Professional Documents
Culture Documents
Sarajevo, 2016.
Naslov Satovi u majinoj sobi
Autor Tanja Stupar Trifunovi
Biblioteka Savremena knjievnost
Urednici Kenan Kaukija i Ozren Kebo
Kabir
Nijema osoba
Nala sam neku staru svesku u ladici kraj njenog uzglavlja. Ne-
koliko utisaka, popis njenih deset ciljeva u budunosti i par Andri-
evih citata. To je zapravo bio dnevnik odustajanja. Nita od ciljeva
nije ostvarila. Plakala sam nad sveskom od dvije-tri ispisane strani-
ce i vikom bijelih, nepopunjenih mogunosti koje su se izlistava-
le preda mnom. Prva radost zbog neobinog pronalaska koji je za
mene bio fantomska spona pisanja koja bi nas povezala, okonana
je tugom. Nisam trebala provaliti u njenu intimu. Bilo je bolno. ak
i citati su upuivali na odustajanje. Omrznula mi je Andria. Ozbilj-
nog pisca sa naoarima kojeg je voljela moja majka. Cvijee, Andri,
tiina, rue u bati, obini, svakodnevni, nikad ostvareni ciljevi i bla-
go nemoni osmijeh. Sa druge strane, inteligencija koju je odlino
skrivala, snane ruke sa dugim tankim prstima, lijepo graeno tijelo,
mladoliko lice, odmjerenost, tihi govor. Ko je ta ena? Njegovateljica
bati i vrtova, kerka majke prirode. Majka kojoj se majka nije obra-
dovala jer je ensko dijete tue, ide u tuu kuu da posluje, da bude
ena, majka, neija, tua je ona sva.
Tua sama sebi. Njena pamet nepomirena sa ulogama kroz
koje je hodala odsutno kao kroz batu. Raspored stvari, raspo-
red doputenih emocija i boje glasa. Rijetko je gubila kontrolu
nad sobom. Jednom, sjeam se ipak jeste. Rekla sam joj to, da mi
se gadi njeno odustajanje, da je slaba, da me ne voli, da vie voli
sina. Poela je nekontrolisano da me amara.
Htjela sam da odem. Tad smo imali samo tebe. Imala si dvije
godine. Mene je zaboljelo to tad. To neto strano. Te njene ri-
jei. Mislila sam da me ne voli. Poslije sam shvatila da samo nije
voljela svoj ivot. Nije se uklopila u kune obrede, male krugove
oko stola, oko kreveta, oko mog uzglavlja i vrelog ela.
Dodirni me, zagrli me. Proi e me sve bolesti i sve tuge i ne-
stae svi ambisi i sve groznice. Dugo je u meni odjekivao zaziv
preplaenog djeteta.
Neto je u njoj sanjalo neto drugo, neto je disalo i matalo i
skonavalo polako kao ptica ulovljena na ljepljivu zamku tuge u
njenim oima. Meni je bilo nedostupno. To njeno. Ta tajna vrata
zabravljena jae od ovog prokletog podruma u koji se plaim silaziti.
Trebala sam otii i ostaviti vas. Zvonilo je u glavi.
Otii.
Ostaviti.
Ostala je. U svojim batama i nezadovoljstvima, u svojim
povlaenjima i opsadama soba, hodnika, podruma, tavana.
Ostala je.
Dodirni me, zagrli me.
Vrata ormara su velika. Ruke su male. Otvaraju vrata i zavi-
ruju unutra, prstima dodiruju odjeu, zauena to osim odjee
nema nikog u ormaru.
Anine biljeke
(Prvi dio)
II
IV
VI
VII
VIII
IX
II
IV
Ana je obukla kaput. I sila niz ulicu do grada. Jesen uvijek mi-
rie isto i uvlai hladnou u kosti i neki tugaljivi mir u misli. Dani
se skrauju, noi rasteu, oi mute, prsti na rukama postaju hladni
i gura ih dublje u dep kao da e tamo pronai skriveno sunce.
Tamni, meki i istraeni kosmos depova ne obeava nita novo, tek
malo topline.
Nauiti da malo topline moe biti dovoljno, kada je jesen. I
uopte, pomisli Ana i uini joj se pomalo apsurdnom, smijenom
i toplom ta misao.
Prozori ve gore svjetlima i ljudi su uurbani i umotani kao
u pjesmama o jeseni. Ponavljajue atmosfere, ukusi i boje. Niz
ponavljanja. Anu ispunjava mir od toga. U muzici, u pjesmi, u
reenici, na usnama prolaznika, u uzdahu koji se otme sluajno.
Komad s ponavljanjima.
Lie. Kie. Dimnjaci.
Dah na staklu kada priljubi lice uz prozor i gleda prola-
znike koji bi mogli biti ti, biti neko slian, neko ko s onu stranu
prozora razmilja kao ti, jer ulica nosi ljude kao i lie i neki su
razliiti, a neki sasvim nalik jedni drugima. Svi ume i idu nekud.
I lie i ljudi.
Ana ubrza korak. Unutra je toplije. U kafani na oku ulice.
Lijevo. Ima kamin. I vazduh mirie na vatru. To je miris topline.
Misli o tom dok skida kaput.