na dui.
- Ne znam to to radi Gordana i teko mi je, ali niste je smjeli vrijeati. Da je niste
uvrijedili, sigurno bi mi na odlasku rekla neto vie.
- Moe li vam otkriti neto vie nego to smo mi vidjeli? Sa sobom vodi mladia
koji je guta pogledima i zalae se za nju. Kojim pravom?
- Runi ste u svojim sumnjama, gospodine Mladeniu.
- Rekli vi to mu drago, kneginjo, vidim sve. Ona - ona se zauzima za Draenia
kojeg je neko progonila. Za tu izdajicu koju mrzi sav hrvatski svijet? Eh, dakako,
lijep je, i bogat. Zar jo vie traite, kneginjo, nego to smo vidjeli? Poslao joj je
glasnika i sad je pohitila za njime. Tu se negdje sastaje s njime. Tko bi znao gdje i
kako! Valjda na onoj putnoj stanici?
- Ostavite me, ne mogu vjerovati. Ne, ne vjerujem ono to vi mislite.
- A zna li njezin mu kamo je pola i zato? Je li vam to rekla?
- Jest, rekla je da mu nita ne zna.
Krv mu udari u glavu. Osjeao je kako su mu sve ile nabrekle. Bijesna ljubomora
uhvati nekad odbijenog oboavatelja.
- To je, dakle, sama priznala? Onda ne mogu dopustiti da se ime Damira
Brezovikog sramoti. to e rei svijet kad je vidi zajedno s Draeniem? Ne, to ne
mogu dopustiti. Bio sam dugo i predugo u Damirovoj slubi, a da bih smio to
dopustiti...
- Ne paajte se u to! Na vama je samo da uvate Ozalj.
- I kneginju to se zalae za enu koja je otila s tim lupeom, s tom izdajicom.
- Dosta je! - ree kneginja. - Neu vie da ujem! Ostavite me!
I otila je u svoje sobe.
Neko vrijeme Mladeni promilja. U njemu kipi i vri. Neko je on toliko ljubio
Gordanu i smatrao je ve svojom. Odgurnula ga je. Noem se branila. Jest, njega
je ranila. A sad ide s Draeniem?
Zato se nije sastala s njim u Turopolju?
Tamo bi je svi poznali i smjesta javili njezinu muu.
Dola je ovamo, u ovaj kraj, gdje je ne poznaju. Tu bi ona provela s njime dane i
noi na putnoj postaji. Lako im se tamo sakriti. Uzme sobu sam za sebe i nitko ne
zna nita. Svako smije tamo konaiti.
Ve osjea: nee ostati miran. Mora neto uiniti, makar to.
Otii onamo i osramotiti je pred svima, razotkriti njezine sastanke?! Zato onda
vodi sobom onog mladia, a sastaje se s Draeniem? Ne, to se ne da
odgonetnuti, ali niti izdrati.
Ne moe trijezno misliti, ne zna nai razjanjenje kakva je veza izmeu plemia,
nje i Draenia.
U njemu je ljubomora zakipjela kao neko. I silazi pa zovne svojega lovca.
- Dakle, Draenia si vidio na putnoj postaji? Imao je - veli - veliku pratnju. Ne
zna kamo ide?
- To nisam nikako mogao doznati jer su mu svi momci Ugri pa se s njima nisam
mogao sporazumjeti. No, bit e da se ugnijezdio u postaji i da tamo konai.
- Brzo hajde u staju, osedlaj nam konje, zovni momke, svaki neka hitro priredi
svoga konja i pojedinano izlazi iz dvorca da ne bi od konjskih kopita nastao
tropot. Neu da kneginja vidi to je. Mi emo iz dvorca da se ne uje i ne vidi.
Jedan neka smjesta pohiti za onom ljepoticom. Iz daleka mora paziti kamo ide.
Uzet emo sobom to god je momaka ovdje.
- Gospodine kastelane, Draeni ima pedeset estito naoruanih momaka. Nije
dobro s njime se upustiti u neprijateljstvo.
- Nas e biti i dvije stotine ako pobunimo sva sela. To je ve moja stvar, samo se
uri. On e biti sigurno na postaji, a ona ide k njemu. Ipak, neka momak budno
pazi kojim putem je krenula, a mi emo za njom.
Za koji trenutak ve je jedan momak izjahao iz Ozlja, a zatim se polako uljaju
ostali momci, sve jedan za drugim.
Mladeni se spustio pod grad i, zaklonjen drveem i ikarom, odlazi da ga ne bi s
prozora opazila kneginja i pozvala natrag.
Daleko pred njim oblak ute praine pokazuje mu put kojim ide Gordana sa svom
pratnjom.

ZALOENA AST
Na brdu se bijeli grad Dubovac s golemim zupastim kulama. Draeni ih
prepoznaje. Kad je bio djeak, dolazio je ovamo s ocem. Sjea se toga kao da je
bilo juer. Sve mu je tu poznato.
- Eto, ve vidim crkvu - upozori on Lucia. - Uistinu, tu ne moe biti nikakve
zasjede. Moram priznati: to si mudro odabrao, Luciu.
- Sretan sam da sam vam ugodio. Razmislio sam: kad svrite taj razgovor s
njome, tada emo prenoiti na putnoj postaji, a sutra krenuti na jug prema
Zvearu. Utedjeli smo sigurno dva-tri dana, a i vie.
- Samo da sve proe dobro - primijeti Draeni. - Da ipak odnekud ne padne
kakva zamka? to ti misli?
- Gdje? Odkud? Svuda nam je otvoren vidik.
Kad se Draeni odluio da ide, bio je posve uvjeren da ne moe biti nikakvih
zasjeda. Ali sad ga obuzima neko neugodno osjeanje. Da ga ta lukava ena ipak
ne zove u neku zasjedu?
Zaloila je rije svoga mua. Nitko ne bi slutio da je pogaena Damirova ast.
Ni sam sebi ne moe prikriti da se pak neega boji, unato tome to je pred njim
oko crkve istina.
Nigdje nikoga. I nastavi jahati brzim kasom izmeu oniskog grmIja.
- to je tamo? Konjanici! - iznenadi se Draeni.
- Iza crkve izlazi cijela povorka.
- To je Gordana sa svojom pratnjom. Jest, ona.
- Vidite, zaustavila se. eka nas.
Malo su asaka obojica istraivali njezinu pratnju i uvjerili se da su to s njome
sami momci i jedan jedini jaha, odjeven u plemiko odijelo. Luci utei, okrene
povorku na drugu stranu da bi mogao vidjeti onkraj crkve. Ni tamo nema ni ive
due. Gospodar i kastelan su zadovoljni. Nigdje nadaleko ne mogu oekivati kakav
napadaj. Draeniu je odlanulo. Sad moe mirno razmiljati o svojem sastanku.
- Sve me to uzbuuje, to to ona hoe od mene?
- Ba zato nisam, gospodaru, nikako mogao vjerovati da nije zasjeda. U ovom su
asu moje sumnje sasvim razorene. Njezinih dvadeset momaka ne mogu
nadvladati naih pedeset. Dakle, ne kani nita zlo.
- I ne moe kad je zaloila Damirovu ast.
- Tako mi imena, mora to biti golema stvar. Kako bi vas inae zvala iz Budima i
dola ak ovamo.
- Neto se veliko dogaa meu Hrvatima.
- Da im nije ona moda okrenula lea?
- Bilo to, doivjet emo to se nismo nikada nadali.
Obojica nagaaju i polagano skreu prema crkvi.
- Kao da me neto udarilo po glavi - veli Draeni. - Gordana ostavlja Turopolje i
svoj dvorac i putuje daleko da razgovara sa mnom kojega su prije dvije godine
protjerali iz Hrvatske.
Obuze ga grozniava znatielja. Jedva eka da to prije stigne k njoj.
Potjerao je konja daleko ispred svoje pratnje i brzo se naao pred crkvom gdje se
poredala Gordanina pratnja. Na elu Gordana - lijepa, ponosna, prijazna lica.
to li to moe biti u toj lijepoj glavi? Kakav prijedlog nosi Draeniu, od svih
omraenom? Ta misao mu neprestano kuca na sljepooice. Dignuo je klobuk na
pozdrav:
- Plemenita gospoo, evo, pokoran sluga doao je na va poziv.
- Moram vas ukoriti na prvom koraku. Bili ste na putnoj postaji kraj Karlovca bez
vizira.
- Kako to znate, gospoo? Bio sam u sobi.
- Vidio vas je neki znatieljni lovac iz Ozalj-grada.
- Gle, bilo je tamo nekoliko lovaca, valjda me ne poznaju?
- Jest, prepoznao vas je jedan. To je vrlo lakoumno i zbog vas i zbog mene.
Zatim se Gordana okrene k plemiu na elu svoje pratnje:
- Ako bi se tko pojavio, udarite na nj bez ikakva pitanja. Tko god bi se usudio u
blizinu, napadnite ga kopljima.
Gordana se ogleda naokolo. Svuda s one strane s koje je doao Draeni obrasla
je cesta gustim grmljem i visokim drveem.
- Odmah e doi zvonar - veli ona - zamolila sam upnika neka mi dopusti
razgovor s vama u sakristiji. Na e razgovor biti dug, pa ne moemo ostati ovdje.
Osim toga, crkva je najsigurnije utoite i tamo vas mogu zatititi pred svakim.
No, tu nema nikakve pogibelji. Nitko ne zna da ste ovdje, ve jedino Mladeni koji
je sada na Ozlju. Vi ga znate. Danas o podne javio mu je lovac da vas je vidio na
putnoj postaji. Zbog toga sam se zabrinula i od kneginje zatraila da ga ne pusti iz
dvorca.
- Nadam se, plemenita gospoo, da nas nitko nee smetati. Za svaki sluaj poslao
sam vae pismo u Budim. Kad bi me ovdje uhvatili u zamku, proglasili bi iz
Budima itavim kraljevstvom da je mu obeaen.
- Nemajte brige, gospodine Draeniu, ja sam zaloila muevu ast, ja u je
iskupiti, pa bilo i svojim ivotom.
Preko polja dolazio je neki ovjek. Gordana je prepoznala zvonara. Vedro
razgovara s Draeniem o putovima i postajama.
Najednom Luci vikne:
- Svreno je! Zamka je tu! Prevarili su nas.
Iz grmlja to je poraslo cestom kojom je doao Draeni, pojavile u se glave
jahaa pa jure istim putem kojim je dolazio Draeni.
- Varate se, Luciu. Samo ja bih bila prevarena. To je, evo, ozaljski kastelan.
Nisam li rekla da mi je kneginja obeala da ga nee pustiti iz Ozlja? Ali on stie??
- Da bjeimo? - pita Luci.
- Bilo bi prekasno. Oni e vas dostii. Ostanite ovdje! Ja sam odgovorna za
Draenia. Nikako se ne upustite u bijeg! Taj luak Mladeni opet mi dolazi na
moje putove!
I naloi svome plemiu kako ima porazdijeliti momke ispred Draenieve pratnje:
- Neka se Luci ne makne! Moji e momci odbiti nasilnika. Samo ako ne bismo
mogli svladati luaka, dopustit u da se uplete vaa pratnja. Vi se ne smijete
maknuti do skrajnje potrebe jer neu dopustiti Budimcima da udare na nau krv.
Nije bilo nikakva drugog izlaza. Draeni se pokori Gordaninim odredbama.
Iza lea mu je crkva i njezine tvrde zidine. Sprijeda njegova pratnja pred kojom je
Gordanin plemi poredao njezine momke, naoruane kopljima i motikama. Sama
je izjahala na istinu.
Jedva moe Draeni razumjeti to se to dogaa. Gordana ga kani braniti? Luci
mu neprestano ape da je to samo njezina varka, a ipak dogaaji poriu njegove
sumnje.
Ve je stigao Mladeni s ozaljskim momcima. Gordana digne ruku da ga zaustavi.
Ozaljski kastelan se ne obazire, ve preko svih momaka, i Gordaninih i budimskih,
vikne:
- Draeniu, vi ste moj zarobljenik!
- Moj gost ne moe biti va zarobljenik! - vikne Gordana. Smrtno blijed odgovori
ozaljski kastelan:
- Izdajnik - va gost? Nije li sramota to izrei?
- Hoete li otii odavde, gospodine Mladeniu, ili da na vas poaljem svoje
momke?
- Izdajica nee koraati po ovoj svetoj zemlji - vie Mladeni kao izvan sebe. -
Nee koraati ovuda ni onda ako ga vi branite, ena junaka koja je pogazila
njegovu ast!
- U groznici ste - vikne Gordana, okrenuvi konja k njemu blie. - Poludjeli ste kao
prije dvije godine. Pazite - jao vama ako mi stanete na moje putove. Plemi na
elu Gordaninih momaka ne moe ekati. Bijesno udari na Mladenieve momke.
Ovi digoe koplje.
Divlje se uhvatili ozaljski i brezoviki vojnici. Koplja se sudaraju a kastelan
Mladeni vie:
- Sramota je pala na ovu zemlju! ena junaka Damira brani izdajicu! Brani ga zato
to je mlad i lijep!
Zaudo ona ne veli nita, samo je blijeda i usne joj dru.
Zaurlali jedni na druge, navalili, sudarili se. Ozaljski kastelan se zaleti bijesnilom
zvijeri na Gordaninu momad da probije put do Draenia.
Goni ga stara ljubomora. Htio bi razbiti sav svijet, zaletio bi se poput diva, prodro
do Draenia da ga pred njom bije. Uvjeren je: time bi joj zadao smrtnu ranu.
A Gordana gleda izbezumljena Mladenia. Zatim sama skrene konja pred
kastelana, die ma uvis i zaustavi njegov.
Zablenut on zine, zimica ga trese... Zaurla poput zvijeri:
- Svijet je propao! Gordana brani izdajicu!
- Branim ast imena svojega mua koji vam je iskazivao velikih dobroinstava - a
vi mu opet vraate crnu nezahvalnost.
"to to opet ree ova prefrigaka?" - pita se Mladeni, ojaen i prestravljen.
Ona mu se jo vie priblii, dri pred njim ma i dovikne mu:
- Ostavite ovo mjesto, Mladeniu, i vratite se u Ozalj! Znajte, ovom svojem gostu
zaloila sam ast imena junaka Damira! Pred tom au vama je uzmaknuti!
- Vi ste zaloili ast svojeg mua - ovom u ovjeku? to ste to uinili, Gordana?!
- Za ono to sam uinila, odgovaram samo svome muu i nikome drugome. Dakle,
tujete li Damira, idite smjesta odavde i zadajte mi rije da nitko nee saznati od
vas tko se ovdje nalazi. Traim od vas da titite put kojim e se Draeni vratiti
kui. Zadajete li mi svoju asnu rije ili ne? Ako je ne zadajete meni, a ono je
dajte junaku domovine i vaem dobroinitelju Damiru.
Potiten zuri u nju. I klone mu glava na prsa, ma niz bedro. Oko njega vrte se
nebo i zemlja. Smlavljen promrsi:
- Dajem asnu rije.
- Izvrite je u ime asti i vae i Damirove. A sad, momci, povucite koplja k sebi.
Svaa je smirena.
I smjesta je bitka prestala. Ozaljski momci povukoe se natrag i uzee sobom
ranjenike, a Gordana zapovijedi svojima da odmah priteknu u pomo onima koji
su zadobili udarac kopljem.
U kratkoj navali nitko nije stradao ivotom niti zadobio teke rane. Mladeni
okrene konja i vraa se u Ozalj. Gordana pristupi Draeniu i Luciu:
- Vi ete, Luciu, ostati ovdje, dok ja s Draeniem raspravljam u sakristiji. Evo
tamo zvonara. Sav je obnemogao od straha pred bitkom. Doite ovjee, vie se
nee nita dogoditi. Bitka je bila samo nesporazum.
Polagano dolazi zvonar blie i otkljua sakristiju, premda mu ruke dru.
- Neka nas nitko ne smeta - odredi Gordana svojem plemiu. Vrata se sakristije
otvaraju. Luci prvi, zatim Gordana i Draeni. Negov kastelan se ogledava
naokolo svijetlim prostorom. Ni ive due. Kroz visoki iroki prozor ulazi sunce.
- Izidi, Luciu - naloi Draeni kastelanu.
Ostavio je sakristiju zajedno sa zvonarom. Gordana ponudi Draeniu okrugli
drveni stolac, a sama sjedne na stolac s naslonom.
uvstvo neke tjeskobe obuzima Draenia. utei, gleda lijepu enu koja je jo
blijeda od velikog uzbuenja zbog dogaaja pred crkvom.
- Samo da se asak smirim - veli ona. - To je skrivila vaa lakoumnost jer ste se
pokazali bez vizira, a znate da svatko smije doi u gostioniku prostoriju i tamo
naruiti jelo. Pisala sam vam da doete nerazotkriveni.
- Zasluio sam va ukor - uistinu sam kriv. Hvala vam to ste me tako zatitili.
Sad sam stekao potpuno uvjerenje da sam pod vaom zatitom.
- Nije nam trebao taj suvini sukob. Mladeni vas mrzi jo iz Lukavca. Premda mi
je kneginja obeala da kastelan nee iz Ozlja, on je ipak izaao bez njezina
znanja.
- Ne zamjerite to sam ponovo traio dokaze da me uistinu zovete.
- Nimalo se na to ne ljutim. I ja bih sumnjala da me vi zovete na sastanak u
potenju - nakon svega onoga to se dogodilo prije dvije godine. I dobro je da ste
traili sigurnost, inae ne biste doli. Sad vas vie ne moe nitko uznemiravati. A
kad izaemo iz ove crkve, sama u vas pratiti dobar komad puta, elim zatititi
zaloenu ast svojeg mua. Je li to dosta?
- Priznajem plemenita gospoo, dali ste mi dokaza da me, uistinu, elite zatititi i
ja se osjeam pod vaom zatitom siguran kao u palai svojeg ujaka u Budimu.
Namjestila se na stolcu, a lice joj poprima rumenilo.
- Dakle, sad moemo raspraviti posve mirno ono to vam kanim rei. Molim,
sasluajte me mirno dok ne svrim.
- Ostajem ovdje dok vaa milost eli. ekam vae prijedloge o kojima ste mi
pisali.
Uistinu ih teko oekuje. Sve neto u njemu podrhtava. Krv mu ivlje prolazi
tijelom. Srce jae udara.
Gordana upravi u njega ozbiljni pogled i pone svojim tamno obojenim prodornim
glasom:
- Gospodine Draeniu, prije nego vam izloim prijedlog koji sam spomenula u
svojem pismu, moram vam uputiti neka pitanja.
- Govorit u spremno - veli on razapet od znatielje.
- Je li istina da ste vi u one dvije godine to se boravili u Budimu poslali Vileni
posebnim glasnikom neka pisma?
- Samo se po sebi razumije. To sam uinio, samo nije bilo odgovora. Pisma su mi
vratili neotvorena.
- Dakle, ipak je istina. Miljah da su to izmislili.
- Je li vam Vilena rekla o tim pismima?
- Ne, gospodine Draeniu, to sam saznala nedavno od njezina oca. Ona nije
doznala da biste se za nju makar samo propitali. To je sasvim sigurno. Ona preda
mnom nema tajne.
- Vama razotkriva svoje osjeaje?
- Do posljednjeg i pita me za savjete.
- Onda vam je kazala i to koliko ljubi mojeg smrtnog neprijatelja Kuevia?
Rasplamtio se i nije mogao da ne spomene Kuevia, jer ga taj najvie pee.
Spomen na Kuevievo ime u asu ga izbezumljuje.
- Ah, gospodine Draeniu - smijei se Gordana - osjeaj drugovanja iz djetinjstva
i ljubav prema mladiu vrlo se lako zamjenjuju. Ti su osjeaji blizanci, a opet svaki
je sasvim svoj.
- Nisam ih nikad zamijenio, kruto raspoznao i razlikovao.
- Naprotiv, vi ste ih kruto zamijenili. No, sad je to ionako svejedno. Kuevi je bio
njezin djeaki vitez, kasnije kad su oboje odrasli, ve je po nekoj vitekoj
dunosti morao branili posestrimu. Kod nas barem jo uvijek odgajaju djeake kao
neko. Utuve im u glavu dunost braniti svoju drugaricu ili sestru kako kakvu
kraljevnu. No, sad vie o Kueviu nema govora!
- Kako, plemenita gospoo, zato to velite?
- Zato to nije nita znaio u Vileninu ivotu, a niti moe znaiti. On voli i eni se. I
time je stvar svrena - dakle, o njemu nema govora.
- Zato je Vilena otila u samostan?!
- Kakva je to luda pretpostavka? Gdje ste doli do takvog zakljuka? Da je i bilo
medu njima ljubavi, kako bi sada mogla ekati dvije godine da je Jelenko uzme?
Ni iz daleka nije mislila na to, ak je i ne moe uzeli nitko drugi. Ako vas ba
zanima, rei u to je: Kuevi ve godinu dana uiva ljubav svoje odabranice, ve
godinu dana vrti se oko nje, a to smo znali svi i to je javio Damir, a ja opet Vileni.
Mogla se, prema tome, ve davno odluiti za samoslan kad bi to bilo radi
Kuevia. Vi ste bili uvijek na krivom putu, a to ste i danas. Kad je Vilena ula da
se on eni, bila je vrlo mirna i zaeljela mu istinski sreu. Nitko nije vidio Vilenu ni
alosnu ni tunu radi njega. Ove dvije godine esto je polazila sa mnom na gozbe i
zabave. O samostanu je ona poela govoriti ve onda kada je s vama raskrstila,
gospodine Draeniu. Vi to dobro znate.
Sjetio se kako mu je Vilena u Lukavcu govorila neka je pusti iz dvorca da ide u
samoslan.
- Da, tako je bilo, plemenita gospoo.
- No, dakle, sami ste uli da se eli zatvoriti do kraja ivota, ali ne radi Kuevia,
nego radi vas.
Sad ga neto teko kosne i on ustane:
- Tako? Radi mene, a ne radi njega? Zalo je onda stala u pred njegovu majku da
je obrani? Tada sam prvi put osjetio da Vilena ljubi njega.
- Zato je slala pred onaj bi koji bi mogao ubiti njegovu ? Vi to jo i danas ne
vidite? Zato je skoila pred njegovu koju ste udarali jer je Vilena voljela da umre
od vae ruke.
- To je rekla i meni u Lukavcu.
- A vi joj niste vjerovali?
- Tko da to vjeruje? Kako sam mogao misliti neto drugo nego da brani staricu, jer
je Kuevieva majka?
- Bili ste onda izbezumljeni i niste mogli shvatiti, to je jasno, ali svaka bi zdrava
pamet morala vidjeti, a mirno srce osjetiti, da vam se podmetnula pod oruje da
je utuete. Imala je i zalo eljeti smrt. No, ostavimo te vae zablude. Vi ste ih
ionako platili vrlo skupo - ali dopustite mi da vas neto zapitam.
Jedva je ekao to e rei.
- Vi ste, gospodine Draeniu, mogli dobili najuglednije grofice i kneginje - zato
ste htjeli uzeli za enu ba upanovu ker?
- Kad sam je prvi put opazio, smutilo mi se pred oima. Zamamila me ta ljepota,
njezine oi bile su kao dva neba, bila je divna njezina pojava - ula mi je u srce,
zavukla mi se u krv. Da nije bilo nje, mogao sam oeniti najbogatiju batinicu
Ugarske. Sve sam odbio, nije mi bilo ivota ni uz jednu drugu enu, ve samo uz
Vilenu.
- Vi tvrdite da ste je onda ljubili?
- Zar sumnjate u to, plemenita gospoda?
- Uvjerena sam: nikad je niste ljubili.
- Ludovao sam za njom, radi nje sam poinio toliko pogreaka. Sasvim otvoreno
velim: da nije bilo te strastvene ljubavi prerna njoj, nikad me Kuevi ne bi mogao
uhvatiti i razotkriti.
- Velite da ste je ljubili. Ne mogu shvatiti kako se moe djevojku ljubiti a onda je
predati sramoti.
- Kad te djevojka odbije, mora se osvetiti.
- I uzeti je na silu?
- Osveta ne pozna granice, kad te odgurne ona koju nosi u svojoj krvi.
- Gospodine Draeniu, vrlo ste loe odabrali svoju osvetu. Donijela vam je velike
nesree! - Iz osvete ste djevojku dovukli u Lukavac. Ona je stala u obranu
Kuevieve majke, udarena tom osvetom samo zato da smjesta umre od vae
ruke, a to je bila njezina osveta. Da ste je ubili, slijedile bi vas sablasti. Poto je
niste utukli, ona vam je u srce usadila crva neka vas grize zauvijek. Ulijevala vam
je sumnju da je to uinila iz nekog osjeaja prema Kueviu.
- Ali pobjegla je iz Lukavca s Kueviem - dakle - ljubila ga je.
- Ne, gospodine, Vilena nije otila s Kueviem. Ona je bila izvan Lukavca davno
prije nego to ste vi onu veer bili u tamnici s Kueviem gdje ste ga htjeli muiti.
Njih se dvoje nisu ni vidjeli, niti na bijegu ni poslije.
- Kako bi to moglo biti? Vratar ne bi nikada otvorio Vileni dvor, niti joj spustio
most.
- Ipak je sputao most i otvorio pred njome sva vrata ve poslije podne.
- Naoigled mojeg ujaka?
- Vi znate, one su noi svi do jutra bdjeli i, nakon takve noi, svi su u dvorcu
duboko spavali cijeli dan.
Gleda je paljivo. Ne moe nai razloga zato bi ga sad varala, niti moe vjerovati
to mu pripovijeda. Trai od nje podrobno razjanjenje:
- Plemenita gospoo, znam, nitko ne bi mogao izai iz dvorca ako moj ujak ili
Penzinger ne bi dali dozvolu. Vama su to krivo rekli.
- Meni su rekli sasvim ispravno, a vama krivo, to u dokazati. Pitam vas,
gospodine Draeniu, zar vlasnik dvorca nema prava izai i zapovijediti neka mu
se sputa most kad on hoe?
- Vlasnik Lukavca knez Brandenburg koji to ne bi nikad uinio.
- Kako vidim, vi ba niste ni u to upueni, gospodine Draeniu!
Bude mu tjeskobno od pomisli da su u Lukavcu iza njegovih lea uinili neto
protiv njega ba oni koji bi mu morali pomoi.
- Molim vas, plemenita gospoo, veoma me zanima o emu se radi. elim znati
imam li oko sebe neprijatelje.
- Kakvo udo! Vi, dakle, i ne slutite tko je Vilenu odveo iz dvorca?! Potrudit u se
da vam to priopim, premda mi je vrijeme odmjereno. Recite, zar vam nije bilo
poznato da ima u dvorcu netko tko se natjee da postane ban Hrvatske?
- Nisam se brinuo za to jer znam da su svi na dvorcu, osim mene, stranci, a
Hrvatski sabor priznaje za bana samo roenog Hrvata koji ovdje ima imanje. Tko
bi, dakle, mogao biti tako lud da eli postati ban kad je to nemogue?
- Onaj koji se s vama takmii za bansku ast - kraljev je neak!
- Ona pijanica knez Brandenburg?
- Valjda ste to znali?
- Brbljao je o tome samo kad je bio pijan i zato me nije zanimalo. Ni kralj ne bi
mogao preporuiti kneza za bana kad ne bi pristao Hrvatski sabor.
- Ipak je knez htio poluiti tu ast. A znate kako? Htio je prisiliti mene da mu
predam kraljevia Ivana. On bi pomou njega od kralja iznudio bansku ast.
- To vam je priznao sam knez Brandenburg?
- Jest, on. Vi znate: poslao je svoje ljude da mi otmu sina jer je nastojao dobiti
kraljevia u ruke. On je glavom sa mnom razgovarao istog dana kad sam bila
uhvaena u stupicu u Lukavcu. Rekao mi je Petar Pan - to vam danas ve mogu
rei jer je lakrdija preao na njemaki dvor. On je sam uo kako se knez veselio
to e svojeg ujaka prisiliti da Hrvatima preporui njega za bana, a ne vas. Kasnije
sam sve to ula iz njegovih usta. No, to jo nije sve.
- Molim vas, recite mi sve - moli Draeni, a Gordana nastavlja:
- Dakle, vas dvojica ste se borili za bansku ast. Vi na svoj nain, on opet na svoj.
Petru Panu je knez obeao veliku ast u Hrvatskoj ako mu pomogne svojim
savjetom, kako bi mene prisilio da predam kraljevia pred kojim dru Vladislav i
itav budimski dvor.
To tumaenje nimalo ne zanima Drazemca. Njegova se misao zaustavila kod onih
rijei koje je Gordana izrekla o knezu, o njegovoj elji da postane ban.
- Vjerujem vam, plemenita gospoo, da je on uistinu elio postati ban, a vi ste to
spomenuli u asu kad sam rekao da je Vilena pobjegla s Kueviem. Ne razumijem
kakvu vezu ima to...
- Odmah u vam razjasniti. Kneza su uvjerili da vi elite postati ban i netko mu je
rekao da ete stei i pristanak Hrvata ako oenite Vilenu.
- Kakvu to ima vezu s bijegom Vilene?
- Evo, kakvu. Knez Brandenburg je danas na kraljevskom dvoru, vi ete ga, dakle,
moi pitati i pozvati na red ako bi on porekao. Sve to u vam kazati ne moe
porei markgrof Danijel koji ipak neto dri do svoje rijei.
- Vi mi kanite neto strano priopiti, plemenita gospoo?
- Da, gospodine. Ono su popodne u dvoru svi spavali. I va ujak, tovie, i vi ste
spavali nakon probdjevene noi. Tada se dogodilo ono to vi ne slutite. Sjeate li
se kako se etovoda Venzel kleo da je popodne vidio Vilenu u selu kod
Lektorievih kamo je doao neki momak to je nosio odijelo markgrofa Danijela i
njegov klobuk s perom? Vi ste vikali na Venzela da lae.
- Jest znam, bio sam lud od bijesa.
- etovoda je govorio istinu - evo ujte: - knez je bio uvjeren - ako oenite Vilenu,
vama je banska ast sigurna. A za njom je on tolike godine uzdisao. I rekao je:
ako on nee biti ban, ne doputa da budete vi. Dakle, otiao je k Vileni u kulu gdje
je ona bila zatoena.
- Kako? Pred vratima su stajali moji ljudi.
- Ali ih je knez pozvao da odmah pou u blagovaonicu i tamo pomau spremati
oltar za sutranje vjenanje. I oni su otili. Kneza moraju sluati.
Draeni se prenerazi, skoi sa stolca i priblii se Gordani.
- to je bilo dalje?
- Sad je ve prolo, ne treba vas to uzbuivati, a ja u vam kazati sve onako kako
mi je to pripovijedala sama Vilena. Knez je doao u kulu, donio joj dobro umotano
odijelo svojeg prijatelja markgrofa Danijela i rekao Vileni: "Draeni od prole noi
ne vjeruje da elite poi za njega iz ljubavi, ve se samo pokoravate. Uvjeren je
da ljubite njegova najljueg neprijatelja Kuevia. Zato je odluio da vas sutra ne
vjena, nego naprotiv, kad se svi skupe u dvorcu na tobonje vjenanje, pozvat
e najprljavijeg svojeg vojnika, onog koziavog, i pred svima vas pokloniti njemu
da vas osramoti. Ali ja, knez Brandenburg, ne doputam da upanovu ker
osramote u mojem dvorcu. Neu da imam u Turopolju smrtne neprijatelje koji e
me okruivati do konca ivota. Eto, ja vas pozivam: odjenite odijelo mojeg
prijatelja markgrofa. Sam u vas odvesti iz dvorca".
Zapanjeno slua Draeni. Htio bi sasuti pregrt kletvi, ali ga stislo u grlu, samo
gri pesnice. Kad bi mu sada bio knez pri ruci zadavio bi ga. I slua dalje prijetei
se u dui, dok Gordana mirno priopava:
- Vilena, prestraena za svoju ast, pitala je kneza moe li joj dati rije da je
Draeni ne kani vjenati nego osramotiti. Knez se zakleo da je eka sramota i on
je od toga eli spasiti. Prestraena djevojka smjesta je obukla odijelo markgrofa
Danijela, a glavu pokrila njegovim klobukom i vizirom. Knez zapovjedi svojem
vrataru da markgrofu i njemu otvori veu i straa neka sputa most. S njim i je
iao samo jedan momak.
- Kakva prevara! - bjesni Draeni. Mirno proslijedi Gordana:
- I tada su pojahali, toboe, da e u umi traiti cvijee i zelenih grana kako bi
okitili dvor. Knez je ba zato preuzeo da sam iskiti blagovaonicu i oltar za
vjenanje. Ali nisu krenuli tamo gdje su momci s potkastelanom trgali zelenilo,
nego se proverali u umi drugim smjerom prema selu. Onda knez ostavi momka
da u zasjedi eka, a on je poveo Vilenu u odijelu markgrofa Danijela dalje. Tu ju je
uputio da ide do sela, on e tada momka poslati po odijelo, obui ga u
markgrofovti odoru i s njime se vratiti u dvorac kao da se to sam markgrof s njime
vraa kui.
- Oh, oh! - dre od bijesa Draeni.
- Prije nego je Vilena skrenula drugim pravcem - veli Gordana - stade joj knez
govoriti:
"Kad doete meu svoje Hrvate, recite im da sam vas izveo iz dvorca jer nisam
dopustio da vas Draeni, taj lupe, osramoti. Ne dam ni za to na svijetu da on
pod mojim krovom izvede takav zloin".
I onda se oprostio s djevojkom. Ona potjera konja prema selu gdje su stanovali
seljaki plemii Lektorii. Tamo se sklonila i skinula odijelo. Knez je po dogovoru s
Vilenom poslao momka za njom do sela. Tu su mu predali smotani sveanj
markgrofova odijela. To je onaj sveanj to ga je Venzel vidio iz ume. Momak je
otiao knezu - zatim se odjenu u markgrofovo odijelo i vrati se s knezom u dvorac.
Nitko nije slutio od strae i vratara da su pustili most zapravo Vileni, a ne
kneevom prijatelju.
Draeni usplamti, dre, kripi zubima, sve to mu sada pripovijeda Gordana
sasvim se slae s onim to je tvrdio Venzel. Kleo se da je iz ume vidio momka
kako mu seljani dadoe gospodsko odijelo i klobuk markgrofa Danijela. Vie nema
ni najmanje sumnje da mu Gordana pripovijeda istu istinu.
- I tada - nastavi ona - Venzel se uvukao u selo, i tu vidio Vilenu u kui seljakog
plemia Lektoria.
Draeni grozniavo prihvati rije:
- Jest, Venzel je htio potrati u Lukavac da mi to sve priopi, ali su ga uhvatili
turopoljski plemii. Ostao je s njima kroz no, a sutradan ujutro se uvukao u
dvorac i sve to ispripovijedio, ali nilko mu od nas nije vjerovao. Jest, to je istina.
Ona je, dakle, ve popodne pobjegla. Knez, kraljev neak izdao je mene - izdao
mojeg ujaka i sam odveo Vilenu iz dvorca. Sve je jasno dokazano.
- Uinio je to da se ulaska upanu i cijelom Turopolju, ne bi li probudio neku
sklonost Hrvata prema sebi.
- To mu ne bi moglo nikad koristiti. Ne moe postati ban kad je stranac, a Sabor
ga ne bi priznao ni onda da ga svi ne znam kako ljube i potuju.
- Da, gospodine Draeniu, ali knez je rekao: "Kad ja ne mogu biti ban, ne smije
ni on. Popne li se do te asti Draeni, on e i s mojim Lukavcem raditi to ga
volja - oduzimati mi moj prirod."
- Sad vidim sve i odvie jasno. Bojao se mene, pijani razbojnik, hulja! Znat e on
kad se vratim u Budim. Neu mirovati dok ga odande ne protjeram.
- Dakle, vidite, gospodine Draeniu: ponajprije - nije Vilena pobjegla s
Kueviem. On nije ni slutio tko je djevojku izbavio ispod krova Lukavca. A onda,
Vilena je pobjegla, ne zato to bi se htjela vas osloboditi i otii s Kueviem, nego
zato to joj je knez prikazao da je vi kanite predati svojem vojniku - ime ste se
esto njoj okom u oko prijetili.
Oluje urlaju Draenievom duom. U tom asu misli samo na kneza i svaka
njegova misao, svaka njegova prijetnja zaokree kneevim vratom.
- Gospodine Draeniu, bili ste na krivom putu. Vilena se uistinu htjela vjenati s
vama, pa kad to ne bi bilo iz ljubavi, vjenala bi se s vama ve zato to je znala
da je do smrti slijedi sramota, izae li nevjenana ispod vaeg krova. Svatko e je
obijediti da je bila vaa ljubavnica. Kuevi nije, dakle, doao u Lukavac kao
putujui vitez, ve iz puste opasne ludosti i obijesti. Okladio se da ima odvanosti
doi pod va krov i tamo proboraviti dan i no i opet izai iz Lukavca. Moda je
htio da se i vama naruga pa bi vam kasnije poruio kako vas je zavarao. To je vrlo
lako mogue, ali nikako nije htio spaavati Vilenu.
- Zapravo nije htio ni uti o njoj. Sto puta sam ga pitala: nije li mu ao Vi!ene to
je dospjela u Lukavac i postala vaa sluavka, a on se smijao i rekao: "Pravo joj
budi. to je traila, to je i doivjela. Neka joj to i bude" Bio je ravnoduan, i
vjerujem, nikad je ne bi spaavao. Ve zato ne bi to uinio to ga je uvrijedila.
Moda ga je ak i radovalo to je ona kanjena. Imate razloga mrziti Kuevia radi
toga to je s vama uinio u Turopolju, ali nikako za otmicu Vilene iz Lukavca. To je
vaa zabluda.
- Hvala vam to ste me upozorili na kneza. Sad znam s kime imam posla. Ta
ispijena ivotinja misli da se smije natjecati sa mnom. Eh, stradat e on kao nikad
nitko dosele!
- To sam vam sve ispripovijedala jer ste spomenuli da je Vilena utekla s
Kueviem. No, ta stvar za mene danas nije vana. Ono to je meni na dui kanim
tek sada kazati.
Toliko ga je zahvatila kneeva izdaja da se jedva probudio i smogao sluati ono
to ima slijediti.
- Vi ste se osvetili to vas je Vilena odbila - a uinila je to u oaju kad je vidjela da
je omraeni Crveni oklopnik koji je vodio Lukavane na Turopoljce zapravo - vi.
Oteli ste je i silom odveli u crkvu. Ali ona je rekla pred oltarom da vas nee uzeti
za mua. Sveenik vas nije vjenao, a vi ste iz osvete odvukli Vilenu u Lukavac i
uinili je sluavkom. Sve iz osvete! Ta je osveta upravo udarila vas, jer da niste
sve to uinili, davno bi Vilena bila vaa ena.
- Rekla mi je u crkvi: "Volim biti posljednja sluavka nego vaa ena". Onda sam
joj rekao: "Pa dobro, ispunit e ti se elja". U Lukavcu sam poeo sumnjati da ljubi
Kuevia - a sa mnom se vjerila jer ju je zaslijepilo moje bogatstvo, moja mo na
kraljevskom dvoru i slava koju je oekivala od mene. To sam joj spoitnuo u
Lukavcu, a ona je sama ustvrdila da nosi u srcu Kuevia.
- Vi ste je uinili sluavkom, i prirodno, htjela se osvetiti i raniti, ako ne srce, a
ono barem vau tatinu. I to je postigla.
Razlog mu se ini vjerojatan i neko vrijeme, utei, gleda pred sebe. Sam ne zna
to bi mislio, to bi vjerovao, a to poricao. Gordana nastavlja mirno:
- Sve to je Vilena uinila, radila i govorila, bio je oaj i osveta djevojke koja vas
je ljubila i onda doivjela strahovito razoaranje. Ponajprije, rekoh, razoaranje da
ste se vi krili pod crvenim oklopom, a zatim teku uvredu kad ste je uinili
sluavkom. Kako da te strahote u njoj ne izazovu pravu strastvenu elju da se
krvavo osveti? ime bi se vie mogla osvetiti onako bespomona, u vaoj vlasti,
nego da vam dobaci u lice kako nosi u srcu vaeg smrtnog neprijatelja. To bi
svaka uinila.
Zamislio se u prolost i mora pristati uz ono to tvrdi Gordana.
- Da, nije se mogla niim drugim osvetiti, ve jedino ako ustvrdi da nosi u srcu
Jelenka Kuevia, a mene je prihvatila za vjerenika samo radi visokih asti koje
me ekaju.
- Eto, vidite, gospodine Draeniu - sami priznajete. Ali vas podsjeam da se ona
opet vratila k vama kad ste je odluili vjenati. Vidjeli ste njezin pogled, njezin
smijeak one iste veeri kad je Kuevi stajao kraj vae postelje. Da je ljubila
njega, zar bi mogla iskazivati prema vama toliko osjeaja? Ona mi je pripovijedala
da je bila presretna to Kuevi, njezin drug iz djetinjstva, vidi da nije
osramoena, da je vi volite i elite vjenati pa e to pripovijedati cijelom
Turopolju. I sve bi bilo dobro, sutradan bi se ona s vama vjenala, ali Kuevieva
prisutnost potpuno vas je obezumila. Sumnjali ste da vam je htio Vilenu oteti ba
pred vjenanje.
- Istina je. Sav sam plamtio, uvjeren da je taj njezin smijeak samo la, a njezin
pogled samo pretvaranje.
- Ta vaa zabluda skrojila vam je nevolju. Knez se posluio laima da Vilenu
odvrati od tog vjenanja i sklone na bijeg. Sto puta je knez govorio Petru Panu da
bi volio zapaliti dvorac samo da to vjenanje sprijei, jer zna da je Vilena
najsigurniji uspon do banske asti za kojom vi hlepite. Tako je djevojku naveo na
bijeg. Istina, ona je taj korak poalila sto puta, no to joj nije koristilo.
- Kako? Poalila, velite, plemenita gospodo? Je li to istina?
- Mnogo puta je poalila, jer je kasnije opazila da ju je knez prevario.
- Ako je poalila bijeg, zato mi nije odgovorila na pisma?
- Sad se pribliavam onome radi ega sam morala razgovarati s vama. Vilena nije
primila ni jedno vae pismo.
- Slao sam glasnike i pisma.
- Vaeg glasnika primio je njezin otac. Ona ga nije nikad vidjela niti je znala da ste
vi poslali bilo kakvu poruku ili pismo. Otac je pisma ili poderao ili vratio, a vama
javio da je to tako odredila Vilena.
Zapanjen zuri pred sebe:
- Ona nije znala da sam joj ja pisao? A ja sam jednog dana htio pobjei iz Budima
da se sam uvjerim to je s njome, zato mi ne odgovara! Onda sam slutio da se
dogaa neto takvo.
- Htjeli ste pobjei? Valjda slobodno putujete kamo vas je volja?
- Moj ujak je pazio na svaki moj korak. Nije mi dopustio da idem u Hrvatsku,
bojei se da u moljakati, poniziti se, a bojao se i toga da u ljubomori ne poinim
ludorije jer sam onda vjerovao da je Vilena pobjegla s Kueviem.
- Sada sam vam rekla to je bilo s vaim glasnicima i porukama.
Nekoliko asaka grobna tiina. Draeni se zadubio u misli. Gordana ga promatra,
utei. Najednom se mladi okrene Gordani i ona nastavi:
- Ba to elim tono objasniti. Prije nekoliko tjedana doznala sam od njezina oca
da je Vileni vaa pisma tajio i slao ih natrag. To sam joj otkrila. Bila je teko
potresena i tada mi ree:
"Sad je sve svreno! Vie se nee nikada javiti. Ja sam vezana za njega do smrti.
Uzalud bih, dakle, ekala. On je zaboravio da sam ivjela - i oenit e drugu!"
- To je rekla? - usklikne on, ali odmah doda: - A prije toga nije alila to se ne
javljam?
- itavo je vrijeme oekivala da ete vi jednom ipak doi po nju i vjenati se
njome, ali kad je saznala to je bilo s vaim pismima, morala je, razumljivo,
uvidjeti da vie ne moete ni pisati niti joj se javiti i da je zauvijek zaboravljena i
osuena da djevuje do kraja ivota.
- Jest, ona se nije mogla vie nikada udati i radi toga je ekala me?
- Gospodine Draeniu, bilo bi vrlo glupo kad bih vas uvjeravala da joj nije bilo
slalo do udaje kao i svakoj djevojci, a znala je: nitko je ne moe uzeti poto ste je
vi osramotili. Ali opet, ne moete se zakleti da vas ona nije ljubila. Treba da se
sjetite svih onih dana kad ste bili s njome vjereni. esto sam imala prilike opaziti
koliko je osjeala za vas. Sjetite se onih dana kad ste dolazili k njoj u dvorac pa
morate stei uvjerenje da vas je djevojka ljubila.
- Plemenita gospoo, vi ste umni i ljubili ste, pa mi odgovorite: ako djevojka
istinski ljubi, zato ne doputa svojem vjereniku da je poljubi?
- Kako? Vi je niste nikada poljubili?
- Nije mi nikada dopustila cjelova. Nikad se nisam dotaknuo njezinih usana, ni dok
sam bio njezin vjerenik, uvijek se povukla od mene. Moe li to biti izmeu dvoje
vjerenika koji se ljube?
- Moe. Damir i ja ljubili smo se neizmjerno i bili smo ve esto nasamu, a da se
nismo nikada poljubili, niti bi se on usudio, a niti ja zaeljela cjelova. Svladavali
smo se, tajei svoju ljubav. Koja e djevojka dopustiti da je vjerenik cjeliva prije
nego stupi pred oltar? To su djevojke nauile od svojih starih, malo ete ih nai
koje bi predale vjereniku svoje usne prije oltara. To barem znate!
Oborio je glavu i razmiljao. Opet je potpuno pod dojmom Gordanina uvjeravanja.
- Kasnije sam poeo vjerovati da je nosila u srcu Kuevia i potpuno nesvjesno mi
uskratila da je poljubim. Mislio sam: on joj ne da da mi prui usne.
- Kad bi uistinu ljubila Kuevia, zato bi se onda vjerila s vama i zar bi bila njega
tako grubo odbila i uvrijedila?
- Da, vi imate moda pravo...
- Nikad nisam imala toliko pravo kao u tom asu, jer, znajte, nije nitko Kuevia
toliko uvrijedio kao ona. A to ne bi nikada mogla uiniti da ga voli. Kuevi nije
nikada prebolio njezinu uvredu i zbog te uvrede je Vilenu zamrzio i zaboravio.
- Plemenita gospoo, ako moda Vilena i sada neto osjea za mene, mogla mi je
javiti u Budini da je otac sva moja pisma pred njom zatajio i da nije nikad doznala
za moje glasnike.
- Ako vam na to odgovorim, tada u vam razotkriti najveu bol i najdublju ranu
koju ste zadali Vileni. To je rana koju ne moe zaboraviti. Da je to mogla, ve bi
davno bila vaa ena.
- Kakva je to rana? Molim vas, ne zatajite mi nita - moli on ne, krijui uzbuenje.
- Da joj niste zadali tu ranu, vjerujte, ona bi vam se i javila prije mjesec dana.
Govorila sam joj neka se svlada i neka se javi. Na to mi je izjavila:
"Sad je svemu kraj! Ne mogu, vi znate zato - i evo - zbog toga idem u
samostan."
- Tako je rekla?
- Jest - to su bile njezine rijei.
- Niste mi rekli to je to radi ega mi se nije htjela javiti, kakva je to rana.
- Upozoravam vas, ta je rana strahovita i teka i jedina zapreka to Vilenu nisam
mogla skloniti da prihvati ono to sam joj sama predloila.
- to ste joj predloiti?
- Rekla sam joj ovo: Draeni je mnogo skrivio vama, nama, Turopolju i svima.
Otkrili smo u njemu Crvenog oklopnika to je vrlo teko zaboraviti - a!i i najvei
zloinac moe se pokajali, i najvee se boli i zloe mogu zaboraviti i oprostiti.
Rairenim oima bulji u Gordanu. Sve joj se vie pribliavao kao da ga vue neka
nevidljiva sila, a ona govori rije po rije, gledajui mu u oi.
- Vi se, Vilena ne moete vie udati - rekla sam joj - ni od koga se ne moete
nadati da bi vas zaprosio. Prema tome, jedini je va spas ako prihvatite ono to
vam je ponudio sam Draeni.
- A ona? to je rekla?
- ekajte strpite se. Bilo je to prije mjesec dana kad sam joj kazala: "Prije nego
to se za sva vremena zakopate u samostan, prije nego to prekinete sa svijetom,
odreete se ivota i svoju ljepotu ivu pokopate, uinite jedan jedini korak. Javite
Draeniu da vam otac nije dao ni jedno pismo, sve ste od mene saznali i ako on
jo uvijek misli na vas, neka vam se javi ili doe".
- Vi ste joj to rekli, gospoo?
- Jesam. Sve sam joj rekla i neka vas to ne udi, jer sam mislila: jedan je ivot na
kocki, zato dopustiti da iva legne u grob, a vi valjda niste ivi avo da se ne bi
popravili i da ne biste okajali sve to je bilo. Svi smo mi ljudi, kako ne bismo
mogli zaboraviti?!
Zapanjen svakom njezinom rijei drhtavo pita:
- A ona, to je ona rekla?
- Kad sam joj sve to rastumaila i razjasnila, rekoh joj da jo jednom neka dobro
promisli. Ni u samostanu nee biti sretna ako tamo saznaju da je bila vaa
ljubavnica. Nato ona krikne:
"Ne, ne, plemenita gospoo, nisam bila - nisam i nisam. Nikada!"
- Osjeala je valjda prema mojem dranju da je to teko vjerovati i klekla preda
me, pa u oaju i plau izjavila:
"Priznat u istinu. Prokunite me, Gordana! Neka me prokunu svi, nita nije istina -
ba zato ne mogu preboljeti ranu koju mi je zadao - pee me, duboko. Draeni
me je pred itavim svijetom osramotio. Prisegao je da sam bila njegova, a to nije
istina, ni poljubio me nije. Zbog toga ne mogu da se ja prva javim. Ta me rana
odvie boli. Bila bi mogla zacijeliti da je doao pokajniki i priznao da sam
nevina!"
Nijemo slua Draeni, a Gordana nastavi:
- Tada joj rekoh: Vilena, nije mogue da bi vas on pred svijetom osramotio da
niste bili njegova ljubavnica. No, uzalud. Tvrdila je neprestano da je ba zato
strahovito ranjena u duu jer ste rekli neto to nije istina. l klela se i tada ree:
"Ne mogu dulje ekati. Nikad nee doi. Nikad vie mi pisati. A ja tako strahovito
osramoena i noem udarena posred srca - neu da se javim. Prije u umrijeti,
radije idem u samostan!"
- Govorila sam joj: moda Draeni ipak jednom poalje glasnika, moda za
godinu-dvije - ili moda doe sam da pita za nju. to bi mu ona tada rekla?
Draenievo lice se zacrvenjelo kao da mu je sva krv udarila u glavu.
- Kako je odgovorila na te vae rijei?
- Teko je zaridala, pala preda mnom na zemlju i viknula: "Ne govorite mi tako!
Nikad se on vie nee pojaviti".
- A da ste vi primili njegova pisma, to biste mu tada odgovorili? zapitam
djevojku.
"Da sam njegova pisma primila, da ih otac nije zatajio, tada bih mu bila
odgovorila: - jest, poi u za njega, samo pod jednim uvjetom."
- Pod kojim uvjetom? - opetuje Draeni. - Molim vas recite mi pod kojim?
- I ja sam je isto zapitala, a ona mi odgovori sva slomljena:
"Rekla bih mu samo jedno: prije nego to se vjenamo, mora mi vratiti ast pred
itavim svijetom. Moram se vjenati kao potena, netaknuta djevojka, a ne kao
ljubavnica. Neu da mi tvoje sluge iza leda govore: prije oltara bila je
gospodareva".
uti Draeni i obori glavu, dok Gordana ne sustaje:
- Tada je zaplakala, tvrdei: sad je prekasno. Otac je pisma zatajio jer nije htio da
poe za vas, a sva rodbina i svi ostali su se protivili - a zapravo i ja. U ono doba
nisam bila sklona tome da poe za vas, a nisam ni znala da ste se javljali i slali
svojega glasnika. I tada je Vilena, rekavi sve to, naglasila da joj preostaje jedino
samostan.
- Zato mi odmah niste javili to je sve iskazala?
- To sam htjela i zato sam otila u Zagreb da se upitam kod njezina oca potanje
kamo vam je slao natrag pisma: odakle je dolazio va glasnik. Onda sam i od
njega htjela izmoliti dozvolu da vam to sve javim. No, kad sam se iz Zagreba
vratila u Brezovicu, na moje iznenaenje, nisam djevojku vie nala. Vilena je
otputovala, zapravo pobjegla u samostan za moje odsutnosti.
- Kamo je otila? U koji samostan?
- U Veneciju.
Rumen mu oblije lice. Uzbuenje ga trese. Stalno zuri kroz prozor u polja obasjana
suncem. Gordana nastavlja:
- Bila sam teko potresena kad sam vidjela da je otila, to vie to sam oca toliko
predobila da je napokon rekao:
"Radite to hoete. Meni je svejedno, samo da spasim dijete. Moda bi se ipak taj
ovjek popravio i ljudi bi zaboravili kao to ste to vi, Gordana, rastumaili".
Na tu izjavu Draeni se naglo okrene i gleda u oi Gordani koja mu vidljivim
uzbuenjem pripovijeda:
- Veselo sam se vratila u Brezovicu da joj predloim neka sve zaboravi, a vi ete
se pomiriti sa upanom i sa svima. Jednom rijei, htjela sam predloiti zaborav i
novi put za budunost. No, na moju alost, nisam nala Vilenu. Otila je.
Potresena, osjetim dunost vas ipak zovnem, unato tome to je ona otila, i sve
vam priopim. Zato sam i poslala svojeg novog kastelana i zato sarn zaloila ast
svojga mua da vas nitko nee ovdje uhvatiti, niti vam se osvetiti, zatvoriti vas u
tamnicu ili ubiti. Dala sam vam sigurnost da ete otii odavde slobodni i zdravi, a
to je dokazano ovog asa kad je taj nesretni Mladeni s Ozlja htio navaliti na vas.
ast mojeg mua ovisi o tom da nitko ovdje ne poloi ruku na vas, pa sam
spremna na sve da tu ast Damiru ouvam. Evo, to je sve to sam vam htjela rei.
Nepomino stoji Draeni. uti, razmilja. Mnogo asaka proe. Gordana je ustala
u znak da je razgovor svren.
Poe nekoliko koraka prema vratima. Draeni se brzo okrene k njoj:
- Plemenita gospoo, vidim sve jasno. Kriv sam. Zavela me mlada, luda, divlja
strast prema Vileni.
- To vam moram vjerovati. Samo strast vas je mogla navesti da razbijete svoju
sreu.
- Ne bi li se jo moglo sve popraviti?
- Sad kad je ona otila?
- Ne moe biti zareena u samostan prije godinu dana, je li?
- Vi biste eljeli da neto pokuam?
- Molim vas. Ponajprije joj treba javiti da sam spreman sve popraviti - i uzeti je!
- Ako se ipak predomislite, ili bi va ujak zabranio taj brak, to onda? Zato je
uzbuniti u njezinu miru?
- Ujaka se ne bojim. On me toliko ljubi da mi nita ne bi uskratio. Znam
zasigurno, a ja se ne bih nikad predomislio.
- Ipak bi prije trebalo upitati gospodina Verbczyja.
- Poslat u mu glasnika.
- To ne bi bilo dosta. Valja vam govoriti s njime, samo tako bi popustio.
- Trajalo bi predugo da odem u Budim i opet se vratim. Malo je razmiljala, onda
ga pogleda kao da se neemu dosjetila.
- Ne zaboravite: - Vilena bi traila da joj prije svega vratite ast pred ljudima.
- Uinit u to!
- Rekli biste pred itavim svijetom da nije nikada bila vaa ljubavnica?
- I da sam to rekao samo zato kako bih joj sprijeio da se uda. Na onu moju izjavu
nijedan je mladi ne moe uzeti. To je bila moja osveta to je pobjegla iz Lukavca,
ba uoi vjenanja.
- Ali, gospodine Draeniu, nitko to nee vjerovati. Prisegli ste da oekuje dijete.
No, dobro, iako ga nije bilo, svatko vjeruje da je ipak bila vaa...
- Prisegao sam u ludilu - krivo. Zar to nije razumljivo? Jo bolestan, u vruici,
groznici, pun ljubomore i divlje osvete.
- Sve je to lijepo, samo moe li se vjerovati nakon toga to ste bili pod istim
krovom? Nikako nije prirodno, i sami ste rekli: ona vas je odbila, a vi ste je uzeli
silom - dakle...
- Nisam, tako mi sree koju toliko elim. Nisam joj se nikad pribliio.
- Ali kako to ljudima dokazati? Ne nalazim nikakva izlaza da izbriemo sve ono to
ste rekli.
- Dokazat u ljudima istinu.
- Na koji nain?
- Sjeale li se kad me je Vilena odbila u crkvi, rekla mi je: "Volim biti sluavka,
negoli vaa ena." Tada rekoh: "Pa dobro, bit e sluavka." l odveo sam je u
Lukavac da je uistinu uinim sluavkom, a ne ljubavnicom.
- Tko e vjerovati? Valja razjasniti dokazima.
- Samo jednom je ovjek mlad, to mi je esto govorio ujak, a lijep, oboavan
mladi moe stei enu, pa i najmoniju, osobito kad uiva slavu. Ujaku je bilo
mnogo do toga da svojom ljepotom i slavom steem enu koja e biti najmonija i
tako postignem asti i bogatstva.
- Jednostavno, vi ste toliko tati da se volite odrei djevojke nego svoje slave da
vam nijedna ena ne moe odoljeti?
- Jest, tako je. Ali onog dana, kad sam uo da je Vilena pobjegla, poalio sam to
je otila ispod onog krova nevina. Onda sam bio bjedan, mislei: uzet e je
Kuevi, i tada rekoh: ekaj, nee biti njegova niti iija. Sve to od bijesa to je
umakao i on. Znate to je ljubomora, a k tome jo i moja mrnja prema Kueviu.
Zato san prisegao krivo i lano je optuio.
- Razumijem vas, ali teko je to vjerovati i meni, a kamoli drugima.
- Morate vjerovati svi kad velim: neka poda mnom propadnu svi mostovi preko
kojih u proi, neka izgubim oinji vid, neka me ostavi srea, ako nisam rekao ivu
istinu! Nikad je nisam ni poljubio, niti joj se pribliio. Evo, to mi morate vjerovati!
- Da, ovako vam uistinu moram vjerovati. Ali recite jeste li spremni to priznati
javno?
- Sto puta u to uiniti i dokazati kako i zato je ostala netaknuta. l svi moraju, ne
samo vjerovati, ve i oprostiti. Mnogi drugi mladii poinili su vee i tee zloine
zbog tatine i ljubomore, ak ubojstva. Ali ovo elim izjaviti, ne samo pred
dvojicom-trojicom, nego pred svim plemiima u Turopolju i Zagrebu. Jednom
rijei, trebalo bi da se skupe svi, samo tako joj mogu vratiti ast. I sam elim da
mi enu ne ocrnjuju...
- Hoete li sad pogoditi pravi razlog zato sam vas pozvala? - pita Gordana.
- Gotovo se ne usuujem pogaati, premda ve znam...
- Ova misao nikla je u mojoj dui. Nitko ne zna nita. Nikome nisam nita odala,
sama sam dugo smiljala i odluila. Moja je namjera da Vilenu vratim iz
samostana i pomirim s vama.
U oima mu sjaj, lice mu se vedri.
- Gospoo plemenita, samo vi biste to mogli.
- Budui da ste vi spremni vratiti djevojci ugrabljenu ast, koju zapravo niste ni
dirnuli, mogla bih se odvaiti na to.
- Nikad, nikad je nisam dotakao, ve samo klevetom, ali ta je kleveta bila ludilo i
dokaz moje velike ljubavi, jer sam je htio zadrati samo za sebe. Mislio sam: kad
proglasim ono to sam, toboe, uinio, Jelenko je ne moe uzeti, a niti itko drugi.
Polagano je Gordana koraala prema njemu. Lice joj odaje koliko je predana
svojoj namjeri.
- Gotovo bih rekla, nadam se najboljemu. Kad Vileni predoim sve to ste mi rekli,
ona se ne moe ustruavati. Ona je samo to eljela i naglaavala da bi pola za
vas samo ako kaete svijetu istinu.
- Dovedite je natrag!
- To bih eljela uiniti i neu mirovati dok mi ne uspije.
Draenievo se lice prelije blaenstvom. U asu je pao pred nju na koljena i
govorio joj moleim glasom:
- Zaklinjem vas, dovedite je. Priznat u svoju okrutnu la, to je rnoja dunost,
- Do ovog asa sam mislila da se ne moe nita popraviti jer nitko nee vjerovati
zato ste sve to uinili i kako je sve bilo. Ali sad ste me uvjerili da je sve istina
kako Vilena tvrdi i sve to moete razjasniti i dokazati, ak i svojom zakletvom.
- Dignite se, gospodine Draeniu. Zapravo treba da saznate jo jednu vrlo vanu
stvar. im izaete odavde, vi ete se zapitati: kako to da se ba ja paam u
sudbinu Vilene.
- Znam, bili ste joj uvijek skloni i u prijateljstvu sa upanovom kuom.
- To je drugo. No, ja sam vas mrzila kao izdajicu. To vam ne trebam sad
spominjati. Kad ste dali proglasiti s grada Lukavca okupljenim Turopoljcima kako
je Vilena pala djevojka, tada sam je ba ja zadrala neka vam se ne vrati. Znate
to sam rekla: neka rodi nezakonito dijete, bit e bolje nego da uzme za mua
izdajicu. Moja je bila krivnja da se ona nije vratila. Njezin otac jo se nekako
drao, premda mnogo trpi, ali otkako je ona otila u samostan, propada iz dana u
dan. Vidjeh, ubit e ga tuga, dok e ona ljepotu i mladost zakopati zanavijek u
samostanskim zidinama. Vidjela sam koliko je moje krivnje pri tome i odluim
popraviti ako se da. Sad znate zato sam se odluila na taj korak. A to e vam
razjasniti i moje daljnje zamisli.
- Kome e biti upravljene?
- Poto sam sve to ula vas, idem ravno na jug - u Veneciju.
To ga iznenadi. Ona ide na jug, ba sada kad on ima tamo sastanak s Kueviem?
To mu ne ide u raun.
- Kada putujete?
- Danas se vie ne moe na put, ali sutra u zoru. Vi me nikako ne moete pratiti.
- Znam, samo se bojim: trebala bi vam bolja pratnja od tog mladia vani.
- Za sve sam se ve pobrinula - veli Gordana. - A vi morate posluati moje
odredbe. Smjesta putujte u Budim k svojem ujaku, a ja u u Veneciju da Vileni
sve razloim. Vjerujte, neu se vratiti bez nje. U Budimu ekajte mojeg glasnika.
- Bilo bi bolje da ekam negdje drugdje - blie...
- elim vidjeti pismenu dozvolu vaeg ujaka jer ne bih htjela da Vilena doivi
kakvu novu sramotu.
- To se ne moe dogoditi. Evo, odmah vas pitam kad u se vjenati s Vilenom?
- Poslat u vam glasnika s Vileninom odlukom. No, ipak sam sigurna: moja e se
vrua elja ispuniti, vratit u djevojci njezinu mladost i ivot, a njezinu ocu
sprijeiti smrt. Sad je prolo dosta vremena. Jo u s vama komad puta prema
sjeveru da vidim ne bi li vas gdje ekao nedostojni Mladeni.
- Ne ljutite se na njega. On mi je dao snage da se potpuno pouzdam u vas. Ne
znam da li bih se usudio vjerovati tako vrsto da me ba vi kanite pomiriti s
Vilenom da nisam na svoje oi gledao gdje me branite od Mladenia. Znam, mrzi
me jo iz Lukavca, a ima i zato.
- Ostavimo prolost. Sve u kazati Vileni kako ste obeali javno priznati poinjenu
klevetu i pozvali na sebe sve nesree u znak da govorite istinu.
- To mi zbilja mora svatko vjerovati, gospoo.
- Dakle, doite, izaimo odavde, ve je vrijeme. Vi ete na putnu postaju da
prespavate, a zatim u Budim kamo u vam poslati glasnika.
- ekat u druim srcem.
- Pao mi je kamen sa srca. A nestat e sasvim tek onda kad sve to svrimo.
Oboje su izali pred crkvu. Luci znatieljno istrauje njihova lica. Ne moe
razumjeti zato je Draeni tako veseo, a Gordana tako vedra. Izgledaju kao dvoje
ljudi koji se vraaju s ljubavnog sastanka. Zadovoljni su jedno s drugim. Jo se
vie zaudio kad Gordana krene zajedno s Draeniem prema sjeveru.
Dok su jahali istim putem kojim je Draeni stigao, nisu nigdje opazili nikoga.
Mladeni se, dakle, povukao i ne kani vie uznemirivati ni Gordanu ni Draenia.
- Sad ete mi vratiti mojega kastelana koji vam je bio talac - upozori Gordana
putem Draenia.
- Sasvim sam na nj zaboravio. Eno ga, tamo straga, meu mojim ljudima. Nisam
ni slutio da u se vratiti tako sretan.
Jahali su uskim puteljkom dok nisu stigli na cestu koja je vodila, s jedne strane,
prema sjeveru, a s druge - prema jugu.
- A sad idite na postaju, tamo prenoite, a sutra krenite u Budim - odredi
Gordana.
- Posluat u vas. A vi, gospoo, idete u Ozalj?
- Ne elim vidjeti Mladenia, idem u Dubovac. Vlastelini su mi takoer prijatelji.
Sutra u ranu zoru putujem.
- Sretno se vratili s Vilenom!
- To elim i ja!
Gordaninu kastelanu izjavi da mu je slobodno slijediti svoju gospodaricu.
I ona se vraa opet cestom prema Dubovcu, dok on krene na postaju gdje je
prole noi prespavao.
Trkom goni konja. Luci ga ne moe nita pitati u tako brzom kasu, samo ga
postrance promatra i teko eka da stignu pod krov kako bi od njega uo to je
bilo.
Stigli su pred onisku zgradu. Draeni skoi sa sedla, naredi gostioniaru da
smjesta spremi veeru, a tada zovne svojega kastelana u gostinjsku sobu.
Bili su sami. Jo uvijek pun iznenaenja, promatra Luci svojeg gospodara. Sad se
ovaj pone smijati kao obijesni djeak. Oi mu blistaju od zadovoljstva.
- Bleji u me, je li? Eh, ima i zato! Sad uj to nikad nisi uo ni sanjao, ali prije,
evo odredbe: sutra u zoru neka ide brzotea u Marof gdje me eka Andrssy i
neka mu javi da smjesta doe ovamo. Imam vrlo vanu poruku za ujaka.
- Andrssy nee bez vas u Budim.
- Kad mu kaem razlog, jurit e kao vjetar. A sad sjedni da se ne skotrlja
naglavce.
Kastelan sjedne i zagleda se u Draenia. Ovaj mu veli kratko:
- Gordana e me oeniti!
- Vas, gospodaru? - i zine u njega.
- to misli s kime? S Vilenom!
Luci sklopi ruke od uda, samo asak razmilja i pita.
- Vjerujete li Gordani?
- Ne bih joj vjerovao da me nije pred crkvom onako odluno uzela u obranu.
- Uzela je u obranu ast svojega mua.
- Bi li zaloila tu ast, koja joj je tako draga, da joj nisam potreban vie od svega
na svijetu?
- A hoe li upan Berislavi dopustiti taj brak? Ne vjerujem u to.
- Kad sam prije dvije godine leao bolestan, onda je moj ujak pohitio u Turopolje i
rekao upanu da umirem i elim popraviti to sam uinio, jer e misliti da je Vilena
moja ljubavnica. Stari je tada u oaju smjesta pristao na vjenanje. Za svoju je
jedinicu preman poslati k vragu sva moja izdajstva koja su mi spoitavali - samo
da spasi svoju ker. Sad su, dragi moj, prole dvije godine, a Vilena je otila u
samostan. Stari je oajan i radije e i mene uzeti za zeta nego izgubiti jedinicu
zanavijek.
- I nadate se da e Gordana dovesti Vilenu iz samostana ravno pred oltar s vama?
- To je ve gotovo. Nemoj misliti da je nisam progledao. Dola je, toboe, da me
snubi po svojoj zamisli jer je ona skrivila to se Vilena nije htjela vratiti u Lukavac,
sve ona izdaleka pria ne bi li iz mene izvukla: bih li danas uzeo Vilenu. A zna li
to se iza toga krije?
- Da, neto se iza toga krije, gospodaru, to sam odmah naslutio.
- Evo to se krije: upan Berislavi je sam zamolio Gordanu neka me zove. Jest,
on je sam sve ugovorio s njome u tanine, jer je djevojka otila u samostan. On
joj je predloio taj sastanak sa mnom. I on ju je pozvao da zaloi ast svojega
mua kako bih se ja vratio s tog sastanka zdrav, itav i slobodan. Stari je
Berislavi sve to elio, ne ona. Dakle, ako pristanem da u Vileni vratiti ast pred
svijetom, onda e me s njom vjenati.
- I obeali ste?
- Razumije se. Zar bih mogao uzeti za enu djevojku koju bi svi drali za moju
ljubavnicu? Tko bi je primio u drutvo? Ni u Hrvatskoj ni kod nas u Ugarskoj.
Nisam je poljubio ni jednom u svom ivotu. Kako se, dakle, ne bih mogao zakleti
na sreu i na oinji vid? To u uiniti pred svima.
- A gdje je sad gospoica Vilena?
- U samostanu u Veneciji. Sutra u zoru ide za njom Gordana. Meni je naloila neka
smjesta poem u Budim i zatraim od ujaka pismenu dozvolu. Boji se da bi
Verbczy mogao sprijeiti tu enidbu. Poslat u k njemu glasnika. Ushieno e
prihvatiti priliku. Kad mu je propala osnova s Vojanom i Kegleviem, to u onda
ipak pomou Vilene ponovo ui meu Hrvate.
- Niste pitali Gordanu, eni li se Kuevi s Vojanom?
- Nisam tako lud da to spomenem. inio sam se kao da nita ne znam. Ona je
prva spomenula Kuevia, dokazujui mi da ni izdaleka vie ne misli na Vilenu, a
ja se priinih kao da me se ne tie i kao da nita ne znam o dvoboju. Kako nije ni
ona to spominjala, oito ne zna jo nita. Glasnici nisu mogli s bojita donijeti tu
vijest u Turopolje, pa je tako otila odande, ne saznavi da sam Kuevia pozvao
na dvoboj.
- Gospodaru, Gordana vam je dola ponuditi Vilenu?
- to drugo nego to? Ali je mudro okoliala. I tako sam se uinio kao da se ne
nudim, a vjere mi, nudio sam se sav sretan jer u se tek sada popeti Hrvatima
opet na vrat. Svemu u svijetu pokazati da ipak ja enim Vilenu i nitko drugi. A
sada uj: ostat emo ovdje dok Szathmry donese vijest.
- Gordani ste obeali otii u Budim.
- Otkud bi ona znala da se nisam pokorio? Ide prema jugu ve sutra u zoru.
- A to kanite zatim?
im Szathmry doe iz Bosne, mi emo ravno u Zvear da ekamo Jelenka
Kuevia. Sve emo tamo izvesti to smo utanaili.
- Mislio sam: kad ste zadobili Vilenu, a nije vam stalo do Vojane, nee vas vie
moriti briga za Kuevia.
- Dri li me enom koja se raznjei kad joj dragana dovedu natrag?! Kuevi mi
duguje svoje oi i dok ih nemam, dotle idem svijetom kao slijepac - ja! Kad njemu
uzmem vid, progledat u, zasjat e mi stotinu sunaca.
- Ali, gospodaru, zaboravili te da Gordana putuje istim putem na jug. Drugog puta
nema. I ona mora kroz Zvear.
- Da, to se razumije, ali kad mi stignemo do Zveara, tada e Gordana ve ploviti
brodom u Veneciju, dakle, nikako je ne moemo sresti. Eto, vidi, srea me
slijedila od asa kad sam otiao iz Budima. Ila je za mnom korak po korak.
- Ovaj put ste joj uistinu duni veliku zahvalnost. Pala vam je na grudi.
- vrsto je drim u naruaju. Zapravo - uvijek sam slutio da e mi sastanak s
Gordanom vratiti sve to sam htio postii. Vilenu i otvorene puteve do Hrvata!
- Jo samo da obraunate s Kueviem i vaa zvijezda ne moe nikad potamnjeti.
Ba e u Budimu biti veselja kad sve saznaju.
- Samo e knez Brandenburg jauknuti. S njime imam raun kakvom se ne nada.
I pripovijeda Luciu kako je knez izveo Vilenu iz dvorca.
- Gospodaru, koliko puta se Venzel kleo na to i tuio to mu ne vjerujem, dok je
on zapravo vidio iz ume kako momak uzima odijelo markgrofa Danijela u
svenju, a Vilena je ostala u selu. Sve je to bilo kako on veli.
- Nisam Venclu vjerovao, no sad znam sve. I zato e knez platiti.
Sjeli su k veeri, raspravljajui o svojim osnovama.
Draeni je veseo, sretan, upravo obijestan - kao neko davno dok jo nije
poznavao Vilenu ni grad Lukavac. Sutradan u zoru donijeli su mu vijest da je iz
Dubovca pojahala velika povorka, ona ista s kojom je Gordana bila juer pred
crkvom.
- Pojurila je plemenita gospoa na jug - pripovijeda mu momak kojega su poslali
da uhodi, ide li Gordana uistinu odmah u Veneciju.
- Sve je, dakle, kako je rekla - razdragano e Draeni, viknuvi Luciu:
- Iao sam u prosce k Vojani, a ono su mene zaustavili Vileni prosci. A voa
svatova bila je Gordana! Vee udo se nije moglo dogoditi. Sve zato to Vilena ne
moe zaboraviti. Srce joj grize crv, ne moe ga uguiti.
- A prije ste neprestano tvrdili da ljubi Kuevia.
- To je tako mislila moja krv, a ne moja pamet. Vidi, Gordana je prirodno
dokazala da upanova ker nije mogla ljubiti Kuevia. I da je ljubila, zar bi ga
bila odbila i jo uvrijedila tako da joj to nikada nee zaboraviti? Kad tako
razmiljam unatrag dvije godine, tek tada sve vidim pravo. Ba je u mene gledala
Vilena kao u Boga. I kad je ono sjedila kraj moje postelje u Lukavcu, izgledala je
kao zaljubljena golubica. I ujak mi je to onda tako razumljivo tumaio kao danas
Gordana. Koliko se ljutio na moju ludu pamet to nije znala vjerovati! Ali, uj - tko
bi onda bio slutio da je knez prestraio Vilenu kako je kanim dati koziavoj grdobi!
Sad vidim svoju zabludu koju mi je Gordana danas potvrdila. Sve mi je to ve
davno govorio moj ujak. Vilena nije nikada mogla ljubiti Kuevia, onog divljakog
prostaka.
- Ova bi enidba mogla spasiti i Kuevia od vae osvete.
- uti, Luciu, da ne posumnjam kako eli osloboditi Jelenka moje kazne.
Krmar najavi da sa sjevera dolazi neka povorka.
Skoili su obojica - i Draeni i njegov kastelan.
Odmah izlaze pred kuu i ekaju. Brzo su saznali tko su doljaci. Draeni odmah
prepozna Szathmryja i potri k njemu. Ne ekajui da sie sa sedla, pita ga:
- Je li Kuevi primio moj poziv na borbu?
- Sve je prihvatio i doi e na Zvear.
- Jesi li rekao da ga tamo ekam sa svojim roakom?
- Razjasnio sam mu zato boravi tamo, iako ni sada ne svaam to te zapravo
navelo na tu ludu misao - pozvati ga na maeve tako daleko! Meni se nikako ne
ide na tako velik put, premda moram...
- Kasnije o tome, sad mi odgovaraj: nije li se iznenadio ili moda se skanjivao doi
na Zvear? Bez predomiljanja je pristao?
- im je primio banovu dozvolu, ve sutradan je odluio krenuti. Zato sam se
pourio naprijed. I nou, po mjeseini, jurio sam naprijed da ti brzo kaem sve to
se dogodilo.
Oprezno pokua Szathmry govoriti o Vojani, o Kegleviu, o Kuevievoj enidbi.
Draeni se nasmije, omalovaavajui:
- Ta ne govori o tome. Znam sve. U itavoj se Hrvatskoj ve zna: Srkany je
poraen, Kuevi ga je izigrao. Sve to znam.
- I sve prima sa smijekom?
- Oenit u Vilenu Berislavievu. Sii. Sutra e i ti u Budim.
- A tvoj dvoboj s Kueviem?
- Ne trebam nikoga u Zvearu, eka me moj roak iz Primorja. On e predloiti
pomirbu, a ja u smjesta prihvatiti, isto tako i Kuevi. Sve e se to svriti mirno,
ni jedan od nas nee se latiti oruja. Za tebe imam vanu poruku svojem ujaku:
valja pripremiti vrlo sveano vjenanje.
Kad su se nali kod jela, Draeni mu je nabrajao to se sve mora spremiti za
vjenanje i kako moraju doekati u Budimu njega i Vilenu.
 PONONI SVATOVI
ovjek prislanja uho na vrata, a pogled upire u crni mrak hodnika. Neto se
maknulo tamo daleko. Suspregne disanje, napinje sluh i vid. Suanj plazi k njemu
iz mraka. Netko se ulja i pritajava korak. ovjek se u tmini makne od vrata i
prisloni na zid.
S druge se strane lagano pribliava tapkanje, biva sve tie, polaganije. Onda se
zaustavi... Mir i tiina...
S one strane vrata takoer netko die suzdrljivo. Dvojica su. Svaki na svojoj
strani. Na suprotnoj strani naglo se otvore vrata. U hodnik pada zraka sa svijee u
ruci ovjeka u tamnoj odori. Ne obazirui se ni lijevo ni desno, hitro ide sa
svijeom preko hodnika prema drugim vratima i otvori ih. U sobi velika svjetiljka
sa stropa rasvjetljava baldahin nad posteljom u kojoj netko lei. Uz njega sjedi
mladi vitez. Smjesta se vrata zatvore za ovjekom. U hodniku je opet mrak. Jo
as i u podmukloj trci, nalik na uljanje netko se gubi u daljini.
Dahtanje, tihe kletve, natezanje, guenje. Preplaeni sluga sa svijeom u ruci
sagne se nad dvojicom mukaraca. Jedan od njih, visok i krupan, klei na prsima
onog to lei na zemlji i obim se rukama brani. Obojica su u plemikim odorama.
- Uzvieni gospodine Verbczy! to vam je uinio gospodin kapetan strae? - pita
sluga sa svijeom u ruci.
- uti! - zapovijeda Verbczy i bijesno gleda pod sobom bradatog mukarca. Onda
brzo ustane s njegovih prsa i ape:
- Gospodine kapetane, oprostite - mislio sam da je tu neki uhoda, htio sam ga
epati da vidim tko je i potrao sam za vama u mraku hodnika...
- A ja sam mislio, uzvieni gospodine, da se netko od neprijatelja kneza
Brandenburga vratio s pijanke u gradu, htio sam mu izmaknuti u tmini i zato sam
potrao naprijed. Nastala bi graja s pijanicom, a to bi uznemirilo kralja - radije
sam pobjegao, ne slutei da ste vi...
- Doite ovamo u kraljevski ured - tiho e Verbczy. - Bila je zabuna.
Verbczy uzme svijeu od sluge i odoe u sobu.
Verbczy stavi svijeu na stol. Onaj drugi nastoji otrti s odore prljavtinu s poda.
Velika mu se priblii i znaajno ga mjeri pogledom:
Sluali ste na vratima, gospodine kapetane, kako e glasiti kraljeva oporuka?
Oslovljeni ovjek drzovito pogleda Verbczyja.
- Vi ste sluali, uzvieni gospodine, ba kao i ja!
- Da i ja - ali za koga bi mogao oslukivati kapetan strae kraljevu oporuku? -
opet ga pita Verbczy sa znaajnim naglaskom. Jo nisam uo da i vi, gospodine
Gabore, imate ovdje svoju stranku. Prema tome, sluite jednoj od onih to se bore
za vlast uz mladog kralja. To je kao na dlanu.
- Zanimalo me je tko e poslije smrti staroga kralja zavladati uz djeaka. Jasno je,
o tome ovisi i moja sluba pod ovim krovom. Htio sam se unaprijed osigurati. To
je barem razumljivo.
- Bilo bi razumljivo, gospodine Gabore, da se zapovijednik strae na dvoru prikloni
meni, oslukuje za mene, doukuje meni, jer - ja sam onaj kojemu kralj Vladislav
ostavlja u batinu svojeg sina. Ja u vladati za Ljudevita II.
- Onda ne biste trebali oslukivati, gospodine Verbczy, ve bi onako
dostojanstveno ulazili u kraljevu sobu kao to ste as prije vidjeli da ulazi kardinal
Baka.
Izjava kapetana Gabora neugodno se kosne Verbczyja. to je to? Takva je izjava
odvie drska nasuprot ovjeku koji ima i nadalje vladati. Kapetanove ga rijei
uznemire. Odmah je odgonetnuo to bi se moglo skrivati iza tih rijei.
- Ako ste, gospodine Gabore, u slubi nekog treeg, nita zato, jo uvijek imate
vremena pristupiti k meni. Gospoda Bthory su vam oito obeali ili ve platili?
- Gospoda Bthory - odgovori otro kapetan - ba su tako krti kao i gospoda
Verbczy - uzvieni gospodine. krtost jednih i drugih ne moe stei privrenika!
- Ali ni Baka nije jo nikada nikome za iskazane usluge dao ni praznu kesu, jer je
alio svilenu mreicu.
- To zna cijeli svijet.
- Kad to zna cijeli svijet, recite kome sluite kad oslukujete kraljevu oporuku?
- Svojoj dobrobiti. Naloili su mi da uvam hodnik. Nitko ne smije dolaziti u blizinu
vrata koja zatvaraju kraljevu spavaonicu da se ne bi ulo to e kralj kazivati u
pero svojem tajniku. Evo, zato sam oslukivao. A vi, gospodine Verbczy? Kako
sam vas mogao sresti tamo, pokraj onih vrata? Morali ste ve davno otii iz
dvorca.
- Kako sam mogao otii kad me zadrao mladi kralj u svojoj sobi sve dok nije pao
mrak. Kako vidim, u dvoru ne pale svjetiljke po hodnicima. Eto, tako se dogodilo
da sam morao po mraku potraiti svoje drugove koji me vani ekaju. I onda sam
pomislio: hajde, osluhnut u to kralj govori u pero svojem tajniku koji je pozvan
predvee.
- Uzalud troite svoje peenje i kolae. Knez Brandenburg vlada djeakom.
- Hoe li sluiti meni?
- Sluiti znai primati za posao svoju plau - odgovori s ironijom kapetan Gabor.
- Plau, dakako, samo se po sebi razumije. Plaa znai i ivjeti uz onog koji vlada i
uivati dobrobit vlasti...
Oito to nije uinilo nikakav dojam, pa se kapetan okrene k vratima.
- Uzvieni gospodine, moram brzo kralju. Svakog asa moe me zvati kardinal
Baka ili knez. Moram na svoj posao. V
erboczy poe za njime i zaustavi ga:
- Jo jednom vas pozivam - pazite to radite, mogli biste poaliti ako ne prihvatite
- i prui prema njemu ruku.
Kapetan, nasmijeen, gleda isprueni dlan gospodina Verbczyja i podrugljivo se
nasmije:
- Jo nitko u Budimu nije primio pruenu ruku, ako je bila prazna
- Ispraznio sam kesu do dna mladom kralju u njegovoj spavaonici, ali...
- Onda neka vam on slui! - zakljui kapetan. - A sada vas pozivam: odmah
ostavite ovaj dvor!
Kapetan je poprimio ozbiljan, ak prijetei stav i otvori vrata. Tek sad pukne
Verbczyju pred oima: tu se neto dogodilo!
- Ako odmah ne ostavite dvor, morao bih kazati Bakau i knezu Brandenburgu da
ste ostali, sakrili se i oslukivali kako e glasiti kraljeva oporuka. Baka eli ostati
sam s kraljem. Savjetujem vam: izaite dobrovoljno.
Zagonetni smijeak na usnama dvorskog kapetana prema tako monoj osobi kao
to je on, Verbczy, oine uzvienog gospodina poput munje.
Sada je osjetio: tu se skovalo neto o emu nije dosele sanjao.
Ne razmilja, ve ide u hodnik. Kapetan je izaao ispred njega i dao naredbe
etvorici oklopnika.
Poraeni Verbczy skupi obrve i promatra kako je sluga sa svijenjakom stao
postrance dok kapetan nalae:
- Uzvieni gospodine, preostaje vam samo nekoliko asaka da ostavite dvor...
Osim vas, ovdje su dvojica vaih pristaa. Povedite ih sa sobom. Ako to ne uinite,
mogli biste se svi nai neto nie ovom podu na kojem stojite!
"Zavjera protiv mene!" - pomisli Verbczy.
U zaleu kapetana izmiljilo iz mraka pet oklopnika. Rjeitije su govorili velikau
nego ono to mu je rekao kapetan strae. Velika krene hodnikom kao da nije
nita razumio i veli kapetanu:
- Dugo smo se zadrali kod mladog kralja, kao to vam ve rekoh. Moja me dva
druga ekaju na stubama hodnika. Laku no.
Oklopnici prate uzvienog i monog gospodina Verbczyja. Ne zna se je li to
poasna straa ili - popratna. Zna Verbczy: neto se dogodilo. U kraljevoj
bolesnikoj sobi izigran je sa svim svojim pristaama. Ne moe ni prosvjedovati ni
vikati, bolje je lukavo se pokazati kao da nita ne razumije. Ide s kapetanom i
ravnoduno govori o svojem posjetu kod mladog kralja. Sputa se stubama dvora
u perivoj. Tu ga ekaju dva njegova prijatelja.
Kapetan Gabor sa svojim oklopnicima prati ih sve do izlaza na glavnu veu.
Kad se za njima zatvorie vrata na kraljevskim zidinama, sjedoe na konje i
poure kui.
Verbczy im ne odgovara na pitanje, ve juri u svoju palau.
Jo je rana veer i okna su na budimskim kuama i palaama osvijetljena.
Doskora je Verbczy ujahao u dvorite svoje palae, dao zatvoriti vrata i pohitio
gore u blagovaonicu gdje ga eka veera. A ne sjeda k stolu.
- Mi smo izigrani! - javi uzvieni gospodin blijed u licu.
- uo si oporuku? - pitaju ga drugovi zaprepateno.
- Nisam mogao uti oporuku. Gabor me nije otpratio do vas poasnom straom,
ve me izagnao iz dvora, prijetei mi tamnicom. Nije bilo drugog izbora nego se
tome nasmijati i to bre ostaviti dvor da spasim vas - i sebe. Mladi kralj je
slabouman djeak, a stari na postelji u Bakaevim i Brandenburgovim rukama.
Knez mi ve nekoliko dana okree lea i ne odgovara na moja pitanja. Gabor je
oito postupao po njegovu i Bakaevu nalogu.
- Zato nisi Gaboru ponudio koje imanje, pristao bi uz nas.
- Ja - ja da nudim? - vikne bijesno dravnik. Neka mu ja dam imanje da vi
uzmognete vladati? Od vas ne mogu izvui ni ono malo to nam treba za glasnike!
Ja neka ponudim imanje, a vi ete dijeliti sa mnom vlast!
Oba se velikaa razbjesnie na Verbczyja:
- Tko najvie stie kesu kad je treba otvarati nego ti?!
- Mi smo, dakle, uzalud potroili toliki novac na potjeru za hrvatskim buntovnikom
Antolkoviem? I za sve ostale glasnike?
- I za poslanika u Njemaku koliko smo utroili? Ti, Verbczy, gubi igru na sve
strane, a mi plaamo!
- Jest, najprije si izgubio u Hrvatskoj, a sada u Budimu. Tvoj dravniki um je
nadmudren, propao si, a mi ispraznili monje do dna.
- Najbolje da idemo kui! Zato rasipati ovdje svoj novac!
Bijesno se nadmeu Verbczyjevi pristae u spoitavanju svojem politikom
drugu. A on uti, sve vie blijedi, razdire ga gnjev. Htio bi navaliti na njih i akama
ih izbiti. Ne moe se boriti protiv dvojice. Svladava se i vikne kao ranjena zvijer:
- Vi ste moje pristae?! Kukavice! Izdajice! im neto ne ide kako treba,
naputate me. A kad mi pada u krilo srea, svi se gurate oko mene da biste dijelili
sa mnom!
- Ako smo utroili za tvoju stranku, imamo prava i ubrati. Sve si pokvario, nita ne
ide kako treba - upadne stariji Andrssy. - Ne elimo gubiti glave! Vladanje
kapetana Gabora odvie jasno veli: gurnuo si nas u propast!
Sluge donose na stol jelo, ali ga nitko ne takne. Zaokupljeni su strahom od onoga
to se krije u kraljevskom dvoru.
Opet vie Andrssy:
- Baka i knez sjede kralju na prsima, oni su preuzeli ezlo iz tvojih ruku. Baka te
je napustio, knez Brandenburg zamrzio. Hrvati su te s gnuanjem odbili. Umre li
kralj ove noi, mi smo stradali. Bakaevi i Brandenburgovi strpat e nas u
tamnicu. Smjesta se vraamo, usred noi. Neka sedlaju konje da nas ovdje ne
zatee dan.
Kad su poli k vratima, Verbczy ih zaustavlja svojim debelim rukama, smiruje,
nastoji ih zadrati, moli ih, prijeti. Uzalud.
Raspaljen, ostavljen, velika im vikne:
- ekajte, do avola, vi kukavci, plaljivci! Naa e potjera uhvatiti Antolkovia, a
onda imamo u ruci i kraljevia Ivana. I to je neto.
- to e nam sad kraljevi? Ne trebaju nam ni Hrvati, ni Antolkovi. Kad si izgubio
Budim i vlast, to e ti onda Antolkovi? Zatvorili ga mi ili ne - svejedno!
- Ako buni Hrvate, bit e to samo na tetu Bakaa i kneza koji e nositi vlast. Bune
li se Hrvati, naoj stranci ni koristi ni tete. Mi smo izbaeni iz sedla! Hajdemo!
Verbczy otro vikne:
- ekajte, do vraga, to vam je?
- Koga da ekamo? to? Da kralj sklopi oi, a Bakaevi oklopnici prodru u nae
konaite i uhvate nas?
Nekoliko je puta Verbczyjev kastelan otvorio vrata i morao izii dok napokon ne
ulazi bez dozvole domaina i javlja:
- Neka mi oprosti uzvieni gospodin, moram neto priopiti. Dok je vaa
uzvienost danas po podne boravila u dvoru, stigoe dva glasnika. Jedan iz
Njemake, a sat kasnije stigao je drugi iz Hrvatske.
To unese neto svjetlosti u tamu Verbczyjeva poraza. Kliknuo je kao da mu
glasnici nose neto veliko.
- Samo brzo ih zovi! Neka uu!
Vijest olakava Verbczyjevu duu i eli sklonuti svoje drugove da priekaju
glasnike.
- to e nam svi ti glasnici, kad smo izbaeni iz dvora i s vlasti? Nikakvi glasnici
ne mogu javiti nita to bi nam pomoglo.
Sasvim su izgubili glavu. Ne vjeruju ni u ta, pogotovu ne vjeruju da bi
Verbczyjeva zvijezda jo jednom mogla zasjati. Ljutiti odlaze iz blagovaonice,
psujui vou svoje zbaene stranke. Silaze niz stube, a u lea im padaju bijesne
kletve i psovke gospodina Verbczyja.
- Bjeite samo zato da ne trebate izvaditi iz monje nagradu glasnicima.
Nimalo ih to ne vrijea i ure se iz palae.
Kastelan je dotle probudio glasnike koji su od umora, dugo ekajui, zaspali.
Prvi ue u sobu mladi plemiki brzotea. Verbczy e mu vrlo blago:
- Daj ovamo pismo njemakog cara. Mladi zanijee glavom.
- Pisma nema. Ali njegovo velianstvo car Njemake Maksimlijan primio me je
lijepo, sasluao vrlo ljubazno i odmah odgovorio da potuje vau uzvienost i
veseli ga to ete vi voditi kraljevstvo uz mladog kralja. Samo se boji da e
Ljudevit kratkotrajno ivjeti, jer je - veli on - boleljiv i malo kljast i krljav, zato
ne bi jo sada nikako htio djeaka vjenati s njemakom princezom Marijom.
- Kako, do avola, ne bi htio vjenati princezu kad mu time dajem mogunost da
se osloni na ugarsko prijestolje? To bi znailo da e ga napola zauzeti - vikne
nestrpljivo Verbczy.
- Njegovo velianstvo njemaki car je rekao da e radije priekati i vidjeti to e
biti i kakvu e oporuku ostaviti kralj Vladislav i tek onda razmisliti.
- O sudbino, zato me bije! - vikne Verbczy i okrene se svojem glasniku, viui:
- Nisi mu rekao da mu nudim nae prijestolje? Zar ni onda nije promijenio svoju
poruku?
- Ne, nije promijenio - ve odgovorio doslovce ovako: "Nita me ne bi moglo
sprijeiti da zauzmem vae prijestolje. Imam od kralja Matije potpisani ugovor
kojim ugarsko kraljevstvo ima pripadati meni ili mojem nasljedniku, ako kralj ne
bi imao zakonitog potomka. To je ve davno ugovoreno, dakle, jo s kraljem
Matijom. Nakon njegove smrti su gospoda Ugri mimo tog ugovora izabrali za
kralja ekog kralja Vladislava. Ja sam im to prepustio da vidim kako e taj kralj
podii sjaj i mo vaeg prijestolja!"...
- To je rugalica - krvava rugalica! - ljutito e velika, a glasnik proslijedi:
- Njemaki se car nekako podrugljivo smijeio, ak tako da sam sav pocrvenio.
Vidio sam, ruga se, jer je kralj Vladislav itavo ovo kraljevstvo unitio. Ali car
Maksimilijan oito ne krivi toliko kralja Vladislava, jer je jo rekao ovo:
"Gospoda su vrlo loe savjetovala svojega kralja Vladislava, zato je mo i snaga
kraljevstva tako propala. Turci bi danas bili u Budimu da nisu tu hrabri i
portvovani Hrvati!"
- Kako? To je rekao njemaki car? - vikne Verbczy. - Tako je uvrijedio nas ovdje?
- Jest, tako je rekao - potvrdi glasnik. - I jo ovo: "Neka budu Ugri sretni to imaju
hrvatskog saveznika jer bi ve davno nestalo Ugarske. Turin bi sve poharao i
sravnio sa zemljom, i ja bih se morao ovdje ve bojati turske najezde. Ti hrabri
Hrvati, koji troe svoja imanja, prodaju svoje dragulje da mogu uzdravati vojsku,
spaavaju ugarsko kraljevstvo od Turaka. Eto, tako daleko je stiglo to kraljevstvo
pod vladom Vladislava i njegovim savjetnicima. Kako bih, dakle, mogao biti tako
slaba uma i sad vjenao njemaku princezu Mariju s kraljem Ljudevitom! Ako se
promijeni vlast, ako gospoda Ugri uhvate ma, urede svoje kraljevstvo i pobrinu
se za otpor protiv Turaka, onda bih mogao dati princezu kralju Ljudevitu. Prije
nikako!"
- Onda ga ne trebam! - vikne Verbczy i stade psovati i grditi njemakog cara. -
Zar on misli da smo mi ovdje budale? Kad bih mogao natjerati nae velikae da
posegnu za maem i za monjama, da uvrste nae granice i podignu mo i snagu
kraljevstva u vojsci i u novcu - ne bi mi trebalo Maksove pomoi.
- Uzvieni gospodine - primijeti glasnik - nisam jo svrio. Car je ponovo naglasio
kako on prema ugovoru s kraljem Matijom moe svakog asa da zauzme
prijestolje s vojskom, no eka dok budu vremena. Opazio sam: on se smatra
pravim nasljednikom naeg prijestolja, zato mu je vaa ponuda bila kao pljeva na
vjetru. Nita nije bilo do toga, kao da mi je htio rei: budalo, to mi to nudite kad
ja mogu uzeti mnogo vie.
Stotinu kletvi saspe se iz usta razbjenjelog Verbczyja. Kao da su i zlodusi ovog
svijeta sjeli na krov njegove kurije i sipaju po njemu nevolju i jad. Sve mu
razbijaju to je toliko vremena stvarao i gradio. Htio je da ode u drugu sobu, ali ga
glasnik zadri:
- Jo nisam svrio. Neto sam, naime, doznao, uzvieni gospodine.
estoko se okrene Verbczy i upre upitni pogled u mladog plemia.
- Uzvieni gospodine, neki hrvatski velmoa bio je prije tri mjeseca kod njemakog
cara.
- A tako? Dakle, Hrvati su me i tu pretekli! Sad je razumljivo? Tko je to bio i to je
htio od cara?
- Oslukivao sam razgovore konjuara koji su redili konje tome velikau. Rekoe,
vrlo je lijep, prosjed gospodin, s gustom bradom, a zove se Antolkovi.
Debela ruka uzvienog gospodina padne na stol kao kladivo. Pocrvenio je i izusti
mrsku kletvu.
- Antolkovi je bio kod njemakog cara? Zna li moda jo to vie?
- Samo ono to su meu sobom govorili. Naime, rugali su se meni i priali kako je
car onoga dvaput zvao k sebi, dakle, dva je puta s njime govorio, dok je sa mnom
svrio vrlo kratko. I car ga je ispratio do mramornih stuba i vrlo ljubazno se s
njime oprostio. Tako su se konjuari smijali koji znaju i mnogo vie, pa sam ih
onako iz daleka ispitivao, ali, uzvieni gospodine, Nijemci znaju utjeti, ni vrag im
ne bi otvorio usta kad neto nee kazati.
Golemo se tijelo uspravilo. Mladenakom hitrinom pograbi Verbczy glasnika za
laktove:
- Valjda si jo neto uo o tome? Kakvu sitnicu? Oni su sigurno govorili latinski?
- Sa mnom da, ali meusobno samo njemaki. Uzalud sam ispitivao, ali to u,
oprezni su, ni sam avao ne bi mogao biti tako utljiv. ute oni, idu amo-tamo i
opet ute.
- Sad znam zato mi car tako odgovara - vikne gospodin Verbczy.
Sva mu krv kipi, u glavi mu zabrujala uasna misao:
"Hametom potuen!... Iz ruke mi pada vlast, a zato?"
Zato to su gospoda njegove pristae tako ljubomorno stiskali monje. Koliko je
trebalo vremena dok ih je nagovorio da poalju brzoteu u Njemaku! A da su
odmah pristali, bio bi pretekao Antolkovia. Tako je on stigao davno prije
njegova glasnika. A koliko je trebalo vremena dok je svoje ljude nagovorio da
poalju glasnike s pozivom za pristae po Ugarskoj da se okupe na dogovor i
spreme za kraljevu smrt. Sve uzalud. Uvijek oni stiu svoje monje kad bi ih
trebalo otvoriti da neto uine za odravanje vlasti.
- Mi se moramo boriti protiv onih kojima Baka daje povlastice, i protiv Zapolje
koji ima itavo malo plemstvo uza se, koji je gospodar Erdelja i punih monja, a
uvijek ih je spreman otvoriti kad je potrebno. Vidi li, prijatelju, protiv takvih se
moram boriti s tim krticama koji se boje za jedan cekin i htjeli bi samo grabiti
vlast, a da nita u nju ne ulau.
- Da, uzvieni gospodine, strahovito to izgleda kod nas. U Njemakoj su ono to se
dogaa na naem dvoru nazvali pelivanskom igrom. Sve vam Nijemci znaju to se
kod nas dogaa. Poznaju dobro Bakaevu pohlepnost za blagom, znaju Zapoljinu
snagu i krtost naih velikaa, a i vau borbu koju ne moete provoditi protiv
Bakaeve stranke. Gospoda ne daju novaca, ali tvrde da i vi ne dajete nita od
svoga.
- Lau, samo ja dajem! to sada? Taj Antolkovi je doao prije mene. On je
sigurno kralju kojeta ponudio u ime Hrvata?
- Nitko ne zna to je govorio sa carem Maksimilijanom.
"Znat u kad ga uhvate. Jo je sva srea da sam poslao za njim potjeru. Bakaa
sam sklonio da mu ucijeni glavu. Znam, on buni Hrvate, a da je otiao u Njemaku
- nisam ni slutio.
Ipak, ve se davno vratio kad je bio u Njemakoj prije tri mjeseca. Glava mu je na
ucjeni. Ako ga uhvate, priznat e. Valjalo bi sada odmah poslati brzoteu koji bi
potraio moju etu to je poslana za Antolkoviem, pa da im kae neka ga stave
na muila i tono ispitaju to je nosio njemakom caru.
Onda bih znao ime bih se opet ulaskao Vladislavu i Bakau.
Glasnik razabere da Verbczy razmilja pa izae. Pozvali su drugog glasnika.
Ulazi u sobu zreo mukarac, obrijane brade i dugih plavih brkova.
- to si uradio Bornemisza? - navali na njega Verbczy. Jedva die od uzbuenja i
plai se onoga to e uti od glasnika i prijatelja to je sada prispio iz Hrvatske.
- Zar si uhvatio Antolkovia kad se ve vraa?
- Obolio sam i zato sam se vratio, ali sve je inae dobro. Sluaj: kad smo stigli
pod Zagreb, poslao sam ovjeka, preodjevena u prosjako odijelo, neka ide u
Turopolje da tamo sazna to je s Antolkoviem. Rekoe mu: Antolkovi je ve prije
tri mjeseca nekud otputovao, a zatim se vratio.
- Kako? Vratio se? Sada je u Turopolju?
- Ne, nije vie. Mojem su ovjeku rekli: Sivi oklopnik je krenuo nekud na jug - i
kad sam saznao kojim putem ide Antolkovi, odmah sam odredio neka moja dva
mlaa brata na elu dvadesetorice naih vrsto naoruanih momaka krenu za
njim. Nisam mogao s njima jer bih zaustavljao potjeru, a moja dva mlaa brata
jure kao strijele.
- Kamo si ih poslao?
- Prema Bosni. Tamo je krenuo Antolkovi, to sam doznao i na putnoj postaji
podalje od Zagreba. Naime, vidjeli su tamo viteza u sivom oklopu i viziru, a isto
tako i turopoljske momke. Dakle, to je on. I odmah su ga slijedili. Odredio sam
neka ga uhvate i zarobe. Najprije e ga muenjem prisiliti da im dobavi u ruke
nezakonitog kraljevia Ivana Korvina, a kad im to uspije, dovui e i kraljevia i
Davora Antolkovia preko granice u Ugarsku. Kad bi se Antolkovi na mukama
odupro i ne bi htio domamiti kraljevia u njihove ruke, rekoh neka ga ubiju.
- Hajde, molim te, do avola. Ne smiju ga ubiti. Saznao sam da je bio u
Njemakoj. I tu su neto zakuhali Hrvati protiv nas. Ako je Antolkovi poao u
Bosnu, znak je, nosi vijesti od njemakog cara Hrvatima.
- Misli li da su oni ponudili prijestolje Maksimilijanu? - zaudi se plemeniti
Bornemisza.
- To se razumije, morali su mu ponuditi prijestolje. to bi drugo! Nezadovoljni su s
nama. uo si to nam je rekao Srkany, Hrvati e nas prvom zgodom ostaviti. A
sada bi to bilo za njih vrlo povoljno vrijeme. Ako umre Vladislav, oni bi mogli
poduprijeti njemakog cara, i onda smo mi Ugri prema Hrvatima nemoni. Tko zna
to sve snuju! Moda su ak ponudili njemakom caru da zakraljuje u Hrvatskoj i
poi e s njime da osvoje nas?!
- Ali, uzvieni gospodine, ti si danas odvie uzbuen. Ne moe to biti, nemaju
Hrvati vremena boriti se protiv nas, kad su im na vratu Turci.
- Hoe li tvoja braa uhvatiti Antolkovia?
- Ne brini. Oni e mu biti brzo za petama i nee se vratiti bez Antolkovia, a niti
bez kraljevia. Djeaka mogu to lake dobiti u ruke, jer Gordana nije u Brezovici.
- Nije u Brezovici? Gdje je?
- Otputovala je nekud daleko.
- Daleko?! Valjda nije u Njemaku da osvaja Maksa?
- Nitko ne zna kamo, tek su vidjeli da je povela sa sobom vrlo veliku pratnju,
oruja i mnogo svenjeva i krenula prema jugu.
- Zato nisi poao i ti sa svojom braom? Oni su ludi i mladi.
- Ba zato su sposobniji nekoga hvatati. Ja bih im bio na putu. Cijelo vrijeme sam
bolovao i ne mogu jahati kao oni. Zato sam smatrao da je bolje ako ti sve javim
to je bilo i tako sam se vratio.
- O mojem neaku Draeniu ne zna nita?
- Samo toliko da je putovao iz Ugarske istim smjerom kao i ja, dakle, poao je
negdje podno Zagreba. Tamo ga nisam mogao pronai.
Jedva je to izgovorio, ve je Verbczy dizao ruke od bijesa i stao kleti:
- Prokleti mladi! Sad bih ga trebao vie nego ikada. Da je ovdje, sve bi bilo
dobro. Zna li, u njega se smrtno zagledala Bakaeva neakinja. Razumije li to?
Sve bih mogao rijeiti pomou te djevojke.
- To mi dokazuje da ti se zlo pie.
- Zlo, prijatelju moj. Da je ovdje Draeni, sve bih nadmudrio - i Zapolju, i
Bthoryja, i Bakaa, znam: sad se i Bthory priklonio Bakau i knezu
Brandenburgu. Oni su u jednom taboru.
- Pogreio si to Draeni nije ve prije oenio Bakaevu neakinju.
- Najprije nije htio. Muila ga strast za Vilenom Berislavievom. Onda sam opet
odluio oeniti ga s Vojanom Keglevikom, a njezina oca uiniti banom. Sve sam
tako divno sloio i poredao i bio bih se oslobodio Petra Berislavia, ali Hrvati su se
u posljednji as sloili i nisu nasjeli mojoj zasjedi. Tako je propala moja spletka.
- Tako je uvijek kad se Hrvati sloe, sve nam je uzalud. A moglo bi nam biti i vrlo
teko ako se oni sloe i poveu s Njemakom.
- Valjda im nee avao pomoi u toj osnovi.
- avao ne, ali biskup Petar Berislavi. On bi to mogao provesti i svi bi ga
potpomagali ako Berislavi sklopi mir s Turcima. Onda su mu ruke slobodne,
mogao bi sklapati savez s Maksimilijanom. Trebalo bi nahukati Turina da to
jae navali na Hrvatsku da nam Hrvati nisu na smetnju.
Glasnik kimne:
- Taj biskup Petar Berislavi neuveno vodi hrvatsku vojsku. Opet sam uo putem
po Hrvatskoj govoriti o njegovoj novoj pobjedi.
- Predobro vodi vojsku u borbi protiv Turina maem, a umom protiv Budima.
- Kad uhvate Antolkovia, vrsto sam uvjeren: bit e bolje. Kad sam ovdje u
Budimu stavio njegovu glavu na ucjenu, ne moe utei, a maknut u s puta jednu
opasnost. Zatim se moe ii na Berislavia.
- Bilo bi bolje da pripazi ovdje u Budimu, dragi Verbczy. Putem sam kojeta uo.
Brblja se svata, trebalo bi otvoriti oi, nije li tvoja vlast naeta...
Verbczy mu se ne usuuje kazati istinu, a on pripovijeda:
- Istina, brblja se, a ipak bi bilo dobro da poslua to sam uo putem. Na
posljednjoj postaji blizu Budima pio sam i kartao s nekom dvojicom plemia iz
Erdelja.
- Iz Erdelja? - Verbczy pogleda svojeg prijatelja i glasnika, uzvrpolji se i nutka ga
neka govori dalje:
- Da, s njima sam pio i kockao. Tako sam doznao neto vrlo udnovato. Ta dvojica
erdeljskih plemia estito se napili, a ja sam na kockama neprestano dobivao, ali
na poten nain. No, oni se stali prijetiti, rekoe, da e me objesiti jer sam ih
prevario, oni sad dolaze na vlast sa Zapoljom i protjerat e sve nas, pa i mene -
ve za koju no! Neprestano sam se rugao njihovim prijetnjama, a na to ih
obuzme bijes i htjeli su od mene iznuditi novce. Tada izrekoe udne prijetnje.
- Kakve prijetnje?
- Glupe, ali neugodne. Rekoe: ekajte vi, ulizice, kralj Ljudevit II vjenat e ve
ovih dana kerku vojvode Zapolje i onda u vam ja pokazati. Mi emo prodrijeti u
dvor jo ove noi.
- Naposljetku su povukli maeve, ne bi li opet natrag dobili svoje zlatnike. Uto
netko pokuca na vrata i pozove plemie netko je vani govorio s njima i
strahovito ih grdio to su pijani. Nosili su oito vane vijesti. Krmar nam je
drugog jutra rekao da su dvojica plemia ispitivali krmara to su u pijanstvu
govorili sa mnom - naravno nije razumio latinski pa nije znao rei drugo nego da
su se tih dvojica svaali s nekim drugim glasnikom koji je stigao iz Hrvatske, a ne
zna to su vikali. Meni nije bilo sna od toga to su pijanice govorile.
Tek to to uje, Verbczy izie, pa poziva kastelana i naloi mu neka odmah
osedla sve konje to su u palai. Momke da dobro naorua oklopima a i njemu
neka osedlaju konja i priveu mu potpuni oklop.
- to kani? - pita glasnik.
- Ovi Erdeljci su moda rekli istinu. Doi sa mnom!
Naoruan do grla izjahao je Verbczy na elu svojih momaka i krenuo u grad.
Pred konaitem svojih drugova zaustavi etu. Unato tmini, razabrao je u
dvoritu pratnju svojih pristaa koji se spremaju na odlazak. Pozvao ih, zaklinjao,
zvao, molio, prijetio, ali oni se nisu ni obazirali na njega.
- Ni jedan od vas nee vie sjesti k mojem stolu kad budem opet na vlasti. Tako
mi sree i zdravlja! - i Verbczy pojuri u no.



Crna no smotala se oko tornjeva kraljevskog dvora, oko mramornih stubova

ureenih raskonim ukrasom bogate monje nekadanjeg kralja Matijaa.
Veliki sjajni dvor, opljakan pohlepnim rukama svih nosilaca dvorskih asti, spava
dubokim snom. Strae se ne javljaju s izvidnikih kula, kao da su nestale.
Nebo je vedro. Mjesec jo dugo nee na obzorje.
Okolo dvora obilaze jahai, tiho kao da ne stupaju zemljom. Polagano se
pribliavaju malim junim vratima.
Neko vrijeme stoje i apu. Prvi od njih, oito voa, odreuje rukom i aptom
onima iza sebe. Onda tiho kucne na vrata.
S one strane odgovori mu isto takav kucaj. I ve u istom trenutku se vrata
otvaraju, oito nisu bila ni zakljuana. Tri jahaa ulaze u dvor, ostali ostadoe
vani. Netko ih u tmini perivoja eka. Prvi koji je uao kroz mala vrata upita tiho:
- uje li, Gabore, moemo li?
- Bez ikakvih zapreka.
- Pazi, glavu gubi.
- Dobro sam je zatitio. Sve je na svom mjestu.
- Kralj jo ivi?
- Sasvim sigurno, a ini se i dobro mu je, jo nije izrekao oporuku.
- Dakle, uo si sve?
- Doznao sam da nije govorio oporuku u pero. Nisam mogao sluati razgovor,
Verbczy se sakrio u dvorcu. Izbacio sam ga.
- Lupeu e sutra prisjesti zajutrak! uj Gabore, ako se djeak probudi?
- Sasuo sam mu u vino malo kuhanih mirodija, osobito maka, dakle, spavat e.
- Onda idi!
Jedan ovijek tiho zapovijeda onima vani:
- Povucite plemie s obje strane da ne zakre put kad iznesemo djeaka.
- Ve znamo - odgovori neki glas.
Trojica sjede na konjima i ekaju, oslukuju utanje trave pod nogama kapetana
strae. Onda bude sve tiho.
U mraku polagano odmie kapetan strae i nestaje.
Na grimiznom ogrtau, vrlo otrcanom, lei kralj, djeak. Spava samrtnim snom.
Uz njega na stolu mala uljanica.
U dnu sobe otvaraju se vrata. Tiho, na prstima, ulazi kapetani dvorske strae.
Sam samcat. Polagano ide prema kraljevskom leaju. Svake noi obilazi dvor,
spavaonicu kralja Vladislava i njegova sina Ljudevita. Obilazi i straari po starom
obiaju.
I sad pristupa k postelji, ali se pozorno ogledava na sve strane. Onda uzme uglove
ogrtaa kojim je djeak pokriven i omota ih oko njega - podmetne ruke ispod
djeakova tijela. Hoe li se probuditi? Ne, on spava. Ne uje, ne osjea. Lei kao
mrtav, samo disanje odaje znak ivota.
Kapetan ga uzme na ruke i jo bolje omota velikim platem. Ako bi ga tko sreo u
to doba noi, to se ne nada, priredio je ve izgovor zato nosi budueg kralja u
vrt.
Sasvim je nemogue da bi ga tko susreo. Odstranio je strae odasvud. Izlazi na
mali hodnik. Kroz mrak ide oprezno i brzo.
Izlazi na terasu mramornih stupova. Sve je u dvoru mrano i mrtvo. Strae s kule
poslao je kapetan u kraljevski ljetnikovac da tamo ekaju zapovijedi, toboe,
poslat e ih nekud u osobitu zadau. Straari se pokoravaju, kamo ih kapetan
alje, tamo idu.
Gabor je potpuno siguran. Teret to ga nosi predat e roaku vojvode Zapolje.
Zamalo e erdeljski vojvoda imati kralja u svojim rukama, a kapetan primiti veliku
nagradu.
Sputa se niz stube u perivoj i uri prema malim junim vratima.
Tu ga ekaju trojica koji su uli u perivoj. Ve dolaze, pomau mu nositi djeaka
zamotana u grimiz.
Oi priviknute tmini razabiru da kapetan ve nosi djeaka, kralja posve odvano.
Nimalo se ne boji da bi se probudio.
Voa otmiara ide u susret kapetanu - prua ruke prema svenju. Gabor ga tiho
opominje:
- Zato ne ekate strpljivo? Nije potrebno tako duboko ulaziti u vrt.
- Jedva ekam da ga imam u svojim rukama. Moj vojvoda bi sad kliknuo od sree
kad bi znao.
- Neka se poalje glasnik vojvodi i javi mu: ve smo na putu.
Jedan od trojice otvara veu i izda odredbu onima to ekaju vani. Glasnik ode.
- Nee nas nitko nigdje susresti? - pita jedan od dvojice koji pomau nositi
Ljudevita.
- I vragove sam otpremio s puta, hajde uzmite ga na sedlo.
- Samo polako da se ne probudi.
- Ne bi ga probudila ni svadbena glazba da nemam sobom trave budilice - veli
kapetan.
- Hajde, kapetane, odmah za nama.
- ekajte, valja djeaka svezati.
- Da ne ekamo.
- Pazite da vam djeak ne padne iz ruku.
- Svezat u ga, jer moramo gradom hitro. I nose Ljudevita prema malim junim
vratima.



U palai erdeljskog vojvode u Budimu svi su prozori tamni. Sputeni su eljezni

kapci da ne bi traak raskonog svjetla provirio kroz prozore u no. Erdeljski
vojvoda stoji usred velike dvorane, prepune velikaa i maloplemia iz Erdelja. Svi
su njegove gorljive pristae. Svi sveano odjeveni.
Vojvodin visoki stas, snaan i vrst, sjaji se u zlatu i svili. Smea brada okruuje
mu energine crte lica. Ponos izbija iz njegove osobe, samosvijest, odlunost i
bezobzirnost.
Uz njega stoji desetogodinja djevojica. Haljina joj je od crvene svile, duga do
poda s povlakom, kao u odrasle gospoe, posuta biserom i zlatom. Kosa se
djevojici i ne vidi od prevelikog dijadema nalik kraljevskoj kruni. Uz nju je majka
vojvotkinja u modroj svili, posutoj vezivom od srebra. Saginje se k djevojici i
pouava je:
- Kad ue kralj, ti e mu se pokloniti. Zna, i on je djeak, samo mlai i manji je
od tebe, ali on je kralj. Ti e ga uzeti za ruku.
- Zar ja kralja? - plai se djevojica.
- Dakako, jer je on mlai, i djeak je, a ti si pametnija i starija, zato ga mora
uputiti i voditi kao to vodi svojeg mlaeg brata.
- Pazit u, uzviena majko. Sve u uiniti kako eli - odgovara djevojica, ali oito
se majka boji da nee sve pogoditi i nastavlja sa svojim uputama.
- Onda e odvesti kralja tamo pred oltar i lijepo odgovarati sveeniku onako kako
sam te nauila.
Vojvoda prie blie k eni i slua kako ona ui djevojicu.
- Ako mali kralj ne bi znao, onda mu ti apni: neka kae da te uzima za enu.
Vojvoda obustavi ovu pouku.
- Sve e im to rei pred oltarom. Ona ne treba nita drugo nego paziti da sve
jasno i glasno govori. Glavno je da se izvri obred, a zatim e dvorski mlade
vjenanike spremiti na konje. Mi emo jo ove noi biti daleko od Budima.
- Misli da nee poslati potjeru za nama - pita vojvotkinja zabrinuto. Vojvoda
mahne rukom:
- Nee opaziti do jutra, dotle smo mi ve vrlo daleko, a kasnije nas ne mogu vie
dostii. Mi emo sretno prispjeti u na dvorac u Erdelju, a kad smo meu naim
utvrdama, onda gospodinu Verbczyju i Bakau s Bthoryjem nitko ne moe
pomoi.
Slua vojvotkinja svojeg samosvjesnog mua, a ipak ga pita:
- Vele da je Ljudevit tvrdoglav i samovoljan. Kad bi se ustruavao govoriti pred
oltarom, ili moda ak tui nau djevojicu?
- Njegovo malo velianstvo nee imati vremena za to. Odmah u mu pokazati
kolae i pod nos podnijeti mirisno peenje. Taj jadni gladnik e smjesta svojim
starakim prstima uhvatiti jelo i govoriti sve to mi elimo. Zapravo bi bilo
najbolje da se ti nita ne mijea u to, ve prepusti sve meni. Znam kako treba
postupati s tim malim zlikovcem.
Netko se uzgibao. Svatovi su okrenuli glave prema onoj strani gdje su otvorili
vrata. Plemi otri k vojvodi. Pogledi ga prate eljno, znatieljno, pohlepno. Tiina
je kao u grobu. Svatko pije rijei s glasnikovih usta:
- Vaa vojvodska milosti, kapetan Gabor iznio je ve kralja i predao ga vaem
plemenitom roaku. Djeak se nee probuditi jer mu je Gabor dao vina s makom.
- Kako e se onda probuditi ovdje kad treba obaviti vjenanje?
- Gospodin kapetan Gabor ima neku travu koja smjesta probudi i sve e biti u
redu.
- U najgorem sluaju mogli bismo pobjei s kraljem i bez vjenanja - ree
vojvotkinja, ali se vojvoda tome protivi:
- Nikako. Ve e ga probuditi kapetan. Zna on to radi. Vjenanje je najvanije.
Radosni smijeak ide od usta do usta. Svi apu uzbueno i radosno:
- Uzeli su kralja! Nose ga!
- Zinut e sutra Verbczy i njegova druba - raduju se maloplemii.
- Sve protivnike nadmudrio je vojvoda.
- Svima e nam biti bolje.
- Neka ivi kraljica i neka ivi vojvoda Zapolja!
Njihov preglasni govor uutkava vojvodin kastelan, mladi velika, ali teko im je
posluati. Srea od uspjeha njihova oboavanog voe vojvode sasvim ih je
razbudila i ne da im mirovati.
- Vrijeme je da stigne - ree vojvoda i okrene se kastelanu. - Od dvora do palae
nije daleko. Moe li ih tko zaustaviti?
- Ne moe. itav put sam zaposjeo etama koje tamo ekaju, dakle, potpuno su
zatieni.
Svatovi se ipak uznemiruju. Oni koji stoje uz prozore oslukuju na dvorite, a oni
u blizini vrata trzaju se od svakog tropota na hodniku. Mladoenju ekaju s
drhtanjem i brigom, unato tome su sigurni da ga ve nose.
Svi se pogledi najednom nali na snanoj vojvodinoj pojavi. Zlato je na njegovu
haljetku zablistale i nestalo iza vrata naredne sobe.
Tamo je sve spremno za putovanje. Jo ove noi imaju se mladenci uputiti u
Erdelj, u vojvodine utvrene dvore. U sobi stoji nekoliko velikaa srednje dobi u
putnom odijelu, spremni da prate mladog kralja i kraljicu. Jedan se priblii
vojvodi:
- Sutra e se Verbczyjev trbuh raspuknuti od ui kad mu doe do uha da
vojvoda erdeljski gospodari kraljevstvom.
- Ako se raspukne, bit e srea za nj - odgovori mirnim smjekom vojvoda. - Ako
preivi taj udarac, bit u prisiljen predati ga svojim maloplemiima da se
pozabave s njime.
- Radije bi ispekli na ranju Verbczyja nego vola - primijeti velika.
- A trebalo bi ga ispei kralju i kraljici na ast - doda drugi velika u potpunoj
opremi za dalek put.
- Priredit u veliku gozbu, pozvati sve maloplemie i sve svoje pristae velmoe -
neka vide to znai kraljevska svadba. Znat e Ugarska kad je Zapolja udavao
ker za kraljeva sina.
- im se Ljudevit vjena s malom vojvotkinjom, nema vie nikakvih stranaka na
dvoru ni u kraljevstvu.
- I njemaki car gubi svaku nadu da bi svoju princezu Mariju mogao vjenati s
Ljudevitom. Gube nadu svi koji su vrebali na prijestolje.
Jedan od velikaa pita vojvodu:
- A to e Hrvati? uo sam govoriti vrlo ozbiljno da oni skrivaju kraljevia, sina
Ivania Korvina, koji vue lozu od kralja Matijaa. to e oni kad to uju,
gospodine vojvodo?
- Poslat u im pomo protiv Turaka u novcu i u ljudima i zakleti se na potivanje
njihovih pravica. Vjerujte - bit e uza me. Hrvate je lako dobiti ako im donese u
jednoj ruci pomo protiv njihovih neprijatelja, a u drugoj povelju s peatom da se
nee dirati u njihove slobode. Drugo oni ne trae, dakle, lako u osvojiti njihovu
vjernost.
- Ostat e vam vjerni, vojvodo, samo dotle dok ne prekrite zakletvu i vjeru.
Vojvoda otro pogleda velikaa:
- Tko kri zadanu vjeru nije ni zasluio nita drugo nego da da mu se vrati
nevjerom. Nisam lud da Hrvate prevarim kad znam to bih na sebe preuzeo. im
obavimo svadbu, ve sutradan ide moj poslanik Petru Berislaviu, hrvatskom banu
da mu ponudi moju rije i zakletvu, i pomo protiv Turina. I vidjet ete: pristat e
uza me.
Napokon, nije moj in mkakvo izdajstvo niti napad na kralja. Ljudevit zapravo nije
sposoban da vlada. Da u ja dobro vodit kraljevstvo, u to sam potpuno siguran, a
u to su sigurni i drugi. Samo na taj nain sam mogao uiniti kraj zulumu to ga
vre u kraljevstvu i Verbczyjevci i knez Brandenburg i svi njihovi dravnici koji su
potpuno opljakali kraljevske riznice. Uinit u kraj Bakaevoj pohlepnosti. Ve je
toliko obogatio svoje roake da se svaki od njih moe smatrati knezom.
U sobu vrlo hitrim koracima ulazi mlai mukarac.
- Ti e - veli vojvoda - voditi svadbenu povorku. Budi spreman na put. Vojska
maloplemia i ja ii emo za tobom i zatititi kralja i kraljicu, ako bi opazili
prevaru i poli u potjeru za nama.
- Malo predugo ekamo mladoenju - primijeti jedan od gospode.
- Glasnik je javio da je sve glatko prolo.
Opet se vojvoda vrati u dvoranu gdje svatovi ekaju uarena lica, plamteih oiju,
uzbudljivih kretnja. Svaki ih dolazak uzbuuje. Svi su u toj dvorani napola izvan
sebe. Samo djevojica ogledava svoju haljinicu i divi se sama sebi.



Uz pomo kapetana Gabora Zapoljin roak poloio je preda se usnulog djeaka i

poli su prema vratima. Ali je teret prevelik da bi ga jaha mogao nositi na lijevoj
ruci bez pogibelji da mu se u brzom jahanju ne omakne. Zato su ga privrstili za
sedlo, a onda krenue dalje prema vratima.
Vrata, koja vode iz treeg dvorita onkraj dvora, zatvorena su. Tko ih je zatvorio?
I zakljuao? to je to? Kapetan strae pokuava neto razabrati kroz tminu, ali ne
vidi nita, samo neke sjene to su skoile naprijed - kao da su niknule ispod
zemlje. Jo nije pravo ni trepnuo okom, kad su neije vrste ruke pograbile uzde
konju na ije je sedlo poloen mladi kralj. Istodobno druge ruke posegnule su za
umotanim djeakom.
U nekoliko hipova, dok trojica otmiara dolaze k svijesti i osjeaju da su opkoljeni
nekim ljudima, ve su im snane ruke istrgle kralja. Udarie u viku itavim
perivojem.
- Razbojnici! Otimai mladog kralja! U pomo!
- Udri zapoljevce! Udrite, zatucite ih! - zapovijeda glas kojem Gabor prepoznaje
Verbczyja. I navaljuju ljudi golim orujem.
Brzo je razabrao kapetan da tu nema otpora. Trojica su otmiara zatvoreni u
perivoju, a on s njima. eljezna su vrata Verbczyjevi ljudi zakljuali. Za nj ima
samo jedan izlaz. I podbode konja i nestaje u mraku perivoja. Onaj kojem su oteli
kralja, okrene konja k vratima ne bi li se provukao onkraj dvora, ali na vratima
stoji nekoliko ljudi i odbijaju ga kopljima. Razabrao je - pada u zasjedu. Bije se
velikom snagom.
Sijee pred sobom pomamno i zadobiva rane od koplja. Dozivlje u pomo svoje
momke s one strane. uju se udarci na eljezna vrata. Uzalud - ne poputaju.
Tri Zapoljina ovjeka biju se s desetoricom.
Otmiar je opazio na koju je stranu odjahao kapetan strae. Pokua tamo i sebe
spasiti i poe istim smjerom. Brzo se naao uz kapetana.
- Izvedite me odavde! Vi to moete. Ako me ostavite, gubite glavu!
- Pobrinuo sam se za svaki sluaj - veli kapetan i skoi s konja - To isto
savjetujem svojem ortaku.
Obojica su potrali pjeke preko nekih nasada i tamo iza ljetnikovca otvori Gabor
vrataca za pjeake. Izali su iz dvorita i potrali to su bre mogli, dozivajui
Zapoljine momke.
A u polumraku perivoja divlja hajka, krika i sudaranje oruja s dvojicom otmiara
koji su ostali u perivoju. Najzad i oni moradoe napustiti borbu i predati se.
Zvono na kuli zvoni na uzbunu. Na prozorima dvora javljaju se svjetla. Momad
kapetana strae istrala je iz ljetnikovca i pohitila u perivoj, ne znajui tko se bije i
s kime. Kapetan im se ne javlja da bi im zapovijedao i ne znaju to bi uinili.
Verbczy je pohitao u dvor uz stube i stao udarati po vratima, prouzroivi
zaglunu buku.
Sve je istralo na hodnike i u perivoje. Iznesoe i svjetla.
Debeli gospodin Verbczy usopljen, zadihan, nosi na rukama usnulog djeaka,
viui:
- Otmiari htjedoe oteti mladoga kralja!
Skrenuo je ravno u kraljevsku spavaonicu.
Vladislav lei nauzak, blijed, sumoran. Baka, knez Brandenburg, markgrof
Danijel, Ferenczy i dvorani poletjeli su za velikaem to nosi u grimizno pokrivalo
zamotanog djeaka i poloi ga na kraljevsku postelju.
- Spasio sam kralja, velianstvo! Evo, htjedoe ga oteti i vjenati s kerkom
erdeljskog vojvode!
Zaprepatenje zahvaa sve. Izvana jo dopire buka oruja.
- Htjeli su ponovo prodrijeti u dvor da mi otmu kralja. Zapovijedite oklopnicima -
naglaava Verbczy - neka ih protjeraju.
- Kapetan strae, Gabor! - zove Baka. - Gdje je? Verbczy se okrene kralju i
svima koji su oko njegove postelje i optuuje:
- Va kapetan strae Gabor sam je predao djeaka otmiaru. Mene je podveer
izbacio iz dvora s oklopnicima kao da sam pao u nemilost. Mislio sam da je uistinu
tako. Ali iste veeri doao je neki moj glasnik koji je prolu no pio i kockao s
njegovim plemiima na putnoj postaji. Nastala svaa, pijani i bahati se Erdeljci
prijetili mojem glasniku i u prijetnji odali tajnu. Tako sam saznao za urotu - u
posljednjem asu. Zato sam pokupio svoje momke da spasim kralja
Brzim i isprekidanim reenicama ispripovijeda ono to je uo doslovce od svojeg
glasnika i onda jo tumai:
- Sjetio sam se da imam uza se klju od najsjevernijih vrata kraljevskog dvora
koji mi je dalo vae velianstvo - i pogleda kralja Vladislava. - Dali ste mi klju
onda, kad sam jo bio u milosti, da mogu nesmetano i bez znanja drugih ui u
dvor i u vae odaje. Sad mi je taj klju posluio. Ponio sam ga sa sobom i tiho se
uvukao u dvor zajedno sa svojim momcima i svojim glasnikom koji mi je donio
vijest. Nigdje na kulama nije bilo ni jednog straara. Mogao sam mirno ui.
Kapetan Gabor bio je posve siguran da nitko ne moe ui ako on ne otvori vrata.
Tako je otvorio otmiarima. No, ve prije toga, sakrio sam se sa svojima u perivoj
i ekao da vidim to e. Naposljetku je Gabor donio djeaka. uo sam kako veli da
se mali kralj nee probuditi jer ga je opio vinom i kuhanim makom.
Prestravljeno jaue Vladislav, jedva diui glavu:
- Jao, sine moj, umrijet e!
I suze teku niz sivu put kraljeva lica.
- Ne bojte se, velianstvo, znam i ja sredstva protiv uspavljivanja makovim zrnom
- odgovori Verbczy i naredi slugi neka probude kuhara kako bi skuhao mirodije
da se kralj probudi. I dalje pripovijeda Verbczy to je uinio u perivoju:
- U mraku sam uo izvan dvora tapkanje konja po travi. Bio sam znatieljan to to
znai i pribliio se malim junim vratima. Tamo se sakrijem u gustim nasadima.
Sluao sam kako Gabor otmiare puta u perivoj i veli im da je sve u redu. Zatim
je otiao i najposlije opet stigao natrag, nosei kralja zamotana, evo, ovako kako
lei ovdje. Kad su ga htjeli povezati na sedlo, tada sam se ve douljao do vrata i
okrenuo kljuem, razdijelivi lako otmiare od njihove ete koja je bila izvan
dvora. Sve je to uinjeno neopaeno jer su konji pravili buku i tropot. Zatim su
moji ljudi oteli iz ruke otmiaru mladog kralja, a oni drugi pograbili se s njima.
- Kapetan Gabor? - upita Baka blijed i drui od jada. - Gdje je?
- Nestao! - odgovori Verbczy. - Pobjegao odmah, samo se od sebe razumije,
imao je uza se kljueve.
Uzbueno koraa Baka oko kraljeve postelje, a kad je Verbczy dovrio,
pripovijeda svima:
- Da, Zapolja je htio pokuati tim putem izvesti ono to mu nije uspjelo postii
milom. Jednom je ve ponudio njegovu velianstvu kralju neka bi njegovu ker
vjenao s mladim kraljem Ljudevitom. Obeavao je kralju Vladislavu blaga,
bogatstva, zlata i sjaja, sve je to on obeavao, ali ja sam savjetovao velianstvu
neka to odbije. Zapolja bi mladog kralja liio prijestolja i sebe posadio, umjesto
njega. Znao bi on dokazati da je Ljudevitovo zdravlje odvie slabo, pa da mu ne
doputa snositi teret vladanja i tako bi sjedio na prijestolju Zapolja i njegov rod, a
nikada va zakoniti sin, velianstvo. Da me niste posluali, ve danas ne biste bili
na vlasti ni vi, kralju!
- I sad je Zapolja htio provesti silom to mu nije moglo uspjeti milom - ree
Verbczy i gleda znaajno Bakaa. - Vjerujte: da nije moj glasnik sluajno sve
doznao od Zapoljinih pijanih ljudi, ovog asa svi biste bili skinuti s vlasti, i kralj
Vladislav! Mogao sam pustiti Zapolji da ukrade mladoga kralja, jo bi me nagradio
sebi za saveznika!...
Preplaeni pogledi zaustavljaju se na Verbczyju. Svatko je osjetio koliko je takva
misao bila provediva i koliko bi svima bila nevolja, pa se Verbczy i dalje hvali
odluno, glasno i samodopadno:
- No moja vjernost njegovu velianstvu nije mi dopustila taj in koji bi pijestolje
preko noi izruio u ruke i vlast erdeljskom vojvodi.
"Monja tvoja smatrala je shodnijim spasiti kralja iz ruke otmiara i zavladati sam
nego uz Zapolju."
Ta misao nijemi je Bakaev odgovor Verbczyjevoj primjedbi.
Kroz vrata ulaze opet novi ljudi, javljajui Vladislavu da su zarobili dvojicu
Zapoljinih otmiara, a ete s one strane dvora pobjegle su. Nije vie bilo mogue
progoniti ih, nestale su u mraku.
Jedan je otmiar nestao zajedno s kapetanom strae.
Bolesna, blijeda i mrava kraljeva ruka isprui se prema Verbczyju. Jasno
razabire Vladislav kakvu je uslugu Verbczy uinio njegovu sinu i njemu. I
zahvaljuje mu:
- Uvijek ste mi bili vjerni i odani. Ovo je vrhunac vae privrenosti mojem sinu.
Nitko me ne moe sprijeiti da to ikad zaboravim. Ostanite ovdje, molim vas. dok
djeaka ne probude. I sutra - svakog dana, doite. Gabora valja osuditi na smrt.
- Pobjegao je iz dvora - opetuje Verbczy. - Ima kljueve svih izlaza, lako mu je
bilo nestati.
- Uzvieni gospodine, oprostite mi ako se nisam dolino vladao - ispriava se knez
Brandenburg. - Zabrinutost za zdravlje mojeg kraljevskog ujaka sasvim me je
smutila i moda sam vas svojim ponaanjem uvrijedio...
Na te rijei Verbczy ne odgovara, ve samo kimne. Zna: ve su ga bili izbrisali s
lica ovog dvora i vlasti, zna to je uinio sada kad je opet vratio ukradenog kralja,
pa je ohol.
- Na dragi Verbczy iskazao nam je dragocjenu uslugu. Jest, uzvieni gospodine,
nikad vam to neemo moi dosta zahvaliti. Spasili ste Ljudevitu prijestolje, svijest
nam zapovijeda to priznanje. Evo moje ruke, nikad to nee zaboraviti ni otac ni
kralj, a niti njegov sin. Jamim vam.
Tim se govorom Verbczy osjea potisnut u pozadinu. Dakle, Baka se osjea i sad
jo tako jak da jami Verbczyju milost? I on se nasmjei ironino Bakau:
- Za mladoga kralja ne moete jamili! Izazovna izjava prisili Bakaa da
nadopuni svoje obeanje i snizi povieni ton:
- Rekao sam: jamim za njega, jer u mu to svakog dana ponovo naglaavati i
sada i ubudue. Time u vriti dunost, jer uzvieni gospodin ne moe sam
govoriti mladom kralju o svojem djelu...
"Dakle, ti ve zna da e i dalje ostati kraljevski kancelar i kod mladoga" - misli u
sebi Verbczy. - "Ni moje djelo ne moe tebe natkriliti. stari vue!"
Buka oito oekuje odgovor jer neprestano stoji pred njime i gleda, pitajui ga.
Naposljetku izree Verbczy:
- Kako vidite, izloio sam glavu da otmem kraljevia. Mogao sam ostati bez glave i
bez kralja.
- Sauvali ste kralja i glavu - primijeti kralj - a to je velika zasluga i srea!
Kraljeva izjava nije smirila Verbczyja. Zna: Vladislav mu je ovog asa iz sve due
odan, ali nije siguran da e takav ostati. Sva ta gospoda i knez, i njegovi prijatelji,
i dvorani, i kancelar - svi sada slave njegovo djelo, ali mu nitko ne prua jamstvo
da e mu to djelo biti nagraeno. A to mora osigurati prije nego izae ispod ovog
krova. I jo vie nastoji raspredati razgovor o svom inu i jo vie naglasiti
opasnost u kojoj je lebdjelo prijestolje. Zato se poslui onim to je uo, kad je
oslukivao razgovor otmiara, dok su ekali na kapetana Gabora.
- Otmiari su meusobno raspravljali kako u palai Zapolje u Budimu ove veeri
ekaju spremni svatovi da se smjesta obavi vjenanje. im bi to bilo svreno,
odveli bi mladog kralja s malom vojvotkinjom u Erdelj. S njim bi otilo preko dvije
tisue maloplemia to ih je doveo Zapolja u grad neopazice. Svi su se skrivali u
umi, u Budimu, a zatim u mraku stali pred vratima grada.
- Treba udariti na palau vojvode Zapolje - apne kralj, diui nemonu glavu. -
Smjesta treba navaliti...
Tiina. Nitko ne odgovara. Kraljev pogled trai Bakaa. to e na to odgovoriti?
Pristupio je blie k postelji i klanja se kralju:
- Velianstvo, nemamo vojske. Jedva neto oklopnika, strae i momaka za
kraljevu pratnju. Nemamo novaca da drimo vojsku koja bi mogla nadvladati
Zapolju.
Opet kratkotrajna tiina u kojoj se uje gorki kraljev uzdah:
- Kralj - bez vojske!
Svi oko njega osjeaju teinu njegova uzdaha.
- Kako ne bi onda Zapolja imao odvanosti ukrasti mojeg sina, okrunjenog kralja
- nastavi kralj - kad ga podanici ne mogu braniti? Sad se priblii Baka i pone
tjeiti Vladislava:
- Istina, teko je to, velianstvo, ali nemamo u riznici novaca za uzdravanje
vojske. Kraljevstvo je siromano...
- Zato je bilo bogato za vrijeme kralja Matije? - pita Vladislav.
I Verbczy, i Baka, knez Brandenburg, i dvorani oborili su oi kao da se neeg
stide. Samo markgrof Danijel promatra sve redom i drsko digne svoju glavu kojom
prohuji odgovor, ali samo u mislima:
"Za kralja Matije nisu kralja pljakali, nisu mogli u kraljevsku riznicu, nisu mogli
otimati, sam je kralj titio i branio blagajnu. Jadni, nesretni Vladislave! Nikad
nisam vidio jadnijeg prosjaka od tebe, kralju slabiu, koji stalno kupuje i plaa
prijestolje svojem sinu!"
Opet se uje uzdah Vladislava na postelji:
- Ima li jo gdje kralja bez vojske da se brani i od domaih neprijatelja, s praznim
monjama, pustim podrumima i stolom u blagovaonici priprostijim od stola
krmareva koji mu alje vino na veresiju?!
utnja i tiina. Svi osjeaju optubu. Prvi put se to usudio kralj izrei danas u
svojoj bolesti. A markgrof s prezirom promatra ovjeka koji je i zdrav nalikovao
plahom konjuaru to ga svi strae da e izgubiti slubu u staji ako ne podmiuje
one koji ga dre. I promatrajui ga tako, sramotno jadna, smije mu se u mislima:
"Od straha da e ti oteti prijestolje, poklonio si pohlepnim velikaima i svoje
dohotke i one to ih je imalo kraljevstvo. Prijestolje si sauvao, ali to e sada
prijestolje tvojem sinu koji je glupan?"
Verbczy i Baka nekoliko su puta izmijenili poglede. Jedan drugoga optuuje u
mislima:
"Svi su tvoji brojni roaci bogati - veli Verbczy u svojim mislima Bakau. - Zato
je kraljevstvo siromano."
A Baka mu u sebi odgovara:
"Zato ti i tvoji ugarski velikai posjedujete vie suhog zlata od milanskog vojvode
- jer ste od kralja iznudili i rudnike i tridesetine, i brodarine da ne bi njegovu sinu
uskratili prijestolje."
Knez Brandenburg digne drski pogled, as odmjeri Bakaa, as opet Verbczyja.
Mrkim izraajem obojici odaje svoje misli:
"estito ste opljakali mojeg ujaka, do kosti, i vas dvojica i svi! Da mi jo danas
ne alju peenja iz mojih dvorova u Hrvatskoj, ve bismo ovdje zaboravili kakav je
ukus peenja."
Sasvim u dnu sobe stoji trono odjeveni dvoranin i skriva se da ne bi primijetili u
njegovim zjenicama golemu optubu. Gledajui ravno u Bakaa i Verbczyja, sva
mu dua proklinje:
"Koljete se kao debele svinje oko pune kopanje a nama svima u kraljevstvu ostaje
samo ono to vama trcne niz situ gubicu!...
Svatko ima svoja spoitavanja, svatko svoje interese, svatko svoje misli. Svatko
objeduje drugoga i iba drugoga pogledima to nose itljive misli.
Stoje oko kraljeve postelje gospoda dravnici kao vuci u selu: tko e uhvatiti plijen
iza kraljeve smrti? Kao da ba zato kralj nee umrijeti.
Najednom, zapadne u duboki san.
Lijenik im dade znak da se udalje, apui im:
- Nakon tog sna kralj e se oporaviti. Bit e krepak i vratit se opet u ivot. Izaite
svi!
Povukli su se, uzeli mladog kralja to spava kao mrtav, omamljen vinom i
makovim zrnjem i ne zna sto se oko njega zbiva.
Odnijeli su ga u njegovu sonu. Kuhar je odmah donio spremljeni napitak i napaja
ga da se probudi iz sna.
U hodniku su Baka i Verbczy stali jedan drugome nasuprot. Nijedan ne govori.
Sve su rekli njihovi pogledi.
Bakau je sad jasno: Verbczyja ne moe izbaciti iz kraljeve milosti, niti iz
kraljeve oporuke. Ovo to je danas uinio, ne moe se zatajiti m podcijeniti.
Mudri dravnik zna to vrijedi taj dananji in u oima kralja, pa i u oima svih
koji to budu doznali.
I Verbczy zna: Bakaa ne moe odgurnuti od kralja ni preuzeti njegovu vlast za
kojom je on ve godinama tako eznuo. Uspijevalo mu je Bakaa samo nadmudriti
kojom lukavtinom.
Samo na as. Da mu je uspjelo u Hrvatskoj pronai nezakonitog kraljevia, sina
Ivana Korvina, i predati ga kralju Vladislavu, time bi kupio od kralja Bakaevu
vlast.
U Hrvatskoj srea mu nije posluila. Draenia je razotkrio Kuevi, a u Lukavcu
zatoena Gordana pomrsila mu je raune, razbila sve lijepe osnove i zapravo iz
ruke ugrabila djeaka Ivana i po tome Bakaevu vlast.
Sad je vratio kralju Vladislavu sina kojeg su mu htjeli oteti. To jo uvijek nije
dosta. Uza sve to djelo ne moe se doepati vlasti kancelara Bakaa. Mora se,
dakle, s njim nagoditi.
I on, Baka, nosi istu misao. Ne moe se osloboditi Verbczyja koji mu je stalno
na smetnji. Vjeito eli kod kralja vrijediti vie od njega i stalno se sa svojim
pristaama bori kako bi sruio kancelara i sam zasjeo na njegov stolac.
Dok stoje tako jedan nasuprot drugome i gledaju se prodorno - prozrijevaju se
sasvim. Jedan i drugi je svjestan koliko je kome na putu. Svjesni su i u tome da ni
jedan nije kadar sruiti drugoga i stupiti na njegovo mjesto.
Dakle, valja sklopiti savez. Kad ni jedan ne moe odnijeti plijen sam, valja ga
podijeliti.
I Baka mu veli tiho:
- Mi imamo jo neto meusobno ugovoriti?
- Ba na to i ekam - odgovori Verbczy mirno.
- Doite sa mnom - zovne kancelar takmaca.
Otili su u kraljevske urede gdje nema nikoga.
Tamo su sjeli i raspravljali o najvanijim pitanjima kraljevstva: kako e izmeu
sebe podijeliti vlast i njezine probitke.
Jednostavno, hladnokrvno, kao da slau raune.
Podijelie sve slube na dvoru i kraljevstvu izmeu sebe i svojih pristaa. Zatim
dovri Baka:
- Mi emo, uzvieni gospodine Verbczy, jednako dijeliti i asti i riznike dohotke -
a bit e toga dosta. Mladom kralju, - djeaku, dok ne bude punoljetan, uistinu
mnogo ne treba. Mi emo, naravno, brinuti da mu utedimo do te punoljetnosti
koliko je potrebno. Jednom rijei, mi smo sve tono utanaili, a ja izjavljujem da
e moj neak Draeni, moj jedini batinik ogromnog bogatstva, uprositi baronesu
Ilonku Ferenczy, kerku vaeg neaka gospodina Franje Ferenczyja - i s njome
vjenati.
- S tim sam vrlo zadovoljan - odgovori Baka. - Ali upozoravam vas: taj mladi
nije u Ugarskoj. Vi ste ga poslali u prosce Vojani Keglevi. Kako se to slae s
vaim obeanjem?
"Ve i to zna! - razljuti se gospodin Verbczy, ali se nasmije kao da govori o
neem to je davno ve izgubilo svaku vrijednost:
- Vi znate: htio sam kraljevstvo osloboditi Petra Berislavia, a nisam naao drugog
puta nego ono to ve sami znate - da Keglevia gurnemo naprijed. To sam mislio
postii pomou moga neaka da oeni Vojanu. No im sam uo da se sam Keglevi
ustruavao prihvatiti banstvo, smjesta sam poslao brzoteu neka mojeg neaka
vrati. Moram priznati: Draeni se strahovito bunio protiv Vojane jer je do ludila
zaljubljen u baronesu Ilonku.
- A to je s Vilenom Berislavievom? Ludovao je za njom...?
- S njom? Zar ne znate? Ta ona mu je bila samo ljubavnica. Tu nema ni govora o
kakvoj ljubavi. Jest, oni bi htjeli da je moj neak uzme, ali on nee ni da uje.
Valjda nee uzeti svoju ljubavnicu?! Nema ni govora ni o jednoj drugoj nego o
Ilonki. Samo o njoj sanja. No, naa zajednika, moja i vaa osnova, bila je da
Berislavia maknemo. A da to Hrvati ne spoitavaju vama, imao sam to uiniti ja -
oito niste to zaboravili. I poto je ta osnova propala, smjesta sam dao vratiti
Draenia to je on od sveg srca radosno prihvatio.
- I ve se vraa?
- S ushienjem! Lud je od sree to ne mora uzeti Vojanu - a kad e saznati da mu
je namijenjena Ilonka, podivljat e od radosti.
Baka ljubi ker svojeg neaka. Jedino njoj poklanja svoje srce i novac. A Draeni
je batinik ogromnog Verbczyjevog bogatstva. Time e svoju ljubimicu uiniti jo
veom bogataicom.
- Mogu li se pouzdati u to? - pita Baka Verbczyja - da je va neak ljubi i da e
je uistinu zaprositi? Djevojka mi je neizmjerno draga.
- Ba kao meni moj neak. Ne brinite, on e biti sretan to joj se smije pribliiti.
Dosele mu lijepa Ilonka nije dala znak da bi se usudio tako visoko uzdii svoj
pogled...
- Sad mu je dozvoljeno. im se vrati, neka doe u prosce. Mi smo, dakle, uzvieni
gospodine Verbczy - vi i ja - sklopili savez?
- Jest, sklopili na ast i obraz.
- Pazite da ne bi dolo do izigravanja?!
- Nikada! - odgovori Verbczy. - Ni do smrti!
I pruili su jedan drugome ruku.
Ovim su asom stavili peat na svoj usmeni ugovor da podijele vlast nakon smrti
kralja Vladislava - kao to je nose danas.
Bilo je jasno: Verbczy se ne moe vratiti u svoju palau, a da se ne bi susreo ili
ne bi bio napadnut od Zapolje i njegovih pristaa. Stoga je Baka odredio neka
Verbczy sa svojim momcima ostane u dvoru tako dugo dok mine pogibelj od
Zapolje.
Malo zatim se Verbczy naao sa svojim prijateljem koji mu je u jednoj od
kraljevskih odaja donio vijest o Zapoljinoj uroti. Verbczy udari prijatelja po
ramenu:
- Zna, bilo bi sramotno da ti naplatim zlatom to si mi donio vijest o uroti...
- Moda ne bi bilo ba tako sramotno - jer u mene je prazna monja...
- I u mene - veli Verbczy. - Imam imanja koja slabo nose - zemlju ne moe
pretvoriti u cekine...
"krta mjeino" - ljuti se njegov prijatelj u sebi, videi da mu Verbczy nee ba
nita naplatiti.
- Ali ekaj - opet e uzvieni gospodin. - Nai u za tebe dobru slubu - ova ti
vrijedi dok ivi, a zlato se brzo potroi!
- Pogledaj kakva mi je samo odora. Svu sam unitio na putu za tebe - pokazuje
plemi.
- Da, da, vidim, dobit e jednu od mojih dobrih odora. I konja u ti dati, itavog
peenog kopuna, i suhog mesa, i bavicu vina za put.
- Kako? Opet me kani poslati na put?
- Ti si moja srea! Zato e pojahati k mojim prijateljima - Andrssyju i njegovim
roacima i svima koji su sino pobjegli i ostavili me, ne htijui sa mnom u dvor.
Reci im: svezao sam se s Bakaem do smrti! I zato odsele mogu pristupiti k meni
kao moji pristae i sudionici samo oni velikai koji imaju dosta otvorene monje da
uzmognu plaati trokove kad dolaze u Budim. I jo im reci: vlast je stara
kurtizana koja mora uzdravati svoje mlade miljenike. Ali uvijek je jedan od njih
glavni i njezin posrednik koji mora drati u redu svu tu rulju to srlja u njezino
krilo i prima svoju naplatu. A taj prvi gospodar ove rulje sam ja! Nitko ne moe u
odaje kurtizane bez moje privole i bez moje volje. Nitko ne moe do nje ako mu ja
ne otvorim vrata. A ja u odsada od svakoga traiti maltarinu!... 1
Kraljevskom odajom odzvanja podmukli smijeh radosti gospodina Verbczyja.
Osjea se kao da sjedi na prijestolju, kao da su ga krunili za kralja.



Vojvodin roak bane u sveanu dvoranu Zapoljine palae. Curi mu krv s ela i lica
kao da je zadobio stotinu rana.
Poput potresa poljuljala je zla vijest okupljene svatove.
- Izdaja! Izdaja! - viu prijetei.
- Samo nam je izdaja mogla baciti na put Verbczyja - objanjava ranjeni, ne
brinui se za svoju ozljedu i pripovijeda kako je bilo. Vojvoda Zapolja slua blijed,
mrk, ne grdi, ne kune, ve razlae:
- Tko bi mogao odati moje namjere? Znali su to danas samo moji najblii, a ni
jednom od njih ne treba novaca. Ne moe biti, dakle, podmienja. Reci, kako vas
je mogao Verbczy doekati ovako u perivoju poto je Gabor imao sve u svojoj
ruci?
Smjesta se meu plemiima nae jedan koji vojvodi odgovori:
- Vaa vojvodska milosti, malo prije sam doznao: vai glasnici su putovali
pretprolu no u Erdelj i zadrali se na putnoj postaji nedaleko od Budima. Nali su
ih tamo potpuno pijane. Krmar ree: kockali su i potukli se s nekim putnikom,
plemiem, zatim su se prijetili vaim imenom. Oito je taj putnik bio Verbczyjev
pristaa i mogao je po izjavama tih pijanih glasnika zamisliti o emu se radi. Ovog
asa mi to pada na um.
Mrko pogleda vojvoda okolo i zapita:
- Tko su bili ti glasnici?
- Neaci vaeg prijatelja Gomora.
Bijesan pogled oine ih nemilice. Vojvoda zakripi zubima.
Rekavi to, vojvoda naredi gospodi:
- Svi na konje i na oruje. Opkolit emo kraljevski dvor i zatraiti da me kralj
primi! Jo nije sve svreno!
Smjesta krene Zapolja prema kraljevskom dvoru. Dvije tisue maloplemia digoe
zaglunu buku. Strae su na kulama. Vojvoda Zapolja javlja strai da se eli
pokloniti njegovu velianstvu.
Sam je kancelar Baka iziao na kulu i dojavi Zapolji:
- Vojvodo, kralj je na umoru. To znaju svi i nadam se da ete potivati njegove
posljednje asove
Vojvoda neko vrijeme uti. Svi ekaju to e odluiti. Onda se okrene svojim
plemiima:
- Nema sumnje, kralj umire. Ne elim ga smetati u tom poslu, potujem njegove
samrtne muke. Mi emo svoje uiniti kad bude sve gotovo.
Sa svim svojim plemiima okrene se vojvoda i proe ispod zidina dvora. Svi su
odobravali njegovu odluku da ostave kralja da mirno umre. Pred umiranjem
svatko je ustuknuo.
- Hajdemo pogledati uzvienog gospodina Verbczyja - mole vojvodu.
I poveo je svoju vojsku u posjet Verbczyju, u njegovu palau. Stigoe tamo i
zakucae na vrata zidina kojima je opasana njegova palaa. Kastelan javi s kule:

1
Maltarina pristojba to su je u feudalno doba ubirali vlasnici podruja za prolaz kroz
maltu, carinarnicu
- Uzvieni gospodin je od juer u kraljevskom dvoru. Nema nikoga u palai do
mene i sluavke. Vaa vojvodska milosti, otvorit u vam vrata, izvolite se uvjeriti -
javlja onaj s kule.
- Reci gospodinu Verbczyju neka sakupi svoju etu i doe mi na bitku. Palau mu
ne kanim razbiti, nisam razbojnik!
Vojvodina odredba nije se sviala maloplemiima. Davno su eljeli razarati zidine
Verbczyja koji je zajedno s kancelarom Bakaem ve toliko godina ugnjetavao
maloplemie, udarajui ih sve veim daama i podavanjima. Zato su i oboavali
vojvodu Zapolju jer im je obeao skinuti s njihovih ramena teke dae. Dru
plemii od elje da razore tu palau i sve to pripada Verbczyju, ali im ne da
Zapoljina odredba. I neki prigovaraju i mrmljaju:
- Nee vrana vrani iskopati oi!... Drugi opet ute, zatomljujui u dui
nezadovoljstvo. Na elu svojih eta obilazi vojvoda budimske ulice, ulijevajui
svim svojim protivnicima strah i trepet. inilo se: zauzet e grad, sve poruiti i
popaliti.
Cijeli se dan i no nije micao iz grada, oekujui kraljevu smrt. Ali jo uvijek nisu
zazvonila posmrtna zvona. Naposljetku je javljeno da se kralj oporavlja. To je
sklonulo vojvodu da se uputi kui u Erdelj nezadovoljan zbog neuspjeha s otmicom
Ljudevita II.
Nakon nekoliko dana pronijeli su glasnici irom zemlje vijest da kralj Vladislav jo
ne kani ostaviti prijestolje oko kojega tri tabora ekaju da pograbe ezlo to e
pasti iz mrtve kraljeve ruke.
Verbczy se opet vratio u svoju palau, odmah odabrao najpouzdanijeg brzoteu i
naloio mu:
- Pojahat e to bre moe u Hrvatsku i potrait mojeg neaka. Evo ti pismo i
novaca.
Gospodin Verbczy samo prema svom neaku nije krt. Poslao mu je dovoljno
pune kese da uzmogne kupili putem vrste, odmorene konje i da se vrati to bre
u Budim.
- Reci mu neka mijenja konje nekoliko puta. O njemu ovisi moja vlast i njegova
budunost.
- Da mu kaem to se sve dogodilo ovih dana? - upita glasnik.
- Sve mu moe razloiti u tanine, ali jo mu reci: odredio sam da uzme za enu
Ilonku Ferenczy, Bakaevu neakinju. Neka se, dakle, smjesta vrati.
- A to ako ne poslua?
- Ako bi se ustruavao, nikad ga neu ni pogledati. Svreno je s nama. Njegova je
enidba s Ilonkom Ferenczy peat mojoj vlasti i njegovom itavom ivotu. I s time
je svreno. uri se da ga stigne bilo gdje. Novca sam ti dao dosta da i ti
uzmogne promijeniti konje. Reci Draeniu: ni jednu drugu ne moe vjenati, ve
samo Bakaevu neakinju!
S tom je uputom brzotea odmah otputovao.

GLAVA DAVORA ANTOLKOVIA

Na Savi, pred mostom, to vodi u Bosnu, drvena kua s nekoliko slamom
natkrivenih sua: posljednja putna postaja na granici Bosne.
Sunce je zapalo. Pred krmom se zaustavili putnici na umornim konjima.
Gostioniar istri.
Zagleda se u viteza u sivom oklopu sa sputenim vizirom i odgovara na njegova
pitanja:
- Ima li putnika u kui?
- Otkad su neki Ugri ostavljali Bosnu nikoga nije bilo.
- Ugri? Zna li kako su se zvali?
- Gdje bih se usudio pitati, ali sjeam se: jedan je bio vrst, bradat mukarac,
putovao je ravno u Bosnu i opet natrag. Momci su govorili da je bio kod naeg
hrvatskog bana kamo su ga poslala visoka gospoda.
- A onaj drugi?
- Isto Ugrin, u pratnji su bila dvojica naih i rekoe: plemi ide Draeniu i nosi mu
poruku Jelenka Kuevia koji je stekao koji je stekao veliku slavu na bojitu. On e
se pobiti s Draeniem. Odonda nije bilo nikoga.
- Spremaj neto za veeru za nas i momke. elimo to prije na poinak. Sigurno
ima poteni leaj?
- Imam dvije komore, samo uite u gostinjsku sobu, odmah e biti jela.
Momci spremaju konje pod strehu, hrane ih sijenom, a tada posjedae na slamu i
ekaju jelo. U gostionici su trojica. Onaj u sivom oklopu digne vizir i nasmijei se:
- Tu nema nikoga tko bi me prepoznao. Napokon, tko danas misli na Antolkovia!
Imaju u Budimu teih briga. Kralj boluje, a tri stranke se natjeu koja e zavladati
uz kralja, djeaka i tako su zaboravili na mene. Dobro je tako!
- to mislite, gospodine Davore - pita ga mladi plemi - kada emo se vratiti u
Turopolje?
- Sada moramo prijei najtei dio puta. Bosna je brdovita i tamo nema udobnih
putnih postaja, najee se spava pod vedrim nebom. Vas ste dvojica mladi, kad
u ja izdrati, zato ne biste i vi. Gdje su nai s vojskom, ne mogu ni slutiti, no
poznajem puteve pa emo ih ve nai.
Uutjeli su. Dva mlada plemia koji prate Davora zamislili se u neizvjesnu daljinu
puta koju moraju proi u brdovitu kraju u kojem nisu nikad bili.
Krmar donese jela i pia. Brzo su poveerali, a onda se smjestili u dvije
komorice. Dvojica mladih plemia u jednu, a Davor u drugu. Ugasio je svijeu. Tek
se stao razodijevati, kad se u dvoritu zauje topot konja. Kroz prozor dolaze do
njega glasovi. Neki mlaahni glas ivo raspravlja s krmarom, zatim se uju
estoke rijei:
- Ovuda je juer projahala povorka jahaa i otila preko Save?
- Nije, milostivi gospodine - odgovara krmar - ve dugo nije nitko preao Savu.
- Lae, potkupili su te - estoko e grubi glas. - Na proloj putnoj postaji rekli su
nam da se jedna eta momaka sa tri plemia uputila prema Savi, dakle, prela je
preko mosta. Kada i u koje doba?
Krmar se stao zaklinjali da nitko nije projahao preko u Bosnu.
- Nikoga nisam vidio, tako mi sunca, do ovih koji su stigli veeras, a nisu prelazili
Savu.
- Kako? Danas su stigli? Kakvi gosti? - i glas zapovjedajueg mladia se snizio. -
Tko su? Gdje su?
- Tri plemia, dvojica spavaju u jednoj komorici, drugi je sam, a njihovi momci
tamo su u onoj zadnjoj sui.
Najednom nastane tiina, uje se neki apat, zatim tih latinski razgovor.
- Tko bi to mogao biti? Ispitaj krmara kako izgledaju.
Na upit ovjek objanjava:
- Dvojica su mladi, jedan je visok i bradat.
- U sivom oklopu? - upadne potiho pitanje.
- Jest, jest tako je. Ako vam je prijatelj, probudit u ga.
- Ne, ne, ekaj. Najprije elimo jela i pia.
I nastaje tiina. Antolkovi prisloni uho kraj prozora.
- To je on - sivi oklopnik! Ba nara ide ravno u ake - sasvim je tiho primijetio
neki ovjek vani.
Antolkovi je uo njihov razgovor samo djelomino, ali ve osjea: radi se o
njemu. Uto e netko izvana:
- Reci tome gospodinu vitezu da e za ovu no podijeliti komoru s novim gostom
koji je isto tako vitez kao on. Kad ima samo dvije sobe, ne moe biti drugaije.
Reci, putujem s bratom u Bosnu, nee mu biti ao ako nam dade mjesta. A sad
daj jelo i pie!
Antolkovi ostavi svoju komoricu i prijee preko trijema u sobu gdje su se
smjestili pratioci. Probudi ih i upozori:
- Djeaci, nema spavanja! Netko me trai. Prijatelj nije. Ostat u s vama. uo sam
ih govoriti jezikom koji dokazuje da su iz Budima. Dakle, mogla bi nas iznenaditi
prilika da se malo pobijemo.
Mladi ljudi i Antolkovi iznenaeni su nenadanim dolaskom nekih ljudi iz Ugarske
koji trae njega. Ne sluti nikako zato ga trae i to hoe s njime. aptali su kako
e im ravno u ake, dakle, namjere su im oite.
- ujte, djeaci, kad bi me snala kakva nevolja od ovih vani - tko zna koliko
imaju momaka? - odnesite pozdrav mojeg srca mojoj dragoj jedinoj Jasenki i
mojem Vojku. Razumijete li?
Bude im tjeskobno oko srca, ali odluno se spremaju za borbu.
Na vratima se uje lako kucanje.
Spremili su oruje na obranu, dok jedan od mladia pita:
- Tko je? to hoete?
uo se odgovor krmara:
- Uzalud kucam na drugoj komorici, vitez je ostavio sobu. Gdje je?
Antolkovi sam otvori vrata. Krmar nosi malo svjetlo. Veoma je uplaen. Oito
nita dobro ne oekuje od svojih novih gostiju. Sagne se k Antolkoviu i apne:
- Oni vani su iz Budima i vrlo bahati, prijete mi da e me ispei na ognju ako im
neto poblie ne kaem o vama. Trae sivog oklopnika. Nee biti dobro. Hoe vau
komoru.
- Ti si ovdje u ovoj zemlji roen i othranjen! - veli Antolkovi.
- I ako nisi hulja, onda e pomoi nama, a da oni nee to ni slutiti.
- Tako mi sree, bit u s vama! - veli on. - Vi ste moji, a ja sam va.
- uj sad to u ti kazati. Reci im: nisi ni znao, vitez je preao k svojim pratiocima
i sva trojica spavaju u komori. Kad odlazimo to ne zna jer ti nismo nita rekli.
Naim pak momcima spretno apni da svakog asa budu spremni na borbu.
ovjek izlazi, a Davor Antolkovi razmilja:
- Tjeraju me iz Budima. Moda su saznali za moj put u Njemaku ili su moda
ucijenili moju glavu, a ja o tom nita ne znam.
- Bit e tako - potvrde mladi plemii iz Turopolja. - Dugo nas nije bilo dok smo
putovali u Njemaku. Sad smo se nali s neprijateljem pod istim krovom.
- Ako nee oni ekati sutranji dan, onda bismo se morali pobiti u toj tamnoj noi i
lako bi nam bilo pobjei. Ne vjerujem da su tako ludi. ekat e oni zoru i paziti da
im ne pobjegnemo.
S druge strane kue opet se pojavio krmar i donio vijest:
- Momci iz Budima meusobno apu kako e vas sutra uhvatiti kad svane zora, a
sada su opkolili svu krmu da ne moete pobjei. Nee biti dobro!
Krmar iezne, a oni zasunue vrata i smjesta se dogovore: dvojica e spavati, a
trei bdjeti da ipak steknu snage za sutranji dan.
Mladi su ljudi, unato brizi, usnuli dubokim snom, Antolkovi je bdio. Kad se
probudio jedan od pratilaca, Davor legne da malo otpoine.
itavu no nita se nije micalo u krmi.
Zabijelila je zora. Antolkovi i drugovi provire kroz pukotine drvenih kapaka na
prozoru.
- Opkoljeni smo! Nema nam izlaza iz tog obrua.
- Bilo kako, gospodine Davore, mi emo se uz vas boriti do posljednjeg daha,
premda nema mnogo nade da emo mnogo zraka udahnuti u toj zemlji.
- ekajte momci, da se posavjetujemo.
Izvana dopiru glasovi i rzanje konja. Trojica u komorici brzo se spremili na otpor.
Iz vana se uje pitanje:
- to to radite, momci? Vi putujete, a vai jo spavaju?
- ujete li - upozori Antolkovi pratioce - to pitaju za nas. udno im je to mi ne
izlazimo. Jo e malo priekati.
I sluaju kako vani netko ispituje momke idu li u Bosnu, a onda ih nutkaju da
probude svoje gospodare.
- Ako budu tako dugo spavali, nee nikad stii do veeri na buduu putnu postaju,
a u Bosni ba nije ugodno ostati meu gorama bez krova.
- Most su posjeli - apne mladi Antolkoviu - ne moemo preko bez boja. I tako s
one strane zagradili su cestu i porazdijelili momke da nas uhvate.
Najzad Antolkovi odredi:
- Nema druge - otvori taj kapak, pa da zovemo krmara.
Stadoe kroz prozor dozivati krmara da uzme naplatu za prenoite i za sijeno.
ine se kao da i ne vide one strance i kao da ih nimalo ne zanimaju. Ali ve po
njihovim pogledima biva jasno da vrebaju na njih. Osjeaju: sprema se bitka.
Krmar nije doao k prozoru, ve ulazi k njima kroz vrata i apne:
- Ne moete preko mosta, niti natrag, njih je odvie!
Nije dobio odgovor. Vani stoje Antolkovievi momci osedlani i spremni, ali su iza
njihovih lea budimski konjanici opkolili krmu.
Antolkovi promatra svoje momke i one neprijateljske i izmjeri daljinu koja ih
dijeli.
Zamalo se vrata putne postaje otvore. Na pragu se pojavi ovjek u sivom oklopu s
vizirom na licu. Neprijateljski konjanici oko krme ekaju. On se priinjava kao da
ih ne opaa. Neto popravlja na svojem oklopu. U asu skoi izmeu njih i proe
do konja koji ekaju Antolkovia i pratioce. Jo se nisu mogli snai, niti je tko
mogao neto uiniti, sivi oklopnik bacio se na sedlo, pritegao uzde i jurne u bijeg
iza krme preko ivice i preko vrta. Udari ledinom prema sjeveru.
Onda je krenuo putem koji vodi natrag, a ne u Bosnu. Daleko tamo tee potok.
Onkraj potoka je gutara. Oito je tamo nakanio da se sakrije vidu neprijatelja.
Opazivi to se dogodilo, Budimci pohite svojim gospodarima koji su za to vrijeme
sjedili za dorukom u gostinjskoj sobi. Dvoje brae istre iz kue, zapovijedaju i
sjedaju na konje.
- Za njim! Svi za njim! Opkolite ga! Uhvatite! Svi konjanici i oni tamo s mosta,
skoknite i zadrite ga. Jedni slijeva, a drugi zdesna. Pokuajte ga pretei i baciti
mu se na put. Naprijed!
Trkom se bacili za Sivim oklopnikom.
Ve je daleko naprijed preskoio ivicu i dojahao na poljanu. Antolkovievi momci
htjedoe poi za njim, ali jedan od Antolkovievih pratilaca dade im kroz prozor
znak da ostanu na miru. to to ima da znai? Uzbueni su i gledaju kako
neprijatelj goni njihova gospodara, a oni ne idu u pomo.
Budimci gone Sivog oklopnika. Skau preko ivice, a zatim preko poljane.
Pred krmom stoji krmar i Antolkovievi momci. Odjednom iziu iz komore dva
plemia s vizirom na licu, skoe na dva osedlana konja to su ih priredili momci za
njih.
- Ostanite ovdje, zatvorite im put, ako bi htjeli preko mosta za nama - naloi im
jedan, dok je drugi ve daleko naprijed pojahao preko mosta s kojega je
progonitelj pozvao momke da jure Sivog oklopnika.
Ve ga slijedi drugi plemi i zamalo su obojica stigli onkraj mosta gdje se die
umoviti kraj.
Nestali su u jednom klancu.
Tamo daleko, iza putne postaje, sve se usredotoilo na potjeru za bjeguncem.
Nitko se ne ogledava natrag i ne pazi to se tamo dogaa. Sve je nagnulo bez
daha za oklopnikom. Preskoi li potok, moe nestati u gutaru. Odande vode tri
puteljka i nitko ne moe otkriti kojim je smjerom otiao kroz nepreglednu umu.
Sivi oklopnik juri. Ve je stigao do potoka. Konj poskoi -- eto ga na drugoj obali.
Ali spotakne mu se noga. ivotinja padne...
Uzalud ga nastoji konjanik pridii. Sa slomljenom nogom lei konj na poljani. To
da progonitelju poleta: jo bre u potjeru!
Sivi oklopnik ne moe dalje. Sad je njihov. Povukao se u ikaru i nestaje im s vida.
Uzalud - kad nema konja. Iza lea potjere netko vie i doziva, ali nitko se ne
obazire na to. Svi su poskakali preko potoka i dali se u potragu za iezlim
vitezom.
- Gospodine plemeniti - javlja netko od potjere mladom plemiu u odori ugarskog
plemia. - Pobjegoe plemii sivog oklopnika.
- Dovraga i oni! Traite sivog oklopnika, njega trebamo!
Traili su ga i brzo pronali u gutari. Udarie prema njemu.
- Amo va ma! - vikne mladi budimski plemi, a ispod vizira odgovara mu glas
otar i buan:
- iv ne predajem maa! - I stade u stav obrane.
Neko je vrijeme odbijao navalu, zatitivi lea gutarom, ali su se konjanici
prebacili k njemu straga iza grmlja, prokrili sebi put k njemu, uhvatili ga i
svezali.
- Sad s nama ravno u Budim, gospodine Antolkoviu - veli mu plemi, koji je
zapovijedao. On ne odgovara. Dolazi brat progonitelja. Obojica su veseli:
- Napokon smo ga uhvatili! Gospodin Verbczy e nas dobro nagraditi.
Vode Sivog oklopnika i odreuju da mu dovedu konja. Svezat e ga zajedno s
uzdama dvojice plemia, on e jahati u sredini, a ona dvojica postrance.
- Neete nas putem moi prevariti, gospodine Antolkoviu, Mi smo mladi i jaki.
Nikako nam se ne moete istrgnuti - dakle, ne pokuavajte!
- Svreno je! - veli mukli glas.
- Bjeali ste, a to nije ba jako junaki...
- Pred razbojnicima ovjek uvijek bjei!
- Skini mu vizir, da vidimo nije li jako ostario, onda e nam put odugovlaiti.
Sivi je oklopnik svezan. Ne moe se braniti. Jedan od vojnika otkopa mu vizir i
skine ga.
Zapanjeno kliknue oba mladia. Ispod vizira pojavilo se sasvim mlado lice to
nimalo ne nalikuje onome kojega trae.
- To nije Antolkovi!
Dok su se oni jedva snali od zapanienja, voa budimskih konjanika vikne:
- Tko je onda ovaj?
- Plemi sam iz Turopolja.
- A gdje je izdajica kojega traimo?
- Ne poznajem nikakvog izdajicu, niti onoga kojega vi traite.
- Samo on nosi sivi oklop. l juer je uveer bio pod ovim krovom. Nije mogao
pobjei.
- to ja znam, gospodo! Ja nosim sivi oklop u Turopolju kao i svi moji drugovi u
naem turopoljskom banderiju.
Savjetuju se to bi mislili o tome, kad dohiti konjanik i prokri put do dvojice
budimskih plemia:
- Plemeniti gospodine rekao sam vam: dva su plemia pobjegla preko mosta.
- Tko su ta dvojica? - pitaju mladia. Onaj u sivom oklopu odgovori:
- to ja znam? Bit e moji drugovi. Sva smo trojica putovali na bojite u Bosnu.
- Nije tako. Onaj u sivom oklopu imao je juer dugu prosijedu bradu. To je vidio i
krmar i njegovi ljudi.
Mladim budimcima nije jasno, ali njihov je etovoa dosjetljiviji i spomene:
- Izigrali su nas. Prevara je to, pravi je pobjegao, izmijenili su oklope.
- Svi brzo u potjeru! - odrede braa.
Strahovitim se trkom vraaju prema putnoj postaji za bjeguncima. Na ledini,
onkraj potoka, ostavili su mladog turopoljskog plemia u sivom oklopu. On im ne
treba. Pun brige gleda za njima i uzdie:
"Da nije konj slomio nogu, mogao sam ih zavaravati do kasne veeri, a onda bi
Antolkoviu ve davno nestalo traga!"
Uspeo se na stablo da bolje vidi to se dogaa preko mosta. Tamo stoje
Antolkovievi momci i pokuavaju da bar malo vremena zadre neprijateljeve
momke. Postavili se pred most i upustili u borbu. Onih iz Budima ima jo jedanput
toliko i nakon kratkog sukoba morali su popustiti budimskim momcima. I bunim
su tropotom projurili drvenim mostom.
Na raskru se zaustavili. Jedan je put vodio u umu, drugi u klanac. Najprije su
provjerili nije li se bjegunac sakrio s one strane ume. Uzalud istrauju. Ne vide
nikoga. Zatim se vrate i uzmu smjer klancem.
Zaokretali su vijugavim puteljkom kako se klanac neprestano okretao oko visokog
brda. Najednom krikne jedan od jahaa:
- Eno, tamo vidim dvojicu!
- Naprijed momci! Tko uhvati onoga s bradom, tome deset cekina!
Konji zavritae od otrih mamuza to su im momci zatjerali u tijelo. Obeanje ih
gotovo podivljalo kao da se utrkuju na ivot u smrt.
Naprijed je najbrim trkom pojahao Antolkovi s mladim plemiem. Opazie iza
sebe potjeru.
- Otkrili su varku prerano. Tko zna to se dogodilo s naim mladim drugom da su
ga uhvatili? On je najbri jaha, neto se nepredvieno moralo dogoditi. Pojurimo
u umu - predlae mladi.
- Ako je pregusta, ne moemo dalje, onda smo se tek predali. Oslonimo se na
svoje konje.
Ovako se gone neko vrijeme. Bjegunci su naili na dva puteljka upravo protivnim
smjerom. Zaobili su mali humak i onda stigli pred veliko brdo. Uspon bi ih
zadravao. Valja brdo obilaziti.
Cijelo prijepodne traje ta trka bez daha i odmora. Oni koji bjee stalno izabiru
nove smjerova i puteljke kojim bi se sklonili, i oni u potjeri istrauju njihov trag i
jure za njima. Premda Antolkovi dobro pozna puteve ovoga kraja od doba kad se
ovdje borio na bojnom polju, ipak ih ne moe iskoristiti kako bi trebalo. Glavnim
putem ne moe izbjei potjeri, a obilazni putevi su opasni da im se konji ne
umore.
Najednom su izili na istinu. To ih neugodno dirne. Sad e ih neprijatelj ugledati
iz daljine.
Antolkovi odlui prijei preko polja da stigne opet do brda gdje se moe lake
zatititi. No, razabire da potjera ima mnogo bolje bolje konje od njega pa su mu
stalno na tragu.
Kad bi barem pala no, mogao bi se zakloniti u umovitom klancu ili brdu. U
mraku noi bilo bi lake - na suncu prate ga lupei po tragu. Ipak se ne da. Do
posljednjeg e daha izdrati, makar pao zajedno s konjem. Mladi pratilac
najednom vikne:
- Gospodine, ve su blie. Vi kao da ste klonuli? ekajte ja u, toboe, pasti s
konja, a onda im pokazati krivi put kojim ste navodno vi odjurili - zatim se sakrite.
Mene e ostaviti.
- Nee! Stanite uza me. Ako padnem od nemoi, pogubit e me, a ti mora
odnijeti banu Berislaviu, Damiru i vojvodi, vano pismo koje alje netko. I odnesi
moj posljednji pozdrav dragoj Jasenki i mojem sinu - sretniku!
Mladi ostane uz Antolkovia.
Sunce je pripeklo poljanom da su konji posrtali od ee i more. Antolkoviu se
smrai pred oima kao da je pomrina sunca. Ali jo se dri. Nee popustiti.
- Oni straga se pribliavaju - apne mladi.
- Reci gdje su? - pita Antolkovi mladia.
- Na sredini poljane - i gone svoje konje kao da nisu ivotinje, ve avoli!
Antolkovi nita ne vidi pred sobom,, ali osjea u rukama uzde i nee ih pustiti
tako dugo dok ga ne ostavi svijest.
- Naprijed - u hlad... pod stabla... - odreuje, a da i ne vidi kamo upuuje
pratioca.
 NA PUTU U DOMOVINU
Pobjednici putuju kui. Prolaze klancima uskim kao izmeu dva zida nad kojima se
samo danju vidi pokoji komadi neba. Katkad izlaze na istinu i irinu pa se opet
uspinju i sputaju. Prolazi ogromna banova vojska cijele dane, a kad bi pala no,
zaustavljaju se u kakvoj dolini ili na brdu, razapinju atore za starije plemie i
bana, loe oganj do priprave neto topla jela, sjedaju naokolo i raspravljaju. to
se vie pribliavaju k Savi iza koje su njihovi domovi, to manje govore o ratu, o
neprijatelju. Sve vie blijede u njihovim uspomenama dogaaji na bojnom polju, a
sve vie se uskrisuje spomen na njihove domove.
I obuzima ih elja da govore cijelim putem o svojim kuama. Svatko ima svojih
sjeanja od prije godinu dana kad su otili na bojno polje da brane svoju bosansku
zemlju od neprijatelja. A kad su ve iscrpli sve uspomene, koliko su, opratajui
se, otrli suza svojim enama, majkama, djeci i sestrama, onda polaze dalje u
prolost svojeg doma. Pripovijedaju o davnim vremenima: kako su se enili, kako
se raala djeca, priaju o onome to je bilo davno, a sada se sve to obnavlja u
njihovim duama. Moraju govoriti o domu. Ne mogu, a da ne bi govorili. im su
jedan dan blie kui, opet svraaju razgovor na one koji ih ekaju.
Bojovnici iz dalekih krajeva sjede u jednoj skupini oko ognjita, a jedan o drugom
ne zna nita. I prihvaaju to neznanje objeruke, samo da mogu pripovijedati o
svom domu. Dok jedni pripovijedaju, drugi sluaju, onda se opet izmjenjuju. Svi
dolaze na red da olakaju svoje srce. Ono je to nestrpljivije to se vie pribliavaju
kui.
I danas su sjeli na zemlju oko ognjita. Prostrli su haljetke, gunjeve, sjeli na
svenje. Sunce je pripeklo. U znoju okupana vojska sada je posjela po travi na
malom brdu, loi ognjita i sprema malo veere.
Sunce se priklanja visoinama i zamalo e sklonuti rumeno lice. Vojvoda Iloki,
Damir Brezoviki, krki knezovi i njihovi prijatelji zaloili su suhog kuhanog mesa,
sira i kruha i popili neto malo vina pa raspravljaju, ale se i naposljetku se i oni
vraaju svagdanjem razgovoru o svojoj kui.
Za bana biskupa Berislavia podigli su ator. Tijelo mu je oslabilo. Godinu dana
oskudijevao je na bojnom polju na svakoj udobnosti, leao na zemlji i jeo esto
samo kruh. Svi ga paze i uvaju. Jedva su ga nagovorili da se povue u ator to
mu ga digoe i tamo mu na zemlju prostrli pokrivae. Damir sjedi njemu nasuprot.
I ban Petar Berislavi ima svoj dom o kojem svakog predveerja rado raspravlja,
najvie s Damirom. Najprije ispituje mladog junaka o njegovu domu da bi mu
ugodio, a zatim veli:
- I mene obuzima enja za domom koji je u tolikoj nevolji. Da, vidite, vi imate
svoju kuu, svoj dvor, a ja imam itavu Hrvatsku. Ona je moj dom i moja kua, sa
svih krajeva opkoljena neprijateljima. I nevolja je moja velika. Svake veeri
razmiljam to u prije uzeti u ruke kad se vratim kui. Kakve e me tamo
doekati teke neprilike? Kakve su zloe poinili Budimci, ili je brat bratu poinio
zlo? Koliko su budimski kraljevski carinici nepravedno ubrali od naih starih
plemia koji su osijedili na bojnom polju i sada nemaju mira pod stare dane?
Ono malo to im je ostalo nakon boja otimaju im kraljevskitridesetnici, brodari i
drugi. A otimaju i meni, banu, od onoga to imama za vojsku. Velika je to muka.
Ne moe sve lako rijeiti. Nema novca da namirim i najvee potrebe vojske i sve
to mi je dunost kao bana.
- Mnogo ste, svijetli bane, potroili novca na ovu veliku vojnu.
- Punu godinu dana biti na bojitu s tolikom vojskom. Istina, dobro sam zagrabio u
sve depove.
- Dunost nam je dati, svjetli bane.
- Znam, i meni je bila dunost isprazniti do dna svoju monju, i to sam uinio, ali,
znaj, potroio sam sav novac svoje brae da uzdrim vojsku i branim nau Bosnu
od Turaka. Potroio sam mnogo novaca, a jo sam vie prolio krvi. Mnogo je naih
hrabrih junaka ostalo na bojnom polju. Najvie maloplemia koji su uvijek prvi u
borbi, ali i vieg je plemstva palo u Bosni. Mui me to kad razmiljam, a opet,
branili smo svoju zemlju u kojoj ivi na rod. Beskrajno godina branimo i
natapamo krvlju tu zemljicu, a niotkud pomoi. Zato mislim: neu nikada pustiti
ma iz ruke pa bilo to mu drago. Da jednom mogu osloboditi Bosnu i spojiti je s
naim krajevima, pa da onda ivi sretna u blagostanju. Da ne bi krivo shvatio
moje jadikovanje: ne marim to sam potroio sav novac svoje brae i oni danas
nemaju moda ni jednog zlatnika u kui. Moje jadikovanje je plod razoaranja to
smo ga doivjeli opet od Budima. Ni sada nam nisu poslali ni novaca ni vojnika.
Reci, nije li to njihova poruga kad nam uskrauju pomo, a mi sami moramo
prolijevati svoju krv i sve svoje monje isprazniti da branimo neprijatelju prijei
preko nae Bosne i nae Hrvatske i Slavonije u Ugarsku. Mi branimo njih da oni
mogu mirno sjediti u mramornom gradu kralja Matijaa i slati samo svoje
tridesetnike u nau zemlju da pobiru to ih ide i to ih ne ide.
- Svijetli bane, to je ono to prisiljava vojvodu Ilokoga i mene da uz Antolkovia
pripremimo druge neka ostave to nezahvalno kraljevstvo, tu vezu koju su htjeli
nai prei, nadajui se bratskoj pomoi.
- Da, nai su prei uinili zlo, ali tko im moe spoitavati to su se prevarili? Vidi,
Damire, junaci smo po rodu i po krvi i srcu l duhu, ali nekako nam vid nije
dalekosean. Ne vidimo dosta daleko i ne znamo ni prosuditi onoga s kim
sklapamo saveze. Pred nama je magla. Vjerujemo ako nam prue ruku na
prijateljstvo i ne osjetimo kada ta ruka znai ropstvo. Kad nam tko prua svoju
ruku, trebalo bi prije uvijek dobro prosuditi, nee li nam ta ruka, koja nam se
danas prua, sutra svezati oko nas lanac? Prevarili su se nai prei kruto, ali
uzalud jadikovati, valja hrabro nositi sudbinu i boriti se.
- Nee biti mira ni sree, pravde ni slobode u toj zemlji ako se ne oslobodimo
naih "pobratima".
- Osloboditi se njih bilo bi lako kad ne bi bilo tog neprijatelja to nam harai
Bosnom.
Velike tamne oi biskupove dignu se k Damiru:
- I ja bih to elio, ali velike su to stvari. Ne govorimo danas o tome.
Damir ustane i oprosti se da Berislavi uzmogne otpoinuti.
Ali ban ne moe usnuti. Sjedi na panju to su mu ga dogurali u ator i pokrili
pokrivaem. To je biskupova postelja vie od godinu dana. Kad mu nitko ne gleda
u blijedo, upalo lice, moe se prepustiti svojim mislima. Pobjeda i primirje njega
ne opajaju ushienjem, a to mora pred drugima sakrivati. Nizato ne bi htio
pomutiti njihov uitak od pobjede i povratka kui. Tko zna, nee li taj uitak biti
vrlo kratkotrajan? Mudri ban i vojskovoa pozna neprijatelja. Zna koliko se smije
pouzdati u sklopljeni mir, a jo manje se smije pouzdati u pomo Budima.
Hrvatska je izmeu dva neprijatelja: izmeu vlastodraca oko prijestolja i onog na
bojnom polju. Budim ne pomae, Turin odmae. Brige su pritisle bana. Srce mu
se stee kad dade maha svojim mislima i one lete preko itave njegove domovine.



U taboru hrvatske vojske gore ognjita. Svi su buni i u ivom razgovoru. Plemii,
momci i knezovi raspravljaju, a dolje ispod humka budno pazi straa. Ve pada
sumrak, ljudi sjede i promatraju pred sobom cijeli kraj. Straa se sastoji od
maloplemia, no i oni imaju svoje kue zidanice ili drvenjare, svatko ima svoju
obitelj, svoje blago i o svemu tome raspravljaju. Najednom se stadoe okretati i
jedan drugoga upozoravati:
- Ne uje li kako pucketa granje tamo iz ume? uje se i topot konja!
- Ne moe tu biti neprijatelj! Sve su to okolo naa braa, dakle, nema straha -
pouava voa strae u mraku.
Najednom se javi neki plahi glas na strai i apne voi:
- Da nisu u umi razbojnici to ive od tueg dobra i misle da bi ovdje neto
uhvatili? Nisu samo neprijatelji razbojnici, ima i kod nas takvih koji ive od tueg
dobra.
- Kau, nije davno to je bilo vitezova-otimaa koji su imali svoje dvorove visoko
na peini, a bili bogati jer su otimali drugima blago, bogatstvo, itak i sve do ega
su doli.
- A nitko im nije nita mogao, je li?
- Uzeli su na lice vizir i tako su otimali, a kad bi u svojim sjajnim odorama doli u
crkvu ili na sveanosti, tko bi im smio rei: to su vitezovi-otimai i razbojnici?
Kako bi to mogli kazati kad im nitko nije mogao vidjeti lica koja su skrivali
vizirom?
- Danas je jo gore. Gleda lice u lice onima koji ti otimlju i jo im se mora
duboko pokloniti i lijepo pozdraviti, jer otimai golog obraza su tako moni da ti
mogu odrubiti glavu ili spremiti u tamnicu, a ti ostane goloruk i mora utjeti.
Sve dublje pada mrak. Uutjeli su. Kao da je s mrakom palo na njihove due,
neto teko i tamno.
Straa gleda u tminu smjerom odakle se sve vie uje um i pucketanje granja.
- Gle, pazi, tamo se neto mie. Netko dolazi! Smjesta se digoe svi. Voa strae
zapovijeda:
- Na oprez! Koplja naprijed!
Spremni su baciti se na one koji dolaze k njihovu taboru. Oito ih vodi svjetlost
ognjita i baklji.
- Stani! Tko si? - zagrmi voda strae.
- Domai! - odgovori muki glas u tmini.
Netko pohodi k ognjitu, uzme baklju i osvijetli doljake.
Ni jednog ne poznaju.
- to traite ovdje?
- Vidim, to je hrvatska vojska. Neka doe gospodin Damir Brezoviki.
Pohitali su gore pa traili Damira i nali ga u asu kad je izlazio iz banova atora.
Javie mu to poruuju neki nepoznati jahai. On odmah sie pod humak.
Pogledavi obojicu, Damir usklikne:
- Vi ste to, gospodine Antolkoviu? Ali to vam je? Izgledate bolesni!
- Jedva sam iv utekao. Budimci su me progonili...
- Doite sa mnom, razapet u vam ator.
- Imam o vanom govoriti a banom - ree Antolkovi - jo danas. Nosim vanih
vijesti...
- Najprije se okrijepite i oporavite!
Odveo je Antolkovia i njegova pratioca k ognjitu gdje sjede mladi Turopoljci. S
njima je i Jelenko Kuevi. Skoili su svi na noge, spazivi Antolkovia blijeda i
obnemogla i skinue ga sa sedla. Sjeo je uz ognjite gdje su mu dali napitka i jela.
- Cijeli smo dan jahali i nismo okusili ni vode ni hrane! - veli Antolkoviev pratilac.
- I sunce je pripeklo.
- Malo da se nisam sruio sa sedla - ree Davor. U posljednji as sam naao
puteljak kroz umu koji mi je ostao budno u pameti od posljednje godine to sam
je proboravio u borbi na bosanskom tlu. Drago mi je opet vidjeti ove gore i brdine,
klance i doline. Uinilo mi se kao da me one bodre, pozdravljaju i upuuju gdje se
moram skloniti pred potjerom Budima. Sve je tu tako milo i drago i poznato kao u
mojem kraju. - Svaka gora, svako brdo. svako drvo, zna pripovijedati o naim
hrabrim junacima to su ovuda padali, umirali i natapali svojom krvlju ovu grudu
zemlje.
- Krv je naa tu i zemlja naa, ba kao tamo preko Save veli Damir. Ali mene
neto nutka da vas pitam: to je i kako u mojem dvorcu, kako moji dragi?
- Zdravo je sve, da - no, kasnije, kasnije o tom, moram jo danas govoriti sa
svijetlim banom, imam jo veliku zadau.
- Pokoravam se - uzdahne Damir, premda sav gori da uje to mu u nosi iz
Brezovice. udno mu je zato Antolkovi ne pripovijeda o Gordani. Naposljetku
kad se Davor oporavio, povede ga Damir k banu.
Zaudi se ban i pozva ga odmah u ator. Stao ga koriti:
- Putujete? A zar ne znate da su vam u Budimu ucijenili glavu?
- Nisam znao, svijetli bane, ali kad su je ucijenili, znak je da neto vrijedi.
- Ba zato mi nije pravo to ste je iznijeli ispod sigurnog krova u Brezovici.
- Moram vam javiti vrlo vanih vijesti. Ponajprije, bio sam u Njemakoj.
- Kod njemakog cara? Jo uvijek niste napustili svoje nade u njega?
- Svijetli bane, pouzdajem se u to to je njemaki car mudar i zato ne moe
propustiti ovu dobru priliku da nae u nama vjerne saveznike u obrani od Turina.
On mora shvatiti da su nai neprijatelji i njegovi, i oni e ga udariti u sljepooicu
tek to nau dobru priliku.
- Bojim se da njemaki car nije toga svjestan - uzdahne ban.
- Po svojoj mudroj glavi bit e svjestan, ali ga njegovi loi savjetnici obmanjuju i
uvjeravaju da Turci ne gaje prema njemu nikakva neprijateljstva, da e ga
podupirati kao rimskog cara i da nee dirati u njegovo.
- Maks vjeruje toj ludoj bajci?
- ujte, svijetli bane: Turci mu alju poslanike i uvjeravaju ga, darivaju, obeavaju
mu poduprijeti ga kako bi zadobio ugarsko prijestolje kao batinu kralja Matijaa.
Trae s njime savez, pa e nas Hrvate zajedniki prevariti. Odvraaju njemakog
cara od Hrvatske. Ipak on dobro vidi to je s nama i pouzdano zna to vrijedimo
ovdje na jugu, branei sjever od turskih provala koje bi i cara i Njemaku sravnile
sa zemljom.
Damir se uplete u razgovor.
- I nai neprijatelji na bojnom polju i oni u Budimu htjeli bi pozvati i Maksa da im
pomogne zbrisati s lica zemlje Hrvatsku. Zato se ulaguju Nijemcima i bajaju im o
svojoj iskrenoj sklonosti i zajednikim interesima. A sve je to la, duboka i podla
la. Njemakoj e biti krivo ako prekasno sazna da je Maksimilijan posluao lana
obeanja.
- Moda e to biti najvie zlo za njega, skupo e platiti ako se vee s naim
dumanom - primijeti Petar Berislavi.
- Ne mogu vjerovati - veli Antolkovi - da bi se mudri njemaki car priklonio
hlmbenom narodu koji bi Njemaku i njega utopio u kaplji vode, dok, naprotiv, u
Hrvatima moe nai istinski vjerne saveznike i prijatelje to se portvovno bore za
svoj dom i svoje pravice.
- Jeste li o tome razgovarali s carem? - pita ban.
- Jest, prikazao sam mu najprije nae patnje za obranu Bosne, kako na maevima
plemstva i na uljevima kmeta ivi cijelo ovo kraljevstvo kojim vlada nekoliko
silnika u Budimu. Jest, rekoh mu: na maevima naeg plemstva i na uljevima
kmetova ive oni, goste se, aste i nateu oko prijestolja: tko e vie uhvatiti, tko
vie napljakati poreza, dae, brodarina i maltarina. Rekoh mu: rat i Budim
ispraznili su nam monje i popili nam krv, a gospoda dravnici poseu u dravne
blagajne, ulagujui se onom jadnom djetetu koje e biti na kralj. Sve sam to
kazao Maksu, jo i to da su nae zalihe iscrpljene. Trebalo bi nam sredstava za
uzdravanje banske vojske, a iz Budima nema pomoi. Prikazao sam mu borbe
gladnih stranaka u Budimu. Opazih da je car o tom donekle ve znao, a sve to
sam ja rekao, bila je potvrda. Naroito budno pazi Maks na spletke ugarskih
velikaa jer, vi znate, njemaki se car smatra zakonitim batinikom ugarskog
prijestolja prema ugovoru s kraljem Matijom. Tada me car stao ispitivati i nutkati
da to vie kaem. Rekoh mu kakoLjudevit nee biti sposoban da vlada, njegaje
priroda unakazila a tuje kraljevi, sin Ivana Korvina, koji je opet sin kralja Matije,
dakle, vue lozu iz kraljevske obitelji. Spomenuo sam: kad bi njemaki car toga
kraljevia vjenao s njemakom princezom Marijom, znailo bi to sklopiti s nama
savez vjernosti protiv zajednikog dumanina i protiv svakog tko bi nam otimao i
sprjeavao miran ivot. Istina je, trebalo bi moda i proliti krvi za tu osnovu, ali mi
bismo zajedno stupili na bojite.
- to je na to odgovorio Maks? - pita Damir, jedva ekajui da dozna uspjeh
Antolkovieve misije u Njemakoj.
- ekajte, gospodine Damire. Ponajprije sam razlagao Maksu kolika bi to bila
dobrobit kad bismo se tako zdruili i oslobodili zauvijek ugarskog licemjerja, lane
hrabrosti i tobonje usluge, a prvom e mu zgodom udariti no u lea.
- Mnogo ste mu odali...
- Neka zna to treba da zna.
- Kakav ste postigli uspjeh?
- Car je utio. Njegovi savjetnici uvjeravaju ga da to nije istina. Ili nisu upueni ili
ne vide dalje od nosa, ali mene to nije onemoguavalo. Rekoh njemakom caru:
ako se budete kajali kad na zajedniki dumanin ispuni svoju vruu elju da vas
pomogne unititi, sjetit ete se mojeg razlaganja.
- A on?
- utio je. Nastavio sam govoriti kako bismo neprijatelja potjerali, a tada bismo
sve hrvatske zemlje stopili u jedno kraljevstvo koje bi prednjailo Ugarskoj.
Vodstvo bi bilo u rukama Hrvata gdje nema raspojasnosti kao meu budimskom
gospodom, ali ima portvovnosti i potenja. Sve sam to objanjavao, a on je
sluao vrlo pozorno, kao da jo nikad nije uo o nama. Car je priznao: bio bi mu
od koristi iskren i poten saveznik na jugu - kao to smo mi - i jo dodao: drai bi
mu bio malen narod, poten i vjeran, nego kakav vei, ali pokvaren, u koga se ne
moe pouzdati. Ipak, nije rekao nita sigurno. Meutim, i drugi put me je zvao k
sebi, valjda nakon toga to je o svemu promislio i savjetovao se sa svojim
ljudima.
- to je bilo drugi put? - upada Damir dok se ban zamislio.
- Drugi put me ispitivao o naim osjeajima i naim osnovama, zatim je rekao da
bi tu stvar morao s njime raspraviti netko od onih koji mogu ugovarati u ime
Hrvatske.
- Naravno - veli Damir. - Jedino je ban pozvan da govori u ime naeg Sabora. Je li
traio dogovor?
- Velim opet, nije rekao nita odluno. To me uznemiruje.
- Sigurno ga mame iz Budima, oni mu nude Ljudevita za mua njemakoj princezi,
o tom nema dvojbe.
- Jest - naglasi Antolkovi. - Koliko god bio uman, ipak sam uvjeren on nas ne
pozna. Ne pozna ni Verbczyja ni Bakaa ni ostale dravnike kraljevstva. Ne
raspoznaje Ugre od nas, ne zna da su nai upravljai kraljevstva spremni za svoju
dobrobit predati svoje prijestolje drugome, kao to su, neko, da mogu zagrabiti u
kraljevske riznice, uzeli za vladara Vladislava, umjesto sina kralja Matijaa. I dok
su oni za svoju dobrobit spremni tudinca dovesti u svoju domovinu, dotle smo mi
spremni odrati rije i krv svoju dati za ono na to smo se zakleli. To sam mu
jednostavno rastumaio. Velianstvo, rekoh, mi smo dva svijeta, dva obraza, dvije
due - do sri oprene...
- A to je rekao on?
- Sluao je pozorno, sagnuo se k meni, gledajui mi otro u oi, a ja sam razabrao
da je u dno due preneraen. Moda me je smatrao sanjarom, a ne ozbiljnim
ovjekom koji bi htio da se njegova domovina oslobodi svega jada i uzmogne
brinuti se sama za svoj ivot.
Ban kimne pa onda tiho primijeti:
- Oito ne moe to smatrati nevjerojatnim?
- Car je naglasio ove rijei: "Bajoslovno zvui da tamo dolje, na jugu, u Bosni,
prolijeva svoju krv i rasipa svoju imovinu narod koji se rtvuje i ne sklapa s
neprijateljem savez na tetu svih nas koji smo na sjeveru, jer je vrsta znaaja."
- To je dragocijeno priznanje - ozbiljno e Berislavi.
- Smjesta sam se prihvatio tih rijei i dodao: velianstvo, ve nam je Turin nudio
savez, ako ga propustimo preko svoje zemlje na sjever, ali na ban je to odluno
odbio.
- I to ga nije sklonilo da neto stvarno ree? - pita Damir.
- Rekao je ovo: "Europa ne zna da na jugu hrvatski narod plemenito i herojski
brani vrata neprijatelju. Bit e tragedija za sve nas ako to prije ne spoznamo i ne
priteknemo u pomo. elim ii tim putem, ali moram govoriti sa svojim
saveznicima i vladajuim knezovima, a isto tako i s Ferdinandom austrijskim.
Prikazat u sve dobrobiti koje bismo crpli ako se oslonimo na tako potene i vjerne
prijatelje."
- To su vrlo lijepe rijei - veli ban. - I ostalo je samo kod tih rijei, zar ne?
- Ostalo je pri tom da bi trebalo raspravljati s nekim tko moe govoriti u ime
Hrvata jer on bi bio sa svoje strane svakog asa spreman povezati se s
potenjacima koji su pokazali svoju narodnu i duhovnu snagu.
Pod atorom je nastala tiina. Damir ne eli smetati banu koji se duboko zamislio.
Nakon kratkog razmiljanja okrene se ban k Antolkoviu:
- Nema tu jamstva da njemaki car ne bi nae pregovore iskoristio i predao ih
Ugrima za protuuslugu da mu oni priznaju pravo na prijestolje i vjenaju njegovu
princezu s Ljudevitom. Tako bi njemaki car bez ikakve rtve i novca dosegao
prijestolje koje smatra nekom svojom batinom. Ako njemaki car pristane k
nama, jasno je: Ugri e se oprijeti i onda bi se morao za nas zaloiti orujem. To
bi mu bilo manje povoljno negoli jeftino kupiti sveznika, nas dobiti za saveznika,
nije lako, za istinskog treba rtvovati. Bit e zlo ako ne spozna zabludu.
- Meni se ini: njemaki je car jednom nogom zagazio u tu zabludu. Da nije, ve bi
on sam poslao k nama svoje odgovorne poslanike i sam pokuao privezati nas uza
se. Sigurno je raspravljao o svemu s Ugrima, a nije ni tamo dao izravni odgovor,
jer da je posve pristao uz Ugre, smjesta bi oni prema nama bili drskiji. Uvjeren
sam: Maksimilijan eka to e biti nakon smrti kralja Vladislava. I bude li Ljudevit
ostao nasljednikom svojega oca, to Verbczy, Baka i svi oko prijestolja ele,
Maks e vjenati Ljudevita s njemakom princezom Marijom. Dok Vladislav ivi,
Maks nee odluiti ni lijevo ni desno, ali e desno i lijevo raspravljati. Pred Ugrima
sigurno mnogo hvali nas, samo da njih ustrai i smeka, a s nama opet govori
ljubazno, da nas zadri u nadama. U takvim prilikama nije mudro pouzdati se u
onoga koji bi mogao preko noi sklopiti ugovor s naim protivnicima u Budimu i
onda prepustiti da cijepaju nae pravice i slobode jo vie nego do sada. Budimo
oprezni!
I Antolkovi i Damir gledaju razoarano, a ne mogu poricati jer i njima se ini da
ban ima pravo. Antolkovi ne klone i pita:
- Biste li imali povjerenja u milanskog vojvodu? Vi znate: Prije godinu dana sam s
njime govorio i on je sam predloio da naeg kraljevia Ivana vjenamo s
njegovom neakinjom koja je jo bogatija nego to je bila Bianka Sforca koja je
neko bila vjerena s Ivaniem. Predlagao sam ve tu vezu.
- To su dobre osnove - veli ban - a provesti se mogu samo onda ako obje strane
misle jednako iskreno i poteno. Prema onome kako se svi vladaju prema nama - i
sjever i jug - neprestano nam se postavlja pitanje: smijemo li se pouzdati?
Damir nestrpljivo upada:
- Ali, svijetli bane, uvjeren sam: kad biste vi sami poveli rije s njemakim carem,
sigurno bi drugaije odgovorio nego Antolkoviu koji je doao samo u ime nas koji
javno ispovijedamo svoje nezadovoljstvo s Budimom. Moramo uputiti i sjever i jug
da otvorenim oima i zdravim razumom razmisle to se dogaalo u naoj
prolosti, a to se dogaa sada. Nai ini, na ivot, ive su slike naeg osjeaja i
nae due, kao to su ive slike naih ugnjetaa. Treba donijeti dokaze i prisiliti da
proue i upoznaju nas i one u Budimu.
- Ako oni danas nisu nali potrebu da to upoznaju, onda i ne trae od nas
saveznike, ve samo i jedino - podanike. Zato vidite, prijatelji - veli ban - ekam
sretan as kad bismo se mogli zauvijek osloboditi saveznika u Budimu i uskrisiti
staro hrvatsko kraljevstvo. Taj as mora doi. I kad taj as doe, znajte, neu
oklijevati. Na to vam se kunem.
- Ako taj as jo nije nadoao - primjeuje Antolkovi - mislim, trebali bi traiti
oko nas susjede koji bi imali koristi ako se oslone na nas, da po tom savezu
steemo svoje osloboenje. O tom bi trebalo neprestano govoriti, raspravljati, ne
samo meu nama, nego bi morale brzotee juriti amo i tamo, nositi pitanja i
odgovore. Nije dosta biti hrabar samo na mau, nego i na odluci, traiti one koji
nam trebaju, upuivati ih koliko dobivaju po naem prijateljstvu.
- Vi mislite da nisam ba nita uinio? Varate se, Berislavi ne eka - samo je vrlo
oprezan. A sad, im se vratim u Zagreb, smjesta u uiniti odlune korake. Jo
emo se sastati u Zagrebu da ponovo sve raspravimo i tada u neto pokuati ja,
a vi se, Antolkoviu, sklonite. Opet se Budim sjetio vas, moda zato to je doznao
da ste bili u Njemakoj. Stavili su vam ucjenu na glavu, vratite se u Brezovicu.
- Pokorit u se vaoj elji, svijetli bane - odgovori Antolkovi - i radujem se to i vi
elite da se oslobodimo Budima
- Vas i vae prijatelje upozoravam na ono to nam svuda vee ruke. Ljudevit,
uistinu, nee moi vladati ni kad odraste, to je nepobitno, ali kraljev je sin bio ve
kao dijete okrunjen. Lake bi bilo s nae strane zatraiti novi izbor kralja da nije
krunjen. To bi zanosno prihvatio i Zapolja. On bi se bio spreman s nama povezati
istinskim savezom. Imam dokaza da je sklon pravdi i pravici, a i slobodi. Da nije,
ne bi ga oboavali maloplemii i slobodnjaci, ak i kmetovi. Dakle, ne bojte se,
im stignem u Zagreb, nastavit u posao, ali vrlo oprezno.
- Njemaku ne bih pustio iz vida - veli Antolkovi - kao ni milanskog vojvodu.
- Ba zato elim da me u Zagrebu potraite.
- Sad imam jo jednu vrlo vanu vijest koju moram javiti svima - veli Davor.
- O emu govore ove vane vijesti?
- Moram objaviti tu stvar pred svima.
- Valjda ne kanite pozvati velmoe i plemie na ustanak protiv Budima? - pita
Berislavi.
- Svijetli bane, ne kanim uiniti nikakvo zlo. Jedva je to izrekao, ve nestane iz
atora.
- to to znai? - pita ban Damira.
On mu ne zna odgovoriti i jurne iz atora.
Vani stoje velikai i plemii. Iza njihovih lea are se u mraku ognjita i baklje.
Njihove se pojave odraavaju tajanstveno od arke svjetlosti. Okupili se u
trenutku oko Antolkovia. Damir se povue i javi banu to je vidio.
- Uvijek je bio Antolkovi vrele krvi, kao i ti, Damire, - veli Berislavi. - Idi reci
mu: nije shodno bilo to objavljivati javno dok nismo meu naim zidinama kod
kue, kamo ne mogu budimski plaenici. Znamo, uvijek ih ima oko nas. Idi, reci to
Davoru.
Izaao je iz atora i pobrzao za njime. Ve je u ivom razgovoru s bojovnicima. Tu
su vojvoda Iloki, Jelenko Kuevi, Turopoljci i drugi, obasue ga pitanjima: kako
je u Turopolju, ima li tamo mira, to rade Jasenka i Vojko?
- ekajte, ekajte, odgovorit u, ali dajte mi jednu baklju.
- Bakljom kanite odgovarati na naa pitanja? - ude se. Damir zaskoi Antolkovia
i priapne:
- Ban nee da togod kaete dok on ne zna...
- Vee me asna rije da neu utjeli ni jednog sata poto stignem ovamo. I vama
je, Damire, ostati ovdje i sluati.
- Sutra, molim vas. Ban e se ljutiti. Ili mu recite to kanite objaviti.
- Ne mogu - odgovori i ve prua ruku za bakljom koju mu donosi jedan od
plemia.
- Dri baklju uza me. Trebat u je - odredi Davor, a zatim se popne na posjeeno
stablo to lei oboreno. Protiv volje i odredbe banove i Damirove molbe, podigne
ruku u znak da e govoriti. Znatieljno se pomiu svi blie k njemu. Antolkovi
zapone svoj govor:
- Hrabri junaci i brao moja! S potovanjem klanjam se vaem hrabrom oruju i
hvalim pobjedi to vas vraa domovini. No, prije nego stignete na Savu, odakle e
krenuti svaki svojim putem, vee me rije da vam objavim neto isto tako vano
kao i neobino...
Damir se hitro vratio u ator da javi banu kako nije mogao skloniti Antolkovia da
odgodi svoju izjavu do sutra. Primio je tu vijest nezadovoljan i ostao u atoru
spreman izai i zakriti Antolkoviu rije ako bi smatrao potrebnim. A vani
gospoda ute. Svatko uhvati drak maa da korice ne bi tropotale pa upru oi u
Antolkovia.
Baklja osvjetljava njegovu visoku pojavu i blijedo lice, obraslo ve prosvjedom
bradom.
- Moja brao, upozoravam vas - moje e vas rijei ve u poetku uzbuivati,
moda i raspaliti, ali vas molim: ne zadravajte me prosvjedom i ekajte dok
svrim.
To jo vie razbudi znatielju, a bana uznemiri.
Trenutak kasnije nastavi Davor:
- Brao! Neko sam vrijeme bio daleko od domovine i Turopolja. Kad sam se vratio,
odigrale se neke vrlo udne stvari koje ete odmah saznati...
Namjetaju se da bi bolje vidjeli i uli govornika. Napeta pitanja lee u njihovoj
nepominoj pozornosti.
- Sve to morate doznati doslovce, ne samo radi vas, ve i radi onih o kojima se
radi. Mnogo srce e ojaeno zakucati. Ipak, molim vas opetovano, sasluajte do
kraja, a onda recite svoje.
Bana u atoru obuze jo vei nemir. Vani oko Davora stoje ljudi kao kipovi,
osvijetljeni ognjitima to gore okolo po taboru.
Baklja piti u ruci mladog plemia to stoji uz njega. Svi drugi glasovi zanijemie,
a on e opet dalje:
- Vi se sjeate naeg najstranijeg dumanina, od svih nas prezrenog, koji nam je
skrivio toliko strahovitog zla.
- Budim! - apu sva usta.
- Dakle, ipak Budim - razmilja ban. Kako bi tome stao na kraj? Antolkovi ih kani
pozvati da tu neto zakljue?
Meu gospodom gibanje. Tihe primjedbe prekinule su utnju.
- Taj na dumanin je mnogo jai od Budima - mnogo straniji od Turina,
krvoloniji od ivotinje... Svi se uzgibali i pitajui zure u Davora.
- Taj na najtei dumanin nije nitko drugi, nego Draeni!
Ah - on, da, on! To je razumljivo. Ali to je to s njime? Od njega dolazi neko novo
zlo? Gdje, kakvo? ekaju to bru odgonetku.
- Tog je dumanjna nakon dvije godine netko pozvao da doe u Hrvatsku...
- Zvao ga je netko?
- Zato, dakle, on zove na megdan naeg Kuevia? Tko ga je zvao? Zato ga je
zvao?
- Na to pitanje odgovorit u redom po istini i pravici, ali, ponajprije vas molim:
sluajte me mirno. Draenia je pozvao netko na sastanak da bi se pokualo
izmirenje meu nama.. .
Zrakom prasnue bijesni poklici prosvjeda.
- Nikada! S lupeom nema pomirbe!
- Tko se usudio to uiniti?
- Tko se eli miriti s nemani?
Sad se ini Damiru to je stao uz vojvodu Ilokog da mu je Antolkovi dobacio
udni pogled i jo uvijek ga ne skida s njega.
- Tko ga je pozvao? - vikne Damir, osjeajui se izazvan Antolkovievim
pogledom.
Ali ne dobije odgovora jer ve Antolkovi nastavlja:
- Draeni je na taj sastanak doao.
- S kime? - viu gospoda sve vie uzbuena.
Antolkovi opet ne odgovara na pitanja i ponovo umiruje gospodu: Dakle, ponuda
za pomirbu glasila je: sve se zaboravlja, treba zaboraviti i ono to je poinio
Draeni, jer...
- Tko je taj? Tko moe zaboraviti Draenieve podlosti?
- Ime elimo uti!
- Obraunat emo brzo s onim tko to eli!
- Tko ga je zvao? - pitaju uzbueno, ali ponovo ih uutkava Antolkovi, viui:
- Zar je uzalud moliti vas da me ne prekidate?
Dugo je trebalo dok se smirie, a on nastavi:
- Raspravljalo se o tome da e zalog toj pomirbi izmeu Hrvata i Draenia biti
brak Draenia s Vilenom Berislavievom. Znam...
Krikovi prosvjeda diu se sa svih strana. Samo Jelenko ravnoduno skrsti ruke i ne
veli ni rijei.
- Draeni je tada odluio da se vjena s Vilenom kako bi...
Viu, prosvjeduju. Nikad to nee dopustiti. I bana se to u atoru kosne, ali ne eli
sada izai.
- Vilena Berislavi nee nikada oprati ljagu sa sebe ako poe za njega. Niti e joj
to dopustiti otac.
Svi povlauju izjavu ozaljskog kneza. Davor se ne osvre na to.
- ekajte, ljudi, da ujete kako je bilo. Draeni je odmah zamolio neka bi se
Vilena vratila iz samostana i tada e je on vjenati i prirediti sjajne svatove...
- Ne moe to biti! Ne moe! - upadaju sa svih strana mladi plemii. Ne mogu
suzdrati svoj prosvjed.
Ve je ban Berislavi krenuo da zaustavi tu raspravu, ali se uzdrao, uvi da je
Antolkovi dignuo glas:
- Gospodo! Zar sam vas uzalud molio da me sluate dok ne kaem sve, a tek onda
moete rei svoje. Dakle, posrednik - nastavi on - koji je pozvao Draenia na
sastanak, rekao je: Vilena ne eli poi ni za Draenia kao osramoena djevojka.
Zato je ona otila u samostan jer joj nema puta pred oltar ni s Draeniem dok
nad njom lei ta ljaga.
Sad su se pokorili prijanjoj opomeni Antolkovia da ne prosvjeduju i ute, ali ne
mogu razumijeti zato taj ozbiljni mu raspravlja ovdje pred svima stvari koja
teko zadire u skrovite nevolje obitelji Berislavi.
I ban osjea teinu prizora koji se odigrava vani pred atorom, a bilo bi teko izii
i zabraniti Antolkoviu da nastavi. Potiten stoji pod krovom atora i slua to e
biti dalje. Vani je Antolkovi nastavio:
- Na to je Draeni izjavio da je spreman vratiti djevojci ast.
Sad ne mogu vie mirovati. Bune se. Jedan od starih plemia dobaci:
- Ljudi, dragi prijatelji, Draeni ne moe nikome vratiti ai. I ne govorimo javno
o nevolji nesretne djevojke. To me duboko boli. Ne znam zato gospodin
Antolkovi to iznosi kad to ne moe biti drago obitelji koju svi potujemo...
I svi mu povlauju i stadoe se komeati i spremaju se otii. Antolkovi ih ne
puta. Desnicom otro zamahne u zraku, a glas povisi do uzvika:
- Zahtjevam od vas da sluate, a da vam ne tumaim zato. Rekoh: dunost je
vaa i moja da o tom govorimo. ujte i znajte da imam pravo. I da je tako moralo
biti!
Toj izjavi nema prigovora. Makar i nije svima sasvim po volji da se nastavi, ipak
ute i ekaju dok je Davor u potpunoj tiini proslijedio:
- Moe li Draeni vratiti ast djevojci koju je osramotio svojom izjavom i
prisegom?
Svima je to jasno i ba zato su uznemireni. Zato Davor o tome govori, emu
iznosi tu stvar tako podrobno pred njima kao da se tu radi o kakvom poslu, a ne o
nesrei djevojke?
- To je posrednik Draeniu - nastavi Davor istim glasom - spomenuo kao to ste
vi ovdje naglasili i to sam spomenuo ja. Tada je Draeni posredniku odgovorio
ovo:
"Mogu vratiti djevojci ast ako kaem istinu..."
Na tu rije neto se smiruju oni koji su prije prosvjedovali i pomiu se blie.
Amolkovi naglaava svaku rije:
- Rekao je tada Draeni doslovce: "Sve sam lagao, pa i ono to sam prisegao!..."
Trenutak kao da su svi nijemi, a onda se raspalili kao da je netko bacio oganj u
vrue ulje. U atoru ban Berislavi sklopi ruke... Brzo su utihnuli da sluaju
nastavak:
- Na to je posrednik rekao Draeniu:
"Nitko ne bi mogao vjerovati u vau izjavu jer svatko e kazati: kako je Draeni
lagao prije, lagat e i sada, samo da djevojku dobije za enu."
Letiminim pogledom potrai Antolkovi na pukotini zastora u atoru banovu
pojavu, ali je nije zamijetio. Ipak je uvjeren da on slua i jo glasnije nastavi:
- Evo to je Draeni na to izjavio svom posredniku. ujte dobro i pazite na svaku
rije jer je to vano i to je razlog to to ovdje danas iznosim.
Gledaju u Davora zapanjeni jer je u tom asu posegnuo ispod haljetka i odande
izvue utavu pergamenu. Zatim dade znak rukom plemiu to stoji pokraj njega
da mu primakne baklju.
Razmotao je pismo i stao itati, naglaavajui svaku rije:
- Draeni je sve ovako razjasnio:
"U turopoljskoj crkvi pred oltarom rekla je Vilena da bi voljela biti sluavka nego
moja ena. Razgnjevljen time rekoh: "Dobro, kad nee biti moja ena, bit e
sluavka i odvukao sam je u Lukavac, ali ne zato da je uzmem za ljubavnicu, ve
da je iz osvete predam najprljavijem i narunijem svojem vojniku . . .Ali nisam ni
to uinio!"
"Ali tko e to vjerovati, gospodine Draeniu? - pitao je sada Draenia onaj koji
ga je pozvao na sastanak. I sada je razjasnio ovako:
"Eto vidite, ja sam u Ugarskoj najvie oboavani plemi za kojim su pogibale
najljepe i najmonije ene u Ugarskoj. Obavijen tom slavom nisam htio dopustiti
da mi se rugaju kad se opet vratim iz Lukavca u Ugarsku, da mi tamo kau: neka
neznatna djevojka u Hrvatskoj nije ga htjela i morao ju je oteti silom. Ne, to ja
nisam htio! Snovao sam protiv Vilene sve to god mi je zlo palo na um. Tako smo
onda proglasili da je Vilena bila moja ljubavnica, da oekuje moje dijete, a kasnije
sam pred kanonikom Benkom i prisegao - krivo!... Htio sam se osvetiti Vileni za
njezin bijeg, a htio sam sebe odtetiti to nikad nisam dotaknuo njezine usne... I
onda, kad sam jo bio njezin zarunik, ona mi je uskratila i cjelov. I tada rekoh:
nisi bila moja, nee biti niija, ni za koga se nee udati. Zato sam, eto, poinio
to djelo. Mlada divlja ud i strast su me na to naveli..."
Sve su oi rairene i uperene u Antolkovia, sva lica gore od uzbuenja. Ne mogu
se suzdrati, a da ne bi neto promrmljali i aptali, dok je Antolkovi mirno itao
dalje:
- Na to je posrednik rekao ponovo:
"Dobro, gospodine Draeniu, ali tko e vjerovati da je ta vaa izjava uistinu, bila
lana? Kako ete dokazati da je prisega kriva? Tko e vjerovati?"
Na to je Draeni uzvratio da je doista krivo prisegao i zatim se stao kleti ovako:
"Neka se preda mnom porue svi mostovi - neka me srea ostavi!"
Padaju povici meu plemiima kao arke iskre. Svi su se pokrenuli.
- Ako je tako rekao, onda nema sumnje: sve je istina! - vikne vojvoda Iloki. - Tu
vie nema sumnje, ovog puta je lupe rekao istinu!
Svi su buno potvrdili vojvodinu izjavu.
Antolkovi opet stade itati:
"Oslijepio ako ne govorim istinu!" - rekao je Draeni. "Kad su mi vjerovali la,
onda mi moraju vjerovati istinu. Vilena je, ne samo izala iz grada Lukavca
nevina, nego ni onda, kad sam bio njezin sretni vjerenik, nije mi nikad dopustila
cjelova. Ja sam je oklevetao."
- Hulja, lupe, klevetnik! Samo takva neman mogla je tako strahovito, krvavo
ocrniti djevojku! - vikne sada jedan od starijih knezova.
Jednim dahom mu povlauju, no i opet su uutjeli jer Antolkovi jo uvijek dri
pergamenu i oito eli nastaviti:
"Tada je Draeni stao ispriavati svoj grijeh to je Vileni oduzeo ast jer da je to
bila luda strast mladosti kojoj moe podlei svaki mladi."
- Samo neman izdajnika, nitko drugi!
Antolkovi digne glavu i dade rukom znak da ute.
- Jo nisam svrio - ree on - Ovo ovdje to sam sada proitao na toj pregameni,
to su potpisale vjerodostojne osobe.
Svi oekuju nestrpljivo:
Antolkovi ita:
"Kanonik Benko, kanonik Stjepko, upnik dubovaki, zagrebaki plemii: Vojkovi,
Grguri, turopoljski plemii: Lektori, Lukini i Davor Antolkovi".
Ta su imena proizvela dubok dojam. Svi ute gotovo zabezeknuti. Tada vojvoda
Iloki upita:
- A gdje je ta izjava potpisana i kako? To nas silno zanima.
- Moja gospoda, razjasnit u vam i to?
- Tko je posrednik to je naveo Draenia na tu izjavu?
Na to pitanje Antolkovi se nasmije:
- Taj je posrednik netko tko je tvrdo vjerovao da je Vilena nevina i da su
Draenieve rijei lai. A opet bilo je jasno: nitko nikada ne moe djevojku
osloboditi te strane klevete. inilo se, ni sam Draeni to ne moe uiniti jer je
poloio prisegu i ako sada opet poloi prisegu da je lagao, nee mu vjerovati.
Stoga je ta osoba dugo i dugo smiljala kako bi tu stvar mogla izvesti tako da sam
Draeni, ako prizna svoju klevetu, uzmogne i dokazati da je onda klevetao, a
danas govori istinu. Jer svi znamo kako je lako udariti nevinu djevojku krivom
lanom optubom, ali ju je teko osloboditi ljage koja je na nju baena. Trebala je,
dakle, vrlo mudra glava da smisli na koji nain Draenia navesti na takve rijei
koje bi, uistinu, mogle potvrditi ono to danas veli. Potvrditi nedvoumno i
neizbrisivo. I eto, kad je on sazvao nesreu na puteve svoga ivota i na svoje oi
sljepou, onda je jasno da ne moe vie biti nikakve sumnje da je danas rekao
istinu. I tako je ta mudra glava to smislila i provela. Na to ju je ponukalo jo vie
to je Vilena otila u samostan, a otac gotovo od oaja umro. Smiljeno je i
izvedeno. Od laca, izdajice, klevetnika, mudra je glava izbavila pravu istinu.
- Tko je to? Tko je? - viu svi u jedan mah i guraju se blie k njemu.
- Tko je ta mudra glava? Recite nam!
- Gordana!
U istom trenutku provali iz svih grudi zanosni poklik i stopi se u jednom jedinom
imenu:
- Gordana! Gordana!
I sve se njihove oi are i ruke se diu kao da bi htjeli da je pozdrave u daljini.
Samo Damir je nijem, blijed, zaskoen. Vijest ga je oinula poput munje. Sad mu
je jasno zato Antolkovi nije dao na svom dolasku nikakva odgovora to ona radi
i kako je. I zato ga je malo prije tako gledao. A sad, kad je izrekao njezino ime,
okrenuo mu je Davor glavu i vedro se smjeio. Mladi mu uti i gleda u svojeg
starog prijatelja, oekujui potankosti, a plemii burno trae Antolkovia da im
dalje razjanjava.
Odazvao se i jedva ekao da im moe jo vie i jo podrobnije sve priopiti:
- Evo, kako je bilo. Stigao sam negdje iz inozemstva u Brezovicu. Tu mi je
Gordana priopila itavu svoju osnovu, a i to da je ve poslala u Budim svojeg
kastelana Draeniu i pozvala ga neka doe s njome na sastanak. Njezin glasnik je
Draenia sreo ve na putu u Hrvatsku i tako je stvar bre pola cilju. Draeni je
odmah Gordani poslao posebnog glasnika da se osvjedoi zove li ga uistinu ona.
Mudra ena zna: kukavici Draeniu treba dati sigurnost da to nije zasjeda i ona
mu poruuje da e sa sastanka s njome otii itav, zdrav, slobodan i netaknut.
Ponudila je sastanak u bilo kojoj crkvi i radi toga da njoj bude lake i da on bude
sigurniji, jer bi u crkvi naao azil. Dala mu je prednost i on odabere crkvu u
Dubovcu, vrlo daleko od Turopolja, po svoj prilici zato to se ipak bojao doi blie
k nama da mu ne bismo, unato svemu, postavili zasjedu.
- I on je stigao, uistinu, u Dubovac? - pita vojvoda zaueno.
- Jest. Stigao je jer je mudra Gordana zaloila Draeniu ast svojeg mua da e
otii slobodan i zdrav s tog sastanka. I odrala je rije.
Svi krenue pogledom k Damiru, dok on stoji blijed, miran i nepomian.
- Znala je to radi. Trebalo je dati Draeniu potpunu sigurnost da mu se ne moe
nita desiti. I tako je, eto, Gordana otila kanoniku Benku i sve razloila. On joj
prui pomo. Upravo tada sam stigao i ja iz inozemstva, pa smo se zajedno
dogovorili. Svi mi koji smo imali potpisati to e Draeni izjaviti, ako, naime,
prizna istinu, svi smo mi zajedno putovali prije Gordane i otili upniku u Dubovac.
Nakon nas je krenula i Gordana. Sve je bilo po glasnicima utanaeno gdje i kako
e se sastati. Gordana je otila u Ozalj.
Tu je Antolkovi najednom zapeo. Ne eli iznijeti to je Mladeni uinio i, preavi
preko toga, nastavlja:
- Bilo je dogovoreno ovako: mi koji emo potpisati izjavu, ekamo kod upnika u
Dubovcu i kad nam Gordana javi, otii emo u crkvu prije nego ona stigne i
Draeni. U crkvi emo zakljuati vrata od sakristije. Kad je stigao Gordanin
glasnik mi smo se tamo zatvorili i bili smo nijemi i nepomini. Gordana je odluila
da govori glasnije tako da e se sve dobro uti, a Draeni ionako uvijek vie,
dakle, nismo se morali bojati da bi nam koja rije izmakla. Tu smo prisustvovali
itavom tom razgovoru. Upravo nevjerojatnom dosjetljivou i gipkou svoga
uma znala je Gordana tako voditi i motati Draenia amo-tamo da je mirno
priznao svoju klevetu. Mi smo sve to sluali s one strane i zatim, kad je Gordana s
Draeniem otila da ga, toboe, prati kako bismo mi mogli neopaeno izii iz
crkve - vratili smo se u dvorac gospodina upnika, tu smo sve napisali to smo uli
i zatim prepisali. Draeni ne sluti da je imao svjedoke, i to je najvjerodostojnije.
Ali moram vam kazati da je Draeni bio vrlo veseo. Naravno mislio je: sad e
ipak prodrijeti meu nas i radi Vilene sve emo zaboraviti jer mu je tako govorila
Gordana. Jo je rekao da e sve plemstvo pozvati na okup i ponoviti ono to je
izjavio Gordani.
- Nikad mi neemo doi na njegov poziv! - viu plemii i velikai.
- ekajte - zaustavi njihovu buku Antolkovi. - Dok je tako govorio, nije ni slutio
da nee imati nikada prilike sve to izjaviti pred plemiima i velikaima jer oni koji
su imali njegovu izjavu objaviti svima vama, ve su stajali iza vrata. Zatim mu je
Gordana izjavila da ide ravno u Veneciju kako bi Vilenu sklonula neka se vrati.
- Zar mu je Gordana obeala Vileninu ruku? - pita netko od mladih i neupuenih.
Smijeh bude odgovor na nespretno pitanje.
- Gordana je obeala da e pokuati Vilenu vratiti i izrekla nadu da e joj to
uspjeti. Ujedno e mu javiti po glasniku kako je Vilena odluila hoe li ii za njega.
Naravno, Draeni, do sri tat, uvjeren je da Vilena jedva eka njegov upros.
- Zar je Gordana, uistinu, otila u Veneciju?
- Jest, gospodine vojvodo - potvrdi sada Antolkovi - otila je ravno prema jugu
dok su se moji drugovi, koji su ovdje potpisani, vratili kui, a mene je Gordana
poslala k vama. Ona je, dakle, odrala rije: Draeni e se vratiti s njihova
sastanka zdrav, itav i slobodan, ali nije se obavezala da nee u crkvi sakriti svoje
prijatelje. Ona je i ponudila Draeniu crkvu da u njega jo vie pobudi povjerenje,
a drugo - jedino u crkvi moe sakriti svoje svjedoke. U nekoj drugoj kui to ne bi
bilo tako lako, a pogotovu to ne bi moglo biti pod vedrim nebom.
- Kakva velebna zamisao!
- Nitko joj nije ravan!
Antolkovi uzme jo jednom rije:
- Po elji Gordaninoj bio sam duan rei ovo svima vama, i to im stignem na
bojno polje, zato nisam mogao ekati sutradan. Ni jednog asa vie ne smije ta
strahovita ljaga leati nad istom i nevinom djevojkom.
- Da, na nesretnici leala je kriva prisega koja je isto takav udarac kao i prava. I
krivu priznavali su ljudi i zakoni dok se nije moglo dokazati da je lana.
- Svi smo mislili: nikad vie nitko nee moi Vileni vratiti ast.
- Neman ju je drala u raljama.
- I nitko je nije mogao odande istrgnuti!
- Samo Gordana! - vikne nekoliko glasova.
- ast i slava Gordani!
- esto mi je govorila Gordana - naglasi Antolkovi kako joj je mnogo toga uspjelo
u ivotu, samo joj ne moe uspjeti da spasi ivot toj tako strahovito izmuenoj
djevojci koja je doivjela takvu nesreu. A kad je Vilena iznenada otila u
samostan, tada se Gordana odluila na taj korak i, eto, kako rekoh, mudro ga
provela. Sada je otila na jug da dovede Vilenu. Ne znamo gdje e se s njome
sastati, ali Gordana se nada Vilenu nagovoriti da se vrati u ivot.
- ast i dika naoj Gordani!
Obuzima ih nezreciva radost. Sve vie navaljuju na Antolkovia da pria
pojedinosti. Sad pitaju ovo - sad ono. Drugi se okupljaju oko Damira i izjavljuju
mu svoje ushienje nad djelom Gordanine mudrosti. On samo uti i eka, kadli e
jednom govoriti s Antolkoviem nasamu da mu kae sve za ime ezne njegovo
srce.
Uto se Smiljan Pogledi dogurao sasvim k Davoru. Na licu mu se odraava srea
to ju je donio Antolkovi. I nanovo ovaj razlae:
- Potpisana imena na toj izjavi vie su nego peat zakona. Dva kanonika
zagrebakog Kaptola vrijede kao potvrda. Kaptol je vjerodostojno mjesto i to on
izjavi i potpie, to svi smatraju istom istinom. Znajui to, Gordana se povjerila
kanoniku Benku, a on je odmah pristao i poveo jo jednog svjedoka tolikog
uvaavanja.
U buci i pitanjima pojavi se Arbanasi.
- A kad Draeni ne bi dao takvu izjavu, to bi onda bilo? - zapita Antolkovia.
Ovaj se nasmijei i odgovori:
- Gordana je bila sigurna da Draeni ne moe utjeti kad mu prikae kao da je
Vilenin otac zatajio njegova pisma i da su tek sada za to saznale i Gordana i
Vilena. Zato tek sada Gordana i pokuava pomirbu. Znala je ona na koji nain i
kako treba govoriti s tim mladim lupeom.
- Ni jedna hulja nije poinila runiji zloin od te nemani. Treba izbaciti i njegovo
ime iz naih domova, sa ceste nae, s dvorita, ni u staji se ne smije spomenuti
ime Draeni!
- Meu naim zidinama ne moe pasti to ime! Nitko ne smije spomenuti paklenu
neman i kako je rekla plemenita gospoa Kuevika - doda Arbanasi.
Ime Kuevievo palo je meu njih kao neko udo. Svi najednom zanijemie. Sjetili
su se u kakvoj je vezi ime Kuevi s Draeniem.
Kad su se pred njima odvijali dokazi da je Vilena nevina, nitko se nije okretao za
Jelenkom. Njegovo se ime na bojitu odijelilo od Vilene, a svezalo s imenom
Vojane.
Ali kad su uz Draenia spomenuli ime Kuevia, sjetili se svi koliko je to
povezano. I sve se glave okrenule i svi pogledi trae i poklici dozivaju:
- Jelenko! Gdje je Jelenko?
- Gdje je kapetan Kuevi?
Opazie ga gdje stoji straga, iza posljednjih plemia i bojovnika. Malo se pomakao
naprijed, pitajui:
- Tko me zove?
- Mi te zovemo - vikne nekoliko odlunih glasova njegovih drugova.
- to elite, brao?
Doao je mirno i spokojno u sredinu pred njih i eka dok mu kau zato ga zovu.
- Sve si uo to se ovdje govorilo i to je itao gospodin Antolkovi?
Zaueno pogleda on svojega druga Arbanasia i odgovori potpuno mirno:
- Kako ne bih uo!
Ravnoduni odgovor malo ih zaudi.
- Pa dobro, kad si uo, onda sve vidi u pravom svjetlu? - zapita ga Arbanasi. -
Upoznao si nedostojnost Draenievu.
- Uvijek sam je poznavao - veli on ravnoduno.
- Ne, nisi je mogao poznati svu, nisi mogao znati da se nabacio klevetom na
nevinu djevojku.
- Uvijek sam mislio: taj lupe bi mogao sve to lagati, a moda i lae, osobito onda
sam u to vjerovao, kad je Gordana tvrdila, da su njegove izjave lane.
Damira se nemilo kosnulo to to je Jelenko sada izrekao. Sjetio se kako je prije
dvije godine Gordana s njime razgovarala ba pred odlazak Jelenka Kuevia na
bojno polje. Sama mu je ispripovijedila to je sve govorila Jelenku i kako mu je
dokazivala da je Vilena nevina i traila od Kuevia neka barem pokae suut
prema djevojci.
Ali on je stalno tvrdio da joj ne vjeruje. Sada najednom tvrdi da je ve onda
vjerovao u klevetu i otiao bez jedne jedine blage poruke Vileni, a ba to je htjela
od njega zadobiti Gordana: da barem bude prema njoj blag i milosrdan kao drug. I
strogo upita tienika:
- Jelenko, zar si, uistinu, ve onda znao da Draeni lae, ba onda kad je
Gordana govorila s tobom pred odlazak na bojite?
- Naravno, da sam tako mislio!
Damir je zautio, ne rekavi nita, ali se Jelenko okrene k drugovima i ostalim
bojovnicima:
- Tko je, gospodo, od vas prije dvije godine branio gospoicu Vilenu da je
oklevetana?
To pitanje izrie on s ironijom i prosvjeduje to se ba njega sada postavlja na
sud, to mu Damir sad pred svima indirektno spoitava.
"Zar ba mene poziva na red?"
Opet se uplete Arbanasi i zaustavi Jelenka, koji je ljutito htio otii.
- ekaj, prijatelju, elimo ti neto rei.
- Jest - opet e Damir i uhvati Jelenka za rame - ostat e ovdje da ti kaem zato
te ispitujemo. Stvar je u tome: ti si povezan s Draenievim imenom.
- Neete dugo ekati da presjeem sve to me jo s njime vee.
- Nee, nee to prerezati! Ne dopuamo!
S nekim zauenjem okree se Jelenko i gleda u svoje drugove i one starije, voe
i knezove, sve one daleko oko njega, kako se svi jednoglasno opiru i svi
jednoduno prosvjeduju. Padaju povici oko njega, a on osjea to kane.
Poto je vojvoda Iloki izaao naprijed, Jelenku bude neprijatno: Ve razabire to
e se dogoditi. Svi su utjeli. Vojvoda Iloki prozbori:
- Jelenko, moj kapetane! Dovoljno je jasno svima: neman i ovjek ne pristaju
zajedno. Hulja i potenje, kukavica i junak, izopenik i slavljenik nikako ne mogu
usporedo. Ti, Jelenko, ne moe svoj asni i slavni ma okaljati o blatni i
nedostojni ma Draenia!
Urnebesno povlauju vojvodinim rijeima svi, i stari i najstariji, do najmlaih.
Dugo i odluno kao da ne ele ni dopustiti Jelenku Kueviu izrei samo jednu rije
koja bi otklanjala tu zapovijed vojvode Ilokoga s kojim se oni svi slau.
Videi da ne kane utjeti, Jelenko digne ruku da ga sasluaju pa e ozbiljno:
- Plemenita gospodo, zar ete dopustiti da izgubim sjaj imena koje sam stekao
ovdje na bojnom polju? Zar ete dopustiti da mi Budim kae: sakrio se pod plat
dobrog izgovora da otklonim doi Draeniu pod ma?
- Nije tako! Nije! - viu svi. - Ima krivo!
- ekaj, kapetane - opet e vojvoda. - Kad si prihvatio izazov, nisi znao da se
Draeni okaljao najstranijom sramotom i najpodlijim blatom, oklevetavi nevinu
djevojku.
- Rekoh ve gospodinu Damiru: mislio sam da lae, a ipak sam prihvatio ovdje na
bojnom polju njegov poziv. Jo vie, ja sam ga zvao na ma prije dvije godine
poto je poinio izdajstvo na svojoj brai. Moe li biti veeg zloina nego
izdajstvo?
Svi su uutjeli. Damir stupi naprijed da Jelenkov prosvjed obeskrijepi:
- Svi znamo: nema veeg zloina od izdajstva svoje domovine i svoje brae, ali
ima jo neto to je nie, kukavnije i od takvog izdajstva. Klevetom se nabaciti na
slabu enu! Draeni je poinio, osim najveeg zloina, najniu kukavtinu, on je
ak oklevetao ast nevine djevojke koja se ne moe niim obraniti kad protiv nje
istupi kleveta mladia i njegove prisege. To je tako niska podlost da ni jedan
mukarac ne moe svojim asnim maem stupiti nasuprot ovjeku koji je uinio tu
podlost.
- Alt ja sam sve to znao - ree Jelenko - i pozvao ga pred dvije godine. Sad on
zove mene, a ja sam prihvatio!
- Otkud si onda to znao? - otro e Damir.
- Znao sam jer je moja drugarica iz djetinjstva - gospoica Viiena tvrdila Gordani
da su Draenieve izjave la, a ja sam je poznavao, kako rekoh od djetinjstva, i
znao: da je bila istina sve ono to je tvrdio i na to je prisegao Draeni, ona bi se
bila bacila u movaru ili Savu i ne bi mogla podnijeti ni preivjeti sramotu. Kako to
nije uinila, dakle, Draeni je lagao. Unato tome, ja sam ga zvao jer imam s
njime svoje raune koje ne smijem ostaviti neisplaene.
estoko porie Damir i nijee glavom, gledajui uporno u oi Jelenku. Ne vjeruje
mu. I nee da mu vjeruje.
Svi su zaokupili mladog kapetana i dokazuju da ne smije i ne moe na megdan
Draeniu.
Dok oni nastoje uvjeriti Jelenka, tamo u atoru uz bana ve se nalazi Antolkovi.
Naao je Petra Berislavia kako sjedi zadubljen u misli. Spazivi Antolkovia,
ustane i prui mu ruku, srdano i toplo:
- Gospodine Antolkoviu, hvala vam!
- Meni nemate to zahvaliti, nego Gordani. To je njezina misao i njezina odvanost
i njezin uspjeh. Samo njezin. Plaio sam se da nee biti nita iz toga, ali beskrajno
dosjetljiva njezina rije tako je smotala Draenia da je pao u stupicu i morao
priznati istinu.
- uo sam to ste pripovijedali vani - odgovori tronuto ban. - Ne znam kako bih se
mogao dovoljno zahvaliti Gordani na tom velikom djelu.
- I ja sam to rekao, svijetli bane. Ona je isto tako hrabra kao umna i plemenita.
Sad ste, svijetli bane, razabrali zato sam morao to rei pred svima. Nisam smio
vama priopiti o emu u govoriti jer mi ne biste dopustili to iznijeti pred svima.
Gordana je sve to uinila zato da se Draeni izjasni i da se to ita javno, pred
svima. Smjesta sam naloio jednom plemiu iz Turopolja da to javi sucima u onom
kraju pa da e jednog dana tamo javno pred cijelim krajem, pred svim ljudima,
proitati ovu izjavu koju nosim potpisanu s vjerodostojnim svjedocima. Proglasit
emo to svuda gdje god se poznaje Vilenino ime.
- Zar je Gordana, uistinu, otila u Veneciju da potrai Vilenu?
- Da, to je istina. Vilena je nestala i ostavila Gordani vrlo kratko pismo. Javila joj
je da odlazi u Veneciju u samostan jer e tamo biti daleko od svih. Sada bi mogla
biti negdje u Trsatu, odakle e se dalje uputiti laom. No, mora ekati dok brod
kakvog posjednika krene u Veneciju ili dok stigne kakav venecijanski brod.
Sigurno e je tamo zadrati prijatelji.
- Ipak se Vilena nee vratiti. Ili, moda, znate zato je otila u samostan tako
iznenada? Dosele je uvijek tvrdila da sve nosi hrabro. Zato se predomislila?
- Zato? Na to bi bilo teko odgovoriti, svijetli bane.
- A Gordana? to ona veli koji je uzrok tom naglom Vileninu preokretu?
- Moda je Vilenu u samostan pokrenula spoznaja da ipak nee moi izdrati u
svijetu bez asti i bez ikakva izgleda za obitelj.
- A ja sam mislio da su posve drugi uzroci - veli ban - i zato mislim da se nee
vratiti.
- Koji su to uzroci?
Ban malo razmilja, ali nee priznati Antolkoviu svoju slutnju da je njegova
neakinja otila u samostan onda kad je saznala da se Jelenko eni. Smatra to
ponienjem za nju i za obitelj i radije ne odgovara na to pitanje.
- Posluit u se vaim rijeima: "Na to je teko odgovoriti." No, glavno je sada da
je s njezina imena skinuta sramota. Danas je za me sretan dan! Svejedno, vratila
se Vilena ili ne!
- U meni je mnogo nade da e se vratiti jer je njezina ast ista kao sunce. Znam:
nai e se vrlo vrijednih i potenih mladia od kojih e joj mnogi pruiti svoje srce
i ona e moi odabrati kako god eli.
Pojavio se Darnir i predloio banu neka zapovijedi Kueviu da se ne bije s
Draeniem. Time bi nanio sramotu svim potenim maevima.
Na banov poziv mladi kapetan ue u ator, duboko se pokloni i znajui zato ga
zovu, stade govoriti uzbueno:
- Svijetlog bana molim neka mi oprosti to se usuujem prvi prozboriti, ali neka
mi ne zapovijedi da otklonim boj s Draeniem. To bi me ponizilo u mislima
mnogih potenih ljudi. Sigurno bi me moglo to prikazati kukavicom, a moda bi
rekli da se priklanjam Budimu, tedei Draenia. l onda, svijetli bane, kako da
stupim pred oi djevojke i prosim njezinu ruku i oekujem njezinu ljubav ako sam
uskratio otii nekome na megdan? Tko moe danas promijeniti uvjerenje koje ve
vjekovima ivi u svakoj mukoj dui: mora se odazvati svakome tko te pozove,
makar umro! To se ne moe izbrisati. Ako moe, ja neu da budem prvi koji to
poinje. Znam, Draeniev ma je blatan, ali ja ga moram kazniti za sve jer sam
mu to obeao i prihvatio poziv.
Na bujicu lih rijei Petar Berislavi uti i promatra mladia to se ini kao gvozdeni
kotao u kojem sve kipi, pui se i vrije.
"Kad bih sada sprijeio Jelenku taj megdan, moda bi mi u dui spoitavao da mu
kanim pokvariti vrijednost pred Vojanom" - razmilja mudri ban. "Ne smijem biti
prvi koji bi mu to zabranio, neka nikad ne posumnja da sam mu potamnio slavu
pred Vojanom!"
Ban mirno odvraa, dok mu je glas snien, staloen.
- Razumijem Kuevia - veli on Antolkoviu i Damiru - a razumijem i sve vas koji
mu ne date da se bije. To je stvar koju treba, uistinu, promisliti i zato predlaem
ovo: vi ste svi vrlo razbueni, razigrani, raspaljeni, u takvom asu se ne stvaraju
sudbonosne i vane odluke kao to bi bila ova. Zato velim: odluku treba odgoditi
do sutra. Svatko e sutra opet kazati to misli, a isto tako i mladi kapetan. Ako se
ne biste sloili, tada u ja izrei svoju rije - ali vrlo dobro promiljenu.
Pokorili su se. Izali su iz atora i javili svima to je ban odredio. Polako se
razilaze na sve strane. U skupinama ili po dvojica raspravljaju o dogaaju koji je
ostavio na njih silan, neizbrisiv utisak.
Damir je poveo sobom Antolkovia i zamolio ga:
- Sad je barem dolo vrijeme da mi neto pripovijedate o mojim najmilijima. Kako
je to Gordana otputovala, tko je prati, je li uzela sobom dosta momaka?
- Sve su sami plemii s njome, ali su preodjeveni u odijela vaih momaka tako da
Draeni, kad doe u Dubovac, ne misli da je to zasjeda. Odredio sam tko je ima
pratiti na jug da dovedu Vilenu, a nad Turopoljem i Brezovicom ostavili smo mojeg
junaka Vojka i sad je on tamo gospodar i vojskovoa.
- A sad mi kaite kako su maliani, kako je sve kod kue?
Jedva je Damir upravio ovo pitanje, kad pristupe k njima vojvoda i Jelenko
Kuevi. Zaustavili su ih pokraj ognjita to je dogorijevalo, a ipak dovoljno
osvjetljavalo njihova lica.
- Posvetite mi samo nekoliko asaka - zamoli Jelenko Damira, Antolkovia i
vojvodu.
- to je? - pitaju ga.
- Sad ste na okupu sva trojica moji dobri zatitnici, gospodin Antolkovi, gospodin
Damir i moj gospodar vojvoda Iloki. Trebam va savjet. Ve su mi na bojitu
gospodin Damir i vojvoda govorili da bih trebao prije nego odem isprositi Vojanu
Keglevi. Rekoh im tada, gospodine Antolkoviu, - okrene se sada k njemu, - da
bih morao prije stei ime i blaga jer jednom sam zaprosio djevojku kojoj nisam bio
ravan po imovini i visokom rodu i zadobio udarac koji se nikada ne moe izbrisati
s mojeg obraza.
Na te se rijei Davor Antolkovi neto zaudi i pita svojega tienika:
- Jo uvijek te boli ta rana?
- Nema vie rane, ali brazgotina me svakog dana sjea te opasnosti.
Damir naglasi - rekli smo ti, Jelenko, na bojitu: Hrvatski sabor podijelit e ti vie
plemstvo, a ti si pravo stekao u vratolomnoj obrani domovine kao i svi mi drugi.
Nitko jo nije zadobio od Sabora plemenitu povelju, a da nije za nju dao krv
svojeg srca i hrabrost svog maa. To zna vrlo dobro i zato: sve to su stekli nai
oevi i djedovi, mora stei i ti. A to se blaga tie, natuknuo sam ti, nai e u
onoj krinji stvari... koje ti mogu posluiti da sebi zazida i dvorac. Dakle, tu nema
vie nikakvih zapreka, ne znam zbog ega sad to obnavlja. eli li da to sazna i
tvoj najblii zatitnik, gospodin Antolkovi? No, zato kani ba sada o tome
raspravljati?
- Evo, zato: razmiljao sam putem o svemu to ste mi onda rekli i sad, kad je,
eto, iznenada stigao k nama moj plemeniti skrbnik Antolkovi, kojemu imam
zahvaliti da sam prije dvije godine skinuo sa sebe Draenievu klevetu, a njega
raskrinkao - sada, eto, elim pred Antolkoviem odluiti o svojoj sudbini. Ne
trebam, dakle, ekati dok se vratim u Turopolje jer bez njega nisam htio nikako da
izreem onu rije koju ste mi vi predlagali.
- Vidim, neto je vrlo sveano - primijeti vojvoda. - Govori, kapetane, to je?
- Kad mi je tako srea pala u dio da vas naoh ovdje svu trojicu, eto, molim
gospodina Antolkovia, vojvodu i vas gospodine Damire, da biste vas trojica u
zoru rano poslali grofu Kegleviu pismo i razjasnili mu da sam ravan Vojani...
- I uprosili je za tebe? - pita iznenaeno Antolkovi.
- To smo mu savjetovali ve prije nego to smo krenuli iz Vranduka, ali se onda
ustruavao.
- Rekoh ve zato je tako bilo. A sada, budui da nema vie zapreka, a i moj
skrbnik Antolkovi je ovdje, molim vas da biste sva trojica sastavili taj upros.
Svjetlost plamena s ognjita skae s lica na lice, Jelenko opazi iznenaenje, vie u
Damira i vojvode Ilokoga nego u Antolkovia. To ga malo smete i smjesta zapita:
- Moda mislite da joj ipak nisam jednak? Recite mi to smjesta u obraz. Uzoholio
sam se, je li?
- Nikako - odvraa prvi Damir - nego me to iznenauje zato to u Vranduku nikako
nisi htio da od grofa isprosimo za tebe Vojanu, a danas...
- Zar nisam ve kazao koliko mi je stalo da svoju rije kae voa mojeg ivota i
spasitelj moje asti Davor Antolkovi? A onda, svi znate, kad se nekoliko dana u
miru putuje, ima se kad mirno razmiljati, dok tamo na bojitu sve je ovjeku
pobrkano u mislima i sam o sebi ne vodi rauna. Tako sam, razmiljajui putem,
osjetio da bi Vojana mogla krivo shvatiti moj odlazak - to je jedno, a drugo: vi
znate, Szathmry je kazao da e Draeni doi Vojani u prosce... Draeni e, ako
iv izie ispod mojeg mae, pojuriti - k Vojani. Osim toga, on joj je poslao prosce,
tako je barem govorio Szathmry. Sve me to prisiljava da djevojku osiguram za
sebe.
Sva su se trojica pogledali i sloili se da on ima pravo.
- Uputite me ako mislite da to nije zgodno. Meni je do toga da nikad vie ne
doivim ono to je bilo prije dvije godine. Mislite li da ekam, pokorit u se...
Vojvoda i Damir ivo su pristali uz njega. Antolkovi se pokazuje ravnoduan.
- ini kako hoe - veli on.
- Nipoto ne ekaj - savjetuje Damir i vojvoda. - Nizato na svijetu. Eto, mi smo
se ljutili na tebe u Vranduku to si oklijevao s uprosom jer da jo ima vremena za
to - a sada si se tako brzo odluio.
- Daleko sam od Keglevia i njegova sjajnog dvorca, to me je ohrabrilo - nasmije
se Jelenko. - A to je najvanije i to je odluilo o tome, kako rekoh: imao sam
vremena misliti o sebi i inilo mi se da bih svojim oklijevanjem mogao izgubiti
djevojku. I drugi je prose. Znam to.
- Vrlo dobro, slaemo se s tobom - ponovo potvrdi Damir.
- Ali ja bih vas molio da jo veeras sastavite to pismo. Sutra u zoru svi e se
uriti da to prije krenemo dalje i onda opet gubim jedan dan.
- Gle, gle, kako mu je danas hitno! - smije se vojvoda. - Dobro je shvatio Jelenko:
lijepa Vojana bi mu mogla izmaknuti. Napokon, nije u redu to pred odlazak nisi ni
jednom rijei djevojci ostavio nade.
- To mi ne znamo - ree Damir. - Nama nije ispovijedao to radi tajno. Sigurno joj
je poslao kakvu poruku. Sad je, uistinu, skrajnje vrijeme da djevojku isprosimo.
Damir naloi mladom plemiu to je sjedio uz ognjite neka iz banova atora
donese pisai pribor u ator to e ga razapeti za Antolkovia da moe udobnije
poinuti.
Onda Damir povede Davora na drugu stranu brda gdje se nalazi njegova eta i
ljudima odredi da mu spreme estiti leaj. Iza njih idu vojvoda i Jelenko.
Svuda okolo nalaze skupine plemia i velikaa u ivom raspravljanju o
uzbudljivom otkriu to ga je Antolkovi donio na bojite.
Na svaijim je usnama Gordanino ime. Sa svih strana uju se usklici to slave
njezin um koji je znao najveeg laca u zemlji prisiliti da kae istinu.
Iz tmine dopiru k Damiru i Antolkoviu hvalospjevi Gordani, kad jedan glas
nadvie sve ostale:
- Eh, samo je jedna Gordana!
Vojvoda Iloki, ponukan tim usklikom, ide nekoliko koraka naprijed i veselo
primijeti gospodi plemiima:
- A to onda ako dokaem vaem drugu da nema pravo kad veli samo je jedna
Gordana?
- Kako? Nemam pravo? Gdje jo ima kakva druga Gordana?
- Ima!
Zaueno se gospoda okrenue k vojvodi:
- To tvrdite vi vojvodo, koji najbolje znate da ima samo jedna jedina Gordana?
- A ja velim: ima jo jedna!
Uzgibali su i zaokruili vojvodu:
- Gdje je?
- U Brezovici.
- U Brezovici? U domu Gordane i Damira? To se, uistinu, ne moe razumjeti.
- Eto, znam vie od vas. Prije nego to sam doao na ratite, bio sam Damirov
gost i odande smo onda otili na ratite.
- I tamo u Brezovici nali ste jo jednu Gordanu?
- Naao sam u kolijevci!
- Kako? - zapanjeno pitaju gospoda. - to to znai?
- Eto vidite: upravo dva mjeseca prije nego to smo otili na bojno polje, srea je
obdarila Gordanu i Damira krasnom djevojicom.
- to velite? Je li istina, gospodine vojvodo?
- iva istina. Njihao sam je i zamalo da nisam stradao. Od ljubomore su me
djeaci, mali Damir, Kremen i Ivan, gotovo progutali. Stali su oni pokraj kolijevke
kao oklopnici to uvaju svoju kraljicu. Da vam je to bilo vidjeti!
- Nikad nam niste o tome pripovijedali.
- Na bojnom polju uvijek ti je na pameti neprijatelj, zasjeda, borba, oruje, a
nikome na pada na um pripovijedati o djeci i kolijevci.
- Naravno, tko bi amo dospio da o tom razgovara! Ni gospodina Damira nismo
vidjeli drugdje, ve samo u boju s neprijateljem ili na vijeanju s banom.
- Gdje sam onda imao prilike govoriti o Gordaninoj djevojici!
- E, ba nam je drago to ste nam to rekli danas, gospodine vojvodo. Kad poemo
u Turopolje, eto nas u poklonstvo najmlaoj junakinji. to mislite, ki junaka
kakav je Damir i junakinje kakva je Gordana, sigurno e naslijediti majine vrline.
- Mislim, bit e i lijepa kao ona, ve u kolijevci zaokruili je mladi vitezovi, divei
se njezinoj ljepoti.
- Gospodine vojvodo, molim vas, doite - zovne iz daleka Jelenko Kuevi. - Sve
je spremno za ono to sam vas molio...
Vojvoda krene prema mjestu gdje su Damirovi ljudi ve razapeli ator za
Antolkovia. Pred ulazom je na zemlji putna krinja na koju su poloili pisai
pribor. Momak donese baklju. Sva etvorica naoe se pred krinjom koja ima da
slui kao stol. Damir poklekne na jedno koljeno, razmota pergamenu i stade pisati
grofu Kegleviu.
Vojvoda Iloki, stojei se nagnuo nad pismo, i neprestano se uplee u sadraj.
Antolkovi sjedi na oblinjem panju, podupro je laktove na koljena i naslonio svoju
plemenitu bradatu glavu. Slua kako vojvoda i Damir slau pismeni upros. Jelenko
Kuevi dri baklju i svijetli.
Obasjani svjetlom, pobuuju pozornost onih koji jo ne spavaju, pa su podigli
glave i znatieljno zure prema tajanstvenoj etvorici to se okupila oko nekog
pisma.
Nitko ne sluti da to sada slavom ovjenani junak Jelenko Kuevi prosi ruku plave
ljepotice Vojane Keglevi.
Kad je pismo bilo dovreno, potpisali su ga Damir, Antolkovi i vojvoda, a zatim se
digli. Jelenko utakne baklju u zemlju:
- Hvala vam. Sutra u zoru poaljite odmah glasnika. Hoete li?
- Jest, sasvim sigurno, uostalom, vidjet e i sam.
Damir je ponudio Antolkoviu i vojvodi neka legnu u njegovu atoru kako bi im
bilo ugodnije provesti no. On e se doskora vratiti. Zatim ode, vodei sobom
Jelenka.
- Sluaj me, mladiu, sad ljubi drugu i ve si je uprosio, sad ti je lako govoriti o
Vileni. Mislio sam upravo ovog asa: bit e vrlo loe i neprilino kad dovede
Vojanu u Turopolje, a tvoj je dvorac u tolikoj blizini, u susjedstvu preko plota
dvorcu upana Berislavia. Kako je Vileni vraena ast, upan e se s kerkom
vratiti slavodobitno u Turopolje gdje e takoer opina sveano proglasiti
Draenievu izjavu. Mislim, jesi li se sjetio kakav e biti susret Vojane s Vilenom?
To bi moglo naruiti i Vojaninu sreu i tvoju.
- Ne bojte se. Neu se vjenati dok ne sagradim drugi dvorac i to u Plesu gdje
imamo malo zemlje, a dotle e Vilena ve davno biti vjenana s Poglediem.
- S Poglediem? Misli, on e je prositi?
- Uvjeren sam u to. Zar vam Gordana nije pripovijedala kako moj drug Pogledi
ljubi Vilenu? To znam i ja i svi mi.
- Sjeam se neto, ali je pitanje to e na to Vilena.
- Ne znam, je li ve zaboravila Draenia ili nije. Sve ovisi o tome.
- Jo i sada vjeruje da je Vilena voljela Draenia?
- Da ga nije ljubila, zato bi se s njime vjerila i prezrela sve one koji su prije bili u
njezinoj blizini, sve redom?
- Kad ne bi ljubila Draenia, ne bi tebi bacila u lice onu uvredu? To misli rei?
- Nije li to jasno kao sunce? Sad je glavno da se oslobodila klevete i, znajte, od
srca me veseli to joj je ast vraena.
- Draga moja Gordana uinila je veliko djelo. A ti si sasvim zaboravio Vilenu? -
opet e Damir.
- udim se to me to pitate. Sami znate: meni je od nje ostala samo uvreda
kojom me udarila u obraz. A takva uvreda jest kao da vam je u meso zarastao
komadi prelomljena maa. Svaki as vas bode i sjea neprijateljskog udarca. Sve
e svriti dobro. Ona je spaena, moe se udati za koga hoe, a ja vas molim
samo to da njezinom ocu i Vileni kaete mnogo dobrih rijei za Pogledia. Lijep je,
mlad, dosta imuan. Vilenu je od svih sigurno najvie ljubio.
- Tko bi znao, misli li jo na nju?
- Vidio sam kako su mu zasjale oi kad je Antolkovi objavio Draenievu izjavu.
Dakle, pobrinite se, gospodine Damire, i recite upanu da e vrlo dobro uiniti ako
Vilenu dade Poglediu. Ako vi ne biste uspjeli, onda zamolite za to Gordanu. Recite
da sam uvjeren: ona e djevojku udati za Pogledia. Kad joj je polo za rukom
osloboditi je sramote, onda e je moi i nagovoriti da primi sreu koju joj nosi
Pogledi. Tada emo svi biti sretni i - zadovoljni.
- Gordana moe sve!
- to uzme u ruke, to se pretvara u sreu. Zamolite je u moje ime.
- Uinit u sve to mogu. Samo, hoe li se Vilena vratiti?
- Ne sumnjam u to. Kad je Gordana mogla poluiti ono to se inilo nemogue,
onda e i nju vratiti u svijet. Ali eto, ve smo se vratili vaem atoru. Vojvoda i
Antolkovi spavaju. Laku no, gospodine Damire.
- Do vienja sutra!
Damir ue u svoj ator, a Jelenko pohiti niz humak.
Ve su svi oko njega pozaspali. Samo tu i tamo ari se eravica ispod pepela na
ognjitima. I baklje gasnu i dime se.
Dolje pod humkom polegla je Damirova eta. Svi spavaju, dok arko i jedan
plemi ekaju i apu:
- Kako to arko da ni ti ne zna zato ta iznenadna odredba naega kapetana?
- Uistinu, plemeniti gospodine, ne znam. Kad se gospodar pravdao s plemiima to
mu ne daju na megdan s Draeniem, naloio mi je da sve momke povedem ispod
humka, blizu ceste, i ekam. Jo mi je naredio neka vi preuzmete strau za danas
s jednim momkom umjesto vojvodinih ljudi, a njih da poaljem na drugu stranu.
Evo, to je sve to znam.
Onda su opet dugo utjeli, oekujui odozgo Jelenka Kuevia.
Doskora se iz mraka zauli koraci. ini im se: brda se tresu od njihove odlunosti.
Neto je u mraku svjetlucalo.
- Jesi li tu, arko? - pita Kuevi tiho.
- Svi su ovdje - javlja momak. - I plemeniti gospodin kojega ste zvali.
Udaljili su se od drugih. Jelenko pogleda gore po humku. Baklje gasnu, ognjita
tinjaju, ne uje se vie ni glasa ni apta. Sve je pozaspalo.
- Promijenio sam svoju prvobitnu osnovu. Tvoj brat, arko, vodit e momke i
nositi kui krinju koju sam primio na dar, a ti e sa mnom.
- A onaj vodi to nam ga je ostavio budimski plemi?
- I taj e sa mnom na jug, zna najkrae puteve.
Jelenko pozove druga koji ga je ekao i povue se s njim u mrak.



S vedra neba treperile su zvijezde, gledajui dolje na bosanski humak to je nona

postelja hrvatskim junacima i njihovu banu.
Iza gore provirile prve zrake sunca i probudile hrvatsku vojsku.
Svaije se oi irom otvorile i svaija se srca napojila sreom.
Zove ih vedri dan na put - blie k njihovim kuama. Veseli se diu na noge i
pjevaju poput ptica nad njihovim glavama. ure se dovesti konje pod brdo da ih
napoje. Diu se atori i dolje silaze voe s banom Berislaviem.
Damir i vojvoda odreuju glasnika koji grofu Kegleviu nosi njihovo pismo.
Gore se svi skupili oko bana. Turopoljci alju svoje momke:
- Gdje je Jelenko? Neka se pouri gore. Jo imamo neto rijeiti.
- Valja nam prije odlaska odluiti, hoe li na ma Draeniu ili ne. Tako je odredio
gospodin ban.
- Ne smije ii, to smo ve juer rekli. Svijetli ban ne moe drugaije odluiti.
- Samo astan mu moe pozvati i prihvatiti poziv na ma. Draeni je proglaen
nedostojnom huljom, izdajicom i klevetnikom djevojake asti.
- Ne moe s njime na megdan astan mladi i junak okrunjen slavom.
- Svijetli bane, ne damo Kueviu da ide - govore plemii, okupivi se oko
Berislavia.
- Neka Kuevi doe, odmah emo odluiti! - odredi ban.
Po njega je pohitao Arbanasi.
ekaju malo vremena, dok se ostali spremaju.
- Evo dolazi! - javlja netko. Svi okrenue glave prema brdu, odakle se uri
Arbanasi s nekim mladim plemiem u turopoljskoj nonji.
- to je to? - pitaju Arbanasia. - Gdje je Kuevi?
- Neka vam ovaj mladi kae to je - ljutito odgovori Arbanasi i mladog plemia
uputi naprijed.
Ovaj se pokloni banu i gospodi i javlja:
- Vaa milosti, juer je uveer gospodin kapetan uzeo deset svojih momaka i
zajedno sa arkom napustio tabor.
- Kako? Kamo? Na koju je stranu krenuo? Zato je to uinio?
- Tko bi mogao znati kamo je nestao. Brzo se izgubio u tmini.
- Nita nije isporuio? - upadne Damir.
- Jest. Pozdravlja svu gospodu i prijatelje i zatitnike svoje, ali nikako ne moe
ostati ovdje jer mora poi na megdan Draeniu - a vi biste odluili da ne smije.
- Ne smije i ne moe! To je neposlunost!
- Tvrdoglavost! Ne smije se to dopustiti. Mladi plemi nastavi s porukom:
- Moj kapetan mi ree: "Kai gospodi da sam se prije dvije godine zakleo, kao
zastavnik turopoljske zastave, da ne mogu s ovoga svijeta dok na Draeniu ne
osvetim svoju turopoljsku brau. Zakletvu ne mogu pogaziti." Zato je noas otiao
svojim putem da suvino ne uznemiruje gospodu i da ne prekri prisegu.
Ni jedan glas ne prosvjeduje, premda nitko nije zadovoljan tom porukom.
Vojvoda Iloki se okrene k banu:
- Tu se ne moe nita, svjetli bane. On je tako odluio. A ne znamo ni to kojim je
putem krenuo. Najbolje je ostaviti ga da radi kako hoe.
- Bar je trebao ekati nae primorske velikae koji takoer idu istim putem - ljuti
se Damir.
- Nije htio ekati jer zna: sprijeili bi njegovu nakanu. I tako je poao naprijed. I
nee on cestom, ima vodia, pa e sigurno preacem da to prije stigne pred
otricu svojeg dumanina.
- Bit e sam samcat, bez pravog svjedoka, nasuprot Draeniu - ljuti se Arbanasi.
- Ostavio je ovdje mene i svojeg druga koji smo trebali poi s njime.
- Zato mu je Szathmry ostavio vodia? - dobaci netko pitanje.
- Nikad nije Jelenko bio na jugu i vodi mu treba. Tako je rekao budimski plemi
Szathmry, a Jelenko ga je zadrao.
- Nema svrhe dalje raspravljati - odluuju gospoda. - Ne bismo ga mogli dostii, a
da ga i naemo, ne bi se vratio. Kad Kuevi sebi neto zabije u glavu, prije e je
razbiti nego popustiti.
Damirova izjava uputi ih da je uzalud svako daljnje raspravljanje.
Pola sata kasnije jahali su ve uzanim klancem prema Savi.
O podne su se zaustavili uz neki potoi da nahrane i napoje konje i sami neto
zaloe. itavim je putem Antolkovi razmiljao o svojem tieniku Jelenku. Kad su
svi sili sa sedla, Antolkovi upita Arbanasia:
- Reci mi, sinko, zato je Draeni zvao Jelenka u Zvear? Zato ne gdje blie?
- Rekao je da ga tamo eka s nekim roakom pokojnog Draenieva oca koji bi
imao predloiti da se obojica izmire, kako su to pripovijedali budimski plemii.
- Da se oni izmire? Tko je to rekao?
- Budimski plemi Szathmry. Njega je poslao Draeni.
- Odakle?
- Iz Primorja, gdje je bio vie mjeseci i gdje Draeni eka Jelenka.
- To je la. Gordanin je kastelan Draenia sreo na putu u Hrvatsku s raskonom
pratnjom s kojom je poao u prosce Vojani. Dakle, Szathmry je lagao. Draeni
nije bio ni u Zvearu, a ni u Primorju. Gordana ga je vratila natrag u Budim.
Istina, mogao je prekriti njezinu odredbu i otii na jug, ali kad je Szathmry
dolazio ovamo da pozove Jelenka na ma s Draeniem, opet velim, nije bio u
Primorju ni u Zvearu. Kad je dolazio Szathmry, Draeni je bio u blizini
Karlovca.
Dok tako Antolkovi razlae plemiima, svaije lice pokazuje tjeskobnu sumnju.
- I, udnovato, zato je odabrao za oruani sukob mjesto tako daleko? Tu je
zasjeda...
- Na toj putnoj postaji uvijek ima ljudi koji putuju iz Venecije, Rima i drugih
gradova u Hrvatsku. Znamo, bit e tamo i mnogo primorskih velikaa koji se
vraaju kui, onda ne moe biti zasjede - primijeti Damir.
- Jest, to je najivlja putna postaja - potvruje knez Blagaj. - Tamo se udobno ivi
i konai i gospoda se primorski knezovi zadravaju dulje nego je potrebno. Ne
moe biti pogibelji da bi se tamo Jelenku mogla postaviti zasjeda.
- A prije nego stigne u Zvear? Ne mogu li tamo to uiniti protiv Kuevia?
Tako razjanjavaju Jelenkovi drugovi i Antolkovi. Vojvoda i Damir na asove
osjeaju zabrinutost za svojega tienika.
- Sve bi bilo dobro da nije otiao naprijed sam. Tako bi u pratnji primorskih
knezova doao na Zvear - kako je prvobitno bilo dogovoreno.
- Draeni hoe da prosi Vojanu Keglevi - ree sada Kueviev drug imuni. -
Jelenko ljubi Vojanu, a Draeni je prosi.
Moete zamisliti to znai za njega otkrie te strane klevete kojom je obasuo
Vilenu. Bit e: Jelenko strepi, ne bi li se Draeni, kad ga Vojana odbije, isto tako
besramno klevetom bacio na Vojanu kao to se nabacio na Vilenu. Nita ne ini
lupeu ako Vojanu nije nikad vidio.
- Oito je ba to moralo pokrenuti Jelenka da pojuri u susret Draenievu pozivu i
stane mu na put svojim maem.
I sad ve svi odobravaju Kuevievu namjeru.
Mladi se Turopoljci javljaju i mole vojvodu Ilokog i Damira neka bi im dopustili
otii za Kueviem.
- Kojim biste putem krenuli? Cestom idu primorski velikai, dakle, i oni bi se mogli
s njime tamo sastati i prisustvovati njegovu dvoboju.
- Tko zna to se tu sve smotalo - naglasi Arbanasi, - Bilo to, nama je poi za
njime. To nam nalae dunost prijatelja. Tko zna to ga sve tamo eka! Gospodin
je Antolkovi otkrio la i ova nas mora voditi sve do Zveara.
Odmah se nalo est mladih sranih ljudi, na elu im Arbanasi, da krenu za
Kueviem prema jugu.
Dadoe im najbolje konje, oruje i novaca. Svi su obuzeti tajnim strahom za
svojega druga, a najvie Antolkovi. Nitko ne gaji mnogo nade da bi mogli dostii
Jelenka koji ima jednu no i pol dana vremena da se znatno udalji.
A ipak su odjahali. Primorski knezovi putuju polagano sa svojim ratnim teretom,
dok njih estorica mogu jahati najbrim trkom. Tako putuju mladi ljudi na jug.
Tjera ih vie zla slutnja nego uvjerenje da bi mogli stii Jelenka. U to nitko ne troi
nade.



Dva dana iza toga stigla je banova vojska do mjesta gdje su se pripadnici
pojedinih krajeva imali rastati. Oprostivi se, bratski se izljubile i krenue svaki na
svoju stranu.
Velikai iz Primorja, sa svojim velikim pratnjama, ratnim orujem i teretom
naslaganim na iroka sedla velikih jakih konja, nose u dui tajnu slutnju da putem
na jug ili na Zvearu slavnog junaka Kuevia eka jezovita zasjeda.
Ban Berislavi, na elu svojih plemia i velikaa iz Zagorja,
Turopolja i Posavine, ide prema Zagrebu. Antolkovi, Damir i vojvoda Iloki su
zaostali. Ban ih pozove k sebi.
- Valjda ne kanite i vi utei za Kueviem?
- Ne, svijetli bane, mi smo prisiljeni sluati Gordanine zapovijedi i zato ostajemo
ovdje.
- I onda sluate njezinu rije kad je daleko? - nasmije se ban. - teta da nije
vojskovoa!
Polako se vraa vojska Hrvata iz Bosne koju su natopili krvlju svojega vjernog
srca.

NA PUTU U VENECIJU
Okruena pratnjom, Gordana se uri prema jugu. Danju putuje, a noi provodi u
osamljenim putnim postajama to su ih veinom podigla gospoda iz Primorja.
Svagdje je Gordana ispitivala kakvi su sve proli putnici i tko su bili. Svuda je
dobila isti odgovor: putovale su dvije ene sa sjevera na jug, jedna stara, a druga
mlada. Njihova je pratnja odjevena u plave odore. To je bilo Gordani dovoljno da
se uvjeri kako se Vilena, uistinu, uputila u Veneciju. ena to putuje s njom
gazdarica je iz dvorca upana Berislavia. Sve to dokazuje da je Vilena u pismu za
Gordanu navela istinu. Otila je u samostan, a odabrala je Veneciju da kleveta,
kojom je Draeni unitio ast mlade djevojke, ne bi mogla za njome.
Ve na prvoj stanici izvadila je Gordana iz svenja svoje muko odijelo s oklopom i
kacigom, znajui da e tako najlake i najbre putovati, a na putnim postajama bit
e zatiena od prevelike znatielje mukih putnika. U mukom se odijelu moe
braniti maem kojim umije tako vjeto baratati. Tako opremljena, mirno putuje,
urei se da to prije stigne na cilj.
S njome idu plemii iz Turopolja, Zagreba i Zagorja. Svi su se odazvali njezinu
pozivu, a rekla im je samo toliko da putuje u korist hrabre, slavne i od svih
potovane obitelji Berislavi.
Njoj je zdesna Stjepko Brodari. Prije nekoliko mjeseci ponovo se vratio iz Rima
gdje je svrio svoje nauke. Kad mu je Gordana razjasnila to sve kani uiniti s
Draeniem, kako e nastojati od njega izmamiti istinu, Stjepko joj je smjesta
ponudio svoje usluge. Odluio je pratiti je u Veneciju da tamo nau Vilenu. Ve je
nekoliko puta bio tamo i zna kojim se brodom najbolje putuje, a po njemu se
Gordana nada lake dospjeti do Vilene ako se ve i zatvorila u samostan.
im je Gordana uspjeno svrila svoju zadau s Draeniem i od njega izmamila
istinu, Antolkovi i ostala gospoda, to su se sklonili kad upnika, prepustili su joj
dio svojih plemia za pratnju, a tako i Stjepka Brodaria.
S njim raspravlja Gordana svaku veer kad se nau na putnoj postaji o
pojedinostima pothvata. On je upuen u sve i slui joj svojim savjetom kao pravi
diplomat.
Put se neprestano mijenjao dok napokon nisu zali meu visoke brdine to su se
mjestimino sastajale s obih strana obale nabujale rijeke Kupe.
Tada se brdine stale sve vie suavati i zaklanjati sunce. Zrak je hladan, iz rijeke
se iri ledena vlaga. Brdine se zbliuju.
Tjeskoba se protee uskim puteljkom izmeu ume i rijeke. Jahai su zabrinuti.
Jo nikada nisu putovali takvim pogibeljnim putem. S jedne strane rijeka, iza nje
se die gusta uma, a s druge, odmah uz puteljak, visoina.
- Tu ne bismo mogli izbjei kad bi nas napali razbojnici - primijeti mladi plemi
Grguri, etovoa Gordanine pratnje.
- Gurnuli bismo ih jednostavno u vodu - ree netko iza njega.
- Ako ne bi oni nas! Na tom se putu ne moe spasiti poten ovjek, tu nema
borbe. ovjek se osjea kao da je u grobu.
- Odmah emo preko rijeke - upozori Gordana. - Tamo je most dosta irok, barem
je tako bilo kad sam jednom putovala u Napulj za kraljice Beatrice.
- I sada je tako - potvrdi Stjepko. - Rijeka je tako duboka i toliko deru slapovi da
se ne moe jahati preko vode, ali pol sata odavde ve se brdine proiruju.
- Tamo dolazimo na vrlo lijepu i udobnu putnu postaju, je li? - pita ona.
- Da, to je Zvear - primijeti Stjepko. - Tamo je lijepo kao u kakvom dvorcu.
Zabavlja je prianjem o svim osnovama njihova puta. Konano su stigli do mosta
to je vodio preko rijeke na drugu stranu obale.
- Most je drven, ali vrst - ohrabruje Stjepko plemie.
Ali tamo je puteljak uz rijeku isto tako uzak, jo i pogibeljniji. Konj se plai
plavkaste rijeke. Gordana ga umiruje i budno pazi. ikara uz lijevu stranu
neobino je gusta, ni pjeak ne bi mogao onuda, a kamoli jaha. S desne strane je
obala rijeke.
S najveom pomnjom upravljaju jahai svoje konje da im se ne bi omakla noga i
skotrljala se niz obalu.
- Samo jo malo vremena valja paziti - upozorava Stjepko pratnju. - Onda e se
rairiti i otvoriti nam put do postaje gdje emo nai svega to nam srce zaeli.
Prolo je pol sata, put se pred njima proiruje. Ve mogu jahati trkom.
Jo za svjetlosti ugledae pred sobom istinu s malo drvea. Tamo stoji duga
prizemna zidanica.
Minula ih tjeskoba koju su osjeali u onom uskom prolazu izmeu obale i preguste
gutare.
- To je Zvear - ree Gordana. - Tu emo se estito urediti i umiti, zatim spavati, a
sutra u zoru brzo dalje.
- Po svoj prilici neemo biti sami - veli Stjepko. - Ovdje uvijek ima putnika koji
kreu prema sjeveru, a moda emo nai i primorske velikae ako se ve vraaju s
bojnog polja.
- Kad smo bili u Karlovcu, tek smo onda doznali da se oni kane vratiti. Jo e proi
dugo vremena dok stignu ovamo. Ostali su u Bosni sve dotle dok se nije neprijatelj
maknuo s puta. esto mislim, Stjepko, to li e kazati Damir za moj korak to sam
ga uinila, ne pitajui ga.
- Pohvalit e vas, Gordana. Sasvim sigurno. Naravno, teko e iekivati va
povratak.
- Samo kad bismo mogli to bre napredovati! Zar ne, preli smo najtei dio puta?
To je ovaj tjesnac gdje smo morali tako dugo prolaziti korakom?
- Jest, to je najtee, sve ostalo bit e lako.
Pred zgradom opazi Gordana nekoliko putnika, oito su plemikog roda.
- Na toj postaji sav posao obavlja kastelan jednog primorskog velikaa. Vidite,
onaj u modrom odijelu.
- Govori umjesto mene, ugovori sve, pokrit u se vizirom, tako ne trebam
mijenjati glas.
Dojahali su pred zgradu. Ve iz daleka opazili su da dolaze novi putnici i pred
zgradom skupili se sluge i upravitelj postaje.
- elimo ovdje konaiti - javlja Stjepko ovjeku koji je ponizno pozdravio.
- Izvolite sii s konja.
- Imate li mnogo putnika na postaji?
- Sada samo nekoliko. Primorski velikai jo se nisu javili ni jednim glasnikom.
- Gospodine kastelane, ovom plemiu - i Stjepko pokae na Gordanu - treba vrlo
udobna soba, a mi emo svi po vie nas u jednoj.
- Sve e biti po vaoj elji - obeava kastelan.
- Davno je tome to je ovuda prola pratnja s nekom mladom plavuom? - pita
Stjepko kad je siao s konja. Kastelan porie:
- Nismo vidjeli nikakvu plavuu.
Gordana kroz vizir pogleda Stjepka, a ovaj tvrdi dalje:
- Morala je ovuda proi s pratnjom od nekih dvanaest momaka.
- Ne, asni gospodine, nije prola.
Stjepko se priblii Gordani:
- Nije se mogla vratiti natrag, a da to ne bismo bili doznali na postajama. Sa
itavom pratnjom nije mogla izginuti, a drugim putem nije mogla krenuti jer
drugog puta nema.
Ogledavi se naokolo, konstatirala je Gordana kako ovuda vodi samo jedan put, i
to prema jugu. Gore otkud su doli nije mogla Vilena uzeti kakav drugi smjer.
- Razgovarat emo o tom. Sad mu reci da nam da sobe.
- Otvarajte nam kuu - veli Stjepko. - Za ovog mojeg druga treba vrlo lijepa soba.
ovjek promatra visokog jahaa koji je zaogrnut platem i pokriven vizirom.
Barunasta odora odaje imustvo. Ipak zakima:
- Najbolju sobu iznajmio je ve prije tri tjedna neki mladi plemi.
- Tko je taj plemi? - zapita Stjepko. - Moda ga poznamo, pa emo se s njime
nagoditi.
- Ne znam mu imena.
- Je li mlad ili star?
- I on se je pomno skrivao vizirom, kao i taj va odlini plemeniti drug, ali bit e
vrlo mlad. Zapravo, ne moete nikako s njime u jednu sobu jer je tamo njegova
dadilja.
- Kako? Plemi s dadiljom?
- Tako smo joj dali nadimak - smije se kastelan. - Bit e da je gospodin vrlo mlad
kad se jo uvijek nije oslobodio enske panje.
Nevjerojatno da bi Vilena bila jo uvijek na toj stanici. Ona je ve na pola puta do
Venecije, ili ve tamo.
- Poznamo tog plemia po onome to nam pripovijedate - veli Stjepko i zatrai
kastelana da ih povede u sobu mladog viteza.
- Ne smije nitko ovamo - naglasi on. - No, mogu vam pokazati gdje je to. Dvori ga
njegova pratilica i nitko nema od nas s njime posla. On je ve dugo ovdje, dosta
tjedana, im je stigao uhvatila ga bolest.
- Bolest? Onda bi to mogao biti na prijatelj. Otili su zajedno.
Pazitelj im pokae vrata. Pokucali su, dok se kastelan udaljio:
- Bojim se da me ne ukori to sam vas doveo.
Zamalo su se otvorila vrata. Na otvor proviri lice starije ene. Gordana je odmah
prepozna.
- To ste vi, Cecilija? Je li gospoica ovdje? Prestraena ena ne zna to bi
odgovorila.
- Javite samo gospoici da je tu Gordana. Morate joj odmah kazati.
Opet se zatvorila vrata, a malo iza toga pojavi se Cecilija.
Gordana digne vizir i ulazi.
Na leaju sjedi Vilena. Blijeda kao nakon teke bolesti. Odjevena u ensko odijelo,
ruke je spustila u krilo. Okolo lee svenjevi. Sve je spremno za put. Zapanjeno
zuri djevojka u Gordanu.
- Nisam mogla slutiti - veli Gordana - da u vas nai na toj postaji. Miljah: ve
ste preko, u Veneciji.
Vilena ne odgovara i sputa glavu na prsa. Sada je gazdarica stala razjanjavati,
umjesto Vilene:
- Vaa milosti, putovali smo isprva vrlo dobro, samo su esto mladi ljudi zavirivali
pod naim prozorima kad bismo prospavali na postajama. Onda je Vilena odluila
odjenuti muko ruho to ga je ponijela sobom u tu svrhu. Nije lako mladoj i lijepoj
djevojci putovali ni u pratnji starije ene. to joj mogu ja pomoi?
- No da, razumijem. - veli Gordana - to je bilo pametno, no recite to je to
kastelan postaje govorio o bolesti.
- Da, stigli smo ovamo na Zvear. Odluili smo prospavati i odmoriti se itav dan i
no, a zatim ii dalje sve do Primorja. Prvu no Vilenu zahvati groznica.
Gordana se okrene prema djevojci, pomiluje joj kosu i pita njeno:
- Kako vam je sada?
- Sada mi je ve dobro - odgovori ona. - vrsta sam, jaka i mogu proslijediti put...
Gordana namjerice ne odgovara.
- Bilo je strahovito - pripovijeda Cecilija. - No na no je bulaznila. Danju je bilo
bolje, a u noi gore. Nisam znala to bih s njome. Onda sam nala ovdje meu
ljudima na postaji ovjeka koji se razumije u lijekove i tako sam je lijeila. A bila
je nestrpljiva, bojala se da e moda za njom doi otac ili poslati nekoga da joj
zaprijei putovanje. Lijeila sam je napicima koje mi je davao taj ovjek. Dugo
smo ovdje, ni sama ne znam otkad. Danas je Vilena vrsto odluila da sutra u zoru
otputujemo dalje.
- Onda se osjeate vrlo dobro? - pita Gordana djevojku.
- Jest, vrlo dobro, i jedva ekam da krenem dalje.
- A ipak ste jo slabi, jako slabi.
- Rekla sam joj - ne moe se tako na put, trebalo bi jo ostati nekoliko dana da se
oporavi.
No, Vilena je mahnula rukom, odluno prosvjedujui protiv tog savjeta njezine
pratilice, dok Gordana veli blago:
- ujte, Vilena, ovo je lijepa i ugodna soba. Tu u se ja s vama nastaniti.
- Ako vaa milost eli, vrlo e me veseliti, a Cecilija moe tamo u drugoj sobi,
odavde vode vrata u neku drugu sobu, manju, ali udobnu.
Odmah je Gordana odredila staroj gazdarici neka donese u sobu njezin sveanj da
se moe preodjenuti.
Gordana sjedne uz Vilenu i stade je ispitivati o njezinoj bolesti i o putnom planu.
Nikako ne spominje ono zbog ega je dola.
Razgovaraju samo o njezinoj bolesti.
- A kamo ste vi krenuli? - iznenada zapita Vilena.
- Ne znam, smijem li vam to rei. Moda bi vas potreslo... S blijeda lica upitno je
gledaju plave oi s izraajem straha.
- Molim, recite, ako je to u vezi sa mnom.
- Naravno, samo s vama. Ne moete ni zamisliti kako je djelovalo na vaeg oca
kad ste otili nenadano, a da se niste s njim ni oprostili.
Oborila je oi i jo vie spustila glavu.
- Niste dobro uinili. Otac nije zasluio da ga tako rastuite. Trebali ste lijepo doi
k njemu i kazati: predomislila sam se i volim otii u samostan. Vi ste nas,
naprotiv, stalno drali u uvjerenju da se neete povui iz svijeta. Zato ste tako
govorili, a mislili drugaije?
Vilena uti i ne die glavu.
- Trebali biste mi to razjasniti jer uistinu izgleda kao da vam je netko neto uinio
naao i pod dojmom toga stvorili ste iznenada tu odluku.
- Ne mogu vam o tome nita rei.
- Nije lijepo to ste uinili svome ocu. Trebalo ga je pripraviti na to, pa se ne bi
bilo dogodilo...
To je prestrai. Vilena digne glavu i proape.
- to se dogodilo s mojim ocem?
- Sruio se, bio je kao mrtav.
- Oh, recite to je bilo s njime? Je li mu sada bolje?
- Samo je malo trebalo pa da ubijete vlastitog oca.
Vrutak suza sputa se niz Vilenino lice. Ona zajeca. Gordana je ne tjei. Preputa
je njezinim suzama dok nije sama plaui zapitala:
- A kako je sad ocu? to je s njime? Smilujte se, recite mi.
- Jo uvijek je bolestan, blijed, upao i mrav. Sav se promijenio. Taj zdravi svjei
ovjek - a sve to radi vas. Nita ga nije tako strahovito kosnulo, ak ni
Draenieva kleveta, kao va odlazak, tako nenadan, upravo nerazumljiv.
Gospoice Vileno, vi ste u pravom smislu rijei pobjegli od kue...
utei je to priznala i opet oborila glavu.
- Mislim da bih imala pravo traiti razjanjenje jer ste bjeali iz moje kue, ispod
mojeg krova. to vas je na to nagnalo? To ste mi duni rei.
- Najednom sam osjetila da mi nema ivota vie u svijetu. Ipak ne mogu ivjeti
vani meu ljudima. Moram se skloniti daleko od te strahovite klevete...
- Dakle, samo to je razlog?
- Da, to...
- A moda ipak jo neto - drugo? Morate mi priznati.
Jasno je: Vilena neto skriva. Opet obara oi i razmilja. Gordana je ponovo
opominje da je njezina dunost otkriti joj istinu.
- Moje je pravo da od vas traim istinu jer ste pobjegli iz moje kue. Ponovo vam
to stavljam na duu. Govorite: zar sam ja ili tko od mojih dali vama povoda da
ostavite moj krov i bjeite? Ili je tko drugi u Turopolju neto poinio protiv vas?
- Ne, nitko mi nije nita uinio naao. Kad ste otili u Zagreb, bila sam posve
sama i razmiljala o ivotu koji me jo eka. Osjetila sam elju da i ja poem u
Zagreb, da sudjelujem u svim sveanostima, da ivim kao i druge djevojke, da mi
bude lijepo kao i onim drugima. I napokon, da i ja imam svoj krov, svoj dom i
svoju obitelj. Tako me je to zahvatilo kao neka groznica, neki oaj, to ja znam.
Ta me je kleveta sasvim iznova stala udarati po sljepooicama kao da se je opet
na mene strovalila sva ona nesrea. Zamislila sam kako ljudi misle o meni kad ja
prolazim Turopoljem. Ali, vi ne znate, plemenita gospoo, to sam sve onda
osjetila, kako je to velika, nepodnosiva muka. I obuzela me takva strahovita elja
smjesta otii, smjesta pobjei, skloniti se nekud daleko, kamo ne dopire ni sjena
klevete kojom je moj ivot zavazda uniten. Mir koji sam teko stekla vaim
savjetom bio je samo oklop pod kojim je neprestano tinjala moja alost...
Mlada je ena neko vrijeme promatrala, a zatim pita:
- Niste li moda negdje tamo na mojem stolu nali pismo mojeg mua koji mi
javlja mnogo toga s bojita? I o raznim naim znancima...
Smela se od tog pitanja, ali nastoji hrabro odgovoriti:
- Plemenita gospoo, da, vidjela sam neko pismo, ali ne znam to je bilo tamo
napisano. Zato pitate?
- Palo mi je na um da ste moda u tom pismu nali kakvu vijest s bojnog polja,
koja bi vas mogla tako uznemiriti da uinite taj korak...
Htjela bi od Vilene saznati nije li u Damirovu pismu proitala vijest, o Kuevievoj
enidbi i zbog toga otila.
- Nikakva vijest nije me mogla skloniti da odem u samostan, ve jedino tjeskoba,
muka i strahoviti jad to je ponovo zapekao moju duu i razorio prividni mir i opet
u meni probudio onu silnu elju da se sakrijem pred itavim svijetom. Zato sam
pobjegla jer sam se bojala da mi neete dopustiti otii, ni vi, ni moj otac, a tako
me je strahovito peklo da nisam mogla vie ni asa gledati u taj moj lijepi zaviaj
koji tako ljubim... Nisam mogla gledati ljude oko sebe... I uzmem pratnju koja je
bila u vaem dvorcu, poaljem po Ceciliju u Turopolje i dadem se ne put.
- Bila bih pola za vama, Vilena, i do Venecije da vas nije ovdje zadrala bolest.
Htjela sam doznati od vas to je razlog vaem bijegu. Sad znam. Ali ima jo jedan
razlog zato sam pola za vama.
- Jo jedan? - zaudi se djevojka kao u nekom strahu.
- Evo, sad vidim, potjerala vas je u samostan samo ta kleveta. Mislila sam kojeta
drugo, a najposlije sam se i ja uvijek vraala na ovaj razlog i miljah: kad ne bi
bilo te klevete, ona bi mogla biti sretna. I ivjela bi uz oca koji e brzo umrijeti,
ako ona ostane u samostanu, je li tako?
- Jest - odgovori Vilena, ali i plaho zirne u Gordanine oi. to li sprema ta ena?
to joj donosi. Zar je kani vratiti kui? Ne, to joj nee uspjeti.
- Dakle, vidite, poto sam slutila da je razlog samo kleveta, smislila sam kako bih
vas mogla osloboditi sramote koja lebdi nad vama.
Jo vie se Vilena preplai, gotovo se ne usuuje pitati to je to Gordana poduzela.
Osjea: sad e joj otkriti neto veliko, sudbonosno.
- Gospoice Vileno, pozvala sam Draenia u Hrvatsku da s njime razgovaram.
- to ste to uinili?!
Gordana je odmah uutka i stade joj ukratko razlagati svoje ine, sve do one
sakristije kad je raspravljala s Draeniem. Preuuje Vileni kako mu je govorila
da bi Vilena pola za njega ako bi je oslobodio sramote. Veli jednostavno:
- Govorili smo na tome sastanku o vama, o njegovim inima i o kleveti, dok su s
one strane sakristije u crkvi uz vrata stajali nepomino i nijemi nai prijatelji. Bili
su tamo svi koji bi mogli biti vjerodostojni svjedoci ako Draeni napokon prizna
istinu.
- Kako ste se smjeli i mogli nadati tome, plemenita gospoo?
- ujte: Draeni je dozivao na sebe nesreu, sljepou i sve zlo ovoga svijeta i
izjavio da je sve lagao i vas oklevetao da ne moete poi ni za koga drugoga - jer
se htio osvetiti to nije nikada dotaknuo vae usne! Sve je priznao kako je bilo i da
je krivo prisegao, dakle, skinuo je klevetu s vas. Oni koji su sluali zabiljeili su
sve i potpisali to i ve je Antolkovi odnio tu njegovu izjavu na bojno polje. Moda
su ve to proglasili u Turopolju, a proglasit e to svuda gdje god vas poznaju.
Od bolesti blijedo lice jo vie je poblijedilo kao da je na smrt bolesna. Ruke joj
dru, htjela bi neto rei, a ne moe. itavo je njezino bie pod utiskom tog
otkria zatreperilo.
- ini mi se da je to nemogue to ste mi as prije rekli...
- Ipak je mogue jer je to tako i bilo, i vi ste sada u oima svih isti, oprani ljage,
nevini, opet ste djevojka kao i svaka druga.
- A hoe li ljudi vjerovati da je tako? Hoe li vjerovati, svi?... Osobito je naglasila
ovu posljednju rije. Gordana prozire to ona dodaje toj jednoj jedinoj rijei.
- Da, Vilena - svi! Kako bi se mogao nai ovjek koji bi se usudio dvojiti da je
istina ono to potpiu zastupnici vjerodostojnog mjesta kao to je Kaptol? A
plemii koji su bili tamo? Ba zato sam ih i dozvala, zastupani su bili iz Turopolja i
seljaki i nai plemii i oni iz okolice. Svi neka znaju i neka uju. Oni e
pripovijedati kud god prolaze kako ste bili oklevetani.
Vilena se baci na koljena. Sva presretna zahvaljuje lijepoj eni:
- Oh, hvala vam, dobra i plemenita gospoo. Beskrajna e biti moja zahvalnost.
Drhtavica uhvati Vilenu. Stala je plakati i tresti se. Tek sada, kad je razabrala da
je uistinu sve tako kako joj je govorila Gordana, potrese njezinim tijelom velika
srea da je konano osloboena klevete. A bila je ve uvjerena da je zauvijek
izgubljena.
- Samo se isplaite, dijete moje - veli Gordana - bit e vam lake. I srea trese
naom duom i tijelom - kao i nesrea.
A tamo je Cecilija bez daha i rijei sluala to sve Gordana govori Vileni.
Napokon se je Vilena isplakala i smirila. Ipak joj se ini da je sve to neki lijepi san
i sve ispituje Gordanu potanje da bi je njezini odgovori uvjerili kako je sve to
istinska srea kojoj se nikad nije mogla nadati.
Gordana joj s veseljem obrazlae i pripovijeda joj o svojem razgovoru s
Draeniem na takav nain da je ne bi moda povrijedila.
Zato da joj kae kako mu je pruala nade u njezinu privolu da poe za njega?
Naprotiv, pripovijeda joj samo ono to moe razvedriti i uvrstiti njezin ponos. I
nadovee:
- Naravno, on je bio uvjeren da emo se mi svi s time pomiriti, a zatim bi mogao
jo i zaprositi vau ruku.
- A to ste mu vi rekli, plemenita gospoo?
- Naravno, prepustila sam ga njegovim mislima i rekla da u pokuati sve to
priopiti vama i javiti mu po glasniku to ste odluili.
- Moete mu javiti da sam vrlo vedra i vesela proslijedila svoj put u samostan...
- To nee vjerovati. I ne bi mogao jer je sada jasno da nemate vie razloga ni asa
misliti na samostan! I va otac je sretan to smo napokon otklonili razlog zbog
kojeg ste pobjegli od kue, a mogli ste i ivotom nastradati na tom putu!
U dui Vilena se nije ni asa pokolebala u odluci da se ukloni iz ivota. Nalazi se u
nekoj stupici i ne zna to bi odgovorila, dok je Gordana vrsto hvata rijeima i
pogledom:
- Lijepo ste mi rastumaili da vaem bijegu nije bio nikakav drugi razlog, ve
jedino ova kleveta, Ja vam vjerujem i, eto, zato sam vam donijela veselu vijest da
je kleveta s vae asti skinuta. I sad ete se vratiti kui u pravom trijumfu.
Plaha je i smetena, ne nalazi pravu rije.
- No, to je? - pita je Gordana.
- Plemenita gospoo, ja ipak moram poi u samostan.
- To bi znailo da mi niste rekli istinu. Dakle, razlog vaeg bijega nije kleveta, ve
neto drugo. Zar ste mi ipak zatajili istinu? Mislim da ne kanite ubiti svojega oca?
Iz te stupice ne moe. Da prizna svoju la kojom se prije ispriavala i da nanese
svojem ocu tako strahovitu bol koja bi ga mogla ubiti?
Gordana nastupa tako otro, odluno. Svojim rijeima i postupkom vrsto hvata
Vileninu duu. I ona obara oi da Gordana ne bi zamijetila to joj je u mislima.
Samo jedna bol stvara u njoj odluku da nastavi put.
"Vratiti se u Turopolje, tamo u dvorac, gdje e stolovati Jelenko i sretno ivjeti s
Vojanom? To ne moe biti. To neu moi podnijeti. Ne, ne mogu, nikako, ni do
smrti".
- Zar moj otac jo uvijek boravi na Kaptolu? - pita djevojka.
- Da, tamo je. Ali kad jednom bude proglaeno u Turopolju ono to je Draeni
prisegao, vi ete moi opet u svoj dom.
- Ne, plemenita gospoo, nikad neu u taj dvorac. Nikada! "Sad znam to sam
htjela znati - pomisli Gordana. - Valja joj pomoi. Uistinu, tamo ne moe!" Ipak je
jo uvijek stroga i odluna:
- Vi ete sa svojim ocem ponajprije u Ilok, u dvorac vojvode Ilokog. Tamo
moete dugo boraviti kod vojvodine ene. Osim toga, va je otac odluio prodati
dvorac u Turopolju i odseliti se nekud u Zagorje. O tom smo ve davno govorili.
No, za danas je dosta o tome. Gladna sam. Moramo se okrijepiti. Tamo preko
vidim mala vrata. Oito je tamo jedna soba? Dobro, uzimam je za sebe, ostat u s
vama ovdje jo nekoliko dana da se potpuno oporavite. Drukije ne moe biti.
Ovako se ne polazi na put. Vi ste jo vrlo slabi. Kad ojaate, vratit emo se.
- Ne mogu, ne mogu - veli Vilena suznim oima.
- Morate! O tom nema govora, nestao je razlog zbog kojega ste bjeali i sad je sve
svreno. Odsad vi ete biti sretni. Pred vama lei ivot. Tko zna gdje i u ijim
hrabrim i vitekim prsima bije srce za vas? Sutra nastavljamo, sad se moramo
okrijepiti. Sutra u vas malo povesti na sunce, prekosutra emo malo pojahati oko
ove istine na poljani dok priviknete opet zraku i jahanju. Naravno, i vi i ja, nosit
emo samo muka odijela i vizirima se pokrivati da nas nitko ne bi smetao. Kad se
posve oporavite, idemo natrag. Sa mnom je i Stjepko Brodari. Doao je samo
zato da mi pomogne prodrijeti u samostan ako vas ve tamo naemo. Bolest vas
je zadrala, na sreu, ba ovdje. Imali ste tu sve to vam je trebalo.
Gordana je nastupila strogo zapovijedajui i nije dopustila vie ni rijei prosvjeda.
Vodila je razgovor i sve je moralo biti kako ona eli. Zatim je izila i sporazumjela
se sa Stjepkom Brodariem da e ostati jo tjedan dana. Tako slabu ne moe
Vilenu voditi na put.

DRAENI KREE PREMA JUGU

Nekoliko je dana Slavimir Draeni ekao na putnoj postaji u Karlovcu, provodei
vrijeme u neprestanom razgovoru s Luciem o svojim osnovama. Htio je da
Gordana na svom putu prema jugu dospije to dalje. Poslao je za njom dva
momka, a kad se vratie s vijeu da je ve odmakla iza prvih brdina, onda se i
Draeni spremi na put sa svojom raskono opremljenom pratnjom. Pred odlazak
ostavi vijest na putnoj postaji da je poao prema jugu. Znao je: ujak e mu
sigurno poslati glasnika ako se to vano dogodi u Budimu. Zato je trebalo ostaviti
poruku da ga brzotee mogu nai.
Putujui, urio se od jedne putne postaje do druge. Prespavao bi no i krenuo
dalje.
Prije nego to bi lijegao, dvije su mu stvari svake veeri zaokupljale misli: kako e
uhvatiti Jelenka Kuevia i kako e ga u Hrvatskoj, po njegovu vjenanju s
Vilenom, doekati banska ast.
Stvarao je osnove na koji bi nain lake prodro do dna ivota u Hrvatskoj.
Veliki mu je uitak o tom govoriti Luciu koji mora sluati njegove osjeaje i misli.
Jednog dana, oko podne, opaze momci, sebi iza lea, u daljini, nekog konjanika.
Jahao je trkom. ovjek se sputao s brda preacem i mahao klobukom.
Momci su upozorili Lucia. On pone nagaati: s ove strane moe stii samo vijest
od Kuevieva voe i nita drugo.
Zaustavili su povorku. Jaha je odjeven u trono odijelo, ali dobar konj pokazuje
da njegov gospodar nije siromah. Odmah je Luci prepoznao jahaa.
- Ve vidim, to je na momak, onaj to sam ga dao gospodinu Szathmryju da
ostane s vodiem, uz Kuevia. Bit e vrlo vane vijesti.
Pojahae mu u susret i Draeni i njegov kastelan da mogu govoriti s njime bez
ikakva svjedoka.
Odmah glasnik javlja Draeniu:
- Morali smo krenuti na put prije nego to biste vi eljeli jer je Kuevi ostavio svu
gospodu putem i pobjegao nou tako da smo jahali itavu jednu no.
- Zato je pobjegao? - udi se Draeni.
- Svaali su se neto dugo nou, a zatim sam uo kako mu ne daju da se bije s
vama, ali on je ba htio i zato nestao.
- Vrlo lijepo to se Jelenko ne da odvratiti od svojih drugova i mene poauje
svojim maem. Vrlo lijepo. A zar su ve blizu? To ne bi smjelo biti. Ako Kuevi
doe prije mene, to onda?
Luci ispituje momka. Saznao je da je vodi uinio sve kako bi Kuevia zadrao
to dulje na putu.
- Vodio ga naokolo i zavlaio, samo da to kasnije stigne. I sve je ilo kao po loju,
no najednom je Kuevi spoitnuo vodiu da ne zna put. Dogodilo se to da smo
obilazili oko brda i pogrekom vodia stigli na isto mjesto otkud smo poli, pa je
tako kapetan odmah opazio da ga ne vodimo dobro i produljujemo put. Naravno,
ne sumnja da je to vodi htio uiniti namjerno. A kad smo prenoili u jednom selu,
poslao me vodi da izmaknem iz povorke i presjeem ravnim putem na jug, te
doekam vas na jednoj postaji i javim to se dogodilo. Kuevi juri naprijed kao da
eli stii prvi.
- Evo, mi ne urimo odvie. Valja podvostruiti hitnju. Eto, uje li Luciu, Kuevi
je krenuo prije nego smo raunali.
Luci se pouri potanje ispitati glasnika.
- to ti je rekao vodi? Kad e stii do onog mosta na Kupi?
- Rauna da e jo trajati etiri-pet dana ako bude vrijeme povoljno. Bude li
Kuevi moda posumnjao da ga vodi vodi drugim putem, onda ne znam kako e
biti. Sigurno e kapetan prisiliti vodia da odabere najkrai put.
- Nema druge, gospodaru - predlae Luci - mi emo putovati nou uz baklje, da
bismo stigli to prije.
- A razbojnici? to e biti ako nas napadnu? - upozorava Draeni.
- Gospodaru, ima ih samo dolje na jugu. Kad dolaze trgovci iz Venecije, onda ih
slijede od mora i u prvim brdima napadnu. Tako daleko meu brda nikad ne
dolaze. Trgovce uhvate odmah, a primorski velikai putuju na sjever ili na jug
uvijek u tako velikoj pratnji da im se ni jedan razbojnik ni u snu ne bi usudio
pribliiti.
- Prema tome, hajdemo bez odmora - pristane Draeni. - Jedna jedina no veliki
je dobitak. A gdje si se roio s Kuevievim vodiem? - pita glasnika.
- Kod mlina, pola milje prije mosta na Kupi.
- Dakle, s nama e, a zatim ostati u mlinu i priekati Kuevia i njegove ljude.
Uz svjetlost baklji nastavili su putovanje itave noi.
Sutradan, kad je zadanilo, zaustavili se uz rijeku, napojili konje, zaloili suhog
mesa, sira i kruha, pa opet pourili naprijed.
Uveer su stigli na posljednju postaju prije Zveara. Tamo su se estito
prespavali, a drugog jutra krenuli k cilju.
Oko podne opaze momci da ih netko slijedi. I Luci i Draeni gledaju natrag.
Jasno je: za njima dolazi jaha koji vie i domahuje.
- Brzotea je, pravi brzotea! - primjeuje Draeni. - A kad domahuje, prepoznaje
nas i nosi vijest. No, otkuda?
Zaustavili su se i ekaju, dok je brzotea stigao k njima.
- Iz Budima sam - veli on. - Rekoe mi ve na putnoj postaji u Marofu da ste se
uputili na jug. I evo vas slijedim bez daha i odmora. Nosim pismo od preuzvienog
gospodina Verbczyja.
I preda zapeaeni omot Draeniu.
- Ne slutim dobro - veli ovaj i razdere peate.
Dugo je itao. S lica mu se odraava nezadovoljstvo. Onda opsuje, zovne Lucia,
pa se s njime udalji da glasnik ne uje njihov razgovor. Tiho e svojem
pouzdaniku:
- Moj ujak luduje, poslao me u prosce k Vojani, a sad, evo, trai da se smjesta
vratim i uzmem za enu Ilonku. To bi vrag izdrao!
- Sad trai da uzmete Ilonku? Neto se oito dogodilo u vaoj odsutnosti?
- Opet se speo s Bakaem. Zapolja im je gotovo oteo kralja i sada mi zapovijeda
oeniti Ilonku da se odri na vlasti. Neka je eni ujak! Ja neu.
- Bilo bi dobro, gospodaru, kad biste ipak malo priekali. Jo jednom proitajte
pismo prije nego odluite. Uzvieni gospodin Verbczy ima mnogo protivnika, a
kad kralj umre i novi nastupi, bit e svakojakih nevolja.
- Ujak veli da o mojem vjenanju s Ilonkom ovisi njegova vlast i moja budunost.
I nee me pogledati ako djevojku ne vjenam. Prokletstvo!
Zaprepastio se Luci nad tom vjeu. Ako ne poslua, Draeni e proigrati vlast
ujaku, a sebi batinu. I Luciu nee biti dobro, pa se upire da upozori mladog
razdraenog gospodara da dobro razmisli.
- Vi ste sada u tekom asu, gospodaru, na raskru: jedan put vodi na jug, a
drugi na sjever. Odluka znai: dobro ivjeti ili ii u siromatvo!
To ne moe ni Draeni oporei i doputa Luciu da nastavi svoje opomene. Ove
ga nutkaju na razmiljanje. Ipak je ljutit i raspaljen preokretom. Kako bi odluio?
Da ostavi tako divno smiljenu osnovu s Vilenom? Brak s Ilonkom znai osigurati
vlast u Ugarskoj njegovu ujaku - brak s Vilenom otvara ujaku vrata u Hrvatsku, a
Draeniu do banske vlasti. Oboje bi prihvatio i njegov ujak objeruke, no kako bi
to proveo, kad je tu Ilonka, a to ne zna ni Draeni. I prigovara, mrmljajui:
- Nitko ne smije napustiti divnu osnovu koju mi je ponudila Gordana. A ne smije
odbiti ni Ilonku.
Mui se i istrauje, kopa po svojim dosjetkama. Kad se dosta izmuio, pozove
glasnika, mladog plemia, to ga je Verbczy odabrao da potrai Draenia bilo
gdje i da ga dovede kui.
- Vrati se u Budim i reci ujaku: nikako neu u prosce Vojani, to se razumije, jer
sam ve putem uo da je vjerena s Kueviem, ali kai mu da u se vratiti brzo. I
nosim mu veliko iznenaenje koje e mu biti neizmjerno drago.
- Uzvieni gospodin mi je strogo naloio da se vratim samo s vama. O vaem
povratku ovisi hoe li uzvieni gospodin i itava njegova stranka ostati uz mladoga
kralja ili ne. Morate smjesta natrag.
- Sluaj, ovjee, za nekoliko dana eto me.
- Dobro, priekat u vas.
- Ali to neu, ve ti smjesta kreni.
- Bez vas ne smijem u Budim. Uzvieni gospodin mi je najstroe naloio ostati uz
vas. Svi smo propali tamo u Budimu ako vas ostavim ovdje. Kraljeva oporuka je u
Bakaevim rukama i bit e gospodar svih ako ne doete odmah. Ako kralj dotle
umre, nee Verbczy vie biti na vlasti.
- Sluaj me, mladiu: odlini hrvatski velmoe urekle su mi sastanak - po meni
nude mojem ujaku pomirbu i prijateljstvo s Budimom. Vidi, to te je iznenadilo?! A
ja ti velim, na asnu rije, ponudili su mi pomirenje ve gore dok sam bio u blizini
Karlovca. Sada u se s njima sastati na postaji Zvear. Ujak vrlo dobro zna da
tamo dolaze odlinici iz Primorja i bit e mu jasno da ondje mora pasti odluka. A
kad ujem to nude, evo me ravno kui! Razumije li? Nitko neka od tebe ne
sazna za te vane ponude, ve jedino ujak. Ti mu samo najavi moj brzi dolazak.
- Pravo je udo to vam Hrvati nude pomirbu. Vidim, morate ostati jo koji dan, ali
ja u vas pratiti u Zvear.
- Nizato! Kad bi uza me doao tamo budimski plemi, smjesta bi posumnjali da
neto ne kanim provesti poteno, da ne mislim iskreno. Ne smije mi nita
pokvariti.
Ali se on nikako ne da odvratiti od svoje odluke da ostane ovdje, jer prestraen
tekim prijetnjama gospodina Verbczyja, on i njegov otac, kao pristae
Verbczyja, stradat e, ne dovede li u Budim Draenia.
Naposljetku se ovaj dosjeti rjeenju:
- Pa dobro. Vrati se na prvu putnu postaju i tamo ekaj, no nikako ne smije doi
sa mnom. ekaj me. Zna da drugim putem ne mogu natrag. Dakle, za koji dan
nas emo obojica putovati prema Budimu.
S tim se glasnik zadovoljio i, ugovorivi sastanak, krenuo natrag.
- Napokon sam se oslobodio toga vraga! - apne Draeni kastelanu. - Sve bi mi
pokvario da sam mu dopustio doi sa mnom. Ali vijest moga ujaka teko me se
kosnula. Kako je mogao tako ludo raditi da mu se Baka popeo na iju? Sve bih
rekao: otkad je moj ujak bio u Hrvatskoj, prate ga stalno neuspjesi. Kud god se
okrene, svuda porazi. Ja u ga osloboditi.
- Oenit ete Ilonku ili Vilenu!
- Ne zbijaj budalaste ale, ve mi ih je dosta. Oenit u Vilenu. Kad moj ujak uje
da mu Hrvati nude pomirbu, a Vilenu meni za enu, nai e on ve neto kako bi
Bakaa umirio. Nije to mala stvar: stei prijateljstvo Hrvatske.
- Umirit e va ujak Bakaa, ali nikako Ilonku. Luda je za vama.
- A ja sam lud za mojom vlau koja mi se otvara u Hrvatskoj, lud sam za
banskom stolicom i sa svime to me u toj zemlji eka. I tako se neemo nikako
moi sastati ni Ilonka ni ja!
Obojica su potjerali konje, a itava pratnja krene za njima.
Oko podne zali su u tjesnac kojim je prije nekoliko dana projahala Gordana sa
svojom pratnjom.
Znatieljno ogledava se Draeni. Ve razabire kako ulaze u onaj kraj gdje ima
Jelenka Kuevia doekati njegova zasjeda.
Sav uzbuen slua Draeni Lucieva tumaenja i promatra oko sebe sve ono o
emu mu je Luci pripovijedao jo na putu iz Ugarske.
U Draenievim prsima dre radost, gledajui kako se s ove strane obale Kupe
stere visoina, a tamo, preko mosta, neprohodna gutara. Uzani put vodi uz
deruu rijeku preko izboenog korita to mjestimice stvara slapove.
Radost mu blista u oima, a mladi bjeloputni obrazi, rumene kao obrazi sretne
djevojke, gotovo mu plamte od uzbuenja.
- Luciu, ovo je tvoja srea. Sve to hoe, bit e tvoje - klike on ushien.
- Nisam li rekao: odavde ne bi mogli umai zasjedi ni tri mudraca s istoka, a
kamoli tako ludi jaha kao to je Jelenko.
- Jest. Tu se ne moe ukloniti ni lijevo ni desno, a niti preskoiti zasjedu jer e biti
toliko iroka da konj u skoku mora pasti u jarugu.
- Ako pak maevi probodu Jelenkovo srce, to onda? - pita Draeni.
- Ne bojte se. Smjestit u maeve tako da ga samo rane. Istina, kad Kuevi ne bi
bio vjet jaha, mogao bi zadobiti teke rane i pasti na maeve svom snagom
tijela, ali mi, dobri jahai, im osjetimo da konj pada, ve se ispruimo na sedlu i
podignemo, a to je kretnja koju izvodimo, ni sami ne znajui za to.
- To je sasvim prirodno i vjerojatno. Drugaije ne moe biti. Tu, dakle, nema
straha da bi ga vrag izbavio iz svoje ake.
- Nee ga osloboditi uarene igle koja eka njegove oi - potvrdi Luci.
Njegov se gospodar smije kao da mu pripovijeda vesele ale. Smije se uzbuen,
od ega mu srce bije i itavog ga proima divlja radost i sve gleda oko sebe,
promatra prirodu koja je tu uz usku obalu rijeke zaklonila jedan jedini uski
puteljak.
I onda se ponovno nasmije:
- Eh, Kueviu, odavde ti nema spasa! Tu si moj, vrae!
Polagano su prolazili dalje, kad spazie most. Luci zaustavi povorku i ree:
- Sada na posao!
- Zapovijedaj i odreuj! - veli Draeni.
Siao je s konja, ogledao dobro itav kraj oko mosta pa se onda vratio gospodaru:
- Sad morate vi preko mosta, za vama ide onaj dio pratnje koji e poi na Zvear,
a ovih nekoliko to sam ih odabrao za svoj posao, ostaje s ovog kraja mosta.
Odmah emo sruiti most.
- Zar ve danas? - udi se Draeni.
- Samo se po sebi razumije, jo prije nego stignemo na Zvear. Treba nam sve
pripraviti. Vi znate kako se Kuevi uri. On bi mogao biti ovdje ve za dan-dva
najkasnije, a svakako preksutra pred zapad sunca. Treba, dakle, da ga sve
doeka.
- Nee li nam tko drugi razoriti zasjedu?
- Odvie ste uzbueni i ne shvaate to sam odredio.
- Dakle, nema pogibelji da tko pokvari na naum?
- Nitko ne moe preko zasjede. To je ve moja briga. Tamo kod mlina ostavili smo
momka. im opazi Kuevievu povorku, smjesta e nam javiti u Zvear. A tu mora
biti sve ve pripravljeno.
Preko mosta prijee najprije Draeni. Zatim je krenula njegova pratnja. Petoricu
je zadrao Luci i odmah naredi onima koji su ostali s njime i onima koji su preli
preko mosta to im je raditi. Draeni je s onog kraja mosta sluao kako Luci
odreuje:
- Sad, momci, raskopajte most. Nee biti teko. Ove drvene preke dadu se
izvaditi s jedne i s druge strane obale.
Ponio je sa sobom orue u vreama i objeeno o sedla. Sada su sve izvukli i
zapoeli raditi.
Ne moe ih nitko zatei jer je Luci postavio strae i prema sjeveru i prema jugu.
Izvadili su debele, jake daske, a onda jednu po jednu sputaju u rijeku, ba tamo
gdje je najdublja.
Sve to sam vodi Luci.
Ve je gotovo itav most na dnu rijeke.
- Ove tri srednje daske - odredi Luci - ostat e kao iroka brv da moemo preko i
mi.
Stadoe namjetati brv od tri daske. To je sada jedini prijelaz preko rijeke.
- Izravnajte i nabijte zemlju - nalae Luci - s jedne i s druge strane obale.
"Sve u udesiti kao da je nabujala voda razorila most i povukla ga u svoju dubinu"
- veli sam sebi zadovoljan.
- Mislit e svi da su razbojnici sruili most, ekajui neke trgovce da ih opljakaju?
- dometne Draeni.
- Nije vano to e tko misliti, glavno je sve urediti da Kueviu ne bi nita bilo
sumnjivo. A on nee ispitivati, nego se uriti, to vie kad od glasnika dozna da ste
mu vi blizu. Prijei e preko brvi, pouriti u Zvear i pasti u zamku.
Ljudi su posao svrili. Most je u vodi. Kad bi ga htjeli dii i opet urediti, trebalo bi
moda i dva dana. A preko rijeke se ne ne moe bez pogibelji, duboka je, a
slapovi deru.
Veselo konstatira Draeni:
- Tu ne moe biti nikakve zapreke ni smetnje!
Luci jo jednom dobro ogleda poloaj brvi izmeu jedne i druge obale. Veoma je
zadovoljan. Sve je kako treba. Onda pozove jednog od petorice svojih ljudi s one
strane prema sjeveru. Lice tog ovjeka obraslo je bradom, kutravom i plavom.
Odjeven je u graansko odijelo. Po svemu izgleda pravi je majstor i osobiti
pouzdanik Luciev.
- uj me, Nndore, pozna li dobro Kuevia?
- Kako ga ne bih poznavao? U Turopolju sam ga viao po stotinu puta.
- Pitam te zato da bude oprezan.
- Bit e sve kako vi elite.
- Ti, dakle, predstavlja gospodara ove etvorice momaka koji te prate kao nekog
trgovca na jug. Recimo u Veneciju.
- Ve ste mi to jednom rekli.
- Sve se mora rei dva puta da ne bi ti bio u neprilici jer taj Kuevi je drzak, lako
bi te smeo.
- Nema mene zato smesti, vladat u se kao to se vlada svaki trgovac i putnik.
- Mudar si. Dakle - kad Kuevi stigne, pitat e: to je s mostom, to je razumljivo,
a ti e sve onako.
- Ne bojte se, gospodine Luciu, ima u mene jo neto pameti, ako i nema novaca
koliko u vas. Upamtio sam sve to ste mi naloili.
- Glavno je da Kuevi prijee preko brvi.
- To je opet lako, znam - Kuevi nikad nije bio ovdje, dakle, ne zna kamo kree.
- On ne pozna straha i mirno e prijei preko ovih dasaka, bude li se ti vladao
prema onome to sam ti rekao.
- Jo bolje nego to oekujete.
Zadovoljno se okrene Luci etvorici momaka koji imaju biti pratnja bradatu
ovjeku i naloi.
- Vi ste sluge ovog plemia, razumijete li? On putuje, a zapravo je trgovac. Ali
nikako ne odgovarajte, nikome nita, doao tko mu drago ovamo. Sve e
raspravljati i sve upuivati Nndor. Da se niste uputali u razgovor ni s kim tko bi
doao sa sjevera, a s juga nitko ne moe ovamo.
- Ne znaju oni hrvatski - apne bradati pouzdanik Luciu. - Ne brinite se.
- U svakoj stvari, u svakoj sitnici, imate sluati Nndora. Neka nitko ne pogrijei,
tome nee biti dobro.
S druge strane obale ponovi Draeni zapovijed to ju je izdao Luci svojim
ljudima i zaprijeti im smru ako ne izvedu u tanine kako je zapovijedio njegov
kastelan.
Kako je sve bilo u redu, prijee i Luci preko brvi. Daske nisu prilegle na zemlju,
pa se malo ljuljaju pod nogama konja, ali Luci nije u sedlu, ve vodi konja i tako
prijee preko. S one strane dovikne kastelan na drugu obalu:
- Eto, vidi, Nndore, on e moda prijei ovako kao to sam sada ja. Dakle, im
je stigao na onu obalu, daske se moraju odskliznuti u vodu. Neka ti je ruka
razumna.
- Moja je ruka vrsta i razumna! - hvali se bradati ovjek. - Uhvatit u daske kako
treba.
Na drugoj obali uz Draenia su njegovi momci. Poredali se jedan po jedan. Na
uskom puteljku to vodi uz obalu Kupe ima mjesta samo za jednog jahaa.
Luci raspravlja s Draeniem, pokazujui mu prednost svoje zasjede:
- Mi emo sada prijei ovim putem kamo dolaze vai momci. Evo, taj put vodi iza
one gutare u dva zavoja, ba uz rijeku Kupu, i tako ide sve pred Zvear, gdje se
onda brdine rastavljaju. Tamo lei zgrada, pred njome istina, na kojoj bi se imao
odigrati va dvoboj.
- avo jedan! - klikne Draeni sav jogunast od veselja.
- Pet stotina i vie koraaja od one gutare zavrava ovaj uski prolaz, pa se izlazi
pred putnu postaju. Odavde, od toga mosta do zgrade ima samo pol sata
pjeaenja. Ne vidi se zgrada ni odavde, a niti s onog kraja ba zato to rijeka
zavija. A s one strane je gutara. Kroz nju se ne moe provui ni ljudsko bie, a
kamoli konj. Dakle, slijeva neprohodno grmlje, a s desna se rui obala u rijeku.
Imate ba samo taj uski puteljak!
- I on ba mora prijei preko zasjede. Ovdje se ni sluajno ne moe odmaknuti ili
krenuti desno ili lijevo?
- Samo se po sebi razumije. Gdje bi se drugdje mogao maknuti da ne ide preko
zasjede. I kad njegov konj stane na dobro prikrivenu jarugu, mora pasti u nju.
Mora! A sad idemo odabrati to vano mjesto. Idemo pjeke - momci moraju
polako naprijed. Ve sam odredio gdje e nas priekati. Hou da tu zasjedu
izgradim sam da momci ne vide to radim.
Povorka je polako pola naprijed. Jedan jaha iza drugoga, dok su njih dvojica
koraali za njima.
Strunjakim okom istraivao je Luci najbolje mjesto gdje bi se mogla iskopati
jama o kojoj ovisi njegova osnova.
Neko su vrijeme istraivali, dok nije Luci stao, izmjerio oima daljine i stao
tumaiti gospodaru.
- Ovo tu e biti najbolje. Ba je na pola puta do mosta i od putne postaje Zvear.
Dakle, vidite, prije zavoja rijeke. Evo zato: ovamo ne moe vidjeti ni iva dua s
putne stanice, a niti oni s mosta. To je sasvim osamljeno mjesto. Veoma je vano
da ni slijeva ni zdesna nitko ne vidi Kuevia kako pada u zasjedu jer bi potrali u
pomo. Samo u to vidjeti ja i kova iz gutare. Isto tako ne smije doznati da je
Kuevi stigao i pao u zasjedu...
- Nee li se netko od njegove pratnje za njim proverati s one strane preko rijeke?
- Sasvim nemogue! Ba je dobro to nas je dva dana zadrala kia, barem je
Kupa nabujala i tako e nam pomoi da nitko od njegovih ne moe preko. Vidite li
gutaru? Eno, s one strane bit u ja. Tamo u prokriti put da priskoimo kad
padne i zaas emo ga dii i odnijeti s one strane ikare. A onda je sve gotovo!
Nitko na svijetu nee znati da je pao u zasjedu. Smjesta u je zatrpati i
nitko nee zamijetiti to je bilo.
- Da si uzeo s neba i traio takav prokleti put, ne bi nikada pronaao bolje. Ovdje,
ne moe ni boja ni vraja pomo stii mojem dumaninu. Tu je predan nama bez
pomoi.
- Kad bi bilo malo mogunosti da on utee, ne bih vam to ni savjetovao. Jer kad bi
ljudi saznali da ste mu podigli zasjedu, i Ugri bi vam zamjerili. Znam, plemi se
zanavijek obruka ako nekome postavi zasjedu.
- Zato mi to govori? Moda se boji da bi Jeienko ipak mogao utei?
- Sami ste prije rekli: ni svijetlim suncem ne bih mogao nai bolje mjesto. No,
elim vas umiriti.
- to e sada?
- Pripraviti odmah zasjedu. Zatvorili smo put s one strane svakome tko bi htio u
Zvear. Nitko ne moe preko brvi. Ako bi tko drugi doao prije Kuevia, ve sam
uputio Nndora da ga vrati, jer ne moe preko rijeke, jo e i brv skinuti ako je
potrebno. A s ove strane Zveara ve su momci na strai. Svakome e kazati da
ne moe ovim putem jer je most sruen i pao u vodu.
- Ba si majstorski sve smislio!
- Svake smo noi na putovanju dosta raspravljali, imao sam vremena izraditi
svaku i najmanju potankost. Osjeam se graditelj koji zna kamo e staviti koji
kamen i koliko e zgrada biti vrsta.
Iza njega stoji Nndor i tri ovjeka to su doli preko brvi i donijeli za njima orue.
Udarivi motkom u zemlju, Luci zabiljei kako e iskopati duboku jamu.
Ljudi su stali kopati. Draeni gleda.
to dublja biva jama, on dublje uzima dah. Kao da mu netko skida s prsa teki
teret. Osjea se lagodno.
Ljudi su se oznojili kopajui. I Nndor i Luci prihvate orue i pomau.
Nije trajalo dugo. Jama je duboka i iroka. S najveom panjom izmjeri Luci
koliko je iroka da bi konjanik morao potpuno propasti.
Kad je i to svreno, odredi ljudima neka dalje od jame u ikari nareu dosta
granja.
Donijeli su toga mnogo. Onda su morali s tratine puteljka izrezati itave plohe
zemlje s travom. I to su donijeli.
Svrivi to, Luci poalje momke, a Nndor je ostao. Sada uzee spremati zasjedu
sva trojica. Nitko ih nije mogao promatrati.
Radosno pomae Draeni pri poslu. To mu prua uitak.
Izdubili su na dnu jame tri rupe. Zatim odvee Luci sa svojeg pojasa tri toka to
ih je nosio sobom ve od brvi. Iz tokova izvue tri maa vrlo starog oblika, ali
vrsta i teka.
Silazei u jamu, Draeni veselo zapjevucka. Njemu je poznato kako se sprema
takva zasjeda. Jedan drak maa zarine u prvu rupu. Ma stoji ravno, drkom u
zemlji, a otricom uvis.
Sad zarine i druga dva maa u dno jame. Okolo su zasipali zemlje da se maevi ne
mogu sruiti ili nagnuti. Zatim uzee granje, posjeeno u ikari, i poloe ga preko
zasjede. Jedan kraj granja s jedne strane jame, a drugi s druge strane, toliko da
se ne bi moglo vidjeti to se nalazi pod njim.
Jama je ve pokrivena. Maevi su sakriveni zelenilom.
Tek sada uzee komade zemlje, odrezane s travom, i poloe to preko granja.
Obilaze oko zasjede, s jedne i s druge strane, da bi je inili potpuno nevidljivom.
Gdje god je neto virilo, brzo bi to pokrili ponovo travom. Preostalo granje
Draeni pobaca puteljkom da bi izgledalo kao da je netko sjekao ikaru i grane
pobacao na put.
To se osobito svia Draeniu jer jo vie pokriva zasjedu. Razbacane granice s
ove strane prema mostu potpuno odvraaju od jahaa svaku sumnju. Svako mora
spokojno pustiti konja da koraa preko tih granica, a da ne bi ni gledao puteljak,
jer je oito bilo sjee u ikari i - otud granice.
Sav se zarumenio, izmorio, dok je stvarao tu zlokobnu zamku.
Divi se Draeni sam sebi. Pjevao bi od raspojasanosti. Istinski uiva. Uz visoinu i
ikaru divno se razlijevala duboka zelenkasta rijeka.
Divna ta slika prirode mora povui pozornost svakoga tko bi dolazio onkraj mosta.
I ne bi mu na kraj pameti palo da zuri u taj uski puteljak, ve stalno mora gledati
divnu sliku prirode. Tada su poslali Nndora natrag, a oni krenue dalje.
Da bi obili zasjedu, morali su ui u gutaru da ne bi zakoraknuli u smrtonosnu
stupicu.
- Krv mi se sledila u ilama - veli Draeni - kad sam pogledao pokraj sebe tu
firentinsku zasjedu. Ti su Firentinci veliki lukavci kad su smislili takvu avolsku
stupicu.
- Gledajte, nitko ne moe nita razabrati, gospodine Draeniu! A ipak dolje
otrice ekaju Jelenka Kuevia! I ne mogu ga promaiti. edne ekaju i napojit e
se njegove krvi...
- Sad u tamo u gutari s one strane isjei puteljak da se uzmognern progurati sve
do zasjede kad se on strovali.
- Opazit e se u gutari prolaz?
- Zato u ga pokriti granjem i nee nita zamijetiti. Moram ekati u tom malom
prodoru grmlja. Kad on padne u jamu, smjesta evo mene i kovaa da ga dignemo,
sveemo i ponesemo u gutaru. Tamo s one strane ikare je gusta uma. Odmah
mora kova uarenom iglom uiniti svoje. Sve to moram izvesti hitrinom munje.
I Luci je uzeo sjekiru da sebi kroz gutaru otvori puteljak koji je odmah obloio
granjem.
- Evo, uredili smo sve kako treba, zaposjeli taj put i most i nitko ne moe vie doi
ni proi tim putem. Zato sada na putnu postaju!
- Bit e tamo sigurno putnika. Nikome ne elim kazati tko je onaj koga ekam ne
megdan. Tek onda kad glasnik javi Kueviev dolazak, rei u putnicima da se
bijem. Sve mora biti tiho i mirno da niim ne probudimo pozornost.
- Vrlo dobro. to se manje putnici danas brinu o vama, to bolje.
- Bilo bi najbolje kad Jelenku iskopamo oi, da ga nai momci povedu
stramputicom u neko selo, ali ne prema Zagrebu, jer ovuda se mi vraamo natrag.
Osim toga, ovim se putem mora vratiti Gordana iz Venecije s Vilenom. Zna, na
putnim postajama pria se o svemu to se dogaa. Bilo bi strahota da netko ovdje
sazna to se dogodilo s Kueviem. Odmah bi Gordana i Vilena posumnjale.
- Najprije valja Kuevia odstraniti negdje daleko u kakvo selo. Dosta je ako
godinu dana kasnije zaluta u Turopolje i sazna da ste vi sretni mu Vilene!
- Pogaa kao strelica ovjeka. To hou. Ali glasnik ne smije ii ovuda nego kroz
umu.
- O svemu sam pouio Nndora.
Poli su korakom prema jugu uz gutaru. S druge strane tee rijeka. Draeni se
neprestano zaustavlja i ogledava na ono mjesto gdje su ostavili sakrivenu zasjedu.
Ogledava se za njom kao da je tamo zakopao dragocjeno blago i sve ga vue i
obuzima strah da ga ne bi tko otkopao. Ogledava se kao da je ondje vrelo njegova
ivota i uitka.
Stao je, promatrajui iza sebe stupicu, koja je gotovo nevidljiva, uzdahne:
- Pomilovao bih rukom to mjestance kao obraze ljepotice. Nita tako ne ljubim u
ovom asu kao tu grdnu jamu i one tri otrice maa to ekaju na Jelenka
Kuevia. ini mi se, i one ga prieljkuju...
- Mlada vam krv stvara utvare. No, ako vam je to uitak, a vi mislite o tome. Na
meni je da vas opomenem: treba da doete to prije na postaju. Sigurno su ve
vidjeli vae momke i svi e istrati ispod krova da vide tko je. Neu da nam dou
u susret predaleko.
Pourili se. Onda se Luci okrene svojemu gospodaru:
- Sve mi se svia, sve je tono i nepogreivo, samo da je jo jedno - onda bi bilo
savreno.
- to to misli?
- itavim putem, gospodaru, neprestano pripovijedate i uivate u oekivanju da
stupite pred svojeg dumanina: "Ja sam ti oduzeo vid! Nee vie moi nikoga
oaravati svojim oima!"
- Zar to nije veliki uitak?
- Da, to bi bio veliki uitak kao i velika neprilika. Bilo bi dobro da o tome
razmislite. Stoput e biti bolje ako Jelenko ne sazna nita o tome da ste mu vi to
uinili. Sazna li Vilena - nee se vjenati s vama!
Toliko je Draeni ushien naoigled zasjede da i ne kani o tome razmisliti i otro
mahne rukom.
- Ne govori mi o tome! Ne dam sebi oduzeti sreu. Ispuniti elim ono na to sam
se zakleo: kad se jednom opet sretnem s Kueviem, ut e me, ali vidjeti nee!
Vileni pomoi nema, mora poi za me ili u je opet proglasiti svojom ljubavnicom.
Poli su naprijed. Iza ponovnog zavoja ukau se stabla, a pod njima duga bijela
zidanica.
- Evo, to je postaja Zvear - upozori Luci.
- Oh, pa to je itav udobni dvorac. Krasno! Zgrada ima dva krila.
- Sagradili su je primorski velikai. Jedno krilo je samo za njih, drugo za ostale
putnike. Ali kad nema nikoga, ondje od primorskih velikaa, mogu i drugi putnici
dobiti tamo konaite.
- Ti e, umjesto mene, govoriti na postaji i dijeliti zapovijesti tako dugo dok ne
vidim sve putnike koje emo nai. Pokrit u lice vizirom - i smjesta spusti gusti
vizir duboko preko podbratka i nadovee:
- Najprije u ja promatrati putnike, a onda u dopustiti da oni zavire u moje lice.
Ne zna ovjek s kim bi se mogao tamo sresti. Momcima zabrani da spomenu moje
ime.
- Ve sam to davno uinio. Zaprijetio sam smru svakome tko bi vas odao.
Prepustite sve meni, gospodaru. Nego, ovdje na postaji nema gostioniara, nego
su velikai postavili nekog kastelana koji tu sve upravlja, a ima svu silu sluinadi
kojima gospodari i koji rade sav posao.
- Zar te kastelan pozna?
- Nikako. Bilo je davno kad sam bio ovdje, a onda nisam nosio brade. Evo, malo
u preko ela spustiti vizir. Nitko me ne moe prepoznati. A moda je i novi
kastelan odonda.
- Najprije moramo vidjeti tko je sve ovdje. Uostalom, ja sam prava luda. Dolazim
ovamo s osjeajem neke krivnje kao da svi oni znaju to smo mi tamo uinili i
zbog ega smo doli.
- Naravno, nita nas se ne tie. Putujemo i svreno! Sutra emo vidjeti na koji
nain treba nastupiti. Danas smo vrlo mirni i tihi.
Obojica su uzjahali konje i brzo krenuli naprijed. Njihovi momci ih ekaju na
odreenom mjestu. Svi odoe na postaju.
Neki ovjek u modroj odori s gajtanima izie na istinu.
- To je kastelan - veli Luci. - Vidite, nije se ni maknuo. Iza kastelana stoje sluge
to su istrali iz kue i ekaju nove putnike.
Kastelan se poklonio, a Luci mu ree ponosno:
- Najljepe sobe elimo, i to one u velikakom krilu.
- Neka mi vaa milost oprosti - ne moete konaiti u krilu primorskih velikaa. Ba
sino stigao je glasnik i javio da gospoda dolaze s bojnog polja, ne smijem nikome
izdati ni jednu sobu. Ve je sve spremno za njihov doek.
"Gle, oni se vraaju s bojnog polja - zaudi se Draeni. Juer je doao glasnik, taj
je, dakle, krenuo prije mene."
- to je rekao glasnik, kojeg dana dolaze gospoda? - pita Luci.
- Vaa milosti, vrlo je vjerojatno, doi e za dva-tri dana, tono ne znam. Poslali
su glasnika jo s bojnog polja, dok su oni tamo vijeali.
- Onda nam dajte njihove sobe.
- Bilo bi lako, no ve je sve pripremljeno, jer sutra im stiu u susret i neke njihove
supruge iz Primorja. Nemogue je, ne smijem bilo kome dati njihove sobe. To je
doputeno samo u takvim sluevima ako doe koji od prijatelja ili dobrih znanaca
naih velikaa. A vau milost ne poznam.
Luci je poao Draeniu da se sporazume.
- Neka bude, neemo se nametati za velikake sobe - odredi Draeni. - Postaja je
ionako njihova. Ako dolaze te ene, pogotovu ne elim da me tu vide.
- Dobro, prihvaamo - vrati se Luci. - Dajte nam konaite u drugom krilu
postaje. Ali elimo najljepu i najudobniju putniku sobu.
- Neka se vaa milost umiri, potrait u to je najbolje u drugom krilu. Imamo
sada ve nekih dvanaest putnika. Mislim, vae e milosti konaiti u jednoj sobi.
- Samo se po sebi razumije - odgovara Draeni, prihvaajui tu izjavu s najveim
veseljem. Osjea se uzrujan, ne bi mogao nikako sam spavati. Dok eka Kuevia,
treba mu Luci vie nego ikada.
- Odmah nas odvedite u nae konaite - zatrai Draeni.
- Molim, plemeniti gospodine, strpite se malo dok izaberem najbolju sobu. Neki
putuju sutra dalje, htio bih da vam ve danas prepuste udobnu sobu. Molim
potrudite se u "palau", u sobu u kojoj gosti blaguju. Mi je ovdje zovemo palaa
kao u svakom dvorcu.
- Ima li sada tamo putnika?
- Samo neki trgovci tamo kockaju.
Kastelan je sve zabrinutiji. Razabire da je momad ove gospode odjevena
raskono, dokaz da je plemi bogat i odlina roda. Ne zna kako e ga smjestiti da
bi bio zadovoljan. Njemu je do toga mnogo stalo je nijedan bogati putnik nije
otiao, a da mu ne bi izrazio kojim darom svoje zadovoljstvo za dobro i ugodno
konaite.
- Neka se plemenita gospoda pouzdaju u mene, bit e zadovoljni - veli on pa ih
vodi u zgradu.
Uveo ih je u vrlo prostranu lijepo ureenu dvoranu. Stijene su obloene drvom,
stolovi tamno obojeni, stolice udobne i otmjene, sve je kao u nekom dosta
imunom dvorcu. Draeni se povukao s Luciem u jedan kut, uz stol, da moe
odavde promatrati one koji sjede s druge strane dvorane, piju i zabavljaju se
kockom.
Dok su oni sjeli, poalje kastelan slugu da im ponudi jela i pila, a on obea brzo se
vratiti i izvijestiti ih o konaitu.
Jo uvijek ne digne Draeni vizir i promatra ljude to su se zadubili u igru.
- Nikoga ne mogu prepoznati. Sve su to neki stranci - veli Draeni.
- Ni ja nisam vidio ni jedno od tih lica. Ipak vam savjetujem: ne dignite vizir.
Zadovoljni to ne poznaju ni jednog putnika, stadoe tiho razgovarati.
Kroz prozor im se prua iroki vidik na veliku ledinu to se prostire pred zgradom.
Luci tumai gospodaru:
- Eto, vidite, to je ledina o kojoj sam vam ve toliko govorio. Tu ima dovoljno
mjesta za borbu i svatko e vjerovati u taj megdan.
- Sve putnike koji se nalaze na toj postaji pozvat u na tu ledinu i pripovijedati im
da ekam plemia s kojim u se ovdje ogledati. Ali tek kad ujem da Kuevi
dolazi.
- Svi e ovi biti oko vas.
- A kad Kuevia nee biti, onda mogu sve njih uzeti za svjedoke da moj dumanin
nije doao na dvoboj, dok sam ga ekao i zato se moram vratiti opet natrag.
- Dotle nai vode protivnika selom kao slijepca.
- Ba u se isprsiti pred ovima ovdje i zgraavati to protivnik nije prihvatio borbu
- onda mogu doi i gospoda primorski velikai.
- Nije li ta postaja kao sagraena za va obraun s Jelenkom Kueviem?
- Ba je sve spretno - i nitko ne bi ni u snu sanjao da je sve to bila zasjeda.
- Blagodat te tajne uivat ete, gospodaru, samo dotle dok se Jelenko Kuevi ne
pojavi u Turopolju. Onda e svima rei: uinio je to Draeni!
- Znam na to cilja. Ne govori vie o tome. Radije gledaj kakva su to lica. Sigurno
jo nikad nije nitko od njih vidio oruanog sukoba. Ni jedan, oito, nije gospodin.
- Jo nismo vidjeli sve putnike. A kastelan je rekao: ima ih dvanaest. Jo sedam
putnika nismo vidjeli.
- Ako nas ni oni ostali ne poznaju, tek onda u skinuti vizir.
- Kad bi samo doli i oni drugi da znam s kim smo pod krovom - apne Luci.
Kua primorskih velmoa podijeljena je na dva krila. Jedno je ureeno samo za
konaenje primorskih knezova. Iza toga slijedi velika blagovaonica u kojoj sjede
Draeni i Luci te petorica putnika. S jedne strane ove blagovaonice opet je
hodnik koji vodi u drugo krilo postaje gdje su sobe za ostale putnike. Jedni i drugi
mogu dolaziti u veliku blagovaonicu i tu se zajedniki sastajati i provoditi veeri u
gorskoj pustoi.
Kastelan je pohitio u drugo krilo, u dugi uski hodnik. Tu su i kuhinje, smonice,
izbica za oruje i za svenjeve putnika. S druge strane komorice i sobe za strane
putnike.
Kastelan je lako zakucao na jednim vratima.
Mladi muki glas se odazove. Kastelan ue u sobicu s posteljom i stolom. Tu sjedi
mladi mukarac napola u sveenikoj, napola u svjetovnoj odori.
- asni gospodine, molim, dopustite mi. Doli su novi putnici. Vi ionako odlazite
preksutra sa svoja dva prijatelja. Onaj visoki plemi konai u najljepoj sobi. Htio
bih mu uputiti molbu, kad biste me odveli k njemu. Moram to s njime dogovoriti.
Mladi je sveenik odmah pristao, rekao mu da eka, a zatim iziao iz sobe.
Hitrim koracima kree sveenik preko hodnika i pokuca na vratima. Pred njim stoji
Gordana u mukom odijelu, zaposlena svenjem za put.
- to je, Stjepko? - zaudi se ona. - Kako to, izgleda? Valjda se nije Vilena
predomislila i opet nas kani iznevjeriti? Juer je vrsto obeala da e se s nama
vratiti u Zagreb.
- Ne, ne, neto je drugo - odgovori on, pogleda na vrata i opet se okrene Gordani.
- Jeste li uli, opet su tu novi putnici.
- ula sam neku buku s one strane dvorita, ali, to je tebi?
- Kad su stigli putnici bio sam znatieljan i pogledao na prozori to vodi iz moje
komorice na dvorite. Sluam i ujem neke poznate glasove. inilo mi se ipak
nemogue, a glasove poznam tako dobro!
- Tko je to stigao? Ne okoliaj, reci!
- Gordana, vi ne poznate straha, a ipak je vrlo neugodno. Opazio sam gdje na
konju sjedi - nitko drugi nego Draeniev kastelan Luci.
- To bi znailo da mu gospodar nije u Budimu? Prije svega, zna li to radi ovdje
taj Luci?
- Iza njega sam vidio plemia u vrlo raskonom odijelu od svile i baruna, u onom
istom odijelu u kojem smo Draenia vidjeli u Dubovcu.
- to ti pada na um! Valjda nije Draeni?
- Pokrio je lice vizirom, ali njegov glas nosim i odvie dobro u svojem uhu. Dosta
sam ga dugo sluao u Lukavcu.
- Stjepko, je li to mogue? Draeni ovdje, na toj postaji?
- Jest, on glavom. Kastelan ga je vodio s Luciem u palau da tamo prieka. Htjeli
su se ukonaiti tamo u krilu primorskih velikaa. Ja sam se brzo povukao u sobu iz
opreza da se ne bi sluajno okrenuli k mojem prozoru. Nisam mogao vie uti o
emu su govorili. Bilo mi je to milije nego da upozorim na sebe.
Gordana spusti sveanj. Prozirna put bijela lica odraava veliko nezadovoljstvo.
- To bi bilo vrlo neugodno, Stjepko - ree mlada ena.
- A ipak se protiv te neprilike nita ne moe, on je uistinu ovdje.
- Ne mogu shvatiti to ga je moglo ponukati da doe ovamo?
- Po svoj prilici nestrpljivost da to prije doeka Vilenu.
- Misli. - Moda i jest, ali, bilo to mu drago, mladi me je prevario. Nije krenuo u
Budim traiti od ujaka dozvolu za vjenanje. Slala sam ga onamo samo zato da
umaknem s puta i zmognem se vratiti s djevojkom dok bi on jo bio u Budimu.
Tada bih mu tamo poslala glasnika i javila da se Vilena vratila i nikako se nee
udati. To je bilo u mojem planu. Budui da je doao ovamo, znailo bi da se neto
izvanredno dogodilo.
- Ako je saznao da ste mu u crkvi postavili svjedoke i zato je poao za vama?
- Od koga bi mogao to saznati? Nitko nita ne zna osim onih koji su potpisali
njegove izjave.
Trenutak-dva razmiljaju pa e onda Stjepko:
- Neobian je razlog Draenia doveo ovamo. U to nema sumnje.
- Slaem se, ali kakav? - razmilja Gordana. - Kad sam s njime govorila, pristao je
da ide u Budim. O putu na jug nije nita spomenuo.
- Prema tome, taj je razlog povezan s neim to se moralo dogoditi kasnije.
- Moda ga je doveo strah da e ga Vilena odbiti? Ne moe vjerovati da bi Vilena
ipak htjela poi za nj. Ako je tako, onda e sutra dalje putovati ili ovdje ekati.
- Moda se nada da e ovdje u toj pustoi djevojku i vas natjerati u zasjedu svojim
prijetnjama. To bi mogao biti razlog njegovu dolasku.
- Svakako, moramo obavijestiti Vilenu da ne bi izala iz kue - veli Gordana.
- Moramo putovati, Gordana.
- Zna da sam htjela ve prekosutra.
- Kako bi bilo, Gordana, da idemo sutra u zoru?
- Najprije bih htjela saznati kada i na koju stranu ide Draeni. Ako i on kree
natrag, mogli bismo se putem nai jedni drugima iza lea. Nastoj doznati kad on
odlazi i kamo.
- To emo doznati od kastelana. Upravo me je zamolio da ga najavim. Htio bi
govoriti s vama neto o putnicima.
Gordana zakopa svoj muki haljetak, visoko digne bujnu kosu, sapne je u mreu,
pokrije glavu klobukom i uzme plat s visokim ovratnikom. Zatim naloi Stjepku
neka pozove kastelana.
Dok je Stjepko odlazio, otvori ona mala vrata to vode iz njezine sobe u narednu u
kojoj obitavaju Vilena i njezina pratilica Cecilija.
Vilena i Cecilija slau robu u konati sveanj i tiho avrljaju o putu na koji bi imale
poi prekosutra u zoru. Odjevena u muko, izgleda Vilena kao neki lijepi njeni
djeak.
Gordana odlui da ne kae djevojci kakav se putnik nalazi s njima pod istim
krovom, ve je upuuje da su stigli novi putnici i bit e dobro ako ne izlazi, osobito
nikako bez vizira. Stjepko najavi da kastelan eka na hodniku.
- Dobro, Stjepko, povedi ga u moju sobu.
Stjepko otvori vrata i ulazi s kastelanom. Ree mu, pokazujui Gordanu:
- Moj se prijatelj upravo spremio izjahati u umu, na vau elju je priekao.
Duboko se nakloni kastelan mladom vitezu:
- Neka mi vaa milost oprosti to sam vas zadrao. Moram neto zamoliti. Danas
su mi stigli vrlo bogati i odlini putnici iz Budima.
- Znate li tko su oni? - pita ona, oponaajui muki glas.
- Ne znam. Imena mi nisu priopili. Visoka i odlina gospoda ne obiavaju otkriti
svoja imena, no pratnja je raskono odjevena i bogato naoruana. Kao da je taj
gospodin sam ban! Htjeli su kneevske sobe. Rekao sam: to je nemogue jer
primorski knezovi e doskora stii, a opet moda i nee. Ne znam sam to bih
Gordana se estoko okrene, korakne nekoliko vrstih koraka da su joj mamuze na
izmama zazveale:
- Sobe primorskih velikaa ne moete izdati Budimcima. Ja sam s njima u rodu, pa
ipak nisam traio njihove sobe.
- Da, to sam i ja mislio, istina je, ne smijem to initi.
- Knezovi bi mogli stii prije nego to se nadate.
- Nikako neu izdati kneevske sobe, ali, evo, mislim ovako: vi kanite putovati
preksutra, pa sam vas htio zamoliti ne biste li se odselili iz ove sobe za dvije noi.
A onda bih toj dvojici iz Budima dao vau veliku i prostranu sobu koja je dostojna i
najodlinijeg putnika.
- Nikako! - otro e Gordana ispod vizira. - Ne elim se seliti prije svog odlaska.
Moj je mladi prijatelj privikao svojoj sobi, a ja elim ostati s njime, ako bi mu u
noi pozlilo da sam mu pri ruci. Ipak, neu vam krivo uiniti, preselit u se u ovu
sobu k svojem mladom drugu. Mala vrata emo zakljuati i tako moete svoja dva
gospodina ukonaiti tamo gdje sam ja, evo, ja prelazim preko.
Prijedlog kastelana neizmjerno obraduje. Sav se usplahirio, razvedrio i nasmijeio,
pa e onda, poklonivi se:
- To je vrlo, vrlo lijepo to mi vaa milost ide toliko na ruku.
as iza toga malo se zabrine, pa e onda tiho:
- Vaa milosti, moda e oni vama smetati, a vi opet njima.
- Nee oni ni slutiti da smo mi ovdje, jer sam se predomislio. Putujem ve sutra u
zoru, prema tome nema smisla da se selim.
- Morao bih ipak zatajiti da se netko nalazi u toj sobi, a to nije mogue.
- Sasvim lako. Oni e tamo u blagovaonici veerati, a zatim umorni od puta
spavati dubokim snom. Ako pitaju kamo vode ova vrata, a vi recite: to je mala
izba u kojoj su primorski velikani spremili svoje odore kad dou da mogu mjenjati
sedla i haljine. To je najjednostavnije. A mi, moj drug i ja, neemo progovoriti ni
rijei i odmah emo lei. Za jednu no neu mijenjati sobu. Hoete ili neete, kako
vas volja!
- Sto puta vam hvala. Znam, nitko rado ne mijenja postelju prije odlaska, ne znai
to sreu na putovanju.
- No, dakle, zato da vam jo tumaim!
- Prihvaam taj prijedlog i zahvaljujem vaoj milosti.
Opetovano se kastelan zahvaljuje tolikoj dobroti, uvjeren da e od bogatog
budimskog plemia dobiti estitu nagradu za tako udobnu sobu i leaj.
- Kako e dugo ostati ovdje taj budimski plemi? - pita ravnoduno Gordana poto
je stala spremati sveanj.
- Njegovi su momci raspremili konje i mojim slugama najavili da e sutra i
prekosutra istiti oruje i opremu svojih konja. Svakako e ostati dva dana, a to
e biti dalje to ne znam.
- Svejedno - odgovara Stjepko. - Sad vam je moj drug otpustio tu lijepu, udobnu
sobu i moete s njome raditi to vas je volja.
- Da - veli Gordana kao da se neemu dosjetila. - Ako vas pitaju tko je sve ovdje,
a vi im nikako ne kaite da su tu dva prijatelja plemia, neka stara ena, a s njima
i jedan sveenik. Odmah e vas pitati gdje oni konae, doznat e da smo u blizini i
nee htjeti u sobu. Zatim bi doznali da smo iz Hrvatske - a Budimci se ne bi tome
veselili, izazvali bi ih - dakle, pazite.
- Istina je. Moram vas uistinu zatajiti.
- Vi znate kakvi su odlinici iz Budima. Zadirkuju nas Hrvate, a ja vam velim: ako
me samo jednom rijei iz one sobe netko pecne, smjesta u ih pozvati na ma. Na
sve sam vas upozorio, a do vas je da inite sve kako je u vau korist. Nama je
sasvim svejedno, hoe li biti mir, ili bitka - ili e oni stanovati u komorici ili ne.
Kastelanu nije svejedno. On eli mir, tada su napojnice sigurnije. Gordana je to
dobro znala.
Tako se kastelan pokloni duboko i razmilja: "Kako je dobar i plemenit taj vitez!
Ba mi hoe dobro. Moram sada vrlo pametno postupati da one Budimce malo
prevarim".
Ovo je vaan problem za kastelana putne postaje. Taj odvani, visoki i snani
mladi vitez, ne smije izazvati Budimce. Ne bi on mario zadirkivati u njih, samo da
ih izazove pod svoj ma! I on odlui vrsto Budimce smjestiti u tu sobu i pobrinuti
se da ne naslute kakve neprijatelje imaju u svojem susjedstvu.
Najprije ode kastelan u gostinjsku sobu. Putem razmilja kako i to e sve udesiti.
Ratoborna rije njegova putnika s kojim je sada razgovarao, teko ga zabrine. Sve
mu je drae od bitke koja bi se mogla razviti na putnoj postaji. Zna: ako se putnici
meu sobom dobro slau, onda je uvijek veselo, mnogo se popije i pojede i njemu
padaju u monju dobre naplate. No, kad se pobiju, onda se malo tko sjeti da se
kastelan starao za njegovu udobnost.
Kad je sve to u svojoj glavi smislio, otvori vrata i uri se k stolu gdje sjede
Draeni i Luci. Javi im ponizno:
- Hvala to ste ekali. Ve sam sve uredio tako da e vae milosti dobiti najljepu i
najbolju sobu za putnike. Molim, strpite se, sluavke su upravo poele istiti i
spremati. Kad bude gotovo, bit e vam tako kao kod kue. Ne biste li veerali u
dvorani?
- Tu ima previe ljudi - mrko e Draeni. - Neka se poure sa spremanjem.
- Ah, tako, vama ne prija ovo drutvo? Molim, izvolite, ima tu mala blagovaonica
gdje jedu samo knezovi Frankopani i njihove ene kad putuju. Vama u otvoriti tu
sobu da moete sami veerati. Ni iva dua nee vam biti na smetnji.
To je obradovalo Draenia. Smjesta prihvati i veli:
- Bit e vam to sve dobro nagraeno. Neka nitko ne doe k nama za vrijeme jela.
elimo ostati posve sami.
- Uzvieni gospodin kojega pratim - ree Luci, pokazujui na Draenia - vrlo je
odlina linost na kraljevskom dvoru. Stoga pazite da obeanje ne biste prekrili i
da nitko ne smeta uzvienog gospodina.
Na te rijei kastelan se duboko pokloni i naglasi da e sam dvoriti gospodu. Zatim
ih zamoli neka ga slijede.
Otvorio im je malu, vrlo otmjeno ureenu sobu. Na prvi pogled se razabire: to je
blagovaonica za prave knezove. I rezbareni stolci i naslonjai od rezbarena drva. U
sredini stol na kojem stoji nekoliko srebrnih vreva, vlasnitvo primorskih
knezova. I sagovi i oruje, sve to je u toj sobi, odaje da knezovi vole udobnost i
rasko i kad su na putnoj postaji.
Sjeli su Draeni i Luci, izmijenili nekoliko rijei s kastelanom, a zatim, ostali
sami, dok kastelan potri hodnikom. Odmah je pozvao djevojke da spremaju sobu
i postelje s mekim blazinama.
S druge strane ve je Gordana dala sve otpremiti u Vileninu sobu i zakljuala mala
vrata. Tada sjedne s Vilenom, njezinom gazdaricom Cecilijom i Stjepkom k stolu
na koji su sluavke poloile zdjele s jelom.
Nakon veere upita Vilena svoju zatitnicu:
- Neto ste nemirni, i asni gospodin nekako izgleda zabrinut. to se sprema u toj
sobi preko, zato ste je ostavili?
- ekala sam da se okrijepite. Zacijelo ne biste mogli okusiti jela da sam prije
govorila.
Oprezno priopi djevojci da e u susjednoj sobi boraviti Draeni s Luciem.
I Stjepko i Gordana su dobro predmnijevali. Vijest je strahovito djelovala na
djevojku. Problijedila je i skamenila se od straha.
- On je doao da me eka da se vratim. Igubljena sam!
Gordana i Stjepko nastojali su dokazati kako e otii, a da ni Draeni ni Luci ne
doznaju tko je u njihovoj blizini.
- Znao je on da neu pristati na vjenanje, vrlo dobro me pozna. Zato nam je
doao u susret - ape djevojka.
- Mi kreemo sutra, jo prije nego izae sunce.
- Ako nas prepozna, unato naem mukom odijelu, plemenita gospoo?
- Draeni vrlo dugo spava. Znam to iz Lukavca. Jedva bi ga izvukli iz perine o
podne kad je trebao na kakav napadaj u Turopolje. Ne bojim se za to. Ovdje e
spavati jo tvre i mirnije nego tamo. I kad mi odemo, ni sanjat nee tko je bio u
njegovoj blizini.
- Draeni spava do podne, ba kao i knez Brandenburg - veli Stjepko - i dok se
on probudi, bit emo ve daleko.
Vilena se umirila, a ipak neprestano pogleda na ona mala vrata to ih je Gordana
tako pomno zakljuala. Jasno je i njoj i Stjepku: neko pitanje lebdi na usnama
mlade djevojke. Napokon se odlui:
- Gordana, recite: zato ste uredili da nam on bude susjed ove noi? Vi nita ne
radite bez razloga!
Stjepko potvrdi glavom, gledajui Vilenu, pa opet Gordanu. A ona tiho primijeti:
- To je sasvim razumljivo. Mislila sam: neu se seliti u drugu sobu, nego ostati
ovdje zajedno s vama u ovoj vaoj sobi, kao to sam to bila prve noi. Dakle,
kastelanu ne moe biti nita napadno, a eto, ne znamo to Draeni ovdje kani.
to je prirodnije nego da e o tome razgovarati. Bilo bi zgodno da to ujemo. Eto
vidite, zato sam odluila ostati ovdje s vama.
- Strepim uti taj pakleni glas - veli Vilena.
- Svejedno, dok smo s njime pod istim krovom, jednaka je opasnost, jesmo li u
susjedstvu ili ne. A saznamo li kamo ide, moe nam biti od velike koristi. Dakle,
najbolje je ovako kako sam odredila.
Ipak se Vilena ne moe osloboditi straha koji je obilazi kao neka hladna sjena.
Gordana naloi Stjepku:
- -Reci Greguriu i ostalim plemiima: sutra prije nego svane dan neka ustanu,
sasvim tiho i osedlaju konje. Nae su svenjeve ve iznijeli. Da u tiini izvedu
konje. Neka se dre onog dijela dvorita to je obraslo travom da se ne uje topot
konja.
- Sve e biti kako ste zapovjedili, u to nema sumnje - veli - a dobro je da Luci i
Draeni ne vide nijednog od vae pratnje. Stoga u im naloiti neka veeraju pod
suom i ne dolaze u kuu. Tko zna ne bi li Luci mogao prepoznati u kojem od
naih momaka turopoljskog plemia.
- Vrlo dobro, Stjepko. I ti se zatvori u svoju komoricu da te ona dvojica ne bi
vidjeli. Sad pouri u staju dok su oni u gostinjskoj sobi.
Oprostili se i urekli: sutra im zabijeli zora samo toliko da mogu vidjeti put, sjest
e na sedla i krenuti prema sjeveru.
Stjepko je otiao u staju pa opet u suu gdje su konaili mladi plemii,
preodjeveni u momke plemikih pratnji. Tamo im je objasnio sve to je potrebno.
Do sada jo nije nitko ni vidio Draenia i, uvi da je ovdje, odluili su pridravati
se Gordanine zapovijedi kako ne bi nijedan izaao njemu na oi.
Kad je Stjepko otiao, Gordana je zatvorila vrata prema hodniku i pomno ih
zakljuala. Tri su ene ostale same. Brzo su se razodjenule i legle. Gordana s
Vilenom u jednu jedinu postelju to je u sobi, dok je Cecilija leala na niskom
leaju. Ugasile su svjetlo da ne bi niim pobudile pozornost na sebe.
Leei, apatom je Gordana razgovarala s Vilenom. Ova dre itavim tijelom. ini
se, djevojka e malo spavati ove noi.
Gordanu ne plai opasnost od blizine neprijatelja, vie je uzbuuje neizvjesnost
to on ovdje trai. Putuje li Draeni dalje na jug i zato, ili eka Vilenu?
Vrijeme prolazi. No je bivala sve dublja, a da nitko nije proao hodnikom:
Draeni je nekoga naao u gostinjskoj sobi i moda se tamo zabavljaju. to li
moe drugo raditi Draeni s Luciem u gostinjskoj sobi.
Sve vie gubi nadu da e se Draeni jo ove noi pojaviti u svojoj sobi. Gordana
pozna njegove navike. Kad god nije imao nikakve vane nakane, pio je do jutra.
Samo kad bi imao izvriti neto osobito, kao napadaj na Turopolje, klonuo se
svake kapi vina. To zna ona, vidjela je to u Lukavcu i po tome nagaala razlog to
mladia nema tako dugo.
Ve je duboka no. U hodniku i u drugoj sobi vlada tiina.
Vilena i Gordana su budne.
- Nee doi na spavanje! - ape Vilena.
- Doi e pred jutro, a onda e zaspati odmah kao zaklani i neemo nita uti.
- Pravo velite, plemenita gospoo. Privikao se taj avo u noi bdjeti i plandovati.
Sutradan e spavati. To je dobro za nas jer emo u jutro lako pobjei.
Gordana je ve poela drijemati.
Bilo je kasno u noi. U zgradi tiina. Ni vani se ne javlja nitko. Oito je u kui i
okolo u suama sve pozaspalo.
Obje su se ene najednom lecnule, digle glavu i sluaju.
Teki tropot odzvanja hodnikom. Koraci izama i zveket mamuza, a zatim muki
glasovi.
- Oni su! Sad tiho, Vilena! Ni rijei.
- Zanijemit u kao u grobu.
Mrak oko njih. Vani se uje kako Draeni pita:
- Gdje su naa vrata?
Gordana je osjetila kako je Vilenino tijelo zadrhtalo kad je razabrala Draeniev
glas. Ali ni ona nije sasvim mirna. Mora se savladati. Uzrujanost smeta sluhu. Ona
zna: kad neto eli pozorno sluati, a dre oi uzbuenja, tada umi u uhu i ne
mogu se pravo razabrati rijei ni kretnje. A ona eli uti, to ju je i ponukalo da se
upusti u tu opasnost.
"Kad bi Draeni ovdje otkrio Vilenu i mene, bila bi to i odvie velika neprilika.
Traio bi od mene rije da e poi za njega. Meni se ne bi bilo teko izvui iz
stupice, ali bi taj nitkov poao s nama u Zagreb, u to nema sumnje".
Stoga ponovo apne Vileni da bude mirna i tiha.
U drugoj sobi ve se zamjeuje tropot koraka. Dakle, uli su. Sigurno su to
Draeni i njegov kastelan Luci. Jo netko hoda po sobi, uje se trei glas. To su
katelanove ponizne rijei kojima hvali sobu, udobnost i postelju. A zatim pita:
- Moda bi vaa milost jo vina za no?
Obje su ene digle glave i gotovo ukoeno sluaju tko e odgovoriti. Zamijetie
Draeniev sonorni glas:
- Dosta je za danas. Umoran sam od puta - elim se naspavati.
- Nadam se, dobro ete spavati, vaa milosti, kao u svojem dvorcu.
- Ba ne sasvim tako - odgovori Luci podrugljivo, - Zar vi mislite da je postelja
uzvienog gospodina s dvora tako priprosta kao to je ova vaa?
- Mekana je kao svila - primijeuje kastelan. - Svi su gosti hvalili tu sobu i
postelju.
Ne odgovara mu nitko, uje se samo neko mrmljanje dvojice koji meusobno
razgovaraju. Zatim Draeni pita kastelana:
- Hej, stanite to je ono tamo?
asak stanka. Vilena se uhvatila Gordane i slua. U drugoj sobi odgovara
kastelan:
- Ono su tamo, vaa milosti, vrata!
Umirujui stisne Gordana Vilenu to se privinula k njoj. Obje ene osjeaju: radi
se o malim vratima koja vode u njihovu sobu. Nepomino lee i ekaju odgovor.
Nakon male stanke opet e kastelan:
- Neka vas to ne smeta.
- Tko je tamo? - pita Luci.
- Nitko. Sasvim nitko.
- Kamo vode ta vrata?
- U komoricu u kojoj su primorski velikai spremili svoje sveane odore, sedla i
neke druge stvari koje im trebaju kad dolaze ovamo. A esto i mijenjaju lake
odore da im je udobnije na postaji. Kad odu, sve spreme opet tamo.
- Otvorite nam ta vrata - da vidimo.
Draenieve rijei prelaze Gordaninim ilama. Vileni se gotovo sledila krv. vrsto
se dre i ekaju odgovor kastelana.
- Vaa milosti, ne mogu vam otvoriti. Znale, velikai uvaju svoje stvari, pa su
uzeli sobom klju od brave s jedne i druge strane. Da silom dirnem i ta vrata,
mogli bi misliti da sam ja neto tamo traio ili moda to prisvojio. Vaa milost
zna to znai vjerno sluiti gospodaru, a moji su gospodari oni koji su me ovamo
postavili i svoje stvari tamo spremili. Ako su vam ta vrata na putu, onda bismo
vam postelju prenijeli u gostinjsku sobu - predlae kastelan u strahu da se
budimski gospodin ne bi sukobio s vitezom u susednoj sobi.
- Nije potrebno - odgovori Draeni. - Glavno je da nemam susjeda.
- Rekao bih vam, uzvieni gospodine, ve prije da ovdje ima susjeda, ali nema.
Svi su oni tamo redom u onim sobama s one strane hodnika.
Glasno zijevanje ispuni stanku koja je slijedila. To je zijevnuo Draeni, a zatim
odgovori:
- Dobro, vrlo dobro, samo da smo sami.
- Smijem li jo pitati vau milost, elite li to odrediti za jelo sutra? Neto
posebno?
- Najbolje peenje to imate i kolae, vrlo volim medene stvari.
- Zaklat emo za vas kokoi - kastelan e.
Sada nasta poluglasno nabrajanje to e se Draeniu sutra spremiti za objed, a
tu slubu preuzeo je na sebe Luci svojim dosta hrapavim i nejasnim glasom.
Gordana i Vilena uhvatie toliko da su razumjele o emu govore.
- Zapovijedate li da vam sutra prije podne osedlamo konja ako biste eljeli moda
pogledati okolicu?
- Dosta sam se najahao dok smo stigli ovamo. elim se odmoriti i da me nitko ne
budi, makar spavao do podne. Jedva ekam da se mogu estito naspavati i
odmoriti.
- Dobro, vaa milosti, pazit u da ne bude ni tropota, ni buke, pa doao tko mu
drago. Ne smiju smetati va san. Laku no, vaa milosti. elim vam dobar san.
Vrlo je vano to ovjek sniva kad prvi pui spava u jednoj sobi - jer e mu se ono
sigurno ispuniti.
- Ba je teta to neu znati to e mi se sve lijepo ispuniti - odgovorio Draeni
ve umornim glasom. - Neu valjda ni sanjati od prevelikog umora.
Nekoliko trenutaka svu svoju pozornost Gordana posveuje odlasku kastelana iz
Draenieve sobe. Stao je ba na pragu sobe. Bit e, slua je li kod njih sve tiho.
Onda smireno krene hodnikom. Gube se odjeci njegovih koraka.
Preko u sobi ni Draeni ni Luci ne govore. Samo se uje neki tropot, a zatim
nekoliko koraka pa opet neko glasno zijevanje.
- Uh, ba sam slomljen od puta. - Te je rijei sneno prozborio Draeni.
- Od radosti i od nestrpljivosti ste slomljeni, ne od puta. I opet zijevanje, a zatim
raskidane rijei: Poludjet u, budem li morao dugo ekati.
- Ne, ne bojte se, neete tako dugo ekati. Mora stii za dan-dva, najvie tri.
- Deset! - upadne Draeniev glas nekako bijesno. - Ne brbljaj gluposti. Tjeraju mi
san s oiju!
- Hajde, hajde gospodaru, ve se jedva drite. San vam ve sjedi za vratom.
uje se gibanje, zijevanje...
- to u sanjati?... Kako? Hoe li opet... doi san - zna... one noi na Marofu...
San je bio lijep... kako sam uivao - uivao...
Umuknuo je.
Ni onaj drugi se ne javlja.
Gordana malo stisne Vilenu kao da bi joj htjela rei: "Zaspao je". Onda su ule
korake. To oito hoda Luci. Neto je bacio, odgurnuo, promrmljao neto i uutio.
Zatim sve utihne.
Tiina i mir s one strane sobe.
Razoarana Gordana lei u postelji. Iz razgovora u onoj sobi razabrala je da
Draeni nekoga eka. Vie nita. Draeni je bio izmoren i pospan. Naravno, sve
to je bilo jo vano, o tom su ve govorili za veerom, tamo u gostinjskoj sobi.
Sve su tamo rekli to bi Gordana rado ula. Sad je sve uzalud, nee vie nita
doznati. Nema druge, valja ostati u najveoj tiini, dok oni tamo zaspu, a onda e
spavati i one. ekaju i ute.
Zamalo razabiru: as hre jedan, as opet drugi.
- Zaspali su obojica - apne Gordana u uho Vileni.
- ule smo samo to da nekoga eka. Sigurno mene. - odvraa apatom djevojka.
- Ne bojte se. Mi sutra pred zoru odlazimo, a ule smo: on e spavati do podne.
Nama je put otvoren. Dok se on probudi, mi smo ve vrlo daleko.
- Hoe li Luci spavati u jutro?
- Sasvim sigurno, emu bi ustajao?
Gordana je digla glavu i gleda u mrak. Cecilija se ne mie.
- Sad bismo mogle i mi spavati - apne Vileni.
- Nema mi sna - uzdahne djevojka.
I tiho lei. Ono to su ule dokazuje im: Draeni ne putuje dalje, ve, naprotiv,
ovdje eka. Nestrpljivo i teko eka nekoga o kome je sanjao tako lijep san negdje
na nekoj postaji Marof.
Gordana zna gdje je to pa joj se ini: kad je Draeni putovao na njezin poziv,
sigurno je tamo sanjao o Vileni. I danas eli da mu se prikae taj san.
"to bi moglo biti drugo u tom snu nego Vilena? Kako bi mogao tako nestrpljivo i
teko ekati, ako to nije ona? Radi koga bi doputovao ovamo ako ne radi nje?
"Nikako nisam mogla naslutiti da tako ezne za Vilenom. Inae bih mu rekla: tek
za mjesec dana idem u Veneciju. Samo se naoko pokorio da se vrati u Budim. Ve
je nakon nekoliko dana krenuo za mnom, inae ne bi mogao biti ve ovdje.
Takav sastanak ovdje, na toj postaji! Da barem nije Vilena oboljela, ne bismo se
sreli ovdje, niti bismo spavali pod jednim krovom!
Ako pak eka koga drugog? Koga? Naravno, mogao bi tu ekati Verbczyjeva
roaka koji je tamo dolje negdje u Primorju. No, zar bi njega oekivao s toliko
njenosti i s toliko nestrpljenja? O njemu ne bi sanjao tako lijepe sne!"
Neprestano kopka u svojim mislima, trai po svemu to je ula iz one sobe,
uporeuje i nagaa. Svejedno, koliko god ona traila i na jugu i na sjeveru, ne
moe nai nikoga koga bi Draeni tako teko oekivao, osim Vilene, a ona ima
doi s juga. Drugog zakljuka nema. Dakle, valja im sutra rano utei. Oprezno.
Zato moraju biti nepomine i tihe.
Netko je s one strane neto promrmljao. Gordana se prene i slua. Razabire da se
i Vilena ukoila u postelji bez sna i oito neto razmilja. Sad je i ona podigla
glavu.
Tamo s one strane netko mrmlja kao da govori u snu. Onda opet bude tiho. Zatim
se opet uje odmjereno hrkanje.
- Jedan se probudio - apne Vilena u uho Gordani.
- Moda samo napola. Zaspat e obojica kao zaklani - osobito prema jutru ne bi ih
nita moglo probuditi.
- Kad bi samo tako bilo.
- Ne bojte se i ne mislite ni o emu. Spavajte mirno.
- Ako nas zamijete kad sutra iziemo?
- uli ste, spavat e do podne. Ne miite se kad znamo kako e biti. Glavno je da
mi odemo oprezno. Ali sad utite.
- Bilo bi mi lake da mogu razgovarati. Moje misli slute neko strano, veliko zlo...
- To sve dolazi od nemira. Pokuajte spavati.
- Ne mogu. Puna mi je dua nekog drhtanja. Bojim se zore
- A ja je jedva ekam.
- ini mi se: eka me sutra neman. Osjeam, ja u sutra umrijeti.
- Ne gubite snagu duha. Ne podavajte se utvarama.
- Ne znam govorim li pri zdravoj pameti ili u vruici. Osjeam se tako strahovito
slaba, prestraena, strepnja me hvata od neega. Ne moe to sutra dobro svriti.
Ne moe.
Vilena dre itavim tijelom. Gordana zamjeuje u njoj prestravljenu duu koja se
boji kao da gleda sablast to joj se sve vie pribliava. U djevojci je zavladala
strava. Ako to potraje, mogla bi je uhvatiti vruica, a pone li buncati, izgubljeno
je sve. Govorit e glasno i odati njihov boravak. to da radi s njom? Sad u noi
ustati i otii iz ove sobe?
Poela je razmiljati kako bi bilo da se odjene zajedno s njome pa da promjeni
sobu s Stjepkom.
- Hoete li: otii emo tamo gdje je Stjepko, a on e doi ovamo?
- Ako se oni probude od ukanja ili tropota? Ne, ne, ne mogu se ni maknuti. ini
mi se: nikad vie neu stupiti na svoje noge. Ukoene su mi. Sva sam kao mrtva.
Samo jo osjeam svoje misli. U glavi mi je vrelo kao da je ivi kotao.
- Budite dobri, jaki...
Gordana je privine k sebi i apne joj u uho:
- Svladajte se, svladajte se, Vilena, jer smo inae propale. Draeni spava kao
zaklan, ali ne znam kako spava Luci.
- Pokuat u biti mirna i tiha. Misli su moje jae od mene, roje se u glavi i u dui
kao crne ptice to nose negdje iz daleka nesreu...
Ne zna to bi s nesretnim stvorenjem to kraj nje lei i nije drugo nego more oaja
i straha od neke strane slutnje. I htjela bi je umiriti:
- Ja ne zamjeujem u svojoj dui nikakve pogibelji. Nikakva straha.
Leale su, utei, Vilena je nepomina kao da je izdahnula. Ni disanja joj ne
zamjeuje.
Gordana se pone u mislima baviti crnom slutnjom o kojoj je govorila Vilena.
Moda to ipak nije sve od slabosti tijela. Neto se pokrenulo u toj avolskoj dui?
Zar bi mogla nastati kakva pogibelj?
Samo onda ako do jutra ne bi bile sve tri potpuno mirne i nepomine. Tamo na
leaju bdije Cecilija. To osjea Gordana pouzdano. A tu je Vilena. Ako je uhvati
vruica i pone glasno govoriti, one su otkrivene.
Nastoji djevojku smirivati, pa joj tiho ape:
- Sutra e biti sve dobro. Mi emo rano otii i brzo pojahati prema sjeveru. Brzo
emo stii opet gore k nama, u na lijepi kraj. Tamo nas eka va otac, va
dolazak spasit e mu ivot. ezne za vama i eka vas. Rekao je: ne moe ivjeti
ako se vi ne vratite. Onda e zacjelo sasvim ozdraviti.
Ni rijei ne odgovara Vilena. Kao da i ne slua. Gordani se ini: uz nju lei komad
leda.
- Recite, Vilena, zar se osjeate loe? Nije li vam se moda smuilo?
- Ne, nije, vidim pred sobom neku strahovitu sablast. Sklopim li oi, jo je
stranija. Plemenita gospoo, opet velim - meni je tako kao da u sutra umrijeti.
- Prestanite ve jednom o tome misliti i vjerujte u na sretni bijeg.
- Vjerujem - sve vjerujem, ali neprestano vidim sablast - kao da smrt ide prema
meni...
Teko se zabrine Gordana, a, eto, ne moe joj pomoi, moraju ostati tihe i
nepomine.
U onoj sobi je tiho. Nitko se ne mie, samo se uje jednomjerno hrkanje.
Crne slutnje to ih je naglaavala Vilena kao da prelaze i na Gordanu, ali im se
ona svom snagom odupire. Hoe da mirno promotri sliku sutranjeg bijega kako bi
u tome nala potpunu sigurnost i vrstou da odbije od sebe Vilenine misli.
to moe biti sutra u jutro? Rano e ustati, tiho se odjenuti dok e ona dvojica
tamo spavati najtvrim snom. Ni asa se ne moe sumnjati da ta dva mukarca
koji su putovali, a iza toga se estito napili ne bi sutra u jutro rano spavali
najdubljim snom. One e, dakle, otii tiho iz sobe. Vani ekaju osedlani konji i
spremni plemii - oduljat e se tako da se ne bi uo ni topot konja i pojahati onim
uskim puteljkom uz Kupu i uz ikaru, pa preko mosta i brzo naprijed. Kad se uzani
put proiri, udarit e najbrim trkom. Tu se ne moe nita dogoditi to bi moglo
omesti njihov odlazak.
Tako stvara sebi Gordana plan. Sasvim je mirna. Tiho priapne Vileni:
- Smirite se, proi e sve glatko, jamim vam. Pokuajte spavati. I ja u usnuti,
sutra moramo biti svjee. Spavajte.
- Pokuat u, gospoo, spavati - veli djevojka i uuti.
Glavu okrene kao da je odluila usnuti.
Ipak joj se glavom jo uvijek vrzu misli. Zato je morala oboljeti na toj postaji,
tako dugo leati i doekati Gordanu? Zato da jo jednom u ivotu sastane
Draenia, da jo jednom uje i vidi tog ovjeka?
Premda slaba i umorna, ipak bi zaspala da je ne razapinju na kri misli prolosti.
Neprestano gleda Jelenka Kuevia u onom asu kad je njeno i uzbueno
razotkrivao svoju ljubav, a ona ga okrutno odbila i krvavo uvrijedila.
"Jo moram patiti zbog tog jednog jedinog asa! Oh, zasluila sam! Jest, zasluila
sam da jo vie patim, zasluila sam da me uistinu sutra zaustavi Draenieva
slabost i zagradi trnjem moj put ivota. to li bi mogao uiniti? Na to bi me
mogao prisiliti? to je njemu pogaziti svoju izjavu danu Gordani, i ponovo me
posuti klevetom i, unato tome, to se kleo sljepoom i sreom svojeg ivota!...
to e biti sutra - to me eka?!"
Duboka je no, nijema i tiha. Djevojka lei budna. itavo je njezino bie jedan dan
tjeskobe.
Tamo u onoj sobi uje se samo jednolino hrkanje. Svakog puta osjea Vilena kao
da ju je netko probo bodeem.
U Gordane nema straha ni osjeaja opasnosti koja prijeti. Evo, lei tu uz nju i die
tako jednomjerno i tako spokojno.
Malo je pripazila i oslukuje. Nema sumnje: Gordanu je svladao san.
"Zato sam morala doekati Gordanu? Zato sam je sluala? Zato nisam pobjegla
s te postaje kad je ona dola? Zato nisam otila tamo gdje nikad ne bi mogla
uti disanje one strahovite nemani u onoj sobi?
Da sam otila u samostan, nikad ne bih doznala kako e Jelenko u svoj dvorac
voditi Vojanu. A ja se sada vraam i da sve to gledam?"
Suze padaju niz njezino lice u tiini i u mraku.
"Vraam se - da svakog dana sluam o lijepoj eni Jelenka Kuevia? Svuda, gdje
god bila, svuda u je sresti, o njoj uti... Zar sam poludjela?
Gordana je nemilosrdna kad me sili na povratak.
Ne, ja idem sutra u zoru na jug!"
Sve su joj misli skrenule drugim putem. Ona ide na jug!
Sama sebe gleda kako je pojahala na konju i bjei, bjei od Draenia, od
Gordane, od Jelenka i od njegove mlade ene.
Polagano se odmakla od Gordane i sasvim tiho i neujno sila s postelje. Pomalo
oslukuje. Gordana die duboko, smireno. Spava vrstim snom mladosti i umora.
Oprezno i tiho Vilena silazi s postelje.
U onoj sobi preko - mir. I Cecilija spava. Sve je oko djevojke utonulo u san.
Polagano, bosim nogama, potpuno neujno ide po sobi. Zna gdje je priredila svoje
muko odijelo da ga sutra ujutro obue.
Stigla je do stolice na kojoj je sloila odoru. Oprezno uzima komad po komad.
Polako, tiho se odijeva. Svakog asa zastaje, prislukuje da ne bi koga probudila.
Nitko se ne mie. Nitko nita ne zamijeuje. Svi diu duboko i snivaju tvrdi san.
Sasvim se odjenula, samo jo nije obukla izme. Namjerice ih uva u ruci. Izai e
bosonoga na hodnik i tamo ih navui da ne probudi Gordanu i Ceciliju.
U dvoritu bit e ve momci spremni po nalogu Gordane, ali ona e svoju pratnju
odijeliti i odjahati na jug. To je njezina vrsta odluka.
Samo jo valja priekati dok proe no i pojave se prve bijele sjene.
Sjela je neujno na stolac i naslonila laktove na stol, sluajui kako ovdje kraj nje
duboko diu Gordana i Cecilija, a tamo preko hru Draeni i Luci.
U mraku i samoi rone joj suze niz lice...
Tiina mukla, mrtva. Teko iskuavana djevojka, naslonjena na stol, eka prvu
bijelu sjenu zore da utee put juga.

JELENKO KUEVI HITI...

Kroz ume, doline i klance uri se Jelenko Kuevi. Uz njega je stalno njegov
najvjerniji pouzdanik arko. Zna zato je njegov gospodar iznenada ostavio tabor
hrvatske vojske. Nije htio doekati odluku svojih zatitnika i drugova, a moda i
banovu, da ne ide na megdan s Draeniem. arko pozna svojeg gospodara, zna:
prije bi se odrekao ivota negoli bitke s Draeniem kojega mrzi iz dna due. I
sretan je to ga je Jelenko uzeo sa sobom. Osjea se arko kao neka zatita
svojem kapetanu. Uvijek je na njegovoj panji. U najveoj urbi na jug, Jelenko
ide preko svih zapreka, a arko ga svakog asa upozorava na okolnosti koje mu
se ne sviaju. Ne trpi arko vodia to ga je Jelenku ostavio budimski plemi
Szathmry. itavo vrijeme putovanja dri ga na oku i kritiki nadzire njegovo
vodstvo. Jelenko je uvijek zadubljen u misli. Goni vranca nepoznatim krajem, a
arku se ini: gospodar nije nikad prisutan mislima. Zato tako budno pazi na
puteve kojima prolaze, pa je tako jednom upozorio Jelenka da su obili neko brdo i
stigli na isto mjesto s kojeg su krenuli. Jelenko se zaustavio i malo vie panje
posvetio okolini. Opazi da arko ima pravo. I pozvao je vodia na red i pogledao
mu otro u oi, ali se ovaj ponizno ispriavao da je, oito, ve malo zaboravio
poprene staze. arko je primijetio i to da je nestalo momka kojega je Szathmry
ostavio s vodiem i upozorio na to Jelenka. Prebrojivi momke, mladi kapetan
razabire kako i sad njegov arko ima pravo. I zapita vodia:
- Gdje ti je momak? Jo sino bio je s nama?
- Vaa milosti, spopali ga strahoviti bolovi u elucu i ostao je u krmi u kojoj smo
juer prespavali. to sam mogao drugo nego da ga ostavim tamo.
Koliko god je Kuevi nastojao prozrijeti vodia, nije mogao u njemu pronai
himbe. Njegovo je lice prijazno, ugodno, pogled i rije odavaju iskrenost. I opet je
odredio da se put nastavi.
Prirodno, vodi je uvijek jahao prvi, a zatim Jelenko. A arko je uvijek na strani
gospodara. Kad su se uspinjali na brdo, Jelenko ga asak promatra i upita:
- arko, sumnja li na tog vodia? Zato?
- Istina je, gospodaru, ne vjerujem tome ovjeku. Ne znam zato, ali mrzio sam
ga ve u Vranduku.
- to bi mi mogao uiniti naao? Vodi nas k Draeniu koji me je zvao na megdan.
to moe drugo nego me tamo odvesti?
- Zato on ne ide ravnim putem? Zato nas je vodio oko onog brda?
- Razumljivo je, mogao se zabuniti, tu ne moe biti drugo jer mu je Szathmry
naloio neka me dovede najkraim putem Draeniu.
- Mislite da vas on, uistinu, eka?
Jelenko se nasmije sumnjama vjernog momka:
- U svojoj odanosti prema meni ve si djetinjast. Kako me ne bi ekao, kad me je
zvao da mu doem na ma?
- Gospodaru, svi su govorili: otkud bi se ta kukavica usudila pozvati na maeve
Kuevia? I ba njega kojemu nije dorastao? To su govorili u Vranduku i sad mi to
zvoni u glavi.
- Bilo bi i meni udno, ali ne zna o emu se radi. Tamo eka njegov primorski
roak koji bi htio da se izmirimo.
To silno iznenadi arka. Porumenio je od jarosti.
- Zar biste se vi izmirili s njime? Ne, u to ne vjerujem.
- Dobro me pozna, arko, kad ne vjeruje u to. Ali on vjeruje da u ja pristati, a
to je vano. Inae me ne bi zvao! Sigurno me eka sa starim roakom svojeg oca,
odlinim plemiem i jo kojim od njih s juga da mene, mladog Turopoljca, spreme
u svoju monju. Misle me lijepim rijeima i poastima sklonuti da ne dignem ma
protiv Draenia. A njemu treba izmirenje, htio bi se eniti.
- Zar mu je obeala Gordana - onu - onu - gospoicu Vilenu? - gotovo se prepao,
izgovorivi pred njim ime upanove keri.
- Nita mu nije obeala, krivo si uo. Ona mu je samo naglasila da e pokuati
sklonuti gospoicu neka poe za njega. Kad je on traio megdan sa mnom,
spremao se u prosce Vojani i htio rijeiti raune sa mnom. Bio je uvjeren: pristat
u na pomirbu.
- No, ipak vas molim, recite to ete kad vas stanu nagovarati na mir?
- Vratit u mu sve ono to za nj u srcu nosim.
Krenuli su nizbrdice i razgovor je prekinut. Hitili su dalje, sve bre i bre. Onda
vodi opet ulazi u gustu umu gdje se ne moe tako brzo napredovati.
- Eto, opet nas vodi ovim putem - upozori arko - Ima drugu namjeru? -
upozorava arko Jelenka. Jelenko opet pozove vodia i pita:
- Zato nas ne vodi putem kojim moemo brzo naprijed?
- Vaa milosti, kad prijeemo tu umu, presjekli smo velik dio puta i pritedjeli
itav jedan dan.
Ne moe mu protusloviti. Nikad nije ovuda prolazio, dakle, ne zna puta.
Kad se vodi udaljio, Jelenko uputi svojeg pouzdanika:
- Okani se straha, arko. Kamo god me dovede, moj je ma spreman i nabruen.
Nemam straha, a imam samo jednu elju: to prije stii na odreeno mjesto.
- Zasjede se bojim, gospodaru.
- Kakve zasjede? Da navali na mene sa svojim vojnicima, svee me i poini zloin?
- Lako bi to bilo mogue.
- Jo sam tu ja i moj ma i desetorica hrabrih mojih junaka. A onda je tu i
enidba. Ako se Draeni kani vjenati s bilo kojom djevojkom, ne moe na sebe
navui grijeh zasjede, a ti zna to bi mu to znailo. Svi znaju da sam ba od
njega pozvan na megdan. Tako lud opet nije da na sebe navue prezir i sramotu.
Nije li se dao zavarati od Gordane da se Hrvati ele s njime pomiriti? Eto, dakle, to
je sigurni dokaz da me vodi vodi pravim putem - na tu junu putnu postaju.
Naposljetku se arko pouzdao u razloge svojeg gospodara i prestao ga opominjati,
ali nije prestao paziti na vodia.
Sad vie nije razabrao nita to bi dalo povoda kakvim sumnjama. Najzad se
umirio.
Hitili su naprijed, putovali sve dalje na jug.
im se je pojavila rijeka Kupa, znao je Jelenko da ide ravno prema jugu i
podvostruio urbu. Unato opomeni vodia, odluio je nastaviti put nou, i ovaj
ga nije mogao odvratiti od nauma.
Stigli su do mlina. Ve je pala no. Vodi zaustavi povorku i priopi Jelenku:
- Ne moemo ovuda dalje nou. Rijeka je nabujala, uz nju vodi vrlo uski puteljak,
pitajte o tome, gospodine kapetane, i mlinara. , Ovdje moramo prenoiti.
- I konji i ljudi su jako umorni - primijeti arko. - Valja tu ostati, gospodaru - ne
moe se nou dalje, pravo veli on.
Prvi put se arko sloio s vodiem.
Meu brdima, u toj gutari, izgledalo je tjeskobno, pa je nastojao svakako
odvratiti Jelenka od pomisli da se nou nastavi put.
Videi svoje ljude i konje izmuene, Kuevi pristane.
Uli su u dvorite mlina. Tu su uredili konje, nahranili ih i napojili, a zatim svi
zaloili i legli spavati.
Kad je sve duboko snivalo, vodi se izvukao iz kuhinje gdje je leao sam i siao
dolje u mlin.
U polutmini pojavi se ovjek, drei u ruci malo svjetlo. apne:
- im sam opazio vau povorku, zavukao sam se ovamo da me Kuevi ne
prepozna.
- Ionako je opazio da si putem nestao. Rekoh mu: zaboljelo te u elucu. Dakle,
jesi li stigao Draenia?
- Sve je kako treba. Stigao sam ga, sve mu kazao kako se Kuevi uri, zato smo
putovali nou da bismo stigli prije.
- Draeni je ve preao u Zvear?
- Jest, upravo juer popodne.
- To je prava srea. Taj prokleti kapetan uri se, ispitivao je, poeo sumnjati da ga
ne vodim dobrim putem. Njegov sluga arko pratio me lisijim pogledom. A to
dalje? Ima kakvu poruku?
- Gospodin Luci mi je juer rekao neka ovdje ostanem i ekam i da mu smjesta
javim kad stigne Kuevi k mlinu.
- Prerano smo doli, znam. Ti, dakle, mora sutra u zoru odjuriti prije nego to bi
se Kuevi probudio, ravno na Zvear. Ali putuj ravno, uz obalu rijeke, da bude
to prije tamo. Na mostu e nai gospodina Nndora. Odavde do mosta ima pol
sata, a od mosta do Zveara cijeli sat. Znaj, Kuevia nosi sam avo, mora se
strahovito uriti. Sutra e ustati rano - pazi da te tko ne opazi.
- Nee me nitko zamijetiti. Odoh jo prije nego zabijeli zora.
- Gledat u da ga to dulje zadrim, neka to kasnije stigne k mostu.
Tiho su se sporazumjeli, dok je mlinar ekao u svojoj komorici momka za kojeg su
ba dobro platili konaite i jelo. Momak i vodi izali su svaki za sebe iz skrovita.
Kad je momak stigao opet svome kuedomainu, naloi mu da ga probudi jo prije
nego to svane dan.



Tek to su gasnule zvijezde i rub se brda na istoku malo zabijelio, vodiev je

momak bio na putu u Zvear da javi Draeniu dolazak Jelenka Kuevia.
arko nije dobro spavao itave noi. Nekoliko se puta probudio, a kad bi opet
zaspao, stadoe ga progoniti crni sni. Pred zoru mu se snilo da je uao u gustu
maglu. U njoj razbire lik crnog konjanika. Prepoznaje Jelenka Kuevia. Goni
vranca, kadli najednom propada u hladnu rijeku, pada, topi se; opet die i juri
dalje, pa opet propada. Onda nestane u movari. arko uzalud nastoji izvui
gospodara iz propasti. Nestao je u nekoj strahovitoj kaljui nad kojom lei oblak
magle. arko plae, jeca, doziva ga. Uzalud. Nestalo ga. A on je sam samcat u toj
strahovitoj pustinji. Nita nema oko njega, ve magla i magla.
Srce mu puca. I stenje, vie, zove, niotkud iva stvora.
Netko ga estoko strese. Mladi skoi u polumraku.
- to je tebi, arko? Zato vie?
Prepoznao je glas Jelenka. Suze mu poteku. Uzme njegovu ruku i stade je ljubiti.
- Vi ste ivi i zdravi! Straan me je san progonio!
- Kakav si ti momak kad vjeruje u sne?
- Kad biste znali... Ne, neu spominjati to sam sanjao. Strahovito je bilo!
- Vidi da nije, tu sam, iv i zdrav. ini se, jo je duboka no?
- Ve je pri kraju, gospodaru - oglasi se neki momak. - uo sam topot konja,
netko je projahao kraj mlina.
- Onda je ve blizu dan. Gle, drveni kapak je zatvoren? Tko je to uinio?
- Mi smo ga ostavili otvorenog, valjda je mlinar izvana zatvorio.
Otvorie drvena vrataca na malom prozoru mlina. U sobu puhne svjei zrak. Kad
je arko pogledao van, ve su se prve bijele sjene ukazivale na brdima.
- Jo ste mogli otpoinuti, gospodaru - veli arko. - Danas ete se ve pobiti s
Draeniem, ne bi vam kodilo jo malo sna.
- Ti si kriv to sam se tako rano probudio. No, sad hajde, nahranite i napojite
konje, uredite sedla i oruje, a mlinar neka nam smjesta spremi ognjite da
imamo topli zajutrak.
Ustali su. Momci odoe nahraniti konje, a arko probudi mlinara i stade loiti
vatru. Vodi mu pomae. Ljuti se na urbu Jelenka Kuevia.
Nastoji to vie odgoditi njihov polazak prema Zvearu da bi tako njegov glasnik
vie imao vremena stii onamo i javiti Draeniu da je Kuevi ve vrlo blizu.
Premda vodi pripovijeda arku kako bi trebalo to prije otii prema putnoj
postaji, nikako vatra nee gorjeti jer je donio drva polivena vodom i ljutio se na
mlin gdje nema ni suhog goriva. Naposljetku su skuhali kukuruznu kau i isprili
jaja.
Jelenko je izaao i nadzire posao. Vodi ga upuuje:
- Odavde je samo malo puta do Zveara, dakle, bit emo brzo tamo. Dolazimo ba
na doruak.
Ako je tako blizu, onda se ne treba odvie uriti - misli Jelenko Kuevi i strpljivo
eka dok se sve svri.
Poto je platio mlinaru za konak, uzjahali su konje i krenuli.
Vodi je sad jahao uz Jelenka Kuevia i stao mu pokazivati i razlagati to je sve
ovdje u ovim gorama. A zatim spomene Draenia:
- Sigurno gospodin ve nestrpljivo eka.
- Bilo bi mi drago da me eka spreman. Ne elim gubiti vrijeme.
- Kako dugo mislite ostati na putnoj postaji?
- Vrlo malo vremena - odgovori Jelenko. To oslukuje arko. Nije mu pravo to se
vodi stalno dri uz Kuevia, pa se utisne izmeu njega i mladog gospodara.
- ini mi se, ulazimo u neki mrki klanac. Tamo je vrlo tamno - opominje arko
svojega gospodara.
- U Bosni je bilo crnijih, dragi moj!
- Ali tamo nije tekla uz put rijeka i bili smo meu svojima. Jelenko mu se naruga:
- Valjda se ne boji da e se utopiti?
Neprestano ima arko pred oima svoj san od prole noi. Ipak uuti. Ali vodi
primijeti:
- Dodue, voda je nabujala, ali tko se toga boji?
- S koje strane je postaja? - pita Jelenko.
- Onkraj rijeke - veli ovjek i pokazuje rukom smjer.
- Valjda ima most na toj stranputici?
- Naravno. Vrlo lijep, irok, vrst most.
- No, dakle, otkud u tebi, arko, odjednom tjeskoba?
- Nikakva tjeskoba - ljuti se momak - samo tako velim.
Htio je mladi kazati gospodaru koliki nemir osjea u dui, no taj se vodi ne mie
i ne moe govoriti nasamu s Jelenkom.
Kad se put poeo suavati, vodi proe prvi, iza njega Jelenko, zatim arko.
Svi se ostali poredali za njima.
Jelenko pozorno promatra put kojim e ii, a arko ide stalno za njim. Njegov se
gospodar okrene i pita:
- to ti je? Kao da se ljulja?
- Samo mi se magli. Progoni me san od ove noi - veli poluglasno. To Jelenka
razljuti:
- Vlada se kao stara baba!
Ta ga primjedba otrijezni, to vie to mu se vodi nasmijeio u lice i rekao
Kueviu:
- Vaa milosti, va etovoa je vrlo slab momak.
- Ja? - vikne arko. - Ne bih vam elio da se sa mnom naete ni na koplje, ni na
ake.
Brzo Jelenko poali to je arka osramotio pred tim ovjekom i opomene vodia:
- Ni ja li to ne bih elio! arkove su ruke od gvoa!
I nastavi put. arko promatra vodia pogledom mrnje.
Slijede ga svi u stopu. Jelenko ne moe predmnijevati da bi ga ovaj mogao odvesti
kamo drugamo, osim onamo gdje ga eka Draeni. Ne moe se, dakle, probudili
u njegovoj dui ni sjenka sumnje. Ide nepoznatim krajem meu granama, uz
obalu zelenkastoplave rijeke.
Nakon pola sata jahanja opazi Jelenko kroz grmlje na obali rijeke neke ljude.
- Gle, tamo vidim nekoliko konjanika. Tko su? - pita vodia.
- Bit e da dolaze iz Zveara. Netko putuje prema sjeveru.
- Je li tamo most? - opet e Jelenko.
- Da, ba tamo je most, malo iza tih ljudi.
arko opazi kako su Jelenkove oi zaigrale. Osjea da je blizu svojem dumaninu.

U SOBI NA ZVEARU
Teki mukli udarci. Tutnji hodnik putne postaje.
Vilena se prene, digne glavu sa stola, smueno gleda oko sebe.
Sjedi uz stol, odjevena u muko odijelo, izme su na stolu. U sobi svjetlost dana...
I protrne. Bude joj jasno: prevelik umor i pla uljuljali je u san. Zaspala je,
ekajui prve sjene zore da neopaeno i neujno izie iz sobe, baci se na sedlo i sa
svojom pratnjom ode na jug.
Sve joj je jasno. Naslonila se na stol i klonula u san.
Prestraeno zuri oko sebe. to e biti sada? Gordana lei u postelji u dubokom
snu. Tamo spava Cecilija. Brzo se djevojka digne. Jo uvijek moe pobjei.
Poput tata. ulja se k vratima da ih otvori i pobjegne...
Opet buni tropot. Zastala je i slua. Bit e, od toga se tropota probudila. Odakle
dolazi?
Nauli ui. S one strane malih vrata netko kuca... To je iz Draenieve sobe.
I biva to sve otrije, netko udara po vratima pesnicom. to li je to?
Sa strahom gleda u Gordanu. Hoe li se probuditi? Eto, sad se trgla od tolike buke,
digla glavu i gleda oko sebe.
Spazivi Vilenu potpuno obuenu, mlada se ena brzo digne i sjedne na postelji.
Opet udaranje. To skrene njezine misli i sluh k malim vratima, ali pogled joj je
upravljen u Vilenu.
Gledaju se upitno. Ni jedna ne zna to to znai. ekaju. l Cecilija se die sa svojeg
leaja i nijemom gestom pokazuje prema malim vratima.
Tjeskoba uhvati i Vilenu i Ceciliju. Gordana im da znak neka dou k njoj. Odmah
se naoe uz njezinu postelju, sluaju kucanje, lupanje, udaranje pesnicom.
apui priopi Gordana enama:
- Tamo je to, s onog kraja hodnika, a ne ovdje kod nas.
To ih malo umiri. Ve su se pobojale: ona su dvojica s one strane nauli da u toj
sobi netko spava i zato kucaju i udaraju na vrata.
Ali to se zbiva na onim vratima to se otvaraju u hodnik. utei upiru poglede u
Gordanu to sjedi u postelji raspletene kose, lijepa i rumena od sna.
Vilena i Cecilija jo su se blie primakle Gordani. Sve tri su jedno uho, jedan dah i
jedno pitanje:
"Tko to tamo lupa? Zato?"
Onda netko stade dozivati:
- Plemeniti gospodine! Gospodaru! Otvarajte!
- Bude Draenia! - apne Gordana. - Jest. njega bude. Ne miite se, ne recite ni
rijei, dogodilo se bilo to...
- Rekao je juer Draeni: spavat e do podne - ape Vilena. Onda netko vikne:
- Otvarajte! Hitro!
Opet lupanje na vratima,
- Vaa uzvienost, ne ljutite se, moram vas buditi, moram. Veoma je vano.
Opet nita. Kao da su ona dvojica tamo u sobi zamrla. Onkraj vrata na hodniku jo
jae lupaju i jo glasnije zovu:
- Gospodaru! Hitno je! Probudite se! Veoma hitno! Mrmljanje, kletve. Budi se
netko kao nadraena zvijer... Gordana upozori Vilenu i Ceciliju neka ostanu mirne i
nepomine.
Kucanje i udaranje sve ee. Iz sobe odjekne bijesni glas Lucia:
- Koji to vrag vani udara?
- Glasnik?
- Otkud?
- Iz mlina.
Tiina... Onda trka, poluglasno i zadahtano buenje:
- Gospodine Draeniu, probudite se! Brzo, ustajte! Probudite se, glasnik je ovdje.
Mrmljanje, onda kletva i bijesno pitanje u hrapavu glasu: - Zar je ve podne? Ili je
veer kad me budi, pseto?
- Ne znam, gospodaru, ali svjetlo je u sobi. Moram pustiti glasnika.
- ijeg glasnika? - pita sneno.
- Odmah u doznati.
Izvana se uje ponizni glas kastelana:
- Molim, ne zamjerite to vas moram buditi, uzvieni gospodine, u ranu zoru.
Glasnik je silom htio do vas.
- Rana - zora? to moe to biti? U ranu zoru? Luciu - to je to?
- Odmah emo vidjeti, gospodaru.
Razabire se otvaranje vrata, zatim opet isprike kastelanove i grubi odgovor
Lucia:
- Dobro, dobro! Ostavite to, neka glasnik ue. Vas sada ne trebamo.
Zalupila su vrata. Poluglasni, brzi i zadahtani govor nekog nepoznatog ovjeka.
Onda slijedi preneraeni Draeniev upit:
- ta-a-a - veli? Gdje?
- U mlinu je konaio!
- U mlinu? Ove noi. To nije istina.
- Gospodaru, vodi me je poslao jo prije nego to je zadanilo neka vam smjesta
javim. Nije ga mogao zadrati putem, jurio je kao oblak, jedva ga je mogao
nagovoriti da u mlinu noi - htio je nou u Zvear.
- Prokletstvo! Zar je sve izgubljeno? Luciu, uje li?
- San vam je jo u glavi, gospodaru. Probudite se pa ete onda shvatiti.
- A ti si spavao, prokleto pseto! Spavao si, a on je ve tu?!
- Nisam kriv to se on tako uri, ali nee izbjei. I ne moe! Ja u se smjesta
odjenuti. Evo, uzmite malo vina da se probudite.
Dva-tri asa tiina, onda opet Draenievo pitanje:
- uje li glasnie, danas su te poslali?
- Jest, danas prije zore.
- I ve si tu? Kako si proao oko ume tako brzo?
- Ne, nisam doao oko ume, ne bih bio dospio.
- Kako si onda jahao u Zvear?
- Kraj rijeke, uskim putem uz gutaru, taj put vodi ravno ovamo. Za jedan sat sam
stigao.
- Uz obalu, uz ikaru? - vikne Draeni kao da ga je ta vijest silno prestraila.
- Da, uz obalu i ikaru, gospodaru - opetuje glasnika.
- I nisi pao - i dojahao si - bez neprilike?
- Preko brvi me je poveo gospodin Nndor i vodio me dalje, a pustio me tamo gdje
ikara prestaje.
- I lako si proao?
- Vraga lako! Gospodin Nndor me je gurnuo u trnje, evo, kako sam poderao
odijelo. Ree mi da je tamo opasno, pa me je gurnuo u gutaru da ne bih stupio
na puteljak. Zato sam, eto, i stigao jo za vremena, inae bi Kuevi bio ovdje
prije mene, pa mi je vodi rekao neka poem ovim putem.
- Dobro, dobro. Idi u staju - ree Luci. - Probudi kovaa i reci mu neka me eka
vani, odmah e sa mnom. Idi!
Vrata su se zalupila. Netko sope od bijesa.
- Proklete izme - kune Luci. - Mokre su i ne idu na noge.
Draeni saspe kletvu na kastelana:
- to je? Nisi razumio govor glasnika? Sve e propasti, sve, sve! A onda jao
svima! - ree Draeni povienim glasom.
Gordana, Vilena i Cecilija stisle se, utei da ne bi otkrile svoju prisutnost.
Opet se iz druge sobu razabira oajniki Draenievi povici:
- Dakle, nita nisi razumio kad sam pitao glasnika? Nita?
- Sluao sam sve, gospodaru, i razumio - ne uzrujavajte se.
- Pamet ti jo uvijek spava u tikvi? Sve je propalo!
- Ali gospodaru, ne moe se dogoditi prije nego to ja budem tamo
- Uh, prokleta budalo! Jesi li uo to veli glasnik? Prolazio je pokraj nae zamke!
Ako je pomaknuo travu ili granje? to onda? Opazit e se zasjeda, zamijetit e se
maevi kroz lie! Tamo je taj glasnik sve poremetio! Sve - sve!
Vilena i Gordana pogledima dojavljuju prepast nad onim to oni tamo
pripovijedaju. Nekog ekaju i spremaju mu zasjedu.
- Oni ne ekaju nas - apne Gordana Vileni.
Luci se prepire s Draeniem. Njegov je glas sada otar i ne pokazuje se nimalo
poniznim prema svojem gospodaru.
- Sve vi shvaate krivo zato to ste jo pospani. Zar nije Nndor glasnika vodio i
gurnuo ga u gutaru da mu se odijelo poderalo? Dakle, obilazio je zamku i nije
nita dotaknuo. Nndor je dobro pazio. Siguran sam.
- Ne - on nije oprezan. Zna kako smo nas dvojica sve to juer pokrivali travom.
Idi brzo tamo! Prije nego to ode u gutaru, pogledaj tono sve: da nije trava ili
granje pomaknuto. Ako maevi samo malo provire, svreno je, opazit e tek to se
priblii zasjedi.
- Nije glasnik nita pokvario, nee nita opaziti - jahat e i gledati samo pred sebe
da vidi postaju gdje ste vi, gledat e lijepu okolicu!
- Vraga e on gledati okolicu dok zna da ga tu ekam ja. Pazit e on kamo mu
stupa konj, puteljak je uzan, gledat e ba u zemlju. Ako mu padne u oko da je
tamo ledina pomaknuta, a da je pod njom granje, zaustavit e se i pogledati.
Onda je sve svreno. Mladi je trebao glasnika poslati okolo, iza ume. Tako smo
dogovorili.
- Utanaili jesmo, a da se toga drao i krenuo oko ume, ne bi stigao za vremena.
Ta vidite, od mlina do Zveara nije dalek put.
- Stii e prije nego svrimo. ekali smo ga tek pod no ili sutra. uri se,
Kueviu, pod moj ma!
Sjedei u postelji, Gordana se gotovo skamenila. Njezino je lice zrcalo zapanjenja.
Bademaste oi iroko rastvorene upiru se u Vilenu. Djevojka se naslonila o rub
postelje da ne padne. vrste su je uhvatile i pridrale ruke mlade ene, a njezin
apat je opominje:
- Svladajte se!...
Bijela Gordanina ruka vrsto stisne usne Vileni jer se ini: kriknut e.
- Ne odajte nas, Vilena!
I sakuplja svu svoju snagu da se odri i zadobije nad sobom vlast. Ostala je uprta
u postelju, sasvim blizu Gordani. Skupljene obrve i stisnuti zubi pokazuju koliko se
mui da bi nadvladala samu sebe. Plave oi zure u mala vrata kroz koja dopiru do
njih rijei iz druge sobe.
Tamo ne prestaje prepirka iz koje se mogu zamijetiti samo Draenieve
rasplamsale rijei nad Luciem, hrapavim i nejasnim glasom.
- Mora ii tamo! Jesi li uo? Gdje je igla i eravica? Nita nisi spremio?!
- Sve e to donijeti kova.
Rijei igla i eravica kao da su opekle Vilenu. Trznula se. Ni Gordana nije ostala
mirna. Pred oima joj je plastino uskrsnula slika neke eravice i ubojite igle. To,
dakle, znai muenje?
Dok joj je to pitanje preletjelo mislima, pogled joj budno pazi na Vilenu. Sve vie
se djevojka rui prema njoj kao da je ostavlja snaga. Obim rukama Gordana
pridrava njezino tijelo i ape joj u uho:
- Sad valja izdrati sve to god emo jo uti. Samo o vaoj snazi ovisi da
ostanemo nezamijeene.
S one strane vie i kune Draeni. Kroz vrata dopre do njih samo jedna izreka:
- Ako promaimo, poubijat u vas sve do jednoga! I tebe! Idi kamo te aljem!
ini se: Luci se zbog neeg pribliio k malim vratima i tamo neto gura pred
sobom. U sobi se uje tropot kao da je kastelan neto povukao da se zatiti od
Draenia, jer je njegov glas bjesomuan, prijetei i odaje spremnost da navali na
kastelana:
- Boji se? Zagradio si se? Ve sada sluti da e sve biti promaeno? Ubit u te na
mjestu, zadaviti kao ivinu!
Ljutite kletve sipa Draeni oko sebe, prijeti okrutno, a onda se oito pribliio
kastelanu, jer se enama ini da ga uju mnogo blie nego prije:
- Sunce ti tvoje! Slutim da je glasnik tamo neto pobrkao - sve u meni neto
govori: pokvarili su ono to smo mi tako divno pripravili. Nitko drugi nije mogao
tamo ni okom ni skokom kad su nai na strai. Njih dvojica su morali neto uiniti,
to meni neto govori, razumije li? Sad sam, eto, trezniji, a ipak osjeam to i
prije: Kuevi e opaziti sve, ako je glasnik samo malo razrovao ledinu.
- A da je uistinu tako, zar bi Kuevi mogao naslutiti to je tamo?
Ljutito se izdere Draeni na kastelana:
- I ti misli da Kuevi ne zna to je firentinska zasjeda?
Kao da je otrica zavitlala nad Gordanom i Vilenom. Vilena je poklekla na koljeno,
vrsto se upire.
"Firentinska zasjeda!"
Dvije rijei zaustavile su Vileni dah. Cecilija, premda ne zna to je to, prislonila se
k djevojci da je podupre svojim snanim tijelom. Sve su tri ene smotane u klupko
nijema uasa.
- Zato se ti brani otii onamo? To hou da znam! Izgleda mi: ve unaprijed eli
sa sebe svaliti odgovornost - vikne s one strane Draeni razdraenim glasom.
- Ako idem najprije pokraj obale da ogledam zasjedu, moe se dogoditi da mi
Kuevi doe ba u susret sa sjevera. A to e biti od toga? Opazit e me, a onda
zar mislite da e mi poletjeti u naruaj kao dragom prijatelju? Ne, on e se
zaustaviti, priekati me ili e njegovom duom proi slutnje: gdje je Luci, tu
neto nije na pravu mjestu!
- Kakvi su to izgovori, Luciu? Kakvo okoliavanje? Reci radije: neu da vam
sluim...
- Otrijeznite se, ako vam je do toga da uspijemo? ujte: ako izgubim vremena,
neu dospjeti natrag u onaj uski prodor to sam ga prosjekao kroz gutaru. Ako
pak naoigled Kuevia uem u grmlje, nee on nastaviti jahanje pokraj grmlja
gdje sam se ja sakrio. Bit e mu jasno: tamo spremam zasjedu. Jeste li sada
shvatili zato ne mogu gubiti vrijeme?
- Jao, prokletstvo, zato se tako pourio? to mu je na umu?
- Dajte da se pourim i ja, vjerujte: on e juriti puteljkom kao strijela i pasti ravno
u zasjede - i tada, eto, mi emo ga imati u svojim akama!
- Onda radi to zna? Hajde idi! Izai, budalo, to se skriva - neu te ubiti. uri
se, tri, tri.
- Jedno traim od vas prije nego izaem - naglasi Luci. - Gospodine Draeniu, ne
doite na sastanak s Kueviem! Kova i ja pokrit emo se vizirom da ne zna tko
ga je oslijepio.
Tri ene s one strane nalikuju kipu uasa. Nijedna njihova kretnja ne odaje znaka
ivota. Strepnja ih je ukoila.
A s one strane Draeniev kastelan nastavlja nagovarati svojega gospodara neka
ga poslua:
- Promislite trijezno, nije li dosta saznanje da Jelenko ide po svijetu slijep? Jo
biste mu htjeli otkriti da ste to uinili vi? Hoete li da vas ostavi Vilena, a Gordana
protiv vas nahuka Hrvate? Vaa enidba i banska ast, sve e to, propasti. Ako
vas Hrvati uhvate, neete iv preko granice Hrvatske. I u Budimu ete izgubiti svoj
ugled. Posluajte me, ako se neete kajati do smrti.
Tiina... Nema odgovora. Kao da su obojica propali u zemlju. Prolazi as, drugi i
trei. uje se mrani hrapavi glas:
- Dobro! Odriem se slatkog uitka! Odriem se!...
- Najpametnija odluka koju ste ikada izrekli. A sad, hoete li me pustiti da se
mirno odjenem? Ne kanite me ubiti?
- Izai! Brzo se odijevaj!
- Mogao sam ve biti gotov.
- Zakasnit e, je li? - vie razdraeni mladi.
- Jo ima dosta vremena. A vi se urite na ledinu pred kuu i zovite ljude. Recite:
oekujete protivnika na ma. Brzo se odjenite.
- Evo, ve se oblaim.
tropot odaje kako je Luci neto gurnuo pred sobom.
- Bit u odmah na djelu.
Gordana, Vilena i Cecilija podigoe blijeda lica. Gordana poloi prst na usta u znak
Vileni i njezinoj gazdarici da ne govore ni apatom.
Shvaaju njezinu nijemu zapovijed i sluaju. Vilenin pogled, pun uasa, zuri u
Gordanu. im su Draeni i Luci opet stali govoriti, Gordana apne Vileni:
- Sad moramo ekati dok Luci i on izau!

NA MOSTU
Kroz bijeli dan sputa sunce tople zrake na svjeu ledinu pokraj zelenkastomodre
Kupe uz koju kree Jelenko s pratnjom. Vodi ide prvi, iza njega Kuevi, zatim
arko, a ostali ih slijede.
Mladi kapetan neprestano prigovara vodiu. Put mu je predug. Onda kroz drvee
spazi neke ljude to se vrzu oko svojih konja i neto ivo raspravljaju.
- Eno, tamo je most! - javi vodi. - Ondje iza onih stabala. Jo ga ne moemo
vidjeti.
- Kakvi su to ljudi? - pita Jelenko.
- Sigurno putnici koji su doli do Zveara pa idu ovim, najkraim putem, da stignu
bre na sjever.
- Hajde, hajde, urimo se! - nestrpljivo e Jelenko. Ne moe naprijed, put je irok
samo za jednog jahaa.
Proli su ispod stabala i nali se okom u oko s petoricom ljudi. Jedni su uzjahali,
dok se neki bradati bavi oko svojeg konja.
- Dobro jutro! to radite tu? Zato ste sustali? - pita ih vodi.
ovjek, obrastao bradom, okrene se prema Jelenku Kueviu. Vodi je odmah
prepoznao Nndora. Zna zato je tu, a ovaj se ini da ga nikad nije vidio.
Promatra njihovo odijelo da bi prosudio kakva su stalea. Jelenkova plemika
odora mu pokazuje tko je tu gospodar pa dolazi blie i pozdravi.
- Vi ste putnici? - pita Jelenko.
- Jest, idemo prema Zagrebu. Ja sam trgovac i nosim, evo, u vreama robu na
sajmove.
- Gdje ste prenoili?
- U Zvearu, plemeniti gospodine.
- Ima li tamo jo putnika? - Ispituje Jelenko ne bi li uo to o Draeniu.
- Jest, ima, a jo ih oekuju.
- Tamo su primorski velikai?
- Ne, oni jo nisu stigli, ali ima neki velika iz Budima, pratnja mu je odjevena
kraljevski.
- Kako mu je ime?
- Ne znam, plemeniti gospodine.
- Je li mlad, lijep, crne kose i tamnih oiju?
- Jest, ba takav, vidio sam ga na ledini pred kuom kako vjeba u maevanju.
Mora biti visoki gospodin, svi su mu do crne zemlje pokorni. Vele, eka nekog
slavnog viteza s kojim e se pobiti, pa neprestano kune, nestrpljiv je to jo nije
stigao. Momci vele: vitez nee ni doi.
- Varaju se, dolazi i doi e! - otro naglasi Jelenko. I ljutito se okrene prema
vodiu:
- Jesi li uo? eka me ve dugo. Sam avao te je vodio ovakvim putem gdje se ne
moe brzo jahati.
- Gospodine kapetane, da smo ili glavnom cestom, tada biste putovali dva tjedna
dulje i gospodin bi se Draeni vratio natrag.
- Hajdemo! - tjera Jelenko vodia.
- Put je uzan, ne moemo dvojica jahati uporedo - upozoriti vodi. - Ja u prvi.
- Kuda? - pita bradati vrlo zaueno.
- U Zvear! - okosi se na njega vodi. - Kud bi drugamo mogli tim puteljkom?
- Nee vam biti ba lako prijeko rijeke.
- to vi to velite? Zato ne bi bilo lako? - okosi se vodi na bradatog tobonjeg
trgovca. - Pametnjakovi ste vi!
- emu se vi derete na mene? Ja sam trgovac, ali kad vas opominjem na nepriliku,
mogli biste ljepe govoriti sa mnom!
- Kakvu nepriliku? - upada Jelenko. - Recite meni kad je vodi grubijan. O kakvoj
to rekoste neprilici?
- Vama u rado odgovoriti, plemeniti gospodine. Tamo, vidite, iza onog grmlja
kojim je obrasla obala Kupe bio je most...
- Bio? Sad ga nema? - upita Kuevi i mrko osine vodia.
- Jest, mosta nema...
- Kako ste mogli ovamo iz Zveara, ako nema mosta? - pita Jelenko.
- Tamo je bio most, vidio sam ga i prolazio stotine puta - toboe se ljuti vodi.
- Pogledajte, plemeniti gospodine - predloi Nndor uljudno Kueviu. - Doite,
pokazat u vam.
Svi idu naprijed, dok je bradati ostavio svojega konja, svezavi ga za stablo. Kad
su obali visoko grmlje, pue pred njima nemili vidik.
Mostu ni traga. S jedne i s druge strane obale razrovana zemlja. Oito - tu je bio
most. Ostale su preko rijeke poloene tri debele daske, oito ostaci mosta tvore
iroku prostranu brv.
To Jelenko odmah primijeti.
- Ove tri goleme daske dosta su iroke i jake da se moe prijei preko rijeke. I vi
ste tako preli?
- Da, preli smo - odgovori Nndor.
- Da moe se - veli arko, - ne budu li se konji plaili.
- Nee se plaiti - upada bradati - ako prelazite onako kao to smo to uinili mi.
- Kako ste prelazili? - pita Jelenko.
- Vodio sam konja za uzde, preko brvi, moj konj ide za mnom kud ga vodim,
pozna moju rije i moju ruku, zato sam ga lako proveo, a tako su uinili i moji
momci. Sigurno ste dobar prijatelj svojem konju, plemeniti gospodine, moi ete
ga prevesti bez ikakve pogibelji, naravno, polagano i oprezno.
- Moj konj i ja vrlo se dobro znamo - odgovori Jelenko i potape konja po vratu.
- Ali to se, do vraga, dogodilo s tim mostom? - pita vodi. - Dok sam bio tu
posljednji put, jo je bio vrst i jak!
Bradati s prezirom okrene glavu od vodia i gleda Jelenka:
- Na Zvearu su mi rekli da je most unitila oluja to je prije nekoliko dana ovdje
haraila. Takve se oluje ovdje ve davno ne sjeaju. Iza mlina na brani nakupilo se
toliko vode da je brana pukla i voda kao potok navalila na most, preplavila i
odnijela debla mosta, samo su tri ostala, najtea i najdeblja. Odluio sam pokuati
ovim putem jer bih morao stii na sjever bar dva tjedna kasnije.
- Ako vam se uri, plemeniti gospodine kapetane, onda moemo preko brvi, ili ako
se ipak predomislite... Jelenko prezirno pogleda vodia:
- Zato bih se predomislio. to ti pod tim misli?
- Moda se plaite da vam se konj ne bi spotaknuo i pao u rijeku. A pjeke vam ne
bi bilo tako blizu do Zveara. Ipak je tamo itav sat jahanja ovim putem.
- Brblja kojeta. Ve sam rekao da emo prijei.
- Do avola, ba je to glupo to nam je bujica odnijela most - ljuti se vodi.
Svejedno e nas i to zadrati da ne moemo brzo preko mosta.
- Nee zadrati - veli Jelenko. Smjesta idemo. Sunce je ve dosta visoko - meni je
hitno, jo se danas vraam natrag.
- Jo danas, gospodine kapetane? - pita vodi u udu. - Onda vas moram opet
voditi natrag?
- Sad je najvanije da to bre stignem kako bih umirio gospodina Draenia.
Hajdemo!
Nndor se spremao ponudi da e pomoi:
- Evo, pokazat u vam kako smo se mi zatitili da nam se brv ne bi pomakla.
Bradati zovne svoje momke. Daske su bile dosta razmaknute jedna od druge.
Odmah su njegovi sili s konja, dohitili i primili se posla. I on s njima radi oko
brvi, s najveim marom, odreuje, zapovijeda, iskuava da se ne bi daske
odmicale ili omakle. Dotle arko ape Jelenku:
- Ipak bi bilo bolje, gospodaru, da idemo okolo - makar stigli kasno na postaju.
- Kad su ovi trgovci mogli preko, zato ne bih i ja? itavim me putem goni
nestrpljenje da se jednom sastanem s tim lupeom. Ne da mi usnuti, ni ivjeti.
- Vidim, gospodaru, iako mi nita ne kazujete, ipak sve znam, zato i ne pazite oko
sebe.
- Zar nas nije vodi doveo ipak tamo kamo smo imali doi, na postaju? A ovi ljudi
vele: donde je samo sat jahanja.
- Istina, doveo nas je, dakako, ali njegovo vladanje ipak mi nije dalo mira. Neto
mi je sumnjiv...
- Sumnja ti, arko, na sve i svakoga tko god mi se priblii.
- Da vam pravo kaem, istina je. Sumnjam. Uvijek mislim: svatko nosi u ruci
skriven bode da vam ga zarine u prsa. Dok je taj Draeni na ivotu, dotle u se
bojati za vas.
- arko ponizuje me kad se boji za mene.
- Kad mu stanete maem oko u oko, onda se mogu bojati samo za njega, ali ja se
bojim zasjede. Gdje je blizu Draeni, kao da iz svakog grma, iz svakog panja, viri
neki zloduh to ga je tamo postavio da za vama sike zlo i nevolju.
- Puna ti je glava utvara, mome. To ne dolazi od slabosti nego od tvoje
privrenosti prema meni. Zato ti i ne zamjeram. Eno, vidi to radi taj trgovac?
Kako je lijepo sloio daske jednu uz drugu. Sad nema pogibelji: dobro je to uredio.
Dok to govori, bradati je opet stao na brv, temeljito je stresao da pokae kako je
vrsta, a dvojica njegovih momaka klee s jedne i s druge strane, drei drvo da
se ne pomakne.
- Tako smo, eto, mi dobro preli - veli Nndor. - Bit e vam lako - i pogleda
Jelenka Kuevia.
- Zar bismo mnogo zakasnili da idemo natrag glavnom cestom? - pita arko,
zahvaen strahom kojemu ne zna razloga, ali mu se ne moe oteti.
- Zar u biti manje odvaan od tog trgovca? Stid te bilo kad me nagovara na to, i
da znam da bih morao pjeice do Zveara, i onda u ii preko - razumije li?!
Sve ga pali u prsima, u glavi mu gori, osjea se kao crn oblak pun strijela. Ne
moe dulje ekati da se nae s onom nemani. Nita ga ne moe zadrati.
- Istina je, oni su preli preko, ali njihovi su konji mirni i umorni od puta, sretni da
mogu klipsati, a va vranac kao da je tek danas izjahao iz staje.
- Odvest u svojeg vranca preko, kao da je most milju irok. I uhvati konja i
priblii se brvi. Vodi se uzvrpoljio oko Jelenka:
- Ba je neprilika za putnike takav razrueni most. to bi bilo da je to u noi?
Vidite, plemeniti gospodine, da smo ili sino kako ste htjeli i da nismo prenoili u
mlinu - zlo po nas!
- Rekli su mi na Zvearu: im stignu primorski knezovi, odmah e sagraditi novi
most. Ima tu dosta stabala da naprave novi i jo ljepi most nego to je bio ovaj -
veli Nndor.
Zapoeli su prelaziti preko brvi.
Svi su ustuknuli pred mladim kapetanom koji ve vodi svojeg konja.
Bradati se ovjek sagnuo k svojim momcima to dre brv pa glasno i estoko
zapovijeda:
- Pazite, drite vrsto!
Jelenko stupi na brv, onda se okrene postrance i stade tapkati svojeg konja po
vratu i govoriti mu rijei kojima ga je umirivao i umiljavao mu se. Govori mu
njeno i vabi ga, a konj polagano stupa za njim, korak po korak, a svaki taj korak
prate pogledi svih onih to su na obali. arko i njegovi momci netremice paze
hoe li konj mirno proi, a da ne osjeti nesigurno tlo pod nogama i duboku deruu
rijeku. Jelenko pak itavim svojim biem nastoji zadrati konja u miru i sigurnosti,
podsjeajui ga rijeima i rukom da mu je gospodar blizu, pa se nema ega bojati.
I dok je tako pozornost onih na obali uperena na Kuevia, a njegova je opet
sasvim izgubljena u vrancu kojega vodi, nitko se ne obazire na one to su poklekli
na obali i vrsto dre ostatak mosta. Nitko ne gleda kako se oni sporazumijevaju
jedva zamjetljivim pogledima, kako se bradati sagnuo k onoj dvojici, onda uhvatio
pogledom Kuevia, a desnicom teko debelo drvo.
Gospodar i konj stigli su na sredinu prijelaza. Jelenko sve njenije gladi njegov
vrat i vabi ga sve toplijim rijeima. Pozornost njegovih momaka i arkov strah
dosegnue vrhunac.
Hrabro i odvano, bez ikakve smetnje, slijedi vranac svojega gospodara i ve su
sasvim blizu druge obale.
Jo prelazi laki drhtaj srcima Kuevievih momaka. Jelenko se okrene i spazi da je
ve stigao blizu druge obale.
Polagano stupi na tlo. Konj koraa za njim mirno i pouzdano. I ivotinja je osjetila
da je stupila na vrstu zemlju.
Momci odahnue. arko klikne. S poklikom uporedo pljusne voda rijeke.
Tamo gdje su kleala dvojica momaka bradatog trgovca, skliznule su se tri debele
daske mosta u rijeku ispod ruku onih koji su ih drali. I tamo gdje stoji Jelenko na
obali omakle se daske i nestale u rijeci.
Pljusak od pada u vodu trgne ih sve. I arka i njegove momke i preko obale
Jelenka Kuevia. I zure u vodu u kojoj je nestalo prijelaza.
Vodi koji stoji blizu strahovito prokune. arko vie:
- to ste to uinili? Zato niste nama prepustili da mi sami drimo prijelaz? Sad ne
moemo ni mi prijei preko! K vragu i takva pomo!
Putujui trgovac ljutito pogleda arka pa e estoko:
- Pazite se vi, drski mladiu! Umjesto da mi zahvalite to sam izdrao do kraja i
tekom mukom spasio ivot vaem gospodaru, vi jo grdite? Pazite se!
- Ima pravo! Da se ta brv sruila samo malo prije, pao bi gospodin Kuevi s
konjem u dubinu - primijeti vodi.
- Crna, nezahvalna budalo! - vie bradati ovjek - kunete i psujete to smo
pomogli plemenitom gospodinu. Je li?
Sav zaaren od bijesa, vie sada bradati preko Jelenku Kueviu:
- Gospodine plemeniti, kad ste bili na polovici brvi osjetio sam da e se odroniti
zemlja, ali sam upotrijebio svu snagu da se daske ne omaknu prije nego to vi
stupite na obalu. A ovaj va momak nepristojno i nepoteno vie na mene, dok
sam ja uinio sve da vam spasim ivot. Da nisam to uinio, ne bi vas vie bilo
ovdje!
arku je stala rije u grlu. Zar taj ovjek ima pravo? Drao je, istina, teke
balvane sa svojim momcima, jest, ali nije ga pratio pogledom jer je odvie pazio
na svojega gospodara i njegov prijelaz s konjem tamo na drugu obalu. Dakle, ne
zna kako se to dogodilo, ali mu se ini da moraju biti krivi oni koji su drali brv i
nametnuli se svojom pomoi.
"Da, taj je ovjek, uistinu, nastojao pomoi, jer prije nego to je poao Jelenko na
most, on je sa svojim momcima tako vrsto stisnuo drvo uz drvo da je mogao s
konjem lako prolaziti. Sad mu spoitava da nije zahvalan, jer da su se prije daske
omaknule, Jelenko bi se s konjem utopio u rijeci".
Tako shvaa i sam Jelenko. Nitko nije vidio to su oni tamo radili i kako su u pravi
as spustili balvane u vodu, vrlo spretno, da to nije mogao opaziti nitko od onih
koji su svu svoju panju obratili Kuevievu prijelazu preko Kupe.
Sluajui kako bradati optuuje arka, Jelenko mu dovikne:
- Nemojte se ljutiti, moj je etovoa odvie zabrinut za mene i zato nije ni opazio
koliko ste mi pomogli. Oprostite mu, a od mene neka vam bude hvala. Naplatit u
vas drage volje za vau uslugu, ali sad ne moete preko rijeke.
- Ne, plemeniti gospodine, ne traim nikakvu naplatu. Putnici moraju jedni
drugima pomoi, pa bili tko mu drago. A naplatu ne primam, premda sam samo
trgovac. Sad ete biti prisiljeni da sami krenete u Zvear, a vaa pratnja mora
natrag. Pokazat u joj drugi, ali mnogo dulji put kojim e stii na postaju.
Dobroudnim glasom govori ovjek preko rijeke Jelenku Kueviu. ini se, htio bi
mu na sve mogue naine pomoi. Jelenko veli:
- Sad nema druge, moraju okrenuti, a kojim u putem ja? Ovim uskim puteljkom?
- Jest, ide ravno uz obalu i ikaru.
Drei svog konja, Jelenko pogleda pred sobom uski puteljak.
- Zar itav put do Zveara nema nikakvih drugih puteljaka da ne bih skrenuo?
- Ne, plemeniti gospodine, nema. Stalno e vam biti s desne strane rijeka, a s
lijeve gutara. Od ovog mosta do postaje trebat e moda sat jahanja, a zatim
dolazite na istinu. Tamo je vrlo lijepa duga zidana zgrada. Sigurno e biti pred
zgradom putnici koji, moda, danas putuju dalje, pa i onaj bogati Budimac to
eka svojeg takmaca na mau.
- Veseli me to je tako blizu. Jo bi me vie veselilo da ga naem odmah spremna.
- Plemeniti gospodine, valjda niste vi onaj kojega eka taj mladi Budimac?
- Moda i jesam! Zato mi se tako uri.
- Oho, vaa milosti, vi ste, dakle, slavni junak o kome je on govorio - udi se
toboe Nndor.
eka on znak koji mu je odredio Luci i zato nastoji jo vie zadrati Jelenka. Ovaj
se nasmije:
- Ne stidim se svojega imena, niti se bojim stupiti okom u oko plemenitom
gospodinu koji me eka. No, sad je dosta. Idem!
Negdje daleko ulo se trubiti u lovaki rog. Svi su se okrenuli prema jugu.
- Putnici se dozivaju - razlae Nndor Jelenku. - Sad moete mirno naprijed...
Glas roga javlja Nndoru da je Luci na mjestu iza ikare i eka svoju rtvu.
- uje li, vodiu - odredi Kuevi preko rijeke - povedi moju pratnju natrag i uputi
je cestom kojom putuju primorski velikai na Zvear.
- Gospodaru, vele, trebat e dva dana dok doemo do vas u Zvear - tui se
arko.
- I nee tamo. im svrim s Draeniem svoje raune, odmah kreem cestom
tebi u susret.
- Idemo, dakle, zajedno - veli Nndor arku pa zovne svoje momke.
arko se okrene k Jelenku i vikne preko rijeke:
- Sretno vam bilo, gospodaru!
- Do vienja! - odgovori Jelenko i brzo se uspne na konja.
arko stoji kao ukopan. Srce mu se najednom grevito stislo. Proplakao bi, vikao
za gospodarom. Slika crnog sna izmiljila je sada preda nj kao gotov in. Ne moe
skinuti pogled s Jelenka koji potjera najbrim kasom. I ne osvre se vie natrag k
njemu. A on ne moe za njim. Da je barem mogao jo on prijei preko brvi pa da
se onda sruila u rijeku! Sad bi bio tamo s Kueviem.
Vjerni momak predan je oaju. Odano mu srce strepi dok gleda kako mu gospodar
tjera konja. Osjea kao da gar nikad nee vie vidjeti - tamo e negdje utopiti se
kao to mu je to prikazao san...
- Hajdemo! - upozori ga vodi. - Put je dug.
Nevoljko uzjaha arko konja, dok Nndor gleda za Kueviem i smije se u sebi:
"Samo juri, juri! Ograen si na sve strane - ne moe drugamo, ve ravno u
zasjedu".



S one strane gutare ve je stigao s putne postaje Luci i dao Nndoru znak
trubljom, a zatim pokazuje kovau:
- Ovdje se pokrij. Kad Kuevi padne u dubinu, vikni mi: "Gotovo je!" Pazi, ja u
biti gore na ovom drvetu. Odande mogu vidjeti samo daleko, zasjedu mi zastire
ikara. Dakle, mora me obavijestiti im se strovali.
- Uinit u. A to s loncem u kojem je eravica?
- Pazi da ne utrne. Gdje ti je igla?
ovjek povue iz njedra dugu tanku ipku.
- Turi iljak u eravicu.
- Previe e se ugrijati, gospodaru, ruka mi nee biti sigurna, a on e se otimati,
prokleto je jak.
- Svezat emo ga da se ne moe maknuti.
- Valjat e se.
- Nee, prikovat u ga. Ako misli da bi se igla ipak previe ugrijala, daj je meni.
im ti dade znak, odmah u je baciti u eravicu, ugrijat e se dok ga dignemo i
dovuemo ovamo.
- Ako ne umre na maevima.
- Spretan jaha uspet e se na sedlu kad osjeti kako pada. Uostalom, glavno je da
pod njime konj padne na maeve, jer onda jaha ne moe dalje i pada nam u
ake. No, ni on ne moe proi bez ozljede.
- Ako ostane zdrav, skoit e na vas, kastelane.
- A ovo? Udarit u ga u desnicu bodeom dok e se jo koprcati u jami.
Kova se progura kroz uski prolaz u grmlju to ga je juer prokrio Luci. U blizini
puta, kojim ima proi Jelenko, sjedne na zemlju iza gustog grmlja. Sve je
spremno.
Gore na stablu pazi Luci da bi vidio kad e Jelenko u blizinu zasjede.
Najednom ugleda jahaa.
- Eno ga! Juri! Juri, kao da mu sam Draeni tjera konja!
- Je li blizu? - pita kova.
- Ni pola sata mu ne treba dok obie zavoje i stigne do svoje posljednje postaje
koju smo mu juer iskopali.
- Skrene li drugamo?
- Nema drugog puta ni lijevo ni desno - jedino bi mogao letjeti, a krila mu jo nisu
ponarasla! Sad jo moe malo ustati da ti noge ne utrnu. A kad se priblii, uni i
gledaj desno!



Tri su ene u svojoj sobi ule kako je Draeniev glasnik ponovo doao javiti
Luciu da su konji spremni, kako je Luci istrao, a Draeni ostao sam. Onda je
nastala tiina. U tom se asu Vilena istrgla Gordani i potrala k vratima na hodnik.
To prouzroi tropot - i ve je na malim vratima to vode u Draenievu sobu
netko lupao.
- Tko je? - estoko pita Draeni.
Otkrivene su! Gordana daje znak Ceciliji neka uti, a Vileni da ostane na mjestu.
Unato tome Vilena ne moe ostati mirna, uini jo korak naprijed i uhvati zasun
na hodniku. Gordana je oajna - skoi s postelje i potri k njoj da je zaustavi.
S one strane uje se vika:
- Kastelan! Gdje je kastelan! Neka odmah doe!
Trka neijih koraka. Gordana iskoristi Draenievu viku i apne Vileni:
- Idete mu u ake, Vilena!
- Prije svega treba spasiti Jelenka!
- Nee nam to uspjeti. Sazna li Draeni da smo sve ule - zatvorit e nas, svezati,
sprijeiti nau pomo.
- Vikat emo, Gordana, u pomo - da svi uju!
- utite! Draeni e dozvati svoju pratnju i obje e nas zatoiti u ovoj sobi. Tko e
nama enama vjerovati? On e rei da smo luakinje, a onda Jelenku nema spasa.
Svaka rije otkriva Vileni novu pogibelj. Sve to moe izvesti Draeni - a ipak...
- Mora se pomoi mojem drugu - veli tiho.
- Ba zato utite i ekajte...
Sad je preko opet mir i tiina. Gordana prestane aptati. Hitri koraci objavili su
dolazak kastelana. Zatim grubi povik u drugoj sobi.
- Tko je u toj prostoriji kraj moje sobe?
- Nitko, uzvieni gospodine, nitko - odgovara kastelan.
- uo sam nekakav tropot, kao da se neto gibalo.
- Oh, uzvieni gospodine, moda se sruila kakva krinjica ili kutija. Ili je netko
koraao hodnikom. Plemeniti gospodine, ve sam juer rekao: nema tamo nikoga
- nemam razloga lagati.
- To ne velim, samo sam mislio da je netko uao tamo da togod uzme iz sobe, a
ja sam tu raspravljao sa svojim kastelanom o tajnama mojega blaga...
- U tu sobu ne bi nitko mogao ulaziti dok velikai ne stignu i ne otvore je. Ba se
danas o podne nadam njihovu dolasku - veli kastelan.
- Znajte, mogao bih narediti svojim momcima da silom otvore vrata.
- Meni to gospoda velikai ne bi smjeli zamjeriti, a zapravo e danas o podne biti
ovdje...
- Tko vam to veli? Glasnik nije mogao stii?
- Kneginja Frankopanka poslala je po brzotei raznih jela jo juer u veer za
dananji objed. I ona e biti svakog asa ovdje.
Gordana ne zna jesu li katelanove izjave istinite. Vie joj se ini: ovjek se boji
Draenia i govori zato da ne bi silom dao otvoriti vrata. Opet se uje njegov glas:
- Pomozite mi obui izme - a onda u pogledati tamo u izbicu, sigurno ima
prozor.
- I-ma - ree kastelan - Ima prozor - opetuje vrlo glasno. I bude tiina. Oito se
ovjek prestraio, ali odmah nastavi govoriti:
- Ne znam zato bih vaoj milosti govorio lai. Kad bi tamo netko bio, rekao bih:
jest, imam ondje putnike. A zapravo je ta soba uvjek puna svega i svaega i
prozor su zatrpali krinjama. No, izvolite samo pogledati, vidjet ete izvana.
U tom trenutku tri su ene uperile pogled k prozoru. Oito se kastelan nada da su
stanovnici te sobe sve uli i neto e uiniti.
Hitro razmilja Gordana. Htjela se brzo odjenuti i pohititi na dvorite k svojim
plemiima. Vilena skrene k prozoru i ogleda ga. Gordani je jasno to kani i pobrza
k njoj.
Djevojka je tako omravila da e se moi provui kroz otvor. U to nema sumnje.
- Doao sam na postaju da ekam svoju vjerenicu - uje se tamo otri Draeniev
glas. - Moja je vjerenica banova neakinja - razumijete li? Ne bojim se velikaa,
ako stoput dou. Pomozite mi navui izme! Idem, da vidim to je tamo.
Vilenino lice je prozirno, oi pune uasa. Sad e kriknuti. Gordana je umiruje i
pomae joj uspeti se na prozor.
Njeno mravo tijelo rinulo se u okvir.
- Pazite, polako! - ape Gordana. - Nai sigurno ve ekaju u sui spremni za put.
Recite Greguriu neka odmah pohiti puteljkom prema mostu to vodi k mlinu i
tamo istrae zasjedu. Neka Jelenka obavijeste to bre.
- Znam, znam - odgovara tiho i provue se kroz okvir prozora.
- Vizir na lice, Vilena! - apne Gordana kad je djevojka ve izvukla iz otvora svoje
tijelo.
Stupila je na zemlju i potrala stranjim dvoritem.
Brzo povue Gordana drvene kapke na prozor pa ga iznutra zatvori. Kroz pukotinu
ulazi neto svjetlosti.
- Brzo, moju odoru! - ape Ceciliji.
Stala se odjevati vrlo brzo i vrlo oprezno, dok tamo preko jo uvijek razgovaraju.
- Ah, vaa milosti! - klie s one strane kastelan. - Koliko e se veseliti primorski
velikai kad saznaju da pod svojim krovom imaju tako odlina gospodina. Da sam
juer znao, sigurno bih vam otvorio sobu kojeg velikaa. Bojim se, izgrdit e me
to to nisam uinio. Zato mi niste juer rekli da ete biti banov roak?
- Nisam htio da me putnici slave. Sad se moram boriti, pozvao sam na ma nekog
hrvatskog plemia, moram ga doekati. Prije enidbe mora svaki vitez iskupiti
svoje asne raune.
- Oh, vi ete se pobiti?
- Ako taj doe kako sam ga pozvao. Eto, javio mi je danas glasnik: plemi je
obeao doi, a hoe li, to je pitanje.
- Hoe li vaa milost objedovati s velikaicama koje e prispjeti o podne ili
posebno - najednom ubaci kastelan.
Na to nema odgovora. Dolazak tih gospoa iz Primorja nikako ne ide u raun
Draeniu.
Tako nagaa Gordana jer je Draeni odgovorio tek nakon duge stanke:
- Moda bi mi muevi zamjerili, na mene su ljubomorni svi mukarci. Sam u jesti
sa svojim kastelanom. A to hoe ove ene ovdje?
- Uvijek dolaze u susret muevima kad se vraaju nakon duga izbivanja. A sad su
bili dugo na bojnom polju.
- Mogle bi jo malo priekati. Moja vjerenica e se ljutiti kad dozna da su tu bile i
neke ene. Jesu li lijepe i mlade?
- Samo mlade i lijepe dolaze u susret muevima. Zato imaju ovdje preko u toj
izbici svoje lijepe haljine, pa se onda kite i odijevaju da se to vie dopadnu
muevima.
"Taj kastelan nije budala - misli u sebi Gordana. - Sve to on govori da bi Draenia
odvratio od toga da prodre u ovu sobu".
Opet malo tiina, onda progovri Draeni:
- Sigurno je netko u onoj sobi pripremao njihova odijela dok sam ovdje govorio sa
svojim kastelanom? Tko je to bio?
- Ne moe nitko u onu izbu! Kljuevi su u gospoa! Ni meni ih nisu ostavile.
- Onda se tamo neto moralo sruiti - veli Draeni. - Pogledat u kroz prozor.
Dajte mi haljetak.
Gordana pokae Ceciliji da joj pomogne dii neku krinju. I kad su tamo opet
razgovarali, a Draeni zatropotao maem, jer je udarao o pod, Gordana i Cecilija
digoe krinju s unutranje strane. Tako su prekrile cijeli prostor da se ni kroz
pukotine nije nita vidjelo.
Onda su od vrata zaule buku.
Oito je kastelan to radio u strahu da bi upozorio stanovnike sobe. Gordana se
povue s Cecilijom u kut. Hodnikom su odzvanjali koraci. Neka je ruka vrsto
udarila po vratima sobe da bi ih otvorila.
- Zakljuali su ih velikai i njihove ene - uvjerava kastelan Draenia na hodniku.
Zatim su koraci iz hodnika nestali, a odmah zatim uli su se glasovi izvana, ispod
prozora. Cecilija se prepadne:
- Ako na dvoritu opazi Vilenu?
- U mukom odijelu i viziru ne moe je prepoznati, a sigurno se ve davno prije
sklonula tamo u sui uz nau pratnju.
To Ceciliju smiri. Netko izvana dira vrataca prozora... Onda tiina, a zatim
Draeniev glas:
- Vidim kroz pukotinu, neto je unutra drveno. Dakle, uistinu su krinje?
- Milostivi gospodine, vrlo mi je ao to mi ne vjerujete.
- Ne mislim da laete, nego ovjek nikad ne zna kakav mu sluaj moe biti na
tetu. Ne elim da tko sazna za moje blago za kojim svima rastu zazubice. Zato se
bojim da je tko uo. No, sad vidim, prevario sam se - nema tamo nikoga.
- Va zajutrak vas eka, milostivi gospodine, ohladit e se - izvolite - posluit u
vas.
- Dobro, idemo a zatim zovnite na ledinu putnike, vjebat u svoj ma!
Kastelanu bude toplije u dui. Zaledio se od straha, osobito kad je uo da plemi
ima biti banov roak, a ona dvojica sa starom enom jo nisu izala i otputovala.
Odmah kastelan povede Draenia u malu velikaku blagovaonicu, a zatim ide po
jelo. Putem otri do Gordaninih vrata, zakuca i opomene je:
- urite se otputovati, gospodine!
- Odmah, ovog asa - odgovori ona. - Pazite da Budimac ne izae na dvorite.
- Ne miem se od njega. Samo se pourite.
I opet je otrao da podvori Draenia.
- Sad brzo - ree Gordana. - Zapalite svjetlost, ne smijemo otvoriti prozore,
moram se estito odjenuti.
Napokon se moe oblaiti brzo, na marei za tropot.
- Sirota Vilena! - uzdahne Cecilija, pomaui Gordani navlaiti hlae i izme. -
Kako se zaprepastila za Jelenka!
- Ljubi ga?
- Porie. Ali znam: u vruici ga je spominjala. A u Turopolju nije mogla spavati kad
je saznala da e vjenati Vojanu.
- Radi toga je pobjegla u samostan?
- Dala bih odsjei glavu. A sama je kriva. Mogla ga je imati ona, a sad on ljubi
svoju vjerenicu. Oh, kako se sporo oblai muko odijelo - nestrpljivo e ena.
- Vilena je sigurno ve poslala moje plemie da trae zasjedu. Ne bojim se da bih
zakasnila.
- Kakav vrag u tome ovjeku! Tako neto poiniti.
- Uhvatiti ovjeka i oslijepiti. Valjalo bi zatui zvijer.
- Najprije moramo sprijeiti nesreu, a zatim emo obraunati s Draeniem - veli
Gordana. - Prisilit e Draenia da se bije s Jelenkom, a onda mu nema pomoi.
- Uvijek ste govorili, plemenita gospoo: taj zlotvor mora doekati svoju kaznu.
- I doekat e je.
- Jo danas, zar ne?
- Nadam se.
Uzela je plat da prekrije svoju pojavu. Sputao se do poda. Zatim gustom
mreom skupi kosu navrh tjemena i navue kacigu na glavu, a vizirom pokrije lice.
- Nitko na svijetu ne bi mogao u vama naslutiti enu - veli Cecilija. - I drite se
uspravno, odluno i vrsto - kao pravi vitez. Vilena se ne zna tako drati, a ne zna
ni nositi oko pojasa ma kao vi.
- Nita ne ini, glavno da ma visi desno. Svi se boje kad zvekeu korice. Nitko se
ne usuuje blizu. No, sad je sve gotovo, ja idem prva, a vi me slijedite brzo i tiho,
pa ravno u suu gdje su nai momci.
Sve ono to je Gordana ula u ovo kratko vrijeme s one strane malih vrata estoko
ju je potreslo. Teka pogibelj to prijeti Jelenku Kueviu svu ju je zaokupila. Ipak,
zaprijeiti tu nesreu, smatra lakom zadaom, a im Jelenka upozore na zasjedu,
on e je obii. Zatim e ona sakupiti sve to je ivo na postaji i baciti Draeniu u
lice kako je postupao himbeno. Svima kani razotkriti to je sve sluala s one
strane u svojoj sobi, kako je htio Jelenka uhvatiti zasjedom i unititi mu vid.
Zasjeda je najvea sramota, zasjeda je najpodliji in. I u Budimu e to unititi
Draeniu ugled. Ni tamo ne mogu zamiriti pred takvom podlom sramotom koja
se smatra nedostojnom svakog plemia.
"ekaj, lupeu, sad te imam, svrit u s tobom u jednom mahu. Proglasit u sve
javno na ledini svim plemiima, a onda neka Jelenko Kuevi s tobom uini to ga
volja. Nita nee biti premalo, a sve bi moglo biti preblago to bi ti dosudio".
Gordana izvue ma iz korica i jo ga jednom ogleda. eli da bude spremna na
sve.
Tada otvori vrata i promotri hodnik.
Nigdje nikoga. Dakle, moe lako pohititi u dvorite. Jo je iza Cecilije zakljuala
vrata i spremila klju.
Zaas je u dvoritu. Ogleda se. Pred zgradom nema nikoga. Pred drugom suom
opazi svoju pratnju. Ide k njima. Greguri joj izae u susret. Ona se prepane:
- to je? Zar vi ovdje?
- ekamo vas, plemenita gospoo.
- Niste otili k mlinu da potraite zasjedu?
- Kakvu zasjedu?
- Zasjedu za Kuevia!
- Vaa milosti, nita ne znam o tome.
Zgrozila se, ogledala, zadrhtala:
- A Vilena, Vilena vam nije rekla?
- Nita nije rekla.
- Izala je kroz prozor, niste je vidjeli?
- Jest, sama je dotrala i uzela konja jednome od naih momaka.
- I nije vam rekla da idete traiti zasjedu?
- Nije nita rekla...
- ovjee, poslala sam vam poruku po njoj!
- Nije me ni oslovila, samo je rekla momku: "Daj mi konja, elim projahati!"
Gordana zatvori oi. Zamaglilo joj se... Prestravljeni usklik vine joj se ispod vizira:
- Konja amo!...
Greguri dovede osedlana sivca.
- Hitro svi na konje! Svi za mnom. Brzo, svaki je as dragocjen! - zapovjedi ona.
Mladi se plemi okrene i izrekne daljnje zapovijedi.
Svi su skoili na sedla, ve od rana jutra ekaju spremni za odlazak u Zagreb.
Gordana se digne na sedlo poput djeaka i krene.
Svi hite za njom.
Gordana tjera konja, skrene niz obalu Kupe. Nitko od njezine pratnje ne zna to je
tako goni naprijed...



A tamo daleko pred njom, iza zavoja, goni svojega konja Vilena.
Kad je u sobi sluala Draenia kako se svai s Luciem o zasjedi i kad je ula
spomenuti Jelenka, pada joj u dui odluka kao arka iskra munje. Ni asa nije
promiljala. Odluka je bila djelo jednog daha, jednog kucaja srca. Na asove je
tamo u sobi strava pomutila njezine misli i oslabila tijelo, ali srce je kucalo burno,
ivo, i snano govorilo.
Osramoena, slomljena, izmuena djevojka osjetila je u srcu glas to zapovijeda,
goni, vodi je naprijed bez razmiljanja.
U njoj je bila zapovijed srca, zapovijed ljubavi, beznadne, dovijeka pokopane.
Provukla se kroz prozor, zatraila konja, ni asa ne bi mogla povjeriti ni jednome
od onih plemia da trae jezovitu jamu u kojoj se mora uhvatiti njezin Jelenko. Oni
bi odvie oprezno ili naprijed. A tu oprezu nema mjesta.
I trkom pojuri putem prema mlinu.
Poznavala je taj put i obalu Kupe. Ne bi mogla zalutati kad samo jedan puteljak
vodi do mosta, tamo prema mlinu gdje je zasjeda.
Puteljak zaokree uz vijugavu rijeku.
Puna ushita tjera konja.
Srce joj dre, oi su joj ukoeno uperene naprijed. Istrauje pred sobom ledinu
to se protee beskonano. Ledina, nita nego ledina.
Gdje bi mogla biti ta zasjeda? ula je tamo u sobi: iskopali su je izmeu mosta i
Zveara. No, gdje? Gdje?
Drui trai. Ne vidi nita.
Pred njom ledina, desno ikara, lijevo plavozelenkasta rijeka.
Zar nije dobro ula?
Moda zasjeda nije tu?
- Ne, nije se prevarila. Govorili su o zasjedi prije nego to su spomenuli ime onoga
koji ima u nju pasti, dakle, mirno je mogla uti da je iskopana uz gutaru...
Ne moe misliti, dre joj srce, grudi trepu, itavo tijelo na sedlu tek je drhtavi
prut. Misli se okreu sad amo, sad tamo, smuena je, poluluda.
ini joj se: pred oima joj titraju modri plamici kao ono kad je bila u vruici.
Zasjeda mora biti izmeu obale i ikare. Tu je tako uzan prostor, a nigdje nita?
Zelena ledina - za koju se boji Draeni da ju je glasnik pomaknuo?
Ili je to iza onog zavoja? Kad bi samo to bre mogla stii naprijed!
Zavoj joj smeta, ne moe pred sobom vidjeti daleko.
Rijeka neprestano vijuga, a zdesna joj ikara zatvara vidik.
Izlazi iza jednog zavoja, pred njom kratki put, opet prelazi u novi zavoj. Na rubu
puteljka s desne strane kao od prirode postavljeni zid.
Oh, naprijed! Naprijed! Munjevito!
U gutari pozorno motri Luci smjerom prema sjeveru odakle mora doi Jelenko.
Preko ikare ga ne moe razabrati. Puteljak kraj obale zastire mu grmlje. Ipak e
vidjeti glavu Jelenka kad se priblii zasjedi. I jo vie se popeo na drvo da bi
svakako ve unaprijed, barem nekih tristo koraaja, opazio svoju rtvu.
Najednom mu neto zabijeli pred oima, kao da je na klobuku bijelo pero. Jest, to
moe biti samo on, koji sa sjevera jai prema jugu. Trgnuo se i osjetio kako na
itavom tijelu dre. Sam se prestraio, ne od zloina, nego od straha da ne poini
pogreku. Da mu ne uspije, morao bi se ubiti ili pobjei glavom bez obzira da
nikad vie ne doe na oi Draeniu. Polagano se sputa niz stablo. Uto se okrene
prema Zvearu. Tamo je vidik neto vie otvoren. vrsto se uhvati za granu i zirne
prema jugu. Noga mu se skliznula, jedva se zadrao. Neka mu zima preletjela
duom.
"Jesam li lud ili jo uvijek pijan od juer"?
Upre vid, mui se da bi se uvjerio: to je samo neka utvara... Popeo se vie, zuri na
jug. I dah mu je zastao u prsima - strava ga obuzela. Jao, tamo s juga tjera konja
jaha ravno prema zasjedi, sad, u tako ranu zoru... S one strane Zveara neki je
avo pojahao puteljkom to vodi k mostu. Neki putnik? A njegovi momci su ga
pustili? Straa njegova! Kune, dae, silazi s drveta i tri prema kovau to sjedi u
grmlju, pa zuri kroz lie prema rijeci, ekajui Kuevia sa sjevera.
Tri Luci prema njemu i doziva. Kova skoi. U ikari kastelan vie:
- Zar ne uje, ne vidi, netko dolazi s juga?
- Nita ne ujem i ne vidim na jug kad pazim na sjever.
- Prokletstvo! Brzo pred onoga to juri iz Zveara. Reci mu da ne moe ovuda,
voda je podrovala putove, odronit e se zemlja, zgrabi mu konja i zaustavi ga.
- Zar da se izvuem iz ikare? Vidjet e me Kuevi.
- On je jo daleko! Idi! Hitro, tri onome u susret, to vie moe zaustavi ga.
Obojica su mukom odgrtali grmlje da se kova provue iz ikare.
- Idem, evo, idem.
Stupio je na puteljak. Iza njega u grmlju skriveni Luci pita:
- Vidi li tamo s juga nekog konjanika?
- Vidim, goni konja ba ovamo...
- Zaustavi ga, makar ga sruio sa sedla.
Jo je mnogo stotina koraaja udaljen od njega. Ide mu u susret da izvri
zapovijed svojega gospodara.
"to se, do vraga, toliko Luci raspuhao?" - misli on. - "Lako je zaustaviti jahaa
kad mu kae da je put pogibeljan".
U brzoj trci opazi Vilena ovjeka. Kao da je iskoio iz zemlje na taj uski puteljak.
Ide prema njoj. Sad je digao ruku i stade mahati.
Sasvim instinktivno shvatila je djevojka: ovaj je kani zaustaviti. To je sigurno taj
kova o kojem je govorio Draeni s Luciem. Tu ekaju Jelenka Kuevia.
Ova je misao potakne na in koji ne bi nikada mogla smisliti u potpuno mirnom
stanju. Ljevicom vrsto uhvati uzde na konju, a desnicom se lati laganog maa to
je opasan oko njezina struka i bez kojeg ne bi mogla izai u mukom odijelu.
Cilj je njezina oka samo taj ovjek to joj domahuje i vie:
- Stanite! Stanite! Ne moe se ovuda!
"Ah, znam, eka Jelenka u zasjedi, razbojnie. Znam, ne moe se ovuda... Moe
se, mora se! Moe..."
Desnica joj zgrabi drak oruja. Zjenica se usjekla u ovjeka, a mamuze u tijelo
konja. vrsto je stisla ma. ovjek je stao postrance, pruio ruke da doeka
njezina konja i kako bi uhvatio za hamove da ga zaustavi. Njegova je namjera
Vileni bjelodana i od toga zahvati je elja da sebi prokri put silom.
"Promaim li, taj e me zaustaviti i Jelenko je izgubljen".
Munjevitom brzinom otkriva joj misao smrtnu opasnost za njezina ljubljenog. I
slabe joj ruke u tom asu zadobie jakost.
Kova joj dolazi sve blie. Ljudeskara irokih ramena stoji kao peina o koju e
ona udariti i zaustaviti se bespomono.
"Ako zaustavi mene, Jelenko pada".
U duhu gleda kako je naletio na zasjedu i nestao u dubini. Slika joj ulazi u kosti, u
miice, i stvara od nje junaka, diva.
Kova je stao i pruio ruke za konjem i uhvatio uzde. Jednim zamahom udari ga
ma u rame. ovjek krikne. Drugi i trei put udara ma: kova pada na zemlju.
Ona radosno potjera konja naprijed. Ljevicom vrsto dri uzde koje joj lee na
putu. A konj skae, preskakuje, juri.
Iz ikare gleda to Luci. Tko je taj ludi vitez pokriven vizirom? Zato je udario
kovaa? uri mu se na sjever ili neto zna?
Kune Luci i nebo i zemlju. to da radi? Istrati pred jahaa koji ludo zamahuje
maem - ne, to ne moe, ali mora zaustaviti tog luaka. Mora. I povue Luci
oruje. Probosti e jahau konja. I skriva se u zasjedi. Ispruenom otricom eka
pobjenjelog plemia to juri kao da je poludio. Samo mu moe probosti konja, i
to je sigurno, tome ne moe izbjei.
Konj mora proi pokraj njega i proburazit e mu itavo tijelo. Jaha pada na
zemlju u njegove ake i zasjeda je spaena, otvorena za Jelenka Kuevia.
Krika i vika potrese Lucia i trgne se. Ma mu padne na zemlju. Iza sjevernog
zavoja poskakali su jahai kao avoli iz pakla. Jedan za drugim, i kao da lete ba
za ovim mladiem. I viu i dozivaju:
- Stani! Stanite!
- Stanite, evo i nas u pomo!
Krikovi padaju iza Vilene. Luci je poraen. Jahai su u modrim odorama.
O, prokleto sve na svijetu! Turopoljci! To su Turopoljci" - ape Luci i studen mu
se sklizne o hrptenicu. Zaljuljala se pod njim zemlja. I on stade trati kroz gutaru
glavom bez obzira.
Krikovi padaju iza Vilene. Vie Gordana, viu i plemii. Razabiru da bi morali
zaustaviti djevojku koja je tako strahovitim trkom pojurila naprijed. Ali se ona ne
zaustavlja. Kao da se njezin konj prestraio od tih povika i dade se u nedostiivu
trku.
Onkraj ikare Luci eka. Slua. Tada se malo popne na drvo da bi vidio to je
tamo.
Trista mu avola! Zar je tu netko doao u pomo Jelenku? Tko bi mogao znati
namjeru koju je on donio sa sobom u Zvear? Zar ih je Nndor iznevjerio?
Kupajui se u znoju straha, sie Luci opet s drva i bjei u umu. Zaustavlja se.
Bez daha eka ne bi li to uo. Osjea: sve je propalo. Sad treba samo spasiti ivu
glavu.
A s one strane uz obalu Kupe padaju povici za Vilenom, povici straha i uasa.
Uzalud! Djevojka je zabola ostruge u konja, a on poskakuje divlje jurei naprijed.
Crna slutnja sapinje Gordaninu duu.
Srlja li ona svjesno u smrt? I stade opet vikati, dozivati je.
A djevojka je u groznici. Pred oima joj sve gubi oblike - sve leti uz nju
munjevitom brzinom, kao da je ikara poela letjeti, stabla su izala s korijenom iz
zemlje i lete zrakom.
Sve se uzgibalo, sve odletjelo, a njezin konj juri naprijed i naprijed. Ne osjea
nita, samo sapinje uzde i jo uvijek mae orujem.
Konj skokne uvis... i spusti se... zemlja se rastvorila... pada u dubinu...
Tresak o neto tvrdo - vrisak konja... Njoj se ini da je lupila glavom o neto
tvrdo. Zazvealo je.
Neto je zadrlo u njezin vrat... Pod njom se propinje konj. Neki krik zamre joj u
uhu. Jo osjea miris zemlje... dubinu... Zar zasjeda spremljena njemu? Spaen
je.... spaen!
Sve je sivo, misli blijede, srce prestaje kucati. U njezinoj dui nastaje mir, tiina,
mrak... Nita vie... Kraj...
Oajniki odjekuju povici iz Gordaninih usta. Naoigled njoj i plemiima, u
udaljenosti od dvjesto koraaja, propao je konj s Vilenom u dubinu. Drhtava
zebnja obuze mladu enu. Zna to je firentinska zasjeda. Tri su maa na dnu
drkom zarinuta u zemlju, otricom okrenuti prema gore. Na te otrice pala je
Vilena. Bilo je oito: nije se u sedlu podigla, dakle, pala je svom snagom na te
otrice. Izgubljena je, izgubljena! Svi su se maevi zarinuli u mlado tijelo. Kao da
je to snalo Gordanu. Muka je spopala. U zasjedi e nai mlado tijelo iz kojeg su
otrice firentinske zasjede izagnale duu.
Stigla je k zasjedi. Konj se propinje, jezovito odjekuje vritanje ranjene ivotinje.
Jahaica daje znakove ivota.
- Polako je dignite! - Gordana se spusti na koljena i sagne glavu da bi opazila
barem neku kretnju koja bi odavala da nesretna djevojka die.
Plemii su obili zasjedu, gurajui se u ikaru da Vilenu dignu s jedne i druge
strane.
- Pazite, ne vucite je k sebi, dignite je uvis. Jo ete dublje zadrti otrice u njezino
tijelo. Ne vucite je, svu e je izrezati otrice, samo gore uvis!
Sama pomae. Diu je polagano, oprezno.
Poloili su je na obalu uz zamku. Krv prska uvis.
Jedan od najstarijih plemia prignuo se blie, podignuo Vileni vizir i ree:
- Tu ne moe vie nitko pomoi. Ma joj je prerezao ilu na vratu. Gledajte.
Zgrozila se Gordana, zadrhtala i zastenjala:
- Ona je svoju zabludu iskupila ivotom! - Bre, bre, dajte mi neto da zaustavim
taj strahoviti slap krvi. Ponesimo je na putnu postaju. Samo bre, moramo kazniti
ubojicu! Ljudi, nikome ni rijei tko se krije u ovoj odori. Inae nam krivac
izmakne! Sad moram misliti samo na kaznu!
Krv im trca u lice i prolijeva se po travi oko nje. Gordana zavee Vileni vrat
svojim pojasom. Najai od plemia uspne se u sedlo opet.
- Dajte mi je. urite se!
I on okrene prema Zvearu. Nekoliko plemia ide za njime, a druge okupi
Gordana.
- Smjesta izvadite maeve iz zasjede. Idite prema mostu, odavde bi morao doi
Jelenko Kuevi.
- Na Jelenko - plemenita gospoo? to bi on radio ovdje?
- Ne pitajte, nego posluajte to rekoh. Pazite da ne bi u brzom jahanju pao. Ali ne
kaite mu ni rijei o Vileni, jeste li razumjeli? Samo recite: neki je plemi pao u
zasjedu namijenjenu njemu. I nita vie. Neka se pouri u Zvear k meni, a da ni
pred kime ne spomene moje ime. elim da uhvatimo krivca. To emo postii samo
onda ako budete utjeli.
- Da, plemenita gospoo, rei emo to zapovijedate.
- Dovedite Jelenka ravno na postaju u sobu Stjepka Brodaria.
Gordana uzjaha konja da to prije stigne natrag. Plemii pobrzali naprijed da
zaustave Jelenka jo u potrebnoj daljini od zamke u koju je imao pasti.
Iza prvog sjevernog zavoja bane jaha, zadahtan, u najbrem kasu. Digoe
klobuke i stadoe vikati:
- Jelenko! Jelenko! Stani!
Nije se mogao odmah zaustaviti u prebrzom jahanju. Kad je usporio trku, udi se.
Zaustavljaju ga ljudi i spominju njegovo ime! Prepozna odoru turopoljskih
momaka u banderiju. Njegovi Turopoljci, tu na jugu, tako daleko? Zar je Draeni
moda Turopoljce pozvao na svoj megdan s njime? Sad mu pada na um. Gordana
je pola na put u Veneciju. Valjda nije ovdje na postaji? I neto mu bude
neprilino. Ako bi tu bila Vilena?
I zaustavi konja. Pred njim stoje Turopoljci.
- Jelenko, sii s konja, dalje ne moe jahati.
- Kako, zato? Otkud vi mene zaustavljate ovdje, drugovi moji?
Stoje pred njim, gledaju ga znaajno. U dvije godine, to ga nisu vidjeli, nije se
promijenila ni jedna crta njegova lica, samo je put crnija, crte su dublje, ozbiljnije,
muevnije, mrav je, a ipak kao od elika. Skoivi s konja na vrste noge,
uspravan i jak, prua im ruke:
- Drugovi dragi, zato me zaustavljate?
- Zato jer ne moe dalje jahati.
- Zar je i tamo kakav most razjurila oluja?
- Ne, nikakav most nije razjurila oluja ve je neija zloinaka ruka iskopala
zasjedu.
- Zasjedu? Kome?
- Tebi, Jelenko.
Gleda ih, skuplja obrve i zamiri:
- Meni zasjedu ovdje? Tko?
- To emo uti na postaji. Sad brzo idemo - preko zasjede... Zjenice mladiu
zatitrale, sijevnule, kroz duge trepavice zuri u drugove kao da mu misli neto
dojavljuju.
- Draeni se imao pobiti sa mnom!
- On te zvao ovamo?
- Da, on me je zvao da sa mnom uredi raune prije nego to se oeni. Recite
kakav je to put?
- Ovim putem idu svi oni kojima se jako uri na postaju u Zvear sa sjevera ili s
juga na sjever. Ovim putem malo tko prolazi.
"Vodi, moj vodi!" - misli Jelenko.
Pred sobom vidi arka, slua njegove sumnjiave opomene. Neto je, dakle, ipak
bilo u tom grdnom snu o kojem je govorio arko, brinui se za svojega gospodara.
- Gdje je ta zasjeda, pokaite je!
- Evo, doi s nama. Ba zato smo poli da te zaustavimo i upozorimo. I uri se,
ekaju te drugovi i prijatelji na Zvearu.
Poao je s njima. Jedan od plemia vodio je konja. Zamalo su doli do zamke.
Preneraeno zuri Jelenko Kuevi u jarugu u kojoj je trebao biti uhvaen ili moda
usmren. I spazivi mrtvu ivotinju koja je nosila nekog jahaa, prepane se:
- to je to? Zar je konj pao u zasjedu i meni spasio ivot? A jaha? Vidim neije
sedlo!
- Da, neki je mladi plemi jahao ovim putem i pao u zasjedu koja je bila sva
pokrivena granjem.
Neka udna zebnja zahvati Jelenka. Spopade ga nemili osjeaj. Ne usuuje se
pitati tko je taj mladi vitez koji je pao u zamku pripremljenu za nj. I uti, nijemo
gleda i zuri preda se. Najednom usklikne sav izvan sebe.
- Oh, drugovi moji, tu je sve krvavo - zar je netko ranjen radi mene?
- Jest - neki plemi.
- Nije ni slutio, inae ne bi sigurno pojahao ovuda, ali mi ne znamo nita potanko.
Njegova pratnja digla ga je i ponijela.
- Kamo? Gdje?
- Odnijeli su ga na postaju Zvear.
- Smjesta mi pokaite gdje je to.
- Put te vodi ravno onamo uz ovu rijeku i ikaru, kad najednom bane na istinu.
Tamo je velika zgrada gdje se dulje vremena odmaraju primorski velikai - priaju
mu samo zato da ih ne bi to pitao.
Nita ne veli Jelenko. Jo jednom pogleda zamku. S ove strane sve je krvavo.
Protrnuo je i okrenuo glavu:
- Dajte mi konja, elim to prije stii na postaju. I njegovi su drugovi preli oko
zasjede.
- To je bila firentinska zasjeda, zar ne? - pita Jelenko muklo.
- Doznat e sve na postaji.



S june strane velike zgrade putne postaje na istinu skupili se putnici oko
Draenia. Dao ih je pozvati po kastelanu da promatraju kako vjeba maem.
Odjeven je u skupocjenu odoru od baruna i svile. Korice maa i drak oruja
blistaju od dragog kamenja. Sva mu se haljina ljeska. Draeni stoji u sredini,
njemu nasuprot etovoa iz njegove pratnje. Uzeo ga je da s njime vjeba jer je
mnogo manje vjet mau od gospodara, a on eli zabljetiti putnike svojim
umijeem. Putnike ipak vie zanimaju skupocjena odora i blistavi dragulji nego
vjetina oruja.
Svakog asa Draeni zaustavlja vjebu i pripovijeda ljudima kako e danas
popodne ili predveer stii u Zvear njegov protivnik s kojim je urekao boj. Ali im
ne veli imena niti ga oni pitaju. Trgovce zanima tkanina, roba i drago kamenje, pa
ak i podrugljivo promatraju mladia to se razmahuje, hvali, namee svojom
ljepotom, sjajem haljina i oruja.
esto se on uzbueno ogledava. eka glasnika ili Lucia da mu javi: sve je
svreno. Opet je zaustavio vjebu i ogledao se prema sjeveru. Nigdje nikoga. to
dalje, sve je nestrpljiviji. Katkad ga obie crna slutnja.
- "Da ipak nije taj lupe, glasnik, s Nndorom neto uinio na toj zamci?"
A onda zakljui raspaljen u sebi:
"Ako Kuevi ne padne danas u zasjedu, gurnut u u nju Lucia i sve njih redom."
Kune u dui, razmahuje se maem kao da bi htio sasjei sve oko sebe. Tada
dovikne svojim momcima to stoje naokolo i promatraju kako njihov etovoa
slui gospodaru, umjesto protivnika. alje momka neka pita je li tko stigao na
postaju.
Potri momak, trai kastelana i vraa se:
- Nitko ni danas nije stigao na postaju.
to dalje ide vrijeme, Draeni vie gubi mir.
- Kako u dugo ekati tog plemia? Vajda se kukavica predomislio?
Ljudi ute. Ne tie ih se. Raspravljaju o tom koliko e robe prodati u hrvatskim
gradovima.
Draeni sputa ma u korice. Ne moe dalje. Nema mira. Luci ne dolazi, ne
javlja nita, premda bi Jelenko ve mogao davno pasti u zamku. Ve bi ga mogli
odvui i davno mu spaliti oi.
Stoji na ledini pa doarava prizor: u gustoj ikari svezani Kuevi. Kova s
uarenom iglom pribliava se k njegovim oima i zauvijek im gasi ar, a Luci tri
k njemu i javlja mu: svreno je!
"Ve bi morao biti tri puta ovdje. to je to?"
to bi uinio? Ne moe otii u sobu. Luci mu je na odlasku rekao neka ga eka na
ledini. Ispod oka gleda amo-tamo, traei glasnika koji bi ga pozvao da vidi
oslijepljena Kuevia.
Putnici su stali odlaziti prema postaji. Neto je zaokupilo njihovu pozornost. S
Draeniem su njegovi momci. etovoa prie k njemu i upozori ga:
- Gospodaru, gospodaru, gledajte tamo pred kuu! Vidite li?
- Vidim, dolaze novi putnici.
Nije daleko, tek nekih dvije stotine koraaja, a ipak ne moe prepoznati jahae.
- Gospodaru, ono su turopoljske odore! Vidite li onoga u sredini? Sad silazi s
konja.
- Tko je to? - pita Draeni i nasluuje neto strahovito to se ne usuuje izrei. -
Koga vidi tamo?
- Jelenka Kuevia!
Bez rijei stoji Draeni. ini mu se: netko ga davi.
- Lae! To nije on! Nemogue! Pogledaj tog plemia izbliza, ali ni rijei o meni.
Draeni se sakriva iza stabla. Ne, to su utvare, nije to on.
Koa mu se jei od neega to je tamo iza njega, a o emu e mu dojaviti momak.
Htio bi da ne doe brzo. Slutnje mu dojavljaju: neto e ga udariti u glavu.
Ipak se momak brzo vraa, a iza njega dolazi kova.
- Gospodaru, ide kova - veli momak.
- Kova? to veli? Gdje je Luci? Reci?
Svako mu je pitanje napeta strava.
- Neki je vitez pojahao uz rijeku i pao u jamu.
- Dakle, ipak - pao je!
- Viteza su donijeli mrtva.
"Proklet bio Luci! Pustio ga je umrijeti, a da mu nisu izboli oi".
Za momkom dolazi kova. Oko ramena je omotao svoj haljetak.
- To je krv iz njegovih oiju? - pita ga tiho.
- Vitez koji je jahao u susret Kueviu udario me maem kad sam ga htio
zaustaviti, ali...
- to je s Kueviem? Jesi li mu izbo oi?
- Nisam ih ni vidio. Neki je vitez pao umjesto njega, a Kuevi je pjeke obiao
zamku i...
- Strijele vas ubile!
Draeniu se ini: tijelo mu se u asu pretvorilo u plamen. Htio bi zadaviti i kovaa
i momka i Lucia.
- Evo, gospodaru, Jelenko Kuevi je stigao tamo sa svojim Turopoljcima - veli
kova.
- Lucia, Lucia hou, gdje je?
- Nitko nije mogao zaustaviti plemia. Evo, meni je zasjekao u rame, jedva diem
od muke i boli.
- Luci? Gdje je? - bjesni Draeni.
- Gospodaru, Luci je odmah otiao u staje i zapovijedio momcima neka se gube u
umu. Tamo vas ekaju. Zato sam doao.
- Da bjeim?
- eka vas Luci s momcima.
- Jednim u ti udarcem razbiti eljust - vikne on i priblii se kovau, ali se ovaj
povue.
- Gospodaru, Luci vam poruuje: - doivjet ete sramotu ako smjesta ne bjeite.
Sva je postaja puna Turopoljaca. Luci je prepoznao sve plemie redom,
preodjevene u momke. Sigurno ih je sobom doveo Jelenko Kuevi.
Muka svladava Draenia. Sav je u znoju. Bjeati mora on koji je doao tako
daleko s neoborivom osnovom da uniti protivnika, oduzme mu vid za itav ivot -
iscijedi mu oi kojima je osvajao ene, ba one to ih je Draeni namijenio sebi.
Oi kojima je osvajao ljude, zadobivao njihova srca - a sve protiv njega?
- Gospodaru, gledajte onamo! Luci vam daje znakove, pokrio je lice vizirom,
vidite ga tamo uz umu? Ne oklijevajte, vaa milosti, pokrijte se vizirom!
- Ja, ja neak najmonijeg ovjeka u kraljevstvu! Svi to su tu, moji su sluge ako
samo maknem malim prstom
- inite kako znate!
Ipak se Draeni brzo uputi uz umu da ga ne bi nitko opazio s one strane pred
kuom gdje se vrzu putnici.
- Gospodaru - veli Luci - ubijte me, to je vae pravo, ali nisam kriv. Turopoljci su
prodrli k zasjedi...
- Kako bi oni to saznali?
- Sad nije vrijeme odgonetati ta uda, jo se moete spasiti dok se svi bave oko
onog luaka to je najurio u tu zasjedu - umjesto Jetenka Kuevia. Ako sad
bjeite, moe se jo zatajiti da ste vi bili ovdje. Ako ostanete, itavo e kraljevstvo
brujati kako je Draeni izgubio svoju ast, podmetnuvi zasjedu svojem
protivniku kad ga je pozvao na megdan. Birajte. Ja se pokoravam!
Znoj oblije mladog ovjeka. Svaka Lucieva rije potpuno je razumljiva - istinita.
Zar da ovdje doeka jo i Gordanu i Vilenu kad se vrate iz Venecije? Ne, to ne, to
bi bila najvea ludost.
- Jest, valja bjeati! Pravo veli: bjeati, dok ne zna nitko da sam to ja. Moram
pobjei, a onda zadati asnu rije da nisam bio ovdje.
- Onda hitro naprijed! to je s Nndorom?
- Dobio je nalog: im Kuevi prijee preko one brvi, neka smjesta najbrim trkom
krene na sjever.
- A Kuevieva pratnja?
- Njih je Nndor uputio da glavnom cestom dou na Zvear, ali da ih zadri to
dulje kako ne bi doznali to se desilo s njihovim gospodarom. Mislili smo: dok oni
stignu, mi ve oslijepljena Kuevia aljemo na sjever.
- A sad, sad sam ja slijep, i ti, i svi vi to ste tu - slijepi smo, nismo vidjeli nita
do poraza - sramotu, bijeg, ja, Draeni! Bjeati moram! Pred kime?
- Morate bjeati pred najveom opasnou da vas odbije Vilena, a Gordana optui
pred Hrvatima, umjesto da vas pomiri s njima. Doite!
im je Luci to izrekao. Draeni skoi na prvog konja kojega je dohvatio i ree:
- Kojim putem?
- Evo, idite iza sue. Ve sam konjuaru platio za trokove.
S one strane zgrade nitko ih nije opazio. Sve je bilo zaokupljeno nesreom koja se
desila.



Oko zgrade krika, vika i buka. Jedni tre uz Kupu da vide strahovitu firentinsku
zasjedu, drugi se ve vraaju i pripovijedaju putnicima to su vidjeli,
- Neki je plemi najurio na zasjedu u najstrahovitijem trku.
- Ovdje na postaji zasjeda?
- Tko bi to uinio?
Prenerazuju se putnici, viu Turopoljci, zure, ude se, ne mogu shvatiti tko bi to
mogao postavili zasjede?
Skupljaju se u klupko. Nagaanja, pitanja, odgovori, razjanjavanja, sve se
smjealo u skupinu to svakog asa biva sve vea.
Nitko od putnika ni u snu ne pomilja na otmjenog gospodina koji je tamo pred
njima maevao. Svi su zabavljeni neuvenim dogaajem.
Sve to je ivo u kui stralo se oko onih koji su donijeli unesreena plemia.
Kastelan se hvata za glavu i jaue od nevolje. Poremetio mu se rad na postaji.
- Jao, mrtav ovjek pod ovim krovom! Svi e putnici pobjei. Sva mi je sluba
propala. A primorski knezovi su na putu u Zvear! A to e kazati njegov odlini
gost? Ide ga traiti da ne bi napustio postaju.
Dolazi mu u susret neki ovjek u finom suknu. To je njegov momak.
- Moj gospodar ne eli konaiti pod ovim krovom gdje je mrtvac. Evo, to je poslao
kastelan. Otputovali su na jug, a kad se vrate, zadrat e se gospodar ovdje dulje.
- Recite: molim ga za oprotenje - nisam kriv.
Luciev je ovjek dobro izvrio svoju zadau i nestao iza sue.

POBIJEEN
im su Turopoljci stigli pred kuu, dvojica drugova povedu Jelenka u sobu Stjepka
Brodarica. Otvorili su vrata. Jelenko ulazi. Soba je prazna. Nema nikoga.
- Sjedi, Jelenko. Odmah e doi onaj koji ti eli sve to razjasniti.
- Ne odugovlaite. Valjda nije tajna, tko je mladi to je pao u zasjedu?
- Ne znamo mi nita, nismo vidjeli. Strpi se!
Ve su javili Gordani da je stigao Kuevi.
l vrata se otvore. Jelenko spazi visoku pojavu u tamnocrvenoj odori od sukna, sa
smeim platem, to je omotan oko itave pojave. vrstim koracima stupa plemi
pokriven vizirom. To uznemiri Jelenka. Zato skriva svoje lice?
Doljak mahne rukom plemiima koji su doveli Jelenka. Brzo izlaze i zatvore za
sobom vrata.
- to to znai, gospodine? - pita on.
Bijela ruka digne vizir s lica. Jelenko dahne od uda:
- Vi, vi plemenita gospoo, ovdje?
Neto ga je steglo. Ne usuuje se pitati: vraa li se iz Venecije ili tek ide onamo.
- Na polasku sam u Veneciju - veli ona. - Zadrala sam se ovdje nekoliko dana.
Nekim tjeskobnim osjeajem opazi da je Gordana udno blijeda, izmuena, a glas
joj zvui muklo. to to moe biti?
- Po svoj prilici ste bolesni, plemenita gospoo?
- Potresla me golema nesrea koja se desila
- Da, uo sam, netko je izgubio ivot u zasjedi, strano mi je zbog toga.
- Mene je skrhalo, dogodilo se upravo pred mojim oima.
- Recite mi, plemenita gospoo, to se zbilo, zato i kako?
- Sjednite i ujte. Kraj moje sobe konaio je Draeni sa svojim kastelanom
Luciem. U jutro stigao je glasnik od mlina i javio mu da vi dolazite. Draeni je
najednom poeo estoko navaljivati na Lucia neka ode pogledati zasjedu da nije,
moda, glasnik koji je poao tim kraim putem neto poremetio. U toj svai
saznala sam to vam spremaju i tada rekoh - jednom plemiu iz moje pratnje
kakva vas eka strahota. On je pojurio da vas spasi...
- Da mene spasi? Nije pazio i pao je u grob?
- Koji je bio iskopan vama!
- Oh! - klikne Jelenko duboko potresen.
- Htio vas je spasiti i sam naao svoju smrt, nesretnik.
- Plemenita gospoo, sigurno je bio jedan od mojih drugova - vjernih prijatelja iz
Turopolja.
- Da, jedan od vaih vjernih drugova. Zar bi stranac tako ludo jahao?
- Nesreom je pao u zamku, ne znajui kako firentinske zasjede izgledaju. Nije
znao kako su pokrivene. Samo ih uvjebano oko prepoznaje.
- Ne znam kako se desilo - samo znam - jurio je! Pola sam sa svojima za njime
da ga zaustavimo, ali je bilo prekasno.
- Jadni, dobri, vjerni drue! Tko je? Recite!
- Dok se smirimo i vi i ja!... Oajna sam...
- Zato mi ne kazujete njegovo ime? - pita Jelenko, gledajui Gordanu plahim
pogledom. - Znam, moj drug iz djetinjstva?
Zar su se bademaste oi ovlaile na to pitanje? asak ga gledaju. Razabravi
njegovu tronutost, primijeti Gordana:
- Rei u vam kasnije dok i mene proe prva strahota...
- Idem k njemu, elim ga vidjeti...
- Tamo je sveenik Stjepko Brodari, moli nad njim.
- Moli... nad njime? Zar je uistinu mrtav?
- Rekoe mi oni koji su ga donijeli. Nisam ga mogla ni pogledati!
Daha je nestalo u njegovim prsima.
- Idem, elim ga vidjeti.
- ekajte, Jelenko, pomoi mu ionako ne moete, a krivac bi mogao umaknuti.
- Jest, pravo rekoste. Gdje je?
- Ovdje je s velikom pratnjom. Ne bi se usudio s vama u boj, ali e sa svojom
etom udariti. Gdje su vai momci?
- Ostali su onkraj mosta, bio je poruen, morali su cestom.
- Tako? Onda e stii tek uveer. Koliko ih ima?
- Deset momaka, arko i vodi.
- Onda e ih biti s mojima ljudima vie, osim toga moja pratnja se sastoji o samih
plemia, dakle, svi su vjeti oruju. Ponajprije u pozvati Draenia pred kuu i
najaviti da sam ja ovdje. On e doi i kad mu bacim u lice podlost, zovnite ga na
ma. Nee li, neka bude boja.
- Idem ga pozvati.
- Ne, vi se ne pokazujte, nego u naloiti kastelanu - on mu mora javiti da ga
netko zove. ekajte ovdje. Neka ne sluti to mu spremamo. -
- Dotle bih pogledao nesretnu rtvu...
- Ne, ne, ostanite ovdje, krivac je prije svega. Odmah u se vratiti. ekajte ovdje.
Ne izlazite nikako.
Posluao je. Moda se i boji gledati onoga koji je zbog njega izgubio svoj ivot.
Boli ga u dui, ide gore-dolje po sobi. Ni asa ne misli na Draenia. Neprestano
mu je pred oima mrtav mladi ije mu ime Gordana taji. Tko bi to mogao biti?
Valjda nije - Vojko, Jasenkin mu.
Htio je potrati, ali se vrata otvore. Gordana se ve vraa:
- Kastelan e odmah biti ovdje.
- A moj drug?
- Mrtav je...
- Valjda nije Vojko?
- Ne, nije.
- Cijeli ivot nosit e na dui tu smrt. Zato mi ne kaete ime? Ne muite me!
Sjela je blizu vrata kao da mu eli zakriti put ako bi htio izii.
- Dakle, elite da vam reem?
- Molim vas... molim.
- Onaj koji je pao za vas nije plemi...
- Ako nije plemi, to onda? to onda? ovjek je, bio i sluga. Recite mi njegovo
ime.
- Nije plemi, nego plemkinja...
Zjenice mu se upiljile u Gordanu. Zapanjeno zuri u nju. Zateen tim odgovorom,
ne moe nita pitati. Bademaste oi proziru ga do dna due. to je to rekla? Zato
ga obuzima nejasni treptaj, neto kao daleki glas to se die iz dna srca? Ali ga on
ne shvaa, ne razumije, samo gleda u Gordanu, dok ona naslanja glavu na ruke i
upire u nj pogled koji mu objavljuje duboku tugu.
- Da, plemkinja je! - ponovi Gordana. Sabrao je toliko snage da prosvjeduje:
- Nemogue je to, plemenita gospoo.
- Rekoh ve, plemkinja je bila koja vas je ljubila dugo...
- Ne znam, ne shvaam nita...
- Ljubila vas je ustrajno i sada se oslobodila svojih muka...
Ne zna to bi uinio, to bi kazao. Obara pogled i opet ga die k Gordani. Sve se u
njemu potreslo, htio bi pitati, prosvjedovati, traiti razjanjenje, ali mu nestaju
odvanosti. Samo je tiho proaptao:
- Tu, na toj postaji je bila ona?...
- Na putu...
ini mu se da je sve blie neemu to ga strahovito plai. Nee vie ni rijei
prozboriti. Ne eli saznati nita. Nikako mu i ne pada na um ime koje jo uvijek
krije Gordana. A ona oito razabire njegov strah i eli mu priopiti oprezno:
- Putovala je ovuda na jug...
- Na jug? - opetuje Jelenko zaueno. - Ne znam - ne znam nita, plemenita
gospoo. Dopustite da izaem iz sobe - idem traiti Draenia...
- Bjeite od istine?
Osjea, ludo se podao strahu da sazna ime one koja ga ljubi. I stane.
- Ne pitate za njezino ime?
- Vojana ne moe biti ovdje na postaji!
Gordana se smrkne, podigne glavu ustane. Mrko, rastueno i ogoreno pogleda
Jelenka:
- Beutni ste, nezahvalni!
Zastao je kao da su ga udarili u obraz.
- to ste to rekli, plemenita gospoo?
Gordana ide prema prozoru, zatim se okrene k njemu:
- Mislim, nema vie svrhe govoriti s vama kad s prezirom prelazite preko ivota
koji je nesretnica dala za vas. Moete ii kamo vas je volja. Sve u urediti sama.
Gorko spoitavanje tee ga udara negoli ono to je rekla prije. Stoji nepomino i
gleda u zemlju.
- Ne, ne, nije tako, nisam nezahvalan, kako vi mislite...
- Sramota je to spominjete Vojanu u asu kad znate da vam je neka druga
spasila ivot.
Izazovne, ljutite rijei kao da su ga probudile. Stade se optuivati!
- Oh, gospoo, ne osuujte me, nije to nezahvalnost, ve kukavtina. Strah me je
pomisliti da je neko bie za mene polo u smrt, a ja to nisam vrijedan... Bojim
se...
- Moda imate pravo kad se bojite!
- Poznam li enu, bit e mi jo tee negoli... Ona ide korak prema njemu.
- Bolje da vam kaem ja, nego drugi!
Ne usuuje se otvoriti usta, ali pogled crnih mu oiju kao da moli milost neka mu
ne ree nita...
- Rekoh ve: putovala je na jug u - samostan!
ini mu se, koljena mu klecaju i dah mu se stee. Gordana duboko uzdahne:
- Ona koja je za vas umrla - jest - Vilena!
Ni rije ne izlazi iz njegovih usta. Ni kretnja, ni treptaj oka. Rairenih enica zuri u
Gordanu.
- Nala sam Vilenu bolesnu ovdje i ostala s njom. Ovog jutra, kako ve rekoh, ule
smo iz Draenieve sobe sve. Nisam bila odjevena, dok je ona bila ve potpuno
opremljena i rekoh joj neka ide i poalje mog plemia onim putem da vas upozore
na zasjedu. Nije mu rekla nita, nikoga nije zvala...
Jelenko zuri u Gordanino blijedo lice. Na oi mu pada magla kad ona objanjava:
- Otila je sama da potrai zasjedu ili da se u nju baci? Tko to zna? Kad sam to
opazila, pojahala sam sa svojim plemiima za njom i doskora smo je vidjeli na
konju pred nama...
On jo stoji poput kipa, slua - slua - ukoena pogleda, gledajui Gordanu.
- Dozivali smo je, zvali. Uto se pojavi neki mukarac, hoe je zaustaviti. To je bio
sigurno Draeniev ovjek, ali ona trgne ma i udari ga. On je pao i zavukao se u
ikaru - ona je pojahala divljim trkom u - smrt! Gledala sam kako se strovalila u
zasjedu.
Polagano pada njegova glava na prsa.
Nita ne odaje njegove osjeaje.
- Mogla je rei mojim plemiima i oni bi bili potraili zasjedu. Ali ne, htjela je
svojim ivotom dokazati kako je ljubila samo vas...
- ivotom!... ivotom?!...
I digne pogled kao da jo nita ne zna o sudbini one koja je pojurila u susret smrti
za njega.
- ivotom? - pita jedva ujno.
Gordana ga pogleda, poe prema vratima i sjedne.
- Nije plemi mrtav - nego Vilena!
- Mrtva? - pita kao da ne moe shvatiti znaenje te rijei.
- Ma joj je presjakao vratne ile...
Mladi stoji ukoeno. umi mu u glavi, htio bi bjeati, trati, no klecaju mu
koljena. Korakne nekoliko koraka prema stolu, upre se, zadre. Srce mu ne
kuca...
- Jao meni!... Jao... Jao!
Iznenaena Gordana se okrene, gleda ga. Jedva se dri na nogama, kao da zemlja
puca pod njime.
- to vam je, Jelenko? - pita ona.
Ne dobiva odgovora. Spustio se na stolac.
Nestalo je snage, ivota, spustio je ruke - glava mu pada na prsa, oi mu se
zatvaraju. miri, miri, zjenice gasnu u magli. Usne su mu blijede, ape
nemono:
- Jao! Jao meni!
as ga promatra, onda prie k njemu, nastoji mu zaviriti u oi:
- Ne razumijem vas, gospodine Jelenko...
Samo je kimnuo, kao da bi htio rei: "Vjerujem da ne razumijete".
Ponovo ga Gordana oslovljava:
- Recite to vas je tako strahovito pogodilo? Ne gleda je - ne moe otvoriti oi.
- Recite, sve, Jelenko, bit e vam lake. to se to dogaa s vama?
Nekako se gorko nasmijeio, stao micati usnama, ali ne govori.
Videi da ne moe od njega nita doznati, Gordana poe prema vratima.
Jelenko digne ruke, vrsto stegne elo kao da mu glava. puca Gordana se opet
okrene.
Jelenko stenje kao da ga navlae na muila.
- Ne! To se preivjeti - ne da. Ne da... ne da...
utei, zaueno promatra Gordana njegove muke.
Spustio je ruke na stol i zaklopio opet oi. Blijede mu usne dru. Lice mu je
mrtvaki zelenkasto, miii u licu trzaju se, dru mu.
Valja se na muilitu svoje due, ali otima se, bori, hrve sa sobom. Slabiji je od
onoga to se die iz njegovih grudi - slabiji od svega to je u njemu bilo pokopano
i nad im je gospodario suverenom snagom. Tako se barem ini Gordani pa eka
to e dalje.
U muci proape on:
- Umrijeti!... Umrijeti!...
Bolni gr stegnuo mu je prsa, ledena ruka hvata za grlo i gui. Neka ga nevidljiva
neznana sila, guei, pritie k zemlji. Htio bi vikati, jaukati, jecati.
Nema ni glasa...
Uzalud nastoji uhvatiti daha da bi sebi olakao. Pee ga u prsima. Iza sebe osjeti
korake. Na ramenima osjei neiju ruku.
- to vam je, Jelenko? Kaite mi, osvijestite se. Moda vas savjest pee?
Uzalud ga pita. Ne bi mogao odgovoriti ni kad bi htio. Fiziki ne moe. Tako mu je
teak dah kao da su ga zabili u lijes. Jo e samo nekoliko asaka ostati na ivotu.
Najednom se krv u njemu pretvara u bujicu - dere, juri itavo tijelo i umi kao
neki golemi slapovi. Bori se slomljen, beznadan, da bi se mogao spasiti iz valova...
"Ponor je u dui mojoj bez dna.
Duboko sam iskopao grob svojem srcu, a ipak provaljuju osjeaji i potokom me
potapljaju. O, kad li e ve jednom biti kraj, kad ve jednom to svriti?..."
Oajno promatra poplavu nevolje u dui i ve zna: ostat e bespomoan.
Gordana promatra Jelenka u mukama to se vidljivo odrazuju na njegovu licu, u
njegovim oima, u iskrivljenim crtama lica, kretnjama koje jasno pokazuju da mu
je itavo bie razapeto grevima. Uhvati ga za ramena:
- Ta osvijestite se, govorite, u patnjama je potrebna rije da naete duha.
estoko je zanijekao glavom i uhvatio se za elo.
- Sada je svreno! Uzalud! Prekasno vas je podsjetila savjest.
Rijei "prekasno" ukoile su mu pogled, glava mu pada unatrag, ostao je
zadubljen. S blijedih usana silaze rijei:
- Preivjeti se to - ne moe - ne moe. Ne - ne.
- Prekasno je! - veli Gordana tiho.
- Pre - kasno?! - uzdahne on i zadre.
utjeli su. Ona sjedi slomljena.
- O, to sam to uinio? Zato sve to?
- Zato to je ona htjela umrijeti - tiho e Gordana. Sve mi se tako ini, htjela je
umrijeti radi...
Njegova se glava opet sputa naprijed. Uhvatio je vrsto njezinu ruku. Osjetila je
kao da je dre eljezne pande.
- Radi - radi? Recite, radi ega?
- Kad vie nije na ivotu, mogu vam kazati: dvije godine smo je drali kod kue i
nastojali u njoj probuditi snagu da ostane u svijetu i eka svoju sudbinu. Uvijek
smo vjerovali: ona izdajnika neman jednog e dana priznati da je lagao. Pokuala
sam je odvraati od namjere da ide u samostan. Nadala sam se, mora doi as:
Draeni e biti kanjen, nastradati i priznati. Ta kazna jo uvijek nije stigla. Mora
se, dakle, nevinoj vratiti ast. Tko otvorenim oima gleda u ivot, taj svakog dana
moe vidjeti kako nevini prije ili kasnije dobivaju svoju zadovoljtinu. I tako mi
padne na um varka koju sam provela s Draeniem tamo u Dubovcu. Htjela sam
joj vratiti ast, ali prije toga ona je pobjegla u samostan, a da mi nije kazala.
Zato je to uinila iznenada u mojoj odsutnosti, to sam ondda samo slutila, a
ovdje na postaji i doznala.
Ni jednom rijeju je ne prekida, slua zatomljenim dahom, dok mu u dui
neprestano vitlaju oluje uasa, strepnje i muke.
- Otila sam za njom u Veneciju, ali je naoh ovdje unitenu od bolesti. Uhvatila ju
je groznica, padala je iz vruice u vruicu tako da je cijelo vrijeme leala i dvorila
ju je njezina gazdarica Cecilija. Tu sam doznala zato je bjeala u samostan.
Jelenko se trgne od muke i straha to e Gordana rei.
- U mojoj odsutnosti, kad sam bila u Zagrebu, nala je negdje pismog supruga
gdje mu pie: Jelenko Kuevi se eni. Zaboravio je Vilenu, uzet e za enu
Keglevievu ker Vojanu... I onda je smjesta, dok me nije bilo kod kue, skupila
pratnju iz svog dvorca Turopolju, povela i gazdaricu i otila prema jugu. A
odabrala je Veneciju zato da bude to dalje od svoga kraja i od vas i od svih nas.
Nije mogla podnijeti da vas vidi oenjenog s drugom. Znam, se nije nadala da bi
mogla poi za vas, pa vi ste je zamrzili - bila vam je odvratna, niste imali za nju
nikakvih osjeaja - ipak se ta vijest djevojke kosnula. Napokon je to i razumljivo.
Va je dvorac u susjedstvu njezina rodnog krova, tu ne bi mogla ivjeti ni nijednog
asa. Zato je pohitjela u samostan. Putem je toliko oslabila da je na toj postaji
podlegla groznici. Odluili smo prekosutra se vratiti u Zagreb. Jedva sam je
nagovorila da ide kui radi oca. Kad je ula da je Draeni povukao svoju klevetu,
napokon me poslua. Juer se najednom pojavio on. Nismo ni u snu slutile to bi
mogao ovdje traiti. Kad je htio da se ovdje ukonai, kastelan me zamolio da
nekom bogatom Budimcu ustupim sobu. inilo mi se zgodno ako se preselim u
narednu sobu k Vileni gdje je ona sa svojom gazdaricom. Miljah - razgovarat e
susjedi, pa u doznati to Draeni ovdje radi, kamo ide i kako bismo nas dvije
mogle otii prema Zagrebu, a da se s njime ne sastanemo.
Jelenko, nije ni trepnuo okom. Stoji ukoena, blijeda lica.
- Lako je razumjeti: nakon onoga to je objavio na bojitu gospodin Davor
Antolkovi, susret s Draeniem bio bi velika neprilika. To bi remetilo moje raune.
Ali ne samo to, jo tee bi bilo zbog Vilene. Razumljivo, on bi odmah zatraio rije
da ide za njega i eto jo veeg zapletaja. Tako sam se dala u pustolovinu da mu
budemo susjede u konaenju.
Odahnula je nekoliko asaka i onda nastavila, vidjevi da slua, dok mu misli lete
glavom kao munje. Neto kao da smjera, ili mu se neka osnova u tom asu stvara
u mozgu. Nabrao je elo i oborio pogled.
- Tek ujutro - veli Gordana - stigao je glasnik. Stao se svaditi Luci s Draeniem
- on se bojao da glasnik nije poremetio zamku. Eto, tako smo doznale to se
sprema vama. Vilena je ve bila odjevena, kad sam se probudila. im je saznala o
emu se radi, pohitila je k vratima. tropot nas je gotovo odao, no ona je skoila
kroz prozor u dvorite. Rekoh joj neka kae mojem plemiu da se brzo uputi uskim
puteljkom prema mlinu gdje je iskopana firentinska zasjeda, kako smo to uli iz
njihove svae. Ona je mirno odgovorila: znam, i otila. Kad sam stigla van i
opazila sve svoje plemie na okupu, bilo mi je jasno: nije htjela nikoga pozvati -
odluila je poi sama, predavi se na milost i nemilost sudbini.
Jelenkova glava klone. Tako mu je kao da je sam pao nekud u neku strahovitu
dubinu iz koje viri stotinu maeva i on pada na otrice, ali ne umire, ve pati i
previja se od rana to arko peku.
Gordana sjedne pokraj njega na klupu i pokrije lice rukama. uti i ne mie se.
Sad on digne pogled k njoj kao da trai utjehu, pomo, to li. Njegov glas tako
moli kao glas ovjeka koji se bori sa smru i eli jo neto rei.
- Plemenita gospoo - oprostite - ne znam to me to hvata. Ne mogu - snage
nemam, sve mi se pred oima mrai...
Nikada nije Gordana vidjela iva ovjeka koji bi tako nalikovao mrtvacu kao ovog
asa Jelenko Kuevi.
- Znam, potreslo vas je, razumljivo je, no proi e to, proi...
- Proi?... Ne, ne moe to proi.
- Vas eka srea, gospodine Jelenko.
- Srea ne zna puta k meni -... - zastenje on tiho.
- To vam se ovog asa samo tako ini.
- Znam to znam, a ono to ne znam, to je jo gore.
- to ne znate?
- Ono to e tek doi... - i on pokae na svoja prsa. - to e se pojaviti tu,
Gordana, tu, gdje je sve bilo ugueno... pokopano... a ipak...
- Vjerujem, gospodine Jelenko i prirodno je to alite Vilenu, drugaricu iz
djetinjstva.
Usne mu se gorko steu i crte lica mu se preobrazile kao da bi htio zajecati:
- ao, vi velite ao!... Tako se to zove to je u meni?!
- Kako vam ne bi bilo ao djevojke koja vam je bila drugarica u djetinjstvu - u
prvoj mladosti, s kojom ste rasli i odrasli do mladia?
- Bilo je tako lijepo, svakog je dana sjalo sunce, i nikad, nikad nije bilo oblaka.
- Moda je Vilena ipak bila vaa prva ljubav?
Kao da je u neemu zateen, preplaen, zastien, pokrije rukama lice.
- Ako je bila ljubav, pa dobro, vi ste je u boju u ove dvije godine zaboravili, to se
tako dogaa...
- Ne, ne, gospoo Gordano - estoko e on. I onda mu ruke padoe s lica kao dva
oklopa to ih je netko estokom snagom skinuo da Gordana ugleda svu nevolju to
se zrcali u svakoj crti jo do malo prije - krutoj i hladnoj.
- Ne, gospoo Gordano, ne! U boju ove dvije godine sve se nanovo budilo, nanovo
oivjelo... I bijes i ljubomora i mrnja, jad - ogorenje. Oivjele su divlje krvave
uvrede. Otvorile se strahovite rane boli. Uspomene prelijepe... sve je nanovo
zaboljele u tom boju od dvije godine...
Ne prekida ga i eka, dok je on asak zastao i opet nastavio:
- Svakog se dana moj ma borio s Turinom, a svakog sam se dana borio sa
svojim srcem. I Turin i srce moje jednako su me gonili i tjerali u smrtonosno
drijelo opasnosti. Nita me nije zastrailo, u svakom asu sam ekao, nadajui
se: tamo vreba na me smrt. Pred sobom sam vidio otvorene puteve. Ako je po
njima pala zapreka, jezovita smrtonosna, bacio sam se u nju i razderao je i dojurio
do neprijatelja. Ni on me nije htio osloboditi muka, Gdje mi je bila ta snaga koja
me je tjerala naprijed? Znao sam - gdje je bila Oh, znao sam: gonilo me,
ranjavalo, razdiralo srce. Kad bi pala tiha no i zvijezde zatreperile na nebu, moje
srce dolazilo bi tiho, pritajeno uljajui se k meni, molei me milost da budem
dobar, da se sjetim njegovih patnja, da popustim njegovim osjeajima, dopustim
mu samo nekoliko suza kojima bi se olakalo enju za onom koja se uvukla u nj i
tamo se zakovala
- Vas je zahvatila mrnja prema Vileni i niste mogli biti milosrdni prema svome
srcu? Mrnja vas je razapinjala na kri, zar ne?
- Razorena ljubav, gospoo... Bjeao sam suludo, trao, jurio, bacao se
strmoglavce u pogibelji iz kojih nije bilo vie izlaza samo da zaguim taj strahoviti
krik svog srca. Katkad me je svladao polusan, osjeao sam mir. Onda su mi
dolijetale slike iz prolosti, iz djetinjstva, igram se tamo u onom mirisnom vrtu,
pod onim grmom jorgovana: ona, Jasenka i ja, nas troje... Posjeli smo plavuastu
djevojku na klupu. Jasenka i ja, iskitili joj plavu kosu to je bila kao sunana
zraka. Sjala je kao da je od zlata. Kitili smo je vijencima od jorgovana. Zvao sam
je kraljicom Turopolja... A onog dana, kad sam se popeo na sedlo, ve odrastao
mladi, jo vie, gotov mukarac, postavili su me za zastavnika banderija. Pojahao
sam pred njome, podigao zastavu na elu banderija, a njezine oi, njezine modre
oi, kad god sam pogledao nebo u proljeu, uvijek mi se inilo: to su njezine oi...
Ta mi je slika dolazila kad sam leao u umi na travi, na bojnom polju. Gledao
sam je kako sjaje modre oi dok me gledaju, kako se smijee rumene usne,
smijee ba meni... Ponosna je bila plava zlatna glava - ponosna to sam ja tako
visoko podigao zastavu na elu banderija.
Sve se ini: Jelenko u nekoj vruici sanja prolost i ona uti dok on govori u
udesnom snu na javi. Izmuena dua govori bez njegove volje. Srce je pobijedilo
njegovu snagu i pria svoje, spominje uspomene, a on se ne moe oprijeti,
njegova je snaga razorena. Srce je zagospodarilo, osvojilo ga, pobijedilo i ape
ono o emu misli i osjea. Naslonjen na ruke, slika on prolost:
- Kako divno sunce sja na nebu njezinih oiju! Nitko na ovoj zemlji nije imao tako
plave oi. Gledale su me sretno, ponosno, smijeile se.
Sklopio je oi, uutio. A ona promatra kako je taj tvrdoglavi, okrutni mladi pao
pobijeen. Oi su mu mrane, zjenice su mu kao dvije otrice. Crna mu je slika
pred duom:
- Zato je onda nastao mrak? Strahovit, jezovit je oblak pao nad moju kuu, nad
jorgovan. Potamnjelo je sve. On je doao i plave se oi odvratile od mene... U
meni je pala crna no.
Uzdahnuo je, u tom se uzdahu valja bol teka kao gora:
- Kad god mi se pred oima pojavio Draeni, uhvatio sam drak maa, nestalo mi
daha. Ni neprijateljeve krvi nisam tako edan kao njegove.
Spomen na Draenia probudi Jelenka iz sanjarenja, ponovo ga oivi, slabost se
prometne u snagu, treptaji osjeaja planuli su golemim bjesnilom. Sad osjeti - oko
njegova struka visi ma... I uhvati ga i poskoi.
Gordana opazi da je stisnuo drak maa i zamirio, ali sasvim drukije nego prije
kad ga je snala slabost. Taj je pogled onaj isti to ga je ona razabrala prije dvije
godine kad je Jelenko sjedio u upanovoj kui na dan zaruka Vilene i Draenia. To
je onaj isti jezoviti, mirei pogled, iz kojega suklja osveta. ini joj se: u blijedu
licu ponovo trzaju miice, a usne mu se stiu, dok najednom provali iz njega
more mrnje:
- iv ne moe ispod ovog maa! Kad stanem njemu nasuprot, nema mu vie
povratka! Ili moj ma kanjava njega, ili e taj ma uiniti kraj meni. Jedno ili
drugo!
- Dobro - veli ona - ekajte, prije moramo smisliti to emo i kako.
- Znam samo to: tresnuo bih sam sobom o kamenu hrid kad bi me otrica
prevarila...
- Nikad vas ne moe prevariti, u to sam potpuno sigurna.
- Sad moram poi. Draenia trebam u ovom asu vie nego ikad prije. ekam ga
kao otrica srce izdajniko. Nikad nijedna otrica nije ekala svoju rtvu kao to ja
ekam njega. Sve to je u meni, sve ga ubija, svojim u ga stopalom zdrobiti kao
crva!
Gordana ga slua uzbueno.
- ekajte - veli ona.
- Ne zaustavljajte me. Kad strijela jednom silazi iz oblaka, nema joj vie
zaustavljanja dok ne pogodi cilj.
- Znam, ali vi ste ovjek, a ne strijela, a ja elim jo neto ugovoriti s vama.
- to? Recite, spreman sam vas uti i odgovoriti, a onda idem putem kojim me
vodi moj usud.
- Jelenko, vi moete Draenia sasjei samo u potenoj borbi, jer je to jedino
mogue vitezu od asti, ali vi ga moete i morate natjerati u stravu. Neka mu
kazna ne bude odvie laka. Znajte, Draeni nije samo elio da vam onemogue s
njime se pobiti, nego vas je htio uhvatiti da vam spali zjenice...
Strahota mu obuze duu. Sklopio je oi - trenutak mu se ini kao da nee vie
nikada progledati.
- I sama misao zebe u kosti, zar ne? - veli Gordana. - Tako je i Vilena osjetila...
Drala sam je za ruke, bile su ledene, kao mrtve...
Nije odgovorio. Ponovo ga hvata neto kao vrtoglavica, ali se eli oteti, vue ga
osveta kao tajni demon, vue ga na ledinu da ga tamo kazni kaznom smrti.
- ujte, gosodine Jelenko, Draeni je htio svakako da pokae kako vi niste doli i
onda bi vas bili odveli onako slijepa negdje daleko po selima dok bi se on vjenao
s Vilenom. Tako je barem mislio. Kad bi saznao da sam ja poinila varku, kojoj,
dodue, nema prigovora, onda bi ponovo klevetao Vilenu i sigurno bi otiao u
prosce Vojani... Dakle, znajte, im sazna to se ovdje dogodilo, da Vilene vie
nema, on e otii prositi Vojanu.
- Varate se, odavde ne moe iv! - veli on mirno.
- Razumijem, to ste duni prema svojoj vjerenici.
- Svojoj vjerenici?!
Ruka mu padne s drka maa. Korice udarie o pod. Kao da se sada sjetio neega
to ga je udarilo poput groma. Zagleda se u neto vrlo daleko i proape
prestraeno:
- to sam ja to uinio? to sam, zaboga uradio?
- Ne razumijem vas, gospodine Jelenko, ega ste se prestraili? to ste uradili?
- O, gospoo, kad biste znali! Otkud tolika ludost? Otkud bjesomuna zabluda?
Kako sam to smio uiniti?
- to ste uinili?
- Plemenita gospoo, ni va svijetli nedostiiv um, od svih oboavanim ne moe
mi pomoi!
- Kakva je to jezovita stvar kojoj nema pomoi?
- Ja sam vjerio Vojanu...
- Nemate razloga nazivati to grijehom.
- Strahovit je to grijeh!
- Zato? Ona ljubi vas, a vi ljubite nju.
- Kad biste vi znali - kad biste slutili...
- Sve mi je pisao moj mu s bojita.
On stisne ruke kao da da ga neto strahovito boli, pa e onda prigueno:
- Pisao vam je sve - sve vam je pisao - to - nije nikad bilo...
Zaueno prie k njemu i uzme ga za ruke.
- to to nije bilo?
- One veeri, kad je Antolkovi donio vijest to je sve taj razbojnik iskazao,
zamolio sam gospodina Damira, Antolkovia i vojvodu Ilokog da zaprose Vojanu
za mene.
- Htjeli ste prije nego odete na dvoboj s Draeniem osigurati sebi djevojku.
- Ne, ne, gospoo, neto sasvim drugo.
- Ta recite ve jednom, povjerite se, ne razumijem zato se tako muite.
- Gordana, kad sam uo da je sav svijet saznao istinu, kad sam uo da je Vilena
nevina, kad sam uo kako se Draeni vama tuio kako se nikad nije smio dotai
njezinih usana jer mu ona to nije dopustila - u meni se probudio pakao... Kao da
je ono to je bilo zakopano, zgnjeeno, uniteno, iznova podiglo glavu i zahvatilo
me za grkljan. Odluih zatvoriti sve svoje putove k njoj - moram iskopati sam
zasjedu da ne mogu k njoj.
- Kome?
- K Vileni! Htio sam zabosti bode u srce tako da ga nikad nitko ne moe izvui. To
sam htio! Zato sam traio neka odmah sutra u zoru alju Kegleviu pismeni upros,
a to su i uinili...
- Vi ste htjeli da sebi zagradite putove k Vileni, tako rekoste?
- Tako je i bilo.
- Zato? Vi ste je zaboravili?
- Nikada!
Brzo i estoko ona pita:
- Zar vi ne ljubite Vojanu?
- Ne ljubim!
Lijepa glava koju pokriva kaciga tako se estoko strese da je vizir zazveckao.
- Ali ne, gospodine Jelenko, vama se to sada samo tako ini zato to je Vilena
mrtva.
Opet ga ta rije tako zaboli da je ponovo sklopio oi i nabrao elo, a zatim ree:
- Znao sam dobro, plemenita gospoo, to radim, jest, znao sam. Evo, sve u vam
kazati to je bilo.
Stupila je blie, da bi ula svaku rije jer je njegov glas tako tih i mukli:
- Od prvog asa, kad sam bio u dvorcu grofa Keglevia, opazio sam da mi
djevojka poklanja neku sklonost. Ne znam je li to ljubav, moda samo oboavanje
junatva, kako je to obiaj kod svih djevojaka. Vidio sam, ona bi htjela sa mnom
mnogo razgovarati, no ja sam se neprestano ustruavao. as sam elio da mi ta
djevojka prui zaborav, a opet sam sebi spoitavao: nije poteno ako je
obmanjujem dok mene razapinju misli na drugu. Drhtao sam od pomisli da bih
uzeo neljubljenu dok u srcu nosim ivot to sam ga proivio u upanovom dvorcu
u Turopolju. Neprestano sam bjeao pred tim asom koji bi me morao dovesti u
blizinu Vojane. Lijepa je i dobra i kad su mi govorili i nagovarali me i Damir i
vojvoda da je zaprosim, svaki put sam koraknuo natrag, ispriavao se da sam
siromaan. A kad je Antolkovi donio vijest koja je s Vilene skinula zauvijek ljagu i
sramotu, zadrhtao sam.
- Vi ste vjerovali da je ona, uistinu, bila njegova ljubavnica.
- Ne, priznajem, nikad nisam vjerovao. Osjeao sam: bacila bi se u Savu kad bi to
bila istina. No, htio sam u to vjerovati, to je bio tit mome srcu. I sluajui to
govori Antolkovi, zavitlala je oluja u mojoj dui kao ono u bosanskom klancu kad
sam doekao tursku ratnu zairu. Osjetim, moram se zatititi, moram odmah k
Vojani u prosce da zagradim svom srcu putove k Vileni.
- Ne vjerujem, Jelenko, da biste ikad zaboravili uvredu koju vam je nanijela
Vilena...
- To sam i ja mislio, no sluajui Antolkovia osjetim - treba zatite, ne meni,
nego mome srcu... Moda bi ono pobijedilo i odvelo me k njoj. Tako sam tada
udario vrstom pesnicom u svoja prsa i srce se moje prepalo puno strave. Rekoh
mu: ne, ne obnavljaj svoje enje, ja sam postojan. Imam te u svojim akama,
zarobljeno, okovano, nemono! A kad sam osjetio da je srce spremno oprostiti,
odmah odluim baciti na svoje putove nepremostivu zapreku...
- Mislite sada na onu uvredu koju vam je nanijela Vilena i vi ete je brzo
zaboraviti.
- Uvijek, uvijek sam mislio na tu uvredu, stalno, postojano je nosio pred sobom
kao to se nosi trava koju ovjek pije protiv groznice i opaja se njome i eka da se
izljei. Groznica i poputa, ali ponovo dolazi, neprestano se vraa, lijek ne
pomae...
- Sada vie nema pomoi onoj koja je dala ivot za vas. Htjela bih vam barem
savjetovati da vas to prije mine alost za Vilenom.
- Nikad, nikad nee minuti ta alost!
- Ako je tako, onda Vojana nee biti nikad sretna s vama.
- Nikada! Rei u joj sve i zamoliti neka me pusti otii da umrem za domovinu.
Barem e ostati neto od mene nesretnici, slava moja neka padne na njezino ime,
u zamjenu za ljubav koju joj ne mogu dati.
- Uistinu, Jelenko, ne prepoznajem vas. Sjeate li se kako sam vas zvala prije
vaeg odlaska na bojno polje? Sjeate se to smo nas dvoje onda govorili?
- Tko zna to se sjeam, a to se ne sjeam!
- Onda je potrebno da vas ja podsjetim i pokaem kako ste svemu sami krivi!
Mahnuo je, a Gordana mirno nastavlja:
- Pozvala sam vas da izmamim samo jednu jedinu suutnu rije nad nevoljom
sirote djevojke koja je bila vaa drugarica u igri. Mislila sam: vi ete rei, znam,
Draeni lae i meni je ao djevojke, teko mi je, recite joj da osjeam s njome. A
vi ste bili okrutni, nemilosrdni, beutni.
- Pravo mi spoitavate, gospoo, bio sam onda u okovima divlje ljubomore na onaj
dan kad ga je gledala tako ushieno tamo u Lukavcu uz njegovu postelju.
- Gledala ga je tako zato to je prijetio: svaki osjeaj to ga ona nosi u svom srcu,
platit ete vi svojim ivotom. Kad vas je vidjela tamo u dvorcu, na milost i
nemilost predanog njemu, odluila je pregaziti svoju ljubav prema vama. Uzela je
na sebe vau mrnju i prezir samo da spasi va ivot. Jo vie je uinila,
gospodine Jelenko: ona je pristala na njegovu prosidbu jer je nosila u njedrima
otrovani bode to sam joj ga dala ja! Htjela ga je smaknuti. Vi ste mi tada
dobacili: "Nije bode upotrijebila". Nije znala njime baratati, naprava je bila
pokvarena. Ali je vrsto odluila da e drugi put trgnuti bode iz korica i poslati
Draenia u pakao. Ono to je uinila da spasi va ivot, vi ste smatrali nevjerom,
izdajom...
Jelenko zastaje.
- Sve mi to pada na duu kao strahoviti teret. Sve me to pritie, baca na zemlju -
htio bih nestati.
- Prije dvije godine, kad sam vam htjela sve to rei, vi ste me zapravo hladno
odbili, niste htjeli sluati.
- Nisam imao snage sluati. Bijesna, tvrdokorna moja muka bila je kao krvolona
zvijer to je ispijala moju vlastitu krv.
Opet je uutio. Htio bi nekud jurnuti, a ne moe. ini mu se: sve je pred njim
propalo u zemlju, nekud duboko, a on je ostao sam samcat, jadan, siromaan, bez
ikoga svoga.
- Plemenita gospoo, udaren sam kaznom za svoju okrutnost... Nema mi
spasenja. Nema mira ni pokoja, dok se ne podmetnem turskom mau. No,
Draenia moram prije maknuti s puta. On mora platiti Vilenin ivot. To vam se
kunem!
Polako hoda Gordana po sobi, dok on sjedi. Ne moe ustati. Ruke je rinuo u kosu i
sjedi oborene glave. Nalikuje ovjeku koji je izgubio sve.
- Prema tome ste vi osjeali i bol i alost kad ste ono dolazili iz Turopolja prije
dvije godine?
- Zato me to pitate, plemenita gospoo, kad vam rekoh kako sam onda patio?
Jest, bio sam ograen bjesnilom ljubomore - ni na to drugo nisam mislio, samo
na one poglede to ih je ona tamo u Lukavcu upravljala k njemu. Samo na onu
uvredu koju je zbog njega bacila u moj obraz onog dana kad sam joj ponudio
svoje srce. Samo na to sam mislio! Njezini pogledi i te uvrede sagradie oko mene
bedem preko kojega nisam mogao ni da sam htio. Sve je u meni bilo u i muka.
Ne znam to je bilo jae, ali elio sam bjeati daleko, to dalje od Turopolja, a to
blie k sebi. Kad sam ve bio blizu Save, onda mi je prvi put odlanulo. Ali ne
zadugo. uli ste kako su me snalazile uspomene, kako se budilo moje srce na bol i
razmiljanja.
Stojei pred njime, Gordana upre u nj pogled.
- Prema svemu to ste mi rekli, Jelenko, vi ste, dakle, ljubili Vilenu?
- Na svoju veliku nevolju.
- I ini se, niste je prestali ljubiti?
- Na svoju jo veu nevolju - nikada, ni asa je nisam prestao ljubiti! Oh, gospoo,
ni jednog asa!
- Ipak vam je srce bilo strahovito okrutno prema Vileni!
- Srce moje nije bilo okrutno prema njoj, ali ja sam bio okrutan prema svojem
srcu.
- Da je mogla doivjeti od vas samo jednu dobru rije! Da je mogla saznati to ja
sad znam, bila bi joj smrt slatka.
On pokrije lice rukama i ostane nepomian. Zamalo stade aptati kao sam sa
sobom:
- Svreno!... Svreno je, kraljice Turopolja... Svreno!
Najednom skoi kao da se neeg prepao. Udari o drak svojega maa i vikne:
- Razbojnik koji je skrivio njezinu smrt jo ivi. A ma moj spava u koricama!
Stidim se pred sobom! Zbogom, gospoo!
Zakrila mu je put. On korakne naprijed.
- Sasluao sam vas do kraja, primio sam svoju kaznu od vas, sad moram poi,
svaka me kap krvi vue k njemu. Osvetit u Vilenu. Pobit u se s huljom, makar
me osudili svi to su poteni u ovoj zemlji!
- Rekoh vam, elim sazvati sve to je ivo na ovoj postaji. Tada u izii pred njih i
kazati to sam ula u onoj sobi kakvu je snovao zasjedu.
- A zatim - to mislite zatim?
- Kad mu kaem sve u lice i svi uju to je zapravo poinio, predat u ga vama.
Pola je k vratima i pozvala u sobu mladog Greguria.
- Jeste li svi na okupu? - zapita ona.
- Svi smo vani, plemenita gospoo, spremni na vau zapovijed.
- Zasad ostanite mirni. Svi neka budu pred zgradom. Javite gospodinu Draeniu
da ga oekuje gospodarica Brezovice.
Iziao je i stao traiti kastelana da ga povede Draeniu.
Ali ovaj tvrdi da ne zna gdje je, oito se nalazi meu svojim momcima pa ide s
njime u potragu. Iza zgrade ima itav niz staja i sua. Pod krovom je smjeteno i
sjeno za konje, a dolje slama na kojoj su spavali momci.
- Tamo u posljednjoj sui smjestio je otmjeni gospodin iz Budima svoje ljude - veli
kastelan. - Evo, sua je prazna.
- Kako bi mogli otii? - pita Greguri. - Zar je taj gospodin moda izjahao da se
proveseli u umi?
- Ne znam to je i kako, mladi gospodine, samo vidim - nema ga.
Kastelan stade dozivati neko ime. Iz jedne se staje pojavi mukarac:
- Gospodine kastelane, Budimci su izveli konje, brzo ih osedlali i poli u susret
gospoama velmoa koje dolaze danas o podne.
- Nije istina! - upadne otro Greguri. - On je pobjegao, a vi ga neete odati.
- Banov roak ne treba bjeati.
- Nama ne bi mogao objesiti na nos takvu glupu la!
- Ne vrijeajte me, mladi gospodine - ljuti se kastelan. - Ne znam gdje je gospodin
iz Budima. Ako ga nema, onda je otputovao.
Otiao je Greguri naokolo staje i obavijestio svoje drugove da je Draenia
nestalo. Svi su se uzvrpoljili, rastrali, pohitali, svaki je poao drugim putem da
vidi kamo je mladi mogao krenuti. Na sve strane oko postaje, brdine, uma i
ikara i opet uma. Dvojica su uzjahali i pobrzali preko ledine ravnim putem da
pronau cestu koja vodi sa sjevera na jug i obratno. Ali i tu je uma s obje strane
ceste.
- Tu ga ne bi ni vrag pronaao kad bi mu trebalo Draenieve koe.
- Sa itavom je pratnjom otiao u to nema sumnje. Pojahali su natrag trkom i
nali se pred postajom. Greguri je obavijestio Gordanu o neuspjehu potrage za
Draeniem.
- Nema mu traga, ne moe se razabrati kamo je poao, na sjever ili na jug.
Nestao je!
- Ne! Njega ne moe nestati dotle dok se ne sretne sa mnom - vikne Jelenko. -
Sedlajte mi konja. Tko ide sa innom? Moja e pratnja tek sutra predveer stii na
Zvear. Od mosta do postaje cestom ima dva dana, dakle...
- Ne, gospodine Jelenko, onaj most tamo to ste mi rekli malo prije, nije bio
podrovan nikakvim olujama. Uope, ovdje nije bilo oluje. Rijeka je nabujala od
tekih kia, ali most nije odnijela. Sve su to lagali i uinili oni da s vama ne moe
arko ili tko drugi preko mosta, pa da vi sami idete tim putem i padnete u
zasjedu. Sve je to divno uredio i pripravio gospodin Draeni. I oni ljudi nisu bili
trgovci, ve samo po Draeniu odreeni ortaci da vas zavedu.
Ulazi kastelan. Zapanjio se, gledajui pred sobom mladog, visokog, snanog
plemia koji na licu nema vizira. ini mu se: samo ena moe biti takve ljepote. A
ona pita, ne brinei se za njegovo uenje:
- Recite, ima li kroz umu kakav put kojim se moe na jug ili sjever?
- S one strane postaje ne moe nitko na sjever jer je brdo, a s ove strane, uz
Kupu to presjeca cestu, moe se i gore i dolje, no kroz umu nema puta. Nikad
nitko nije putovao umom, ovdje se to ne bi niko ni usudio jer je gusta i
neprohodna.
- uli ste - okrene se Gordana Jelenku. - Puta nema, dakle, ne moete u umu s
konjem!
- Moram Draenia izvui ispod zemlje!
Zaprepaten zuri u njega kastelan pa opet promatra Gordanu i pita:
- Vi ste poli na megdan s njime, vas je ekao uzvieni gospodin?
- Ne zovite uzvienim gospodinom najpodliju neman ovog svijeta - gadljivo se
okosi Jelenko na kastelana.
Tek sada je u neizvjesnosti to bi mislio o tom gospodinu i o tom plemiu kojemu
je lice krasno kao u ene.
- Ja nita ne znam, moja gospodo, nita, samo to da e taj gospodin biti banov
roak.
- La je svaka rije kojom je obmanjivao ovog ovjeka ovdje. Recite je li vam
kazao da odlazi? Smjesta priznajte istinu, jao vama ako preutite!
- Rekli su njegovi momci da ne eli ostali pod krovom s mrtvacem, ali e se opet
vratiti. I prtljaga mu je tu.
- Onda sedlajte konje, mlada gospodo - okrene se Jelenko plemiima. - Hoe li tko
sa mnom, dobro, ako nee, nitko me i nita nee ovdje zadrati.
Mlada ena poalje iz sobe ostalu gospodu, pa e onda:
- Sluajte me, Jelenko. Kamo ete za njim? Okolo naokolo brdine, ume, cestom
nije otiao. etiri su strane svijeta, na koju ete kad ne znate kamo je nestao i
barem kojim smjerom. Sama bih vam dala polovicu svoje pratnje da idete u
potragu, ali to je sada ludi pothvat!
- Ne moete me zadrati, gospoo.
- Zar ne osjeate da vas ovdje veu dunosti?
- Dunost? - pita on nesigurno. - Kakva?
- Da mi budete na pomoi. Vi znate: sad je teko putovati kui s njezinim mrtvim
tijelom...
Prepao se. Ovo nekoliko rijei predoava mu itav niz strahota koje bi morao
gledati na tom crnom putu i obuze ga strah da to nee moi podnijeti. Odluno
ree:
- Ne bih je mogao gledati mrtvu. Nemogue, gospoo, ja moram ii, moram, ne
mogu ostati!
Bademaste ga oi ljutito oinue, Gordanin glas otro zapovijeda:
- Jo asak me sasluajte. Sva su naa gospoda u svojoj ludoj kratkovidnosti
slavila Draenia jer je znao zavarati plemenitim imenom svojeg oca: vas su onda
svi prezirali, vi ste u njihovim oima izgubili svoju ast. U toj najveoj nevolji imali
ste prijatelja Antolkovia koji vam je pomogao, imali ste se na koga osloniti. Kad
je Vilena bila baena na dno ponora sramote, nije imala nikoga da joj pomogne
snositi tu jezovitu klevetu. Kad ste onda mogli gledati kako ona pati, mogli ste
gledati kako neman nesretnoj djevojci razara ast, dakle, ivot - opetujem, kad
ste mogli gledati to beutno, moi ete gledati sada i njezino mrtvo tijelo
- Rijei su vam bode, plemenita gospoo.
- Kad ste mogli biti junak u okrutnosti, budite i junak u boli i ne zaboravite: ona je
dala svoj ivot za va oinji vid. Da nije sama poletjela u zasjedu, vi biste sada bili
uhvaeni i slijepi... Moram je prenijeti kui, a razumije se, na putnim postajama
nee me pustiti pod krov s mrtvom suputnicom, razumijete li? Trebam uza se
nekoga kome se nee moi nitko oduprijeti! Vaa je, dakle, dunost ostati ovdje.
Jo uvijek imate vremena Draenia uhvatiti i kazniti. Njegova je kazna zapisana u
knjizi Pravednosti. A od vas trai dunost da ostanete i pratite onu koja je umrla
za vas.
Sputene glave slua i tiho se pokori:
- Da, dunost mi je ostati uz vas na tom putu.
Opaa: Gordana je duboko razgnjevljena i odgovara mu otro:
- Nee vas to odvie dugo muiti! Zaboravit ete brzo!
Gr boli iskrivi mu lice i on joj spoitne:
- Vama sam razgalio svu duu, barem mi vjerujte ono to sam vam prije rekao...
- Samo vam dokazujem: zaboravit ete brzo, vi umijete nametnuti srcu svoju
volju.
- Mogao sam dok je ona ivjela... Sad moja volja lei slomljena, poraena, znam -
moj okrutni ponos je ubojica one koju nikad nisam mogao iupati iz svojega srca.
- Onda vas je Vilena dobro poznala i znala: tek onda ete je ljubiti kad umre. Zato
je odluila u onom nesretnom asu pohrliti u smrt, spasiti va ivot i vae oi - a
sebi - vau ljubav. Eto, sad ima to je traila. Da je iva i dalje biste je prezirali,
odbijali, obasipali svojom okrutnou i bjeali od nje. Prema mrtvoj se vae srce
najednom otvorilo. Znala je nesretnica: da ivi, nikad je ne biste ljubili.
- Uvijek sam je ljubio - uvijek. Evo, kunem se na asni grob svojega oca, gospoo
Gordano, kunem se: uvijek je Vilenu ljubilo moje srce, ali je robovalo mojoj
tvrdoglavosti...
- Sve to se tako ini sada kad je zauvijek sklopila oi, kad nema vie mogunosti
da se s njom sretnete.
- Dakle, ne vjerujete mojoj ispovijedi? Sve to rekoh smatrate samo asovitim
potresom mojih osjeaja? Bolno je to, ali - zasluio sam...
- Ne ljutite se zbog mojega dranja. Sve je to prirodno. Recimo da ste doli na ovu
postaju i tu zatekli mene s Vilenom, da ste se tu pobili s Draeniem, vi biste se
vratili natrag u Bosnu, a da vam srce ne bi osjetilo ono to osjea sad.
- Osjeao sam to uvijek, sad sam priznao i sebi i vama.
- I sebi! Da, to je pravi izraz, ali njezina je smrt prouzroila taj preokret. Da ona
ivi...
- Oh, da ivi... da ivi!... Ali ona je ivot dala za me, a veeg dokaza ljubavi nema.
Nikad u ivotu se neu smiriti! Ni u grobu!
Promatrala je njegove oi, vlane od neisplakanih suza, put lica jo je i sada
zelenkasta, usne bijele kao da u njegovim ilama vie ne kola krv. Muka mu
iskrivljuje crte lica. Drugovi ga ne bi prepoznali kad bi ga sada vidjeli. Svaki bi
morao stei uvjerenje o neizmjernoj njegovoj patnji.
Izgubljen je, slomljen, smrvljen od tekog udarca. ini mu se i prsa su mu ranjava
i dua mu je na samrti. Nikad jo nije osjetio toliki pritisak na srce, nikad, ni onda,
kad je, od Vilene odbijen, lutao turopoljskim umama.
- Vidim - zatekla me najtea bol mojega ivota i nema nita ime bih se mogao
obraniti. Naao sam se okom u oko s nesreom kojoj nisam dorasao. Nema tu
obrane, nema pomoi. Oh kad bi bilo pomoi, ne bih mogao ni jednog asa stajati
pod ovim krovom.
Gordana nije odgovorila, nego ustala i prila k prozoru. Vani stoji mladi Greguri,
plemi iz njezine pratnje. Ona mu dovikne:
- Idite, molim vas i recite gazdarici neka doe da se sporazumimo kako i kada
nam je krenuti...
Onda se opet okrene k Jelenku koji je htio izii oito u elji da ne prisustvuje
dogovoru.
- Ostanite ovdje. Trebam va savjet.
Ona sjedne, naslonivi glavu na ruke. On se opet pogurio, spustio glavu.
Sa tropotom se otvore vrata s drugog kraja sobe. Nije dola ena. Neki mukarac
uleti u sobu. Jelenko ga nikad nije vidio. Mlad je, na glavi mu kaciga. I ne pazei
na Jelenka, potri prema Gordani i neto joj apne. Ona skoi uvis.
- to velite? Zar ste pomjerili pameu?
- Nisam, plemenita gospoo.
- To nije mogue.
- Istinu rekoh - gospodin kastelan je tamo...
Spazivi Jelenko Gordanino uzbuenje, pita:
- O emu se radi, plemenita gospoo? Treba li vam moja sluba?
- Ne, ne, nikakve slube ne trebam. Kad bi se obistinilo to taj plemi veli! Sigurno
su svi izgubili glavu.
- Recite mi to se dogaa? - pita Jelenko.
- Neka vam kae taj plemi. Recite gospodinu Kueviu. Moram smjesta otii.
Gordana krene iz sobe, Jelenko zapita mladog plemia:
- to je toliko uzbudilo vau gospodaricu?
- Vi znate kako je gospoica Vilena Berislavi
- Znam, sve znam, ali radi ega se gospoa uzrujala? to ste joj rekli?
- Pokropili su gospoicu na postelji u njezinoj sobi svetom vodom, molili se i
otili... Ostavili je samu - a onda...
- A onda?
- Dok smo vani alili lijepu nesretnu pokojnicu, izae iz sobe sveenik krvavih ruku
i stade vikati neka donesu ovo i ono, vie, zapovijeda, a kad smo poli za njim u
sobu, nali smo njezinu pratilicu kako klei sklopljenih ruku i doziva pomo.
Gospoica Vilena lei nauznak i gleda u sveenika koji joj ulijeva neki lijek na
ranu.
- Vi - ste - vidjeli - gledali?!
- A plemenita gospoa Gordana je mislila da sam poludio.
Gospoica je sigurno bila u dubokoj nesvjestici, a ne mrtva - i probudila se...
"Probudila! Probudila!" - opetuje Jelenko s nekom stravom u dui. Ne vjeruje,
ispituje, i plemi sada pripovijeda redom kako je sveenik, koji je doao s
Gordanom, odmah poao k djevojci, probudio je iz nesvijesti i povezao rane.
- ivi? ivi? - povie Jelenko.
- Samo hoe li dalje ivjeti - to je pitanje.
Jelenka u prsima hvata gr. Pograbi plemia za lakat i gurne u hodnik.
- Pokai mi gdje lei.
- Doite za mnom.
Drhtavim zamiruim srcem ide za njim.
"Koliko e jo ivjeti? O, da samo doivi dok joj stignem rei... to?" Tri
obezumljen, naleti na vrata, Gordana stoji na pragu. Ozbiljnost kojom ga susree
zaustavlja ga. Ne usuuje se izrei pitanje to mu gori u dui, u srcu, na usnama.
ini mu se: bademaste su oi mnogo manje nego obino, zar mire susteui
suze. Izmeu gustih trepavica svijetli zjenica upiljena u njega. Prsa mu die teki
dah i zaustavlja se u grlu. uti, eka svoju osudu.
- Govorite, plemenita gospoo, iva?... Ili...
- Samo probuena... hoe li zaspati za vjenost, jo ne znam.
- Samo da joj mogu jo rei... da...
- Svijest jo nije bistra, nee vas prepoznati. Stjepko ju je probudio u ivot i
ogledava ranu.
Obje ruke digne k vratu kao da njega boli i zastenje.
- Priekajte, pozvat u vas.
- Mogu li ekati pred vratima?
- Tamo nasuprot u sobi. Ne smijete banuti pred nju. Takvo iznenaenje moglo bi
je ubiti,
- ekam - veli tiho i ide preko praga kroz vrata koja mu otvori Gordana i dolazi za
njime.
- Moram jo dvije-tri rijei progovoriti s vama.
Pregleda je sa strahom. Zar aa jo nije puna?
- Duboku nesvijest smatram prvom stepenicom k smrti, i onda ako je probudimo.
Dakle, mnogo se ne pouzdajem da bi ostala iva, ali moda se ipak desilo udo.
Stoga vas opominjem: kad bih vas pozvala k njoj i ona bi mogla shvatiti to se
oko nje dogaa, birajte rijei, pazite da joj ne reete previe...
- Kako previe? Recite jasnije - nestrpljivo e on.
- U ovom asu smuenosti ne recite joj vie nego to biste mogli i smjeli izvriti
ako bi ostala na ivotu.
Susreo se s njezinim strogim pogledom.
- Rekoh, ne vjerujem u to, ipak pazite. Mogli biste joj kazati vie kad bi znali da e
umrijeti.
- Ne recite to!
- Kada bi ostala ivjeti, zar da ponovno umre njezina mladost u novom
razoaranju ? Recite joj ono to biste smjeli i mogli izvriti da kojim sluajem
ostane na ivotu. Ako ste isprosili Vojanu, onda ste vezani uz nju...
Klonuo je na stolicu.
- Da - isprosio sam je!
- Onda ne smijete govoriti Vileni nita vie nego samo toliko koliko biste joj smjeli
rei da je iva i zdrava... Na vratima se pojavi glava Stjepka Brodarica.
- to je, Stjepko? - pita Gordana.
- Sad jo ne prepoznaje nikoga. to e biti dalje, to emo vidjeti. Sve to mogu,
izvrit u.
- Idem k njoj - veli lijepa ena - a vi ekajte. - I ostavlja Jelenka nasamu.
A on zaboravlja i svoju vjerenicu i sve dunosti to mu ih objavljuje Gordana.
Poloi glavu na dlanove. Dua mu plae suzama to peku poput eravice.

A U BUDIMU ZAVLADA NEPRIJATELJ

Pred kraljevskim dvorcem u perivoju sluge, dvorani i paevi stoje poredani u
krugu na ledini. U sredini mali Ljudevit u crvenoj haljini. Lice blijedo. Djeaka mu
je bradica prepuna dlaka koje bivaju svaki dan dulje. Oko oiju crni kolobari. Kosa
mu je raskutrana. Ne njeguje ga enska ruka.
Knez Brandenburg trudi se oko njegove igre. Nitko se ne smije mijeati u taj
posao. Knez, odan piu, ipak je toliko lukav da se djetetu ulaguje. Sasvim
instinktivno pronalazi njegove mane i prema tome odabire igre, razgovor i zabavu
djeteta. Sve to je u njemu zla, raspiruje mladi knez, a djeak je zadovoljan to
mu povlauje zlim nagonima.
Gotovo svakog dana igra se s njime velikih dvorskih sveanosti. Tada Ljudevita
posjedne na kamenu klupu, poziva dvoranine i poreda ih, svi moraju stajati u
polukrugu, svakoga knez imenuje po njegovoj asti. Objesi mu po kakav plat, tit
ili koplje i tako stvara sjajnu kraljevsku pratnju. Ljudevit pomno istrauje svoje
dvoranstvo: je li svaki uzeo u ruke ono to se njemu svia. Ako je zadovoljan s
njima, smjeka se svojim ovelikim blijedim ustima.
Knez se isprsio, povukao ma i pokleknuo pred njega:
- Vae velianstvo, evo vaeg vjernog sluge kneza od Brandenburga.
Zapovijedajte: ime da zabavljam svojega kralja?
- Hou kraljevia Ivana kojega si mi obeao.
- On je mrtav.
Kraljevsko dijete podmuklo ga gleda i vie:
- Nije istina. Lae!
- ekaj, Lujko! Ne smije kazati svom prvom kancelaru i prijatelju samo onako da
lae jer bi ga onda uvrijedio i ne bi ti vie bio odan.
- Ja sam kralj, mogu odmah vjeati! Vjeati!
Knez je spremio svojem buduem kralju sasvim neobine igrake. Htio ga je danas
iznenaditi. Knez dade znak jednom dvoraninu. Ovaj dovue pet visokih stupova.
Zabije ih u zemlju. Ljudevit utei promatra. Sve ga zanima, svaka kretnja sluge i
kneza. Djeja ljubopitnost pomijeana s nagonom silnika.
- A sad dovedi, krvnie, ovamo osuenika! - zapovijeda knez, a zatim glumi
kancelara i klanja se djeaku.
- One, koji vam, kralju, ele oteti prijestolje, osudio sam na smrt!
- Hou gledati kako e ih smaknuti.
- Evo, kralju, svojim ete oima vidjeti kako nevjernici umiru.
Sluge nose od krpa saivena tijela ispunjena slamom. Glavu sainjava kruglja od
bijele krpe, oi, usta, nos, obrve oznaene su crnim ugljenom. I noge su im isto
tako ispunjene slamom i klopou privezane uz trup.
Ljudevit se smije iz svega grla.
- Evo, velianstvo, krivce - na e krvnik izvriti osudu.
U crveno ruho odjeveni sluga vjea lutke na stupove, a knez pristupa kralju:
- Jeste li sada zadovoljni, velianstvo?
Lice se djeakovo poinje mrgoditi.
- Oni ne viu, ne jauu?
- Dakako, ne viu jer je to igra.
- Ali ja hou ive ljude na tim stupovima.
- ekaj dok bude velik, Lujko, onda e ovako vjeati ive.
- A nee dotle pobjei?
- Pazit u ja njih. Tamo u Hrvatskoj! Svi oni koji se bune protiv tebe i koji su bili
uvijek protiv tvojega oca.
- I protiv mene? Neu ekati dok budem veliki.
- Mora ekati, moe biti kralj onda kad otac umre.
- Kad e umrijeti? Skoro?
Mjesto odgovora brzo e knez:
- Eto vidi, sada e doi k tebi razni poslanici, a ti ih primi dostojanstveno!
I dolaze sluge i dvorani, sagiblju se do poda, a knez objanjava:
- Kralju, evo poslanici svih drava tebi se duboko klanjaju i sretni su to smiju
gledati tvoje umno lice, sluati tvoju umnu rije.
Ljudevit trgne svoj mali ma i udara po iji pred sobom sagnute ljude.
- Ali, Lujko! To su zastupnici stranih kraljeva, njih ne smije udarati.
- Kakav sam kralj, ako ne smijem tui koga hou?
- E, vidi, to ti je ba ono: stranim se poslanicima mora smjeiti ba onda kad bi
elio nekoga od njih smaknuti. Pozovi ih na objed, oslovi ih! Naa drava mora biti
diplomatska!
Opazi da iza lea djeakovih dolaze gospoda. Brandenburg prepozna Verbczyja s
dva prijatelja. Knez im poe u susret i veli:
- Ba smo ovog asa izveli veselu igru. Vrlo je bistar. Pravo velianstvo je u
njemu.
Verbczy se priblii Ljudevitu i pokloni mu veliku kutiju. Poloi je pred Ljudevita na
ledinu, otvori poklopac, izvadi iz njega haljetak, sav izvezen svilom i zlatom.
Zablistale djeaku oi i njegove suhe, naborane starake ruke posegnue za
dragocjenim haljetkom.
- Vae velianstvo, va e sluga biti sretan ako prihvatite ovaj neznatan dar. Ba
e vam pristajati!
Pomau Ljudevitu skinuti njegov crveni haljetak od prostog sukna i oblae mu
novi. Blistavo vezivo uzbuuje djeaka.
- Sad bi trebalo jo krunu!
- Kruna je ve vaa, velianstvo, vi ete je nositi kad odrastete.
- Nee mi biti teka!
- Ali vladanje je teko, velianstvo.
- Evo vjeali smo buntovnike - i pokae lutke. - Nije to teko!
Verbczyja i njegove prijatelje obuzela neprijatnost od te igre. Ako jednom kralj s
njima odigra ovu igru u zbilji? Ipak mora povlaivati:
- Jest, velianstvo, nitko ne moe rei da niste ve dorasli kraljevanju. Vi ete na
prijestolju postii veliku slavu.
Jedan od dvojice Verbczyjevih drugova brzo razvezuje sveanj to ga je donio
sluga. To je odmah palo u oi djeaku. U bijelom rupcu smijee se Lujku kolai,
mali i veliki, itava vreica smokava. Djeakove ruke grabe za slasnim darovima.
Jede utei.
- Velianstvo, ide li vam u slast?
- Vrlo je dobro, slatko. A peenja nema?
- Oh da, ima, evo u ovom drugom svenju.
Razvezali su ubrus u kojem je bio itav peeni puran.
- Malo je to peenja! - veli djeak. - Zadnji put ste mi donijeli vie!
- Vae kraljevsko velianstvo, poslali smo u dvor ivu perad da vam ispeku za
veeru i za sutra i druge dane.
Jelo mu ide u slast. Verbczy ga nudi svakojakim poslasticama i neprestano se
hvali kako je dao ispei sve ono to on najvie voli. Svakog asa zagrize Ljudevit u
drugu poslasticu.
Gotovo se prejeo, a jo uvijek nastavlja svojom slasnom uinom. I Verbczy ga
zabavlja, pripovijeda mu kako uvijek govori svojem kuharu da svakog dana neto
osobito dobra smisli za mladoga kralja. Zatim djeaku ubrusom obrie ruke da ne
zaprlja novi haljetak, klanja se i odlazi. A on za njim vikne:
- I sutra mi donesite tako dobrih stvari!
Verbczy obeava pa odlazi sa svojim drugovima iz perivoja prema kraljevskom
dvoru da tamo posjeti kralja Vladislava. Ali tek to su uli u hodnik, opaze da
tamo svi zadahtano tre kao da se neto strano zbiva.
- to je to? - pita Verbczy slugu, zaustavivi ga.
- Kralj Vladislav umire!
Vijest pada kao grom i odjekuje itavim dvorom.
Dozvali su kneza Brandenburga. Svi hite u kraljevsku spavaonicu. Na postelji pod
baldahinom lei Vladislav. Bez svijesti je. Uz njega su Baka i Verbczy, Srkany i
dvorani. Lijenici javljaju:
- Srce mu vie ne kuca. Mrtav je.
Tada su doveli iz perivoja u kraljevsku spavaonicu i Ljudevita. Pozorno promatra
djeak to se dogaa.
- Njegovo velianstvo vie ne ivi - javljaju lijenici. Te rijei kao da nisu nikoga
oalostile.
- Sad, gospodo, da otvorimo oporuku! - veli Baka.
U kraljevskim uredima Baka ita oporuku kralja Vladislava kojom sina povjerava
knezu Brandenburgu i kastelanu Budima Ivanu Bornemiszi da ga odgoje. Knez
neka mu bude drugi otac i skrbnik sve dotle dok ne stupi na prijestolje. U ime
njegovo vladat e kraljevsko vijee petorice: Verbczy, Srkany, Bthory,
Szathmry, Pernyi, a sve njih nadzire Baka, kao prvi dravnik.
- A sad, uzvieni gospodine - ree Baka Verbczyju - vi ste sa mnom na vlasti
ako Draeni ispuni uvjet. Moja Ilonka ga eka.
- Poslao sam brzotee za njim, doi e na vrijeme.
- O tome ovisi sve! - veli Baka odluno.
Zatim je Baka poslao na sve strane brzotee koji imaju pozvati u Budim sve
lanove sabora da se odlui to e biti nakon kraljeve smrti.
Dok kralja spremaju na odar, knez Brandenburg povede devetogodinjeg kralja k
sebi i posjedne ga u naslonja.
- Otac je umro. Ti si kralj!
- I mogu raditi to hou!
- Sad pazi i ini to ti pokazujem da bude dostojanstven.
Nikako ne pristaje ni jedna kretnja djeaku ije lice izgleda bolesno. Put mu je
zelena, tamne oi su zaokruili duboki, crni staraki kolobari, oko brade probijaju
sijede dlake. Djeakova je glava staraka.
- Sada si ti kralj, Lujko. Budi pametan i sluaj samo mene. Ja sam ti sada,
umjesto oca, a Baka i vijee upravljat e dravom u tvoje ime.
- Neu! Ako sam ja kralj, ne dam drugome vladati.
- Ti ne umije vijeati s dravnicima jer si jo dijete.
- Ja nisam dijete, ja sam kralj. Kralj nije dijete!
U sobu ulazi kneev najmiliji prijatelj markgrof Danijel. Neko vrijeme slua kako
knez pouava kralja, onda mu tiho veli:
- Tvog Lujka je tako iznakazio Bog. Budim pripovijeda da je njegova majka,
kraljica Ana, radi tog djeaka poslala na drugi svijet sina kralja Matijaa Ivana
Korvina i njegovu djecu da ne bi zasjeli na prijestolje.
- To su lai, klevete!
- Ipak vele da je pokojni kralj Vladislav prisilio udovicu Ivana Korvina da poe za
tebe i prepie ti itav svoj imetak, a za nekoliko mjeseci ve je umrla.
- to time eli rei? - bijesno pita knez.
- Ja ne elim nita, ali dvorani kau: umre Ivan Korvin, godinu dana iza njega sin i
ki, tada oene udovicu i tek to se udala, da nekoliko mjeseci izdahne - a itav
imetak pripao tebi...
- Zlobni jezici tako govore. Zlobnici, zavidnici! - mirno e knez.
- Zabranjujem da apete - vikne Ljudevit. - Ja sam kralj, jao vama ako me
neete sluati. Jeste li uli, govorite glasno!
- ekaj, ekaj, Lujko, ja sam tvoj skrbnik, razumije li, makar si ti kralj, meni
nee zapovijedati.
- Kralj samo zapovijeda i vjea!
- Lijepa kraljevska naela - tiho e Danijel svome prijatelju. - A to e, knee,
sad? - pita Danijel. - Kraljevski dvor e izgladnjeti. Nema nieg u dvoru - do
kraljevih dugova.
- Dat u svojim kastelanima u Medvedgradu, Lukavcu i Krapini slobodne ruke da
mi iz Hrvatske poalju novaca i ivea. Pokazat u Turopolju tko je skrbnik kralja i
njegov odgojitelj. I banu u zaprijetiti. Je li, Lujko? Mi emo se sada osvetiti
Hrvatima - oni su protiv tebe! Oni skrivaju kraljevia koji bi htio sjesti na tvoje
prijestolje. Svi su oni bili uvijek protiv tvojeg oca, nisu ga htjeli za kralja, bunili se
i uzeli krunu da okrune drugog. Ti e im se osvetiti.
- Sve emo ih povjeati! - odgovori prostoduno djeak i grohotom se smije svojoj
primjedbi. Tamne oi u crnim kolobarima krue sablasno. Danijel okrene glavu od
djeaka i apne knezu:
- Strano ga je i gledati!
Njega trebaju ovdje samo zato da imaju u neije ime gospodariti kraljevstvom i
pljakati...
 POSLJEDNJA ELJA VILENE BERISLAVI
Dok su u Budimu pokapali Vladislava i neprijatelji Hrvatske spremali se za vlast,
na jugu u Zvearu eka Jelenko Kuevi da ga Gordana zovne k Vileni.
Ne mogavi izdrati, otvori vrata na hodnik. Odavde je mogao vidjeti kako
sluavke i sluge tre u sobu ranjene i opet se vraaju. Gordana otvori vrata, izdaje
naloge i opet ih zatvara. urba oko tih vrata as ga ispunjava nadom, as opet
oduzima svaku i posljednju iskru vjere da e djevojka ostati na ivotu.
Tako proe itav dan i no u neprestanoj strepnji pred onim trenutkom kad mu
budu javili da je svemu kraj.
Bilo je podne. Ujahali su na istinu putne postaje. Odmah prepozna primorske
velikae, plemie i njihovu pratnju na povratku s bojnog polja.
Pozdravio ih je. Klikne knez Frankopan:
- Kueviu! Zar ste to vi? Prepoznajem samo vae odijelo. to se dogodilo s
vama? Nestalo tijelo iz odore?
- Izjedaju me dvije nevolje. Draenia je nestalo nakon to mi je postavio
firentinsku zasjedu... ali umjesto mene pao je netko drugi u tu zamku i sada me
izjeda savjest to drugi umire, umjesto mene.
- Tko? Kako je ime tome nesretniku?
- Nesretnici!
- ena? Valjda nije Gordana u potjeri za Vilenom?
- Nije ona, nego gospoica Vilena.
Zapanjili se. Svima je u licu sauee.
- Valjda ne umire?
- ini se...
Bolno im je za milu ljepoticu koju su upoznali prije dvije godine na obali Save, u
taboru hrvatske vojske, kad je tamo Vilena pratila svojeg ujaka.
No, im su se snali od teke vijesti, viknue svi kao u jednom duhu:
- Draeni zove na megdan, a onda postavlja krvavu zasjedu? Ljudi, brao, junaci,
to moramo osvetiti. Gdje je lupe?
- Umaknuo je. im se saznalo da nisam ja zapao u stupicu - pobjegao je
netragom.
- Nigdje ga putem nismo sreli. Zar nije bjeao na sjever?
- Na jug se ne bi usudio, a da ga ne pronaemo i sasijeemo - nego nam se
sigurno uklonio s puta.
- Taj pripada meni. Samo meni. Nitko neka ne poloi ruku na njega dok sam iv.
Umrem li prije, onda neka bude va. I uzalud bi bilo poi za njime. Tko zna kamo
je umaknuo.
Primorski velikai odoe u svoje sobe. Jelenko ostane pred zgradom sam.
Sjeo je na trijem zadubljen u teke misli.
Iznenada osvane Gordana.
Skoio je i zaplaena pogleda istrauje njezino lice.
- to mi nosite? - pita tiho.
- Njezinu posljednju elju... - vidjeti vas... Opazila je kako mladi dre.
- Smirite se i doite. Odvest u vas k njoj.
Osjeao se slab, kao da je pretrpio teku bolest. Noge ga izdaju, klecaju. Srce kao
da ne bije. Sluh, vid, sve ga ostavlja. Kao da u njemu polako gine ivot. I slijedi
Gordanu.
Otvorila je vrata. On ulazi.
Na postelji razabire plave kovrice. Lice je bijeli oblak, iz njega viri modrilo neba...
O, kako dugo nije vidio modrilo tih oiju! itav vijek.
Kao u snu ide k postelji. Nita ne vidi do arobnog plavetnila u njezinu pogledu.
Zar se taj pogled smijei, smjeka kao ono neko, vrlo davno kad je sjedila u vrtu
njegova dvorca, a on joj kitio plavu kosu proljetnim cvijeem i zvao je kraljicom?
Zar se uistinu smijei?
Je li to smjeak ive ili usnule u vjenost?
Zebe ga u prsima. Muti mu se u mislima, magla mu prikriva jasni vid... Nepomina
je... Zar Moda
Zaustavio se. to je to sada?
- Vilena! - proape on.
Poraen, bespomoan, pada na koljena i nasloni glavu na postelju. Jecao bi, ridao,
lome se njegove grudi. ini mu se: klei tamo u Turopolju, u vrtu svojeg dvorca i
ape:
- Draga... plava kraljice moja
Blijede se djevojake usne nasmijeile. Modre oi su kao nebo osuto zlaanim
sjajem. Gledaju ga, gledaju i zbore bajoslovnu priu o drvenom dvorcu, o vrtu
punom cvijea veselog, vedrog, dragog cvijea turopoljskog, viteka mu ruka
plete vijenac, kiti plavu svilenu kosu. Najljepi cvijet Turopolja! U ruci mu lepri
zastava, a ona se s ponosom smijei svojem vitezu...
Kratkotrajna je ta obmana. Povez oko njezina vrata i desne ruke brzo ga probudi.
Grlo mu je puno vruih suza, prsa krvavih rana
- Zato - zato si to uinila?
- Da budem sretna!
Sakrio je lice na pokrivalo, borei se s jaukom srca.
- Hvalim sudbini za ovu sreu, Jelenko... Moj se san ispunio...
- Tvoj san - crna moja nesreia. U srce sam te sakrio i nikad te nisam mogao nai
da te odande iznesem...
Jo bi joj htio neto rei, mnogo toga, ali ve se pojavila Gordana i opominje:
- Dosta je zamaranja, Vilena! Sutra e Jelenko opet doi.
- Da, da, opet e doi - veli ona i odredi mladiu neka se udalji.
- Vilena... doi u - tu sam i ekam.
- Izaite, treba joj mira! - veli Gordana. Ispratila ga u hodnik, no ne ree mu
nita. On potri iz kue, guei se u mukama.
Gordana otvori komoricu. U njoj sjedi Stjepko Brodari.
- Idi brzo za njime. Sad mu moe rei ono to smo govorili.
Stjenko pohiti za Kueviem.
- ekajte, gospodine - zovne on. - Poznate li me, gospodine Kueviu?
- Prije dvije godine nosili ste sveeniko ruho i zvali su vas Stjepko Brodari.
- Sasvim tako. Sada se isto tako zovem, a sveeniku sam haljinu morao
zamijeniti samo na putu. Gordana je htjela neka je pratim na jug traiti Vilenu, po
meni bi lako dola do nje ako bi ve bila u samostanu. Tako sam je pratio ovamo u
odori plemia. Je li vam rekao gospodin Greguri kako je bilo? Mislili su da je
Vilena mrtva. Ja sam u Rimu uio lijeiti rane. To mora znati sveenik koji pomae
narodu. Tako sam dozvao djevojku k svijesti i isprao ranu, zalio je lijekom i
povezao.
- A to mislite... hoe li...
Dalje nije mogao. Stjepko brzo prihvati rije:
- Mislili su: ma joj je prerezao ilu u vratu...
- A - nije?...
- Hvala sudbini, nije i nadam se, rana se nee upaliti i sretno e zacijeliti. Trebamo
vau pomo na putu. Vi ete ostati s nama, zar ne?
- Ostajem. Nizato ne bih se maknuo! Zapovijedajte mnome.
- Znam, to je velika rtva za vas, ipak je morate pridonijeti.
- Kakva rtva? - iznenadi se Jelenko.
- Jer ste vjerenik Vojane Keglevi, pa vam nije lako... Jelenko duboko uzdahne i
pribliiti se Stjepku.
- Velika je to muka za me, asni gospodine, prevelika! Kad se vratim na bojno
polje, eka me isproena djevojka! Razumijete li to?
- Tu nema pomoi, ali vas molim, ne spomenite Vileni ni rijei o Vojani. To bi joj
moglo prouzroiti groznicu.
- Ni misliti ne mogu na drugu, a kamoli govoriti. Da sam barem slobodan! - Oh -
kakva je to bijeda!
- Znam. Grofa Keglevia bi smrtno uvrijedilo kad biste povukli rije, pa bi nastalo i
neprijateljstvo izmeu njega i svih naih, osobito bana Berislavia, vojvode
Ilokoga, Damira i Antolkovia. Bilo bi to nemogue i zamisliti.
- Sve sam razabrao. Nigdje izlaza. Meni preostaje doekati novi boj s Turcima i
baciti se pred njihove otrice. No, sada ne elim misliti na to, neka moje misli
budu tamo gdje mi je srce... Ako Vilena ozdravi, bit e to jedini sunani traak u
tmini mojeg ivota.

ONI KOJI NITA NE SLUTE SLAVE SLAVLJE

Sve su ceste to vode prema Zagrebu prepune ljudi. Iz svih krajeva hrli narod.
itavo Zagorje, Turopolje, sve tamo od Krievaca, gdje se odravaju hrvatski
sabori, i onkraj Save, ure se ljudi prema kaptolskoj tvravi podno Zagreba. Svi
ele vidjeti, pozdraviti, klicati velikom junaku, biskupu i banu, to se vratio s
bojnog polja sa svojom vojskom i svojim voama. Svi hrle u crkvu gdje e junak,
ban i biskup sluiti veliku misu i drati propovijed. istina oko Kaptola pretvara se
u mravinjak. Stara biskupska crkva ne moe primiti ni dijeli svjetine to gleda s
poitanjem u etverokutni toranj stare biskupske crkve. Veliko zvono najavljuje
tok mise. Mole, prate je u duhu. Tihi mrmor molitve...
U crkvi ovjek do ovjeka. Svaije su oi uperene u pojavu pred oltarom, visoku,
mravu, blijedu. Kad bi se okrenula prema svjetini, dugoljasta lica gledaju tamne
oi u kojima je sada samo vrua, zanosna molitva. Tiho, bez daha, sluaju
njegovu propovijed. I a vani svjetina eka, eljna vidjeti spasitelja domovine,
osloboditelja od stranog provalnika koji prijeti dalekim hrvatskim zemljama preko
Save i lako bi preao i preko da nema Petra Berislavia koji ostavlja udobne
dvorane i meke naslonjae, spava na tvrdoj zemlji, sjedi na umskom panju i
hrani se hladnim kruhom i komadiem sira i mudro vodi vojsku Hrvata. U svojim
su ga mislima okrunili kraljevskom krunom i vjenali vijencem slave. Zvona
zazvone na staroj biskupskoj crkvi. Gore na brdu, u zagrebakoj tvravi, odazivaju
se zvona i spleu u melodiju slavlja.
Kao da je vjetar prohujao povrinom rijeke, ustalasao se narod. Na vratima
kaptolskih zidina pojavili se banovi oklopnici. Izlaze drei koplje u ruci. Idu
korakom. Iza njih banovi pjeaci u svijetlim kacigama, velmoe sa svojim etama,
vojvoda Iloki, Damir Brezoviki i njihovi drugovi, plemii zagorski, i sveani
turopoljski banderij. Svi okieni, svi u sveanim odorama sa sjajnim oklopima,
orujem to blista na suncu i zasjenjuje vid ljudima.
Pojavi se i ban Petar Berislavi. Njegova odora je priprosta, smea, jednostavna.
Oklop je crn i ne blista. Na glavi klobuk od gvoa, privren oko podbratka.
Ispod tamne kovine blijedo lice jo je blijede, mravo tijelo nosi sve tragove
ratnika to je podnosilo muke stradanja, oskudijevanja i tekih duevnih briga.
Tamne oi sijevaju arom junaka. Sad vie nije biskup, junak je, bojovnik,
vojskovoa pobjedonosne vojske. Dobroudan smijeak titra oko usta banovih kad
gleda narod, slua njegove poklike srca iskrena, vjerna i zanosita.
Prolazi povorka Kaptolom, uzdu malih kurija, ulazi na Kamenita vrata, prelazi
ulicama svih devet insula zagrebake tvrave. Sve je na ulicama to je muko, sve
je na prozorima to je ensko, sve prua banu svoje srce, zahvalnost i elju da ga
jo dugo brani.
Iza njega svi idu iz tvrave dolje kroz Kamenita vrata, narod hrli kao bujna rijeka.
Prati ga klicajima due i srca na Kaptol. Ponovo se digne val ushienja onkraj
kaptolskih zidina. Tada se zaustavi na trgu i govori narodu gromkim glasom,
arkim rijeima, plamenim pogledom oka.
Sveanost je svrila. Bujica se svjetine prorijedila, krenula na sve krajeve, na sve
strane. Opet se ceste napunile ljudima to se vraaju svojim kuama.
U biskupskom dvoru sakupili se banovi voe s bojita i oni to su uvali narod kod
kue. Svi su sjeli k stolu. Sluge posluuju objed. Buno je. Oni koji su bili kod kue
edno sluaju pripovijedanja s bojita, a borci sluaju ove. U prianju prolazi
vrijeme.
Ulazi banov dvoranin u bojnoj odori, neto tiho javlja. Zaueno pogleda ga ban i
ree:
- Gospodo, iz Budima stie glasnik brzotea, nosi vanu vijest. Sasluat u ga
ovdje pred svima vama.
Svi gledaju k vratima. Ulaze tri ovjeka. Prvi je plemi, obrastao tamnoplavom
bradom, u putnom odijelu ugarskog kroja. Iza njega dvojica plemia kao pratnja.
Glasnik se duboko pokloni, prikae se poslanikom iz kraljevskog dvora u Budimu.
- to mi poruuje njegovo velianstvo? - pita ban.
- Kralj Vladislav je umro!
Tiina. Ljudi se zagledaju. Banov pogled ne kazuje nita.
- Nakon kraljeve smrti - nastavi glasnik - odmah su proitali njegovu oporuku.
Njegovo velianstvo kralj ostavio je vlast u rukama kraljevskog vijea, gospode
kardinala Bakaa, Verbczyja, Bthoryja, Srkanyja i Szathmryja. A mladog je
kralja povjerio odgoju kneza Brandenburga koji mu je ujedno skrbnik dok kralj
postane punoljetan. Vijee saziva sabor u Budimu pa e se tamo odrati budui
mjesec.
- Dobro - ree ban. - Idite, podvorit e vas.
Glasnik izlazi. U dvorani je nastao grobni muk. Nitko ne veli nita, ali pogledi
razotkrivaju uzbuenje, negodovanje, srdbu. Banovo lice je mirno. Svi osjeaju
to se dogaa u njegovoj dui. Antolkovi progovori prvi:
- Tako, eto, ekali smo, raspravljali, odlazili u inozemstvo, vraali se, a to je od
svega toga nastalo? Dobili smo djeaka koji nema nikakvih duhovnih sposobnosti
da vlada kraljevstvom. Vladat e nam dijete koje je priroda udarila duevno i
tjelesno.
- Zar smo mogli neto uiniti dok smo branili svoju zemlju u Bosni? Eto, neprijatelj
nam sprjeava da svoje snage usredotoimo u obrani od nevolja koje dolaze iz
Budima. Sad nam je uzeti razbor u ruke i baratati kao to smo to inili s maem u
Bosni. Rekoh vam, Antolkoviu, u svom atoru na bosanskom tlu: Ljudevit je
krunjen jo kao dijete, nama je sad zadrati slogu i najodlunije braniti svoje
slobode. Tamo u Bosni smo maem ouvali svoju zemlju, tu emo umom, slogom i
potenjem braniti svoje pravice i slobode. Nae je bojno polje i sigurna utvrda:
Hrvatski sabor. Sad je potrebna mudrost i jednodunost vie nego ikada.
Pokolebamo li se, tad e nas uhvatiti za iju. Sazvat u sabor u Krievcima da
tamo raspravimo sve to se nagomilalo za vrijeme naeg ratovanja. Ima tuba,
prosvjeda, jauka naroda, koji je bio podlo napadnut i opljakan od budimskih
kraljevskih slubenika to su silom otimali neka podavanja i dae. Ima i tu drugih
tekih prestupa to ih je uinio Budim protiv nas. Sabor ima rei svoje i pri tom
ostati.
- A to onda, svijetli bane, ako gospoda oko kraljevskog dvora podmetnu tome
djeaku da ne potvrdi nae slobode i pravice?
- Sabor hrvatski je tu, narodna vojska i tvrave naih pravica i slobode. Sabor
moe rei i uiniti sve to hoe. Hrvatski je sabor volja naroda.
Ushieno odobravaju banu Berislaviu, prilaze mu i pruaju ruke.
- Da, svijetli bane - klikne Damir! - Hrvatski e sabor poi u svaku borbu!
Svom duom, svim srcem i svim svojim silama stoje oni uz bana. Osjeaju se
sigurni i jaki, nepobjedivi i nepredobivi.
- A to vi, gospodine Antolkoviu, sjedite tako duboko potiteni? - pita ga ban.
- Svijetli bane, vi vladate u Hrvatskoj. Vi vodite hrvatsku vojsku. Vi, bane, vrite
vlast potkralja. Ali na vrhu kraljevstva sjedi djeak oko kojeg se sakupie gladni
vuci i nadmeu se tko e vie ugrabiti. Taj e djeak potvrditi sve to god vuci
odlue prodrijeti. Otud prijeti zlo! I teko mi je da nemamo danas nigdje
saveznika...
Jo su malo vremena raspravljali, a tada krenue kuama.
 HRVOJKA
Jo je sunce bilo visoko kad su Damir i vojvoda Iloki krenuli s Antolkoviem u
Brezovicu. Jo se vojvoda ne vraa kui u Ilok. eli priekati povratak Gordane s
juga i tako primi Damirov poziv da ide u njegov dvorac.
Jo za dana stigli su u Brezovicu, uspeli se na trijem i uli u blagovaonicu. Na
pragu ih doeka krika. Damir se smijei i upozori drugove:
- ujete li te drage glasove? Otkako sam se vratio s bojita, nita tako rado ne
sluam kao ovu bunu djeju viku. To su kao ptiice koje s jutra, tek to sunce
grane, zapjevaju svoju pjesmu. Samo to moje ptiice pjevaju itav dan. Doite,
vidjet ete to jo niste vidjeli.
Otvorio je vrata spavaonice. U sredini na sagu kolijevka. U njoj prekrasno dijete
od esnaest mjeseci. Crna je gusta kosa savijena u pramove. Lice je bijelo kao
snijeg, nalik je aneliu. Velike crne oi smiju se. Sjedi tu kao neka mala
kraljevna pokrivena bjelinom i ponosno gleda tri djeaka to su poklekli kraj
kolijevke i svaaju se:
- Ti si je danas njihao itavo prijepodne, a mene nisi pustio ni blizu!
- Ja sam njezin brat, mene ide prednost, zato se gurate naprijed vas dvojica? Ne
dam je. Ona je moja sestra! - ljutito kori Damir svoja dva druga Ivana i Kremena.
Bljedoliki tamnokosi Ivan alosno se pokorava:
- Dobro, kad si ti brat, onda je ljuljaj, ali dopusti i meni barem malo!
- Dopustit u tek kad se ja umorim.
vrst, snaan djeak rumena lica, stasit i ravan, estoko prosvjeduje:
- Tako? A ja? Zato ja ne bih ljuljao malu Hrvojku? Ako si ti brat, ja sam joj kum.
Ivan i Damir stadoe se rugati:
- Ti si Hrvojkin kum? Otkud si ti njezin kum? Ti si je krstio? Jesi li ti?
Djeak se estoko brani:
- Ne velim da sam je ja krstio, ali Hrvojkina majka Gordana moja je kuma. Dakle,
i ja sam Hrvojki neto u rodu!
Ivan i Damir opet se smiju. Kremenovo se lice ari kao da ga je netko opalio
plamenom:
- Nije lijepo to se smijete. Zamolit u svog kuma, kad se vrati iz Zagreba, da mi
dopusti ljuljati Hrvojku. A onda, kad ona odraste, onda u ja voditi njezina konja,
a ne vi. Ja umijem bolje tjerati konja i drati se na sedlu nego vas dvojica.
- Ti e Hrvojki voditi konja? Ti e s njome jahati, a ne ja, njezin brat?
- A ja? Ja sam joj pobratim - upada otro Ivan. - Tako je rekla moja pomajka
Gordana. Rekla je "pobratim". Zna li ti, Kremene, to to znai?
Opet se obojica urote protiv Kremena. Poto se osjea osamljen, to se otrije
brani:
- Po - bra - tim? No, lijepa mi roda! to je to pobratim? A to je kumstvo? Zna li
to znai biti kum?
- On silom hoe da je Hrvojkin kum! - ruga se Damir.
- Jeste li uli kako ja zovem plemenitu gospou Gordanu? Kuma! I moj otac i
majka. I plemenita gospoa je nazivala moje roditelje kumovima, znai, da sam i
ja kum!
- Pravo veli, Kremene! Ti ima pravo!
Djeaci se okrenuli k vratima. Tamo stoje Damir, vojvoda i Antolkovi. Razabravi
teku bol Kremena i njegovu osamljenost, stavio se otac djevojice na njegovu
stranu, priao k njemu i pogladio ga po kosi:
- Nije lijepo da tako napadate Kremena. I on ima pravo ljuljati Hrvojku. I on e
jahati uz nju kad ona odraste, kao i ti, Damire, i ti, Ivane! To se razumije. Uz to je
Kremen u kumstvu s Hrvojkom. To ne smijete zaboraviti, djeco!
Otac klekne do kolijevke i vrue cijeliva dijete.
- Ne ljuti se, Kremene - pristupi tiho Damir drugu. - Zna, Hrvojka je ipak najprije
moja i zato u je ja najdulje ljuljati, a onda ete vas dvojica, Ivan i Kremen. Prvi
sam ja!
- Divnog li djeteta - udi se vojvoda. - Sve me je strah, razvit e se od nje
prevelika ljepota. Pogibat e za njom kao i za njezinom majkom...
- Nigdje jo nisam vidio tako divne, sjajne crne oi kao u male Hrvojke. Mnogo su
ljepe nego oi njezina oca. to e biti kad doraste do djevojke?
- Ne elim uti o tome - veli otac. - Sad je slatka, mala djevojica, mali anelak
to je ovu kuu napunio rajskim radostima.
Na vratima se pojavi kastelan.
- Gospodine Damire, s juga iz Zveara stigao je gospodin imuni s dvojicom
turopoljskih plemia. Nosi vam vijest od plemenite gospoe Gordane.
Uskliknuo je od radosti, poloio djevojicu i zovnuo dadilju to sjedi postrance i
promatra kako djeaci vre njezinu dunost. Jedva su gospoda izala, ve su tri
mala viteza uz Hrvojku i takmie se za njezinu milost.
U blagovaonici doeka Damir imunia i njegove pratioce.
- to se dogodilo na Zvearu? ekam uzalud iz dana u dan Gordanin povratak. Zar
se neto desilo?
- Ne bojte se, gospodine Damire. Plemenita je gospoa zdrava. Mi, koji smo poli
za Jelenkom na Zvear, stigli smo poslije primorskih velikaa, nato je mene
odabrao Kuevi za brzoteu.
I pria redom to mu je naloila Gordana. Damir doznaje kako je ona stigla na
postaju, nala Vilenu bolesnu, kako su se srele s Draeniem, to su sve ule i to
se sve dogodilo na onom puteljku kraj Kupe. Zaprepateno slua Damir o nesrei
to je zadesila Vilenu.
- to je s njome?
- Plemeniti gospodine, kad sam otiao, lebdjela je izmeu ivota i smrti. Stjepko
joj je povezao rane i ne znam kako je sada. Ali Brodari tvrdi da e ozdraviti.
- Ne smijete to javiti njezinu ocu. Umrijet e od brige. Idem sam dolje u Zvear -
odlui Damir.
- Nije potrebno, gospoa Gordana e ostati dolje dok se rijei sudbina Vilene: hoe
li, naime, ozdraviti, a zatim e plemenita gospoa odmah na put. Javit e vam
brzoteom koji dan dolazi.
- A Jelenko Kuevi? to je s njime? Kako se on vladao prema Vileni?
imuni po nalogu Gordane pripovijeda svu Kuevievu ispovijest koju je iskazao
mladoj eni, a gospoda zapanjeni sluaju.
- A on je zaprosio Kegleviku, i to ba onaj dan kad je odlazio u Zvear!
I to razjasni imuni Kuevievim zatitnicima. Sve ih to duboko potrese.
- Dakle, Jelenko je ljubio Vilenu i zato je zaprosio drugu da sebi sam zatvori sve
puteve do nje? - opetuje Damir imunievo prianje, a vojvoda dodaje:
- To je i postigao! Mi smo potpisali prosidbu. Ne moe je vie nikada povui.
- Osjeao sam: neto me odvraalo da potpiem - veli Antolkovi. - Ali kad je on
tako navalio, to sam mogao? Bilo mi je kao da prozirem njegovu duu kad se
pokazivao ravnodunim.
- Jo je mene one noi molio neka kaem Vileninu ocu da je da Poglediu -
pripovijeda Damir.
- Tko je jo ikada navalio na sebe toliko nevolje kao taj Jelenko !
Ljutito ustane Antolkovi i hoda gore-dolje. Bjesni na sama sebe to je popustio
Jelenku i potpisao njegov upros. Ali tu nema pomoi.
- itav je njegov ivot uniten - veli Damir. Gordana je uinila to nitko ne bi
mogao. Vratila joj ast svojom umnom zasjedom Draeniu. Sad uistinu nema
izlaza. Upros se ne moe povui da svi na sebe ne navuemo smrtno
neprijateljstvo itave obitelji Kelgevi.
Naposljetku je javio imuni:
- Zamolio me Kuevi neka putujem u Bosnu i tamo javim grofu Kegleviu da se je
morao zadrati na Zvearu dugo vremena zbog zasjede to mu je postavio
Draeni. Idem ve sutra. Ako imate to javiti grofu, spreman sam odnijeti vae
poruke.
- Samo pozdrave. No, vi rekoste: Draeni bi mogao navaliti putem? To bi znailo
da se on tamo negdje skriva? - pita Damir.
- Ako je jo uvijek tamo, u onom kraju, onda e tamo dovijeka ostati. Damire,
idem s mojim ljudima prema jugu - ponudi se vojvoda Iloki. - Zatvorit u mu sve
putove. Ako se tamo nalazi Draeni, uhvatit u ga!
- To bi bilo veliko djelo, vojvodo - veseli se Antolkovi. - Uinite to. Vaa e vas
ena teko doekati u Iloku, ali bit e i ona sretna kad dozna da ste uhvatili
najveu izdajicu to je ikad roena u ovoj zemlji.
Smjesta se sporazumjee. Antolkovi ponudi vojvodi itav niz mladih Turopoljca iz
banderija koji eaju da uhvate omraenog dumanina.
Sutradan u zoru vojvoda krene na jug u potjeru za Draeniem, dok je imuni s
pratnjom od deset momaka poao u Bosnu grofu Kegleviu.

NA BIJEGU
Kad je Luci opazio da u zasjedu pada neki drugi plemi a ne Kuevi, bila mu je
jedina misao s Draeniem to bre nestati. U tu je svrhu iskoristio vrijeme kad su
se svi Turopoljci okupili oko nepoznata mladia, pokrivena vizirom, koji je pao u
zamku. Luci i Draeni ne slute da iza sebe ostavljaju Gordanu i Vilenu, pa trae
to bre i sigurnije prolaze kroz umu.
Lutali su nekoliko dana. Neprestano je Luci tjeio oajnog gospodara da e skoro
izai iz ume, jer moraju obilaziti cestu i s one strane brdina nai dolinu kojom se
mogu uputiti prema sjeveru.
I on i pratnja napatili su se od tekog puta, od gladi i ee. esto je Draenia
uhvatila nestrpljivost.
Napokon su pronali konaite i otkrili seoce. Tu su pokupovali sve to je bilo jela,
odmorili se dva dana i dvije noi, a onda krenuli dalje.
Draeni odlui poi u Varadin gdje knez Brandenburg ima veliku i sjajnu palau
to ju je batinio od Beci Frankopanke. Tamo e lake porei svoj boravak u
Zvearu i tu ekati Gordanin povratak iz Venecije. Ni u snu ne sluti gdje je ona i
to se oko njega dogaalo u Zvearu.
Svoj dolazak u Varadin znao je lukavo udesiti. Obiao je cestu i stigao na obalu
Drave, pa se tek odande uputio u grad. Neka bi graani vidjeli: doao je ravno iz
Budima, a i pratnji je naloeno da tako govore graanima.
Ukonaio se u bogatoj palai kneza Brandenburga. Nekoliko dana nije mogao
spavati. Kleo je sve, a najvie ludog mladog Turopoljca koji je u Zvearu pao u
zamku. A onda razmilja to e raditi dalje i razlae Luciu:
- Mi emo jasno i glasno tvrditi: stigli smo iz Budima i ekamo Gordanina glasnika
koji ima javiti je li Vilena pristala da se vjena sa mnom. Istina, zvao sam Jelenka
na ma u Zvear, no onda jo nisam slutio to e mi Gordana na sastanku
ponuditi. Svatko razuman mora to vjerovati i shvatiti. Mene na Zvearu nije bilo.
Smjesta u poslati glasnika s pismom Gordani i pisati joj o svemu to sam sada
rekao. ekam je ovdje poto sam u Budimu dobio od ujaka dozvolu za vjenanje.
Imao sam poi u Zvear, kamo sam pozvao Jelenka, ali jer sam se odluio pomiriti
s Hrvatima i oeniti Vilenu, nisam odlazio u Zvear. elim se s Jelenkom
Kueviem pomiriti. Tako u toplo i dirljivo pisati da bi i bademaste oi morale
zasuziti.
Odmah pozove tajnika da mu kazuje u pero pismo Gordani. Onda pozove brzoteu
i naloi pismo odnijeti u Brezovicu i tamo doekati Gordanin povratak. Do tog e
dana on uivati u sjajnoj palai, polaziti u grad i okolicu da ga ljudi to vie vide, a
to e jo vie potvrditi njegov boravak u tom gradu.
Ipak se esto zamiljao i jednog dana ree kastelanu:
- Prije nego to se vjenam s Vilenom, moram izvriti osvetu nad Jelenkom
Kueviem. Nisam od toga odustao ni jednog asa.
- Ni ja, gospodaru, samo to nam vie nee posluiti firentinska zasjeda. Uinit
emo neto posve drugo. Sjeate se kad smo prolazili onim putem koji vodi u
Varadin i vidjeli gustu paru to se die uvis?
- Rekao si, tamo negdje ima vrele vode, to li?
- Neko su Rimljani ondje imali svoje toplice pa su jo danas obzidane kupaonice
iz rimskog doba. Voda je vrela.
- Bilo bi krasno u toj rimskoj kupelji okupati Kuevia? Gurnuo bih ga u vrelu vodu
poput zaklanog purana kad ga domaice fure da mu mogu lake iupati perje.
ekaj! Putovat u onim krajem! Namamit u ga. - Kada - to u jo odluiti.
- Svejedno, prije ili poslije vaeg vjenanja s Vilenom - ali ja u sam samcat otii
bez vas. To ne bi nitko mogao prozvati zasjedom. Nisam ja iskopao zasjedu, nego
Rimljani!
Prihvatio se te zamisli kako bi mu bre prolazilo vrijeme ekanja. I odsele nisu
razgovarali o drugom, ve jedino o svatovima s Vilenom i o odgoenoj osveti
Jelenku Kueviu.

U KEGLEVIEVU DVORCU SPREMAJU SVATOVE

U dvorcu grofa Keglevia u Bosni, navrh lijepog brda, spremaju svatove. Djevojke
i ene itave dane i noi iju svadbenu haljinu mladoj grofici Vojani. Pralje peru
rubeninu to je za nju priprema ve od dana njezina roenja. U svakoj sobi u
bogatom i prostranom dvorcu raspravljaju grof Keglevi i njegova ena o mirazu,
o svadbenim sveanostima, o uzvanicima, o slavi kojom ele proslaviti vjenanje
svoje keri. A ona ide hodnicima radosna, vesela, zavirkuje u sobu gdje spretne
djevojake ruke opremaju svilenu sveanu haljinu. Ne moe se sita nagledati
nabora, zlatnih obruba i dragog kamenja kojim je rese.
Razmilja kako e sjati u svoj svojoj ljepoti uz slavljenog divnog junaka. Njegove
su je oi u prvom asu oarale i nikad ih vie nije mogla zaboraviti. Oe crne,
obrubljene dugim trepavicama i duboko tune. Nikad nije mislila o tome da ta tuga
pripada drugoj. Nije pitala, niti se podavala mislima koje su je esto na to
podsjeale. Na prvi pogled osvojio ju je nastup Jelenka Kuevia i bila je uvjerena
- mora joj uzvratiti osjeaje.
Pred vratima odaje svojih roditelja obuzima Vojanu znatielja i lukavo, oprezno
otvara vrata, zavirkuje i oslukuje. Kod stola sjede otac i majka i vijeaju. Zna
ona o emu. I ba zato oslukuje. Otac svrne pogled na vrata i ljutito prigovori:
- Ne moe ovjek razgovarati da ona ne podmetne svoje uho! Vojana, nije lijepo
to radi.
- Ali je vrlo korisno - veli ona, veselo se nasmije i ulazi gipko i radosno, dok za
njome uti ruiasta haljina. Plava je kosa ueljana ispod mree.
- Eto, oslukivala sam, a da i nisam, sve bih znala o emu razgovarate.
S uivanjem gleda otac svoju ker, ali je istodobno strogo kori:
- Oslukivanje nije krijepost, upamti to, tvoje uho je lukavo, a lukavost nije ures
ene.
- Oh, mili oe, ako sam uistinu lukava, kako vi velite, onda hvalite sudbini jer sam
vas spasila velike nevolje!
Majka opomene kerku:
- Gle, to se ona sve usuuje rei svom ocu u lice! Vidi, to je tvoja slabost prema
njoj.
Otac uiva u svojoj keri to stoji pred njime, lijepa, svjea, vitka. Iz njezina bia
izbija vjeta prepredenost, smjelost, ali i samosvijest da je ona gospodar srca
svojeg, oeva i majina, i zato se ne da uutkati, ve odvano nastavi u svoju
obranu:
- Da vam dokaem da vam je moja lukavost pomogla spasiti ast itave nae
obitelji. Sjeate se one banove pobjede kad su vas pozvali da siite s kule jer se
moemo opet vratiti u na dvorac. Onog smo dana doli u Vranduk. Bilo je tamo
pred dvorom stotinu lijepih i odlinih plemia i velikaa. Mi smo dojahali. Svi su
skrenuli poglede prema nama. Vi ste mi tada strogo zabranili da kapetana
Kuevia ne smijem ni pogledati.
- I ti, naravno, nisi posluala.
- Ne samo da nisam posluala, nego sam ga i te kako pogledala i zaostala s naim
starim kastelanom. Vas ste dvoje otili u dvorac, a ja sam ostala vani i naredila
jednom plemiu neka mi odmah dozove gospodina Kuevia.
- Tako se ne vlada djevojka. Srami se!
- Nisam se sramila ni onda, a neu ni sada, jer sam uinila veliko djelo.
- Veliko djelo! Pozvala si mladog ovjeka neka ti ve jednom otkrije tu svoju
ljubav kojoj nije nikad bilo traga ni glasa.
- Odluila sam: ako mi sada ne iskae svoju ljubav, neu ga vie pogledati.
Predugo se skanjivao i htjedoh ga izazvati.
Majka zabrinuto gleda svoju ker:
- Mislila sam, rei e mu ono to ga mora sklonuti na priznanje...
- Dakle, to si mu rekla?
- Priapnula sam mu: otac me kani udati za Draenia.
- Uistinu si mu poloila bode na prsa!
- Kad je on tako suzdrljiv, morala sam mu pomoi. Znam, nije se smatrao meni
ravan, ja sam grofica, a on samo plemi, ja bogata, a on siromaan. Ipak mora
govoriti - rekoh ja u sebi - i tada mu otkrijem vau tajnu nakanu da me udate za
Draenia.
- A on, to je on na to?
- Sav je protrnuo.
- Vjerujem da je protrnuo kad je uo Draenievo ime, ali me zanima jesi li mu
napokon izmamila rijei ljubavi?
- Ah, nije trebalo izmamiti rijei, priznanje mu je lealo u oima, u licu, i u tome
to je protrnuo. Zar nije to vei dokaz negoli rijei ili prisega da me ljubi?
- Naravno, to vie znai nego rijei, ali ipak valjda nije utio?
- Ne, utio nije, nego rekao: "Vi se ne smijete udati za njega, gospoice Vojano,
nikako se ne smijete udati za njega." Pitala sam ga zato, a on je samo odgovorio
da moram Draenia odbiti. I kad je doao taj divni as da bi mi rekao: "Ne
smijete poi za njega jer vas ljubim" - u tome asu, eto, Damira Brezovikog.
Doao je i prekinuo na razgovor. Strano sam se ljutila na njega. Morala sam
otii jer je gospodin Kuevi htio govoriti s Damirom i pozvao ga na neki tajni
razgovor. Eto, tako mi je taj slavni brezoviki junak pokvario najljepi as, ali sam
se nadala drugoj prilici, kad u ohrabriti Kuevia i kazati mu: poi u za njega,
unato tomu to je siromaan i po rodu i imenu nije mi ravan. Otila sam
nezadovoljna u dvorac, a Kuevi je odmah otiao s gospodinom Damirom.
Grof se sjea kako su tekli dogaaji onog dana kad je doao dolje, poto ga je
pozvao Srkany, koji mu je donio ponudu da primi ast bana, jer da e se Petar
Berislavi zahvaliti. Kako je to onda bilo? Damir je doao iznenada u dvoranu i
poeo govoriti o Draeniu tako glasno, nazvao ga izdajicom i lupeom, poeo
govoriti o njegovim nedjelima. Tek onda je grof saznao kakvog su mu zeta
ponudili u Budimu.
- Vojano, veli da je Damir prekinuo va razgovor s Kueviem, zar ne?
- Jest, i mislim: sigurno su se Damir i Kuevi sporazumjeli pa je gospodin Damir
podigao rije u dvorani kad ste vi, oe, bili pozvani prisustvovati vijeu da vas bez
ikakve uvrede upozori tko je Draeni. Smjesta sam znala to je na stvari.
Gospodin Damir vam je dao na znanje nedjela tog izdajice i spasio vau ast, ali je
i mene spasio Kuevi! Dakle, to velite, oe: nije li moja lukavost spasila i vas i
mene?
- Jamano bih jo za vremena doznao nedostojnost Draenia da sam imao kad
priopiti i pitati gospodu za njega. Ali bih bio sigurno pred svima obeaen da
sam primio bansku ast, nakon to mi ju je ponudio Berislavi. Da, djevojko, to si
dobro uinila i moram priznati: to je sprijeila tvoja lukava glavica.
- Zasluila sam, oe, da me poljubite i pohvalite. I vi, majko. A nagrada?
- Nagradu e ti dati sam tvoj vjerenik.
- Kadli e ve jednom doi? Svakog dana gledam dolje, a nitko ne dolazi.
- Poznam te djevojake nestrpljivosti - tee majka i nasmijei se. - No, sad je ve
i odve dugo to ga nema.
- Bojim se, oe, da ga ipak ne bi Draeni ranio.
- Kakva ludost! Kuevia ne moe dosei ma takvog kukavice kao to je
Draeni. Samo me. udi zato ga je pozvao tako daleko, sve do Primorja?
- Uvijek sanjam kako on dolazi veseo i vedar i kako mi domahuje svojim
klobukom. Takvi vedri snovi sigurno su glasnici sretog svretka ovog dvoboja.
- Gospodin kastelan, koji pozna taj put, kae da bi se Kuevi odande ve davno
morao vratiti.
- Nema krivo, no mi ne moemo znati to ga je moglo sprijeiti. Moda su tamo
putovi loi. Nema druge, valja strpljvo ekati - veli otac.
- A on e se pouriti, u to ne dvojim ni asa - uvjerava Vojana.
Kad je djevojka izala iz sobe, grofica e muu:
- Stalno me obuzima zabrinutost. Kakav je to udak taj Kuevi! Nikad nisam
opazila da bi zaljubljeno gledao Vojanu, nikad joj nije rijeima priznao ljubav,
nikad. Kad su je njegovi prijatelji zaprosili, nijedne ljubavne poruke. I kad je
odlazio dolje na Zvear, nije poslao Vojani nijednu rije poruke koja bi znaila
ljubav.
- Vi ene traite sve u pogledima i u rijeima. Pravi junak nosi ljubav duboko u
srcu. Njegovo lice nije zrcalo srca, ve uma, snage i odvanosti, hladnog razbora.
to je ljubav dublja, to je mu pomnije sakriva.
Ne moe se Vojana nikako otresti svoje lukave navike pa je i sad ostavila vrata
pritvorena. eljela je uti njihov sud o sebi ili o mladom junaku kojega tako
nestrpljivo oekuje. Moda ipak otac nasluuje zato ga tako dugo nema? Ostala
je uz pritvorena vrata. I ona se esto pitala: zato nijednom nije u njegovim oima
zasjala svjetlost ljubavi? Koliko god je bila ushiena s Kueviem, ipak je njezina
lukava glavica pitala: zato se ne oituje pogledom kad mu ve usne ute? I sada,
sluajui oca kako govori majci, uvjerena je: Jelenko Kuevi je ljubi duboko i zato
se nije oitovao ni rijeima ni pogledima.
I pohiti na prstima niz hodnik da ne bi otac primijetio kako je opet oslukivala. A
majka dalje prigovara:
- Ipak, prije odlaska na Zvear morao je poslati barem kakvu rije.
- Zato to se nije ve vratio, poinje kolebati! Takva si bila i prema meni. Uvijek
si se kolebala ako me nije bilo dugo i ve si mislila: eto ti, moj je mu bacio oko
na drugu. Nema sumnje, neto se dogodilo zbog ega nije mogao doi, zadralo
ga. Kad doe, bit emo svi sretni i veseli.
Bilo je podne. U velikoj blagovaonici sjela obitelj. Grof na elu, zdesna grofica,
slijeva Vojana, zatim je slijedio kastelan, njegov etovoa, grofovi slubenici i svi
redom.
Trublja s kule javi da je netko stigao pred vrata dvorca. Vojana se trgne. Gotovo
da nije pohitila od stola, no sjetila se:
to ne dolikuje djevojci i samo pogleda ispod oka oca kao da mu je htjela rei: to
e biti on! Kastelan izlazi. Grofica i grof ljubopitno i napeto ekaju, kao i njihova
ki. U svojim mislima pratila je kastelana niz stube, pa kroz dvorite, sve do zida
oko dvorca, do vrata i do izvidnike kule s koje dolje javlja kastelanu straar:
- Prema dvorcu dolazi plemi s deset momaka.
Djevojci vie ne ide uslast jelo i neprestano pogledava k vratima. ekaju i otac i
majka i svi okolo. Naposljetku se vrata otvore. Kastelan stupi postrance i pokae
mladog visokog plemia to je stajao u okviru vrata. Grof, grofica i Vojana, utei
sluaju kako kastelan prikazuje doljaka:
- Plemeniti gospodin Cvjetko imuni dolazi iz Turopolja i nosi vijest o gospodinu
kapetanu Kueviu.
Vojana se zaprepasti, grof zabrine, grofica sluti zlo. No imuni se smijei, dolazi
blie, pozdravlja, duboko se klanja i i javlja:
.- Uzvieni gospodine grofe, moj drug Jelenko Kuevi naredio mi je u Zvearu
neka putujem kui i odnesem Damiru Brezovikom vijest o Gordani koja je
putovala na jug, a zatim neka obavijestim vas, gospodine grofe, da je kapetan iv
i zdrav i doskora e doi.
- Oh! - odahne grof. - Znao sam: megdan e ispasti dobro.
- Meni je Kuevi naloio da vam javim: na Zvearu je naao gospodaricu
Brezovice, gospou Gordanu, pa ga je zatraila neka je prati. Rekoe joj da su
onud putovali neki trgovci, a im su to saznali razbojnici, ostavili su svoje ume i
pribliili se cesti koja ide na sjever.
- Ah tako, gospodin je kapetan izvrio svoju dunost prema eni svog zatitnika.
To je lijepo.
- Prije nego to doe ovamo, mora Kuevi u Turopolje da tamo uredi to je
potrebno. Tamo ima majku i sestru udatu za Vojka Antolkovia, oni stanuju u
Jelenkovu dvorcu. Osim toga, odluio je sagraditi u Plesu zidani dvorac kako bi
nevjestu poveo u njoj dolini dom. Sve to mora izvriti prije nego to stigne.
- Ah, hvala vam, estiti plemiu, to ste nam donijeli tako vesele vijesti. A sad
sjednite pokraj grofice. Bit ete na gost.
- Trebao bih prije oistiti prainu sa svoje odore i obue.
- Vaa odjea i obua nee zamjeriti ako prije namirite elje gladna eluca.
Sigurno ste se umorili i ogladnjeli.
- Vie sam gladan nego umoran, uzvieni gospodine - veselo primijeti imuni - a
moj eludac privikao da bude uvijek poteno namiren.
- Iz kojeg ste vi kraja? - pita ga grof.
- Prekrasan je to kraj, sami breuljci i humci, jedan ljepi od drugoga, a po njima
dvorci. Moj je kraj Zagorje.
- A kako ste se sprijateljili s Turopoljcima?
- Upoznao sam se s njima u Zagrebu, esto dolazio u Turopolje i sprijateljio se s
Jelenkom Kueviem.
Vojanin pogled moli oca da to vie ispituje o mladom kapetanu. Njoj to nije
doputeno. imuni odgovara, obilazei da ne bi odao ni jednu rije o dogaajima
to su se zbili na Zvearu. Pripovijeda kako e Jelenko zidati svoj dvorac, kako e
sve tamo urediti da bude spremno za svatove.
- Ostat ete nekoliko dana kod nas da nam pripovijedate sve to znate o mojem
buduem zetu.
- Uzvieni gospodine, morao bih, umjesto Jelenka, preuzeti zapovjednitvo nad
straama to ih je postavio ban da paze na neprijatelja.
- Dugo e njemu trebati dok se oporavi od tekog poraza, ali zadrat emo vas
samo toliko koliko moete ostati.
Oko stola je sve veselo i zadovoljno. Pravo svadbeno raspoloenje. Grof je dao
donijeti najbolje vino, grofica je naredila kastelanu da za sveanu veeru spreme
najboljeg peenja i kolaa kako bi Kuevieva glasnika to bolje i ljepe podvorili.
Zatim grof naloi kastelanu da Kuevieva glasnika ukonai.
On se oprostio, poklonivi se i ode s kastelanom.
Smjestio ga je u vrlo prostranu i lijepo ureenu sobu u kuli. Tu se on estitio
uredio, a pri tome razmilja kako bi to prije mogao otii odavde. Mui ga svako
grofovo pitanje. Toliko ga ispituje pa se boji da ne bi zapao u protuslovlje, a
Jelenko mu je naloio neka ni o emu ne spominje.
Kad se uredio, iza obilna objeda, uhvati imunia san. Predveer ga kastelan
probudi i zovne na veeru spremljenu njemu u ast. Protro je oi, osvjeio se
hladnom vodom i onda slijedio dvorskog kastelana.
Uveo ga u veliku dvoranu. Stol sveano prostrt, svuda srebrno posue i vrevi.
Sva je soba prepuna arkog crvenila.
- Eto vidite - veli kastelan. - Sunce zapada i uvijek nas pozdravlja svojim
rumenilom na oprotaju.
- Prekrasno je to, ali u mojem Zagorju jo ljepe zapada sunce - doda naivno
mladi i zaeli se rodnog kraja.
Obitelj jo nije stigla pa se zavee u razgovor s kastelanom. Tada buno zatrubi
trublja. Kastelan se iznenadi.
- Tko bi to mogao biti? - udi se kastelan, odmah pozove slugu i dade nalog neka
mu jave tko je to stigao.
Meutim, ulaze u dvoranu grof, grofica i Vojana. Odjeveni su sveano.
imuni osjeti neku nevoljkost, gledajui to se sve ini i radi njemu u poast, a
on nosi u sebi tajnu koju im ne smije otkriti pa mora utei primiti sve te poasti.
Na vratima se pojavio kastelan s novim gostom. Grof, grofica i Vojana kao da su
preneraeni.
- Evo mladog gospodina kneza Ivana Karlovia - veli kastelan.
Visok, mlad mukarac ulazi u sobu. vrstih ramena, plemenitih crta lica, plavih
oiju i tamnoplavih kosa. Malo je zastao pred Vojanom, pogledao je dubokim
pogledom i poklonio se. Zatim digne glavu i ree:
- Sretan sam to se smijem pokloniti uzvienoj gospoi, gospodinu grofu i vama,
plemenita grofico.
Kuedomain se sabrao i ljubazno odzdravio mladome ovjeku te me prua ruku.
Nije mu odmah ponudio sjesti k stolu jer bi mu prirodno morao dodijeliti mjesto uz
Vojanu. Zato mu stavi nekoliko pitanja, ide s njime prema imuniu, prikae oba
mladia i tako posjedne Karlovia uz mladog Zagorca. Uz Vojanu uzme opet
mjesto kastelan.
Neobino ljubopitno promatra Karlovi nepoznata mu imunia. Grof je osjetio to
misli Karlovi i primijeti veselo:
- To je novi zapovjednik eta koje je ostavio Petar Berislavi na strai. Na je stari
znanac i, eto, upravo je danas stigao da nas pozdravi.
imuni opaa: grof pred Karloviem skriva da je on Kueviev glasnik. A emu
to? Tko je taj mladi knez? To pitanje opetuje u sebi i knez. Njegove plave oi
istrauju to je uzrok da su se grof i grofica i njihova ki najednom promijenili i u
svome dranju. Razgovor nije vie veseo, ve nekako prisiljen, namjeten.
Da to pokriju, stadoe nuditi jelom, nareuju neka se nosi opet svjee peenje iz
kuhinje. Svakojako nastoje raspredati razgovor koji nita ne znai.
"Zato je doao taj mladi knez?" - pita se imuni i zapaa da su grof, grofica i
Vojana vrlo dobro upueni to ga je dovelo ovamo tako iznenada. Mladi Zagorac
razabire nepriliku domaina, i, kako je duhovit, aljiv i razgovoran, veselo
pripovijeda o svome kraju, o raznim dogaajima iz Turopolja, zabavlja ih i
spaava nemila osjeaja koji je sve obuzeo dolaskom mladog kneza Karlovia.
A taj vrlo pomno slua imunia i pri tom istrauje njegovoj poglede. Stalno
straari nad Vojanom. Najposlije se uvjerio da su njezine oi ravnodune kad slua
imunievo pripovijedanje. To ga je smirilo. Na koncu htjede imuni da mladog
kneza uplete u razgovor i pita:
- Otkud dolazite, gospodine knee?
- Ravno s juga, tamo ima moj otac knez Karlovi dvorac. Otac me je poslao grofu
na vrlo vaan dogovor...
Grofu se priini kao da je preuo, a imuni se vie ne usuuje pitati, Karlovi
nastavi vrlo ivo:
- Na Zvearu sam uo upravo nevjerojatnu sablazan to je tamo poinio Draeni.
- Kako? Draeni? - pita grof. - to to? Pripovijedajte.
- Neuvena i neviena sablazan. Kad sam iz Primorja doao u Zvear, naem
tamo gospodaricu Brezovice kako njeguje ker upana Berislavia, neakinju
naega bana. I ona je gotovo nastradala ivotom.
imuni osjea: oko njega se vrti svijet. Dok grof i grofica ivo ispituju, mladi knez
pripovijeda:
- Zamislite, taj izdajnik Draeni pozvao je na ma slavnog kapetana Jelenka
Kuevia. Sigurno ste uli o njemu, grofe, stekao je veliku slavu ovdje u Bosni na
bojnom polju.
Teka zabuna uhvati zagorskog plemia, dok grof potvruje:
- Da, da, uli smo, kako ne bi. to je bilo u Zvearu?
- Draeni je pozvao Kuevia u Zvear. Gordana je bila tamo u mukoj odori,
spremna putovati, ali dan prije stigao je onamo Draeni sa svojim kastelanom
Luciem. Upravo su konaili uz sobu u kojoj je bila Gordana s Vilenom Berislavi.
Ujutro ih probudi glasnik koji javlja Draeniu da Kuevi dolazi. Stadoe se
svaati pa su Gordana i Vilena ule kako Draeni sprema Jelenku Kueviu
zasjedu.
U tom asu pogleda Karlovi u oi grofu. Nije opazio kako je Vojana problijedila.
- Saznale su ta se sprema. Vilena je smjesta skoila kroz prozor, uzela konja i
pojurila onamo putem koji je vodio do te zamke da spasi Jelenka Kuevia.
Umjesto da je kazala plemiima neka oni potrae zamku, pojurila je sama. Htjela
je dati svoj ivot za njega. I tako je pala u zamku.
Opazio je kako svi bulje u njega i sluaju s velikom panjom, pa nastavi
pripovijedati sve ivlje:
- Donijeli su na Zvear djevojku, uvjereni da je mrtva. No, Stjepko Brodari umije
dobro lijeiti i on opazi da nije prerezana ila na vratu, kako su mislili, i povezao je
i lijeio ranu. Tako je gospoa Gordana njegovala djevojku i ekala dok joj rana
zacijeli.
- A Draeni i kapetan Jelenko Kuevi? - pita grof namjerice spomenuvi prije
Draenia.
- Draeni je naravno pobjegao, bojao se stupiti nasuprot hrabrome junaku.
- A to je bilo s Kueviem? - pita grof.
- Bio je slomljen, rekoe mi njegovi drugovi. Vidio sam ga proi kraj prozora; oi
su mu bile mutne, itavo njegovo bie odavalo je ovjeka koji strahovito pati.
- Zato pati? - pita grof.
- Smrtno ljubi djevojku.
- Koju djevojku?
- Vilenu Berislavi, upanovu ker. Zajedno su odrasli, a kad se ona razvila do
djevojke, a on do mladia, bio je njezin vjerni vitez. itavo je Turopolje bilo
uvjereno: vjenat e se, dok nije taj izdajnik i lupe Draeni smutio pamet svima,
pa i Vileni. Ba je inila ludo, Kuevia odbila, a pruila ruku Draeniu. Svata su
mi priali.
- to? - pita opet grof. - To me sve zanima.
- Rekli su kako je Draeni progonio Vilenu da je prisili poi za njega. Zapravo je u
svojoj dui nosila samo Kuevia pa je htjela u samostan kad je ula da e Kuevi
oeniti drugu.
- Drugu? - pita grof mirnim glasom jer se uvjerio da Vojana slua hrabro i ne
odaje se ni jednim pogledom!
- Jest, drugu, ne znam je li iz Turopolja ili ne, no upanova je ki pobjegla putem
u Venciju. Za njome je pola gospodarica Brezovice. Htjela je sklonuti Kuevia
neka Vileni oprosti zabludu.
- to bi joj Kuevi imao oprostiti? - pita grofica.
- to ga je jednom odbila radi Draenia, pa joj on nije mogao oprostiti i zato je
otiao na bojite, srljao u pogibelji kako bi naao smrt da se oslobodi svojih boli.
Silom je htio umrijeti. A kad mu to nije polo za rukom, onda se htio vjenati s
drugom da bi zaboravio i uguio svoju prvu ljubav. I upravo Draeni, koji je htio
oeniti Vilenu, razotkrio je nehotice Kueviu da ga ona ljubi i za njega daje svoj
ivot.
- A to je na to rekao on?
- Mislei da je Vilena mrtva, on je slomljen priznao da nikad nije mogao svladati
ljubav prema Vileni s kojom je proveo itavo svoje djetinjstvo i svoju prvu
mladost. Nikad je nije prestao ljubiti i ljubit e je do smrti.
- A onu drugu e oeniti? - pita grofica.
- Kau, to je gotova stvar, ve je isproena.
- udno, knee, kako ne znate imena one koju ima vjenati?
- Svi su tamo neprestano govorili samo o njegovoj ljubavi prema Vileni
Berislavievoj, a onu drugu jedva spomenuli. Kako je rije o takvoj tragediji,
nisam ni dospio zanimati se kako se zove ona druga, a i mene je zanimala ta
velika ljubav Vilene i Kuevia koja se obnovila tako stranim dogaajem....
- Ostavili ste tamo gospodaricu Brezovice i ranjenu Vilenu?
- Zapravo sam samo prospavao no i proboravio na postaji samo veer. Gordanu
nisam ni vidio. Otac mi je naloio neka se to prije vratim. Meni je bilo do toga da
to prije stignem k vama - i pogled mu padne na Vojanu.
- A Kuevi je ostao? - pita dalje grof. - On ima ovdje preuzeti zapovjednitvo nad
etama.
- Jest, ostao je da bude na pomoi gospoi Gordani. Otpratit e svoju ranjenu
ljubav u Turopolje. Tako su mi rekli. Bit e, ve su na putu.
- Jeste li govorili s Kueviem?
- On ni s kim ne govori. Ni sa svojim najbliim drugovima. Nisam mu se htio
nametati, nije me ni opazio.
imuniu se ini da je taj mladi plemi to mu sjedi zdesne razruio itav dvorac.
Grof sjedi ukoeno, njegova ena blijeda, Vojana nepomina. Njezine su lijepe oi
napola zatvorene. Grof je pokuao da razgovor prekine i stao opet nuditi gosta
jelom, a zatim se okrenuo keri:
- Idi, pogledaj to rade djevojke, a onda se spremi spavati. Danas smo vrlo dugo
jahali pa si umorna.
To je Vojani omoguilo da ode u svoju sobu.
Stari je grof dalje ispitivao Karlovia o putu prema jugu, osobito o primorskim
velikaima. Sva su njegova pitanja posve beznaajna. Naposljetku se gospodar
digao od stola. S njim i grofica: zna kad je veera dovrena i gostima je ii na
poinak. Oprostio se najprije s Karloviem i naredio kastelanu da ga odvede na
konak. Dotle je neki obinim pitanjima zadrao imunia.
Kad su ostali sami, zagleda se grof u mladog plemia, otro spoitavajui:
- Recite, mladi gospodine, zato ste nam sve to zatajili kad sam vas ispitivao o
Jelenku Kueviu?
- Vaa grofovska milosti, bilo mi je naloeno da o tome utim.
- Jelenko Kuevi vam je tako odredio?
- Da, gospodine grofe. Napokon, to je sve prolo i nije vano, on je uprosio groficu
i vjenat e je.
- A svoje srce ostaviti drugoj?
- Vaa grofovska milosti, kako je u njegovu srcu, to ne zna nitko, a jo manje
moe to znati taj mladi knez koji je to pripovijedao. Zalaem svoju glavu: Jelenko
e biti najbolji i najvjerniji mu onoj koju je isprosio.
- Je li gospodin Kuevi poalio to je isprosio moju ker?
- Ni jednom rijeju nikad to nisam uo, a najbolji je tome dokaz to me alje da
navijestim njegov dolazak.
Malo je grof razmiljao, gledajui u svjetiljku to je sa stropa sputala svoje zrake
na stol. Onda se okrene k imuniu:
- Taj je mladi knez prije pol godine zaprosio ruku moje keri. Od onda nije bio
ovdje. Danas ga, eto, po odgovor. Mislim da Karlovi zna kako je Kuevi zaprosio
moju ker, pa je sve to izmislio?
- Ne smijem to ustvrditi. Sve je onako kako je rekao. Naravno, nitko ne moe
znati, ljubi li jo Jelenko svoju drugaricu iz djetinjstva, ali znam da ga je ona
odvie uvrijedila, a da bi joj to smio zaboraviti.
- ivot je poloila za njega, dakle, dovoljno mu je dokazala ljubav. Karlovi je
rekao jo neto vrlo vano: Kuevi je onu drugu htio uzeti kako bi zaboravio.
Jeste li i vi uli o tome?
- Rekoe mi to Kuevievi drugovi, no otkud to oni znaju? Vano je samo ono to
veli sam Jelenko, a on e skoro doi.
- ekam njegov dolazak - veli grof i oprosti se.
Poao je ravno u sobu svoje keri. Ona plae, a majka je tjei:
- Misli da tvoj otac nije ljubio nikoga prije mene? A kasnije je ljubio mene i bili
smo sretni. Karlovi je sve to izmislio jer je doao po odgovor.
- Ne vjerujem da je on to izmislio. Makar ga vie ne ljubim, ipak priznajem: on
nee lagati.
- Pravo veli, dijete moje - ree s praga sobe grof. - Karlovi je govorio istinu, to
potvruje i taj zagorski plemi. I pravo veli tvoja majka: ljubio je neko Vilenu,
razumljivo je, tko ne bi ljubio lijepu djevojku kad je svaki dan s njome? No, tu je
uvreda koja ih dijeli.
- Prospavaj to, dijete moje, pa e ti sutra biti lake. Vidjet e - veli majka - sve
to nije nita, sve to prolazi, sve se zaboravlja kao lanjski snijeg.
- Idite sada spavati, - neu vie plakati - moli Vojana. - Leite, ve je kasno.
- Rekoh, treba prespavati, a sutra e vidjeti kako su sve te suze nepotrebne.
- Knezu Karloviu moramo odgovoriti - naglasi grof.
- Odgovor je vrlo lak - upadne majka. - Mi smo Vojanu obeali Kueviu jer nije
privoljela knezu.
- S tvojom enskom glavom je sve to lako - ljuti se grof na svoju enu - ali ja sam
Karloviu Vojanu obeao ako ona pristane. A ona? Bila je odmah spremna, knez
joj se sviao, bila mu je i vrlo sklona, a ja sam to knezu rekao. Eto, sad ima,
Vojana! Tamo na kuli sam te sjetio na Ivana Karlovia!
- Znam, on mi se sviao, ali ta mogu? Kad je doao Kuevi, nestalo je Karlovia
iz mojeg srca zauvijek. Karlovi me je progonio svojom ljubavi.
- Kuevi te nije ni gledao! Naravno, zato si poludjela za njime - spoitava grof.
- Ima li koji mladi ljepe oi od njega? Koji mu je ravan stasom, snagom i
slavom? Svaka bi ostavila Karlovia i pola za Kuevia. No, sutra u sama
govoriti s Karloviem, dopustite mi to. Kad on sazna da ljubim Kuevia, otii e.
Znam to pouzdano.
- Jo nita nisam odluio. Treba prespavati. Razmislit u kako bismo mogli
Karloviu objaviti da si isproena - odlui grof.
- Da, sutra emo o svemu govoriti - prihvati Vojana, poljubi roditeljima ruku i
zaeli im laku no.
Zatvorie vrata iza sebe. Vojana stoji usred sobe, zagledana nekud u daljinu i
misli, misli dugo u no...

PUT SREE
Na Zvearu je Gordana ekala da Vilena moe putovati i raspravljala sa Stjepkom
Brodariem:
- Nikad Jelenko ne smije doznati, kako sam ga zavarala, da je Vilena mrtva.
Odmah bi razabrao da sam ga htjela baciti na koljena pred njegovim vlastitim
srcem. Samo to je moglo upokoriti tvrdoglava mladia. To sam htjela postii.
- Nema od toga koristi, on je vezan za drugu.
- Ipak e Vilena imati do konca ivota utjehu da je Kuevi ne moe skinuti iz
svojeg srca. Neka Vileni ostane ta jedina srea! Nju zadovoljava da je on ljubi.
Njoj ne treba vie. To mi je sama rekla. A sad mi kai, Stjepko, moemo li ve
krenuti na put? Ne bih htjela Vilenu ostaviti, a opet vue me enja kui, ekaju
me sin i Hrvojka, a sigurno je i moj mu davno u Brezovici i s enjom me
iekuje.
- Sasvim vam iskreno velim: lako moemo na put. Rana e brzo zacijeliti. Ma joj
je zarezao u vrat iroku ranu, ali nikako duboku. Spremit u Vilenu u nosiljku da
moe lijepo i udobno leati, sve u urediti to treba za put. Od te rane nema joj
vie nikakve pogibelji da bi se otvorila.
- Ba ti hvala, moj lijenie.
I stadoe se spremati na put. Vrijeme je bivalo sve ljepe i obeavalo ugodno
putovanje.
Za Vilenu su spremili nosiljku, privrstili je izmeu dva konja i poloili djevojku na
mekane jastuke. Bili su potrebni vrlo dobri jahai koji e s obih strana upravljati
konjima to nose ovaj putni leaj da ne bi nosiljku bacali amo-tamo.
Tu slubu preuzee Jelenko Kuevi i njegov drug Arbanasi. Uzde jednom konju
vodio je Arbanasi, a drugome Jelenko. Svi su velikai i plemii i putnici sa
Zveara izali do glavne ceste da isprate povorku to je krenula prema sjeveru.
Svi su im zaeljeli sretan put i jo dugo gledali za povorkom kojoj je na elu
Gordana. U svojoj dui je ona ve davno kod kue. Sad, kad je sve prolo, kad su
sva ta uzbuenja ve bila daleko iza nje, nita vie nema mjesta u njezinoj dui do
misli na dom, na mua, na djecu, koja je ekaju raskriljenim rukama, kucajuim
srcima.
Sunce je pratilo povorku koja nestrpljivo ide prema sjeveru. Svatko je eljan
svojeg doma i svojih.
Samo jedna dua u toj povorci ne eli nita, utapa se u onome to je oko nje i s
njome i htjela bi da taj put ne bi stigao kraju.
U nosiljci lei Vilena. Plave joj kose provirkuju kroz mreu i padaju na crvene
jastuke. Blijedo je lice spokojno, usne napola otvorene. Pogled upire u nebo,
modro kao i njezine oi. Vedro je u tim oima, mirno, spokojno. ovjek bi gotovo
rekao: srea. Uz nju vodi konja - on! Gleda mu ravno u lea, razabire mu vrat,
glavu. Svakog asa malo skrene glavu prema konjima to nose njezinu nosiljku, a
onda mu djevojka razabire lice sa strane. U toj kretnji zamjeuje njegovu brigu,
stalno na strai da joj bude udobno. Katkad se on sasvim okrene, ona gleda okom
u oko Jelenka. Oito se on plai susreta njihovih pogleda. Brzo opet okree glavu
natrag, gleda preda se dugo i dugo, a njoj je tako voljko, tako milo i drago...
Svjei zrak meu brdinama miluje joj lice, sunce s visine ogrijeva joj tijelo, a
Jelenkova prisutnost i duu i srce. Nema elja, nema enja, osjea se kao dijete
kad se je napilo mlijeka na grudima majke i njezina blizina ispunjava sve elje i
sav njegov ivot.
Ne misli Vilena to e biti sutra, ni preksutra, ni kad stignu u Turopolje. Ne misli
da e doi dan rastanka, premda zna: Jelenko je zaprosio Vojanu. ula je taj
razgovor kad je leala na Zvearu napola u nesvijesti. Ali to joj je do toga kad on
sjedi na konju tu, uz nju, a srce njegovo ostaje njoj do kraja ivota. To joj je
rekao dok je leala na onoj postelji, ranjena ekajui na smrt. Bila je uvjerena,
mora umrijeti. A sad je oko nje raj.... Sad lei tu na toj nosiljci, tako divno i
spokojno, a uz nju na sedlu sjedi on. Sjedi, dri uzde njezina konja, a svakog asa
istrauje, opominje Arbanasia koji vodi drugog konja, upuuje ga na grabe na
cesti, na uvale i savjetuje kako e zaobii zapreke da nosiljka ne bude odvie
uzdrmana. I ona eka, eli da nailaze na to vie graba kako bi ula njegove
opomene drugu. Kakva je srea sluati tu panju!
A kad uveer stiu na putnu postaju, silazi on s konja, odvee nosiljku, die je i
prenosi u kuu, tako oprezno, tako njeno i paljivo. Njezine su oi iroko
rastvorene i uperene u njega, sad je mora i on gledati, jer dri kraj nosiljke i ba
joj je okrenut licem u lice. to je to u njegovu pogledu? Kako je tuan, kako
duboko tuan, a njoj je tako vedro i dobro, njoj se smijei srea sa svih strana...
Ipak je neki smijeak zatitrao na njegovim punim rumenim usnama kad je nosiljku
poloio pred Gordanu i pitao djevojku:
- Je li vam bilo dobro, Vilena?
- Oh, vrlo dobro, vrlo dobro - opetuje ona milo.
- Nismo li vas odvie tresli? Lo je bio put.
- Ne, bio je jako dobar, nisam nita osjetila, ba nita...
On uuti i asak izgubi svoj pogled u modrilu njezinih oiju. Arbanasi brzo izie, a
Gordana se okrene k prozoru.
- I nita vas ne boli? - pita on. - Ba nita?
- Ne, nita ne osjeam, ne boli me; mislim, vie me nikad nee boljeti.
- Kad bi samo tako bilo. Uvijek su mi govorili drugovi da e vam se rana otvoriti
ako prerano otputujemo.
- Onda bi to znao asni otac Brodari. Dobro me je povezao, je li?
- Mislim, vrlo dobro. On je veoma vjet. Uutjeli su, a ona ga samo gleda kao u
snu. Gordana dolazi do prozora i primijeti:
- Brodari je rekao da je Vilenina snaga upravo udotvorna, inae ne bi mogla tako
brzo preboljeti. Nosi u svojim ilama snagu Berislavievih, zato je preboljela
ponajprije teku groznicu, a zatim ovu ranu. Bit e u ivotu dosta jaka da snosi
sve to je stigne, ne samo njezino tijelo, nego i duu.
Tog je trenutka Jelenko stao uz Vileninu glavu i njegove su se crne oi pritvorile
kao da ga je neto zaboljelo. Pogledao je Gordanu s izraajem straha i muke,
zakimao kao da je moli neka to ne spominje, neka o tome ne govori.
Vilene se to ne tie, nita se nje sada ne moe kosnuti. Ona lei, ljupko se smijei
i vedro gleda kao dijete koje ne zna za bol i nevolje ovog svijeta, ne misli na
budunost, sadanjost smatra ivotom, sudbinom i sreom. ivi u ruiastoj
magli...
Brzo se Jelenko povukao iz sobe i doao meu drugove. Odlanulo mu je, videi da
se Vilena uistinu oporavila i ve joj je dobro. Druga velika bol titi mu grudi. Tamo
je zavaljena itava peina. Osjea se kao onda kad je ostavljao Turopolje, kad mu
se inilo da ga pokapaju i gore i brdine i nema daha, ne zna hoe li izdrati tu
strahovitu teinu. Meu drugovima nastoji vedro pripovijedati, ispitivati o putu i o
svemu to zaokuplja njihovu panju.
U sobi su Cecilija i Gordana spremile Vilenu na postelju. Djevojka se najednom
uspravi. Gleda oko sebe i smijei se.
Gordana nita ne veli, promatra njezino lice, razmilja i udi se otkud njoj toliko
ivotne jakosti. Uistinu, izgleda kao da nije bolesna. Ve joj se i rumenilo javlja na
obrazima. Kakva je to elja za ivotom u toj djevojci? to ona sada misli o Jelenku
i o svojoj budunosti? Ne usuuje se nita upitati. Izgleda da je uistinu Vilena na
sve zaboravila ili ne vjeruje da Jelenko mora uzeti drugu. Zagonetka je to koju
Gordana ne moe odrijeiti. Drugog dana, kad su stigli na slijedeu postaju, sjela
je Vilena na stolicu i zamolila da je odmah ne polegnu u postelju.
- Tako je divno sjediti ovako kako sjede svi zdravi ljudi. To je postelja s koje se
ide opet u ivot. Opet u trati po svojem dvorcu, brati cvijee, plesti vijence, opet
u gledati tamo okolo Turopoljem, zar ne, plemenita gospoo?
- I ja se sama tome veselim.
- Tko zna hoe li me Jasenka htjeti vidjeti? Hoe li k meni doi? Moda i stara
gospoa? to vi mislite?
"udna li pitanja - misli Gordana. - Kako ona to zamilja" - a glasno joj odgovara:
- Naravno, doi e da vam zahvali to ste joj spasili sina, kao to ste njemu
jednom spasili majku.
- Ne mislim da mi zahvale, nego hoe li se pomiriti sa mnom?
- One su se ve davno s vama pomirile, draga Vilena, i doekat e vas raskriljenim
rukama.
Gordana je jasno razabrala da se djevojka nalazi u polusnu svoje sree. Nije
svjesna onoga to se ima dogoditi. ivi daleko od zbilje. Blizina Jelenka Kuevia
usreuje je i ne moe ni osjetiti kako se mora rastati s njime. Njegova blizina
zatravila ju je i uljuljala je srce i duu u sadanjost. Sve to je pred njome -
jednostavno ne postoji. Drukije ne moe Gordana protumaiti njezin mir, blagost,
ljupkost i sretni smijeak na usnama i u oima.
Opet su krenuli dalje. Opet lei Vilena u nosiljci, smirena i spokojna. Jelenko sve
vie iskazuje panje nosiljci u kojoj lei ona. esto silazi sa ceste i vodi ih mekom
poljanom gdje se nosiljka samo ugodno ljulja. Putuju sve polaganije. Gordana je
nestrpljiva, ali Jelenko ne poputa. Brzo jahanje konja odvie trese nosiljku, a
mladi Gordani neprestano predouje pogibelj. Stjepko uti, ne uplee se.
Razumije Jelenka. Briga je to za djevojku, briga ljubavi i neki besvjesni nagon da
to vie produlje taj put.
Jasno je, taj put je njegova jedina uspomena, sve to e mu preostati od sree.
"Kako je mila i kako spokojna! Moda i njoj godi leati tu uza me, kao to godi
meni sjediti na tome konju uz nju. Lijepo je to kao ono kad smo se uhvatili u vrtu i
kad smo se smijali i krunili je krunom na Jurjevo, ili kad sam digao zastavu na
elu turopoljskog banderija i ugledao ponos u njezinim oima. Nikad vie neu
gledati ove oi kad jednom ostavim Turopolje! Bacit u se nauzak, gledati gore u
nebo i misliti: to su njezine oi!"
Okrenuo se k njoj polako, neka ne opazi kako je trai svojim pogledom. Sklopljene
su joj oi. Kao da je zauvijek usnula. U trenutku ih otvori. Gledaju se. Htio bi
Jelenko skrenuti pogled od nje, okrenuti glavu, neto ga vrsto dri, ne moe se
otkinuti od zjenica to sjaju u tome modrilu kao zvijezde na jutarnjem nebu. to
mu kazuju zrake tih zjenica? Poput leptira pao je smijeak na rumene usne i titra,
ne osjea boli. Zar se ne plai rastanka, ne puca joj srce pri pomisli da e sve to
prestati i nikad se vie nee vratiti? Ne, ona to ne osjea. Lice joj je nasmijano
kao sunce kad se ujutro probudi. Modre su oi vedre i blistave i kao da ga miluju.
On ne uiva potpuno. Svaki as ga sjea nemile sudbine koja e sve razoriti i
raskinuti.
Opet se okrene k njoj. Doekao ga pogled pun beskrajne sree kao da ne lei na
nosiljci, ve u njegovu zagrljaju. Oh, zato je tako sretna kad on toliko pati?
Junak, ije srce je bilo tvrdo i okrutno, nakon dogaaja u Zvearu potpuno je
pobijeen od ljubavi...
Nikad nije Vilena slutila da ima asova kao to su ovi kad se on okrene k njoj i
gleda je svojim bolnim, tunim pogledom. Zato on nije tako sretan kao ona? -
pita se neprestano djevojka. Zato mu je pogled takav kao da e sada proplakati,
kad je njoj tako lijepo, tako rajski slatko, beskrajno milo?
Htjela bi da joj zadaju stotinu rana da bi mogla uvijek leati na toj nosiljci, pokraj
njega, i od asa do asa doekati njegov pogled, pun bola, koji joj otkriva da
njegovo srce ipak pripada njoj. Ona to zna, on joj je to rekao na postelji dok je
mislila da joj u zaleu stoji smrt. Vilena ivi u opojnosti. itav je svijet uz nju
prestao postojati, sve je nestalo pred njezinom duom, u njezinu srcu, u njezinim
mislima, samo je tu on to sjedi na sedlu i okree se k njoj svom svojom panjom,
svim svojim osjeajima i gleda je bolno i tuno, a svaki joj pogled javlja ljubav
njegova srca. Neki glasnik dojurio je i razbio taj divni san.
- Gospodin vojvoda Iloki s itavom pratnjom dolazi nam u susret.
Zaustavili su se. Vojvoda je dojahao do Gordane i pozdravio je. Svi se zaudili
njegovu dolasku.
- Sve nam je imuni javio, a ja krenuh da lovim Draenia. Nigdje mu traga.
- Ve sam se prestraila - veli Gordana - da je kod kue kakvo zlo.
- Sretni i blaeni, ekaju vas, Gordana.
- A Draenia neete nai. Tko zna kakvim se skrovitim putevima odvukao. Poto
on ne zna da sam bila u Zvearu, sigurno e mi poslati glasnika.
- Kako je s Vilenom?
- Tijelo ozdravljuje, a srce sanja o sadanjosti. Ne zna nita to e biti i ne misli na
to. Ona je sretna. Pustimo je jo malo u toj njezinoj srei. Dugo ionako nee
biti....
Vojvoda je priao da pozdravi Vilenu i vrsto strese ruku svome tieniku Jelenku.
I krenuli su dalje.
U blizini Dubovca susreli su Draenieva glasnika iz Varadina. Predao je pismo
Gordani. Sad je razabrala: Draeni kani zatajiti da je bio u Zvearu. Odmah
odlui da e ga pustiti u tom uvjerenju da ne bi pobjegao preko granice.
I poslala mu u Varadin glasnika, a zatim su nastavili put.
Damir je stigao Gordani u susret. Nakon godinu dana rastanka, njih se dvoje
njeno zagrlili. Jedva su mogli prozboriti rije. Ona promatra njegovo lice,
opaljeno suncem i njegovu crnu kosu to pada na brazgotinu od rane koja mu je
neko skoro dokrajila ivot. Izmijenie nekoliko pitanja. Gordana je htjela da
Vilenu preda ocu i skrenue u Turopolje.
Kad su stigli u upanov dvorac, on je plakao. Nakon svih strahota opet vidi svoje
dijete. Blijedo, mravo, jedva je sjena cvatueg pupoljka to je mirisao u njegovu
domu, ali ipak je tu.
U Vileninoj dui utrnula je svjetlost. Turobna alost zamijeni sreu koju je uivala
u nosiljci. Svreno je sve! Probudila se od sna. Doao je as koji putem nije nikada
osjetila. Jelenko Kuevi stoji pred njom miran. Opet je dobio vlast nad sobom.
- Vilena, ostajem ovdje dok svrim poslove. Doi u!
Ali te rijei nisu bile uvjerljive. Gordana je osjetila: on ne kani doi, obeava joj to
samo zato da sebe i nju ouva slabosti.
Poklonio se upanu. Ne eka da mu to kae, naprotiv, uri mu se to prije iz ove
kue. Potrao je niz stube.
U njegovu dvorcu ekaju majka, Jasenka i Vojko. Stoje pred vratima drvene
ograde. Potjerao je konja tih nekoliko koraaja i ve je bio uz njih.
- Jasenka, moja draga, mila Jasenka, kako si mi lijepa! Nisi se nita promijenila?
Samo si jo ljepa!
- Kako ne bi bila ljepa kad je mu nosi na rukama kao dijete - veli majka i zagrli
Jelenka i rasplae se od sree. Dvije godine bila je rastavljena od sina. Ulaze u
kuu. Sveano prostrt stol - kao na Boi.
- Jelenko dragi, ti ne zna to je sve bilo u krinji koju si nam poslao! - pripovijeda
Jasenka da bi razvedrila svog brata. - Doi, mora pogledati: puna posuda
zlatnika! Zna li, Jelenko, kako si bogat? Slavljen i bogat. Tko e ti biti par u
Turopolju?
Sve ona avrlja, ljubi ga, grli, stvara osnove kako e zidati dvorac, kakav e biti
vrt, to e sve ona zasaditi. Htjela bi razvedriti bratovo lice u kojemu lei alost
tamna kao no. I Vojko ga shvaa, razumije, i majka zna to titi njezina sina. Svi
nastoje govoriti o stvarima koje bi mu zasladile povratak u dom.
- Osam dana ostat u ovdje, a moda i deset - veli on. - Sve emo urediti, onda
moram opet u Bosnu.
Ne usuuje se ni spomenuti svoju vjerenicu. Sve su uli to se dogodilo na
Zvearu i nitko nema odvanosti spomenuti ono emu su se prije radovali: kako e
dovesti u kuu enu i biti sretan. Ni on ne govori o tome. Zapoeo je priati o
bojitu, o nevoljama, o Turcima, o svemu, a ipak svuda lebdi sjena Vojanina,
sjena vjerenice koju je isprosio poto je naao ljubav svog djetinjstva i prve
mladosti.
I bude no. U dvorcu upanovu rasvjetljeni prozori. Jasenka je zatvorila kapke da
Jelenko ne bi opazio svjetla u dvorcu u kojemu boravi Vilena, uspomena, ljubav,
bol i nevolja njegova ivota.

HRVOJKINI VITEZOVI
itav se brezoviki dvorac ori od kliktaja trojice djeaka. Rumeni, uzbueni, tre
gore-dolje, stubama. Izvukli su sagove, pokrivaju stepenice, prosiplju cvijee to
ga donosi Kremen u svenjevima. Ivan i Damir polau cvjetak po cvjetak po
stubama da ne bi koja stepenica bila previe, a druga premalo okiena. Sa strane
opleli su ogradu zelenilom. Tre djeaci, znoje se, zapovijedaju jedan drugome,
dovikuju, upuuju se i kliku od radosti. Sav je dvorac iskien kao na Jurjevo.
Majica e ovuda stupati u svoju lonicu.
- Moda e u blagovaonicu? Dajte i ovdje bijelog i crvenog cvijea.
- Ah, ti to ne zna - ljuti se Ivan. - Tako nije dobro, tu je sve, a tamo nita, daj,
Kremene, uri se, nosi!
On, najjai i najvri od njih, skae preko dvije stepenice, samo da zadovolji
svoje drugove.
- Daj, mome, to radi tako dugo? - vie dolje Ivan.- uri se, bit e kasno.
I sluge donose gore spletene vijence, uspinju se na klupu i rade po nalogu
djeaka.
- Hrvojka mora doekati majicu s cvijeem - veli Damir.
- Ne brini se, njoj sam ve odnio krasnu kiticu - ponosno e Kremen.
- to? Ti si Hrvojki dao cvijee? A meni nisi nita rekao? To sam ja trebao uiniti,
ja sam njezin brat.
- Vidi Kremena! - prigovara mu Ivan. - On uvijek iza naih lea nosi Hrvojki
cvijee! To ipak ne smije biti!
Kremen se stidi to je bio ukoren pa se brani:
- Valjda sam tu i ja netko! Zato joj ne bih donio cvijee kad sam za nju ubrao?
Dolje na trijemu stoje dva strana djeaka, od osam i deset godina. Odjeveni su
vrlo otmjeno. utei promatraju kako se domai djeaci spremaju za doek. Uz
njih je mukarac od oko 45 godina i tjei ih:
- Ne bojte se, skoro e doi gospodarica. Bit e vam lijepo ovdje.
- Hoe li dugo ostati kod nas? - pita Damir stranog gospodina.
- Vrlo dugo, tako je odredila majka malih kneevia.
- A zato ona nije dola?
- Ona je umrla gore u dvoru Orava. Sad nemaju ni oca ni majke.
Ivan dolazi djeacima i tjei ih:
- O, znam ja gdje je Orava. Bio sam gore, poznavao sam vau majku, bila mi je
vrlo dobra. Igrat u se s vama. Bit e vam lijepo s nama. Gospodarica Gordana je
dobra! Nemojte se alostiti.
- Poznaju oni gospodaricu Brezovice - naglasi njihov prati!ac - u velikom je
prijateljstvu bila s pokojnim roditeljima. Cesto su dolazili na Oravu, a sad, kad je
majka umrla, gospodar Brezovice postao je tutor kneeviima. Tako e oni ostati
sa mnom ovdje u dvorcu. Budite im dobri.
- Oh, kako ne bismo bili dobri sirotama bez oca i majke! - veli Kremen.
Trublja zaori nad krovovima Brezovice. Djeaci kliknuli i potrali dolje niz
stepenice, pazei da ne bi pogazili koji cvjeti.
Spustio se most. Velika povorka ulazi u dvorite. Djeaci doekae Gordanu
krikom radosti. Tre k njoj. Prvi Damir. To on smatra svojim pravom. Gordana ga
privine k sebi i njeno izljubi, zatim poljubi Ivana i Kremena. Onda je oni vode
stepenicama posutim cvijeem. A ona se smjeka, pogledava mua i ape:
- Ne smijeni pogaziti ni jedan cvjeti, to su nosile ruke nevine djece, proljee
naeg proljea...
Damir je vodi za ruku i odgovara joj sa smjekom:
- Majice, najprije morate ii Hrvojki, ona vas eka.
Otvaraju se vrata ovjenana zelenim vijencima. Gordana ulazi u blagovaonicu, a
zatim hiti u sobu svoje djece. U kolijevci, pokrivenoj svjetlomodrom svilom, sjedi
djevojica. Crni pramovi obrubili joj bijelo lice. Crne oi, velike i sjajne, upiru se u
nju, a tamo na pokrivalu od modre svile lei kitica nekog ruiastog poljskog
cvijea. Kremen pohiti k Hrvojki i utisnu u ruicu cvijee, ona ga stisne i prua
ljepotici - svojoj majci. Prepoznala ju je i nasmijeila se. Gordana klekne, obaspe
poljupcima djevojicu. Svi su se okupili oko kolijevke. Doli su i strani kneevii.
- Da, to je mala Hrvojka. Kad budete dobri, onda ete se smjeti s njome igrati i
ljuljati je, a kad prohoda, voditi je.
- Majice, zar e i oni nju ljuljati? - ljubomorno apne Damir. - To ipak ne smije
biti, oni su stranci.
- Oni su sirote, nemaju ni oca ni majke. Mora im biti dobar, i Ivan, a i Kremen.
Oni e sada biti kod nas dok odrastu.
U djeakovim bademastim oima pojavi se suut. Kao da su mu se oice ovlaile.
Jo jednom izljubi Gordana svoju djevojicu to se tako milo smijei kao da sve
razumije, a zatim ostavlja sobu da skine putnu odoru. Djeaci su ostali s
Hrvojkom. Svaki je od njih stavio ruku na rub kolijevke kao da bi htio da time
pokazati svoje pravo. Damir poziva kneevie:
- Hajde, doite, mi emo svi zajedno itati, raunati i pisati, a onda kad to bude
svreno, onda brzo k Hrvojki. Ona je malena, mi je moramo tetoiti i sluiti!
Straga sjedi dadilja, kima i smije se:
- Oh, oh, jo je u kolijevci a oko nje petorica vitezova. to e tek biti oko djevojke
kad odraste? Vojska vitezova i udvaraa?
Gleda ena kako se djeaci takmie da zabave djevojicu. Donose joj igrake i
avrljaju joj, smiju se, ljuljaju je, oito osjeaju da su njoj na zadovoljstvo.
Gordana se preodjenula i izila. Damir je doeka i pogleda u oi.
- Godinu dana nisam gledao tvoje bademaste oi! Zna li kako je to dugo za
mene?
- Ba toliko koliko i za mene oskudjevati za tvojim milim pogledom. Sad emo
ipak proivjeti nekoliko mjeseci u miru, a moda i dulje. Iskoristit nam valja te
divne asove. Osjea li to, dragi?
- Sve sam prepatio na bojnom polju lako, samo rastanak s tobom nisam snosio
odvie junaki!
Nasmijala mu se i ovila ruke oko njegova vrata. Cjelivao joj usne i lice i elo,
apui mile rijei ljubavi.
- Kako sam te teko ekao! Otkad sam kod kue, jo tee. Svaki kut u ovoj kui
govorio je samo o tebi. Nestrpljiv sam.
- Nee se ljutiti to sam htjela spasiti nesretnu djevojku?
- Naprotiv, veoma sam ponosan. Uinila se ono to nije nitko na svijetu smio
sanjati. Odmah sam znao: ti si imala namjeru Jelenka pobijediti.
- Ali prekasno. Luak se vezao, sad nema izlaza. Povui upros znai smrtnu
uvredu. Ti, vojvoda i Antolkovi, zapali biste u vjeito neprijateljstvo s tako
monim velmoom Bosne i junakom koji nam je potreban protiv neprijatelja.
Jelenko pati strahovite muke. Sam ih je skrivio! Njegova kruta, nepopustljiva
priroda sama je sebi skovala nesreu. A Vilena je sretna to zna da je on ljubi.
ivjet e od te ljubavi do kraja ivota, pola za kog mu drago!
- Govorio sam sa upanom neka bi je dao Poglediu, ali upan veli: "Sretan sam
da mi se ki vraa, mlada je kao kaplja, imat e ona dosta vremena da se uda."
- I pametno je rekao. Sad mu je ki osloboena od svih kleveta. Je li ovdje u
Turopolju ve proglaena Draenieva izjava?
- Jest, sveano smo to uinili pred crkvom, a narod je kleo izdajicu iz sve due. I
stara je Kuevika prisustvovala. Jasenka je plakala i jecala. Sve su ene plakale i
-sve slavile tebe, Gordana.
- A ti, ti si silno ponosan vidim. No, ja sam sretna to sam mogla iz tog podlaca
konano izvui istinu. Hajde, idemo u blagovaonicu pozdraviti vojvodu,
Antolkovia i sve nae goste. Sigurno nas nestrpljivo ekaju.
- Jo sam ti htio rei: kastelan iz Orave poslao mi je zajedno s malim kneeviima
od Pribine pismo to ga je pisala pokojna mati. Mene je imenovala tutorom obih
kneevia i njihovih imanja. Bogati su, za njihovo uzdravanje u naem domu
odredila je pokojnica neto previsoku svotu. Neu da meni kao skrbniku neto
ostane. Vidi, ovdje je to pismo, spremio sam ti da sve proita i vidi elje
majke. Kad djeaci odrastu, moramo ih odvesti u njihov dvorac da tamo
upravljaju svojim imanjem.
Letimino je proitala pismo i opet ga vratila Damiru.
- O svemu emo razgovarati. Smjestit emo kneevie u juni dio dvorca s
njihovim uiteljem i pobrinuti se za njih. Oni su se brinuli za naeg Ivana i nama
su iskazali mnogo dobrote. Majka im je bila Hrvatica, moramo izvriti njezinu
elju.
I nali su se u blagovaonici gdje su ve sluge prostirale stol da spremaju sveanu
veeru.
Priopili su Gordani smrt kralja Vladislava i njegovu oporuku da e Brandenburg
odgajati kralja.
Ta ju je vijest teko iznenadila. Upitno pogleda Antolkovia, svojeg mua i
vojvodu, malo uti, u onda poinje spoitavati:
- Lijepo smo to udesili. Tako dugo se raspravljalo i ekalo, dok konano nije i
umro, a sinu ostavio odgojiteljem Brandenburga. Sad nam ne treba dugo nagaati
kako e biti tome jadnom narodu gdje su Brandenburgova imanja. Progonit e
Turopoljce poput divljaka. A to e biti s Hrvatskom? ula sam za vrijeme, dok ste
bili otsutni na bojitu, kako se Ljudevit igrao s lutkama, vjeao ih i klicao: "To su
Hrvati, sve u ih povjeati!" To je i umno i tjelesno nedonoe.
Antolkovi dijeli njezino ogorenje.
- A ja putujem tako star k Maksimilijanu, pregovaram, nosim vijesti, predlaem
mu neka naeg kraljevia Ivana oeni svojom unukom. Sve to ode kao pljeva na
vjetru.
- Krivac je Maksimilijan koji igra dvolinu igru - ree Damir.
- S nama vodi razgovore, a Ugrima se ulaguje.
- Da nije Petar Berislavi iscrpio posljednju forintu svoje obitelji, da nisu svi nai
imuni Hrvati ve sasvim osiromaili u bojevima, lako bi bilo Petra Berislavia
proglasiti kraljem.
- Da nema provale Turina - klikne Lovro, - mogli bismo se svakog asa otcijepiti
od Ugarske i naeg bana okruniti krunom. A onda prionuti poslu, traiti mudre
saveznike i svoju samostalnost. Sve bi ilo svojim tokom.
Raspravljati su tako dugo u no.

PRVI PROSCI
I sutra su slavili djeaci povratak svoje majke. Nisu trebali uiti, itav su se dan
igrali s Hrvojkom. A to je velika slava.
Poslije podne opaze djeaci kako neki stranci dolaze u dvorac. Jedan je od njih
visok, vrlo vitak i guste plave brade. Brada izaziva osobitu pozornost djeaka, ak
je i mala Hrvojka zaueno zinula u stranca to je poao trijemom pokraj nje u
veliku dvoranu.
Tamo su gosta doekali Gordana, Damir, vojvoda Lovro Iloki i Davor Antolkovi.
Visoki gospodin ulazi i veselo pozdravlja starog znanca Antolkovia. Ovaj prikazuje
doljaka:
- To je poslanik i kancelar njemakog vladara Maksimilijana, velemoni gospodin
Spisshammer. Oito dolazi po nalogu svojega vladara?
- Jest, pogodili ste - veli on. - Moj vladar bi htio znati to misli va potkralj, svijetli
gospodin ban Petar Berislavi, o onome to ste vi, gospodine Antolkoviu, s njime
razgovarali u rano proljee i to misli o tome va Sabor. Moj vladar je skloniji
savezu s Hrvatima negoli s Ugrima, dok, naprotiv, njegovi vladajui knezovi vie
naginju Budimu. Oni bi htjeli vjenati carevu neakinju s Ljudevitom, a opet,
izgleda, Ljudevit e umrijeti prije nego njegov otac Vladislav. Stoga je moj vladar
ustao protiv toga braka.
Gordana se s prijateljima kriomice pogledala. Spisshammerova izjava dokazuje da
jo nije primio vijest o smrti kralja Vladislava ili se tako priinja. I oni se
sporazumjeli, nijemo, utei, da e ekati da vide to zapravo stranac hoe.
- Nitko ne moe vjerovati - veli Nijemac - da bi Ljudevit mogao zaustaviti na jugu
tursku provalu, a to znai: ona prijeti i nama.
- Ugri sjede u Budimu - veli Gordana - a mi branimo granice svoje domovine preko
kojih Turci mogu prijei u Ugarsku, Njemaku i Austriju, ako mi to dopustimo. Ve
su nam Turci mnogo nudili u zamjenu za tu uslugu. No, konano, nisu ovdje Hrvati
samo zato da brane Evropu od Turaka, a Ugri nam ionako poruuju: Bosna je
hrvatska zemlja, pa je branite sami. Mi imamo kraljevia, sina Ivana Korvina, koji
vue lozu od kralja Matijaa, pa emo za tog djeaka ve nai vani u svijetu
princezu, ker vladara, kojemu e biti stalo dobiti ovdje potenog, vjernog
prijatelja i saveznika. A mi emo u njemu nai uporite u uskrsavanju naeg
hrvatskog kraljevstva.
Mukarci su namjerice utjeli jer Gordana eli izazvati poslanika na vanu izjavu.
- Njegovo velianstvo mi je naredilo neka osobno putujem ovamo. Ugri
pripovijedaju mojem vladaru da je taj va kraljevi boleljivo, slaboumno eljade.
Razumljivo je, moram ga vidjeti ako bismo neto poduzeli.
Gordana pozove kastelana i odredi mu dovesti Ivana.
Odmah je iziao na trijem i pozvao djeaka da ga sveano obue. Damir, Kremen,
a i oba kneevia, Goran i Miran, poli su za njima i udom se ude kako to
kastelan Ivana oblai i elja.
- to hoe on s Ivanom? - pitaju Damir i Kremen. Nagaaju zato bi to mogao
zvati Ivana taj stranac s gustom bradom. Kastelan ne zna nita i vodi djeaka u
dvoranu. Ulazi lijep, stasit, vitak, tamne kose, bistra pogleda. Nijemac ga
zaueno promjeri od glave do pete, a Gordana ga ponuka neka djeaka ispituje
to god eli.
- Govori latinski kao i hrvatski - veli ona.
Maksimilijanov se poslanik posluuje tom dozvolom. Pita djeaka to ui, kako mu
prija uenje, to ga najvie zanima, a on odgovara glasno, hrabro, bistro i
sabrano. Ni asa ne treba razmiljati. Nijemac se nasmijei gospodi:
- Uistinu je bistar taj kraljevi, i zdrav i lijep. Bit e sjajan mu njemake princeze.
To Ivana trgne. Pogleda stranca mrko i porumeni do ela. Njegovo dranje
zauuje Gordanu i pita ga hrvatski da poslanik ne bi razumio:
- to je, Ivane? Zato se ljuti?
- Zato veli taj gospodin da u ja biti mu neke princeze?
- Valjda e tako i biti.
- Ne! Ja neu njemaku princezu! Ja u oeniti Hrvojku! U jednom dahu nasmijali
se svi, osim poslanika koji ne razumije. Smijeh Ivana silno uvrijedi i miice u lice
se trzaju od uzbuenja.
- No, valjda nee ovdje proplakati? - opominje ga Gordana. - To bi bila sramota
za tako odrasla djeaka.
- Pravi junak ne plae i ja neu plakati, samo mi je ao to vi mislite da se ja
alim!...
Odgovor je otkresao otro i gospoda se suzdrala od ponovnog smijeha. Gordana
mu ree:
- Dobro, Ivane, idi opet k svojim drugovima.
Njemakom je poslaniku razjasnila taj prizor na drugi nain, ne spominjujui ni
princezu ni Hrvojku.
- Poto sam se uvjerio - veli on - da je taj kraljevi duevno i tjelesno izvrstan, to,
evo, izjavljujem: moj mi je vladar naloio, ako se va ban i va sabor odlue na
savez s nama, tada bih poveo i kraljevia Ivana u Njemaku.
- Mi emo vas povesti banu ve sutra u zoru - veli Damir. - Danas je prekasno, a
vi ste sigurno umorni od puta.
- Putovao sam loim putevima, bit u vam zahvalan za odmor.
Domain pozove kastelana neka gosta odvede u najbolju sobu, isto tako ukonai i
njegovu pratnju. A oni su ostali zajedno, puni uda. Zar taj ne zna za Vladislavovu
smrt ili se s kojeg razloga tako samo priinja? Vrlo je lako mogue da je poao na
put dok je kralj Vladislav bio na ivotu, a reklo se: potpuno e ozdraviti. Nagaaju
svakojako i odlue priekati sutranji dan da vide to poslanik zapravo misli.
Gordana se uputi na trijem da pogleda djecu. Na pragu se zaustavi i oslukuje.
Oko Hrvojke podigla se svaa.
- Ti bi oenio Hrvojku? - vie Kremen na Ivana. - Ti?
- Valjda je nee ti? - prezirno e on.
- Nisi plemi, dakle, ne moe oeniti Hrvojku.
- Zar nije moj otac slobodnjak?
- to je to slobodnjak? Nita! Ti nisi plemi - razumije li? Izbij si iz glave Hrvojku!
Lice se Kremenu orumenjelo, a oi bijesno gledaju Ivana:
- Ja u osvojiti cijelu Tursku i vidjet e neu li dobiti Hrvojku!
- Oh, gle - uplete se iznenada stariji kneevi Goran - a ja? Zato ne bih mogao ja
oeniti Hrvojku? Moji su roditelji bili s gospoom Gordanom u velikom
prijateljstvu.
Na to plane Damir i vikne:
- Tko e oeniti Hrvojku, to e odluiti otac, majka i ja! Mi emo odluiti tko e biti
vrijedan Hrvojke!
Sve to slua Gordana. Isprva se smijala. Onda se zamislila - daleko u budunost.
Kakva e biti sudbina te djevojice koja ve u kolijevci ima toliko prosaca?
Pojavi se pred djeacima.
- Zato se svaate? - pita ih.
Damir pogleda Ivana i Kremena, kao da bi rekao: ako ih majci prokae, onda je
gotovo. Ali to ne ini, ve ih, naprotiv, zatiuje:
- Mi se uvijek svaamo radi Hrvojke, majice, svaki hoe da bude prvi, a svi bi
htjeli imati prednost preda mnom, ja sam brat, je li, majice, i ja gospodarim
Hrvojkom?
- Gospodare samo otac i majka i nitko drugi. Tvoja je dunost uvati je, isto tako
je to dunost Ivanu, Kremenu i vama dvojici - veli ona kneeviima.
- Kada budemo odrasli, onda je smijem ja braniti i uvati? - pita Kremen.
- I ja u je braniti! - upada otro Ivan. - Uvijek u je pratiti na jahanje, je li?
- Eto, majice, opet se guraju preda me - tui se Damir. - Kao da nisam ja prvi!
- Ako nee biti meu vama mira, odvest u Hrvojku u Zagreb.
I ve su dobri i pomireni.
Sutradan, kad je svanula zora, pojavi se iznenada brzotea iz Njemake i potrai
plemenitog Spisshammera koji je juer stigao u Brezovicu. Poto su nasamu dugo
razgovarali, doe Spisshammer u dvoranu. Odmah mu Damir javi:
- Moemo krenuti k banu. Konji su osedlani, sve je spremno.
- Vaa milosti - ispriava se Spisshammer - iznenadio me danas brzotea mojega
gospodara. On mi poruuje da zasad ne moe provesti to bi htio - neka ne
dovedem kraljevia i odmah se vratim. Njemaki kneevi nisu sloni, car ih mora
tek sazvali na ponovno vijeanje.
Razumijeli su. Antolkovi, vojvoda Iloki i Damir odmah ustanu i pristanu da se
poslanik spremi na put, no Gordima odlui da mu oita svoje mnjenje:
- Recite njegovu velianstvu - jednom smo se nali u Peuhu kad je car
Maksimilijan elio biti izabran za kralja ugarskog i hrvatskog - recite mu ovu
poruku: tek nakon vaeg odlaska on je saznao za smrt kralja Vladislava i sad se
odluio za Budim. Ali kruto e okajati to je primio savez naih dumana koji e
uvijek biti njegovi dumani. Budim je stalno mrzio Nijemce i prvom e im prilikom
udariti u lea. Vi ete se kruto kajati, a mi Hrvati ivjet emo dalje, i dalje se
boriti i pobjeivati i opet patiti. Maksimilijan e imati dvolinog saveznika koji e
ga udariti u glavu! To recite svojem vladaru.
Poklonio se i odmah napustio dvor.
Kraljevi Ivan je stao klicali od radosti, a u sebi ree, gledajui za njim:
"Ba neu oeniti princezu - ba u uzeti Hrvojku!"
Istog dana krenuli su u Brezovicu Jelenko Kuevi s prijateljima Arbanasiem i
Poglediem. Jelenko je jahao daleko naprijed pred drugovima. Drugi dan to se
nalazi u svojem domu neprestano se udaljuje od drugova. eli biti sam sa svojim
tunim mislima. Ve su bili blizu Brezovice, kad ga Pogledi dostigne i zaustavi:
- Jelenko, moram ti neto rei. uo sam sve to je ona uinila za tebe, svima je
kao na dlanu jasno koliko te ljubi. Ja sam to uvijek znao, ve onda kad si me
pozvao na obraun. Gospodin Damir mi je rekao: ti si mi poruio prije Zveara da
uprosim Vilenu.
- To i sad mislim. Vrijedan si i ljubi je...
- Gdje sam ja, dragi moj? Mrvica, praak zemaljski prema tebi za kojeg je htjela
umrijeti. Ne moe se to takvo pregorjeli. Samo sam ti elio zahvaliti to si je
namijenio meni. Prije bih se usudio, no sad, nakon to je ivot svoj htjela dati za
tebe, zna, ne moe se. U tom bih braku zamrzio tebe, a valjda bih mrzio i sav
svijet, gledajui je kako uzdie za tobom. Pojagmit e se sada za njome kad je
otkrivena Draenieva kleveta.
- Razumijem. No, sad idemo, moramo potraiti Draenia, a onda u Bosnu.
Stigli su u Brezovicu. Doekala ih je Gordana.
- Javila sam u Varadin Draeniu da sam Vilenu dovela natrag bolesnu, pa u mu
sve pisati im stignem u Brezovicu. Sad mu, eto, kanim poslati glasnika s pismom
da ga zadrim u Varadinu, a vi ete se pouriti za glasnikom i tada e ga Jelenko
pred svima pozvati na ma. Time e dobiti svoju kaznu.
I dogovaraju se o potankostima. Sve je bilo spremno, kad iz Varadina stigne
plemi to ga je poslala Gordana Draeniu jo s puta. Mladi je izvijesti:
- Vaa milosti, stigao sam k Draeniu ba onog asa kad je odlazio u Budim.
Rekao mi je: ne moe vam se ni javiti jer zbog kraljeve smrti mora odmah natrag.
- Vidio si ga da je otputovao? - pita ona nezadovoljna.
- Preda mnom je preao preko Drave. Vidio sam tamo onog bradatog lupea to je
bio na mostu kod Zveara kad smo mi s Jelenkom doli k mostu. Taj je bradati
sigurno doznao to se dogodilo na Zvearu i stranputicama krenuo za Draeniem
pa je u posljednji as odluio pobjei.
- Draeni e se javiti, sigurna sam. ekajte.
- Meni nije ekati - veli Jelenko. - Zove me dunost u Bosnu. imuni je ve davno
izruio moju poruku, ekaju me.
- Morate se pokoriti toj poruci! - mrzovoljno e Gordana.
Dok su oni u razgovoru, iz Kaptola stie glasnik i donosi vijest: banski je sud izdao
osudu kojom se Slavimir Draeni proglaava izdajnikom i zasjednikom. Njegova
je glava stavljena izvan zakona. Ne smije se pojaviti u hrvatskom kraljevstvu. Tko
god ga nae, ima ga pravo uhvatiti i predati sudu svoga grada.
- Vidi, Jelenko - primijeti Arbanasi - sud ti je oteo iz ruku dumanina.
- Draeni e prijei granicu. Ne moe biti sretan dok ja ivim. On e me potraiti,
a onda mi ga poaljite u Bosnu. Za nekoliko dana odlazim. Ali vi ne smijete
ostaviti Lukavac. Brandenburg je skrbnik mladom kralju, dakle e haraiti
Turopoljem vie nego ikad. Treba da ostanete. Samo trojica neka idu sa mnom da
stignem k vjerenici u pratnji svojih drugova. Javit u vam koji dan sam odabrao za
put.

BIJEG U RANU ZORU

Nad Turopoljem pada sumrak. Pjesma pastira pozdravlja kuice i dvorce to zovu
u svoje krilo ljude, umorne od rada i blago, sito od pae. Po koji zvuk sa svirale
zacilikla poljanom, a iz dvorita doziva eljad svoje domare. Iz starog dvorca
slavnih Kuevia vie se ne uje zvuna sretna Jasenkina pjesma, ni radosni
smijeh njezina mua. uti stari drveni dvorac kao da svi tuguju. Jasenka i majka
sjetno i plaho prolaze trijemovima, sobama i cvjetnjakom. Tuga se uvukla u
njihova srca. Najtee se osjea Jasenka, ali i najlake svladava - njezino avrljanje
romoni kuom, - veselo, ivo zapovjedajue. Davor Antolkovi stalno je boravio u
Brezovici dok je Gordana bila odsutna. Sad se opet vratio Jasenki i pomnoio broj
njezinih poslunih domara. I kad se vratio, stade govoriti sinu:
- Lopove, srea te je razmekala. Treba ti bojnog oruja u ruku i vijenac slave na
glavi. To danas trai svaka ena od mua, ljubila ga ona kako mu drago.
- Bit e i to. Samo neka nam se rodi dijete, a onda idem da mu pribavim slavno
ime.
- Dakle, ipak? Samo, hoe li biti djeak? - pita Davor.
- Ne marim bude li i djevojica, ali onda mora biti kao Jasenka.
- O emu vas dvojica raspravljate? - upadne Jasenka u sobu i gleda ih strogo.
aptati i utjeti kad doe Jasenka? to je to najednom?
Razdraganost obuzima Davora nad tobonjim strogim prigovorima, miluje
Jasenkinu tamnu kosu.
- Gospodari nad svima, a mi - sirote, podlonici, malo apemo!
- Tko me je u umskom dvorcu nazivao svojom dragom malom gospodaricom?
Niste li to bili vi? A zar mislite da u se sada dati skinuti s te asti? Nema toga. Vi
ste me postavili, a ja tu sjedim. No, idite, htjela bih s Jelenkom govoriti nasamu.
Moram mu neto rei. On e sigurno ovamo poto se vrati iz Brezovice, pa u ga
tako doekati, toboe, kao da ne znam da je doao.
Pokoravaju se i otac i sin Jasenkinoj zapovijedi, a ona je pola s one strane vrata,
izvukla neku krinju i prebire rublje. Malo iza toga ve ulazi Jelenko, zatvori vrata,
ide k stolu, sjedne, poloi glavu na dlanove i uzdie teko, preteko. Kad je
Jasenka zakaljala, spazi je.
- Brate moj dragi, otkako si se vratio, ni jednog asa nisi poklonio svojoj sestrici -
veli ona i sjedne k njemu.
Tople rijei naoe put k njegovu osamljenom srcu. I ovije joj ruku oko vrata:
- Bojim se, Jasenko, raskopati prolost...
- Raskopana je ve u Zvearu, Jelenko. I mislim: ba imam pravo na to da mi
neto kae. Svaku sam tvoju nevolju snosila s tobom. Kad su te progonili,
sumnjali u tebe, cijepali ti srce - s tobom sam patila...
- Istina je, sestrice, istina. Bojim se opet razdirati rane svojega srca.
- Mora znati, Jelenko, majka je ula kad je Draeni u Gordaninoj odaji u Lukavcu
spoitavao Vileni da tebe nosi u srcu jer mu nije dopustila vjerenikog cjelova.
Rekao je da si ti zapovijedao njezinim srcem i zato mu uskrauje svoje usne. To
mi je mnogo puta pripovijedala majka.
- Ne govori, Jasenko, odvie je to muke, neu, ne smijem misliti o tome.
- Umjesto da klie od radosti, sad se mora ukloniti toj srei! Zato si bio tako
nepromiljen? Zato si svakome govorio da gine za Vojanom i jo si je dao
isprostiti, a nisi je ljubio?
- Jasenko, zato si ti svoju ruku obeala vojvodi Hippolitu i vikala nama u obraz:
"Ljubim ga, ba ga ljubim". Zato?
- Zato da sakrijem koliko ljubim Vojka.
- Vidi, sestrice, jednaki smo. Ali sad te molim: budi joj dobra, uvijek joj govori
kad bude tuna koliko je ljubim daleko tamo u Bosni i mislim samo o njoj.
- Zato ne ode k Vileni?
- Ne smijem, bio bi grijeh razbijati njezino srce. Lijeiti ga valja, a moja prisutnost
nije lijek, ve samo nova bol. Zato uj: rekao sam prijateljima da idem za nekoliko
dana, a zapravo idem sutra u zoru, nevien i neopaen. Nikome ne reci nita. I
Vojko i majka neka ute. U ranu zoru odoh, a da se nikad vie ne vratim.
- Jelenko, brate - zaplae Jasenka i zagrli ga.
- Ne misli na me, ve samo na nju. Budi joj dobra, vie nego dobra, tjei je,
Jasenko, neka zaboravi.
- I da uzme drugoga? Zar ne? To eli?
- Jasenko, zato smo oboje tako nepopustljivi?
- Majka veli: otac je bio takav i batinili smo to od njega.
- Idi, sestro. Moram biti posve sam. Reci, neka me za veerom nita ne pitaju i ne
govore o mojem bijegu. Moram bjeati, Jasenko! To e biti srea za nju i za mene.
Otila je zaplakana i javila njegovu elju majci, Vojku i Davoru.
Mati plae, Vojko uzdie, Davor veli tronuto:
- Drugo Jelenku ne preostaje. Sam je udario glavom o zid i sad mora to snositi.
Za veerom nije nitko govorio ni o njemu ni o Vileni. Davor je stalno vodio rije o
divnoj djevojici - keri Gordane i Damira. O Hrvojki pria male ljupke zgodice
koje je vidio oko njezine kolijevke.
Najzad se Jelenko digne i pozove ih neka legnu na poinak. Zagrlio je rasplakanu
majku.
- Hou li te jo ikad vidjeti, sine?
Ne odgovara joj na pitanje, ve grli Jasenku, zatim Vojka, a Davoru poljubi ruku.
- Hvala, hvala vam za sve!
U trenutku nestane iz sobe, kao da je ieznuo. ene su ostale plaui, a Vojko i
njegov otac duboko su tronuti.
- Dakle, uistinu nema pomoi? - pita jo jednom Jasenka. - Dragi oe, recite -
okree se ona k Davoru.
- Dijete moje, samo onda bi bilo pomoi kad bi Jelenko pogazio etiri asti: svoju,
vojvodinu, Damirovu i moju. A to uiniti nee i ne moe!
- etiri ponora preskoiti ne moe! - apne ona.
Otili su na poinak.
U maloj sobi stoji Jelenko i gleda preko u upanov dvorac. Svake veeri tamo u
prvom katu gori svjetlo. I sada promatra taj prozor. I sada je svjetlo. Zna, pali ga
Vilena, osjea: ona je tamo. Svake veeri nosi svjetlost kroz no, od prozora do
prozora, uzdisaje, boli, alost, odricanje. I danas pali Jelenko svjetlo. Dugo, vrlo
dugo u no. Ve je u upanovu dvorcu svjetlo utrnulo... Oito je Vilena legla na
poinak.
"Dobro je tako - misli on u sebi. - Neka samo legne i neka spava da ne nasluti
kako me vie nikad nee vidjeti".
Ne moe se Jelenko otkinuti od prozora. Ve je ugasio svijeu, a jo uvijek gleda u
tamni Vilenin prozor, u mislima jo uvijek vidi djevojku, blijedu, svezana vrata i
ruke. Nikad vie nee vidjeti taj dvorac, nikad svijeu na prozoru, nikad
jorgovanov grm u vrtu.
Ne vidi Jelenko kako Vilenino srce strepi od neke teke slutnje i tjera joj san s
oiju.
"Jelenko mora otii u Bosnu k svojoj zarunici! Od toga strepi moje srce. Samo od
toga - raspravlja Vilena sama sa sobom. - A svi oni divni dani putovanja sa
Zveara do Turopolja. O kako je to bilo divno. Koliko sam bila sretna, nikad ni
aska nisam mislila da emo se jednom rastati." Otkad je kod kue, nije ga
vidjela. Samo kad padne no, zapali svjetlo u svojoj sobi, a on tamo u svojoj.
Tako razgovaraju bez rijei...



Prve se sjene uuljale u Jelenkov prozor. Nakon kratkotrajnog nemirnog sna hitro
skoi. Jo se hitrije odijeva. Tiho je u kui, nitko se ne budi. U dvoritu ve je
arko spremao konje i momke.
Poput tata, izlazi Jelenko u hodnik. Tu nae Jasenku i Vojka. Tihi su i blijedi. Ona
prui Jelenku vr topla vina to ga je netom skuhala. Na duak ga popije. Zatim
jo jednom zagrli sestru i Vojka. Ni rijei nisu progovorili. Pod trijemom eka
arko, ljutit i alostan. Ljuti se na gospodara i njegovu djevojku u Bosni, i bez
rijei prua mu uzde. Jelenko skoi na sedlo. Ogledao se. Odavde se ne vidi
upanov dvorac, niti odande. Sve je tiho i pusto, mrtvo.
Izjahao je tiho iz vrta.
Dugo gledaju Vojko i Jasenka za Jelenkom. Kad je nestao meu drveem, ona
krene u kuhinju i zaplae.
Kad je sunce ve bilo visoko, dotri sluga iz dvorita i navijesti Jasenki:
- Dolaze gosti, gospodarice. Ima ih mnogo. Iz Brezovice dolaze, prepoznao sam ih.
Ve su u kui svi na nogama. Davor i Vojko su tuni, a gospoa Kuevi i njezina
ki zaplakane. Izili su na trijem da vide dolaze li to uistinu iz Brezovice.
Sluga se nije prevario. itava povorka ulazi u dvorite, najprije Gordana, za njome
vojvoda Iloki i Damir, a iza njih nekoliko turopoljskih plemia. Gordana sie s
konja i pozdravi se s kuedomainima. Oni ute o Jelenku. Odluili su zatajiti
njegov bijeg. Tek to su svi predali konje momcima, primijeti Gordana:
- Vidim, snebivate se to smo tako uranili, na to nas je prisilila jedna vrlo vana
vijest: Draeni se pojavio u Lukavcu. Odmah smo tu novost doli javiti gospodinu
Jelenku.
- Ali on je - on nije kod kue - veli Jasenka.
- Na sreu, pao nam je upravo okom u oko. Krenuo je daleko na put, sudei po
svenju na njegovu sedlu. Nije se htio vratiti s nama kui. Pristao je tek onda kad
mu se Damir ponudio da e, umjesto njega, obraunati s Draeniem. Ba nije bio
vrlo ljubazan! Samo Draeniu za volju odluio se vratiti, ali je putem potraio
Arbanasia i ostale drugove koji su nam potrebni. I sad ga ekamo.
- Idemo u dvorac, tamo emo doekati Jelenka i sve dogovoriti - odlui Damir.
U blagovaonici nali su se svi zajedno: Gordana, Damir, vojvoda Iloki, Davor
Antolkovi, a s njima su Vojko, Jasenka i njena majka. ekaju Jelenka i
razgovaraju o svakidanjim stvarima.
U sobu dohite Arbanasi i Jelenko. Ovaj primijeti Damiru:
- Molim vas, recite mi gdje su vai ljudi vidjeli Draenia u Turopolju i kada?
Moramo brzo svriti s njime, ne mogu troiti vrijeme. uri mi se u Bosnu.
- Sve emo ti priopiti potanko - veli Damir. - Molim te samo naas - a onda
moe odluiti po svojoj volji.
Oko stola sjede gospoda, s njima Gordana. Sve njihove kretnje izazivaju nemir.
Jelenko stoji izmeu Jasenke i njihove majke. Mukarci se kod stola neto
dogovaraju, tada se Damir lati konate torbe, izvadi iz nje utajui omot s pet
razderanih peata. to li je to? - pita mrani Kueviev pogled, uperen u Damira,
u vojvodu Ilokoga, pa opet u Antolkovia. Tiinom prelazi suanj pergamene i
uvlai se Jelenku u kosti. Ovo pismo nosi mu Draenievu poruku? Jo je tako
drzak?
Na Jelenkovo visoko elo pada sivi oblak. Tamne mu oi strogo izazivaju gospodu
na razjanjenje. I Damir se pouri ispuniti mu elju. Njegov zvonki glas nesiguran
je, pa izaziva u Jelenku nemir. Navorao je elo, podigao crne obrve.
Bit e, Draeni je poinio neku strahotu kad se toliko dugo spremaju da mu je
priope.
- to imam uti? - vikne on grubo. - Dosta dugo ekam.
Jasenka i majka stisle se uz njega, a Damir javlja:
- Evo, ujte svi. Ovo pismo stiglo nam je sino i odluuje sudbinama.
Jasenka uzme bratovu ruku i vrsto je stisne.
"Najestitiji, najvjerniji, najpotovaniji prijatelji i brao!
Veliko veselje donijelo nam je po vama pisano pismo kojim prosite moju jedinicu
ker za slavnog junaka kapetana Jelenka Kuevia."
To nije u vezi s Draeniem - ude se svi, a Jasenka pogleda brata. Visoko mu elo
posuo znoj. Ruka mu se ovlaila i mlohavo lei u njezinoj ruci, dok Damir ita
dalje:
"Veliku ast namjenjujete mojoj obitelji i mojoj jedinici. Velika je srea i ponos biti
ena takvog junaka u borbi za dom kakav je na mladi kapetan."
Ni to se ne tie Draenia, valja ekati.
Jelenko se dri uspravno, pogled je oborio da ne gleda u sve te oi to su uperene
u njega. Jasenki se ini: sve je snage nestalo iz ove vrste muevne ruke koju ona
dri u svojoj. Sama bi zaplakala, vrisnula od boli, ali mora da se svladava. Damir
ita sve bre:
"Sva moja rodbina osjea dijelak te velike sree kojom darivate moju ker.
Gospodo asna, slavna i velemona! Zahvalnost veliku aljemo vam stoga, vjerni i
dobri prijatelji, na tolikom pouzdanju koje ste mi iskazali".
Jasenka, Jelenko i majka sputaju poglede. Zato Damir ita to pismo, a govorili
su o Draeniu? Kakva je to nerazumljiva zbrka? Damir nastavlja:
"Ovu sreu nismo mogli ni slutiti". A tad povisi Damir glas i itanje uspori - "... jer
da smo to mogli slutiti, bilo u snu, nikad se ne bismo odluili na takav prenagli in
da nau jedinicu ker, na asnu muku rije, ve prije pol godine obeamo sinu
kneza Karlovia"...
Svaka kap krvi nestala je iz lica mladog plemia. vrsto je stisnuo Jasenkinu ruku,
ukoio se, Damir jo glasnije i polaganije ita:
"... Naa je ker iskazivala veliku poast slavljeniku ne bojnom polju, kao to
djevojke u dananje doba uvijek iskazuju svakom junaku, ali njezino srce pripada
ve odavna Ivanu Karloviu. Molimo vas, vrijedni i estiti, i zaklinjemo: ne
zamjerite nam tu rije istine koju smo duni izrei u ast i slavu vaeg tienika, a
na sreu nae keri. I aljemo srdane pozdrave vama i mladom kapetanu.
Grof Keglevi."
Zaljuljao se Jelenko, siva mu magla pala na sve oko njega. Ne vidi niije lice,
samo osjea Jasenku to se vrsto privila uz njega i osjea njezine ruke savijene
oko svojega vrata. Istodobno uje on Antolkoviev glas:
- Nema Draenia, to je tako rekla Gordana jer se nisi htio inae vratiti. A sad je
priekaj!
I u asu iziu Damir s Gordanom, vojvoda Iloki, Davor Antolkovi, a za njim i
mladi plemii. Potpuno smuen stoji Jelenko uz stol na kojem lei pismo.
Drhtavom rukom posegne za pergamenom. Slova su iva, gibaju se i pleu pred
njegovim oima. Ne vidi one druge koji izlaze, bulji u pismo. Sam je u sobi sa
sestrom i majkom.
- Slobodan si, Jelenko! Slobodan! - kliu mu mati i sestra.
Slobodan? Ta mu rije ide mozgom i od nje mu udara srce i ire se grudi. U asu
pohiti Jasenka k prozoru, gleda preko u upanov dvorac. Tamo ve ulaze Damir,
Gordana i Antolkovi.
Jelenko pogleda u dvorite. Tamo stoji njegov drug imuni. Zovne ga gore.
- Ti si donio ovo pismo iz Bosne?
- Jest, juer pod no i morao sam ga predati Damiru ili vojvodi. Kad sam odlazio iz
Keglevieva dvorca, doekala me je Vojana na trijemu i rekla vrlo mirno i ozbiljno:
"Recite kapetanu: kad bih ga i ljubila, ne bih htjela poi za mua koji u srcu nosi
drugu. Vilena je za nj poloila ivot i do smrti e njegovo srce pripadati njoj. A ja
sam ve davno obeana po srcu i dui mladom Karloviu. Pozdravite kapetana i
recite da me je zadivio svojom slavom!"
Jelenko klikne od sree i uri u upanov dvorac. Dre mu srce. Tei su mu asovi
u sretnom ekanju od onih, u beznau.
Najednom opazi kako niz stube tre Arbanasi i njegovi drugovi i ravno dolaze
prema njegovu dvorcu. Utre u dvorite i na trijem i bez daha mu javljaju:
- Doi, Jelenko, zovu te! ekaju te!
Oblila ga rumen. Njega ekaju? Tamo, u onom dvorcu?
Istrao je i preletio u upanovo dvorite. Damir ga ve eka na trijemu. Bez ijedne
rijei uvede ga u sobu. Jelenko prijee prag upanove velike blagovaonice, one
iste u kojoj su se prije dvije godine slavile zaruke Vilene i Draenia. Stoji blijed,
srce mu lupa. to e biti? Dolazi upan, sijed, bijel kao ovca. Njegove su ruke
raskriljene, njegov korak upravljen k Jelenku. Mladi osjeti kako ga je uhvatio oko
ramena, a tronuti mu glas ape:
- Doi, sinko moj Jelenko, na srce svojem starom upanu. Budi mi dobar zet!
Grli ga teko iskuani starac, a suze mu padaju niz lice.
- Nikad vae oko nee zasuziti - promrmlja tiho Jelenko. - Umirite se - oe moj!
Za te ga rijei starac opet ogrli i povede k vratima. Tu apne:
- Idi k njoj! eka te!
Otvorio mu je vrata druge sobe i zatim ih opet za njime zatvorio.
Tu sjedi ona u ruiastoj haljini, sa zlatnom kosom to se sputa na bijelo elo i
gleda ga oima modrim kao nebo. eka ga ba onako kako ga je neko doekala u
ovoj sobi, u ruiastoj haljini, s plavom kovrastom kosom i modrim oima. Samo
to je sada njezina desnica zavezana i oko vrata nosi bijeli povez. A to se ini
Jelenku dragim. Ne moe se mladi otkinuti od praga. Zato se sada tu skamenio i
ne dolazi joj blizu? Moda su ga zaustavile uspomene na ruan dan kad je doao,
kao danas, da joj na rukama donese svoje srce - a ona ga je obasula crnim
uvredama?
- Znam zato ne moe prijei prostor koji nas dijeli - veli ona tiho. - Znam: u toj
najveoj radosti mojeg ivota pala je na mene tama onog jednog dana, najcrnjeg
u mojem ivotu. Tamo dolje, pod onim jorgovanom, zar ne?
Zar je on sada mislio na to? Zar sada dolazi ona uvreda kao sablast prolih dana,
zar je nije sasvim uguio u svojoj dui? Snano je guio ljubav, zar e prema toj
uvredi biti slabiji i dopustiti da iznova uskrsne? Ne, ne, ne moe ta uvreda vie
uskrsnuti.
- Vilena, ti si taj crni mrak izmeu nas osvijetlila.
- I na ivot i ljubav neka se nastave od onih davnih dana kad smo bili tako sretni,
uvijek zajedno, a ono to je bilo od dana, kad je ona neman prela ovaj prag pa
do danas, neka je sve izbrisano. Zar ne, Jelenko?
- Ne do danas, samo do one zasjede u Zvearu. Onaj as hou da imam uvijek uza
se, da ga gledam, osjeam, upijam u sebe, da bude oslon mojoj srei.
On poklekne, uzme povezanu joj desnicu i svojim ustima dotakne povez. Osjeala
je to znai taj cjelov. Poljubio je ranu koja mu je otkrila koliko ga ona ljubi.
Njezina ruka povezana zbog njega. I njezin vrat povezan radi njega. Kako je
sretan!
- Nema mi nita kazati, Jelenko?
- Mnogo, premnogo. Do smrti nee moje srce do kraja ispripovijedati priu svoje
bolne ljubavi!
Zagleda joj se u modre oi: - Kako dugo nisam gledao u ova nebesa! - veli on
tiho. - Koliko sam elio to modrilo, Vilena. Kad sam leao tamo daleko u Bosni
nauznak, neprestano sam traio modrinu koja bi bila nalik tvojim oima.
Drhtanje ga zahvatilo, gleda je dok je njezin pogled sasvim utonuo u njegove
tamne oi u kojima jo uvijek ima tuge. Ni srea je nije mogla izbrisati.
Tiho proape Jelenko, sjedei do njezinih nogu, drei povezanu Vileninu desnicu
u svojoj:
- Mnogo je bilo muke - put do ove sree bio je dalek i teak. Ali na se ivot
nastavlja od onih dana kad smo bili djeak i djevojica, kad sam te ulovio u vrtu.
Sjea li se? Kako sam samo bio ljut kad te nisam mogao nai. Vieput bih bio
plakao. I uvijek sam bio spreman plakati ako te nije bilo dugo k Jasenki, a kad
sam se douljao u tvoj vrt, esto sam se skanjivao, bi li otiao gore ili ne. Neki me
strah hvatao kao da si ti neka nedostiiva kraljevna.
- A ja sam te gledala kroz prozor i silno se radovala to si bio tako zabrinut. Bila je
moja najvea radost ako sam vidjela da se boji za mene. A poslije sam bila vrlo
zla, jest, uvijek sam gledala bilo kojeg tvojeg druga jer sam znala: sad e tvoje
crne oi gorjeti kao pravi pravcati jurjevski kresovi. Sve mi je srce drhtalo od
veselja. Jednom nisi opazio da su tvoji drugovi pojahali uz moju ogradu i cijele
noi nisam mogla usnuti. Sve mi se srce stezalo: kako njemu nije stalo ako
njegovi drugovi zure preko ograde u moj vrt?
- Pripovijedaj - nutka je on. - Nema nita ljepe na tom svijetu nego sluati kako
je to bilo onda, u onim danima, kad su se vrata na ogradama naih dvorova uvijek
otvarala. To su mala sunaca koja mi osvjetljuju puteve do tebe. Tako mi je lijepo
kad pripovijeda. Mogao bih usnuti kao dijete. Te su prie najslae pjesme na
ovom svijetu!
I nastavlja Vilena priati te pjesme to ga opajaju u njegovoj srei.



arobnu melodiju pjesama prekinuli su oni iz druge sobe. Ulaze redom. Jelenko
ustane. Vojvoda, Damir, Antolkovi i Gordana dolaze k njima i estitaju. upan je
ganut do suza. Pristupio je k Vileni i k njemu. Njoj poloio ruku na glavu, a njega
jo jednom zagrlio. Nijemo, bez rijei.
- A sad - dajte - veli Jelenko - da skoim kui svojoj majci da joj to kaem.
Pogledao je Vilenu, nasmijeila mu se i proaptala:
- Jo ne mogu k njoj, ali im uzmognem trati, bit u tamo prije tebe.
Ve joj je srea povratila djetinju milotu i ona nakrivi glavu, a u pogledu joj puno
dragosti.
Iziao je iz sobe, pojurio niz stube. Bane k majci i sestri.
- Majko draga, hoete li je ljubiti?
- Kao tebe, sinko. Moda jo malo vie. Jer je spasila tebi ivot i vid.
- I vas, majko draga. Srea je velika, prevelika. Ona jo ne moe doi, jo sjedi,
slaba je. Kako bi ona rado do vas majko.
Htio bi neto zamoliti. Tronut ogrli majku i stade joj govoriti kao neku tajnu, tiho i
poluglasno:
- Istina, po starim obiajima ona treba doi k vama, vi znate, nosi povez na vratu i
na ruci za sina vaeg... Kako bi lijepo bilo da vas moe vidjeti...
- Znamo, dijete moje, to misli. Ve sam prije rekla Jasenki: prijei u onaj prag
kao da nikad nije bilo tih dviju godina.
- Hvala, majko, hvala vam. Nikad mi niste uinili nita draeg od toga.
Jasenka i majka se preodjenu, a zatim su otile. Najednom spazi Jelenko da su
tamo s onog kraja od strane upana u ogradi razruili drvena vrata, davno
zatvorena. Kruto zatvorena kao to je bilo njegovo srce.
- Ovuda majko, ovuda, znate, kako smo svakog dana Jasenka i ja ili k Vileni, a
ona je doskakutala k nama. Opet su ova vrata otvorena - do smrti neka bude
tako!
Mukarci su doekali Tomislavu Kuevi i Jasenku s dubokim poitanjem. Gordana
je uzela njezinu ruku i poljubila je. Kuevika ulazi. vrstim korakom ide prema
Vileni, obujmi joj glavu i onda izljubi njezino lice i elo i proape:
- Keri moja, ljubit u te kao to sam te uvijek ljubila. I bit u ti do smrti
zahvalna, po tebi sam drugi put primila svojeg sina, Jelenka. Svojeg jedinca! I
njegov dragi oinji vid! Nijedna majka nije tako mazila svoju jedinicu kao to u
maziti tebe.
Jasenka prilazi k Vileni, drugarice su pogledale jedna drugoj u oi i razumjele se.
- Uvijek sam te voljela i uvijek sam bila s tobom.
I svi su sjeli dok je upanova sestra spremala doruak za proslavu zaruka
upanove keri, najljepe plavojke Turopolja s modrim oima, s najslavnijim
junakom Turopolja Jelenkom Kueviem.

TUROPOLJE SVADBUJE
Sva je Brezovica u sveanom ruhu. I sluge i sluavke, i sve to je u dvorcu
zaposleno, i sve to je ukuana, sve je sveano odjeveno. Pod krovom Brezovice
stoluje visoki gost. Ban Petar Berislavi stigao je poslije podne preko Save,
doekan mnotvom svijeta. Na elu mu gospodar Brezovice i njegovi prijatelji i
gosti. Sveana je povorka pola prema Brezovici, a gospodarica doekala bana na
stubama u dvoritu sa svojim djeacima. uli su i Damir i Kremen i Ivan iz usta
lijepe ene svu junaku historiju bana to je ujahao na ponosnom smeem konju.
Ban koji je i biskup i junak na bojnom polju! To nije djeaka dua nikako mogla
spojiti. U putnoj odori izgleda ban kao plemi, opasan maem. Samo na grudima
visi mu debeli lanac i kri. Spustili su se bez iije opomene na koljena sva trojica i
gube oi u ovjeku to sada silazi s konja. Vitak, visok, blijeda dugoljasta lica.
Pogled miran i sreen kao povrine jezera to zna svoju sudbinu u gorskoj umi.
Zamijetio je tri djeaka. Polagano ide k njima. Gordana ga slijedi.
- No, djeaci, ustanite! Ti si sigurno Damir, to vidim u bademastim oima, a ti si
Ivan, zar ne? A ovaj trei? - pita ban.
- To je moje kume Kremen, sin Vojkovia koji je spasio ivot mome Damiru,
svjetli bane - odgovara Gordana. - To je taj hrabri djeak koji me je onda branio
na obali Save. Pripovijedala sam vaoj svjetlosti o tome.
- Ba mu pripada ime Kremen. A Damir, kako je vrst, jak, iva slika svojih
roditelja. I, gledaj, Ivan je estito ojaao, izrastao je. A jesu li i tako dobri - pita
Berislavi Gordanu.
- Jest, svijetli bane, dobri su - odgovara ona glasno da djeacima priredi veselje. -
Sva su trojica dobri. Samo se esto svaaju oko Hrvojke. Svaki hoe da joj bolje
slui. Tu su ve malo sebinjaci - smjeka se tiho, pogledavi bana.
- Upravo se radujem vidjeti tu malu o kojoj se pripovijeda ve na veliko i iroko.
Stali su postrance, dok ban s Gordanom i Damirom ulazi stubama u prvi kat, a za
njima idu vojvoda Iloki, Antolkovi i svi plemii redom.
Gordana uvede bana i njegovu pratnju u sveanu dvoranu.
- Veselim se sutranjem danu - veli ban - od svega srca. Vidjet u jednom svoje
Turopolje u veselju. Do sada sam uvijek primao Turopoljce kad su se tuili na
bijedu i nevolju, na razbojstva to su ih poinili nad njima Lukavani. A kako je
sada? Ima li netko u gradu?
- Zamijetili smo nekoga u Lukavcu. Tko je, ne znamo, ali nai su spremni na svaki
otpor.
Dadilja oblai Hrvojki dugu svilenu haljinicu, redi joj kosu. Djeaci su izvan sebe.
ini im se da Hrvojku vode na neku veliku sveanost gdje e je obasuti nekom
velikom asti, slavom, to li.
Tre naokolo, ogledaju dijete, svaki bi htio da joj poravna haljinicu i svaki joj
pripovijeda i svaki je pouava.
- Mora biti mirna, Hrvojka, mora poljubiti bana u ruku, mora se vladati lijepo,
ne smije plakati ili se bojati.
A dadilja ih neprestano opominje i nastoji se osloboditi nepoeljne pomoi. Zatim
uzima dijete na ruke i poravna haljinicu to se sputa preko koljena. Sama je
uzbuena kako e drati dijete, kako e pozdravljati, kako e tamo stajati kad ue
u sobu. Sve je to uznemiruje. Djeaci idu za njom sve do vrata. ekaju tu,
zavirkuju kroz kljuanicu, oslukuju hoe li kakav glas doprijeti do njih.
Snana i jaka Turopoljka unese djevojicu u sobu. Svaije se oi okrenue k
djetetu od godinu i pol. Velike crne oi upire u njih pitajui to li je to i tko su svi ti
ljudi. Njezino je lice bijelo kao ljiljan. Crte njezine odraavaju nevienu ljepotu.
Ban promatra dijete, asak zirne u Gordanu, opet u Damira i prozbori poluglasno:
- Samo takva krijepost, takva tjelesna i duhovna ljepota mogu raati takvo edo.
Nastojte, Gordana, da vam ki bude nasljednica u svim vaim velikim i plemenitim
duhovnim osobinama.
- Svijetli bane, odvie je precjenjujete. Ja bih htjela da moja ki bude uzor ene
svoga roda, da bude vjena slika prave Hrvatice koja svojem narodu raa samo
junake potena srca i snana uma.
- Vi ste to, Gordana, i vi ste taj uzor, a vaa ki neka vas naslijedi - a moda i
natkrili!
Drugi gledaju u dijete koje se ni asa ne uzbuuje. Pogled blistavih velikih crnih
oiju krui od lica do lica.
"Meni je priroda uskratila djecu - bolno uzdie u sebi Lovro Iloki - zato mora
izginuti moj rod?" Pogled mu se zaustavi na Gordani: "Zar bi moj rod izginuo i
onda da sam mogao stei nju?"
- Sad hajde - odredi Gordana dadilji. Ona izlazi. Sva je uarena od stida i
uzbuena naoigled tako visoke gospode. Djeaci tre k njoj:
- to su rekli? to su kazali? Je li ban to rekao? No, kaite to je govorio! - i
uhvate se oko nje, pitaju, ispituju po stotinu puta.
- Je li rekao da je lijepa, da je kao anelak? - ispituju Damir, a za njime opetuju ta
pitanja Ivan i Kremen.
- Moramo brzo pozvati nae kneevie da i oni uju kako je ban pohvalio Hrvojku -
pa istre napolje traiti svoje nove drugove da im priope veliki dogaaj.
Bana su ukonaili u najljepim sobama. Kad je ostao sam, promatra pred sobom
svu veliku daljinu Turopolja, tamo gdje se prostire tamna gusta prauma, o kojoj
pripovijedaju na daleko i iroko, o divljim zvijerima to se u njoj kriju i o golemim
stablima od tisuu godina.
Na vratima netko zakuca. Ulazi vojvoda i javlja mu da je iz Budima stigao glasnik.
Gordanin slubenik, i razjanjava mu:
- Glasnik je neke vrsti uvar Damirove kue u Budimu to ju je on kupio jo onda
kad je bio na dvoru kralja Matije. Jo danas stoji ta kua i sada uvar nosi vijesti
iz Budima - od Draenia.
Ban ode s vojvodom. U blagovaonici ve ekaju Gordana, Damir i Antolkovi i
ponukaju glasnika neka govori to zna pred banom.
- Jednog dana - veli ovjek - doao je stari vratar gospodina Verbczyja k meni i
pozvao me u palau jer da me hitno zove gospodin Draeni. Doista, bilo je tako.
Draeni me zapita je li istina da sam ja uvar kue Damira Brezovikog i kad sam
to potvrdio, onda mi vrlo strogo naloi: "Otii e odmah svojoj gospodarici u
Brezovicu i javiti joj: glasnici iz Hrvatske donijeli su mi vijest iz koje sam doznao
to se dogodilo na putnoj stanici Zvear. Zato joj poruujem neka upamti: bude li
Vilena Berislavi pola za mog krvnog neprijatelja Jelenka Kuevia, platit e
skupo, kako se i ne nada. Ako tvoja gospodarica ne eli sama sebi nesreu, neka
upanovu ker odvrati da ide za Kuevia."
Zabrinuto gleda Gordana svog mua i bana.
- Svijetli bane, on je izgnan i stavljen izvan zakona.
Glasnik je, meutim, na banov upit odmah odgovorio:
- Jo mi Draeni ree: "Kai gospodarici i svima: mene se ne tie nikakva osuda
banskog suda. Ja sam neak Verbczyja koji je lan kraljevskog vijea petorice to
upravljaju u ime kraljevo. Danas je moj ujak stotinu puta vei gospodin nego to
je bio dosad. to on odredi i osudi, to je u kraljevo ime. Upravo se spremam dolje
s kraljevskim vojnicima. Trublje s Lukavca objavit e da sam ja tamo, a onda e
biti strah i trepet u itavom Turopolju, poevi od upanova dvorca, sve do kmeta,
svima u ja pokazati tko sam! Danas sam prvi pouzdanik kraljev, neka se mene
uvaju!" Kad mi sve to ree, tada sam, gospodarice, zatvorio vau kuu i putovao
u Hrvatsku da vam to javim. Strah me je za vas. On je govorio kako ste ga
prevarili i od njega izvukli izjavu da je klevetao upanovu ker, a dok je to
govorio, oi su mu strahovito sijevale kao da nije ovjek nego avo.
- Takva nam vijest dolazi danas, uoi svatova?
- Taj zlotvor je opet zamislio neku stranu osvetu. Njegova prijetnja Vileni vie me
zabrinjava nego svaki njegov pokuaj da se osveti meni - upozori Gordana. - Bila
bi prava strahota kad bi Draeni stigao u Turopolje na svatove. A tko zna nije li
ve u Lukavcu?
Gordanine rijei podsjeaju gospodu da bi takva mogunost naruila sveanost i
teko pogodila Turopolje. Odmah su poslali u Turopolje brzoteu, pozvali odande
Arbanasia i drugove, pa se dogovorili kako im valja naoruati cijeli banderij, oko
Lukavca postaviti tajne strae, a sam ban, Damir i vojvoda Iloki povest e svoje
ete na svatove. Svijet neka misli da je sve to radi slave, a zapravo neka je sve
spremno.
Tek poto je sve odreeno, iznenadi Brezovicu novi glasnik iz Budima. Ovaj donosi
vijest kako se oko kralja okupilo kraljevsko vijee, izdalo vane odredbe, potvrdilo
palatina, zastavnike, sve dravnike, samo nije potvrdilo hrvatskog bana Petra
Berislavia. Ogorenje obuze Damira, Gordanu i sve njih. Samo je ban miran.
- Ne potvruju me - veli on sa smijekom - a ne usuuju se dii protiv mene. Sa
mnom je Hrvatska i itavo kransko inozemstvo. Zna Budim: branim svoj dom, a
dok njega branim, oni mogu mirno sjediti u Budimu. Mi lijemo krv, mi dajemo
svoju imovinu, moramo to initi jer je na nesreu naa domovina prvi susjed
Ugarskoj i Austriji. Glupi ljudi koji nas ele poniziti vele da se borimo za tuina!
Nikad ne bi pao ni jedan ma, ni jedan ivot za tuina, kad ne bismo morali braniti
svoj dom koji lei tako blizu uz granicu. Ali neka bude! Borit emo se dalje dok se
oslobodimo Turina, a onda imam elju da izvrim jedini san svojeg ivota...
- Osloboditi Dalmaciju od Turina i Venecije? I uskrisiti staro hrvatsko kraljevstvo!
To je va san, bane - veli Gordana. - To je naa enja.
- Hou li to moi provesti? - uzdahne ban.
- U vaem je uzdahu nada - veli Gordana. Svi su to razabrali.



Znatieljno jesensko sunce promatra radost Turopolja to je nagrnulo iz svojih

dvoraca i kuica na veliki trg pred crkvom. Sveana ruha, sveana lica, uzbueni
glasovi, plamtee oi, znatieljni pogledi, neprestano gibanje svijeta. Stoje ljudi
du ceste i na trgu, oekuju svatove i sjeaju se velikog dana prije dvije godine
kad se pred njima, ovdje na toj ledini, odigrao prizor to e u predaji prelaziti od
koljena na koljeno. Sjeaju se strahovitog Crvenog oklopnika, straha i trepeta
Turopolja.
Dojurio je na elu Lukavana. Sve su due plamtjele gnjevom, sva su usta
aptala: "To je Jelenko Kuevi, izdajica kleta, to je pomahnitao od prezrene
ljubavi za plavuastom keri upana Berislavia." Onda se pojavio neki Sivi
oklopnik. I nastala je borba. Zahvatili su jedan drugoga zubima i noktima u
stranom i nepopustljivom hrvanju. Jo danas ljudi uju kako pucaju kosti kad je
Sivi oklopnik povalio na lea Crvenog, skinuo mu s obraza vizir, podigao mu silom
glavu. A sve to je tamo zaprepateno, skamenjeno, ukoeno - ugleda lice od svih
slavljenog - Slavimira Draenia!
Dok svjetina eka, mora pogledati na ledinu koja im jednu za drugom obnavlja
stare slike.
I digao se Sivi oklopnik s lea oborena oklopnika - digao vizir i pokazao svjetini
svoje lice. Bijae Jelenko Kuevi! Blijed, drhtav. Kriknuo je divljom radou,
objavljujui svijetu, brai svojoj nevjernoj: "Evo, otkrio sam Crvenog oklopnika,
izdajicu to je prolijevao turopoljsku krv, plijenio vae blago i vau imovinu". To je
uinio on, prvi junak Turopolja, ista obraza i potena srca, junak u obrani od
Budima, Lukavca i Turina.
Sada, eto, dolazi, tamo iza onog zavoja, na elu banderija i nosi modru zastavu
Turopolja. Die je uvis kao da bi htio da njome dosegne nebeski svod... Iza njega
slijede konjanici, svi u sveanim modrim odorama sa arolikim gajtanima, s
modrim kapama na glavi, obrubljenim sivim krznom. Njihove odore, njihovi
klobuci, njihova sedla i konji, sve je okieno vijencima i cvijeem i modrim
vrpcama. Dolaze jahai jedan iza drugog, sve sami plemii s dvorova i iz seljakih
kua. Kliu u svojoj radosti, domahuju ljudstvu naokolo a svjetina odmahuje i kao
da bi se svi zajedno htjeli zagrliti. Jelenko Kuevi najslavniji zastavnik
turopoljskog banderija, ide prvi. Svjee mu lice, uarene su mu oi, nasmijeene
usne. Kliu mu ljudi, dok on visoko die zastavu Turopolja.
Povorka se nastavlja, velika, gotovo nepregledna. Turopoljski banderij, plemii iz
svih krajeva, drugovi Jelenkovi, njegovi zatitnici, velmoe i plemii, sve to
Jelenko zna.
Vojvoda Iloki dolazi izmeu Davora Antolkovia i Damira. Pognuti upan kao da
se izravnao, samo bijela kosa odaje pretrpljene nevolje. Suci svih turopoljskih
suija, svi na konjima to su iskieni, ovjenani. Gospodarica Brezovice sjedi
ponosno na svom vrancu. Uz nju je sin, s druge strane kraljevi Ivan, a iza nje
Kremen na konju koji mu je ona darovala. Zatim njegov otac i itava druina
grada Brezovice. Okruena mladim djeveruama, sva u vjenanom sjaju, sjedi na
bijelcu ljepota plavua. Haljina od bijele svile s modrim ukrasima privinula se
njezinu njenom tijelu. Lice je rumeno i oi blistave, iste i sjajne. Na glavi parte
od cvijea i dragulja. Sa strane se sputa velo, bijelo kao snijeg i posuto blistavim
kamenjem. Za njima dolaze stare gospoe i ene, sva rodbina i uzvanice, pa opet
itav niz plemia Turopolja, momaka, opinskih pandura, staraca na konjima,
prisenici, sve to je na opini imalo koju rije. Onda polaganim korakom koraaju
konji u bojnoj ormi. Idu banovi vojnici, banovi oklopnici i banovi tjelesni uvari.
Njegove voe s bojnog polja.
Prolazi povorka, smjeta se pred crkvom. Ljudi kliu uzvitlani jednim jedinim
dahom due, jednim jedinim dahom osjeaja, dahom pripadnosti jednih drugima.
Svi zajedno pripadaju najljepoj djevojci i najhrabrijem junaku svog kraja.
U crkvi su poklekli njih dvoje: Vilena i Jelenko. Ban - biskup blagoslivlje njihovu
sreu.
Sveani se obred svrava. Ban dijeli mladencima svoj blagoslov i govori im toplim
zvonkim glasom. Ban, vojskovoa hrvatske vojske, on, koji vlada, upravlja
kraljevstvom Hrvata, objavljuje sad Turopoljcima junaka djela njihova sina,
velika djela u obranu domovine, djela koja su poduprla hrvatsku vojsku i pomogla
joj svladati neprijatelja. Krutog i strahovitog neprijatelja od kojeg e sada imati
neko vrijeme mira, a to je zasluga njihova sina, sina slavnoga kraja, hrabrog i
postojanog naroda, plemenite opine Turopolja. Svatko je sada u toj crkvi i tamo
izvan nje, dokle jo dopire banov glas, dionik te slave kojom je ban ovjenao
nepravedno progonjenog, osumnjienog Jelenka Kuevia. On je sam svojom
snagom, silom svoje volje i velikog potenja uzeo sebi zadovoljtinu, pokazao
svojoj brai tko je i to je. Vilenino srce rastapa se u srei i blaenstvu. Tako je
ponosna da se ne bi mijenjala ni s jednom kraljicom ovoga svijeta.
Svrena je sveanost. Mladenci se diu, sa svih strana razdvaja se svjetina. Oni
prolaze rukom o ruku kroz crkvu na trg gdje im narod klie svoje elje.
I uspinju se na konje. Na elu banderija ide Pogledi, dok Vilena i Jelenko kreu
zajedno u upanov dvorac. Sve ide za njima, sve ih eli jo jednom vidjeti. Svatovi
su stigli u dvorac, ovjenani i okieni.
Po Turopolju padoe arke baklje, krijesovi planue na sve krajeve. Kresovi radosti
kojima slave samo najvee blagdane. Na sve strane, po golim oranicama, po
putevima uz dvorce i kuice, svuda plamte kresovi i pozdravljaju najljepu
djevojku i najslavnijeg junaka Turopolja.
Njih dvoje odlaze sami u Kueviev dvorac.
Odlaze kroz vrt. Jelenko vodi Vilenu za ruku prema onim vratima kojima su dolazili
jedno drugome u djetinjstvu. Sjeaju se dana kad su ovuda trali kao da je vrt
jedan. Danas je ba tim vratima vodi u svoj dom gdje ima ostati zauvijek u
njegovu naruju.
Ve su poli stazama sve do stuba. Uspinju se stepenicama. On otvara pred njome
vrata lijevog krila dvora to je majka odredila njima za boravak. arko je pohitao
naprijed, zapalio svjetlo na stolu to je posut cvijeem. Bez rijei ulazi Vilena. U
polusvjetlu razabire vijence od hrastova lia to su ih plele Jasenkine ruke da
okite stan ljubljenoj nevjesti svojega brata.
Stali su jedno do drugoga. Jelenko joj gleda u modre oi. Tronut je. Njegove
junake ruke obuhvatile je oko struka. Njegov pogled sputa se k njezinim usnama
i proape tiho:
- Usne - ove tvoje usne, Vilena...
- iste su - ekale su - samo tebe...
- Ja ih sretan uzimam!
Osjetila je arki cjelov to pali netaknute joj rumene djevojake usne. Osjea,
kako mu burno kuca srce, ono to je bilo tako bolno povrijeeno, teko ispaeno, a
sada je bogato nagraeno...



U upanovu dvorcu vojvoda, Damir, Antolkovi i Gordana povukoe se s

Arbanasiem i Poglediem u samotnu sobicu. Mladi junaci priopuju im da oko
Lukavca nisu opazili nikakvo gibanje.
- Ne plaite nikoga ovime to smo vam otkrili. Zadrite to za sebe. Zapravo bi
cijelo Turopolje ivjelo vjeito u bojazni i u sumnjama da negdje iz daleka dolazi
neka opasnost koja se opet ulja Turopoljem i obilazi dvorac sree ovo dvoje naih
mladih vjenanika. Ali, budite na oprezu - jer dok ta neman gospodari u Budimu,
dotle njegova zloa nee mirovati.
 DRAENI NE ZABORAVLJA
- ivotinjo vraja, uje li? to bleji u mene?
- Lujko-o-! Ovako ne moe govoriti k-kralj...
- Ujae, brandenburka lupeino, kako bi psovao kralj? Reci mi, edna mjeino!
- K-k-kraljevski treba psovati! Razumije? To u te nauiti - ja tvoj od-od-
odgojitelj. Pij, Lujko, pij! Danas ima svega u obilju.
I Brandenburg posie za velikim vrem, pa nalijeva vina svojem kraljevskom
tieniku.
- Previe je to, previe, knee za mladca u petnaestoj godini! Jeste li uli? -
opominje Verbczy, a Brandenburg se ljuti:
- Pusti, Lujko, ovog vola Verbczyja! Trbuh mu je zdenac!
- Hi-hi-hi! Dunav, Dunav ima u trbuhu - smije se kraljevski mladac da mu sve
suze frcaju na oi.
- Lujko, kralj ne hihoe, on ho-ho-hoe.
- Toj maskeradi nisam vjet, treba, ujae, da mi istom pokae, odgojitelju,
uitelju moj! Nisam ti rekao: daj mi etiri vola, etiri teleta, etiri konja, ha, gdje
su?
- Lujko, kralju, velianstvo - daleko je Tu-Tu-Turopolje.
- Tamo gdje su Hrvati ima valjda jo neto to nisu odnijeli Turci Berislaviu banu?
Vjeat u ih sve!
Draeni stoji uspravan iza kralja. Gusti smei brci porasli su gusto i sputaju se
niz bijelu put. Ljudevit vie:
- Hrvojku! Nju mi daj! Obeao si mi, Draeniu. Gdje je? Svaku no je ekam.
uje li, Draeniu, peharnie moj?
Mlaahni kralj najednom ostavlja stol i ide dvoranom. Svi gledaju za njim. Nije
porastao, jo uvijek je jednako malen, jednako nezgrapan, samo mu je brada
duga, mnogo dulja i kosa kutravija i sijeda. Ljulja mu se mravo tijelo u hodu.
Onda otvori jedna vrata i nestaje iza njih. Gospoda napunie vreve. Iza onih
vrata kroz koja je nestao Ljudevit ori se enski vrisak i smijeh.
- Jeste li ga vidjeli? - veli Brandenburg s ponosom. - Opet ganja djevojice. To je
vraki djeak.
- Neu se mijeati u vae stvari, knee - veli Verbczy - samo se bojim:
etrnaestogodinji mladac i tolika jagma za djevojkama. Ne znam hoe li mu to
koristiti zdravlju.
Brandenburg mahne obim rukama i udari po stolu:
- A to vi mislite da sam ja tek ua od odgojitelja? Ja znanstveno odgajam
svojega kralja, jest, nauenjaki. Oni koji imaju znanost u malom prstu vele: kralj
Ljudevit je preskoio u svojem razvitku djetinjstvo i mladost, momaku mladost,
on je ve zreo mu, jest, moja gospodo. U ovo est godina nakon smrti kralja
Vladislava porasli su mu brci i brada. Lice mu je kao u 38-godinjeg mukarca -
dakle, i sva su njegova svojstva uporedo s tim mukim razvojem mukaraka. On
je preskoio djeatvo i odmah preao u mukarca! A da ne ganja budimske
djevojice, valja ga to prije oeniti.
- Slabo e to koristiti - nasmije se sada markgrof Danijel u pogleda svog prijatelja
kneza. - Uz princezu koju ste mu namijenili za enu, on e ba tako kao i dosele,
trati za svakom suknjom. Na jueranjem turniru samo je gutao ene budimskih
velikaa. Projahao je na konju pokraj svake ljepotice i malo odvie napadno
izjavljivao svoje burne osjeaje.
- To je razumljivo, rekao mi je pravi filozof i nauenjak, u njega se pretjerano
razvila elja za uivanjem. to mu tko moe? Brada mu see do grudi i kralj je.
Valjda je sve to zato to je bio nedonoe od sedam mjeseci.
Tamo iza vrata nastaje divlja trka, smijeh, vrisak i opet smijeh. Onda se na
vratima dvorane pojavi deputacija plemia. Verbczy saslua njihove elje:
- Sabor trai kralja. Htjeli bi da velianstvo doe pred sabor.
Iz druge sobe enski krikovi i kraljevo hihotanje. Vrata se rastvore: Ljudevit izlazi
s tri djevojke.
Plemii stoje zaprepateni. Opetuju svoju molbu. Ljudevit izbulji u njih oi, spusti
donju usnu, a zatim pita raskalaeno:
- Imate li u saboru lijepih djevojica? Ali samo odabranih, onda u doi!
Plemii se poklone i bez rijei izlaze. Ljudevit saspe za njima pregrt prostih rijei i
beskrajno se smije.
- Ti ba uiva, Lujko, i pravo je tako! - veli Brandenburg. - Smijeh je tvoj
svakidanji kruh. ovjek se mora svemu smijati, svemu narugati - onda je sretan.
Samo nita ozbiljno. Kralju je to pravo zakonom podijeljeno! Jest, ustavno je
pravo kralja smijati se i ljenariti.
- Kome to nije pravo, toga u baciti u tamnicu ili ga podii na vjeala. I tebe, ujo,
ako mi nee poslati ljepe djevojice. Ove me ba nimalo ne zabavljaju. Htio bih
takve koje mi se otimlju, a ne ove to se vesele da ih kralj poauje. to je,
Draeniu? Hoe li se Hrvojka otimati?
- Tko? - zapita iznenaeno Verbczy. - Hrvojka? Tko je to?
- Hrvojka, divna djevojica - nije takve rodilo sedam kraljevstva. Crne su joj oi
kao u avla. A kosa? Kao crni plat - a lice? Krv i mlijeko. A tijelo? No, Draeniu,
uti? Ti bolje zna kako izgleda Hrvojka. Govori!
- Ima neku tajnu djevojicu za njegovo velianstvo o kojoj nitko nita ne zna? -
pita Verbczy. - Vae velianstvo i va peharnik imade pred mnom tajna? Tko je
ta Hrvojka?
- Divna djevojica - veli Ljudevit. - Svakog mi dana Draeni pripovijeda, a ja je
vidim i ekam. To je avao od djevojice. Draeni e mi je vrlo skoro dovesti.
iroke mu se usne jo vie rairile u smijeh, u kolobarima tamne oi zasjale
neprijatnim plamenom, a zatim nastavlja:
- Ve je poznajem itavu godinu dana, i vie. Je li, Draeniu? Otkako si mi ono
prvi put otkrio tu ljepoticu, uvijek govorim o njoj.
- Princeza Marija, vaa budua supruga, nee dopustiti da govorite o drugoj
djevojici - veli Verbczy.
- ene nemaju pravo govoriti. Ja sam kralj! Ja odluujem. est godina vladam -
naime, vi i ja - enit u se istom za tri godine, dotle u uzeti Hrvojku.
utei, Verbczy gleda neaka koji se sagnuo k maloj kraljevoj pojavi i kori ga to
je tu tajnu odao Verbczyju.
Malo zatim Verbczy nae razlog da se s neakom udalji iz sobe. Vani ga
napadne:
- Dovodi, kralju neku djevojicu koja jo vie raspaljuje tog razvratnika? Reci, tko
je ta djevojica?
- Kad sam prije est godina morao vjenati Ilonku, htio sam otii iza vjenanja u
Hrvatsku da kaznim Gordanu. Onda ste mi zatvorili sva gradska vrata, zajedno s
Bakaem. Jest, vi ste mi za volju Bakaa oduzeli osvetu Gordani i Vileni. est
godina grize me crv! Sad sam napokon odluio svoju osvetu provesti.
- Dozvat u Ilonkina ujaka Bakaa ako mi ne kae to ima na umu s kraljem? I
tko je ta djevojica? To te pitam, a ne za tvoju osvetu. Govori!
- Vi ste, ujae, zaboravili ba sve to ste morali progutati od Hrvata kad ste bili u
Turopolju. Ali ja nisam zaboravio. U mene je znaaj. Ja ne bih mogao zaboraviti ni
da je prolo ezdeset, a kamo li est godina. U zatoenju, u kojem me dri ta
Bakaeva neakinja - jo sam bjenji nego to sam bio prije. Kakav bi mi bio
divan ivot da sam se mogao izmiriti s Hrvatima, oeniti Vilenu i ivjeti slobodno -
raditi to me volje! Sad sam, evo, podlonik vama, Bakau zarobljenik, a Ilonki
rob. Nita drugo mi nije na pameti nego da se osvetim onome koji je skrivio moje
estogodinje tamnovanje. To je Gordana. Podmuklo me prevarila - izmamila mi je
prije est godina onu izjavu samo zato da moe Kuevia oeniti Vilenom. Valjda
ne mislite da u to ostaviti neplaeno lijepoj Gordani? Ja sam jo podmukliji od
nje, jo podliji. Osvetu koju sam spremio njoj ima sada izvriti sam kralj. On e
osvetiti mene. Kralj, ovo pokvareno eljade - kojemu nikada nije dosta enskog
bia. Zinuli ste u mene kao u slablast? Eh, neete mi to sprijeiti. Prije est
godina, kad me je Gordana prevarila u Dubovcu, imala je ker kojoj je tada bilo
neto oko godinu i pol. Sada je djevojica u osmoj godini. Moje uhode u Hrvatskoj
donose mi divne vijesti. Slava male ljepotice ide od usta do usta.
- Toliko je lijepa? Bit e to opasno po kralja.
- Neka! Vele, sjedi djevojica na sedlu kao kakav kraljevi, gleda ponosito kao
junak kad ide na turnir. Zdesna joj jai brat Damir, slijeva hrvatski kraljevi Ivan,
jo su tu dvojica kneevia iz Orave, a pred njima ide neki djeak koga zovu
Kremen. Sva petorica su vrnjaci naega kralja. Gordana smatra tu djevojicu
darom sudbine. Ovaj dar uzet e joj Draeni i predati mladom divljaku, kraju!
Evo, to je moja osveta. Bilo to u raunu kraljevskom vijeu ili ne.
- Kako e do djevojice?
- Zar ne oekujete da na Sabor, to sada zasjeda u Budimu, stigne, ban
Berislavi? Pratit e ga Damir i vojvoda Iloki. im stignu ban, Damir i vojvoda u
Budim, ja i Luci idemo s kraljevskom etom u Lukavac. Tamo smo ve sve
priredili. Imamo tri topa kojima u pucati na Brezovicu jer je tamo kraljev takmac.
Kralj eli imati kraljevia, a ja u uzeti Hrvojku. Vi ne biste nita znali da kralj nije
izbrbljao, i ja bih doveo djevojicu.
- Roen si za podmuklog izdajicu! Ako se makne iz grada, Ilonka e protiv mene
nahukati svojega ujaka i ja sam izgubljen.
- Kralj e biti s nama. Kad samo uje ime Hrvojka, ve trepti. utila njegova
osjeaju uitak. Ja sam ga sasvim zatravio, otrovao. Ja sam u njega zasadio to
ime tu predodbu i ne moe se toga osloboditi do kraja ivota. Razumijete li?
Verbczy se prenerazio, gledajui svojega neaka, dok pripovijeda strastvenim
gestama, lice mu je blijedo.
- Vi ste, ujae, salo, a ja ilavost. Ve prije est godina zamislio sam tu osvetu. I
bit e izvrena danas, sutra, preksutra. Kad god bilo, to Gordanu minuti nee. Sve
e uiniti kralj - a ne ja. Draeni e sjediti u Lukavcu i samo savjetom pomoi.
Eto, sad znate: kralj e zatraiti od Bakaa da mene poalje u hrvatske dvorove
kneza Brandenburga jer samo ja znam gdje knez ima pohranjene dragocjenosti
koje eli dopremiti u Budim. To je izlika.
- I Brandenburg zna tvoju nakanu?
- I odobrava i pomae. I on mrzi Gordanu, a Baka e vrlo rado dopustiti da idem
po kneeve dragocjenosti kako ne bi trebao davati kralju novaca iz kraljevske
blagajne.
- Sad znam ime si mogao pridobiti za sebe prevrtljivog kralja! A sad idi natrag da
Ljudevit ne plane to te nema.
Ve je kasno nou. Svjetiljka u kraljevskoj blagovaonici osvjetljava stol, vreve
pune vina i prazne zdjele. Gosti i kraljevski posteljnik iznose pijanog kralja u
lonicu.

BAN PETAR BERISLAVI - POTKRALJ HRVATSKE

Deset je sati prije podne. Kralj jo duboko spava. Draeni nekoliko puta ulazi u
sobu, a mladac se ne budi.
Napokon ga ipak prodrma. Ljudevit prokune bijesno.
- Velianstvo, moram vas buditi, naloili ste mi. Hrvati su tu!
U asu Ljudevit otvori oi.
- I Damir Brezoviki je ovdje? Uistinu? Jesi li ga vidio? A vojvoda Iloki?
- Nisam ih vidio, samo su mi javili. Mogu li otii u Sabor da saznam kako e dugo
ostati u Budimu. To je vrlo vano.
- Dobro, idi, sve ispitaj, dobro pogledaj svakoga, a onda se vrati. Ja u dotle
spavati. Ako opet ona plemika marva stane vikati da ele kralja vidjeti u Saboru,
a ti im kai: kralj je bolestan, ne moe doi. Tamo neto trae od mene, svatko
hoe neto drugo. Zar sam ja tu da od mene trae. Ja trebam od njih traiti da
meni daju, ja sam kralj - i baci se natrag u jastuke i zijevne dremovno.
Draeni izie iz kraljeve sobe. Uzima sa sobom pratnju i svog kastelana Lucia pa
se uputi ravno u sabor velmoa.
Na irokoj velikoj poljani arenilo. Maloplemii zapremili su vei dio poljane. S
druge strane, prema velikoj tribini, sakupili se velikai u raskonim haljinama. U
sredini uzdignut prostor. Tu sjede prelati, dravnici, lanovi kraljevskog vijea,
ugarski palatin i njihovi tajnici. Zdesna poslanici njemakog cara, rimski nuncij i
mletaki poslanik.
Draeni ve izdaleka uje buku. Pojahao je najbrim trkom i povukao se iza
tribine da ne bi pobudio pozornost. Iz zakutka e promatrati sve to se dogaa.
Sjedei na sedlu trai okom Hrvate, ali ih nigdje ne vidi. A ipak su njegovi
najnoviji uhode na zagrebakoj tvravi, Damjan i Szevda, najavili banov dolazak.
Svu panju Draenievu zaokuplja Baka. Stojei govori Saboru i u ime
kraljevskog vijea trai nove dae. Jedva je dovrio reenicu, die se bura
negodovanja na strani maloplemia. Velikai srdito i bijesno dobacuju
maloplemiima:
- Treba izdravati vojsku kraljevu, treba i kralju neto dati. Nema nita, ivi kao
prosjak.
- Onda dajte to vi iz svojih depova! - uzvraaju maloplemii.
- Nismo mi tu samo zato da se nama oduzima. Mi i kmetovi, a vi tovite svoje
debele trbuhe i opijate se!
Velikake se odore uskomeale, sjaji zlato, padaju psovke i prosvjedi. lanovi
kraljevskog vijea nastoje govoriti, ali im maloplemii ne daju do rijei.
- Sramota je to! - vie visoki mravi maloplemi to je stao na panj i uzdigao se
nad ostale. - Turci e nam doi nasred Budima jer nemate ni vojske ni novaca za
oruje!
- Da, nemamo novaca - uzima rije Verbczy i stade razlagati.
- Nema novaca - kraljevske su blagajne prazne.
- Vi ih praznite - vie opet onaj mladi plemi, a itava skupina oko njega udari u
burno odobravanje. - Zato je za kralja Matijaa bilo novaca za obranu zemlje?
- Lako je bilo za kralja Matijaa, on je imao godinje prihode 940.000 dukata.
Razumijete li? 400.000 od rudnika, 140.000 od solana, 60.000 od tridesetine,
50.000 od krunskih imanja i 300.000 izvanredne dae. A prihod za kralja
Vladislava bio je u svemu 220.000 dukata.
- A zato? Zato, to je porazdijelio pohlepnim velikaima sve te dohotke, samo
zato da kupi njihov pristanak da mu sina okrune za kralja. Zato je to uinio, tko
mu je to savjetovao? To su gospoda velikai uinili - straili su kralja da mu sina
nee posjesti na prijestolje, govorili su to da bi sebe prikazali njegovim
prijateljima i uvarima njegova sina, kako bi onda mogli na raun tog straha
prazniti kraljevsku blagajnu.
- Tko je taj drznik, tko se to usuuje? - viu velikai i pesnicama prijete prema
onoj strani gdje stoji visok i mrav mladi plemi.
- Zovem se Verec, maloplemi sam, voa maloplemia.
Kad su ljudi malo uutjeli, opet e visoki mravi Verec povienim glasom:
- Neka svi plaaju dae za rat, pa emo i mi pristati na ubiranje izvanrednih daa,
ali velikai isto tako, kao i maloplemii i kmetovi.
- To je krenje naih privilegija - viu svi velikai u isti mah. - Ne damo dalje
govoriti!
Buka se smijeala, velikai i plemii viu, dobacuju psovke. Kraljevski vijenici
nastoje ih stiati. Tada se opet javi za rije Verec.
Svi se maevi na strani plemia digoe u vis. uma otrica pojavi se u zraku.
Velikai prosvjeduju, viu, rumene se, dovikuju, trae od palatina da ne dopusti
vie govoriti Verecu.
Najednom se s lijeve strane stadoe ljudi ogledavati i onda se brzo razdijeli velika
skupina. Velikai se ogledaju, a i maloplemii. Obratie panju prema jednoj
strani. Buka najednom stade jenjavati. Izmeu plemia na poljani pojavi se
povorka jahaa. Prvi od njih sjedi na sedlu, mrav, uspravan i visok. Lice blijedo,
tamne oi mirne. Bojna odora mu je tamna, ali oko vrata blista se na suncu kri.
- Dolazi hrvatski ban Petar Berislavi! - ide apat od usta do usta. Ban, biskup,
vojskovoa! Ove tri znaajne rijei spojene u jednoj osobi toliko su zaokupile
raspaljenu gospodu da su naas ostavili svoje prepirke i uprli poglede u bana Petra
Berislavia. Njemu zdesna Frankopan. Iza njega slijede velikai i plemii iz svakog
kraja po jedan. Meu ovima je sin kneza Karlovia, grof Ivan, iz Turopolja dvojica:
Jelenko Kuevi i Arbanasi. Meu njima je i Stjepko Brodari. Svi slijede bana to
polagano jai prema tribini. Hrvati silaze. Odmah se razdijelie velikai i puste
bana naprijed. Uspinje se stubama na uzvisinu. Gospoda od kraljevskog vijea
ustaju i pozdravljaju ga. Nude naslonja to je bio do sada prazan, ekajui njega.
itava se poljana uzgibala, proaptala. Taj slavni junak, koji je ve toliko puta
pobijedio Turina u Bosni i u Dalmaciji, pobuuje svaiju panju. Slava junaka
budi poitanje velikaa koji ne posjeduju lovora slave. Bjesne to su svi uprli oi u
hrvatskog bana.
Straga iza tribine povukao se Draeni, apui Luciu:
- Jesi li vidio? Nema Damira. to to znai? Predomislio se?
- Ne, Damjan i Szevda su rekli da gospodar Brezovice prati bana. Moda je radi
neega zaostao u Budimu.
- Gle, kako se sva ta marva zagledala u bana! Kad je nedavno bio kralj u saboru,
nije ga nitko ni gledao, ovaj se ovdje epiri!
Netko se ogledao i sukobio s Draenievim pogledom. Te crne oi ispod visokog
ela, napola zamirene, ova odora, modra, iarana srebrnim i arenim gajtanima?
Draeni se prenerazi. Glavom Jelenko Kuevi stoji s Hrvatima iza tribine.
Draenievo srce pone ivo udarati. U asu uskrsne u njegovoj dui sve to je
proivio u borbi s Jelenkom Kueviem prije est godina u Turopolju. Svi su
dogaaji izmiljili pred njegovom duom, probueni jednim pogledom turopoljskog
plemia kad se okrenuo prema Draeniu. to znai taj pogled? Moda mu eli
javiti kako sretan grli Vilenu?
"Da nije bilo Gordane, sad bih ja bio prvi do bana, a brzo bih sjeo na njegovo
mjesto. A sad stojim iza dvorskih dostojanstvenika i uhodim i smiljam kako bih
proveo svoju osvetu! Mjesto da sjedim na bedemu svoje pobjede, jo uvijek se
uljam iza bedema u novim zasjedama!"
Teko osjea Draeni to se jo uvijek natee, bori, osveuje, umjesto da uiva u
slavi i asti, dok Jelenko Kuevi stoji tamo pred njime iza bana. Jo se uvijek nije
dovinuo cilja svojeg ivota da ivi u izobilju, u bogatstvu, udobno i da mu se svi
ulaguju, trae njegovu blizinu i njegovu milost. Kuevi mu je pretpostavljen,
makar je Draeni kraljev peharnik. Danas je zarobljenik Bakaeve neakinje koja
mu je uzela slobodu da ide kamo mu se hoe i radi to ga volja. A tamo opet
njegov ujak Bakau za volju pue u njegov rog. Zarobljen je i okovan. A taj ovdje,
pred njim, stoji visoko uzdignute glave, mirno i spokojno skrtenih ruku, dok mu
ma visi niz pojas, a visoko mu elo kruni lovor.
Draeni niti to uje niti vidi. ini mu se: pukla mu je u i napunila grudi! Na
asove ga potaplja val bjesomunosti. Htio bi udariti u snani zatiljak Jelenka
Kuevia, baciti ga na zemlju i uguiti. Moda e se jo sresti s njegovim prezirnim
pogledom?
Svi su se nagurali oko tribine i Draeni nema prolaza.
Ban sjedi i promatra. Dranje mu je dostojanstveno, upravo kraljevsko. Ugarski
velikai ne znaju itati u tom dranju istinu, ve, puni zavisti, dostojanstvo
smatraju razmetanjem slave. Njihovi pogledi ne mogu sakriti to misle. Ali ban
kao da to ne vidi. Palatin objavljuje da e govoriti izaslanik njemakog kralja
Maksimilijana, njemaki kancelar Spisshammer. Banov je dolazak ljude umirio i
njemaki poslanik je iskoristio tu tiinu i veli:
- Njegovo velianstvo, njemaki i rimski car Maksimilijan, alje poruku ovom
Saboru i podsjea velmoe i gospodu dravnike da je pokojni kralj Vladislav s
njemakim carem uglavio ugovor po kojemu bi on imao pravo upravljati odgojem
malodobnog kralja i biti mu vrhovni skrbnik. Na temelju tog ugovora, car trai da
kraljevsko vijee i Sabor prihvati taj prijedlog, a oekuje to prije, to je car prema
Ugrima uvijek gajio prijateljstvo.
U oima ugarskih velikaa plane neprikrivena ljutina prosvjeda. Maloplemii zaore
bukom. Baruni se s njima slau. I oni viu. Burni se prosvjed digne u itavoj
skuptini.
Ornjavom skuptina odbija taj prijedlog. Spisshammer se osjea neprijatno.
Njegova plava brada potcrtava tamno crvenilo. Sjeo je. Ban malo nagne glavu,
pogleda Spisshammera u lice, mirno i znaajno.
Spisshammer se trgne. Iza lea uo je apat i okrene se. Tu stoji Damir Brezoviki
i tiho mu veli:
- Jeste li sad uli svoje saveznike? Jeste li vidjeli taj izraz mrnje to je ova
skuptina poslala u rijeima i pogledima prema vaem gospodaru Maksimilijanu?
Niste pristali uz nas Hrvate da nam pomognete braniti zemlju od neprijatelja i
Budima, pa, eto, sad ste uli i doivjeli ono to vam je Davor Antolkovi prorekao.
Da ste nam pomogli uspostaviti staro hrvatsko kraljevstvo, imali biste vjerne
saveznike, pa bi mnogo toga bilo drukije.
utio je Spisshammer, pun ogorenja. Toliko je pregovarao s Ugrima, a njemaki
car potroio je na njih skupocjenih darova - uzalud.
Njemaki poslanik Spisshammer s pratnjom demonstrativno ostavlja Sabor i odlazi
dok sve bui i vie za njima. Gospoda od kraljevskog vijea ne usuuju se stavljati
daljnje prijedloge. Lukavi Baka i Verbczy sporazumjee se: dok je sve uzrujano,
neka govori ban, bit e im drae ako govor hrvatskog bana ljudi ne budu sluali.
No, ljuto su se prevarili. Svi su uutjeli. im se uspravio hrvatski ban, svi se
pogledi usredotoili u njegovoj visokoj pojavi, na njegovu liku to nosi duboke
znakove odricanja od svake udobnosti ivota. Gotovo u grobnoj tiini odjekuje
njegov duboki glas:
- Gospodo velemona, uzviena, estita! Baruni i plemii! Svakome je poznato
kakav neprijatelj s istoka ve godinama provaljuje u hrvatsko kraljevstvo zato da
se tamo zaustavi i udomi. Neprijatelj smatra Bosnu i Dalmaciju i sve ostale
hrvatske zemlje mostom preko kojeg eli k vama i u Njemaku. Taj most eli
neprijatelj osvojiti, i brani one koji su s ovoga kraja mosta. Hrvati su prolili rijeke
krvi, oni su istroili svoja imanja, zaduili svoje dvorove, dali svoje zlatnike za
obranu protiv tog neprijatelja. Tisue i tisue hrvatskih junaka pokopalo je svoja
imena zauvijek na bojnim poljima. Prorijedili su se borci, imetak je uniten u
borbama i pljakom neprijatelja. S ove strane mosta su kralj, kojega su Hrvati
priznali svojim vladarom, u Budimu sjedi i kraljevsko vijee kojemu je dunost
braniti prijestolje. Zato je dunost sinova Ugarske da zatiti svoja imanja i svoj
narod i svoje kmetove i majke i djecu od neprijatelja to treba da se preko nas
prebaci k vama. Dunost je moja, kao bana i vojskovoe hrvatske vojske,
upozoriti vas da je kucnuo krajnji as. Oslabljena Hrvatska ne moe i dalje odbijati
neprijatelja oslabljenim snagama, bez pomoi kralja i vae. Mogla bi samo onda
kad bi se s neprijateljem pogodila. Mnogo puta mi je protivnik nudio dobre uvjete
ako ga pustimo prijei preko Hrvatske k vama u Ugarsku i dalje u sve sjeverne i
zapadne zemlje. Mi smo te ponude odbili. I sada pitam vas: hoete li gledati
skrtenih ruku krvarenje i umiranje Hrvata u obrani mosta kojim e neprijatelj
prodrijeti k vama? Ono to traimo, lako vam je dati. Trai se vojnika, oruja i
novaca.
- Novaca, vojnika i oruja? I vi velite da je to lako dati?
Ban dostojanstveno okrene glavu na onu stranu otkud ja pala primjedba pa e
velikaima okom u oko:
- Treba samo malo usporiti trku zabave, smanjiti uitke i gozbe, manje troiti
novaca na raskone pothvate i ozbiljno shvatiti pogibelj. Kad biste samo mali dio
zlata, to se troi na rasko, dali za pomo Hrvatskoj, svatko bi imao jo vrlo
mnogo.
Buka, vika, krika meu velikaima. Maloplemii i baruni odobravaju banu.
- Istina je to veli. Rasko velikaa unitit e zemlju. Pripravljaju se pijanke, gosti
se na sve strane, zlatom i draguljima kite se gospoda i njihove ene.
- Vi pristajete uz njih? Vi protiv vlastite zemlje? - viu velikai prema
maloplemiima i barunima. Val prosvjeda pada na njih. Ban digne ruke i glas i
javlja:
- ujte to velim: tvrava Jajce, koju opsjeda neprijatelj, gladuje, ljudi jedu
korijenje, djeca pogibaju od gladi, ali se ne predaju. Jedan plemi, koji je uskoio
iz Jajca, gledao je svojim oima majku kojoj je dijete umiralo na rukama od gladi.
U oaju bacila je svoje dijete u Vrbas i sama skoila za njim. Majke i ene beru
travu i kuhaju je, ali bodre mueve da ne predaju tvravu. U oaju se brane
Hrvati. Smije li se ovdje netko do sita najesti kad zna da tamo pogibaju ivi ljudi,
ali se ne predaju jer znaju: neprijatelj e kao bujica provaliti preko Save, na nas,
roenu brau, a prvo e im put biti u Budim.
- To vi elite! Da, to je vaa elja! - viu velikai izvan sebe od bjesnila, - To je
vaa elja: da nas pokolju!
- Gospodo velemona i uzviena, vae rijei sramote va obraz, va um, vae
shvaanje i vae osjeaje. Zanijemite da odjek te sramote ne ponese vjetar u
svijet. Upamtite to vam veli sada ovdje, s ovom mjesta, hrvatski ban Petar
Berislavi: padnu li Knin, Skradin i Klis, padne li Jajce, moete smjesta u
svenjeve strpati svoje velikake odore i svoje zlatne vreve, jer e se brzo
neprijatelj pojaviti i barjak razviti tamo gdje sada stoluje kralj.
Povici se stapaju u grmljavinu raspaljenog topa. Ban eka odgovor kraljevskog
vijea. apu meu sobom gospoda, spoitavaju jedan drugome to su dopustili
banu govoriti jer je predobio za sebe maloplemie i barune. Brzo ustaje Srkany:
- Znam, mi bismo morali pomoi Hrvatima, ali nitko u zemlji nee plaati
izvanredne ratne dae, a kraljevska je blagajna prazna.
- Jer je vi ispranjujete, gospodo velikai! - vie Verec iz kruga plemia.
- Tko se to usudi rei, taj e platiti glavom! - odgovaraju velikai, prijetei se
maevima. - Nema novaca - opet e Srkany, a ban odgovori:
- Nemate novaca, ni boraca, da sami pomognete zatititi sebe. Upamtite to velim
ja koji godinama i godinama leim na bojnom polju: nije neprijatelj hrabar, niti
tako silan, niti tako moan, ni tako naoruan da bi mogao svojim sredstvima
napredovati. Ne, on napreduje samo vaim nemarom, vaom krtou, vaom
ravnodunou, prema svojoj domovini. Hrvati su potpuno iznemogli. Dali su sve
to su imali. Ali tu nema pomoi! Svi ste ravnoduni, svi nemarni, pohlepni, svaki
misli na sebe, na svoje dobro, a ne na dobro domovine!
Gnjevni ban sjedne, a ustaje papinski nuncij Burgio. Svi se smire da ga uju.
Nuncij razmota pismo s papinim peatom;
- Sveti otac papa Lav X, koji je jedini podupirao i pomagao junaka, velikog asnog
mua to je na elu hrvatskog kraljevstva, alje vama, svijetli bane, pismo kao
odgovor za vau molbu da podupre Hrvate. Ovo pismo neka uju svi...
"Iz tvojeg pisma, junae, a vie jo iz oajnih rijei tvojeg poslanika, razabrao sam
to si sve uinio za hrvatsku domovinu, a time i za kransku vjeru. Stoga sam
naloio tvojem poslaniku da te izvjesti koliko te slavim i cjenim zbog tvojih
dosadanjih velikih djela. Po istome ovom poslaniku javljam kako su se duboko
kosnule mog srca rijei u tvom pismu kojim mi javlja nevolju svojeg hrvatskog
kraljevstva te nas zaklinje da ne pustimo naim nemarom propasti hrvatsko
kraljevstvo koje je dosad tako junaki odbijalo dumanina. Vidim sve i shvaam
tvoj teki poloaj. Na tvoju utjehu, evo ti javljam: nastojimo na mnogo strana oko
toga da ti to prije doe pomo od raznih kranskih vladara, da alju pomo i
uspjenu obranu tvojoj kraljevini Hrvatskoj. Dotle pak te molim: stoj hrabro kao
dosele i ne dopusti da hrvatski narod duhom klone, ve ga vodi da s tobom
sjedinjen neprijateljsko bjesnilo suzbije. Svim kranskim vladarima pisao sam i
poslao svoje pouzdanike te im poruujem: pomozite svi zajedno Petra Berislavia,
potkralja kraljevine Hrvatske i Dalmacije!"
Nuncij digne glavu. Kraljevsko vijee uti, velikai ute, dok maloplemii i baruni
digoe glas, a Verec vie:
- to vele na to gospoda od kraljevskog vijea? Hoete li pola godine vijeati dok
dadete na to odgovor? A vi velikai? Kako dugo ete se meu sobom natezati dok
shvatite da su u pogibelji i svi Ugri?
- Ne damo da maloplemii diraju u nae privilegije - viu velikai.
- Privilegiji su vai: pune monje, glazbe, razvrat, pohlepa, pljaka, to su vai
privilegiji! - vie Verec. - Gubernatora hoemo, gubernatora hoemo! Ivan
Zapolja neka upravlja kraljevstvom, a ne vi.
Divlja krika razdire zrak, a nuncij ponovo uzme rije:
- Ono to spominje sveti otac papa Lav X o pomoi Petru Berislaviu, to je njegova
sjajna osnova da pomiri zavaene vladare da bi tako svi zajedno poli u pomo
banu i potkralju Hrvatske Petru Berislaviu.
- Velikoj plemenitoj nakani svetog oca pape duboko se klanjamo - veli Srkany. -
No, eto, kod nas nema jednodunosti, a nema ni mogunosti da dademo makar
petsto boraca, da ih naoruamo i spremimo za rat.
Petar Berislavi se okrene Srkanyju:
- Ako s ovog prijestolja nema Hrvatima pomoi, ii emo tamo gdje te pomoi
ima!
Svi su se trgnuli. to to ban misli? Sve je tiho i eka razjanjenje, ali se Berislavi
okrene svojoj pratnji, zovne je i silazi s tribine. Hrvati ga slijede. Jelenko Kuevi
kao po nekoj nemiloj sudbini prolazi ba pored Draenia. Ne moe drukije proi,
a da mu ne doe okom u oko. Trenutak se gledaju, ini se, jedan je drugoga
pogledom smaknuo. Jelenko slijedi svoje drugove. Draeni je zastao. Ban
hrvatski sa svojima prosvjedujui odlazi.
- Hoe li ban otii u Hrvatsku? - preplai se Draeni i pita svojega kastelana.
- Ne, gospodine Draeniu, samo su ostavili sabor. uo sam od uhode vaeg ujaka
Damjana da e ban vijeati s nuncijem i s Nijemcima.
Sabor se pretvorio u bojno polje. Strahovita krika se uzdie, svi su maevi u
zraku, uje se kreevo, udaranje otrice o otricu, padaju psovke, bjesnilo
zapljuti kao iz oblaka punog munja. Kraljevski vijenici ustaju i bjee iz
strahovite guve. Palatin i papinski nuncij, sve ide s onu stranu tribine da spasi
glavu. Velikai stadoe bjeati prema svojim konjima i jedan za drugom nestaju,
dok za njima posprdno viu maloplemii. Zatim digoe na ramena Vereca. Ovaj
vikne:
- Na ovom Saboru nemamo vie rijei! Ovdje vlada velikaka oligarhija. Njih
pedeset sjedi na iji itavom kraljevstvu! Idemo u Tolnu, u sjedite maloplemia.
Tamo emo odrati na Sabor i to odluimo, predloit emo kralju. Mi smo veina
u zemlji, mi plaamo poreze i dae - od naih uljeva upravlja se ova zemlja!
Urnebesnim povikom odobravanja prihvaaju njegov prijedlog. Poljanom je
pohujalo 200 plemia i baruna. Njima se pridrui 13 prelata i svi krenue kao
jedna vojska na ureeni drugi Sabor. Videi to, vraaju se velikai i lanovi
kraljevskog vijea da nastave saborovanje.
- Sad moemo zakljuivati po miloj volji - veli Srkany Bakau.
- Da, to ima pravo, samo pazi: oni e nazvati na Sabor krnjim i nitko nee
izvravati zakone i zakljuke koje mi sada ovdje stvorimo. Znaj, sad je Ivan
Zapolja jai nego to je sam Ljudevit. Zapolja e kralja sruiti ako se s njime
udrui Hrvatska. Trebalo bi ipak dati Hrvatskoj neku pomo.
- Zagrabi, Bakau, malo u svoje hambare gdje si naslagao pune vree zlatnika, pa
emo oporaviti vojsku.
- Zagrabi ti, gospodine Srkany! Neprestano niani na neke moje vree, a svoje i
ne vidi.
Poeli su raspravljati i donositi zakljuke. Predloili su sve svoje pristae na razne
asti i visoke slube, odbili banov prijedlog da mu dadu barem tisuu vojnika i
novaca da se ide u pomo Hrvatskoj i odredili da se kralju Ljudevitu dade
dvadesetpet dukata mjeseno za pomo njegovoj kuhinji.
- ekajte, ekajte! - apne Baka. - Otkud kralju novaca za gozbe, za pijanke, za
svakojake djevojke koje tamo dovlae? Zato to ako nema ni za kuhinju?
- Pijanke namirujemo mi, kraljevski vijenici. Ljudevitu je petnaest godina, priroda
se s njime poigrala, djeak je zapravo mukarac, trai ono to mi uivamo, ne
moe se drukije, moramo predujmiti gozbe.
- Onda ete vi taj predujam i sami od njega utjerati. Nema otkuda - neprestano
tvrdi blagajnik vijea.
Za pol je sata krnji Sabor svrio i gospoda se vratila u Budim.



Kralj se protezao. Ve je davno odzvonilo podne kad mu je sluga spremio haljine

da se odjene.
Ulazi Draeni. Kad god on dolazi pred Ljudevita, u mislima defektnog djeaka
raa se predoba o djevojici o kojoj sanja i stalno o njoj govori s Draeniem.
Odmah ubaci pitanje:
- Dakle, je li stigao otac moje djevojke?
- Jest, Damir Brezoviki je ovdje.
S druge strane ulazi tajnik iz kraljevskih ureda i javlja:
- Velianstvo, gospoda kraljevski vijenici ele vam priopiti tok vijea u saboru.
- Dobro, dobro, neka samo ekaju. Sada nemam vremena. Izaite! to bleji?
Neka ekaju.
ovjek izae, a kralj uhvati za ruku Draenia:
- Dakle, Damir Brezoviki u Budimu? Onda moemo sigurno otii u Lukavac?
Koliko vremena treba da stigne onamo i dovede moju Hrvojku? Ne zaboravi s
njome uzeti i kraljevia Ivana.
- Velianstvo, jo nisam preraunao kako e dugo trajati, ali vijeanje u Saboru
svrilo je vrlo loe i zato...
- Neu da ujem o Saboru, govori mi o djevojci. Kad e doi s njome? Zar si
gluh?
"Tjelesno je mukarac, a duhovno jo uvijek glupo dijete" - pomisli Draeni i
uzalud nastoji Ljudevitu razjasniti jer mladac nastavlja :
- Dakle, ti e otii u Hrvatsku i dovesti mi Hrvojku! Njezina je put tako bijela kao
ljiljan. Jesi li tako rekao? Sva je tako bijela i mirisava i ona e se divlje otimati
mojem zagrljaju? Je li? Oh, kako elim da mi se djevojka otimlje. Samo to elim,
inae nemam uitka.
- Hrvojka e pokuati izderati vae oi, ona e vas tui!
- Uh, ja ve drem. Kako u je uhvatiti - ja kralj - jai od svih! Svi su kraljevi
snani i jaki. Tko je meni dorastao?
I stade hodati gore-dolje. Njegova nezgrapna pojava pobuuje vie smilovanja
nego smijeha koji sad obuzima Draenia. Pokvarena mu dua nema samilosti,
ruga se kralju u kojem je raspirio bolesnu enju za Gordaninom djevojicom. Dok
o tome govore, uzalud nastoje kraljevski vijenici prodrijeti kralju da mu jave to
se dogodilo u Saboru. On ih ne puta k sebi. Sad mora razgovarati o djevojici, o
svakoj potankosti kojom Ljudevit raspiruje svoje misli.
Naposljetku se Baka razljuti, otvori vrata i ulazi s ostalim lanovima vijea.
Ljudevit se ljuti, ali se svlada i primi ih gestom kralja i slua njihove rijei.
Ljudevita ipak zanima samo to hoe li Hrvati ostati u Budimu.
- Ne znamo, velianstvo - odgovaraju gospoda. - Damir Brezoviki ima ovdje
kuu, tu su ukonaeni svi njegovi prijatelji, dakle e sigurno dulje ostati. Ako su
ostavili Sabor, ne znai da e napustiti Budim.
To je Ljudevitu najvanije. I kad su kraljevski vijenici otili, Ljudevit odredi da se
poalje Hrvatima vijest neka pregovaraju s kraljevskim vijeem o pomoi
Hrvatskoj, a tada neka se potrude i k njemu, kralju, da i on uje to ele.
- Ba u ih divno prevariti! - veseli se mladi kralj. - Neka dou pregovarati s
vijenicima, a kad potroe u pregovorima nekih osam dana, onda neka dou k
meni da im ja obeam sve - sve i - prasne u smijeh. - Zna li to u im sve
obeati? Novaca, vojnika, oruja, tisuu, dvije tisue kraljevskih vojnika - sve u
im to obeati, i svoju milost, i srce i - i - opet prasne u smijeh, ree nekoliko
neuljudnih rijei i sve se hihoe, dok Draeni ustanovljuje:
- Velianstvo e uiniti sve da zadri Hrvate u Budimu na raspravljanju barem dva
tjedna?
- Tako mi kraljevske krune, zadrat u ih, makar im morao obeati cijeli Budim -
samo da ti ima vremena otputovati u Hrvatsku, uperiti nae topove na Brezovicu
i uzeti banovu prijatelju Hrvojku! uri se, spremi se na odlazak.
- Najprije moram znati hoe li doi na pregovore s kraljevskim vijenicima.
- Kad ja, kralj, to elim! Odmah im javi. Brzo!
I pozvali su kraljevskog tajnika i odmah ga poslali u Damirovu kuu da obavijesti
bana i njegove voe neka kraljevskom vijeu poalju svojeg izaslanika.

PLJUSKA KRSTE FRANKOPANA

Poslije podne istog dana pojavi se u vijeu izaslanik bana Krsto Frankopan.
Gospoda mu obratie veliku panju. Oito donosi kakvu poruku pa znatieljno
ekaju dok im priopi uzrok svojeg dolaska.
- Evo me - veli Krsto Frankopan - na elju kraljevskog glasnika da ujemo vae
prijedloge o pomoi protiv neprijatelja. Nemogue je da uistinu skidate sa sebe
svu odgovornost za Turina. Oito je to reeno pred Saborom samo zato da
velikae umirite jer se oni boje da e biti prisiljeni posegnuti u svoje monje.
Neugodno djeluje u vijeu da se kralj upleo sa svojim poslanikom, pa Baka ree
Krsti Frankopanu:
- Vi ste doli ovamo da nam spoitavate. Kojim pravom?
- Pravom bojovnika koji je stotinu puta nosio glavu na nian otrici i koji je s
banom Berislaviem krenuo u bezbrojne bitke. Doao sam po kraljevoj elji pitati
vas: hoete li dati dunu pomo za obranu - svoju?
- Mi emo nastojati da vam dademo barem pet stotina naoruanih ljudi, samo se
strpite. Za koji mjesec dana mi emo vam poslati i vojnike i novaca, uinit emo
sve da vam se da to vas ide, samo treba da se malo strpite. Moete se pouzdati u
naa obeanja.
- Izvolite to obeanje u ime kraljevo dati pismeno da odnesem banu - veli Krsto
Frankopan.
- Zar nije potpuno jamstvo ako vam kraljevsko vijee obea u kraljevo ime? -
skoi Srkany. - Moda vi ne vjerujete naoj rijei?
- S obeanjem se ne mogu vratiti k banu. Dosta nam je bilo obeanja, gospodo.
Gospodin Srkany je ve nekoliko puta slao svoje obeanje Hrvatskoj, a nikad ni
jedno nije ispunio!
- Laete! - vikne Srkany razbjenjen.
- Tko se usuuje dobaciti meni - Krsti Frankopanu - da laem? - vikne knez
gromko da se itava dvorana potresla.
- Ja! - krikne Srkany.
Strelimice zamahne Krsto Frankopan akom u obraze Srkanyju. On zatetura.
Trojica gospode od vijea trgnue maeve. Krsto Frankopan izvue svoj, stane k
zidu i povie:
- Doite! Srkany je dobio svoje - i vi ete dobiti! Naprijed!
Prestraeni Baka zakri im put, zalomi rukama, moli, vie, a naposljetku
zapovijeda:
- U ime kraljevo, vratite maeve u korice. Pod ovim kraljevskim krovom ne smije
se prolijevati krv! Bit e to sramota za itavu nau zemlju. Ionako je dosta
sramote bilo tamo na Saboru.
- Moramo osvetiti naeg druga - vele gospoda kraljevski vijenici.
- A ja elim osvetiti sebe! - vie Krsto Frankopan, drei ma na udarac.
Baka moli gospodu neka dou s njime u drugu sobu jer im eli rei neto vano.
Poli su za njime zadahtani, raspaljeni, a Baka im ape:
- Ne ludujte! Zar niste uli koliko je on posjekao Turaka? Ljudi, nee ostaviti na
vama ni komad itave koe! Kralj e vam dati zadovoljtinu. Doite sa mnom,
idemo kralju. On mrzi Hrvate radi svojega oca i radi kraljevia Ivana, on e vam
dati zadovoljtinu koja vas nee stajati ni kapi krvi.
Oni prihvate.
Krsto Frankopan eka da se oni vrate iz druge sobe. U njemu kipi elja da se
osveti i nee se maknuti dok se ne vrate.
A kraljevski se vijenici pojavili pred kraljem.
- Velianstvo, Krsto Frankopan koji je doao na Sabor iz Hrvatske, nanio je
strahovitu uvredu najviem kancelaru drave, gospodinu Srkanyju. Udario ga je
akom u obraze. Takav se in mora kazniti - predlau vijenici. - Taj Frankopan
pripada protivnicima vaeg oca i vaim protivnicima.
- Tamnica! Tamnica! - klikne mladi kralj. - Bacite ga u tamnicu. Odmah - odreuje
Ljudevit. - Ba se veselim to se mogu osvetiti!
Osjeao je slast osvete protiv onih koji su bili protiv njegova oca, protiv onih koji
uvaju hrvatskog kraljevia to bi ga htjeli postaviti na njegovo mjesto. Kraljevi s
Hrvojkom, to e biti dvostruka slast osvete - pomisli on.
Odmah dade dozvati kastelana dvora Bornemisza.
Malo iza toga ulaze oklopnici u kraljevske urede. Tu eka Krsto Frankopan.
Kraljevski dvorski kastelan Ivan Bornemisza mu javlja:
- Dolazim u ime njegova velianstva. Nanijeli ste uvredu kancelaru, uzvienom
gospodinu Srkanyju.
- Jest, udario sam ga u obraz. To jo nije zadovoljtina za mene kome je taj bahati
velika rekao da laem. Odvedite me kralju!
- Ne mogu i ne smijem. Moram vas odvesti u tamnicu! To je kraljeva zapovijed.
Ustoboio se Krsto Frankopan i uz znaajan prizvuk zaprijeti:
- Recite gospodi od kraljevskog vijea i samom kralju: ova odredba znai pljusku,
ne meni, nego svakoj pravdi i vitekoj asti. Tu odredbu platit e svi oni jednog
dana beskrajno skupo... Tako skupo da e o tome govoriti historija jo
stoljeima...
Bornemisza ne pridaje mnogo vanosti toj izjavi.
- Nadam se, vi ete me, knee, mirno slijediti - a ja u se prema vama ponijeti
kao to iziskuje vae visoko dostojanstvo. Podrugljivo se nasmije Krsto
Frankopan:
- Moje dostojanstvo se buni, a moja ast prosvjeduje da budem odveden u
tamnicu, ali oni koji su vam zapovijdili da me utamniite - platit e taj in krvavo.
Na to prisiem.
I ode za kastelanom, a da vie nije progovorio ni rije.

PORUKA HRVATIMA
U prostranoj kui Damira Brezovikog u Budimu, u kojoj nije ve godinama bilo
ive due, sada se vrzu gosti. Ban Petar Berislavi, vojvoda Iloki, knez Ivan
Karlovi, Stjepko Brodari, svi koji su pratili bana u Budim, nali su se ovdje kao
Damirovi uzvanici.
Rano prije podne dovezao se papinski nuncij pred Damirovu kuu. Sam gospodar
kue doekao je gosta. Gore je nuncija doekao ban Petar Berislavi, a s njime
vojvoda Iloki, knez Ivan Karlovi sa svojim drugovima Zrinjskim i ostalim
plemiima koji su bana dopratili u Budim. Damir priopi nunciju da je Krsto
Frankopan otiao u dvor jer je sam kralj elio da kraljevsko vijee pokua neto
uiniti za hrvatsku vojsku u obrani protiv Turina.
- Jo uvijek se knez nije vratio - veli ban nunciju - ali sigurno e stii tokom naeg
vijeanja.
Gospoda sjedoe oko stola. Ban Petar Berislavi na elu. Njemu zdesna sjedi
papinski nuncij Burgio. ovjek od 45 godina, vrst, snaan, visoka ela i otrih
snanih crta lica. Oi su mu sive, prodorne, ali i blage. Poeli su raspravljati o
obrani Hrvatske.
- Svijetli bane i potkralju Hrvatske - veli nuncij. - Turin je provalio i osvajao
zemlje redom, svuda je zagospodario. Tek kad se pojavio u Hrvatskoj, zaustavie
ga Hrvati i zaustavljaju ga desetljeima. I pravo ste rekli na Saboru, svjetli bane i
potkralju, nije Turin pobijedio toliko svojim bojnim sredstvima i bojnim
umijeem, koliko nemarom onih koji su vam trebali pomoi. Kralj Ljudevit nije
vam dao nikakve pomoi, a jo gore je sada kad se kraljevsko vijee gotovo hvali
time to nema novaca da vam pomae. To je Svetog Oca duboko raalostilo i sada
vidi papa da se Hrvati od ovog prijestolja nemaju niemu nadati. Papa je odluio
izmiriti njemakog cara Maksimilijana s francuskim kraljem Franjom. Sveti je otac
poslao njemakom caru posebnog poslanika da mu razloi svoju elju i osnovu.
Isto tako poslao je drugog kardinala u Francusku kralju Franji da mu razloi
papinu elju. Papa poziva oba vladara neka poaju pomo Hrvatskoj. Zato vas
molim, izdrite jo samo dotle dok vam dou u pomo.
- Preasni gospodine, istok nam nudi zlata i svakojaka obeanja, ali sve zlato i
blago gubi vrijednost u oima potenja Hrvatske. Mi smo odluili izdrati do
posljednjeg daha. Izginut emo, ali svoje slobode dati neemo. Ako sveti otac
papa stvori ligu vladara, onda emo neprijatelja protjerati vrlo daleko od nae
domovine, a na naim granicama podignuti nerazorive tvrave.
Banovo elo posuo je znoj, lice mu gori, oi sijevaju, glas mu je pun vatre. Nuncij
nalae svojem tajniku da banove rijei zabiljei i pita Berislavia:
- Oekujete li da e Krsto Frankopan to donijeti od kraljevskog vijea ili kralja?
- Ne oekujem nita, sve su to sami lani pregovori da bi nam bacili prah u oi.
La. La i nita drugo.
- Ako Krsto Frankopan ne donese od kraljevskog vijea obeanje da e dobiti
pomo, onda nam preostaje samo nada da e papi uspjeti liga kranskih vladara.
Papa je odredio da vam predam deset tisua dukata da uzmognete naoruati i
okupiti vojsku i uvrstiti svoja bojita dok njemaki i francuski vladar sklopi mir i
doe vam u pomo. Sveti otac potpuno se povjerava u vae bojno umijee i u
hrabrost Hrvata.
Neizmjerna je radost obuzela i bana i sve oko stola. Ushieni su, puni nade i ivo
raspravljaju o svojoj buduoj vojni. Ban potanko razlae svoju novu bojnu osnovu.
Nuncij slua s velikim udivljenjem. Sluaju i ostali. Cijelo bojite lei pred njima, a
Petar Berislavi se kree tim bojitem genijalnim umijeem vojskovoe.
Tada se pojavi Damirov kastelan i doprati u sobu plemia koji je pratio Krstu
Frankopana u kraljevski dvor. Uzbueno javlja gospodi to se dogodilo s
Frankopanom.
I nuncij i ban i Hrvali planue. Ban prosvjeduje to su Krstu utamniili. Papinski se
nuncij ponudi da e s dvojicom Hrvata poi u dvor.

UROTA PROTIV HRVATA

U onom dijelu kraljevskog dvora gdje su uredi kraljevske kancelarije, pred
Verbczyjem i Draeniem stoji mladi u zapraenoj putnoj odori.
- Dolazi li, Damjane, ravno iz Bosne? - pita ga Draeni. Bit e mnogo nova kad
si se pojavio.
- Mislim, obradovat u uzvienog gospodina - odgovori mladi. - Evo to sam
nauhodario: tvrava Jajce nee moi izdrati ni mjesec dana. Turci je moraju
zauzeti. Nadalje sam bio u turskom taboru i izvjestio Selima da Budim nee pruiti
banu Hrvatske ni vojske ni novaca. Uzvieni gospodine, Turci se boje imena Petra
Berislavia. Da sad imaju Hrvati oruje i vojsku, morao bi neprijatelj bjeati na
svoj istok i Hrvatska bi se uzdigla kao lav.
- Zato im ne damo oruja. Volio bih da Turci poharaju Budim nego da Hrvati
uskrise svoje kraljevstvo. Jest, volio bih vidjeli neprijatelja navrh Budima nego
Hrvatsku navrh svoje slobode!
A nisi iznio Selim-pai prijedloge mojeg ujaka? - pita Draeni.
- Jedva mi je uspjelo doi do njega i tada mu rekoh: gospodin Verbczy predlae
Selim-pai neka se obvee da nikad nee provaliti u Ugarsku, a kralj i kraljevsko
vijee spremni su tako postupiti da Hrvali ne dobiju pomo ni od jednog stranog
vladara niti od Ugarske. Selim je rekao da je spreman o tom pregovarati s vama.
- O tome e se kasnije dogovoriti sa mnom - veli Draeni. Sam idem u Bosnu,
pa u preuzeti pregovore. Nego, sad mi reci. jesi li to nanjuio oko Brezovice?
- Tamo dolaze Hrvati iz svih krajeva i odravaju tajne dogovore.
- Nisi potkupio slugu iz dvorca Brezovice?
- Kad sam to nakanio, hjeli su me odvesti u dvorac jer da sam neiji uhoda. Jedva
sam utekao. Oni tamo smatraju budimskim uhodama svakog koga ne poznaju.
Sluge su u tome gori od Gordane. Gospodarica Brezovice je posve sigurna i esto
polazi u posjet udatoj sestri Jelenka Kuevia, Jasenki i Kuevievoj eni Vileni.
im je Draeni uo ta imena, klikne u njemu zloa, uvijek budna, uzvitlana,
spremna. Ni jednog dana ovih est godina nije Draeni zaboravio da mu je
Gordana u crkvi u Dubovcu izmamila istinu koja ga je liila osvete nad Jelenkom i
vjenanja s Vilenom.
- Damjane Savljeviu, kad Berislavi ode na bojite, prijavi se u njegovu etu.
Tako e lake buniti Hrvate protiv njega, a dumanu dojavljivati to Berislavi
sprema. Ugarska ne da ni forinte, ni jednog ovjeka Berislaviu protiv Turina,
zato ne moe nikada ban Berislavi imati vojsku koje bi se Turci morali bojati.
Neka, dakle, svuda provaljuju, neka banu ne dadu ni asa odahnuti.
Kad je Damjan primio jo posljednju uputu, izlazi da prieka Draenia. Taj je jo
ostao uz ujaka i veli:
- Skinite Berislavia s banske asti.
- Berislavia dri Hrvatski sabor, dri ga papa, dri ga ugled to ga je stekao u
stranih vladara. uo si, nazivaju ga potkraljem Hrvatske.
- Kakav potkralj? On je zapravo pravi kralj u Hrvatskoj - ubaci Draeni. - Samo
to vi, ujae, nemate odvanosti to sebi priznati.
- Hajde, neae, vrlo dobro znam: Berislavi moe otcijepiti Hrvatsku od Budima,
moe proglasiti kraljem koga hoe. Rijeio bih se njega i svih njegovih pristaa
kad bi ga u ratu epali i zaklali.
- Ako se ja zakunem, ujae, da e ga na bojitu sasjei, hoete li me pustiti da
odem u Hrvatsku?
- Kad bi ti to uspjelo, mogao bi tamo boraviti koliko hoe. Ve znam kako bih
Bakaa nagovorio da Ilonku prisili neka te pusti otii.
- I onda ete mene nametnuti za bana u Hrvatskoj?
- Zasluio bi, neae, da se za tebe zaratimo s Hrvatskim saborom. No, upamti,
kralja kanimo doskora oenili sestrom Ferdinanda Austrijskog. Ne utuvljuj mu
previe u glavu tu nesretnu djevojicu Hrvojku!
- Zna kralj ve danas to mu ima biti njemaka princeza, a to Damirova ki.
- Jo te elim neto pitati. Sigurno si vidio Jelenka Kuevia u Saboru. Kako se
vladao prema tebi?
- Sluajno smo se nali okom u oko, ali poao je dalje. Ne mogu spavati otkad
sam ga vidio i opet me spopade elja da mu ovdje u Budimu iskopam grob.
- Dok je Kuevi u Budimu, ni vlas mu ne smije pasti s glave. Tu su svi strani
poslanici i maloplemii koji se bune protiv nas, iskoristili bi to. Ne diraj ga ovdje, a
kad ode u Hrvatsku, svejedno mi je to e uiniti. to manje ima ban Berislavi
uz sebe junaka, to je njegov ivot kratkotrajniji...
- Svakako u se spremili na put sutra, i to zajedno s Damjanom.
- Kad si u drutvu tog lupea, onda sam potpuno siguran da e sve dobro uspjeti.
Taj razbojnik je avolski vjet.
- Gdje ste ga, ujae, pronali?
- Doao je u Budim i ponudio se za uhodu protiv Hrvata. Brzo sam opazio da preda
mnom stoji majstor pravih istonjakih zasjeda. Dri se njega. Kod Bakaa i Ilonke
sve u urediti da te puste u Hrvatsku.
Odmah je Draeni potraio Damjana Savljevia. I stade ga ispitivati o Vileni, a on
mu pripovijeda.
- Cvate kao rua u proljee. Kad ide uz Kuevia, ponosna je poput kraljice.
Jednom sam vidio, uhvatio ju je oko struka da joj pomogne prijei preko neke
grabe u blizini crkve i privinuo je k sebi. Mislim, plameno je ljubi.
Rumenkasto Draenievo lice blijedi.
- Djece nemaju?
- Dva krasna momia. Vidio sam ih kako se igraju u Kuevievu vrtu. Bili su u
posjetu kod Jasenke. Ona ima sina i ker. Bila je prava krika od te djece pa sam
malo zavirio u vrt.
- Jao njima, jao svima kad ja stignem u Lukavac! uj me, Damjane, trebam te za
dvije velike stvari. Ponajprije elim uzeti za mladog kralja Gordaninu Hrvojku. Nisi
o njoj uo?
- Vidio sam je jahati na konju, okruenu itavim dvoranstvom mladih krasnih
momaka, sve od petnaest i esnaest godina. Divna je kao kakva mala carevna. S
najveim uitkom idem s vama. Ba u olakati duu. Mrzim Gordanu koju slavi
itava Hrvatska.
- Govori slinim jezikom, a nisi Hrvat ni po vjeri?
- Ni po emu. Ali mrzim Hrvate.
- I ja ih mrzim, a najvie Gordanu koja mi je uinila najvee zlo na tom svijetu.
Razorila mi je sve nade u budunost. I to e platiti!
Tek to je Draeni svrio svoj razgovor s Damjanom, pojavi se u kraljevskim
uredima papinski nuncij Burgio s Damirom i vojvodom Ilokim.
Mirno i ozbiljno sjeo je nuncij nasuprot gospodinu Verbczyju i ostalim vijenicima
da im objavi razlog dolasku.
- Knez Krsto Frankopan udario je u obraze uzvienog gospodina Srkanyja, a to
znai da je udario u obraz kraljevsku mo, kraljevsku linost, dakle, kralja. To se
moe kazniti samo tamnicom - veli mu Verbczy.
- Krsto Frankopan doao je u ime bana traiti odgovor vijea, dakle, kralja, a kralj
ne bi nikada junaku i banovu poslaniku bacio u lice tako prostu i nedostojnu rije:
"Laete". U asu kad je Srkany to izrekao, Krsto Frankopan je zaboravio da stoji
pred zastupnikom kraljevske moi i vidio pred sobom samo velikaa koji mu je
nanio teku uvredu. Uzeo je zadovoljtinu, istina na vrlo grub nain, ali to nije
udo za mladia od dvadeset i etiri godine. Ali zato ga nitko ne smije baciti u
tamnicu. Dolazim kao posrednik da se razmirica izgladi.
Gospoda su otila Ljudevitu koji je s knezom Brandenburgom i markgrofom
Danijelom poeo popodnevnu pijanku. Sasluavi gospodu, udari kralj po stolu:
- Ja sam kralj! Ja sam odredio da se taj drski ovjek baci u tamnicu.
- Velianstvo - ree Baka - svaka je vaa rije umna i pravedna. No, vidite, kad
se ve za njega zauzima nuncij, bolje je naoko pustiti kneza Frankopana na
slobodu, a mi emo ga ve uhvatiti kad Sabor dovri svoj rad.
Ljudevit brzo pristane, a kad je Baka ostavio sobu, ree:
- Zijevam kad god vidim Bakaa. Na sve u pristati, samo da mi ode s puta.
Draeniev dolazak poveo je razgovor drugim tokom. Ljudevit odmah pita:
- to je s Hrvojkom? Hoe li ve poi po nju?
- Sutra u zoru. Tu je takoer jedan moj saveznik kojeg sam naao i taj e ii sa
mnom.
- Ve sam eljan te djevojice u svojoj lonici. Sjedni i pripovijedaj mi o njoj.
S one strane u kraljevskim uredima obavijestila su gospoda papinskog nuncija da
je kralj privolio pustiti Krstu Frankopana iz zatvora.


Ispod kraljevskog dvora tiina. Krsto Frankopan sjedi uz drveni stol u potpunom
mraku. Dua mu je iv pakao. Svom svojom mladenakom snagom bjesni na
kraljevsko vijee, na Srkanyja, na kralja.
Zakripala su vrata tamnice. Krsto Frankopan zaueno pogleda nuncija s Lovrom
Ilokim i Damirom Brezovikim.
- Doli smo - veli papinski nuncij Burgio - da vas izvedemo iz tamnice.
- Da me izvedete? A kakvu mi zadovoljtinu alje kralj?
- Odredio je vijenicima neka vas puste na slobodu - javlja mu vojvoda Iloki.
- Sloboda je moje pravo, dakle, ovo nije zadovoljtina. Rije "laete" je uvreda
koju su mi dobacili. Jedna pljuska gospodinu Srkanyju u obraz nije mi dovoljna
zadovoljtina. Traim neka mi se ispriaju pismeno ako se ne ele vie sresto
okom u oko s knezom.
- Slaem se s vama - veli nuncij - no, Srkany i drugi jo su uvijek razdraeni
zbog itavog dogaaja. Kad se smire, Srkany e izvriti dunost.
Krsto Frankopan ljutito sjedne natrag na tamniku klupu, prekrsti ruke i odgovori:
- ekam dok se gospoda izvole umiriti!...
- Valjda ne kanite ostati u tamnici, unato tome to je kralj odredio da vas puste
na slobodu?
- Hou zadovoljtinu!
Tu se nije moglo nita drugo nego ponovo posredovati. Opet je nuncij pokuavao
dobiti za mladog kneza zadovoljtinu, no uzalud. Neobavljena posla stalno se
vraao natrag u tamnicu gdje su s knezom bili Damir i vojvoda Iloki.
Nakon tri puna sata nagovorie vojvoda i Damir svojega druga neka napusti
tamnicu.
- Samo onda ako se vraate sa mnom u Zagreb i nikad vie ne doete u Budim.
- To eli i ban. Srkany je uvrijedio i bana i sve nas.
- Krsto ima pravo - veli Damir. - Srkany bi bio duan ispriati se, a tako i kralj i
njegovi vijenici to su se ogrijeili o slobodu junaka koji je vojevao dok su se oni
valjali u perinama.



Dok je u Damirovoj kui ban Berislavi oekivao nuncija, kneza i pratnju, iznenada
se pojavi njemaki poslanik Spisshammer i priopi banu i Hrvatima:
- Stigao je glasnik iz Njemake i javlja: car Maksimilijan je umro. Smrt ga zadesila
iznenada, upravo kad je stigao poslanik Svetog Oca koji trai od Njemake pomo
za Hrvate. Novi car Karlo Peti primio je papinog poslanika i rekao mu da je vrlo
dobro upuen o bojnoj slavi Petra Berislavia i njegovih hrabrih Hrvata. Zato Karlo
Peti obeaje svu pomo hrabrom hrvatskom narodu i poziva svijetlog bana i
potkralja Hrvatske neka obavijesti cara o svojoj bojnoj osnovi za veliku vojnu
protiv Turaka. I to sve treba. Hoe li se car pomiriti s francuskim kraljem, jo nije
rijeeno, ali je kralj Karlo Peti potpuno odluan banu poslati pomo.
Slua sve to ban Berislavi vrlo ozbiljan i zamiljen pa onda raspravlja s Hrvatima.
Tada se vraa Krsto Frankopan iz tamnice. Kad su javili banu sve to se dogodilo,
priopi im ban da je Srkany uvrijedio itavu Hrvatsku kad je Frankopanu
doviknuo da lae.
- Moja brao - veli ban - kralj me je pozvao da poaljem svojeg izaslanika u
kraljevsko vijee. Miljah: kralj sam eli da njegovo vijee izvri prema Hrvatskoj
svoju dunost. I poslao sam kneza Frankopana. Rekao im je da obeanje ne prima
jer nikad nisu obeanja izvrili. Oni rekoe da lae. Zato su nas zvali na
raspravu? Da nas to dulje zadre u Budimu? Ili od straha da emo ostaviti Budim
zauvijek? Svejedno. Mojeg su poslanika zatvorili. To je prevrilo mjeru. Ja sam bio
onaj koji je neprestano nastojao da vas sve umirujem, da spreavam Hrvate
prekinuti s Budimom. Sad je i meni dosta. aa je puna. Ja je ispiti neu i zovem
vas: ostavimo Budim!
Svi se burno odazvae tom pozivu.
- Do prekosutra u zoru neka su svi spremni. Kad ovo prijestolje ne da zatite
pravima i radi protiv nas, tada idemo traiti zatitu naeg naroda u drugoga. Ali
na odlazak neka ostane tajna. Ne elim vie vidjeti nikoga od njih.
Mirne rijei svi prihvaaju buno. I svi se ponu spremati na odlazak.

SLAVA PREGAENOG OBEANJA

Istodobno su se u kraljevskom dvoru vrlo zabrinuli. Dvorski kastelan Bornemisza
javi kralju i njegovu vijeu da je stiglo izaslanstvo maloplemia koji su odrali u
Tolni svoj posebni Sabor. Izaslanici su naoruani i trae neka ih puste kralju.
Gospoda vijenici raspravljaju na brzu ruku. Ovo nisu oekivali. Boje se da bi itav
Sabor iz Tolne mogao doi pred kraljevski dvor pa zato odlue: neka Ljudevit primi
buntovnike najljubaznije i neka obea sve to oni zatrae.
- Velianstvo, pristanite na sve, obeajte sve, ali vrlo ljubazno. Uinite kao da vi,
mladi kralj, pristajete uz maloplemie. To e dignuti vae ime, njih obradovati i
zadovoljno e se maknuti. A za dalje valja nam se utvrditi. Tu ima svoje prste
Zapolja.
- Ako ne moram nita ispuniti to obeavam - nasmije se kralj - tada u obeati
vrlo ljubazno.
Uvijek se Ljudevit ljuti kad netko neto od njega trai. Sad su nali novu dosjetku:
obeati! To ga raduje. Osjea pravu zluradost kad moe obeati to nikad nitko ne
kani ispuniti. Kralja su brzo odjenuli u sveanu odoru da doeka izaslanstvo. A dok
se odijevao, iznenada se u kraljevskom uredu pojavi papinski nuncij Burgio i preda
papino pismo.
- Pismo je danas donio glasnik iz Rima. Sveti otac eli da kraljevsko vijee dodijeli
sveenika Stjepka Brodaria kancelaru kao prvog tajnika.
To ih uzbuni. Ve po drugi put papa preporua ovog Brodaria. I gospoda se
povuku na vijeanje i tu su ustanovili:
- Papa hoe da Hrvati imaju svojega ovjeka na dvoru. Jest, to on hoe. Tu mu
elju neemo ispuniti!
Tako su zakljuili, ali nunciju su obeali da e udovoljiti papinoj elji.
Nuncij ne vjeruje i ne da se otpraviti.
- Traim odgovor - veli Burgio - kani li kraljevsko vijee izvriti dunost prema
Hrvatskoj ? Osim toga, hoe li uzeti Brodaria za tajnika ili ne? elim o tome
govoriti s kraljem.
Otili su da na taj posjet priprave kralja.
- Obeajte, velianstvo, nunciju to god trai za Hrvate - upuuju mladia. A on se
raduje.
- Uh, to li u Hrvate prevariti. U tome uivam! I papu i njegove poslanike u
prevariti!
Kad je Burgio kralju razloio to eli, a Ljudevit ljubazno sve obeao, otputi se
nuncij iz dvora. Sada je kralj morao primiti buntovne maloplemie. A to nije lako.
Svi oni imaju pravo stupiti pred svojeg kralja naoruani. Ali unato tomu,
Ljudevita ispunjava veseljem misao da e mu se pruiti prilika prevariti itavo
poslanstvo od petnaest maloplemia koji ulaze u dvoranu. Korice njihovih maeva
dodiruju kameni pod, mamuze zveckaju. Njihovi pogledi kao da prijete. Svi se
duboko klanjaju. Ljudevit im se smjei i strpljivo slua dvadeset etiri prijedloga
to ih je prihvatio Sabor u Tolni. Sve su odredbe uperene protiv samovolje
kraljevskog vijea i velikaa, a sve trae da u upravu kraljevstva uu maloplemii
koji plaaju porez, trae da se hrvatskom banu da vojske, novaca i ivea da
odbije neprijatelja od Hrvata, da u kraljevskom vijeu bude zastupana i Hrvatska,
a da se za ratna podavanja imaju obavezati i velikai, maloplemii i kmetovi
podjednako. Sve to slua Ljudevit, a misli samo na djevojicu Hrvojku.
Kad su govornici svrili, kralj ganutljivo obeava i sasvim se slae s buntovnicima:
- Podupirat u vas svojom kraljevskom moi. elje Sabora u Tolni kraljevsko
vijee mora provoditi od poetka do kraja. Ja sam mlad i slaem se s vama!
Iskreno burno klicanje prevarenih bude nagrada kralju. I jo nekoliko rijei iskrene
odanosti, a zatim su ostavili dvor.
Iza njih prasne kralj u smijeh:
- Ujae Brandenbure, to moramo proslaviti. Priredi gozbu.
- Imam ve spremljenu lijepu zabavicu za tebe, Lujko. Sutra ide Draeni, a
prekosutra slavimo orgiju. Svi emo biti pod maskama kao na pokladama. Ali uj,
Lujko, gospoda od vijea trae neka ti kaem: dolo je vrijeme da se pobrinemo i
za kraljicu.
- to e meni kraljica?
- Ne boj se - tjei ga Brandenburg. - Vjenanje e se obaviti tek za godinu-dvije,
dotle se moe do mile volje zabavljati. Princeza koju smo ti namijenili nee te
mnogo smetati.



Mramorne dvorane Budima odjeknu bunim smjehom, razuzdanim dosjetkama,

raskalaenim povicima, trkom maska.
uvi tu buku, Srkany ide u kraljevske odaje i pita kneza Brandenburga:
- to vi zapravo slavite tako rano popodne?
- Slavimo pregaena obeanja. Kralj je dijelio dva dana obeanja koja neemo
ispuniti. Dragi moj, to se mora slaviti!
Uto se priblii kralj, dok Srkany pria:
- Velianstvo, kraljevski je nuncij najotrije traio da udovoljimo eljama Hrvata i
rekao: svakog e dana pogledati jesmo li poslali vojnike i novac, jer da je jamio
banu za odranje naeg obeanja. Zato predlaem da poaljemo barem nekoliko
stotina dukata.
- to? Vi kanite poslati nekoliko stotina dukata? - upadne Ljudevit ljutito. - Ako
ima dukata, onda pripadaju meni! Ja trebam novaca za veliki turnir koji emo
prirediti u nedjelju.
- Razumijem vae velianstvo - veli Srkany - ali papinski nuncij trai sve to u ime
pape. Da ga zavaramo, moramo neto poslati jer e traiti od mene asnu rije.
- Moja kraljevska blagajna ne smije nita dati. One novce to ste ih htjeli poslati
za hrvatsku vojsku dajte za moj turnir!
- Velianstvo, vaoj smo zabavi dodijelili pet stotina dukata, upravo danas prije
podne.
- Ah, dakle, ipak ima novaca? Vi me varate! Evo, sad zapopovijedam: u Hrvatsku
ne smijete poslati ni jedne forinte! U nedjelju prireujemo ja i moj ujak veliko
slavlje. Pozvao sam svoje najbolje vitezove da nastupe na turniru. Ve odavna
nismo imali estiti turnir. Hou da bude i kojekakvih drugih igara. Pozvat emo sve
lijepe i mlade djevojke i gospoe. Ne dam za Hrvatsku nita. Neka Turci pobiju
sve Hrvate: to ih vie pobiju, to e biti za nas bolje. Samo neka idu Hrvati u rat,
neka - barem emo ih istrijebiti!
- Vae velianstvo govori nam iz due, ali to emo javiti papinskom nunciju? -
pita Verbczy.
- Javite da smo poslati u Hrvatsku vojnike i dukate. Odmah javite i Berislaviu: ja,
Ljudevit, aljem mu za tjedan dana u pomo vojnika, naoruanih orujem i
dukatima. A nunciju kaite: ako ne vjeruje, neka doe pitati mene. Rei u mu:
"Tako mi kraljevske asti, istinu su rekli. Sve je poslano". Ne znam li vladati?
Obeanje i asna rije neka budu Hrvatima - a nama dukati!...
Srkany se od srca nasmije kraljevoj primjedbi. No, ve se Ljudevit dade u potjeru
za nekom djevojkom, a Srkany e tiho Verbczyju:
- Ako Ljudevit poivi jo nekih deset godina, Turci e potui sve Hrvate i njihova
e zemlja ostati pusta. Divno emo se tamo nastaniti!
- Znao sam: mi emo u Ljudevitu nai pravog saveznika. On je drzak, dok mu je
otac bio kukavica. Kad Draeni Ljudevitu dovede kraljevia i Hrvojku, koju je
utuvio u glavu, radit e sve to god mi hoemo. Tako emo i starog Bakaa baciti
iz sedla.
- Njega moe odnijeti do avola samo smrt. Nama smeta jedino ban Berislavi.
- Ne boj se, Draeni je udruen s Damjanom. Taj uhoda je spretniji od samog
Lucifera. Kome se on popne na glavu, ne ostane iv. Pravi Bizantinac. Navest e
Turina na trag Petru Berislaviu, a kraljevia Ivana i Hrvojku dovesti u Budim.
- Djevojicu kanite zadrati na dvoru dok kralja oenimo?
- Ta e mala dotle biti u kraljevskoj lonici dok je se ne zasiti. Samo da bi moj
neak sretno proao na putu.
- Zar je ve otiao u Hrvatsku?
- Danas u zoru. Savreno su preudesili svoje obraze, i Damjan i moj neak. Prava
je grdoba u plavoj bradi. Njegova pratnja ide malo iza njega, a vodi je moj
etovoa kojega u Hrvatskoj ne poznaju. Ako bi putem tko napao Draenia, bit e
mu pri ruci.
- Sve je to lijepo, ipak ne vjerujem da bi mogli do kraljevia i do djevojice.
Gordana se ne boji ni topova.
- Damjan je pronaao najprirodniju stupicu. Turopoljci slave proljetne slave, a tu
moraju sudjelovati sve male lijepe djevojice svih plemia. Kako je Ljudevitova
Hrvojka najljepa od svih, to ona mora biti na slavi, a tu se onda Damjanu prua
prilika da uini svoje. Taj je lupe kadar sve natkriliti. Draeni se posve prepustio
vodstvu tog islonjaka.
Razgovor je opet prekinuo Ljudevit, pozivajui gospodu da gledaju kako e u sobu
uletjeti nage djevojke.
Krika i vika ori se dvoranom. Razlijeva se vino, sluge nose jela iz kuhinje koja je i
danas primila iz kraljevske blagajne novac, obean Hrvatima za obranu od
neprijatelja.
- Slavite moje veliko djelo! - vie Ljudevit gospodi i djevojkama. - Slaviti morate
svojega Ljudevita koji zna kraljevski obeavati i obeanja lupeki kriti. Hajde,
ujae, pij u zdravlje moje Hrvojke. Pij - vie hrapavim glasom. Nastavlja se
raskalaena orgija.
Kad su u zoru potpuno pijani legli na poinak, otputovali su Hrvati tajno iz
Budima, zajedno s banom i Krstom Frankopanom. Samo je ostao Stjepko
Brodari, u kui papinskog nuncija, koji eli Brodaria proturiti na dvor. Rimski je
papa odluio da Stjepka doskora uini kancelarom kralja Ljudevita.
Kad su Hrvati, oprostivi se sa Stjepkom izlazili iz grada, okrene se Stjepku Krsto
Frankopan i ree mu:
- Jo e Budim zaeljeti potenih hrvatskih junaka i Krste Frankopana. Ali me nee
doekati! To im recite!

HRVOJKA, KRALJICA DODOLA

Turopolje je procvalo proljeem. Drvee ozelenjelo. Toplo sunce mami zemlju na
nov ivot.
Pred crkvom strala se svjetina. Slavi se slava svetog Jurja. Banderij Turopolja
dojahao je na ledinu. Konji su iskieni zelenilom i vrpcama, na elu povorke nije
zastavnik Jelenko. Davno je otpratio bana u Budim i danas nosi zastavu Arbanasi.
Nasred prostranog trga, pred crkvom, uzvisina pokrivena zelenilom i cvijeem.
Navrh sjedi vitka djevojica od sedam godina. Njezina je haljina opivena liem i
ureena cvijeem. Gusta joj crna kosa raspletena. Na glavi nosi krunu to svijetli
kao zlato. U svakoj ruci dri po jedan vijeni cvijea.
Zure ljudi u ljepotu to je prua slika divne kraljice turopoljskih dodola koje
navjetaju proljee. Okruena je vitezima. Na elu Gordanin sin Damir, iza njega
Kremen, pa kraljevi Ivan, slovaki kneevii iz Orave, Goran i Miran. Najmanji su
Jasenkin djeak i dva zdrava momia Vilene i Jelenka Kuevia. Ne mogu se ljudi
dosta nagledati slike proljea to im je sloila Gordana. Dolje oko kraljiina
prijestolja su odrasle dodole, zatim se poredao banderij Turopolja. Diu gole
maeve, a sve su otrice okiene liem.
Polagano stigoe gore. Jasenka je gospodarica i domaica u Kuevievu dvorcu.
Djecu i dodole vodi u svoj dvor. Hrvojka s gestom kraljice hvata svoju povlaku da
je vitezovi ne bi pogazili i eka. gledajui pozorno Jasenku koja sad odreuje: -
Kraljica dodola ima sjediti na elu.
Kraljica dodola oito je svjesna slavlja kojim je obasiplju. Dri se mudro kao prava
kraljica na svom prijestolju. Pred crkvom promatra ljepotica majka svoje divno
edo. Iza nje stoji Vilena. Na suncu sjaji njezina plava kosa, kao da je spletena od
zlatnih niti. Gleda Vilena svoja dva sinia, radost i ponos njezine ljubavi, dok se
Jasenka raduje svojoj djevojici i djeaku kao da je ona jo dijete. Sad dolaze
ostale dodole, sve u turopoljskoj nonji, s partama na glavi. Okiene vijencima od
hrastova lia. U ruci im vjenii od proljetnog cvijea. Redaju se oko kraljice,
okruene vitezovima. Turopoljci su puni proljetnog veselja. Ve davno nisu tako
veselo slavili. Mnogo su im Jurjeva pokvarili napadai iz Lukavca grada i
svakogodinje borbe s neprijateljima.
Napokon je svanulo veselo Jurjevo. Nema borbe s Lukavcem. Ban je otiao na
velike rasprave u Budim. Dok ih on titi, ne boje se niega.
Svjetina se poredala u veliku nepreglednu procesiju. Na elu idu sveenici, zatim
banderij, sveano iskien. Kraljicu dodola voze. Hrabro sjedi ona na svome
prijestolju dok iza nje koraaju vitezovi i opet dodole.
Zaustavili su se pred opinskom umom. Tamo je podignut oltar. Narod klekne.
Sveenik moli. Svjetina pjeva. Sveenici blagoslivlju umu da im obilno rodi irom.
Moli narod glasno, a zatim pjeva.
Sveanost blagoslivljanja ira je svrena. Jo preostaje blagoslov oranica.
Procesija ide cestom. Zaustavlja se tek tamo gdje se pred njom steru iroka polja i
oranice. I tu sveenik moli i blagoslivlje da bi oranice dale svakog ploda.
Onda se vraaju pred crkvu. Sveanost je dovrena. Ljudi navale oko dodola da ih
vide izbliza. One pjevaju svoje stare pjesme. Ljudi prilaze, daruju ih i gube oi za
lijepom malom kraljicom.
- Takve ljepote jo nije vidjelo Turopolje! - apu mukarci. Gordana skine
Hrvojku s prijestolja. A momci Brezovice vele:
- Sad ete vidjeti kako Hrvojka umije jaiti! Junaina mala!
- Dijete ljepote i junatva! - primijeti sudac, gledajui Hrvojku. Eh, kako sjedi na
konju!
Dostojanstveno uputi se Hrvojka svome prijestolju i sjedne. Uspravila je glavu
visoko. Crna gusta kosa valovito se sputa niz vrat. Na glavi sjaji kruna, iskiena
cvijeem. Oko nje mladci i druge dodole, zure u nju kao u neku priu. Djevoje im
se ini kao neka uzviena nedokuiva bajka. Onda je zovne Jasenka:
- A sada, Hrvojka, na tebi je da odredi koji e od vitezova sjediti kraljici zdesna,
tko slijeva i sve dalje.
Glava okrunjena krunom i crnim pramovima, malo se maknula slijeva nadesno.
Pogled velikih crnih oiju ozbiljan je i dostojanstven. Jasenka bi se najradije
nasmijala, no Hrvojka shvaa svoju ast vrlo ozbiljno i kao da se njezino malo
velianstvo zamislilo. Onda ree odvano i zapovijedajui:
- Meni zdesna sjedit e moj brat Damir! ustro pohiti djeak Hrvojki i ponosan se
isprsi njoj zdesna. Sad mu je ve petnaest godina i osjea se odrastao mladi.
- No, a sada, Hrvojka, kojeg e viteza kraljica posjesti sebi slijeva?
Svaki je djeak malo nagnuo glavu naprijed kao da eli na sebe svrnuti pozornost
njezinog mladog velianstva. Ipak mala je kraljica vrlo nepristrana. Ili je moda
lukava pa se nee zamjeriti ni jednome od onih koji je toliko maze i oboavaju?
Velike crne oi male kraljice ne gledaju nikoga od mlaahnih oboavatelja to tu
stoje, nego izree vrlo dostojanstveno, kako to zapovijeda prava kraljica s
prijestolja:
- S lijeve strane i dalje od Damira neka sjedaju vitezovi po godinama - prvi
najstariji, a onda sve redom...
Jasenka pogleda mua i njegova oca Antolkovia i apne im:
- Gle ti male lukavice, kako se tome dosjetila!
- Rano je poela baratati sa srcima - apne Vojko i smijei se Jasenki.
Najstariji je kneevi iz Orave pocrvenio. Njemu je esnaest godina. On je
najstariji. Tamo na Brezovici uvijek su Kremen, Ivan i Damir zapremili prva mjesta
oko Hrvojke, a on bi je gledao samo preko stola. Sad e sjediti prvi put pokraj nje.
Oni mlai se pokoravaju teka srca. Ostale lijepe dodole redaju se oko stola.
- A sad se vladajte lijepo i sluajte svoju kraljicu. Ne bude li vae malo velianstvo
imalo mira meu vaim vitezovima, obratite se na me, ja u se odmah pobrinuti
da bude red i mir!
Smjekaju se i Vojko i Antolkovi i promatraju svoju Jasenku kako je
zagospodarila djecom. Svi sluaju i pokoravaju se.
- No, vas dvojica, to je? Valjda ete malo pomoi? - dovikne im Jasenka. -
Nizato niste u kui! - primijeti muu i njegovu ocu s nekom draesnom strogou.
Ne bi bili sretni kad ne bi dnevno sluali taj njezin zapovijedajui glas. Odmah
prionue da pomognu dvoriti glavne slavitelje Jurjevske sveanosti.
U upanovu dvorcu prima goste Vilena, smjeta ih oko stola i brine se oko njih, a
sluge nose jelo, vino. Svi se vesele i jedva ekaju veernju slavu kresova, kad e
kraljica dodola sa svojim vitezovima i dvorankama izai pred najvei krijes.



Mir i pusto okruuju grad Lukavac. Nitko u Turopolju ne sluti da se tamo zavukao
Draeni, zloglasni Crveni oklopnik od prije est godina. Nitko ne sluti da se tek
juer kroz kneevske ume uuljao u grad zajedno s Luciem i Damjanom,
uhodom kraljevskog vijea.
Ve od rane zore spremaju se na strahovitu osvetu Gordani i njezinoj Hrvojki,
kraljici dodola. Sve je ve odlueno, sve potanko dogovoreno. Spremni su i sve ih
eka u najboljem redu. Damjan je avolskom dosjetljivou odluio se da se
doepa djevojice na Jurjevoj slavi, a njemu nije nikada nita polo po zlu. Svoju
zasjedu izgradio na sveanosti Jurjeva. Sad mu najlake stati zdesna kraljici
dodola i uiniti sve to ona hoe. I ushieno pripovijeda Draeniu:
- U vrijeme slave, svi oni dobrano zavire u vreve, narod i plemstvo - i seljako i
gospodsko. I kad padne no, svi e biti razigrani, a oko krijesa se izvodi itav
obred. Dragi gospodine Draeniu, meni ne treba topova kad znam da je najljepa
djevojica kraja Hrvojka, a najljepa je uvijek kraljica dodola. Vidjet ete to moe
Damjan!
- Misli, nitko nee nita posumnjali?
- Velim vam, najvjetiji mladi mora ponijeti na svojim leima kraljicu dodola i
preskoiti s njome oganj. Svi onda kliu. Najvjetiji skakanju sam ja. I lako u je
prenijeti preko krijesa, pohititi u slavlju, nosei je u upanov dvor, a onda nestati
u tamu...
I u Lukavcu s nestrpljenjem ekaju veernju slavu kresova.

HRABRE ENE HRVATSKE

Na putnoj postaji zaustavili se Hrvati s banom Berislaviem na elu. Odluili su se
odmoriti, okrijepiti, a sutra nastaviti put. im su stigli na postaju, javi im krmar
da je na postaju stigao neki glasnik iz Hrvatske, koji putuje u Budim k banu.
Odmah ga ban dade dozvati. Mladi ovjek u plemikoj odori javlja:
- Glasnik sam iz Bosne i putujem za svijetlim banom u Budim.
Odveli su ga u sobu gdje je sjedio Berislavi sa svojima.
- Otkud dolazite - pita Damir plemia.
- Iz Bosne, ravno iz tvrave Jajce.
- Zar je tvrava pala?
- Svjetli bane, nije. Ali ja sam se iuljao iz opsjednute tvrave i nosim vijest
svijetlom banu. U Zagrebu mi rekoe da moram u Budim i, evo, krenuh.
Oko glasnika padaju pitanja:
- Kako je u tvravi? Glad e je prisiliti da se preda?
- Izgledalo je tako, svijetli bane. Bio je to veliki jad kakvog nikad nismo vidjeli, ni
ja, ni drugi. Jeli smo kuhanu travu i korijenje - a onda, eto, to nas je spasilo...
Gotovo se ne uje dah. Banovi pratioci teko ekaju glasnikovu vijest.
- to je bilo? to je spasilo tvravu?
- Spasile su je hrvatske ene.
- ene? - upadne ban ivo, a svi pogledae Damira kao da bi htjeli rei: zar je i u
onoj tvravi bio duh tvoje Gordane?
- Jest - potvrdi glasnik. - Jedna se ena dosjetila varci i odmah pristale druge i
dogovorile se s kapetanom. Bilo je ovako: svakog tjedna vozili su Turci kolima
ive oko tvrave svojim etama koje nas opsjedaju. Dnevno smo to mi morali
gledati, izmueni od gladi. Ve je trave pomanjkalo. I okupilo se dvadeset
djevojaka i mladih ena, najljepih to je bilo u tvravi. Odjenule se sveano. Bio
je dan kad su Turci vozili ive svojim etama. Unutar gradskih vrata poredali se
nai muevi, a djevojke lijepo udeene, narumenjene, otvorile gradska vrata,
izale pred tvravu i stale plesati i pjevati kao da ih nije nizato brige!
- Plesale su i pjevale? - pitaju gospoda, zurei u glasnika.
- Da, pjevale i plesale. I, eto, voze Turci ispod tvrave svoj teret pun ivea.
Djevojke jo bunije zapleu, zapjevaju i smiju se neprijatelju. Kad Turci blie,
zapanjeni gledaju ljepotice to ih mame plesom i pogledima. inile se kao da im je
dodijalo gladovati u tvravi i svojim ih glasom i pijevom pozivlju neka ih vode k
sebi na radost i veselje i na dobru hranu. Nita ne slutei, turski momci poskakali
sa sedla, potrali prema ljepoticama. One ciknule u smijehu i povukle se do
zatvorenih vrata tvrave, i ispadoe nai naoruani vitezovi i poput groma padoe
na neprijateljske momke koji su sili s konja da grle djevojke. Zaas su Turci bili
svladani, a tada smo se svi, i djevojke i ene, bacili na turski tovar, nosili u
tvravu ive to su ga oni vozili svojim etama. Pokupili smo oruje i konje,
zatvorili gradska vrata i tako sad imamo u tvravi hrane, sigurno za tri mjeseca,
toliko da nitko nee biti gladan. A ja se probih kroz opsadu da vam to javim,
svijetli bane. Neka ne biste mislili - predat emo se. Sad eka tvrava vau vojsku
da razbijete opsadu.
- Slava i ast hrvatskim enama! - klikne ban Berislavi u zanosu. Eto, i na
bojnom polju Bosne, svuda i svagdje gdje ivi na narod, svuda ima Gordana koje
stoje hrabro uz nae junake! Tvrava Jajce e se odrati. Papa nam alje pomo.
Karlo Peti poslat e vojnika i novaca. Dakle, ako kraljevsko vijee i ne ispuni
obeanje, mi emo se osloniti na pomo koja dolazi od pape i Karla.
- I potraiti drugog kralja! - vikne Davor Antolkovi. Svi digoe ruke i maeve
uvis, burno kliui.

SLAVA KRESOVA
Pala je veer. Turopolje svetkuje. U crnoj noi are se kresovi.
Oko ognja vrze se svjetina. I muko i ensko i djeca. Dodole pjevaju, mladii se
natjeu tko e preskoiti oganj. Tko se prevari, izguraju ga. Tko preskoi visoko,
kliu mu i slave ga. Smijeh, buka, pjevanje stapa se u veselu kriku to je proljetni
povjetarac prenosi od jednog kraja Turopolja do drugog.
U mraku noi, gdje nema kresova, uz grmlje, uljaju se zlodusi iz Lukavca. Luci i
Draeni povezali su oko svojih obraza brade i pokrili se irokim klobucima. S
njima ide Damjan u seljakom odijelu. Pojavit e se meu momcima koji skau
preko vatre, tamo gdje e biti Hrvojka. Ali gdje je?
Uz koji krijes? uljaju se nou sva trojica. Damjan ide naprijed, blie kresovima i
trai gdje su dodole. Najposlije se dosjeti. Bit e dodole tamo pred crkvom. Tamo
je glavna sveanost.
Ve su se sva trojica nala u Kurilovcu, u blizini Jelenka Kuevia. Draeni stane,
neto mu ne da naprijed. Stara mrnja raste u njegovoj dui. Pred njime stotinu
kresova. Kad bi se mogao domoi jednog od njih i zapaliti Kueviev dvorac?
- Da mogu potpaliti taj prokleti dvorac! to veli, Luciu?
- Gospodaru, ako se ne budete jednom opametili, uvijek e vam ispred nosa umai
osveta. Vidite, kako je Damjan miran, u njega se pouzdajte, on e sve izvriti, svi
ostanite u pozadini. Zapalite li dvorac, odali ste Damjana i pokvarili mu sve.
Damjan se vrati k njima.
- Eno, tamo vidim dodole, tamo je Hrvojka. A vi ostanite tu u tami da vas ne
opaze. Sve je moja briga!
Ostali su pod grmljem, sjeli na zemlju i kroz gusto granje promatraju kako se
visoko gore die krijes otkud dolazi krika, vika muka i enska i veseli djevojaki
glasovi.
Damjan ulazi medu svjetinu to izvedljivo promatra mlade kako skae preko
kresova. Mladi plemii na konjima ekaju dok krijes nagori visoko, onda e oni
pokazati to umiju.
Damjan trai samo dodole. Ve razabire njihove glave, ovjenane vijencima.
Polagano se gura meu ljude. Sve blie i blie ide krijesu. Nitko mu u tolikoj guvi
ne moe obraati panje, sve je zabavljeno peskakanjem preko ognja. Kad bi koji
mladi dobro preskoio, trgli bi se svi, zaljuljali i opet bi nastala krika i vika i
odobravanje, smijeh i ruganje onima koji nisu uspjeli.
Ve se Damjan nalazi ispred krijesa.
- Sad u ja pokuati - veli on nekim mladiima to stoje kraj njega. Gledaju ga, ne
vele nita. Hoe li taj snani visoki mladi zagaziti svojim izmama u oganj ili e
preskoiti? To ih zanima.
U asu se zaleti Damjan i visoko prebaci preko plamena. Glasovi udivljenja i
klicanja.
- Gle, kako je taj vjet? Hej, mome, skoi jo jednom da vidimo nije li te vjetica
prenijela preko ognja?
Ne eka on ni asa, ve opet promatra krijes, udalji se, pa opet zaleti i otisne uvis
i ponovo preskoi plamtei oganj, jo vie nego prije.
Burno kliu ljudi. Ve se natiskuju oko njega.
- Iz kojeg si mjesta? Kai ti, vjetae?
- Tamo sam iz blizine Brezovice.
- Hajde jo jednom!
Po trei put skoi i odskoi jo vie nego prva dva puta.
Vika, krika, veselje.
- Meni pripada da ja nosim na ramenima kraljicu dodola! - veli on. - Ja sam
najvie preskoio! - Svi mu povlauju.
- On je pobijedio sve! On!
- Gdje je kraljica da je ponesem.
- Ba ti je u Brezovici kraljica, jo od poslije podne. Svi su otili!...
- Svi su otili? A kraljica nije na slavi? Kako se to najednom izrodio u Turopolju
stari obiaj?
- E, stari je obiaj, ali ima vanih poslova, dragi moj mladiu, radi kojih su morali
svi otii. Najednom se vratio ban sa svom gospodom, a nisu htjeli ostaviti svoju
jedinicu ker ovdje i morala je kui.
- Kako, zar nisu oni u Budimu? - udi se on, a ljudi se smiju, dok ga drugi opet
gledaju neto iznenaeno.
- A kako si ti iz Brezovice kad ne zna da su svi stigli danas popodne iz Budima?
- Oh, ljudi, pa sad sam stigao. Bio sam u Zagrebu i eto me tek pod no. Nisam uo
da su se vratili.
- A mi smo ih vidjeli svojim oima. Gospodar Brezovice doao je poslijepodne i
poveo kui gospodaricu. Morala je ii jer se u Brezovici nalaze svi ostali - a nije
htjela ostaviti Hrvojku i djeake. Sad e nositi u upanov dvorac onu lijepu
djevojku koja je umjesto Hrvojke.
Svi se nasmijae jer je zamjenica male kraljice velika i odrasla djevojka. U guvi
se Damjan povue izvan dohvata svjetla to ga iri krijes i nestane u tami.
Pohitio je tamo gdje su sklonjeni Draeni i Luci. Bez daha prie k njima:
- Brzo u Lukavac! to bre!
- to? Kako? - Draeni ga uhvati vrsto za ruku. - Zar si poludio?
- Ja ne, nego vi koji me drite. Iz Budima su se vratili s banom ve danas popodne
i otili u Brezovicu.
- to to znai? - apne Draeni. - Zar su smjesta iza nas krenuli iz Budima? Nisu
ostali ni do svretka sabora?
- To znai da su se posvadili s kraljevskim vijeem i sa svima u Saboru -
primjeuje Luci. Damjan ih opominje:
- Idemo odavde smjesta. Oni e vijeati u Brezovici, a zatim otii i opet e biti nai
putovi otvoreni. Nikad vam nije nita uspjelo jer ste bili nestrpljivi, niste znali
sauvati oprez. Hajdemo!
Pohitili su stranputicom u mranoj noi, ispod drvea za koje su svezali konje. Sva
trojica se bace na sedla i krenue u Lukavac.
Draeni je razjaren, sve u njemu kipi. Damjan je miran i hladan.
Kad su stigli u dvorac, Damjan nastoji umiriti Draenia:
- ekajte mirno dok se ne prui nova prilika. Ponajprije valja sutra poslati mojeg
ovjeka neka prosjai Turopoljem, saznat e sve to nam je potrebno.
Damjan se popeo na izvidniki toranj. S njime i Draeni. Ne moe se smiriti dok
kraj njega stoji hladan i miran uhoda kraljevskog vijea i gleda na Turopolje
posuto arkim plamenovima.

VELIKA ODLUKA
Kroz sumrak arili se kresovi Turopolja, kad su Damir i Gordana s banovim
glasnicima stigli u Brezovicu, vodei sa sobom Hrvojku, njezina brata Damira,
kraljevia Ivana, Kremena i oba slovaka kneevia. S trijema pogledala je
Gordana u daljinu i primijetila muu:
- Znam, svima e bili ao io smo sobom poveli Hrvojku. "Kraljica dodola" mora
vriti svoju kraljevsku ast, ali je ipak bolje to smo djecu poveli sobom.
- Slutnje nisu muki osjeaj - veli mu. - Ipak, kad su svi molili da bi Hrvojka
otala tamo, obuzeo me nemir. Nizato ne bih bio dopustio da ostane, unato tome
to su tamo bili Vojko i njegovi drugovi iz turopoljskog banderija.
Iza njih se uspinje stubama Davor Antolkovi. uo je njegove rijei i pristupa
branom paru.
- Damirov strah dolazi od prevelike ljubavi prema Hrvojki. Sve je mirno u
Turopolju otkako nema u Lukavcu Brandenburga i njegovih razbojnika. Nemate se
koga bojati.
- Znam, sve to znam, a ipak ne bih mogao Hrvojku ostaviti negdje izvan Brezovice
bez Gordane ili bez mene. No, idemo, nai nas gosti ve sigurno nestrpljivo
ekaju.
Dok su sluavke djecu otpremile u njihove sobe, Gordana, Damir i Antolkovi
ulaze u veliku blagovaonicu. Oko bana Berislavia okupili se vojvoda Iloki, knez
Krsto Frankopan, svi knezovi i plemii koji su bana pratili u Budim, a na povratku
skrenuli u Brezovicu. Samo je Damir pohitio u Turopolje da obavijesti Antolkovia i
svoju enu o nenadanom povratku iz Budima.
Sva se gospoda okrenula k vratima, svi se pogledi usredotoili u Gordanu.
Zabljetila ih je cvatua ljepota, produhovljena snagom uma i hrabrosti. Pola je
ravno u susret biskupu - banu i nagnula svoju lijepu glavu nad njegovu ruku:
- Ni u snu se nisam nadala, svijetli bane, tako brzom povratku, i ba zato slutim:
neto se vano dogodilo:
- Dobro ste slutili - odgovori on sa smijekom. - I sve ete sada doznati.
Tada je poao prema Antolkoviu i pozdravlja ga svojim mirnim izraajem lica i
pogledom:
- Hvala vam, gospodine Antolkoviu, to ste se potrudili u Brezovicu, elim vas
obavijestiti to je sve bilo u Budimu.
I sjedoe svi oko stola, ispod velike bakrene svjetiljke, to je sa stropa znatieljno
promatrala lica hrvatskih boraca.
Berislavi im je priopio redom to se dogaalo u Budimu, poevi od saborskog
vijeanja, pa sve do uzbudljivog prizora kad je Krsto Frankopan udario u obraz
predstavnika kraljevskog vijea Srkanyja, zatim kneevo utamnienje i lana
obeanja to ih je kralj Ljudevit dao hrvatskim izaslanicima za obranu od
neprijatelja.
Pozorno sluaju Gordana i Antolkovi kako su naposljetku ban i njegovi Hrvati
ostavili prijestolnicu u znak prosvjeda protiv kraljevskog vijea i samog kralja, pa
se vratili u Hrvatsku da dalje brane svoju grudu.
- Nemogue je dalje podnositi ove muke - odluno e Antolkovi. - Hrvatska je
osiromaena od pljakanja kraljevskih dravnika, od neprestane borbe s
neprijateljem, od podavanja ratnih daa, od pohlepe gramzljivaca. Ne da se vie
disati. Valja uiniti svemu tome kraj! Vi znate to time mislim. Djeak, kralj
Ljudevit i njegovo vijee nikad nee poslati banu ni jednog vojnika ni jedne
forinte. Uvjeren sam: kad su obeavali, i kralj i njegovi savjetnici da e udovoljiti
svojoj dunosti, smijali su se u dui, a moda su se nasmijali i grohotom kad su
nai ostavili kraljevsku odaju. Poznam dobro razvratnu gospodu oko prijestolja,
poznam i ono eljade to su posjeli na prijestolje. Nikad nam nee dati to su
duni, ali sve e nam oteti, orobiti nas do gola i dopustili da pogine i posljednji
Hrvat na bojnom polju. emu jo i dalje utjeti? Evo, ja predlaem ono to svakog
dana govorim i svakog dana elim i savjetujem: raskinimo ve jednom spone
kojima smo se vezali s nevjernicima! Otcijepimo se! Oslobodimo se, sazovimo
Sabor u Krievcima da smjesta svrgne kralja Ljudevita II i njegovo vijee s vlasti
za nau zemlju Hrvatsku, a ja putujem odmah u Njemaku s pratnjom koju e
Sabor odrediti da zapitamo unuka njemakog cara Ferdinanda hoe li prihvatiti
krunu koju mu nudimo uz uvjet - da sveano prisegne na sve nae pravice i
slobotine i da nam zajedno sa svojim bratom Karlom V pomogne vojskom i
novcem osloboditi se neprijatelja. Eto. ovo predlaem i vama. svijetli bane, i
vaim i svojim prijateljima.
Lica su im odluna, oi plamte. Dugo susprezana mrnja prema kraljevskom vijeu
i kralju razbudila je njihove due. Svatko se die, svatko govori, svatko prihvaa i
poziva Berislavia da ne otee ve sazove Hrvatski sabor.
Zaarenih oiju gleda Gordana oko sebe mueve kojima je bila sestra u idealima,
drug u borbi protiv neprijatelja Hrvata to su se pojavljivali sa svih strana, uvijek
novi i jai. Klie joj dua dok slua Antolkoviev prijedlog koji sadrava misao to
je ivjela i bujala u njezinoj dui jo u mlaahnoj dobi.
Sluajui jasnu i glasnu Antolkovievu rije, upravljenu banu i borcima, krv joj
udari u lice, srce zakuca burno, a oi usplamte velebnim ognjem to ga mogu
upaliti samo plemeniti ideali, diui ovjeka u daleke visine. Plamti Gordanino
duhovno bie kao proljetni krijes, glasnik buenja novog ivota, nosei u krilu
svojem zametak slobode.
Rasplamena divnim slutnjama podaje se zanosu i glasno odjekne njezina rije:
- as je tu! Vidim ga, osjeam, nosim u sebi. Danas to osjeam vie nego ikada.
Danas, kad sam ena i majka, jer sam u ivotu iskusila da nema sree ni u ljubavi,
ni u obitelji, u domovini koja nije slobodna. Srea je biljka to umire u mraku
zarobljene domovine, a klije na slobodi sunca. Mrak nas je pokrio, mrak s
prijestolja i njegovih dravnika. Donesite nam, muevi, svjetlosti, da ne uginemo u
ovoj crnoj noi. Neka bude dana, sunca! Nai su oevi uli pod okrilje ovog
prijestolja s vjerom u dui da e tu nae slobode procvasti novim ivotom. Ba s
ovog su prijestolja razbili nae nade buzdovanom, oblatili odanost potenju
prevarom, poruili vjernost podlom izdajom. Ustanimo! Ne na urotu, ve na
obranu. as je tu! Osjeam ga u plavom nebu, u arkom suncu, u proljetnom
kriku nae zemlje koja vie:
"Za tebe domovino Hrvatska, hou da klije sjeme u mojemu krilu! Za tebe elim
razbujati tvoje oranice. Za tebe raati svoje plodove! Tko smije to ne htjeti, a da
ga ne oigoem sramotnim igom klete izdajice?!... ujem zemlju gdje die
dahom vjene ljubavi i zove svoje sinove i klie im:
"Tko od vas nee osloboenu domovinu - neka bude proklet!..."
Provalio je plamen Gordanine due i uzdie se do neba visoko.
Dre odjek njezina glasa zidinama poluosvijetljene sobe i zaustavlja dah u
grudima mueva. Njezin buktei oganj, uzvieni zanos, zapali muke grudi,
njihove davne elje i pokree njihove ideale. S vrelih usana pada arki odziv:
- Osloboditi se elimo!
- Evo nas, tu smo i dajemo sve!
- I svoj ivot! - vikne vojvoda Iloki.
- I svoju ljubav! - klikne Jelenko Kuevi.
- I svoju sreu! - veli Damir!
Poklici padoe kao svete prisege. Od te svetosti uutjeli su. Gledaju bana
Berislavia.
Njegove su mirne oi upravljene u Gordanu. Blijedo mu ispaeno lice sjaji
duhovnim svjetlom. Jo eka as, a onda prozbori polagano, snano:
- Gordana je glas hrvatske due. U njoj su sabrane kreposti Hrvata! Njezina rije -
rije je domovine koju nosimo u svakoj kapi svoje krvi. I vi, i ja, svi jednako. Jest,
svi znamo to e doi i to mora doi. Svi hoemo i elimo da doe dan sunane
slobode koja nosi sreu naim domovima i obiteljima. U vama gori poar, u meni
klije eravica i opominje: jo ima jedno veliko djelo koje se mora izvrili prije
svega - da nam iznenada ne upadne u dom turska vojska koja bi mogla iskoristiti i
nae veliko djelo. Zato ujte svi, i vi, Gordana, a najvie vi, Antolkoviu! U Saboru
moramo biti svi na okupu kad se stvara velika odluka. Vi znate, putem iz Budima
doao nam je u susret glasnik i donio vijest da su tvravu Jajce od predaje
neprijatelju spasile samo dosjetljive i hrabre hrvatske ene, ali sad eka sav narod
u Bosni, od jutra do mraka, da to prije Jajcu poaljemo hrane i vojske koja e
tvravu osloboditi opsade. Tu je zadau preuzeo Krsto Frankopan s velikim brojem
plemia. Meni, vojskovoi, dunost nalae da smjesta odem u Dalmaciju i tamo
pogledam to sve trebaju nae utvrde. Zatim moram u Primorje pregledati koliko
treba utvrivati pojedine gradove. Moram Bernardinu Frankopanu u Senj gdje u
sazvati sve primorske knezove i plemie i s njima se sporazumjeti o buduoj vojni
na neprijatelja, i o prijedlogu Antolkovia. Moram vidjeti to neprijatelj radi, snuje
li novu provalu. Vojskovoi Hrvata prva je dunost zaprijeiti iznenadnu navalu
neprijatelja izvana. Kad se uvjerim da neprijatelj ovog ljeta ne snuje nikakav novi
napadaj i da vojskovoi tamo nema dunosti, evo me da vrim dunost bana.
Vratit u se, sazvati Hrvatski sabor i tada neka kae Sabor to svi hoemo i to svi
elimo. Moj e put trajati po svoj prilici, samo dva-tri mjeseca, a moda i manje.
Dakle, vaa osnova, Antolkoviu, bit e dobro pripravljena, osigurana, a Gordana
e svojim zanosom i umom pridobiti za nju sve koji bi jo mogli oklijevati.
- Prihvaamo banovu mudru odluku - veli Antolkovi prvi. Svi pristaju uz glasno
odobravanje. To ponuka Berislavia da nastavi:
- Vidim, prosuujete mirno i hladno, stoga molim sve, osobito vojvodu Ilokoga,
Damira Brezovikog i Jelenka Kuevia, neka svaki od vas oprema to vie mladih
plemia za borbu. Uite ih bojnoj znanosti kojoj ste ba vi toliko vjeti. Kad
jednom dou ete njemakog cara Karla V, kao i one to nam ih kani poslati
nadvojvoda Ferdinand austrijski, treba da smo, ne samo dovoljno jaki, ve i vjeti
boju, jer elim na dumana navaliti najee i odluno ga istjerati iz nae zemlje
zauvijek.
- Ne biste li, svijetli bane, dopustili da ja i Kuevi krenemo s vama na va put? -
pita Damir.
- Ne, Nikako. Na put svoj uzimam etu od stotinu ljudi, u Primorju me eka dvije
stotine mladih plemia, a to je dosta za strau u miru. No, opazim li da se
dumanin negdje pojavljuje u veem broju, smjesta u vam poslati glasnika da
doete u pomo. Sada je proljetno doba, valja obraivati zemlju. Kad nije
potrebno drati vie vojske, neka ljudi ostanu kod kue gdje mogu raditi i uiti se
oruju.
- Svi primamo mudre savjete naeg vojskovoe, bana i potkralja - dovri
Antolkovi.
Jo potkraj vijeanja opazila je Gordana kako su se dva-tri puta odkrinula vrata
na koja je zavirivao kastelan dvora. Sad ustane da vidi to se vani dogaa.
Na trijemu nae nekog stranca u razgovoru s kastelanom. On obavijesti
gospodaricu:
- Prije dva sata stigao je ovaj glasnik iz Budima. Nosi pismo svijetlom banu.
Odredila je kastelanu neka glasnika odmah najavi, a sama poe za njima u
dvoranu.
Poklonivi se banu, budimski glasnik preda pismo bez ikakve druge poruke.
Skinuvi peat, ban proita, poloi pergamenu preda se i ree glasniku hladno:
- Napustite dvoranu!
Stranac izie. Svi ostali znatieljno gledaju bana. Dugo uti, oito mjerei korake
budimskog glasnika to su odjekivali hodnikom. Zatim iznenadi gospodu gnjevnim
rijeima:
- Gospoda od kraljevskog vijea ne poznaju mjere u svojoj drskosti!
- alju vam pismo? - pita Gordana.
- Jest, oni! - odgovori Berislavi. - A ono to trae - vrhunac je drskosti.
Primakli se k njemu da bolje uju, jer govori poluglasno:
- Gospoda od kraljevskog vijea nalau mi - razumijete li to: nalau - jer trae - a
ne mole...
- to trae? - pitaju u jednom dahu.
- Trae glavu gospodina Antolkovia.
Kratka utnja, onda povici gnjeva i prezira:
- Zar su poludjeli? Njegovu glavu trae od nas?
- Besramnici se nadaju da bismo ga mogli predati?
- Miljah, ve su davno zaboravili na gospodina Antolkovia - primijeti Gordana.
- Nije bilo u Lukavcu Draenia ni kneza Brandenburga koji bi me gonili i uhodili,
ali, eto, sjetili se mene, po svoj prilici zato to ste tako naglo ostavili Budim.
Berislavi se smjeka:
- Zacijelo su smatrali: to je u duhu i po uputi vaoj Antolkoviu. Sjetili su se onoga
kad ste predlagali, radi nepravda, ogorenim Hrvatima u Budimu neka ostave i
prijestolje i njihove savjetnike i dravnike i neka se odcijepe od Ugarske. Oito im
je nas odlazak iz Budima mirisao po vaem tadanjem prijedlogu. Nisu se sasvim
prevarili...
- Kako glasi pismo? - pita vojvoda Iloki. - Da ujemo to trae?
- Trae od mene:
"Na vau bansku ast i vjernost kralju, javite smjesta gdje se nalazi Davor
Antolkovi, poznat sa svojeg veleizdajstva, i da uinite po dunosti sve kako bi se
taj izdajnik izruio kraljevskom vijeu da mu odmjeri zasluenu kaznu..."
Plane prosvjed. Berislavi ih pozove na utnju i objavi svoju odluku:
- uli ste gdje se pozivaju na moju ast i vjernost prijestolju. Dakle, vama je,
Antolkoviu, smjesta sutra otputovati u inozemstvo. elim javiti kraljevskom
vijeu da se nalazite izvan granica domovine. Putujte u Njemaku i ostanite dok
vas ne zovnem. Tamo pokuajte skloniti Karla V i nadvojvodu austrijskog
Ferdinanda neka bi kraljevia Ivana vjenali s kojom svojom njemakom
princezom. Nastojte prikazati i nadvojvodi Ferdinandu i Karlu V nae potrebe i
nae saveznike ponude. Sad mogu izrei odlunu rije: kralj i njegovo vijee su
otklonili svoju dunost, pogazili zakletvu slobodama domovine, dakle - raskinuli
sami nae veze... ve sutra putujte.
- Svi alimo to se moramo ponovo dijeliti s tako mudrim savjetnikom kao to je
Antolkovi, ali vie ne smije ostati ovdje - nadovee Damir.
Odlueno je da se Antolkovi ima sutra vratiti u Turopolje i odande otputovati u
Njemaku.
Nakon svrenog vijeanja pozove Gordana gospodu k veeri. I krenue svi vedri,
puni vjere i nade u budunost.
Za vrijeme veere govorilo se samo o buduem radu, o borbama i nadama u
pobjedu.
Raspravljali su dugo u no.
Kad su svi krenuli na poinak, Damir i Gordana izili su na trijem prvoga kata, pa
s visine promatraju pred sobom dolinu po kojoj dogorijevaju proljetni kresovi. On
joj ovije desnicu oko struka i ree tiho:
- Dva krijesa plamte u mojoj dui: jedan gori u slavu tvoju, Gordana, a drugi u
obranu nae domovine! Utrnut e tek kad utrne i moj ivot.
Sutra u ranu zoru izala je iz dvorca Brezovice velika povorka. Ponajprije se
Antolkovi oprostio da ide k svojem sinu i k Jasenki, a odande se spremi na put.
Zatim su ostala gospoda zahvalila Damiru za gostoprimstvo. Ban Petar Berislavi,
vedar i zadovoljan, okrene se Gordani i djeci, pomiluje malu Hrvojku, njezina
brata Damira, Ivana i Kremena, a ne zaboravi ni dva slovaka kneevia.
Djeaci, puni zanosa, promatraju Petra Berislavia kad se uspinjao na sedlo. Slava
kojom je obavijena pojava junaka, ushiuje djetinje due, presretne to ga mogu
gledati okom u oko.
Petar Berislavi s pratnjom krene prema Savi. Vrata se Brezovice zatvorila.

DRAENIEVA UROTA
Tog je dana Draeni vrlo dugo leao u postelji. Pred oima mu lebdi sva prolost.
Svaki in, svaki pothvat u stjecanju asti za kojima je hlepio od asa kad je bio
svjestan da mu je ujak mona osoba na vlasti. Bogatstva ima dovoljno. I asti je
zadobio. Peharnik je mladoga kralja. No, to ga ne zadovoljava. eli biti ban u
Hrvatskoj. Tu mu je elju utuvio u glavu Verbczy, u tome ga je odgajao, slao u
Hrvatsku da lijepim licem i, toboe, potenim toplim pogledom osvoji povjerenje
Hrvata.
"Sve bi mi to bilo uspjelo da me nije zahvatila strast prema Vileni Berislavievoj
koju je ljubio Jelenko Kuevi".
"Da nije bilo Vilene, ne bi me Kuevi nikad raskrinkao. Usred ledine, pred itavim
narodom, otkrio je mene, Crvenog oklopnika, i sav hrvatski svijet, osjeajui se po
meni sramotno prevaren, odvratio od neko slavljenog potenjaka. Prokleo me.
Pod tim se kletvama sruile moje nade da u na bansku vlast u Hrvatskoj. Te su
mi kletve oduzele i Vilenu. Zamrzila me kao neku neman. I nju mi je oteo Kuevi.
Da, da - ali, kad bih zadobio bansku ast, mogao bih Kueviu oteti i zakonitu
enu. Makar samo iz osvete. A kako zadobiti bansku vlast? Moe li se danas,
nakon est godina, natrag osvojiti povjerenje Hrvata? Oni su ve esto zaboravili i
oprostili poinjeno zlo. Moda ve zaboravljaju i moje? U Budimu mi nije nitko od
Hrvata poklanjao panju. Samo me je Jelenko Kuevi oinuo pogledom i nita
vie. Svi su se ponijeli kao da me i ne vide kad sam ono bio na Saboru. A ipak su
me svi vidjeli. Je li to prezir ili zaborav?"
Ne nalazi na to odgovora i zato smatra: bit e bolje ako napusti svaku misao da
ponovo osvoji povjerenje Hrvata to ga je unitio Jelenko Kuevi.
Crveni je oklopnik raskrinkan jednom zauvijek. Nikad se vie Slavimir Draeni
nee moi pojaviti u svoj slavi kao onda dok je mogao zavaravati Hrvatsku svojim
blagim izraajem lica, potenim pogledom i lanom obranom puka od Lukavana i
budimske vlasti.
"Napokon je glupo troiti vrijeme da osvojim povjerenje Hrvata. to e mi sad to
povjerenje kad imam silu? Uzet u tu besramnu milosnicu budimske gospode i po
njoj stei vlast i ast. Kad kralju Ljudevitu dovedem Hrvojku i kraljevia, a
kraljevskom vijeu pomognem da se oslobode Petra Berislavia, uspeo sam se na
najviu stepenicu zasluga u ovom pokvarenom kraljevstvu. Eh, ne grdi ih,
mladiu! Da nisu pokvareni, ne bi bilo ni mene. Samo zloa moe se koristiti
mojim zloama. Plaa za tako velike zasluge moe biti samo banska vlast u
Hrvatskoj. Samo ta e vlast dati zadovoljenje mojoj mrnji vjeito ednoj, nikad
zadovoljenoj. Ha-ha-ha, Jelenko Kueviu! Bit u ban, a ti si samo plemi.
Hrvatski sabor podijelio ti je barunstvo. No, to moe kad te ja uhvatim svojom
vlau za iju, a tvoju enu oko struka? Hej, pobrinut u se da to bude to prije.
Cvate Vilena kao rua - ree Damjan. ekaj, Kueviu, uzet u je, na to sam se
sto puta zakleo. U tome mi moe pomoi samo Damjan. Nitko nego taj podmukli
razbojniki Bizantinac to se dovukao u Hrvatsku da ivi na raun nae sile protiv
Hrvata. Taj je dorastao mojoj osveti. Samo taj!"
Leei u postelji, Draeni se smirio to mu juer nije uspjelo izvesti plan. Damjan
mu je itavu veer razlagao da se uspjeh moe postii samo onda ako lovac svoj
plijen eka strpljivo. Stoga je odluio biti mudar, strpljiv, kakav je bio dok jo nije
planuo za Vilenom. Ve je davno spoznao: ta ga je strast liila velikih uspjeha u
njegovim osnovama. Odluio se sada popraviti i vrsto se drati uputa Damjana
kojega je njegov ujak postavio svojim uhodom u Hrvatskoj.
Kad se Draeni sporazumio sam sa sobom, ustane i stade se odijevati. Onda
pozove Damjana.
Kad je ulazio, pita ga Draeni znatieljno:
- Ima li kakvih vijesti iz Turopolja?
- Ima. Moj ovjek, kojega sam poslao da njui to se dogaa oko Brezovice, donio
je glas da su ban i ostala gospoda danas otili. Damir je ostao kod kue, a ima
jaku etu u svojem dvorcu, osim toga u svojem dvoritu nita manje nego tri topa
to ih je zarobio od neprijatelja u Bosni. To mi je ispripovjedio moj ovjek koji zna
raspravljati s ljudima i od njih sve doznati. to velite sad? Tu nema napadaja na
Brezovicu.
Ta vijest teko kosne Draenia. Zamalo bi planuo. Opet nova zapreka.
- Kako? Mi smo goloruku prema Brezovici? Ne moemo se na taj nain domoi ni
djevojice ni kraljevia?
- Ovog asa nikako. Da se nije vratio ban s gospodom, bio bih juer imao i
Hrvojku i kraljevia. A ba ih je vrag donio!
- Imali su ostati u Budimu barem dva tjedna, a dok bi oni stigli kui...
- Ve bismo mi bili na cilju. Ali sad je suvino troiti rijei.
- Ali je potrebno smisliti neto drugo. Ima li kakvu novu zamisao?
- Ba stvaram divnu zamku, no tada bismo morali dulje boraviti ovdje da
uzmognem neto uiniti.
- ta dulje, to mi je drae. Srea je moja to sam daleko od zatoenitva svoje
ene i njezina ujaka, a bogme i svojega. Bit u strpljiv kao to sam ti juer rekao.
Potpuno se pouzdajem u tebe.
- to e biti s Petrom Berislaviem? I to ne valja zaboraviti.
- Ban sigurno nee na bojite. Nema nikakva glasa da bi Turci gdjegod provalili ili
se spremali na rat, a dotle, dok se to dogodi, mi ve imamo u rukama Gordanine
ovice.
Draeni se sasvim predao Damjanu i svojoj slobodi.
Poslije podne su mu javili da je stigao brzotea iz Budima.
- Bit e neto vrlo vano kad mi ujak alje glasnika tek to sam otiao iz Budima.
Uznemirio se Draeni i dade pozvati glasnika. Brzotea mu preda pismo
gospodina Verbczyja. Mladi ita. Damjan eka, a onda pita:
- Mogu li saznati to vam ujak javlja? Moda o tome ovise moje osnove?
- Jest, pogaa. uj, dakle, to pie ujak.
 "Drugi dan poto smo ostavili Budim, iznenada su nestali odande Hrvati s banom.
To je kraljevsko vijee zabrinulo. Doznali su da je njemaki car Karlo Peti poslao
banu glasnika. Odmah napustili su Hrvati Budim. Tu se neto krije. Kraljevsko
vijee misli da se Petar Berislavi sprema svima okrenuti lea i okruniti za
hrvatskoga kralja njemakog cara. To je vrlo vjerojatno. Prema tome, ujak trai
od mene neka budem stalno za petama Petru Berislaviu, neka ga uhodim, a ti
nastoj da ga bilo kako makne.".
- Evo vidite, sad nema druge, ve paziti na Berislavia.
- On je sada na Kaptolu, dakle, lako nam je u Turopolju ukrasti Gordani Hrvojku i
kraljevia. Nitko ne sluti da smo ovdje.
- Imam ve zamiljenu varku. Ni svi vragovi ne bi mogli pronai neto bolje.
Draeni odmah eli znati to je Damjan smislio, a ovaj se pouri da zadovlji
svojega gospodara.
- Gordanina djeca - veli on - polaze svaki tjedan jednom u crkvu.
- S njom i s muem! - upozori Draeni.
- To ne smeta. Svi su oni svake nedjelje na objedu kod Vilene. Nakon objeda sva
se djeca igraju na istini pod vokama, iza Kuevieva dvorca. Naokolo je sve
obraslo grmljem, iza gutare je odmah gusta uma, tek dva-tri koraka.
- Znam gdje je to. Nee biti dobro - prigovori Draeni - ako djevojica stane
vikati, mogu je uti u dvorcu ili u okolici.
- ekajte! Ne kanim ukrasti ni djevojicu, ni kraljevia. Nikako! Umijem izmiljati
zasjede kao nitko na svijetu. Dakle, odmamit u djecu. Hrvojka neizmjerno voli
ivotinje. Va sluga ima malu pitomu koutu, pustit u je k djeci da se igraju s
njome. Najednom e va sluga zazvidati, kako uvijek doziva ivotinjicu, ona e
utei za zovom, a djevojica, dakako, za njome - sama e djeca u moju zamicu...
- Odabrat u tada Hrvojku i kraljevia Ivana - svi e djeaci biti uvjereni da je to
dvoje zalutalo kao to e i oni uzalud traiti izlaz iz ume... Eh, ba vam neu sve
ispripovijedati, elim vas iznenaditi!
- uri se izvriti ovo obeanje.
- Valja ekati prikladan dan, jo je hladno, djeca se dolaze igrati kad je sunce
toplo, dakle, imamo vremena. Ne trebamo se uriti.
Draenia ostavlja strpljenje i navaljuje:
- Moramo se uriti! Mladi kralj trai od mene jo neto drugo.
- Vanije od Hrvojke?
- Njemu je sigurno ona najvanija, no tu su se oito upleli moj ujak i gospoda od
kraljevskog vijea.
- ini se, niste mi rekli sve to pie uzvieni gospodin ujak?
- Rekoh sve to pie on. Ali i kralj sam svojom rukom dodaje neto zbog ega mi
se jako uri.
- itajte da prosudim koliko treba vremena za sve to. Ponovo Draeni uzme u
ruke pismo i veli:
- Kralj dodaje ujakovu pismu:
"Nalaem ti, Draeniu, najprije se pobrini kako e postati hrvatski ban. To bi bilo
mogue samo onda ako nas moe osloboditi "potkralja" Berislavia. Kad on sie
sa svojeg prijestolja, dovedi na veselu zabavu Hrvojku i kraljevia. Ovo dolazi na
drugo mjesto. Upamti, bit e ban!"
Uhoda Damjan slua. Podmukle crne oi dugo gledaju u Draenia.
Taj mladi mukarac, kojemu sada slui, bit e ban? Kakva radost! Evo rajske
prilike da se on, njegova desna ruka u zloi, domogne estite naplate. Kraljeva je,
dakle, poruka mnogo vanija od Draenieve osvete gospodarici Brezovice
Gordani. Nee je on pustiti iz vida, no prije svega ono to je unosnije.
"Hrvojka mi nosi samo kesu dukata, a Berislavi sigurnu slubu na banskim
dvorima."
Odmah se stao pogaati s Draeniem da bude na istu:
- Maknem li Berislavia, hou li dobiti stalnu slubu u novoga bana?
- Ne e li se odmetnuti od mene k Hrvatima?
- Zar ja? Gospodine moj, kad bi to bilo mogue, ne bih se ponudio gospodinu
ujaku u slubu protiv njih. Mrzim ih! Ako to ne vidite, onda vam nije poznato to
sam i tko sam. Prije u skrenuti u pakao nego se prikloniti Hrvatima. Dakle, ako
elite biti ban, evo moje glave! Dajem je u zalog.
- Pazi to si rekao. Jo se moe predomisliti i povui rije.
- Zar ja? Tako mi oinjeg vida, bit ete ban!
- E, onda se kunem i ja tebi oinjim vidom: bit e mi ono to hoe.
- Uz pojas sakriveni bode vaoj desnici. Eto, to hou da budem. I neete moi bez
mene.
- Sklopljen je savez. Ako ga odri ti, onda ga mogu odrati i ja.
- Primam, gospodine svijetli bane Draeniu.
- I zalae glavu za to - pitam te ponovo?
- I drugi put je zalaem, a dodajem jo sebe itava. Sasijecite me na komadie,
sitne kao trava proljetna. Vrijedi li?
- Vrijedi, sunca ti, ovjee, kako ne bi vrijedilo. Kad ti ne bi ispunio obeanje,
pretvorio bih te u zgaenu mrvicu. Izvede li, porast e do mojeg prvog
pouzdanika. No, sad hajde, pogledajmo kako emo s Hrvojkom. Do nedjelje samo
su tri dana.
- Istina, tri dana. Bojim se, u ovo rano doba proljea nee izai na ono polje.
- Vidjet emo.
- Sad idemo malo u Turopolje, a zatim opet do Save, na pristanitu se uje
kojeta.
- to ti pada na um? eli otii?
- Nakon tako vane vijesti gospodina ujaka i mladoga kralja moram se ogledati.
Tako su se rastali. Damjan se urio na uhodarenje, a Draeni ostao sam do
drugog dana.
"Banov dolazak iz Budima - pomisli Draeni - ba mi je dar iz pakla. Kako sam,
eto, blizu davnoj elji i banskoj asti i Vileni! Kad bi ona slutila? Da je samo
jednom mogu vidjeti! Ba bih pokuao izai iz dvorca preodjeven. Jest, to u
uiniti.
Dok se odluio otii da vidi Vilenu, bane u dvorac Damjan i bez daha mu priopi:
- Doznao sam: ban Berislavi putuje nekud na jug. Odmah sam se prevezao preko
Save da bih mogao doznati kamo ide. Stignem na Kaptol pa ekam kamo e
putovati. Bilo je sakupljeno mnogo svijeta. Umijeao sam se meu ljude. Svi su ga
pozdravljali. Njegova je eta bila naoruana uvrh glave. Otiao je sa stotinu ljudi,
sami zagorski, turopoljski i posavski plemii, tek nekih dvadeset momaka. Kad
sam pitao ljude kamo ide ban, rekoe: "Ide na jug". Vie nisam mogao saznati.
Nitko ne zna kamo ga vodi namjera. Doista je krenuo cestom prema Karlovcu.
- Je li to istina?
- Zar sam lud da laem?
- Vidim, ne ide ti se po Hrvojku i kraljevia, a to je moja osveta Gordani.
- Dobro, ako vi zapovijedate, ostat emo ovdje i ekati dok djeca zajedno iziu na
igru, no onda vam je Berislavi izgubljen.
- to da radim? - neodluno mrmlja Draeni.
- Posluajte mene, ovdje nemamo ni asa ekati, ve se smjesta opremiti pa za
Berislaviem, u dostatnoj udaljenosti. Putovat emo kao trgovci. Odabrat u ovdje
meu starim odijelima sve to treba. Pribavite nam dobrog vodia.
- Luci je najbolji vodi. Bio je ve dosta na jugu. Ne mogu iskazati koliko alim
to e Gordana jo koji tjedan, a moda i vie mjeseci, uivati u blizini svoje
djevojice. To znai da odgaam osvetu.
- Ba zato to je odgaate, bit e osveta strahovitija. Dok se vratimo, grijat e
vrelo sunce, a djeca e svake nedjelje izlaziti na ledinu. A sad naloite: neka nam
sve spreme za put. Sutra u zoru idemo, i to najboljim konjima da uzmognemo
dostii Berislavia. Kanim stupiti k njemu u slubu...
- Mome, to je misao pravog ivog zloduha. Hajdemo odmah na taj put koji me
vodi na Berislavievo prijestolje.
- Jo ete vi prije drati u naruju Vilenu nego kralj Ljudevit Gordaninu Hrvojku.
- Svi su te avoli doveli k meni!
Sutra rano izjahali su iz Lukavca kroz umu da ostanu nezapaeni. Na okupu su
Draeni, Luci i Damjan i jo jedan njegov drag. Na konje su natovarili razne
plemike stare haljine to su ih nali u Lukavcu koje bi, toboe, prodavali. No,
Damjan je to uinio samo naoko. Njegove su namjere da skine trgovako odijelo i
umjetnu bradu i uvue se u banovu etu.

DAN PETRA BERISLAVIA

Rano je svibanjsko jutro. Na utvrdama grada Otoca stoji ban. Kapetan grada
pokazuje mu utvrde, zalihe oruja, hrane i ostale potreptine za obranu. Svega
ima u dobro utvrenom gradu za sluaj neprijateljske opsade.
Vojskovoa eli sve sam vidjeti da uzmogne pripraviti svoju bojnu osnovu za
velike odlune bitke.
Naposljetku, zadovoljan silazi s utvrda i uputi se u kuu.
Kapetani njegovih eta, Petar Krui, Ivan Perui i Drako Primorac, upravo su
ustali i odjenuli se jo umorni od jueranjeg puta. Ban ih zaustavi na trijemu:
- Vrlo sam zadovoljan. Ne boli me glava za ovaj grad. Dobro je utvren. Ovdje su
svi gradovi dobro utvreni, naprotiv, Dalmaciji i Bosni treba mnogo pomoi.
- Da, svijetli bane, tamo je potrebno, osobito Kninu i Skradinu.
- I Klisu nee biti naodmet. Tvrda je gradina, a ipak nemaju dosta oruja i hrane.
- Jajce ima svega dosta - i obrane i hrane.
- Sad smo tvravu dobro opskrbili, a Krsto je neprijatelja potjerao daleko - veli
Berislavi. - Kad nam doe pomo od Njemake, onda idemo na kriarsku vojnu.
No, prije toga eka nas vana odluka na Hrvatskom saboru.
- Hoe li uistinu biti pomoi iz Njemake, svijetli bane?
- Gubite pouzdanje? Velim vam, pomo njemakog vladara dolazi jo ovog ljeta. O
tom u doznati tek kad mi stigne vladarevo pismo. Danas mi je glasnik javio:
njemaki se poslanik nalazi ve blizu, morao je prespavati na putnoj stanici, a do
veeri bit e ovdje. Jedva ekam da mine dan, a tek je zapoeo.
Smijei se sam sebi. Lice mu je zarumenjeno, oi poprimile sjaj sigurne nade u
budunost. Onda uputi svoje kapetane da dorukuju sami:
- Idem na posao!
I ode u svoje odaje.
Mladi su ljudi ostali nasamo.
- Otkud tolika snaga banu? - divi se Krui. - Proputovali smo bez odmora cijele
krajeve, a nikad se nije potuio na umor. Nama su pokidane kosti. Spavao bih po
bijelom danu od neumornog putovanja. Njegova je izdrljivost udo.
- Misao i ma uvijek su mu na poslu i ne daju umoru snage.
- Nikad nismo imali vojskovou kao to je on. Kad stigne pomo od Karla, ut e o
njemu svijet. Bojna mu je osnova velianstvena, a tek kad je provede! Za godinu
dana nema vie u naoj domovini dumana.
- Samo kad bi ta pomo bila sigurna!
- Rekao ti je: ne gubi nade, ve dolazi banov pouzdanik s pismom Karla Petoga.
- Veliku slavu uiva Berislavi u svijetu kad mu alju pomo.
- Nikome ne bi dali u ruke te pomoi jer se, eto, ve godinama slavi Berislavievo
ime. Nitko nije toliko vremena odolijevao provalama u Bosnu kao on. Sve to se
zna preko granica naeg kraljevstva, ve bi davno pregazili Turci Hrvatsku i preli
u Austriju i Njemaku da nema Berislavieva bojnog umijea.
U velikoj sobi, pod niskim valovitim stropom, sjedi Petar Berislavi. Pie pismo
Davoru Antolkoviu u progonstvo:
"Jo malo mjeseci i vi ete u domovinu koja treba vau mudrost, va plamen, vau
ljubav. A dotle sklopite brani ugovor s njemakim carem da naeg kraljevia
Ivana oeni svojom princezom. Svi neka pridonesu rtve za na dom. Ne vraajte
se nikako prije dok vam ne poaljem Damira ili Kuevia. Ljudevit i njegovi
bestidnici sve vie eljkuju vau glavu koju su vam u eljama svojim sto put
odrubili. uvajte svoju umnu glavu!..."
Pero Berislavievo ispadne iz ruke.
udni nemir pojavi mu se u grudima. Misao poput magle pada mu na duu. to je
to? U asu kad je pisao o Antolkovievoj glavi, izmilji negdje iz zaklonita nemirna
mrana slika... Pero pada na stol, a sva panja usredotoi se u slici sna prole
noi. udni mu se san snio. Nije mislio o njemu do ovog asa kad mu je pero
pisalo o elji mlaahnog kralja i njegovih vijenika da Antolkovievu glavu odrube.
I ve se slika sna digla iz praznine i doletjela mu pred oi. Vidi jasno visoke
brdine, gudure, ume, tamne i crne kao ponor. I gleda ih s neke visine. Oko njega
tiina. Onda odjednom strahovita krika, udaranje u talambase, urlik. To dobro
poznaje! Neprijatelj je blizu. I uzima ma iz korica. Ve dolaze njegovi vojnici:
vojvoda Iloki, Damir, knez Krsto Frankopan, Jelenko Kuevi, Antolkovi i sin mu
Vojko, svi redom dolaze a on odreuje, zapovijeda. U prsima mu nestaje daha od
zapovijedi, a oni hite, bore se, biju neprijatelja. Bojna trublja, kreevo...
U asu se nae sam samcat s maem u ruci. Gdje su oni drugi?
Hoe za njima, ali pada negdje u veliku dolinu... Brzo se zaustavlja. Stoji as,
onda ide. Spotakne se o neto. Pred njegovim nogama - glava...
"to se to dogodilo? Ja tu, a meni do nogu moja glava?"
Sve je tiho, jezovito u dolini. Ni neprijatelja ni prijatelja. Nikoga. Grobna tiina.
uma. Gusta tamna kao no u grobu. Samo svjetlucaju oi u njegovoj glavi do
nogu njegovih.
"to je to sa mnom?" - krikne on i jeza mu stisne grlo. Ne moe vikati, ni dozivati.
Njegove oi u toj glavi bulje u njega i zebe ga srce...
Probudilo ga sunce, a san odletio u zaborav. Tek sad mu je pao u sjeanje. Zato
sad? Uznemirio me. No ve se trgne i sam sebi ree:
"Sramota je to si zadrhtao od sna!..."
Nastavio je pisati pisma vojvodi Ilokome, Damiru i redom svima pouzdanicima.
Kad svri taj posao, izvue iz ladice stola papire i stade crtati, misliti, razmatrati,
opet crtati.
Sklada vojskovoa svoje vojne misli: kako, gdje i kojim redom navaliti na
neprijatelja kad doe velika pomo Karla Petoga.
Mislei, upravlja pogled k otvorenom prozoru. Daleko mu see modrim,
svibanjskim nebom.
Slika to je ban gleda bujna je, buna slika velikog boja...
Pred njime lee Dalmacija i Bosna - kao na pladnju. Sa svih strana dolaze vojske.
On njima ravna, upravlja, vodi bitku za bitkom, boj za bojem. Junaci hite naprijed,
tjeraju neprijatelja, daleko, vrlo daleko. Ve ga ne vidi nigdje...
Njegove enje ne poznaju do jedno jedino: istrgnuti Hrvatsku iz ropstva,
probuditi staro hrvatsko kraljevstvo. Ideal je to, sadanjost je to, budunost,
jedini cilj bivstvovanja njegova u svijetu.
U mislima gleda domovinu, od sjevera do juga, od istoka do zapada, gleda je pred
sobom ivu. Ona die, pjeva, klike, cvate, mirii. Srea velika prelijeva se duom
bana Petra Berislavia.
Dugo, vrlo dugo gleda sliku svojih ideala ivu u njegovoj predodbi. U njoj se gubi,
roni, utaplja.
Nekoliko puta je kastelan tvrave ulazio u sobu i opet izaao neopaeno,
nezamjeivan. Nekoliko puta je iza njegovih lea zakaljao. Napokon ga oslovi:
- Svijetli bane, valja se okrijepiti. Vrijeme je objedu.
- Ve je tako kasno? - trgne se on. - Kad ste me oslovili, mislio sam u prvom
trenutku: stigao je iznenada poslanik njemakog cara.
- Svijetli bane, bit e sigurno ovdje pred veer. Prije ne moe, ni da su putovi
najbolji. Molim, siite. Objed eka.
- Da, zaboravljam, moji su kapetani gladni. Neka nose jelo.
Izaao je na trijem. Idui u blagovaonicu, pogleda u dvorite. Silazi neki ovjek s
konja i govori neto s njegovim momkom. To pobudi njegovu panju i zovne:
- Ivane, tko je taj s kojim govori?
Onaj dolje okrene garavo lice prema trijemu i odgovori:
- Svijetli bane, glasnik dolazi iz Korenice. Nosi vijesti svijetlorn banu.
- Vijesti? Neka doe gore. Odmah! Berislavi ide dalje, ali polagano, ekajui
glasnika. Strani konjanik u dvoritu okrene se banovu momku kojeg je nazvao
"Ivane" i apne mu:
- Damjane, zar da idem odmah?
- Ne zovi me imenom, budalo! Stekao sam njegovo pouzdanje kao u nevina
djeteta. Ne rui mi to jer e lei kao zaklano pseto.
- Do vraga, smuen sam, ne znam kako da mu to sve kaem? Ako mi u oima
proita zamku.
- Govori mirno, nee lagati da je provalio neprijatelj, da smo ga mi pozvali to ne
moe naslutiti. Dakle, idi bez straha. Budala je, dobar, lijepo govori s ljudima, sve
mi se gadi njegova blagost. Hajde, idi!
Damjanov uhoda pohita uz stube na trijem. Tu je Berislavi promatrao glasnika
kako je plah stajao pred njegovim slugom u dvoritu i oslovi momka:
- to se boji mene? Doi blie. Otkud si? to nosi?
- Svijetli bane, iznenada provalili Turci kod Draenika grada. Poharat e cijeli kraj.
Sklanja se uz Vraju goru. Narod je oajan i sva se sela nadaju vaoj pomoi.
- Turci? Otkuda bi mogli doi? Nigdje ih u blizini nije bilo. Netko te je zavarao ili se
nekome priinilo da dolaze.
- Ne, ne, sigurno su oni.
- ovjee, u cijelom ovom kraju nije ih sada bilo, sve su moje strae uvijek budne.
- Odnekud su se douljali, tko bi znao odakle? Ali vidio sam ih.
- Tako? Vidio? Onda je to sigurno kakva mala eta. Zna li koliko ih ima?
- Ba ih nije mnogo. Bit e tri stotine, nikako vie, to sam dobro izbrojio, a
siromani je narod goloruk i zna: im se pojavi svijetli ban, bjei neprijatelj
daleko. Mene su poslali seljaci neka nosim molbu svijetlom banu da vi osobno
doete u pomo, jer neprijatelj bjei samo onda kad vas vidi na elu obrane.
Bez ikakva odgovora pobrza Berislavi trijemom i otvori jedna vrata.
U blagovaonici prostrt stol. Mladi vitezovi, stojei ekaju bana da bi sjeli k stolu
im on doe. Zaudi se, opazivi koliko je zabrinut. Hitro im dovikuje:
- Prijatelji, brzo sedlajte konje. Idemo u Vraju goru. Turci e poharati sela.
Hajdemo!
- Zaloite, svijetli bane, pa onda idemo.
- Budemo li ovdje objedovali, neprijatelj e veerati u naim selima. Ne mogu
sada misliti na jelo. Sedlajte! Ni asa ne smijemo izgubiti.
Ne brinui se za objed, uri se ban u svoju sobu. Vee oklop i opasuje ma.
Kastelan ga moli da bi prije objedovao, ali on uzima samo neto kruha, turi ga u
monju i oblai se dalje.
- Svijetli bane, uzmite bar neto.
- Ne mogu jesti kad ujem da neprijatelj prijeti. udno mi je - otkud se sada
naao u naem kraju? Zar se douljao neopaeno kakvim tajnim putovima? Nae
ga strae nisu nigdje zamijetile. Negdje se tajno dovukla kakva mala etica da nas
uznemiruje, nita drugo. Obila je negdje tajnim putevima nae strae na granici.
Tko bi to znao - sad je prva briga: zahvatiti je i satrti.
Od asa, kad mu javie o provali Turina, inila mu se provala udna, no o tome
nema vremena da razmilja. Valja osloboditi siromana sela od nenadana
napadaja: U predodbi mu je stalno slika ljudi to u strahu i trepetu izvirkuju iz
sklonita, odakle e doi banova vojska da ih oslobodi.
U dvoritu ure se mladi plemii sedlati konje.
U blizini vee momak dri konja glasniku to je javio banu provalu, pa ape:
- Damjane, sad pazi na sebe, mogao bi izgubiti glavu.
- to ti mene opominje! Nikad nije taj gore posumnjao na mene. Od dana, kad
sam mu se ponudio u slubu, do danas, nisam dao povoda da sumnja u moju
vjernost.
- Opetujem samo opomenu naeg gospodara.
- Gdje su Draeni i Luci?
- Tamo kod Turina u planini. ekaju me da im javim Berislaviev dolazak. A zna
li sigurno da u ovoj tvravi ban nema vie od 300 momaka?
- Ni jednog vie. Budim mu nije poslao ni djeaia, a kamoli momka. Poto je
primirje s neprijateljem, nije ni ban pozvao nikoga od svojih plemia da mu dou
ovamo. eka najprije glasnika njemakog vladara. Ako mu taj donosi vijesti da
Nijemac dolazi u pomo, onda e tek spremiti vojnu i pozvati svoje na okup. Moje
su ui uvijek na strai. Sad je posljednji as da ga namamimo u zasjedu. To reci
Draeniu!
Damjanov ovjek hitro skoi na konja i nestane.
Iza njegova odlaska pojavili se novi vjesnici provale neprijatelja, mole bana, plau
i dru goloruki, bojei se dumanina.
Sve vie se uri Berislavi. ure se i njegovi vojnici. Svi su ve na okupu.
Laganim korakom silazi ban stubama u dvorite. Njegov momak, u kojem se krije
Damjan, sprema banu konja. Berislavi ogleda opremu i opazi:
- Ivane, to je to? Stremen nije dosta vrst. Pritegni!
- Ovog asa, svijetli bane, jo nisam svrio.
Momak popravlja stremen. Sa sedla daje ban naloge svojim plemiima. Damjan
stoji uz konja i radi na stremenu. Berislavi nategne uzde:
- Naprijed!
Odjekuje topot konja od kamenitih zidina. Kapetan Krui jai uz Berislavia. Ovaj
se najednom zaustavi i naloi kastelanu:
- Kad doe glasnik njemakog vladara, neka me eka. Vratit u se odmah im
potjeram neprijatelja. Brzo u svriti s njima.
- Svijetli bane, nee biti lako. Kau seljaci to su doli javiti o provali neprijatelja
da ima tisuu momaka.
- Onda bismo morali okupiti vie ljudi. Priekajmo, pojahat u u okolicu da ih
naem - savjetuje Krui banu.
- Ne vjerujem da ih je toliko. Glasnik iz Draenika, bistar momak, ree: ima ih
samo tri stotine. On zna bolje od onih jadnika koji su doli iza njega. Od straha im
se priinilo dvostruko vie. Reci, nisu li uvijek vidjeli dvostruko vie nego ih je
bilo?
- Istina je, svijetli bane, bilo je tako. Ipak
- Nema tu nita. Mi emo ih nadvladati, pa da ih je uistinu i toliko. Ne bojte se,
momci! Naprijed!
Jaka njegova vjera prelazi na druge.
Damjanu odlane i uzjaha konja.
Izala je eta iz utvrena grada. Berislavi je vedar, veseo. Pune su mu grudi
radosti. Pomo monog vladara Njemake, hrabrost domaih sinova i nade u skoru
odluku na Hrvatskom saboru - sve mu to jami da je osloboenje domovine blizu.
Od toga razlijeva se njegovom duom preveliki osjeaj zanosa:
- Moj se san pribliava zbilji.
I vodi etu od tri stotine ljudi, urei se da oslobodi bespomoni narod.
eta ga slijedi, nosei u duhu snagu to je raa vrsto pouzdanje.

U VRAJOJ GORI
Pod planinom koju narod prozva Vraja gora sjede na konjima etvorica ljudi. Crte
lica odavaju Draenia i Lucia. S njima su jo dvojica u odori neprijatelja.
Ogledavaju se na sve strane, govore i opet se okreu. Nema sumnje, nekoga
ekaju nestrpljivo. Onda Draeni klikne:
- Evo, vraa se. Znao sam: brzo e se vratiti.
Gledaju u susret konjaniku to nailazi.
- Damjanov je to glasnik koji je banu donio vijest o vaoj provali - veli on
neprijateljskim vojnicima.
- No, to je? Dolazi li?
- Na putu je.
- Sam Berislavi?
- Svojom glavom.
- Koliko ima momaka?
- Jedva tri stotine, a ja mu rekoh da neprijatelja imade oko tri stotine.
- Ima nas osam stotina! - nasmije se voa neprijateljske ete. - Ba toliko da ga
opkolimo, unitimo i dobijemo u svoje ruke.
- Gdje e doi, s koje strane?
- Damjan me potjerao da to prije odem k vama i nisam mogao gledati kako
odlaze.
Neprijatelji sjedoe na konje i nestaje ih.
Draeni s glasnikom krene ispod planine puteljkom koji silazi u dolinu pa se
skrivaju u gutaru.
- Sad sve ovisi o Damjanu. Hoe li mu poi za rukom da zavara bana?
- Ne bojte se, gospodine Draeniu. U dva mjeseca stekao je njegovu sklonost.
Sve mu vjeruje. A srea mu ba prokleto slui. Da smo prije imali crnoputog
Bizantinca, sluila bi nam srea bolje.
Zabrinuto gleda Draeni u daljinu:
- I Berislaviu slui bojna srea! Kao da ju je uinio svojom robinjom - jedva je
kad imao neuspjeha na bojnom polju! Tko e od dvojice danas biti njezin miljenik?
- Ako ne uspije danas, nikad nee, gospodine Draeniu. Ova turska provala mora
mu zaokrenuti vratom.
Poli su u najbolje zaklonite, u kamene pilje uz podnoje planine.



Svima nepoznatim putem, stie Berislavi iza lea provalnika koji nita ne sluti. Tu
ban naas zaustavi svoje kapetane pa e mladim pratiocima zaueno:
- Ipak je mnogo vie neprijatelja nego to je javio glasnik. Djeco, tu nam treba
navaliti, znate, onako kako to moemo sami mi. Mislit e: ima nas cijela tisua.
Sad valja vrlo oprezno odabrati mjesto da ih udarimo. Momci, pazite na bjegunce,
ovdje im je vrlo lako pritajiti se. Neka se ni jedan ne sakrije. Obraunat emo s
njima.
Tiho odreuje Berislavi. uljaju se sve blie.
Banovo oko vreba, ma u ruci ea, srce u grudima miruje. Sabran je i siguran.
Svaka je misao jasna u njegovoj mudroj glavi. Jo malo eka, jo malo upuuje,
zatim dade znak, die otricu uvis.
Vratolomnim trkom nasrne hrvatska eta na neprijatelja pod vodstvom vojskovoe
Petra Berislavia. Zaprepateni su protivnici, nikad nisu mogli oekivati taj udarac.
Ne znaju kako je tamo dospio.
Divlje udaraju banovi ljudi. Zvekee oruje, sijeku maevi. Krika ispunjava bojite.
Padaju ljudi, diu se, opet padaju. Strahovit se bije boj. Neprijatelj sve vie
uzmie.
Nevienim poletom i mudrom taktikom ravna vojkovoa Berislavi svojom
malobrojnom etom. Neprijatelj za kratko vrijeme opazi: svemu je kraj.
- Razbijeni smo! Razbijeni! - viu neprijateljske voe.
- To su nas ona dvojica iz Budima prevarila!
- Izdali nas! Varka je bila njihova ponuda.
Uvjereni su - Draeni je u vezi s banom.
- Sve je bila prevara!
- Sklonite se u Vraju goru. Sakrivajte se bilo kako!
I bjee u stravi. Planina im je nadomak. Straga vie Krui svojima:
- Naprijed, junaci! Pobjeda je naa!
- Pobjeda! - viu Hrvati. - Neprijatelj bjei!
- Bjei u Vraju goru! Za njima!
Skupina neprijatelja, to su ostali ivi, mole milost i bacaju oruje. Oni to su
podalje, tre s orujem u ruci u planinu.
- Gonite neprijatelja, ne dajte mu da se sklone - zapovijeda ban. - Pazite na sve
strane, planina je opasna, oprezno naprijed. Oprezno!
Osam stotina neprijatelja razbije ban Petar Berislavi s tri stotine hrvatskih
junaka.
Uoi takva poraza, prestravljeni se neprijatelj osjea predan na milost i nemilost
hrvatskom banu i njegovoj eti, a pobjednik ih progoni divljim trkom i gonei bije.
Sve manja je turska eta.
Od nenadane hitre pobjede izobijestili se banovi mladi borci. Razdraeni su.
Zahvatila ih je elja da oiste planinu od opasnih upadaa koji bi svakog dana
odavde mogli provaljivati meu narod. Natjeu se tko e ih vie unititi.
I lete putem na planinu uporedo s proljetnim vjetrom...
Iza sebe najednom uje mladi kapetan Pei:
- Kapetane, ban zapovijeda da gonite neprijatelja jo bre. Neka ne makne u
Vukov grad. Bez daha naprijed, zapovijedio je ban. Ne zaustavljate se nigdje.
Kapetan se obazre k onome koji to iza njega dovikuje. I spazio je banova momka
Ivana. Upita:
- Gdje je svijetli ban?
Vjeto glumi Damjan uzbuenje i priopuje:
- Otiao je bez jela, malo mu se smuilo i ostao je s nekih dvadesetak momaka, a
meni naloio neka kapetanima odnesem zapovijed da bi trkom tjerali naprijatelja
nakraj planine. Ban e vas slijediti kad se oporavi. Samo brzo, gospodine. Ja se
vraam k njemu.
I druga se dva kapetana naoe i pitaju to je. Damjan im javlja tobonju banovu
zapovijed.
- to ban poruuje, mora se odmah izvesti! Hajde, jo bre!
I jurnue tamo odakle razabira neprijatelja kako se vere u planini da spasi glavu.
Opet valom vjetra leti potjera.
Damjan okrene natrag niz brdo.
Dolje nie sie s konja. Ogleda se oprezno. Nigdje nikoga. Pohiti u grmlje, zahvati
panj i zavali ga preko puta kojim moraju proi oni to se uspinju.
Malo slua. uje konjanike. U asu potri u gutaru. Za sobom vue i konja. Zaao
je u zaklon, nestao iza kamenja.
Ne proe ni etvrt sata, pojavi se ban. Uz njega dvojica mladih plemia. Berislavi
osluhne trublju svojih boraca i prigovara:
- Odvie se udaljuju. Neprijateljski se momci mogu u bijegu posakriti i napasti ih
iz zasjeda. Hajde, mome! - okrene se jednome od dvojice svojih pratilaca. - uri
se naprijed, neka uspore trku za neprijateljem. Odvie su se pomamili. Kako to
kapetani smiju dopustiti?
Prvi pratilac pohiti uzbrdo. Berislavi prigovara sve vie:
- to im je palo na um toliko juriti, ne brinui se za odredbe vojskovoe.
Nezadovoljan je to mu ljudi odmakoe daleko gore, ne pazei ni lijevo ni desno.
- Zar su poludjeli? Gledaj, sa svake strane puta su kamene uvale gdje se moe
sakriti neprijatelj i vratiti dolje u sela. Nikad moji nisu inili takve pogreke.
Rekoh: goniti neprijatelja, ali oprezno, da se bjegunci ne sakriju. Mogli bi nas
napasti s lea.
Mladi plemi uz bana ne zna nita rei. Oni sprijeda su daleko, netragom nestali.
Berislavi je sve nemirniji. I potjera konja brzim trkom da bi svoje dostigao i
opomenuo ih.
U trci opazi pred sobom panj. Stremen mu poputa, to je zamijetio ve u toku
bitke. Dok preskakuje zapreku, ispadne stremen. Konj se spotakne i posrne.
Berislavi sie.
- Stremen se otkopao. Popravlja ga, ureuje i prigovara:
- Rekoh Ivanu: stremen nije u redu, popustio je kad bih se morao najvie uriti.
- to je to? - klikne tiho mladi uz bana.
Njegov je poklik odraz strave. Ban se ogleda. Zjenice mu zatrepu. Iz kamene
gudure izlaze prikaze izobliena lica. Oi su im pune divlje osvete. Jedni su na
konjima, drugi koraaju.
Srce banovo zakuca. Plemi uz njega ve juri naprijed, glavom bez obzira.
"Ide pozvati moje ete!" - veli u sebi ban, a oi su mu upiljene u rulju to dolazi.
Misli su njegove mirne, ali ruke ga ne sluaju dok vee stremen. I ostavi ga i
skokom je na sedlu. Potjera konja.
"Tu samo bijeg spaava..."
Divlje juri njegov vranac.
"to je to sprijeda? Ispod zemlje diu se glave kao zmajevi iz gnijezda.
Gledne ban natrag-naprijed. Od sprijeda hite mu u susret, oni straga za njim.
"Kamo, kuda utei?"
Gleda: lijevo, desno - svuda gutara, debela stabla, kamene zapreke - nema
prolaza konju. Da sie s njega, ne bi mogao utei. Iza lea ve osjea osvetniko
dahtanje, pred sobom gleda krvoedna lica. Straga i sprijeda grubi povici
razotkrivaju divlju elju za njegovim ivotom.
"Eto, rekao sam neka ne jure tako naprijed, sakrit e se neprijatelj iza lea. Sad je
tu, okom u oko, i iza moje ije... Nita - plemi je potekao, bit e oni brzo ovdje!
Vratit e se za vremena. Odolijevat u dotle."
I tjera konja, dri ma u ruci. etiri konjanika dolaze mu redom u susret.
Berislavieva ruka, jaka, s nekoliko udaraca redom rui jednog po jednog.
etvorica padaju sa sedla ranjeni. Udarac nogom konju, a ovaj kao da je osjetio
kakvu je opasnost od sebe odrinio njegov gospodar britkim maem, skokne
nekoliko puta i upre jo bre.
Ranjeni zabrtvie asak prolaz neprijatelju straga uskim putem. Ovi trenuci koriste
Berislavievu bijegu.
Udaljio se. Osjea se blie svojima. Moraju mu doi u susret. Uspinje se banov
konj kao da i on oekuje pomo.
Opet su oni iza lea, blie. Viui, s maevima i rikom osvete prema junaku pred
kojim su godinama drhtali.
Razabire Berislavi kako se pribliavaju. Svakog se asa ogleda, dri ma spreman
da doeka onoga koji ga prvi stigne. Srea to je put uzan, ne mogu ga opkoliti. A
njegovi gore moraju se vratiti ba u pravi as... Ve ih je prvi plemi morao
dostii!
Iznenada se uski put proiri. Kao da je netko posjekao grmlje i drvee da napravi
mjesta neprijatelju. Pogibelj golema!
Oni straga skrenu lijevo, pa desno strelovitom brzinom i divljim krikom.
Opkoljen, uhvaen!
- Tu si, veliki junae! Napokon te imamo - vie mu neprijatelj.
- Jednom si i ti u strahu, hrvatski junae! Na si!
Buno odjekuju te rijei u banovu uhu, ali ne probude strah. U tekoj je pogibelji
sasvim miran, hladan - misli munjevito donose odluke.
Iza lea neprijatelja opazi stablo golemog obujma. I zaskoi ih, okrenuvi konja k
stablu. Ovako zatien, mora izdrati dok doe njegova eta.
Divlje se bacaju prema njemu. Blizina junaka koji im je godinama pripravljao toliki
niz poraza, raspali njihov bijes. Maevi se njihovi diu uvis. Ali ne biju, ve prijete,
ekaju da od same prijetnje ugasne ivot u grudima junaka. Osjea on da im ea
osvete zaustavlja oruje.
Ve je spreman. Skoi sa sedla - pritisne lea o iroku hridinu iza stabla, a konj
pred njime asovita je zapreka neprijatelju. U tom hipu trgne iz sedla otru motku.
Uzima je u ljevicu, u desnici je ma, u mislima obrambena osnova.
"Jo as-dva, moji su tu. Dotle u, sigurno, odoljeti..."
"Njih pedeset, ja jedan... sam!"
"Neprijatelj se oito naslauje to sam bespomoan, to im pripravlja uitak. Kad bi
produljili svoj uitak dok dou moji..."
Kao da uje rijei, glasove iz ume... To e biti njegovi...
Da, netko dovikuje, prepoznaje glas.
"To su moji! Spaen sam!..."
Neprijatelji udaraju o njegov ma, o motku.
"Evo ih, dolaze! Doi e jo prije nego me sasjeku".
Obuzima ga nadnaravna sranost, beskrajno pouzdanje. Stotinu snaga u njegovoj
desnici, stotinu jakosti u ljevici.
Udara oruje osvete po njegovim grudima, zatienim titom od jake kovine.
Odbijaju se otrice od eljezne kacige na glavi i od gustog vizira to zaklanja lice.
Ali on se osjea pritvoren u peinu po kojoj se uzbunili mravi...
Nijednog trzaja straha, ni trepeta. vrstom snagom, i pouzdanjem odbija udarce.
Pogled mu budno straari kroz vizir i upravlja ma na neprijateljske napade.
Kao da je zadobio jo neke oi to zure u umu - zapaaju njegove mlade plemie
kako jure prema njemu trkom niz goru, bez daha, s golim maevima i kopljima.
"Kako dugo treba dok prevale kratki prostor izmeu mene i ove rulje to ea
moju krv, ezne za mojom glavom?"
Neto mu srce zadre, negdje u kutku glave sijevne spomen na noni san... Ali
ve iezne... Kakve su to oi to zure ovdje u njega? Kakva iskrivljena lica? Zar
su njegovi plemii toliko strahovito promijenili svoje obraze od straha da e on
pasti plijenom podmuklog napadaja prije nego stignu?"
- Ne bojte se! Potecite! - dovikne onima to ih nasluuje u blizini.
Razabire jasno rijei, pozna glasove, to je njegov sluga, dakle, i oni su:
- urite se, brao!
Pred sobom u magli poznata lica, hite mu u pomo. Evo ih! Evo!
Magla pada, siva, mutna... U magli plivaju glave kao na kalnoj povrini vode.
Plivaju... Oh! Koliko je glava... Nema vie stabala, ni grmlja, ni ljudi, same glave,
razasute pod njegovim nogama... Sve se slomi pod njegovim maem, divlji povici,
iscerena lica, a dolje glave, glave plivaju na oblaku crnom...
"To su doli moji u pomo! To padaju glave neprijatelja, sve su to njihove glave!"
Lomljava, zagluna buka u njegovu uhu...
"Doite, pomozite! Imam jo izvriti veliku zadau. Potjerati neprijatelja -
osloboditi Bosnu, osloboditi Dalmaciju - kolijevku moju dragu. Uskrisiti staro
hrvatsko kraljevstvo... Jo samo to moram izvriti... To jedino... moram... elim...
hou... urite se... Hrvatsko kraljevstvo!... Lijepo... veliko... sretno... moje
Udarac zatutnji kroz njegove kosti, odzvanja u glavi... Zasvijetle krisjesnice i
ugasnu Misli utrnue. Slatki odah... Spokojnost... Mir... Tiina... Mrak...



Krikom odzvanja Vraja gora. Dozvana plemiem, banova se eta vratila.

Sva planina dre jaukom, oajem, jezom...
Na zemlji lei tijelo u odori vojskovoe bana Petra Berislavia... Nepomino!
- Tijelo? Samo tijelo!
Zaridali vitezovi. Potresla se planina od plaa njihova. Uas ispunjava pobjednike.
Razbili neprijatelja od osamsto momaka, njih samo tri stotine.
Razbio je neprijatelja on, vojskovoa, ban, potkralj, nada domovine, utvrda novog
kraljevstva, bedem ponosa po svemu svijetu! Pobijedio je... da, a u pobjedi
jezovito smaknut.
Bijes valja ljude. Krikom jada udaraju jedni na druge. Okrivljuju se, optuuju se,
viu gromovito:
- Zato ste jurili naprijed, luaci?
- Naredio je tako sam ban Berislavi.
- Kome je to naloio? - viu redom svi i, prijetei, trae glasnika.
- Ne, nije to zapovijedio. Mene je slao da vas zovem natrag - vie jedan mladi
plemi. - Ljutio se ban, to ste stali hrliti naprijed.
Jezovita tiina. Muka im gui rije. Zure u mladia kojeg je slao da ih zovne
natrag.
- Kako? - zadrhe Krui. - Banov je momak donio zapovijed da poteemo naprijed
za neprijateljem, da ih uhvatimo do posljednjeg. to bre naprijed, bez daha -
ree banov ovjek.
Mladi plemi vie:
- Obratno, ljutio se ban to jurite...
- Ivan je donio zapovijed!
- Ivan? Gdje je Ivan? Gdje je?
Trae, zovu, dozivlju. Ne javlja se nitko. as stoje obezumljeni od strahovite
injenice i mune neizvjesnosti.
- Valjda je Ivan pao negdje u progonu - veli netko.
- Da, to je mogue.
- Zato mu je to ban naredio?!
Nitko ne trai Ivana. Nitko ne moe sumnjati na kakvu izdaju. Udaraju nesretnici
akama u glave od strahotne nevolje kakvu jo nikada nisu ni u snu zasanjali.
- Jao nama nevoljnicima! - viu u oaju.
- Mi, pobjednici, na bojitu smo ostavili pobjednika neprijatelju za hranu!...
- Ljudi, je li ikada tko doivio grozovitiju, uasniju nesreu?
- Pobjednika smakoe! Jao, Hrvati, to se to dogodilo s nama?
- to emo rei svijetu?
- Pobijedili smo, tjerali, gonili neprijatelja, a ostavili vojskovou.
- Kakva je to avolska sila to se tako sramno narugala pobjednicima?
Strava oaja, zdvojna. Zure u tijelo bez glave i od uasa padaju na koljena, licem
udaraju u zemlju. Urliu kao eta luaka...
Jai idu, krue planinom, trae glavu junaka, bana, vojskovoe, onu glavu ijem
se umu klanjao svijet, divio papa, oboavao je narod.
Ne, ne, ne da se to povjerovati, shvatiti, podnijeti, preboljeti.
I pokrivaju rukama oi da ne bi morali gledati strahotu to smuuje svijet.
Sunce proviruje dolje, vedro proljetno sunce, da jo jae razotkrije nevolju,
krvavu, jezovitu, nikad dosele vienu.
Glavinjaju, posru, nariu. Nitko ne zna to bi uinio, kamo se djenuo, kamo
krenuo. Nitko nema odvanosti vratiti se dolje narodu, donijeti crnu alost
domovini.
Plau strae uz tijelo, dok drugi, jecajui, krue umom u potrazi za glavom to su
je Turci odrubili i odnijeli u osveti protiv velikog junaka od ije su hrabrosti
godinama morali drhtati.
Lutaju, trae planinom, dan i no. Moda su glavu - mudru, hrabro, dragu glavu -
neprijatelji izgubili u bijegu kad su zauli banove plemie!
Slutnja se obistini. Naoe je u ikari.
Pali su pred njome na koljena, polijevali je suzama, vrelim, beskrajnim.
Zavijeni u crninu vraaju se pobjednici o zapadu sunca. Vraaju se pobjednici s
pobjednikom smaknutim zanavijek.
Zapada sunce iza gore.
Zapalo je sunce domovini...
U Otocu krikom uasa primaju ljudi grozovit jad. Poslanik njemakog vladara
Karla Petog bulji u pismo to ga Berislavi tako eljno iekivao. Sve, sve je
propalo. Nitko drugi nee dobiti ono to su s pouzdanjem htjeli dati njemu.
Zaplakan ita Krui poraenim pobjednicima poruku cara Karla:
"Vojskovoo i potkralju Hrvatske.
Nae potovanje i pozdrav! Ono to smo ve davno znali o tvojim velikim
krepostima, to nam je danas jo jasnije i sjajnije sinulo iz pisma Svetog Oca pape,
kao i iz onih rijei to smo ih uli iz usta asnog skradinskog biskupa, tvojeg
poslanika. Sve to si dosad uinio za obranu svoje domovine daje nam pobudu da
u tebe polaemo nade, uvjereni da nita nee zaustaviti odvanost Hrvata jer se
uzdaju u tvoje bojne vjetine i tvoje bojne snage. Tvoj skradinski biskup kazat e
ti kako smo mi voljni pritei Hrvatima u pomo i tebi pribaviti za tvoje bojne
osnove svaku pomo. Odluili smo tebi, za tvoje zasluge, donijeti zaslueno
imenovanje za kardinala. Mi i Sveti Otac papa s najveom pripravnou dajemo
ovo tebi, a na ast hrvatskome narodu, da ga time odlikujemo. Opominjem te da i
nadalje ini sve to je mogue i to si dosada inio u najveoj slavi, da nikada ne
zdvaja i da hrvatski narod jo uzdri u vjeri, nadi i hrabrosti za malo vremena
dok ti stigne naa pomo. Veoma e nam ugoditi ako nam se odmah javi kako
napreduje i da se pobrine kako bi hrvatski narod doznao da mi, Karlo Peti, nita
tako vrue ne elimo, koliko pomo sveopoj stvari, time da pomognemo
Hrvatskoj. Samo zato smo mi s tolikom brzinom preplovili iz panjolske u
Nizozemsku i odande se sada uputili u svoju Njemaku da tebi i hrvatskom narodu
i kranskoj stvari donesemo pomo. Ne kloni duhom, jer znaj da se od tebe
oekuje kao dunost ona krepost radi koje te toliko godina svi s pravom slave..."
Siuaju njegovi kapetani rije po rije, u plau, u bijedi i nevolji, a onda u munoj
tuzi spremaju glasnika na put - crni, krini put da Hrvatsku pospu glasima o
nevolji, najcrnjoj to je zadesila domovinu - dana dvadesetog svibnja, tisuu
petstotina dvadesete godine.



Cestom prema sjeveru, u silnoj trci, nagnala dvojica jahaa. Od vremena do

vremena ogledavaju se natrag, onda lijevo i desno - oito bjee, oekujui neiju
potjeru.
Ve im sustaju konji na looj cesti i sve vie jahai zaostaju.
- Zaklonimo se u umu ovdje, Luciu - vikne prvi i skrene nadesno u krilo gustog
granja.
Tu se zaustave. Dru kao i njihovi konji.
- Odmorimo se ovdje. Izdao me prokleti razbojnik.
- Damjan? Ne vjerujem, gospodine Draeniu.
- Kako se onda moglo dogodili da se Hrvati douljaju neprijatelju iza lea nekim
nepoznatim putem i sve propade?
- Na to ne bih znao odgovoriti - ipak, vjerujem u Damjana.
- A nije li turska eta pred naim nosom razbijena? Umjesto da joj Berislavi pada
iv u ruke, kako je bilo dogovoreno, on ih je natjerao. Da su me ona dvojica
neprijatelja pronala, ne bih bio u toj umi naao zaklonita.
- Sad bismo mogli nastaviti do prve putne postaje.
- Ne mogu. Bojim se osvete pobijeenih.
Strah obuze Draenia. Vidio je na svoje oi razbijenu neprijateljsku etu i boji se
da ga ne okrive zbog izdaje.
Nakon jednog sata opaze dvojicu novih putnika kako se ure istim putem kojim su
prolazili oni. Luci ide blie cesti i kroz granje opazi jahaa sasvim u blizini i vie
trei iz ume:
- Damjane! Stani! Damjane!
Zaustavili se oni na cesti i, opazivi Lucia, okrenu u umu. uvi dozivanje svojeg
kastelana, Draeni pohiti za njime, vodei umornog konja za uzde. Njegov je
pouzdanik stigao k njemu, bacio se sa sedla i najednom, bez ikakva
razjanjavanja, poklonio se:
- Svijetli bane, duboko vam se klanja sva Hrvatska! Raspaljeni Draeni baci se na
njega:
- Izdajico prokleta, sad e znati.
- Gospodi-ne, ne-mojte...
- Koliko ti je dao Berislavi za izdaju?
U asu skoi Damjanov pratilac u obranu svojega druga:
- Nije vas izdao, nije, ta ekajte!
Nateu se oko Damjanova vrata Draeni i Luci i onaj etvrti.
- Jo mi se ruga, hulja!
- Ne ruga se. Berislavia vie nema!
Povik Damjanova pomagaa spasi mu ivot. Draeni spusti ruke s njegova vrata.
Jo ne vjeruje sasvim, a opet sama ta rije, da vie nema Berislavia, uini ga
nemonim. Zar moda ipak?
Dugo ne dolazi Damjan do rijei, ali zato pripovijeda njegov pomonik:
- Nije Damjan slutio da Berislavi ima neki nepoznati prijeki put kojim se douljao
sa svojima. Tako ga nisu mogli uhvatiti iva tamo u zasjedi nego je on navalio na
njih i gonio ih. U Vrajoj gori, kamo su se sklonili, dosjetio se Damjan drugoj
zasjedi. Savjetovao neprijatelju neka se sakrije u kamene gudure, a onda je sam
zaustavljao Berislavia. Bilo mu je zaista pozlilo jer je bio, to se veli, napola na
tate. Tada se Damjan ponudi da e on odnijeti banove poruke kapetanima koji su
jurili naprijed, tako da su uz bana ostala samo dva plemia i on - tobonji Ivan. A
rekao je kapetanima da jo bre gone neprijatelja, dok je Berislavi poruio da
uspore trku. No, onda...
- Onda sam uinio ja svoje - pone sada oporavljeni Damjan. Prikazao je
Draeniu sve to se zbilo na onom uzanom putu izmeu kamenih gudura i stabla
pa dovri:
- Neprijatelju se nije ispunila elja da hrvatskog vojskovou uhvati iva, odvue
svojem vojskovoi i tamo ga sveano natakne na kolac u ast i slavu svojeg cara.
Branio se nevieno, jeza me hvatala, gledajui tu borbu na ivot i smrt. Nisu ga
mogli dobiti iva, najprije to je svaku ruku koja je posizala za njime posjekao,
zabrtvio se iza svojeg konja. A onda se ula trublja njegove ete to se vraala.
Zato su ga proboli kopljem, a onda su mu brzo odsjekli glavu i ponijeli sobom da
sebi pripreme barem tu ast. to je bilo dalje, ne znam, bjeao sam da to prije
naem vas na ugovorenu mjestu. Nisam vas naao. Morao sam vas potraiti
cestom na sjever, drugdje vas ne bi mogao voditi put.
- Veli - odsjekli mu glavu? Vidio si?
- Kao to sad vidim vau na vaem ramenu.
Okrenuo se k Luciu da bi uo njegovo mnjenje.
- Rekoh, gospodaru, nije vas izdao!
- Sve je, dakle, iva istina?
- Svoju glavu zalaem da on svoje vie nema.
- Hajde, idemo - veli Draeni - do prve krme gdje bismo mogli odahnuti.
Slijedili su ga i jo pred sumrak nali su se u putnikoj krmici. Odmah se
zavukoe u komoru i Draeni poasti pratioce svime to je u kui bilo jela i pila.
Poto su namirili glad i eu, mogao je Draeni shvatiti da su mu putevi do
banske asti uistinu otvoreni. Obuzela ga od toga prevelika radost pa iskapi pun
vr vina.
- U zdravlje tvoje, Damjane! Bez tebe, zlodue, nema meni vie nikakve osnove.
to god zamislim, povjerit u tebi. Bit e pobonik izdajice nemani.
- I bit u vas dostojan - veli Damjan hvalei se ozbiljno.
- A kamo sada, gospodaru? - pita Luci.
- Hoemo li ravno u Budim? - pita Damjan.
- Nisam lud da idem tamo kad me ovdje eka banska ast.
- Bilo bi dobro - savjetuje Damjan - da idete kralju. Neka vam da pismo da vas
postavlja banom, a zatim se opet vratite.
- Ilonka me nee nikad pustiti. Na to se moe zakleti, to manje to ona zna da
sam ludovao za Vilenom. Dakle, u Hrvatsku me nee pustiti, a ja ne kanim
banovati u Budimu, niti Ilonku voditi u Hrvatsku. Tu u ja imati drugu enu -
Kuevievu ljubav.
- Ne trpim kad se ene umijeaju u takve poslove - veli Damjan. - Onda esto
srea iznevjeri. A emu vam ta Kuevieva ena nakon est godina to je s njome!
Opametite se! to je ensko?
- U Vileni je moja osveta. Dokazat u njoj da e ipak biti moja, a on e se razdirati
u ljubomori kao bijesno pseto. A to mi tko moe? Uzet u je, to mora uiniti ti,
Damjane.
- Lako za to! - i prezirno doda: - Oteti ensko eljade nije nikakva mudrost.
- Gdje ete saviti gnijezdo? - upita Luci.
- Na Medvedgradu. To pripada Brandenburgu. Tamo u sam boraviti, visoko je da
se donde popne turopoljski banderij.
- Dobro ste odabrali - pohvali Damjan. - Tamo vam je nitko nee otimati, a kad se
zasitite ari to su joj preostale od mua, lako je izloite u gori medvjedima, bit e
im u slast!
Nasmijali se sva trojica, a zatim stadoe raspravljati ozbiljnije.
- Hoete li sada odmah na Medvedgrad?
- Sad u u Lukavac da uzmemo Hrvojku i kraljevia Ivana.
- To neu dopustiti - prosvjeduje Damjan. - Sad vam se valja povui u jedan
dvorac jako udaljen od Turopolja i Zagreba gdje ne poznaju vaa djela otprije.
- U Krapini ima veliki dvorac. To je u Zagorju.
- Tamo vas poznaju mnogi zagorski plemii - upozori Luci..
- Otii u u trei dvorac kneza Brandenburga, taj je u Varadinu. Onde me svijet
najmanje pozna. Ima ondje dosta plemstva i uglednih graana, tamo bih mogao
najlake osvajati srca za svoje budue banovanje. Kad ljudi saznaju da u biti novi
ban, nastojat e ve poneki stei moju naklonost. Ba u se tamo prikazati u onoj
maski koju sam nosio u Turopolju, u Zagrebu i u Slavoniji u poetku svojeg
nastojanja da zauzmem povjerenje Hrvata i jednom zasjednem na Berislavievo
mjesto. To mi je bila nakana i onda kad su me zarobile modre oi njegove
neakinja Vilene. Gle, idemo iznova.
- Lako je to kad je pala banova glava - podsjea Damjan.
- Znam, tvoja je to zasluga. No, evo ti kesa dukata. Bit je dovoljna za estitu
odoru mojeg pouzdanika - a za naplatu slijedit e druga.
- Dakle, idemo u Varadin? - pita Luci.
- Jest, ravno, no moramo prikazati kao da smo ve dugo u palai. I kad tamo doe
vijest o banovoj smrti, odrat emo crnu misu.
- Prikazujte se, gospodine, bogobojaznim - veli Damjan - to e priproste graane
najprije osvojiti, branit e vas protiv turopoljskih klevetnika! - I prasne u smijeh.
- A ti se spremi u Lukavac - odredi Draeni.
- Nema toga. Sad idem ravno s vama da sve vidim i ujem. Neu da to pokvarite,
uinite ba obratno. Tek sad moram paziti na vas. Osobito mi je dunost drati na
uzdi vau nestrpljivu ud koja vam je uvijek bila na tetu.
- Pravo veli, Damjane, prati me u Varadin, treba mi tvojih savjeta.
- Kad vidim da je sve u redu, imam kad otii po nae ovice u Lukavac.
- to e zacviliti Gordana! - radosno e Draeni i pije vr za vrem.
Sutra u zoru krenue prema sjeveru, u Varadin.

SILNICI SU SLIJEPI I GLUHI

U proljetnom cvatu raduje se sva Brezovica. U dvoritu, pod zelenim razgranatim
stablima, zabavlja muka mlade svoju oboavanu Hrvojku. Pletu vijence kite joj
crnu kosu bijelim cvijeem. Jo uvijek ne mogu zaboraviti sveanu turopoljsku
slavu, a Hrvojki se svia jo i danas da sjedi na visini i kraljuje.
Oko nje su danas samo Damir, Ivan, Kremen i slovaki kneevii Boran i Miran. I
ovo joj je dosta. Mata djevojice doarava onu ogromnu svjetinu to ju je pratila
prije mjesec dana tamo pred crkvom na blagoslovu ume. Doarava ljude to su je
gledali s udivljenjem i doputa svojim vitezovima da joj slue, ispunjavaju svaku
njezinu elju i nazivaju je kraljicom dodola.
Neprestano poravnava svoju raspletenu gustu kosu, die ruice k vijencu na glavi
da bi se uvjerila je li to uistinu njezina glava ovjenana, a njezine krasne crne
kose raspletene.
S trijema promatra Gordana svoje divno edo. to eka Hrvojku u ivotu? Tko e
je oboavati, tko ljubiti? Hoe li odabrati najdostojnijega? Moe li nai junaka srca
i znaaja kakav je Damir, odabranik njezine ljubavi? Hoe li Hrvojkino srce
zakucati onda kad se pojavi najdostojniji?
Kakva su to pitanja! Jo je mlada, lijepa i ljubljena, a ve misli o svojoj keri, o
ljubimici svojoj i svojega mua. Tko moe naslutiti to e doivjeti, to e sve
pasti na putove njezina ivota za slobodu i pravdu. Jo je daleko da Hrvojka
dorasle tome.
A moda e biti i osloboeno staro kraljevstvo kad stupi u djevojatvo. Kad bi tako
bilo, ne bi majka morala strepiti za sudbinu eda.
"Jest, dok je domovina vjeno napadana, zarobljena, u vjeitoj borbi, dotle ne
moe biti sree, mira, uitka na domaem ognjitu".
Nitko to ne zna bolje od Gordanina srca, teko iskuanog za vrijeme ljutih borbi.
Iskusila je to znai odricati se ljubavi, sree, ivjeti u trzavici borbe za dom. Zato
se sada - gledajui svoju predivnu djevojicu - predala pitanjima za njezinu
budunost.
Trublja zaori nad kulama Brezovice. Gordana se stresla. I djeca su dolje prestala
klicati i vikati. Zagledala su se prema ulaznoj kuli odakle straa javlja neiji
dolazak.
udna je nastala tiina u dvorcu. Zvuk trublje nosi teku slutnju. Moda netko ne
nosi dobre vijesti? Zato su svi uznemireni?
Gospodar Brezovice izlazi na trijem i prilazi Gordani:
- Tko bi to mogao danas doi? Nitko nije najavljen glasnikom?
Straar ree:
- Vaa milosti, plemeniti Krui sa dvojicom drugova nosi vane vijesti iz Primorja.
- Ah, to je glasnik naeg bana! - razveseli se Damir. - Dovedi ga odmah u dvorac.
Mlade se skupila u dvoritu oko plemia to silazi s konja i s dvojicom drugova
ulazi stepenicama. Ne obazire se na djeake, ne pozdravlja ih kako to inae drugi
ine. udno je to i djeacima i Hrvojki, vini su da ih svatko opazi.
Damir i Gordana stoje na trijemu. Prvi ide plemeniti Krui. Propao je, blijed,
izmuen.
- to nam nosite? - pita Gordana. - Zar lou poruku svijetlog bana?
- Treba vojske? - pita Damir. - Zato utite? Bolesni ste?
Mladi zamoli da bi ga sasluali nasamu u kui.
Nemirno ulaze domaini u veliku dvoranu i ponude doljacima sjesti.
Malo asaka je potpuna tiina. Svima je neto zapelo u grudima.
Ponovo ponukan neka govori, stao je Krui pripovijedati kako je Berislavi poao
na Vraju goru s tri stotine momaka, naao tursku etu od osam stotina ljudi,
udario, pobijedio, rastjerao provalnike to su bjeali glavom bez obzira, a oni ih
progonili.
Tu Kruiu zapne rije. Lice mu blijedi, usne dru.
- to je? Zar vas pobjeda toliko uzbuuje? - pita Gordana nesigurnim glasom.
Mladi odgovara jecajui.
Tek njegovi drugovi mogli su priopiti strahovitu nesreu.
Trnu Damir i Gordana, dok oni prikazuju crnu sliku Berislavieve smrti. Gordana se
osovi i druim glasom odbija vijesti:
- To je nemogue! Izgubili ste prisebnost. Kako bi se moglo dogoditi da pobijeeni
uniti pobjednika? Vi sanjate, ne znate to govorite, to su vam rekli neprijatelji.
Niste vidjeli sami...
Sva trojica pripovijedaju potanko sve to je i kako je bilo. Damirovo lice odaje
uas. Gordana uzvikne:
- To se nije moglo dogoditi bez izdaje, bez neije varke, bez neije zamke! Nije se
to moglo desiti sluajno. Ljudi, ne, to je zloin! Nedjelo. Niste pazili, niste traili
zloince? alost vas je smutila!
- Ne da se to pojmiti - naglasi Damir. - Vidio sam bezbrojno bitaka, pa ak i onda
kad smo se mi morali pred Turcima povui, kad smo morali uzmaknuti, nije se
nikada desilo neto takvo. A sad, kad ste vi gonili neprijatelja, vama iza lea,
dolazi aka njih i navali na vaeg vou? Ljudi, gdje vam je pamet?
- Tko vas je gonio - usklikne Gordana - da jurite za neprijateljem, ne pazei na
vojskovou, ne brinei se za sigrnost lea vaih i njegovih? Tko?
Ispituje Gordana, istrauje svaku potankost, razmatra dogaaje sa svih strana, a
ne moe se oteti uvjerenju da je u Vrajoj gori negdje bila sakrivena neka crna
zasjeda.
- Nismo istraivali, plemenita gospoo. A to da traimo kad je sva naa nada i
na tit, na voa, leao dolje na zemlji s odrubljenom glavom? Sva nam je bila
briga samo u tome da naemo tu glavu, da je Turci ne poalju svojem caru na
dar. To im je oito bila jedina nakana, jedina elja.
- I nali ste glavu?
- Nali su je i poslali s tijelom u Biha.
- O, Vraja goro, ostat e dovijeka stan avlu. U tebi je naao smrt najvei junak
iza Ivania Korvina.
- Smrt nakon pobjede! Nikad nisam nita takvo uo ni itao u knjigama koje su
pisale o bojevima - uzvikne Damir. - Kakva grozota! Da ovjek svisne od prevelike
nevolje, ba zato to se nije smjela ni trebala dogoditi!
Jadikuju Damir i Gordana i ponovo ispituju mladog Kruia i njegova dva
prijatelja. Propitkuju, a oni stalno razjanjavaju, samo im jecaj prekida rije, dok
Gordana gnjevno ne uzvikne:
- A tko je svemu tome kriv? Kralj Ljudevit i njegovo kraljevsko vijee. Oni su
krivci. A tko zna kako se to sve dogodilo! Tko je sve u toj stranoj smrti imao
svoje ruke! Tko to moe naslutiti? Tko moe znati to se sve tamo zbilo? Svi ste
jurili naprijed za neprijateljem, nitko od vas ne zna nita. Sami rekoste: ban je bio
ljutit zbog pogreke na koju vas je naveo sluga. Tko je bio taj? Otkud?
- Tko to zna! Vidjeli smo ga u banovoj slubi, a bio je vrlo pouzdan.
- Zloa se zna dobro sakriti. Nikad neu vjerovati da je to bio sluaj! Nikad! -
naglasi Gordana.
Plemii ute. Tama i opet tama. Gordani se ini: u toj su tami, to je nastala
nakon Berislavieve smrti, ugroeni ivoti milih i dragih njoj i svakome Hrvatu.
- O, kako su silni i slijepi i gluhi kad ne vide i ne uju sablasnu prijetnju velikog
suda!



Jauknula sva zemlja, zaridali svi branitelji Hrvatske. Zaplakao papa u Rimu,
zaprepastili se vladari svijeta nad nenadanom jezovitom smru onoga kome su
odluili povjeriti pomo na obranu Hrvatske i kranstva.
Brzotee jure u sve krajeve, u Dalmaciju, Bosnu, Slavoniju, svuda gdje stoluju
Hrvati. Zemljom ide strana vijest. Svuda krika oajnog zapomaganja. Svatko se
zdvojno pita: je li to mogue, je li to pristupano zdravom razumu da pobjednika u
samoj pobjedi uhvati i smakne razbijeni neprijatelj?
Valja se narod u zdvojnom gnjevu, a nema koga smrviti, zdrobiti u svojoj boli.
Samo kletve alju tamo gore, na kraljevsko prijestolje gdje jedino nalaze zloince.
Oni su krivi to ban nije imao uza se vojsku dobro opremljenu. Da je imao, sigurno
ne bi svi gonili neprijatelja, ostalo bi dosta momaka uz njega, vojskovou. Mogao
bi ih razmjestiti itavom Vrajom gorom da pronae one koji su se tamo skrivali.
Junaci su pojurili po nekoj poruci nekoga koji je nestao tko zna gdje. Moda je
meu mrtvima, moda meu ivima. Jurili su, a ban je ostao sam sa onom
dvojicom to su u stravi, trubei nestali, dok je pedeset neprijatelja navalilo na
jednog junaka - Petra Berislavia.
Gordana stalno nalazi neku tajnu iza crnog krutog zastora neuvene tragedije.
I sama ide da to javi upanu, bratu junaka. Valja oprezno postupati da teko
iskuenog starca ne slomi
I otila je s Damirom u Turopolje.



Vilena i Jelenko Kuevi provodili su vesele dane proljea sa svoja dva krasna
sinia, kad na cvatue Vilenine obraze padne crno velo strahovite vijesti.
Sakupljaju se upanovi drugovi, prijatelji Kuevievi, znanci, suci, plemii, seljaki
i gospodski, kmetovi iz svih suija turopoljskih oko upanove kue, u dubokom
saueu. S Kaptola i zagrebake tvrave dolaze tjeiti banova brata. Tjee ga svi,
a sami ne mogu utjeiti svoj jauk nad banom koji je imao jo dugo i dugo braniti i
osloboditi domovinu svoju i njihovu.
U Turopolju su odsluene crne mise alosnice. Zaplakanih oiju stoje ljudi pred
crkvom i gledaju kako izlaze zaplakani upan i sva njegova obitelj. I Vilena i
Jelenko i Jasenka s muem i Gordana sa svojim Damirom i djeaci i Hrvojka, svi
su u predubokoj alosti.
Odlaze u upanov dvor. Bolno se steu srca. U dvorcu spreman je objed. Ni djeca
ne mogu jesti. I oni osjeaju: domovina je teko ranjena...
I Gordanin sin i Kremen, Ivan i kneevii i gosti njihovi, utei sjede kod stola. Ne
odlaze na igru djeca. I Hrvojka uti. Velike crne oi kao dva alema upire u svoju
majku ije lice je slika duboke alosti. Vilena se privinula k ocu i ape mu bolnu
utjehu:
- Izgubilo je nae kraljevstvo oca, svojeg osloboditelja, uskrisitelja. Nikad teeg
asa nismo doekali. Ali jedno vas molim, oe, suspregnite svoju muku, neka mi
sinovi moji ne izgube djeda koji e ih uiti hrabrosti i odvanosti kad mi domovina
zovne mua u boj.
Ulazi upanov sluga. Vodi nekog plemia. Lice i brci su mu posivili od praine.
Jelenko Kuevi klikne i pohiti doljaku u susret:
- Otkud dolazi, imuniu? Tako nenadano? Kakav izgleda?
- Dolazim iz Varadina, bio sam o svojem poslu. Tamo me je nala vijest o
neizmjernoj nevolji.
- Sjedi, prijatelju, zaloi neto. Dalek je tvoj put. Hoe li se prije umiti, zbaciti
prainu?
- Poslije, sada jo...
Neto mu je teko na dui, mora to izrei.
- to ti je? Nosi novu crnu vijest?
- Pravo da ti kaem, istina je: nova vijest je crna, a mogla bi biti jo crnja.
Skrenuli su k njemu poglede pune nijemih pitanja. to to navijeta zagorski
plemi?
- to to veli, imuniu? Govori jasnije - moli Jelenko. - Hoe li?
- Zato i nisam otiao iz Varadina u Zagorje, svojoj kui, nego okrenuo ravno
ovamo da vam javim.
Ova izjava izazove Gordanu i ona uutka Vilenu i Jasenku koje su mladog Zagorca
nudile okrepom.
- Po neemu bi mogla biti vaa vijest jo crnja? Ali ne znamo to donosite?
- Plemenita gospoo Gordana, u vaem oku razabirem slutnju zla... A niste se
prevarili.
Izjava digne na noge sve mukarce. Pribliili se, okruili plemia i ekaju.
Muni izraaj lei u tamnim mu oima i muevnim crtama lica. Ustao je jer mu se
Gordana pribliila. I stade govoriti:
- Evo, to je bilo. Dok sam boravio u Varadinu, opazim pred upnom crkvom
skupinu graana, djece i ena. Nekoga ekaju, mislim, pa se zaustavim. Jo prije
nego to sam mogao zapitati to rade pred crkvom, izlazi na glavna vrata mladi
mukarac, lijep i kieno odjeven u velikake odijelo. Za njim ide cijela povorka
pratnje. Zapanjeno prepoznam lijepog mladog mua. Zazeblo me u dui.
- Tko je to bio? - Gordana e nestrpljivo.
- Glavom Slavimir Draeni.
Poklici zapanjenja ispune sobu. Gordana uhvati imuniev lakat i klikne:
- Draeni je izlazio iz crkve u Varadinu?
- Jest, ba iz crkve, to je i mene iznenadilo, pa sam pitao ljude to je tamo radio,
a neki mi graanin ree: svakog dana ide se moliti s cijelom svojom pratnjom.
Vrlo je poboan - ree dobri graanin.
- Neman, izdajica, bezbonik prostodune graane drsko zavarava - vikne
Gordana.
- U koju svrhu? - upadaju Damir, upan i drugi.
- emu ta varka?
- Bit e: u crnoj dui nosi zlu namjeru - veli Gordana.
- O! - usklikne imuni. - Sad mi biva jasno, gospoo Gordana, vi ste pogodili. To
e biti. Zato se on prikazuje bogobojaznim.
- Zato? - navale svi na njega.
- Graani su mi rekli neto neuvena. Draenievi ljudi iz palae kneza
Brandenburga govore da e kralj Ljudevit njega postaviti za bana Hrvatske!
- Izdajica jo i to hoe?
- Neman prokleta - i tome se jo nada?!
- Hulja paklena, to je smislila?!
- ekajte, ekajte, imuniu - povisi Gordana glas. - Kako je to Draeni
najednom stigao u varadinsku Brandenburgovu palau, nakon banove smrti iz
Budima, kad vijest o banovoj smrti nije mogla stii onamo prije nego k nama?
Dakle, nije mogao iz Budima stii u Varadin nakon te vijesti?!
- Bio je u Varadinu ve prije.
- Otkad? Znate li pouzdano?
- Kau bio je tamo jo u poetku proljea, odmah iza Berislavieva odlaska iz
Budima.
- Tako?!
Lijepe se smee obrve pribrale. Zamraene bademaste oi skupile se, pogled se
izgubio u daljinu.
- Onda je ta neman boravila u naoj zemlji za vrijeme Berislavieve nesree?
Sluaju sumnju u njezinu glasu, razabiru izraaj njezina lica. ute i misle...
Damir pita Kruia:
- Recite, prijatelju, jeste li kad vidjeli lice te nemani?
- Nikad, gospodine. Samo sam o njemu uo.
Gordana ispituje dalje:
- Rekoste da je nestalo onog Ivana koji je nosio lanu zapovijed banovu, ja naime
mislim da je bila lana. Kako je izgledao taj ovijek?
Stao ga ispitivati, odgovarajui na sva Gordanina pitanja. Ne, lice koje Krui
prikazuje ne pozna Gordana, niti tko drugi. Uzalud nastoji stei dokaz za svoje
sumnje. I sam Krui i sva gospoda naposljetku su dokazivali da njezinim
sumnjama nema nikakva temelja.
- Nema tu ni sjenke mogunosti za takvu podvalu - veli Krui. - Nigdje nema
mogunosti zloinu. Nesrea se dogodila, samo nesrea. Svi smo tamo u planini
uvjereni: Ivan je krivo shvatio banovu poruku. A da se nije vie pojavio, to nije
udo, vratio se opet banu, sigurno su ga na putu ubili oni isti neprijtelji koji su
napali bana. Bilo je tamo dosta mrtvih, nitko nije traio njega - a moda su ga i
zarobili. Ne znamo kako je dugo bio u banovoj slubi, no opet velim, bio je vrlo
posluan, vjeran i pouzdan. Mi smo se previe udaljili od bana, to je bilo krivo -
nita drugo. Sami smo skrivili - ostavili vou pobjednika!
Svi se pridrue tom miljenju, a upan Berislavi primijeti:
- Shvaam Gordanu - gdje god se pojavi Draeni, tu se mora roditi sumnja, no
ovdje nema ni sjenke koja bi to mogla opravdati.
- Sve je to istina - veli Gordana. - Moja sumnja lebdi u zraku. Nema joj temelja,
no govorili vi kako mu drago, nikad mi dua nee moi vjerovati da je smrt Petra
Berislavia bila samo nesrea. Ne moe se to vjerovati. A sad velim vam ovo: bilo
kako, Draenievi ljudi nose vijesti gradom Varadinom da e Ljudevit njega
uiniti banom. Pokvarena kraljevska krv i zloinaka druba oko njegova
prijestolja, ne moe nai sebi dostojnijeg vladara za Hrvatsku nego tog Draenia.
- Nikad tu kraljevu odredbu ne bismo prihvatili - povie Damir.
- Nikad - viknu svi ostali. - Hrvatski sabor odluuje, a to smo mi - naglasi upan.
- Da, Sabor, koji je ve i ocu Ljudevitovu, kralju Vladislavu, uskratio da prihvati
njegove banove.
- Dakle, nema pogibelji da bi se Draenieva elja ispunila - veli stari turopoljski
sudac. - A glavno je da nema pogibelji.
- Ali je tu pogibelj, gospodo, da nam Draeni izazove tekih borbi u domovini.
Kralj i njegove sluge izazvat e moda i krvave borbe, a smrt naeg Berislavia,
znajte, poziv je turskom neprijatelju da opet navali na nau Bosnu. Dok vas tamo
zove dunost, to e biti ovdje? Na to valja misliti.
- Jest, gdje je Draeni, ne moe biti nego zlo i nevolja - prihvati upan.
- Tako je, gospodine - potvrdi Gordana. - I zato: dok je on u naoj zemlji, dotle
moramo biti pripravni da e provesti najstranije zloine, okupati nau zemlju u
krvi ako se eli popeti na bansku ast. Vjerujem da su i kraljevsko vijee i kralj
Ljudevit odluili nametnuti ga za bana pa kad se budemo protivili, kralj e odmah
nai vojsku da je alje na nas.
- I mi emo je doekati. Neka samo doe - upadaju Damir, upan i ostali.
- Doekat ete napadae - veli Gordana - i proliti svoju krv, u borbi s izdajicom.
On e i sam pozvati neprijatelja da upadne u Bosnu i jo dalje, a vi troite svoje
snage u borbi s Draeniem. To se ne smije dopustiti! Prije nego kralj pokua
oskvrnuti bansku ast njegovim imenom, Draeni mora odgovarati pred velikim
sudom sudbine.
- Predugo ekamo na to! - upadne upan mrko.
- Varate se, upane! - tvrdi Gordana znaajno.
- Ve davno smo ekali taj sud - opet e starac. A gdje je?
- U naim rukama! - veli Gordana.
utei je gledaju, dok ona nakon malo trenutaka nastavi:
- Veliki sud je - sud naroda!
Razgibali su se, razbudili, planuli - razumjeli...
- Jest, na nama je da mu sudimo! - vikne imuni prvi.
- Banov sud je prije est godina stavio Draenievu glavu izvan zakona. Svi to
znamo.
- ekajte! Ne bi bilo viteki sad se osloniti na onu osudu jer sam jednom ja
pozvala Draenia u zemlju kako bih izmamila od njega priznanje da je oklevetao
Vilenu. Moe se nai drugi nain da on zaboravi svoju elju postati banom
Hrvatske!
U tom trenutku Gordanin pogled padne na Jelenka. Za vrijeme cijelog prizora
sjedio je mirno i podupro glavu, zurei preda se.
Njegova utnja kao da je izazvala Gordanin pogled to je sada pao u njegove
zjenice pune ara. Jedva su njezine rumene usne dovrile reenicu, a bademaste
oi, istraujui, zirnule u njegove crne. Jelenko ustane. Mirno, hladno - kao da e
ih pozvati objedu - stao je pred Gordanu:
- Draeni pripada meni!
Nitko nije iznenaen. Nitko ne prosvjeduje. Svatko mu odobrava.
- Prije est godina pozvao me je na ma, iskopao mi zasjedu u kojoj sam morao
izgubiti oinji vid i nai svoju nevolju. U toj sam Draenievoj zasjedi naao ljubav
i sreu. Nisam tada slijedio razbojnika jer ste me vi, gospoo Gordano, zadrali, a
on je bjeao. U Budimu ga vidjeh, ali nisam dirao neman mislei: preputam ga
sudbini. Danas, kad se on nada oskvrnuti bansku ast, ne mogu ni asa vie
ekati... On je moj! To upamtite!
- to kani uiniti? - upadne upan Berislavi.
- Nita to ne bi bilo dostojno mojega imena. Evo, idem u Varadin da podsjetim
Draenia na dug koji mi duguje. Pozvat u ga pred cijelim svijetom grada
Varadina na obraun svojem mau.
- To je rije dostojna Jelenka Kuevia! - usklikne Gordana.
- Drugovi, tko od vas eli sa mnom? - pita on svoje prijatelje iz banderija
Turopolja.
- Svi! - viknue u jednom dahu.
Taj poklik zvui kao prisega vjernosti drugu koji je uzeo na sebe da kazni izdajnika
to se usuuje poeljeti bansku stolicu. Stari upan nije zadovoljan i prigovori:
- Nije vrijedan tvojeg asnog maa.
Gordana ustaje u Jelenkovu obranu:
- Ma Jelenka Kuevia u ovoj bici nije drugo nego ma kojim se posluila pravda
da kazni podlu izdajicu!
Damir pristaje uz nju:
- Gordana ima pravo. Bit e sramotna kazna, gospodine upane. Graani grada
Varadina nek vide i uju kako ih Draeni obmanjuje lanom licemjernom
pobonou da bi stekao njihovu sklonost.
- Zar tamo ne znaju kakvim je blatom zablaen obraz toga ovjeka? Niste ih pitali,
gospodine imuniu?
Mladi odgovori na Gordanino pitanje:
- Jest, gospoo plemenita, pitao sam graanina s kojim sam govorio: "Zar ne
znate da je izdajica, zatornik puka?" - a on mi ree: "To su bile klevete nekog
njegova neprijatelja u Turopolju!"
- To sam ja! To su moje klevete - vikne Jelenko, pa uzdigne glavu i pogleda prema
Vileni. Modre joj oi gledaju s ponosom - dok on opetuje: - Mene je mislio!
- Prokletnik! - dahne Vilena.
Poput ognjene strijele, taj poklik pada u duu mladog mua i razgori eu da
isplati dugove dumaninu koji se svim svojim zloama bacio na ast njegova
obraza, na ast djevojatva Vilene, na ivote, na imovinu i mir turopoljskog puka
koji sainjava i njegovu brau. Vilenin poklik osjea Jelenko kao poziv s neba na
suenje zlotvoru, najveem, najgnusnijem, to su ga ikada doivjeli i upoznali
ljudi u hrvatskoj domovini.



Sutradan u ranu zoru opratao se Jelenko od svoje ene Vilene. Gledajui je,
pogledao je u njezine oi modrije od neba.
- Draga, ljubljena, ne strahuj za mene!
Ona vrsto ovije ruke oko njegova vrata. Uzalud se bori, srce joj se stee. Tajna
jeza obuzima je dok joj on privija plavu glavu na svoja prsa i ljubi je u obraze:
- uvaj nae sinove! Junake nae male!
Taj poklik joj prelazi tijelom. Zar nije siguran? Ipak, oi joj se smijee dok veli:
- uvat u ih dok se ne vrati!
- Ne znam kad e to biti!
Smijeila se i onda kad se bacio u sedlo, na elu dvadeset drugova, i pojahao
cestom.
Za njim su gledale tri ene pune ljubavi: Vilena, majka i sestra Jasenka. Svaka od
njih taji u srcu strah. Pred njima lebdi strahovita misao:
"Gdje je Draeni, tu mora biti zasjeda!"
 U OEKIVANJU SVOJE ASTI
U varadinskoj palai, koju je nekad sagradio slavni hrvatski ban Ivani Korvin, sin
kralja Matije, sada se odmara izdajica Draeni. Stigao je iz Otoca, tajno se
uuljao u dvor i poslao u Budim glasnika neka javi Ljudevitu i kraljevskom vijeu
da omraenog im Berislavia vie nema na ivotu. Oekuje kraljevo pismo kojim
ga postavlja za bana i onda ako Hrvatski sabor ne bi pristao. U tom oekivanju ivi
sretno. Jednog dana u veselju i radosti poziva k sebi Damjana:
- Dosta je bilo plandovanja i odmora. Evo, ovdje je sve u redu - dakle, hajde u
Lukavac po Hrvojku i kraljevia Ivana. Jesi li uo, Damjane?
- Vidim, vrlo ste mirni i strpljivi. Dakle, mogu otii po nae ovce. Ali zar vi ne
elite da ih dovedem kriomice ovamo?
- Ne, mogli bi saznati graani ovoga grada.
- To je pametno, a opet ne moe se djevojicu i djeaka zadrati u Lukavcu. to
dalje s njima, to bolje.
- Onda ih vodi ravno u Budim.
- A vi ete ovdje ostati bez mene?
- Dok sam ovdje, moram biti plemenit, poten, bogobojazan, svetac. A onda tebi
ovdje nema posla...
- I to je istina.
- Treba li Lucia?
- Ne trebam, imam svojega ovjeka koji se slijepo pokorava.
- Onda putuj to bre moe.
Drugog se dana otpravio na put i ostavio palau da izvede i ovaj Draeniev
zloinaki nalog.
A Draeni je ostao sam s Luciem i svojom pratnjom. Sretan je i veseo. Svanuli
su njegovi dani. Bit e napokon ban i gospodar Jelenka Kuevia i njegove ene.
Ne dvoji da mu ta osnova ne bi uspjela. Ta uz njega je kralj i kraljevsko vijee. Ne
brinu se oni za zakone i pravice Hrvatskog sabora. I oni i on gledaju pred sobom
silu i bezakonje. Ne boji se, dakle, nikoga. Ludost, pokvarenost mladoga kralja
njegovo je pouzdanje i vjera.
I dok tako misli u sebi i eka, vara potene i nevine graane. Pokazuje im se u
sjajnoj odori, u pratnji sjajno odjevenih momaka, ne bi li ih zablijetio svojim
sjajem i ljepotom. Pokazuje im lijepo lice, osvaja izgledom blagosti, potenja i
dobrote. Zaustavlja se na ulicama grada, oslovljava stanovnike, pita ih za njihove
boli, njihove brige i dariva siromane.
Zapanjuje prostodunost grada svojom velikom dobrotom i dare-Ijivou, A
dobro naueni ljudi iz njegove pratnje govore gradom kako je takmac u ljubavi iz
Turopolja oklevetao Draenia za izdajstva dok je bio dobrotvor naroda kao to je
sada i ovdje u gradu. Draeni se laa i drugog sredstva.
Ide u crkvu, moli se pred svima da bi pobudio u ljudima uvjerenje kako je
poboan.
A tko je poboan, ne moe biti zloinac.



Neobuzdana Draenieva ud ne da se dugo drati u miru. Otkad je otiao

Damjan, koji mu je propovijedao mir i strpljivost, biva Draeni polagano nemiran.
Uzrok su tome njegovi runi sni.
- Kao da palaom kneza Brandenburga lutaju neki dusi - veli on Luciu - koji mi ne
daju uivati u miru sigurne nade. Svuda vidim neke opasnosti, neke zapreke, to
ja znam!
- Niste smjeli otpustiti Damjana. Taj vrag zna vas uhvatiti u svoje ruke. Ja sam
nemoan.
- Ovo mirovanje u ekanju i ovi sni ubijaju, grizu moju sigurnost. to onda ako
ipak ne uspijem? Ako me Hrvati doekaju u zasjedi kad doem na njihov Sabor? Ili
me eka kakva druga nesrea ?
- Vidim, izgubili ste sami sebe otkad je otiao Damjan.
- Ve je sigurno blizu Zagreba. Ne bih li ga mogao pozvati natrag? to misli?
- ujte to velim. Ostavite Damjana neka radi tamo, a vi recite: vjerujete li u
udotvorne moi?
- Ne znam, ali sam esto uo kako o tome govori moja ena.
- I ja sam esto sluao o tome. A ovih dana pripovijedao mi je vratar
Brandenburgove palae prava uda. Ima izvan grada Varadina neki starac koji
zna udotvorne moi i kome ih otkrije i tko ima odvanosti da ih uzme, tome se
svaki in pretvara u pobjedu. Vratar veli da je to ista istina. Ako hoete,
sasluajte ga. Otkako je on otiao k starcu i uzeo te udotvorne arolije, sve mu
uspjeva to god odlui, i ono to se ini nemogue. Sluajte ga, pa tko zna: moda
vam to donese sigurnost, mira, a i dosta uspjeha, sve bez - Damjana!...
- I ueni ljudi vjeruju u arolije, a valjda je neto istina.
Htio bi Luci izvui gospodara ispod upliva Damjanova. Inae njegova zvijezda
tone. I nagovara ga. Najprije se tome Draeni opirao, ali kad je njegovo
uzbuenje sve vie raslo i povjerenje u uspjeh njegovih nakana bilo jo vie
uzdrmano, odluio je sasluati vratara palae.
- Svake noi vidim u snu Kuevia s toljagom u ruci - kako mi prijeti, goni me
itavim svijetom, a ja mu ne mogu nita. Neka sve ide k vragu. Zovni mi tog
vratara da ujem to mu je donijela arolija onog starca. Ako me uvjeri, ii emo k
starcu.
I pozvao je vratara k sebi.

CRV GRIZE SAVJEST...

Duboko spava no u stanu mrtvih. Nad vjeno usnulim grobovima crni oblaci gone
mjesec. Naas se otme crnim krilima, nasmije mranoj zemlji izmeu crnih
krieva.
U travi uti. Provlai se korak po korak, oprezni, straljivi. Tri muke pojave stoje
u travi. aptanje pod drveem:
- Mjesec nam je na putu.
- Zato se vere za mnom to prokleto nebesko pseto?
- Ne kunite mjesec, gospodine Draeniu.
- Zderao bi ga s onog svoda i tresnuo njime da se sav razleti.
- Kletva e sve pokvariti...
Prigueno reanje kao u lovakog psa kad mu ne daju da ide u potjeru za
plijenom.
Onda utnja, ekanje, tiina. Opet oblaci dostigoe mjesec i pokriju ga crninom.
Groblje u tami.
- Valjda mu drska obrazina nee vie vrebati za nama? Idemo!
Mrak. uti lie glasnije, hitrije, opreznije.
- Zato me, stare, vodi tako daleko?
- Ne bojte se, tako mora biti.
- Prokleto pseto! Zar ja da se bojim! Dosta mi je plaziti ovuda...
- Tamo je iza onog najveeg kria. Evo, tek juer su ih pokopali u dva groba.
- Ne brbljaj...!
Zamuknu svi u stanu mrtvih. Ni unja, ni apata, ni koraka. Tri mukarca vie se
ne kreu.
Na nebu mrak - na groblju no. Mrtvo mirovanje...
Sve mirnije, samo vrijeme plovi dalje. Nestrpljivi apat u tiini.
- No? to je? Prokletstvo, to radi stare?
- Spremati se moram. Velike su to stvari!
- Zar e trajati do zore?
- Tko moe u ponoi putovati kui - dakle, imamo vremena.
- Udarit u te.
- Onda radite sami. Nita vam nee koristiti.
Samotna pojava ide dalje...
- to ste uinili, gospodine Draeniu? Nee vam dati udotvornu aroliju.
- Ubit u ga ako se ne vrati!
I potri tamo gdje ute u travi koraci to odmiu.
- Vraaj se ili u ti raskoliti glavu!
- Nema tu sile. Moete me zatui. Ono to inim, to su velike stvari - opetuje
hrapavi glas.
Kletve prskaju iz nevidljivih usta nad nevidljivim ovjekom na groblju. Nakon toga
opet tiha molba kastelana Lucia:
- Hajde, ovjee, gospodar mi je neto nestrpljiv. Doi!
Drugi ovjek ponovo se neka:
- arolija ne moe vrijediti tamo gdje se kletvom zove vraga!
- Doi, starce, uri se. Bit e plaen. Dvostruko ti dajem nego to smo obeali.
Koraci se vraaju. Draeni dre. Uplaen je od blizine mrtvih.
Grobar odvie zatee, nastrpljivost rastee ga svega. Ubijao bi, samo da moe
prije otii. eka, eka u beskraj.
- uje, taj starac namjerice to otee! Zato? Misli time izmamiti vie novaca ili je
s kim u tajnoj vezi protiv mene?
- Svuda vidite utvare! Gdje bi netko iz Varadina i okolice bio protiv vas?
Neprijatelji vai su u Turopolju!
- Damjan im sada kroji osvetu. No, htio bih to prije odavde.
- Ni meni nije ba prijatno na groblju u pono. Ipak bih htio i ja dobiti aroliju koja
je vrataru donijela takvu sreu. Ne bi to ovjek mogao ni zamisliti!
- Evo, spremno je: udarite motikom - zovne glas u tmini.
- Valjda neu ja kopati?! - izdere se Draeni.
- Morate, inae ne vrijedi!
- Zar svojom rukom?! Gadi mi se!
- Ja u otkopati grob - nudi se Luci. - A vi uzmite...
Starev glas se javlja i odreuje:
- Komad zemlje, odijela ili vela. Odreite i kose.
- Hvata me jeza... - ape Draeni.
- Ako elite vui za kosu svoje neprijatelje, uinite to rekoh. Njihovo ruho,
zemlja, sve to pripada njima, bit e vae - govori hrapavi grobarev glas. -
Neprijatelja e vaeg snai nesrea koju ste mu poeljeli, nikad neete promaiti...
- To je vano "nikad promaiti"!...
- Vrijedi li to za enskog neprijatelja? - pita Luci.
- I za enu. Neprijatelj je neprijatelj!
Poalio je Draeni to se dao na to, ali nemir koji ga izjeda ovo nekoliko dana
prisilio ga na tu ludost.
S neba na krieve pada gusta no. utanje lia prestaje. Tri sjene su se
zaustavile. I zvekne eljezo, udarivi o kamen. Kratka kletva, opet utanje.
Strava oblijeva Draenia. Ledeni srsi ga obilaze.
- Samo naprijed, urite se!
Nastavio je kopanje. Iz ovog groba izlaze sve prie to ih je uo u djetinjstvu o
grobovima usred noi.
Osjea da izlaze dusi iz groba i hvataju ga ledenim rukama. Zamaglilo mu se
ponovo. Stao je vrsto. "Zato to inim? Glupo je! Nita neu postii, nita..."
Podmukla tiina. Teko disanje.
- Jeste li svrili, gospodine?
- Pozlilo mi je, sruit u se...
- Jeste li odrezali tkaninu, velo i kosu?
- uti, ne govori, jo vie podjaruje strahotu...
Vrijeme plovi po mranoj noi... Ne znaju koliko je otplovilo u nepovrat. Teko
disanje u tami, onda koraci, uti trava...
Tri pojave se osovile. Koraaju tiho i oprezno, brzo, mnogo bre nego to su
dolazile.
Zakripala drvena vrata. Izili su.
Onkraj strahovitog mjesta Draeni gotovo tri. Za njim Luci. Grobar ide
polagano za njima.
Sav znojan hiti Draeni prema kui kraj ceste gdje kroz okna zirka sitni traak
lojanice.
estoko gurne vrata. Ulazi u kuicu.
Niski strop dosie mu do tjemena. Spazio je klupu i sputa se na nju, slomljen,
poniten.
Smrtno blijede usne otvorene su. Luci pridri gospodara i sjeda kraj njega. Za
njima ulazi starac. Ravnoduno gleda obojicu. Draenia obuzima nepovjerenje
prema tom izraaju grobarova lica. Ako je sve obmana?
- uj, grobaru, ako lae sve to tvrdi? - promrmlja Draeni.
- Vidjet ete, plemeniti gospodine. Samo se uzdajte u mene. Nije to prvi put to
sam usreio ljude.
- I zasluio novaca!
- Badava se ovjek ne rodi, a ni pokapa. Nema ni arolija badava!
- Rekao si: spavat u kad ovo udovite metnem pod uzglavlje?
- Kao da su vas zaklali!
- Nije ba ugodno na tome spavati.
- Uh, kako ste slabi vi mladi junaci kad vam treba doi u blizinu mrtvih. ive biste
sjekli kao kosa travu, a od mrtvih biste bjeali! A velim vam: bila je nevina
djevojka kojoj smo odrezali kosu. I, eto, plava...
- to veli? Plava? Ba plava? - pita Draeni i zazebe ga.
- Gledajte, evo, plava!
- to u s time sada, to mi reci!
- ekajte. Uit u vam u vreicu od platna ili koe. to plaate? Platno ili kou?
Dri do vijeka, ali je skupa. Vama sigurno ne manjka drobia?!
- Kou daj, kou. I uri se saiti.
- Dobro, vrlo dobro. Dok saijem, moete tamo preko u krmu. Ondje imaju vina i
po noi, a i meka leaja.
- Krma? Zar je tu krma?
- Ni osam stotina koraaja.
- Nije tu bilo nikakve krme kad smo sino dolazili.
- Valjda nije noas izrasla iz zemlje? - pita Luci.
- Nije, sine moj, ali se ne vidi od grmlja i stabala, aii tamo je. Hoete li se
okrijepiti vinom? Odmah e vam se krv ogrijati.
- Ne, ne! - brani se Draeni. - to prije elim odavde. ij, ekam!
Polagano ide starcu posao od ruke. Nestrpljivo eka Draeni.
- ujete li? Ve grmi - upozori grobar.
- Prokletstvo, ba sada!
- Neemo moi odmah kui.
- I nije vam dobro, plemeniti gospodine, putovati u noi i bez pratnje, pa bilo to i
blizu Varadina. Zato ste doli bez pratnje kakva momka? Valjda imate nekoga.
Po odijelu vidim da ste plemi.
- Nisam htio da tko sazna za moj put.
- Znam, stidili ste se. Ima ih vie takvih. Ueni su i plemeniti, a stide se traiti
sretnu aroliju. No, velim vam, nije dobro lutati bez pratnje. to onda ako vas
napadnu razbojnici?
- to? - vikne Draeni. - Razbojnici bi me napali? Kako onda pomau tvoje
arolije ako me mogu napasti razbojnici?
- Moje udotvorne moi su samo za neprijatelje. Razbojnici ne mogu biti vai
neprijatelji jer vam nisu bili ni prijatelji. No, kad bi...
- uti! Ne brbljaj, odao si se, ubit u te!
Savrenim mirom pripovijeda starac priu to i kada e mu arolije pomoi.
Razlae kako je razlagao svakome tko bi se usudio u pono s njim na groblje da
skupe novce to mu ih plaaju bogati praznovjernici.
Najzad ga uutkaju grmljavina i gromovi. Pljusak zapljuti po krovu oniske kuice.
- Nebeske rijeke izlijevaju se na zemlju, bit e rodna...
- Nee li zanijemiti ta tvoja gubica! - izdere se na njega Draeni.
Sve ga uzbuuje, sve uznemiruje, svaka rije razdrauje. Ne moe nai mira ni
spokoja, svaku kap kie na stropu osjea kao bodlju.
Luci je oajan. Ne zna to bi uinio s gospodarom, kako bi postupao s njime, o
emu govoriti to bi ga zanimalo i umirilo. Ve se ne zna vladati prema njemu.
Neka dva-tri dana kao da je izletio iz svoga tijela i luta u prikazama,
predodbama. Neprestano je u strahu da e mu se sve osnove potopiti u
neuspjehu. Zato ga je nagovorio na starca o kojemu je uo da se pripovijeda.
- uje, stare - obrati se Luci grobaru - obeao si da e ove tvoje arolije
mojega gospodara uiniti monim. Sve e mu uspjeti?
- To velim i sada.
- Rekao si: bit e jak, vrst u vjeri za sve ono to je odluio uniti.
- I bit e, samo kad ovu konatu monjicu objesi oko vrata. Mora je nositi dan i
no, nikad skinuti, razumijete? No, to mogu ja ako se gospodin boji grmljavine i
pljuska. Nekakav ga crv grize. Nije to za junaka. Valja istjerati zloduha iz ovog
lijepog, dobrog tijela! ekajte jo as!
Onda stade govoriti nekakve rijei, a zatim objesi Draeniu oko vrata konatu
monjicu. Dopustio mu je raditi s njime po volji.
Kad je sve svreno, Draeni odlui prespavati u starevoj komorici jer se u
olujnoj noi ne moe vraati u grad.
Luci legne na klupu. Njegov gospodar na starevu postelju.
Doskora je zaspao od umora i slomljenosti. Grobar pak ode u staju da tamo
prospava no.

SUSRET
Zaplavilo je nebo i ruiaste zrake navijetaju dolazak sunca.
Oluja je osvjeila zrak, kia natopila zemlju. Grobar izlazi iz staje. Ide pogledati
svoje goste.
Probudili su se i o neemu razgovaraju.
- Jesi li nahranio i napojio nae konje? - pita Luci grobara.
- Niste mi to naloili. Sijeno je skupo.
- Lopove! Sve u ti platiti! -- okosi se na nj Draeni i ustane.
Mora priznati, osjea se miran i oporavljen. Ovaj tjedan prvi put se estito
naspavao. Zato je opet priseban. I vjeruje da sve to dolazi od arolije.
- Zasluio si estitu naplatu - i dade starcu zlatnik.
- Idemo, Luciu, moda me u Varadinu eka glasnik iz Budima. Osjeam - nai u
kraljevo pismo. Banska ast mi pada pred noge.
Luci je radostan i usklikne:
- Hvala budi ovoj monjici oko vaeg vrata, vratili ste se opet k sebi!
- Znam ja to znam - hvali se starac i onda pita:
- Hoete li preko u krmu na zajutrak?
- Dakako! Idemo, bit e ondje i topla jela.
Sprema se Draeni i oblai svoj haljetak, dok su stareve oi sijevale,
promatrajui novac to mu je pao na dlan. Izili su iz kue u staju. Luci opremi
konje.
- Nahranit emo ih i napojiti u onoj krmi - veli Draeni. - Dok mi jedemo, obavit
e to krmar.
Uzjahali su i krenuli putem koji im pokae starac.
Jueranja no inila se Draeniu kao san. Vedro gleda preda se i primjeuje
Luciu:
- Zamisli, kad se pojavim ovako na konju s velikom pratnjom u Turopolju! Ja,
Draeni, svijetli ban! Svatko mi se mora pokloniti do crne zemlje. Svi oni koji su
me proklinjali i gonili me ba tamo na ledini na kojoj mi je Kuevi skinuo s lica
vizir. Ba tamo gdje mi je htio izrezati jezik, tamo u ga dati svezati u okove, noge
i ruke jednu u drugu - pa onda - ibom! Ha, ha - i gui se u smijehu.
- Kanite ga ibati?
- Kao tata, skitnicu. Eh, to misli? Nije li to slasna osveta?
- Prokleto ste se dobro sjetili. ibati mladog gospodina, pa jo baruna, slavljena
junaka.
- A nju lijepo uzeti na konja i k sebi u lonicu. A on e gledati... Tamo u se s
njome estito porazgovoriti... Hoe li me, Vileno? Nee? Eh, plemenita gospoo,
sad me prezri, sad me odgurni, hajde, moe li, ljepotice moja! Brani se, ako
moe...
Smijeh ga obuze kao juer strah i trepet. Ne moe se suzdrati. Luci se ne moe
smijati. udna mu se ini ta nagla promjena gospodarova. Kakav je to luaki
smijeh?
Draeni mu ponovo stade prikazivati to e sve uiniti, kako se osveivati. Mirno
razlae dok polagano kreu iza ikare:
- Osveta ne znai nita ako ovjeka ubije. Umre u asu! A to je to? Nita!
Svakog dana moram Kuevia ugristi, oderati, zarezati mu u mesu, svakog dana
narugati se ljepotici u svojoj lonici kad se otima. Svakog dana neka Kuevi piti,
vriti, urlie u mojoj vlasti. Na Medvedgradu, u tamnici, imat e on svoju lonicu i
grlit e crnu mokru stijenu, a nad njegovom glavom, u mojoj lonici, grlit u ja
njegovu ljubljenu. Znat e on to je Draenieva osveta. Svakog dana nova muka!
Kad mislim na to, onda mi je kao da grizem slasno peenje! ta veli ti?
- Bit e to uitak, gospodaru!
- Predivni uitak. Svako jutro divni zajutrak! Ali Hrvati ne smiju znati to se
dogaa. Gle, to je ono?
- Tamo je krma. Skrivena, ba kao da su tamo razbojnici.
- Bit e valjda putna postaja. Tako izgleda.
Obili su umicu i strnite i s druge strane opazili krov zgrade.
Skrenue konje. Neke strehe od slame vire izmeu drvea. Kad su stigli na usku
cestu, opaze krmu, ograenu visokim grmljem. Iznad ograde opaze pod strehom
mnogo konja.
- Koliko je to putnika?! - zaudi se Draeni. - Vidi, putna je postaja...
- Valjda to dolaze na sajam u Varadin.
Neko vrijeme promatra Draeni konje i primijeti:
- Kao da im gospodari imaju pune hambare. Nije li tako?
- Jest, to nisu seoski konji, pravo ste opazili. Predobro su hranjeni.
- ekaj, ne ulazi!
Zaustavio se Draeni uz ogradu, ne skree u dvorite. Oklijeva i promatra. Tamo
u jednoj sui dva momka sedlaju konje. Sedla jo vie pokazuju da putnici nisu
trgovci.
- Zar neete u krmu na zajutrak? - pita Luci gospodara.
- Zato ne? - odgovori Draeni, a ipak se ne mie. Neto ga odvraa da slijedi
Luciev poziv pa jo eka i glasno izree svoje misli:
- Toliko plemia na okupu? Nije li to udno? Oito, na tim konjima ne sjede obini
momci. Izgleda kao da su se tu okupili sami plemii...
- to bi najednom toliko plemia? Kao da idu u Krievce na sabor.
- Priekajmo dok netko izie iz krme - odredi Draeni - Ovdje iza ograde dobro
smo sklonjeni.


S onu stranu drvenih zidina ure se krmar, njegova ena i djeca da podvore
zajutrakom goste. Mirii mast, peku se jaja. Kuhinja je puna dima.
- Toliko plemia na okupu nikad nismo imali pod svojim krovom. Svi su iz
Turopolja.
- Donijela nam je jueranja oluja divnih groia.
- Samo da bismo gospodu to bolje podvorili.
- Hajde, nosi zdjelu, muu! Brzo!
Gladni se mladii bace na zemljanu posudu u kojoj jo cvre jaja. S krikama
kruha posiu za jelom u zajedniku zdjelu.
- Je li dobro, plemenita gospodo? - pita krmar.
- I predobro - vele oni. - Ostavite nas sada nasamu. Kad je krmar otiao, pita
imuni:
- Kako emo sada u grad? Zajedno ili pojedinano?
- Kako odredi Jelenko.
- Samo pojedinano. Neu da se graani skupljaju oko nas, zamalo bi se u
Brandenburgovoj palai doznalo tko je stigao, a Draeni bi nam pobjegao.
- Jest, odmah bi naslutio: Kuevi mu dolazi u posjet.
- Ne smije slutiti da smo u gradu.
- A kako onda sakriti nas tolike?
- ekajte. Idemo po dvojica i trojica, ali tokom dana - a svaka skupina u drugu
krmu.
- Dugo e trajati dok se saberemo, a veernjica u crkvi je poslijepodne.
- Do poslijepodneva bit emo tamo svi. Jedni neka ulaze s jedne strane grada,
drugi s druge, i to s juga.
- I to dalje od palae u kojoj stanuje budui ban.
- Kako god odredi, Jelenko. Ne bojim se: otkrit e nas.
- Do veernjice moramo ostati nevieni, a to e nam uspjeti. On ide svake subote
na obred u crkvu.
Pojeli su zajutrak i odredili neka sedlaju konje, najprije Jelenku, imuniu i
Arbanasiu.
- Mi emo prvi u grad, a vi postepeno iza nas. Dok su momci izali kroz kuhinju
prema suama, imuni ide k malom prozoru:
- Hoe li put biti ruan?
Malo promatra cestu u daljini pa navijeta drugovima:
- Kaljua je vani. Konji e se zablatiti. Uh!
Svi se zaueno okrenuli k njemu. Zato mu je zapela rije u grlu? Zato se
trgnuo i viknuo?
- to je, imuniu?
- Brao, ne bio to jesam, ako ono iza ograde nije - on!
- Tko? - pita dvadeset glasova najednom.
- Onaj kojega traimo!
- Draeni?
Svi skoe da vide, ne vjerujui imunievoj rijei. Iza ruba visoke ograde razabiru
se glave dvojice jahaa. Jedan je blie. Nema sumnje. Onaj je kojega trae.
- Ljudi, taj nam pada u ake!
- ekajte, neu da nas vidi! - veli Jelenko. - elim ga imati usred grada Varadina,
pred ljudima - jer e rei da sam ga iz zasjede... To neu...
- Ali, brao, to on radi ovdje u to rano doba?
- Eto, putuje u Budim!
- Zar ta cesta vodi k prevoznom brodu?
- Jest, vodi do broda to vozi preko Drave.
- Gdje mu je pratnja?
- Ne mogu je vidjeti, vidik mi zastire grmovita ograda.
- ekajte da vidim to e. ini se, nakanio je u krmu?
- Ostanite mirni! - odredi Jelenko. Draeni se ne mie.
- Budemo li dugo ekali, on e u Budim.
Uzalud ekaju i promatraju.
Kuevi odredi neka s njime dou imuni i Arbanasi.
Izili su straga prema sui, prikrivajui se. Kuevi odlui da bude na oprezu.
Moda Draeni uistinu putuje.
Iza ograde pomoli se Lucieva glava. Zove. Krmarov sluga pritri k ogradi, a
Draeni pita:
- Moe li se kod vas dobiti zajutrak?
- Moe, vaa milosti.
- Mnogo je tu putnika?
- Ipak, ima jo zalogaja za dvojicu.
- Otkud su putnici?
- Izdaleka, jo dalje od Zagreba.
- Iz kojeg kraja ili grada?
- Tamo iz - iz Turopolja. Da, odande su - od oluje su se kod nas sklonili. Hoete li
k nama?
- Hoemo, da, a kamo e plemie vodi put?
- Ne znam, ali mislim u Varadin, kamo bi drugamo - ree sluga.
Sluga otri u kuu i najavi nove goste.
- Hajdemo! - veli Draeni. - Mi smo bez pratnje, a njih je itava rulja.
- Pazite, gospodaru! Vratit emo se opet naem starcu i tamo priekati dok prou,
neto mi se ne svia posjet Turopoljaca Varadinu.
- Je li tu Kuevi?
- Tko to zna. Bjeimo!
Otili su. A imuni pohiti ispod sue u kuhinju.
- Gdje je taj sluga to je govorio s onom dvojicom? to su te pitali?
im je ovjek priopio razgovor s Luciem, Jelenko pozove Arbanasia i imunia:
- Doite sa mnom, pratit emo ih oprezno. Krenu li u Varadin, mi emo zaostati,
ako pak krenu k Dravi, onda kane otputovati. Svi osedlajte konje i za mnom! Neu
dopustiti da pobjegne.
Bacili su se na sedla i krenuli uz grmovitu ogradu. Najprije njih trojica, oni ostali
kasnije.
Jo nisu Draeni i njegov kastelan stigli k starevoj kuici, ve su opazili da ih
slijede.
- Kuevi! - prenerazi se Draeni. - Da imam svoje momke, taj bi mi ve sada
pao u ake!
- Gospodaru, slijede nas trojica.
- Najbrim kasom krenimo prema umi, a onda zaokrenimo preko nasipa u grad.
- to je to? - zaprepasti se Luci.
- Prokleti bili. Ima ih itava eta! Gledaj!
U pozadini dolaze ostali plemii iz Turopolja. Polagano, uz strnite.
- Zasjeda! To je zasjeda, Luciu, ekali su me ti lupei.
- Gdje bi znali da ste vi ove noi otili na groblje traiti arolije? I ne bojte se. Ne
moe vas dostii zlo.
- Ne moemo u Varadin, nemamo se gdje zakloniti, dakle u umu, pa naprijed!
to dalje u umu!
Divljom brzinom tjera Draeni konja. Ranjava ga mamuzama, konj se propinje,
juri, skae i preskakuje grabe.
- Skrenuo je k Dravi! - veli Kuevi. - Utei e u preko dravske ume!
Uvjereni su: Draeni bjei na drugu obalu i svi nagnue da bi ga dostigli, okruili i
sprijeili mu bijeg.
Divlja trka poljem, izmeu grmlja i gustih stabala.
Draeni uleti u umu kao u mrano krilo zaklonita.
Juri lijevo-desno da bi to bolje zavarao one koji ga progone. U bijegu gubi
prisebnost. Opet mu dre sva dua, a misli se isprepliu. Ne zna kamo upravlja
konja.
Vie ne vidi Lucia. Kamo se izgubio?
Sam je samcat u nepoznatoj umi. Svuda gusta stabla. Vikao bi, zvao Lucia. Ne
usuuje se. uli bi neprijatelji. Goni konja ravno da presjee umu.
Zaao je u novu gutaru. Tu mora zaustaviti i polagano se proverati.
Jedva die. Strava mu u dui i rukama kojima dri uzde. Gdje je Luci? Ni traga
mu ni glasa. Mora naprijed, mora, ako nee pasti pred Kuevia. Zato je tu
prespavao no? Zato je pala oluja? Zato?... Uzalud pita i vodi konja. Kamo?
Gdje e izii?
Gutara se prorijedi. Zablijeti rijeka.
to sad? Splavi nigdje. Oslukuje. Sve tiho. Glavno mu je da ga ne vide
progonitelji. A ne mogu ga vidjeti kad se sakrio.
Sjeo je i kroz granje bulji u rijeku.
Najednom skoi, potri prema obali. Stao je mahati klobukom, vikati, dozivati.
- Natrag! Natrag! Jesi li uo? Zar e me ostaviti, prokleta huljo?
Prema sredini rijeke plovi amac. U njemu dvojica. Prepoznaje crvenu odoru
Lucia. Netko drugi vesla.
- Huljo! Ne brine se za me? Luciu, natrag, potopio se u dno pakleno...
Glas ga izdaje - hriplje mu u grlu. Od uasa je ohrapavio.
Ostavlja ga Luci na milost i nemilost!
Sad mu se priini: s one strane iza lea uje dozivanje:
- Ovamo, brao! ujem njegovo dozivanje.
Klecaju mu noge. To su oni!
Poklici se pribliavaju. Sagnuo se u grmlju. Jest, to viu Turopoljci. uli su ga
dozivati. Ali gdje su? Gledaju li ga odnekud kroz to grmlje? Konj mu je tu, ali
ikara, grmlje, ne moe su tu jahati ni koraka. Ne moe pobjei.
to da ini. Pasti neprijatelju u osvetnike ruke?
Zima mu prolazi tijelom. Tu su progonitelji. Zaboravlja svoju aroliju. Ne pouzdaje
se vie ni u to i stade oajno vikati:
- Luciu! Vrati se, proklet bio! Natrag!
Zaboravlja da vikom daje pravac progoniteljima. Vie kao bjesomuan.
Njegove kletve padaju povrinom uzburkane tamne Drave.
Znoj ga oblijeva. Iz ume nosi vjetar glasove progonitelja. Jo malo i svreno je.
Pada im iv u ruke. Eno, ve razabire konje. Turopoljci ih vode, ne mogu jahati
kroz gutaru. To im usporuje potjeru.
Sa strahom bulji Draeni u virove Drave. Nita ne vidi do amca u kojem bjei
Luci.
Vie ne moe ni vikati za njime. Nema glasa, ni daha, ni vida, ni svijesti...
amac miruje? Ne mie se? Ne dolazi Luci po njega? I kune ga:
"Naao smrt na dnu rijeke! Zadavio se u virovima!..."
"to je to?" - zadre on, pa uhvati grmlje. Rijeka se uzdie k njemu... Sve blie
dolaze valovi... puca grmlje. Okrenuo se. Iz ume modrilo. To je Jelenkovo modro
odijelo. Klobuk s crnim krznom, modro pero turopoljskog banderija.
Kuevi dolazi!
"to e uiniti sa mnom? Sasjei me, objesiti? Osvetiti se za crnu zasjedu u
Zvearu? Jest, osvetiti..."
ini mu se, netko mu svlai kou...
Strepnja mu strese kosti. Iza njegovih lea Jelenko Kuevi... Modrilo njegove
odore se pribliava. Leti zrakom, a pred njime tamna mrana voda. Da iv padne u
ruke Kuevia ili da sie na dno Drave? Razdrat e ga iva, muiti sramotom.
itavo e se kraljevstvo smijati njegovoj beskrajnoj, jadnoj sramoti. I to e
dopustiti ona ivotinja, Luci, to tamo sjedi u amcu!
- Luciu! Luciu! Izdajice prokleta!
Strava mu je pred oima. Ne vidi drugo do Kuevievu modru surku. Rairila se u
veliki plat. Pokriva njega, grmlje, stabla, ledinu, sve. Kao da je nebo silo na
zemlju i pokrilo modrinom pred njegovim oima umu i rijeku. A bijelo, veliko pero
turopoljskog banderija lebdi u zraku. Pretvara se u ma i leti k njemu...
Najednom krzno oko Jelenkova klobuka poprimi oblik avla. Strahovite pande
pruile se za njime. Netko stoji pred njim. Nije ovjek - avao je, zahvaa ga za
iju, rine mu nokte u meso.
Krikne, vriti ili mu se to prikazuje.
"Jao, deru mi ivo meso. avoli prokleti! Luciu! - Razbojnice - jao, tebi!!"
Nema snage. Zgrabile ga ruke. Ne, to nisu ruke - ivotinjske su pande. Zabadaju
strahovito nokti u njegovo meso sve do kosti... Vriti - vie - hvata se grmlja na
rubu obale... pred njime dolje kipe virovi Drave... Iza njega vika Kuevia...
Puca granje pod njim, pada u dubinu. Zagrljaj virova... Onda ga neije ruke dre,
osjea zabodene nokte. Voda ga obuzima, gui. Vir vue, grlo mu je suho,
strahovito suho...
Sve je oko njega modro, strano modro, strahovito modrilo Jelenkova haljetka.
Zato ga dri? Zato ne dokraji te muke? Zato ga ne probode otricom maa?
Jezovito bole nokti u tijelu. Kakvo je to muilo smislio Jelenko Kuevi za njega?!
Takvo nije u svom ivotu mogao smisliti on. Zato nema snage trgnuti se - skoiti,
zadaviti ga?!
Gdje je vir da ga spasi Kuevievih nokata?
Rijeka se najednom osuila... Nestalo vode. Virova. Sve oko njega i pod njime
tvrdo.
Nema se vie kamo skloniti od jezovita napadaja svog dumanina, koji mu zadaje
paklene muke.
Opet virovi. Osjeti, da mu voda zapljuskije elo, lice, vrat. Jo ga dre neije ruke.
Jo su nokti u njegovu mesu. Otvara oi, zuri amo-tamo, dre...
- Vrazi, pustite me. Razderite me brzo!
- Drite ga vrsto! vrsto! Bjesomuan je!... Jasno uje tu zapovijed i krikne:
- ivotinjo prokleta, Jelenko, izgrist u te zubima.
- Primirite se ve jednom.
- Izgubio je pamet.
- vrsto ga dri, velim ti.
Neto ga vrsto pritislo, jo vre. I vie, razdire sebi grlo, uzalud.
Jo ga jae dri. Osjea samo nokte, duge kao pande.
"Zar su mi ve skinuli meso s kostiju?"
Netko se nadvio nad njime, neto mu zalijeva u usta...
Ugleda neiji obraz. Nije ovjek. avolske je to lice...
- U avola si se pretvorio, prokletnie. U avola! Vidim, vidim te, Kueviu, jo
emo se nai u paklu...
- Evo, enuo je! Znao sam! Te rijei probude mu svijest.
- Ja enuo umom? Zar ja? Tko sam ja?
- Vi ste to, Draeniu. Smirite se. to vas je spopalo? Zar ete poludjeti?
- Izvuci nokte iz mojeg tijele, ivotinjo, da mogu disati.
- Ostavi ga - no budi na oprezu...
ini mu se: izvukli su nokte iz njegova mesa. Sad mu je lake.
Bulji i zuri. Pred njim jo uvijek isto lice avolskih crta. Zuri dugo i dugo. Zaklapa
oi, opet ih otvara. Neto mu je pljusnulo preko obraza. Zar je na dnu rijeke s
nekim vodenjacima?
Uzalud otvara oi. Nita ne moe razabrati do avolskog lica.
- Gospodine Draeniu, zar me ne ujete?
- ujem te, ivotinjo!
- Nisam ja ivotinja, nego va kastelan Luci.
U tami mozga sine mu svjetlost.
- Gospodine Draeniu, budite mirni, ne lamatajte oko sebe jer ete se skotrljati u
vodu...
- Gdje sam? - pita i gleda okolo, a ne vidi nita. Osjea se u nekoj krinji.
Najednom udarie o neto tvrdo. Netko ga pograbi, nosi i poloi na travu. To ve
jasno osjea. I jasnije vidi... Gleda oko sebe. Tu je Luci. Tu je jo neki ovjek.
Sjede pored njega, gledaju ga i dre svojim rukama.
- to je? Gdje sam?
- Miljah, nikad vam se vie nee povratiti svijest. Zar ne vidite! Spasili smo vas
ba u pravi as. Jo malo i bili bi vas Turopoljci uhvatili. Toliko sam se muio,
dozivao, govorio vam, a vi nita. Viete, kunete mene, a ja s ovim momkom u
amcu.
- Gdje sam bio? Nisu me uhvatili?
- Vi ste zurili u potjeru koja je dolazila za vama, a ja sam amcem pristao,
povukao vas niz obalu u rijeku da ne padnete u Kuevieve ruke. Malo ste se
okupali - no to je bolje nego da se kupate u Kuevievoj osveti. Brzo smo vas
povukli u amac i zaveslali. Oni nisu mogli za nama.
Sad gledne na drugu obalu. Tamo stoje konjanici i gledaju preko rijeke.
- Zar idu k nama?
- Ne mogu. Splavi nema. Dok oni dou do pristanita, mi smo daleko u umi.
- Nee me on pustiti!
- Zato emo potrati u umu i ikaru. Dok oni prijeu, nema nam traga ni glasa.
Hajde, pokuajte, ako ne elite pasti u neprijateljske ruke.
To ga podsjeti opasnosti.
Die se. Klecaju mu koljena. Jo mu je sve sivo pred oima. Pribere se, svladava,
mora se pridii i umaknuti.
- Gotovo sam poludio. Tek sad vidim: vas ste me dvojica povukli u amac!
- Drali smo vas rukama da nam ne skoite u vodu. Htjeli ste se baciti. Zato smo i
trebali tako dugo dok preemo preko rijeke.
- A amac? Tko je dao amac?
- Naiao sam ba na ovog ovjeka kako se sprema s amcem preko rijeke. Vi ste
se izgubili u umi, gospodaru, ostavili ste me, uzalud sam vikao i zvao vas...
- I odmah si uzeo taj amac da me ostavi - i prokune ga.
- Ne, samo sam se povezao da biste me vi spazili s obale na rijeci! - pokuava se
ispriati Luci. - Kad sam vas primijetio, odmah smo krenuli natrag. No, sad je
vanije to emo uiniti. Mislim: bilo bi najbolje poslati ovog ovjeka ovdje u
Varadin da dovede vau pratnju.
Draeni slua. Neprestano upire oi na obalu preko rijeke gdje stoje okupljeni
njegovi neprijatelji. On ovdje sam s kastelanom. Istina, dijeli ih rijeka, a ipak nije
zatien.
- Ako oni krenu prema pristanitu i ukrcaju se na prevozni brod?
- Ve sam rekao: moramo bjeati u umu, tamo se moemo sakriti. Gledajte,
nepregledna je ta uma. I gutara i grmlje visoko, tu ne moe proi konj, a dok
oni stignu samo do pristanita i dadu se prevesti brodom, mi smo u sigurnom
zaklonitu.
- Tamo u gutari provest emo itav dan i no kao ivotinje to se skrivaju pred
lovcem?
- Prokletstvo je to, a opet drugo nam ne preostaje. Ne skida pogleda s onih tamo
to jo uvijek stoje na suprotnoj obali, ne miu se ni lijevo ni desno.
- Neto se tamo dogodilo? to misli, Luciu, to kane oni ovdje?
- Ne mogu naslutiti zato su doli u ovaj kraj - uvjerava Luci Draenia.
- Oni su traili mene! Doznao je Kuevi da sam u Varadinu, pa se u njemu
probudila elja za mojom krvlju.
- Ne vjerujem da je doao zbog vas. Sluajno smo ih nali u toj krmi - umiruje
Luci gospodara, premda je uvjeren, protivno.
- Sam avao me je natjerao da idem ba juer tome starcu. Eto vidi, uzalud mi
sva ta arolija koju mi je dao. Drhtao sam kao iba na vodi...
- Drhtali ste, istina, ali im niste pali u ake. No? Vidite! Ipak vam ta arolija
vrijedi. Gotovo vam je ve Kuevi stao na petu, kad sam vas povukao u amac. A
za njega nigdje drugog amca da nas slijedi. to velite sad?
Napokon, Luci ima pravo! I Draeni se sve vie pouzdava u grobarovu aroliju.
- Nema krivo. Onda ipak nisam uzalud lutao juer grobljem! Jo e mi ova
konata vreica dovabiti u ruke Kuevia.
- Hoe! Potenja mi - hoe!
Zaklonjeni iz grmlja, promatraju to se zbiva na drugoj obali. Na koju e stranu
njegovi progonitelji? Hoe li prema pristanitu ili ne? To obuzima svu njegovu
panju, ekaju nepomini.
Na suprotnoj obali oko Jelenka Kuevia stoje drugovi. Raspravljaju. Samo ispod
oka po koji od njih istrauje to se tamo dogaa s Draeniem.
- Sakrili su se iza grmlja, to je jasno - naglaava Arbanasi. - Vidio sam ih ja
dobro svojim dalekovidnim oima.
- Kako se najednom ovdje naao amac?
- S one strane lijevo iz ikare vire kuice, sigurno je netko odande bio u
Varadinu, pa se sada vratio i pruio im pomo.
- Moda.
- Ne mogu razumjeti - veli Jelenko - kako je on izaao iz grada bez svoje pratnje,
sam s Luciem.
- Bit e, ovdje ga svi vole kad se to usudio.
- A pred nama je bjeao!
- To je dokaz da nema svojih momaka, dakle, nee nikako u Budim.
- Sigurno je slutio: Jelenko mu dolazi na obraun. Prije e kukavica zaroniti u
Dravu negoli stati nasuprot Jelenkovoj otrici.
- Nigdje ih ne vidim. Skriveni iza grmlja ekaju nau odluku...
- Odmah u im priopiti to kanim - odlui Jelenko. - Drugo, budui da nema sa
sobom pratnju, ne moe krenuti u Budim. to ga je ponukalo da izlazi tako rano u
jutro iz grada bez svoje pratnje, neemo odgonetnuti, a nije ni potrebno. Meni je
najvanije da se on opet mirno vrati u Varadin i da ga ondje potraimo.
- Prema tome, ne smijemo krenuti ni prema pristanitu ni prema gradu?
- Dobro si rekao, imuniu. Zato emo krenuti Varadinu ba protivnim smjerom, i
to polagano kao da nam se ne uri. Ti zna gdje je dvorac plemenitaa Tumpia?
Negdje s protivne strane Varadina, je li?
- Jest, tamo. esto sam bio kod njega. Treba nam poi uz obalu i sve vie gore.
Dosjetit e se Draeni kamo idemo. Znam, sakriven budno prati nae kretanje.
- Dakle, naprijed! Hajdemo - odredi Jelenko. - Ti e nas Cvjetko voditi k Tumpiu.
Tamo moemo doznati to bi nam bilo u prilog.
- Ako se Draeni ne vrati do poslijepodneva, izgubljena je prilika da ga naemo
poslije veernjice.
- Poalji mene, Jelenko, u grad da vidim to e biti, pa u onda javiti - ponudio se
mladi Lektori.
- Jest, kod Tumpia e svui turopoljsko odijelo i krenuti sam u grad da znamo
to e Draeni i da se moemo prema tome ravnati. elim se s njime sastati ba
naoigled graana da uju i vide borbu.
- Ako nee biti danas, moe se i sutra nakon mise!
- Samo ako ne ode u Budim.
Polagano su pojahali uz obalu. Iza grmlje sjede Draeni i Luci paze to rade
progonitelji.
- Gle! Kamo e? - proape Draeni kao da se boji da bi ga mogli uti preko
iroke rijeke. Jo mu je uvijek strah u kostima.
- Nee u Varadin. Idu protivnim smjerom - upozori Luci.
- Priekajmo dok iziu ispred ume.
uurio se Draeni za grmom, a njegov zabrinuti pogled prati Jelenka Kuevia i
drugove du obale sve dotle dok su izili na daleku istinu i onda potjerali konje.
Tada tek pita:
- Kamo idu plemii onim putem?
- Ne mogu tim putem nikud nego u onaj dvorac tamo gore. Odavde se vidi neto
krova od tornjia - pokazuje im ovjek.
Pogledi im slijede Kuevieve drugove. Sve vie se udaljuju ba protivnim
smjerom od Varadina. Pomalo nestaje u Draeniu straha. Pogibelj odmie, a
njemu se vraa drskost i odlunost.
Kune i prijeti se. Osjea snagu da se to prije vrati u Varadin. Ali kako? Prevesti
se preko rijeke opet ovim amcem? U tu se pustolovinu nee upustiti. eli biti
potpuno siguran od svake iznenadne nove pogibelji.
- Kako je daleko do pristanita prevoznog broda? - pita svojeg ovjeka.
- Sat odavde.
- Ti e nas otpratiti.
- Prije moram odvui amac do moje kolibe. Eno, tamo je iza onog strnita.
I krenuli su uz obalu. Draeni i Luci svakog bi se asa ogledavali, promatrali
daleko poljanu kojom su se uspinjali Kuevievi prema Tumpievu dvorcu. To sve
vie umiruje Draenia, a opet ga s druge strane snalaze pitanja koja odmah
priopuju svojemu kastelanu.
- Zato su oni krenuli iz Turopolja k tome plemiu? U koju svrhu? To mi nikako ne
ide u glavu.
- Moda imaju tamo kakav sastanak hrvatska gospoda. Moda ba zbog banske
asti...
- Svakako se kane neto dogovarati.
- Onda su pozvani i zagorski plemii. Gle, nismo znali da se tamo sastaju hrvatska
gospoda daleko od grada.
- Niste se ni zanimali to rade hrvatski plemii - a to nije dobro gospodine.
- ekam samo kraljeve odredbe. Jest, ovi se tamo sigurno dogovaraju!
Poinje vjerovati da se radi o nekom sastanku, a to je razumljivo i prirodno nakon
banove smrti. Jo smireniji krene Draeni sa svojim pratiocima.
- Da je ovdje Damjan, sad bih ga poslao da uhodari i znao bih to se dogovaraju.
Nakon vie od sat vremena stigli su na pristanite. Nekoliko je tu kuica, slamom
pokrivenih i velika krma u kojoj se zadravaju putnici na putovanju iz Ugarske u
Hrvatsku i natrag.
Umoran i gladan sjeo je Draeni s kastelanom u gostinjsku sobu. Ve je bilo blizu
podneva. Ovdje su stali vijeati bi li se usudili sami prijei na prevoznom brodu ili
bi poslali svojega ovjeka u Varadin da dovede momad.
Odluili su se za ovo drugo. ovjek je preao Dravu amcem. Sad je trebalo ekati
dok prevozni brod stigne s one strane rijeke s njihovom pratnjom iz Varadina. Za
to treba mnogo vremena.
Okrijepili su se jelom, oekujui brod.
Neto ih iznenada zbuni. Neka buka dopre do njih. Nemir uhvati Draenia:
- to je to vani? Ljudi tre. Netko dolazi?
- Topot konja. Kao da je itava eta? Gospodaru, bilo bi dobro da se sklonite.
Ljutito prokune Draeni, ali odmah skoi.
- Ipak je netko tu! Da nije Kuevi sa svojima preao preko rijeke?
- Nemogue. Sami smo na svoje oi gledali kako su odlazili gore u dvorac.
- Ipak je netko tu. Smjesta pogledaj.
- A vi se zaklonite da vas ne vide.
- Kamo? Je li tu kakva izba?
- U kuhinju se sklonite.
- Kuevi je naao negdje neki prijelaz. Bit e gore most, jest, to je!
- Ako je to, odmah u se vratiti, gospodaru, branit emo se dokle god bude
mogue.
I gurne ga u kuhinju pa ode da vidi o emu se radi.
irokom cestom ispred krme zaustavljaju se jahai. Luci se ne usuuje izii.
Povuen iza prozoria pokuava prepoznati doljake.
Ve ga prvi konjanici uzbuuju.
- Kakva je to odora? Zar sam izgubio oi? Ili pamet? Ljudi tre oko jahaa. Ovi
neto ispituju. Okreu se. Silaze.
- Zar arolija ili sam ja poludio kao ono Draeni?
Bez daha potri prema kuhinji i udari na vrata:
- Gospodaru, otvorite!
Znoj oblijeva Draenia. Dakle, Kuevi je! Ne, nikako nee otvoriti.
Luci jo jae lupa i doziva jo bunije:
- Otvorite, ta otvorite ve jednom!
Osjetivi da e probiti vrata, Draeni otvori.
- On je! On je!
- Gospodaru, dolazi vam glavom ujak i velika eta s njime.
Ne moe vjerovati. Luci ga vue sa sobom na cestu.
Velika naoruana povorka zaokruila odebelog gospodina na sedlu. Verbczy! Jest,
on!
Nikad se nije Draeni tako radovao svojem ujaku kao u tom asu. Nikad nije
kriknuo tolikom radou. Gospodin Verbczy ne moe razumjeti zato ga njegov
neak grli s toliko ljubavi.
Kad su se nali u gostinjskoj sobi, Verbczy primijeti da njegov neak nema druge
pratnje, osim kastelana. To mu je Draeni brzo razjasnio i dodao:
- Evo, radi toga sam juer otiao iz Varadina samo u pratnji svojeg kastelana.
Nisam se pouzdavao ni u koga. Da su graani saznali kako traim neke avolske
arolije, tko bi mi vjerovao da sam bogobojazan?
Zapanjeno slua uzvieni gospodin kako mu Draeni pripovijeda kako je zamalo
pao u ruke Kueviu. I estoko, ljutito ga kori:
- Pamet ti se smutila. Otii po neke lude arolije? Vidim, nisi priseban. im ti u
Hrvatsku, zapali se u tebi stara strast za nekadanju vjerenicu. Glavinja kao
pijana luda. Jest, samo to je krivo ovoj pustolovini. Kako bi se inae dao na tako
budalasti in da trai arolije!
- Nemojte, ujae, bio sam ve napola predan na milost i nemilost Kueviu. Samo
me je ta arolija spasila. Sad u to vrsto vjerujem.
- Samo ti vjeruj u to, mogao bi prokleto stradati.
- Sreom, sad ste vi tu, uzvieni gospodine - odahne Luci.
- I bilo je skrajnje vrijeme. Inae bi mi neak sasvim izgubio i pamet i muku
hrabrost. Ne bih to ni vjerovao da mi pripovijeda tko drugi. A kako bi se vratio da
nije bilo mene?
- Poslao sam u Varadin ovjeka da dovede pratnju, a hvala mojoj aroliji,
doarala mi je vas!
- Ne govori mi o tvojoj aroliji jer e me razljutiti. Doao sam po svojoj vlastitoj
volji i po kraljevoj elji.
- Valjda me ne kani kralj liiti banske asti - koju mi je obeao?
- Zasluio si da te kazni.
- A vi ste doli da...
- Da ti pomognem do banovanja. Hrvati e se protiviti svim snagama, ja u ih ve
lukavo prevesti preko bujice, ne boj se. Kad e stii taj prevozni brod?
Luci jo jae lupa i doziva jo bunije:
Draeni ne zna kamo bi se djenuo od radosti. Sad mu ne treba ni pratnja iz
palae. Ne boji se vie nikoga.
- ovjek kojega smo poslali jo nije mogao stii u grad pa emo ga sresti putem i
vratiti.
- to prije preko rijeke da se estito nahranim i odmorim - pouruje Verbczy.
- Bit e danas, ujae, gozba vama u ast!
Kad je brod pristao, ukrcali se s jednim dijelom svoje pratnje, a drugi je dio morao
ekati da brod jo jednom krene i dovede ih. Zatim su svi zajedno krenuli u grad i
uli u palau.
- Ujae, koliko se veselim! Mora danas na veernjicu sa mnom da vidi kako me
ovdje potuju.
- Ve je kasno, jedva ete dospjeti - upozori kastelan. I pouruje sluge da nose
jela i pia.
 DAMJAN NA DJELU
Na Lukavcu-gradu mrtvilo. Kameno dvorite pusto. Ne odzvanjaju koraci vojnika
ni psovka njihovih gospodara. Na tornju straa drijema. Vratar s drugim straarom
brblja. I ovaj miruje. Nema posla. Vratar se protee:
- Gdje je taj Draeniev Dam... Kako li se zove? Damjan - tako neto.
- Gore u blagovaonici, ne mie se odande.
- to radi cijeli dan tamo?
- Misli i dere. Ne znam smisli li toliko koliko podere.
- O emu to razbija glavu?
- Neto smjera. U nedjelju moram s njime u Turopolje sa svojom kouticom. U
Turopolje ide s kouticom, dok se nitko od nas ne smije pokazati narodu ni s
orujem...
- Hej, spusti most, vrataru!
- Most? Netko ipak dolazi u zakleti na dvorac?
- Ne ali se, eto kastelana medvedgradskog. Sputaj!
Zapovijed pade s tornja. Skoili su i vratar i straa. Zakripi kota, zadere eljezni
zasun na vei.
Ulazi visok, snaan mukarac, okrugla lica, plavkaste brade. Sjahao je i predao
konja strai. Vratar se duboko klanja:
- U dvorcu se ve dva dana nalazi gospodin Damjan, pouzdanik uzvienog
gospodina Draenia. U blagovaonici je za objedom.
Mrko katelanove lice ostaje ravnoduno. Ide u prvi kat.
Otvorio je vrata blagovaonice gestom kuegospodara. S omalovaavanjem gleda
crnoputog ovjeka to se usudio sjesti uz kneevski stol. Ne pozdravlja ga ve
navjetava oholo, opominjui:
- Ja sam kastelan Medvedgrada, a sada i Lukavca grada. Tko ste vi?
Kastelanovu oholost poprimi i Damjan:
- Ja sam prvi pouzdanik uzvienog gospodina Draenia.
- to elite ovdje?
- Izvriti gospodarevu zapovijed.
- Moram znati kakva je to zapovijed.
- Ne mogu odati tajne peharnika njegovog velianstva kralja.
- Zar vam ne trebaju momci ni Lukavca ni Medvedgrada?
- Samo jedan jedini.
To zaudi Kosackija i odgovara ravnoduno:
- To bolje. Ostat e svi momci za moj pohod na Turopolje.
- to? Vi kanite s etom na Turopolje?
Kosacki smjesti u naslonja svoje tijelo i zove slugu da mu donese jela. Onda
svisoka odgovara Damjanu:
- Pohodit u plemie. Nekoliko godina nismo zagrabili u njihove monje. Imali su
kad napuniti se drobiem.
- Tako, vi idete ubirati u Turopolje duna podavanja?
- Duna nisu. Ni jedan od tih plemia nije vazal kneza Brandenburga, i ba zato
moram silom otimati kad mojem gospodaru ustreba novaca, blaga i ita.
- Kad elite na svoj pohod?
- Ba u nedjelju, onda su svi u crkvi, a kod kue samo starci i djeca.
- U nedjelju moram ja izvesti svoju zadau.
- to me se tie vaa zadaa?
- Moja zadaa je zapovijed gospodina Draenia.
- Meni zapovijeda knez Brandenburg. Radite to vas je volja - ja u svoje.
- Meni zapovijeda kraljevski peharnik.
- A tko vam smeta u poslu?
- Vi, gospodine - veli Damjan.
- Knezu treba hrvatskih novaca!
- A kralju hrvatska djevojica!
Malo su se gledali - Damjan izazovno, a Kosacki gospodski, bahato.
- Ne alite se sa mnom, gospodine! - strogo e Damjan.
- Vama je samo do ale, - veli Kosacki.
- Ovog asa nije, jer kada se ja alim, udaram u rebra bode!
U sivim kastelanovim oima zatitra neto kao nespokojstvo. Te avolske oi, crna
put lica, debele usne, skrivaju neto od ega mu biva nevoljko i pokua biti
ljubazniji:
- Mislio sam, to je ala, jer kralj je jo djeak.
- Djeak sa zrelim nagonima i gustom dugom bradom, gospodine.
- Dakle, istina je? Izrasla mu brada i ve sijeda, sa etrnaestom godinom?
- Znate da je nedonoe od sedam mjeseci. No, a ta za to?
- Nita. Kraljevsko dijete moe imati i kopita.
- Istina je, pravo velite. Dakle, kralj se pomamio za nekom djevojkom? Tko je ta
sretnica?
- Ki lijepe Gordane.
- Onda neete do nje bez tekog boja.
- Ni motkice mi ne treba do nje.
Zaueno zine Kosacki u ovjeka koji govori tako samosvjesno.
- Tako je kako velim - naglasi Damjan. - Stoga morate odgoditi svoj lov na
turopoljske monje.
- Ne mogu, gospodine. Knez mi pie: "Treba mi mnogo novaca, kralj se eli
zabaviti, a u kraljevskoj blagajni uvijek sua, a s podavanjem Ugri zakanjavaju."
- krti su oni, znam.
- Dakle, eto, knezu treba da zabavi mladoga kralja jer je ve zrelih elja. Dakle,
razumijete. Knez mi pie izriito: "Idi, opljakaj moje drage susjede u Turopolju,
oguli im kou, ali alji novac."
- Zasad idite na medvedgradske susjede.
- Na medvjede? Gospodine, sela koja pripadaju zagrebakoj tvravi, ne moe
dosei, graani odmah izjure iz tvrave i ne moe im nita.
- Provalite u tvravu, sve ih pokoljite i oplijenite.
Zabezeknu se Kosacki:
- to vi to velite? Provaliti i poklati zagrebake graane?
- A to drugo kad vam treba napuniti prazne monje? Valjda niste kukavac koji
misli da to nije poteno?
- Ne dao vrag da bih to mislio. Samo, za takav pokolj treba i ljudi, gospodine.
- A vaa eta?
- Imam ih nekoliko, s odrezanim uima.
- To su tati koje gradski suci igou rezanjem uha, dakle, pravi su.
- Eh, dakako, dobri su za svako zlo, ali ostali jadikuju da ih nedjeljom pustim otii
u crkvu. A to moe ovjek s takvima?
- Gamad je to, nita drugo. Bacite ih niz gradske zidine Medvedgrada, neka se
pogoste gorske zvijeri, a vi proglasite na sve strane: svaki razbojnik koji udi za
dobrim plijenom neka pristupi u moju etu i, kad ih nakupite, onda hajde na
zagrebaku tvravu.
- Tko bi mogao preko onih bedema?
- Potkupite vratara gradskih vrata.
- Ni za mletake dukate, to su suho zlato, ne biste mogli kupiti vratara ove
tvrave.
- Onda ga zakoljite. Tko mi ne prima mito, s time svrim odmah...
- Kako do vratara?
- Ne valjate ni vi, ni va gospodar. Svi ste vi bijeli kruh, gospodine, Uzmite vi u
ljevicu bijelo platno, u desnicu bode, pa naprijed.
- Lijepo se to slua, ali se teko izvede. Vama, dakako, nije to teko.
- Prava igra - odgovori on ponosno.
- Meni ne preostaje drugo nego oplijeniti Turopolje, a tu vrvi od plemia i dvoraca
koji nisu graeni zidanim bedemima kao tvrava Zagreb. Tu se lako zaletiti, sad u
jedan, sad u drugi dvorac, jer ovdje su i seljaci plemenitai, pa u imati dobru
pau za kneza.
- Va se knez mora strpjeti - upamtite.
- Kako dugo, gospodine?
- Do idue nedjelje. Ovo pripada meni. Sad u vam otkriti svoju tajnu.
Kosacki se zagledao u Draenieva pouzdanika. Kakve mu ima rei tajne?
- U nedjelju e gospodarica Brezovice opet u upanov dvorac na objed. Poslije
toga djeca odlaze na igru u poljanu obratenu grmljem. Na toj igri zaigrat u i ja
svoju, i Gordana mora izgubiti djevojicu.
- A ne trebate moje ete?
- Ni pomirisati. Vama je ostati na miru dok to izvedem. Gospodin Draeni bi vas
dao objesiti kad biste mu sprijeili da to prije Gordanu zavije u crno.
- Mene ne moe objesiti ni Draeni, dok sluim knezu.
- Gospodin e Draeni biti ban! No? to velite sad? Moe li vas objesiti?
Oito je da se Kosacki pred tim razlozima povukao.
- Naravno, onda je to druga stvar. A ipak treba novaca za kralja!
- Mlaahnom razvratniku je ipak vanija djevojica od novca.
Nije imao vremena da odgovori. Sluga javi Draenievu pouzdaniku da je iz
Turopolja stigao njegov ovjek.
Damjan udari ljutito po stolu i grdi slugu to ve nije doveo njegova uhodu u sobu.
Odmah je potrao da izvri zapovijed.
- Jo je ovdje netko s vama? - pita Kosacki.
- Valjan momak. Uhodari poput avla. Ni vidjeti ga, ni uti, a sve vidi i zna. Poslao
sam ga u prosjakim prnjama. Ljudi su u toj zemlji meki kao gnjile jabuke kad
vide sirotinju. Primaju ga i priaju kao djeca. Tada moj mozak zna sve.
U poderanom odijelu ulazi u sobu suhonjavi crnoputni mukarac.
- Istresi to ima - zapovijedi mu Damjan.
- Znate li, gospodaru, mlada slavna plemia Jelenka Kuevia?
- Krvavi neprijatelj gospodina Draenia. to je s njime?
- Ode on sa dvadesetak svojih drugova na put...
- Hoe li gospodarica Brezovice u nedjelju u Turopolje s djecom? To mi reci - vikne
Damjan. - Briga me za Kuevia.
- Hoe. Spremaju veliki objed za goste. No, dajte da kaem to sam htio. Taj
Kuevi je otputovao u Varadin.
- Vidi, vidi. Mogao bi tamo naii na svojega bana?
- Zato je i otiao da ga nae.
- Kako? Zato? Kako to? to hoe?
- Uiniti zlo gospodinu Draeniu.
Bijesno se Damjan digne sa stolice i zuri u uhodu:
- Draeniu hoe da uini neko zlo?
- Rekoh to sam uo.
- To je radi upanove keri - primijeti Kosacki. - Uzeo mu je Kuevi djevojku
ispred nosa.
- Nije radi djevojke - ubaci uhoda, uvrijeen to se Kosacki plete u njegov posao.
- A radi ega? - pita Damjan. - Hajde, govori kako ti rekoe.
- Evo tako. Sjeo sam pred kuom u selu pa jedem to su ene dale za okrepu
siromahu prosjaku, dok one meu sobom pripovijedaju kako je iz Varadina stigao
zagorski plemi i donio vijest da e Draeni biti ban. Plemii planue gnjevom.
Ponajvie lijepa Gordana, i, eto, ovamo i onamo govore: protei e krvi radi
Draenia...
- Zato radi njega?
- Zato to Hrvati ne smiju dopustiti da ga kralj postavi za bana i nee to dopustiti
ni za ivu glavu. I tako, vele, bolje e biti da se Draeni odmah makne...
- Makne? Ubije? Urota?
- Poklonstvo nee biti.
- Otiao, dakle, Kuevi sa svojima da smakne Draenia?
- Otili su ravno u Varadin.
- Kada? Reci kojega dana?
- Ne znam ba tono dan, ali prema nagaanju te ene, bit e Kuevi u Varadinu
ve u subotu.
- Zato ih nismo sreli, ovjee, na putu dok smo ili ovamo?
- Pozna zagorski plemi sigurno prijeki put, a mi smo dolazili cestom.
Vijest zadere u Damjanov mir. Nekoliko puta zakorai dvoranom, zaustavi se,
misli, mrti lice, bljesne pogledom i estoko se okrene k svojem uhodi:
- Istina je sve to veli?
- Kao to je istina da vas gledam okom u oko.
Uzbudljivi Damjanov povik trgne Kosackija.
- Brzo sedlajte najbolje konje i slijedite me!
- Zapovijedate kao da sam ja... - prosvjeduje Kosacki.
- Sluga ste gospodara svojega i mojega kao i ja. Sedlajte. Zapovijedam u ime
Draenia, Verbczyja, kralja u - ime... i on trgne iz njedra bode pa se priblii
kastelanu.
Ustuknuo je. Taj se ne ali kad uzme bode!
- No, dobro gospodine, ali meni je ostati ovdje da pripravim svoj pohod.
- Nema pohoda dok je glava neaka gospodina Verbczyja u pogibelji. Vi ete sa
mnom.
- Na vau odgovornost.
- Na moju.
- Koliko bih uzeo momaka?
- Ovdje u Lukavcu ima ih tek tri-etiri.
- Neka dou s nama. Kreemo odmah.
- Lukavac e ostati bez strae?
- uvaju ga opkopi. Naprijed!
Od kastelana Damjan stvara slugu. Taj mora sluati. Ovaj ovjek ulijeva mu
poitanje. Kad se toliko isprsio, oito uiva veliku milost, dakle, mora odustati od
provale u Turopolje.
Silazi u dvorite i nareuje ljudima da se ure.
Damjan ispituje svojeg uhodu o potankostima:
- Nisi mogao iznai kakvu su urotu zasnovali protiv Draenia?
- Ispitivati se ne bih usudio, ljubopitnost prosjaka mogla bi izazvati sumnju. Da su
me otkrili i zatvorili, ne bih vas mogao obavijestiti.
- to li su to samo zamislili? Da ga doekaju i navale? Ima Draeni svoju etu, a
ipak... Kako su ene govorile? Reci doslovce.
- Rekle su: sudit e mu Jelenko.
- Namamit e ga iz palae tko zna kako i ime, u to nema sumnje.
- Mudar je Draeni, nee na ljepak.
- Luduje za Kuevievom enom. to mu treba drugo nego podmetnuti poruku ili
pismo ljepotice koja mu je jednom bila vjerenica - da doe na sastanak i udri...
- Nee Draeni povjerovati da ga zove.
- Povjerovat e njegova umiljenost. Hvalio se preda mnom u Varadinu koliko
ona u tajnosti misli na njega, uzdie za njim, najljepim muem kraljevstva.
- Sad e ga ta tatina namamiti da gubi glavu. Samo da to prije stignemo u
Varadin, okrenut e se usud protiv Kuevia. Namamit u ja njega Draeniu
ravno u ake. Vidjet e!
- Ne sumnjam u vau vjetinu.
- Jao njemu kad se pojavim tamo. Meni nije nikad nitko izbjegao.
- Da bar niste odlazili iz Varadina!
- Tko bi slutio urotu! No, zapravo nisam ni ja htio odlaziti, nego me on tjerao.
Draila ga osveta protiv Gordane. Nije mi trebalo da ga sluam. Uvijek mene
milostivo prate avoli pakleni, ni sada me nee ostaviti. Ve ih sluam kako mi
apu: "Uzdaj se u pakao!"
- Nikad vam jo nije nita okrenulo krivo. Nee ni ovo.
- I nee! Hou da budem uz bana desna ruka. Uvui se elim do asti i blaga i
oeniti se. Djeca moja obirat e vrhnje u toj zemlji gdje ima toliko dobrih kreposti
da od njih moe sazidati visoke ljestve i uvui se u hrvatske hambare sve do
krova. Moram, dakle, spasiti Draenievu glavu da sagradim sebi gnijezdo u
Hrvatskoj.
- Ve vidim i gnijezdo i vae ptiice!
Nasmijali se obojica, kad se Kosacki vrati i javi da e konji i momci biti odmah
spremni na put.
- To e izvrsno pogodovati vaem pohodu i mojoj lukavoj otmici Gordanine keri.
Ljudi e vidjeti da odlazite s momcima i bit e jo bezbriniji nego su danas.
- Ali kneza e razapinjali nestrpljivost.
- Nagrada vam nee uzmanjkati jer ste pomogli spasiti kraljevskog peharnika.
Znajte, kralj upravo velia Draenia.
- Sasvim je sigurno da e on biti ban?
- Sigurnije nego da ste vi kastelan ovog dvorca. Poznate li kakav krai put u
Varadin od ceste?
- Ne, gospodine, ali moji e ljudi znati.
Konji i momci ekaju u dvoritu. Damjan pohiti prvi, za njime njegov uhoda,
najposlije Kosacki.
Lanci zvekeu, lukavaki most se sputa.
Draeniev je pouzdanik s pratnjom projahao najkraim putem i najbrim trkom
prema Savi.

U VARADINU
Nasred prostrana trga Varadina velika zidana palaa. eljezna velika vrata su
irom otvorena. Oboruani ljudi stoje na obje strane ulaza. U dvoritu brojna
kraljevska povorka konjanika svrstava se u dvored. Iz trgovina, iz radionica
obrtnika, istrali gospodari i promatraju veliku povorku u dvoritu, to je sa svih
strana okrueno zgradama palae.
Gledanja eljne oi graana zirkaju u otvorenu veu, ispituju strae to stoje na
vratima i sluaju. Lijepi mladi stanovnik pojavio se na prozoru i vikne:
- Hej, strae! Jeste li danas ve nadijelili sirotinju objedom?
- Nismo, gospodaru.
- to? Niste? Nisam li zapovijedio da se svakog dana dijeli jelo za objed i veeru?
- Jeste, uzvieni gospodine, ali jo nije objedovala eljad u palai.
- to onda? Oni imaju siguran objed, a sirotinja nema. Odmah iznesite jelo na trg,
neka svatko dobije, a tek onda neka jedu vojnici koji su dopratili uzvienog
gospodina ujaka.
- Vaa e zapovijed biti odmah izvrena. Poto se Draeni uvjerio da su to
graani okupljeni pred vratima, opet se povue u sobu, a graani sluaju i apu:
- Ljudi krteni, jeste li uli? On se sam brine za sirotinjske darove.
- Kakva dobrota! Nije joj bilo ravna nikad u gospodskoj palai.
- Svakog dana nadijeli ljude jelom i novcem. Vidite ljudi, kakvog emo dobiti
bana!
- Milosrdnog, krasnog mua.
- I kako je mio i drag!
- Ba je lijep i srcu drag kad se tako smijei.
- Je li i tako dobar kako izgleda? - zapita neki glas. Ljudi se okrenuli k onome koji
pita. Ne poznaju ga. Odjeven je u ruho kako ga ne nose varadinski graani.
- Odakle ste vi? - pita stariji graanin neznanca.
- Iz zagorskog sam kraja, tamo od Golubovca. Stigao sam ovamo u goste.
- Vidi se da ste stranac kad pitate tako neto. Ovo je na milostivi dobri gospodin,
najbolji to se rodio u gospodskoj kolijevci.
- ast njemu i vama, nisam znao - opet e stranac. - A to je u rodu knezu
Brandenburgu?
- Nita, ali bit e ban.
- Kakva srea - veli nepoznati ovjek i nastavi ispitivati:
- Tko je onaj debeli to je dojahao s naim mladim gospodinom?
- To je kraljevski vijenik, namjesnik, koji vlada u kraljevo ime.
- Ne valjda kralj sam?
- Njemu je tek etrnaest godina, pa umjesto njega moraju vladati odrasli ljudi.
- Dakako, ne moe biti drukije. A taj to vlada, umjesto kralja, ujak je mladog
velikaa.
- Ujak? - usklikne neznanac u udu. - Sigurno je isto tako dobar, poboan i
milostiv kao i on, je li?
- Ba kao mladi gospodar - upada sada straar to ga je pouio kastelan Luci.
Neznanac uti i promatra ljude. Upravo su donijeli pred vrata na trg dva obroka
jela, a gradska se sirotinja strala.
Sve to promatra Kueviev uhoda mladi Lektori i eka to e biti dalje. Vrijeme je
odmaklo i on otiao pred crkvu gdje ga eka najmlai brat to je pohitio za njime
da ga prati.
- Idemo li? - pita mladi starijeg brata.
- Prekasno je. Kad stignemo k Tumpiu, ve je veernjica uminula. Dakle, ne moe
se nita.
- Moda su nai s Kueviem ve na putu ovamo?
- Urekli smo da ekaju moje vijesti, a, eto, to mogu.
- Predugo smo ekali Draenia, ve miljah, nee se vratiti u Varadin. Hoe li
da odjurim u Tumpiev dvorac?
- Uzalud je to. Velika je neprilika to je s Draeniem njegov ujak Verbczy.
- Doao je ravno iz Budima?
- Da je barem ostao tamo, lupe! Osjeao je: neak ga treba.
- Zato je on na putu dvoboju?
- Stari e pronai bilo to kako bi sprijeio da se Draeni odazove Jelenku.
- Onda nam je dobro doao.
- Taj je Draeni graane dobro omamio svojom plementinom, i oni e biti uz
njega.
- Jao, Kuevi e pobjesniti ako mu Draeni ne izae na megdan.
- Nikad ga on nee pustiti na miru, tu nema govora.
- Tada bi moglo biti teke svae.
- Krvave bitke s momcima, gospodarima, a moda i s graanima. Svega e tu biti,
moj dragi.
- A to e sada uiniti?
- Dogovorili smo: ako ne bi Draeni stigao dosta rano u grad, tada emo doi
sutra k velikoj misi.
- Samo da ne bude velikog zla u cijelom gradu. to misli?
- Bit e zla kakva nije vidio svijet. Jelenko bi volio da se iv ne vrati kui nego da
ne kazni Draenia. A eto, tu je Verbczy. On vlada, umjesto kralja, ima, dakle,
mo zaprijetiti Draeniu da ne ide na obraun k Jelenku. To je najvea neprilika
za Kuevia.
- Vratimo se odmah k Tumpiu pa emo uti to Jelenko misli.
- Jo emo ostati, elim uti to govore ljudi i vidjeti kako Draeni izlazi na
veernjicu.
- On ide u crkvu? Taj zlotvor?
- Zlonac moe samo tako zavarati dobri poteni svijet. A ti pazi! Bude li vidio da
s kim govorim ili idem, a ti ostani podaleko kao da ne pripada k meni. Gle, ve se
okupljaju za veernjicu.
 OD NEPRIJATELJA SAVEZNIK?
Uzvieni gospodin Verbczy pregledao je itavu raskonu palau i lijepe velike
odaje. Oi mu se pasu na rezbarenom skupocjenom pokustvu, krasnim slikama,
kipovima, debelim sagovima, skupocjenom oruju i titovima. Podilazi ga zavidna
elja za tim bogatstvom.
Naposljetku sjedne u blagovaonicu, veliku, najraskoniju ureenu dvoranu, gdje se
na prostrtom stolu sjaji srebrno i zlatom ureeno posue, raznobojno obojene
zdjele, vrevi, noevi sa zlatnim drcima. Zapanjeno zuri u sve te vrednote.
- Vidi li kneza! Tu ima blaga i, umjesto da to sve otpremi u Budim, plae da
nema novaca. Tui se da mu kastelani na Medvedgradu i Lukavcu ne alju nita jer
ne mogu nai u plemikim dvorovima.
- Ne usuuju se provaliti u Turopolje jer su svi naoruani mladi plemii kod kue,
pa bi se digli na njih. Zbog toga ne pljakaju.
- A blago to lei ovdje taji? Lukavi lopove, ekaj!
- Otkud mu samo takve dragocjenosti?
- Sve je to skupio diljem svijeta kralj Matija Korvin za svojeg sina Ivania kojemu
je namijenio prijestolje.
- To je bio Ivani - ljubimac Hrvata?
- A kraljevi Ivan njegov je nezakoniti sin kojega Gordana kani odgojiti za
budueg kralja Hrvatske, a mi ga uzalud hvatamo ve nekoliko godina.
- Zakonitu djecu Ivania Korvina otrovali su, zar ne?
- Nema ovjeka u kraljevstvu koji ne bi u to vjerovao.
- Imaju li razloga vjerovati?
- Ivani Korvin bio je po majci Hrvat, tako to tvrdi italski historiar Galeotti. Hrvati
su ga htjeli uiniti kraljem kao princa, a isto tako i onda kad je Vladislava prvi put
udarila kap. Bili su, dakle, i taj Ivani i njegova zakonita djeca pogibeljni naem
Ljudevitu i, eto, kraljica Ana, ena Vladislavova, i njezini pristae na dvoru
pobrinuli se da nestane Ivania i njegove djece. A udovu Beci Frankopanku prisilio
je Vladislav da se vjena s knezom Brandenburgom i njemu ostavi sva imanja.
Osam mjeseci nakon vjenanja umre i ona - ba ovdje, u toj palai. Eto, vidi,
tako je knezu palo u krilo sve to blago. Znao sam: mnogo je dvorova, ali nisam
znao da u njima lei toliko dragocjenosti.
- U Lukavcu je najljepe stvari sakrio da ne bismo to vidjeli i odnijeli.
- Ova palaa sa svim blagom dolikovala bi zapravo samo banu! - veli Draeni.
- I pripast e mladom banu, tako mi moje kraljevske vlasti. Tu emo palau uzeti
za bana!
Sluge tre oko stola, nose peenje, vina, riba, a gospodin Verbczy pohlepno jede
i pri tom ivo razgovara. Svakog asa ogledava posue, stijene obloene slikama i
orujem, police pune raznih posuda i drugih ukrasa i nastavlja:
- U toj su palai otrovali Frankopanovu ker da knez moe raditi to ga volja s
njezinim imanjem i gradovima. A sad on lijepo sve to krije i kad Ljudevit treba
novaca, posuuje od mene! ekaj, varalico! Ova palaa je odsad tvoja. Ja sam je
uzeo svojom kraljevskom vlau. Kraljeva je eta ovdje. Dakle, svi smo na okupu
koje trebamo. Zbilja, zato ne dolazi Damjan? Gdje je?
- Nije u gradu, ujae.
- Kamo je otiao? - pita Verbczy i namrti obrve.
- Poslao sam ga u Lukavac po Hrvojku i kraljevia.
- Po njih se ne uri. Nee izbjei. Meni treba Damjan ovdje.
- Drai me osveta prema Gordani pa bih htio...
- Jo e biti vea osveta kad postane ban. Trebao si zadrati uza se Damjana.
Takvog lupea ne moe nai svakog dana. Trebamo ga ba ovdje. Kad se vraa?
- Odredio sam neka vodi djevojicu i kraljevia Ivana ravno u Budim.
- Sasvim si krivo odredio. Odmah mu alji brzoteu neka smjesta doe ovamo i
pusti sve drugo. Imam za njega vanog posla.
- Dobro, neka odmah ide brzotea - pristane Draeni i kastelanu dade potrebne
odredbe.
Konano je Verbczy dovrio s objedom, spokojno se smjestio u naslonja i
zalijeva peenje vinom.
- Kakvog posla imate, ujae, za Damjana? - ljubopitno e Draeni.
Sa smijekom pogleda neaka i gucne iz vra:
- Da mladom banu pribavim to vie imanja, a treba neto i za kraljevsko vijee
pa, napokon, i za nevoljnog djeaka na prijestolju...
- Damjan e ti u tom pomoi?
- Boljeg pomagaa ne bih naao na itavom svijetu.
- Kako kanite, ujae, stei imanja za sve nas, pa jo i za kralja?
- Uzet u hrvatskim plemiima.
Draeni se primakne blie. Zanima ga takva osnova.
- Istina, dosta su ve osiromaili - nastavlja Verbczy. - Neprestano ratovanje u
Bosni ispraznilo je ve estito njihove monje, ali tu su zemlje i dvorci.
- No, dobro, a kako ete ih uzeti?
- Svakog tko ima lijep dvorac, proglasit u izdajnikom kralja Ljudevita. Kako e
vriti vlast u Hrvatskoj kad ne zna da kralj mora otimati zakonito?
- Nisam o tome jo razmiljao, ujae.
- Volio si bjeati za arolijama! Glupane! Svi koji su bili protiv nas izgubit e svoja
imanja. Pod tvojim banovanjem emo to lako provesti. Do tebe je da ih optui
sve redom. Ponajprije mora nastojati da ih svojim vladanjem navede na
prosvjed, na bunu.
- Ako se nee buniti, tada u im sam podmetnuti da su se bunili - smije se
Draeni.
- Evo, im sam uz tebe ja, pokazuje sposobnosti.
- Svjedok mora biti uvijek pri ruci, je li ujae? To e biti Damjan, zar ne?
- I Damjan, no bilo bi bolje ako nae kakve druge lupee koji e svjedoiti za
dobru plau.
- Onda ste Damjanu odredili jo neku drugu slubu?
- Njega sam odredio uhodom. Mora znati tko to govori, tko s kime druguje, o
emu raspravljaju, no dosta je katkad i pokoja rije da nekomu podmetne misao i
oigoe ga izdajom. To je vrlo vano u tvojoj buduoj vladavini.
- Ako se radi o tome, ujae, onda u ja s Damjanom doskora vaem kraljevskom
vijeu poslati vojsku izdajica.
- Bit e u tvoju korist, kao i u korist kraljevskog vijea i prijestolja. to vie
izdajica, to vie zaplijenjenih imanja.
- Vi kanite ba estito obogatiti odrpanog sirotana Ljudevita. Kad djeak bude
punoljetan, slovit e za bogataa!
- Prije svega si ti! Davno mi je bila elja da tebe posjednem na iju Hrvatskoj i
lijepo, sasvim po zakonu, estito oplijenimo plemstvo i velmoe. Poam od
vojvode Ilokoga i knezova Frankopanskih. Sve ih treba oigosati izdajom. A
zakon veli: kad se ogrijee o izdaju, kralj ima pravo oduzeti imanja i dati ih kome
hoe. Naravno, nee kralj dati drugome, ve nama koji vladamo, umjesto njega, a
poneto e zadrati i za sebe.
Stadoe se smijati. Verbczy se zacrvenio, debeli mu trbuh skae od radosti.
Draeniev smijeh vie je zloradost nego veselje. Mrnja mu ispunjava itavu duu
i ne prua mogunost da se bilo emu raduje od srca. I u oima mu zablista zloba,
a na usnama mu gorki poklik:
- Daviti ih, guiti, otimati, da bi stenjali pod mojim akama. To vam, ujae, vrijedi
vie nego najljepa ena, vie nego i zlato. Uitak je to neprocjenjiv.
- Imat e prilike nauiti se tih slasti im te posjednem na bansku stolicu.
- Kad e to biti?
- Mislim to uiniti - u ponedjeljak.
Vijest digne Draenia na noge. ini se: poletjet e do stropa. U oima mu gori
vatra. Rairile se i uprle u uzvienog ujaka s izraajem kojim bi ivotinja gledala
plijen to joj netom pada u ape.
- Ve u ponedjeljak?
- Jest, tako sam odluio i svoju u odluku izvriti.
- Divno je to ujae! Ve za dva dana bit u gospodar u zemlji u kojoj su me
ponizili, prokleli, nazvali me izdajicom. Vae mi rijei nose na pladnju osvetu.
utei, promatra Verbczy zaareno lice svojeg neaka, njegove plamene oi u
kojima sijeva oganj. Ne shvaa ujak neakovu radost, namijenjenu vie osveti
negoli zemaljskim blagodatima koje mu nosi vlast.
"Neto je ipak avolskoga u tom mladiu" - priznaje sam sebi Verbczy, no ipak
uiva ujak u svome neaku, jedinom mukom potomku njegove obitelji. Uiva u
njegovoj tjelesnoj ljepoti, u svim njegovim zloama koje pruaju gospodinu
Verbczyju toliko nade da e do koe opljakati Hrvatsku.
Mladi misli samo na ponedjeljak.
- A kako ete me, ujae, moi ve u ponedjeljak proglasiti banom?
- Imam kraljevo pismo da tebi povjerava bansku vlast.
- A vi mi sve to preuujete? Okrutni ste.
- Bio sam gladan, a dok me mui glad, dotle sam krvolono okrutan. A sad, eto,
snalazi me ugodnost i spreman sam i druge razveseliti.
- Onda mi kanite rei da su me Hrvati priznali za bana?
- Predaleko si otiao.
- Mislite da bi mogli odabrati drugoga?
- Ve su ga odabrali.
- Otkud to znate?
- uo sam putem. U Budim je krenuo glasnik primorskih knezova koji kralju
predlau za bana kneza Ivana Karlovia.
Preplaio se tog imena i gotovo se ljuti to ga ujak tako vedro spominje.
- Ujae, taj knez uiva veliki ugled u Hrvata. uo sam to ve davno.
- Ti uiva ugled u kralja. Sila je u tvojoj ruci.
- Svejedno me to zabrinjava, a vi kao da ste sasvim spokojni.
- Zato to e imati saveznika protiv Karlovia - ba meu Hrvatima.
- Ja? to to velite? Otkud ste to uzeli?
- Iz prolosti. Tebe e pomagati - Kuevi!
- Vi ste danas, ujae, mnogo pili!...
- Jo uvijek premalo da bih imao privienja.
- Kuevi bi mene pomagao? To je kao da mi se rugate. Gdje ste nali razlog toj
tvrdnji?
- Sluaj pa e odmah vidjeti.
- Kuevia na svojoj strani neu nikad vidjeti.
- Zna li da je on ostavio ker grofa Keglevia Vojanu?
- Ne, ujae, nije ostavio, ona je ve bila obeana Karloviu prije nego to ju je
Kuevi prosio.
- Puka izlika da se zamau oi ljudima. Svima je bilo poznato kako su na dvoru
Keglevia spremali svatove za Kuevia i Vojanu.
- A on se usudio otkazati?
- Ti si zdruio njega i Vilenu kad si mu iskopao zasjedu na jugu. Onda se Kuevi
naao s djevojkom i pratio je kui - i bilo je svreno...
- Sve to znam - sve sam uo.
- Ne zna da je Karlovi proao postajom Zvear gdje su mu to pripovijedali, a on
opet priopi grofovoj obitelji - i tako su saznali da Kuevi umire za Vilenom, a ona
se za njega bacila u tvoju zamku.
- Dosta o tome - nestrpljivo vikne Draeni. - Ne sjeajte me one gluposti.
- Da je nisi poinio, bio bi sada Vojanin mu.
- Sad to spoitavate meni, a nije li va Srkany sve pokvario tamo u Vranduku?
- Da je on sve najbolje izvrio, ostala bi tvoja pogreka. Trebao si pustiti Kuevia
na miru. No, sad ti na sreu dolazi u prilog...
- Meni u prilog? Jo nigdje ne vidim svoju korist.
- Zar ne zna da je Vojana ena Ivana Karlovia?
- Onog Karlovia kojega preporuuju za bana?
- Jest. Shvaa li koliko je to bolje nego da Hrvati biraju drugoga?
- Do vraga, nisam pobenavio, a ipak ne shvaam.
- Sjedni, uti i sluaj: primorski knezovi ele Karlovia, a s njima su u dogovoru i
oni s Ozlja, ali nisu oni iz gornje Hrvatske. To mi je rekao glasnik. Kad sam ga
pitao jesu li velikai primorja govorili s ovima gore, odgovorio je: "Nisu, nije ni
potrebno. Karlovia svi jednako potuju."
- Nisam li prije rekao: Karlovi uiva veliki ugled i bit e zlo.
- Oni u primorju ne znaju za ljubav Vojane prema Kueviu.
- Pa onda e ga ona jo tititi?
- Mekano ti je u glavi, neae. Zamisli ovo: u njezinu srcu jo spava ljubav, ali
prezrena i prevarena.
- Kuevi nije mukarac kojega se moe zaboraviti, to je istina.
- Ba zato e ta prevarena ljubav biti tvoj saveznik.
- Kako me muite ujae?!
- Ovdje si oglupavio, imena mi, to najbolje svjedoi tvoja potraga za arolijama.
No, daj da ovom arolijom probudim tvoje misli.
- Ne znam zato nisam ni asa miran. Osjeam se kao pruti na potoku, sve
drem i od toga ne mogu misliti.
- Sve je to predosjeaj da se ispunjava moj i tvoj davni san. A sad sluaj, barem
asak u miru: velim, prevarena Vojanina ljubav bit e tvoj saveznik. Evo kako: im
Hrvati gornje Hrvatske saznaju da su oni drugi odabrali Karlovia - stupit e protiv
njega.
- Protiv Karlovia? Ali zato?
- Prvi voe Hrvata i njihovi prijatelji ne mogu eljeti da im Vojana bude banica. U
prvom redu...
- Prvi je voa Antolkovi, a on je u progonstvu.
- Sigurno e se vratiti im do njega dopre vijest o smrti Petra Berislavia.
- Zar je on protivnik Karloviev?
- Velim ti: ne pitaj, ve sluaj. S Antolkoviem su Damir Brezoviki, vojvoda Lovro
Iloki, svi zagorski, posavski i turopoljski plemii.
- Svi su protiv Karlovia?
- Nisu, ali e biti zbog Vojanine prevarene ljubavi.
- Vojana ima toliku mo da e radi nje...
- Ponienje Vojanine ljubavi ima toliku mo da e se njezine osvete pobojati svi
Kuevievi sukrivci.
- Sukrivci? Dakle, i drugi su skrivili to Kuevi nije uzeo Vojanu?
- Antolkovi, Damir Brezoviki i vojvoda Iloki su pismeno prosili u grofa Keglevia
njegovu ker Vojanu za Kuevia.
- Znate li to pouzdano?
- Sasvim pouzdano. Kuevi je, dodue, htio uzeti Vojanu i poto mu je Vilena
dokazala svoju ljubav, izloivi svoj ivot za njega, ali kad je grofu Kegleviu
Karlovi pripovijedao kako Kuevi luduje za Vilenom, onda je otac ponosne
Vojane poslao pismo u Turopolje da mu je ki ve obeana Karloviu. Zatim je ona
odgodila vjenanje s Karloviem koji je takoer bio prosac, itavu godinu kasnije.
Nije mogla preboljeti. Kuevi joj nije nikad rekao da ljubi Vilenu, a to mu nije
oprostila ni do danas.
- Kako to znate, ujae?
- Kako znam? Zar nismo prije godinu dana dobili novog kastelana na naem
imanju? On je prije sluio kod grofa Keglevia. Sve mi je pripovijedao to se
zbivalo onda na dvoru grofa Keglevia. A kad se Vojana ve udala, kastelan je
pred mladom kneginjom Vojanom spomenuo goste koji bi se morali pozvati u
krstitke njezina prvoroena sina. Spomenuo je imena ove trojice hrvatskih voa, a
ona mu je rekla:
"Ovu trojicu ne elim pozvati: jednostavno ne zovite nikoga iz gornje Hrvatske."
"Zar neemo pozvati odlinike iz Zagorja i Turopolja?" - pitao je kastelan. -
"Moda bismo morali pozvati upana turopoljskog Berislavia, zastavnika
banderije Kuevia...
- Tek to je izgovorio ta imena, ona se smrknula i otro odgovorila kastelanu:
"Ne elim nikoga od njih. Kad god zovete goste, o njima nee biti govora.
Razumijete li? Nikada! Mi smo odavna u neprijateljstvu" - dodala je mlada
kneginja.
- Gle, vrlo zanimljivo.
- Zato sam kastelana ispitivao o mladoj kneginji i doznao da ne moe zaboraviti
ponienje. Svakako je gospodinu Damiru, Gordani i Lovri Ilokome i drugima bilo
jasno zato ih ne zovu na krstitke. A to je i za njih kobno. A sada - to je
prirodnije nego da e se prepasti kad saznaju koga primorski knezovi preporuuju
za bana? Vojana ne voli one koji su bili krivci da je Kuevi nije uzeo - krivci su jer
su djevojku prosili za nj, a nisu ga prisilili da se vjena njome.
- Prema tome, Gordanin je mu u opasnosti da bi mu se Vojana osveivala?
- Tako je, moj dragi. Kako je Gordana ena Damirova, radit e svim snagama
protiv Karlovia, a ona je najopasniji protivnik.
- Kuevi i njegova ena Vilena?
- Zadrhtat e lijepa plavua od suparnice koja bi imala postati banica, navaliti na
mua koji jo i danas ljubi svoju ljepoticu.
- I bacit e se u borbu protiv Karlovia?
- Otvoreno ne, ali potajno hvatat e se svakog oruja. im se Hrvati razdijele u
dva tabora, tebi se otvara put kroz njihov logor. Oni e preporuiti svojeg ovjeka
primorskim knezovima. Tu u tada ja podii prainu tako gustu da gospoda nee
vidjeti prst pred nosom. U tom e oblaku ti sjesti na bansku stolicu. Dok se oni
snau i progledaju, ti e zajahati najboljeg konja i juriti naprijed. Sve je to moja
briga. Ba zato to si danas vidio ovdje Kuevia, pourit u da te proglasim za
bana.
- U ponedjeljak?
- Jest, ba taj dan sam odabrao. A sutra o podne elim ih sve pozvati u goste.
- to? U goste? U prave goste?
- U prave pravcate. Ne kanim se ogrijeiti o ast i ivot gosta. Tu u zapoeti svoje
djelo i objaviti da se Vojana i Karlovi ele doepati banske asti, jer ona nosi
elju osvete - rei u - ne znam zbog ega, ali ona ima veze u Budimu. Ne boj se,
ni sanjati ne mogu to kanim.
- Ujae, vrti mi se u glavi...
- Jo e ti se vie vrtjeti kad ih ja posvadim. A to e mi uspjeti. Dakle, nisu ti
mogli postaviti boljeg protivnika od kneza Karlovia.
- I po tome bih ja morao jo s Kueviem stupiti u prijateljstvo?
- Prijateljstva meu vama ne moe biti. Sad ga trebam pa se mora priiniti kao
da ni u snu vie ne misli na ono to je bilo.
- A kad ga vie ne trebamo, onda u s njime obraunati.
- Kad god eli. No, sada je vano jo jedno: gdje bi ti kao ban stolovao? Mislio
sam te ukonaiti na kraljevskom dvoru u zagrebakoj tvravi.
- Graani Zagreba nee mi otvoriti gradska vrata. Znam kako su ponosni graani
jednom zatvorili pred nosom vrata kraljevu izaslaniku i po kralju poslanom banu i
kraljevoj eti. Ostavili su ih stajati pred gradskim vratima i javili da ne ele primiti
pod svoj krov bana kojega nisu poslali Hrvati, a s kraljevskim poslanikom nee
imati nikakva posla. Neu se izloiti takvoj grubosti i sramoti. Lukavac pripada
knezu Brandenburgu, tu bih ve lake mogao udariti svoj stan.
- Ve vidim kamo smjera. Htio bi biti blizu svojoj ljubavi?
- Vilenu kanim ionako uzeti za ljubavnicu kad budem ban.
- Jo ti uvijek vrag ne da mira?
- Mogu li okrutnije od Kuevia naplatiti dug negoli tako da uzmem njegovu enu
za ljubavnicu?
- Sad mora odgoditi tu osvetu radi borbe protiv Karlovia. U Lukavac ne smije
ve zbog naroda.
- Onda ne moe biti boljeg stana banu nego to je ova divna palaa.
- U to nema sumnje, ali i tu je zapreka.
- Kakva?
- im graani saznaju da su te juni Hrvati prozvali izdajicom, planut e protiv
tebe neprijateljstvo. A moda te ni sada odvie ne vole.
Mladi se ovjek rashihotao, razmahao pred ujakom i jedva dolazi do rijei.
- Ba ste krasno pogodili, ujae. Ljudi me ovdje ne vole?
- Bilo bi prirodno da te mrze...
- Sad tek vidim da sam pravi avao u ljudskoj spodobi. Ve sam naslutio zato mi
treba povui za ui graane i plemie u tom gradu.
- Ti si ih povukao za ui?
- Ujae, ljudi me ovdje upravo oboavaju. Nisam li to ve rekao?
Uzvieni gospodin ne vjeruje i smijei se:
- Utvara je to, moj neae.
estoko nastoji Draeni oboriti ujakovo nepovjerenje. No, Verbczy se ne
pouzdaje u razloge svojega neaka koji uvjerava:
- Velim vam: svi me ovdje miluju i maze i pogledom i rijeima. Svima sam ovdje
zaslijepio oi i pamet.
- U svojoj budalastoj udi vjeruje da te oni vole. Zar misli da ne znaju tvoja
djela u Turopolju?
- Sva sam ta moja djela pobio i razorio plamenim dobrotvorstvom i
bogobojaznou.
Verbczy nije mogao drugo ve prasne u smijeh.
- Smijte se vi koliko hoete, vidjet ete to vrijedi va neak.
- Moda te je na to naputio Damjan?
- Istina je, no ja sam uzeo na lice krinku beskrajno pobonog ovjeka, evo ovako.
I sad progovori patosom, poprima izraaj pobonosti i prikazuje sam sebe kako se
pretvara pred ljudima.
Jo uvijek se ujak smije i to ne uvaava.
- Pazite to vam velim: moji su ljudi prolazili gradom i pripovijedali kako sam
dobar, poboan, da ivim istim ivotom i ne pogledam ni jednu enu.
- Zar su tako strahovito budalasti pa vjeruju da je izdajica najednom tako okrenuo
k dobrom?
- Eh, ekajte malo, priaju moji ljudi okolo da sam uvijek bio dobar, plemenit i
dareljiv ali sam ljubio djevojku koju voli jedan plemi u Turopolju. Radi te je
djevojke moj takmac na mene navalio grijeh izdajstva i prikazao me u crnom
svijetlu. On me je uhvatio, navukao na mene crveni oklop da me tako moe
raskrinkati, dakle, zapravo je zloa Kuevi, a ne ja!
Ozbiljnost zamijeni Verbczyjev smijeh. udi se i pita:
- Zar je to uspio pronijeti gradom?
- Tako mi imena i asti, Damjan se pobrinuo da ljudi vjeruju, a ja vam kaem,
ujae, ni svetac ne moe tako uvjerljivo izrei istinu kao to uvjerljivo zna Damjan
lagati.
- Istina veli. Taj mi je ovjek dar, bilo s neba ili s pakla, svejedno. Dakle, veli,
ljudi ovdje vjeruju?
- Oni su kao djeca. Sve im moe rei i dokazati. im baci na nekog sumnju kao
to sam ja bacio na svojeg takmaca u ljubavi Kuevia - smjesta povjeruju.
Vjerovali su mojim laima u Turopolju. Tamo su svi poznavali Kuevia, pa ipak su
pristali uz mene, a protiv njega. Sumnja je najdivnije oruje da razbije hrvatske
redove. Podlijeu sumnji kao pahuljica vjetru. Raspri ih u asu i nosi.
- Istina je, istina, na tom sam ve davno gradio svoje osnove.
- No, dakle, onda morate vjerovati da mi je ovdje u Varadinu jo lake uspjelo
osumnjiiti Kuevia da me je u ljubomori oklevetao kao izdajicu. A ovdje ga ne
znaju pa su jo prije povjerovali da je mladi Turopoljac meni zgrijeio iz
ljubomore. To je vrlo vjerojatno. Ljudi su ovdje poteni i odmah vjeruju svemu.
Oni su kao ista voda. Treba samo baciti u nju malo kaljue, smjesta je voda
kalna. Tako oni svi osuuju neznanog plemia, a mene hvale.
- A nee li isto tako brzo povjerovati i njemu ako se stane braniti - a tebe ostaviti i
poruiti?
- Nee! Svojim sam djelima dokazao plemenitost. Svakog dana troim zalihe
ivea kneza Brandenburga i dijelim ih siromasima, hranim svu sirotinju, a esto i
posegnem u kneevu blagajnu i dijelim drobi. Svakog dana idem u crkvu.
- Ti si sasvim poludio.
- Ta mi ludost mnogo nosi. Ljudi vjeruju u moju dobrotu, a Damjan mi veli, da je
vrlo potrebno za moje budue vladanje u toj zemlji. Dakle, vidite, nisam skrtenih
ruku sjedio ovdje.
- A to se onda muim? Ti e stanovati u toj Brandenburgovoj palai nasred
Varadina. To je, dakle, odlueno.
- Ograen bedemom odanosti i ljubavi graanstva. Hoete li jo vie?
Gospodin Verbczy je zagrlio neaka:
- Ponosan sam na tebe, sinko. Ti si ba dragocjen stup kraljevskog vijea i ovog
prijestolja.
- Dobro se oslonite na mene i kralj i vae kraljevsko vijee: bit e vam vlast duga
vijeka!
- Drugo ionako nita ne elim. Gdje ste, kastelane? Ovamo brzo, nosite kovege,
nosite ruho to sam ga donio sa sobom, ono crveno. Odmah! Zasluio si da te
obraujem!
Odmah su sluge donijele krinju okovanu eljezom. Verbczyjev tajnik otkljua
lokot i digne pokrov.
Verbczy se sagne preko svog debelog trbuha i digne iz krinje prekrasan haljetak
od baruna, s rukavima od svile, gusto naboranim. Sprijeda je sve izvezeno
zlatnim prugama, srebrnim cvijeem, sve je naito blistavim kamenjem i
draguljima.
- Evo, vidi, ovu sam ti odoru donio da zablista u sjaju svoje vlasti i ljepote. to
veli?
Zadovoljan, ogledava Draeni skupocjenu odoru, uzima komad po komad, divi se
draguljima optoenom mau i klobuku i platu, a onda se nasmije:
- Ovu u odoru odjenuti sutra kad idemo na podnevnu misu. Ba je divno to je
sutra nedjelja. Zasjat u, ujae! I sunce e potamnjeti od moje ljepote i sjaja.
Zinut e u mene svi, vidjet ete!
- Ba mi se ne ide s tobom u crkvu.
- Nema toga, ujae. Kad sam ja tako vrijedan, plemenit i bogobojazan, mora to
biti i moj ujak. Naravno, samo dotle dok je ovdje. Jedva ekam sutranji dan.
Pokazat u im kakva e imati bana.
- Dakle, neae, sad je stvar dogovorena. Ti e stolovati ovdje gdje su ti ljudi
skloni, samo, dakako, pazi da svojim luatvom ne pokvari i sam sebe ne obrui
pred njima. Treba da i dalje ivi kreposne - veli podrugljivo.
- Kad mi se bude htjelo zabave, otputovat u na Medvedgrad gdje e me doekati
ljepotica Vilena i koja druga, bude li mi po volji. Bit e moj ivot prelijep, to ljepi
to e ljuto stradati moji neprijatelji.
Pojavio se Luci i najavio Draeniu:
- Vrijeme je za veernjicu!
- Kako? Veernjica. Zar e uistinu i na veernju? - pita ujak uplaeno.
- Naravno, to je vrlo vano. Na veernjicu dolaze ene, stare i mlade, neka me
vide, neka se nauivaju moje ljepote i kreposti. Kakve li koristi buduem banu kad
ga sve te ene i odlikuju svojom sklonou. No, vi morate sa mnom da se na svoje
oi uvjerite kakav ugled uivam.
- Pa dobro, uinit u, samo me mora uputiti jer ja ne znam kako se ovjek mora
drati u crkvi.
- Ne bojte se, odmah u vas pouiti. Ali pazite da me ne osramotite.



Na trgu, pred crkvom, svrstavaju se graani svih zanimanja u skupine i gledaju

lijepog muevnog gosta Brandenburgove palae kako dolazi na konju, uz otmjena,
odebelog gospodina, obojica praeni velikom pratnjom.
Svi se guraju da ih to bolje vide, da im budu to blie. Privlai ih kneevski sjaj, a
jo vie ar lijepih vijesti to o mladom muu kolaju itavim gradom i predgraem.
Prenose glasine daleko u oblinja sela. apu ljudi o njegovoj velikoj dobroti. Nitko
ne moe u to posumnjati kad mu gleda lice lijepo, blago, s kojeg odsijeva prava
dobrostivost due, a iz pogleda zrai potenje.
Odavna je Draeni uzimao nevidljivu krinku na svoje lice, krinku kojom zna
prikazati ljudima svoje, tobonje kreposti. Ta je krinka u crtama njegova lica, u
miiima to sluaju njegove namjere da se prikae onakvim kako eli u danom
asu.
Ta je krinka dvije godine zavaravala sve Hrvate s kojima se druio. Zavarala je
ozbiljne i umne ljude iskusne i prodirljive poglede, zavarala i kanonika Benka i
samog bana Berislavia i upana, povukla u zabludu itav turopoljski kraj,
zatravila Vilenu toliko da mu je pruila ruku na zaruke.
Pojahao je i sad pokriven onom krinkom kojom je dolazio pred turopoljsku crkvu,
pred banderij, pred sve one koje je eao da uniti. Takav kao to je sada, stekao
je povjerenje i slavu u krugu onih Hrvata koje je uhodio, izdavao, varao,
proganjao, prikrivi se vizirom crvenog oklopnika. I kad su ljudi ugledali blagost,
dobrotu i potenje to je sjalo u oima i crtama ovog licemjerca, nitko se nikada
ne bi mogao oteti, a da ne pristane uz Draenia i pospe sumnjama Jelenka
Kuevia.
Smrtni ljudi gledaju oima, primaju u sebe utiske vidom i prosuuju djela.
Draeni je znao, tobonjim dobrim djelima, potvrivati poteni i blagi izraz
svojega lica.
I svi su se uzbudili na trgu, gledajui dolazak mladog mua koji ih je kroz vie
tjedana tako vjeto zavaravao i svojom pojavom, izraajem svoje krinke i djelima
potpuno osvojio.
S dubokim poitanjem ugiblju se da moe sii s konja i poi u crkvu.
Sva je crkva dupkom puna. Sve se podaje pobonosti, slua propovijed, samo po
koji skriveni pogled pada tamo u kneevsku klupu, uz oltar, gdje klei Draeni i
savrenim umijeem glumi ulogu istinskog vjernika.
Nakon svrene veernjice opet se svjetina nala pred crkvom pa eka da bi jo
jednom vidjela Draenia.
Izlazi u pratnji svojega ujaka i kastelana.
Zaustavio se ba pred skupinom djece, pomilovao im kosu, ispitao ih kako se
zovu, tko su im roditelji, a zatim posegnuo u monju i dijeli im drobi.
Svako bi htio to bolje vidjeti toliku dareljivost. Draeni djecu opet miluje, gleda
lijevo i desno ljude, susretne po koji ushieni pogled lijepe mlade ene, ali ne
uzvraa, ve ide k svome konju, baci se na sedlo i odlazi.
Stotinu pogleda prati ga na tom putu.
U skupini graana stoji Lektori, odjeven u graansko ruho. Svakako bi htio
donijeti Jelenku Kueviu to vie vijesti, zato i sve promatra, a zatim se uplee u
razgovor.
Naao je osobito razgovorljiva ovjeka i pozvao ga sobom u krmu da ga poasti
vinom.
Graanin se ne brine tko je gostoljubiv ovjek i sjeda s njime.
- to mislite o naem uzvienom velemonom gospodinu neaku kraljevskog
vijenika? - pita graanin nepoznata ovjeka.
- to bih rekao? Ne bih vas htio moda razljutiti.
- Zato biste me ljutili? - nasmijei se ovaj i kucne se, pa iskapi mali vr.
- Ako se neete ljutiti, evo, rei u vam: on ide u crkvu, a ja velim, to je
svetogre.
Zablenuo se graanin i zakimao:
- Kako to moete rei?
- Vi ne znate da je on progonio Hrvate, pljakao ih u Turopolju, muio, palio im
kue.
- to vi to govorite o tom dobrom ovjeku! - spoitava graanin.
- Vi, dakle, vjerujete njemu?
- Kad ga ovjek gleda okom u oko kako ide u crkvu, kako se moli, dijeli milostinju
i kad ga promatramo u ono dobro i poteno lice, onda je teko sve to vjerovati.
Pogotovo kad znamo da je neki Turopoljac ljubio istu djevojku koju i Draeni, i ta
je privoljela njemu. To je kao na dlanu. Kako ne bi mladi oklevetao onoga koji
mu je oteo djevojku? Idite u crkvu, pa gledajte svojim oima tu dobrotu i milotu
kad se moli.
- Vi ste vosak u kojem je Draeni ve toliko umijesio svoje lai da vie nema ni
grudice voska u koju bih ja mogao umijesiti malo istine. Ova vas crna dua sve
vara i obmanjuje. Prozvan je po cijelom Turopolju "izdajnikom nemani", a i jest
takav! Ni tuin, niti na. Ni ovjek, ni zvijer!
Lektori je ustao, platio, ne brinui se za graanina, uzjahao konja i pourio se iz
grada, dok ga je mlai brat slijedio.
Graanin gleda za njim. Sve mu se ini: bit e to kakav neprijatelj plemenitog
gospodina Draenia.



Za sat vremena naao se mladi Turopoljac u Tumpievu dvorcu meu bregovima.

Ljubopitno se sakupili oko njega. On im pripovijeda sve to je vidio i uo. Vrlo su
iznenaeni Verbczyjevim dolaskom.
- Svejedno, bilo kako, mi emo sutra otii - odredi Jelenko. - Preuzeo sam na sebe
zadau obraunati s Draeniem i ja u svoju rije iskupiti!
- Tako je! - pristaju mladi drugovi uz Kuevia.
- Brao, idem rano na poinak. Sutra e kucnuti moj as!...



A u palai kneza Brandenburga vesele se Verbczy i njegov neak Draeni.

Radosno je ujak ustanovio da neak u graana doista posjeduje sklonost koja e
mu biti korisna. I dok o tome raspravljaju, naglaava Verbczy ponovo potrebu da
bude vrlo ljubezan prema Kueviu, pa dodaje:
- Kada stupi na vlast, onda moe s njime uiniti to te volja.
- Ja bih najradije da mi ve danas lei do nogu i cvili kao pseto, da zavija kao
ivine. Ali to ga ne moe minuti. Ve sam davno s Luciem i Damjanom ugovorio
i potpisao Kuevievu sudbinu.
- to si namijenio svojem suparniku?
- Okupati ga u vreloj ljubavi! Kad sam ono putovao iz Budima u Hrvatsku i kroz
Varadin projahao na jug, vidjeli smo kako se neto u hladnom zraku pui. Luci
mi ree da su to vreli izvori...
- Vreli izvori? - zaudi se Verbczy.
- Jest, a Kuevia u okupati u tim izvorima. Skuhati kao zaklanog pijetla.
- U tom loncu mogla bi se ofuriti i tvoja banska ast. Saznat e to Hrvati, kao to
su saznali i za onu iskopanu zasjedu u Zvearu.
- Ali ujae, tko moe kazati da sam ja odredio neka tamo iz zemlje izvire vrela
voda?
- Tko e vjerovati da nisi ti zagnjurio Kuevia?
- Svatko e vjerovati da je sluajno pao, to je briga Lucieva i Damjanova.
Namamit emo Kuevia na ona vrela.
- Nije Kuevi lud da ide u vreli izvor.
- Ne zna on za te izvore. Ni graani ovdje ne znaju gdje se nalaze. Mi emo ih
divno pokriti, nikome ne bi moglo pasti na um da ispod toga vri voda.
- Veli da se vrelo pui, dakle e opaziti.
- Kad je zrak topao, ne vidi se nita. Pitajte Lucia. Hej, gdje si, reci kako je s
onim izvorima?
Iz druge sobe ulazi kastelan i razjanjava:
- Vidio sam dva velika izvora. Treba ih pokriti gustim granjem. Sve je okolo puno
grmlja, lako ih je sakriti. Kuevi e zagaziti u vreli izvor kao to bi zagazio u onu
zasjedu da nije bilo Vilene. No, ovo je sigurna zasjeda koju nismo iskopali mi.
- ujte me obojica - okrene se Verbczy k neaku i njegovu kastelanu. - Sada je
Kuevi potreban meni protiv kneza Karlovia. Dakle, odgodite osvetu. Kad te
proglasim banom, poslat u svoje glasnike u Turopolje. Kuevi mi je, eto, pri ruci.
Dakle, to u ja kazati na gozbi o Vojaninim namjerama, natjerat e ih sve od
nude u moj tabor. Zato sada s Kueviem ljubazno! Gozba u ponedjeljak bit e
sjajan poetak. Kastelane, pozovi na gozbu sve uglednije graane i sve
maloplemie itave okolice, pa i velikae koji su u blizini. Nadalje, pozovi
Turopoljce koji su negdje u blizini grada. Poalji tamo sutra u jutro posebnog
glasnika.
itavu je veer Verbczy s Draeniem raspredao o svojem naumu.

ZLODUH DAMJAN
Sumrak se sputa nad zagorskim poljanama, oranicama, breuljcima, kuicama i
crkvama. eta se uri prema sjeveru. Na elu Damjan i Kosacki. Podaleko se pred
njima bijeli crkvica. U pozadini seoce.
- Stanimo, gospodine Damjane. Valjda emo prospavati no - predlae Kosacki.
- Nama ove noi nema poinka. elim stii sutra prije podne k Draeniu. Sutra je
nedjelja, on e sigurno u crkvu da se pokae graanima. Tko zna kakvu e mu
zasjedu podmetnuti Kuevi.
- Barem nahranimo konje jer nas nee nositi kroz itavu no.
- Moraju! - otkree Damjan i potjera bre.
Oko njih se sputa tama. Daleko pred njima pokae se kri neke kapelice. Onda
opet sve utone u mraku.
No i tiina. Jahai su skrenuli na travu da topot konja ne odzvanja cestom. Sve
bjenje tjeraju konje, a ipak od umora sve vie usporuju trku.
- Od ee ne mogu konji dalje - opominje Kosacki Damjana.
- Moram sutra u jutro biti u Varadinu da Kuevia sprijeim da poini zlo mojemu
gospodaru.
Kosacki ga nastoji sklonuti da se zaustavi.
- Nedjelja je. Ulice itav dan prepune ljudi, ne moe Kuevi naoigled svijeta
nita poduzeti protiv Draenia.
- Bojim se da gospodin Draeni ne sluti da mu je neprijatelj za ijom. Kuevi mu
sigurno nije glasnikom navijestio da ga kani maknuti.
Damjanov konj se spotakne. Silazi, podigne ivotinju, a Kosacki opet predlae:
- Trebalo bi potraiti negdje kakav potok da napojimo konje.
- U ovom mraku ne bi naao ni jezera, a kamoli potok - srdi se Damjan. -
Nastavimo put.
Nastavljaju jahanje po mokroj travi. Nad njima oblano nebo, oko njih gusta
hladovita tmina.
Otri povici padoe pred njih iz crne noi:
- Stoj! Ovdje su iskopane grabe!
To ponuka Damjana i njegove da se zaustave. Nepoznate ruke trgoe mu uzde i
povuku ga sa sedla. Grubi glas ovjeka, ije lice ne moe prepoznati, pita:
- Tko si?
- to hoe sa mnom?
- Ni brige te to hou. Govori: tko si!
"To zvui neprilino" - misli Damjan pa se ogleda za Kosackijem i momcima.
Razabire da su i oni ve sili sa sedla, a oko njih su neki ljudi.
- Jeste li iz ovog sela? - pita osorni glas.
- Nismo odavde. Izdaleka dolazimo.
- Lae. Odavde si, i menar2 si - daj kljueve ove kapelice i predaj mi sav novac.
Damjanu je jasno: stoji pred razbojnicima.
- ovjee, oslijepio ako sam odavde. Ako eli provaliti u kapelicu, lako je to meni.
Znam kako se to ini.
- Ti si, dakle, spretniji razbojnik od mene? I tebe vodi ovamo namjera da ugrabi
crkveni groi to su danas na veernjici ostavile na oltar ene?
- Vara se, neznani ovjee. Putnik sam i, evo, prokrit u ti put do plijena.
Ovaj uti. Damjan se osjea opsjednut neznanim ljudima koji upiru u njega neko
dugoljasto oruje i ugroavaju mu ivot. Odmah se da na posao, razbija crkvena
vrata, hvalei svoj posao:
- Eto, gle, znam ja kako treba razbiti vrata. Bila paklena ili nebeska, meni
poputaju.
- Kako dugo si razbojnik? - pita ga ovjek iz tmine.
- Nikad to nisam bio.
- Ne reci to meni! Svaka ti kretnja svjedoi da si bio u koli majstora. Eto, gle,
meni bi trebali kljuevi, a on otvara kao da su vrata od platna. Tko te je to nauio?
Otkud si?
- Daleko s istoka.
- Tamo oito ima razbojnikih majstora. ekaj, dat e mi jo drobia koji nosi u
svojoj monji, a onda moe kamo te oi vode po ovoj tami.
Dao je razbojniku sve to je imao on i Kosacki i okrenuo se da uzme konje.
- Gdje mi je konj?
- Ve ja sjedim na njemu - veli netko iz mraka.
- uri mi se! Sii!
- Ako ti se uri, a ti podbrusi pete.
- Kako? Vi ste mi uzeli konja?
- I tvojim pratiocima. Ba nam trebaju.
To je preteko iznenaenje za Damjana.
- Koliko trai da uzmem samo jednog konja, one druge vam ostavljam.
- Sto dukata.
- Ne ludujte. Otkud meni sto dukata. Za tu cijenu kupio bih vojsku konja. Evo
imam prsten od zlata...
- Podmetnuo bi mi u mraku kositreni za zlato. Idi, nosi se - konji su moji.
Obuze ga bijes. U mraku ne vidi koliko ih je. Ako se lati oruja, jo bi ga dokrajili.
Razbojnik kao da shvaa to onaj drugi razmilja:
- Ako se ne makne, uinit emo to mi. Ima nas desetorica. uje li?
- Doite, Kosacki, i vi, momci! - zovne Damjan kastelana. Tri ga momka slijede.
to sad?
- Ljudi - okrene se on k svojim napadaima - barem mi kaite gdje bih tu mogao
oteti kakva konja?
- Idi sve lijevo, pa lijevo, naii e na vlastelinsku suu - konji su danju radili u
polju, nou ih vode pod krov. Ondje se da ukrasti. Preputam ih milosrdno tebi.
Kunui, siao je na cestu, uz njega pratioci. Kosacki je vie gnjevan na njega nego
na one koje su ostavili.

2
Menar crkvenjak, zvonar
- Lijepo sam vas opominjao da prekinemo put i u selu nahranimo konje. Sad smo
ostali i bez njih.
- Ne klopoite! - vikne Damjan plamtei. Neko vrijeme pjeae utei. Damjanov
pogled krui naokolo, trai na sve strane suu o kojoj mu je govorio razbojnik.
- Nije li tamo neka zgrada? - pita on.
- Jest - odvraa Kosacki.
- Tko ima bode neka mi da.
- to kanite, gospodine?
- Oteti konje.
- Bolje e biti ako zamolite neka nam dadu leaj do sutra ujutro.
- Ne rekoh li: sutra moram biti kod Draenia? - vikne ljutito Damjan.
- Ako se ne moe, ne moe se.
- Pokazat u vam da se moe kad ja hou.
- Valjda neete ukrasti konje?
- Molit u gospodina konjuara neka bi mi milostivo uznajmio, je li? Zaklat u ga i
bit e dobro. Razumijete li?
- uli ste, konji pripadaju nekoj gospotiji. to e rei ljudi kad se sazna da je
pouzdanik gospodina Draenia zaklao uvara i ukrao konja?
- A vi ne kradete svakog dana po Turopolju krave, konje i volove za svojega
kneza?
- Samo ne koljem ljude!
- Ja koljem i blago i ljude kad su mi na putu. Ostanite ovdje ako vam nije pravo -
veli i nestane.
urio se preko grabe i stigao do drvene sue. Ulazi pod krov. U tmini osjeti konje.
Priblii se ivotinji i pone odvezivati ue kojim je svezana.
- Tko je? - pita uplaeni glas ovjeka probuena od sna.
- uti, ako nee zanijemiti zauvijek!
Netko skoi uvis, potri, baci se u tminu i vie:
- Kradu konje! Ustajte, momci!
Neki se ljudi pojave u mraku. Damjan vikne:
- Tko se priblii, izdahnut e.
- Udri ga! Udri!
Vika i strka. Odnekud se pomolilo nekoliko ljudi, bacajui se u mraku prema onoj
strani otkud dolazi Damjanova prijetnja.
Skokom se on uspne na neosedlana konja i gurnu ga mamuzama. U trenutku je
izjahao ispod sue i, tjerajui konja preko ograde, vignuo uz Kosackija.
Udara konja svom snagom.
Iza lea ve se ljudi dozivlju, viu. Oito su uzjahali ostale konje i dadoe se za
njima u potjeru.
"Moram se sakriti u umu!" - odlui on, razabravi da ne moe izbjei momcima
koji bolje upravljaju neosedlanim konjima od njega.
Brzim zaokretom skrene iza grmlja u umu. Tu se zaustavi. Ova smionost mogla bi
natjerati potjeru krivim tragom. U umi je no kao u grobu. Nee ga opaziti, a
poto se zaustavio, uzalud bi oslukivali topot njegova konja. Slua kako tamo na
cesti raspravljaju o smjeru kojim je nestao u umi. Dogovaraju se, upuuju. On se
ne mie. Progonitelji isto tako.
"Da sam ih barem sve poklao" - poali.
Sve dalje odmie vrijeme. To ga ozlovoljuje, uzbuuje.
"Ako doem prekasno u Varadin, Kueviu e podvala uspjeti! Do vraga, da mogu
to bre".
Uzalud. Mora ekati. Naposljetku potjera je pojahala cestom. Ne uje vie glasove
na cesti i odlui polagano naprijed.
Iziao je iz ume, uljajui se. Na cesti gusti mrak. Opet eka i slua. Nita ne
uje. Ne vidi, ne razabire.
"Idem, makar se otvorio pakao. Kuevi mora u moje ake prije nego se priblii
Draeniu!"
I potjera konja, ali ledinom prema sjeveru.

UOI OBRAUNA
U velikom vrtu dvorca oko dvadeset osedlanih konja. Sedla su vrsta, konji jaki,
dobro nahranjeni i opremljeni. Njihovi gospodari skupljeni su oko kuegospodara.
Sluaju njegove upute:
- Ne prenaglite se, Kueviu, svaka vaa preotra rije bila bi Draeniu na korist.
- Svladat u se, obeavam vam.
- Draeni se zna svladati, pa e odbijati va poziv.
- Licemjeru nema premca, no bit u oprezan.
- Jelenko e postupati samo kao vitez - uvjerava imuni domaina. - Zaboravit e
da nastupa prema razbojniku.
- Koji se umiljavao graanima Varadina.
- Ne kanim njih pozvati sucima nego elim naoigled svih izazvati Draenievu
kukavtinu. Kad ne bi bili prisutni graani i plemii, Draeni bi odbio moj izazov.
- Kad bi odbio Kueviev izazov, pokazao bi se kukavicom, a to se ne bi svialo ni
graanima.
- Mora prihvatiti naoigled svih - veli Tumpi - ali e vjeto otegnuti i zatraiti da
se naete sutra u dvoritu palae. Pred graanima nikako nee uzeti ma, makar
sto puta prihvatio izazov.
- Ne bojte se, gospodine Tumpiu, nikako se ne dam nadmudriti. Zatrait u
obraun.
- elim da nadvladate i vjetinu njegovih izgovora. I to djeluje na ljude koji
sluaju.
- Ne trebate se bojati za naeg Jelenka! - veli Arbanasi, a imuni dodaje:
- Rjeit je on. uli smo njegove dvoboje s Draeniem i na rijeima. Uvijek je
pobijedio Jelenko.
- To bolje - zavri kuedomain. - Sad bismo mogli krenuti. Jedan od vas neka ide
naprijed.
- Neka ide opet Lektori. Njega ne poznaju ni Luci ni Draeni.
Mladi plemi istupi i pita:
- Evo me! to mi je danas zadaa?
- Pripaziti kad Draeni poe u crkvu: gdje mu je pratnja, koliko ih ima, a zatim
nam javite za koje e vrijeme misa svriti.
- Gdje u vas nai?
- Sklonit emo se s one strane nasipa prema Dravi. Tamo gdje se diu stari jablani
- odredi Tumpi.
- Obavijesti nas za vremena.
- Ne bojte se, Jelenko, bit u toan.
Plemi se bacio na konja i pojahao iz vrta. Oni drugi se zavezli u razgovor. Za
malo se vremena najbrim kasom Lektori vraa natrag.
- Nije dobar znak kad se netko vraa - primijeti kuegospodar i pogleda neto
nesigurno Kuevia. - Barem kau povratak ne pokazuje na dobro?
Skloni praznovjerju, svi ute. No, Kuevi se otro osovi na noge:
- Ne vjerujem ni u kakvo zlo. to je, Lektoriu?
- Susreo sam onkraj ograde nekog jahaa. eli bezuvjetno ui i govoriti s
kuegospodarom. Nisam ga htio pustiti preko ograde da ne bi vidio osedlane
konje.
Odmah ustane Tumpi pa ide uz visoku drvenu ogradu i otvori vrata. Vani nae
konjanika. Ovaj pozdravlja i veli:
- Glasnik sam gospodina Verbczyja iz kraljevske palae. Kraljevski vijenik asti
se pozvati vas sutra na sveanu gozbu.
- Zahvaljujem za veliku poast, no imam u kui goste.
- Povedite ih sobom, uzvieni gospodin primit e svakog vaeg gosta kao svojeg.
- Izruit u svojim gostima poziv im se probude... Jo duboko spavaju - juer su
se malo dulje zabavili.
- Poslije podne doi u po odgovor.
- Vrlo dobro - pristane domain. Draeniev pouzdanik okrene konja i vraa se.
Odmah priopi gospodar dvorca Kueviu poziv gospodina Verbczyja. Svi su
osjetili: iza poziva se krije neka zamka.
- Vidio nas je Draeni poi ravno u va dvorac, gospodine Tumpi - upozori
imuni. Zacijelo je dao uputu glasniku da pozove i nas.
- Ili je gozba uruena radi nas? - primijeti Jelenko.
- Zamka, bila kakva mu drago, nikoga od nas nee vidjeti stol u kneevskoj palai!
- Nee biti te gozbe! - otro upozori Jelenko Kuevi. - Nee je biti!
Lektori je ekao neko vrijeme i tek onda krenuo. Tumpi mu odredi da ide
stranputicom, uz umu, kako ga Verbczyjev ovjek ne bi opazio da ide u grad.
Onda preporui i Turopoljcima da krenu tim putem.
- Onuda je mnogo dalje, ali sigurnije da nas nitko iz grada ne opazi do asa kad
uemo.
- Molim gospodina Tumpia neka nas vodi - zamoli imuni.
- Hajdemo, dakle - veli on. - Tko zna emu idemo u susret!
- Obraun! - veli Jelenko. - Ako mi Draeni opet negdje ne iskopa zamku kao ono
u Zvearu.
- Sad smo mi uz tebe - upozori Arbanasi.
- I onda nisam bio sam, a opet mi je Draeni iskopao zamku. U podlosti ga ne
mogu nadvladati. Nitko od nas!
- Iscrpio se svojim zasjedama. Nakon firentinske zasjede nema vie nita vee
ime bi te mogao iznenaditi. Od firentinske zasjede nema tee i lukavije stvari.
- I gdje bi naao stupicu tamo usred grada?
- Ne daj se nikako, Jelenko, nagovoriti da odgodi oruani obraun na
poslijepodne!
- Ne, Jelenko! To bi mu dalo vremena izmisliti zasjedu.
- Nikako ne smije pristati da se bijete u dvoritu kneevske palae.
- Uh, koliko me pouavate!
- Zna dobro zato to govorimo. Vru si, pristao bi i na svaki pogibeljni Draeniev
prijedlog, samo da ne izbjegne tvojem mau. Zato te opominjemo.
- Ni mi neemo pristati da se bije uz opasnost zamke - ree Tumpi. - Samo neka
to bude pred svima na trgu!
- Lako je rei: "Neemo pristati!" - Jelenko e prihvatiti svaki Draeniev prijedlog.
Samo toga se bojim! - apne Arbanasi Tumpiu.
- Prije e Kuevi pojuriti u Dravu nego dopustiti sumnju da se boji. To ga je
zamalo stajalo glave na Zvearu!
- Sad nema ovdje Vilene da srlja, umjesto njega, u propast.
- A niti Gordane da oslukuje njegove namjere!
- Ostavite gluposti! Onda je Draeni imao vremena smiljati svoj zloin
mjesecima. Kad mu danas padne na put Jelenko, ne moe nita tako brzo smisliti,
a jo manje izvriti. Sad on nama pada u stupicu. Iznenadit emo ga i mi i
Jelenko. Nema mu spasa, mora na megdan Kueviu.
- Ako e ga odbiti i pred svima se osramotiti?
- Velim vam: nee on na nian tome mau nizato! - javi se Pogledi kad je dosele
utio.
- Hajde, hajde, to opet toliko raspravljate - opominje ih Jelenko koji se ve uspeo
na konja.
- Pazite, brao! - tiho e Arbanasi. - Mene obuzima neka slutnja. Draeni nosi u
svakoj ruci po jednu zasjedu... Gdje je on, tu nema potena boja. Upamtite i
budite na oprezu. O svakom Draenievu prijedlogu razmislite, svaku mu kretnju
pripazite, svaki in razmotrite. Ako bi prihvatio izazov, onda ima spremnu podlost.
- Zato je juer bjeao pred nama ak i preko rijeke? Osjetio je da ga Kuevi kani
pozvati na obraun, dakle, imao je dosta vremena od juer na danas smisliti kako
bi se Jelenka rijeio.
- Svi emo biti na strai - ree Tumpi - a sad idemo, vrijeme je. Kuevi se ve
ljuti to govorimo iza njegovih lea.
Pohitili su k svojim konjima, a asu poskakali na sedla i krenuli obilaznim putem
uz ikaru i umu prema Varadinu.

MLADI BAN
- Dokle e spavati? Ustaj, svijetli bane!
Otvorio je oi. Snenim pogledom istrauje oko sebe slike na stijenama, sagove na
podu, zastore baldahina nad sobom i trgne se. Podboen na obje ruke zuri u
odebelog Verbczyja.
- Ustaj, bane! - zove ga ovaj.
- Ban? Dakle... istina - i protare oi.
- Jo nisi priseban, neae. I budan spava. Ruke mu padoe s lica. Oi se uprle u
Verbczyja.
- Zar - jo nisam ban?
- Jesi, u kraljevoj odredbi i mojoj elji, a sutra emo na gozbi hrvatskoj gospodi
doaptavati nau volju.
- Oh, upravo sam divno sanjao kako sjedim pod baldahinom i primam poklonstva.
Svi se klanjaju, samo on nije htio...
- Tko se nije poklonio?
- Kuevi. Prkosno stoji i nee se pokloniti. Tada rekoh ja: u tamnicu! I ba kad su
ga pograbili, vi me budite...
- Da si ga barem mogao zatvoriti prije nego to sam te probudio! - smije se
Verbczy neaku podrugljivo i nadovee:
- Ne bih htio biti Jelenko Kuevi niti na drugom svijetu. I tamo nee propustiti, a
da ga ne preporui Luciferu.
- Uvijek mi je u mislima na javi, a jo vie u snu. Od nekoliko dana stalno su me
progonili runi sni. Uvijek se javljala neka udna stvorenja, a sva su nalikovala
Kueviu. Nije mi dalo mira, pa sam zato i otiao na groblje potraiti amanet da
me umiri...
- I odmah ti je pomoglo? - podruguje se Verbczy.
- Kfiko vidite, danas mi se snio divni san...
- Tu divotu donio sam ti ja, moj mladiu, a ne tvoj ludi amanet. Na to se sve ve
nisi dao!
- Luci me je na to naveo. A zapravo juer nas je sam arobni amanet spasio od
Kuevieve potjere. Ja sam se neko tome smijao kao i vi ujae, a vrag bi znao,
kako se to ovjek najednom utie zatiti arolija.
- Obino to dolazi kad ovjek stari, a ti si u cvijetu mladosti i snage. No, kako
vidim, crv ti grize duu, pa kad ovjek ne nalazi nigdje mira, laa se vraarija.
- Mene grize crv?
- Vidim to kao na dlanu.
Mladi se zamisli. Oito su ga ujakove rijei nemilo kosnule.
- Kakav bi to bio crv, ujae?
- to ja znam. Moda mrnja, osveta ili ak strast prema Vileni koja jo nije u tebi
izgorjela. Luci veli: posljednjih si dana kao vrela voda, ni asa ti nema mira. ega
se boji?
- Nita mi nije, samo me izjeda neizvjesnost kad u jednom biti ban i od toga sam
bio nemiran.
- Kao da sam slutio to se s tobom dogaa. Ustani, ako hoe da stignemo na
veliku misu.
Skoio je s postelje, pozvao slugu i naloio neka mu spremi odoru koju je juer
donio ujak iz Budima.
Na Draenievo raspoloenje uvijek djeluju slike sna. Dananji san poveava mu
radost to ju je juer donio u palau ujak Verbczy.
Oblai Draeni skupocjenu odoru od crvenog i modrog baruna. Sa arenim
blistavim bojama ulazi u njega blistava vedrina. Kao da iz te odore izlazi sigurno
jamstvo njegovoj davnoj elji. Svaki kamen na odori, svaka zlatna nit, obeava
mu vlast, jedini cilj njegova ivota.
Sveano odjeven, odlazi u blagovaonicu. Verbczy klikne:
- Prekrasno! Nevieno! Znao sam: ovo e ti pristajati. Ipak nisam oekivao da e
biti tako krasna. Ova se odora takmii s tvojom ljepotom. asti mi, nalikuje
kakvom mladom bogu na slikama u budimskom dvoru. A to je takoer osvajanje
tvoje budue asti. Teko je odbiti tako lijepog bana! I ljepota osvaja. Kad bi ene
odluivale o banu, ne bi meni trebalo nagovarati gospodu Hrvate.
- Kad bi bilo meu njima vie Gordana, sve bi bilo uzalud.
- Smekat emo njezinu mrnju prema tebi i meni. Ona odgaja kraljevia Ivana,
dakle je veleizdajnica. Gospodin Srkany ti poruuje da mu to prije poalje na
kraljevski sud Krstu Frankopana. Pljuska to mu je dao pred svima nama mora se
kruto platiti. Ti jo i ne zna? Izderao se Krsto u kraljevskom vijeu na sve nas i
rekao da sve obeavamo Hrvatskoj, a ni jedno obeanje jo nismo ispunili. Na to
je estoki Srkany viknuo Frankopanu: "Laete", a mladi knez, ni asa ne asei,
pokroi kraljevom namjesniku Srkanyju i pljusne ga u obraze.
- I nije ga sasjekao?
- Trgnuli smo maeve svi mi. I Krsto Frankopan nas ekao golim orujem, ali
Baka se postavio izmeu nas i pozvao u drugu dvoranu. Po njegovu savjetu otili
smo kralju. Dao je kneza baciti u tamnicu. Bio bi sada tamo da se nije umijeao
papinski nuncij Burgio.
- Evo, vidite, uvijek se papa zauzima za Hrvate. Vidjet ete: i protiv mene e papa
pruiti pomo Hrvatima.
- Dok papa sazna o tebi, dotle ti ve zapovijeda na elu kraljevskih eta.
- Bit e premalo ljudi to ste doveli sobom.
- Dva puta toliko vojnika doi e za mnom. estito smo morali posegnuti u
dravnu blagajnu da ti osiguramo dosta plaenika. Ba zato to je Srkany pristao
na ovu moju odluku, mora prije svega protiv Krste Frankopana podii optubu za
veleizdaju.
- Nee to biti teko, neprestano odlazi Ferdinandu Austrijskome i bije se, s
njemakim vladarima protiv francuskog kralja. Optuit u ga da je iz mrnje,
protiv prijestolja Ljudevita i kraljevskih vijenika, nahukao Turina na bana
Berislavia. I svjedoka u pribaviti, Damjana.
Zadovoljno se smije uzvieni gospodin i primijeti:
- Time e na nj baciti i sumnju samih Hrvata. Odmah u proglasiti njegova
imanja kraljevskom svojinom.
- Najvie e me radovati kad Gordani otmem Brezovicu, a Turopoljcima spalim
njihove povelje.
- Preko jedne noi bit e plemenita opina kmet gradu Lukavcu.
- Htio bih vidjeti sve te gizdave plemie koje vodi Jelenko Kuevi. Kako e se to
pokoravati zapovijedima mojeg Lucia kad doe plijeniti blago i ive?
- I njihove lijepe ene.
- Cviljet e te gizdave ljepotice, a najvie Jasenka, Kuevieva sestra. Darovat u
je Luciu! Odavna je za njom gubio glavu.
- Najvie mora cviljeti stara Kuevika - upadne glas s praga sobe gdje stoji Luci.
- Da vas nije proglasila izdajnikom nemani, ne bi vas bila ostavila upanova ki.
Sigurno ne bi!
- Nisam to zaboravio, Luciu - odvrati Draeni. - Sve e ih redom nagraditi moja
osveta. Sve. Ni jednog ne kanim zaboraviti. Samo, da ve jednom svane dan kad
e me ujak proglasiti za bana.
- Ne dam vremena tvojim protivnicima da se dogovaraju. Ovdje su ti svi skloni pa
e lake odoljeti prosvjedu. Sutra na gozbi izvest u to nitko od njih ne sluti.
- Ushien sam, ujae.
- Neka, dakle, gozba bude obilna - nalae Verbczy kastelanu.
- Jelo puno mirodija da gospoda to vie popiju vina.
- Ljudi ve ekaju pred crkvom mladog uzvienog gospodina - javi Luci.
Ustali su i poli. Na vratima im jave da je stigao glasnik iz dvorca plemia
Tumpia. To ih naas zaustavi. Znatieljni pitaju:
- Jesu li tamo i Turopoljci?
- Jest, spavaju, juer su mnogo pili.
- Sutra u ja zalijevati njihove grkljane - smije se Verbczy.
- Hoe li doi svi?
- Rekao je plemeniti Tumpi: poslijepodne e mi dati odgovor jer nee mlade ljude
buditi.
- Nee gospodu buditi?! Drskost je to kad ja neto poruujem. No, ekajte. Sad idi
i zovi na gozbu ostale plemie. Graane e pozvati u gradu sam Luci.
- Osjeat e se vrlo poaeni kad im ja doem.
Smiju se i silaze.
U dvoritu ekaju jahai u sveanim odorama kraljevskih vojnika. Koplja su im
blistava, i kacige.
Odmah su Verbczy i Draeni uzjahali.
irom se otvaraju eljezna vrata. Izlazi eta.
Pred crkvom eka mnotvo, eljno vidjeti gospodu iz kneevske palae. Buni
konjski topot okrene ih prema povorci. Isprva ih promatraju u utnji. Kad dolaze
blie, divljenje zaokuplja i muko i ensko. Davno im ne vidjee oi toliko ljepote i
blistave raskoi. Od smrti Ivania Korvina nije nitko projahao ulicama u takvom
sjaju.
Odebeli gospodin, s gustim brcima, odjeven u crno sukno izvezeno zlatom. Na
klobuku se ljeskaju dragulji. Konj mu je pokriven crvenim grimizom, obrubljenim
vezivom od zlata i arenog kamenja.
Uz njega jo mnogo vie blista neak. Njegov bjelac pokriven je svjetlomodrim
pokrivaem od baruna. Duge zlatne rese padaju sve do zemlje. Zlatno lie sijeva
po svilenom modrilu pokrivaa. A Draeni, obdaren ljepotom koja bi zadovoljila i
najtatiju enu, sjedi poput diva. Kao da mu je crte lica isklesao umjetnik, traei
najsavrenije oblike. Stapaju se bjelina i rumen puti. Crvene su mu i svjee usne i
bijele se zubi dok se on smijei. Velike crne oi, guste, duge smee kose poput
svile, sve to izaziva uenje i usporedbu njegove ljepote s ljepotom ene. I apu
ljudi:
- Lijep je poput najljepe djevice.
- Pogled mu je zrcalo blage dobrote i milosra.
- Kakva divna odora!
- Potenje ga resi vie od odore. U licu mu je usaena krepost!
Lijepu glavu pokrio je crvenim klobukom sa utim i modrim perjem to se
nadmee nad crvenim barunom haljetka. Zrake sunca bijesnu pokatkad u
arenom kamenju.
Skromno sputa Draeni glavu da bi pruio kreposniju sliku, ali ipak nastoji da
mu svatko moe vidjeti lice, zagledati u oi i naslaivati se njegovim smijehom.
Zna kako je danas lijep, blistav i gledan s ushitom.
Dolazi polako da bi im pruio to vie vremena da ga gledaju. Sve to opaa
Verbczy i apne mu:
- Ova se marva zablejila u tebe kao u boanstvo.
- estito plaam tu sklonost. Da nisam dijelio siromasima i svakog dana polazio u
crkvu, gledali bi me kao vraga - poput onih u Turopolju.
- I nema ni jednog obraza u kojem ne bi vidio sreu to te smije gledati. Dok si u
varadinskoj palai, mnogo vrijedi ljubav graana.
- Razabrao sam jedno lice koje ne gleda gospodina Draenia odvie ljubazno -
primijeti Luci.
- Gdje? Pokai mi.
- Evo, ondje uz ono stablo, neki mladi, gledajte, u oima mu igraju zlodusi. Vidite
- onaj?
Luci pokazuje prstom. Draeni pogleda k njemu. Razabire glavu pod graanskim
klobukom.
- Negdje sam to lice vidio. Ili me na nekoga podsjea?
- Da nije turopoljski plemi?
- Pogled je uistinu turopoljski, ali eir nije. Da je sad ovdje Damjan, odmah bi se
uputio s njim u razgovor.
- Tebe pozna, dakle, mora odabrati jednog momka iz pratnje neka se upusti s
njim u razgovor da znamo odkud je i to misli o meni.
- Vi ste obojica enuli - opomene ih Verbczy. - Ne da vam mira mrki pogled
nekog neznanca.
- I jedna vrana nad krovom navijeta zlo.
- Dosta je ludosti! Uivaj u tome kako se ljudi rastapaju od sree i dragosti.
Opinjeni su tvojom pojavom. Gledaj!
- U meni gledaju nastanjenu savrenu ljudsku krepost. Potukli bi se da sam ist
kao novoroeno dijete.
- Da nema ljudi koji vjeruju u dobro i poteno slabo bi ivjela la - veli Verbczy.
- Gle, zamalo, pa bi preda mnom pali na koljena, a tek kad siem i stanem dijeliti
sirotinji! Danas u jo bolje zagrabiti.
- Nemoj preduboko - treba uvati za sutranji dan. Sutra moramo zasipati savjesti
naih gostiju zlatom da se ne mogu tako lako izvui van.
- Ove ovdje zatrpala je lakovjernost! Savjest potenih uvijek spava spokojno.
Rugajui, pribliili se crkvi. Ljudi se dijele u dva reda da ih propuste.
Draeni gleda oko sebe prijazno, toplo, kao da mu je dua djevianski netaknuta.
U sebi se smije svojem umijeu pretvaranja i uiva u njemu.
Ulaze u crkvu.
Luci izdaje naloge svojem etovoi, pokazuje stablo uz koje jo uvijek stoji
neznani mladi ovjek.
Narod grne iza Draenia i njegova ujaka u crkvu.

AS OBRAUNA
Pred gradom, iza nasipa, eka Jelenko Kuevi s drugovima i s Tumpiem, svojega
izaslanika Lektoria. Mladi se pojavio brzo i javlja:
- Mene su opazili kad sam stajao pod stablom, ali sam utekao. Sad je Draeni u
crkvi, s njime i Verbczy.
- A njegova pratnja? - pita Jelenko.
- eka pred crkvom i zauzela je itav prostor od jednog kraja crkve do drugog u
polukrugu.
To ljuti imunia i upozorava druga:
- Opet e utei, vidjet ete, izmaknut e.
- Ne smije se to dogoditi.
- Dosta pregovaranja! - vikne Jelenko. - Na vama je i na meni da ne umakne.
- Hajdemo. Vodi nas!
- Uzmite na svoje lice mir i ravnodunost. Pazite na moje rijei, ine i odredbe.
- Sve e biti kako eli.
Polako izlaze iza nasipa prema gradu.
Prolaze ulicama, polagano, mirno...
- Mir, brao! I za mnom!...
Stigoe ve svi na trg. Pred crkvom u polukrugu stoji Draenieva pratnja. Jelenko
zaustavi svoje drugove dosta daleko iza njihovih lea. Onda pozove nekoliko njih
da zauzmu mjesto ispred njega.
- Neu da me odmah vide ni Draeni ni Luci. Zaskoit u Draenievu
dosjetljivost da ne doe prebrzo odgovor na moje rijei...
I pored sebe postavi plemie koji nisu bili u banderiju za Draenieva boravka u
Turopolju. Sasvim je nestao iza njihovih lea, odakle mu vrebaju crne oi svaki
pokret Draenieve pratnje. Ovi se ogledali na pridolice plemie. Netko se od njih
uputi prema njima.
- Idite mu u susret! - uputi Jelenko Tumpia. Ovaj skrene konja prema jahau:
- Otkud dolazi plemeniti gospodin i koga eka? - pita voa Draenieve pratnje.
- Uzvanik sam uzvienog gospodina Verbczyja, kao i ova gospoda, pa smo se
doli javiti za sutranju gozbu.
- Molim, neka vaa milost izvoli blie.
- Ne, ne, ne elim smetati graanima. Kad va gospodar krene u palau, sastat
emo se.
ovjek se vraa k pratnji, ne brine se vie za plemie koji su uzvanici. Tumpi
priopi Kueviu o emu su govorili.
- Dobro je. Sad e mi biti lako pojahati prema njemu, put e mi biti ovoren.
ekaju. Sunce pali. Na trgu tiina. Samo nestrpljivi konji brane se od muha i topu
u suhu zemlju.
Svaije su oi uperene u vrata crkve. Iza svojih zaklona pazi Jelenko na prag
crkve. Kao napeta strelica eka svoj as.
Na izlazu iz crkve gibanje. Mnotvo graana. Kriaju se, izlaze, ali se odmah
zaustavljaju uz crkvu. Hrli svijet iz mravinjaka. Jelenkov se pogled dotie svakog
ovjeka koji se pojavio na pragu... Trepu mu zjenice, udara srce. Kad e? Zato
jo ne dolazi?
Svi su ve izili. Svi stoje. Vrata crkve pusta. Nitko ne izlazi.
- Zar je utekao s druge strane crkve? - pita tiho drugove pred sobom.
- Onda je morao saznati?
- Moda me je netko prepoznao, javio i on ode kroz sakristiju?
Stegla je uzde Kuevieva ruka, mire mu oi, stisle se crne trepavice, dru
obrve, razapinje ga gnjevna neizvjesnost. ekanje pravo je muilite.
- Evo, graani ne odlaze i njegova pratnja je tu, onda e i on.
- Ne mogu oni slutiti ega se on boji i od koga bjei.
- Stani. Netko ide!
Graanstvo se uzgibalo, okrenulo prema crkvenim vratima.
- Ide! Ide!
- Tiho. Mir brao!
Ustremili se na sedlima - zaboli poglede na crkvena vrata. Jelenka neto stee u
prsima.
- On je! Gledaj, Jelenko, kakav je!
Nije odgovorio na to upozorenje. Jo se vie povukao iza lea svojih drugova da
ga protivnik ne opazi.
Upiljili su poglede u Draenia. Izlazi iz crkve. Uz njega je Verbczy, s druge
strane Luci.
Neopisivom blagou gleda on graane to su stali u krug i promatraju ga s
potovanjem. Taj je pogled u silnoj protivnosti s bahatom raskoi njegove odore.
Crvene se barun i svila, blijeti areno kamenje i zlatno vezivo. Na klobuku
blistaju dragulji. Izmeu njega i graanstva gusti je krug njegovih momaka, ali on
nastoji da bude to vie vien i dade znak neka se momci razmaknu. Nitko jo nije
mogao opaziti Turopoljce. itav trg ispunili su graani i sve je zabavljeno
Draeniem.
Povueni sasvim iza drvea, stoje Turopoljci i napeto ekaju to e odrediti
Jelenko.
Neak i ujak popeli se u sedlo. Draeni ape Verbczyju:
- Sad vidite koliko ih je i kako me gledaju. Tako to biva svake nedjelje.
- Dobro si ih ti obmanuo. Ali, idemo u palau.
- Jo emo malo ovdje avrljati. Neka me se nagledaju. Vidite kako se dive mojoj
odori. Znam, sve su ene lude za mnom. Pogledajte samo kako bulje u mene. Sve
preko mojih momaka.
- avao si ti, moj neae!
- Sve u ih ja tako osvojiti, i plemenite, i velemone, i uzviene velikaice. U to ne
trebate dvojiti.
- Gospodu Hrvate nije tako lako osvojiti svojom ljepotom.
- Njih ete vi pritisnuti svojom silom, ako ne budu koristile gozbe.
Sve vie raspravlja Draeni kako bi ga graani mogli to dulje gledati. Dok se
tako gubi u razgovoru, ne primjeuje to se dogaa tamo iza svjetine koja se ne
mie s trga.
Jelenko odreuje drugovima:
- Vi ete za mnom kad ja ve odem dosta daleko naprijed.
- Zato se dijeli od nas? - prigovara mu imuni.
- Ne elim da pobudim pozornost. Hou da mu padnem na oko kao s neba!
Zaueno gledaju drugovi kako se Jelenko spustio sa sedla, uhvatio konja i vodi
ga naprijed.
- Kad se okrenem k vama, onda doite za mnom - apne imuniu.
Svaki je ovjek na tome trgu upiljio pogled tamo gdje na vezenom modrom
pokrivau kojim je pokriveno sedlo sjedi lijep mladi mukarac i blistavoj odori.
Nitko se ne okree, nitko nita ne uje, nitko se ne obazire, a Jelenko polagano
vodi konja samo da ne pobudi pozornost.
Stigao je graanima u zalee. Onda prozbori tiho, molei one koji su mu najblii:
- Samo malo vas molim...
Ogledaju se. Ne poznaju stranca koji vodi konja.
- Pustite me naprijed - moli on. - Ja sam iz pratnje, moram se pouriti da
gospodinu javim neku vanu vijest.
Smjesta se razdijele i putaju ga naprijed. Jo uvijek ne opaa nitko kako se
izmeu svjetine polagano pomie naprijed ovjek, vodei konja. Svi su zaokupljeni
ljepotom i blistavim sjajem mladoga gospodina iz kneevske palae.
Ve je Jelenko u sredini trga i pridolazi ba slijeva Draeniu tako da ga ne moe
opaziti. Sad mu se ini: tu je as. Hitro skoi na sedlo, obazre se prema svojim
drugovima. Oni polagano kreu naprijed.
Tek sad su graani pogledali prema mladiu to sjedi na sedlu upravo u sredini
trga.
U Draenievoj su pratnji opazili mladog plemia. Jo ga nisu prepoznali. Ni Luci
ga ne gleda. Tek gospodin Verbczy, okrenut prema sreditu, opazi jahaa. Ne
pridaje mu vanosti, ali ipak nekako instinktivno opomene Draenia:
- Ipak je ve vrijeme da idemo.
- Ali polako, ujae, moram priutiti svakome od ovih prostaka da se nauiva
gledajui mene. Osobito enama! I krenue prema sredini trga.
- Neae, tko je to tamo?
- Grom i pakao! - primijeti Luci. - Kao da to lice poznam.
Ni sada Draeni ne poklanja nikakve vanosti tim primjedbama. Zabavlja se,
promatrajui lijepe djevojke, ali vrlo skromno i pristojno. Htio bi da svaka od njih
moe kazati: on me je opazio, on me je pogledao.
Tada ga netko uhvati za lakat tako vrsto da je zaustavio konja. Draeni opazi
Lucia, blijeda i preplaena.
- Gospodaru, zar ne vidite kome idete u susret?
- to si se toliko usplahirio? Koga se vraga boji?
- Ta gledajte tamo - u sredini trga!
Draeni pogleda prema onoj strani kamo mu pokazuje Luci.
Na sedlu spazi vitkog, vrstog, mladog mukarca. Modra mu je odora sva
ukraena srebrnim gajtanima. Na glavi mu klobuk s bijelim perom. Nekoliko
trenutaka ne moe Draeni prozboriti. Misli mu se uzbunile. to taj ovjek radi
usred trga? Zato je doao? Zar sluaj ili njega eka? Bilo kako, on se ne boji. I
sad samo odgovori Luciu:
- to mi sad moe? Okrueni smo svojim vojnicima koji me brane i graanima koji
me vole.
- Ali tamo iza onih graana, vidite li? Svi su redom tamo. Stoje iza lea svjetini i
gledaju ovamo. Zar to ne znai da su neto nakanili? - Kako se usudio doi ovamo,
to bih htio znati - veli Luci. - Poto nas je juer tjerao, ne moe imati dobrih
namjera.
- Sigurno ne sluti da sam i ja ovdje i da sam doveo mnogo kraljevih vojnika - veli
ujak.
- Turopoljci nisu badava stigli u ovaj grad. Kad su nas juer progonili, onda ih je
svakako dovela neka zla namjera - tvrdi Luci.
- Vi ete ih, ujae, pozvati na gozbu i time e biti stvar rijeena.
- Da vidimo. Najbolje je sada poi naprijed.
Ali svjetina se tako nagurala da se ne mogu kretati. Luci polazi naprijed da bi
ljude ponukao da se razdijele. A on polazi smjerom prema oblinjoj ulici kako bi
mimoiao Jelenka koji mirno sjedi na svome konju i oito eka da bi Draeni
proao pokraj njega.
Vidjevi da Luci kani povesti povorku gospodina Draenia drugim smjerom,
zamoli ljude da ga puste naprijed, jer mora neto vana javiti Draeniu.
- Ba hoe prema meni. To se ne da izbjei.
- Hajdemo - ree Verbczy. - Pouzdaj se u mene. Tek to su krenuli, Jelenko se
pomakne nekoliko koraka prema Verbczyju i Draeniu, pa im glasno dovikne:
- Uzvieni gospodine, poklon vam nosim!
- Lijepo, mladi moj gospodine - odgovori Verbczy. - Drago mi je da vas vidim.
- Hvala na vaoj ljubaznosti - odgovori Jelenko. - Samo se bojim, hoe li me i va
potovani neak tako ljubazno pozdraviti?
Ljudi sluaju i ute. Draeni se osmjehne neizmjerno toplo i okrene lice prema
Jelenku, pa odgovori:
- Kako vas ne bih ljubazno pozdravio. Ne ljutim se na vas. Veseli me to vas
vidim.
Izrekli su ovo nekoliko rijei nad glavama graana, dovikujui sa sedla na sedlo.
- Kad vas veseli to me vidite ovdje, nadam se da ete me sasluati.
- Vrlo rado, ali doite u palau.
- Ne mogu, gospodine. I graani mogu uti po to sam doao.
to hoe - pita se Draeni nekako uznemiren. Hoe da govori s njime pred
graanstvom, da ga drugi uju. To bi znailo, eli ga pred ljudima osramotiti,
poruiti? To mu ipak nee uspjeti!
- Da ujem, gospodine - izazove ga on.
Verbczy sada hitro ubaci odgovor da bi sprijeio namjere Jelenka Kuevia.
- Znam zato ste doli, gospodine Kueviu. Danas sam vam u dvorac gospodina
Tumpia poslao poziv na gozbu, vama i vaim drugovima, jer smo uli da
gospodin Tumpi ima goste, a svaki njegov gost dobro nam je doao. Dakle,
doite sutra na gozbu.
- O tome moe odluiti samo gospodin Draeni.
Draeniu su zagonetne sve te rijei, ali odmah odgovori blagim, prijaznim glasom
i namjetenim nasmijanim pogledom:
- Od sveg srca vas pozivam na gozbu, vas i vae drugove.
- Hvala na pozivu, ali ja rekoh: moj dolazak ovisi o vama zato to dva asna viteza
ne sjedaju k jednom stolu dok ne rijee svoje asne raune.
- Eto sad znam zato je doao - veli tiho Draeni.
- I poziva te javno pred svima, ne bi li te osramotio - ape ujak. - No, ja u ga
odmah razoruati.
Gospodin Verbczy vikne protivniku:
- Plemeniti gospodine, doite s nama u palau i sve emo razjasniti.
- Rekoh, ne mogu pod krov Draeniu dok ne rijeimo nau sudbinu!
- Ubiti vas kani! - ape Luci. - Ne prihvatite!
A Draeni poprimi poboni izraz i isto takvim glasom veli:
- Nae sudbine su u bojim rukama!
Rekao je to blago, toplo, a svi su graani ljutito pogledali prema Jelenku. Ovaj se
na to ne osvre i odgovara:
- Jest, gospodine Draeniu, u rukama bojim su nae sudbine jer vidi u nae due
i naa srca - dok, eto, ljudi ne mogu prezreti kakvi smo u dui, laemo li,
licemjerimo ili smo istinski. Nesrea je naa to mi ne vidimo jedan drugome u
duu jer tada ne bi moglo biti ni zloinaca ni licemjera.
- O tome bismo bolje raspravljali u palai jer, evo, graani ve ele otii svojim
kuama.
- Naprotiv, njihova e ljubopitnost nai veliku zabavu - jer - gospodine Draeniu,
vi znate nae raune?
- Djevojka koju smo obojica ljubili sad je vaa ena. Dakle, prirodno bi bilo da vas
ja zovem na obraun.
- Jednom ste me zvali, vi znate to je...
- Prolo je to, danas vam opratam!... - Popratio je te rijei plemenitim patosom i
toplim pogledom. Jedva Kuevi suspree gnjev i nastavi:
- Ne radi se o eni nego o narodu koji me je poslao da traim rauna za progone,
pljake, za otimaine koje ste izveli.
- ujete li, ljudi, kako me klevee?! - bolno krikne Draeni.
itavo su to vrijeme graani svoje negodovanje obraali Jelenku Kueviu i jedva
doekali taj Draeniev bolni poklik. Svi okrenue protiv Kuevia s izjavama
ljutine i prosvjeda:
- La je! Na moe na plemeniti gospodin otimati! Lae!
- to hoe taj? Istjerajmo ga iz grada!
Dok graani bjesne prema Jelenku, Draenia zahvati prava strast osvete. U asu
odlui. Povue k sebi Lucia i ree mu tiho, drhtavom zluradou:
- Ne sluaj ujaka ako se protivi mojoj odredbi i ne reci mu to ti sada nalaem.
Povedi odmah dva-tri momka sa sobom i odjuri do vrelih izvora... Pripremi tamo
sve to smo s Damjanom govorili.
- Dobro! Samo - Damjana nema da bi Kuevia namamio u kipua vrela.
- Sam u to uiniti, jo danas, za jedan sat. Pokri ona dva prva vrela to ih je
Damjan odabrao, ja u sam domamiti Kuevia.
- Recite mi podrobno to ste nakanili i kako, moram znati sve.
Primaknuli se jedan k drugome, dok Verbczy promatra graane kako se bune
protiv Kuevia. Smije se u sebi i govori sam sa sobom:
"Moj neak je, uistinu, neka neviena neman kad je mogao ljude tako zamamiti.
Zbilja, ovi Hrvati ovdje idu protiv svojeg sina, pravednog i potenoga, a brane
izdajicu njihovu koji je progonio roenu njihovu brau. Vjeruju Draenievoj
licemjernosti! Njegovoj kleveti to ju je proirio gradom!
Lakovjerni narod srlja protiv svojeg branitelja i brani izdajnika koji je oklevetao
njihovu najpoteniju duu. To je ve postigao jednom u Turopolju, a sad opetuje
ovdje. Kako je to? to je u tim ljudima? Zato nisam to dosele tako dobro opazio?
Zato nisam to iskoristio protiv njih?"
Draeni se smije svojem uspjehu i tiho primjeuje Luciu:
- Jesi li vidio? Ja sam okevetao, ja, izdajica Hrvata, oklevetao sam njihova
najveeg, najpotenijeg junaka, a oni udri po njemu! Velim ti, oni e ovdje sami
zatui svoje poteno dijete za mene koji se sluim licemjerjem protiv potenja za
svoju korist! Ta kako onda ne bi ovjek posizao za tom zemljom?!
- Istina, sad se dogaa isto to je bilo u Turopolju s crvenim oklopnikom. Onda su
Jelenka drali za izdajicu, za Crvenog oklopnika.
- A mene potenjakom i junakom. No, ovima u se ovdje jo i narugati jer e ga
oni na moje kletve prognati, prokleti i izagnati iz grada. Pa kad e se on okupati u
kotlu za vjenost, nee ovdje meu ovima biti ni jedan koji ne bi kazao: "To je
kazna to je naeg plemenitog Draenia obruio!" - Da umre od smijeha!
Luci se ogleda, zovne jednog momka i odredi da bude stalno uz Draenia i da ga
vodi na vrele izvore kad to bude trebalo. Onda se korakom povue pokraj crkve.
Tri su momka polagano jahali za njime. Kad su bili zaklonjeni zgradom, skrene
Luci obratnim smjerom da izvri zapovijed.
Dotle je Verbczy promatrao uzbuene graane kako se bune protiv neznanog im
plemia.
Tumpi uzalud eli uvjeriti graane da su na krivom putu. Neki od njih se povlae
iz svae kao da slute zabludu, dok drugi jo vie negoduju.
"Klevetnik ipak ne smije uspjeti" - kune se sam sebi Kuevi, isprsi se i dovikne
preko glava graana i momaka Draeniu:
- to ste se dogovorili, gospodine Draeniu?
- Da se porazgovorimo po vaoj elji.
- Na razgovor mogu voditi samo nai maevi.
Ljudi uute i okrenu se prema Draeniu da uju odgovor.
Sad se pojave ostali Turopoljci i viknue u sav glas:
- U ime naroda traimo obraun. Na maeve!
- Svi mi to traimo!
Graani amore, ne prosvjeduju. Obraun na maeve viteki je obiaj i ne kane
prosvjedovati, obratno, ele ga jer su uvjereni: njihov e miljenik Draeni
pobijediti drskog crnoputog, grubog Kuevia kojega su prvi put vidjeli, uli i
odmah zamrzili.
- Slavni junak Kuevi zove vas na obraun! - vikne imuni.
to e odgovoriti? ekaju Turopoljci, ekaju graani. O tom odgovoru ovisi dobar
glas Draenieva junatva. Graani su uvjereni on e prihvatiti i svojeg protivnika
pobijediti. I gledaju ga s izrazom sklonosti.
- I ja taj poziv primam! - vikne ponosno Draeni preko svih glava to su se stale
gibati kao klasje u vjetru. apu ljudi, uzbueni nad onim to bi imalo slijediti.
- Kad je prihvatio, ima gotovu zasjedu! - tiho e imuni drugovima.
- Toliko je ponosito i oholo prihvatio kao da mu je zasjeda pod ovim krovom.
Jelenko se podigne na sedlu:
- Gospodine Draeniu, veseli me to emo raistiti svoje raune. Da svi ovi ljudi
svojim oima mogu nadzirati nae maeve, elim da vodimo borbu ovdje na trgu -
pred svima.
Kao da je puhnuo vihor. Razbuktilo se ljudstvo. Sve ih obuze radost to e vidjeti
svojim oima prizor kakav jo nikad nisu imali prilike vidjeti iz tolike blizine.
Mirno slua Draeni i povisi glas:
- Gospodine Kueviu, prihvatio sam va izazov na maeve, ali ne elim borbu
voditi ovdje.
- Samo ovdje! - upadne Jelenko, a drugi ga slijede povicima.
- Tako, dakle? Vi ste bezbonik, bezvjerac? - vie Draeni. - Traite da se bijemo
i krv prolijevamo - ovdje, pred - crkvom!...
Zapanjeni su Turopoljci, zapanjeni graani. I sam Verbczy se snebiva nad tom
dosjetkom svojega neaka.
- Nizato ne diem ma pred crkvom! To je svetogre!
Kao da je suhu slamu bacio na oganj, planue graani:
- Svetogre ne doputamo! Ne damo obeastiti ovo mjesto!
- Ne damo! - uzvikali se i potrali u sredinu trga.
- Bezbonik je taj strani plemi! Istjerajte iz grada te plemie! - dovikuju graani
Draenievoj pratnji.
- Van iz naeg grada! Van!
Suzdrava Jelenko bijes, digne se na sedlo i vie:
- Idemo na drugi trg! Idemo pred kneevu palau!
- Pred palaom premalen je prostor za borbu - vikne Draeni. - Nigdje u gradu
nema toliko prostora da moemo razviti borbu.
- Ne smije biti borbe! - viu graani. - Van s ovim strancima!
"Gle, gle - udi se Verbczy - dakle, uistinu e baciti iz grada svojeg potenog
ovjeka za volju mojeg licemjerca i izdajice! Eto, vidi, kako e mi biti lako
prodrijeti u Hrvatsku i proglasiti sve koje hou izdajicama. Divno je to."
Meu graane se protisne Tumpi. Njega poznaju pa e ga sasluati.
- Kunem se na svoju ast i duu: ovaj plemi Jelenko Kuevi stekao je slavu na
bojnom polju, on ima pravo traiti od plemenitog Draenia zadovoljtinu. Ali
neemo pred crkvom, ve idemo daleko od crkve, na trg. Tamo ima dosta mjesta!
Prijedlog se oito svia graanima, ali se die Draeniev glas:
- Nema tamo mjesta za borbu. No, evo, ujte svi to velim. elim se s vama,
gospodine Kueviu, pobiti naoigled svih i zovem sve vas koji ste ovdje i one koji
su kod kue: doite dolje, ispod gradskih zidina, na iroku sjevernu ledinu ispred
pristanita. Tamo ete svi prisustvovati naoj borbi. Doite! Do vienja, gospodine
Kueviu!
Viu graani u veselju i pristanu. Kuevi hoe da odgovori, no ve se Draeni
okrene k ujaku.
- Zavarao sam graane i poslao ih na ledinu - osramotit u ga dosjetkom. Ne
pitajte me sada, moram se uriti. Vratite se u palau, do objeda bit u i ja tamo.
Draeni ostavi Verbczyja i nestane iza crkve. Onda odredi etovoi:
- Deset momaka neka ide za mnom, a ostali spreavajte put Turopoljcima. Kad ja
odmakneni iz grada, onda ih pustite da idu za mnom u potjeru. Neka me progone,
a vi pohitite na ledinu i recite ljudima da mi je najednom protivnik pobjegao pa da
ga traim - razumije li? Neka misle da je plemi pobjegao od straha pred kaznom
to je htio krv prolijevati pred crkvom, umjesto da je radije iao na misu. To e
im govoriti na ledini.
Sasluavi gospodara, etovoa krene da izvri zapovijed, a Draeni nestane
istim putem kojim je prije otiao Luci.
Uvjeren je: Jelenko mora pohititi za njime. Razabrat e da mu on kani pobjei kao
i juer, dakle, mora ga slijediti.
"Slijedit e me, a ja u ga okupati u kipuem vrelu. Neka moj ujak nae drugog
saveznika za moje banovanje. Ovog se lupea moram osloboditi - dulje ga ne
mogu podnositi na ovom svijetu."
Drhtavica ga obuzima od sree to e se napokon rijeiti ovjeka koji mu stalno
pada na putove ivota, pa potjera konja onkraj nasipa prema vrelim izvorima.
Svakog se asa ogledava prema gradu i upuuje momke: - Pripazite kad se pojavi
Kuevi. Svatko e misliti - pao je u bijegu. Svima e etovoa objaviti da je
bjeao.

U SUSRET VRELIM IZVORIMA

Na trgu guva. Graani hoe da prokre put prema sjeveru, a Turopoljci hoe
prema jugu. Sukobljavaju se. Draenievi momci su zakrili prostor izmeu crkve i
ulice kamo je nestao Draeni.
- Pobjegao je! - ustanovili su Turopoljci.
- Ne smije pobjei! - vikne Jelenko blijeda lica i gromkim glasom, a pogled mu jo
i sada grozniavo zuri u ono mjesto s koga je nestalo Draenia.
- Naprijed, naprijed! - pouruje drugove.
- Ne moemo pregaziti graane.
Teko su se nekako oslobodili guve oko sebe i nali se na praznom prostoru. Tu
su stali nasuprot Draenievih momaka.
- S puta nam idite! - vikne Kuevi.
- Ne moemo, ekamo gospodara - veli voa. - Vratit e se odmah.
- Lae, zatiuje mu bijeg!
Turopoljci udarili na kraljevske vojnike i brzo se probili te pojahali prema junom
dijelu grada kamo je krenuo Draeni u svojoj sjajnoj odori.
Za pola sata nali su se onkraj gradskih nasipa. U daljini na poljani vidjeli su
Draenia i njegove momke u brzom kasu prema dalekoj umi.
- Tamo e se sakriti! - upozori Jelenko. - Sprijeit u im to, makar morao platiti
moj konj! - I u asu poleti poljanom. imuni gleda za Draeniem i veli
Arbanasiu:
- Ba je veliki strah uhvatio Draenia kad bjei otvorenom poljanom da ga svatko
moe vidjeti kamo je nakanio. Eto ti, poludio je od straha pred Kueviem.
- Jest, strah mu je smutio pamet. Juer smo ga natjerali u Dravu, a sada se boji
da emo ga dovui pred Dravu na ledinu okom u oko s graanima. Od toga je
podivljao, inae bi se sklonio da ne vidimo kamo bjei. Uostalom, za nas je to
dobro. No, urimo se, Kuevi je ve daleko. Zato juri tako daleko? Bez nas ne
moe uhvatiti bjegunca.
I svi potjeraju za njim.
A s one strane u daljini ve je Draeni opazio svoje protivnike. Srce mu zaigra od
veselja i opomene momka:
- uj, mome, ravno prema vrelima. Tamo vodi neki uski put, mekan, vlaan.
Ondje me eka Luci. Dakle, ravno onamo!
- Znam, gospodaru. Ve izdaleka se tamo razabire visoko grmlje i nitko nas ne
moe opaziti kad se sakrijemo.
- Ba zato e Kuevi ravno zagaziti u kotao pun vrele vode! A nama je sada jahati
tako da on izdaleka stalno razabire kojim putem idemo. Namamit u ga kao ovcu
u vuje ralje.
Momci se malo zgledali, nasmijali i potjerali konje.
ee se Draeni ogledava. Vrlo je zadovoljan. Udaljenost je velika, pa e se ba
zato Jelenko dvostruko pouriti, a to iskljuuje oprez...
"Pojurit e ravno u svoj pakao!" - veli u sebi Draeni i tjera konja.
"Vie ti nema spasa! Ovaj put nema...!"



Gusta visoka ikara. Luci sa trojicom momaka ree granje i nosi do grabe koju
presjeca zgaeni puteljak u vlanoj zemlji.
- Vidjet e dobro na trag i slijediti ga - spomene Luci i pokriva okruglu udubinu u
kojoj kipi voda. Momci promatraju s nekim strahom ovo udovite. Smatraju ga
poetkom pakla. Otkud bi inae kipjela voda nego iz pakla?
- Nije samo voda vrela nego i blato. Eno, gledajte, ovo je kipua kaljua, tu se
legu vrazi.
- Ima jo vie takvih vrela ondje - pripovijeda vojnik. - Rekli su mi da je to
naokolo sve krov pakla i zato je tako vrue.
Priaju tako i pokrivaju grabu velikim kronjama. Tada Luci naredi momcima
neka dobro izgaze meku zemlju u duini od pet stotina stopa kako bi se inilo da
ovuda vodi puteljak. Nadzirao je posao, a zatim sjeo i eka Draenia.
Zamalo vremena pojavi se on, sav znojan i zadahtan.
- Dolazi Kuevi. Vidi, znao sam: opet e me goniti. I tjera konja kao lud. elim
se ovdje sakriti.
I skoi s konja kojega sluga odvede u ikaru da ga sakrije.
- Sad brzo Luciu - ti e igrati mene. Uzmi klobuk moj.
- Zato to, gospodine Draeniu?
- Ti e uzeti moj klobuk i jahati s one strane kipueg vrela, sve dalje uz ikaru,
da Kuevi, jaui, vidi moj klobuk. To e ga raspaliti i jurit e naprijed kao divlja
ivotinja. Idi! Hou da uivam, gledajui kako se Kuevi koprca u vreloj vodi.
- Ako vas opazi, navalit e na vas. Ostat u.
- Ne boj se, ne moe me opaziti, a imam uza se ovu aroliju. Da nema ovog
amaneta, ne bih se usudio to poduzeti bez Damjana. arolija mi u svemu pomae
pa e mi pomoi i kad budem kuhao turopoljskog pijetla. A ti naprijed, neka vidi
moj klobuk. ekaj, jo uzmi i ovaj plat, ali uvaj se, hou samo toliko da ga
zavara! - i smije se drhtavom radou dok sprema Lucia.
Luci poslua, izvede konja svojega gospodara oko vrela, pa s one strane uzjaha i
krene naprijed. Jo dovikne Draeniu:
- Dobro se sakrijte - da vas ne bi opazio.
- Nee on gledati ni lijevo ni desno, ve samo u moj klobuk. uri se, mogao bi biti
ve dosta blizu. Ne moemo ga odavde vidjeti. Ona stabla tamo svojim kronjama
zastiru vid, ali s one strane e on vidjeti klobuk sve dotle dok ne stigne na taj
puteljak. Hajde, hajde, momci u ikaru - zapovijeda Draeni onima koji su ostali
s njime.
Zamalo ih je sve progutalo gusto grmlje.
S one strane bijesna trka Kuevia za Draeniem. Drugovi su ve nekoliko puta
pokuali da bi dostigli Jelenka, no on je uvijek daleko pred njima. Ne mogu slijediti
njegovu slavnu vjetinu jahanja. I ljute se na njega. Sam, ionako ne moe
zaustaviti Draenia, pa ipak juri naprijed. Draeni je imao dosta vremena
odmaknuti daleko, dakle je u prednosti. Put ih vodi i lako im je pratiti smjer kojim
nestaje Draeni kad se on ne nastoji sakriti. Njegov klobuk, prepun sjajnog
kamenja, blista o suncu i pokazuje im put.
Kad su obili grmovito strnite, najednom su izgubili Jelenka s vida. Nestalo ga.
Zaustavili se i traili. Obilazili su grmlje i dozivali. Uzalud. Nigdje mu nema traga.
Zamalo opaze da kroz strnite i gutare vodi puteljak, u mekoj se zemlji jasno
razabira tragovi konjskih kopita.
- Ovuda je nestao!
l krenue puteljkom to ih vodi u ikaru. Biva sve gua, samo put vodi dalje u
nepoznato.
Daleko, naprijed, zaletio se Kuevi za neprijateljem. Davno je ve nestao oku
svojih drugova, ali dri na oku Draenia. Mora ga dostii da mu se ne sakrije u
ume tamo na brdinama u pozadini. Mora ga dostii! I Jelenko udara konja, juri za
bljetavim klobukom kao za jedinim ciljem svojeg ivota. Uhvatiti ga i prisiliti na
povratak, na onu ledinu pred graane, to mu se zadrlo u mozak, u duu, u srce, u
svaku kap krvi. Mora ga viteki ubiti u dvoboju, kazniti, zakleo se na to, dao rije.
Cijelo Turopolje to od njega oekuje. itava zemlja od njega trai. I ponos njegov i
mrnja njegova i ljubav prema Vileni. Kad se s njom opratao, kao da su ga
obuzele crne slutnje da je vie nee vidjeti...
udne ga obuzimaju misli od tog sjeanja, neprijatni osjeaj, kao neka tjeskoba.
Od ega to? Zato? Zar negdje pred njim eka na njega neka nesrea? Juri li u
kakvu nevolju?
Ni te misli ne mogu usporiti njegovu trku. Jo vie udara konja, jo bre hoe
naprijed. Na mahove vie ne vidi Draenia, a zatim se opet njegov klobuk
pojavljuje iznad nepregledne ikare. Taj ga klobuk vue naprijed, nadrauje sve
njegove snage, sve elje: pograbiti onoga koji ga nosi i viknuti mu:
"Svreno je! Sad e sa mnom pred one koje si varao, kojima si lagao, licemjerio!
Raskrinkat u te po drugi put. Skinuo sam ti masku Crvenog oklopnika - skinut u
ti sada masku licemjerca!..."
Jelenko razabire pred sobom meku, izgaenu zemlju.
"Tim je puteljkom jahao - ree sam sebi. - Ba ovuda. Tamo je ikara, ali put vodi
ravno preko. Jest - ovuda je jurio njegov konj!"
I potjera konja, juri bez daha.
Ne slutei jezovitu nesreu pred sobom, ne opaa Jelenko da je zemlja, izgaena
puteljkom usred ikare sve meka od vodenih vrela. Ne osjea da je ovdje zrak
topliji. Gleda samo one sjajne dragulje na Draenievu klobuku to ljeskaju o
suncu i mame ga u sigurnu nesreu. Jo vie tjera konja. Htio bi poletjeti na
krilima, baciti se za Draenievim eirom to lebdi u zraku, obilazei ikaru.
Bez daha su Jelenko i njegov vranac. Zemlja je mekana, puteljak vodi ravno u
vreli kotao... Tjera ga i goni bezumno.
 PAD U VRELU ZAMKU
Turopoljci se ure za Kueviem, ali ga nigdje ne mogu zamijetiti. Zemlja pod
kopitima konja sve je meka, pa sve bolje razabiru tragove kopita. I jure.
Poput udaraca groma neto ih zaustavi. Strahovito urlikanje zadere zrakom.
Krikovi, glasovi puni strave, urlanje, hroptanje...
- to je to? - povie imuni i okrene se drugovima koji su usporili jahanje.
- Grozovit jauk! to je to! Gdje?
- Kao da je tamo pred nama!
- Zdesna je. Uasno, kao da navlae nekoga na raanj...
- A nita se ne vidi!
- to bi se moglo dogoditi? To je neizdrivo. Otkud to dolazi?
Sluaju, ekaju. Nikog nigdje ne vide. Ni pred sobom, jer im vid zaklanja kronja
dalekih stabala to se sputaju duboko na put. Sa svih strana im je vidik zatvoren
visokim grmljem.
- Strepim - dahne imuni i pogleda Arbanasia zaprepateno. - Ledeni me mraz
obilazi!
- Neeg se boji?
- Kamo je nestao Jelenko? Da ga nije dao Draeni uhvatiti po svojim momcima?!
Obojica se zagledaju. Zadrhtali su. Okreu glave, srca im lupaju. to da uine?
Iznakaeni glas dopire do njih od kojega imunia i Arbanasia zebe. Zaprepaten
im pogled trai na sve strane po gustoj visokoj ivici kroz koju zadire zrakom
straan glas mukarca, pa se ini: netko mu odire s tijela ivo meso. Turopoljci ne
mogu ustanoviti s koje strane gutare prodire. Ne mogu razluiti. Nenadana
grozota smutila im je sluh i vid i misli. Prikovani sjede na sjedalima, ne mogu s
konjima u gutaru ni lijevo, ni desno, mogu samo naprijed, zgaenim puteljkom, a
od granja stabala i grmlja ne vide to je naprijed.
Nekoliko asaka nisu se maknuli od neke tajne tjeskobe. Sluaju grozovito urlanje
nekog poluovjejeg glasa.
- Zaboga, to to moe biti? Gdje to moe biti? Sklonite je iroko, ne moe se
zamijetiti nita.
- Grozno zavija! Glas ne poznam - primijeti imuni kao da bi time htio uguiti
silovite slutnje da se neto dogodilo s Jelenkom.
- To nije vie ljudski glas!
- Kamo je nestao Jelenko? - ubaci imuni pitanje. Svi su zatreptjeli od uasa.
- Zato me to ve po drugi put pita? - vikne Arbanasi u oaju.
- Zato to je jurio naprijed kao lud, a Draeni, zna, ima zamki u svojoj monji.
Odgovor zvui kao najcrnja slutnja, najstranije priznanje od kojega ostaje strah
to ih gui u grlu. Umjesto da pohite naprijed, da se bace onkraj stabla i grmlja
to im zakruje vidik, oni su kao drui prutovi to su zapeli o kamenu obalu
nabujale rijeke, trepu, a ne mogu se osloboditi i jurnuti naprijed.
- Tko moe tamo biti? Tko? S koje strane to dolazi?
- Ranjeni ovjek u boju ne moe tako zavijati, neto je drugo.
- Kao nastreljeni vepar, zima me trese. Idemo!
- ekaj! uje li?
- Nekakve glasove ujem, hajdemo naprijed! Stekoe toliko prisebnosti da su
opazili kako iza lea hiti momak. Obazreli se obojica.
- to je, arko?
- Niste uli?
- uli smo, no otkud je, otkud?! - bijesno dovikuje imuni. Svaki mu rik onog
glasa prolazi kroz kosti. Onda najednom sve umukne...
- Sad je sve tiho - veli arko.
- Nisi mogao zamijetiti to je to i otkud?
- Gdje bi se to moglo? Grozni su to bili glasovi. I gutara je tu.
- A zar je gospodar tvoj straga? - upita, premda zna da je to ludost.
- Straga?! to vas je napalo? Dok smo jo jahali poljanom, htio je naprijed, pa se
izgubio negdje ikarom.
- Kojom? Desno, lijevo, kuda?
- Ne znam, ne moe se njega pratiti ni pogledom kad on odlui pojahati za
Draeniem. Vjetar ga ne moe stii!
- Izgubili smo ga i mi s vida... Ali, kamo je odjurio?
Tiina ih isto tako uzbuuje, kao prije jeziva krika ovjeka. Sluaju. Sve je tiho.
- Ovdje je zemlja udno meka i zgaena. Konji su tuda jurili, dobro se razabira -
upozorava arko.
- Krenimo naprijed tim putem - predlae Arbanasi.
Ipak ne odlaze.
- udno! Zato je sada tako tiho? - spomene imuni.
- Bit e onaj nesretnik mrtav! - prostoduno ree arko.
I sad sva trojica ute. as se gledaju pogledom strepnje, onda se ponu
ogledavati strnitem. Trae razjanjenje, trae istinu, a istodobno od nje dru. To
priznaju nepominim stavom. Neto im ne da naprijed, neto ih zaustavlja. Crnina
im je pred oima. Nitko se ne usuuje prvi krenuti tim puteljkom to vodi nekud
daleko iza onih stabala i granja i grmlja. Kao da je na taj puteljak sjela smrt i eka
ih svojom nabruenom kosom.
Pet asaka to su ih zaustavili strahoviti glasovi pretvaraju se u neizmjerivu
duljinu.
imuni i Arbanasi bi htjeli neto govoriti, ali nemaju odvanosti.
- Ni vi niste vidjeli gospodara? Nije projaio pokraj vas?
- Kako nije, ali odavna! Nije se htio zaustaviti kad smo ga zvali neka nas eka. A
zato pita?
Vjerni Kueviev pouzdanik pogleda ih oajno i promrmlja:
- Kako ne bih pitao za gospodara? Moram pitati kad ga nema!
Muka je savila svoja ueta oko vrata sve trojice. Jedva diu.
S jedne se strane opet neto javilo. Svaka kretnja na tom mjestu dodiruje ih kao
ubod otrice. Okreu se.
Tamo se grane drvea maknule. Ispod granja pojavi se jaha. Dakle, iv stvor! Ne
poznaju ga.
Upiljili su u njega poglede, pomakli konje da bi zakrili put kad se priblii. Momak
tjera konja, ne vidi ih. Iza njih pet stotina stopa sukobi se s njima.
- Stani! - vikne mu imuni. - Ne vidi li da smo zauzeli put?
- Dobro bi bilo kad bi me gospoda propustila.
- Gle, kakva je to samosvjest! Valjda nam ne iskazuje dobroinstvo kad ide
ovuda?
- Ba vam iskazujem, plemenita gospodo. Propustite me to bre!
- Otkud ti zna tko smo mi? S nama nema nikakva posla?
- Bit e vam vrlo ao ako me ne propustite. Moram brzo, maknite se!
- Kako smije grubo govoriti s gospodarom?! - vikne arko. - Ne mora se tako
uriti. to zapravo hoe? Kamo ide? Ima li ovdje jo tvojih drugova?
Sva ta pitanja nabacuje arko od tajnog straha pred odgovorima koje bi imao
doekati. A momak se razljuti na njega:
- Valjda vidi da sam iz kneevske palae i kraljevski vojnik?
- Ako si iz Draenieve pratnje to se uri?
- U vau korist, ne u moju!
- to taj veli? Zato u nau? Odgovori! Nije dospio ni odgovoriti. Iza njega se
pojavi drugi jaha, urei se naprijed.
- to si se zaustavio? uje li? - vikne mu u susret.
- Ne puta me naprijed, ne mogu u grmlje...
- Prisjest e im. Maknite se, moram proi, ujete li?!
- Zar se negdje dogodilo zlo? - pita arko i zadre.
- Tamo na vrelim izvorima...
- Izvorima?! - zaudi se Arbanasi. imuni je ve uo o nekim pradavnim
toplicama, ali ne sluti da je to negdje u blizini.
- Tko je to tako strano zavijao? - pita arko.
- Jo pitate, umjesto da plaete! - vikne taj drugi i gurne se svojom jakom
bedevijom medu njih da bi prokrio put.
- ovjee, reci to se zbilo, pustit emo te.
- Zato da mi plaemo? emu? - vikne arko, sjetivi se to je momak rekao.
- to ste ga vukli ovamo! - plane momak, a sve ih stisne u grlu. arko ipak vie:
- Koga smo vukli? Koga, zato?
- Do vraga, to ne znate! - vikne momak. - Jahao je kao lud i pao u kipui izvor,
eto, to je...
- to veli? Jurio je?
- l skuhao se - sad imate! Pravo vam budi!
- Mi? to mi? - krikne imuni. - to mi
- Idi, ne zadravaj se, poteci, moramo javiti u palau! - vie mu drugi momak to
je nadoao.
Ovaj s bedevijom gurne svu trojicu to su spustili uzde i ne smau rijei, pa
potjera konja.
U trenutku se obojica rinue kroz njihove redove naprijed. arko opetuje njihove
rijei, a glas mu raste sve na vie:
- Zato je rekao: "Sad imate?" "Pravo vam budi?" Zato je to rekao? Moj gospodar
je jahao kao lud...
Problijedio je, okrenuo konja... I krene puteljkom naprijed.
- Arbanasiu, to veli, to misli, to je to?
ini im se: s one strane stabla, kronja i grmlja eka ih crna nevolja.
Prvi je arko dignuo kronje i otvorio put onima iza sebe. Visoko grmlje jo im
spreava vid. Obilaze grmlje u krug. Jedan glas kroz grmlje vikne:
- Stanite, stanite, Zagazit ete u smrt!
imuni i Arbanasi se zaustavili. Blijeda su im lica, mutne oi. Magla pada pred
njima.
- Gospodaru! Gospodaru! - vie sve glasnije arko kao da je sulud.
Pred njima uz grmlje sjedi na sedlu jaha i arko skae sa sedla, hiti k njemu,
viui kao da je pomahnitao.
imuni i Arbanasi napokon su naistu. U magli to im je pala na zjenice uistinu
gledaju Jelenkov lik. Straha nestaje, ute i zure, dok Jelenko, sjedei na sedlu,
upravlja pitanje na nekog vojnika, a ovaj mu odgovara potresenim glasom:
- Luci nas je vodio, pokrili smo granjem kipua vrela, a tad se mladi gospodar
sakrio, ali je htio da bude blie vreloj vodi...
- Zato? to je htio ovdje?
- Htio je postaviti vama zasjedu da ete zagaziti u kipue vrelo pa, eto, rekoe, da
je gospodar jahao kao lud i sam pao u vrelo. Ali to nije tako, oni ne znaju, nego je
Luci uzeo gospodarov klobuk kao da to Draeni jai - mladi gospodin s nama se
sakrio u grmlje, ali rekoh: htio je izbliza gledati kako vi padate u vrelo. U grmlju je
bilo jo nekakvo kipue blato. Gospodar ili nije znao, ili mu okliznula noga i
najednom ujem strano urlanje kao da bi klao vola. Potrim, a to Draeni lei u
paklenom blatu, urlie, jedna strana tijela u blatu, vukao sam ga za haljetak i
izvukao. Bilo je runo gledati, onda su potrali i drugi, vratio se na taj urlik i Luci,
pa smo poslali u grad uzvienom gospodinu glas.
- Zar je mrtav?
- Ne znam, mislim da nije, samo se od boli obeznanio, tako veli Luci, a ja sam
pobjegao. Srano mi je to gledati.
- A zato, zato su nama rekli vai momci da bismo morali plakali? - ubaci arko
hrabro pitanje, a vojnik odgovori:
- Naloio im Luci neka kau svima da je protivnik spremio tu zasjedu Draeniu.
A to bi! Eto, svima nam je govorio: sad e skuhati gospodina kao zaklano pile!
- Jelenko, Jelenko! Vidi li veliki sud na tvojem putu?! - vikne imuni glasom u
kojemu dru pritajene suze.
- Hajdemo! - odgovori on i smjesta okrene konja pa se s prijateljima vraa utei.
Kad su izili iz ikare na poljanu, sastali se svi na okupu. Jelenko zaustavi konja.
Svi uine isto. Gledaju druga kojemu je bila namijenjena strahovito podla zamka.
Svi su blijedi. ekaju. Jelenkova dua trepti. Sad mu je jasno zato su ga obuzele
crne slutnje. Sjea se svega i veli prijateljima:
- Jurio sam kadli sam uo strahovito urlikanje ovjeka. Zaustavio sam se. Konj mi
je propao u meku zemlju. Osjetim udan miris sumpora i neku vruinu preda
mnom... Moda sto koraaja preda mnom neto se pui ispod granja. Kroz gutaru
dopire do mene jezovito rikanje. ekam, siem, oprezno idem i osjetim - pod
granjem je neto vrelo. Vratim se, sluam strano zapomaganje... Onda opazim
Lucia s klobukom Draenia. Povuem se da bih vidio i uo to se dogaa. Opazih
vojnika kako tri prema meni. Eto - to je...



Graani se okupili na trgu pred crkvom. Tumpi im razjanjava to se sve

dogodilo, kako su se dali zavarati od izdajice koja se posluila pobonou naroda
da oklevee najveeg hrvatskog junaka i branitelja naroda. Nesretni ljudi nikad
nisu uli da bi iv ovjek mogao poiniti toliko zloe. I kako su dosele mislili da
imaju pred sobom anela dobrote, sad su uvjereni: sam neastivi je uao u ono
lijepo tijelo da ih zavede i nahuka na svojeg vlastitog sina.
Cijeli dan ivjeli su graani u drhtavom uzbuenju od strahote to su je doivjeli.
Sve im se due sada digle protiv izdajice koju je pravda udarila kaznom i sada lei
tamo u palai i urlie.
U palai pod baldahinom lei ljubimac kraljevskog dvora. Njegovi jauci prodiru
svima do sri kostiju. Bezumno vie, vriti. Oko njega se bave svi ranarnici grada i
Verbczyjev lijenik to ga je dopratio iz Budima. Uzvieni gospodin tri dvoranom
gore-dolje. Strahovito proklinje i Draenia koji mu je zatajio to kani, i Lucia to
ga je posluao, i Kuevia koji je morao sada doi u Varadin. Kune sve, najvie
sebe to je pustio neaka otii, a nije ga slijedio. Svakog asa zove k sebi tajnika
pa ispituje to vele ranarnici.
- Ispiru mu rane, klimaju glavama, a ne vele nita. Ja ne mogu gledati, opeena
mu je sva lijeva strana tijela i lice.
- Lice? - klikne Verbczy. Nemogue! Zar e mu ostati opekline? Jao meni, kakav
e izgledati?! Bolje bi bilo da je mrtav...
Satovi prolaze. U Draenievoj sobi krika, naricanje, kletve, prijetnje. Onda
uzvikne glas ranjenog kao da ga reu:
- Damjane! Gordana je kriva! Ona je poslala Kuevia, nitko drugi. Osveti me!
Damjane, odmah idi - ukradi Gordani Hrvojku - uj - iznakazi djevojicu Hrvojku -
uje li! Neka bude vjena nakaza!
- Kad je kralj izbaci iz svoje lonice, nee je Gordana vie prepoznati. Tako mi
imena! Ali gospodaru, zato ste primili njegov poziv? Niste smjeli. Mogli ste rei:
hrvatski biskupi zabranjuju krvavu osvetu i narod bi pristao uz vas - svi! Jest,
hrvatski biskupi zabranjuju, znam to zastalno, zabranjuju!
Verbczy ulazi u sobu oajno lomata rukama:
- Zato nisi stigao prije ovamo, Damjane? Ni ja nisam znao to zna ti! Jao, da si
stigao prije, ne bi nikad Draeni primio izazov!
- Zaustavili su me prokleti razbojnici!
Kletve sipa Draeni. Kune, kako nikad nije kleo iv stvor. Onda pada u nesvjest.
Verbczy nad njime drhturi kao isprebijano pseto. Sve osnove, svi planovi lee
pred njim smrvljeni...
- Hoe li spasiti lice? - pita lijenika. Ovaj zanijee glavom i odvraa:
- Zanavijek e ostati unakaen.
U muci se previja uzvieni gospodin, u muci i nevolji narie:
- Svrilo je njegovo banovanje! Svrilo je sve! Nikad neu moi prodrijeti u
Hrvatsku. Ostat e tamo sva imanja to sam ih elio oteti. Neu nikad Hrvatsku
moi potvoriti zemljom izdajica. A zato? Zato? Zar je, uistinu, pogodila
Gordana? Je li vidovita ta strana ena? Sjeam se: na onoj obali Save, pred
Zagrebom, strana njezina prijetnja, jezive rijei to ih je rekla kralju Vladislavu i
meni. Jo mi zvone u uhu, jo ujem gdje veli:
"Vjena je snaga Hrvata. I kad dumanin bude mislio: zarobio sam Hrvatsku
zauvijek, pravda, kraljica Hrvata, raskinut e lance, zarobljenica se uspraviti i
ivjeti novim ivotom!" To je rekla Gordana. Proroanstva su te rijei. Zakon
istine?
Ledena ga zima strese. Sav slomljen u duhu i tijelu, zuri u daljinu gdje mu se
prikazuje glava lijepe ene? Glava Gordane. Njezine bademaste oi gledaju ga
smiono, strogo. uje njezin glas kako mu dovikuje ondje na Savi:
"uvajte se silnici, to posiete za mojom domovinom! Nad svakim tko posie za
njome - past e - veliki sud!"
Zastrepio je dravnik od tog sjeanja i od pitanja koje mu sune glavom:
"Nad svakim e pasti sud? I nada mnom i kraljem, nad svima koji smo robili
Hrvatsku?"

ANTOLKOVIEV DUH VLADA

Svakog dana gledaju Gordana i Damir prema Savi hoe li odande stii iz Varadina
glasnik ili povorka Jelenka Kuevia. U ponedjeljak opaze kako se Brezovici
pribliavaju neki jahai. Straa s tornja javlja da gospodin Antolkovi ulazi u grad.
Uskliknuli su, pohitjeli mu u susret i uveli ga u veliku blagovaonicu.
- Tuan je to sastanak! - veli Gordana, gledajui mu u blijedo lice. - Na junaki
ban Berislavi teko je stradao. Vele: bila je pogreka njegovih mladih bojovnika.
Gordana opazi da je Antolkovievo lice bljee, a pogled mnogo mraniji nego onda
kad je odlazio u inozemstvo. I pita ga, okoliajui:
- Jeste li primili pismo to vam ga je pisao ban Berislavi ba na dan svoje
nesretne smrti?
- Sreo me glasnik s pismom na povratku. Nisam slutio to me eka ovdje i vratio
se uvjeren da me ban i domovina trebaju. Moja je dua ogorena, strahovito
ojaena.
Sjeo je i nakon malo asa ree mrano:
- Smrt banova je golema nesrea, to vea to je nismo trebali doivjeti. Mogli smo
utedjeti sve te nevolje da su gospoda posluala moje savjete prije deset godina.
Vi znate, Damire - okrene se Antolkovi Gordaninu muu - bili ste prisutni kad sam
govorio na saboru u Krievcima.
- Znam. Rekli ste: dosta je natezanja s Budimom, njegovim kraljem i dravnicima.
Okrenimo im lea, otcijepimo se!
- Jest, to sam rekao. Nikad od njih bratstva, nikad pravice, nikad slobode
Hrvatskoj. Zar moe biti brat onaj koji ima jedinu elju oteti tvoju kuu i tvoju
monju? Vuk ne moe prijateljevali s ovcom, pravo je rekla Gordana.
- Govorio sam im: ljudi hrvatski, zamirimo na sve to nas razdvaja, okrenimo
oruje protiv provale Budima, rascjepajmo povez koji nas vee, sloni kao braa
istjerajmo tuinskog gospodara iz svoje kue. Ostavimo kralja Vladislava, ne
dajmo njegovu sinu na vlast. Neka ban Berislavi vlada dok ne odraste kraljevi
Ivan. Sve uzalud!
- Nisu vas posluali nesretnici! - mrko e Gordana.
- Nisu me posluali. A sve sam predlagao potanko: tu nam je kraljevi Ivan, krv
kraljevske krvi naega Ivania Korvina. U Milanu ili Ferrari nai u mu najbogatiju
nevjestu, ili na dvoru cara Maksimilijana i, eto, kraljevi e biti dosta bogat da
moe drati vojsku i dvor i povezati se s monim vladarima svijeta koji nam mogu
pomoi protiv neprijatelja s istoka. Sve sam to predlagao, sve ih nagovarao,
molio, zaklinjao. A sad, eto, moramo braniti kraljevstvo sami. Budim nam ne da ni
jednog vojnika. Zato me nisu posluali?!
- Nisu imali vjere - odluno e Gordana. - Kad bi bili mogli vjerovati da e
osloboditi domovinu, uspostaviti pravice, slobodu i staro kraljevstvo, znajte, oni bi
bili poli za vama, gospodine Antolkoviu, bila bi pola velika veina. Ali vjere nije
bilo, vjere da moraju uspjeti.
- To ste rekli jednom prije vie godina kad ste pobjegli iz Lukavca u onaj samotni
dvorac gdje sam ivio sa svojim mladim prijateljima i vjebao ih u oruju. Sjeam
se toga danas. Vi ste, Damire, bili na bojitu. Vaa je ena, junakinja, bodrila sve
mlade ljude i govorila im o vjeri, o pouzdanju, bez ega nema ni borbe ni uspjeha,
ve samo poraza i ropstva. Znao sam: Gordana ima pravo i rekao svojoj mladoj
brai: "Ako izgubite vjeru u svoju snagu, u mo koju Gordana zove "kraljicom
Hrvata", tada vam predstoji robovanje tuoj sili". Mladi su me posluali, ali nisu
oni koji su trebali narod osloboditi od Budima. I zato sada sve te patnje, sve rtve,
smrti, sva groblja. Izgubili smo velikih junaka, umnih sinova na bojitima, a sve to
smo mogli od sebe odvratiti da smo se prije oslobodili Budima koji eli da mi
izgibamo, da mi iskrvarimo, da mi istroimo sve blago svoje za njih, radi njih.
Dokle e to trajati? Kad e ostaviti nevjernika, kada svrgnuti djeaka kralja? Kad
e doi taj as?
- Veoma je blizu! - veli Gordana. I ustane, ide prema ormaru i izvadi pismo.
- Vi znate, kraljevsko je vijee zatrailo od Berislavia vau glavu. Evo, sad
gospoda upravljaju svim velikaima i plemiima poziv: "Tko to zna ili uje o
boravku "izdajice kraljevstva" Davora Antolkovia ili da odrava veze s Hrvatima,
duan je sve javiti kraljevskom vijeu. Znano nam je vrlo dobro gdje on ivi u
inozemstvu, ali i to nam je znano da u Hrvatskoj vlada njegov duh i onda kad je u
inozemstvu."
- Tako su oni govorili i prije deset godina, to sami znate - nasmjei se Antolkovi.
- Nisu me uhvatili ni onda kad su bili ovdje, sjeate li se onih dana?
Zavezli se u raspravu i, ne opazivi da su stigli novi gosti. Tek buka na hodniku
digne ih na noge. Vrata se otvaraju.
U dvoranu nagrnue mladi Antolkovievi prijatelji kliui od radosti to im se
uitelj opet vratio. Spazivi Jelenka, Gordana vikne:
- ekajte! Govorite. to se dogodilo na vaem putu? to ste donijeli?
- Veliki sud! - viknue svi u jedan glas.
Iza njih douljali se u sobu i djeaci: Damir, Kremen i slovaki kneevii, vodei sa
sobom malu Hrvojku. Djeca se pritajila da ih ne bi istjerali napolje. U sobi nastade
tiina, samo su zveckale mamuze i tokovi maeva.
imuni preuzme dunost objaviti kako se sve zbivalo u Varadinu od poetka do
kraja.
Trenutak je Gordana ostala nijema kao da je i njome prolazila jeza od neviene i
strane kazne to je pala na Draenia. Onda ree:
- to li je Draeni sve morao uiniti zla, o emu mi i ne slutimo, kad je providnost
za njega odredila takvu strahotu?! Nije pao pod asnim Kuevievim orujem,
nego u blato... grdno blato, kao to je blato i dua njegova. Neka se vijest o toj
kazni prenese od jednog do drugog kraja domovine, kao opomena! Neka dru
nae izdajice svih vjekova unaprijed!
- I svi oni koji su zarobili nau svetu slobodu - veli Antolkovi - a jo ih nije stigla
kazna!
- ekajte! - usklikne Gordana. - Jo naa iskuenja nisu dovrena. Rekla sam po
sto puta: pravda ide esto vrlo polagano, ali nikad ne dolazi prekasno... Doi e,
ekam je u vjeri tvrdoj kao peina, i kazniti krivce u Budimu i nas osloboditi...
Kad su se Jelenko i drugovi spremili na odlazak, stigla su dva plemia, nosei
vijesti primorskih knezova i pruili Damiru pismo. Svi su ekali dok Damir proita.
On pokae pismo Gordani. Zgledala se s muem znaajno i ponukala ga da poruku
preda Antolkoviu. Neobino se zadubio u itanje, kao da o svakom slovu
razmilja, a tada je pogledao Gordanu. Pogledi drae znatielju turopoljskih
plemia i teko ekaju razjanjenje. Antolkovi digne glavu i ree svojoj mladoj
eti:
- ujte, prijatelji, treba javiti svim plemiima Zagorja, Posavine, Turopolja, svuda
kamo vam dosegnu brzi konji! Primorski knezovi, najbogatiji i najmoniji, predlau
neto vano. Slavonski su velikai ve pristali: predlau za bana kneza Ivana
Karlovia.
Brzo se dosjetie zato su se Antolkovi, Damir i Gordana zgledali znaajno. Svi
ute i gledaju svojeg vou s kojim su preivjeli mjesece i poznaju mu svaku
kretnju.
Mirno gleda preda se. Tamne mu oi i sada odrazuju sreenu duu koja je stigla
mir u hladnoj spoznaji svojih ciljeva i neustraivoj odluci kroiti naprijed i preko
svih zapreka. I sad e on prebroditi zapreku i ree polagano, naglaavajui svaku
rije:
- Ne moemo nai junakijeg bana meu bogatima i monima. estit je. rtvovat
e sve za domovinu. Recite to svima. A sad pitam Gordanu i vas, Damire, zna li
Karlovi da je Vojana tako dugo odgaala svoje vjenanje radi svojih osjeaja
prema Jelenku?
- Saznao je tek prije vjenanja i zamalo da nije razvrgnuo zaruke, htio je pozvati
Kuevia i na ma, no to je zaprijeio otac Vojane Keglevi.
- Dakle, zna! Tu se ne da pomoi. Ipak to mislite vas dvoje? - i pogleda Gordanu i
Damira. Ovaj odmah odgovori:
- Oboje smo o tom ve razgovarali, naslutivi da bi Karlovia trebalo postaviti za
bana. Keglevii su ugledni i bogati, a banu treba danas blaga kao i otar ma i
poteno srce. Sve je u njemu zdrueno i, nadam se, Vojanina beznadna ljubav
prema Kueviu i okolnost da smo mi prosili Vojanu za Jelenka, nee biti smetnja
naim dobrim odnosima prema banu i njegovim odnosima prema nama.
- A Vojana? Kako e se ona ponijeti? Ona je zapravo bila prevarena u svojoj
ljubavi. Jelenko joj nikad nije odao da ljubi Vilenu?
- To su teke stvari - veli Gordana - no, ja se nadam: Vojana e ponosno prijei
preko toga.
- Bojim se da biste se mogli prevariti - opomene Antolkovi.
- Bilo to mu drago, mi emo svi pristati uz Karlovia. Je li tako? - i pogleda u oi
Jelenku. Na taj upit zatrepte Jelenkove crne trepavice i, pogledavi u oi svojem
zatitniku, odgovori:
- Istna je, nema boljeg bana. Svi emo vjerno sluiti domovini pod njegovim
banovanjem!
Svi su ostali ivo potvrdili. Mladi se plemii zatim oproste i ostave dvorac.
Jelenka Kuevia goni njegovoj kui osjeaj dvostruke sree. Mogao se sada
savijati u stranim ranama kao Draeni, a vraa se zdrav i iv svojoj ljubljenoj.
Nekoliko ga puta snalo pitanje: to li mu nosi Karlovievo banovanje? Ali sam
sebe umiri: ne moe mladi knez toj stvari rtvovati mir i jednodunost Hrvata. Ne
moe.
Stigao je kui i neizmjerno sretno zagrlio svoju Vilenu.

ZLOA NE MIRUJE
Staklo prozora oaralo je sobu tamnocrvenim svijetlom. U polumraku maklo se
neko bie. Koraknulo nekoliko tekih koraka. Opire se o tap, teko die, oito od
duevnog uzbuenja. Neprijatno se pronosi taj dah kroz crvenkastu tminu sobe to
nalikuje paklenoj prostoriji po kojoj odnekud dolazi crvena no.
Opet nekoliko tekih koraka, onda muni uzdisaj, teki uzdah. Ponovo tiho. ovjek
sjedne i okrene lice k prozoru sa crvenim staklima o koje je sunce uprlo svoje
zrake. Odraz je zraka porumenio glavu i pojavu ovjeka.
Tu ivi najljepi mladi Ugarske, najoboavaniji mukarac, ljepotan kojem nije
mogla odoljeti ni jedna ljepotica ugarskog kraljevstva. Mladi komu su se divili, svi
su mu zavidjeli. Bio je ponosan u ljepoti, tat u svakoj kapi krvi. Silovit,
svojevoljan, bogat! Pred njim u budunosti pruale se zlatne stepenice do najvieg
vrhunca prijestolja. Sad sjedi u mraku sobe, iza obojenih stakala, da se oni koji
ulaze k njemu ne bi zgrozili od njegova iznakaenog lica.
U mranom rumenilu prozora manje se odraavaju crvene grdne brazgotine od
ono malo bijele puti koja mu je jo na jednoj strani lica preostala. U crvenom
polumraku ne razabire se da mu je jedno oko iscurilo i ostalo samo jedno da bi ga
sjealo na prolu ljepotu.
Sjedi tu ve est godina, iznakaena lica, hrom na jednu nogu, nevoljan i jadan u
dui i na tijelu. Ne uiva Draeni vie u vlasti svojega ujaka koji jo sjedi uz
kralja i harai kraljevstvom po vlastitoj volji. Ne uiva imetak to ga gomila
Verbczy, jer neak nema uitka, ne moe, dakle, ni troiti blago na uitke. Nema
on nita od ivota koji mu je obeavao slasti, sve uitke. Kad je kraj Varadina
postavio posljednju zamku Jelenku Kueviu, a pravda u nju bacila zasjednika,
povezli su ga u Budim. Svi su se zgrozili nad nesreom koja ga je zadesila.
Ostavila ga je ena, neakinja pokojnog Bakaa. Iza smrti monog ujaka batinila
je veliki imetak. Ne zna joj Draeni traga kamo je pola. Ostao je sam samcat
kao bogalj u toj sobi ujakove palae. Dan je i no predan mislima, crnim, stranim
mislima to su mu iznakazile duu, razrovale i ostavile brazgotinu kao to mu je
kipue vrelo ostavilo brazgotinu na licu i tijelu. Svakog dana padaju mu u
razrovanu duu ista pitanja: "Kazna, veliki sud, prorekla je Gordana jo onda kad
je bila zarobljena u Lukavcu". Ne dobiva drugog odgovora ni u dui ni u mislima.
Iza njega netko otvori vrata druge sobe. I tamo je mrano crvenilo u njegovoj
spavaonici. Ovako si je dao urediti sve svoje tune sobe da prikrije jezoviti dojam
svoje pojave. Ujak je na to pristao jer ni sam ne moe gledati neaku u lice. Jo se
ni danas Verbczy nije mogao utjeiti zbog tolike strahote to je zadesila njegova
neaka i bolje mu je kad se lice gubi u mraku.
Ulazi Verbczy. Draeni ga doeka pitanjima:
- Recite mi, ujae, kako su se nali moji roditelji? Zato su se vjenali? Koji ih je
avo spojio?
- Ba udno me pita. Ako ba hoe, eto: Hrvat Draeni, vrlo slavljeni junak na
bojnom polju, dolazio je esto u Budim. Na sveanostima i gozbama sastao se s
mojom sestrom. Neprestano su se svaali. On je grdio Ugre, ona Hrvate. Nisu
mogli govoriti ni o emu drugom, ve samo o tome. U toj svai, tko bi znao,
padoe u strast i nastade neke vrsti lude ljubavi. Nisu se vie svaali, nego se
ljubili i cjelivali. I vjenali se preko noi. Brzo je strast izgorjela i ljubavi nestalo.
Onda su se nastavili svaati tamo gdje su prestali prije vjenanja. Mrnja se
nastavila, ona je dalje mrzila Hrvate, a on Ugre.
- A ja pao u kolijevku kao zalog te mrnje.
utjeli su obojica. Na vratima se netko pojavio.
- Ja sam, gospodaru - najavi Luci. - Htio sam javiti gospodinu veselu vijest.
Dakle, sve je istina! U Budim su stigli Gordana, njezin mu, a s njima svi djeaci,
ve su sada gospodiii - njih petorica.
- A Hrvojka?
- Sjedila je na konju poput princeze. Bit e joj oko 14 godina. Njena je, ali vie
nego divna. Cijeli se Budim okuplja oko Damirove kue da vidi arobnu djevojicu.
Gordana je nekamo otila, samo je njezin mu s djecom ondje.
- Gdje je Damjan? - skoi Draeni.
- Na dvoru je, kod kralja. Sve je on udesio kako treba. Djevojica je s vitezovima i
ocem izjaila.
Verbczy bi htio k prozoru, ali ga nee otvoriti da ne bi danje svjetlo palo na
njegova neaka. Odlazi u drugu sobu. Luci ostane sa svojim gospodarom. Ovaj
otvori rupicu na prozoru i usklikne:
- Odvie je krasna ki smrtnog mi neprijatelja. Zasluila je da ivim samo zbog
nje. Ve bih davno uinio kraj svome ivotu da me nije drala elja osvetiti se
Gordani. Ona je krivac moje nevolje. Bio bih danas lijep, mlad, oenjen Vilenom,
bio bih ban. Gordanine spletke unitile su moj ivot. Nita ne bi moglo njoj unititi
ivot, jedino to! Gledat e obeaenu svoju ker, tu divnu, nevienu ljepoticu,
To sam joj dosudio ve davno, jo onda, prije est godina, kad su mi glasnici javili
da me je prevarila, dovela u crkvu na Dubovcu svjedoke koji su sluali moju
izjavu. Platit e, ljepotice umna, platiti sada kao to nikad nije plaao ni jedan
moj smrtni neprijatelj svoje raune. Sad mi je, eto, sama donosi u ruke! to je
rekao Damjanu kralj?
- im je spomenuo Hrvojku, zacaklile mu se oi. Mislio sam, otkad su ga oenili,
zaboravio je. Vi ste mu ime Hrvojke ba duboko ucijepili u krv. Sav je pobjesnio i
odmah je poslao Damjana da tono ispita kako i kada e dovesti lijepu djevojicu.
Eto, vidite, nee biti teko. Povorka je male princeze pojahala gradom. Za jedan
sat moe biti s one strane kraljevskog dvora i sve je svreno. Oca e zadrati vrlo
lukavo, a majke nema.
Otvore se vrata susjedne sobe. Dolazi opet Verbczy i primijeti:
- Gledao sam iz druge sobe tu djevojicu. Kraljevii deset kraljevstava pobili bi se
meusobno za nju do krvi.
- Da joj je sueno odrasti do djevojke! - odvraa Draeni. - Odetat e se
djevojica sama u dvor, neka se s njome Ljudevit zabavi, a tada e Damjan
uarenim igom igosati njezino divno lice. Damjan je rekao: nee biti sile, nee
biti zamke, a ipak e ona pasti u ruke kralju. A vi, ujae, idite u dvor, danas je
vijeanje.
Verbczy ode potiten kao i uvijek kad bi ostavljao neakove odaje.
Draeni je ostao u crvenom polumraku. Glasno die i muklo govori Luciu. Stalno
mora sluati razglabanje njegovih misli:
- Kuevi negdje ivi u slasti, dok ja tamnujem u dubokoj mranoj raci groba.
Zato nije avao na mojoj strani, kad je pravednost bila na njegovoj? Gdje su ti
avoli pakleni, gdje isu ti zlodusi, gdje su demoni, koji pomau silnike i zlou?
Gdje je bila mo avola? Zato su me ostavili, izdali? Ili nemaju moi da se
odupru onima koje je Gordanina pravda posinila? Zar, uistinu, postoji? Nisam li
itao u nekoj knjizi da je zloa mene izdala? Ona, kojoj sam tako vjerno sluio?
Izdali me i avoli i demoni i svi koji pomau sili i nepravdi. Zar se ba na meni
osveuje za sve nepravde ovog svijeta? Moda su demoni zavidjeli na mojoj ljepoti
i dopustili nikad uvenu, nikad vienu jezovitu osvetu.
Luci se privikao sluati i utjeti.
- Veliki sud - govorila je Gordana. Zar je to "veliki sud", da mene u mojoj mladosti
iznakazuje, mene, bogata, mona? Sve mogu imati, sve to bi zaeljelo srce, a
nemam nita... nita... jer nita uivati ne mogu! Jezovita nakaza to se ne
usuuje na svjetlost dana da se ljudi ne zgroze, ne padaju u nesvijest?! Osveta!
Osveta e mi olakati ivot. Osveta Gordani koja je poslala Kuevia. to uti,
Luciu? Hoe li Damjan uspjeti?
- Damjan je zaloio svoju glavu, svoj oinji vid.
- To mi je utjeha. On e to izvriti. Zna on, avao zemaljski s istoka!



Daleko, onkraj brda Budima, u tiini samostana veliko je tajno vijeanje. U maloj
sobi sjedi Gordana. Glava i lice je zamotano u velo. Samo visoka, kraljevska
pojava odaje junakinju Hrvata. U sobu uoe dva fratra. Jedan od njih zbaci
kukuljicu na zatiljak i pokloni se Gordani na svjetovni nain. Drugi fratar takoer
skine kukuljicu. Ona ugleda plavokosog mladia od kakvih osamnaest godina.
Modre su mu oi, pravilno lice, lijepa je stasa.
- Obojica smo stigli ve juer u veer - veli stariji. Ja sam opunomoenik
Ferdinanda Austrijskog, knez Stahenberg, a ovaj mladi njegov je neak iz drugog
koljena, vojvoda Maks.
- Vi ste upueni u sve? - pita Gordana kratko.
- Va voa Antolkovi postavio mi je ovaj prijedlog: Hrvatski e sabor skinuti s
prijestolja Ljudevita, izabrati za kralja Ferdinanda Austrijskoga koji ve est
godina pomae vau krvavu borbu vojskom i maem. Meutim, vi ste othranili
kraljevia Ivana, sina vaeg bana i potomka kralja Matijaa. Da ne bi bilo radi
toga bojazni i sumnja od strane Ferdinanda, to e nadvojvoda Ivana oeniti
jednom princezom. Kraljevi Ivan neka bude hrvatski ban. A da naa veza bude
jo vra, predlaemo da biste vau ker Hrvojku dali za enu kad bude tome
dorasla, ovom mladom vojvodi Maksu koji mi stoji s desna. Mladi je vojvoda
mnogo drugovao s knezom Frankopanom i od njega moete uti kakva je znaaja i
to se od njega smije oekivati.
Znatieljni prodoran pogled lijepih bademastih oiju izazove jako rumenilo na licu
mladog vojvode. Pokloni se i, utei, obori oi pred ljepoticom ija bi ki imala biti
budua njegova ena.
- O tome e odluiti godine - veli Gordana. - Moja je Hrvojka jo dijete - no, mladi
vojvoda ostavlja vrlo povoljan utisak - ali vaniji su drugi ugovori, gospodine, koji
odluuju o osloboenju moje domovine. Zato vas molim, tonu poruku koju
Ferdinand Austrijski alje Hrvatskom saboru. Mene su odabrali za taj sastanak da
ne bi nitko iz Budima posumnjao. Zato sam i dola u Budim sa itavom obitelji jer,
toboe, elimo slovake prineve uvesti u njihove posjede.
- Mislite da ja neu pobuditi sumnju?
- Sve smo udesili tako da sumnji nema razloga. Gvardijan je na vjerni prijatelj i
pravi ujak novog kancelara kralja Ljudevita Stjepka Brodaria.
- Njega je Ljudevit uzeo samo na odluni zahtjev Svetog Oca pape?
- Jest, tako je, ali on ne moe uiniti nita drugo nego se tuiti na strahovite orgije
kojima Ljudevit i njegov ujak knez Brandenburg sablanjavaju sav svijet na dvoru.
Ali mi smo se odluili na krajnji korak, pa bih htjela da budemo za dan-dva naistu
u svakoj pojedinosti ugovora izmeu njemakog nadvojvode i Hrvata.
Sjeli su k vijeanju.
Nakon dva sata vremena ue gvardijan i pozove ih na objed. Gordana ustane. U
tamnocrvenoj haljini odraava se njezina krasna pojava u svoj ljepoti. Dive joj se
kancelar Ferdinanda Austrijskog, divi joj se mlaahni vojvoda i sam gvadrijan.
Lijepa je, skladna, kao ono kad je Hrvojka sjedila u koljevci okruena djeacima.
Njezino je lice udesno svjee, kosa i danas odsjeva arom bronce, a bademaste
oi i danas su pune sjaja, izraaja i plemenite vatre.
Hoda poput kraljice. S jedne strane mladi vojvoda, s druge strane kancelar, a pred
njima ide gvardijan. U dvorani ekala je Gordanu pratnja, na elu Jelenko Kuevi
i Cvjetko imuni. Svi su izvjedljivo promatrali mladog vojvodu. Gordana ga je
samo katkad pogledala, mislei u sebi:
"To emo jo vidjeti, vojvodo, hoe li zasluiti Hrvojku ti ili tko - drugi?"

NEPRIJATELJ PREAO GRANICU!

U kraljevskoj dvorani sjedi na prijestolju Ljudevit. Slijeva mu njegova ena,
mlaahna Marija. Plava gusta kosa sapeta joj u tamnu mreu na kojoj vrsto sjedi
postrance zavinuti klobuk. I kraljiina je odora bogato iskiena. Oito je vrlo tata
na ljepotu. Oi joj odaju bistrinu misli. Kraj nje Ljudevit, dvadesetih godina ivota,
duge sijede brade, starakog izgleda, priinja se svakome kao da je kraljici otac.
Nezadovoljan je, mrzovoljast, mrk, dosauju mu gospoda kraljevski vijenici i
ostala gospoda velikai. Veli:
- Ve je vrijeme da jednom zavrimo ovo vijeanje. Zar u itavu svoju mladost
potroiti na vijeanje? Svatko je od vas imao mladost, i ja hou da je uijem!
Uz kralja stoji mukarac blagih crta, smee kose, u sveenikom odijelu. To je
Stjepko Brodari, nekad pa na ovom dvoru, a sada kancelar kraljevstva, po elji
samog pape. Dranje mu pokazuje preduboku alost. Kad govori, bistroumnim
pogledom krui nad velikaima i natkriljuje ih govorom i mislima. Svaka mu je
rije mirna, zvonka i mudra. Kralj ga slua isto tako nevoljko kao i one druge.
- Velianstvo - veli Stjepko Brodari - neprijatelj je preao granicu, a mi nemamo
ni jednog topa, nemamo ni jedne ete, a ni vojskovou.
- Valjda neu ii ja sa svojim slugama protiv neprijatelja? - vikne kralj.
- Velianstvo, moja je dunost spomenuti vas na neprijatelja. Pali su gradovi u
Dalmaciji, u Bosni, u Slavoniji, neprijatelj se nee zaustaviti. Sigurno je odabrao
za cilj i sam Budim, a mi stojimo kao da ekamo neprijatelja na veeru. Moda je
ve blizu.
- To je ludorija to ste sada izrekli, asni gospodine kancelare! - prigovara
Srkany, a njemu se pridrue i Szathmry i Bthory i Verbczy!
- Ako gospoda ne kane neprijatelju sprijeiti da doe u Budim, onda neka barem
kau to e uiniti ako Turin uzme smjer prema Budimu?
Kraljica apne muu ljutito:
- Ono to govori Brodari, to e biti gola istina. Neka Ugri idu zaustaviti
neprijatelja.
Zastidio se Ljudevit te opomene. Mora priznati: ena ima pravo i on ree vrlo
uzrujano:
- Uzviena i asna gospodo! Poto je neprijatelj preao preko granice, neka ide
gospodin palatin s velikaima i s ono malo vojnika to ih imamo da ga zaustave.
Velikai u sjajnim odorama uzbunili se:
- Velianstvo, u naim je privilegijama pisano: mi, velikai, nismo duni poi u boj
pod vodstvom palatina. Nama velikaki privilegiji odreuju mjesto samo uz kralja i
samo uz njegovu zastavu. Nitko nas drugi ne moe voditi nikuda, niti na
sveanost, samo kralj. Mi smo prvi uz kralja.
- To je sramotni izgovor - trgne se kraljica i apne kralju: "Ljudevite, ako nee ii
bez tebe, onda idi s njima ti, da im dokae kakve su kukavice. Ti, kao kralj, ne
treba sudjelovati u bici, ali povedi ih da se ne mogu izgovoriti. Idi, zar e ekati
da paa uzme mene u harem?"
To kosnu Ljudevita. Zar da ide na bojite on koji je navikao da se zabavlja dugo u
noi, spava u mekoj postelji sve do podne? Strahovito je udobnost zamijeniti
bojnim poljem.
Kraljica ga ponovo opominje i naglaava svoju elju.
- Vidim, da se izgovarate da, toboe, ne moete drukije u rat, nego pod mojom
zastavom. Dobro, gospodo, onda u ja s vama. Nitko vie nee skrivati svoj
kukaviluk za mojom osobom. Sutra, gospodo, idemo. Mislim, sad ete poi i vi!
- Ali, kralju, vi ne smijete u boj, vi nikada! - stadoe vikati. - to onda ako se
vama to desi? Iznenada vikne kraljica:
- Kralj se mora rtvovati da bi mogao vas prisiliti da vrite svoje domovinske
dunosti! Vi se bojite samo za svoju glavu, a ne za kraljevu.
Rijei mlaahne kraljice nemilo iznenade gospodu. Nikad nisu voljeli tu njemaku
princezu, niti njezine Nijemce. Odlune kraljiine rijei uvrijedile su ih. I odmah su
izjavili kralju: ako ide on na ratite, poi e i oni. Zatim su svi ostavili dvoranu.
Vani ljutilo prigovaraju:
- Zato kraljevsko vijee doputa da se u nae poslove plete ta Njemica? Trebalo
nam je tu kraljicu?! - i nastavljaju puni mrnje prosvjedovati.
A u dvorani mlada njemaka princeza, lijepa kraljica, savjetuje Ljudevitu:
- S tim velikaima ne moemo se obraniti od neprijatelja. Smjesta alji brzoteu
Krsti Frankopanu, jedino on moe sakupiti veliku vojsku i doi u pomo, a dotle
e barem zadrati neprijateljsku silu s ono malo eta to ih imamo.
- Krstu Frankopana mrzim. Ja sam ga zatvorio u tamnicu, a on je rekao: nikada
vie nee doi u Budim. Neu ga valjda moliti.
- Gospodine kancelaru Brodariu, vi ste Hrvat, odmah pozovite svojega zemljaka
Krstu Frankopana, neka doe. Ja ga zovem! - veli kraljica.
Ljudevit je utio, dakle se ne protivi, a Stjepko Brodari se nakloni:
- Kraljice, uinit u!
I kancelar ostavi dvoranu, a kraljica s prezirom odmjeri svojeg nezgrapnog mua i
srdito ree:
- Moji su me ujaci poslali iz Njemake u ludnicu, a ne na dvor. Ovdje su svi pijani i
slaboumni. Jedino jo imamo pameti ja i ovaj kancelar Brodari. Ako neete
smjesta otii da se sprijei neprijatelju ulaz u Budim, otputovat u sutra u
Njemaku i ne vraam se vie! Ba sam bila glupa to sam ostavila svoju
domovinu!
- I mladog vojvodu Maksa! Oh, znam dobro, vas ste se dvoje ljubili!
- I doista sam bila vrlo luda kad sam zamijenila vojvodu Maksa s tvojom
prosjakom krunom!
I kraljica se okrene vrlo otro i jo otrije zatvori za sobom vrata.
"Znao sam da e ona zagospodariti na prijestolju. Zato su me glupani vjenali?
to e meni ena kad ima toliko djevojica u kraljevstvu!" - razmilja on.
Smete ga otvaranje vrata. Na pragu se pojavi pa i uvede zadahtanog ovjeka
istonjakog obraza. Ljudevit veselo pita:
- Damjane! Ima li djevojicu? Gdje je?
- Preodjenite se, velianstvo, idemo joj u susret. Moji su momci otili naprijed,
okruit e ljepoticu na moj znak. Pokrijte se dobro platem, velianstvo, da
izgledate vikoga rasta.
Nekoliko asaka iza toga ostavili su dvor i pokriveni vizirima odjahali ulicama
grada.
Povorka mladih jahaa teko se probija naprijed. Graani svakog stalea guraju se
da bi iz blizine vidjeli prekrasnu malu jahaicu to se isprsila na sedlu. Modra
haljinica nabrana je u ljupke naborie oko njenog vitkog djetinjeg tijela. Ponosno
uzdie dijete svoju krasnu glavu, prepunu crne kose, po kojoj lepri modrikasto
perje s klobuia. I dri uzde konju kao kakav odrasli momak i gleda oko sebe svu
tu gomilu ljudi zauenim velikim oima. Oko nje je projahala pratnja. Pet
vitezova. Mlaahni su, ponosni, zabrinuti za svoju malu kraljicu. Ne putaju nikoga
u blizinu, premda se prolaznici nastoje progurati do njezina konja. I ona se okrene
k jednom pratiocu :
- emu se guraju oko nas? Reci, Kremene?
- Svi hoe da tebe vide, Hrvojko! - odgovori on.
- Zar nema ovdje takvih djevojica?
- Nijedna nije tako lijepa! - naglasi Kremen.
- I najljepa bi uz tebe bila grdoba! - nadovee kraljevi Ivan da natkrili Kremena.
Ali se stariji slovaki kneevi Boran eli uspjeti jo vie primjedbom:
- I kraljica bi uz tvoju ljepotu postala samo neznatna sirotica!
- Opet brbljate kojeta! - javi se Damir prijekorno. - Zar ne znate da majka ne
doputa Hrvojki govoriti o ljepoti? Dok majka ne stigne, imate sluati oca i mene.
Evo, tamo dolazi otac. S nekim vijea.
I Gordanin sin potisne dalje od svoje sestre sve njezine udvarae. Hrvojka
prigovori:
- Opet ih grdi, Damire, a oni su tako uljudni.
- Odvie uljudni, da tebi to godi, Hrvojko! Naravno! Ali znaj, ti si jo mala
djevojica.
- Nego to! Poloite me odmah u kolijevku i ljubite me - imat u pet dadilja!
Hrvojka opazi kako je od tih rijei brat porumenio i pogleda ga milo i toplo:
- Ne ljuti se, Damire, alim se, ja ih volim, sve redom, a ti si mi najdrai.
Raznjeeno gledaju Hrvojku bratove oi, dok se ona ljuti na guvu oko sebe. Neki
se mukarci u graanskom odijelu pribliili tako blizu djevojici da se ona
uspravila na sedlu. Damir razabire da su ljudi drski i najurio ih je svojim konjem.
Iz guve se pojave dva viteza s vizirima na licu, u putnim odorama njemakog
kroja, obojica nalete na ljude oko Hrvojke, prijete im se maevima, ali nasilnici
najednom udare na mladu Hrvojkinu pratnju. Nastane guva i tunjava. Oba
viteza s vizirima zaokupie Hrvojku. Slijeva jai Damjan, zdesna Ljudevit. Oaran
je djevojicom i privede svojeg konja posve blizu k njoj:
- Lijepa gospoice, mi emo vas pratiti dok vai vitezovi vode borbu s tom
prostom eljadi.
- Hvala, gospodine, ne trudite se, ekam brata i njegove drugove.
- Viteka dunost zapovijeda tititi svako ensko bie.
To podsjeti djevojicu na obiaje. Ne smije odbiti pomo plemia, a da su stranci,
to pokazuju njihove odore.
- Mi smo stranci - pripovjeda onaj s desne strane. - Dolazimo kraljici u dvor,
njezini smo dvorani.
Morali su poi naprijed da ne bi na njih najurila guva onih koji su se uhvatili u
bitku. Djevojica je htjela prva naprijed da utee nerazumljivom sukobu.
Damir Brezoviki razgovarao je s izaslanikom kraljevskog vijea koji je imao
zadau zabaviti oca, dok Damjan odvede djevojicu. No, im je opazio da se oko
Hrvojkine mlade pratnje razvila bitka, on visokog gospodina gurne u stranu i
pojaha tamo, ali ga zaustavljaju neiji vojnici i udaraju po njemu. Damir vikne:
- Sine, Kremene i vi, kneevii, - za Hrvojkom! Ja u obraunati s ovima.
Mladii posluaju zapovijed. Udarajui maevima, povuku se, a sam Damir se bije.
Oko njega se smotala neka eta kao zidina dok je njegov sin s djeacima hitio
naprijed da nae i dostigne Hrvojku.
- Kakva je to prosta eljad u Budimu! - psuje jedan od pratioca djevojice. -
Moramo se pokrivati vizirima da nas ne napadaju. Ovi Ugri mrze Nijemce, premda
im je kraljica naega roda. Ugri mrze svakog drugog ovjeka, osim sebe i zato
tuku nau etu. Mi smo osjetili dunost obraniti vas.
- Mrze vas koji ste na kraljevskom dvoru? - pita Hrvojka.
- Silno nas mrze, zato uvijek idemo pokriveni, jer bi nas izazvali, a kraljica nam je
zabranila uputati se s njima na oruje. Ona je prava jadnica, osjea se kao lijepa
Helena.
- Koju je oteo kraljevi Paris? - pita Hrvojka.
- Vi ste uili povijest? - pita sada Ljudevit.
- Svakako! Ali Parisa ne volim.
- Zato niste skloni tome junaku?
- On nije junak, on je otima, razbojnik.
- Koji vam se junak vie svia? - pita on da bi djevojicu zaokupio razgovorom.
- Svia mi se mudri Periklo i junaki Aleksandar Veliki.
- Petar Berislavi, hrvatski ban?
- Da, da, on je bio junak, ali su ga Turci sasjekli. To je kriv kralj Ljudevit - veli
djevojica. - Jest, on mu nije poslao vojsku. I ja to znam.
Ta izjava udari Ljudevita ispod vizira u obraze, a Damjan pita:
- Vi ne volite kralja?
- Zato bih ga voljela kad nije sklon Hrvatima?
Odgovor iznenadi Ljudevita i ljutina ga nadimlje pod vizirom. Ve su stigli pred
dvor, kad Damjan ree:
- Imate pravo, ne brine se on nizato, i mi ga ne volimo, a danas ga i nema u
dvoru, otiao je u lov. Oh, dvor je vrlo krasan, raskoan - dodaje on, opazivi da
Hrvojka znatieljno promatra goleme tornjeve i kule dvora, opasanog visokim
zidinama.
- Sagradio ga je kralj Matija - veli Hrvojka - u dvoru ima mnogo umjetnina. Tamo
su na ulazu dva lava, krasni kipovi. Znam to od majke.
- Prekrasni lavovi! - radosno prihvati Damjan, osjeajui da je uhvatio interes
djevojice i pogleda u kraljev vizir. - Ti krasni lavovi veliki su, golemi kao kakvi
gorostasi, od bronce i sjaju kao da su posipani zlatom.
Vea grada otvorena je irom, a most sputen. Dogovoreno je da e oni koji se
biju navaliti prema dvoru, a onda e Hrvojka skloniti pred navalom u kraljevsku
palau. Uzalud se ogledava, njegovi vojnici koji su imali prikazati divlju hordu i
proizvesti dojam pogibelji jo ne dolaze. Damjana obuzima bijes, umjesto
njegovih ljudi, opazi u najbrem trku Hrvojkinu pratnju. Sad je posljednji as da
djevojicu uvede u dvor.
- Mala djevojice - veli on - lavovi su jo u dvoru, moete ih vidjeti.
- Oh, da, pogledat u lavove, evo ide moj brat i njegovi drugovi.
- Lavovi su divni - nastavi Damjan - golemi; od bronce - doite.
- I moj e ih brat pogledati - ekam njega.
To uznemiri Ljudevita i neto ree Damjanu to ona ne razumije i ne brine se. No,
Damjan je posve miran, spreman je na sve, pa se ne boji da bi mu mladii mogli
smetati.
- Dobro, priekajmo - veli on Hrvojki. - I mladu e gospodu zanimati lavovi.
Kao oluja, dojurio je Hrvojkin brat s drugovima. Zahvali gospodi to su djevojicu
uzeli u zatitu od one rulje i htjedoe da ide s njima, ali Damjan priopi:
- Vaa sestrica eli pogledati lavove. Nema u dvoru ni kralja ni kraljice, moete
lavove vidjeti tamo s one strane dvorita. Ne morate ni sii s konja.
- Nemoj, Hrvojko, dosta je bilo razgovora sa strancima.
- Ba bih htjela vidjeti lavove. Hajde, idemo.
- Sve se sjaji kao zlato - veli Damjan. - Ne treba vam nego zaviriti.
I ve ona skree konja. Odmah za djevojicom ulaze Damir i drugovi, a dva viteza
za njima.
Ulaze onkraj zidina u prvo dvorite puno stabala. Hrvojka trai lavove.
- Tamo iza one druge vee - pokazuju joj stranci pratioci:
- Odmah u otvoriti vrata.
Damjan ide na ulaz u drugo dvorite.
Hrvojka ide s njima, Damir i djeaci za njom. Nisu zadovoljni, ali ne mogu nita
protiv njezine volje. Navikli su sluati kako ona zapovijeda.
Na drugim se vratima otvorila samo polovica tako da moe prolaziti samo jedan
konj. Lukavo propuste kralj i Damjan djevojicu naprijed.
im je prola kroz vrata, ugleda krasne lavove i skrene konja prema kipovima...
Kralj i Damjan odmah su za njom i zakre naas put Damiru i drugovima koji su
iza njih. U trenutku se pred njima vrata zatvore i vratar okrene kljuem. Iza
mladih ljudi pojave se momci, okrue mladie, a vratar zapovijedi:
- Iziite iz dvora! Ili Iza vee uje se glas Hrvojke:
- Zatvorili su nas! Damire! Ivane! Kremene! Gde ste?
Trenutano razabrae mladii to se dogodilo.
"Hrvojka je odvedena silom" - kliknue u sebi sva petorica puni uasa.
I ve su trgnuli maeve i stali udarati oko sebe momke da bi se oslobodili stupice.
Bitka se bije ispod vee drugog dvorita.
Damir, Ivan i kneevii udaraju divljom snagom momad. Kremen se dosjeti i
potjera konja ravno na vratara, natjera ga u kut tako spretno, da se nije mogao
maknuti, skoi dolje, poloi ovjeku otricu na grlo:
- Kljueve, ili u te probosti!
Drui, vratar spusti kljueve u Kremenove ruke. Mladi krikne od radosti, baci se
na veu i pokuava otvoriti. Ve jedan momak opazi to kani i dosegne ga maem,
pa udari u ruku. Krv trcnu, a Kremen vie:
- Damire! Ranili su me! Otvori veu.
Kraljevi Ivan i kneevii bijesno biju kraljevske vojnike. Ivan upuuje Damira:
- Damire! Pomozi Kremenu otvoriti, prepusti nama momke.
Muku mui Kremen i pokuava otvoriti vrata ljevicom, ali uzalud. Damir se sagne
na konju i dohvati klju brave.
Jedan vojnik nanianio na Damirovu glavu. Kremen pusti bravu i ljevicom uhvati
ma pa odbije udarac, zamahne na momka i srui ga pod noge konju. Ivan i drugi
su pobjesnjeli to se dogaa s Hrvojkom, pa udaraju nemilice.
Vidjevi kraljevski vojnici da ne mogu svladati bijes mladia, koje su smatrali
nedoraslim tolikoj brojnoj snazi, uzmakoe natrag u prvo dvorite i dozivlju
pomo:
- Ovamo, straa! Ovamo! Stranci ele provaliti u dvor, ubit e kralja! Ubojice!
Krikom se odazivaju strae, kraljevi momci. Strka prestraenih vojnika vue
oruje iz straarnice i pohitaju za onima koji javljaju:
- Ubojice su u vei! Sve ih sasjecite da ne provale u dvor - zapovjeda zapovjednik
strae.
U vei su njih petorica: Damir, Kremen, Ivan i dva slovaka kneevia. Meu
kljuevima ni jedan ne otvara veu. Ili su u velikom uzbuenju izgubili prisebnost?
- urite se! Otvorite! - dovikuje Ivan. - Ve dolaze.
- Zadrite razbojnike, ne dajte im da prodru pod svod vee - zapovijeda Damir -
dok mi otvorimo... Udrite ih!
Postavili se pred veu da ih zadre.

KRALJEVSKI LAVOVI
Hrvojka se zagledala u krasne umjetnine od bronce to sjaju kao da su posute
zlatom. Kralj Ljudevit je sve rasprodao to je bilo ljepote na dvoru. Ovo nitko nije
htio kupiti, nisu imali kamo postaviti tolike kipove, a nisu velikai niti htjeli troiti
za to.
- Ba su divni - usklikne Hrvojka kad je unila. - Damire! Gledaj, Ivane, gdje ste?
Okrenula je glavu. Njezinih vitezova nema. to je to? Vrata vee kroz koja je ula,
zatvorena? Instinkt joj doaptava: tu se zbiva neto protiv nje i, ne pitajui,
skrene konja prema zatvorenoj vei, zovui:
- Damire! Ivane!
- Zatvorili su nas! - uje njihove glasove.
Htjela je neto rei, ali netko pograbi uzde njenom konju i silom ga zadri. Pred
njome je vitez s kojim je dojahala ispod vee. On skine vizir. Damjanovo se
crnoputno lice smijei:
- Stanite, lijepa mala, prije svega morate pozdraviti kralja!
- Ne pozdravljam nikoga! Kralj nije ovdje. Pustite mi konja! Otvorite veu - hou
svojega brata. Niste li uli?
On jo vre stegne uzde njezinu konju i povede je daleko od ulaza, ba iza
palae. Tu je pusta zidina, uza zid stoji jedan od onih koji su je pratili. Sve se
dogaa tako brzo da Hrvojka i ne dospijeva misliti.
Zgrabile je dvije jake ruke oko pojasa i povuku sa sedla dolje. Nala se na zemlji.
Nigdje nikoga. U zidu palae neka irom otvorena vrata. Ulaz je crna tama kao
jama to vodi u neku propast. Ljudevit je ve skinuo vizir. Ugledala je pred sobom
malenog ovjeka bijele guste brade i kose. U crnim kolobarima tamne oi plamte
avolski nasmijane. Ispruio je prema njoj duge starake prste i obuhvatio joj vrat
oko kojega se savila iroka ogrlica od dragog kamenja.
- Ih, mala djevojice - hi-hi-hi...
Djevojica digne ruke, zarine ih u njegovu gustu sijedu bradu i vue ga svim
snagama to ih smae, pa iz svega glasa vie:
- Damire! Damire! Kremene! Ivane!
Ljudevit zavriti od boli i pusti vrat djevojici. Kako su njezine ruice zahvatile
nekoliko dlaica brade i natezale ih, to Ljudevitu prouzroi silnu bol, pa je
zateturao, a pri tome se spotakao na kamen i pao. Damjan pritri da ga digne. To
iskoristi otroumna mala Hrvojka, poleti kao leptir natrag prema onoj strani odakle
su je dovukli ovamo.
Opet je pred vratima palae. Ba u tom trenutku otvorili su vrata Ivan, Damir,
kneevii i Kremen. Krv mu oblijeva odoru. Spazivi Hrvojku, stadoe vikati i
traiti da ih puste iz dvora. Iza zida ve dolazi Ljudevit.
- Ove su lupee pustili provaliti - ljuti se kralj. Damjan vie:
- Strao! Ovamo! Evo, ovi mladii htjedoe ubiti kralja.
- Buntovnici Hrvati! - vie Ljudevit. - Na vjeala!
- Lae ovaj ovjeuljak - vikne Hrvojka - lae konjuar, htio je robiti, pruio je
ruke za mojim nakitom! Evo ovako.
Djevoje je uvjereno da joj je bradati ovuljak htio oteti krasnu ogrlicu.
- Strao! Odvedi ove mladie u tamnicu!
Ali se sva petorica mladia stavljaju u obrambeni stav. Dok je straa navalila, oni
se brane, a Hrvojka se povukla iza lea svojih mladia. Najednom se vrata dvora
koja su godinama zatvorena naglo rastvore.
Ljudevit se nasloni na jednog lava. Obuzela ga slabost. S ove strane je dvor pust i
nikad nitko tu ne izlazi. A sada se, eto, pojavila na vratima kraljica. Noge su mu
zadrhtale. Kako je ona dola ovamo? Zato?
Mlada ena okrui pogledom sve, a onda se zaustavi na djevojici, gleda je
zapanjena i pita paa koji stoji uz nju:
- To je Hrvojka?
- Kako? - zapanji se Ljudevit. Kraljica zna i njezino ime?
- Jest - to je ona!
Pogled lijepe mlade kraljice oine kralja. Ljutilo mu prie i apne:
- Za nedoraslom djevojicom luduje tvoja grdoba? Srami se. Znam sve! Doekala
sam te ovdje da vidim dokle dosee tvoja pokvarenost. Neprijatelj juri prema
Budimu, a tebi se jo vrzu glavom takve osnove? Luae! Nedonoe si ne samo
po tijelu, nego i na umu i duhu!
Kraljica se okrene prema Hrvojki koju su okruili njezini pratioci:
- Tko te je doveo ovamo, djevojice?
- Ova su dvojica rekli da pogledam lavove na ulaznim vratima. Mojeg su brata i
njegove drugove zatvorili u onu veu, a onda su meni htjeli ukrasti nakit.
- Tko? - pita kraljica u udu.
- Ova tamo grdoba - i onaj njegov ortak. Ja sam mu ba poteno zderala prste u
tu smijenu bradu.
- Vrijea kralja - upadne Damjan.
Na te rijei Hrvojka prasne u divni djetinji smijeh. Iz svega grla zahihoe:
- Ovo strailo - kralj - koji krade - nakite!
Smijeh divnog djeteta ispuni itavo dvorite. Kraljica je promatrala neobino
pozorno, ne moe se oteti nekom osjeaju.
"Kao da e ovo djevoje imati na moj ivot kobni upliv!" - misli kraljica. - "Ovu
grdobu ni ja ne ljubim, dakle, nisam ljubomorna radi Ljudevitove pustolovine. A
Maks? Oh, vojvoda Maks me ljubi, a gdje bi on ikada vidio ovo dijete? Ludost!"
"Ovo je dijete, vojvoda Maks ve ezne za odraslom enom."
- Pustite ih sve iz dvora - odredi kraljica, pa sama ide s Hrvojkom i pratiocima da
vidi hoe li ispuniti njezinu zapovijed. Cijelo vrijeme sve do glavnog izlaza kraljica
gleda Hrvojku.
- Hvala vam, lijepa gospoo! - veli djevojica prostoduno i, ne znajui da je
govorila s kraljicom i da je ona nakaza bio kralj.
Jo je dugo gledala kraljica Marija za krasnim djetetom, onda se vratila u dvor i
prezirno odmjeri Ljudevita:
- Nikad neu oprostiti ujacima to su me nagovorili da budem ena takvoj nitici!
Srami se! Zato ti i propada kraljevstvo. Idi u dvor i spremi se u susret neprijatelju,
ili u smjesta ovaj as ostaviti dvor.
- Hoe da padnem u boju?
- Ta je slava samo za junake!
Kralj Ljudevit stade proklinjati as kad su ga s njome vjenali. No, svlada se i
stade moliti kraljicu da bi ostao u dvoru. Ali ona vikne:
- Ni asa! Sad znam zato si bio nestrpljiv na vijeanju. ekao si na dijete! Stidi
se! Gadi mi se! Ako smjesta ne krene na bojno polje, jo danas za jedan sat
pozvat u papinskog nuncija i kazati mu da te ostavljam! Ovo je kazna za tu
sramotu koju si htio poiniti.
- Samo sam se htio naaliti.
- Kad si ve tako pokvaren, a ono barem ne budi sramotno kukavan. Htio si
velikae prevariti da e s njima u boj, je li?
- Tko ti je to rekao?
- Tvoja pustolovina i tvoj glupi strah od maa. Na turnirima si glupo glumio
junaka, a svi ti se smiju - i tvoji vijenici i prijatelji i puk. Ruglo si im! Sad bi htio
izbjei dunosti. Ne! To velim ja. U meni tee krv, a ne kalna vodurina. Idi smjesta
u boj ili u ostaviti dvor.
- Za dva-tri dana.
- Za jedan sat! Ni asa vie!
Ljudevit okrivljuje sve oko sebe, najvie Brandenburga to ga je oenio ovom
kraljicom i sprema se na ratite, jer bi bila prevelika sramota da kraljica zove
papinskog nuncija i ostavi dvor.
- Idi, Lujko! - veli mu knez. - I ja u s tobom. Mi emo bacati kocke dok se oni
drugi biju na bojnom polju. Ne boj se! I stao se spremati.



Dotle su Hrvojka i njezini pratioci ve stigli kui. Damir kori sestru, a s njime i
ostali.
- Zar sam mogla slutiti da u kraljevskom dvoru ima lopova koji kradu djevojake
nakite? to je to, Kremene? - opazi tek sada zakrvavljenog mladia.
- Nita, udario sam se.
- Lae, posjekli su te. Je li istina?
- Kad su nam zatvorili vrata, onda smo se pobili s njima - razjasni Damir.
- Odmah mu poveite ranu. ujete li, odmah!
Posluali su, jedva ekajui da mogu razgovarati nasamu. Drali su tajno vijeanje
prestravljeni od dogaaja to su ga netom doivjeli.
- Hrvojka ne sluti nita - veli tiho Damir - i nitko neka pred njome vie ne govori o
tome. A kad se vrati majka, onda u joj ja sve kazati.
Naposljetku je sav znojan dojahao otac. Kad su mu sve rekli, on je ustanovio:
- Djeco, to je bilo namjerice ugovoreno. Mene su opkolili da ne mogu za vama,
dvadeset momaka uzelo me u okrugu - a onda su dola jo petorica. Osjeao sam
- neto se dogaa. Ako Hrvojka zatrai da opet ide jahati, neu to dopustiti do
povratka kui. Majka e mi poslati glasnika i onda idemo kui. Majka e nas
doekati putem.
Slijedee je dane Hrvojka pokuala lukavo iskoristiti oboavanje svojih vitezova da
bi je protiv oeve odredbe odveli u grad da izjai.
- Prije u umrijeti nego te povesti - veli brat.
- Sve u za tebe uiniti - veli Kremen, - ali to ne mogu.
- I ja - ree Ivan.
Ni jedan od njezinih viteza nije htio da popusti.
- Uvijek se svaate - spoitne im ona - a kad treba Hrvojku drati zatoenu, onda
ste svi sloni. Ne trpim vas.
- Kad treba Hrvojku braniti i uvati, onda smo sloni i ostat emo! Eto - veli
Kremen - zakleli smo se.
- No, ekajte. Neu vie ni jednog pogledati. Ovako me zarobiti! Uh, ne mogu ni
jednog vidjeti. Idite! Ne trpim vas.
Uzalud se ljuti Hrvojka, eljna da vidi stranog svijeta.

MOHAKO POLJE
U blizini Mohaa naao se kralj s velikanima, s kraljevskim vijeem i s vojskom od
28.000 momaka. Pod krovom nekog plemia stalo je vojno vijee raspravljati o
bojnoj osnovi. Ljudevit nita ne zna, nita ne razumije, nikad nije baratao
orujem, niti je u snu slutio to znai neprijatelj - ni bojno polje. Ali slua velikae
i prelate kako se meusobno ivo prepiru to se sve ima uiniti i kako doekati
Turina.
Svi su ve glasnici donijeli vijesti da se pribliava ogromna turska vojska.
Gdje e je, dakle, zaustaviti, na kome mjestu i kako? O tome raspravlja vojno
vijee koje isto kao i kralj nije nikad vidjelo bitke i ne sluti to to znai biti okom u
oko turskom neprijatelju. Svaki od velikaa vie i pije kao da svaki eli vikom i
vinom pojaati hrabrost.
Kancelar Stjepko Brodari slua prepirku gospode. Slua prijedloge to padaju
jedan za drugim. Jedini Stjepko zna o boju, o osnovama, bitkama, jer je to nauio
od svojih zemljaka Hrvata. uo je vojvodu Ilokoga, Damira Brezovikog,
Antolkovia, uo je razne druge knezove i ini mu se da sve to gospoda predlau,
ne odgovara nikako onome to je sluao u Hrvatskoj.
Tada se on usudi progovoriti:
- Gospoda vele da e neprijatelja doekati na otvorenom polju. Po onome to sam
ja uo od mojih Hrvata o bojevima s neprijateljem, usudio bih se predloiti da se
neprijatelj ne doeka na otvorenom polju, ve da se zauzmu breuljci jer e ovi
posluiti naoj vojsci kao vrlo dobro zaklonite.
- to? Mi trebamo zaklonite? - vikne Srkany. - Gledajte, ovaj nas, kao i njegovi
Hrvati, smatra kukavicama, pa da emo se sakrivati na breuljcima!
Stjepko ne odgovara nita, ve brzo upada, nastavljajui svoj prijedlog:
- Osim toga, bilo bi dobro da pred sobom u taboru stvorite vojsci neku zatitu.
Ima tu bojnih kola iza kojih se mogu dobro poredati topovi, a svi se vi moete
zatititi od neprijatelja i uspjenije ga napadati.
Planue gospoda i na taj prijedlog, duboko uvrijeeni u svom ponosu. Viu i
bacaju u lice Stjepku Brodariu psovke i poklike:
- Zar da se mi velikai zaklanjamo iza nekakvih kola, breuljaka i brdina? To je
uvreda baena nama u obraz! To je prezir Hrvata prema nama Ugrima! Odmazdu
za uvredu!
- Hajde na otvoreno polje, bez ikakvih zatita i zaklona! Tu emo se mi braniti!
Pokazat emo Hrvatima da smo druge vrste junaci nego oni!
- Velianstvo - tiho e Brodari - mislim da gospoda nisu nikad vidjela bitke. Moja
je dunost savjetovati da im ne biste dozvolili to oni kane. Bojite nije gozba.
Bojite nije pijanka.
Iz dvorane se javi neki plemi:
- Ja sam iz Galicije - veli - i usudio bih se spomenuti da je ono to predlae
preasni gospodin kancelar Stjepko Brodari vrlo mudro. Bojno polje gospoda ne
poznaju. Ne radi se tu samo o hrabrosti, u koju ne dvojimo, nego o bojnoj vjetini.
Zato bih predloio da se prihvati savjet kancelara Brodarica.
Svi se okrenuli prema plemiu koji se usudio to rei. Bura prosvjeda saspe se na
njegovu glavu.
- Vi ste iz Poljske i nemate ovdje nita govoriti. Mi smo na svojoj zemlji, mi smo
ugarski velikai i ne damo se savjetovati ni od vas niti od Hrvata. Dosta je tih
savjeta koji su upereni protiv nae slave.
Vrata se rastvorila. Ulete glasnici. Prestraeni i blijedi, padaju na koljena pred
kraljem, viui:
- Velianstvo, neprijatelj je blizu, vrlo blizu, tamo iza onih breuljaka. Valja se
vojska poput mora. Golemo mnotvo ljudi! Ne moe ih pregledati okom.
- Budalo jedna, to oni samo vuku sobom ljude da bismo se mi prestraili. Niti
tisuu ove mnoine nisu vojnici! - dokazuje Verbczy. Svi ostali povlauju, viu,
psuju glasnike to nose lane vijesti poput kukavica i dru od straha.
I nastane buka i opet tiina i padaju prijedlozi. Najzad je vojskovoom proglaen
Srkany. On pozove svu gospodu da ga slijede na bojite. Smjestit e svoje ete
na otvorenom polju i, nairoko razvrstani, doekat e neprijatelja oko u oko...
- Nema straha! Mi emo ovako pobijediti tvrdi on. Kako bi mogla ova divlja horda
pobijediti nas, ugarske velikae, nas ije se ime pronosi od jednog kraja svijeta do
drugog. Mi se ne skrivamo iza nekih zaklona koje predlae kancelar. Tako mogu
ratovati Hrvati. Mi, odlini ugarski velikai, istupamo pred neprijatelja otvoreno.
Stjepko Brodari izlazi pred kralja, a sam Ljudevit digne ruku da uutka ljude.
- Vae velianstvo, dopustite mi nekoliko rijei. Sveti Otac, koji dre nad
sudbinom kranstva, preporuio je mene vaem velianstvu za prvog savjetnika.
Govorim, dakle, u ime pape i vrim svoju najsvetiju dunost i molim vae
velianstvo da me saslua.
- Govori - veli Ljudevit.
Ne shvaa i ne zna mladi kralj tko ima ovdje pravo: Brodari ili njegovi velikai, pa
bi elio uti to e rei taj ovjek koji ga neprestano opominje.
- Velianstvo - pone Stjepko - ovih dana smo uli da neprijatelja ima oko dvije
stotine tisua. Gospoda tome protuslove. Dobro, gospodo, neka ih je samo stotinu
tisua, neka je neprijatelja samo 50.000. Naa vojska broji samo 28.000 ljudi.
Neprijatelj ima 300 topova, to su nam dojavile uhode. Mi imademo samo 80.
Viu redom svi, Brodari nastavlja. Oni ute da uju to e opet rei.
- Vae je velianstvo naloilo da pozovem Krstu Frankopana koji se nalazi u
Hrvatskoj. Ja sam mu pisao, a Krsto Frankopan je odgovorio pismom koje sam
primio prije pol sata. Eto to poruuje taj iskusni vojskovoa i junak njegovu
velianstvu.
Svi su se uskomeali. Svi se guraju blie dok Brodari razmata pergamenu. Ali u
licima svih je pogrdni smijeak i ve unaprijed bijesna mrnja.
Srkany je blijed od ljutosti. Smatra uvredom ve i to to se ita pismo Krste
Frankopana koji ga je jednom udario u obraz. No, kralj slua, pa su i oni drugi
uutjeli. Brodari ita pismo Krste Frankopana:
"Javite kralju da sam se odazvao njegovoj elji. Skupit u vojsku koliko mi vie
bude mogue. Novaca mogu namaknuti samo tako da posudim u graana grada
Zagreba i na Kaptolu. Ba zato to nemam novaca, ne mogu tako brzo skupiti
vojsku. Javite kralju da u doi i ponajprije razvidjeti da li smo dosta jaki da
moemo sa sigurnou ili barem s nadom u uspjeh zametnuti bitku. Ako pronaem
da nismo dosta jaki, tada emo se svi povui natrag, na povoljnije mjesto, tako da
nam vojska nee stradati, a nastojat emo da nam vojska to vie ponaraste.
Recite kralju neka dobro promisli to sam ovdje rekao. Izii pred tako brojnog
neprijatelja, bez dosta jake vojske, znai staviti na kocku svoju glavu i itave
Ugarske. Zato neka se kralj nikako ne uputa u borbu dok ja ne doem."
Planue svi u jednom dahu, u jednom kriku, u jednoj mrnji protiv Frankopana.
- Ovo je pismo nova pljuska! Izrugivanje!
- On e nas uiti kako se vodi borba. On e nama kazati da li smo dosta jaki ili
nismo?!
- Sramota je to sluati!
- Kako se usuuje nama dobaciti takvu uvredu?
- Pljuska je to u obraz naoj hrabrosti, naem ponosu.
- Ovu pljusku neemo mirno snositi!
- Napolje u borbu! Ni osvrnuti se neemo na Krstu Frankopana!
- Ruga nam se, smatra nas kukavicama, neznalicama!
Padaju povici kao ivi oganj. Stjepko Brodari stoji nemono, gleda bijesne
velikae i pokuava ih nadvikati.
- Velianstvo, jo jednom vas upozoravam: vaa je vojska premalena i bojna
vjetina sve te gospode previe neznatna. ekajte dok dou Hrvati koji znaju to
je boj s Turiinom, ekajte Krstu Frankopana. Inae ste propali!
Sve se pesnice digle prema Brodariu kao da e ga svi u jednom zatui. Sva usta
siplju psovke.
- Huljo! Varalico!
- Hoe da svoju slavu prepustimo Hrvatima? - vie Srkany, a Verbczy dodaje:
- Jest, to on hoe jer je njihov po krvi i po srcu. Jest, hoe da mi prepustimo slavu
koja nas eka na bojnom polju, njegovu Frankopanu, njegovim Hrvatima! Nikada
to neemo uiniti!
- Nikad! - kliu gromko.
- Bacite ga napolje! Udrite ga u obraze da ne moe vie progovoriti ni rijei.
Ali se Stjepko ne mie. Stoji poput klisure. Skristio je ruke na grudima, ak
problijedio nije, ve digne glavu i jo jednom prozbori:
- Kralju, velianstvo, zovu me huljom i kukavicom jer preporuam opreznost i
savjetujem neka ekaju Hrvate. Odbijam od sebe sve pogrdne rijei kojima su me
gospoda posula kao pljuskom iz crnog oblaka njihove mrnje. Ipak, makar sada na
mjestu platio glavom, u ime kranstva velim: ekajte Hrvate, inae ste propali.
Val velikaa zaleti se prema njemu, sad e ga preplaviti. Kralj je ustao i pristao uz
velikae:
- Kad ste svjesni svoje pobjede, pristajem na sve to predlaete, a odbijam
prijedlog kancelara.
- Tako je, tako govori junak, tako govori mudri kralj koji potuje svoje savjetnike i
svoje Ugre!
- S tobom emo obraunati, Brodariu, kad se vratimo okrunjeni slavom! Osjetit
e tada nau ruku i na prezir!
U bijesu stadoe pljuvati prema njemu, dobacivati mu uvrede, viui:
- Huljo! Kukavico! Varalico! Da se nisi usudio ostati s nama! Idi kamo te oi nose!
Ne smije ni asa ostati na bojitu.
I odoe na Mohaku poljanu.
Brodari je ostao nijem, skrtenih ruku. Gleda za njima kako su izjurili napolje,
vukui kralja i viui svojoj pobjedi i svojoj slavi.
Onda se okrene k tajniku to stoji pored njega i primijeti:
- Uinio sam to je moja dunost. Savjest mi je mirna. Mi emo uzjahati konje.
Mene su izbacili, dakle, moram se vratiti, nemam tu to raditi, a vama je na volju
da me ili slijedite ili da se prikljuite njima.
Tajnik. Ugrin, mrko pogleda kancelara Hrvata i ree:
- Slijedim one koji e se zamalo okruniti slavom i dokazati vam da ste ih htjeli
zavesti na krive putove!
- To e se vidjeti kad svri bitka, gospodine!
Ostao je sam samcat. Polagano uzjaha konja.
Korakom kree puteljkom prema umi i promatra kako gopoda velikai smjeraju
svoju vojsku okolo naokolo irokog polja. Bezbrojna kola na kojima su se dovezli,
pa topove i drugo oruje bacili su natrag iza svojih lea da pokau jo vie kako
njima ne treba nikakvih bojnih zaklona.
"Uistinu, ne razumijem da li su bahati ili pijani kad tako rasporeuju vojsku?" -
razmilja Brodari. - "Kane li poiniti samoubojstvo? To ipak ne vjerujem: svi oni
eznu za ivotom i za uitkom. Neznanje i bahatost je golema nevolja! Ovi su ljudi
izgubili pamet!"
- Zar jo niste nestali odavde? - dovikne mu jedan od Verbczyjevih pristaa. - Ili
moda ekate da biste se umijeali meu nas kad se budemo slavodobitno vraali
kui kako biste ipak uhvatili malo nae slave? Kukavice! Huljo!
- Ako se vratite, gospodine, onda emo se porazgovoriti o tim uvredama - dobaci
mu Brodari otro, potjeravi konja da se sklone.
Udaljio se od bojnog polja i traio negdje zgodno mjesto da bi odande mogao
promatrati bitku. Ipak, neizmjerno ga zanima to e biti i kako.
Razgledao se okolo i onkraj ceste naao uzvisinu obraslu gustim grmljem. Ispred
njega iroko polje, straga breuljci. Cesta vodi nekud u daljinu. S desne strane je
nizina, po njoj tee iroki potok.
"Tu e biti najbolje da se sklonim ja, istjeran i popljuvan, obasut najgrdnijim
psovkama. Ja, izopenik, odavde u promatrati tu "slavnu" bitku. Uzalud bih i
providnost molio da pomogne ovim bahatim luacima koji bi sada morali braniti
kranstvo i svoju zemlju."
Na breiljcima sve se stalo micati. Kao da su mravi izili iz zemlje i breuljke
pretvorili u aroliki mravinjak.
"Neprijatelj? Da, to je neprijatelj! - klikne Brodari. Oh, ne vidim ni komadi
zemlje, toliko ih ima! Sputaju se, zauzimaju breuljke, one, koje su trebali
zauzeti Ugri".
Brodari promatra kako se neprijatelj sprema. Mladi kancelar prorie propast onih
to stoje na otvorenom polju.
Stoji sat-dva i dulje i eka dok se vojske svrstavaju. Sjedi na svome konju, ne
mie se odande, hoe da vidi to e biti.
Neto mu odvraa pozornost bojnog polja. Tamo s one strane na cesti najednom
opazi Brodari kako se die oblak dima. Zamalo iza oblaka praine, to je pokrila
cestu izlazi povorka. Promatra je. Odora momaka ga iznenadi. to li to moe biti?
Zar dolazi netko od Hrvata u pomo? Stjepko potjera konja da obie grmlje.
Za etvrt sata ve je na cesti u susret povorci. Jasno razabire: to su njegovi
zemljaci, Jelenko Kuevi i irnuni ih vode. I priblii se povorci i klikne sav
preneraen:
- Gordana, to vi radite ovdje? Kamo ste nakanili ovom cestom, gospoo?
- Vraam se. Bila sam na dogovoru u samostanu - veli Gordana - i sada idem da
se sretnem s mojima pa emo kui. Ali uli smo da je tamo negdje neprijatelj pa
smo obilazili.
- Da, obilazili ste, ali su vas krivo uputili. Ba tu je neprijatelj, u naoj blizini.
Treba samo da iziete iz ove ume i vidjet ete na breuljcima i na polju vojsku.
- Kako? Ba smo nadohvat neprijatelja? - Gordana pogleda svoje pratioce, no ve
je Stjepko rijeio nepriliku.
- Doite za mnom - veli - vodim vas sigurnim putem. Ba sam ovdje htio
promatrati bitku. Strahovito je to su odluili.
- Zar nee ekati Krstu Frankopana? Ti si rekao da e im to savjetovati - udi se
Gordana.
- Da, to sam i uinio, ali su me popljuvali, pogrdili i zabranili mi da budem s njima.
- Onda se vrati kad im ne treba tvog savjeta.
- To i hou, samo sam se tu zadrao da promatram bitku izdaleka. No, doite svi
sa mnom.
Pojahali su brzim kasom, obili grmlje i sada su tek mogli s druge strane sa istine
opaziti breuljke a pod njima ravno polje.
Odluili su odmah poi dalje. Najednom ih zaustavi grmljavina.
- Topovi! To su topovi - veli Jelenko.
Zaustavili se, okrenuli i gledaju.
U daljini ne vide zapravo nita od dima.
Njima je zdesna uma, slijeva puteljak, a tamo dalje tee iroki potok.
Promatraju, sluaju grmljavinu topova. Jelenko razlikuje turske topove od
ugarskih.
Nakon deset ispaljenih turskih topova javlja se tek po jedan ugarski. Tako se
barem ini u tom strahovitom odjeku topovske pucnjave.
Promatrajui, neprestano razgovaraju, izmjenjuju misli o onome to vide i uju.
Potpuno su povueni, zatieni. Momci su u umi iza njih i ekaju naloge.
Najednom se Gordani inilo da se u daljini itavo polje ustalasalo. Valja se bujica
neke strahote.
- Pogledajte, Jelenko, moda bi bilo dobro da se popnete na dno. Meni se ini kao
da Ugri bjee.
- Nemogue - veli Stjepko Brodari - ta bitka traje jedva jedan sat. To je ipak
nemogue da bi se dali ve u bijeg.
- Dragi moj Stjepko, bit e kako ti velim. Nemogue je drukije, ako su istiniti
podaci koje si mi malo prije rekao.
Jelenko se popeo na drvo i odande promatra strunjakim okom bojno polje pred
sobom. Razabire da su breuljci opustjeli, a bujica poplavila itavo polje.
Pojavljuju se jahai, padaju u bijegu, a drugi nestaju. Jesu li iznijeli ivu glavu ili
su tamo pali? Sve priopuje Jelenko Gordani to gleda sa svog mjesta na stablu.
- Jezovito je to, vie nego strahota! Nikad u ivotu nisam tako neto vidio. Brdina
kola, strava, kortljaju se ljudi, preskakuju jedni druge, padaju jedni na druge.
itavo brdo konja i ljudi.
Brodari sklapa ruke:
- O, kako sam jasno vidio taj strahoviti svretak. Tako jasno sam vidio tu
tragediju!
- Ne moe se to ni nazvati tragedijom, dragi Stjepko - veli Gordana - nego
ludou. Glavom su ili o zid, a zid ne puca nego glava. alim to sam ba u to
doba dola ovamo da to moram vidjeti svojim oima.
Odozgo se javlja Jelanko i opominje:
- Pazite! Sakrijte se, nekoliko ih juri ba onim puteljkom nadesno, da ne bi
potjerali konje.
Odmah su se pomakli u ikaru, a Jelenko javlja:
- Divljim, strahovitim trkom juri nekoliko jahaa. Kao da ih goni avao, jure,
preskakuju potok, i nestaje ih tamo s druge strane u ikari. Ha? to je to? Jedan
nije mogao preskoiti potok, konj mu se okliznuo, pao je u potok. Nitko se ne
osvre na njega, svi jure naprijed. ini mi se, to su bili dvorani, imali su budimske
dvoranske odore.
- Dvorani? - udi se Gordana.
To probudi njezinu znatielju i odlui da ide prema potoku. Vidjevi njezinu
namjeru, Jelenko sie sa stabla. I njega zanima tko je to od dvora pao u potok, a
nije se dignuo. Pohiti za njome. Brodari je ostao naslonjen na stablo. Sav je
zaprepaten nad onim to je tamo jezovito prorekao. Gordana i Jelenko izlaze iz
ume prema puteljku i priblie se potoku. Plitka je voda. Konj slomljenih nogu lei
u potoku u mulju. Pod njime neko tijelo...
- Zaguit e ga konj - klikne Jelenko. - Treba ga izvui.
- Zar ne vidite tko je to? - vikne Gordana. Oboje se primaknue blie. Jelenko se
uhvati jednom rukom stabla da se ne omakne. Strma je obala potoka ba na ovom
kraju.
- Mali ovuljak... sijeda brada, kraljevska odora...? Kraljevski grb? Vidim li dobro
ili mi blijeti pred oima?
Gordana drhti, srce joj burno kuca, a oi zure dolje, u mulj, gdje ispod konja viri
kraljevska odora i lice Ljudevitovo.
- Ljudevit? Jest, on je! - apne Jelenko. - Svi su ga ostavili. Ja u ga izvui ispod
konja...
Pokroi nekoliko koraka, ali ona potri za njim, uhvati ga za ruku, blijeda, drui,
okrene ga i zuri mu u lice.
- Zar vi ne osjeate to je to dolje u mulju? Ne ujete to se tamo dogaa?
- Utaplja se u mulju kralj! To vidim.
- Vidim i ja, ali i ujem glas velikog suda...
Jelenko zuri u nju. Blijeda je, dru joj ruke, a oi bljesnule:
- Ubojica Petra Berislavia, ubojica tisuu i tisuu, naih hrvatskih plemia to su
ostavili na bojnom polju svoje ivote. On ih je dao poubijati jer nije htio poslati u
pomo ni novaca ni ljudi. Trebao je novac za zabavu, to udo ljudske spodobe,
trebao je za pijanke. Neka poubijaju Turci sve Hrvate, govorio je, neka ih samo
sve poubijaju da ih bude manje, da se nastani u naoj zemlji on sa svojim Ugrima!
Ne ujete li glas pravde?
- Gordana, zar ne smijem ni pokuati da ga moda izvuem?
- On je dopustio, on je elio da nam pale Hrvatsku, da nam neprijatelj pohara
polja, da pljaka imovinu, obeauje ene i sasjee djecu, otimlje, harai, i on, i
neprijatelj, jednako! Nismo li ve pusto polje, pusto gorje i razoreni domovi?
Drhtavo promatra Jelenko blijedo Gordanino lice to u tome asu nalikuje nekom
neljudskom biu.
- Hoemo li mi biti plemenitiji od pravednosti?
Zadrhtao je i okrenuo lea potoku.
U plitkom potoku lei Ljudevit, mladi-kralj, nedonoe uma, duha, potenja,
osjeaja. Blatni se moral zakopao u blato. Nije doivio asa za kojim je teio jo u
djejoj igri: "Povjeat u Hrvate koji su mrzili mojeg oca". Konj je njegovo
mlaahno tijelo zarinuo jo dublje u mulj potoka...
Gordana i pratnja pohitali su u umu, uspeli se na sedla i poveli Brodaria, ne
rekavi mu nita.
Poli su hitrim kasom naprijed, traili poprene puteve. Gordana skrene k svojima,
a Brodari u Budim.
Stjepko Brodari pohiti ravno u dvor kraljici. Tamo je naao glasnika koji joj
javlja:
- Velianstvo, jedva je tko ostao u ivotu. itavo kraljevsko vijee, svi koji su
vodili ovu bitku, svih je nestalo! Za vrijeme od jednog jedinog sata bujica
neprijatelja poplavila je hrpu naih ijudi.
uvi to, papinski je nuncij smjesta savjetovao kraljici:
- Velianstvo, neprijatelj e brzo biti ovdje gdje vi sada stolujete. Smjesta krenite
u Poun i zatvorite se u tvravu. Ja u vas pratiti.
Sve to je ivo u Budimu dre, strepi, plae i vie od straha pred neprijateljem
koji dolazi. Bjee ljudi glavom bez obzira, spaavaju goli ivot.
Papinski nuncij u dvoru ispituje Brodaria, ali on ponikne glavom i ree:
- Popljuvali su me i grdili, htjeli me napasti. Izopili su me jer sam savjetovao da
se ne upuste u borbu s neprijateljem dok se Krsto ne pojavi.
- Rekla sam: to su luaci! - vikne kraljica.
Posljednji glasnik donese vijest da je kralj pao u potok i udavio se. Izvukoe ga
ispod konja, mrtvog.
Kraljica prezirno digne glavu, uzjae konja i dade se u bijeg.
Ostala je sjajna, umjetniki slavna palaa kralja Matijaa pusta ekajui
Sulejmana II.



U Verbczyjevoj palai u crvenom polumraku sobe lei Draeni. Sve to je na

zemlji i na nebu ve je stotinu puta prokleo od onog podneva kad mu je Damjan
javio to se dogodilo s Hrvojkom u kraljevskom dvoru. Kraljica je negdje
oslukivala ili dala uhoditi kralja i sprijeila mu osnovu.
kripajui zubima, sluao je Draeni tu vijest, valjao se u ei neutaive osvete,
traei na nebu i na zemlji odgonetku tajnovite sile koja titi Hrvate od njegove
zloe.
Traio je odgonetku od avola, od zlih duhova s kojima misli da se bratimi.
Odgovora nema. Ni sna mu nema, ni volje za jelo, niega, lei kao polumrtav.
Samo jo tijelo ivi i njegova mrnja.
Onog asa, kad su mu donijeli vijest da su Turci, ne samo preli granicu, nego su
ve blizu i sve se vie pribliavaju Budimu, od toga asa nestalo je ispred njegovih
oiju nevina djevojeta koje je imalo da bude njegova osveta. Umjesto mrnji,
nastupio je strah. Jeza ga hvata od pomisli na budunost.
Zaboravio je na sve to je bilo i mislio samo na bitku na koju su se spremali
velikai, kraljevsko vijee, kralj i njegov ujak Verbczy.
Kad se je ujak oprostio pun uvjerenja da e pobijediti, Draenia je obuzela
strepnja.
Nije dijelio ujakovo uvjerenje o pobjedi. Po svemu onome to je u Hrvatskoj uo o
bojevima s Turcima, sve ga to upuuje da Ugri nisu vjeti vojevanju s neznanim
dumanom. Sve ga to zabrinjava i prema svemu to mu je ujak izlagao, kao da
ba rade protivno onome to bi imali initi. A on, kljast i nemoan, nije mogao
drugo nego moliti ujaka neka ostane i ne ide na bojite. On se nasmijao bahato i
gotovo uvrijeeno.
- Budalo, to misliS? im Turci vide nae sjajne odore, rasplinut e se naoigled
takve gospode kao dim na vjetru. Samo ekaj, vratit u se ovjenan slavom.
Valjda nisu samo Hrvati roeni da se neprestano krune pobjednikom slavom.
Vidjet e kako emo mi i Hrvate jednom zauvijek smrviti! Sad emo im pokazati
tko smo.
Sjea se Draeni kako mu je govorio ujak s najdubljim uvjerenjem. Mrzi Draeni
narod svojeg oca, ali u toj mrnji ne moe se utopiti priznanje da umiju baratati
maem i tui neprijatelja i tjerati ga preko granice.
l sad lei i eka, sve vie uzbuen, sve vie nemiran. eka vijesti, proganjan crnim
slutnjama.
Tako mu prolazi dan i no, bez sna i odmora, u neprestanom razglabanju to e
biti s njime ako se dogodi nesrea. to e biti ako ujak ostane na bojnom polju?
Jutro je. Draeni lei otvorenih oiju. Crvena polutama u njegovoj sobi jo vie ga
razdrauje. ini mu se, lei u nekoj spilji u kojoj avoli svijetle svojim crvenim
svjetlom.
Vrata se njegove sobe naglo rastvorila. U sobu dotralo nekoliko dvorana njegova
ujaka, a pred svima kastelan plae. Lice mu je crveno od svjetla s prozora, ali glas
mu je prestravljen i drhtav.
- Mladi gospodine, strahovita nesrea nas je zadesila!
Trgnuo se, podigao je ljevicu koja mu je preostala itava i zuri u kastelana. Je li
iv ovjek ili mu se priinja da slua neiji prestravljeni glas?
- Mladi gospodine Draeniu, sve je propalo. Svi su na Mohakom polju potueni! I
kralj je mrtav! Svi!
- Ujak? Moj ujak je iv? Je li?
- Mrtav! Svi su mrtvi. itavo kraljevsko vijee. Od 28.000 naih poubijano je
22.000. Onaj ostatak dumanin progoni i ubija - i tko zna koliko ih je jo na bijegu
nalo smrt. Sve to je ivo moglo utei, pohitalo je u Budim da natovari na lea
svenjeve - pa bjee.
- Bjee? Bjee? - pita Draeni. - Tko bjei?
- Svi bjee u jezovitom strahu.
Podigao se, odepao k prozoru i otvorio ga. Gleda na ulicu po kojoj tre ljudi sa
svenjevima u ruci, na glavi, na leima. Onda se okrene kastelanu. Kao da su mu
opekline izblijedile, tako mu se lice odjednom preobrazilo. Kastelan moli:
- Bjeimo gospodaru, u gore, u brdine, tamo iza Budima, u onim brdima moemo
se sigurno sklonuti. Ima tamo pilja za koje dumanin ne zna.
Klonuo je. Pustio da rade s njim to ih je volja.
I gleda kako su uzeli hrane i dragocjenosti, sve to im je dolo do ruku. Zatim su
ga odnijeli dolje i posjeli na konja. Samo lijeva noga mu ulazi u stremen, samo
lijevom rukom moe drati uzde konja, a lijevim okom jedino moe vidjeti kamo
ga vode.
Svi su tu - kastelan, sluge, Verbczyjevi dvorani sa svenjevima iz kojih viri
zlatom i dragim kamenjem optoeno oruje. Beutno zuri pred sebe u ljude to
su pojahali oko njega i bjee kao i on da sklonu ivu glavu.
Bulji preda se Draeni i preputa se sudbini kao usahli list vjetru. Vode ga, a on
uti i misli...
Ve se sunce spremalo k zapadu, a oni se uspinju na vrh budimske brdine.
Kastelan pripovijeda cijelim putem. Tamo gore ima spilja, velika spilja, velika i
prostrana. Jo kao mladi momak vidio je tu spilju gdje se mogu sklonuti. I drugi
ljudi smjeraju u tu pilju jer ih slijede.
Uspinju se. Draeni ne zna kako dugo. Stigli su na vrhunac kamenog brda.
Krvavo sunce sa zapada zarumenjelo je i pilju i ljude i goru i daleko nebo, kao
straan spomen krvavog dana.
Njega skidaju s konja. Sjeo je na kamen i bulji u zemlju. Tu e se uvui u kamenu
upljinu. Momci i kastelan idu tamo, ureuju i trae gdje e zaposjesti rupu da se
u njoj sklone. Oni drugi idu za njima i pohlepno trae zaklonite za sebe. Samo je
Draeniev tajnik, mladi plemi, ostao uz njega. Okrenuo je glavu da ne gleda
strahovito iznakaeno lice.
Zagledao se Draeni dolje u dubine gdje se peina sputa strmoglavim ponorom.
Smotao se ovdje kao klupko jada. Srueno je u njemu sve. Oito nema vie niega
na ovome svijetu to bi moglo privui njegove elje.
Pogledao je preostalim okom tajnika i primijeti:
- A ti, mladiu, to misli sada?
- Hoe li neprijatelj dugo sjediti u Budimu i to e sve uiniti s nama - o tom
mislim.
- Hm! udno. Meni je svejedno, sasvim svejedno. Neka sjedi, harai, to ga volja.
Ne tie se mene nita.
- A palaa, imanje vaeg pokojnog uzvienog ujaka. Bogatstvo je vae!
- A to e meni bogatstvo kad vie ne ivim?! Mrtav sam!
- Ali, plemeniti gospodine, to vas to snalazi...
- Ti bolje razabire da sam mrtav nego ja. Ti gleda moje iznakaeno lice! Ili si
slijep? No, dakle, ne trati rijei - vidi i moje iznakaeno tijelo... Evo, tako izgleda
sad najbogatiji, najljepi mukarac u kraljevstvu Ugarske. Je li to ivot? Jesam li,
mrtav ili nisam?
Tajnik se nije usudio progovoriti, pa obori pogled, dok je Draeni za nekoliko
trenutaka nastavio:
- Do danas su me drale na ivotu mrnja - ea za osvetom. I one su me
ostavile. Ni osvetu nisam mogao izvriti nad Gordanom. Ni ker njezinu nije mi
bilo mogue unititi. ekao sam na to dugo, strpljivo. Neprestano se prenosile
vijesti Budimom: sad e doi Gordana u Budim sa svojom obitelji da ovdje prodaju
svoju kuu i da slovake kneevie Damir uvede u njihove posjede. To sam ekao
kao ozebao sunce. Ako Gordana Hrvojku ostavi kod kue, Damjan e je oteti. Ako
je dovedu sobom, ne moe izbjei sudbinu. A eto, to se dogodilo? Doli su Turci
na Moha da Gordanu umine moja osveta! uje li, mladiu? Velika vojska mora
doi da ja ne mogu izvriti osvetu nad Gordanom.
Glas mu je mraan, dubok, prsa mu se nadimlju.
- Mislio sam prole noi: a to da uinim ako Turci potuku sve nae i uu u Budim?
to u tada ja? Ni bjeati ne mogu! Kuda, kamo, na to sam ja jo na svijetu?
Samo zato da me razdiru misli, da kunem, patim se i gledam sam svoju nevolju!
To je moj ivot. Da mi grizu crvi duu i srce? Nije li bolje da mi rastau tjelo nego
moju svijest? Nateu se moje misli kao gladni psi. Ree na me. Svakog mi dana
dolaze uspomene kao zmije... kao nemani podmukle zavijaju nada mnom. Muke
su moje strahovite!
Plemi je okrenuo glavu da ne gleda jezoviti izraaj iznakaenog lica. Kao da u
tom obrazu odsijeva paklena zloa. Ono jedno oko sipa oganj.
- Odvraa se od mene? Pravo ini. Moda se pakleni vrazi nee od mene
odvratiti!
Onda Draeni okrene lice k ponoru, nasloni se zdravom rukom na rub i stade
vikati kao pomaman dolje u mrak:
- Hej, avoli! Gdje ste? Doite na gozbu paklenu. Luciferu, prijatelju moj, hoe li
se sada i ti odvratiti od mene? Gdje si? Doi! Evo mene! Tvoj Draeni! Otvaraj
vrata paklena! Dolazim k vama, vrazi! Otvarajte!
Gurnuo se s ruba ponora i nestao.
Preneraeni ljudi stali su navrh brda i zurili dolje. Bilo je sve tiho u bezdanom
mraku...

NAJJAE ORUJE
Veliko dvorite Brezovice prepuno je. Na trijemu svojega dvorca sjedi Gordana i
gleda u dvoritu arenu sliku plemia. Sijede kose, crne, smee, plave vire ispod
klobuka od krzna, baruna i sukna. Raznobojni haljeci iarani su gajtanima od
srebra, zlata i vune. Niz bedra vise tokovi, maevi, udaraju po kamenom podu.
Na stubama stoji njezin mu. Damir, muevno lijep. U crnoj mu kosi po koja
srebrna nit i Gordani se ini: nikad nije bio ljepi, plameniji nego sada. Nikad ga
nije ljubila vie nego sada.
estokom gestom i snanim glasom punim vatre slika Damir patnje, nevolje
naroda od dumanina i od Budima. Ocrtava sedamdesetgodinje krvave borbe
Hrvata s Turcima, na obranu domovine, svega sjevera i zapada. Slika crne
nezahvalnosti Evrope prema Hrvatima, a zatim povisi glas:
- Plemenita gospodo! Hrabri, od Ugara prezirani, od kralja utamnieni, od Hrvala
slavljeni, i cijele Njemake potovani junak na bojitu, Krsto Frankopan doi e jo
danas k nama na dogovor. Oekujemo ga svakog asa. Ali evo, imam u ruci
njegovo pismo to ga je na junak pisao senjskome biskupu, a ovaj je pismo
poslao naemu vodu Antolkoviu. Iz toga se pisma razabire ono to svi mislimo i
osjeamo. Mohaka je bitka svrila katastrofalno jer su je gospoda u Budimu sama
skrivila. ujte to Krsto pie:
"Stigao sam u Zagreb prolu subotu 1. rujna sa 400 vrlo dobrih konjanika. Kad
sam stigao ovamo, doli su mnogi koji su mi se javljali za borbu, ali nisam imao
dosta novaca da vojsku opremim. Odluio sam se dati na daljnje sakupljanje,
kadli, eto, glasnika koji su donosili vijesti da je turski car razbio ugarsku vojsku.
Nisam kriv to nisam mogao stii za vremena. Nisam imao vremena poi u svoje
gradove da tamo uzmem ono malo srebra pa da ga zaloim, a ovako nisam mogao
nigdje posuditi. Zagrebaki kanonici su mi dali na moju rije 150 dukata, a 300
sam dobio od zagrebakih graana. To je bila itava svota da s njome dignem
etiri stotine ljudi, dobro oboruanih i s dobrim konjima. Ali to je to?! Dodue,
knez Ivan Karlovi mi je javio da e doi s dobro opremljenom etom. No, sve to
nije bilo mogue spremiti i odvesti na bojite, a ne bi bilo ni dovoljno.
A sad vam moram kazati ovu veliku istinu:
Poto je kralj umro, drim da je ova smrt i ovaj poraz nad kraljem i nad Ugrima
dozvolio sam gospodin Bog! Ne na zlo i na nevolju, nego ak na dobrobit ovoj
zemlji Hrvatskoj, jer kad bi bili Ugri pobijedili cara turskoga, recite, kad bi bio kraj
i konac njihovu nevrijednom vladanju prema Hrvatima? Tko bi od nas s njima
mogao izdrati?
Da smo mi bili tamo, da smo dospjeli k toj bici, tada bismo morali ba mi Hrvati
najprije svi propasti i izginuti."3
- Evo brao, tako veli Krsto.
- Istinu veli! ivu istinu! - viu svi.
Na Damirovo mjesto stupi Antolkovi. Svi uute, dok e on svojim mirnim,
dubokim glasom:
- Da nam se na domovinu nije bacio neprijatelj, to ve sedamdeset godina
pokuava oteti dom i nau vjeru, i da u ovih sedamdeset godina nismo izgubili
polovicu naroda, da nisu osiromaili nai gradovi, dvorovi i sela, sad bismo
uskrisili staro kraljevstvo Hrvata, birajui kralja nae krvi. Ali koji Hrvat ima toliko
imetka da samo pol godine uzmogne uzdravati vojsku? Tko od naih, neko
bogatih velikaa i plemia, posjeduje toliko blaga da bi mogao izdravati samo
tisuu junaka godinu dana? Ni jedan. Ostale su nam sveane odore, zidine dvoraca
i zemlja koju nema tko obraditi. Pusto i nevolja. U tom jadu pomogao nas je
samo tuinac, austrijski vladar Ferdinand, onaj koji nam je po granicama najblii.
Spaavao nas je kad su se na kralj i naa vlast u Budimu zabavljali, rugali nam
se, novac troili na turnire, igranke, na gozbe, ubirui od nas dae. Austrijski
vladar nam je davao vojske, novaca, oruja, hrane u krvavoj naoj borbi. Davao je
da zatiti i svoje granice, ali to nam nisu dali nai domai, nai saveznici i voljeli
su da neprijatelj i do njih doe nego izvriti ono na to su prisegli: biti na pomo u
obrani od neprijatelja i naih sloboda. to nam, dakle, preostaje? Birati za kralja
monog kneza Ferdinanda austrijskog koji nam zajamuje obranu domovine od
neprijatelja. Goloruki, osiromaeni, izmueni, u crno zavijeni nad nepreglednim
grobljem naih Hrvata, mi emo birati svojim kraljem austrijskog kneza. Bili bismo
danas ve odavno sretniji da smo se otcijepili od Ljudevita prije. Hoe li pak
Ferdinand uvati prisegu na slobode i pravice nae, to ovisi o nama, o potenju, o
znaaju, o ljubavi naoj prema svojoj slobodi. Kakvi smo, tako e nam i biti! Evo,
to htjedoh rei, a vi sada kaite svoje!
Rekoe svi redom, a najposlije jo dovri Antolkovi: - Kad je sve ve na izmaku,
ivoti, imovina, hrana, oruje, a ima samo bijede, glada i opasnosti crne da
Hrvatska padne u ruke Sulejmana, birati nam je izmeu dva puta: s Turcima se
sramotno pogoditi i pregaziti svoju slobodu ili zadrati ast i birati za kralja onoga

3
Originalno pismo Krste Frankopana
koji prisee na obranu domovine, nae vjere i slobode. Odluili su se za
nadvojvodu Ferdinanda Habsburkoga.



Nakon povjerljivog vijeanja okupili se svi stariji u blagovaonici, mlai su ostali u

dvoritu. Gordana ih je podvorila. Jasenka i Vilena pomagale su Gordani brinuti se
za goste.
Jelenko Kuevi prie k svojoj eni, pogleda joj u ot i apne:
- Vileno! Zove me knez Karlovi da mu budem banovac. to ti veli na to?
Zatreptale su trepavice i licem joj se posula rumen.
- Kako ti misli!...
- Mislim ono isto to i ti, itam u tvojim oima... Morao bih biti stalno uz bana i
banicu... Dakle - neu uzeti tu ast!
On joj toplo stisne ruku, pa onda ode zadovoljan.
"Banica Vojana ne smije ni asa pomisliti da joj elim biti u blizini, moja ljubljena
ni asa se ne smije uznemiriti za moje srce."



Poslijepodne se pojavio Krsto Frankopan. Svi ga doekae bunim slavljem.

Ponovo su se gospoda dogovorila za Hrvatski sabor koji e birati novog kralja, ne
brinui se za Ugarsku.
Na odlasku se Krsto Frankopan zadrao s Gordanom. Uz nju stoje nekoliko mladih
Turopoljaca, a s druge strane s Vilenom i Jasenkom je Hrvojka i njezin brat.
Kremen, kraljevi Ivan i dva slovaka kneevia stoje daleko u kutu. Vrlo su
alosni.
- Znajte, plemenita gospoo - ape Krsto Gordani - sada mi je dvadeset sedam
godina, a htio bih da mi je tek dvadeset, pa da ekam dok odraste vaa Hrvojka.
Ona e biti vaa slika i prilika. Bit e slavna, kamo god je odveo ivot, bit e
najljepa, najumnija. Ona je dijete Gordane i Damira! A crpit e va odgoj i nauku.
Divna li e to biti djevojka!
- Ostavite to, knee, ne elim nita uti. Ona je jo djevojica i neka uiva
proljetnu sreu u bezbrizi, daleko od svijeta.
- Zar vae pronicljivo oko nije opazilo oboavajue ljubavne poglede ovih mladia
to tamo stoje u kutu? Gledajte Ivana, pa kneevie, a Kremen? Svi su oni redom
ranjeni od Hrvojkina malog bia to se razvija u veliku opasnost...
- Opazila sam, knee. U subotu u taj Hrvojkin viteki zbor rastjerati. Slovaki
kneevii odlaze u Oravu. Kremen odlazi na nauke, kraljevia Ivana uzima sobom
vojvoda Lovro na svoj dvor u Ilok. Osnove da sa Ivanom uskrisimo staro
kraljevstvo hrvatske krvi nisu uspjele, nesretni kraljevi nema nita do imena i
kraljevske krvi.
- Ali vaa je djevojica zapanjila Ferdinandova neaka Maksa. Vi ste sigurno vidjeli
kako je bio oaran kad je djevojicu opazio uz vas na Kaptolu? I u nedjelju i u
ponedjeljak, prvi i drugi dan njegova boravka ovdje, gutao je mladi oima vau
ker.
- Znam, sve sam vidjela. Govorilo se o toj udaji, no sad o tome neu da ujem, jer
mi rekoe da mlada kraljica, udova Ljudevitova, ljubi Maksa. Ne elim ni govoriti o
tome. Hrvojka je dijete!
- Zato ne bi Hrvojka sjela u kraljevski dvor kao roakinja Ferdinanda? - pita
Krsto. - Vi ste mudri, to bi nam koristilo kod kralja!
- Hrvojka je najneniji pupoljak, ne smijem ga iznositi prerano u proljee na zrak,
mogao bi ga ofuriti mraz. Hrvojka e ostati uz mene i oca, pod vedrim nebom nae
ljubavi, samo uz brata. Neka se pupoljak prirodno razvija u toploti doma da bude
jak izdrati i sunce i pljusak i oluju.
- Nakon onog dogaaja u Budimu, zapravo je ovo vrlo mudro! - veli knez. - Ali kad
procvate...
- Daleko je to. Djevoje je veselo, znatieljno, ivo i smjelo, to je dokazala tamo u
Budimu, kad se upustila u razgovor sa strancima i zato e ostati uz mojeg mua,
uz naeg sina i uz mene. A kad odraste, da, mi emo je izvesti na sunce.
- Potamnjet e ga svojim sjajem.
- Kad god mi tko spomene, uvijek me spopada neki strah. Hrvojku, uistinu, eka
neka uvena, buna sudbina. Obilazi me laka strepnja. Prestanimo o tome, knee.
Moju ljepotu ker elim jo dugo imati uza se, a to eli i moj mu.
- Ako ivot Hrvatske ne bude donio novih borbi, uivat ete mir sreu s Hrvojkom.
No, tko zna to nas jo eka?!
Jo jednom pogleda knez Hrvojku, divni pupoljak Brezovice, to se upravo sada
okrenula k njima, osjeajui da lijepi knez s majkom govori o njoj.
Gordana je kneza zaokupila razgovorom o budunosti Hrvatske. Naposljetku on
ree:
- Prije nego odem, recite mi, plemenita gospoo, vi, koja proriete budunost
Hrvata: dokle e trajati borba naeg naroda?
- Dok ne pobijedimo i posljednjeg otimaa svoje domovine.
- Kad emo stii do posljednjeg?
- Kad svi otimai, eljni ivjeti od onoga to je dano Hrvatima, nau u nama jedan
jedini dah u ljubavi, u slozi, koja e razbiti njihove prohtjeve. Onda vie ni jedan
otima nee imati smjelosti nad Hrvatima poiniti kakvo zlo.
- A bude li podivljao od elje za naom domovinom i unato tome pokuao?
- Nai e pred sobom peinu narodne volje.
- Otkud vam tolika vjera?
- Zar nije dokazano da veliki sud sudi svakom zloincu koji nanosi nepravde i
zloine Hrvatima? Strahotama su kanjeni zlotvori i oni koji su izdajniki pregazili
nau zemlju, izruili je bijedi, nevolji i patnjama. Svi su oni pred naim oima
propali.
- Uistinu su propali - veli knez.
- A mi ivimo dalje! - klikne Gordana.
- Uvijek u borbi?!
- Dokle god bude zloe, bit e i borbe.
- Gordana, vi ste kao vjena lu u ivotu Hrvata. Vae su rijei kremenita vjera.
- Vjera je najjae od svih zemaljskih oruja. Nepobjedivo. I zato na narod, malen
meu ostalima, velikima, jo uvijek ivi i visoko die svoj stijeg. Neka dru svi
silnici, krunjeni i nekrunjeni, jer nad njima vjeno lebdi pravda - a u nama ivi
vjena snaga: - naa vjera.

K R A J