BIBLIOTEKA RELIGIJA I MISTIKA

Prevela s ruskoga MIHAELA VEKARI

ZAGREB, 1990.

P. D.
Ouspensky:

TERTIUM
ORGANUM

SADRAJ

TERTIUM ORGANUM je djelo u kojem se rue zidovi

i ograde materijalistike slijepe ulice a pred naom se
misli otkrivaju iroki obzori novih i neistraenih vidika.
Premda prvo vee djelo ruskog filozofa
P.D.Ouspenskoga (1878 1947), ovo je njegovo
najpoznatije djelo, koje je nakon prvog izdanja u Sankt-
Peterburgu ubrzo doivjelo brojna izdanja na
engleskome, kao i druga njegova djela: Novi model
svemira, U potrazi za udesnim, Neobian ivot
Ivana Osokina, prijevode kojih sam redigira u Londonu
gdje ivi od 1921.

TERTIUM ORGANUM zanimljivo je djelo po

neobinom spoju racionalnog miljenja i mistikih ideja.
Ouspensky pretpostavlja postojanje svijeta vieg od
naeg svijeta, svijeta kojega je na svijet (koji smo u
stanju zamijetiti) samo dio, te nastoji pokazati na koji
nain logika moe pomoi da se prijee u svijest o tom
viem svijetu : ona se zato mora odrei sebe, doprijeti
do nunosti vlastita ponitenja, te e se tada iz nje
moi pojaviti nova i via logika. Sustav te vie logike
moe se izvesti iz mnogih mistinih filozofskih sustava,
te stoga Ouspensky kae da je trei organon postojao
prije prvoga (Aristotelova) i, dakako, prije drugoga
(Baconova) organona.

Nema podruja ivota koje nam ne otkriva

beskonanost novog i neoekivanog ako mu se
pribliimo sa spoznajom da se ono ne iscrpljuje kroz
svoju vidljivu strane, da iza te vidljive strane postoji cijeli
svijet novih i nerazumljivih snaga i odnosa. Prvi korak
prema njemu jest spoznaja o postojanju nevidljivoga.

POGLAVLJE I
to znamo, a to ne znamo? Nae poznanice i nae
nepoznanice. Nepoznate veliine prihvaene kao
poznate. Materija i gibanje. Do ega je dola
pozitivistika filozofija? Jednakost nepoznanica x = y, y
= x. to doista znamo? Postojanje svijesti u nama i
svijeta oko nas. Dualizam ili monizam? Subjektivno i
objektivno znanje. Gdje su uzroci osjeta? Kantov sustav.
Vrijeme i prostor. Kant i eter. Machovo zapaanje. S
ime zapravo radi fiziar?

POGLAVLJE II
Novi pogled na Kantov problem. Hintonove ideje.
Osjeaj prostora i njegov razvoj. Sustav za razvijanje
osjeaja etvrte dimenzije vjebama s raznobojnim
kockama. Geometrijsko shvaanje prostora. Tri
okomice. Zato ih je tri? Moe li se sve to postoji
izmjeriti trima okomicama? Fizike i metafizike
injenice. Znakovi postojanja. Zbiljnost ideja. Nedostatna
oitost postojanja materije i kretanja. Materija i kretanje
samo su logiki pojmovi poput dobra i zla

POGLAVLJE III
to moemo doznati o etvrtoj dimenziji prouavanjem
geometrijskih odnosa u naem prostoru? Kakav mora
biti odnos trodimenzionalnog tijela prema
etverodimenzionalnom? etverodimenzionalno tijelo
kao trag gibanja trodimenzionalnog tijela u smjeru koji
ono ne sadri. etverodimenzionalno tijelo kao tijelo
koje se sastoji od beskonanog broja trodimenzionalnih
tijela. Trodimenzionalno tijelo kao presjek
etverodimenzionalnog. Dijelovi tijela i cijela tijela u
treoj i etvrtoj dimenziji. Nesumjerljivost
trodimenzionalnog i etverodimenzionalnog tijela.
Materijalni atom kao presjek etverodimenzionalne crte

POGLAVLJE IV
U kojem smjeru moe leati etvrta dimenzija? to je
gibanje? Dvije vrste gibanja - u prostoru i u vremenu -
sadrane u svakom gibanju. to je vrijeme? Dvije ideje u
pojmu vnemena. Nova protenost prostora i gibanje u
njemu. Vrijeme kao etvrta dimenzija prostora.
Nemogunost da se ideja o etvrtoj dimenziji shvati bez
ideje o petoj. Ideja kretanja i osjeaj vremena. Osjeaj
vremena kao granica (povrina) osjeaja prostora.
Hinton o zakonu povrina. Eter kao povrina.
Riemannova ideja o prijelazu vremena u prostor u
etvrtoj dimenziji. Sadanjost, prolost i budunost.
Zato ne vidimo prolost i budunost? ivot na opip.
Wundt o naoj osjetilnoj spoznaji.
POGLAVLJE V
etverodimenzionalni prostor. Vremensko tijelo, Linga
arira. Oblik ljudskog tijela od roenja do smrti kao
promjenljiva veliina. Nesumjerljivost trodimenzionalnog
i etverodimenzionalnog tijela. Newtonovi fluenti.
Nezbiljnost stalnih veliina. Desna i lijeva ruka u
trodimenzionalnom i etverodimenzionalnom prostoru.
Razlike izmeu trodimenzionalnog i
etverodimenzionalnog prostora. Ne dva razliita
prostora, ve dva razliita naina zamjeivanja jednog te
istog svijeta

POGLAVLJE VI
Metode istraivanja problema viih dimenzija. Slinost
izmeu zamiljenih svjetova razliitih dimenzija.
Jednodimenzionalni svijet na crti. Prostor i vrijeme
jednodimenzionalnog bia. Dvodimenzionalni svijet na
ravnini. Prostor i vrijeme, eter, materija i
kretanje dvodimenzionalnog bia. Zbiljnost i iluzija na
ravnini. Nemogunost da se vidi kut. Kut kao kretanje.
Dvodimenzionalno bie ne moe shvatiti funkcije
predmeta naeg svijeta. Pojave i noumeni dvodimen-
zionalnog bia. Kako bi plono bie moglo shvatiti treu
dimenziju?

POGLAVLJE VII
Nemogunost matematike definicije dimenzija. Zato
matematika ne osjea dimenzije? Posve uvjetno
oznaavanje dimenzija potencijama. Mogunost
prikazivanja svih potencija na crti. Kant i Lobaevski.
Razlika izmeu neeuklidske geometrije i
metageometrije. Gdje moramo traiti objanjenje
trodimenzionalnosti svijeta ako su Kantove ideje tone?
Ne treba li razloge trodimenzionalnosti svijeta traiti u
naem zamjedbenom aparatu, u naem razumu?

POGLAVLJE VIII
Na zamjedbeni aparat. Osjet. Predodba. Pojam. Rijei
i govor. Umjetnost kao jezik budunosti. Koliko
trodimenzionalnost svijeta ovisi o svojstvima naeg
zamjedbenog aparata? to moe dokazati tu ovisnost?
Gdje moemo nai zbiljsku potvrdu te ovisnosti?
Psihologija ivotinja. U emu se ona razlikuje od
Ijudske? Refleks. Podraljivost stanice. Nagon. Lagoda -
nelagoda. Emocionalno miljenje. Odsutnost pojmova.
Jezik ivotinja. Logika ivotinja. Razliite razine inteli-
gencije ivotinja. Gusak, maka, pas i majmun.

POGLAVLJE IX
Kako ovjek i ivotinja zamjeuju svijet. Iluzije ivotinja.
ivotinje nemaju nadzor nad svojim zamjedbama. Svijet
pokretnih ravnina. Kutovi i krivulje kao gibanje. Trea
dimenzija kao gibanje. ivotinjama na trodimenzionalni
svijet izgleda dvodimenzionalan. ivotinje kao zbiljska
dvodimenzionalna bia. Nie ivotinje kao jednodimen-
zionalna bia. Vrijeme i prostor pua. Osjeaj vremena
kao nejasni osjeaj prostora. Vrijeme i prostor psa.
Promjena svijeta pri promjeni mentalnog ustroja. Dokaz
Kantova problema. Trodimenzionalni svijet kao iluzorna
predodba.

POGLAVLJE X
Prostorno shvaanje vremena. etverodimenzionalni
kutovi i krivulje u naem ivotu. Postoji li gibanje u
svijetu? Mehaniko gibanje i ivot. Bioloke pojave
kao manifestacije gibanja u viem prostoru. Razvoj
osjeanja prostora. Poveanje osjeanja prostora i
smanjenje osjeanja vremena. Prijelaz osjeaja
vremena u osjeaj prostora. Tekoe to ih stvaraju nai
pojmovi i na jezik. Nunost da se nae nain za
prostorno izraavanje vremenskih pojava.

POGLAVLJE XI
Analiza pojava. to nam odreuju razliite vrste pojava?
Naini i oblici prijelaza pojava iz jednog reda u drugi.
Pojave gibanja. Pojave ivota. Pojave svijesti. Sredinje
pitanje nae zamjedbe svijeta: koja je vrsta pojava
prvotna i proizvodi druge? Moe li gibanje biti u poetku
svega? Zakoni pretvorbe energije. Jednostavna
pretvorba i oslobaanje latentne energije. Razliite sile
oslobaanja razliitih vrsta pojava. Snaga mehanike
energije, snaga ive stanice i snaga ideje. Pojave i
noumena naega svijeta.

POGLAVLJE XII
Vidljiva i skrivena strana ivota. Pozitivizam kao
prouavanje pojavne strane ivota. U emu je
dvodimenzionalnost pozitivistike filozofije?
Zamiljanje svega na ravnini, u fizikom odsjeku.
Podzemni tokovi. to moe dati prouavanje ivota kao
pojave? Umjetni svijet to ga znanost izgrauje za sebe.
Nepostojanje zatvorenih i zasebnih pojava u zbilji. Novo
osjeanje svijeta.

POGLAVLJE XIII
Glasovi kamenja. Zid crkve i zid tamnice. Brodski jarbol i
vjeala. Sjena krvnika i sjena sveca. Razliiti sklopovi
nama poznatih pojava u viem prostoru. Povezanost
pojava koje se nama ine odjelitima i razliitost pojava
koje se nama ine slinima. Kako se pribliiti
noumenalnom svijetu? Razumijevanje stvari izvan
kategorija vremena i prostora. Zbiljnost veine
slikovitih izraza. Okultno poimanje energije. Pismo
Indijca okultista. Umjetnost i Ijubav. Stvaralatvo i
Ijubav. Ljubav i okultizam. to vidimo i to ne vidimo.
Platonov dialog o pilji.

POGLAVLJE XIV
Fenomenalna i noumenalna strana ovjeka. ovjek o
sebi. Kako spoznajemo unutranju stranu ovjeka?
Moemo li znati za postojanje svijesti u uvjetima
prostora koji nije analogan naemu? Mozak i svijest.
Jedinstvo svijeta. Logika nemogunost istodobnog
postojanja duha i materije. Ili je sve duh, ili je sve
materija. Razumske i nerazumske radnje u prirodi i u
ivotu ovjeka. Mogu li razumske radnje postojati
naporedo s nerazumskim? Svijet kao sluajno stvorena
mehanika igraka. Nemogunost svijesti u mehanikom
svemiru. Nemogunost mehaninosti ako svijest postoji.
Interferencije Ijudske svijesti s mehanikim sustavom.
Svijesti drugih presjeka svijeta. Kako za njih moemo
znati? esta dimenzija. Kant o duhovima. Spinoza o
spoznaji nevidljivog svijeta. Nunost da se intelektualno
odredi to je mogue, a to nemogue u noumenalnom
svijetu.

POGLAVLJE XV
Inteligentni svemir. Razliiti oblici inteligencije. Razliite
crte inteligencije. Oivljena priroda. Due kamenja i due
stabala. Dua ume. Ljudsko Ja kao kolektivna
inteligencija. ovjek kao sloeno bie. ovjeanstvo
kao bie. Adam Kadmon. Dua svijeta. Lice
Mahadeve. Profesor James o svijesti svijeta.
Fechnerove ideje. Zendavesta. iva Zemlja.
POGLAVLJE XVI
Inteligencija i ivot. ivot i spoznaja. Svijest kao
ostvarenje postojanja. Intelekt i emocije. Emocija kao
orue spoznaje. Razvoj emocija s gledita spoznaje.
iste i neiste emocije. Osobne i nad-osobne emocije.
Uklanjanje elementa sopstva kao sredstva za
pribliavanje istinitoj spoznaji. Budite kao djeca...
Blaeni ista srca... Vrijednost morala s gledita
spoznaje. Nedostaci intelektualizma. Drednoti kao
kruna intelektualne kulture. Opasnosti moralizma.
Moralni estetizam. Religija i umjetnost kao organizirani
oblici emocionalne spoznaje. Spoznaja Boga i spoznaja
Ijepote.

POGLAVLJE XVII
Intelektualna metoda. Objektivna i subjektivna spoznaja.
Prouavanje Ne-ja i prouavanje Ja. Nemogunost
objektivnog istraivanja Ja. Granice objektivne spoznaje.
Mogunost irenja subjektivne spoznaje. Utapanje Ne-ja
u Ja. Plotinove ideje. Razliiti oblici svijesti. Spavanje
(potencijalno stanje svijesti). Snovi (svijest sadrana u
sebi, odraena od sebe). Budna svijest (dualistiko
osjeanje svijeta, podjela na Ja i Ne-ja). Ekstaza
(izlaenje iz sebe). Turiya (apsolutna svijest o
svemu kao o sebi). Kap koja guta ocean. Nirvana.

POGLAVLJE XVIII
Osjeaj beskonanosti. Prvo iskuenje novaka.
Nepodnoljiva tuga. Gubitak svega zbiljskog. to bi
doivljavala ivotinja kad bi postala ovjekom? Prijelaz
na novu logiku. Naa logika kao utemeljena na
promatranju zakona pojavnog svijeta. Njezina
neprikladnost za prouavanje noumenalnog svijeta.
Nunost nove logike. Analogni aksiomi logike i
matematike. Dvije matematike. Matematika realnih
veliina (beskonanih i promjenljivih) i matematika
nerealnih, zamiljenih veliina (konanih i stalnih).
Transfinitni brojevi. Brojevi koji se nalaze izvan
beskonanosti. Mogunost razliitih beskonanosti.

POGLAVLJE XIX
Prijelaz ovjeka na viu Iogiku. Nunost da se odbaci
sve zbiljsko. Siromani duhom. Priznati zbiljskim
samo beskonano. Zakoni beskonanog. Aristotelov
Organon i Baconov Norum Organum. Logika
beskonanog. Tertium Organum. Via logika kao orue
miljenja, kao klju za tajne prirode, za skrivenu stranu
ivota, za svijet noumenona. Odreivanje svijeta
noumenona na temelju svega prethodnog. Osjeanje
noumenalnog svijeta nespremnom svijeu. Triput
nespoznatljiva tama, promiljanje koje moe svako
znanje pretvoriti u neznanje.

POGLAVLJE XX
Teozofija Maxa Mullera. Drevna Indija. Filozofija
Vedanta. Tat tvam asi. Zamjedba proirenom svijeu
kao zbilja. Mistika razliitih vjekova i naroda. Slinost
iskustava. Tertican Organum kao klju za misticizam.
Znakovi noumenalnog svijeta. Plotinov traktat O Ijepo-
ti kao neshvaeni sustav vie logike. Prosvjetljenje
Jakoba Boehmea. Harfa s mnogo struna, od kojih je
svaka struna zasebni instrument. Misticizam
Philokalia. Sv. Avva Dorotheus i drugi. Klement
Aleksandrijski. Lao Tze i uang Tze. Svjetlo na putu i
Glas tiine. Muslimanski mistici. Poezija sufija.
Mistina stanja pod narkozom. Anestetiko otkrivenje.
Pokusi profesora Jamesa. Dostojevski o vremenu
(Idiot). Utjecaj prirode na ovjekovu duu.
POGLAVLJE XXI
Kozmika svijest doktora Buckea. Tri oblika svijesti po
Buckeu. Jednostavna svijest ili svijest ivotinja.
Samosvijest ili svijest ovjeka. Kozmika svijest. Rast
svijesti. U emu se on izraava? Osjet, predodba,
pojam, vii moralni pojam - stvaralaka intuicija. ovjek
kozmike svijesti. Adamov pad. Spoznaja dobra i zla.
Krist i spasenje ovjeka. Zakoni evolucije. Pojedinana
obiljeja koja se pretvaraju u opa. Roenje novog
ovjeanstva. Via rasa. Naovjek. Zajednike etape
razvoja razliitih stranja Ijudskog duha. Tablica etiriju
oblika oitovanja svijesti.

POGLAVLJE XXII
Znanost i problem etvrte dimenzije. Predavanje
profesora Umova na Mendeljejevljevu kongresu 1911.
Karakteristine znaajke i problemi suvremene
prirodno-znanstvene misli. Nova fizika. Teorija elektro-
magnetizma. Naela relativnosti. Djela Einsteina i
Minkowskog. Istodobno postojanje prolosti i
budunosti. Vjeno Sada. Van Manenova knjiga o
okultnim iskustvima. Dijagram etverodimenzionalnog
lika.

POGLAVLJE XXIII
Okultizam i ljubav. Ljubav i smrt. Razliita stajalita
prema problemima smrti i problemima ljubavi. to
nedostaje naem shvaanju ljubavi? Ljubav kao
svakidanja i psiholoka pojava. Mogunost religioznog
shvaanja ljubavi. Stvaralaka snaga ljubavi. Nijekanje
ljubavi. Bjeanje od ljubavi. Ljubav i misticizam.
udesno u ljubavi. Nietzsche i Edward Carpenter o
ljubavi.
ZAKLJUAK
Materijalizam ili idealizam.

I zakle se. .. da vremena

ve nee biti.

Otkrivenje 10, 6

. . . Da budete u ljubavi ukorijenjeni i

utemeljeni, da biste mogli razumjeti sa
svima svetima to je irina i duina i
dubina i visina.
Poslanica Efeanima Sv.
apostola Pavla 3,17-18

POGLAVLJE I

to znamo, a to ne znamo? Nae poznanice i nae

nepoznanice. Nepoznate veliine prihvaene kao
poznate. Materija i gibanje. Do ega je dola
pozitivistika filozofija? Jednakost nepoznanica x =
y, y = x. to doista znamo? Postojanje svijesti u
nama i svijeta oko nas. Dualizam ili monizam?
Subjektivno i objektivno znanje. Gdje su uzroci
osjeta? Kantov sustav. Vrijeme i prostor. Kant i
eter. Machovo zapaanje. Sa ime zapravo radi
fiziar?

Naui razlikovati istinito

od lanog...

Glas tiine, H. P. B.

Najtee je znati to znamo, a to ne znamo.

Stoga, ako ita elimo znati, prije svega moramo

utvrditi to prihvaamo kao injenice, a to smatramo da
zahtijeva odreivanje i dokazivanje, to jest, moramo
utvrditi to ve znamo i to elimo znati.

S obzirom na nae poznavanje svijeta i sebe, idealno

bi bilo kad bismo kao injenicu mogli prihvatiti nita i
drati da sve zahtijeva definiciju i dokaz. Drugim
rijeima, najbolje bi bilo pretpostaviti i polaziti od
toga da nita ne znamo.

Na alost to je nemogue. Neto treba postaviti kao

osnovu, priznati poznatim. Inae bismo stalno morali
jednu nepoznanicu odreivati uz pomo druge.
 Osim toga, moramo se uvati da kao poznanicu, kao
injenicu ne prihvatimo ono to je u biti nepoznato, to
je tek pretpostavka, nepoznanica. Valja nam paziti da
ne zapadnemo u poloaj pozitivistike filozofije, koja se
dugo vremena temeljila na priznavanju postojanja
materije (materijalizam), a sada priznaje postojanje sile
ili gibanja (energizam), iako su zapravo materija i
gibanje oduvijek nepoznanice, x i y, i odreuju se jedna
pomou druge.

Jasno je da se nepoznanica ne moe smatrati

poznanicom, niti se ona moe odreivati uz pomo
druge nepoznanice. Rezultat je uvijek jednakost
nepoznanica: x = y, y = x.

Upravo ta jednakost nepoznanica konani je

zakljuak do kojega je dola pozitivistika filozofija.

pozitivizam uenje koje se zadovoljava utvrivanjem

injenica, datosti; odbija svaku metafiziku, a izbjegava
objanjenje i stvaranje hipoteza, ograniavajui se na obino
opisivanje injenica

Materija je ono u emu se zbivaju promjene to se

nazivaju gibanjem, x = y. Gibanje su promjene to
se zbivaju u materiji, y = x.

to znamo?

Znamo da na prvom stupnju samospoznaje ovjeku

padaju u oi dvije oite injenice.

Postojanje svijeta u kojemu ivi i postojanje

svijesti u njemu samom. I jedno i drugo ovjek ne
moe ni dokazati niti osporiti, a oboje je za njega
injenica, zbilja.

Moe se razmiljati o meusobnom odnosu tih dviju

injenica. Moe ih se nastojati svesti na jednu, to jest
svijest promatrati kao dio ili funkciju svijeta, a svijet kao
dio ili funkciju svijesti. No to je ve udaljavanje od
injenica i svako takvo razmiljanje s obinog, ne
spekulativnog gledita na svijet i sebe nije jasno.
Naprotiv, jedina oita injenica je suprotnost ja i ne-ja,
svijest i svijet.

Kasnije emo se vraati toj osnovnoj tvrdnji. Zasad

nemamo razloga pobijati oitu injenicu da postojimo, to
jest da postoji naa svijest i svijet u kojemu ivimo. To
moramo prihvatiti kao injenicu.

I samo to smijemo prihvatiti kao injenicu. Za sve

ostalo nuni su dokazi postojanja i definicije na temelju
dviju poznanica koje imamo. Prostor sa svojom
protenou; vrijeme s idejom prije, sada i poslije;
koliina, masa, materijalnost; broj, jednakost,
nejednakost; istovjetnost i razliitost; uzrok i
posljedica; eter, atomi, elektroni, energija, ivot,
smrt . . . - sve ono to je temelj obinog znanja, -
sve su to nepoznanice.

Iz dvije osnovne injenice - postojanje svijesti u nama i

svijeta izvan nas - izravno potjee, naoj obinoj svijesti
poznata, posve jasna podjela na subjektivno i
objektivno.
 Sve ono to prihvaamo kao svojstva svijeta
nazivamo objektivnim, a ono to prihvaamo kao
svojstva nae svijesti, nazivamo subjektivnim.

Subjektivni svijet doivljavamo izravno. On je u nama.

Mi smo jedno s njim.
Objektivni svijet predoujemo kao da postoji izvan nas,
mimo nas. On i mi, to su razliite stvari. Kad zatvorimo
oi, ini nam se da objektivni svijet i dalje postoji onakav
kakvim smo ga taj as vidjeli, a ako naa svijest utrne,
iezne nae ja, objektivni svijet e postojati kao i
dosad, kao to je postojao kad nas nije bilo.

To to objektivni svijet zamjeujemo u vremenu i u

prostoru najtonije odreuje na odnos prema njemu.
Drugaije, izvan tih uvjeta, ne moemo ga ni predoiti ni
zamijetiti. Obino govorimo da se objektivni svijet
sastoji od stvari i pojava, to jest, od promjena stanja
stvari. Pojava za nas postoji u vremenu, stvar u
prostoru.

Razmiljanjem moemo utvrditi da zapravo znamo

samo vlastite osjete, predodbe i pojmove, i objektivni
svijet zamjeujemo projicirajui izvan nas
pretpostavljene uzroke naih osjeta.

Zatim opaamo da nae poznavanje i subjektivnog i

objektivnog svijeta moe biti istinito i lano, tono i
netono.

Kriterij za odreivanje tonosti i netonosti naeg

poznavanja subjektivnog svijeta oblik je odnosa jednog
osjeta prema drugima i snaga samog osjeta. Drugim
rijeima, tonost jednog osjeta provjerava se
usporedbom s drugim u koji smo sigurniji ili
intenzitetom poznatog osjeta.

Isti je i kriterij za odreivanje tonosti i netonosti

naeg poznavanja objektivnog svijeta. ini nam se da
stvari i pojave objektivnog svijeta odreujemo
usporeujui ih meu sobom; mislimo da zakone njihova
postojanja otkrivamo mimo nas i naeg poznavanja
stvari. No to je iluzija. O stvarima ne znamo nita
odvojeno od nas. Za provjeru tonosti naeg
poznavanja objektivnog svijeta nemamo drugih
sredstava doli osjeta.

Od pradavnih vremena, pitanje naeg odnosa spram

istinskih uzroka naih osjeta glavni je predmet
filozofijskih istraivanja. Ljudi su uvijek morali imati
nekakvo rjeenje tog pitanja, neki odgovor. Ti su se
odgovori kolebali izmeu dva pola, od posvemanjeg
odricanja svakog uzroka i tvrdnje da uzroci osjeta
poivaju u nama, a ne u neem izvanjskom, do
prihvaanja da mi uzroke znamo i da su oni u pojavama
vanjskog svijeta, da su pojave uzrok osjeta, a uzrok
vidljivih pojava je gibanje atoma i titranje etera.

Mi ne moemo zamijetiti ta gibanja i titranja samo zbog

toga to nemamo dovoljno jake instrumente, no kad
takvih aparata bude, vidjet emo gibanje atoma kao to
sada pomou jakih teleskopa vidimo zvijezde, kojih se
postojanje ranije nije ni slutilo.
 U naem suvremenom znanju sredinji poloaj u
problemu uzroka osjeta zauzeo je Kantov sustav, koji
nije dijelio ni jedno ni drugo krajnje gledite, ve je bio u
sredini. Upravo Kant je utvrdio da uzroci naih osjeta
moraju biti u vanjskom svijetu, no mi te uzroke ne
moemo spoznati i nismo u stanju zamijetiti ih
pomou osjetila, to jest pomou sredstava kojima
zamjeujemo pojave.

Kant je utvrdio da sve to zamjeujemo pomou

osjeta, zamjeujemo u vremenu i u prostoru, a izvan
vremena i prostora ne moemo pomou osjeta nita
zamijetiti, da su prostor i vrijeme neophodni uvjeti
osjetilnog opaanja (tj. opaanja pomou osjetila). I to
je najvanije, on je utvrdio da protenost u prostoru i
postojanje u vremenu nisu inherentna (nerazdvojiva,
svojstvena, ona koja nuno pripadaju) svojstva stvari,
ve samo svojstva nae osjetilne zamjedbe, da
zapravo, izvan naeg osjetilnog zamjeivanja, stvari
postoje neovisno o vremenu i prostoru, no mi ih
nikada ne moemo osjetiti izvan vremena i prostora, i
sama injenica to stvari i pojave zamjeujemo
osjetilima namee im uvjete vremena i prostora, jer je to
na oblik predoavanja.

Na taj su nain prostor i vrijeme, koji pomou osjeta

odreuju sve to znamo, sami po sebi samo oblici nae
zamjedbe, kategorije naeg razuma, prizma kroz koju
promatramo svijet - ili, drugim rijeima, prostor i
vrijeme nisu sami po sebi svojstva svijeta, ve samo
svojstva nae zamjedbe svijeta pomou osjetila.
Dakle, svijet, dok ga ne zamijetimo, nema protenosti u
prostoru ni postojanja u vremenu. To su svojstva koja
mu mi pridajemo.

Predodbe prostora i vremena nastaju u naem umu,

u dodiru s vanjskim svijetom posredstvom osjetila, a ne
postoje u vanjskom svijetu mimo naeg doticaja s njim.

Prostor i vrijeme su kategorije razuma, tj. svojstva

koja pripisujemo vanjskom svijetu. To su samo ideje
vodilje, znakovi koje smo sami postavili, jer bez njih ne
moemo predoiti vanjski svijet. To su grafikoni u koje
mi sebi ucrtavamo svijet.

Projicirajui izvan sebe uzroke naih osjeta mi misaono

(i ne samo misaono) gradimo te uzroke u prostoru i
predoavamo neprekidnu zbilju kao niz uzastopnih
vremenskih trenutaka. To nam je neophodno stoga to,
ako nema protenosti u prostoru, ako ne zauzima
odreeni dio prostora i ne postoji odreeno vrijeme,
stvar za nas uope ne postoji. To jest, stvar bez ideje
prostora, koja nije stavljena u prostor, koja nije
obuhvaena kategorijom prostora ni po emu se ne
razlikuje od druge stvari, zauzima isto mjesto kao i ova
druga, stapa se s njom; svaka pojava bez ideje
vremena, to jest ako nije stavljena u vrijeme, ako nije
uzeta u nekom poloaju s obzirom na prije, sada i
poslije, nama e se initi istovremenom, takve pojave
mijeat e se jedna s drugom, i na slabi intelekt nee
biti u stanju snai se u beskonanoj raznolikosti jednog
trenutka.
 Stoga naa svijest iz kaosa dojmova izdvaja grupe i mi
u prostoru i vremenu gradimo predodbe o predmetima
koje odgovaraju tim grupama dojmova.

Kako nuno moramo na neki nain odjeljivati stvari, mi

ih dijelimo prema kategorijama prostora i vremena.

No ne smijemo zaboraviti da te podjele postoje samo

u nama, u naoj zamjedbi stvari, a ne u samim
stvarima, da pravi odnos meu stvarima ne znamo i
prave stvari ne znamo. Znamo samo utvare, sjene
stvari, i ne znamo kakvi su u zbilji odnosi meu
stvarima.

U isti mah posve sigurno znamo da naa podjela stvari

prema vremenu i prostoru uope ne odgovara dijeljenju
stvari o sebi, neovisno o naoj zamjedbi; i posve
sigurno znamo da ako meu stvarima o sebi postoji
neka podjela, to ni u kojem sluaju nije podjela prema
vremenu i prostoru, jer to nije svojstvo stvari, ve
svojstvo naeg zamjeivanja stvari uz pomo osjetila. Mi
ne znamo mogu li se ak razlikovati podjele koje mi
vidimo, tj. prema prostoru i vremenu, ako ne gledamo
ljudskim oima, ne s ljudske toke gledita. Odnosno,
ne znamo bi li na svijet drugaije ustrojenom
organizmu potpuno drugaije izgledao.

Mi ne moemo slikovito predoiti stvari neovisno o

kategorijama prostora i vremena, ali stalno mislimo o
njima izvan vremena i prostora.

Kad kaemo taj stol, stvaramo predodbu stola u

prostoru i u vremenu. Ali kad kaemo predmet
napravljen od drva, ne podrazumijevajui odreeni
predmet, ve govorei openito, onda se to odnosi na
sve drvene predmete na cijelom svijetu, u sva vremena.
ovjek s matom moe rei da govorimo o nekom
velikom predmetu od drva koji se sastoji od svih bilo
kad i bilo gdje postojeih drvenih predmeta koji su
njegovi atomi.

Nismo ba svjesni toga, ali openito u prostoru i

vremenu mislimo samo pomou predodaba.
Pojmovima mislimo izvan vremena i prostora.

Kant je svoja gledita nazivao transcendentalnima ili

kritikim idealizmom, i odvajao ih je od dogmatskog
idealizma kojega je predstavnik bio Berkeley.

Dogmatski idealizam tvrdi da cijeli svijet, sve stvari, to

jest istinski uzroci osjeta, ne postoje drugaije osim u
naoj spoznaji - oni postoje samo ako ih mi znamo.
Svijet koji mi predoavamo samo je odraz nas samih.

Kantovski idealizam priznaje postojanje svijeta uzroka

izvan nas, no tvrdi da mi taj svijet ne moemo
zamjeivati osjetilnom zamjedbom, i da je openito sve
to vidimo naa vlastita tvorevina, proizvod subjekta
koji zamjeuje.

Na taj nain, po Kantu, sve to nalazimo u

predmetima, mi sami u njih stavljamo. Kakav je svijet
neovisno o nama, to ne znamo. Pritom naa
predodba o stvarima nema nieg zajednikog sa
stvarima kakve su neovisno o nama, same po sebi.
 to je najvanije, nae nepoznavanje stvari po sebi
uope ne potjee od nedostatnog znanja, ve otuda
to mi osjetilnom zamjedbom nikako ne moemo
istinito spoznati svijet. Odnosno, ne radi se o tome da
zasad jo malo znamo, pa emo znati vie i naposljetku
doi do istinite spoznaje svijeta. To je netono stoga to
naa iskustvena spoznaja nije nejasna predodba
zbiljskog svijeta. Ona je vrlo jasna predodba posve
nezbiljskog svijeta koji nastaje oko nas u trenutku
naeg dodira sa svijetom istinskih uzroka, do
kojega ne moemo doprijeti, jer smo se izgubili u
nezbiljskom materijalnom svijetu. Na taj nain
poveavanje objektivnih znanja nimalo nas ne pribliava
spoznavanju stvari o sebi ili poznavanju istinskih
uzroka.

U Kritici istog uma Kant kae da:

... nita to se promatra u prostoru, nije stvar o sebi, niti

je prostor forma stvari, koja bi im sama o sebi bila
svojstvena, nego da nam predmeti o sebi uope nisu
poznati. to pak nazivamo vanjskim predmetima, to nisu
nita drugo nego iste predodbe nae osjetilnosti ija je
forma prostor. No njihov pravi korelat, tj. stvar o sebi,
time se uope ne spoznaje niti se moe spoznati, ali se
za nj u iskustvu nikada i ne pita . . .

. . . Stvari koje motrimo nisu same o sebi onakve

kakvima ih smatramo, niti da su njihovi odnosi sami o
sebi takvi kakvi nam se pojavljuju, i da bi, ako uope
ukinemo svoj subjekat ili samo i subjektivnu kakvou
osjetila, nestala sva ona svojstva, svi odnosi objekata u
prostoru i vremenu, tovie, ak i sam prostor i
vrijeme . . .
. . . Kako je s predmetima o sebi i nezavisno od svakog
ovog receptiviteta nae osjetilnosti, to nam ostaje
potpuno nepoznato. Mi poznajemo samo svoj nain
njihova opaanja...

. . . Kad bismo i mogli svoje znanje dovesti do najviega

stupnja jasnoe, onda time ipak ne bismo doli blie
kakvoi samih stvari o sebi...

. . Da stoga cijela naa osjetilnost nije nita drugo nego

nejasna predodba stvari, koja sadrava samo ono to
stvarima samo o sebi nuno pripada, ali samo u nekome
nagomilavanju obiljeja i djelominih predodbi koje mi
svojom svijeu ne luimo, to je iskrivljenje pojma
osjetilnosti i pojave, koje cijelu znanost o njima ini
nekorisnom i praznom. Razlika izmeu nejasne i jasne
predodbe samo je logika i ne odnosi se na sadraj.
(Preve
o Viktor D. Sonnenfeld)

Kantove su tvrdnje do dananjeg dana ostale u gotovo

istom obliku u kakvom ih je Kant ostavio. Bez obzira na
mnoge nove filozofijske sustave to su se pojavili
tijekom 19. st., i bez obzira na mnoge filozofe koji su se
posebno bavili objanjavanjem i tumaenjem Kantovih
djela, glavne Kantove postavke ostale su nedirnute.

Kant je u biti samo postavio pitanje, dobacio svijetu

problem koji valja rijeiti, no nije pokazao put za
njegovo razrjeavanje.

Kad se govori o Kantu to se obino gubi iz vida. Kant

je zadao zagonetku, ali nije dao rjeenje.
 I do danas mi ponavljamo Kantove tvrdnje, smatramo
ih nezaobilaznima, a zapravo imamo vrlo nejasnu
predodbu o tome to one znae. One nisu povezane s
drugim oblastima naeg znanja. Sva naa pozitivna
znanost - fizika, kemija i biologija - temelje se na
pretpostavkama koje su u proturjeju s Kantovim
tvrdnjama.

Ne znamo na koji nain mi sami pridajemo svijetu

svojstva prostora, tj. protenosti; ne znamo na koji
nain svijet - zemlja, more, drvee, ljudi - mogu
nemati protenost.

Ne znamo kako moemo vidjeti i izmjeriti

protenost, ako nje nema, i kakav je zapravo svijet,
ako nema protenosti.

Postoji li svijet uistinu? Ili, kao logiki zakljuak

Kantovih ideja, moramo priznati Berkeleyevu ideju i
osporiti samo postojanje svijeta, osim kao nae
uobrazilje?

Pozitivistika filozofija vrlo se udno odnosi prema

Kantovim nazorima. Ona ih i prihvaa i ne prihvaa.
Prihvaa ih i smatra tonima s obzirom na izravno
iskustvo osjetilnih organa, s obzirom na ono to vidimo,
ujemo, diramo itd. Dakle, pozitivistika filozofija priznaje
subjektivnost nae zamjedbe i prihvaa da sve to
opaamo u predmetima, sami u njih unosimo. AIi to je
samo s obzirom na neposredno iskustvo osjetilnih
organa.
 to se tie znanstvenog iskustva koje koristi
precizne aparate i izraunavanja, pozitivistika filozofija
oito dri da je Kantov nazor u odnosu na to iskustvo
pogrean i da nas znanstveno iskustvo upoznaje sa
samom biti stvari, s istinskim uzrocima naih osjeta, ili,
ako nas ne upoznaje sada, pribliava nas tome i moe
nas upoznati kasnije.

Poradi takve proturjenosti osnovnih ideja znanja

fiziari, npr., priznaju subjektivnost dojmova za boje
preko kojih opaamo svijet, okom, osjetilno, a istodobno
smatraju zbiljski postojeim titranja etera i izraunavaju
broj titraja u sekundi u skladu s ovom ili onom bojom.
injenica da eter titra, da svaka boja ima odreeni broj
titraja u sekundi, po njima uope ne ovisi o osjetilnoj
zamjedbi boja okom, vidnim ivcima i sl.

Dakle, zelena boja kako se opaa okom, priznaje se

subjektivnom, tj. proizvodom subjekta koji zamjeuje. No
ta ista zelena boja, kad je fiziar ispituje, kad
izraunava broj titraja etera to odgovaraju zelenoj boji,
smatra se zbiljskom i objektivno postojeom. Fiziar je
uvjeren da upravo odreeni broj titraja etera proizvodi
subjektivni osjet zelene boje. I on uope ne priznaje da
je u cijelom tom sklopu jedina zbilja upravo subjektivni
doivljaj zelene boje i da odreivanje zelene boje kao
titranja etera nije nita drugo doli rjeavanje jednadbe s
dvjema nepoznanicama: -boja i zeleno -uvoenjem
dviju novih nepoznanica: eter i titranje. Na taj nain,
dakako, vrlo je lako rijeiti svaku jednadbu. No taj se
nain moe nazvati samo zamjenom nepoznanica.
 Time pozitivisti, suprotno Kantu, nisu nita manje
uvjereni da ih jasnije poznavanje pojava upoznaje sa
stvarima o sebi. Oni misle da, ispitujui fizike pojave
kao gibanja etera i izraunavajui ta gibanja, upoznavaju
samu bit stvari, tj. uzroka svih pojava. Odnosno, oni
vjeruju upravo u ono, mogunost ega je Kant odricao -
poimanje prave biti stvari ispitivanjem pojava.

Pritom mnogi fiziari ak ne smatraju nunim poznavati

Kanta i sami ne bi mogli tono odrediti kako se odnose
prema njemu.

Uostalom, Kant se moe ne poznavati, ali se ne

moe zaobii. Svaki opis fizike pojave, svakom rijeju
se, na ovaj ili onaj nain, tie problema to ga je Kant
postavio, stoji s njim u nekom odnosu.

Da bi se prihvatila teorija titranja etera nuno valja

prihvatiti da prostor i vrijeme postoje izvan nas, priznati
ih kao zbiljska svojstva svijeta, a ne samo kao svojstva
nae osjetilne zamjedbe; valja priznati da nismo mi
svijetu pripisali prostor i vrijeme, ve ih poimamo izvana,
kao neto to je svojstveno svijetu.

Openito, stajalite znanosti u pitanju granica

izmeu subjektivno nametnutog ili objektivno
opaenog vie je nego nepouzdana, te stoga, da bi
izvodila svoje zakljuke, znanost mora vrlo mnogo
isto hipotetinih pretpostavki prihvaati kao poznanice,
kao nesumnjive date kojima nisu potrebni dokazi.

Obino se to gubi iz vida i odreivanje fizikih pojava

kao valovitih titranja etera toliko se uobiajilo u naem
znanju da to gotovo drimo injenicom i zaboravljamo da
je sve to tek hipoteza. Toliko smo navikli na eter i na
njegova titranja ili vibracije da se bez njih ne
moemo snai i ak zaboravljamo pogledati u kakvom je
odnosu ta pretpostavka prema drugima, izmeu ostalog
prema problemu prostora i vremena koji je postavio
Kant. Naprosto ne mislimo o tome da jedno iskljuuje
drugo i da su te dvije pretpostavke, tj. pretpostavka
etera i Kantova hipoteza, zajedno neodrive.

Osim toga, fiziari zaboravljaju jednu vrlo zanimljivu

stvar koju je izrazio Mach u svojoj knjizi Prilog analizi
osjeta:
Ispitujui isto fizikalne procese, obino
upotrebljavamo toliko apstraktne pojmove, da smo
povrno, ili ak uope ne mislimo o osjetima koji su u
osnovi tih pojmova . . . U osnovi svih isto fizikalnih
definicija lei gotovo nepregledni niz osjetilnih zamjedbi,
osobito ako uzmemo u obzir opaanja koja pribavlja
podeavanje naprave, to je moglo dijelom biti obavljeno
mnogo prije samog eksperimenta. Fiziaru koji ne
prouava psihologiju svojih postupaka lako se moe
dogoditi da, prema poslovici, od ume ne vidi stabla, da
previdi osjetilne elemente u osnovi svoga rada...
Psihologijska analiza nas je pouila da to nije neobino,
jer fiziar uvijek ima posla s osjetilnim zamjedbama.

Mach tu ukazuje na vrlo vanu stvar. Fiziari se ne

smatraju dunima poznavati psihologiju i ne misle da je
nuno moraju uzimati u obzir u svojim zakljucima.

Kad upoznaju psihologiju i uzmu je u obzir, to u njih

zavlada udesna podvojenost miljenja ortodoksnog
vjernika koji nastoji pomiriti vjerske dogme s razumskim
dokazima i koji je prisiljen istovremeno vjerovati i u
stvaranje svijeta u sedam dana prije sedam tisua
godina i u geoloka razdoblja koja su trajala stotine
tisua godina, pri emu, dakako, ulogu stvaranja svijeta
igra atomistika teorija i eter s njegovim valovitim
titranjima ili elektroni i energistika teorija.

Dogaa se i gore. Fiziar u dubini due moe osjeati

zbiljsku bezvrijednost svih tih novih i starih znanstvenih
teorija, ali strahuje da ne izgubi tlo pod nogama, da mu
ne preostane samo negacija.

On nema vrstog sustava u zamjenu za onaj kojega je

neistinitost oita. Boji se zakoraiti u prazno. Stoga,
nemajui dovoljno hrabrosti otvoreno priznati da ni
u to ne vjeruje, on i dalje zadrava sve te
proturjene teorije poput kakve oficirske odore
samo zato to je ta odora povezana s pravima i
povlasticama, i unutranjim i vanjskim, a koje su
stanovito pouzdanje u sebe i u okolni svijet, kojega
se ne moe odrei jer mu za to nedostaje snage i
odvanosti.

Materijalist koji vjeruje tragini je lik modernih

vremena, nalik ateistu ili sveeniku koji ne vjeruje iz
Voltaireova vremena.

Iz tog straha od praznine potjeu sve dualistike

teorije koje priznaju duh i materiju kao razliita
poela koja postoje istovremeno i meusobno su
neovisna.
 Openito, za neupuena promatraa, suvremeni
poloaj nae znanosti izazvao bi veliko psihologijsko
zanimanje. U svim oblastima znanosti nakupilo se
mnotvo injenica koje naruavaju sklad prihvaenih
sustava. Sustavi mogu postojati samo zahvaljujui
herojskim naporima znanstvenika koji nastoje zatvoriti
oi pred dugim nizom novih injenica, koji se boje da e
ih one u nezadrivoj bujici preplaviti. Iako zapravo, da se
te injenice prikupe, vjerojatno bi ih u svakoj oblasti bilo
vie nego injenica na temelju kojih su utvreni
znanstveni sustavi.

Sistematiziranje onoga to ne znamo moe nam

pruiti vie za tono upoznavanje svijeta i sebe, nego li
sistematiziranje onoga to, po miljenju egzaktne
znanosti, znamo.

POGLAVLJE II

Novi pogled na Kantov problem. Hintonove ideje.

Osjeaj prostora i njegov razvoj. Sustav za
razvijanje osjeaja etvrte dimenzije vjebama s
raznobojnim kockama. Geometrijsko shvaanje
prostora. Tri okomice. Zato ih je tri? Moe li se sve
to postoji izmjeriti trima okomicama? Fizike i
metafizike injenice. Znakovi postojanja. Zbiljnost
ideja. Nedostatna oitost postojanja materije i
kretanja. Materija i kretanje samo su logiki pojmovi
poput dobra i zla.
 Ve sam rekao da je Kant postavio problem, ali nije
dao rjeenje niti naznaio put za njegovo rjeavanje. Isto
tako ni jedan od poznatih Kantovih komentatora,
tumaa, sljedbenika ili protivnika nije naao rjeenje niti
put k rjeenju.

Prve iskre pravilnog razumijevanja Kantova

problema i prve nagovjetaje mogueg puta k
rjeenju nalazim kod C. H. Hintona, autora knjiga
Novo doba misli i etvrta dimenzija.

Hinton kae da se pri tumaenju Kantovih ideja obino

uzima samo njihova negativna strana. Upravo injenicu
da stvari moemo osjetilno zamjeivati samo u vremenu
i u prostoru smatra zaprekom koja nas ometa da
vidimo kakve su uistinu stvari po sebi i ne doputa
nam da ih spoznamo onakve kakve one jesu,
pridajui im ono to im nije svojstveno, neto nama
nedostupno.

No, (kae Hinton), ako uzmemo Kantovu tvrdnju

jednostavno onakvom kakva ona i jest, ne videi u
zamjedbi prostora prepreku za istinitu zamjedbu, i ako
kaemo da poimamo pomou prostora, onda moemo
na osjeaj za prostor (space sense) smatrati, ne
negativnim uvjetom koji onemoguuje da shvatimo
svijet, ve kao pozitivno sredstvo uz pomo kojega
razum stjee iskustva, to jest, pomou kojega poimamo
svijet.

U mnogim knjigama pitanje koje je postavio Kant

obrauje se s nekakvom malodunou kao da je
poimanje prostora neka koprena koja nas odvaja od
prirode. No, ne valja prihvatiti to maloduje. Moramo
priznati da pomou prostora poimamo ono to jest.

Prostor je orue razuma.

esto se dogaa da se izraena tvrdnja ini vrlo

dubokom, nejasnom i teko razumljivom, naprosto stoga
to su dubokoumni mislioci jednostavno i praktino
opaanje zatvorili u nerazumljiv oblik. Razmotrimo veliko
Kantovo uenje o prostoru s praktinog gledita i
zakljuit emo da je vrlo vano razvijati osjeaj za
prostor, jer je to sredstvo pomou kojega mislimo o
zbiljskim stvarima.

Prema Kantu (pie Hinton), osjeaj za prostor ili

slutnja prostora najtemeljnija je mo razuma. Ali nigdje
nisam sreo ideju sustavnog uenja osjeaja za prostor.
To se preputa sluaju. Ipak, posebno razvijanje
osjeaja za prostor upoznaje nas s nizom novih
pojmova.

Fichte, Schelling, Hegel razvili su neke Kantove ideje i

napisali znaajne knjige. No njegovi istinski
nasljednici su Gauss i Lobaevski.

Ako je slutnja prostora sredstvo pomou kojega

shvaamo, onda iz toga proizlazi da mogu postojati
razliite vrste slutnji prostora. Slutnja prostora mora biti,
da tako kaemo, obojena uvjetima (psihikom
djelatnou) bia koje se njome koristi.

Spomenuti veliki matematiari znaajnom su analizom

pokazali da je prostor neogranien, to nam, jasno,
pokazuje obino iskustvo, ali da smo mi sposobni pojmiti
razliite vrste prostora.

(C. H. Hinton, Novo doba misli).

Hinton je skovao sloeni sustav uenja i razvijanja

osjeaja za prostor vjebama s nizovima raznobojnih
kocaka. Njegove spomenute knjige posveene su
izlaganju tog sustava. Miljenja sam da su Hintonove
vjebe teorijski zanimljive, no praktino znaenje mogu
imati samo u pojedinanim sluajevima za ljude bliske
Hintonovu nainu miljenja.

U skladu s Hintonovim sustavom, mentalnim vjebama

bi se u prvom redu razvijala sposobnost vizualiziranja
stvari, ali ne onakvih kakve ih oko vidi, to jest, ne u
perspektivi, ve onakvih kakve one jesu - geometrijski.
Na primjer, vjebama se ui vizualizirati kocku odjednom
sa svih strana. Stjecanjem takve sposobnosti
vizualiziranja ne u perspektivi neobino se ire granice
djelatnosti nae svijesti i pritom se grade novi pojmovi i
osnauje naa sposobnost izvlaenja analogija.

Kant je utvrdio da nas poveavanje znanja u

postojeim uvjetima zamjeivanja ne pribliava stvarima
o sebi.

Hinton, pak, tvrdi da se eljom mogu izmijeniti i

sami uvjeti zamjeivanja i na taj se nain pribliiti
pravoj stvari.
 Kako obino mislimo o naem prostoru, on je
ogranien, ne proteno, ve na neki nain koji moemo
zamijetiti samo onda kad promiljamo nain na koji
mjerimo prostorne objekte.

Utemeljeno je da postoje samo tri neovisna pravca po

kojima se tijelo moe izmjeriti. Ono mora imati visinu,
duinu i irinu; i nema vie dimenzija. Svako novo
mjerenje sastojat e se od starih mjerenja.

U tijelu nema toke do koje ne moemo doprijeti

kreui se po kombinaciji tih triju pravaca.

Zato prostor mora biti ogranien tim trima neovisnim

pravcima? Matematiari dre da nema razloga da tijela
budu tako ograniena. No u zbilji, tijela koja mi moemo
izmjeriti upravo su tako ograniena.

Stoga dolazimo do zakljuka da je prostor preko kojega

poimamo obine predmete u svijetu ogranien trima
dimenzijama. Ali mogue je da u svijetu postoje bia
sposobna pojmiti prostor u etiri dimenzije.

Vrlo se mnogo moe rei o prostoru dimenzija viih od

naeg i mogue je analitiki razraditi mnoge probleme
koji upuuju na nj. No moemo li pojmiti
etverodimenzionalni prostor na isti nain na koji
poimamo na? Moemo li o etverodimenzionalnom
tijelu misliti kao o jedinici koja ima svoja svojstva na isti
nain na koji mislimo o poznatom nam tijelu odreenog
oblika u prostoru?
 Kad tome pristupimo na pravi nain, nije nita tee
pojmiti etverodimenzionalne oblike, niti u tome ima
ikakve tajne.

Kad se stekne sposobnost zamjeivanja u etiri

dimenzije, ili, tonije reeno, kad se ta sposobnost
osvijesti, jer je svi imaju u nesavrenom obliku, otkrivaju
se novi obzori. Razvijaju se sposobnosti razuma, koristi
se iri prostor kao oblik miljenja i otvara novi put
upotrebom one iste istine za koju se, kad ju je Kant prvi
put iznio, inilo da zatvara razum u vrlo vrste mee.
Nae zamjeivanje podlono je uvjetima postojanja u
prostoru. No prostor nije ogranien, kako nam se na prvi
pogled ini.

Poto smo stvorili snagu pojma u prostranijem

prostoru, sljedei korak je istraivanje naravi pojava i
razabiranje koje od njih se mogu protumaiti
etverodimenzionalnim odnosima.

Misao prolih stoljea koristila je pojam

trodimenzionalnog prostora, na temelju njega je
klasificirala mnoge pojave i donijela mnogo korisnih
praktino upotrebljivih pravila. Put to nam se otvara u
budunosti primjena je pojma etverodimenzionalnog
prostora na prirodne pojave i na istraivanja to se sve
moe nai s tim novim nainima shvaanja.

Za proirenje nae spoznaje vano je od onoga to se

zamjeuje to je mogue jasnije odvojiti elemente
sopstva, to jest, osobne elemente to ih mi unosimo u
sve to zamjeujemo, kako naa pozornost ne bi bila
skrenuta od svojstava onoga to zapaamo na nas
same.
 Tek kad se oslobodimo elemenata sopstva u naoj
zamjedbi stavit emo se u poloaj u kojemu moemo
postavljati smislena pitanja. Tek kad se oslobodimo
ideje o njegovu krunom gibanju oko zemlje (to jest, oko
nas - element sopstva), pripremili smo sebi put za
prouavanje sunca.

U elementu sopstva (u zamjedbi) najgore je to to ga

mi ak i ne nasluujemo dok ga se ne oslobodimo.

Da shvatimo to znai element sopstva u zamjedbi,

zamislimo da smo iznenada preneseni u drugi dio
svemira, meu inteligentna bia s kojima se uputamo u
razgovor. Zamislimo da im opisujemo na svijet i nae
sunce, govorimo da je sunce sjajno uareno tijelo koje
krui oko nas. Oni bi na to odgovorili: Rekli ste nam
neto o suncu, no istovremeno ste rekli neto i o
sebi.

Stoga, elimo li neto znati o suncu moramo se prije

svega osloboditi elemenata sopstva to ga u nae
vienje sunca unosimo preko njegova kruenja oko
zemlje na kojoj se mi nalazimo.

Jedan od ozbiljnih poslova u uenju i razvijanju

osjeaja za prostor bit e oslobaanje od elemenata
sopstva u znanju o rasporedu predmeta. Posve je
neodreeno kakav je odnos naeg svemira, ili naeg
prostora, prema etverodimenzionalnom prostoru.

Da ga shvatimo, moramo vrlo mnogo raditi i ispitivati,

a kad ga shvatimo, init e nam se prirodnim kao
to nam se sada ini prirodnim poloaj zemlje meu
drugim planetama.

Prouavanja rasporeda podijelio bih u dvije vrste:

u prvoj stvaramo sposobnost rasporeivanja, a u
drugoj tu sposobnost koristimo i primjenjujemo.
Matematika je takva primjena, ali ne mislim da ona
moe stvoriti sposobnost. Na alost, kako se danas
obino ui matematika, uenika odmah ubacuju u more
simbola, ne dajui mu mogunost da shvati njihov
smisao i znaenje.

Od svih jedinica koje mogu posluiti za izuavanje

rasporeda, odabirem kocku. Kad sam god uzimao neku
drugu jedinicu zalutao bih i izgubio put. S kockom
neemo ba brzo napredovati, ali e sve biti savreno
razumljivo i jasno i izgradit emo cjelinu koje e svaki dio
biti vidljiv.

Na rad sastojat e se u sljedeem: ispitivanje pomou

kocaka injenica rasporeda. Postupak ispitivanja bit e
stvarno izgraivanje kocaka. Na taj emo nain na
razum dovesti u dodir s prirodom.

Jo u se morati vraati Hintonovim knjigama. No prije

toga valja utvrditi na odnos prema idejama s kojima je u
vezi Kantov problem. to je prostor?

Uzet kao objekt, tj. vizualiziran kao da je izvan nae

svijesti, prostor je za nas oblik svemira ili oblik
materije u svemiru. Prostor ima beskonanu
protenost u svim smjerovima. Pritom se moe
izmjeriti samo u tri meusobno neovisna pravca: u
duinu, irinu i visinu. Te pravce nazivamo
dimenzijama prostora i kaemo da na prostor ima
tri dimenzije, da je on trodimenzionalan.

U tom sluaju, neovisnim pravcem nazivamo crtu

koja lei pod pravim kutom u odnosu na drugu.
Takvih crta, tj. crta koje se istovremeno meusobno
nalaze pod pravim kutom, a nisu paralelne, naa
geometrija (tj. znanost o mjerenju zemlje ili materije u
prostoru) poznaje samo tri.

Kad bismo neovisnim pravcem nazvali crtu koja u

odnosu na drugu ne lei pod pravim kutom, tj. ne pod
kutom od 90, ve npr. od 30, ne bismo imali tri, ve
devet dimenzija.

Iz toga se vidi da je trodimenzionalnost naeg

prostora naprosto geometrijska uvjetovanost i ovisi o
injenici da pri mjerenju kao jedinicu upotrebljavamo
pravi kut.

Istovremeno, u naem prostoru poznamo samo tri

okomice, tj. samo tri neovisna prava kuta.
Zato ba tri, a ne deset ili petnaest? To ne znamo.

Nepobitna je samo jedna injenica: vie od tri

okomice - da li zbog nekakvog tajanstvenog
svojstva svemira ili zbog ogranienosti naeg
mentalnog ustroja - ne moemo predoiti.

Za prostor kaemo da je beskonaan. Kako je prvi

uvjet beskonanosti beskonanost u svim smjerovima i
u svakom pogledu, u prostoru moramo pretpostaviti
beskonani broj dimenzija, to jest moramo pretpostaviti
mogunost beskonanog broja okomitih i meusobno
neparalelnih pravaca. I pretpostaviti pritom da od tih
pravaca mi zbog nekog razloga znamo samo tri.

U takvom se obliku obinoj svijesti namee pitanje o

viim dimenzijama.

Kako ne moemo sastaviti vie od tri okomice, moramo

priznati da, ako je trodimenzionalnost naeg prostora
uvjetna, onda je njegova ogranienost s obzirom na
geometrijske mogunosti nedvojbena injenica. Premda,
dakako, ako mi dajemo neke znaajke prostoru, onda je
i sama ogranienost u nama.

Ma o emu ovisila ta ogranienost, injenica je da ona

postoji. Zadana toka moe biti vrh samo osam
neovisnih tetraedara. Iz zadane toke mogue je povui
samo tri neparalelne okomice.

Polazei od toga, dimenzionalnost prostora

odreujemo brojem moguih pravaca u njemu, a koji su
meusobno pod pravim kutom. Na pravcu ne moe biti
okomice, to jest drugog pravca. To je
jednodimenzionalni prostor.

Na ravnini su mogue dvije okomice. - To je

dvodimenzionalni prostor.

U prostoru su tri okomice. - To je trodimenzionalni

prostor.

Ideja etvrte dimenzije nikla je iz pretpostavke da

osim tri, naoj geometriji poznate dimenzije, postoji
i etvrta, koja nam je zbog neega nedostupna i
nepoznata. Odnosno, da je osim tri nama poznate
mogua i tajanstvena etvrta okomica.

Ta se pretpostavka praktiki temelji na shvaanju

da u svijetu postoji vrlo mnogo stvari koje
nedvojbeno zbiljski postoje, no koje su neizmjerljive
u duinu, irinu i visinu.

Zbiljski postojeim moemo smatrati ono to

proizvodi odreeno djelovanje, to ima odreenu
funkciju ili je uzrok bilo emu drugom.

Ono to ne postoji ne moe proizvesti nikakvo

djelovanje, nema funkcije i ne moe biti uzrokom.

No, postoje razliite vrste postojanja. Postoji fiziko

postojanje, koje se prepoznaje po odreenoj vrsti
djelovanja i funkcija i postoji metafiziko postojanje,
koje se prepoznaje po svojim djelovanjima i funkcijama.

metafiziki nadnaravan, natprirodan, nadstvaran;

koji nije od ovoga svijeta

Postoji kua i postoji ideja dobra i zla. Ali one ne

postoje jednako. Na isti nain se ne moe dokazivati
postojanje kue i neke ideje. Kua je fizika injenica,
a ideja metafizika. I fizike i metafizike injenice
postoje, ali razliito.

Da dokaem postojanje ideje o podjeli na dobro i zlo, tj.

metafiziku injenicu, moram dokazati njezinu
mogunost. Ve to e biti dovoljno. Ali ako dokaem da
kua, tj. fizika injenica, moe postojati, to jo uvijek ne
znai da ona doista postoji.

I na je odnos prema ideji i prema kui posve razliit.

Kua se s odreenim naporom moe unititi - zapaliti,
sruiti. Kua e prestati postojati. No, pokuajte
naporom unititi ideju. to se vie bavite njome, sporite
je, opovrgavate, izrugujete, to vie ideja raste, poveava
se i jaa. utnja, zaborav, nedjelanje, neprotivljenje,
naprotiv, satire, ili barem oslabljuje ideju. utnja,
zaborav nee nauditi kui ili kamenu. Jasno je da su
postojanje kue i postojanje ideje razliita postojanja.

Znamo vrlo mnogo takvih razliitih postojanja.

Postoji knjiga, a i sadraj knjige.

Postoje note i glazba koja se od njih sastoji.

Postoji novac i kupovna mo novca.

Postoji rije i energija koju ona sadri.

S jedne strane vidimo niz fizikih injenica, a s druge

niz metafizikih injenica.

Postoje i injenice prvog niza, i injenice drugog niza,

no one postoje razliito.

Za obini pozitivizam vrlo je naivno govoriti o

kupovnoj moi odvojeno od novca, o energiji rijei
odvojeno od rijei, o sadraju knjige odvojeno od
knjige, itd. Svi znamo da se to samo tako kae, da
zapravo kupovna mo, energija rijei i sadraj knjige
ne postoje, da mi tim pojmovima samo oznaavamo niz
pojava koje su na neki nain povezane s novcem,
rijeju, knjigom, ali su u biti posve odvojeni.

Je li to tako?

Odluili smo da nita ne prihvatimo kao injenicu i,

shodno tomu, ne moramo nita odbaciti kao datu.

Osim izvanjskog, u stvarima vidimo i unutranji

sadraj. Znamo da je taj unutranji sadraj neodvojivi dio
stvari, obino njihova glavna bit. I posve se prirodno
pitamo gdje je ona i to predstavlja. Vidimo da se taj
unutranji sadraj ne nalazi u naem prostoru. Tada se
u nama zainje ideja o viem prostoru koji posjeduje
vie dimenzija od naeg.

U tom sluaju na prostor postaje dio vieg prostora, tj.

pretpostavlja se da znamo, osjeamo i mjerimo samo
dio prostora, onaj dio koji je mjerljiv po duini, irini i
visini.

Ranije je reeno da prostor obino promatramo kao

oblik svemira ili kao oblik materije u svemiru. Da se to
pojasni moe se rei da je kocka oblik materije u
kocki; kugla je oblik materije u kugli; prostor -
beskonana kugla - oblik je sve materije u svemiru.

E. P. Blavacka u Tajnom uenju ovako govori o

prostoru:

To to je pretpostavka da se prostor moe mjeriti u

bilo kojem pravcu naizgled besmislena, nije ak niti
osobito vano. Poznata reenica o etvrtoj dimenziji
prostora moe biti samo skraenje potpunijeg oblika:
etvrta dimenzija materije u prostoru . . . Napredak
evolucije moe imati za cilj da nas uvede u nove
znaajke materije . . .

Ali formula koja odreuje prostor kao oblik materije

u prostoru ima taj nedostatak to je u nju uveden
pojam materija, tj. nepoznanica.

Ve sam govorio o zabuni x = y, y = x na koju se svode

pokuaji fizikog odreivanja materije.

Na isto se svode i psiholoka odreenja.

U poznatoj knjizi Fiziologija due A. I. Hercen

kae:

Materijom nazivamo sve to izravno ili neizravno

prua otpor gibanju, koje mi proizvodimo izravno ili
neizravno, pokazujui pritom znaajnu slinost s naim
pasivnim stanjima.

Silom (gibanjem) nazivamo ono to izravno ili

neizravno pokree nas ili druga tijela, pokazujui pritom
veliku slinost s naim aktivnim stanjima.

Iz toga proizlazi da su materija i gibanje projekcije

naeg aktivnog i pasivnog stanja. Dakako, pasivno
stanje moe se odrediti samo pomou aktivnog, a
aktivno pomou pasivnog. Prema tome, to su opet dvije
nepoznanice koje jedna drugu odreuju.
 O materiji vrlo dobro govori E. Douglas Fawcett, autor
lanka Idealizam i problem prirode u asopisu The
Quest (travanj 1910).

Materija (poput sile) ne predstavlja nam nikakvu

potekou. Znamo sve o njoj naprosto zato to smo je
mi izmislili. Materija je tvorevina naeg poimanja, nain
miljenja o osjetilnim predmetima; mentalna zamjena za
konkretne no neukrotivo sloene injenice.

. . . Strogo govorei, materija postoji samo kao

pojam . .. Ali narav materije, ak ako je drimo pojmom,
toliko je nejasna, da veina ljudi nije u stanju ak niti
tono rei to oni podrazumijevaju pod tim.

Tu se ukazuje na vrlo vanu injenicu: materija i sila

samo su logiki pojmovi, tj. samo izrazi uzeti za
oznaavanje dugih nizova razliitih injenica. Nama, koji
smo odgojeni na fizici vrlo je teko to shvatiti. A
zapravo, tko je i kada vidio materiju ili silu? Mi vidimo
stvari, vidimo pojave. Materiju odvojenu od tvari od koje
se sastoji ili od koje je napravljena odreena stvar
nikada nismo vidjeli i nikada neemo vidjeti, a odreena
tvar uope nije materija, to je drvo ili eljezo ili kamen.
Isto tako nikada neemo vidjeti silu odvojeno od radnje.
to to znai? To znai da su materija i sila jednako
apstraktni pojmovi kao i vrijednost ili rad, kao
kupovna mo novca, sadraj knjige. To znai da je
materija ona tvar od koje su napravljeni sni
(Shakespeare). Kao to mi tu tvar nikada ne moemo
opipati i vidimo je samo u snu, tako i fiziku materiju
odvojenu od stvari nikada ne moemo opipati, vidjeti,
uti ili fotografirati. Dobro ili loe poznamo stvari i
pojave, no nikada neemo znati materiju i silu
odvojeno od stvari i pojava.

Materija je isto toliko apstraktni pojam kao i istina,

dobro ili zlo. Materiju ili dio materije nemogue je
zatvoriti u kemijsku retortu (staklena tikvica za
destilaciju) ili epruvetu, kao to se ne moe prodavati u
boicama Egipatska tmina. (Kau da se Egipatska
tmina prodaje na Atosu kao crni prah, pa je moda
netko vidio i materiju.)

Da se snaemo u tim pitanjima nuna je stanovita

priprema ili velika unutranja pronicavost. Na alost, ljudi
se vrlo lako uputaju u raspravu o osnovnim pitanjima
strukture svijeta.

ovjek lako priznaje svoju nesposobnost kad je rije o

glazbi, vioj matematici ili baletnoj umjetnosti, ali uvijek
zadrava pravo da ima miljenje i da sudi u pitanjima
to se odnose na temeljna naela. Vrlo je teko
govoriti s takvim ljudima.

Kako odgovoriti ovjeku koji vas sa uenjem gleda,

lupka prstima po stolu i kae: To je materija, znam ja
to, osjeam. Kako to moe biti apstraktni pojam?

Kako odgovoriti ovjeku koji kae: Ta ja vidim da

sunce izlazi i zalazi!

Vraajui se na pitanje prostora nipoto ne smijemo

uvoditi nepoznanice u njegovo odreivanje. Moramo ga
odrediti pomou one dvije injenice koje smo odluili
prihvatiti na samom poetku.
 Svijet i svijest dvije su injenice koje smo odluili
priznati postojeima.

Svijetom nazivamo kombinaciju nepoznatih uzroka svih

naih osjeta.

Materijalnim svijetom nazivamo kombinaciju

nepoznatih uzroka odreenih nizova osjeta - vida,
sluha, opipa, mirisa, okusa, teine, mase itd.

Prostor je ili svojstvo svijeta ili svojstvo nae zamjedbe

svijeta. Trodimenzionalni prostor je ili svojstvo
materijalnog svijeta ili svojstvo nae zamjedbe
materijalnog svijeta.

Pitanje je u ovome: kako pristupiti ispitivanju prostora?

POGLAVLJE III

to moemo doznati o etvrtoj dimenziji

prouavanjem geometrijskih odnosa u naem
prostoru? Kakav mora biti odnos trodimenzionalnog
tijela prema etverodimenzionalnom?
etverodimenzionalno tijelo kao trag gibanja
trodimenzionalnog tijela u smjeru koji ono ne sadri.
etverodimenzionalno tijelo kao tijelo koje se sastoji
od beskonanog broja trodimenzionalnih tijela.
Trodimenzionalno tijelo kao presjek
etverodimenzionalnog. Dijelovi tijela i cijela tijela u
treoj i etvrtoj dimenziji. Nesumjerljivost
trodimenzionalnog i etverodimenzionalnog tijela.
Materijalni atom kao presjek etverodimenzionalne
crte.

U svojoj drugoj knjizi, The fourth dimension

(etvrta dimenzija), Hinton daje zanimljivu opasku o
nainu na koji moemo prii pitanju o viim dimenzijama.

On kae ovako:

Sam prostor sadri u sebi odnose prema kojima ga

moemo odrediti kao prostor koji se odnosi prema
drugom (viem) prostoru.

Poznat nam je u prostoru odnos toke prema crti, crte

prema ravnini, ravnine prema tijelu. Takve bi naravi
morao biti i odnos trodimenzionalnog prostora prema
viem prostoru.

Doista, ako se zaustavimo na toj misli i razmotrimo

duboku razliku izmeu toke i crte, izmeu crte i ravnine
i ravnine i tijela, shvatit emo koliko nam je toga novo i
nerazumljivo u etvrtoj dimenziji.

Kako je u toki nemogue zamisliti crtu i zakone

postojanja crte, kako se u crti ne moe zamisliti ravninu i
zakone ravnine, a u ravnini tijelo i shvatiti zakone tijela,
tako se i u naem prostoru ne mogu zamisliti tijela koja
imaju vie od tri dimenzije i nemogue je razumjeti
zakone postojanja tog tijela.
 No, izuavajui meusobne odnose toke, crte, ravnine
i tijela doznajemo neto o etvrtoj dimenziji, to jest o
etverodimenzionalnom prostoru. Poinjemo
raspoznavati to on moe a to ne moe biti u
usporedbi s naim trodimenzionalnim prostorom.

Prvo doznamo to ne moe biti.

To je osobito vano, jer nas oslobaa mnogih duboko

ukorijenjenih iluzija, vrlo tetnih za ispravnu spoznaju.

Doznajemo ega ne moe biti u

etverodimenzionalnom prostoru, a to nam omoguava
da utvrdimo to tamo moe biti. Pokuajmo razmotriti
te odnose unutar naeg prostora i pogledajmo koje
zakljuke moemo izvesti na temelju njihova
prouavanja.

Znamo da naa geometrija vidi crtu kao trag gibanja

toke, ravninu kao trag gibanja crte i tijelo kao trag
gibanja ravnine. Na temelju toga zadajemo sebi pitanje:
ne moe li se etverodimenzionalno tijelo promatrati
kao trag gibanja trodimenzionalnog tijela. Kakvo je to
gibanje i u kojem smjeru?

Gibajui se u prostoru i ostavljajui trag svoga gibanja

u obliku crte, toka se giba u smjeru koji ona ne
sadri, jer toka ne sadrava smjer.

Gibajui se u prostoru i ostavljajui trag svoga gibanja

u obliku ravnine, crta se giba u smjeru koji ona ne
sadri, jer kad bi se gibala u smjeru koji je u njoj
sadran, crta bi uvijek ostala crtom.
 Gibajui se u prostoru i ostavljajui trag svoga gibanja
u obliku tijela, ravnina se takoer giba u smjeru koji
sama ne sadri. Kad bi se gibala u jednom od
smjerova koje sadri, uvijek bi ostala ravninom. Da
ostavi trag gibanja u obliku tijela ili trodimenzionalnog
lika, ona se mora udaljiti od sebe, gibati se u onom
smjeru kojega u njoj nema.

Analogno svemu tome i tijelo, da ostavi trag svoga

gibanja u obliku etverodimenzionalnog lika, mora
se gibati u smjeru koji ne sadri. Drugim rijeima,
tijelo mora izai iz samoga sebe, udaljiti se od sebe.
U nastavku e se utvrditi kako to trebamo shvatiti.

Zasad moemo rei da smjer gibanja u etvrtoj

dimenziji lei izvan svih onih smjerova koji su
mogui u trodimenzionalnom liku.

Crtu vidimo kao beskonani broj toaka, ravninu kao

beskonani broj crta, tijelo kao beskonani broj ravnina.

Shodno tomu, moemo pretpostaviti da

etverodimenzionalno tijelo treba promatrati kao
beskonani broj trodimenzionalnih tijela, a
etverodimenzionalni prostor kao beskonani broj
trodimenzionalnih prostora.

Zatim znamo da je crta ograniena tokama, ravnina

crtama, a tijelo je ogranieno ravninama.

Mogue je da je etverodimenzionalni prostor

ogranien trodimenzionalnim tijelima.
 Moe se rei da je crta udaljenost izmeu toaka,
ravnina je udaljenost meu crtama, a tijelo udaljenost
meu ravninama.

Ili, pak, da crta odvaja dvije ili vie toaka jednu od

druge (duina je najkraa udaljenost meu dvjema
tokama),

ravnina odvaja dvije ili vie crta jednu od druge,

tijelo odvaja dvije ili vie ravnina jednu od druge;

kocka odvaja est ravnih ploha koje nazivamo

njezinim stranicama.

Pritom crta povezuje vie toaka u odreenu cjelinu

(ravna, zakrivljena, izlomljena crta);

ravnina povezuje vie crta u odreenu cjelinu

(etverokut, trokut),

tijelo povezuje vie ravnina u neku cjelinu (kocka,

piramida).

Vie je nego mogue da je etverodimenzionalni

prostor udaljenost izmeu vie tijela koja su
meusobno odvojena i istovremeno povezana u
neku nama nerazumljivu cjelinu, ona tijela koja se
nama ine odvojenima.

Zatim, toku vidimo kao presjek crte, crtu kao presjek

ravnine, ravninu kao presjek tijela.
 Shodno tomu, trodimenzionalno se tijelo (kocka,
kugla, piramida) vjerojatno moe promatrati kao
presjek etverodimenzionalnog tijela, a
trodimenzionalni prostor kao presjek
etverodimenzionalnog.

Ako je svako trodimenzionalno tijelo presjek

etverodimenzionalnoga, onda je svaka toka
trodimenzionalnog tijela presjek etvero-
dimenzionalne crte. Atom fizikog tijela moe se
smatrati ne neim materijalnim, ve mjestom na
kojemu ravnina nae svijesti presijeca
etverodimenzionalnu crtu.

Gledite da je trodimenzionalno tijelo presjek

etverodimenzionalnog navodi na misao da mnoga za
nas odvojena trodimenzionalna tijela mogu biti presjeci
dijelova jednog etverodimenzionalnog tijela.

Jednostavan primjer pojasnit e ovu misao. Ako

zamislimo horizontalnu ravninu koja sijee kronju
drveta paralelno sa zemljom, na toj ravnini presjeci
grana pokazat e se odvojeni i posve nepovezani jedan
s drugim. Meutim, u naem prostoru, s nae toke
gledita, to su presjeci grana jednog stabla, koje
zajedno ine jednu kronju koja se hrani iz jednog
korijena i daje jednu sjenu.

Jedan jo zanimljiviji primjer pokazuje istu misao, a

naveo ga je teozofijski pisac C. W. Leadbeater. Ako
povrinu stola dodirnemo vrhovima pet prstiju jedne
ruke, na povrini e ostati samo pet kruia i na toj
je povrini nemogue stei ikakvu predodbu o ruci
i o ovjeku kojemu ruka pripada. Na povrini stola
bit e pet odvojenih kruia. Kako po njima predoiti
ovjeka sa svim bogatstvom njegova fizikog i
duhovnog ivota? To je nemogue. Na odnos
prema etverodimenzionalnom svijetu moe biti
upravo takav, kakav je odnos izmeu one svijesti
koja vidi pet kruia na stolu i ovjeka. Mi vidimo
samo vrhove prstiju i stoga nam je i nedostina
etvrta dimenzija.

teozofija vrsta religiozne mistike osnovane na

predodbama o spoznaji Boga i mogunosti da se stupi
u neposrednu vezu sa zagrobnim svijetom

Znamo da se na ravnini moe nacrtati slika

trodimenzionalnog tijela, moe se nacrtati kocka,
poliedar, kugla. No, to nee biti zbiljska kocka ili zbiljska
kugla, ve samo projekcija kocke ili kugle na ravnini.
Moda smo u pravu ako mislimo da su trodimenzionalna
tijela koja vidimo u naem prostoru slike nama
neshvatljivih etverodimenzionalnih tijela.

POGLAVLJE
IV

U kojem smjeru moe leati etvrta dimenzija? to je

gibanje? Dvije vrste gibanja - u prostoru i u vremenu
sadrane u svakom gibanju. to je vrijeme? Dvije
ideje u pojmu vremena. Nova protenost prostora i
gibanje u njemu. Vrijeme kao etvrta dimenzija
prostora. Nemogunost da se ideja o etvrtoj
dimenziji shvati bez ideje o petoj. Ideja kretanja i
osjeaj vremena. Osjeaj vremena kao granica
(povrina) osjeaja prostora. Hinton o zakonu
povrina. Eter kao povrina. Riemannova ideja o
prijelazu vremena u prostor u etvrtoj dimenziji.
Sadanjost, prolost i budunost. Zato ne vidimo
prolost i budunost?
ivot na opip. Wundt o naoj osjetilnoj spoznaji.

Po analogiji s odnosom dvodimenzionalnih likova

prema trodimenzionalnim likovima i sl. utvrdili smo da se
etverodimenzionalno tijelo moe promatrati kao trag
gibanja trodimenzionalnog tijela po pravcu koji se u
njemu ne nalazi, tj. da pravac gibanja u etvrtoj dimenziji
lei izvan svih pravaca moguih u trodimenzionalnom
prostoru.

to je taj pravac?

Da odgovorimo na to pitanje, moramo pogledati znamo

li ikoje gibanje po pravcu koji se ne nalazi u
trodimenzionalnom prostoru. Znamo da svako gibanje u
prostoru prati ono to moemo nazvati gibanjem u
vremenu. Osim toga, znamo da, ak i kad se ne giba u
prostoru, sve to postoji vjeno se giba u vremenu.

I jednako u svim sluajevima, bilo da se govori o

gibanju ili o odsutnosti gibanja, imamo na umu ideju
onoga to je bilo prije, to je sada i to e biti poslije.
Drugim rijeima, imamo na umu ideju vremena. Ideja
gibanja, bez obzira kakvog, a takoer i ideja odsutnosti
gibanja, neodvojivo je vezana za ideju vremena. Svako
gibanje i odsutnost gibanja zbiva se u vremenu i ne
moe se dogoditi izvan vremena. Shodno tomu, prije
no to stanemo govoriti o tomu to je gibanje, moramo
odgovoriti na pitanje: to je vrijeme?

Vrijeme je najvea i najtea zagonetka pred

ovjeanstvom. Kant smatra i vrijeme i prostor
istim subjektivnim oblikom nae zamjedbe,
odnosno, on kae da mi sami stvaramo vrijeme radi
zamjeivanja vanjskog svijeta, to ovisi o
svojstvima naeg osjetilnog aparata. Zbilja je
nepromjenljiva i stalna. No, da bismo je mogli
zamijetiti moramo je ralanjivati na izdvojene trenutke,
tj. predoiti je sebi kao beskonaan niz pojedinanih
trenutaka, od kojih za nas uvijek postoji samo jedan.
Drugim rijeima, zamjeujemo zbilju kao kroz usku
pukotinu. Ono to vidimo kroz tu pukotinu nazivamo
sadanjou, ono to smo vidjeli, a sada ne vidimo
nazivamo prolou, a ono to ne vidimo, ali
oekujemo, nazivamo budunou.

Prouavajui svaku pojavu kao posljedicu druge ili

drugih pojava, kao uzrok tree ili treih, tj. prouavajui
sve pojave u funkcionalnoj meuovisnosti, mi ih samim
tim prouavamo u vremenu, jer posve jasno i odreeno
predoavamo prvo uzrok i zatim posljedicu, prvo akciju,
zatim njezinu funkciju, i drugaije zamisliti ne moemo.
Ideja vremena nama je neodvojivo vezana s idejom
uzronosti i funkcionalne ovisnosti. Bez vremena ne
moe postojati uzronost, kao to bez vremena ne moe
postojati ni gibanje ili odsutnost gibanja.

Naa predodba o naem postojanju u vremenu

nevjerojatno je zbrkana i neodreena.
 Prije svega razmotrimo na odnos prema prolom,
sadanjem i buduem. Obino drimo da prologa vie
nema. Ono je prolo, iezlo, izmijenilo se, pretvorilo se
u neto drugo.

Ni buduega takoer nema. Njega jo nema. Jo nije

dolo, nije se ni stvorilo. Sadanjim nazivamo trenutak
prijelaza budueg u prolo, tj. trenutak prijelaza
pojave iz jednog nepostojanja u drugo. Samo u tom
kratkom trenutku pojava za nas zbiljski postoji; prije toga
je postojala u mogunosti, a poslije e postojati u
sjeanju. A taj kratki trenutak zapravo je fikcija. On
nema dimenzije. S punim pravom moemo rei da
sadanjost ne postoji. Nikada je ne moemo uhvatiti.
Ono to smo uhvatili uvijek je ve prolost!

Ako se zaustavimo na tome moramo priznati da

svijet ne postoji. Postoji samo opsjena, iluzija, koja
plane i ugasi se.

Obino toga nismo svjesni i ne primjeujemo da nas

nae obino gledanje na vrijeme vodi u skrajnji apsurd.

Zamislimo glupog putnika koji putuje iz jednog grada u

drugi i naao se na pola puta izmeu ta dva grada. Glupi
putnik misli da grad iz kojega je otputovao proli tjedan
sada vie ne postoji, od njega je ostala samo
uspomena: zidovi su porueni, kule su pale, stanovnici
pomrli ili se razbjeali. A grad u koji treba stii za
nekoliko dana takoer sada jo ne postoji, ve se brzo
gradi za njegov dolazak i bit e gotov na dan njegova
dolaska, naseljen i izgraen, a na dan njegova odlaska
bit e poruen poput prvoga.
 Upravo na takav nain mi mislimo o stvarima u
vremenu. Sve prolazi, nita se ne vraa! Proljee je
prolo, vie ne postoji.

Na taj nain, strogo uzevi, za nas ne postoji ni

prolost ni budunost ni sadanjost. Nita ne postoji!
Pa ipak, mi ivimo, osjeamo, mislimo i neto nas
okruuje. Dakle, neto je pogreno u uobiajenom stavu
prema vremenu. Moramo nastojati pronai tu greku.

Na samom poetku prihvatili smo injenicu da neto

postoji. To neto nazvali smo svijetom. Kako svijet moe
postojati, ako ne postoji ni u prolosti ni u sadanjosti ni
u budunosti.

Ta predodba o svijetu, koju smo izveli iz uobiajenog

gledanja na vrijeme, ini svijet nalik sjajnom vatrometu
to neprekidno riga plameni vodoskok kojega se svaka
iskra na trenutak zapali i ugasi da se vie nikad ne
pojavi. Iskre skau bez prestanka jedna za drugom,
bezbroj ih je i sve zajedno stvaraju dojam plamena,
premda on u zbilji ne postoji.

Jesen jo nije stigla. Doi e, no sad je nema. Mi ne

moemo shvatiti kako se moe pojaviti ono ega
nema.

Kreemo se po ravnini i priznajemo da doista postoji

samo mali krug osvijetljen naom svijeu. Sve ostalo
izvan tog kruga, sve ono to ne vidimo, odbacujemo i
odriemo da to postoji. Kreemo se po ravnini u jednom
pravcu. Taj pravac smatramo vjenim i beskonanim.
No, sve okomice tog pravca, crte koje presijecamo,
odbijamo priznati vjenima i beskonanima. Mislimo da
one odlaze u ne-postojanje taj as kako smo ih mi
presjekli, a crte ispred nas jo se nisu pojavile iz ne-
postojanja. Ako pretpostavimo da se kreemo po kugli,
po njezinu ekvatoru ili po jednoj od paralela, pokazat e
se da uvijek priznajemo zbiljski postojeim samo jedan
meridijan. Oni koji su iza nas, ve su iezli, oni ispred
nas jo se nisu pojavili.

Idemo poput slijepca koji svojim tapom opipava

plonik, svjetiljke i zidove kua i vjeruje u zbiljsko
postojanje samo onoga to sada dodiruje, to sad
opipava. Ono to je prolo ve je iezlo i nikad se nee
vratiti! Ono to jo nije bilo, ne postoji. On pamti put koji
je proao. Oekuje da e i ispred zatei isti takav put, no
ne vidi ni naprijed ni natrag zato, jer on nita ne vidi.
Orue njegova znanja - bijeli tap - odreene je, vrlo
male duine, a iza tog tapa za njega poinje ne-
postojanje.

Wundt u jednoj svojoj knjizi skree panju na to da su

naih razvikanih pet osjetilnih organa zapravo ticala
kojima opipavamo svijet oko sebe. ivimo na opip.
Nikada nita ne vidimo. Uvijek i sve samo opipavamo.
Pomou dalekozora i teleskopa, telegrafa i telefona malo
produljujemo, da tako kaemo, naa ticala, no time ne
poinjemo vidjeti. Ne vidimo i zbog toga se nikada ne
moemo uvjeriti u postojanje onoga to ne moemo
opipati.

Stoga i smatramo zbiljski postojeim samo onaj

krug koji u odreenom trenutku mogu zahvatiti naa
ticala. Izvan tog kruga je tama i ne-postojanje.
 Jesmo li u pravu kad tako mislimo?

Naa misao nije ograniena uvjetima osjetilnih

zamjedbi. Ona se moe izdignuti iznad ravnine po kojoj
se kreemo; moe gledati daleko preko granica kruga
osvijetljenog naom uobiajenom svijeu i moe
shvatiti da postoji ne samo ona crta po kojoj se mi
kreemo, ve sve crte koje su joj okomite, koje mi
presijecamo, koje smo ve presjekli i koje emo presjei.
Izdignuvi se iznad ravnine naa misao moe vidjeti
ravninu, uvjeriti se da je to doista ravnina, a ne samo
crta. Tada ona moe vidjeti prolost, sadanjost i
budunost koje lee na jednoj ravnini i postoje
istovremeno.

Ona moe pretei glupog putnika, popeti se na brdo,

vidjeti u daljini grad u koji putuje i uvjeriti se da se taj
grad ne gradi ispoetka za njegov dolazak, ve sam po
sebi postoji posve neovisno od glupog putnika. Ona
moe pogledati i unatrag i vidjeti na horizontu kule grada
u kojemu je putnik bio i uvjeriti se da se kule nisu sruile,
da grad i dalje stoji i ivi kao to je stajao i ivio do
dolaska putnika.

Ona se moe izdignuti iznad vremena i vidjeti proljee

iza i jesen ispred, vidjeti istovremeno rascvjetano cvijee
i sazrele plodove. Moe natjerati slijepca da progleda i
vidi put kojim je proao i put koji je pred njim.

Samo nam misao moe dati pravi vid umjesto tog

grubog opipavanja koje sada nazivamo vidom. Samo
milju moemo vidjeti. I im progledamo neizbjeno
emo vidjeti prolost i budunost. Prolo i budue ne
vidimo samo zato to nita ne vidimo, ve samo
opipavamo, i to to opipavamo nazivamo istinitim.
Kad progledamo i prolost i budunost postat e
istinite. Podjela vremena na prolo, sadanje i budue
pojavila se upravo stoga to ivimo na opip. Valja
progledati i ona e nestati.

Prolost i budunost ne mogu biti nepostojee jer

bez njih ne bi postojala ni sadanjost. One
bezuvjetno negdje postoje, samo ih mi ne vidimo.

Sadanjost kao suprotnost prolosti i budunosti

najnezbiljskija je od svih nezbiljnosti.

Moramo priznati da se prolost, sadanjost i budunost

niim meusobno ne razlikuju, da postoji samo
sadanjost, no mi je ne vidimo, jer u svakom
odreenom trenutku osjeamo samo mali ulomak te
sadanjosti koji drimo zbiljski postojeim, nijeui zbilj-
sko postojanje svemu ostalom.

Ako to priznamo, na se pogled na sve to nas

okruuje mora silno promijeniti.

Vrijeme obino smatramo apstrakcijom koju sami

stvaramo promatranjem zbiljski postojeeg gibanja.
Odnosno, mislimo da promatrajui gibanje ili promjene
odnosa meu stvarima, i usporeujui ranije postojee
odnose s onima to sad postoje i to e moi postojati
kasnije, izvodimo ideju vremena. Koliko je takvo
gledanje ispravno vidjet emo kasnije.

Ideja vremena sastoji se od pojma prolosti, pojma

sadanjosti i pojma budunosti.
 to se tie pojma prolosti i sadanjosti, premda su
vrlo nejasni, oni su suglasni. to se tie budunosti,
gledita se uvelike razlikuju.

Svakako moramo razmotriti teorije budunosti,

onakve kakve su u misli modernog ovjeka.

Postoje dvije glavne teorije - teorija predodreenosti i

teorija slobodne budunosti.

Predodreenost se dokazuje na ovaj nain: kae se

da je svaki budui dogaaj rezultat ranijih dogaaja i
upravo je taj, a ne drugi, poradi odreenog smjera snaga
to ih sadre prethodni dogaaji. Drugim rijeima, to
znai da se budua zbivanja sastoje od prethodnih i kad
bismo znali snagu i smjer svih zbivanja to su se
dogodila do sadanjeg trenutka, to jest kad bismo znali
sve prolo, samim tim bismo znali i sve budue. Doista,
ako dobro znamo sadanji trenutak u svim njegovim
pojedinostima, katkad uistinu moemo proricati
budunost. Ako se proricanje ne ispuni kaemo da
nismo znali sve to je bilo i zaista vidimo u prolosti
neki uzrok koji je promaknuo naoj panji.

Ideja slobodne budunosti temelji se na mogunosti

proizvoljnih postupaka i sluajnosti novih kombinacija
uzroka. Budunost se smatra ili posve neodreenom ili
tek donekle odreenom, jer u svakom trenutku mogu
nastati nove snage, novi dogaaji, nove pojave, koje
nisu bezrazlone, no toliko su nesumjerljive s uzrocima,
kao primjerice poar velikog grada izazvan jednom
iskrom, da ih ne moemo uzimati u obzir niti
odmjeravati.

Ta teorija govori da jedan te isti postupak moe

proizvesti razliite posljedice, isti uzrok razliite uinke; i
jo navodi pretpostavku o slobodnim voljnim postupcima
ovjeka, koji potpuno mijenjaju daljnja zbivanja u
njegovu ivotu i u ivotu drugih Ijudi.

Pristae teorije predodreenosti odvraaju da

voljni, ne proizvoljni, postupci takoer ovise o
nekim uzrocima poradi kojih su oni u odreenom
trenutku nuni i neizbjeni; da nita nije i ne moe
biti sluajno; da mi sluajnim nazivamo samo ono
emu, zbog nae ogranienosti, ne vidimo uzroka; i
da su razliite posljedice uzroka, koji nam se ine
jednakima, stoga to su zapravo uzroci razliiti, a
samo se nama ine jednakima jer ih nedovoljno
dobro znamo i nedovoljno dobro vidimo.

Beskrajan je spor izmeu teorije o predodreenosti

budunosti i teorije o slobodnoj budunosti. Ni jedna ni
druga teorija ne mogu rei nita to bi taj spor rijeilo.

Obje su teorije podjednako komarne.

ovjeka uasava i jedan i drugi pogled na ivot. S

jedne strane posvemanja hladna predodreenost: bit
e ono to e biti. Ako ovjeka duboko prome ta ideja,
klonut e duhom, vidjeti uzaludnost, beskorisnost,
nepotrebnost svih nastojanja. Nita se ne moe
izmijeniti. Ono to e se sutra dogoditi predodreeno je
prije desetine tisua godina.
 S druge strane, ivot se nalazi na vrhu iglice koji se
naziva sadanjost, a ona je sa svih strana okruena
bezdanom ne-postojanja, putovanje u zemlju koja jo
ne postoji. ivot u svijetu koji se u svakom trenu raa i
umire, u kojemu se nikad nita ne vraa.

Ve je utvreno da razlika u miljenjima postoji samo s

obzirom na budunost; u odnosu na prolost svi su
sloni da je ona prola, da je vie nema i da je bila
onakva kakva je bila.

Upravo u tomu je klju za razumijevanje pogrenosti

shvaanja budunosti. Radi se o tomu da je na odnos
prema prolosti i budunosti zapravo mnogo
sloeniji no to nam se ini. U prolosti, u onome to
je iza nas, nije samo ono to je bilo (ili to smo mi
vidjeli), ve i ono to je moglo biti (ili ono to mi nismo
vidjeli). Isto tako i u budunosti nije samo ono to e biti
(tj. to emo vidjeti), ve i sve ono to moe biti (tj. to
mi neemo vidjeti).

Prolost i budunost jednako su neodreene,

jednako postoje u svim svojim mogunostima i
jednako postoje istovremeno sa sadanjou.

Vremenom nazivamo udaljenost to dijeli zbivanja u

njihovu suslijedu i povezuje ih u razliite cjeline.

Ta udaljenost lei na pravcu koji se nalazi u

trodimenzionalnom prostoru. Ako taj pravac
zamislimo u prostoru, to e biti nova protenost
prostora.
 Ta nova protenost odgovara svim zahtjevima koje mi,
na temelju prethodnih zakljuaka, moemo pripisati
etvrtoj dimenziji.

Ona je nesumjerljiva s mjerenjima trodimenzionalnog

prostora kao to je godina nesumjerljiva s
Petrogradom. Ona je okomita na sve pravce
trodimenzionalnog prostora i nije paralelna ni s jednim
od njih.

Kao zakljuak svemu to je izloeno moemo rei da

vrijeme, kako se obino shvaa, nosi u sebi dvije ideje:
ideju nekog nama nepoznatog prostora (etvrte
dimenzije) i ideju gibanja u tom prostoru. Naa stalna
greka je u tomu to nikada ne vidimo dvije ideje u
vremenu, ve uvijek samo jednu. Obino u vremenu
vidimo ideju kretanja, no ne moemo rei otkuda, kamo i
gdje ili u kojem prostoru. Katkad, kao npr. u onim
teorijama koje su nastojale ideju etvrte dimenzije
povezati s vremenom, javlja se ideja neke vrste
prostora u vremenu, a zajedno s tim i gibanja u tom
prostoru. To je zahtjev novog vremena, jer se gibanje
ne moe zbivati izvan vremena. Iz toga proizlazi da
vrijeme ide ispred nas poput nae vlastite sjene koja
uzmie ako joj prilazimo. Sve nae predodbe o kretanju
beznadno su zbrkane jer, zamislimo li novu protenost
prostora i mogunost gibanja u toj novoj protenosti,
vrijeme e opet odmah iskrsnuti pred nama i pokazati da
je isto toliko nerazjanjeno koliko je bilo i prije.

Valja priznati da smo jednim terminom vrijeme oznaili

dvije ideje: ideju nekog prostora i ideju gibanje u tom
prostoru. Pri emu to gibanje u zbilji ne postoji, a nama
se ini da postoji samo zato to ne vidimo prostor
vremena. To jest, osjeaj gibanja u vremenu (a nema
gibanja koje nije u vremenu) javlja se stoga to na svijet
gledamo kao kroz usku pukotinu, i vidimo samo crte
presjecanja ravnine vremena s naim
trodimenzionalnim prostorom.

Dakle, valja priznati da je duboko netona

uvrijeena teorija da ideju vremena izvodimo iz
opaanja gibanja i da ona nije nita drugo doli ideja
susljednosti koju opaamo u gibanju.

Moramo prihvatiti upravo obrnuto, da je ideja

gibanja nastala iz osjeta vremena ili iz osjeaja za
vrijeme, tj. iz osjeta ili osjeaja etvrte dimenzije
prostora, ali iz nepotpunog osjeaja. Nepotpuno
osjeanje vremena (etvrte dimenzije) - osjeanje
kroz pukotinu - daje nam osjeaj gibanja, to jest
stvara iluziju gibanja kojega zapravo nema, a
umjesto kojega u zbilji postoji samo protenost u
nama nedokuivom smjeru.

etvrta dimenzija povezana je s vremenom i s

kretanjem. No etvrtu dimenziju neemo shvatiti
dokle god ne shvatimo petu dimenziju.

Prvo moramo dokuiti petu kako bismo pojmili etvrtu.

Peta dimenzija je okomica na ravninu vremena, ona

visina na koju se mora uzdignuti naa svijest da
istovremeno zamijeti prolo, sadanje i budue.
 To je brdo na koje se mora popeti putnik da s njega
ugleda grad iz kojega je otputovao juer i grad u koji e
stii sutra.

Naa svijest nalazi se na ravnini, na osnovi te

okomice. Stoga ona ne vidi prolo i budue; stoga ona
nita ne vidi. Tek ako se uzdigne iznad ravnine etvrte
dimenzije u smjeru pete, naa e svijest poeti
sagledavati udesni svijet prolosti i budunosti koji lei
s obje strane sadanjosti, onaj svijet kojega je i samo
postojanje ranije odricala.

Petu dimenziju valja razmatrati ne kao dimenziju

izvan svijesti, ve kao svojstvo same svijesti - kao
onu crtu ili pravac po kojemu svijest mora rasti.

Prije no to preemo na podrobnije razmatranje

odnosa svijesti prema vremenu, vratimo se jo jednom
odnosima vremena, naem trodimenzionalnom
prostoru.

Nastojei promotriti vrijeme kao predmet, Kant kae da

ono ima jednu dimenziju; tj. on je vrijeme predoavao
kao crtu koja se protee iz beskonane budunosti u
beskonanu prolost. Mi smo svjesni jedne toke na toj
crti. Uvijek samo jedne toke. Ta toka nema dimenzije,
jer ono to obino nazivamo sadanjou samo je
nedavna prolost, a katkad i skora budunost.

Da li je doista tako? Moe li se rei da vrijeme ima

jednu dimenziju?
 Gotovo da moemo, samo s tom razlikom to u
vremenu moemo nai dvije dimenzije, a ne jednu.
Crta prve dimenzije ide redom uzrone susljednosti
pojava: prvo uzrok, zatim posljedica: prije, sada,
poslije. Crta druge dimenzije ide kroz istovremene
pojave u prostoru: sada, sada, sada. To znai da sav
na prostor moemo smatrati drugom dimenzijom
vremena.

Ako se na as oslobodimo ideje trodimenzionalnosti

prostora i uzmemo ga samo kao neto to se nalazi u
odreenom odnosu prema vremenu, shvatit emo da se
prostor moe promatrati kao crta koja odlazi u
beskonanost po pravcu okomitom na crtu vremena.

Zamislimo bilo koji trenutak - zamislimo da kazaljka na

naem satu pokazuje 12 h. U tom trenutku uvijek se
neto dogada, i to neto dogaa se istovremeno u
cijelom svemiru, tj. kao da je na jednoj crti koja je
okomita sa crtom prije, sada i poslije. U cijelom
svemiru taj se trenutak naziva sada.

U Petrogradu, u Moskvi, u Parizu, u Madrasu, na

Mjesecu ili Siriusu - svi ti sada su istovremeni, na
jednom su pravcu. Svaki pojedini trenutak bit e jedan
za sav prostor svemira, kao da je kroz sav prostor
povuena jedna crta ili kao da je sav prostor protegnut u
jednu crtu okomitu na crtu vremena iz one toke koju
smo izdvojili, tj. iz onog trenutka koji smo izdvojili.

Dakle, kao to u svakoj toki prostora moemo

zamisliti crtu vremena koja prolazi kroz tu toku, tj. kao
to za svaku toku prostora moemo zamisliti prije,
sada i poslije - prolost, sadanjost i budunost te
toke - na isti nain u svakoj toki vremena (u svakom
trenutku) moemo zamisliti crtu koja prolazi kroz tu
toku i ide po prostoru.

Presjecita tih crta tvore ravninu svemira. To znai da

svemir moemo shvatiti kao ravninu, a njezine dvije
dimenzije su prostor svemira i vrijeme svemira, koje
se kriaju u svakoj toki.

Iz toga moemo izvesti zakljuak da je vrijeme po

svojim svojstvima istovjetno prostoru kao to su
istovjetne dvije crte na ravnini. Odnosno, to znai da,
kao to se u prostoru stvari koje mi odjednom vidimo ne
mogu iznenada pojaviti, ve moraju i ranije postojati,
tako i u vremenu zbivanja postoje prije no to okrznu
nau svijest i nastavljaju postojati i nakon to smo se od
njih udaljili. Dakle, protenost u vremenu je protenost
u nepoznatom prostoru, a ne samo razmak to odvaja
jedan dogaaj od drugoga.

Na taj nain prostor se moe shvatiti kao druga

dimenzija vremena, a vrijeme kao druga dimenzija
prostora. No, budui da smo samo uvjetno uzeli prostor
kao crtu i budui da znamo da prostor ima tri dimenzije,
to je, shodno tome, vrijeme etvrta dimenzija
prostora.

No, ve smo upozorili da vrijeme nije jednostavan, ve

sloeni pojam. To moramo imati u vidu. Ono se sastoji
od pojma nepoznatog prostora koji odlazi u prolost i
budunost i od pojma prividnog gibanja u tom prostoru.
 Valja nam razmotriti pitanje o vremenu kao o
prostornom pojmu, usporediti ga s naim dvjema
poznanicama - svemirom i svijeu.

Ideja vremena raa se iz naeg poznavanja svijeta

preko osjetilne zamjedbe. Ve smo istaknuli da upravo
zahvaljujui svojstvima nae osjetilne zamjedbe vidimo
svijet kao kroz usku pukotinu.

Iz toga se nameu dva pitanja:

1. Zato svijest kroz tu pukotinu ne vidi uvijek isto?

Zato se iza pukotine dogaaju promjene koje stvaraju
iluziju kretanja, tj. na koji se nain i zato fokus nae
zamjedbe premjeta po pojavnom svijetu? Pri svemu
tome ne smijemo zaboraviti da kroz istu pukotinu kroz
koju vidimo svijet, mi gledamo i sebe kao na dio svijeta i
u sebi vidimo promjene sline promjenama u svemu
ostalome.

2. Zato ne moemo proiriti pukotinu?

Pokuat emo odgovoriti na ta pitanja.

Opet zamislimo svemir kao ravninu sa dvije dimenzije -

vremenom i prostorom. Ako zamislimo odnos nae
zamjedbe prema toj ravnini morat emo priznati da naa
zamjedba ivi, da tako kaemo, na samoj ravnini uvijek
u nekom sjecitu crte vremena sa crtom prostora, i nikad
se ne uzdie iznad te ravnine. Kad bi se zamjedba
mogla uzdignuti iznad te ravnine, ona bi bez sumnje
ispod sebe vidjela mnogo veu koliinu zbivanja
istovremeno, nego to obino vidi kad se nalazi na
ravnini. Kao to ovjek kad se popne na brdo ili leti u
balonu istovremeno i odjednom vidi vrlo mnogo stvari
koje ne moe istovremeno i odjednom vidjeti ako se
nalazi na zemlji - u sjecitu dviju okomica kojima se
mjeri povrina zemlje: npr. kretanje ususret dvaju
vlakova koji se moraju sudariti; pribliavanje neprija-
teljskog odreda usnulom logoru; dva grada odvojena
planinskim lancem itd., tako i u ovom sluaju zamjedba,
uzdiui se iznad ravnine na kojoj obino ivi, mora
istovremeno vidjeti pojave koje su obinoj zamjedbi
podijeljene vremenskim razdobljima. To e biti one
pojave koje obina svijest nikada ne vidi zajedno
kao uzrok i posljedicu; rad i zarada novaca; zloin i
kazna; kretanje vlakova ususret jedan drugome i
njihov sudar; pribliavanje neprijatelja i sukob; izlaz
i zalaz sunca; jutro, dan, veer i no; proljee, ljeto,
jesen i zima; roenje, ivot i smrt ovjeka. Pri
takvom podizanju vidni kut e se poveavati, a
trenutak iriti.

Ako zamislimo zamjedbu koja je iznad nae svijesti,

koja ima vei vidni kut, ta e zamjedba biti u stanju
obuhvatiti istovremeno, tj. kao jedan trenutak sve to
se za nas zbiva u odreenom vremenskom razdoblju -
minuti, satu, danu, mjesecu. Unutar tog trenutka takva
zamjedba nee biti u stanju odvojiti prije, sada i
poslije, za nju e sve to biti sada.

Svojstva vremena koja se mogu izvesti iz svega to

je dosad reeno omoguavaju nam da svemir
razmatramo kao ravninu koja je, gledana u jednom
pravcu, prostor, a u drugom okomica na prvi pravac -
vrijeme. Pritom je svako gibanje po pravcu prostora
gibanje po pravcu vremena, odnosno promjena
prostornih odnosa promjena je i vremenskih, ak i kad
mi to ne zapaamo.

To se vjerojatno dogaa stoga to se prostor i vrijeme

samo uvjetno mogu prikazati kao ravnina. U zbilji je
njihov odnos izuzetno sloen. Prostor ima protenost
u tri dimenzije. Vrijeme je okomito na svaku od tih
dimenzija. Svaka promjena u prostornom poloaju
je i promjena poloaja u vremenu.

S punim pravom moemo rei da se ne izvodi

vrijeme iz gibanja, ve se gibanje osjea
zahvaljujui osjeaju vremena. Mi imamo taj osjeaj i
zato osjeamo gibanje. Da nemamo osjeaja vremena
ne bismo osjeali gibanje. Sam osjeaj vremena u biti
je granica ili povrina naeg osjeaja prostora.
Tamo gdje svrava osjeaj prostora poinje osjeaj
vremena. Razjasnili smo da je vrijeme po svojim
svojstvima istovjetno prostoru, tj. ono ima sve
znaajke protenosti prostora. No mi ga ne osjeamo
kao protenost prostora, ve kao vrijeme, tj. kao neto
posebno to se ne da izraziti drugim rijeima,
nerazdvojno od gibanja. Nesposobnost da se vrijeme
osjeti prostorno potjee otuda to je osjeaj vremena
nejasni osjeaj prostora; osjeanjem vremena mi
mutno osjeamo nove znaajke prostora to premauju
podruje triju dimenzija.

Poznati matematiar Riemann shvatio je da se u

pitanju o viim dimenzijama vrijeme na neki nain
prevodi u prostor i drao je da je materijalni atom ulaz
etvrte dimenzije u trodimenzionalni prostor.
 U jednoj svojoj knjizi Hinton vrlo zanimljivo govori o
zakonu povrina:

U prirodi se esto sree odnos povrine prema tijelu ili

tijela prema viem tijelu.
Povrina nije nita drugo doli odnos izmeu dvije stvari.
Dva tijela se dodiruju. Povrina je odnos jednoga prema
drugome.

Ako se na prostor nalazi u istom odnosu prema viem

prostoru kao povrina prema naem prostoru, onda je
moda na prostor doista povrina, tj. mjesto dodira
dvaju prostora vieg reda:

Zanimljivo je uoiti injenicu da za povrinu tekuine

vrijede zakoni drugaiji od zakona koji vrijede unutar
tekuine. Postoji cijeli niz injenica, zajedno grupiranih
pod nazivom povrinske napetosti, koje su vrlo vane
u fizici i koje upravljaju ponaanjem povrine tekuine.

Vrlo je lako mogue da su zakoni naeg svemira

povrinske napetosti vieg svemira.

Ako povrinu smatramo medijem to lei izmeu dva

tijela, onda ona sigurno nee imati teine, ve e biti
mono sredstvo prenoenja vibracija s jednog tijela na
drugo. Nije nalik ni na kakvu drugu tvar jer ju se nikada
ne moe izbjei. Ma kakav savreni vakuum stvorili
izmeu dva tijela, u tom e vakuumu biti isto toliko
nepoznatog medija (tj. povrine) koliko je bilo i prije.

Materija e slobodno prolaziti kroz taj medij. Vibracije

tog medija trgat e dijelove materije. I nehotice e se
izvesti zakljuak da taj medij nije nalik ni na koju drugu
tvar. Ona posjeduje svojstva koja se teko mogu
meusobno izmiriti.

Postoji li u naem iskustvu ita to odgovara tom

mediju?

Moemo li zamisliti medij kroz koji se tvar slobodno

kree, ali koji isto tako svojim vibracijama moe razarati
sastav materije; moemo li zamisliti medij koji je prisutan
u svakom praznom prostoru, prodire u sva tijela, a
pritom je nemjerljiv i neosjetljiv?

Materija koja ima sva ta svojstva nama je poznata i

nazivamo je eterom.

Svojstva etera stalni su predmet znanstvenog

istraivanja. No s obzirom na sva iznesena razmiljanja
bilo bi zanimljivo promotriti svijet s pretpostavkom da mi
nismo uronjeni u eter, ve, da tako kaemo, stojimo na
njemu; pri emu je eter samo dodirna povrina dvaju
viedimenzionalnih tijela.

Hinton ovdje izraava neobino zanimljivu misao. On

zbliava ideju etera, koja je u materijalistikom, ili ak
energistikom shvaanju moderne fizike posve
besplodna i vodi samo u slijepu ulicu, s idejom
vremena. Za nj eter u prvom redu nije tvar, ve samo
povrina, granica neega. No ega? Opet ne tvari,
ve samo povrina, granica, predio jednog oblika
zamjedbe i poetak drugog . . .
 Ovdje su, jednom reenicom, srueni zidovi i ograde
materijalistike slijepe ulice i pred naom misli se
otkrivaju iroki obzori novih i neistraenih vidika.

POGLAVLJE V

etverodimenzionalni prostor. Vremensko tijelo,

Linga arira. Oblik ljudskog tijela od roenja do
smrti kao promjenljiva veliina. Nesumjerljivost
trodimenzionalnog i etverodimenzionalnog tijela.
Newtonowi fluenti. Nezbiljnost stalnih veliina.
Desna i lijeva ruka u trodimenzionalnom i
etverodimenzionalnom prostoru. Razlike izmeu
trodimenzionalnog i etverodimenzionalnog
prostora. Ne dva razliita prostora, ve dva razliita
naina zamjeivanja jednog te istog svijeta.

Ako pokuamo zamisliti etverodimenzionalni prostor,

to e biti beskonano ponavljanje naeg prostora, naeg
beskonanog trodimenzionalog podruja, kao to je crta
beskonano ponavljanje toke.

Mnogo toga to smo ranije rekli bit e nam puno jasnije

kad prihvatimo da etvrtu dimenziju valja traiti u
vremenu.

Postat e jasno to znai da se etverodimenzionalno

tijelo moe shvatiti kao trag gibanja trodimenzionalnog
tijela u prostoru po pravcu koji se ne nalazi u njemu.
 Pravac koji se ne nalazi u trodimenzionalnom
prostoru, po kojemu se giba svako
trodimenzionalno tijelo, pravac je vremena.

Svako trodimenzionalno tijelo, postojei, giba se u

vremenu i ostavlja trag svoga gibanja u obliku
vremenskog ili etverodimenzionalnog tijela. Poradi
svojstava naeg zamjedbenog aparata mi to tijelo nikada
ne vidimo i ne osjeamo. Vidimo samo njegov presjek,
koji i nazivamo trodimenzionalnim tijelom.

Stoga vrlo grijeimo kad mislimo da je

trodimenzionalno tijelo samo po sebi neto zbiljsko. Ono
je samo projekcija etverodimenzionalnog tijela, njegov
trag, slika na naoj ravnini.

etverodimenzionalno tijelo je beskonani broj

trodimenzionalnih tijela. To jest, etverodimenzionalno
tijelo je beskonani broj trenutaka postojanja
trodimenzionalnog tijela, njegovih stanja i poloaja.
Trodimenzionalno tijelo koje mi vidimo samo je lik, jedan
od niza snimaka na filmskoj traci.

etverodimenzionalni prostor - vrijeme - zapravo je

razmak izmeu oblika, stanja i poloaja istog tijela (i
razliitih tijela, tj. tijela koja se nama ine razliitima).
Razmak odvaja te oblike, stanja i poloaje i povezuje ih
u neke nama nerazumljive cjeline. Ta nama neshvatljiva
cjelina moe biti oblikovana u vremenu od nekog
fizikog tijela i od razliitih tijela.

Lake nam je zamisliti vremensku cjelinu ako se

odnosi na jedno fiziko tijelo.
 Ako uzmemo fiziko tijelo ovjeka, u njemu emo osim
materije nai neto, dodue promjenljivo, no bez
sumnje uvijek jednako od roenja do smrti. Kad se
prisjeamo lica ili lika ovjeka koji je daleko ili je umro,
mi se sjeamo upravo toga neega.

To je Linga arira indijske filozofije, to jest oblik u

koji je uoblieno nae fiziko tijelo (Tajno uenje,
S. P. Blavacka). Istonjaka filozofija dri da je fiziko
tijelo neto nestalno, neto to je u vjeitoj razmjeni s
okolinom. estice dolaze i odlaze. Za sekundu tijelo ve
nije apsolutno ono to je bilo sekundu prije. Danas ve
nije u velikoj mjeri ono to je bilo juer. Za sedam godina
to je ve posve drugo tijelo. No, bez obzira na to,
neto uvijek ostaje, od roenja do smrti: to moe
mijenjati izgled, no uvijek ostaje isto. To je Linga arira.

Linga arira je oblik, slika, mijenja se, a ostaje ista. Za

matematiara je to promjenljiva veliina. Svaka slika
ovjeka koju mi moemo prispodobiti sebi nije Linga
arira. No, pokuamo li oblikovati mentalnu sliku
ovjeka - zahvaenu u vremenu - od roenja do
smrti, sa svim pojedinostima i crtama djetinjstva,
zrele dobi i starosti, to e biti Linga arira.

Sve stvari imaju oblik. Kaemo da se svaka stvar

sastoji od materije i od oblika. Pod materijom, kako
smo ve rekli, podrazumijevamo uzroke dugog niza
mijeanih osjetilnih zamjedbi. No, materiju bez oblika ne
zamjeujemo, ak ne moemo razmiljati o materiji bez
oblika. O obliku, pak, moemo razmiljati i zamiljati ga
bez materije.

Stvar, tj. spoj oblika i materije, nikada nije stalna, ona

se uvijek tijekom vremena mijenja. Ta je ideja dala
Newtonu mogunost da razvije svoju teoriju o
fluentima i fluksionima.

Newton je doao do zakljuka da u prirodi ne postoje

stalne veliine. Postoje samo promjenljive veliine,
nestalne - fluenti. Promjene pojedinanih fluenata
Newton je nazvao fluksionima.

S gledita te teorije stalne veliine su zamiljene

veliine; sve zbiljsko vjeno i neprekidno tee, kree
se, mijenja se; ni jedan trenutak ne ponavlja doslovce
prethodni. No stvar, mijenjajui se neprekidno u
vremenu, kadto vrlo temeljito i brzo, poput, primjerice,
ivog tijela, ipak ostaje ista. Tijelo ovjeka u mladosti,
tijelo ovjeka u starosti - to je isto tijelo, premda
znamo da u starom tijelu nije ostalo ni jednog atoma
mladog tijela. Materija se mijenja, no neto ostaje.
To neto je Linga arira. I Linga arira nam se ini
promjenljivom, nestalnom veliinom, jer uvijek vidimo
jedan od njezinih dijelova, a nikada odjednom i itavu.

Newtonova teorija tona je za trodimenzionalni svijet

koji postoji u vremenu. U tom svijetu nita nije stalno.
Sve je promjenljivo, jer svakog sljedeeg trenutka stvar
vie nije ona to je bila prije. Stalne su samo nezbiljske,
zamiljene stvari; zbiljske su promjenljive, nestalne. No,
pogledamo li paljivije, vidjet emo da je to iluzija.
Trodimenzionalne stvari su nezbiljske. One ne mogu biti
zbiljske jer ne postoje u zbilji, kao to ne postoji
imaginarni presjek tijela.

U jednom od predavanja sabranih u knjizi

Pluralistiki svemir prof. James ukazuje na
primjedbu prof. Bergsona da znanost uvijek prouava
samo t svemira, tj. ne svemir u cjelini, ve samo
trenutak, odsjeak vremena svemira.

Svojstva etverodimenzionalnog prostora bit e nam

jasnija ako detaljno usporedimo trodimenzionalni prostor
s povrinom i razjasnimo razlike meu njima.

U knjizi Novo doba misli Hinton pomno ispituje te

razlike. On zamilja na ravnini dva iz papira izrezana
jednaka pravokutna trokuta, pravim kutovima okrenuta
na razliite strane. Ti su trokuti potpuno jednaki, ali
poradi neega posve razliiti. Jedan je pravim kutom
okrenut na desnu stranu, a drugi na lijevu. Ako netko
hoe te trokute uiniti potpuno istovjetnima, moi e to
uraditi samo pomou trodimenzionalnog prostora.
Odnosno, jedan trokut treba uzeti, okrenuti i vratiti
na ravninu. Tada e to biti dva istovjetna, potpuno
jednaka trokuta. No, da se to napravi, trokut valja
skinuti s ravnine u trodimenzionalni prostor i u njemu ga
okrenuti. Ako se trokut ostavi na ravnini, nikada ga
se ne moe uiniti istovjetnim drugome, a da se
istovremeno sauva odnos meu kutovima dvaju
trokuta. Ako se trokut samo okree na ravnini, taj e se
odnos naruiti. U naem svijetu ima likova potpuno
analognih tim dvama trokutima.
 Znamo neke oblike koji su meusobno potpuno
jednaki, no ipak ne mogu zauzimati isti prostor, i koje ne
moemo prisiliti da se meusobno podudaraju - ni u zbilji
ni u mati.

Ako pogledamo svoje ruke jasno emo vidjeti da su

one vrlo sloen sluaj nesimetrine slinosti. One su u
isti mah nalik i potpuno razliite. Jedna je desna, druga
lijeva. Mi moemo zamisliti samo jedan nain da dvije
ruke uinimo potpuno istima.

Ako uzmemo rukavicu desne ruke i rukavicu lijeve,

one se nee podudarati, kao to se ni desna ruka ne
podudara s lijevom. No, preokrenemo li jednu rukavicu,
one e se podudarati. Ako elimo zamisliti da je desna
ruka jednaka lijevoj moramo je milju preokrenuti, tj.
provui je kroz nju samu. Kad bi takva radnja bila
mogua, dobili bismo dvije potpuno jednake ruke.

No, takva bi radnja bila mogua samo u prostoru viih

dimenzija, kao to je okretanje trokuta mogue samo u
prostoru viem od prostora ravnine. Mogue je da, ak i
uz postojanje etverodimenzionalnog prostora, nije
mogue preokrenuti ruku naopako, provui je kroz nju
samu, s razloga neovisnih o geometrijskim uvjetima;
primjerice zbog fiziolokih razloga. No, to ne mijenja
primjer. Stvari poput izokretanja ruke teorijski moraju biti
mogue u etverodimenzionalnom prostoru, jer se u tom
prostoru moraju dodirivati, ili moraju imati mogunost da
se dodiruju razliite, ak vrlo udaljene toke naeg
prostora i vremena.

Sve toke lista papira koji lei na stolu odvojene su

jedna od druge. Uzmemo li list sa stola, moemo ga
preklopiti pribliavajui pritom bilo koje toke. Ako
u jednom uglu pie Petrograd, a u drugom Madras,
to nas ne moe sprijeiti da te uglove preklopimo
zajedno. Zatim, ako u jednom uglu pie 1812.
godina, a u drugom 1912, i oni se mogu presaviti
tako da se dodiruju. Ako je u jednom uglu godina
napisana crvenom tintom, a tinta se nije osuila,
brojke se mogu otisnuti u drugom uglu. Ako se
poslije toga list rairi i poloi na stol, ovjeku koji
ne zna da se papir moe skinuti sa stola i presavijati
u svim pravcima bit e nepojmljivo kako se brojka iz
jednog ugla mogla pretisnuti na drugom. Za njega
e biti nedokuiva mogunost dodirivanja udaljenih
toaka lista, i ostat e mu neshvatljivo dokle god
bude mislio o listu samo u dvodimenzionalnom
prostoru. im list papira zamisli u
trodimenzionalnom prostoru ta e mu mogunost
postati zbiljskom i oitom.

Ispitujui odnos etvrte dimenzije prema nama

poznatim trima dimenzijama, moramo priznati da je
naa geometrija oito nedostatna za ispitivanje
vieg prostora.

Ranije je ukazano da je etverodimenzionalno tijelo

nesumjerljivo trodimenzionalnome, kao to je godina
nesumjerljiva Petrogradu. Posve je jasno zato je to
tako. etverodimenzionalno tijelo se sastoji od
beskonano velikog broja trodimenzionalnih tijela. Stoga
ona ne mogu imati zajedniku mjeru. U usporedbi sa
etverodimenzionalnim, trodimenzionalno tijelo je
analogno toki usporeenoj sa crtom.
 Kao to je toka nesumjerljiva sa crtom, crta s
povrinom, povrina s tijelom, tako je trodimenzionalno
tijelo nesumjerljivo sa etverodimenzionalnim.

Jasno je zato je trodimenzionalna geometrija

nedostatna za odreivanje poloaja
etverodimenzionalnog podruja u odnosu na trodi-
menzionalni prostor.

Kao to je u jednodimenzionalnoj geometriji, tj. na crti,

nemogue odrediti poloaj ravnine, koje je stranica
odreena crta;

kao to se na ravnini - u dvodimenzionalnoj geometriji -

ne moe odrediti poloaj tijela, kojega je stranica
odreena ravnina,

tako je u trodimenzionalnoj geometriji, u

trodimenzionalnom prostoru, nemogue odrediti
etverodimenzionalni prostor.

Ukratko, kao to je planimetrija nedostatna za

ispitivanje pitanja stereometrije, tako je stereometrija
nedostatna za prouavanje etverodimenzionalnog
prostora.

Kao zakljuak svemu to je reeno moe se ponoviti

da je svaka toka naeg prostora presjek crte vieg
prostora, ili kako je to izrazio Riemann: materijalni
atom je mjesto ulaska etvrte dimenzije u
trodimenzionalni prostor.
 Da se pribliimo problemu viih dimenzija i vieg
prostora ponajprije moramo shvatiti bit podruja viih
dimenzija i njegova svojstva u usporedbi s
trodimenzionalnim podrujem. Tek tada e biti mogue
tonije ispitivati to podruje i objasniti zakone koji u
njemu vladaju.

to moramo shvatiti?

ini mi se da ponajprije moramo shvatiti da se tu radi

ne o dva prostorno razliita podruja - ili ne o dva
podruja od kojih je jedno (opet prostorno,
geometrijski) dio drugoga, - ve o dva naina
zamjeivanja jednog istog svijeta, jednog prostora.

Zatim moramo shvatiti da svi nama poznati

predmeti ne postoje samo u onim kategorijama u
kojima ih mi zamjeujemo, ve u bezbroj drugih
kategorija koje mi ne znamo ili nismo u stanju znati
kako da ih osjetilima zamijetimo. Prvo moramo nauiti
misliti o stvarima u drugim kategorijama, zatim ih
predoavati sebi, onoliko koliko smo to u stanju, u
drugim kategorijama. Tek nakon toga moemo razviti
sposobnost da stvari zamjeujemo u viem prostoru i da
osjeamo sam vii prostor.

Ili je moda prije svega neophodna izravna

zamjedba svega onoga to u svijetu koji nas
okruuje ne ulazi u okvir triju dimenzija, to opstoji
izvan kategorija vremena i prostora, svega to smo
navikli drati nepostojeim.
 Openito smo navikli smatrati zbiljski postojeim samo
ono to se moe mjeriti u duinu, irinu i visinu. No,
kako smo ve rekli, nuno je proiriti granice zbiljski
postojeeg. Mjerljivost je odvie grubi kriterij
postojanja, jer je sama mjerljivost i nemjerljivost odve
uvjetni pojam. Dakle, moemo rei da je za pribliavanje
tonom istraivanju podruja viih dimenzija vjerojatno
potrebno uvjerenje, to potjee iz izravnog osjeta, da
mnoge stvari koje ne mogu biti mjerene postoje isto
toliko zbiljski, ak i zbiljskije od mnogih mjerljivih.

POGLAVLJE
VI

Metode istraivanja problema viih dimenzija.

Slinost izmeu zamiljenih svjetova razliitih
dimenzija. Jednodimenzionalni svijet na crti.
Prostor i vrijeme jednodimenzionalnog bia.
Dvodimenzionalni svijet na ravnini. Prostor i
vrijeme, eter, materija i kretanje
dvodimenzionalnog bia. Zbiljnost i iluzija na
ravnini. Nemogunost da se vidi kut. Kut kao
kretanje. Dvodimenzionalno bie ne moe shvatiti
funkcije predmeta naeg svijeta. Pojave i noumeni
dvodimenzionalnog bia. Kaku bi plono bie moglo
shvatiti treu dimenziju?

Za odreivanje to moe i to ne moe biti podruje

viih dimenzija upotrebljavaju se i analogija i usporedbe.
Tako rade Fechner, Hinton i mnogi drugi.
 Oni zamiljaju svijet jedne i dviju dimenzija i iz
odnosa niih svjetova prema viima izvode mogue
odnose naeg svijeta prema etverodimenzionalnom na
isti nain na koji iz odnosa toaka prema crtama, crta
prema ravninama i ravnina prema tijelima izvodimo
odnos naih tijela prema etverodimenzionalnima.

Pokuat emo ispitati sve to moe dati metoda

analogije. Zamislimo jednodimenzionalni svijet.

To e biti crta. Na toj crti zamislimo iva bia. Ona e

se moi kretati samo naprijed i natrag po toj crti koja je
njihov svemir, i sami e imati vid toaka ili odsjeaka
crte. Za njih nee postojati nita izvan njihove crte, a
nee biti niti svjesni crte na kojoj ive i kreu se. Za njih
e postojati samo dvije toke, ispred i iza, ili moda
samo jedna toka ispred. Uoavajui promjene
poloaja tih toaka, jednodimenzionalno bie e te
promjene nazivati pojavama. Ako pretpostavimo da crta
na kojoj ivi jednodimenzionalno bie, prolazi kroz
razliite predmete naeg svijeta, jednodimenzionalno
bie e u svim tim predmetima vidjeti samo jednu toku.
Ako njegovu crtu presijecaju razliita tijela,
jednodimenzionalno bie e ih osjeati samo kao
pojavljivanje, vie ili manje produeno postojanje i
nestajanje toke. To pojavljivanje, postojanje i nestajanje
toke bit e pojava. U skladu s naravi i znaajkama
predmeta to prolaze i s brzinom i svojstvom
njihova gibanja, pojave e za jednodimenzionalno
bie biti stalne ili nestalne, duge ili kratke,
periodine ili neperiodine. No jednodimenzionalno
bie nee moi objasniti stalnost ili nestalnost,
duljinu ili kratkou, periodinost ili neperiodinost
pojava u svome svijetu i smatrat e ih svojstvenim
obiljejem pojava. Tijela koja presijecaju crtu mogu
biti vrlo razliita, no za jednodimenzionalno bie sve
e pojave biti potpuno istovjetne - samo
pojavljivanje i iezavanje toke - i pojave e se
razlikovati samo po trajanju i veoj ili manjoj
periodinosti.

Ta neobina jednolinost i homogenost pojava, koje

su s naeg gledita razliite i raznorodne, posebna je
osobitost jednodimenzionalnog svijeta.

Pretpostavimo li, zatim, da jednodimenzionalno bie

ima pamenje, vidjet emo da ono, nazivajui sve toke
koje vidi pojavama, sve te pojave svrstava u vrijeme.
Toka koja je bila, to je ve nepostojea pojava, a toka
koja moe biti sutra, to je jo nepostojea pojava. Sav
na prostor, osim jedne crte, ono e nazivati vremenom,
tj. neim odakle dolaze i kamo odlaze pojave.
Jednodimenzionalno bie e rei da je ideju vremena
pojmilo promatranjem gibanja, tj. pojavljivanja i
iezavanja toke. Toke e smatrati vremenskim
pojavama, tj. pojavama to nastaju u onom trenutku kad
su postale vidljive i nestaju, prestaju postojati, u
trenutku kad su postale nevidljive. Jednodimenzionalno
bie nije u stanju zamisliti da negdje moe postojati
pojava koja je jo nevidljiva ili e tu pojavu zamisliti
negdje na svojoj crti, daleko ispred sebe.

To jednodimenzionalno bie moemo zamisliti

realistinije. Uzmimo atom koji lebdi u prostoru, ili
jednostavno trun praine noen vjetrom i pretpostavimo
da taj atom ili trun praine ima svijest; tj. da razlikuje
sebe od vanjskog svijeta, svjestan je da lei na crti
svoga gibanja, onoj s kojom je u izravnom dodiru. To e
biti u pravom smislu rijei jednodimenzionalno bie. Ono
moe letjeti i kretati se u svim pravcima, no njemu e se
uvijek initi da se kree po nekoj crti. Izvan te crte za
njega postoji veliko nita, tj. sav e mu se svemir
ukazivati kao crta. Izvijanja svoje crte, njezine kutove,
ono nee osjeati niti zamiljati. Da se osjeti kut,
nuan je osjeaj za lijevo i desno ili gore i dolje.
Takvo e bie u svakom pogledu biti potpuno jednako
opisanom zamiljenom biu koje ivi na zamiljenoj crti.
Sve sa ime ono dolazi u dodir, tj. sve ega je svjesno,
njemu e se initi da potjee iz vremena, tj. iz niega i
odlazi u vrijeme, tj. u nita. To nita bit e sav na svijet.
Sav na svijet, osim jedne crte, nazivat e se
vremenom i smatrati zbiljski nepostojeim.

Uzmimo sada dvodimenzionalni svijet i bie koje ivi

na ravnini. Svemir toga bia bit e neka velika ravnina.
Na toj ravnini zamislimo bia u obliku toaka, crta i
plonih geometrijskih likova. Predmeti i tijela tog svijeta
takoer e imati oblik plonih geometrijskih likova.

Kako e bie koje ivi na tom plonom svemiru

zamjeivati svoj svijet?

Prije svega moemo rei da nee osjeati ravninu na

kojoj ivi. Ono e osjeati predmete, tj. likove to se
nalaze na toj ravnini. Osjeat e crte to ga omeuju, no
svoju plonost nee osjeati upravo s razloga to u tom
sluaju ne bi moglo razlikovati crte. Crte e se
razlikovati od ravnine time to izazivaju osjetilne
zamjedbe, dakle, postoje. Ravnina ne izaziva osjetilne
zamjedbe, dakle, ne postoji. Ako se kree po ravnini i ne
iskusi nikakvu osjetilnu zamjedbu, dvodimenzionalno
bie e rei da u tom trenutku nema niega. Kad se
priblii nekom liku i osjeti njegove crte, ono e rei da se
neto pojavilo. No postupno, razmiljanjem,
dvodimenzionalno bie e doi do zakljuka da likovi
koje sree postoje na neemu ili u neemu. Tada tu
ravninu (ono, dakako, nee znati da je to zapravo
ravnina) ono moe nazvati eterom. Pritom e rei da
eter ispunjava sav prostor, ali se po svojstvima
razlikuje od materije. Materijom e nazvati crte.
Poradi toga e dvodimenzionalno bie smatrati da se,
sve to se zbiva, zbiva u njegovu eteru, tj. u njegovu
prostoru. Ono nee biti u stanju zamisliti nita izvan
tog etera, tj. izvan njegove ravnine. Ako do njegove
svijesti dopre neto to se zbiva izvan njegove ravnine,
ono e to ili nijekati, smatrajui subjektivnim, tj.
tvorevinom svoje uobrazilje ili e misliti da se to, poput
svih drugih pojava, zbiva tu na ravnini, u eteru.

Kako osjea samo crte, plono bie e ih osjeati

posve drugaije od nas. Prije svega, ono nee
osjeati kut. To je vrlo lako provjeriti pokusom. Ako u
razini oiju drimo dvije ibice pod kutom jedna
prema drugoj na horizontalnoj ravnini, vidjet emo
crtu. Da bismo vidjeli kut moramo pogledati odozgo.
Dvodimenzionalno bie ne moe gledati odozgo te stoga
ne moe vidjeti kut. No, mjerenjem udaljenosti meu
crtama razliitih tijela svoga svijeta dvodimen-
zionalno bie e se stalno sueljavati s kutom i
drat e kut udnim svojstvom crte, koje se katkad
oituje, a katkada ne. Odnosno, ono e kut pripisati
vremenu, smatrat e ga prolaznom vremenskom
pojavom, promjenom stanja tijela, tj. gibanjem.
Nama je to teko razumjeti, teko moemo zamisliti
kako se kut moe smatrati gibanjem. No to neizbjeno
mora biti tako i ne moe biti drugaije. Ako pokuamo
zamisliti kako plono bie ispituje etverokut, vidjet
emo da e za njega etverokut biti tijelo koje se giba.
Zamislimo plono bie nasuprot jednom kutu
etverokuta. Ono ne vidi kut - pred njim je crta, no
crta vrlo neobinih osobina. Pribliavajui se toj crti
dvodimenzionalno bie vidi da se sa crtom dogaa
udna stvar. Jedna toka ostaje na mjestu, a druge
toke s obje strane uzmiu unatrag. Ponavljam:
dvodimenzionalno bie nema ideju kuta. Po
vanjskom izgledu crta ostaje ista kakva je bila.
Meutim, s njom se nedvojbeno neto dogaa. Plono
bie e rei da se crta giba, ali toliko brzo da
naizgled ostaje nepomina. Ako se plono bie
odmakne od kuta i krene du stranice etverokuta, ta e
crta postati nepomina. Kad stigne do kuta opet e
opaziti gibanje. Obiavi nekoliko puta oko etverokuta,
utvrdit e pravilna periodina gibanja te crte. Plono e
bie vrlo vjerojatno pojmiti etverokut kao predodbu o
tijelu koje ima svojstvo oku neprimjetnih periodikih
gibanja, no koja proizvode odreene fizike uinke
(molekularno gibanje), ili kao ideju periodikih
trenutaka mirovanja i gibanja na nekoj sloenoj crti.

Lako je mogue da e plono bie kut smatrati svojom

subjektivnom predodbom i sumnjati odgovara li toj
subjektivnoj predodbi neka objektivna zbilja. No ipak e
misliti da, ako postoji radnja koja se moe izmjeriti,
onda mora postojati i njezin uzrok, a uzrok mora biti u
promjeni stanja crte, tj. u gibanju.
 Njemu vidljive crte plono bie moe nazvati
materijom, a kutove gibanjem. Odnosno prelomljenu
crtu s kutom plono bie moe nazvati materijom koja
se giba. I zaista e takva crta po svojim osobinama za
njega biti posve analogna materiji u gibanju.

Ako se na ravninu na kojoj ivi plono bie stavi kocka,

za dvodimenzionalno bie nee postojati ta kocka, ve
samo etverokut koji dodiruje ravninu, tj. kocka e
postojati kao crta s periodinim gibanjima. Na isti nain
za dvodimenzionalno bie nee postojati sva druga tijela
to lee izvan njegove ravnine, a dodiruju je ili prolaze
kroz nju. Ono e moi osjetiti samo dodirne povrine ili
presjeke. Ali ako se te povrine ili presjeci gibaju ili
mijenjaju, dvodimenzionalno bie e, dakako, misliti da
je uzrok promjene ili gibanja u njima, tj. na njegovoj
ravnini.

Kako smo ve rekli, dvodimenzionalno bie e smatrati

nepokretnom materijom samo ravne crte; izlomljene crte
i krivulje njemu e se initi pokretnima.

to se tie zbiljski pokretnih crta, tj. crta to omeuju

presjeke ili dodirne povrine tijela, koje se gibaju kroz
ravninu ili du ravnine, u njima e za dvodimenzionalno
bie biti neeg neshvatljivog i nemjerljivog. U njima kao
da e biti prisutno neto samopostojee, neto
neovisno, neto ivo. Dva su razloga tome: nepokretne
kutove i krivulje, kojih svojstva dvodimenzionalno bie
naziva gibanjem, ono moe mjeriti, jer su nepokretni;
pokretne likove, meutim, ono nee moi mjeriti, jer su
promjene u njima izvan njegove kontrole. Te e
promjene ovisiti o svojstvima cijelog tijela i njegova
gibanja, a dvodimenzionalno bie e od cijelog tijela
znati samo jednu stranu ili presjek. Ne slutei
postojanje toga tijela i smatrajui njegovo gibanje
svojstvom stranica i presjeka, ono e ih vjerojatno
smatrati ivim biima. Ono e govoriti da je u njima
neto ega nema u obinim tijelima, ivotna energija
ili ak dua. To neto e smatrati nedokuivim i to
e zaista biti nedokuivo dvodimenzionalnom biu,
jer je to rezultat njemu neshvatljivog gibanja
neshvatljivih tijela.

Ako na ravnini zamislimo nepokretni krug, to e za

dvodimenzionalno bie biti pokretna crta s vrlo udnim i
neshvatljivim gibanjima. Plono bie nikada nee vidjeti
to gibanje. Moda e ga ono nazvati molekularnim
gibanjem, tj. gibanjem vrlo sitnih nevidljivih estica
materije.

Krug koji se vrti oko svoje osi dvodimenzionalnom se

biu niim nee razlikovati od nepokretnog kruga. Oba
e izgledati pokretni. Ako na ravnini zamislimo
etverokut koji se vrti oko svog sredita,
dvodimenzionalnom e biu, zahvaljujui dvostrukom
gibanju, to biti neobjanjiva i nemjerljiva pojava poput
pojave ivota za modernog fiziara.

Dakle, za dvodimenzionalno bie ravna crta je

nepokretna materija, izlomljena crta ili krivulja je
materija u gibanju, a pokretna crta iva materija.

Sredite kruga ili etverokuta plonom je biu

nedostino, kao to je nama nedostupno sredite
kugle ili kocke od vrste materije; tovie,
dvodimenzionalno bie nee biti u stanju pojmiti
sredite, jer ono nema ideju to je sredite.

Kako ne pretpostavlja da postoje pojave koje se

zbivaju izvan ravnine, tj. izvan njegova prostora, plono
e bie, kako je ve reeno, smatrati da se sve
pojave zbivaju na njegovoj ravnini. A sve pojave za
koje dri da se zbivaju na ravnini, po njegovu e
miljenju biti uzrono ovisne jedna od druge, tj.
mislit e da je jedna pojava posljedica druge, koja
se takoer dogodila na ravnini i uzrok tree, koja e
se takoer dogoditi na ravnini.

Ako kroz ravninu prolazi arena kocka, cijelu

kocku i njezino kretanje plono bie e doivljavati
kao promjenu boje crta to lee na povrini. Pritom,
ako plava crta smijeni crvenu, plono bie e
smatrati crvenu crtu prolom pojavom. Ono nee
moi zamisliti da crvena crta negdje postoji. Rei e
da je crta ista, ali mijenja boju poradi nekih uzroka
fizike naravi. Ako se kocka pomakne natrag i
poslije plave se opet pojavi crvena boja, za plono
bie e to biti nova pojava. Ono e rei da je crta
opet pocrvenjela.

Sve to se nalazi gore i dolje, ako je ravnina

horizontalna, ili lijevo i desno ako je ravnina
okomita, nalazit e se, za bie koje ivi na toj
ravnini, u vremenu, tj. u prolosti i budunosti.
Odnosno, sve ono to u zbilji postoji izvan ravnine
smatrat e se nepostojeim: ili ve prolim, tj.
iezlim, neim to je prestalo postojati i nikada se
nee vratiti; ili buduim, tj. jo nepostojeim, neim
to se nije oitovalo, samo je mogue.

Zamislimo da se kroz ravninu na kojoj ivi

dvodimenzionalno bie vrti kolo sa arenim
bicama. Kretanje bica init e se dvodimenzio-
nalnom biu kao promjena boja crte to lei na
povrini. To mijenjanje boja crte plono bie e
nazvati pojavom i promatrajui tu pojavu ono e
zapaziti u njoj neki red. Znat e da nakon crne crte
dolazi bijela, za bijelom plava, za plavom ruiasta.
Ako se na pojavu bijele boje nadovee neka druga
pojava, npr. zvonjava, dvodimenzionalno bie e
rei da je bijela crta uzrok zvonjave. Sama promjena
boje crte, po miljenju dvodimenzionalnog bia,
ovisit e o nekim uzrocima koji se nalaze tu, na
njegovoj ravnini. Svako nagaanje o mogunosti
postojanja uzroka izvan ravnine ono e odbaciti kao
posve fantastino i apsolutno neznanstveno. To e
se njemu initi takvim zato to ono nikada nee biti
u stanju zamisliti kolo, tj. razliite dijelove kola sa
svake strane ravnine. Kad ispita promjene boja crta
i otkrije njihov red, plono e bie, vidjevi jednu od
njih, recimo plavu, misliti da su crna i bijela ve
prole, tj. iezle, prestale postojati, uzmaknule u
prolost, a crte koje se jo nisu pojavile - uta,
zelena i druge, meu njima i nova bijela i nova crna,
koje e tek doi - jo ne postoje, nalaze se u
budunosti.

Na taj nain, premda nee biti svjesno oblika svoga

svemira i smatrat e ga beskonanim u svim pravcima,
plono e bie nehotice misliti da prolost lei negdje s
jedne strane svega, a budunost s druge strane svega.
Tako e se u dvodimenzionalnom biu roditi ideja o
vremenu. Vidimo da e nastati iz injenice da
dvodimenzionalno bie od tri dimenzije prostora
osjea samo dvije; treu dimenziju osjea samo
kroz njezino djelovanje na ravnini, te je stoga
smatra neim razliitim od prve dvije dimenzije
prostora i naziva je vremenom.

Zamislimo sada da se kroz ravninu na kojoj ivi

dvodimenzionalno bie vrte dva kola sa arenim
bicama, i to u suprotnom smjeru. bice jednoga dolaze
odozgo i odlaze dolje; bice drugoga dolaze odozdo i
odlaze gore.

Plono bie to nikada nee zamijetiti.

Ono nikada nee zapaziti da tamo gdje za jednu,

njemu vidljivu crtu lei prolost, za drugu crtu lei
budunost. Njemu ak nikada nee na um pasti ta
misao, jer e imati vrlo nejasnu ideju i o prolosti i o
budunosti i smatrat e ih samo pojmovima, ne
konkretnim injenicama. Istodobno e vrsto vjerovati da
prolost ide na jednu stranu, a budunost na drugu.
init e mu se istom besmislicom da s jedne strane
moe biti zajedno neto prolo i neto budue, i s
druge, takoer zajedno, neto budue i neto prolo.

Isto e mu tako besmislenom izgledati ideja da neke

pojave dolaze od tamo, kamo druge odlaze i obrnuto.
Ono e uporno misliti da je budunost ono odakle sve
dolazi, a prolost ono kamo sve odlazi, odakle se nita
ne vraa. Plono bie nee biti u stanju razumjeti da
pojave mogu potjecati iz prolosti kao i iz budunosti.

Vidimo da plono bie vrlo naivno gleda na promjene

boja crte to se nalazi na povrini. Pojavljivanje
razliitih bica ono e smatrati promjenom boje jedne
crte i ponovljeno pojavljivanje bice iste boje ono e
svaki put drati novim pojavljivanjem odreene boje.

Budui da e uoiti periodinost u promjenama

boje crta na povrini, zapamtiti poredak njihova
pojavljivanja i nauiti odreivati vrijeme
pojavljivanja odreenih bica s obzirom na neku
drugu stalniju pojavu, plono e bie biti u stanju
prorei promjenu crte u jednu ili drugu boju.

Tada e ono rei da je prouilo tu pojavu, to jest da

na njoj moe primjenjivati matematiku metodu, -
moe je izraunavati.

Ako mi uemo u svijet plonih bia, ono e osjetiti

samo crte to omeuju presjeke naih tijela. Ti
presjeci, koji e za njega biti iva bia, pojavljivat e
se niotkuda, bez vidljivog razloga e se mijenjati i
iezavati nekamo na udesan nain. Istim takvim
neovisnim ivim biima init e mu se presjeci svih naih
neivih no pokretnih predmeta.

Kad bi svijest plonog bia naslutila nae postojanje i

stupila u bilo kakvu komunikaciju s naom svijeu, mi
bismo za njega bili via, sveznajua, moda svemogua
i, to je najvanije, nepojmljiva bia potpuno
nerazumljive kategorije.
 Mi bismo njegov svijet vidjeli onakvim kakav on jest, a
ne kakvim se njemu ini. Vidjeli bismo prolost i
budunost, mogli bismo proricati, usmjeravati i ak
stvarati dogaaje.

Znali bismo bit stvari. Znali bismo to je materija

(ravna crta), to je gibanje (krivulja, izlomljena crta,
kut). Vidjeli bismo kut i sredite. Sve bi nam to davalo
golemu prednost pred dvodimenzionalnim biem.

U svim pojavama dvodimenzionalnog svijeta vidjeli

bismo mnogo vie no to vidi plono bie, ili bismo vidjeli
posve drugaije od njega. Mogli bismo mu priati vrlo
mnogo novoga, neoekivanog i neobinog o pojavama u
njegovu svijetu - kad bi nas ono moglo uti i razumjeti.

Ponajprije bismo mu mogli rei da sve ono to ono

smatra pojavama, npr. kutovi ili krivulje, nisu drugo doli
svojstva viih tijela, da druge pojave u njegovu
svijetu nisu pojave, ve samo dijelovi presjeka pojava,
a ono to naziva tijelima da su samo presjeci tijela - i
jo mnogo toga.

Mogli bismo mu kazati da s obje strane njegove

ravnine (tj. njegova prostora ili njegova etera) lei
beskonani prostor (koji plono bie naziva vremenom),
i da u tom prostoru nisu samo uzroci svih njegovih
pojava, ve i same pojave, kako prole tako i budue,
a mogli bismo jo dodati i to da pojave nisu neto to
se dogodilo i prestalo postojati, ve kombinacije
svojstava viih tijela.

Pritom bi nam bilo vrlo teko bilo to objasniti plonom

biu, a njemu bi bilo vrlo teko razumjeti nas. I to
ponajprije stoga to njegovi pojmovi ne odgovaraju
naima. Nedostajale bi potrebne rijei.

Na primjer, presjek bi za njega bila posve nova i

nerazumljiva rije. Zatim kut - opet nerazumljiva rije.
Sredite - jo nerazumljivija. Trea okomica - neto
nedokuivo, izvan njegove geometrije.

Plonom biu najtee bi bilo shvatiti pogrenost

njegove predodbe vremena. Ono nikako ne bi moglo
zamisliti da na crtama okomitima s njegovom ravninom
istovremeno postoji ono to je prolo i ono to e biti.
I nikako ne bi moglo razumjeti da je prolost isto to i
budunost, jer se pojave mogu pojavljivati i iezavati na
obje strane.
No dvodimenzionalnom biu bi ipak bilo najtee shvatiti
da vrijeme sadri u sebi dvije ideje: ideju prostora i
ideju gibanja u prostoru.

Ve smo upozorili da e dvodimenzionalno bie koje

ivi na ravnini nazivati gibanjem ono to e nama posve
drugaije izgledati.

U knjizi etvrta dimenzija u poglavlju Prvo

poglavlje u historiji etverodimenzionalnog prostora
Hinton pie:

Parmenid i azijski mislioci kojima je on vrlo blizak,

izloili su teoriju postojanja koja je u potpunom skladu sa
shvaanjem o moguem odnosu izmeu vieg i nieg
prostora. Ta je teorija oduvijek bila vrlo privlana istom
intelektu i ona je prirodni nain miljenja onih ljudi koji se
uzdravaju da pod krinkom uzronosti vlastito htijenje
projiciraju u prirodu.

Prema Parmenidu, filozofu elejske kole, sve je jedno,

nepokretno i nepromjenljivo. Postojano u prolaznom - taj
oslonac za misao, to vrsto tlo za osjeanje, o otkriu
kojega ovisi sav na ivot, nije nikakva utvara; ono je
slika sred opsjene istinskog bia, vjenog, nepokretnog,
jednog. Tako kae Parmenid.

eleati, eleji pristae starogrke filozofske kole koji

su odbacivali iskustvo i sve objanjavali razumom; svijet
su smatrali nepromjenljivim, a pojave u njemu samo
prividnima ; ime po grkoj koloniji Eleji u junoj Italiji

No kako objasniti promjenljivi prizor, vjene mijene

stvari?

lluzija, odgovara Parmenid. Luei istinu od zablude,

on govori o istinskom uenju o jednome i o pogrenom
nazoru o promjenljivosti svijeta. On nije toliko znamenit
zbog naina na koji zagovara, koliko zbog stvari koju
zagovara.

Moe li razum zamisliti ljepu intelektualnu sliku no to

je Parmenidova, koji upuuje na jedno, istinsko,
nepromjenljivo, a ipak je, s druge strane, spreman
raspravljati sve vidove pogrenog mnijenja..?

lstinsko mnijenje on potkrepljuje slijedei i odreujui

protutjeja u idejama promjene i gibanja. Da njegovo
uenje izrazimo na nezgrapan moderan nain, moramo
rei da gibanje nije zbiljsko, ve pojavno.
 Pokuajmo prikazati njegovo uenje.

Zamislite povrinu mirne vode u koju se ukoeni tap

uranja okomitom kretnjom nadolje. Neka 1, 2, 3 na
crteu 1 budu tri susljedna poloaja tapa. A, B, C e biti
tri susljedna poloaja toke susreta tapa s povrinom
vode. Pri sputanju tapa nadolje toka susreta kretat e
se od A prema B i C.
Pretpostavimo sada da je sva voda iezla, osim tanke
opne na povrini. Sputajui se, tap e probijati opnu.
No, ako pretpostavimo da opna ima svojstva opne
mjehura od sapunice koja prianja uz predmet koji kroz
nju prolazi, tada e se pri okomitom gibanju tapa
nadolje, prodor opne gibati od A prema C.
Ako kroz opnu propustimo spiralu, presjek e biti toka
koja se giba po krunici prikazanoj tokastom crtom na
crteu 2.

Fali crte 1

Crte
2.

Za plono bie toka koja se kruno giba na njegovoj

ravnini vjerojatno e biti kozmika pojava poput gibanja
planeta po orbiti.
 Pretpostavimo da je spirala nepomina, a opna se giba
okomito prema gore - kruno e se gibanje toke
nastaviti dok se to gibanje ne zaustavi. Ako umjesto
spirale uzmemo sloeni sklop spirala, kosih, ravnih i
izlomljenih crta i krivulja, pri gibanju opne prema gore
dobivat e se itav svijet pokretnih toaka, a ta e se
gibanja plonom biu initi samostalnima. Dakako,
plono bie e objanjavati da su ta gibanja meusobno
ovisna i uope mu nee pasti na pamet da su ona
fiktivna i da ovise o spirali i drugim crtama to se nalaze
izvan njegova prostora.

Vratimo li se plonom biu i njegovoj predodbi svijeta i

razmotrimo njegov odnos prema trodimenzionalnom
svijetu, vidjet emo da e dvodimenzionalno plono bie
teko moi razumjeti svu sloenost pojava naeg
svijeta, onakvog kakav se nama ukazuje. Plono bie je
naviklo predoavati sebi odve jednostavan svijet.

Smatrajui presjeke tijela tijelima, plono e ih bie

usporeivati samo s obzirom na duljinu i veu ili manju
iskrivljenost, tj. za njega, s obzirom na veu ili manju
brzinu gibanja. Razlike to za nas postoje meu
stvarima naeg svijeta za njega nee postojati.

Funkcije predmeta naeg svijeta bit e posve

nedostupne njegovu shvaanju, nerazumljive,
nadnaravne.

Zamislimo da je na ravninu dvodimenzionalnog bia

poloen kovani novac i ostatak izgorene svijee istog
promjera. Za plono bie to e biti dva ista kruga, tj.
dvije apsolutno jednake crte to se gibaju i ono nikada
nee nai nikakve razlike meu njima. Funkcija novca i
svijee u naem svijetu za njega je posvemanja terra
incognita. Pokuamo li samo zamisliti koliku
golemu evoluciju mora proi plono bie da shvati
funkciju novca i svijee i razliku izmeu tih funkcija,
shvatit emo to razdvaja ploni svijet od
trodimenzionalnoga. U prvom redu razdvaja ih
potpuna nemogunost da se na ravnini ak i zamisli
ita nalik na trodimenzionalni svijet sa svom
raznovrsnou njegovih funkcija.

Svojstva pojava plonog svijeta bit e krajnje

jednolina. Razlikovat e se poretkom javljanja,
trajnou, periodinou. Tijela i predmeti toga svijeta bit
e ploni i jednolini, poput sjena, tj. poput sjena
razliitih predmeta koje nama izgledaju sline. Kad bi
svijest plonog bia ak i uspostavila komunikaciju s
naom svijeu, ona ipak nikada ne bi bila u stanju
razumjeti svu raznolinost i bogatstvo pojava naega
svijeta i raznovrsnost funkcija naih predmeta.

Plona bia ne bi mogla pojmiti za nas najobinije

pojmove. Njima bi bilo vrlo teko razumjeti da su pojave,
koje su njima iste, zapravo razliite, a da su pojave,
koje su za njih posve odvojene, zapravo dijelovi neke
velike pojave i ak nekog predmeta ili bia.

Ovo posljednje je i najtee razumjeti plonome biu.

Pretpostavimo li da nae plono bie ivi na
horizontalnoj ravnini koja presijeca kronju stabla
paralelno sa zemljom, tom e biu presjeci grana
izgledati kao posve odvojene pojave ili predmeti. Ideja
stabla s granama nikad mu ne moe pasti na um.
 Razumijevanje najosnovnijih i najjednostavnijih
stvari naega svijeta za plono e bie biti
beskonano dug i teak proces.

Ono mora potpuno izmijeniti svoje predodbe o

prostoru i vremenu. To mora biti prvi korak. Bez toga ne
moe nita postii. Dokle god plono bie predoava
sav na svemir u vremenu, tj. dok pripisuje vremenu
sve to se nalazi sa strana njegove ravnine, ono
nikada nita nee razumjeti. Da pone shvaati treu
dimenziju dvodimenzionalno bie koje ivi na ravnini
mora prostorno predoiti svoje vremenske pojmove,
tj. svoje vrijeme prenijeti u prostor.

Da stekne barem slutnju ispravne predodbe o naem

svijetu, ono mora posve izmijeniti sve svoje ideje o
svijetu, nanovo procijeniti sve svoje vrijednosti,
preispitati sve svoje pojmove, objedinjene pojmove
razluiti, razluene spojiti i, to je najvanije, stvoriti
beskonano mnogo novih pojmova.

Ako na ravninu dvodimenzionalnog bia naslonimo pet

prstiju ruke, za njega e to biti pet odvojenih pojava.

Pokuajmo zamisliti koliku golemu mentalnu evoluciju

mora proi plono bie da uspije shvatiti da su pet
odvojenih pojava na njegovoj ravnini vrhovi prstiju ruke
velikog, aktivnog i inteligentnog bia ovjeka.

Ako zamislimo koliko je teko oslikati ovjeka sa

svim bogatstvom njegovih ivotnih funkcija i
psihikog i duhovnog ivota po samo jednom otisku
njegovih prstiju, shvatit emo koliko je teko
plonom biu pojmiti trodimenzionalni svijet.

Bilo bi izuzetno zanimljivo no . . . moda nepotrebno

razmotriti podrobno, korak po korak, put to bi ga plono
bie moralo proi da uspije razumjeti na svijet koji se za
njega nalazi u podruju tajanstvene tree dimenzije, tj.
dijelom u prolosti, dijelom u budunosti.

Da shvati trodimenzionalni svijet plono bie prije

svega mora prestati biti dvodimenzionalno, tj. mora
i samo postati trodimenzionalno. Drugim rijeima,
mora osjetiti interese ivota u trodimenzionalnom
prostoru. Bude li osjealo interese tog ivota ono e
se, samim tim, podii s vlastite ravnine i nikada
nee biti u stanju vratiti se na nju. to vie bude
ulazilo u orbitu za nj ranije posve nerazumljivih
ideja i pojmova, ono vie nee biti
dvodimenzionalno bie, ve e postati
trodimenzionalno.

POGLAVLJ
E VII

Nemogunost matematike definicije dimenzija.

Zato matematika ne osjea dimenzije? Posve
uvjetno oznaavanje dimenzija potencijama.
Mogunost prikazivanja svih potencija na crti. Kant i
Lobaevski. Razlika izmeu neeuklidske geometrije i
metageometrije. Gdje moramo traiti objanjenje
trodimenzionalnosti svijeta ako su Kantove ideje
tone? Ne treba li razloge trodimenzionalnosti
svijeta traiti u naem zamjedbenom aparatu, u
naem razumu?

Poto smo razmotrili odnose to ih na prostor sadri

u sebi, moramo se vratiti pitanju: kakve su uistinu
dimenzije prostora i zato ih je tri?

Ono to nam se mora uiniti najudnijim jest injenica

da je trodimenzionalnost nemogue odrediti
matematiki.

S time nismo naistu i to nam se ini paradoksom, zato

to uvijek govorimo o mjerenju prostora. lpak, injenica
je da matematika ne osjea dimenzije prostora.

Namee se pitanje kako moe tako istanano sredstvo

analize kao to je matematika ne osjeati dimenzije ako
one sadre neka zbiljska svojstva prostora.

Govorei o matematici, prvo moramo kao osnovnu

pretpostavku priznati da za svaki matematiki izraz
postoji odgovarajui odnos nekih zbiljnosti.

Ako toga nema, ako to nije istina, onda nema

matematike. To je njezina glavna bit, glavni sadraj.
Zadaa je matematike izraavati odnose. Ali odnosi
moraju biti izmeu neega. Algebarsko a, b i c uvijek
mora biti mogue zamijeniti nekom zbiljom. To je
abeceda sve matematike; a, b, c su poput novanica.
One mogu biti prave ako neto zbiljsko stoji iza njih, ili
krivotvorene, ako iza njih ne stoji nikakva zbiljnost.
 Dimenzije tu igraju vrlo udnu ulogu. Ako ih
prikaemo algebarskim simbolima a, b, c, ti e simboli
imati znaaj lanih novanica, jer se a, b i c ne mogu
zamijeniti nikakvom zbiljskom veliinom koja bi mogla
izraavati odnos dimenzija.

Obino se dimenzije prikazuju potencijama - prva,

druga i trea, tj. ako je duina nazvana a, kvadrat kojega
su stranice jednake tom pravcu bit e a'', a kocka koje
su stranice jednake tom kvadratu bit e a'''.

To je izmeu ostalog dalo Hintonu osnovu za njegovu

teoriju o tesaraktima, etverodimenzionalnim tijelima
- a''''. No to je ista fantazija, ponajprije s razloga to je
izraavanje dimenzija potencijama posve uvjetno. Sve
se potencije mogu prikazati na pravcu. Uzmimo na
pravcu odsjeak a duljine 5 milimetara. Odsjeak od 25
milimetara bit e njegov kvadrat, dakle a'', a odsjeak od
125 milimetara bit e kocka, ili a'''.

Kako shvatiti da matematika ne osjea dimenzije, tj. da

se razlika meu dimenzijama ne moe izraziti
matematiki?

To se moe razumjeti i objasniti samo na jedan nain,

naime, injenicom da ta razlika ne postoji.

Dakako, znamo da su sve tri dimenzije zapravo

istovjetne, tj. da se svaka od tri dimenzije moe shvatiti
kao prva, druga, trea i obrnuto. To samo po sebi
jasno dokazuje da dimenzije nisu matematike veliine.
Sva zbiljska svojstva stvari mogu se izraziti matematiki
kao veliine, tj. kao brojevi koji pokazuju odnos tih
svojstava prema drugim svojstvima.
 Ipak, ini se da matematika, u pitanju dimenzija, vidi
vie ili dalje no mi; ini se da neke granice, koje nas
omeuju, matematici ne prijee da vidi kroz njih i da vidi
da nema zbiljnosti koje bi odgovarale naim pojmovima
o dimenzijama.

Kad bi tri dimenzije doista odgovarale trima

potencijama, s pravom bismo mogli rei da se samo tri
potencije odnose na geometriju, da su svi ostali odnosi
meu viim potencijama, poev od etvrte, izvan dosega
geometrije.

No mi nemamo to pravo. Prikazivanje dimenzija

potencijama posve je uvjetno.

Tonije bi bilo rei da je, s matematikog gledita,

geometrija umjetna konstrukcija za rjeavanje problema
s uvjetnim injenicama, vjerojatno izvedenima iz
osobina naeg naina miljenja.

Sistem istraivanja vieg prostora Hinton naziva

metageometrijom i povezuje je s imenima Kanta,
Lobaevskog, Gaussa i drugih istraivaa neeuklidske
geometrije.

Razmotrimo sada kako se teorije tih znanstvenika

odnose prema pitanjima to smo ih mi postavili.
Hinton svoje ideje izvodi iz ideja Kanta i Lobaevskog.
Drugi, naprotiv, Kantove ideje suprotstavljaju idejama
Lobaevskog. Tako Roberto Bonola u Neeuklidskoj
geometriji kae da je vienje prostora Lobaevskog
suprotno Kantovu vienju.
 On kae:
Kantovo uenje prostor smatra nekim oblikom
subjektivnog sagledavanja to nuno prethodi svakom
iskustvu; uenje Lobaevskog, koje vie naginje
senzualizmu i suvremenom empirizmu, vraa geometriju
u podruje eksperimentalnih znanosti.

senzualizam filozofsko uenje koje za jedini izvor

spoznaje priznaje osjete; ako se osjeti razmatraju kao
odraz objektivne stvarnosti, tada senzualizam vodi k
materijalizmu; ako se osjeti otkidaju od objektivne
realnosti i razmatraju kao sasvim subjektivna stanja
svijesti, senzualizam se izrouje u subjektivni idealizam;
ulnost, strastvenost, isto to i senzualnost

Koje je gledite ispravno i u kakvom su odnosu ideje

Lobaevskog i na problem? Najtoniji odgovor bi bio: ni
u kakvom odnosu. Neeuklidska geometrija nije
metageometrija, i ona je s metageometrijom u istom
odnosu kao i euklidska geometrija.

Rezultati sve neeuklidske geometrije, koja je podvrgla

ponovnoj procjeni osnovne Euklidove aksiome i nala
svoj najpotpuniji izraz u radovima Bolyaia, Gaussa i
Lobaevskog, izraeni su u formuli:

Aksiomi odreene geometrije izraavaju svojstva

odreenog prostora.

Tako geometrija ravnine prihvaa sva tri Euklidova

aksioma, tj.:

1. Duina je najkraa udaljenost izmeu dvije toke.

 2. Svaki se lik moe prenijeti na drugo mjesto a da to
ne narui njegova svojstva.
3. Paralelni pravci se ne sastaju.

(Ovaj posljednji aksiom obino se po Euklidu drugaije

izraava.) Za geometriju kugle ili konkavne plohe istinita
su samo prva dva aksioma, jer se meridijani, koji su kod
ekvatora paralelni, na polovima sastaju. Pritom je u
geometriji kugle suma triju kutova trokuta vea od dva
prava kuta, a u geometriji konkavne plohe manja od dva
prava kuta.

U geometriji nepravilno iskrivljene plohe istinit je samo

prvi aksiom, drugi o prenoenju likova - neodriv je, jer
se lik uzet s jednog mjesta nepravilne plohe, pri
prijenosu na drugo mjesto moe izmijeniti, a suma
kutova trokuta moe biti vea ili manja od dva prava
kuta.

Na taj nain, aksiomi izraavaju razlike u svojstvima

razliitih vrsta ploha. Geometrijski aksiom je zakon
odreene plohe.

to je ploha?

Zasluga Lobaevskog je u tome to je on naao za

potrebno preispitati osnovne pojmove geometrije. No
nikada nije iao toliko daleko da ih ponovo procijeni s
Kantova gledita. Istovremeno, on ni u kojem smislu
nikada nije pobijao Kanta. Za Lobaevskog, kao
matematiara, ploha je samo sredstvo za uopavanje
nekih svojstava na koja se izgraivao odreeni
geometrijski sustav, ili sredstvo za uopavanje svojstava
odreenih crta. On vjerojatno nikada nije mislio o
zbiljnosti i nezbiljnosti plohe.

Prema tome, s jedne strane nipoto nije u pravu

Bonola koji Lobaevskom pripisuje gledita suprotna
Kantovima i nagnue senzualizmu i suvremenom
empirizmu, a s druge strane s razlogom moemo misliti
da Hinton posve subjektivno pripisuje Gaussu i
Lobaevskom inauguraciju novog doba u filozofiji.

Neeuklidska geometrija, ukljuujui i geometriju

Lobaevskog, ne odnosi se nikako prema
metageometriji.

Lobaevski ne izlazi iz podruja triju dimenzija.

Metageometrija podruje triju dimenzija smatra

presjekom vieg prostora. Od matematiara toj je ideji
najblii Riemann, jer je shvatio odnos vremena prema
prostoru.

Toka trodimenzionalnog prostora presjek je

metageometrijske crte. Crte s kojima barata
metageometrija ne mogu biti poopene ni na kakvoj
plohi. Ovo posljednje moe biti vrlo vano za
odreivanje razlike izmeu geometrije (euklidske i
neeuklidske) i metageometrije. Metageometrijska crta ne
moe se smatrati udaljenou meu tokama u naem
prostoru; nemogue je zamisliti da one oblikuju bilo
kakve likove u naem prostoru.
 Ispitivanje moguih svojstava crta to se nalaze izvan
naeg prostora, njihovih kutova i odnosa tih crta i kutova
prema crtama, kutovima, plohama i tijelima nae
geometrije predmet je metageometrije.

Istraivai neeuklidske geometrije nisu se mogli

odvaiti da napuste plohu. U tome ima neeg uistinu
traginog. Pogledajte kakve je plohe izmislio
Lobaevski kad je istraivao 11-i euklidski postulat (o
paralelnim crtama ili o kutovima to ih tvori crta koja
sijee dvije paralelne crte). Jedna njegova ploha nalik je
na lopaticu ventilatora, druga na unutranju
povrinu lijevka. No, nije se mogao odvaiti da posve
napusti plohu, nije je mogao odbaciti jednom zauvijek i
zamisliti da crta ne mora nuno biti na plohi, tj. da se
niz paralelnih, ili gotovo paralelnih crta ne moe poopiti
ni na kakvoj plohi niti u trodimenzionalnom prostoru.
Stoga ni on ni veina drugih matematiara, kad su
stvarali neeuklidsku geometriju nisu bili u stanju izai iz
trodimenzionalnog svijeta.

Mehanika priznaje crtu u vremenu, tj. crtu koja se

ni na koji nain ne moe predoiti na plohi ili kao
udaljenost izmeu dvije toke u prostoru. Ta se crta
uzima u obzir u proraunima koji se odnose na neke
mehanizme. No geometrija nikada nije imala nita s tom
crtom, ve uvijek samo s njezinim presjecima.

Sada se moramo vratiti na pitanje: to je prostor? i

pogledati jesmo li odgovorili na to pitanje.
 Odgovor bi bio tona definicija i objanjenje
trodimenzionalnosti prostora.

To nismo mogli napraviti. Trodimenzionalnost

prostora ostala nam je jednako zagonetna i nerazumljiva
kao i prije. S obzirom na trodimenzionalnost nuno je:

ili je prihvatiti kao injenicu i dodati dvjema injenicama

koje smo utvrdili na poetku;
ili priznati netonost nae metode rasuivanja i
pokuati s drugom metodom.

Openito govorei, polazei od dvije temeljne

injenice: svijet i svijest, koje smo prihvatili,
moramo utvrditi ega je svojstvo trodi-
menzionalnost prostora, tj. da li je svojstvo svijeta
ili svojstvo nae zamjedbe svijeta.

Poavi od Kanta, koji tvrdi da je prostor svojstvo

zamjedbe kojom naa svijest zamjeuje svijet, ja
sam hotimice odbacio tu ideju i prostor uzeo kao
svojstvo svijeta.

Zajedno s Hintonom prihvatio sam pretpostavku da na

prostor u sebi nosi uvjete koji nam omoguavaju da
utvrdimo njegove odnose prema viem prostoru i na
temelju te pretpostavke izgradio sam itav niz analogija
koje su nam poneto razjasnile pitanje prostora i
vremena i njihove meusobne odnose. No, kao to je
ve bilo reeno, one nisu nita razjasnile to se tie
glavnog pitanja o uzrocima trodimenzionalnosti
prostora.

Metoda analogije uzeta u cjelini prilino je

obeshrabrujua. S njom se vrtimo u zaaranom krugu.
Ona pomae za razjanjavanje nekih stvari, no zapravo
nikada i ni na to ne daje izravan odgovor. Nakon
mnogih i dugotrajnih nastojanja da se snae u sloenim
pitanjima uz pomo analogije, ovjek osjea uzaludnost
svih svojih napora, osjea da s tim analogijama hoda
du zida i tada, s osjeajem upravo mrnje i gnuanja
spram analogija, on otkriva nunost traenja izravnog
puta koji neposredno vodi tamo kamo eli.

Ako elimo slijediti izravni put, ne skreui s njega,

moramo se strogo pridravati Kantovih temeljnih
tvrdnji. No, ako Hintonovu misao formuliramo sa
stajalita tih pretpostavki dobit emo sljedei rezultat:
uvjete naeg prostora mi nosimo u sebi te stoga
moramo u sebi nai i uvjete koji e nam omoguiti
da uspostavimo odnos izmeu naeg prostora i
vieg prostora.

Drugim rijeima, u naem duhu, u naem

zamjedbenom aparatu moramo nai uvjete
trodimenzionalnosti svijeta, tamo moramo otkriti
uvjete za mogunost viedimenzionalnog svijeta.

Postavimo li sebi taj zadatak nai emo se na

izravnom putu i dobit emo odgovor na nae pitanje
to je prostor i njegova trodimenzionalnost.
 Kako trebamo pristupiti rjeenju tog problema?

Oito, prouavajui nau svijest i njezina svojstva.

Bit emo lieni svih analogija i krenut emo pravim i
izravnim putem prema rjeenju glavnog problema
objektivnog ili subjektivnog karaktera prostora ako
odluimo istraiti mentalne oblike u kojima zamjeujemo
svijet i razmotrimo ima li izmeu njih i trodimenzionalne
protenosti svijeta kakve podudarnosti. Drugim rijeima,
moramo razmotriti nije li ta ideja o
trodimenzionalnoj protenosti svijeta sa njegovim
svojstvima proizvod odreenih svojstava naeg
duha.

POGLAVLJE
VIII

Na zamjedbeni aparat. Osjet. Predodba. Pojam.

Rijei i govor. Umjetnost kao jezik budunosti.
Koliko trodimenzionalnost svijeta ovisi o svojstvima
naeg zamjedbenog aparata? to moe dokazati tu
ovisnost? Gdje moemo nai zbiljsku potvrdu te
ovisnosti? Psihologija ivotinja. U emu se ona
razlikuje od Ijudske? Refleks. Podraljivost stanice.
Nagon. Lagoda - nelagoda. Emocionalno miljenje.
Odsutnost pojmova. Jezik ivotinja. Logika ivotinja.
Razliite razine inteligencije ivotinja. Gusak,
maka, pas i majmun.

Da tono objasnimo odnos naeg Ja prema vanjskom

svijetu i odredimo to u naoj zamjedbi svijeta pripada
svijetu, a to nama samima, moramo se obratiti
elementarnoj psihologiji i prouiti mehanizam naeg
zamjedbenog aparata.

Osnovna jedinica nae zamjedbe je osjet. Osjet je

elementarna promjena stanja naeg unutranjeg ivota
koja nastaje, ili se nama tako ini, zbog neke promjene
stanja vanjskog svijeta s obzirom na na unutranji
ivot, ili zbog promjene stanja u naem unutranjem
ivotu s obzirom na vanjski svijet. U ovom sluaju fiziko
tijelo je dio vanjskog svijeta. Tako nas ue fizika i
psihofizika. Ovdje neemo ulaziti u raspravu o tome
koliko su tona ili netona tumaenja tih znanosti.
Dovoljno je odrediti osjet kao elementarnu promjenu
stanja svijesti, tj. kao element ili osnovnu jedinicu te
promjene. Doivljavajui osjet drimo da je on, da tako
kaemo, odraz nekih promjena u vanjskom svijetu.

Proivljeni osjeti ostavljaju neki trag u naem

pamenju. Gomilajui se, pamenja osjeta se u svijesti
spajaju u grupe po slinosti, zdruuju se, slau,
suprotstavljaju. Osjete koje obino doivljavamo u bliskoj
vezi s nekim drugim osjetom u istoj e vezi iskrsavati u
pamenju. I postupno se iz pamenja osjeta stvaraju
predodbe. Predodbe su, da tako kaemo, grupe
pamenja osjeta. Pri stvaranju predodbi osjeti se
grupiraju u dva jasno izraena smjera.
 Prvi je smjer po naravi osjeta: osjeti ute boje spajat
e se s drugim osjetima ute boje, osjeti kiselog okusa s
drugim osjetima kiselog okusa.

Drugi je smjer po vremenu primanja osjeta. Kad

jedna grupa, koja stvara jednu predodbu, sadri
razliite istovremeno doivljene osjete, pamenje te
odreene grupe osjeta pripisuje se zajednikom
uzroku. Zajedniki uzrok se projicira u vanjski svijet
kao objekt i pritom se pretpostavlja da odreena
predodba odraava zbiljska svojstva tog objekta. Takvo
grupno pamenje je predodba, npr. predodba stabla -
tog stabla. U tu grupu ulazi zelena boja lia, njegov
miris, sjena, um vjetra u granama itd., itd. Sve to
zajedno stvara neto poput arita svjetala to izviru iz
naeg razuma i postupno se usmjeravaju na vanjski
objekt, usklaujui se, bolje ili loije s njim.

U daljnjem zapletanju mentalnog ivota pamenje

predodbi prolazi isti proces kao i pamenje osjeta.
Gomilajui se, pamenja predodbi ili slike predodbi
povezuju se u najrazliitijim smjerovima, poklapaju,
suprotstavljaju, stvaraju grupe i naposljetku daju
pojmove.

Tako od razliitih osjeta, doivljenih u razliito vrijeme

(u grupama), u djeteta nastaje predodba stabla (tog
stabla), a potom iz slika predodaba razliitih stabala
stvara se pojam stabla, tj. ne odreenog stabla, ve
stabla openito.
 Stvaranje pojmova povlai za sobom stvaranje rijei i
pojavu govora.

Poetak govora moe se javiti na najniem stupnju

inteligencije, u razdoblju ivljenja kroz osjete. U doba
ivljenja kroz predodbe postaje znatno sloeniji. No,
dok nema pojmova, to nee biti govor u pravom smislu
rijei.

Na niim stupnjevima inteligencije neki se osjeti mogu

izraavati odreenim zvukovima. Na taj se nain mogu
prenositi opi dojmovi straha, ljutnje, zadovoljstva. Ti
zvukovi mogu sluiti kao znakovi za opasnost, poziv,
molbu, prijetnju itd.

No, njima se ne moe mnogo rei. Ako rijei ili

zvukovi izraavaju predodbe, kao u djece, onda to
znai da odreeni zvuk ili odreena rije oznaava samo
taj odreeni predmet. Za svaki novi slian predmet
mora biti drugi novi zvuk ili nova rije. Ako onaj koji
govori istim zvukom ili istom rijei oznaava razliite
predmete, to znai ili da je, po njegovu miljenju, to sve
isti predmet, ili on jednako naziva oito razliite
predmete. U oba sluaja vrlo ga je teko razumjeti.
Takav govor ne moe sluiti kao primjer jasnog govora.
Npr. ako dijete odreenom rijei ili zvukom nazove
stablo, imajui u vidu samo to stablo, uope ne znajui
za druga stabla, svako novo stablo koje ugleda ono e
nazvati drugom rijei ili e misliti da je to ono isto stablo.
Govor u kojima rijei odgovaraju predodbama, ini
se kao da se sastoji od vlastitih imena, nema opih
imenica. Pritom, ne samo imenice, ve i glagoli i pridjevi
i prilozi takoer imaju narav vlastitih imena, tj.
primjenjivi su za odreenu radnju, odreenu osobinu,
odreeno svojstvo. Pojava rijei opeg znaenja
oznaava pojavu pojmova u miljenju.

Govor se sastoji od rijei, svaka rije izraava

pojam. Pojam i rije su u biti isto, samo je prvi
(pojam), da tako kaemo, unutranji vid, a drugi
(rije) vanjski. Ili, prema rijeima dr. R. Buckea
(autora knjige Cosmic Consciousness, o kojoj
emo kasnije morati mnogo govoriti), rije (tj. pojam) je
algebarski znak stvari. (Moda dr. Buck eli rei
kako je algebra za izraunavanje jednadbi i
prouavanje njihovih svojstava isto to i rije za
pojam puno krai put, nego da krenemo od osjeta,
pa preko predodbi do pojmova)

Tisue puta je uoeno, kae Bucke, da mozak

ovjeka koji misli po veliini ne premauje mozak
ovjeka koji ne misli razmjerno tome koliko umni rad
mislioca nadmauje umni rad divljaka. Razlog je u tome
to mozak Herberta Spencera mora obavljati vrlo malo
vie no to to mora mozak australijskog uroenika, i to
zato to Herbert Spencer sav svoj karakteristini
mentalni rad obavlja uz pomo znakova koji zamjenjuju
pojmove, dok uroenik gotovo sav svoj mentalni rad
obavlja uz pomo nezgrapnih predodbi. Uroenik je u
poloaju slinom poloaju nekog astronoma koji svoja
raunanja obavlja uz pomo aritmetike, dok je Spencer u
poloaju onoga koji ih obavlja uz pomo algebre. Prvi e
morati ispisati brojkama mnogo velikih listova papira i
uloiti golemi napor da dobije one rezultate koje e drugi
dobiti raunanjem na maloj omotnici s razmjerno malim
potrokom mentalnog rada.
 U naem govoru rijei izraavaju pojmove ili ideje.
Ideje su iri pojmovi, no one nisu grupni znak za sline
predodbe, ve grupe razliitih predodaba, ili ak
grupe pojmova. Dakle, ideja je sloeni ili apstraktni
pojam.

Osim jednostavnih osjeta osjetilnih organa - boje,

zvuka, opipa, njuha i okusa; osim jednostavnih
emocija zadovoljstva, nezadovoljstva, radosti, straha,
iznenaenja, uenja, znatielje, smijeha, ljutnje i
mnogih drugih, kroz nau svijest prolaze nizovi sloenih
osjeta i viih (sloenih) emocija: moralno, estetsko,
religiozno, intelektualno. Sadraj emocionalnih
doivljaja, ak i najjednostavnijih, a da i ne govorimo o
sloenima, nikada se posve ne uklapa u pojmove ili u
ideje, te se stoga nikada ne moe pravilno i tono izraziti
rijeima. Rijei mogu samo nagovijestiti, uputiti na
doivljaj.

Tumaenje emocionalnih doivljaja i emocionalnog

shvaanja cilj je umjetnosti. Sastavljanjem rijei,
njihovim znaenjem, ritmom, glazbom, spajanjem
znaenja, ritma i glazbe; zvukovima, bojama,
crtama, oblicima - ovjek nastoji izraziti i prenijeti
ono to ne moe izraziti i prenijeti jednostavno
rijeima.

Opi zakon evolucije nas ui da ako neto ima nie

oblike, mora imati i vie. U skladu s tim, ako je osjet
neto nie od predodbe, predodba neto nie od
ideje, znai da mora postojati, ili se s vremenom
stvoriti neto vie od pojma ili ideje.
 Mi ve znamo to vie, premda za to jo nema
poznatog i opeprihvaenog naziva, te ga razliito
nazivamo. Najprikladnija rije bi mogla biti intuicija.
Stvaralaka i estetika intuicija koja se oituje u
umjetnosti; moralna intuicija koja se oituje u
odnosima ovjeka prema drugim ljudima, prema drutvu;
intelektualna intuicija koja se oituje u neoekivanom
pronicanju fizikih i metafizikih zakona; religiozna
intuicija koja se oituje u spoznavanju ovjekova
odnosa prema svemiru i spoznaji svemira kao cjeline.

Te vie oblike intuicije ne smijemo brkati s niim

oblicima intuicije koji se osobito jako oituju u ivotinja, u
divljaka koji nemaju razvijeno logiko miljenje i u svih
ljudi u trenucima kad zakae sposobnost logikog
razmiljanja.
Nii oblici intuicije nastaju stapanjem jednostavnih
emocija s predodbama.
Vii oblici intuicije stvaraju se stapanjem viih
sloenih emocija s pojmovima i idejama.
Ako su prve rijei djeteta, koje izraavaju predodbe,
neto vie od mijaukanja make, to izraava osjet,
onda se i u naim rijeima, i u svakodnevnom govoru,
mora pojaviti neto vie. To vie vidimo u umjetnosti: u
umjetnikim simbolima i alegorijama, u likovima i sl.
To vie oito se mora dalje razvijati i omoguavati da se
izraze uvijek novi nizovi dojmova, sve iri krugovi ideja i
pojmova istovremeno s njima pripadajuim
emocionalnim tonovima.
alegorija u likovnoj umjetnosti, prikazivanje pojma ili
misli u obliku kipa ili slike; u knjievnosti pjesniki ukras,
kad je metafora provuena kroz cijelo djelo
 Emocionalne tonove ivota najbolje izraava
glazba, no ona ne izraava pojmove. Poezija nastoji
izraziti oboje zajedno.

U umjetnosti ve sreemo prve oglede o jeziku

budunosti.
Umjetnost je predvodnica mentalne evolucije.
Jo uvijek nam nije jasno kakve e oblike poprimiti
razvoj ljudskih sposobnosti, no ve moemo rei da se
oblici svijesti i naini njezina izraavanja neprestano
razvijaju i da se, osim nama poznatih oblika, moraju
stvarati i novi.
U sadanjem trenutku imamo tri jedinice mentalnog
ivota: osjet, predodba, pojam (i ideja) i poinje se
formirati etvrta jedinica via intuicija.

Ako je Kantova ideja istinita, ako je prostor sa

svojim osobinama svojstvo nae svijesti, a ne
vanjskog svijeta, trodimenzionalnost svijeta mora
na neki nain ovisiti o ustroju naeg mentalnog
aparata.
Konkretno, pitanje se moe postaviti ovako: kakav je
odnos trodimenzionalne protenosti svijeta prema
injenici da u naem mentalnom ustroju postoje osjeti,
predodbe i pojmovi, i to upravo tim redom?
Mi imamo takav mentalni ustroj, a svijet je
trodimenzionalan. Kako dokazati da
trodimenzionalnost svijeta ovisi o takvom mentalnom
ustroju?
Nedvojbeno dokazati ili odbaciti mogue je samo
iskustvom.
Kad bismo mogli promijeniti na mentalni ustroj i
vidjeti da se tom promjenom izmijenio i svijet oko
nas, to bi za nas bio dokaz ovisnosti svojstava
prostora o svojstvima naeg razuma.
Kad bismo, na primjer, trima postojeim
jedinicama naeg mentalnog ivota mogli pridodati
etvrtu, tj. viu intuiciju, koja zasad postoji samo u
zametku, kad bismo je mogli uiniti odreenom,
tonom i djelotvornom u skladu s naom voljom,
poput pojma, i kad bi se pritom poveao broj
znaajki prostora, tj. kad bi prostor od
trodimenzionalnog postao etverodimenzionalan, to
bi potvrdilo nau pretpostavku i dokazalo Kantovu
ideju da je prostor sa svojim svojstvima oblik nae
osjetilne zamjedbe.
Ili kad bismo mogli umanjiti broj jedinica nae
psihe i dobrovoljno liiti sebe ili drugoga ovjeka
pojmova i ostaviti razum da radi samo s
predodbama i osjetima i kad bi se pritom smanjio
broj znaajki prostora to nas okruuje, tj. kad bi
ispitaniku svijet od trodimenzionalnog postao
dvodimenzionalan, a pri daljnjem ograniavanju
mentalnog ustroja, tj. kad bi pri daljnjem liavanju
ispitanika i predodaba on postao
jednodimenzionalan, to bi potvrdilo nau
pretpostavku i Kantovu misao mogli bismo smatrati
dokazanom.
Kad bismo mogli ustanoviti da je
za bie koje ima samo osjete svijet
jednodimenzionalan;
za bie koje ima osjete i predodbe
dvodimenzionalan;
a za bie koje uz pojmove i ideje ima i vie oblike
zamjedbe da je svijet etverodimenzionalan,
Kantova ideja bila bi eksperimentalno dokazana.
 Odnosno, govorei jasnije, Kantova tvrdnja o
subjektivnoj naravi ideje prostora mogla bi se smatrati
dokazanom:
a) kad bi se biu koje ima samo osjete sav na svijet sa
svom raznolikou oblika inio kao jedna crta; kad
bi svemir toga bia imao jednu dimenziju, tj. kad bi to
bie bilo jednodimenzionalno po svojstvima svoje
zamjedbe;
b) kad bi za bie, koje osim sposobnosti doivljavanja
osjeta ima i sposobnost stvaranja predodbi, svijet
imao dvodimenzionalnu protenost, tj. kad bi sav na
svijet s plavim nebom, oblacima, zelenim stablima,
planinama i ponorima njemu izgledao kao ravnina; kad
bi svemir tog bia imao samo dvije dimenzije, tj. kad bi
to bie bilo dvodimenzionalno po svojstvima svoje
zamjedbe.
Ukratko, Kantova tvrdnja e biti dokazana kad
shvatimo da se broj znaajki svijeta odreenom
subjektu mijenja u skladu s promjenama njegova
mentalnog ustroja.
Na alost, nemogue je izvesti takve pokuse, ne
umijemo ograniiti ni svoj niti tui mentalni ustroj. Stoga
moramo traiti druge naine dokazivanja.
Ako je pokus nemogu, mogue je promatranje.
Moramo si postaviti ovakvo pitanje: ima li u svijetu bia
u kojih je mentalni ivot na razini nioj od naega u
tome smislu?
Ne znamo za bia s mentalnim ivotom viim od
naega, koja bi postojala u uvjetima poput naih. No
bia s mentalnim ivotom niim od naega nedvojbeno
postoje. To su ivotinje.
Ali ne znamo je li mentalni ivot ivotinje ogranien
upravo onako kako nama treba i moramo paljivo
razmotriti sve to o tome znamo. Vrlo malo znamo u
emu je razlika izmeu mentalnog procesa ivotinje i
mentalnog procesa ovjeka. To ne zna ni obina
razgovorna psihologija. U pravilu, ivotinjama ili posve
odriemo posjedovanje razuma ili im, naprotiv,
pripisujemo vlastitu psihologiju, samo ogranienu, a
kako i u emu, ne znamo. Kaemo da ivotinja nema
razuma, ve instinkt, tj. kao da ona nije svjesna sebe,
ve je automatska sprava. No, imamo vrlo maglovitu
ideju o tomu to zapravo instinkt moe znaiti. Ne
govorim samo o popularnoj, ve i o znanstvenoj
psihologiji.

Pokuajmo istraiti to je instinkt i kakav je mentalitet

ivotinje. Prvo emo razmotriti radnje neke ivotinje i
odrediti u emu se one razlikuju od naih. Ako su to
instinktivne radnje, to to znai? Kakve radnje uope
postoje i po emu se razlikuju?
Kod ivih bia razlikujemo refleksne, instinktivne,
svjesne i automatske radnje.
Refleksne radnje su jednostavno odgovori
kretanjem, reakcije na vanjske podraaje, koje se uvijek
odvijaju na isti nain, neovisno o svrhovitosti ili
nesvrhovitosti, o primjerenosti ili neprimjerenosti u
odreenom sluaju. Poetak i zakoni tih radnji potjeu iz
jednostavne podraljivosti stanice.
to je podraljivost stanice i koji su njezini zakoni?
Podraljivost stanice je njezina sposobnost da
kretanjem odgovara na vanjske podraaje.
Pokusi s najjednostavnijim jednostaninim ivim
organizmima (poput morske zvijezde, amebe)
pokazali su da podraljivou upravljaju strogo
odreeni zakoni.
Stanica kretanjem odgovara na vanjski podraaj.
 Snaga reaktivnog kretanja poveava se s
poveanjem snage podraaja, no nije mogue
utvrditi toan razmjer.
Da se izazove reaktivno kretanje podraaj mora biti
dovoljno jak. Svaki doivljeni podraaj ostavlja u stanici
neki trag koji je ini prijemljivom za druge podraaje. To
se vidi po tome to na ponovljeni podraaj jednake
jaine stanica odgovara jaim kretanjem nego na prvi.
Ako se podraaji dalje ponavljaju, stanica e na njih
odgovarati sve jaim i jaim kretanjima do odreene
granice. Kad doe do te granice stanica kao da se
umori i stane na isti podraaj odgovarati sve slabijim
reakcijama. ini se da se stanica navikava na podraaj.
On postaje dijelom njezine stalne okoline i prestaje na
njega reagirati, budui da reagira samo na promjene u
okolnostima koje su stalne.
Ako je podraaj toliko slab da ne izaziva kretanje kao
odgovor, on ipak ostavlja u stanici neki nevidljivi trag.
To vidimo po tome to se ponavljanjem slabih podraaja
moe postii da stanica stane reagirati na njih.
Dakle, u zakonima o podraljivosti otkrivamo
zaetke sposobnosti pamenja, umora i navike.
Stanica stvara iluziju bia, koje, premda nije svjesno
i razumno, u svakom sluaju je u stanju pamtiti,
navikavati se i umarati. Ako nas stanica gotovo moe
obmanuti, koliko nas lake moe obmanuti ivotinja sa
svojim sloenim ivotom. No vratimo se naoj analizi
radnje.
Refleksnim radnjama organizma nazivaju se takve
radnje u kojima ili sav organizam ili njegovi odvojeni
dijelovi djeluju poput stanice, tj. u okviru zakona o
podraljivosti.
 Takve radnje primjeujemo i kod ljudi i kod ivotinja.
ovjek zadrhti od iznenadne hladnoe ili
neoekivanog dodira. Vjee mu zatrepu ako mu se
brzo priblii ili ga dodirne neki predmet. Noga koja
slobodno visi kad ovjek sjedi trza se od udarca po
tetivi ispod koljena. Ta se kretanja zbivaju neovisno
o svijesti, mogu se zbivati ak i usprkos svijesti.
Svijest ih obino zamjeuje kad je radnja ve
izvrena. Ta kretanja nisu nuno svrhovita. Noga e
se trznuti od udarca po tetivi bez obzira na to da li je
pred njom no ili vatra.
Instinktivnim radnjama nazivaju se svrhovite radnje,
ali one koje se izvravaju bez svijesti o izboru ili o
cilju.
One se javljaju s pojavom emocionalne kakvoe u
osjetu, tj. od trenutka kad se na osjet nadovee
svjesni osjeaj lagode ili nelagode. Zapravo, prije
pojave ljudskog intelekta, radnjama u ivotinjskom
carstvu upravlja tenja da se stekne ili zadri lagoda ili
izbjegne nelagoda.
Schopenhauer nije priznavao drugog zadovoljstva doli
spasenja od nelagode i drao je da samo nelagoda
upravlja ivotom ivotinje. No ta je misao odve
proturjena i u biti netona. Lagoda i nelagoda nisu
razliiti stupnjevi iste stvari. Lagoda nije uvijek i samo
prestajanje nelagode. U lagodi nije samo ponitavanje
minusa, ve i aktivni plus. Okus lagode posve je
drugaiji od okusa prestajanja nelagode ili neovisne
lagode.
S najveom sigurnou moemo rei da je lagoda-
nelagoda instinkt koji poput pozitivnog i negativnog
pola elektromagneta odbija i privlai ivotinju sad na
jednu sad na drugu stranu, prisiljavajui je da
izvrava nizove sloenih radnji, kadto toliko
svrhovitih da se ine svjesnima; i ne samo svjesnima,
ve utemeljenima na predvianju budunosti, gotovo
vidovitosti, poput seljenja ptica, svijanja gnijezda za jo
neroene goludravce, pronalaenja puta za jug ujesen i
za sjever u proljee itd.
No sve se te radnje zapravo objanjavaju samo
instinktom, tj. potinjavanjem lagodi-nelagodi.
U razdobljima u kojima se tisuljea mogu raunati kao
dani, odabirom se razvio tip koji ivi u skladu s tim
potinjavanjem. To je potinjavanje svrhovito, tj. ono
vodi traenom cilju. Posve je jasno zato je to tako. Ne
moe biti drugaije. Zato jer odreena vrsta drugaije ne
bi mogla ivjeti i odavno bi izumrla. Instinkt upravlja
njezinim ivotom, ali samo dotle dok je svrhovit. im
prestane biti svrhovit, on postaje nosilac smrti i vrsta
izumire. najee, lagoda-nelagoda je lagodna ili
nelagodna ne radi korisnosti ili tetnosti koju donosi, ve
zbog toga.
Utjecaji koji su se pokazali korisnima za odreenu
vrstu za njezina vegetativnog ivota, s prijelazom na
animalni ivot poinju se osjeati kao lagodni, a tetni
utjecaji kao nelagodni.
Isti utjecaj - recimo odreena temperatura - moe biti
za jednu vrstu koristan i ugodan, a za drugu tetan i
neugodan.
Stoga je jasno da potinjavanje lagodi-nelagodi
mora biti svrhovito. Lagodno je lagodno zato jer je
korisno, nelagodno je nelagodno zato jer je tetno.
Poslije instinktivnih, na sljedeem stupnju su svjesne i
automatske radnje.
Svjesnom radnjom naziva se radnja poznata subjektu
koji je izvrava prije njezina izvrenja, radnja koju
subjekt koji izvrava moe imenovati, odrediti, objasniti,
rei njezin uzrok i cilj prije no to je izvri. Ponekad se
svjesne radnje izvravaju tako brzo da izgledaju
nesvjesne. No to su ipak svjesne radnje ako subjekt
koji ih izvrava zna to radi.
Automatske radnje su radnje koje su bile svjesne
radnje odreenog subjekta, a zbog estog ponavljanja
prele su u naviku i postale nesvjesne.
Nauene automatske radnje dresiranih ivotinja
bile su svjesne radnje, ali ne ivotinje, ve dresera.
Takve radnje esto izgledaju posve svjesne, no to je
ista iluzija. ivotinja pamti redoslijed radnji i na taj
nain njezine radnje izgledaju osmiljene i svrhovite.
One i jesu bile smiljene, ali ih nije smislila ona.

Automatske radnje esto se brkaju s instinktivnima.

Zapravo, one su sline, no istovremeno je meu njima
ogromna razlika.
Automatske radnje stvara subjekt tijekom svog
ivota. Prije no to postanu automatske, one dugo
moraju biti subjektu (ili drugoj osobi) svjesne.
Instinktivne radnje stvaraju se tijekom ivota vrste i
sposobnost za njih predaje se u gotovom obliku
nasljeivanjem.
Automatske radnje mogu se nazvati instinktivnim
radnjama koje je odreeni subjekt razvio za sebe.
Instinktivne radnje ne moemo nazvati automatskima,
koje je razvila odreena vrsta, jer one nikada nisu bile
svjesne u nekih pojedinaca odreene vrste, ve su
posljedica sloenih nizova refleksa.

Poto smo ukratko utvrdili razlike meu radnjama,

moramo se vratiti na postavljeno pitanje: - po emu se
mentalni ustroj ivotinje razlikuje od ovjekova?
Znamo da ivotinje ne govore poput nas.
Ranije smo ukazali da je stjecanje govora neraskidivo
povezano s posjedovanjem pojmova. Dakle, moemo
rei da ivotinje ne posjeduju pojmove.
Je li to tono i je li mogue posjedovanje instinktivnog
razuma bez posjedovanja pojmova?
Sve to znamo o instinktivnom razumu upuuje nas na
to da on djeluje tek kad posjeduje samo predodbe i
osjete, a na niim razinama kad posjeduje samo osjete.
Mentalni aparat, koji misli uz pomo predodaba, mora
biti istovjetan instinktivnom razumu koji mu omoguuje
da odabere izmeu dostupnih predodaba, to izvana
ostavlja dojam rasuivanja i zakljuivanja. ivotinja
zapravo ne misli o svojim radnjama, ve ivi po
emocijama, pokoravajui se onoj emociji koja je u
odreenom trenutku jaa. Premda, dakako, u ivotu
ivotinje ima vrlo kritinih trenutaka kad je sueljena s
nunou da odabere iz nekog niza predodaba. Tada
njezine radnje u odreenom trenutku mogu izgledati
posve promiljene. Primjerice, ivotinja u opasnosti
esto se ponaa zauujue oprezno i mudro. No u
zbilji, postupcima ivotinja upravljaju samo emocije.
Ve smo istaknuli da su emocije svrhovite i potinjavanje
njima mora biti svrhovito za normalno bie. Svaka
predodba ivotinje, svaka zapamena slika povezana
je s nekim emocionalnim osjetom ili emocionalnim sjea-
njem; nema neemocionalnih hladnih misli ili slika u
naravi ivotinje. Ako ih i ima, one su nedjelatne,
nesposobne da je pokrenu na bilo kakvo djelovanje.
Dakle, sve radnje ivotinja, kadto vrlo sloene,
svrhovite i naizgled razumske mogu se objasniti i bez
pretpostavke da u ivotinja postoje pojmovi, sudovi i
zakljuci. Naprotiv; moramo priznati da ivotinje
nemaju pojmova. Za to je dokaz to to one nemaju
govor.
Uzmemo li dva ovjeka razliite nacionalnosti, razliite
rase, koji govore razliitim jezicima, i nastanimo ih
zajedno. Oni e odmah nai nain da razgovaraju.
Jedan prstom nacrta krug, drugi uz njega nacrta drugi
krug. To je dovoljno da utvrde kako se mogu razumjeti.
Ako se ljudi odvoje debelim kamenim zidom, ni to ih
nee odvratiti. Jedan pokuca tri puta, drugi za odgovor
pokuca tri puta. Komunikacija je uspostavljena. Ideja
komuniciranja sa stanovnicima drugog planeta temelji se
upravo na sistemu svjetlosnih signala. Na zemlji bi
trebalo postaviti golemi svijetlei krug ili etverokut.
Morali bi ga spaziti s Marsa ili bilo odakle i odgovoriti
slinim signalom. Sa ivotinjama ivimo zajedno, a s
njima nismo u stanju uspostaviti takvu komunikaciju.
Oito je meu nama vea udaljenost i dublja razlika
nego medu ljudima koje odvaja nepoznavanje jezika,
kameni zidovi i velike udaljenosti.

Drugi dokaz odsutnosti pojmova u ivotinja je

nesposobnost ivotinje da radi s polugom, tj.
njezina nesposobnost da samostalno shvati
znaenje i rad poluge. Uobiajeni zakljuak da ivotinja
ne zna kako upotrijebiti polugu jednostavno stoga to
njezini organi (noge i sl.) nisu prilagoeni za takve
radnje ne bi izdrao kritiku, jer se svaka ivotinja moe
nauiti da upotrebljava polugu. Znai, ne radi se o
organima. ivotinja jednostavno ne moe sama doi
na ideju poluge.
Pronalazak poluge smjesta je odvojio prvobitnog
ovjeka od ivotinja i to je tijesno povezano s pojavom
pojmova. Mentalna strana razumijevanja rada poluge
sastoji se u sklapanju tonog silogizma. Bez
mentalnog sklapanja silogizma nemogue je razumjeti
rad poluge. Bez pojmova je nemogue izvesti silogizam.
Na mentalnom polju silogizam je doslovce isto to
poluga na fizikom.
silogizam logiki zakljuak koji se izvodi iz dviju ili
vie pretpostavki
Upotreba poluge jednako silno razlikuje ovjeka od
ivotinje kao i govor. Kad bi zemlju promatrali neki ueni
Marsijanci i objektivno je ispitivali kroz teleskop, bez
mogunosti da izdaleka uju govor, niti da ulaze u
subjektivni svijet itelja zemlje, i bez ikakva dodira s
njima, oni bi bia koja ive na zemlji podijelili u dvije
grupe: oni koji znaju raditi s polugom i oni koji ne
poznaju rad poluge.
Psihologija ivotinje nama je uope vrlo maglovita.
Bezbroj promatranja svih ivotinja, od slona do pauka i
bezbroj anegdota o inteligenciji, otroumnosti i
udorednim odlikama ivotinje ne mijenjaju nita u tom
pogledu. Mi zamiljamo ivotinje ili kao ive automate ili
kao glupa ljudska bia.
Odve smo se zatvorili u krug naeg mentaliteta. Ne
pomiljamo na neki drugi i nehotice mislimo da je jedini
mogui oblik mentaliteta onaj koji mi posjedujemo. No to
je iluzija koja nas prijei da shvatimo ivot. Kad bismo
mogli ui u unutranji svijet ivotinje, razumjeti kako ona
zamjeuje, shvaa i postupa, vidjeli bismo mnogo
izuzetno zanimljivih stvari. Na primjer, kad bismo
mogli zamisliti i mentalno rekonstruirati logiku
ivotinje, to bi nam mnogo pomoglo da razumijemo
vlastitu logiku i zakone naeg miljenja. U prvom
redu bismo shvatili uvjetnost i relativnost vlastitih
logikih sklopova i zajedno s tim uvjetnost nae
ukupne predodbe svijeta.
ivotinja mora imati vrlo osobitu logiku. To,
dakako, nije logika u pravom smislu rijei, jer logika
podrazumijeva postojanje logosa, tj. rijei ili pojma.

Naa uobiajena logika po kojoj mi ivimo, bez koje

izmar ne bi mogao napraviti izme, svodi se na
jednostavnu shemu koju je formulirao Aristotel u onim
djelima koja su njegovi uenici objavili pod zajednikim
naslovom Organon, tj. Orue (miljenja). Ta se
shema sastoji u ovome
A je A.
A nije ne-A.
Sve je ili A ili ne-A.
Jasnije, to se moe ovako izraziti:
Ja je Ja.
Ja nije ne-Ja.
Sve to postoji na svijetu mora biti ili
Ja ili ne-Ja.

Logika te sheme - Aristotelova logika, posve je

dostatna za promatranje. Ali za iskustvo ona je
nedostatna jer se iskustvo zbiva u vremenu, a u
Aristotelovim formulama vrijeme nije uraunato. To je
uoeno na samom poetku utvrivanja naeg
iskustvenog znanja, zabiljeio je Roger Bacon, a
formulirao, nekoliko stoljea kasnije, njegov slavni
prezimenjak lord Francis Bacon u djelu Novum Orga-
num, Novo orue (miljenja). Baconovu formulu
ukratko se moe svesti na ovo:
Ono to je bilo A, bit e A.
Ono to je bilo ne-A, bit e ne-A.
Svaka stvar je bila i bit e A ili ne-A.
 Sve nae znanstveno iskustvo izgraeno je na tim
formulama, neovisno o tomu da li ih na razum uzima u
obzir ili ne. Upravo na njima se temelji ivenje izama,
jer kad izmar ne bi bio siguran da e koa koju je kupio
juer biti koa i sutra, vjerojatno se ne bi odluio iti
izme, ve bi traio sigurnije zanimanje.
Logike formule, i Aristotelove i Baconove, jednostavno
su izvedene iz promatranja injenica, ne sadre i ne
mogu sadrati nita drugo doli sadraj tih injenica. One
nisu zakoni miljenja, ve samo zakoni vanjskog
svijeta kako ga mi zamjeujemo, ili zakoni naeg
odnosa prema vanjskom svijetu.

Kad bismo mogli predoiti sebi logiku ivotinje

razumjeli bismo njezin odnos prema vanjskom svijetu.
Naa glavna greka u pogledu unutranjeg svijeta
ivotinja sastoji se u tome to im pripisujemo nau
logiku. Mislimo da je logika jedna, da je naa logika
neto apsolutno to postoji izvan nas i mimo nas.
Meutim, to su samo zakoni odnosa naeg
unutranjeg ivota prema vanjskom svijetu ili zakoni
koje na razum nalazi u vanjskom svijetu. Razliit
um nai e druge zakone.
Prva razlika izmeu logike ivotinje i nae logike je u
tome to logika ivotinje nije opa. Postoji posebna
logika za svaki sluaj, za svaku pojedinanu predodbu.
Za ivotinju ne postoji klasifikacija prema zajednikim
svojstvima, tj. prema razredima, odlikama, vrstama.
Svaki pojedini predmet postoji sam za sebe, sva njegova
svojstva su specifina svojstva.
Ova kua i ona kua za ivotinju su dva posve
razliita predmeta, jer prva je njezina kua, a druga
neka tua. Openito govorei mi prepoznajemo
predmete po njihovoj slinosti, a ivotinja ih vjerojatno
prepoznaje po njihovoj razliitosti. Ona svaki predmet
pamti po onom obiljeju koje za nju ima najvee
emocionalno znaenje. U takvom obliku, tj. s
emocionalnim odlikama, predodbe se odravaju u
pamenju ivotinje. Oito, mnogo je tee uvati u
pamenju takve predodbe te je stoga pamenje
ivotinje neusporedivo optereenije od naega, premda
je po koliini znanja i po koliini onoga to se zadrava u
pamenju ona mnogo iza nas.
Kad jednom vidimo predmet mi ga svrstavamo u
odreeni razred, rod, vrstu, uvrtavamo ga u ovaj ili onaj
pojam i u naem ga umu povezujemo s nekom rijei,
tj. s nekim algebarskim znakom, zatim s drugim koji ga
odreuje itd.
ivotinja nema pojmova, ona nema te mentalne
algebre uz pomo koje mi mislimo. Ona mora znati
odreeni predmet i zapamtiti ga sa svim njegovim
znaajkama i osobitostima. Nee se vratiti niti jedna
zaboravljena znaajka. Za nas se glavnina znaajki
podrazumijeva u pojmu s kojim smo povezali neki
predmet i moemo ga pronai u pamenju po bilo kojoj
njegovoj znaajki.
Iz toga je jasno da je pamenje ivotinje mnogo
optereenije od naega i da je upravo to glavni razlog
koji koi mentalni razvoj ivotinje. Njezin je razum
odvie zauzet. Ona nema kada kretati se naprijed.
Mentalni razvoj djeteta moe se zaustaviti ako se
prisiljava da ui napamet nizove rijei i brojeva. ivotinja
je tono u istom poloaju. To objanjava neobinu
injenicu da je ivotinja inteligentnija u mladosti.
Vrhunac intelektualne moi ovjek dosee u zrelom
dobu, vrlo esto ak i u starosti. U sluaju ivotinje
upravo je obrnuto. Ona je prijemiva samo dok je
mlada. U zreloj dobi njezin se razvoj zaustavlja, a u
starosti nedvojbeno nazaduje.
Logika ivotinje, ako je pokuamo izraziti u formulama
poput Aristotelovih i Baconovih, bit e ovakva:
ivotinja e razumjeti formulu A je A. Ona e rei: ja je
ja, itd. Ali formulu A nije ne-A ona vie nee razumjeti.
Ne-A je ve pojam. ivotinja e ovako rei:
Ovo je ovo.
Ono je ono.
Ovo nije ono.
ili
Ovaj ovjek je ovaj ovjek.
Onaj ovjek je onaj ovjek.
Ovaj ovjek nije onaj ovjek.

Kasnije u se morati vratiti na logiku ivotinja. Zasad je

bilo nuno samo utvrditi injenicu da je psihologija
ivotinje osobita i bitno se razlikuje od nae. Ona nije
samo osobita, ve i vrlo razliita.
Meu nama poznatim ivotinjama, ak meu domaim
ivotinjama, toliko su velike psiholoke razlike da ih to
postavlja na posve razliite razine. Mi to ne opaamo i
sve stavljamo pod zajedniki nazivnik ivotinje.
Gusak je nogom stao na komad kore lubenice, natee
ga kljunom i ne moe ga izvui, a nikada nee doi na to
da podigne nogu.
To znai da su njegovi mentalni procesi toliko
neodreeni da gusak slabo poznaje svoje tijelo i slabo
ga razlikuje od drugih predmeta. To se ne moe dogoditi
ni psu ni maki. Oni odlino poznaju svoje tijelo. No, u
odnosima prema vanjskim predmetima pas i maka su
vrlo razliiti.
 Promatrao sam psa, vrlo inteligentnog setera. Kad
mu se zguvao prostira na kojemu je spavao i postalo
mu neudobno leati na njemu, on je shvaao da je
neudobnost izvan njega, da je neudobnost u prostirau,
tonije, u poloaju prostiraa. Hvatao je zubima prosti-
ra, vrtio ga, vukao tamo-amo i pritom reao, uzdisao i
stenjao dok mu netko ne bi doao pomoi. Ali sam
nikada nije uspio poravnati prostira.
S makom se takvo pitanje ak ne bi ni pojavilo.
Maka dobro pozna svoje tijelo, ali sve izvan sebe ona
prihvaa kao takvo, kao neto dato. Ispravljati vanjski
svijet, prilagoavati ga za svoju udobnost maki nikada
nee pasti na pamet. Stoga, kad neto ne bi bilo u redu
s njezinim leajem, maka bi se sama vrtila i gnijezdila
bezbroj puta dok se ne bi udobno smjestila; ili bi otila i
legla na drugo mjesto.
Majmun bi, dakako, s lakoom prostro sebi prostirku.
To su etiri posve razliite psihologije. I to je samo
jedan primjer, a lako bi bilo navesti ih na stotine. Ipak, za
nas je to sve jedno ivotinja. Mi mijeamo zajedno vrlo
mnogo posve razliitih stvari. Nae su podjele vrlo
esto netone i to nas ometa da se snaemo u
ispitivanju nas samih.

POGLAVLJE IX

Kako ovjek i ivotinja zamjeuju svijet. Iluzije

ivotinja. ivotinje nemaju nadzor nad svojim
zamjedbama. Svijet pokretnih ravnina. Kutovi i
krivulje kao gibanje. Trea dimenzija kao gibanje.
ivotinjama na trodimenzionalni svijet izgleda
dvodimenzionalan. ivotinje kao zbiljska
dvodimenzionalna bia. Nie ivotinje kao
jednodimenzionalna bia. Vrijeme i prostor pua.
Osjeaj vremena kao nejasni osjeaj prostora.
Vrijeme i prostor psa. Promjena svijeta pri promjeni
mentalnog ustroja. Dokaz Kantova problema.
Trodimenzionalni svijet kao iluzorna predodba.

Utvrdili smo veliku razliku izmeu duhovnog ustrojstva

ovjeka i ivotinje. Ta razlika bez sumnje mora imati
velik utjecaj na zamjedbu vanjskog svijeta ivotinja. Ali
kako i u emu? Upravo to je ono to ne znamo i to
moramo nastojati utvrditi.
Zbog toga se jo jednom moramo vratiti na nau
zamjedbu svijeta i detaljno ispitati kako ga mi
zamjeujemo, a zatim pogledati kako mora zamjeivati
svijet ivotinja sa svojim ogranienim mentalnim
ustrojem.
Prije svega moramo pribiljeiti da je, s obzirom na
vanjski izgled i oblik svijeta, naa zamjedba krajnje
netona. Znamo da se svijet sastoji od tijela, no mi
vidimo i zamjeujemo samo povrine. Nikada ne vidimo
i ne zamjeujemo tijela. Tijelo je ve pojam sastavljen
od niza predodaba steenih razmiljanjem i iskustvom.
Za neposredni osjet postoje samo povrine.
Osjeanje teine, mase, obujma, koje misaono
povezujemo s tijelom, zapravo je vezano s
osjeanjem povrina. Mi samo znamo da to osjeanje
povrine potjee od tijela, ali samo tijelo nikada ne
osjeamo. Moda se sloeno osjeanje povrine, teine,
mase, gustoe, vrstoe i sl. moe nazvati osjetom
tijela. No mi moramo umom povezati sve te osjete u
jedan i taj opi osjet nazvati tijelom. Izravno osjeamo
samo povrinu, a zatim odvojeno teinu, vrstou
itd. Tijelo kao takvo nikada ne osjeamo.
Ali mi znamo da se svijet ne sastoji od povrina,
znamo da pogreno vidimo svijet. Znamo da nikada
ne vidimo svijet kakav on jest, ne samo u
filozofskom smislu, ve u najobinijem geometrij-
skom. Nikada nismo vidjeli kocku, kuglu itd., ve
samo povrine. Znajui to, mi misaono ispravljamo
ono to vidimo. Iza povrina promiljamo tijelo.
Nikada ne moemo ak ni zamisliti tijelo. Ne
moemo zamisliti kocku ili kuglu, ne u perspektivi,
ve sa svih strana odjednom.

Jasno je da svijet ne postoji u perspektivi iako ga

mi drugaije ne moemo vidjeti. Mi sve vidimo samo
u perspektivi, tj. zamjeivanjem mi naim okom
iskrivljavamo svijet.
I znamo da ga iskrivljavamo. Znamo da nije onakav
kako ga mi vidimo. Umom stalno ispravljamo ono
to oko vidi, zamjenjujemo zbiljski sadraj s onim
simbolima stvari koje nam na vid pokazuje.
Na vid je sloena sposobnost. Sastoji se od
vidnih osjeta i pamenja osjeta opipa. Dijete nastoji
opipati sve to vidi: nos svoje dadilje, mjesec,
zeia na zidu. Tek postupno ui samo vidom
razlikovati to je blizu, a to daleko. Ali znamo da i u
zreloj dobi vrlo lako podlijeemo optikim iluzijama.
Udaljene predmete vidimo kao plone, tj. jo
pogrenije, jer je reljef ipak simbol koji ukazuje na neko
svojstvo predmeta. Iz velike udaljenosti ovjek nam se
ini poput silhuete. To se dogaa stoga to na velikoj
udaljenosti nikada nita ne moemo opipati, a oko nije
naviklo uoavati razlike meu povrinama koje se na
maloj udaljenosti mogu osjetiti vrhovima prstiju.
Nikada ne moemo, ak niti na vrlo malom prostoru,
vidjeti dio vanjskog svijeta onakav kakav on jest, tj.
onakav kakvog znamo da jest. Pisai stol, ormar,
nikada ne moemo vidjeti istovremeno sa svih strana i
iznutra. Nae oko na odreeni nain iskrivljava vanjski
svijet kako bismo, pogledavi oko sebe, mogli odrediti
poloaj predmeta u odnosu na sebe. No, nemogue
nam je pogledati svijet ne sa svog gledita i nikada ga
ne moemo vidjeti tono, neiskrivljena naim vidom.
Reljef i perspektiva - to je iskrivljavanje predmeta
naim okom. To je optika iluzija, obmana vienja.
Kocka u perspektivi uvjetni je simbol trodimenzionalne
kocke. Sve to vidimo samo je uvjetna slika uvjetno
zbiljskog trodimenzionalnog svijeta koji izuava naa
geometrija, a ne sam zbiljski svijet. Na temelju onoga
to vidimo moramo nagaati to je u zbilji. Znamo da je
ono to vidimo netono i mislimo, tj. pretpostavljamo da
svijet nije onakav kakvim ga mi vidimo. Kad ne bismo
sumnjali u tonost naeg vienja, kad bismo mislili da je
svijet onakav kakvim ga mi vidimo, oito bismo ga
zamiljali i promiljali posve drugaije. Svijet bi za nas
bio drugaiji.
Sposobnost ispravljanja onoga to oko vidi zahtijeva
posjedovanje pojmova, jer se ispravke stvaraju
rasuivanjem, to je nemogue bez pojmova.
Bez te sposobnosti ispravljanja onoga to oko vidi mi
bismo svijet vidjeli drugaijim, tj. mnogo onoga to
postoji vidjeli bismo pogreno, ne bismo vidjeli mnogo
onoga to postoji i vidjeli bismo vrlo mnogo onoga to
u zbilji uope ne postoji.
 U prvom redu vidjeli bismo veliku koliinu
nepostojeih gibanja.
Za izravni osjet svako nae gibanje povezano je s
gibanjem svega oko nas. Mi znamo da je to gibanje
iluzorno, ali ga vidimo kao zbiljsko. Predmeti se
okreu pred nama, jure mimo nas, pretjeu jedni
druge. Kue pokraj kojih se sporo vozimo polako se
okreu; ako se vozimo brzo i one se brzo okreu;
stabla naglo izrastaju pred nama, jure i iezavaju.
To naizgledno oivljavanje predmeta, zajedno sa
snovima, pribavljalo je i jo uvijek pribavlja glavnu hranu
bajkovitoj mati.
U tim sluajevima gibanja predmeta mogu biti vrlo
sloena. Pogledajte kako se udno ponaa itno polje
gledano kroz prozor vaeg vagona. Ono pritrava do
samog prozora, zaustavlja se, polako okree oko sebe i
bjei u stranu. Stabla u umi tre razliitim brzinama,
prestiui jedno drugo.
Cio krajolik iluzornog gibanja! A tek sunce koje i
dalje u svim jezicima izlazi i zalazi i vjera u
gibanje kojega se neko tako strasno branila!
Sve to nama izgleda tako. I premda ve znamo da su
ta gibanja iluzorna, mi ih ipak vidimo i ponekad se
prevarimo. Koliko bismo vie iluzija vidjeli kad ne bismo
razumom mogli shvatiti uzroke zbog kojih one nastaju i
kad bismo drali da sve postoji upravo onako kako mi
vidimo.
Ja vidim, znai to postoji!
Ova tvrdnja glavni je izvor svih iluzija. Tono bi bilo
rei:
Ja vidim, znai to ne postoji!
ili barem:
Ja vidim, znai to nije tako!
 Mi to moemo rei, a ivotinja ne moe. Za nju ono
to vidi, to i postoji. Ona mora vjerovati onomu to vidi.
Kakav ivotinji izgleda svijet?
Svijet ivotinji izgleda kao niz sloenih pokretnih ploha.
ivotinja ivi u dvodimenzionalnom svijetu, njezin
svemir ima svojstva i izgled plohe. Na toj plohi odvija se
velika koliina svih moguih gibanja najudesnije naravi.
Zato e ivotinji svijet izgledati kao ploha? Ponajprije
stoga to on i nama izgleda kao ploha.
No mi znamo da svijet nije ploha, a ivotinja to ne
moe znati. Ona prihvaa sve onako kako njoj izgleda.
Ona ne moe ispravljati ono to oko vidi - ili ne moe u
onoj mjeri u kojoj mi moemo.
Mi moemo mjeriti u tri smjera, jer nam to doputa
narav naeg razuma. ivotinja moe mjeriti samo u dva
smjera istovremeno. Nikada odjednom u tri. Kako
ivotinja nema pojmova, ona nije u stanju zapamtiti
mjere prvog smjera dok mjeri drugi i trei.
To moram bolje razjasniti.
Zamislimo da mjerimo kocku. Pri mjerenju kocke u tri
smjera, dok mjerimo jedan, druga dva moramo drati u
pameti, pamtiti. Pamtiti ih moemo samo u obliku
pojmova, tj. samo ako ih poveemo s razliitim
pojmovima, ako na njih nalijepimo razliite znakove. Tek
kad na prva dva smjera nalijepimo znak duljine i irine,
moemo mjeriti visinu. Drugaije je nemogue. Kao
predodbe, prve dvije mjere kocke posve su istovjetne i
svakako e se u duhu sliti u jednu. ivotinja nema
pojmova, pa ne moe na prve dvije mjere kocke nalijepiti
znakove duljine i irine. Stoga, kad ivotinja stane mjeriti
visinu kocke, prve dvije mjere stopit e se u jedno.
ivotinja koja mjeri kocku, a posjeduje samo predodbe
bez pojmova, bit e poput make koju sam jednom
promatrao. Ona je odvukla svoje maie bilo ih je pet ili
est - u razliite sobe i nije ih mogla sakupiti zajedno.
Hvatala je jedno, prenosila i stavljala pored drugoga.
Zatim je trala traiti tree, donosila ga i stavljala uz prva
dva, ali onda bi uzimala prvo i odnosila u drugu sobu,
stavljala ga pored etvrtog, zatim opet trala tamo,
uzimala drugo i vukla ga negdje petomu itd., itd. Maka
se kinjila sa svojim maiima cijeli sat, iskreno se muila
i nita nije mogla uraditi. Bilo je jasno da nije imala
pojmova uz pomo kojih bi mogla zapamtiti koliko je
ukupno maia.
Izuzetno je vano objasniti odnos ivotinje prema
dimenziji tijela. Radi se o tome da ivotinja vidi samo
plohe. (To moemo rei s punim uvjerenjem jer i sami
vidimo samo plohe.) Budui da vidi samo plohe, ivotinja
moe zamiljati samo dvije dimenzije. Treu dimenziju,
zajedno s prve dvije, ona bi ve morala promiljati, tj. ta
dimenzija mora biti pojam. No ivotinja nema pojmova.
Dakle, trea dimenzija se javlja i kao predodba. Stoga
se, u trenutku kad se pojavi trea dimenzija (kao
predodba), dvije prve predodbe neizbjeno stapaju u
jednu. ivotinja vidi razliku izmeu dvije dimenzije.
Razliku izmeu tri dimenzije ona ne moe vidjeti. Tu
razliku treba znati. A da bi se ona znala, nuni su
pojmovi.
Istovjetne predodbe moraju se ivotinji stapati u jednu
kao to se nama stapaju u jednu dvije istovremene,
istovjetne pojave koje se zbivaju u jednoj toki. ivotinji
e to biti jedna pojava kao to su za nas jedna pojava
sve istovjetne istovremene pojave koje se zbivaju u
jednoj toki.
Na taj nain, ivotinja e vidjeti svijet kao plohu i mjerit
e tu plohu samo u dva smjera.
Kako objasniti injenicu da se ivotinje, ivei u
dvodimenzionalnom svijetu, ili videi sebe u
dvodimenzionalnom svijetu, savreno snalaze u naem
trodimenzionalnom svijetu? Kako objasniti da ptica leti i
gore i dolje i naprijed i postrance, u sva tri smjera; konj
skae preko jaraka i prepona; pas i maka vjerojatno
shvaaju svojstva dubine i visine istovremeno s duljinom
i irinom?
Da to objasnimo moramo se vratiti na temeljna naela
psihologije ivotinja. Ve smo ukazali da mnoga svojstva
predmeta, koja mi pamtimo kao opa svojstva vrste i
oblika, ivotinja mora zapamtiti kao pojedinana
svojstva predmeta. Da se snae u toj golemoj zalihi
pojedinanih svojstava sauvanih u pamenju ivotinji
pomae emocionalna odlika koja je za nju povezana sa
svakom predodbom i svakim zapamenim osjetom.
Recimo da ivotinja zna dvije staze kao posve
odvojene pojave koje meu sobom nemaju nieg
zajednikog; jedna pojava, tj. jedna staza sastoji se od
niza odreenih predodaba obojenih odreenim
emocionalnim znaajkama; druga pojava, tj. druga staza
sastoji se od niza drugih odreenih predodaba obojenih
drugim znaajkama. Mi kaemo da je i jedno i drugo
staza, jedna na jednom, druga na drugom mjestu. Za
ivotinju dvije staze nemaju nieg zajednikog. No ona
pamti sav redoslijed emocionalnih znaajki prve i druge
staze i na taj nain pamti obje staze s njihovim
okukama, rupama, ogradama itd.
Dakle, pamenje odreenih svojstava vienih
predmeta pomae ivotinji da se snalazi u pojavnom
svijetu. Ali, u pravilu, pred novim pojavama ivotinja je
mnogo bespomonija od ovjeka.
ivotinja vidi dvije dimenzije. Treu dimenziju ona
stalno osjea, ali je ne vidi. Ona je osjea kao neto
prolazno, kako mi osjeamo vrijeme.
 Plohe koje ivotinja vidi za nju imaju mnoga udna
svojstva, a ponajprije mnogobrojna i razliita gibanja.
Kao to je ve reeno, za nju su vjerojatno posve
zbiljska sva iluzorna gibanja. Ona se i nama ine
zbiljskima, no mi znamo da su iluzorna: okretanje kue
mimo koje se vozimo, izrastanje drva iza ugla, putovanje
mjeseca kroz oblake i slino.
Osim toga, za ivotinju e postojati mnoga druga
gibanja o kojima mi ak i ne slutimo. Radi se o tome da
se mnogi, za nas nepokretni predmeti - upravo svi
predmeti, ivotinjama moraju initi pokretnima. I
upravo u tim gibanjima njoj e se oitovati trea
dimenzija tijela, tj. trea dimenzija tijela njoj e
izgledati kao gibanje.
Pokuajmo zamisliti kako ivotinja zamjeuje predmete
vanjskog svijeta.
Pretpostavimo da pred njom stoji veliki disk i uz njega
velika kugla istog promjera.
Stojei nasuprot njih na odreenoj udaljenosti ivotinja
e vidjeti dva kruga. Ako ih stane obilaziti, uoit e da
kugla ostaje krug, a disk se postupno suava, pretvara
se u usku prugu. Pri daljnjem kretanju oko te pruge, ona
se poinje iriti i postupno se nanovo pretvara u krug.
Ako se kree oko kugle, ona nee mijenjati oblik. Ako joj
se ivotinja priblii, s njom e se poeti zbivati neobine
pojave.
Pokuat emo opisati kako ivotinja zamjeuje
povrinu kugle, za razliku od povrine diska.
Nedvojbeno je da ona sfernu povrinu zamjeuje
drugaije od nas. Mi konveksnost ili sfernost
zamjeujemo kao ope svojstvo mnogih ploha. Po
naravi svog mentalnog ustroja ivotinja mora sfernost
zamjeivati kao pojedinano svojstvo odreene kugle.
Kako sfernost moe izgledati kao pojedinano svojstvo
odreene kugle?
S punim uvjerenjem moemo rei da e sfernost
ivotinji izgledati kao gibanje plohe koju ona vidi.
Kad se ivotinja priblii kugli vjerojatno se dogaa
otprilike ovo: ploha koju ivotinja vidi stane se brzo
gibati. Sredite se pomie naprijed, a sve ostale toke
udaljavaju se od sredita brzinom razmjernom
udaljenosti tih toaka od sredita (ili kvadratu udaljenosti
od sredita).
Upravo na taj nain ivotinja mora osjeati sfernu
plohu. To podsjea na nain na koji mi osjeamo
zvuk.
Na odreenoj udaljenosti od kugle ivotinja je vidi kao
ravninu. Pribliavajui se i dodirujui neku toku na kugli
ona vidi da je odnos svih drugih toaka prema toj toki
drugaiji u usporedbi s tim kakav bi on trebao biti na
ravnini, kao da su se sve ostale toke pomakle, povukle
se u stranu. Dodirujui drugu toku ona vidi, da i od nje
sve ostale toke uzmiu.
To svojstvo kugle njoj e izgledati kao gibanje, kao
vibracija. Kugla e zaista biti nalik na plohu koja
vibrira, njie se. Na isti nain i ivotinji mora izgledati kao
gibanje svaki kut nepominog predmeta.
ivotinja moe vidjeti kut trodimenzionalnog predmeta
samo ako se kree mimo njega i pritom e joj se initi da
se predmet okrenuo, pojavila se nova strana, a
prethodna se povukla ili pomakla u stranu. Kut e se
zamjeivati kao okretanje, kao gibanje predmeta, tj. kao
neto prolazno, vremensko, odnosno, kao promjena
stanja predmeta. Sjeajui se ranije vienih kutova, koje
je vidjela kao gibanje tijela, ivotinja e drati da su oni
ve proli, zavrili, iezli, da su oni u prolosti.
 Dakako, ivotinja ne moe tako razmiljati, ali e
postupati kao da je tako razmiljala.
Kad bi ivotinja mogla misliti o pojavama (tj. o kutovima
i zakrivljenim plohama) s kojima se jo nije srela u
ivotu, ona bi ih nedvojbeno zamislila samo u vremenu.
Drugim rijeima, ivotinja im ne bi mogla priznati zbiljsko
postojanje u sadanjem trenutku, dok se one jo nisu
pojavile. Kad bi mogla izraziti miljenje o njima, ona bi
rekla da ti kutovi postoje kao mogunosti, da e
postojati, ali ih sada nema.
Ugao kue pokraj kojega svaki dan protri za konja je
pojava to se ponavlja u odreenim okolnostima, no
koja se ipak zbiva samo u vremenu, a nije prostorno i
stalno svojstvo kue.
Kut je ivotinji vjerojatno vremenska pojava, a ne
prostorna kao nama.
Na taj nain vidimo da ivotinja svojstva nae tree
dimenzije zamjeuje kao gibanje i ta svojstva pripisuje
vremenu, tj. prolosti i budunosti ili sadanjosti,
odnosno, trenutku prijelaza iz budunosti u prolost.
To je izuzetno vana okolnost u kojoj lei klju za
razumijevanje nae vlastite zamjedbe svijeta i stoga je
moramo podrobnije ispitati.
Dosada smo razmatrali o viim ivotinjama: psu,
maki, konju. Sada uzmimo niu, na primjer pua. Mi
nita ne znamo o njegovu unutranjem ivotu, ne
moemo biti sigurni da je njegova zamjedba vrlo razliita
od nae. Pueva osjetilna zamjedba okolnog svijeta
najvjerojatnije je vrlo nejasna. On vjerojatno osjea
toplinu, hladnou, svjetlo, tamu, glad i on instinktivno
(na poticaj lagode-nelagode) puzi prema nepojedenom
kraju lista na kojemu stoji i odmie se od suhog lista.
Njegovim kretanjem upravlja lagoda-nelagoda, uvijek
tei jednom i izmie drugom. On se uvijek kree samo
po crti - od nelagodnog prema lagodnome. On ne zna i
ne osjea nita osim te crte. Ta je crta sav njegov svijet.
Sve osjete to dolaze izvana pu osjea na toj crti
svoga kretanja. A oni dolaze iz vremena, od mogunosti
postaju zbilja. Sav na svemir za pua postoji u
budunosti i u prolosti, tj. u vremenu. U prostoru je
samo crta. Sve ostalo je u vremenu. Pu najvjerojatnije
nije svjestan svoga kretanja. Napinjui itavo svoje tijelo
on se kree naprijed prema svjeem kraju lista, no
njemu se pritom ini da list ide prema njemu izranjajui u
tom trenutku, pojavljujui se iz vremena kao to se
nama pojavljuje jutro. Pu je jednodimenzionalno
bie..
ivotinje na viem stupnju razvoja: pas, maka,
konj dvodimenzionalna su bia. Njima se prostor
ukazuje kao ploha, ravnina. Sve izvan te ravnine za
njih lei u vremenu.
Vidimo, dakle, da je via ivotinja - dvodimenzionalno
bie u usporedbi s jednodimenzionalnim - izdvojila iz
vremena jednu dimenziju vie.
Svijet pua ima jednu dimenziju. Za njega se naa
druga i trea dimenzija nalaze u vremenu.
Svijet psa ima dvije dimenzije. Za njega je naa
trea dimenzija u vremenu. ivotinja moe pamtiti sve
pojave koje je opazila, tj. sva svojstva trodimenzionalnih
tijela s kojima je dola u dodir, ali ne moe znati da je
ono to su za nju pojave koje se ponavljaju, stalno
svojstvo trodimenzionalnih tijela - kut, zakrivljenost,
ili konveksnost.
Takva je psihologija zamjedbe svijeta
dvodimenzionalnog bia. Za njega svaki dan izlazi novo
sunce. Jueranje sunce je zalo i vie se nee vratiti.
Sutranje jo ne postoji. Pijetao ne bi mogao misliti da
svojim kukurijekanjem budi sunce. Za pijetla sunce i ne
ide spavati. Ono odlazi u prolost, iezava, nestaje,
prestaje biti. Sutra, ako se pojavi, to e biti novo
sunce. Da bi postojalo, ono se ne mora probuditi, ve
nastati, roditi se. Pijetao bi mogao misliti da on svojim
kukurijekanjem stvara, raa sunce, da ga on prisiljava
da se pojavi, da se rodi iz niega, ali ne bi mogao
misliti da budi sunce. To je psihologija ovjeka. Za
pijetla svakog jutra izlazi novo sunce kao to za nas
svaki dan dolazi novo jutro, svake godine novo
proljee. Pijetao ne moe shvatiti da je sunce jedno
i isto i juer i danas, upravo onako kao to mi
vjerojatno ne moemo shvatiti da je jutro jedno i
proljee jedno.
Gibanje predmeta, ono koje nama nije iluzorno, ve
zbiljsko poput okretanja kotaa, vonje koije itd.,
ivotinji se umnogome razlikuje od gibanja koje ona vidi
u svim za nas nepominim predmetima, od gibanja u
kojemu se njoj prikazuje trea dimenzija tijela.
Te dvije vrste gibanja za nju e biti nesumjerljive. Kut ili
konveksnu plohu ivotinja e moi mjeriti premda nee
razumjeti njihovo pravo znaenje i smatrat e ih
gibanjem. No zbiljsko gibanje, tj. ono koje je zbiljsko i za
nas, ona nee biti u stanju mjeriti. Za to je potrebno
nae shvaanje vremena i mjerenje svakog gibanja u
odnosu na neko stalnije, tj. usporeivanje svih gibanja s
jednim. ivotinja nije u stanju to uraditi jer nema
pojmova. Stoga e za nas zbiljska gibanja predmeta za
nju biti neizmjerljiva i, budui neizmjerljiva, i
nesumjerljiva s drugim gibanjima koja su za nju zbiljska
i izmjerljiva, a za nas iluzorna - ona koja zapravo
predstavljaju treu dimenziju tijela.
 Ovo posljednje je neizbjeno. Ako ivotinja osjea i
mjeri kao gibanje ono to nije gibanje, onda je jasno da
ona ne moe istom mjerom mjeriti ono to jest i ono to
nije gibanje.
No to ne znai da ona ne moe znati narav gibanja u
naem svijetu i prilagoditi im se. Naprotiv, vidimo da se
ivotinje savreno snalaze meu gbanjem predmeta u
naem trodimenzionalnom svijetu. U tome joj pomae
instinkt, tj. sposobnost, razvijena tisugodinjim
odabiranjem, da svrhovito postupa bez svijesti o cilju.
ivotinja se zaista odlino snalazi u svim gibanjima oko
sebe.
Meutim, kako razlikuje dvije vrste pojava, dvije vrste
gibanja, jedno od njih ivotinja mora tumaiti kao
nerazumljivo unutranje svojstvo predmeta, tj.
najvjerojatnije e to gibanje drati posljedicom
oivljenosti predmeta, a predmete koji se miu ivima.
Mae se igra loptom ili svojim repom jer lopta ili rep
bjee od njega. Medvjed e se tui s granom dok ga
grana ne zbaci sa stabla zato to on u zaljuljanoj grani
osjea neto ivo i neprijateljsko.
Konj se plai grma jer se grm pokrenuo i mahnuo
granom. U posljednjem sluaju grm se uope nije trebao
micati - trao je konj. No njemu je izgledalo da se grm
mie - dakle, bio je iv. ivotinji je vjerojatno sve to
se mie ivo. Zato pas tako bijesno laje na kola u
prolazu? Nama to nije posve razumljivo. Mi ne
vidimo kako se u oima psa koija to prolazi vrti,
prevre i krevelji.
iva je - kotai, krov, blatobrani, sjedalo, sve se to
mie, okree.
Pokuajmo saeti sve nae zakljuke.
 Utvrdili smo da ovjek ima osjete, predodbe i
pojmove, da vie ivotinje imaju osjete i predodbe, a
nie samo osjete. Zakljuak da ivotinje nemaju
pojmova izveli smo iz injenice da one ne posjeduju
govor ni rijei. Zatim smo ustanovili da, budui da
nemaju pojmova, ivotinje ne mogu pojmiti treu
dimenziju i vide svijet kao plohu, tj. nemaju sredstava,
orua da isprave svoje pogrene osjete svijeta. Zatim
smo zakljuili da, kako svijet vidi kao plohu, ivotinja na
toj plohi vidi vrlo mnogo za nas nepostojeih gibanja.
Naime, kao gibanja njoj se moraju initi sva ona
svojstva tijela koja mi smatramo svojstvima njihove
trodimenzionalnosti. Tako kut i sferna povrina
ivotinji moraju izgledati kao gibanje plohe. Doli
smo do zakljuka da sve ono to za nas, kao neto
stalno, pripada podruju tree dimenzije, ivotinja mora
smatrati prolaznim, neim to se dogaa predmetima -
vremenskom pojavom. Na taj nain, u svim svojim
odnosima sa svijetom, ivotinja je posve nalik
nestvarnom dvodimenzionalnom biu koje smo pretpo-
stavili da ivi na ravnini. Sav na svijet ini se ivotinji
poput ravnine, kroz nju prolaze pojave i gibaju se po
vremenu ili u vremenu. Prema tome, moemo rei da
smo utvrdili sljedee: pri odreenom ogranienju
mentalnog ustroja kojim zamjeuje vanjski svijet, subjek-
tu se moraju mijenjati oblija i sva svojstva svijeta. Ako
dva subjekta s razliitim mentalnim ustrojem ive jedan
pored drugoga, oni moraju ivjeti u razliitim svjetovima,
njima se moraju potpuno razlikovati svojstva protenosti
svijeta. Uostalom, vidjeli smo kakvi su uvjeti, ne
izmiljeni niti umjetni, ve zbiljski postojei u prirodi, tj.
mentalni uvjeti ivota ivotinja u kojima svijet izgleda ili
kao ravnina ili ak kao crta. Drugim rijeima, utvrdili
smo da trodimenzionalna protenost svijeta nama
ovisi o svojstvima naeg mentalnog ustroja; ili, da
trodimenzionalnost nije svojstvo svijeta, ve samo
svojstvo nae zamjedbe svijeta. Odnosno,
trodimenzionalnost svijeta je svojstvo njegova
odraza u naoj svijesti. Ako je sve to tako, onda je
oito da smo doista dokazali ovisnost prostora o
osjeanju prostora. A im smo dokazali postojanje
osjeanja prostora nieg od naega, dokazali smo i
mogunost osjeanja prostora vieg od naega.

Kad bi se u nama uobliila etvrta jedinica miljenja,

koja se razlikuje od pojma kao to se pojam razlikuje od
predodbe, moramo priznati da bi se istovremeno s tim,
u svijetu koji nas okruuje, nama pojavila etvrta
znaajka koju geometrijski moemo nazvati etvrtim
pravcem ili etvrtom okomicom, jer bi ta znaajka
sadrala svojstva predmeta koja su okomita na sva
nama poznata svojstva i nisu paralelna niti s jednim od
njih. Drugim rijeima, mi emo sebe vidjeti ili osjeati ne
u trodimenzionalnom, ve u etverodimenzionalnom
prostoru, a okolni predmeti, ba kao i naa vlastita tijela,
otkrivat e opa svojstva etvrte dimenzije koja ranije
nismo zamjeivali, ili smo i ih smatrali pojedinanim
svojstvima predmeta (ili njihovim gibanjem) upravo
onako kako ivotinje protezanje predmeta u treoj
dimenziji smatraju njihovim gibanjem.
Vidjevi ili osjetivi sebe u etverodimenzionalnom
svijetu ustanovit emo da trodimenzionalni svijet
nema i nikada nije imao nikakva zbiljskog
postojanja, da je bio proizvod nae mate, utvara,
privienje, opsjena i optika varka, bilo to, samo
ne zbilja. Sve to nipoto nije neka hipoteza,
pretpostavka; to je egzaktna metafizika injenica,
ba kao to je injenica postojanje beskonanosti.
Da bi opstao, pozitivizam je morao odbaciti
beskonanost ili je u najmanju ruku nazvati hipotezom
koja moe biti istinita, a moe biti i neistinita. Ali
beskonanost nije pretpostavka; ona je injenica. A isto
takva injenica jest i viedimenzionalnost prostora i sve
ono to ona implicira, tj. nezbiljnost svega
trodimenzionalnoga.

POGLAVLJE X

Prostorno shvaanje vremena.

etverodimenzionalni kutovi i krivulje u naem
ivotu. Postoji li gibanje u svijetu? Mehaniko
gibanje i ivot. Bioloke pojave kao manifestacije
gibanja u viem prostoru. Razvoj osjeanja pro-
stora. Poveanje osjeanja prostora i smanjenje
osjeanja vremena. Prijelaz osjeaja vremena u
osjeaj prostora. Tekoe to ih stvaraju nai
pojmovi i na jezik. Nunost da se nae nain za
prostorno izraavanje vremenskih pojava.

Na temelju svih izvedenih zakljuaka moramo pokuati

odrediti na koji nain moemo vidjeti zbiljski
etverodimenzionalni svijet to nam ga zaklanja
iluzorni trodimenzionalni. Vidjeti ga moemo na
dva naina:
ili ga izravno osjetiti razvijanjem osjeanja
prostora i drugih viih sposobnosti o kojima emo
kasnije govoriti,
 ili misaono pojmiti, razjasnivi promiljanjem njegova
mogua svojstva.

Prvo smo apstraktnim razmiljanjem doli do zakljuka

da se etvrta dimenzija prostora mora nalaziti u
vremenu, tj. da je vrijeme etvrta dimenzija prostora.
Sada smo pribavili psiholoke dokaze za tu tvrdnju.
Usporeujui kako iva bia razliite vrste zamjeuju
svijet - pu, pas i ovjek - vidjeli smo koliko su za njih
razliita svojstva istog svijeta - upravo ona svojstva koja
mi izraavamo pojmovima vremena i prostora. Vidjeli
smo da oni moraju drugaije osjeati vrijeme i
prostor.
Ono to je za nie bie (pua) vrijeme, za bie na
viem stupnju (pas) postaje prostor, a vrijeme tog bia
postaje prostor za jo vii stupanj - ovjeka.
To potvruje ranije izloene pretpostavke da je naa
ideja vremena u biti sloena i da zapravo sadri dvije
ideje - ideju nekog prostora i ideju gibanja u tom
prostoru. Ili, da budemo toniji - dodir s nekim
prostorom kojega smo tek maglovito svjesni izaziva
u nama osjeaj gibanja u tom prostoru, a sve to
zajedno, tj. maglovita svijest o nekom prostoru i
osjeanje gibanja u tom prostoru mi nazivamo
vremenom.
Ovo posljednje podupire misao da ideja vremena nije
nastala iz promatranja gibanja u prirodi, ve su
osjeaj i ideja gibanja nastali iz u nama postojeeg
osjeanja vremena koje nije nita drugo doli
nesavreni osjeaj prostora ili granica osjeaja
prostora.
 Pu osjea crtu kao prostor, tj. kao neto
postojano. Ostatak svijeta on osjea kao vrijeme, tj.
kao neto to vjeno tee.
Konj kao prostor osjea ravninu; ostatak svijeta on
osjea kao vrijeme.
Mi osjeamo kao prostor beskonanu kuglu.
Ostatak svijeta osjeamo kao vrijeme.
Drugim rijeima, svako bie osjea kao prostor sve
ono to je obuhvaeno njegovim osjeanjem
prostora, a ostalo svrstava u vrijeme, tj. sve to se
nepotpuno moe osjetiti pripada vremenu. To
moemo definirati ovako: svako bie osjea kao
prostor ono to uz pomo svog osjeaja za prostor
moe sebi predoiti kao neto to je izvan njega i
to ima oblik; ono to ne moe sebi predoiti u
obliku osjea kao vrijeme, tj. kao neto to vjeno
tee, nestalno je i toliko nepostojano da ga u
nikakvom obliku nije mogue predoiti.
Osjeaj prostora je sposobnost predoavanja u
oblicima.

Beskonana kugla, kako mi zamiljamo na svijet,

stalno i neprekidno se mijenja; u svakom sljedeem
trenutku ona vie nije ono to je bila u prethodnom. U
njoj se nie stalna mijena slika, predodaba, odnosa.
Ona nam izgleda poput kinoekrana na kojem se brzo
smanjuju projekcije slika.
No, gdje su same slike? Gdje je svjetlo to baca
odraz na ekran? Odakle dolaze i kamo odlaze slike?
Ako je beskonana kugla kinoekran, onda je svjetlo
naa svijest. Prodirui kroz na mentalni ustroj, tj. kroz
nau zalihu dojmova (slike), ona projicira na ekran
njihove odraze koje mi nazivamo ivotom.
 Odakle k nama dolaze dojmovi?
S tog ekrana.
U tome i jest najneshvatljivija strana ivota kako ga mi
vidimo. Mi ga stvaramo i od njega sve dobivamo.
Zamislimo ovjeka u kinu. Pretpostavimo da on nita
ne zna o radu kinematografa, ne zna da iza njegovih
lea postoji projektor i male prozirne sliice na pokretnoj
traci. Zamislimo da on eli istraiti kino i zapone
prouavanjem onoga to vidi na ekranu; biljei,
fotografira, promatra slijed slika, izraunava, gradi
pretpostavke itd. Do kakvog zakljuka moe doi?
Oito ni do kakvog dokle god ne okrene lea ekranu i
ne stane prouavati uzroke pojavljivanja slika na
ekranu. Uzroci su u projektoru (tj. u svijesti) i u
pokretnim trakama slika (na mentalni ustroj). Njih valja
prouavati ako se eli shvatiti kinematograf.

Pozitivistika filozofija prouava samo ekran i slike to

se smjenjuju na njemu. Stoga njoj i ostaje vjenom
zagonetkom pitanje odakle dolaze i kamo odlaze slike i
zato one dolaze i odlaze a ne ostaju vjeito iste.
(pozitivizam uenje koje se zadovoljava utvrivanjem
injenica, datosti; odbija svaku metafiziku, a izbjegava
objanjenje i stvaranje hipoteza, ograniavajui se na
obino opisivanje injenica)
Ali kinematograf treba izuavati poev od izvora
svjetlosti, tj. od svijesti, zatim valja prijei na slike na
pokretnoj traci i tek potom prouavati projekcije.

Utvrdili smo da ivotinja (konj, maka, pas)

trodimenzionalne nepomine kutove i krivulje zamjeuje
kao gibanje, tj. kao vremenske pojave.
 Postavlja se pitanje: ne zamjeujemo li mi kao
gibanje, tj. kao vremenske pojave,
etverodimenzionalne nepomine kutove i krivulje?
Obino govorimo da su nai osjeti trenuci svijesti o
nekim promjenama to se zbivaju izvan nas, poput
zvuka, svjetla i sl., to su sve titranja etera. No kakve
su to promjene? Moda u zbilji nema nikakvih
promjena? Moda se samo nama ini kao gibanje,
moda su to zapravo pomine stranice i kutovi
nekakvih stvari to postoje izvan nas, stvari o
kojima mi ne znamo nita.
Moda naa svijest, nesposobna da uz pomo
osjetilnih organa pojmi te stvari i predoi ih kakve
one jesu u cjelini, poima samo izdvojene trenutke
svog dodira s njima, moda naa svijest gradi iluziju
gibanja zamiljajui da se to neto giba izvan nje, tj.
da se stvari gibaju.

Ako je to tako, onda je gibanje moda zapravo

izvedenica i pojavljuje se u naem umu u dodiru
sa stvarima koje ne moe potpuno pojmiti.
Zamislimo da prilazimo nekom nepoznatom gradu koji
polako izrasta pred nama. Mi mislimo da on zaista
izrasta, tj. da ranije nije postojao. Evo, pojavio se
zvonik kojega prije nije bilo. Iezla je rijeka koja se
dugo vidjela... Upravo takav je na odnos prema
vremenu. Ono postupno dolazi kao da nastaje iz
niega i odlazi u nita.
Svaka stvar nama lei u vremenu, a samo presjek
stvari u prostoru. Premjetajui svijest sa presjeka
stvari na one njezine dijelove koji lee u vremenu, mi
dobivamo iluziju gibanja same stvari.
 Moemo rei i ovako: osjeaj gibanja je svijest o
prijelazu iz prostora u vrijeme, tj. svijest o prijelazu s
jasnog osjeaja prostora na nejasni. Na temelju toga mi
zaista moemo priznati da zamjeujemo kao osjete i
projiciramo u vanjski svijet kao pojave nepomine
kutove i krivulje etvrte dimenzije.
Treba li i moe li se na temelju toga priznati da u
svijetu uope nema gibanja, da je svijet nepomian i
stalan, a nama se ini da je u gibanju i da se razvija
samo zato to na njega gledamo kroz uski procjep
nae osjetilne zamjedbe?
Opet se vraamo na pitanje to je svijet i to je svijest?
No sad se ve poinje jasno formulirati pitanje odnosa
nae svijesti prema svijetu.

Ako je svijet Veliko Neto to posjeduje samosvijest,

onda smo mi zrake te svijesti, svjesni sebe, no
nesvjesni cjeline.
Postoji li gibanje? Ne znamo.
Ako ne postoji, ako je ono samo iluzija, onda moramo
traiti dalje - izvor te iluzije.

Pojave ivota, bioloke pojave vrlo su nalik prolasku

kroz na prostor nekih vrlo sloenih
etverodimenzionalnih krugova od kojih se svaki sastoji
od mnotva isprepletenih crta.
ivot ovjeka ili nekog drugog ivog bia nalik je na
sloeni krug. Uvijek zapoinje u jednoj toki (roenje) i
uvijek zavrava u jednoj toki (smrt). S pravom moemo
pretpostaviti da je to jedna i ista toka. Krugovi mogu
biti veliki i mali. No svi zapoinju i svravaju na isti nain
- zavravaju u toki u kojoj su zapoeli, tj. u toki
nebitka.
 to je bioloka pojava, pojava ivota? Na to pitanje
naa znanost nema odgovora. To je zagonetka. U
ivom organizmu, u ivoj stanici, u ivoj protoplazmi
postoji neto neodredivo to razlikuje ivu tvar od
neive. To neto mi poznamo samo kroz njegove
funkcije. Glavna od tih funkcija, koje neivi organizam,
neiva stanica, neiva tvar nemaju, jest sposobnost
razmnoavanja.
ivi organizam se beskonano mnoi, upijajui i
svladavajui neivu tvar. Ta sposobnost nastavljanja
sebe i svladavanja neive tvari s njezinim mehanikim
zakonima neobjanjiva je funkcija ivota koja
pokazuje da ivot nije jednostavno skup mehanikih sila,
kako pokuava ustvrditi pozitivistika filozofija.
Tvrdnja da ivot nije skup mehanikih sila potvruje se
i nesumjerIjivou pojava mehanikog gibanja s
pojavama ivota. Pojave ivota ne mogu se izraziti
formulama mehanike energije niti u kalorijama ili
jedinicama za snagu. Pojave ivota ne mogu se
stvoriti umjetnim fiziko-kemijskim putem.

Ako svaki pojedinani ivot shvatimo kao

etverodimenzionalni krug, to e nam objasniti zato
svaki krug neizbjeno nestaje iz naeg prostora. To se
dogaa stoga to krug nuno zavrava u toki u kojoj je
zapoeo. ivot pojedinanog bia, koji poinje
roenjem, mora zavriti smru koja je vraanje u isto
polazite. Ali, dok prolazi kroz na prostor, krug
oslobaa iz sebe neke pravce koji, spajajui se s
drugima, proizvode nove krugove.

Dakako, u zbilji nije ba tako. Nita se ne raa i nita

ne umire, ve se to nama tako ini, jer mi vidimo samo
presjeke stvari. Zapravo, krug ivota samo je presjek
neega i to neto nedvojbeno postoji prije roenja, tj.
prije pojave kruga u naem prostoru i nastavlja postojati
poslije smrti, tj. poslije nestajanja kruga iz naeg
vidokruga.
Za nae razmatranje, pojave ivota vrlo su sline
pojavama gibanja kako ih vidi dvodimenzionalno bie.
Stoga su one moda gibanje u etvrtoj dimenziji.

Vidjeli smo da e dvodimenzionalno bie

trodimenzionalna svojstva nepominih tijela smatrati
gibanjem, a zbiljsko gibanje tijela, koje se zbiva u viem
prostoru, smatrat e pojavama ivota.
Drugim rijeima, gibanje koje ostaje gibanje u viem
prostoru, niem biu izgleda kao pojava ivota, a gibanje
koje nestaje u viem prostoru, pretvarajui se u
svojstvo nepominog tijela, izgleda mu kao mehaniko
gibanje.
Pojave ivota i pojave gibanja za nas su jednako
nesumjerljive kao to su za dvodimenzionalno bie u
njegovu svijetu nesumjerljive dvije vrste gibanja od kojih
je samo jedno zbiljsko, a drugo je iluzorno.

O tome govori Hinton (etvrta dimenzija):

U ivotu postoji neto to nije ukljueno u nae
poimanje mehanikog gibanja. Je li to neto
etverodimenzionalno gibanje?
Ako to sagledamo s najire toke gledita, vidjet emo
da ima neeg dojmljivog u injenici da se tamo gdje je u
pitanju ivot pojavljuje niz pojava potpuno razliitih od
pojava neorganskog svijeta.
 Polazei od toga moe se pretpostaviti da su pojave
koje mi nazivamo pojavama ivota gibanje u viem
prostoru. Pojave koje mi nazivamo mehanikim
gibanjem pojave su ivota u prostoru niem od naega,
dok su u viem jednostavno svojstva nepominih tijela.
Odnosno, ako uzmemo tri vrste postojanja -
dvodimenzionalno, nae i neko vie, pokazat e se
da je gibanje koje dvodimenzionalno bie vidi u
dvodimenzionalnom prostoru za nas svojstvo nepomi-
nih tijela;
ivot koji se zamjeuje u dvodimenzionalnom
prostoru je gibanje koje mi zamjeujemo u naem
prostoru.
Zatim, gibanja u trodimenzionalnom prostoru, tj.
sva naa mehanika gibanja i manifestacije fizikih i
kemijskih sila - svjetlo, zvuk, toplina i sl. - samo su
nai osjeti nekih nama nedokuivih svojstava
etverodimenzionalnih tijela;
a nae pojave ivota gibanja su tijela u viem
prostoru, koja nama izgledaju kao roenje, rast i
ivljenje ivih bia.
Ako zamislimo ne etvero, ve peterodimenzionalni
prostor, u njemu e vjerojatno pojave ivota biti
svojstva nepominih tijela - vrsta, oblika, porodica,
naroda, plemena itd., a moda e samo misaone
pojave izgledati kao gibanje.

Znamo da su pojave gibanja povezane s troenjem

vremena. Vidimo kako pri postupnom prijelazu iz
nieg prostora u vii gibanje nestaje i pretvara se u
svojstva nepominih tijela, tj. nestaje troenje vremena,
nestaje potreba za vremenom.
 Dvodimenzionalnom biu vrijeme je nuno za
objanjavanje najjednostavnijih pojava - kuta, kosine,
upljine.
Nama ono nije potrebno za objanjavanje takvih
pojava, ali nam je neophodno za objanjavanje pojava
gibanja i fizikih pojava.
U jo viem prostoru nae pojave gibanja i fizike
pojave vjerojatno e se, bez ikakva vremena, shvaati
kao svojstva nepominih tijela, a bioloke pojave -
roenje, rast, razmnoavanje i smrt, smatrat e se
pojavama gibanja.
Na taj nain vidimo kako irenjem svijesti uzmie
ideja vremena. Vidimo da je ona posve uvjetna.
Vidimo da se vremenom oznaavaju znaajke
prostora vieg od datog prostora, tj. znaajke
predodaba svijesti vie od date svijesti.
Za jednodimenzionalno bie sve znaajke
dvodimenzionalnog, trodimenzionalnog,
etverodimenzionalnog i viedimenzionalnog prostora
nalaze se u vremenu - sve to je vrijeme.
Za dvodimenzionalno bie vrijeme sadri znaajke
trodimenzionalnog, etverodimenzionalnog i
viedimenzionalnog prostora.
Za ovjeka, tj. trodimenzionalno bie, vrijeme nosi u
sebi znaajke etverodimenzionalnog i viedimen-
zionalnog prostora. Dakle, kako se iri i raste svijest i
oblici zamjedbe, tako se poveavaju znaajke
prostora i smanjuju znaajke vremena. Drugim
rijeima, poveanje osjeaja prostora poveava se
nautrb osjeaja vremena. Ili, moe se rei da je
osjeaj vremena nesavreni osjeaj prostora (tj.
sposobnost nesavrenog predoavanja) i, to se
vie usavrava, prelazi u osjeaj prostora, tj. u
sposobnost predoavanja u oblicima.

Ako ak i vrlo apstraktno pokuamo uobliiti neku ideju

o svemiru na temelju ovdje razjanjenih naela, to e,
dakako, biti posve razliit svemir od onoga koji smo mi
navikli predoavati. U prvom redu on uope nee ovisiti
o vremenu. U njemu e sve uvijek postojati. To e biti
svemir vjenog sada indijske filozofije - svemir u
kojemu nee biti ni prije ni poslije, ve samo poznata
ili nepoznata sadanjost.

Hinton osjea da se irenjem osjeaja prostora nae

vienje svijeta mora posve izmijeniti i o tome govori u
knjizi Novo doba misli:

Pojam to emo ga stvoriti o svemiru nedvojbeno e

se toliko razlikovati od sadanjeg, kao to se
Kopernikovo vienje razlikuje od mnogo ugodnijeg
vienja iroke, nepomine zemlje pod prostranim
svodom. Zapravo, svaka misao o naem mjestu u
svemiru bit e ugodnija od miljenja o ivotu na kugli
koja se okree, koja je ubaena u prostor i u njemu lebdi
bez ikakve komunikacije s drugim iteljima svemira.

to je viedimenzionalni svijet, to su
viedimenzionalna tijela kojih pravce i strane mi
zamjeujemo kao gibanje?
Potrebna je velika snaga uobrazilje da se barem na
as izae izvan granica naih predodaba i misaono
sagleda svijet u drugim kategorijama.
Zamislimo neki predmet, recimo knjigu, izvan vremena
i prostora. to to znai? Ako uzmemo knjigu izvan
vremena i prostora to znai da sve knjige, koje su ikada
postojale, postoje i trebale postojati, postoje zajedno, tj.
zauzimaju isto mjesto i postoje istovremeno kao da tvore
jednu knjigu koja u sebi sadri svojstva, znaajke i
oznake svih moguih knjiga u svijetu. Kad kaemo
jednostavno knjiga imamo u vidu neto to ima ope
znaajke svih knjiga - to je pojam. Ali knjiga o kojoj
sada govorimo nema samo ope, ve i pojedinane
znaajke svih pojedinih knjiga.
Uzmimo neke druge predmete: stol, stablo, kuu,
ovjeka. Zamislimo ih izvan vremena i prostora. Dobit
emo predmete od kojih svaki ima beskonano veliki
broj svojstava i znaajki da ih ljudski um uope ne moe
pojmiti. eli li ih pojmiti, ovjek bezuvjetno mora te
predmete nekako podijeliti, pristupiti im u jednom smislu,
jednom aspektu, u jednom odsjeku njihova bia. to je
ovjek izvan vremena i prostora? To je sve
ovjeanstvo, ovjek kao vrsta - homo sapiens, no koji
istovremeno ima znaajke, atribute i osobine svakog
pojedinanog ovjeka. To sam i ja i vi i Julije Cezar i
urotnici koji su ga ubili i prodava novina na uglu pokraj
kojega svakodnevno prolazim - svi carevi, robovi, sveci,
grenici - svi zajedno, koji se slijevaju u jedno
nerazdvojivo bie ovjeka. Moe li se naim razumom
pojmiti i dokuiti takvo bie?

to je gibanje? Zato ga osjeamo ako ono ne postoji?

O tome vrlo lijepo govori teozofijski pisac prvog
razdoblja moderne teozofije Mabel Collins u svojoj
poetinoj Prii o godini.
.. .Jedino istinito znaenje i trajnost zemaljskog ivota
sastoji se samo u meusobnom dodiru osoba i u naporu
rasta. Ono to se naziva dogaajima i okolnostima i to
se smatra zbiljskim sadrajem ivota, u zbilji su samo
uvjeti koji stvaraju te dodire i ine moguim taj rast.
teozofija vrsta religiozne mistike, osnovane na
predodbama o spoznaji Boga i mogunosti da se stupi
u neposrednu vezu sa zagrobnim ivotom
U ovim rijeima ve odjekuje posve novo shvaanje
zbiljnog.

H. P. Blavacka u svojoj prvoj knjizi Isis Unveiled

(Razgoliena Isida), New York 1884. dotakla je isto
pitanje odnosa ivota prema vremenu i gibanju. Ona je
napisala:
Kao to se na planet svake godine okrene jednom
oko Sunca i u isto vrijeme, okreui se svakih 24 sata
jednom oko svoje osi, prelazi manje krugove unutar
veeg, tako i manja ciklika razdoblja poinju i
zavravaju unutar velikog ciklusa.
Prema starim uenjima, revoluciju u fizikom
svijetu prati slina revolucija u svijetu intelekta -
duhovna evolucija svijeta odvija se u ciklusima
poput fizike.
Tako u povijesti vidimo pravilno smjenjivanje plime i
oseke ljudskog napretka. Velika svjetska carstva i
kraljevstva, poto su postigla vrhunac svoje veliine,
padaju; kad dosegne najniu toku, ovjeanstvo se
pribire i ponovo zapoinje svoj uspon, a visina uspona
svaki put se poveava u skladu sa zakonom uzlazne
progresije ciklusa.
Podjela povijesti ovjeanstva na zlatno, srebrno,
bronano i eljezno doba nije puka izmiljotina. Isto
vidimo i u knjievnosti svih naroda. Nakon doba velikog
nadahnua i nesvjesne stvaralake moi slijedi doba
kriticizma i svijesti. Prvo doba pribavlja materijal za
analitiki i kritiki intelekt drugoga.
Tako su i veliki duhovi, koji se poput divovskih tornjeva
izdiu u povijesti ovjeanstva, Buddha i Isus u carstvu
duhovnih pobjeda, ili Aleksandar Makedonski i Napoleon
u carstvu fizikih pobjeda, bili samo odraene slike
ljudskih tipova koji su postojali prije desetaka tisua
godina i ponovo su proizvedeni tajanstvenim silama to
upravljaju sudbinama svijeta.
Nema ni jednog istaknutog znaaja u svim ljetopisima
svete ili svjetovne povijesti iji prototip ne bismo mogli
nai u poluizmiljenim, poluzbiljskim predajama starih
religija i mitologija.
Kao to se zvijezda to blista na neizmjernoj
udaljenosti od zemlje u beskraju neba odraava u mirnoj
vodi jezera, tako se i lik ljudi iz pretpotopnih vremena
odraava u razdobljima nae povijesti.
Kako je gore, tako je i dolje. to je bilo bit e opet.
Kako na nebu, tako i na zemlji.

Sve to se govori o novom shvaanju vremenskih

odnosa silom prilika je vrlo nejasno, jer na jezik uope
nije prilagoen za prostorno izraavanje vremenskih
pojmova. Nemamo za to potrebnih rijei, nemamo
glagolskih oblika. Strogo uzevi, za izraavanje tih, za
nas novih odnosa, potrebni su neki posve novi, drukiji
oblici - ne glagolski. Za izraavanje novih vremenskih
odnosa nuan je jezik bez glagola. Nune su posve
nove vrste rijei, bezbroj novih rijei. Do tada, naim
ljudskim jezikom o vremenu moemo govoriti
samo u natuknicama. Njegovu istinsku bit ne
moemo izraziti.
 Nikada ne smijemo zaboraviti tu neizrazivost. To je
znak istine, znak zbiljnosti. Ono to se moe izraziti,
ne moe biti istinito.
Svi sustavi koji govore o odnosu ljudske due
prema vremenu - sve ideje o zagrobnom ivotu,
teorije o reinkarnaciji, o seljenju dua, karmi, sve su
to simboli kojima se nastoji oznaiti odnose koji se
ne mogu izravno izraziti zbog siromatva i slabosti
naeg jezika. Ne smije ih se shvatiti doslovno, kao
to se ne smije shvatiti doslovno umjetnike
simbole i alegorije. Valja traiti njihovo skriveno
znaenje, ono koje se ne moe izraziti rijeima.

POGLAVLJE XI

Analiza pojava. to nam odreuju razliite vrste

pojava? Naini i oblici prijelaza pojava iz jednog
reda u drugi. Pojave gibanja. Pojave ivota. Pojave
svijesti. Sredinje pitanje nae zamjedbe svijeta:
koja je vrsta pojava prvotna i proizvodi druge? Moe
li gibanje biti u poetku svega? Zakoni pretvorbe
energije. Jednostavna pretvorba i oslobaanje
latentne energije. Razliite sile oslobaanja razliitih
vrsta pojava. Snaga mehanike energije, snaga ive
stanice i snaga ideje. Pojave i noumena naega
svijeta.

Vrstu pojave odreuje, prvo, na nain zamjeivanja

pojava i, drugo, oblik prijelaza jedne vrste pojava u
druge.
Prema nainu na koji ih zamjeujemo i prema obliku
prijelaza u druge pojave, razlikujemo tri vrste pojava:
 Fizike pojave (tj. sve pojave koje prouavaju fizika i
kemija).
Pojave ivota (bioloke i fizioloke pojave).
Psiholoke pojave (psihike i duhovne pojave).

Fizike pojave zamjeujemo uz pomo osjetilnih

organa ili uz pomo instrumenata. One su zapravo samo
projekcija pretpostavljenih uzroka naih osjeta. Fizika
priznaje postojanje mnogih pojava koje nikada nisu
zamijeene ni uz pomo osjetilnih organa niti uz pomo
instrumenata, poput molekularnog gibanja.

Pojave ivota ne zamjeuju se tako. Ne moemo ih

projicirati kao uzrok odreenih osjeta. Ali neki skupovi
osjeta navode nas na pretpostavku da iza skupa fizikih
pojava stoje pojave ivota. Moe se rei da nas
odreeno grupiranje fizikih pojava navodi da
pretpostavimo prisutnost pojava ivota. Uzrok pojava
ivota odreujemo kao neto nezamjetljivo osjetima i
instrumentima i nesumjerljivo uzrocima fizikih osjeta.
Znak prisutnosti pojava ivota jest sposobnost
organizma za reprodukciju, to jest, razmnoavanje u
istim oblicima.

Psiholoke pojave - osjeaje, misli, elje -

spoznajemo u sebi izravnom osjetilnom zamjedbom,
subjektivno. O njihovu postojanju kod drugih
zakljuujemo po analogiji sa sobom, na temelju
njihova oitovanja u postupcima i na temelju onoga to
uimo komuniciranjem govorom.

Fizike pojave potpuno prelaze jedna u drugu.

Toplina se moe pretvoriti u svjetlo, tlak u gibanje itd.;
svaka fizika pojava moe se stvoriti iz druge fizike
pojave; svaki kemijski spoj moe se proizvesti i
sintetiki, spajanjem sastavnih dijelova u odgovarajuim
omjerima pri odgovarajuim fizikim uvjetima. Ali fizike
pojave ne prelaze u pojave ivota. Nikakvom
kombinacijom fizikih uvjeta znanost ne moe
stvoriti ivot, kao to ni kemijskom sintezom ne
moe stvoriti ivu tvar, protoplazmu. Mi moemo rei
koja je koliina ugljena potrebna da se dobije koliina
topline potrebna za pretvaranje odreene koliine leda u
vodu. Ali ne moemo rei koja je koliina ugljena
potrebna da se stvori ivotna energija kojom jedna iva
stanica stvara drugu ivu stanicu. Isto tako fizike,
kemijske i mehanike pojave ne mogu same po sebi
stvoriti psiholoke pojave. U protivnom, okretanje
kotaa uz potronju odreene koliine energije u tijeku
odreenog vremena rodilo bi ideju. Meutim, savreno
dobro znamo da se kota moe okretati milijunima
godina, iz njega se nee roditi nikakva ideja. Prema
tome, vidimo da se pojave gibanja bitno razlikuju od
pojava ivota i svijesti.

Pojave ivota prelaze u druge pojave ivota, u njima

se beskonano umnoavaju i promeu u fizike
pojave proizvodei itave nizove mehanikih i kemijskih
sklopova.
Pojave ivota nama se oituju u fizikim pojavama i u
prisutnosti takvih pojava.
Psiholoke pojave osjeaju se subjektivno i,
posjedujui golemu potencijalnu snagu, prelaze u fizike
pojave i manifestacije ivota. Znamo da je u osnovi nae
prokreativne snage elja, to jest, psiholoko stanje ili
pojava svijesti. elja ima ogromnu potencijalnu snagu.
Iz sjedinjene elje mukarca i ene moe nastati itav
narod. U osnovi aktivne, konstruktivne i kreativne snage
ovjeka, sposobne da mijenja tokove rijeka, spaja mora,
prosijeca planine, lei volja, to jest, takoer psiholoko
stanje ili pojava svijesti. Dakle, psiholoke pojave
posjeduju veu mo stupanja u odnos s fizikim
pojavama nego pojave ivota.

Pozitivistika filozofiija tvrdi da sve tri vrste pojava

nastaju iz gibanja, da su sve tri vrste pojava u svojoj biti
gibanje. Ako i prihvatimo to gledite, ipak moramo
priznati da su to tri razliite vrste gibanja, meusobno
nesumjerljiva, koja ne prelaze jedno u drugo bilo kojim
redom.
Fizike, bioloke i psihike pojave ne moemo
mjeriti istom mjerom. Ili tonije, pojave ivota i pojave
svijesti uope ne moemo mjeriti. to se tie prvih, tj.
fizikih pojava, mi mislimo da ih moemo mjeriti, premda
je i to vrlo nepouzdano.
U svakom sluaju, nedvojbeno znamo da ni pojave
ivota ni psiholoke pojave ne moemo izraziti
formulama fizikih pojava. Za te pojave uope nemamo
formula.
elimo li pojasniti odnos meu razliitim vrstama
pojava, moramo podrobnije ispitati zakone prijelaza
jednih u druge.
U prvom redu valja podrobno prouiti fizike pojave i
sve uvjete i znaajke njihova prijelaza jednih u druge.
U lanku o Wundtu (The Northern Messenger,
1988) A. L. Volinski izlae naela Wundtove
fizioloke psihologije:
Podraajne radnje izazivaju osjetilne. No te dvije
radnje uope ne moraju biti jednake. arom cigarete
moe se zapaliti itav grad. Valja shvatiti zato je to
mogue. Stavimo dasku na rub nekog predmeta tako da
poput vage bude u ravnotei. Na obje strane daske
stavimo jednake utege. Utezi nee pasti, premda e
teiti padu, ve e jedan drugoga uravnoteavati. Ako s
jedne strane skinemo i najmanji uteg, druga e strana
pretegnuti i daska e pasti, tj. sila tee, koja je prije
postojala kao nevidljiva tendencija, postaje vidljiva
pokretaka sila. Ako pak dasku s utezima stavimo na
zemlju, sila tee nee proizvesti nikakav uinak. No ona
nije uklonjena. Ona samo prelazi u druge sile.
Sile koje samo tee da proizvedu gibanje nazivaju se
zapretanim ili mrtvim silama. Sile koje se uistinu
manifestiraju u odreenom gibanju nazivaju se
slobodnim ili ivim silama. No, meu slobodnim
silama treba razlikovati otputajue, oslobaajue sile
od onih koje su otputene, osloboene.
Velika je razlika izmeu oslobaanja sile i njezina
pretvaranja u drugu. Ako jedan oblik gibanja prelazi u
drugi, koliina slobodne sile ostaje jednaka. Meutim,
kad jedna sila oslobaa drugu, koliina slobodne sile se
mijenja. Slobodna sila podraaja otputa zapretane sile
ivca. Oslobaanje zapretanih sila ivca dogaa se u
svakoj njegovoj toki. Prvo gibanje raste kao poar, kao
snjena lavina koja za sobom povlai sve nove i nove
nanose snijega. Poradi toga osjetilna radnja (pojava)
ne mora biti jednaka podraajnoj.

Pogledajmo ire odnos osloboenih i oslobaajuih sila

u raznim vrstama pojava.
Vidjet emo da kadto neznatna koliina fizike sile
moe osloboditi golemu, kolosalnu koliinu takoer
fizike energije.
Ali, sva koliina fizike sile koju uope moemo
skupiti nije u stanju osloboditi kap ive energije
potrebne za samostalno postojanje mikroskopskog
ivog organizma.
Snaga koju sadre ivi organizmi - ivotna snaga -
sposobna je oslobaati beskonano velike koliine kako
ivotne, tako i jednostavno fizike energije (u usporedbi
sa silom gibanja).
Mikroskopska iva stanica sposobna je razmnaati se
beskonano, razvijati se u nove oblike, prekrivati
raslinjem kontinente, ispunjavati morskim biljem oceane,
graditi koraljne otoke, ostavljati za sobom debele slojeve
kamenog ugljena itd.
to se tie latentne energije sadrane u pojavama
svijesti, tj. u mislima, osjeajima, eljama i u volji,
njezina je mogunost jo neizmjerljivija, jo
bezgraninija. Iz osobnog iskustva, iz promatranja iz
povijesti znamo da ideja, osjeaj ili elja mogu, kada se
oituju, oslobaati neograniene koliine energije,
stvarati beskonane nizove pojava. Ideja moe djelovati
stoljeima i tisuljeima, rasti i produbljavati se
proizvodei uvijek nove nizove pojava, oslobaajui
uvijek novu energiju. Znamo da misli nastavljaju
djelovati i ivjeti kada je ime ovjeka koji ih je stvorio
postalo mit, kao to su imena osnivaa starih religija,
tvoraca besmrtnih poetskih djela starog vijeka, junaka,
voa, proroka. Njihove rijei ponavlja bezbroj usta, ideje
se analiziraju, tumae. Sauvana djela se prevode,
tiskaju, itaju, ue napamet, deklamiraju, postavljaju na
pozornice, ilustriraju. I to ne samo velika djela svjetskih
genija. Neka mala pjesma moe ivjeti tisuama godina
prisiljavajui stotine ljudi da za nju rade, da joj slue, da
je prenose dalje.
Pogledajte koliko je potencijalne energije u nekoj maloj
pjesmici Pukina ili Ljermontova. Ta energija ne djeluje
samo na osjeaje ljudi, ve samim svojim postojanjem
djeluje na njihovu volju. Pogledajte kako ive i ne ele
umrijeti rijei, misli, osjeaji polumitskog Homera - i
koliko je kretanja izazvala u toku svog postojanja
svaka njegova rije.
Svaka pjesnikova rije oito ima ogromnu potencijalnu
snagu, slinu potencijalnog snazi komadia ugljena ili
ive stanice, ali beskrajno suptilniju, nemjerljiviju i
moniju.
Taj udesni odnos meu pojavama moe se izraziti
ovako: to je odreena pojava udaljenija od
vidljivog i dodirljivog - od fizikog - to je dalje od
tvari, to je u njoj vie latentne snage, to vei broj
pojava ona moe proizvesti i obuhvatiti, to veu
koliinu energije ona moe osloboditi i to manje
ovisi o vremenu.
Ako sve to smo rekli poveemo s osnovnim naelom
fizike da je koliina energije konstantna, onda
moramo poblie oznaiti da se u prethodnom izlaganju
nije govorilo o stvaranju nove energije, ve o
oslobaanju latentne. Pritom smo utvrdili da je
oslobaajua snaga ivota i misli beskrajno vea od
oslobaajue snage mehanikog gibanja i kemijskih
utjecaja. Mikroskopska iva stanica snanija je od
vulkana - ideja je monija od geoloke kataklizme.
Poto smo utvrdili te razlike meu pojavama
pogledajmo to su pojave o sebi, neovisno o naoj
zamjedbi i osjeaju.
Odmah emo vidjeti da o tome ne znamo nita.
Pojava je poznata samo ako je podraaj, tj. samo ako
izaziva osjetilnu zamjedbu.
Pozitivistika filozofija u osnovi svih pojava vidi
mehaniko gibanje ili elektromagnetsku energiju. Ali
pretpostavka o vibrirajuim atomima ili o jedinicama
energije - elektronima i ciklusima gibanja, kojih razliite
kombinacije stvaraju razliite pojave, izgraena je na
posve umjetnoj i proizvoljnoj pretpostavci da svijet
postoji u vremenu i u prostoru. Ako zakljuimo da su
uvjeti vremena i prostora samo svojstva nae osjetilne
zamjedbe, ukidamo svaku mogunost za pretpostavku
da je gibanje temelj svega, jer su za gibanje
neophodni prostor i vrijeme, tj. neophodno je da uvjeti
prostora i vremena budu svojstva svijeta, a ne svojstva
svijesti.
Zapravo, nita ne znamo o uzrocima pojava.
Znamo da neke kombinacije uzroka, djelujui preko
organizma na nau svijest, stvaraju niz osjeta koje mi
doivljavamo kao zeleno stablo. No odgovara li
predodba stabla stvarnoj biti uzroka koji su izazvali te
osjete, to mi ne znamo.

Pitanje o odnosu pojave prema stvari o sebi, tj. prema

biti koju ona sadri, od davnih vremena je bilo glavni i
najtei problem filozofije. Moemo li mi, prouavajui
pojave, dokuiti njihove uzroke, pravu bit stvari? Kant je
odluno rekao: Ne! Prouavajui pojave mi se ak i
ne pribliavamo razumijevanju stvari o sebi. Ako
priznamo da je Kantovo gledite ispravno, elimo li se
pribliiti razumijevanju stvari o sebi, moramo traiti
posve novu metodu, posve drugaiji put od puta
pozitivistike znanosti koja prouava zbivanja ili pojave.

POGLAVLJE XII

Vidljiva i skrivena strana ivota. Pozitivizam kao pro-

uavanje pojavne strane ivota. U emu je
dvodimenzionalnost pozitivistike filozofije?
Zamiljanje svega na ravnini, u fizikom odsjeku.
Podzemni tokovi. to moe dati prouavanje ivota
kao pojave? Umjetni svijet to ga znanost izgrauje
za sebe. Nepostojanje zatvorenih i zasebnih pojava
u zbilji. Novo osjeanje svijeta.

U svim udbenicima povijesti knjievnosti pie da je

pojava Werthera izazvala u Njemakoj epidemiju
samoubojstava.
to je izazvalo ta samoubojstva?
Zamislite da se pojavi znanstvenik koji, zainteresiran
injenicom poveanja samoubojstava, stane prouavati
prvo izdanje Werthera po metodi egzaktne pozitivistike
znanosti. On vae knjigu, premjerava je najpreciznijim
instrumentima, zapisuje broj stranica, pravi kemijsku
analizu papira i tipografske boje, prebrojava broj redaka
na svakoj stranici, broj slova i interpunkciju, na kraju
prebrojava koliko se puta u Wertheru ponavlja slovo A,
a koliko puta slovo B, koliko puta upitnik itd. Ukratko,
radi sve ono to su poboni Muslimani uradili s
Muhamedovim Kuranom i na temelju svojih ispitivanja
pie raspravu o odnosu slova A njemake abecede
prema samoubojstvima.
Zamislimo drugog znanstvenika koji, prouavajui
povijest slikarstva, odluuje postaviti ga na strogo
znanstveni temelj i u beskraj analizira boje na slikama
znamenitih umjetnika kako bi odredio zato razliite slike
na nas razliito djeluju.
Zamislimo divljaka koji prouava sat. Pretpostavimo
da je to inteligentan i vjet divljak. Rastavio je sat i
pobrojio sve kotaie i vijke, prebrojio je broj zubaca na
svakom kotaiu, upoznao sat kao svoj dlan. Jedino ne
zna emu sat. I ne zna da kazaljka obie brojanik za
pola dana, tj. da se po satu moe odrediti vrijeme.
Sve to je pozitivizam.
Odve smo navikli na pozitivistike metode pa ne
opaamo da nas one esto vode u apsurd i, ako traimo
objanjenje znaenja neega, one nipoto ne vode
cilju.
Istina je u tome da pozitivizam nije prikladan za
objanjenje znaenja. Priroda je za njega zatvorena
knjiga koju on prouava s vanjske strane. U
izuavanju djelovanja prirode pozitivistike metode idu
vrlo daleko, to dokazuju svi bezbrojni uspjesi
suvremenih tehnikih znanosti, ukljuujui i avijaciju. No
sve na svijetu ima odreeno podruje djelovanja.
Pozitivizam je vrlo dobar kad trai odgovor na pitanje
kako. Ali kad pokuava odgovoriti na pitanje zbog ega
i zato, on postaje komian jer zalazi u njemu strano
podruje.
Dodue, ozbiljniji pozitivistiki mislioci odriu svaku
mogunost pitanja zbog ega i zato u pozitivistikom
istraivanju. Pozitivistika filozofija smatra potragu
za smislom i svrhom gotovo za apsurd, za
besmislicu. U tome, dakako, ima istine, jer je, s
pozitivistikog stajalita, teleologija uistinu besmislica.
Ali pozitivistiko stajalite nije i jedino mogue stajalite.
Greka pozitivizma je u injenici da on ne vidi nita
osim sebe i smatra da je njemu sve mogue, ili da je
nemogue vrlo mnogo onoga to je posve mogue, ali
ne njemu.
teleologija idealistika filozofija po kojoj je u prirodi
sve ureeno svrsishodno i svaki razvoj ostvaruje ciljeve
koji su unaprijed bili odreeni
 ovjeanstvo nikad nee prestati traiti odgovore na
pitanja zbog ega i zato.
Pozitivistiki znanstvenik je pred prirodom u gotovo
istom poloaju kao divljak u biblioteci punoj vrijednih
rijetkih knjiga. Knjiga je za divljaka stvar odreene
veliine i teine. Ma koliko razmiljao emu moe sluiti
ta udna stvar, po njezinoj vanjtini to nikada nee
shvatiti, a sadraj knjige njemu e ostati nedokuivi
noumenon.
noumen u dualistikoj Kantovoj filozofiji stvar o
sebi koja se ne moe spoznati i primiti osjetilima nego
samo razumom zamisliti ; suprotno fenomenu
Ali ako ovjek zna za postojanje sadraja knjige,
noumenona, ako zna da se iza vidljivih pojava krije
skriveni smisao, on e nakraju dokuiti bit knjige.
Za to valja shvatiti ideju sadraja knjige, tj. znaenje
stvari po sebi. Znanstvenik koji je pronaao ploice s
hijeroglifima ili klinastim pismom na nepoznatom jeziku,
nakon velikog napora ih deifrira i ita. Da ih proita
neophodno mu je samo jedno: on mora znati da ti
znakovi predstavljaju pismo. Dok misli da je to samo
ornament, vanjski ukras ploica ili sluajni crte
nepovezan sa ikakvim znaenjem, dotle e mu njihovo
znaenje i smisao biti posve nedostupni. im pretpostavi
postojanje znaenja stvorena je mogunost shvaanja.
Svaka ifra se moe proitati ak i bez ikakvog kljua.
Ali treba znati da se radi o ifri. To je prvi i neophodni
uvjet. Bez toga se ne moe uiniti nita.

Ideja postojanja vidljive i skrivene strane ivota odavno

je poznata filozofiji. Priznavalo se da zbivanja ili pojave
(phenomena) predstavljaju samo jednu stranu svijeta,
vidljivu, lienu zbiljskog postojanja, a koja stupa u bitak
u trenutku naeg dodira sa zbiljskim svijetom, stranu
svijeta beskonano malenu u usporedbi s drugom
stranom. Druga strana, pojmovi (noumena), smatralo
se da zbiljski postoje o sebi, ali nedostupni naoj
zamjedbi.
No najvea je greka drati svijet podijeljenim na
pojave i pojmove, smatrati da su pojave i pojmovi
meusobno odvojeni, da postoje neovisno jedan od
drugoga i da se mogu zamijetiti neovisno jedan o
drugome. To posvemanje filozofijsko neznanje
najjasnije se oituje u dualistikim spiritualistikim
teorijama. Podjela na pojave i pojmove postoji samo u
naoj zamjedbi. Pojavni svijet samo je naa netona
predodba o svijetu.
Kako je rekao Karl du Prel: onostrani svijet samo
je ovaj svijet u neobinoj zamjedbi. Bilo bi tonije
rei da ovaj svijet nije nita drugo doli onostrani
svijet u neobinoj zamjedbi.
Posve je tona Kantova ideja da nas prouavanje
pojavne strane svijeta nee pribliiti razumijevanju
stvari o sebi. Stvar o sebi je stvar onakva kakva
postoji neovisno o nama. Pojava stvari jest stvar o
onom njenom aspektu koji mi zamjeujemo.
Primjer - knjiga u rukama nepismena divljaka -
savreno nam jasno pokazuje da je dostatno ne znati za
postojanje pojma stvari (u ovom sluaju sadraj knjige),
pa da se on nikada ne oituje u pojavi. I dovoljno je znati
da pojam postoji pa e se otkriti mogunost da se on
nae uz pomo onih istih pojava, kojih bi prouavanje
bez znanja o postojanju pojma bilo posve jalovo.
Kao to divljak koji prouava pojavnu stranu sata, broj
kotaia i zubaca na svakom kotaiu, ne moe shvatiti
to je sat, tako e i pozitivistikom znanstveniku, koji
prouava izvanjsku, pojavnu stranu ivota zauvijek
ostati skriven njegov tajni raison d'etre i cilj njegova
zasebnog oitovanja.
Za divljaka e sat biti vrlo zanimljiva, sloena, no posve
nekorisna igraka. Slino tome, premda mnogo
sloenije, ovjek izgleda znanstveniku materijalistu kao
mehanizam za koji ne zna radi ega postoji niti kako je
nastao.
Opisali smo kako bi bila nerazumljiva funkcija svijee i
novca plonom biu koje na svojoj ravnini prouava dva
istovjetna kruia. Isto su tako nerazumljive funkcije
ovjeka znanstveniku koji ga prouava kao
mehanizam. Jasno je zato. Zato to svijea i novac
nisu dva istovjetna kruia, ve dva posve razliita
predmeta koji imaju razliito znaenje i primjenu u
svijetu viem od plonoga. ovjek nije mehanizam, ve
neto to ima svrhu i znaenje u svijetu viem od
vidljivoga.
Funkcija svijee i novca u naem svijetu nedokuivi je
noumenon zamiljenom plonom biu. Jasno je da
pojava krunice ne moe dati ideju o funkciji svijee i o
razlici izmeu nje i novca.
Ali dvodimenzionalna zamjedba ne postoji samo na
ravnini. Materijalistika misao nastoji je primijeniti na
zbiljski ivot. Iz toga nastaju neobini apsurdi kojih je
istinito znaenje, na alost, mnogima nerazumljivo.
Marxov homo oeconomicus oito je dvodimenzionalno
plono bie koje se kree u dva smjera, u smjeru
proizvodnje i potronje, tj. bie koje ivi na ravnini
proizvodnje - potronje. Kako je uope mogue
predoiti ovjeka kao tako oito umjetno bie? I kako se
moe oekivati da se shvate zakoni ljudskog ivljenja sa
svim njegovim sloenim duhovnim tenjama i s glavnim
ivotnim poticajem u tenji da zna, da razumije sve oko
sebe i u sebi, ako se prouavaju izmiljeni zakoni ivota
izmiljenog bia na izmiljenoj ravnini? Odgovor na to
pitanje ostaje tajna autora te teorije. Ali teorija Marxa i
njegovih sljedbenika osvaja ljude kao to osvajaju sve
jednostavne teorije koje daju kratak odgovor na niz
drugih pitanja. No mi smo odvie upleteni u
materijalistike teorije i ne vidimo nita osim njih.

Pozitivistika znanost u biti odrie nauk o pojavama i

idejama. Ona samo, suprotno Kantu, tvrdi da se,
prouavajui pojave, postupno pribliavamo idejama.
Ideje pojava su, po miljenju znanosti, gibanje atoma i
etera ili titranje elektrona, a svemir znanost smatra
vrtlogom mehanikog gibanja koji za nas poprima
pojavnost kad ga zamjeujemo osjetilima.

Materijalizam ili energizam tvrde da su pojave

ivota i svijesti samo funkcija fizikih pojava, da bez
fizikih pojava ne mogu postojati pojave ivota i svijesti
koje su samo odreena kombinacija fizikih pojava.
Materijalizam tvrdi da pojave svijesti nastaju iz vanjskih
podraaja odraenih u ivom organizmu; da se sav
psihiki i duhovni ivot razvio iz jednostavne
podraljivosti stanice, tj. iz sposobnosti da kretanjem
odgovara na vanjski podraaj; da su sve tri vrste
pojava u biti isto, a vie pojave, tj. pojave ivota i svijesti
samo su razliite manifestacije niih pojava, tj. fiziko-
mehanike ili elektro-magnetske energije.

Na sve to moe se dati jedan prigovor. Kad bi to bilo

istinito, bilo bi odavno dokazano. Najlake je
dokazati materijalistiku pretpostavku. Treba samo
mehanikim putem dobiti ivot ili svijest. Materi-
jalizam je jedna od onih konkretnih teorija koje ne
mogu biti istinite bez dokaza, jer one ne mogu nemati
dokaza ako je u njima makar i trun istine.

No materijalizam nema dokaza. Naprotiv, beskrajno

vea mo ivota i svijesti u usporedbi s mehanikim
gibanjem pokazuje upravo suprotno. S punim pravom
moemo rei da je materijalizam isto toliko subjektivna
teorija kao bilo koje uenje dogmatske teologije.
Spomenuta injenica o golemoj oslobaajuoj snazi
psiholokih pojava sama po sebi je dostatna da se
problem o svijetu skrivenog postavi na zbiljsku i vrstu
osnovu.
Svijet skrivenog ne moe biti svijet nesvjesnog
mehanikog gibanja.
Materijalizam doputa mogunost objanjavanja vieg
uz pomo nieg, nevidljivog uz pomo vidljivog. No
ve u poetku smo istaknuli da se jedna nepoznanica ne
moe objasniti uz pomo druge nepoznanice. Jo manje
je opravdano objanjavati poznato uz pomo nepo-
znatog.
To nie (materija i gibanje), kojim materijalizam nastoji
objasniti vie (ivot i misao), i samo je nepoznato.
Dakle, njime se ne moe objanjavati ni odreivati neto
drugo. Meutim, vie, tj. misao, jedina je veliina
koju posjedujemo, jedino to znamo, ega smo
svjesni u sebi, u emu ne moemo pogrijeiti i u to
ne moemo sumnjati.
Budui da misao moe izazvati ili osloboditi gibanje, a
gibanje nikada ne moe izazvati ili osloboditi misao (iz
kotaa koji se okree nikad se nee dobiti misao),
moramo, dakako, nastojati odrediti ne vie uz pomo
nieg, ve nie uz pomo vieg. Budui da nevidljivo,
poput sadraja knjige ili namjene sata odreuje
vidljivo, moramo nastojati shvatiti nevidljivo, a ne vidljivo.
Polazei od pogrene pretpostavke o mehaninosti
noumenalne strane prirode, pozitivistika znanost, na
kojoj se temelji svjetonazor veine suvremeno
obrazovanog ovjeanstva, pravi i drugu greku kad
istrauje zakon uzroka i posljedice, ili zakon funkcije -
grijei smatrajui posljedicom ono to je uzrok.

Poput dvodimenzionalnog plonog bia koje sve

pojave to dopiru do njegove svijesti smatra da lee na
ravnini, pozitivistiki znanstvenik nastoji na ravnini
protumaiti sve pojave razliitih vrsta; tj. sve vidljive
pojave on objanjava kao posljedice drugih vidljivih
pojava i kao neizbjeni uzrok kasnijih vidljivih
pojava. Drugim rijeima, on smatra da su uzrono i
funkcionalno ovisne samo one pojave koje se
zbivaju na povrini - vidljivi svijet i pojave vidljivog
svijeta - ne priznavajui da u taj svijet mogu ulaziti
uzroci koji se ne nalaze u njemu, ili da pojave tog
svijeta mogu imati funkcije izvan njega.

No, i to bi moglo biti istinito samo kad u svijetu ne bi

bilo pojava ivota i svijesti, ili kad bi se pojave ivota i
svijesti doista izvodile iz fizikih pojava, umjesto to
imaju mnogo veu skrivenu snagu od njih. Tada bismo
imali prava i osnove nizove pojava prouavati samo u
njihovoj fizikoj ili vidljivoj susljednosti, kako to radi
pozitivistika filozofija. Ali, ako uzmemo u obzir pojave
ivota i svijesti, moramo priznati da lanac pojava
vrlo esto iz isto fizike susljednosti prelazi u
bioloku, tj. u susljednost koja ve u sebi sadri
neto skriveno, nama nevidljivo, ili u psiholoku
susljednost gdje je mnogo vie skrivenoga. Moramo
priznati takoer da u obrnutom prijelazu u fiziku
susljednost iz bioloke i psiholoke sfere radnje
proizlaze, esto ako ne i uvijek, upravo iz onih
strana koje su nama skrite, tj. da je vidljivome uzrok
nevidljivo. Na temelju toga moramo priznati da je
lance ili slijedove nemogue promatrati samo u
svijetu fizikih pojava. Kad se ta susljednost tie
ovjekova ivota ili ljudskog drutva, onda jasno
vidimo kako ona esto izlazi iz fizike sfere i opet
se u nju vraa. Promatramo li s tog gledita vidjet
emo u ivotu pojedinca i u ivotu drutva mnogo
tokova koji povremeno izbiju na povrinu i provale
u bujici, a povremeno nestaju duboko pod zemljom,
skrivaju se pred oima, ali ne nestaju, ve samo
ekaju trenutak da se opet pojave na povrini.
U svijetu uoavamo stalne lance pojava i vidimo
kako ti lanci, ne prekidajui se, prelaze iz jednog
reda pojava u drugi. Vidimo kako pojave svijesti -
misli, osjeaji, elje - prate fizioloke pojave, a
moda ih i stvaraju, i izazivaju nizove isto fizikih
pojava; vidimo kako fizike pojave, kad postanu
predmetom osjeta vida, sluha, opipa, njuha i drugih,
izazivaju fizioloke pojave, a potom psiholoke. No
ako ivot promatramo sa strane, vidimo samo
fizike pojave. Uvjerimo li sebe da je to jedina zbilja,
druge ne moemo opaziti. Tu se oituje velika
sugestivna mo opeprihvaenih ideja. Iskrenom
materijalistu svaki metafiziki argument koji
dokazuje nezbiljnost materije ili energije izgleda
sofizam. To je za njega neto nepotrebno,
neugodno, to ometa pravilni tok misli, to bez
svrhe i smisla ugroava ono to je po njegovu
mnijenju vrsto utvreno, jedino neprijeporno to
lei u osnovi svega. On se ljutito brani od ideali-
stikih ili mistikih teorija kao od zujanja
komarca...
No odjednom mu sijeva neobina pomisao da su
misao i gibanje u svojoj biti neto posve razliito,
da to ne moe biti jedno te isto, jer je misao
subjektivna pojava, a gibanje objektivna. Poput
munje u njegovoj svijesti sijevne misao da kad bi
otvorio mozak ivog ovjeka i vidio sve vibracije
stanica sive tvari mozga i sva podrhtavanja vlakana
bijele tvari, sve bi to ipak bilo samo gibanje, a misao
bi ostala negdje izvan granica ispitivanja, na svako
pribliavanje uzmicala od njega poput sjene. Kad
sve to spozna, pozitivist osjea da mu tlo izmie
pod nogama, osjea da se svojom metodom nikada
nee pribliiti misli. I jasno vidi da je nova metoda
nuna. Tek to to pomisli odjednom, kao arobnim
tapiem poinje uoavati oko sebe stvari koje
ranije nije vidio. Njegove se oi otvaraju za ono to
prije nije htio vidjeti. Zidovi koje je sam izgradio oko
sebe poinju se ruiti jedan za drugim, a iza
sruenih zidova pred njim se otkrivaju beskrajni
vidici mogueg znanja o kojima prije nije ni sanjao.
Tada se potpuno mijenja njegov pogled na sve to ga
okruuje. Shvaa da vidljivo nastaje iz nevidljivog i
da se ne moe razumjeti vidljivo dok se ne shvati
nevidljivo. Njegov se pozitivizam poinje kolebati i
ako je to ovjek neustraive misli, u jednom divnom
trenutku e shvatiti da je upravo ono to je on smatrao
zbiljskim i istinitim nezbiljsko i lano, a ono to je
smatrao lanim da je zbiljsko i istinito.
 Prije svega e vidjeti da se oitovane fizike pojave
esto skrivaju, ba kao potok koji ponire pod zemlju. No
one ne iezavaju potpuno, ve ive u skrivenom obliku
u nekoj svijesti, u nekom pamenju, u nekim rijeima i
knjigama, kao to se budua etva krije u sjemenu. A
zatim opet izbijaju na svjetlo, iz skrivenog stanja prelaze
u oito i proizvode um, grom, gibanje.
Te prijelaze nevidljivog u vidljivo vidimo u osobnom
ivotu ovjeka, u ivotu naroda, u povijesti ovjeanstva.
Ti se lanci zbivanja neprekidno nastavljaju, meusobno
prepleu i proniu, povremeno se skrivaju naem
pogledu, a povremeno opet pojavljuju.
Umjetniki prikaz te ideje nalazim u poglavlju Karma
u knjizi Mabel Collins Light od The Path (Svjetlo na
putu).
Zamislite zajedno sa mnom, pie u tom lanku, da
je svako pojedinano postojanje poput konopa
nategnutog iz beskraja u beskraj, nema kraja ni poetka,
nita ga ne moe prekinuti. Sainjen je od bezbroja
tankih niti koje, tijesno povezane, ine njegovu debljinu. .
. Ne zaboravite da su te niti ive, poput elektrinih ica
ili, jo vie, ivaca koji titraju...
Ponekad duge ive niti, koje u svojoj neprekidivoj
stalnosti formiraju individualno bie, prelaze iz sjene na
svjetlo...
Ova ilustracija je samo mali dio, jedna strana istine,
manje od fragmenta. Ipak, zaustavite se na njemu. Uz
njegovu pomo moete poi dalje i vidjeti vie. Prvo
valja shvatiti da budunost ne tvore proizvoljni izdvojeni
postupci sadanjosti, ve da je sva budunost
neraskidivo, stalno produavanje sadanjosti, kao to je
sadanjost neprekidno produavanje prolosti. Na
ravnini, s jedne toke gledita, primjer konopa posve je
toan.

Navedeni odjeljak nam pokazuje da je ideja Karme,

roena u staroj indijskoj filozofiji, ideja neprekidne
susljednosti pojava. Svaka pojava, ma kako mala,
karika je beskrajnog i neraskidivog lanca koji iz
prolosti ide u budunost prelazei iz jednog
podruja u drugi, as se pokazujui u vidu fizikih
pojava, as skrivajui se u pojavama svijesti.

Ako ideju Karme sagledamo s gledita nae teorije

vremena i viedimenzionalnog prostora, vie nam se
nee initi udesnom i neshvatljivom povezanost
odvojenih zbivanja. im su vremenski najudaljenija
zbivanja u dodiru sa etvrtom dimenzijom, znai da
se ona zapravo zbivaju istovremeno, kao uzrok i
posljedica, a zidovi to ih dijele samo su naa iluzija koju
na slabi razum nije u stanju nadvladati. Stvari nisu
povezane vremenom, ve unutranjom vezom,
unutranjim odnosom. Vrijeme ne moe odvojiti
stvari koje su bliske iznutra, koje potjeu jedna od
druge. Poradi nekih drugih svojstava tih stvari one nam
se ine razdvojenima oceanom vremena. No mi znamo
da taj ocean ne postoji u zbilji i poinjemo shvaati kako
i zato zbivanja jednog tisuljea mogu izravno utjecati
na zbivanja drugoga.
Postaje nam razumljiva skrivena aktivnost zbivanja.
Shvaamo da nam zbivanja moraju izgledati
skrivena kako bi nam sauvala iluziju vremena. Mi
to znamo. Znamo da su dananja zbivanja juer bile
ideje i osjeaji, i da su sutranja zbivanja danas u
neijem podraaju, u neijoj gladi, u neijoj patnji.
Sve to znamo, a naa pozitivistika znanost uporno
eli vidjeti samo slijed vidljivih pojava, tj. svaku vidljivu ili
fiziku pojavu smatra posljedicom samo druge fizike
pojave.
Ta sklonost da se sve promatra samo na ravnini, to
opiranje da se prizna ita izvan te ravnine, toliko suava
na pogled da nam onemoguava da ivot shvatimo u
njegovoj potpunosti. Zajedno s materijalistikim
nastojanjima da vie tumai kao funkciju nieg to je
glavna konica razvitka naeg znanja, glavni uzrok
nezadovoljstva znanou, pritubi na bankrot znanosti i
njezina stvarnog bankrota u mnogo pogleda.
Nezadovoljstvo znanou posve je razloito, a
tubalice na njezinu nesposobnost opravdane, jer je
znanost zaista zala u slijepu ulicu iz koje nema izlaza i
samo je pitanje vremena kad e se otvoreno priznati da
su je njezini glavni pravci zaveli.

Uzmimo neki jednostavni primjer u kojemu e se,

meusobno povezano, zbivati sve tri vrste nama
poznatih pojava - fizike pojave, pojave ivota
(fizioloke) i pojave svijesti (psiholoke) - i pogledajmo
kako ih prouava pozitivistika znanost.
Zamislimo da stojimo uz prozor i na ulici vidimo
ovjeka koji iz pitolja strijelja drugog ovjeka.
To je itav lanac pojava koji oito dolazi izdaleka, iz
nama nepoznate prolosti i odlazi u nama nepoznatu
budunost. Lanac je potpuno povezan i neraskidiv.
Hitac je karika tog lanca.
Meutim, ako se znanost prihvati ispitivanja tog hica,
ona e ga uzeti izvan lanca, kojega je on karika, a ako i
izgradi svoj lanac pojava, kojega e karikom, po njezinu
miljenju, biti hitac, pojave e uzeti u nepravilnoj
susljednosti, jer e u taj lanac ukljuiti samo fizike
pojave.
Hitac je karika beskonanog lanca pojava. To je
znanost u stanju priznati. Ali, kad prouava hitac, ona ga
neizbjeno uzima kao neto konano, tj. kao neto to
ima poetak i kraj, jer nema ni metode ni sredstava za
upotrebu beskonanosti. Dodue, matematika koju
pozitivizam smatra svojim temeljem, sasvim tono tvrdi
da se beskonane veliine podvrgavaju posve drugim
zakonima nego li konane i da se beskonane veliine
ne moe upotrebljavati kao konane. To znanost
takoer ne moe ne priznati teorijski. Ali u praksi, ona
se uope ne obazire na te svoje zakljuke. I uporno
svaku pojavu razmatra kao konanu. Tako i u ovom
sluaju.
to je hitac s gledita znanosti? Pomak poluge za oroz
i opruge, udarac udarne igle po kapsuli, eksplozija
plinova koja izbacuje metak, zvuk od udara zraka, let
metka i njegov sudar s neim to mu se nalazi na putu.
To je sve to se vidi s pozitivistikog gledita. Kojega
je lanca karika ta pojava ako se na taj nain prouava?
Fiziar e rei da je uzrok hica sila proizvedena
eksplozijom baruta, to jest, sposobnost baruta da od
razmjerno nevelike koliine krute tvari stvori veliku
koliinu plinova. On e objasniti zato se to dogaa,
ispriati od ega je nainjen barut, moda ukazati odakle
i na koji je nain energija to se oslobaa pri pucnju
nastala iz baruta. Zatim on na isti nain objanjava
kapsulu i kao zakljuak izjavljuje da je poticaj za osloba-
anje energije, to se razvija pri pucnju, bilo stezanje
miia prsta kojim je pritisnuta poluga za oroz. Nevelika
koliina energije, potroena u toj maloj kretnji,
nedvojbeno je ranije bila uzeta iz okolnog svijeta,
dobivena hranom. Mogue je da je pri pritiskivanju
poluge prstom djelovala energija to se nalazila u
komadu mesa pojedenom dan ranije.
O posljedicama hica znanost e rei da su osloboeni
plinovi proizveli udar zraka i snaga, uloena u tane pri
pucnju, otila je na kidanje mesa, kosti i ila u tijelu
drugog ovjeka.
Sve to smo rekli nije karikatura, ve posve toan
prikaz znanstvene metode opisivanja pojava. Znanost
kao takva nita vie ne moe rei.
Pogledajmo koliko takvo prouavanje hica odgovara
zbilji. Pogledajmo uistinu kakvih je lanaca hitac karika.
Ponajprije moramo priznati vrlo vanu injenicu. Hitac je
karika u vrlo mnogo lanaca. Pozitivistika znanost
prouava jedan od njih - lanac fizikog slijeda.
Pokuajmo ispitati druge lance. U prvom redu
pogledajmo da li tono ili netono smatramo injenicom
da je hitac karika u mnogim lancima, u mnogim
susljednim pojavama.
Lanac fizikog slijeda, koji istrauje znanost, nije
uzroni lanac, tj. nije lanac prethodnih uzroka koji su
izazvali hitac. To je lanac sredstava koja su stvorila
mogunost pojave hica. To je lanac skupljanja fizike
energije osloboene pri pucnju. No tu je energiju
oslobodilo neto posve drugo. Tu je energiju oslobodio
osjeaj koji je u trenutku pucanja vladao u dui onoga
koji puca, njegova elja da puca, odluka da puca. elja i
odluka da puca su pojave svijesti. One su nastale pod
utjecajem mnogih drugih okolnosti to su im prethodile.
Niz tih prethodnih okolnosti, u koje ulaze i pojave svijesti
i fizike pojave, uzroni su lanac hica, tj. lanac uzroka
koji su izazvali pojavu hica, koji su oslobodili sve
skrivene energije (snagu miia u prstu i eksplozivnu
snagu baruta) to su djelovale u trenutku pucnja. U hicu
se niz pritajenih, skrivenih pojava svijesti - elja za
osvetom, bijes, mrnja, strah - izrazilo u vidu fizike
pojave.
Tokovi su iz zemlje izbili na povrinu.
Hitac je nedvojbeno karika u lancu mnogih zbivanja.
Moda je on rezultat zavjere, moda je izazvan strau i
ljubomorom, moda je ovjek pucao da zatiti sebe, ili je
titio drugog, moda je postupao po osjeaju dunosti,
moda su ga vodile emocije. U svakom sluaju hitac
je imao svoju povijest u prolosti i imat e je u
budunosti. Za njim slijede izravne i neposredne
posljedice: rana nanesena drugom ovjeku, bol, patnja,
moda smrt, tuga njegovih blinjih, njihova ogorenost
na ubojicu, hapenje ubojice, presluavanje, istraga, sud
itd. Sve su to lanci zbivanja kojih je karika hitac.
Ako budemo hitac ispitivali izvan tih lanaca nikada
neemo shvatiti to je hitac kao pojava.
Pozitivistika znanost, smatrajui sebe zbiljskom i
tonom, zapravo prouava posve umjetni, fantastini
svijet koji nema nieg zajednikog sa zbiljskim
svijetom. U zbiljskom svijetu nita nije odvojeno, sve je
povezano. Nita nije konano, zavreno, odlueno.
Znanost prouava hitac samo kao pojam, tj. uzimajui
samo opa svojstva svih (ili veine) hitaca. Ali u
zbiljskom svijetu hitac kao pojam ne postoji. Logiki
pojam hica je naprosto umjetno stvoren za udobnost
razuma. Ispitivati neto umjetno kao da je zbiljsko znai
upadati u grijeh materijalizma - prihvaati lano za
istinito. U zbilji svaki hitac je karika u vlastitoj posve
osobitoj kombinaciji uzronih lanaca. Ne moe se iz te
kombinacije lanaca umjetno uzimati samo jedan, vanjski.
Ako ne znamo ili ne vidimo nita osim te vanjske
susljedice, mi znamo samo pojavu onoga to se u zbilji
dogodilo, tj zapravo ne znamo nita. Dvije naizgled
posve istovjetne pojave mogu biti karike toliko razliitih
kombinacija uzronih lanaca, da u zbilji te pojave ne
samo da nisu istovjetne, ve su upravo meusobno
suprotne.
Za pozitivistiku znanost svi hici su jednaki; razlikuju
se samo po snazi. Ali za istinski tono istraivanje
nema dva jednaka hica. Moemo rei, i to ne kao
pretpostavku, ve sasvim odreeno, da se svijet fizikih
pojava nama ukazuje kao presjek jednog drugog svijeta
koji postoji ovdje i kojega su i zbivanja ovdje, no nama
su nevidljiva. Uope ne elim govoriti o neem
udesnom ili natprirodnom. Nita nije udesnije i
natprirodnije od ivota. Uzmite ulicu velikoga grada sa
svim njezinim pojedinostima i u odreenom trenutku; tj.
uzmite sve to se moe uzeti. Dobit ete vrlo razliite
injenice. A koliko je mnogo skrivenog iza tih injenica i
uope se ne moe vidjeti. Koliko elja, strasti, pohlepe,
gramzljivosti, koliko male i velike boli, koliko obmana,
licemjerja, lai, koliko nevidljivih niti, simpatije, antipatije,
interesa, koristi - povezuje tu ulicu sa cijelim svijetom.
Ako zamislimo sve to, postat e jasno da je ulicu
nemogue ispitivati samo po onome to se vidi.
Moramo traiti dublje. Sloen i iroki pojam ulice ne
otkriva njezin beskonani noumenon koji je povezan s
vjenou i s vremenom, s prolou i budunou i sa
cijelim svijetom.
Stoga vidljivi pojavni svijet s pravom moemo smatrati
presjekom nekog drugog, mnogo sloenijeg svijeta koji
takoer postoji ovdje i zbivanja kojega se dogaaju
ovdje, ali za nas nevidljiva.
Svijet noumena nama je beskonaan i nedokuiv kao
to je dvodimenzionalnom biu nedokuiv
trodimenzionalni svijet sa svom raznolikou njegovih
funkcija. Za ovjeka je najblia mogua istina u
formulaciji: svaka stvar ima beskonano razliitih
znaenja i nemogue je znati sva ta znaenja.
Drugim rijeima, istina kako je mi shvaamo, tj.
konano odreenje, mogua je samo u konanom
nizu pojava. U beskonanom nizu ona se negdje mora
pretvoriti u svoju suprotnost.
Ovu misao izrazio je Hegel:
Svaka ideja, protegnuta u beskonanost, pretvara
se u vlastitu suprotnost.

Upravo to mijenjanje znaenja razlog je zbog kojega

je ovjeku nedokuiv noumenalni svijet. Ideja stvari, tj.
stvar o sebi sastoji se od beskonanog broja funkcija i
znaenja stvari koje je nemogue obuhvatiti naim
razumom. Uz to sastoji se i od promjena znaenja jedne
i iste stvari. U jednom znaenju stvar je velika cjelina
koja u sebi sadri mnogo dijelova, u drugom znaenju to
je nitavni dio velike cjeline. Na razum ne moe sve to
spojiti u jedno. Stoga ideja stvari bjei od nas
razmjerno s naom tenjom da je spoznamo, bjeei od
nas poput sjenke. Svjetlo na putu kae:
Ui ete u svjetlo, no nikada neete dodirnuti
plamena

To znai da je svako znanje uvjetno. Nikada ne

moemo obuhvatiti sva znaenja neke stvari, jer da
obuhvatimo sva znaenja moramo obuhvatiti sav svijet
sa svim razliitostima njegovih znaenja.

Glavna razlika izmeu fenomenalne i noumenalne

strane svijeta sastoji se u injenici da je prva uvijek
ograniena, uvijek konana, da obuhvaa ona svojstva
odreene stvari koju mi openito moemo znati kao
pojave; druga, noumenalna strana uvijek je
neograniena, uvijek je beskonana. Nikada ne
moemo znati svretak skrivenih funkcija i skrivenog
znaenja neke stvari. Oni se mogu beskonano
mijenjati, tj. mogu izgledati uvijek razliiti i uvijek novi s
novih gledita, ali ne mogu ieznuti, ba kao to ne
mogu zavriti ili se zaustaviti.
Sve ono najvie u razumijevanju biti, znaenja, due
neke pojave s drugog, vieg gledita, sa irim
uopavanjem, opet e imati drugaije znaenje. I tome
nema kraja! U tomu je veliina i uas beskonanosti.
Pritom ne smijemo zaboraviti da svijet kakvoga mi
znamo nije neto postojano. On se mora mijenjati pri
najmanjoj promjeni oblika nae zamjedbe. Pojave koje
se nama ine posve odvojenima, tamo mogu izgledati
kao dijelovi neke cjeline. Pojave koje se nama ine
posve istovjetnima, tamo mogu izgledati sasvim razliite.
Pojave koje mi vidimo kao neto cjelovito i nedjeljivo,
zapravo mogu biti vrlo sloene, sadrati razliite
elemente koji meu sobom nemaju nieg zajednikog. I
sve zajedno moe tvoriti jednu cjelinu nama potpuno
nepoznate kategorije.
Pritom tamo ne oznaava drugo mjesto, ve drugi
nain zamjeivanja, drugo shvaanje. I mi emo poeti
gledati ne odavde, ve od tamo ako ne budemo pojavu
promatrali kao neto izdvojeno, ve povezanu sa svim
lancima pojava koji se u njoj presijecaju.

POGLAVLJE XIII

Glasovi kamenja. Zid crkve i zid tamnice. Brodski

jarbol i vjeala. Sjena krvnika i sjena sveca. Razliiti
sklopovi nama poznatih pojava u viem prostoru.
Povezanost pojava koje se nama ine odjelitima i
razliitost pojava koje se nama ine slinima. Kako
se pribliiti noumenalnom svijetu? Razumijevanje
stvari izvan kategorija vremena i prostora. Zbiljnost
veine slikovitih izraza. Okultno poimanje
energije. Pismo Indijca okultista. Umjetnost i ljubav.
Stvaralatvo i Ijubav. Ljubav i okultizam. to vidimo i
to ne vidimo. Platonov dijalog o pilji.

Nama se ini da neto vidimo i da neto razumijemo.

No, zapravo, mi vrlo mutno osjeamo sve to se oko nas
zbiva, ba kao to pu mutno osjea sunevo svjetlo,
kiu, mrak.
Kadto mutno osjeamo razliku u predmetima, to ovisi
o njihovim funkcijama.
Jednom sam se brodom vozio po Nevi sa svojim
prijateljem (V. M. A. s kojim sam i prije i poslije mnogo
razgovarao o temama kojih se dotiem u ovoj knjizi).
Razgovarali smo, no kad smo se pribliili tvravi obojica
smo zautjeli gledajui u zidine i vjerojatno mislili isto.
Tu su i tvorniki dimnjaci! rekao je A. Iza tvrave
doista su se uzdizale nekakve ciglane sa aavim vrhom
dimnjaka.
Kad je on to rekao, odjednom sam nevjerojatno ivo,
kao udarac ili elektrini udar, osjetio razliku izmeu
tvornikih dimnjaka i zidova tamnice. Osjetio sam
razliku meu samim ciglama. Uinilo mi se da je i A. to
osjetio.
Kasnije sam u razgovoru s A. spomenuo tu epizodu, a
on mi ree da ne samo tada, ve stalno osjea tu
razliku i duboko je uvjeren u njezinu zbiljnost.
 Samo je pozitivizam uvjeren da je kamen kamen i
nita vie, rekao je on, no svaka priprosta ena ili
dijete dobro znaju da su kamen crkvenog zida ili kamen
tamnikog zida dvije razliite stvari.
ini mi se da emo, ako odreenu pojavu ispitujemo u
vezi sa svim posljedinim lancima, kojih je ona karika,
vidjeti da je subjektivni osjeaj razlike izmeu dva
fiziki istovjetna predmeta, koji esto smatramo pukom
umjetnikom slikovitou i kojega zbiljnost odriemo,
posve zbiljan; vidjet emo da su ti predmeti doista
razliiti, kao to su razliiti svijea i kovani novac koji
izgledaju kao istovjetne krunice (pokretne crte) u
dvodimenzionalnom svijetu plonih bia.
Tada emo uoiti da su predmeti, istovjetni po
materijalu od kojega se sastoje, a razliiti po funkcijama,
uistinu razliiti, i da je ta razlika toliko duboka da se ini
kao da je istovjetni materijal fiziki razliit. Postoje
razliiti kamenovi, razliita stabla, razliito eljezo,
razliiti papir. Nema kemije koja e otkriti tu razliku, no
ona postoji i ima ljudi koji je osjeaju i razumiju.
Jarbol broda, vjeala, kri u stepi na krianju putova
mogu biti napravljeni od iste vrste drva. No u zbilji, to su
razliiti predmeti napravljeni od razliitog materijala.
Ono to vidimo, dodirujemo, istraujemo, samo su
kruii na ravnini od novia i svijee. To su samo
sjene zbiljskih stvari kojih je bit u njihovoj funkciji.
Sjene mornara, krvnika i sveca mogu biti potpuno
istovjetne i po sjenama ih je nemogue razlikovati, kao
to se ni kemijskom analizom ne moe razlikovati drvo
jarbola, vjeala i kria. Ipak su to razliiti ljudi i razliiti
predmeti - samo su sjene iste i sline.
Takav se odnos ponavlja pri promatranju svih pojava.
Jarbol, vjeala i kri stvari su toliko razliitih kategorija,
atomi toliko razliitih tijela (koja znamo po njihovim
funkcijama) da se ak ne moe govoriti o ikakvoj
slinosti meu njima. Naa je nesrea u tome to
kemijski sastav stvari smatramo najzbiljskijim
obiljejem. Meutim, zbiljska obiljeja valja traiti u
funkcijama stvari. Kad bismo stekli mogunost da
ire i dublje pogledamo uzroni lanac kojega su
karike nae radnje i ponaanje; kad bismo nauili da
ih ne uzimamo samo u uskom znaenju s obzirom
na ivot ovjekov, s obzirom na svoj ivot, ve u
irokom kozmikom znaenju; kad bi nam uspjelo
nai i utvrditi vezu izmeu obinih pojava u naem
ivotu i ivota kozmosa, nedvojbeno bi nam se u
najobinijim pojavama otkrilo beskrajno mnogo
novog i neoekivanog.

Na taj nain moemo nauiti neto novo o, primjerice,

obinim fizikim pojavama koje smo navikli smatrati
prirodnima i razjanjivima i za koje drimo da o njima
neto znamo. Odjednom moemo doznati da nita ne
znamo, da je sve to smo dosad znali samo
pogreni zakljuak iz pogrenih pretpostavki. Moe
nam se otkriti neto beskrajno vee i neizmjerno
znaajnije u pojavama kao to su irenje i stezanje
tijela, toplina, svjetlo, zvuk, gibanje planeta, izmje-
njivanje dana i noi, promjena godinjih doba itd.
Openito, odjednom nam se mogu na
najneoekivaniji nain objasniti svojstva pojava
koja smo navikli prihvaati kao neto zadano to ne
sadri u sebi nita izvan onoga to mi vidimo u
njima.
Stalnost, trajanje, periodinost ili neperiodinost pojava
mogu za nas dobiti sasvim novi smisao i znaenje. Novo
i neoekivano moe nam se otkriti u prijelazu iz jedne
pojave u drugu. Roenje, smrt, ljudski ivot, njegovi
odnosi s drugim ljudima, ljubav, mrnja,
simpatija, antipatija, elje, strasti odjednom se mogu
pojaviti u posve novom svjetlu. Sad nam je vrlo teko
zamisliti narav toga novoga koje moemo osjetiti u
starim stvarima, a kad to novo ponemo osjeati, vrlo
teko emo ga shvatiti. No, u zbilji, samo nas naa
nesposobnost da osjeamo i razumijemo to novo
odvaja od njega, jer mi ivimo u njemu i usred
njega. Ali nai su osjeti odve primitivni, nae ideje
odvie grube za to tanano razlikovanje pojava koje
nam se otkrivaju u viem prostoru. Na razum, naa
sposobnost povezivanja, nisu dovoljno savitljivi da
bi obuhvatili nove suodnose. Stoga je prvi osjeaj
pri upoznavanju ovoga svijeta (tj. ovog naeg
svijeta, ali bez ogranienja u kojima ga obino
gledamo), vjerojatno uenje, i to uenje mora sve
vie i vie rasti to ga bolje upoznajemo. to bolje
znamo neku stvar ili neki odnos stvari, to su nam
oni blii i prisniji, to nas vie mora uditi to novo i
neoekivano to emo u njima otkrivati.
elimo li razumjeti noumenalni svijet moramo traiti
skriveno znaenje u svemu. Zasad je u nama odvie
duboko pozitivizam s njegovim nastojanjem da u svemu
trai vidljivi uzrok i vidljivu posljedicu. S teretom
pozitivistikih navika vrlo nam je teko razumjeti neke
ideje. Izmeu ostalog, vrlo nam je teko razumjeti
zbiljnost razlike, u noumenalnom svijetu, izmeu
predmeta koji su u naem svijetu slini, ali imaju
razliite funkcije.
Meutim, elimo li se pribliiti razumijevanju
noumenalnog svijeta, svim snagama moramo nastojati
opaziti sve te oite, subjektivne razlike meu
predmetima koje nas ponekad iznenauju, koje ponekad
bolno jasno osjeamo; one razlike koje se izraavaju u
umjetnosti, koje poput munje na tren osvijetle svijet
zbiljnosti. Te razlike i jesu zbiljnosti noumenalnog
svijeta, mnogo zbiljnije od svih maya naih pojava.
Moramo nastojati uoavati te zbiljnosti i razvijati u sebi
sposobnost da ih osjeamo, jer upravo na taj nain (i
samo na taj nain) mi dolazimo u dodir s noumenalnim
svijetom ili svijetom uzroka.
Vrlo zanimljiv primjer razumijevanja skrivenog
znaenja pojava nalazim u knjizi Okultni svijet (The
Occult World), u pismu jednog Indijca okultista autoru
knjige A. P. Sinnettu:
Mi vidimo veliku razliku u kvaliteti dviju jednakih
koliina energije, koju troe dva ovjeka, od kojih jedan,
pretpostavimo, ide na svoj obini, mirni, svakidanji
posao, a drugi ide u policijsku stanicu potkazati svoga
blinjega. Ljudi od znanosti ne vide tu razliku, a mi
vidimo specifinu razliku izmeu energije vjetra koji
pue i energije kotaa koji se okree.

Svaka ljudska misao, kad se pojavi, prelazi u unutranji

svijet i postaje djelatni entitet koji srasta s nekim
duhom (elemental), to jest s jednom od umskih sila
prirode.

Ako zasad ostavimo po strani posljednji dio ove opaske

i uzmemo samo prvi, vidjet emo da, dakako, ovjek od
znanosti ne priznaje razliku u kvaliteti energije koju
troe dva ovjeka koja idu: jedan na posao, a drugi s
prijavom. Znanosti ta razlika nije vidljiva. Znanost je ne
osjea i ne priznaje. No, mi posjedujemo oblik
zamjedbe koji savreno osjea tu razliku, razumije je i
zna.
Govorim o umjetnosti. Glazbenik, slikar, kipar
prekrasno razumiju da je mogue ii razliito, tovie,
da je nemogue ii isto. Radnik i potkaziva idu
razliito.
To najbolje razumije, ili bi barem morao najbolje
razumjeti, glumac.
Pjesnik shvaa da su jarbol, vjeala i kri napravljeni
od razliitog drva. On razumije razliku izmeu kamena
u zidu crkve i kamena u zidu tamnice. On uje glasove
kamenja, razumije jezik drevnih zidova, mogila (grob,
jama, humak), ruevina, rijeka, uma i stepa. On uje
glas tiine, razumije psiholoku razliku izmeu utnja,
shvaa da utnja moe biti razliita.
Sva se umjetnost zapravo i sastoji u razumijevanju i
prikazivanju tih neuhvatljivih razlika. Pojavni svijet je
samo materijal za umjetnika, kao to su boje za slikara i
zvukovi za glazbenika; on je samo sredstvo za
razumijevanje i izraavanje svog razumijevanja
pojmovnog svijeta.
Na sadanjem stupnju naeg razvoja umjetnost je
najmonije sredstvo za zamjeivanje uzronog svijeta.
Tajna ivota jest u tome da se noumenon, to jest,
skriveno znaenje i skrivena funkcija stvari, odraava u
njegovom fenomenu. Fenomen je odraz noumenona u
naem svijetu. Fenomen je slika noumenona. Po
fenomenu je mogue znati noumenon. Samo, tu se
nee nita postii kemijskim reagensima i
spektroskopom. Odraz noumenona u fenomenu moe
razumjeti i osjetiti samo onaj tanani aparat to se naziva
duom umjetnika.
 Okultizam - skrivenu stranu ivota - valja izuavati
u umjetnosti. Umjetnik mora biti vidovit, on mora vidjeti
ono to drugi ne vide. On mora biti arobnjak, mora
imati dar da navede druge da vide ono to ne vide, a on
vidi.
Umjetnost vidi vie i dalje od nas. Ve smo istaknuli da
mi uope nita ne vidimo, samo pipamo, te stoga i ne
uoavamo one razlike meu stvarima koje se ne
izraavaju fiziki ili kemijski. No, umjetnost je ve
poetak vienja. Ona vidi mnogo vie od najsavrenijih
aparata; ona osjea beskrajne nevidljive izbruene
kristale od kojih jedan nazivamo ovjekom.
Istina je da je ova zemlja pozornica drame od koje mi
zamjeujemo samo rasute dijelove, a vei dio junaka
nama je nevidljiv.
To kae teozofijska spisateljica Mabel Collins,
autorica Svjetla na putu, u knjiici Illusions
(Iluzije). I to je tono: mi vidimo izuzetno malo.

Ali umjetnost ide dalje od obinog ljudskog vienja.

Stoga ima strana ivota o kojima samo umjetnost ima
pravo govoriti. Jedna od tih strana je ljubav. Samo se
umjetnost zna pribliiti
ljubavi, samo umjetnost zna o njoj govoriti.
Ljubav je uvijek bila i jest glavna tema umjetnosti i to je
posve razumljivo. U njoj se stjeu sve niti ljudskog
ivota, sve emocije; kroz ljubav ovjek dolazi u doticaj s
budunou, vjenou, rasom kojoj pripada, prolou
ovjeanstva i njegovom buduom sudbinom. U susretu
spolova, u njihovoj meusobnoj privlanosti velika je
tajna ivota, tajna stvaralatva. Odnos skrivene strane
ivota prema neskrivenoj, tj. oitovanje zbiljskog ivota
u naem, prividnom, osobito se jasno oslikava u toj
vjeno obraivanoj, vjeno ispitivanoj i promiljanoj i
vjeno neshvatljivoj oblasti odnosa meu spolovima.
Obino se odnosi mukarca i ene shvaaju kao
nunost to potjee iz potrebe produavanja ljudske
vrste na zemlji. Roenje je raison d'etre ljubavi s
religioznog, moralnog i znanstvenog gledita. Ali u zbilji
stvaralatvo se ne sastoji u samom produavanju ivota,
ve prije svega i iznad svega u stvaralatvu ideje.
Ljubav je golema snaga koja proizvodi ideje, budi
stvaralaku sposobnost ovjeka.
Kad se ujedine dvije snage to ih sadri ljubav - snaga
ivota i snaga ideje - ovjeanstvo e svjesno krenuti
k svojim viim sudbinama.
Zasad to osjea samo umjetnost.
Sve to se o ljubavi govori realistiki uvijek je
grubo i plitko. Ni u emu se tako jasno ne oituje
razlika izmeu dubokog okultnog poimanja ivota
i povrnog pozitivistikog kao u pitanju o ljubavi.
U nizu drugih pitanja dananjice imamo i strano
pitanje spolova. To je pitanje iz ivota
dvodimenzionalnih bia koja ive na ravnini i kreu se u
dva smjera - u smjeru proizvodnje i potronje. Za
ljude postoji pitanje o ljubavi.

Ljubav je individualizirani osjeaj upuen

odreenom objektu, jednoj eni ili jednome
mukarcu. Druga ili drugi ne mogu zamijeniti
ljubljenoga.
Spolni osjeaj nije individualizirani osjeaj,
njemu odgovara svaki vie ili manje privlaan
mukarac, svaka vie ili manje mlada ena.
 Ljubav je orue spoznaje, ona zbliava ljude, otkriva
ovjeku duu drugoga, omoguava da zavirimo u duu
prirode, da osjetimo djelovanja kozmikih sila.
Ljubav je oznaka vrste.
Ona se oituje ve i u onim vrstama ivotinja koje
prave izbor, u divljih mesodera, rasnih konja,
istokrvnih pasa.
Kod ljudi ljubav je orue usavravanja vrste. Kad
iz pokoljenja u pokoljenje Ijudi ljube, tj. trae
ljepotu, osjeaje, uzajamnost, oni razvijaju tip koji
trai ljubav i koji je sposoban za ljubav, tip koji
evoluira, uzdie se.

Kad se iz pokoljenja u pokoljenje ljudi spajaju po

sluaju, bez ljubavi, bez ljepote, bez osjeaja, bez
uzajamnosti, ili po razumu, to je strano ljubavi, zbog
raunice, ekonomske koristi, u interesu posla ili
domainstva, oni gube ljubavni nagon, nagon za
odabir. Umjesto ljubavi u njih se razvija spolni
osjeaj, koji je ravnoduan i ne slui odabiru, koji ne
samo da ne uva i ne poboljava vrstu, ve joj, naprotiv,
teti. Tip krlja, fiziki i moralno se izopauje.
Ljubav je orue odabira.
Spolni osjeaj je orue izopaenja.
Razlika izmeu pitanja o ljubavi, kako ga shvaa
umjetnost i pitanja spolnosti kako ga shvaa
suvremena realistika knjievnost pokazuje razliku
izmeu ta dva shvaanja ivota. Jedno se kree po
povrini, po vidljivom svijetu i vidi samo ljudski ivot,
drugi pronie u dubinu, u zakutke osjeaja i uti
pulsiranje nekog drugog vieg ivota.
 Ni u emu se tako izrazito ne oituje razlika meu
razliitim svjetonazorima i njihovim odnosima prema
svijetu skrivenog kao upravo u odnosu prema ljubavi.

Za pozitivizam, za materijalizam ljubav je spolni

osjeaj, injenica sa svojim izravnim posljedicama.
Ljubav je fizika pojava koja se opisuje u udbenicima
fiziologije.
Za dualistiki spiritualizam ljubav je vlast tijela nad
duhom. Stoga religije i moralni sustavi utemeljeni na
dualistikom suprotstavljanju materije i duha kao dva
neprijateljska elementa, smatraju ljubav tvorcem
materije, neprijateljem duha, progone je i nastoje joj to
vie sruiti ugled i poniziti je.
Za monistiki idealizam ljubav je upravo ono to i
umjetnost, to jest, psiholoka pojava u kojoj se
pokreu i odjekuju najtananije strune due, u kojoj se,
kao u aritu, stjeu i oituju sve vie snage ovjekove
due. To je njihova kunja, ispit i orue njihova razvoja.
Istovremeno upravo tom stranom ivota ovjek dolazi u
dodir s neim veim, ega je on dio.
Ovdje jasno vidimo tri suprotne tendencije.
Velianje ljubavi, izdizanje na pijedestal, diviniziranje,
pretvaranje u kult - tu tendenciju sreemo u sjajnim
starim poganskim religijama i u umjetnosti svih
vremena.
Zatim drugu, koja u ljubavi vidi predmet statistikog
prouavanja, vrstu proizvodnje i potronje, fiziku
potrebu koju treba zadovoljiti.
I trea, koja u ljubavi vidi grijeh, poudu, neto, to
treba nastojati ne vidjeti, o emu treba nastojati ne misliti
- a ako ve treba popustiti ljudskoj slabosti, onda samo
poradi nude i popustljivosti prema ljudskoj
nesavrenosti.
 Na udan se nain ba materijalistiko gledite, koje
u ljubavi vidi samo injenicu, odnos i njegove
izravne posljedice, u biti podudara s pogledima
udorednih reformatora i moralista koji u ljubavi vide
samo grijeh i sablazan, a toga, to je manje to bolje.
To je posve razumljivo. Prave monistike religije, kao,
primjerice, grka mitologija, nisu bile protiv ljubavi.
Sva razlika potjee iz dualistikog ili monistikog
svjetonazora. Umjetnost je uvijek bila monistika i
stoga je uvijek bila poganstvo u oima dualistikih
religija za koje je ivot borba duha s materijom, a
fantastika u oima materijalizma za koji je ivot samo
fizika pojava, a ne i psihika.
Razmotrimo li to pitanje strogo znanstveno, u
uobiajenom znaenju te rijei, no bez pristranih
ogranienja, otkrit emo u njemu mnogo novoga, ono
to obino ne zamjeujemo.
Za znanost koja ivot prouava sa strane, cilj ljubavi
sastoji se u produavanju Ijudske vrste na zemlji. U
interesu produavanja vrste u ovjeanstvo je uloena
snaga privlanosti spolova. Ali, govorei to, znanost
dobro zna da te snage ima vie no to je nuno.
Upravo tu lei klju za razumijevanje prave biti ljubavi,
ak i s pozitivistikog gledita.
Te snage ima vie no to je nuno. Beskrajno vie.
Zapravo, za ciljeve produavanja vrste koristi se samo
mali postotak snage Ijubavi uloene u ovjeanstvo.
Kamo ide glavna koliina snage? Znamo da nita ne
moe nestati. Ako energija postoji, ona se mora u neto
pretvoriti. Ako se samo nitavni trun energije troi za
stvaranje budunosti roenjem, preostali dio takoer
mora ii na stvaranje budunosti, samo drugim putem. U
fizikom svijetu znamo mnogo primjera kada se izravna
funkcija stvari izvrava s vrlo malim dijelom potroene
energije, a vei dio energije kao da se troi uzaludno.
Uzmimo obinu svijeu. Ona mora davati svjetlo. No ona
zapravo daje mnogo vie topline negoli svjetla. To je
pe prilagoena za osvjetljenje. Meutim, da bi
davala svjetlo ona mora gorjeti. Gorenje je nuni uvjet
za dobivanje svjetla od svijee. Gorenje se ne moe
odbaciti. Na prvi pogled se ini da se toplina od svijee
beskorisno troi, ali kad promislimo da se upravo
zahvaljujui razvijanju topline dobiva svjetlo, vidimo
nunost gorenja, nunost troenja veeg dijela energije.
Isto je i u ljubavi. Govorimo da samo mali dio energije
ljubavi ide u potomstvo, a da vei dio troe u
sadanjosti sami oevi i majke za svoje osobno
uivanje. No to je iluzija. Ponajprije, bez tog osobnog
troenja ne bi bilo glavnoga. Samo zahvaljujui tim, na
prvi pogled sporednim posljedicama ljubavi, zahvaljujui
svoj toj buri emocija, osjeaja, uzbuenja, elja, ideja,
zahvaljujui ljepoti koju ona stvara, ljubav moe
ispunjavati svoju izravnu funkciju. Osim toga, ta se
energija uope ne troi, ve prelazi u druge oblike
energije koji slue tom istom potomstvu, pretvara se u
nagone i u ideje.
U svoj ivoj prirodi vidimo da je ljubav golema snaga
koja budi stvaralaku djelatnost u svim pravcima.
U proljee, s prvim buenjem ljubavnih emocija, ptice
poinju savijati gnijezda. Ptia jo nema. Nema jo ni
nagovjetaja o njima. A za njih se ve pripremaju
stanita. Ljubav je probudila udnju za akcijom. Nagon
upravlja tom udnjom i stoga je ona svrhovita. Pri prvom
buenju ljubavi poeo je rad. Ista elja stvara potomstvo
i uvjete u kojima e se to potomstvo roditi. Ista eija
budi stvaralatvo u svim pravcima, spaja parove za
raanje potomstva i budi osobno stvaralatvo u onim
jedinkama, kroz koje postie prvotni cilj.
Isto je i kod ljudi. Ljubav je stvaralaka snaga. Sve
stvaralatvo ovjeanstva potjee od ljubavi. Svako
stvaralatvo bezuvjetno je svjesno ili nesvjesno djelo
dvaju spolova. Jedna strana te injenice dobro nam je
poznata. Znamo da ena sama ne moe imati djece.
Nuna je stvaralaka snaga mukarca. Nuno je
oploenje. To znamo. Ali ne znamo da sva stvaralaka
snaga mukarca potjee od ene. Kako s vanjske,
fizike strane - za ciljeve raanja djece mukarac
oplouje enu, usauje u nju zaetak novog ivota, tako
s unutranje, duhovne strane, ena oplouje mukarca,
usauje u njega zaetak novih ideja.

U jednoj knjiici o pitanju spolova, koja je privukla

panju u Njemakoj, jedna njemaka spisateljica
priznaje da je podruje djelatnosti ene posve
drugaije od podruja djelatnosti mukarca, priznaje da
ena nije isuila niti jednu movaru, nije naslikala niti
jednu sliku o kojoj bi vrijedilo govoriti - i zahtijeva za
ene pravo da imaju djecu, pravo koje joj je civilizacija
oduzela.
To je prilino uobiajeno gledite.
A to ako je ena isuila sve movare koje su ikada
bile isuene, naslikala sve slike o kojima je vrijedno
govoriti?
Dakako, nitko eni ne oduzima pravo da ima djecu. Ali
zato joj oduzimati njezinu ulogu u stvaralatvu
mukarca? Ta mukarac radi za enu, zbog ene i
pod utjecajem ene. ena se oituje u njegovu
stvaralatvu.
 Sve idejno, sve intuitivno stvaralatvo ovjeanstva
rezultat je energije koja potjee iz emocija ljubavi. Idejno
stvaralatvo mukarca potjee od ene. Idejno
stvaralatvo ene potjee od mukarca. Bez te razmjene
emocija stvaralatvo je nemogue. Mogue je samo
odgajanje tue djece. Pod idejnim stvaralatvom
podrazumijevam svako stvaralatvo u kojem se stvara ili
ostvaruje ideja. Stvaralatvo paleolitskog ovjeka, koji je
sebi izraivao kamenu sjekiru, bilo je idejno
stvaralatvo, i iza tog stvaralatva bezuvjetno je stajala
ena. Cherchez la femme! To naelo valja primjenjivati
ne samo na razotkrivanje zlodjela, ve i na svu nau
kulturu koju je izgradio mukarac - dakle, ena. U
stvaralatvu svake epohe moe se nai trag utjecaja
ene odreene epohe. Povijest kulture je povijest
ljubavi.

Mukarac i ena moraju se meusobno dopunjavati i

idejno poticati, ime zajedno postaju skladan ovjek,
moan stvarati ivot.
Stoga, s psiholokog gledita, skladan brak je samo
onaj u kojemu se obje strane meusobno oploduju,
ponavljajui u okviru osobnog ivota meusobno
djelovanje dviju polovina ljudskog roda.
I vrlo je lako mogue da taj skladni brak i postoji samo
meu spolovima, uzetima u cjelini, prikrivajui i
opravdavajui svojim skladom vjerojatno neizbjeni
nesklad meu ljudima, mogu samo u pojedinim
trenucima.

Mukarac ezne za enom ne razmiljajui o djeci, on

trai uitak ili bjei od samoe. U svakom sluaju, on
trai neto za sebe. I ena takoer trai sreu za
sebe. Djeca kao da dolaze sama od sebe. Isto je i s
idejama koje budi ena. Ona u mukarcu raa ideje, no
to uope ne znai da ona neto svjesno daje ili hoe
dati. Ona takoer moe traiti samo vlastiti uitak,
uzimati mukarca za sebe, za svoju elju, za svoj
osjeaj, i samim tim davati ivot novim idejama. A
moe ba nita ne traiti, ak i ne znati, ne vidjeti
mukarca, proi mimo njega i ne opaziti ga, i samim
svojim postojanjem oploditi njegovu matu za sav ivot.
Beskrajno su razliiti naini oplodavanja duha. Kadto je
za to potrebno uivanje, sva ljepota ljubavi, kadto bol,
jaka i duboka, to prodire do dna due. Katkad je
potreban zloin, odricanje, rtva.
Ponekad je dovoljna silhueta kraj prozora. Obris lika ili
sluajni pogled to ga razmijene nepoznati prolaznici. To
zna poezija. Ona zna vrijednost onoga to je bilo i
onoga to nije bilo u ljubavi.
Ako je roenje ideje svjetlo to izvire iz ljubavi, onda to
svjetlo izvire iz velikog plamena. I u tom stalnom
plamenu, u kojem gori sve ovjeanstvo i sav svijet,
stvaraju se, oplemenjuju sve snage ljudskog duha i
genija.

Asketska nagnua ostavila su vrlo duboki trag na

naem odnosu prema ljubavi i moralu. Mi uope ne
moemo zamisliti neasketski moral. Ili potpuna
odsutnost svakog morala, ili moral protiv ivota. U zbilji,
dakako, to je najgadnija la kojom je obmanjivano
ovjeanstvo. Moral koji je protiv ivota vidi u ljubavi
samo dim. No mi ak i iz fizike znamo da je dim
rezultat nepotpunog sagorjevanja.
 Plamen u kojemu gori ovjeanstvo plamen je ivota,
plamen vjenog obnavljanja. Moralisti bi sa
zadovoljstvom ugasili taj plamen s kojim ne znaju to da
rade, koji naruava red u njihovu svijetu i kojega se oni
boje jer osjeaju njegovu snagu i mo.
Oni puu na njega ne shvaajui da je to poetak
svega. Boanstvo koje su stari narodi tovali u liku
Sunca i njegovih zraka i u liku Ognja.

Zbog toga samo umjetnost moe govoriti o ljubavi.

Nita nije cininije i grublje od hladnog moraliziranja
koje u ljubavi vidi grijeh i pohotu.
Primjerice, kakva se mrska la krije u svim
moralistikim raspravama Kreutzerove sonate i
Pogovora.
Upitajte istu nevinu djevojku ili dijete i oni e vam
rei da je to gadno i sramotno; sama je priroda
uredila tako da to bude mrsko i I sramotno.
to to?
Kako ete djetetu objasniti o emu je rije? Ono ne
moe odgovoriti na pitanje Pogovora, a ne moe zato
to njega to ne treba pitati. Rijei ne izraavaju
emocije, a tu se radi o emocijama. Ne moe se
odrezati unutranja strana od vanjske i pitati o vanjskoj
bez obzira na unutranju.
Kako objasniti djetetu o emu ga pitaju? Sve to se
moe uraditi to je opisati grubim anatomskim i fiziolo-
kim terminima izvanjsku fiziku stranu ljubavi. No
unutranja, psiholoka, emocionalna ostat e zatvorena
a upravo u njoj je bit. Ako gluhi opisuje glasovir i kae
da je to crni sanduk na tri noge koji se s jedne strane
otvara i po njemu udara prstima, to nee biti toan opis.
Anatomski i fizioloki termini, kao i sve na svijetu,
neophodni su i na svome mjestu u udbenicima i na
predavanjima anatomije i fiziologije; ali oni nisu
prikladni za odreivanje estetike i etike naravi
ljubavi. Tu su oni grubi i nepotrebni i, to je
najvanije, neistiniti. Zar se tim terminima moe
opisati ono o emu je zapravo rije? Zar e oni
prenijeti misli i osjeaje to se javljaju u ljudi kad ih
dotakne ljubav? Zar e oni prenijeti promjenu ritma,
osjeaja i ukusa ivota? I zar zbog tih vanjskih
injenica ljudi gore u neugasivom plamenu?
Vanjska strana ljubavi samo je okret kljua u bravi...
Pandorine kutije. Kako to objasniti djetetu?

Umjetnost to moe objasniti. Ali ne anatomija, ne

fiziologija i ne dvodimenzionalni moral...
Opis ljubavi kakav daje umjetnost, nikome se nee
uiniti odvratnim i sramotnim. Samo umjetnost
moe uvesti u arobni svijet emocija, ona nikoga ne
moe uvrijediti.
Nisam sluajno nazvao cinikim moralizam koji u
ljubavi vidi samo jedan cilj koji valja to prije postii bez
obzira na ostalo. Cinizam se ne izraava samo u
razvratu. Postoji i cinini asketizam, ba kao to
postoji i cinini razvrat. Cinizam je psihologija
dvodimenzionalnog bia. Pas (Kynos, iz ega je nastala
rije cinizam) i jest dvodimenzionalno bie.
Dvodimenzionalni moral je ciniki moral. On vidi
samo vanjsku stranu pojava. Unutranja strana, ona
strana gdje nastaju osjeaji, gdje se raaju ideje, za
dvodimenzionalni moral je samo neki sluajni
dodatak fiziolokom ivotu.
 Zanimljive stvari govori N. V. Rozanov u knjizi Ljudi
mjeseeva svjetla. Ideja grenosti ljubavi, ideja
nedolinosti, asketizma, po njegovu je mnijenju
potekla iz spolne izopaenosti, iz hermafroditizma, iz
enskomustva i iz mukoenstva. Pri emu se
hermafroditizam uope ne mora izraavati fiziki, ve
samo psihiki, duevno.
Sodoma raa ideju da je Ijubav grijeh, kae on.
Zapravo, to je hermafroditizam psiholoki?
Tantalove muke, kae Rozanov, sve je u sebi i
nedostino. Sljedea etapa je mrnja prema tom
nedostinim, strah pred njim, mistika strava -
stvara se prljavtina.

Dakako, valja upozoriti da asketizam ne mora potjecati

iz izopaenosti. No, u tom sluaju to nee biti ratoborni
asketizam. To nee biti asketizam koji u ivotu vidi
prljavtinu.
A da u ideji prljavtine, u ideji sramotnog i
odvratnog ima vrlo mnogo izopaenosti, u tome je g.
Rozanov posve u pravu. Knjiga N. V. Rozanova
zanimljiva je u mnogom pogledu, premda obilje
fiziolokih i anatomskih pojedinosti smetaju
razumijevanju osnovne misli. Po raspoloenju ona ima
mnogo zajednikog s Vlatima trave V. Withmana.

Ni znanstveni materijalizam ni asketski moralizam

ne shvaaju veliku tragediju ljubavi.
To je podruje u kojemu se ovjeku ponajvie ini da
ivi za sebe, za svoj osjet, za svoj osjeaj. A upravo tu,
u tom podruju, on ponajmanje ivi za sebe. On je tu
samo vodi, sredstvo za oitovanje snaga to kroz njega
struje, sredstvo za oitovanje budunosti.
elja za ljubavlju je neija elja za ivotom. U svojoj
nevjerojatnoj sljepoi ljudi misle da su to njihove vlastite
elje.
Nema toga to ovjek ne bi rtvovao ljubavi. I nema
ovjeka koji je od ljubavi dobio neto za sebe. Upravo
kada se ovjeku ini da dobiva neto za sebe, on
ponajmanje dobiva za sebe. A kada mu se ini da
najvie slui sebi i svojem uitku, zapravo najvie slui
nepoznatom drugome.
Utjecaj ene na duu mukarca i mukarca na duu
ene nalik je na utjecaj prirode na ovjeka. Tu djeluje
susret s istom tajnom. Na isti je nain tajna privlana i
na isti se nain ona najvie osjea u nepoznatom, u
novom. Nemogue ju je obuhvatiti ili izraziti rijeima.
Fatamorgana uvijek ostaje u daljini, na obzoru, i
razigrava matu. Ne moemo joj prii. Kako joj se
pribliavamo, ona se udaljava poput crte obzora.
Ali ovjeka izazivaju zatvorena vrata i on ih otvori, za
njima odmah iskrsavaju druga, opet zatvorena.
Sjena klizi i ide naprijed.
No, u potjeri za tom fatamorganom, za tom sjenom,
neto se stvara. U tome je tajna velike rtve koju ovjek
prinosi ljubavi. On ide u vatru i izgara sluei neemu
to ne pozna, a misli da slui svome uitku.
Okrueni smo nekim velikim ivotom koji ne vidimo, a
njegov smo dio. Kadto ga, poput blijeska, osjetimo,
kadto, pak, zaboravljamo i smatramo zbiljskim i pravim
svoj ivot.

Znaajni pokuaj da se prikae na odnos prema

noumenalnom svijetu, prema tome viem ivotu je
uveni Dijalog o pilji u VII. knjizi Platonove Drave.
 Predoi naime sebi, da ljudi ive u podzemnoj pilji,
koja ima dug ulaz, otvoren prema svijetlu; da su ljudi u
njoj odmala s okovima na nogama i vratu tako, da ostaju
na istom mjestu i da gledaju samo preda se, te glavu
radi okova ne mogu naokolo okretati, a svijetlo im ognja
gori odozgo i izdaleka njima za leima; meu ognjem i
sunjevima zamisli put gore, a uza nj zid, kao to
arobnjaci stoje pred gledaocima iza ograde, preko koje
pokazuju svoje sljeparije.
- Predoujem si.
Predoi si, dakle, uz taj zid ljude, koji nose svakakve
sprave, to iznad zida izviruju, kipove, druge ivotinje
kamene, drvene i svakojako izraene; i kako je prirodno,
da jedni nosioci govore a drugi da ute.
- udnu sliku veli i udne sunjeve.
Nalik na nas! Jer misli li najprije, da bi sunji od sebe
samih i jedan od drugoga to drugo vidjeli osim sjena,
to bi od ognja padale na stijenu peine pred njima?
- Ta kako, ako bi prisiljeni bili cijeli ivot drati glavu
nepomino?
A to bi vidjeli od predmeta, koji bi se mimo nosili? Zar
ne bi isto?
- Dato.
Ako bi se dakle mogli meu sobom razgovarati, misli,
da sjene, koje bi vidjeli, ne bi obiavali zvati jednako kao
i prave predmete?
- Bez sumnje.
to dalje, ako bi u tamnici od suprotne strane
odjekivalo, kad bi koji od prolaznika progovorio, misli,
da bi oni drali, da netko drugi govori, a ne sjena, koja bi
mimo prolazila?
- Zaista ne mislim.
 Sasvim bi dakle takvi ljudi drali, da nita drugo nije
istina nego sjene predmeta?
- Veoma nuno.
Gledaj dakle, to bi im se desilo, kad bi se toga izbavili,
odbacili okove i izlijeili ludosti, ako bi im se prirodno
ovako to dogaalo. Kad bi koji bio odvezan i prisiljen
iznenada ustati, okretati vrat, stupati i gledati gore
prema svijetlu, osjeao bi kod svega toga bol i radi
blistanja svijetla ne bi mogao spoznati ono, od ega
je do tada vidio sjenu - to bi, misli, rekao, ako bi
mu tko govorio, da je tada gledao tlapnje, a sad da
bolje vidi, budui neto blie bitku i okrenut prema
predmetima, u kojima je vie bitka, i ako bi mu onda
sve, to bi mimo prolazilo, pokazivao i pitanjima
silio da odgovara, to je? Misli, da ne bi bio u
zabuni i mislio, da je istinitije ono, to je dotada
vidio nego ono, to mu se sada pokazuje?
- Kudikamo.
to ne, i ako bi ga se sililo, da gleda u samo
svijetlo, boljele bi ga oi, bjeao bi i okretao se
prema onome, to moe gledati i mislio bi, da je to
zaista jasnije od onoga, to bi mu se pokazivalo?
- Da, tako.
A ako bi ga vukao tko silom odanle neravnim i strmim
uzlaskom i ne bi pustio, prije nego bi ga izvukao do
sunanoga svijetla, zar se ne bi kod tog namuio i Ijutio,
to ga se vue, i kad bi ve doao na svijetlo,
zablijetenim oima ne bi mogao vidjeti nita od onoga,
emu sada velimo, da je istinito?
- Ta ne bi, kad bi to bilo iznenada.
Dakle bi mu, mislim, trebalo priuiti se, ako bi htio
vidjeti predmete gore. I najprije bi najlake opaao
sjene, zatim u vodi slike ljudske i ostale, poslije pak
same predmete. Iza toga bi lake promotrio nou
stvari na nebu i samo nebo, pogledajui u svijetlo
zvijezda i mjeseca, negoli danju sunce i sunano
svijetlo.
- Kako ne!
Napokon bi dakle, mislim, mogao vidjeti i ogledati
sunce, kakvo je, ne slike njegove u vodi i na tuem
mjestu, nego sunce samo po sebi i na svojem
mjestu u punoj stvarnosti.
- Naravno.
I zatim bi ve o njemu zakljuivao, da ono daje godita
i godine, da sve upravlja na vidljivom svijetu i da je neki
nain uzrok svemu onome, to je vidljivo.
- Oito bi poslije onoga na to doao.
to onda, kad bi se sjeao staroga stana, mudrosti
ondje i tadanjih supatnika, misli, da ne bi sebe
drao sretnim radi te promjene, a one alio?
- I te kako.
A ako je tamo imao kakve asti i pohvale od drugih
i poasti onaj, koji je najotrije vidio sjene, koje su
mimo prolazile i koji je najbolje pamtio, to je
obiavalo prolaziti prije, kasnije i zajedno, te bi onda
iz toga najvrsnije pogaao ono, to e se desiti,
misli, da bi eljan bio toga i zavidan radi asti i
vlasti meu onima? Ili bi mu se dogodilo prema
Homerovim rijeima, te bi ivo volio kao teak sluiti
drugome ovjeku siromanu i bio togod radije
podnio, nego da bi onako morao misliti i ivjeti?
- Ja mislim tako, da bi volio sve podnositi nego onako
ivjeti.
I ovo dakle uzmi na um. Ako bi takav opet siao i na
isto mjesto sjedao, zar mu ne bi oi bile pune
mraka, doavi iznenada sa sunca?
- I te kako.
 A ako bi mu onda opet trebalo prepirui se s onim
vjenim sunjevima prosuivati one sjene, dok je
jo zablijeten, prije nego se oi ustale - a to vrijeme
privikivanja ne bi bilo ba kratko -zar mu se ne bi
ismijali, i zar se ne bi o njemu govorilo, da se gore
uspeo samo zato, da se vrati s pokvarenim oima, te
da nije vrijedno ni kuati gore ii? I ako bi kako
mogli dobiti u ruke onoga, koji bi ih htio otkivati i
gore voditi, zar ga ne bi i ubili?
- Zaista bi.
Dakle, mili Glaukone - rekoh ja - tu cijelu sliku treba
nadovezati na preanje prikazivanje pa isporeivati
svijet, to se preko vida ukazuje, sa stanom u
tamnici; svijetlo ognja u njoj s djelovanjem sunca; a
ako uspon gore i gledanje predmeta tamo gore
uzima kao uzlazak due u misaoni kraj, nee
promaiti ono to mislim, kad ve to eli uti...
Deder dakle, pomisli i ovo, te se ne zaudi, to oni,
koji ovamo dou, ne e da se brinu za ljudske
poslove, nego njihove due uvijek tee da borave
gore. . .
to dalje; misli, da je nekako udno, ako se tko od
boanskoga gledanja svrati na ljudska zla, te se pri
tom dri nespretno i ini vrlo smijean? . . .
- Nije nikako udno.
Ali, ako bi tko imao pameti, sjeao bi se, da oi
dvojako i iz dva uzroka imadu smetnje; kad prelaze
iz svijetla u mrak i iz mraka u svijetlo. A ako bi
mislio, da se to isto dogaa dui, ne bi se
nerazumno smijao, ako bi koju duu vidio smetenu i
nesposobnu neto vidjeti, nego bi razmotrio, je li
zbunjena zato to se jo nije navikla na tamu,
budui da je dola iz svjetlijega ivota, ili je dola iz
vee neukosti u svjetliji kraj te se napunila jasnijega
sjaja. I tako bi istom jednu duu radi udesa i ivota
nazvao sretnom, a drugu bi poalio, i ako bi joj se htio
smijati, manje bi mu smijeh bio smijean nego kod one
due, koja je dola odozgo iz svijetla.
(Platon, Drava / Dravnik, Zagreb, Matica hrvatska,
1942, str. 259-263; preveo Veljko Gortan i Martin
Kuzmi).

POGLAVLJE XIV

Fenomenalna i noumenalna strana ovjeka. ovjek

o sebi. Kako spoznajemo unutranju stranu
ovjeka? Moemo li znati za postojanje svijesti u
uvjetima prostora koji nije analogan naemu? Mozak
i svijest. Jedinstvo svijeta. Logika nemogunost
istodobnog postojanja duha i materije. Ili je sve duh,
ili je sve materija. Razumske i nerazumske radnje u
prirodi i u ivotu ovjeka. Mogu li razumske radnje
postojati naporedo s nerazumskim? Svijet kao
sluajno stvorena mehanika igraka. Nemogunost
svijesti u mehanikom svemiru. Nemogunost
mehaninosti ako svijest postoji. Interferencije
ljudske svijesti s mehanikim sastavom. Svijesti
drugih presjeka svijeta. Kako za njih moemo znati?
esta dimenzija. Kant o duhovima. Spinoza o
spoznaji nevidljivog svijeta. Nunost da se
intelektualno odredi to je mogue, a to nemogue
u noumenalnom svijetu.
 ovjek nosi u sebi sve tri spomenute vrste
pojava. ovjekom nazivamo odreeni sklop
fizikih pojava, pojava ivota i pojava svijesti.
Pojave svijesti osjeamo, utimo i svjesni smo ih u
sebi;
pojave ivota i fizike pojave zamjeujemo i o njima
zakljuujemo na temelju iskustva. Tue pojave svijesti,
tj. misli, osjeaje, elje drugog ovjeka mi ne osjeamo,
ve o njihovu postojanju zakljuujemo na temelju
njegovih rijei i analogije sa sobom. Znamo da naim
postupcima prethode odreene misli i osjeaji. Kada iste
postupke uoimo kod drugoga, zakljuujemo da je on
mislio i osjeao isto to i mi. Analogija sa sobom jedini
nam je kriterij i metoda prosuivanja i zakljuivanja o
pojavama svijesti drugih ljudi, ukoliko ne moemo opiti
s njima ili ne elimo vjerovati onome to nam sami kau
o sebi.

Pretpostavimo da ivimo meu ljudima bez mogunosti

komuniciranja s njima i zakljuivanja po analogiji. U tom
sluaju bio bih okruen pokretnim i aktivnim automatima
kojih bi mi smisao, znaenje i uzroci njihove aktivnosti
bili potpuno nejasni. Moda bih njihove aktivnosti
objanjavao molekularnim gibanjem, planetarnim
utjecajem, spiritizmom, sluajnou, ili nesvjesnim
sklopom uzroka, no u svakom sluaju u pozadini tih
aktivnosti ne bih mogao vidjeti svijest.
O postojanju due openito mogu suditi samo po
analogiji sa samim sobom. Znam da su neke pojave u
meni povezane s posjedovanjem due. Kada kod
drugog ovjeka vidim iste pojave, zakljuujem da i on
ima duu (podrazumijevajui pod duom skup pojava
svijesti). No, ja se ne mogu izravno uvjeriti u postojanje
due drugog ovjeka. Prouavajui ovjeka samo
izvana, ja sam u odnosu prema njemu tono u istom
poloaju u kojemu, prema Kantu, mi stojimo u odnosu
na okolni svijet. Mi znamo samo na nain zamjeivanja
svijeta. Svijet o sebi mi ne poznamo.
Dakle, za upoznavanje ovjeka o sebi (tj. njegova
unutranjeg ivota) imamo dva naina - analogija sa
sobom i openje s njim, razmjena misli. Bez toga
ovjek je za nas samo pojava, pokretni automat
(fenomen).
Noumenon ovjeka je njegov psiholoki ivot i sve to
taj ivot sadri; sve ono sa ime on ovjeka povezuje.

U ovjeku su za nas otvorena oba svijeta, premda je

noumenalni otvoren malo i slabo, jer ga mi zamjeujemo
preko fenomenalnog. Noumenalno znai pojmljeno
umom i karakteristina znaajka stvari
noumenalnog svijeta jest u injenici da se one ne
mogu zamjeivati na isti nain kao stvari
fenomenalnog svijeta. Moemo umovati o postojanju
stvari noumenalnog svijeta, dokuiti uz pomo
zakljuivanja, otkrivati po analogiji, moemo ih osjeati,
ulaziti u neku vrstu komunikacije s njima, ali ih ne
moemo vidjeti, uti, opipati, izmjeriti, fotografirati,
ralaniti na kemijske elemente ili na broj vibracija.
Noumenalni svijet ili svijet uzroka za nas je svijet
metafizikih injenica.

Svijest sa svim svojim funkcijama i sadrajem -

mislima, osjeajima, eljama, voljom -pripada
metafizikom svijetu. Niti jedan element svijesti ne
moemo zamijetiti objektivno.
 Emociju ne moemo vidjeti kao to ne moemo vidjeti
vrijednost novca. Moemo vidjeti to na novcu pie, ali
njegovu vrijednost nikada neemo vidjeti. Misao se ne
moe fotografirati kao to se ne moe zamisliti u boci
egipatsku tminu. Misliti drugaije, eksperimentirati s
fotografiranjem misli znai jednostavno ne znati logiki
misliti. Na gramofonskoj ploi su brazde, ispupenja i
udubljenja, ali nema zvukova. Uzaludno je drati kraj
uha gramofonsku plou s nadom da e se neto uti.

S ta dva svijeta u sebi ovjek nam daje

mogunost da shvatimo meusobni odnos tih dvaju
svjetova u itavoj prirodi.

Ve smo zakljuili da se noumenon stvari sastoji u

njezinoj funkciji u drugoj sferi, u njezinu znaenju koje
je nerazumljivo u odreenom presjeku svijeta. Zatim
smo doli do zakljuka da broj znaenja iste stvari u
razliitim presjecima svijeta mora biti beskonano velik i
beskonano razliit, da svaka stvar mora biti vlastita
suprotnost, vraati se ponovo na poetak (s nae toke
gledita) itd., itd., beskonano se iriti i ponovo suavati
itd.
Moramo zapamtiti da ideja i pojava nisu razliite
stvari, ve samo razliiti vidovi jedne i iste stvari. Pri
emu je svaka pojava konani izraz neeg
beskonanog u sferi nae zamjedbe posredstvom
osjetilnih organa. S naeg gledita isto tako moemo
rei da se neka pojava ili neka grupa pojava s
noumenalnog aspekta izraava svijeu o nekom
beskonanom i beskonano raznolikom bivstvu, ili
da se beskonana i beskonano raznolika svijest
izraava za nas nekom odreenom pojavom.
 Pojava je trodimenzionalni izraz odreenog
noumenona. Trodimenzionalnost ovisi o
trodimenzionalnim oblicima nae zamjedbe, ili,
jednostavnije, o naem mozgu, ivcima, oima i
vrhovima prstiju.
Utvrdili smo da je ovjekov noumenon psihiki
ivot, da je upravo u duhu rjeenje funkcija i
znaenja ovjeka koji su nerazumIjivi izvana. to je
ovjekov psihiki ivot ako ne njegova funkcija,
nespoznatljiva u trodimenzionalnom presjeku svijeta?
Doista, ako pokuamo svim nama dostupnim
sredstvima, objektivno, izvana, prouiti i promotriti
ovjeka, nikada neemo otkriti njegov psihiki ivot niti
odrediti funkciju razuma. Prvo moramo spoznati
postojanje vlastitog psihikog ivota, zatim zapoeti
razgovor (uz pomo znakova, gesta, rijei) s drugim
ovjekom, zapoeti s njime razmjenu misli i na temelju
njegovih odgovora zakljuiti da on posjeduje ono to i
mi; ili isti zakljuak izvesti na temelju vanjskih znakova
(radnje istovjetne naima u istim okolnostima).
Izravnom metodom objektivnog ispitivanja bez
pomoi govora ili bez pomoi zakljuivanja po analogiji
u drugom ovjeku neemo otkriti nikakav psihiki ivot.
Ono to je nedostupno izravnoj metodi ispitivanja, a
postoji, to je noumenalno. Prema tome, neemo biti u
stanju odrediti funkciju i znaenje ovjeka u drugom
presjeku svijeta doli u svijetu Euklidove geometrije, koji
je jedini pristupaan za izravne metode ispitivanja.
Stoga s punim pravom ovjekov razum moemo
smatrati njegovom funkcijom o presjeku svijeta koji nije
trodimenzionalni presjek u kojemu funkcionira
ovjeje tijelo.
Poto smo to utvrdili, moemo se zapitati: zar nismo u
pravu kad izvodimo obrnuti zakljuak i nama neznanu
funkciju svijeta i stvari izvan trodimenzionalnog
presjeka smatramo nekom vrstom njihova uma.
Nae uobiajeno pozitivistiko gledite razum smatra
funkcijom mozga. Bez mozga ne moemo zamisliti
mentalni ivot.

Kada je Max Nordau elio zamisliti svjetsku svijest

(u Paradoksima) morao je rei da mi vjerojatno ne
moemo biti sigurni da se negdje u beskonanom
prostoru svemira ne ponavlja u kolosalnoj mjeri ista
kombinacija fizikih i kemijskih elemenata koja tvori
na mozak. To je vrlo karakteristino i tipino za
pozitivistiku znanost. Ako eli zamisliti svjetsku
svijest, pozitivizam prvo mora zamisliti divovski
mozak. Zar se tu odjednom ne osjea neto od
dvodimenzionalnog plonog svijeta? Zapravo, ideja o
divovskom mozgu negdje iza zvijezda pokazuje
zadivljujue siromatvo i slabost pozitivistike misli. Ta
se misao ne moe izvui iz uobiajenog toka, ona nema
krila da poleti.
Zamislimo da je neki znatieljni itelj Europe u 17.
stoljeu nastojao zamisliti prijevozna sredstva 20. st. i
crtao golema potanska kola veliine velikog svratita u
koja je upregnuto tisuu konja. Bio bi vrlo blizu istini, no
istovremeno beskrajno daleko od nje. U njegovo doba,
meutim, ve je bilo umova koji su radili u dobrom
pravcu, ve se nazirala ideja parnog stroja, ve su se
pojavili modeli.
Nordauova misao podsjea na omiljene teorije
popularne filozofije da su planete i zvijezde vidljivog
svijeta samo molekule nekog velikog tijela kojega je
siuni dio i na svemir...
Moda je sav svemir sadran u malom prstu nekog
velikog bia, kae obini ovjek kad filozofira.
Moda su nae molekule isto tako svjetovi. Moda i
moj mali prst takoer sadri nekoliko svemira! I ovjeka
spopada strah. Takvo razmiljanje je poput razmiljanja
djevojice o kojoj sam jednom itao, mislim u
Theosophical Review. Djevojica je sjedila kraj
kamina; uz nju je spavala maka. Maka spava,
mislila je djevojica, moda u snu ona nije maka, nego
djevojica. A moda ja zapravo uope nisam
djevojica, nego maka i samo u snu vidim da sam
djevojica. U sljedeem trenutku kuom odjekne mahnit
krik i roditelji djevojice tekom su je mukom uvjerili da
nije maka ve djevojica.
Sve to pokazuje da filozofiranje zahtijeva stanovitu
vjetinu. Naa misao okruena je s vrlo mnogo
slijepih ulica. I pozitivizam je sam po sebi slijepa
ulica.

Naa analiza pojava i odnos koji smo utvrdili izmeu

fizikih pojava i pojava ivota i svijesti doputaju nam
posve odreenu tvrdnju da pojave svijesti ne mogu biti
funkcija mozga, tj. funkcija fiziolokih i fiziko-kemijskih
pojava - ili pojava nieg reda. Utvrdili smo da vie ne
moe biti funkcija nieg. A podjela na vie i nie takoer
se temelji na posve zbiljskoj injenici o razliitom
potencijalu raznih vrsta pojava - o razliitoj koliini
skrivene snage to ih one sadre (ili oslobaaju).
Naposljetku, s pravom nazivamo viima pojave s veim
potencijalom, veom skrivenom snagom, a niima
pojave s manjim potencijalom, manjom skrivenom
snagom.
Pojave ivota su vie u usporedbi s fiziko-kemijskim
pojavama (to jest, pojavama gibanja).
 Pojave svijesti su vie u usporedbi s pojavama ivota i
pojavama gibanja.
Jasno je to moe biti funkcijom ega.
Ako ne elimo napraviti grubu logiku greku, neemo
tvrditi da su ivot i svijest funkcije gibanja. Naprotiv, sve
nas prisiljava da gibanje priznamo funkcijom ivota, a
ivot funkcijom svijesti.
Ali kojeg ivota i koje svijesti? U tome je pitanje.
Dakako, bilo bi besmisleno zemljinu kuglu smatrati
funkcijom ivota biljaka i ivotinja, koji se odvija na
zemlji, a vidljivi svijet zvijezda funkcijom ljudske svijesti.
No to nitko i ne kae. Nama je vano utvrditi ope
naelo da pojave gibanja, kao nie, ovise o pojavama
ivota i svijesti, kao viima.
Ako prihvatimo da je to naelo utvreno, moemo ii
dalje. Prvo pitanje koje se namee glasi: u kakvom je
odnosu ovjekova svijest spram njegova tijela i mozga?
Na to se pitanje u razliitim vremenima razliito
odgovaralo. Svijest se smatralo izravnom funkcijom rada
mozga (Misao je gibanje materije), odriui time,
dakako, svaku mogunost miljenja ili osjeanja bez
mozga. Zatim se nastojalo dokazati usporednost rada
svijesti i rada mozga. No, narav tog paralelizma uvijek je
ostala vrlo nejasna. Da, mozak oito radi usporedo sa
svijeu. Prekid ili poremeaj u radu mozga povlai za
sobom vidljivi prekid ili poremeaj u radu svijesti. Pa
ipak, rad mozga nije drugo doli gibanje, to jest,
objektivna pojava, a rad svijesti je objektivno neodrediva
pojava, subjektivna i u isti mah monija od svega
objektivnog. Kako sve to povezati zajedno?
Pokuajmo sagledati rad mozga i svijesti s gledita
postojanja dviju injenica: svijeta i svijesti, koje smo
prihvatili na samom poetku.
 S gledita svijesti mozak je dio svijeta, to jest, dio
vanjskog svijeta koji je izvan svijesti. Prema tome,
svijest i mozak razliite su stvari. Ali svijest, kako nam
kau naa istraivanja i iskustvo, moe djelovati samo
kroz mozak. Mozak je ona neophodna prizma kroz
koju se svijest nama oituje kao intelekt. Ili, malo
drugaije, mozak je zrcalo koje odraava svijest u
naem trodimenzionalnom presjeku svijeta. To
znai da u naem trodimenzionalnom presjeku
svijeta nije vidljiv sav um (ne znamo njegove
zbiljske razmjere), ve samo njegov odraz u naem
mozgu. Dakako, ako se zrcalo razbije, mora se
razbiti i odraz. No, nema nikakve osnove za
pretpostavku da se razbijanjem zrcala razbija i
predmet koji se u njemu odraava, to jest, u ovom
sluaju svijest.
Svijest ne moe trpjeti zbog poremeaja mozga, no
njezina oitovanja mogu jako nastradati, ak i posve
ieznuti iz podruja nae zamjedbe. Stoga je
razumljivo da poremeaj u radu mozga izaziva
slabljenje, iskrivljavanje ili ak potpuno iezavanje
onih sposobnosti svijesti koje se oituju u naoj
sferi.

Ideja usporeivanja trodimenzionalnog i

etverodimenzionalnog tijela daje nam mogunost
da utvrdimo kako kroz mozak ne ide sva djelatnost
svijesti, nego samo njezin dio. Mozak je oito
trodimenzionalno, to jest nezbiljsko tijelo. Svijest je
neto to nema dimenzija, ili je viedimenzionalna.
U svakom sluaju, ona je zbiljska. Unitenjem
nezbiljskog ne moe ieznuti zbiljsko.
 Svatko od nas je psihiki entitet, kae Myers (Essay
on the Subliminal Consciousness), mnogo
rasprostranjeniji no to sam zna - on je jedinka koja
nikada ne moe sebe potpuno izraziti kroz ma koju
tjelesnu manifestaciju. Sopstvo se oituje kroz
organizam, ali uvijek postoji neki dio koji ostaje
neoitovan.

U knjizi W. Jamesa
Raznolikosti religioznog iskustva

Pozitivist e biti nezadovoljan. On e rei: dokaite

mi da misao moe nastati bez mozga, tada u ja
povjerovati.
Odgovaram mu pitanjem: to e u tom sluaju biti
dokaz? Dokaza nema i ne moe biti. Postojanje svijesti
bez mozga, ako je mogue, za nas je metafizika
injenica koja ne moe biti dokazana kao to to moe
biti fizika.
I ako moj protivnik iskreno razmilja, uvjerit e se da
dokaza ne moe biti, jer ni on sam nema naina da
utvrdi postojanje svijesti koja djeluje neovisno o
mozgu. Zapravo, pretpostavimo da svijest mrtva
ovjeka (to jest, ovjeka iji je mozak prestao raditi)
nastavlja djelovati. Kako se u to moemo uvjeriti?
Nikako. Mi imamo sredstva komuniciranja (govor,
pismo) s biima koja imaju iste uvjete kao i mi, to jest, s
biima ija svijest djeluje kroz mozak. O postojanju
svijesti u takvih bia moemo zakljuivati po analogiji sa
sobom. Ali postojanje razuma u drugih bia ne moemo
potvrditi naim uobiajenim sredstvima, neovisno o
tome postoje li ili ne postoje takva bia.
 Upravo to i daje klju za razumijevanje istinskog
odnosa izmeu razuma i mozga. Na razum, budui da
je puki odraz iz mozga, moe zamijetiti samo sebi sline
odraze. Ve smo utvrdili da o drugim razumima, osim o
svom vlastitom, moemo zakljuivati na temelju
razmjene misli s njim i na temelju analogije sa samim
sobom. Sada moemo dodati da zbog toga moemo
znati samo o postojanju razuma slinog naemu i ne
moemo znati druge, postojao on ili ne.

Ako jednom osjetimo svoj razum, ne samo kao

odraz mozga, ve u irem smislu, moi emo otkriti
svijesti sline naoj koje nisu odraz mozga, ukoliko
takve postoje u prirodi.
No, postoje li takve svijesti ili ne? to nam o tome
moe rei naa svijest takva kakva je sada?

Promatrajui svijet sa strane vidimo u njemu radnje

izazvane razumskim, svjesnim uzrocima, kao to je
Ijudski rad; i vidimo radnje izazvane nesvjesnim, slijepim
snagama prirode, ba kao to su gibanje valova, plima i
oseka, tok rijeka itd.
Ta podjela radnji na razumske i mehanike ini se
naivnom ak i s pozitivistikog gledita. Ako smo
prouavanjem prirode neto nauili, ako nam je ita dala
pozitivistika metoda, onda je to uvjerenje u bitno
jedinstvo pojava. Znamo, i to sigurno, da temeljno
sline stvari ne mogu nastati iz razliitih uzroka. To zna i
naa pozitivistika fllozofija. Stoga i ona dri naivnom
spomenutu podjelu i, svjesna nemogunosti takvog
dualizma - da se dio uoenih pojava dogaa iz
razumskih i svjesnih razloga, a dio iz nerazumskih i
nesvjesnih ona nastoji objasniti da sve potjee iz
nerazumskih i nesvjesnih razloga.
Pozitivistika filozofija kae da je prividna
razumnost ljudskih djelatnosti alosna iluzija i
samoobmana. ovjek je igraka u rukama stihijskih
sila. On je samo prijelazna stanica snaga. Sve to
on misli da radi zapravo su za njega uradile vanjske
sile koje u njega ulaze sa zrakom, hranom,
sunevim svjetlom. ovjek ni jednu radnju ne
izvrava sam. On je samo prizma u kojoj se na neki
nain prelamaju linije radnje. No, kako zraka svjetla
ne nastaje iz prizme, tako ni radnja ne nastaje iz
ovjekova intelekta.
Kao potvrda tome navodi se uveni teorijski pokus
njemakih psihofiziologa. Oni su tvrdili da, kad bi bilo
mogue od trenutka roenja liiti ovjeka svih vanjskih
dojmova - svjetla, zvuka, dodira, topline, hladnoe itd. -
i istovremeno ga odrati na ivotu, takav ovjek ne bi bio
sposoban ni za kakvu i najbeznaajniju djelatnost.
Iz toga proizlazi da je ovjek automat slian automatu
na kojem je radio Tesla, a koji je trebao, pokoravajui se
elektrinim strujama i elektromagnetskim valovima to
dolaze iz velike udaljenosti bez ica, vriti itav niz
sloenih gibanja.
Dakle, sve ovjekove radnje ovise o vanjskim
poticajima. Za najmanji refleks nuan je vanjski
podraaj. Sloenija radnja zahtijeva itav niz prethodnih
sloenih podraaja. Kadto izmeu podraaja i radnje
proe mnogo vremena, pa ne osjeamo nikakvu vezu
meu njima. Stoga i drimo da su nae radnje slobodne
premda zapravo ne postoje slobodne radnje. Nita ne
moemo uraditi sami, ba kao to kamen ne moe po
svojoj elji skoiti uvis. Neto ga mora odbaciti. Na isti je
nain nama potrebno da nas neto potakne. Tada
razvijamo upravo onoliko snage koliko nam je dao
poticaj (ili prethodni poticaji) i ni malo vie.
S logikog stajalita ta je teorija tonija od teorije
dviju vrsta radnji: razumskih i nerazumskih. Ova u
najmanju ruku uspostavlja naelo bitne jednakosti.
Doista, kako je mogue pretpostaviti da se u velikom
stroju neki dijelovi gibaju prema vlastitoj elji i
rasuivanju? Mora biti ili jedno ili drugo: ili svi dijelovi
stroja imaju svijest o svojoj funkciji i djeluju u skladu s
tom svijeu, ili sve pokree isti stroj i stavlja se u pogon
istim motorom.
Velika zasluga pozitivizma je u tome to je postavio to
naelo jednakosti. Nama preostaje da odredimo u emu
je ta jednakost. Pozitivizam kae da je poetak svega
nesvjesno mehaniko gibanje nastalo neznano kada i s
nepoznatog razloga.
To smo gledite ve razmotrili i zakljuili da se gibanje
nipoto ne moe smatrati uzrokom pojava svijesti,
dok su, naprotiv, pojave svijesti nedvojbeni uzrok
pojava gibanja koje smo utvrdili. Kad smo ispitivali bit
samog pojma gibanja zakljuili smo da ono uope nije
oita istina, da je ideja gibanja nastala u nama s
ogranienosti i nepotpunosti naeg osjeaja
prostora (pukotina kroz koju promatramo svijet).
Tada smo utvrdili da ideja vremena nije izvedena iz
zapaanja gibanja, kako se obino misli, ve ideja
gibanja proizlazi iz naeg osjeaja vremena - i da je
ideja gibanja posve odreena funkcija osjeaja
vremena, koji je po sebi granica ili vrhunac osjeaja
prostora bia odreenog psiholokog ustrojstva.
Razjasnili smo i to da je ideja gibanja mogla nastati i iz
usporedbe dvaju razliitih polja svijesti. Openito,
analiza temeljnih kategorija nae zamjedbe svijeta -
prostora i vremena - uvjerila nas je da nemamo
osnova gibanje smatrati temeljnim poelom svijeta.
Ako je tako, ako je iza kulise strukture svijeta
nemogue pretpostaviti nesvjesni mehaniki stroj,
onda moramo pretpostaviti da je svemir iv i
inteligentan. Jer samo je jedno istinito: ili je svijet
mehaniki i neiv, sluajan, ili je iv i svjestan. U
ivoj prirodi nita ne moe biti mrtvo, niti u mrtvoj
ivo.

.. .Nakon dugog razdoblja nesvjesnog i polusvjesnog

postojanja u mineralnom, biljnom i ivotinjskom carstvu,
priroda u ovjeku dostie svoj najvii razvoj i pita se: to
sam ja? ovjek je organ samosvijesti prirode.
Tako je pisao Schopenhauer u Aforizmima i to je,
dakako, vrlo lijepa slika. No mi nemamo razloga smatrati
ovjeka krunom svega to je priroda stvorila. To je
samo najvie to mi znamo.

Pozitivizam bi bio posve u pravu i u njegovoj slici

svijeta ne bi bilo greke kad u svijetu ne bi postojao
razum. Tada bi se, htjeli ne htjeli, moralo priznati da
je svemir sluajno stvorena mehanika igraka u
prostoru. Ali injenica da postoji razum kvari svaku
statistiku. Tu injenicu nemogue je ispustiti iz
vida.
Moramo priznati ili postojanje obaju poela - svijesti i
gibanja, duha i materije - ili izabrati jedno od njih.

Dualizam otpada jer, dopustimo li odvojeno postojanje

duha i materije, daljnjim razmiljanjem vrlo brzo emo
zakljuiti da je ili duh nezbiljski, a materija zbiljska, ili
materija nezbiljska, a zbiljski duh. Drugim rijeima, ili je
duh materijalan ili materija duhovna. Dakle, treba
odabrati jedno - duh ili materiju.
No, misliti zaista monistiki mnogo je tee no to se
ini. Sretao sam mnoge ljude koji su se nazivali i iskreno
smatrali monistima. A zapravo se nisu odmakli od
najnaivnijeg dualizma i nikada im nije zatreperila ni iskra
shvaanja jedinstva svijeta.

Materijalizam, koji temeljem svega smatra gibanje,

nikada ne moe biti monistiki. On ne moe odrei
um. U tome je njegova glavna nesrea. Kad bi mogao
posve dokinuti um, sve bi bilo u redu i svemir bi se
mogao smatrati sluajno stvorenom mehanikom
igrakom. No, na alost, materijalizam ne moe odrei
postojanje uma, niti ga moe unititi. Moe samo
nastojati spustiti ga to nie nazivajui ga odrazom
zbilje koje je bit u gibanju.
No to u tom sluaju uraditi sa injenicom da odraz
posjeduje beskonano vee mogunosti od zbilje
(gibanja) ?
Kako to moe biti? Od ega se odraava ili u emu se
prelama zbilja kad kao odraz ima beskonano vee
mogunosti negoli u izvornom obliku?
Dosljedni materijalist-monist moe rei samo da se
zbilja odraava od same sebe, to jest, jedno gibanje
odraava se od drugog gibanja.
Dopustimo da je tako. A gdje je tu um?
Um je neto razliito od gibanja.
Ma koliko misao nazivali gibanjem, ipak znamo da su
to dvije razliite stvari, razliite po tome kako ih
zamjeujemo, stvari to pripadaju razliitim svjetovima
koji su nesumjerljivi i mogu postojati istovremeno. Osim
toga, misao moe postojati bez gibanja, a gibanje ne
moe postojati bez misli, jer neophodni uvjet
gibanja - vrijeme potjee iz razuma. Da nema uma
ne bi bilo vremena. Da nema vremena ne bi bilo
gibanja.
Ne moemo pobjei od te injenice i, ako mislimo
logiki, moramo priznati dva poela. Ako, pak,
smatramo neloginim samo priznavanje dvaju poela,
onda kao jedno poelo moramo prihvatiti misao, a
gibanje smatrati iluzijom misli.

to to znai? To znai da ne moe postojati

monistiki materijalizam. Materijalizam moe biti
samo dualistiki, to jest, on mora priznavati dva poela:
gibanje i misao. im prizna jedno poelo, postaje
idealizam.
Ali, da bi idealistiko miljenje bilo mogue, idealizam
ne smije biti dualistiki jer, kako nije mogu monistiki
materijalizam, tako nije mogu ni dualistiki
idealizam.
Za isti i strogi monistiki idealizam nuna je duboka i
korjenita promjena svih naih pojmova. Tu iskrsava
nova potekoa.
Svi pojmovi povezani su s jezikom. Na jezik je
duboko dualistiki. To je velika prepreka. Ve sam
rekao da nau misao koi jezik, jer ne daje mogunost
da se njime izraze odnosi postojeeg svemira. Na
naem jeziku postoji samo jedan vjeno nastajui
svemir. Vjeno Sada ne moe se izraziti naim
jezikom.
Prema tome, na jezik nam prikazuje oito lani
svemir: dvojni, a on je u zbilji jedan; i vjeno nastajui
dok je on u zbilji vjeno postojei.
 Ako pojmimo koliko ta injenica mijenja sve, ako
shvatimo u kolikoj mjeri na jezik skriva pravu sliku
svijeta, vidjet emo da naim jezikom nije samo teko,
ve apsolutno nemogue izraziti istiniti odnos stvari
zbiljskog svijeta.
Ta se tekoa moe prevladati samo stvaranjem novih
pojmova i proirenih analogija.
U nastavku emo razjasniti naela i metode tog irenja,
naela i metode koje ve posjedujemo i koje se mogu
izvui iz zalihe naeg znanja. Zasad nam je vano
utvrditi jedno - potrebu za jednoobraznou -
monistinost svemira.
U biti, ak je svejedno to emo odabrati za
oznaavanje jedinstva - materiju ili duh. Moemo
prihvatiti da je sve materijalno, da je misao fina
materija, ili da je sve duhovno, a materiju smatrati
tvorevinom duha. No vano je vrsto ostati pri jednome.
Ne smijemo brkati duh i materiju. Ne smijemo svemir
zamiljati dijelom duhovni a dijelom materijalni. To
je naprosto logiki nemogue. Kad priznamo jedno
poelo u svemiru, svejedno koje, vano je samo da
znamo da je ono jedno. Smatrajte misao jednako
materijalnom kao i stol. Tu e biti manje greaka negoli
ako mislite da su misao o stolu i sam stol neto
razliito, od razliitog materijala. Sav zadatak je
upravo u tome da se shvati i prizna jedinstvo
materije i duha. A u kakvim izrazima, pod kakvom
izlikom e se to priznati, to vie nije bitno. Vano je da
ovjek, gledajui stol, materijalni stol to stoji pred
njim, jasno shvati i bude svjestan da se taj stol ni po
emu ne razlikuje od njegovih misli. Vano je da
ovjek shvati da su materija i misao jedno i isto.
 Dakle, naelno je nevano to emo drati poelom:
duh ili materiju. Vano je priznati njihovo jedinstvo.
Ve smo upozorili da materijalna predodba svemira
stvara velike neprilike. Neprilike su uglavnom u tome
to, predoavajui duhovni svijet materijalnim, ovjek ga
predouje trodimenzionalnim, a trodimenzionalna
predodba duhovnog svijeta ve je oita besmislica
koja vodi u druge besmislice.
Kao rezultat prosudbe o finim stanjima materije, ili o
psihofizikim emanacijama, ovjeku se namee
zakljuak da ...ako zaista postoji Bog, onda je to samo
oblik kisika.
emanacija duha proizvod duha, umotvorina; u
istonjakoj filozofiji uenje da je svijet postao
izdvajanjem manje savrenih bia iz najsavrenijeg, tj, iz
boanstva, odn. iz vrhovnog prabia
Stoga, u interesu pravilnog miljenja, valja kao poelo
predloiti duh, to jest svijest. Time izbjegavamo mnoga
nepotrebna lutanja po stranputicama i slijepim ulicama.
Ve smo ukazali na to da, ukoliko uope priznajemo
postojanje svijesti, nuno moramo priznati da postoji
samo jedna svijest i nita vie.
- No, to je materija? upitat e pozitivist.
- Logiki pojam, to jest, oblik miljenja,
odgovaram ja. Nitko nikada nije vidio
materiju i nikada je nee vidjeti. Materija samo
moe biti miljena.
- A ovo stablo, materija od koje e se napraviti
stol, to je to?
- Splet osjeta projiciran u prostor.
- Ali to stablo postoji?
 - Postoji, no mi ne znamo pravu prirodu njegova
postojanja. Sve to znamo o njemu oblik je nae
zamjedbe njega.
- Ako ne bude nas, hoe li ono nastaviti postojati?
- Da, ali samo za zamjedbu jednaku naoj ono e
postojati u istim oblicima kao i za nas. No, u sebi
materija postoji na neki posve drugaiji nain -
kako, to ne znamo. Jedno je sigurno: ona ne
postoji u prostoru i vremenu. Vjerojatno sva slina
drva iz razliitih stoljea i raznih dijelova svijeta
tvore jednu masu - jedno tijelo - moda jedno bie.
Nedvojbeno je da odreena materija (ili dio
materije) od koje je napravljen stol nema zasebno
postojanje, drugaije od postojanja kakvo ima u
naoj zamjedbi.

Utvrdili smo da izravnom metodom, osim govorom i

analogijom, ne moemo saznati za postojanje druge
svijesti.
Na temelju ega moemo misliti da u svijetu postoje
druge svijesti, osim nae ljudske - ograniene svijesti
ivotinja i polusvijesti biljaka? U prvom redu, na temelju
okolnosti da, kad bi takva svijest postojala, mi s naim
sredstvima ne bismo mogli znati za nju. To, dakako,
nije dokaz njezina postojanja. No to objanjava zato
ne znamo za nju ako postoji.

Zatim, na temelju injenice da znamo za postojanje

svijesti samo u naem i niim presjecima svijeta (ljudi,
ivotinje, biljke). Nemamo, meutim, nikakve osnove
misliti da u viem presjeku svijeta, tj. u
etverodimenzionalnom prostoru, nema svijesti.
Naprotiv, logiki nam sve govori da ona mora postojati i
mora biti jaa od nae.
I na kraju, na temelju miljenja da je svijet svijest, da je
sve u svijetu svjesno i uope nema i ne moe biti nieg
nesvjesnog. Ipak je najvanije to da nemamo razloga
nau svijest smatrati jedinstvenim i najviim oblikom
svijesti u svemiru.

Pitanje sada izgleda ovako: kako bismo mogli

saznati za postojanje svijesti drugih presjeka
svijeta, vieg prostora, ako one postoje? Na dva
naina: komunikacijom s njom i zakljuivanjem po
analogiji. to je za to potrebno?
Za prvo je potrebno da naa svijest dobije
mogunost komuniciranja s viom svijesti, a za
drugo je potrebno da sama naa svijest postane
analogna vioj, da izae iz okvira
trodimenzionalnog svijeta. Kako se to moe postii?
To se moe postii postupnim irenjem
sposobnosti izvoenja analogija. Nastojei misliti
izvan uobiajenih kategorija, promatrati i stvari i
sebe iz drugog ugla, oslobaati svoju svijest od
uobiajenih podjela na vrijeme i prostor, mi
postupno poinjemo uoavati analogiju meu
stvarima meu kojima je ranije nismo opaali. Na
um napreduje. Zajedno s njim raste sposobnost
izvoenja analogija. Svakim novim dostignutim
stupnjem ta se sposobnost iri i obogauje na um.
U svakom trenutku sve bre napredujemo, svaki
novi korak je laki. Na mentalni ivot postaje
drugaiji. Tada, primjenjujui na sebi svoju
proirenu sposobnost pravljenja analogija i
gledajui oko sebe, odjednom naa svijest uoava
svijesti kojih postojanje ranije nije ni slutila. I
razumije zato ih ranije nije vidjela. One lee na
drugoj ravnini, a ne na onoj na kojoj je ranije
postojala naa svijest. Na taj nain, upravo ta
sposobnost izvoenja novih analogija poetak je
promjena to nas vode na drugu ravninu bitka.

ovjekov um poinje prodirati u njemu bliski svijet

noumena. Pritom se mijenja i gledanje na na
pojavni svijet. Pojave odjednom mogu u njegovim
oima biti posve drugaije grupirane. Kao to smo
ve rekli, sline stvari mogu se pokazati razliitima,
razliite slinima. Posve odvojene, nepovezane
stvari mogu se pokazati dijelovima jedne velike
cjeline, neke posve nove kategorije, dok stvari koje
se ine neraskidivo vezanima i tvore cjelinu,
zapravo se mogu pokazati kao oitovanja razliitih
svijesti koje meu sobom nemaju nieg zajednikog
i ak ne znaju da ova druga postoji. Takvom, tj.
onom koja se sastoji od razliitih svijesti, koja je
poput bojnog polja razliitih svijesti, moe se
pokazati svaka cjelina naega svijeta: ovjek, ivoti-
nja, planet.

U svakoj cjelini naeg svijeta vidimo mnotvo

suprotnih nagnua, sklonosti, tenji, napora. Svaka
cjelina je poput bojita mnotva suprotnih snaga od
kojih svaka djeluje sama po sebi, tei svojemu cilju,
obino ruenju cjeline. No, uzajamno djelovanje tih
snaga tvori ivot cjeline. U svemu uvijek djeluje
neto to ograniava djelatnost pojedinanih
nagnua. To neto je svijest cjeline. Nemogue nam
je utvrditi postojanje te svijesti uz pomo analogije s
nama ili komuniciranjem s njom i razmjenom misli. No,
pred nama se otvara novi put. Vidimo odvojenu i posve
odreenu funkciju (uvanje cjeline). Iza te funkcije
pretpostavljamo da postoji odvojeno neto. To odvojeno
neto to ima odreenu funkciju nemogue je bez
svijesti. Ako cjelina posjeduje svijest, onda i
pojedinani tokovi snage takoer moraju posjedovati
svijest. Tijelo ili organizam sjecite je crta tih svijesti,
mjesto susreta, moda bojno polje. Nae Ja zapravo i
jeste bojno polje na kojemu u svakom trenutku
prevladava jedna ili druga emocija, jedna ili druga navika
ili sklonost, potinjavajui u odreenom trenutku ostale i
izjednaavajui se s Ja. Ali i Ja je bie koje posjeduje
svoj ivot. Samo, ono je vrlo malo svjesno od ega se
sastoji i stalno se povezuje as s jednim, as s drugim
dijelom sebe. Imamo li pravo pretpostaviti postojanje
bia u ljudskim organima i dijelovima tijela, u mislima i
emocijama ovjeka? Imamo, jer znamo da ne postoji
nita isto mehaniko, da svako neto koje posjeduje
zasebnu funkciju mora biti ivo i moe se nazvati
biem.
Sva bia za koja moemo pretpostaviti da postoje u
svijetu mnogih dimenzija mogu ne znati jedno za
drugo, to jest, ona mogu ne znati da ih mi povezujemo u
razliite cjeline u naem pojavnom svijetu, ba kao to
ona uope ne moraju znati za na pojavni svijet i
njegove odnose. No ona moraju znati sama sebe,
premda mi ne moemo odrediti stupanj jasnoe njihove
svijesti. Ona moe biti jasnija od nae, a moe biti
maglovita poput sna. Izmeu tih bia moe kolati
neprekidna, ali ne dokraja spoznata razmjena misli,
nalik razmjeni tvari u ivom tijelu. Ona mogu doivljavati
neke zajednike osjeaje, neke misli mogu nicati u
njima, istovremeno u svima, istovrsne, na poticaj
zajednikih uzroka. U skladu s linijama tog unutranjeg
zajednitva ona vjerojatno sebe dijele na razliite
cjeline nama posve nerazumljivih ili djelomino sluenih
kategorija. Bit svakog takvog pojedinanog bia mora se
sastojati u svijesti o sebi, svojim unutranjim funkcijama
i odnosima; ono mora osjeati njemu sline stvari i mora
biti u stanju iskazivati sebe i njih. Drugim rijeima, ta
svijest mora biti takva da pred sobom uvijek imam sliku
sebe i svojih najdubljih odnosa. Ona je vjena provjera
te slike i smjesta je predaje drugom biu koje s njom
ulazi u komunikaciju.
Predoimo li sebi svijet sastavljen od takvih svijesti,
moramo priznati da su one rasporeene po nekom
posebnom redu koji ne odgovara ni jednom nama
poznatom. Ako zamislimo crtu to spaja te svijesti, ona
nee ii ni po jednoj nama poznatoj prostornoj dimenziji
ni po duini, ni po irini, ni po visini, ni po vremenu
(etvrta dimenzija), ni po visini svijesti iznad vremena
(peta dimenzija), ve po nekoj posve drugoj crti koja je
okomita na sve prethodne, a nije paralelna ni s jednom
od njih - po crti este dimenzije. Ako je mogua
unutranja komunikacija meu svijestima, ona mora ii
po toj crti, po estoj dimenziji.
esta dimenzija je crta to spaja sve svijesti svijeta
i od njih oblikuje jednu cjelinu.

Postoje li te svijesti ili ne i u drugim presjecima svijeta

osim naega, mi to u postojeim uvjetima nae
zamjedbe ne moemo osjetiti. Naa svijest odve je
zaokupljena zamjeivanjem pojavnog svijeta i same
sebe te stoga vjerojatno jednostavno ne odraava
dojmove to joj dolaze po crti este dimenzije, ili ih
odraava toliko slabo da se oni ne zadravaju u njoj u
zamjetljivom obliku. Naa svijest nije svjesna da je u
stalnoj komunikaciji s noumenonom svega okolnog, i
bliskog i dalekog, sa svijestima slinima njoj i posve
razliitima od nje, sa svijeu svega u svijetu i sa
svijeu cijelog svijeta. Ako su dojmovi to dolaze po
estoj dimenziji toliko jaki da ih svijest osjea, ona
ih odmah projicira u vanjski pojavni svijet i trai
njihov uzrok u pojavnom svijetu, ba kao to
dvodimenzionalno bie koje ivi na ravnini trai na
svojoj ravnini uzroke dojmova to potjeu iz naega
svijeta.

Na razum je ogranien svojom pojavnom

zamjedbom, to jest, zatvoren je u sebe. Pojavni
svijet, to jest, oblik njegove vlastite zamjedbe,
opasuje ga poput prstena, poput zida, i na razum
ne vidi nita to je izvan tog zida.
No, uspije li izai iz tog zida, on e neizbjeno
vidjeti vrlo mnogo novih stvari u svijetu.

Ako se u naoj zamjedbi oslobodimo elemenata

sopstva, pie Hinton (Novo doba misli), otkrit
emo da neivost koju pripisujemo vanjskom svijetu
nije u stvarima, ve je mi njima pridajemo s
ogranienja nae svijesti. Samo nas elementi
sopstva u naoj spoznaji navode da govorimo o
mehanikoj nunosti, o neivoj materiji. Kad nae
ogranienje otpadne, vidimo duh svijeta kao to
vidimo duh svoga prijatelja, to jest, vidimo neto to
je jasno odvojeno od materijalnog svijeta.
U dananje vrijeme naa su sredstva miljenja
dostatna za otkrivanje ljudske due, no sve osim
ljudskih bia ini se naoj znanosti neivim. Treba
se osloboditi elementa sopstva u zamjedbi. Tada e
se sve izmijeniti.

Zar nam je doista noumenalni svijet apsolutno

nespoznatljiv kako nam se kadto ini?
U Kritici istog uma i u drugim djelima Kant je
poricao mogunost duhovnog vienja. Ali u
Snovima vidovnjaka on ne samo da je priznao tu
mogunost, ve joj je i dao jednu od najboljih
definicija to ih danas imamo. On izriito tvrdi:
Priznajem, vrlo sam sklon priznati da postoje
bestjelesne naravi i da moja dua pripada redu tih
bia. Ta bestjelesna bia meusobno su
neposredno povezana, stvaraju jednu veliku cjelinu
koja se moe zvati materijalnim svijetom. Svaki
ovjek je bie dvaju svjetova: duhovnog i
materijalnog i bezuvjetno e biti dokazano da i u
ovom ivotu ljudska dua tvori nerazdvojnu
zajednicu sa svim bestjelesnim naravima svijeta
duha, da naizmjence utjee na njih i prima od tih
naravi dojmove iz onoga svijeta, dojmove kojih dua
nije svjesna dok je u Ijudskom obliju.
Ljudsku duu u ovom ljudskom ivotu treba
smatrati istovremeno povezanom s dvama
svjetovima od kojih ona jasno zamjeuje samo
materijalni svijet, budui da je povezana s tijelom i
tako oblikuje osobnost.
Ona je, prema tome, uistinu jedan subjekt, koji je
na taj nain istodobno pripadnik vidljivog i
nevidljivog svijeta, ali ne jedne i iste osobe, jer zbog
njihove razliite kakovosti, zamisli jednog svijeta
nisu ideje povezane s idejama drugog svijeta, te ono
to ja mislim kao duh ne pamtim kao ovjek i
obrnuto, moje stanje ovjeka uope se ne uklapa u
zamiljenje mene kao duha.
Roenje, ivot, smrt samo su stanja due. . . Dakle,
prolazno je samo nae tijelo: naa bit nije prolazna i
morala je postojati i kada nae tijelo nije postojalo.
Ljudski ivot je dvojan. Sastoji se od dva ivota
animalnog i duhovnog. Prvi ivot je ivot ovjeka i
za taj ivot ovjeku treba tijelo. Drugi njegov ivot je
ivot duha; njegova dua ivi tim ivotom odvojeno
od tijela i mora ga ivjeti nakon odvajanja od tijela.

U lanku o Kantu u Sjevernom Vjesniku iz 1888.g, A.

L. Volinski kae da Kant u Vorlesungen, i u
Snovima vidovnjaka ne doputa samo jedno -
mogunost fizikog zamjeivanja duhovnih pojava.
Na taj nain Kant priznaje ne samo mogunost
postojanja duhovnog svjesnog svijeta, ve i mogunost
komuniciranja s njim.

Hegel je svu svoju filozofiju gradio na mogunosti

izravnog zamjeivanja istine, na duhovnom vienju.

Sada, prilazei pitanju o dvama svjetovima s

psihologijske strane, sa strane teorije spoznaje, moramo
vrsto odrediti injenicu da, prije no to se moemo
nadati da emo ita nauiti o noumenalnom podruju,
moramo isto intelektualnom metodom rasuivanja
odrediti sva ona svojstva viedimenzionalnog svijeta
koja moemo odrediti. Vrlo vjerojatno tom metodom
neemo biti u stanju odrediti mnogo. Moda e nae
definicije biti odve krute, nee potpuno odgovarati finoj
diferencijaciji odnosa u noumenalnom svijetu. Sve je to
mogue i mi to moramo uzeti u obzir. No, ipak moramo
odrediti i to je mogue tonije razjasniti to
noumenalni svijet ne moe biti; i, ako nam to uspije,
to on moe biti, to jest, koji su odnosi u njemu
nemogui, a koji mogui.
To je nuno stoga da bismo mogli, dolazei u dodir s
noumenalnim svijetom, razlikovati ga od fenomenalnog i,
to je glavno, da ne shvatimo kao noumenalni svijet
jednostavni odraz fenomenalnoga. Razlog zbog kojega
mi i ne znamo uzroni svijet, poradi kojega smo
utamnieni u pojavnom svijetu, upravo je u tome to
ne znamo razluiti gdje svrava jedan, a gdje
poinje drugi.

Mi smo u stalnom dodiru s uzronim svijetom, mi

ivimo u njemu jer je na razum i naa, nama
nerazumljiva funkcija u svijetu dio njega ili njegov
odraz. No, mi ga ne vidimo i ne znamo, jer ili
odriemo njegovo postojanje drei da je sve
postojee pojavno i da ne postoji nita to nije
pojavno, ili ga priznajemo, ali ga nastojimo spoznati
u oblicima trodimenzionalnog pojavnog svijeta; ili
ga, naposljetku, traimo i ne nalazimo jer gubimo
put meu obmanama i iluzijama odraenog
pojavnog svijeta koji pogreno shvaamo kao svijet
ideja.

U tome i jest tragedija naih duhovnih traenja. Mi

ne znamo to traimo. Jedini nain da se izbavimo
od te tragedije jest prethodno intelektualno
odreivanje svojstava onoga to traimo. Bez tih
definicija, sa samo neodreenim osjeajima, ne
moemo se pribliiti svijetu uzroka, izgubit emo se
na njegovim granicama.
 To je shvatio Spinoza koji je napisao da ne moe
govoriti o Bogu kad ne zna njegova svojstva.
Kad sam prouavao Euklida, pisao je, prvo sam
razumio da su tri kuta trokuta jednaka dvama pravim
kutovima, i to svojstvo trokuta bilo mi je posve
razumljivo, premda nisam znao mnoga druga njegova
svojstva. to se tie duhova i privienja, nisam nikad
dosad uo za neko njihovo razumom dokuivo svojstvo,
ve samo za fantazije u kojima se nemogue snai.
Ustanovili smo neke kriterije koji nam omoguavaju da
se snaemo u svijetu noumena ili u svijetu duhova i
moramo se njime posluiti.

Prije svega moemo rei da

1. noumenalni svijet ne moe biti trodimenzionalan
2. u njemu ne moe biti nita trodimenzionalno, to jest
sumjerljivo s fizikim predmetima, slino po
vanjskom izgledu, neto to ima oblik. Drugim
rijeima, noumenalni svijet ne moe sadrati
nita to ima protenost u prostoru i to se
mijenja u vremenu.
3. I to je najglavnije, u njemu nita ne moe biti mrtvo,
neivo, nesvjesno. U svijetu uzroka sve mora biti
svjesno jer je on po sebi svijest, dua svijeta.

Zatim emo razjasniti druga odreena svojstva

uzronog svijeta. Zasad, koristei ona odreenja koja
imamo, moramo ga traiti u svemu to nas okruuje i u
nama samima.
Pritom, nema potrebe obraati se svijetu tajni, svijetu
koji nam se ini iskljuivo tajanstvenim. Sve je puno
tajni. U biti, podjela stvari na tajanstvene i obine
krajnje je naivna. Kao da u svijetu postoji neto to je
jednostavno. Kao da u svijetu postoji neto to
razumijemo i znamo. Nieg takvog nema! Sve je tajna.
Sve je nadnaravno.
Tajna vremena proima sve. Da nju osjetimo, nisu
nam potrebna privienja na grobovima, glasovi iz
zagrobnog svijeta. Ona se osjea u svakom kamenu.
Tajna misli stvara sve. Kad shvatimo da misao nije
funkcija gibanja; ve da je gibanje samo iluzija
misli, kad osjetimo dubinu te tajne, uinit e nam se
smijenom i djetinjastom tajna mrtvaca koji ustaju iz
grobova.
Tajna beskonanosti najvea je od svih tajni. Ona
nam kae da sve galaktike, sav vidljivi svemir, nema
dimenzija kao ni beskonanost - da je jednak toki,
matematikoj toki koja nema nikakve protenosti. U
pozitivistikom miljenju mi stalno nastojimo
zaboraviti na to, ne misliti o tome.

POGLAVLJE XV
Inteligentni svemir. Razliiti oblici inteligencije.
Razliite crte inteligencije. Oivljena priroda. Due
kamenja i due stabala. Dua ume. Ljudsko Ja kao
kolektivna inteligencija. ovjek kao sloeno bie.
ovjeanstvo kao bie. Adam Kadmon. Dua
svijeta. Lice Mahadeve. Profesor James o svijesti
svijeta. Fecbnerove ideje. Zendavesta. iva Zemlja.

Ako u svijetu postoji inteligencija, ona mora postojati

u svemu. Navikli smo drati da su na ovaj ili onaj nain
ivi i inteligentni samo oni predmeti koje nazivamo
biima, to jest, oni za koje nalazimo da su nalik na
nas po funkcijama koje, po naemu mnijenju, odreuju
ivo bie.
Neivi predmeti i mehanike pojave za nas su bez
ivota i lieni inteligencije.
Ali to ne moe biti tako.
Samo za na ogranieni um, za nau ogranienu mo
openja s drugim umovima, za nau ogranienu
sposobnost analogije, inteligencija se oituje u
odreenim razredima ivih bia uz koje naporedo
postoje dugi nizovi neivih stvari i mehanikih pojava.
No, kad ne bismo mogli meusobno razgovarati, kad
svatko od nas ne bi mogao po slinosti sa sobom
zakljuiti da postoji inteligencija u drugom ovjeku,
svatko bi samo sebe smatrao ivim biem, a sve ostale
ljude bi uvrstio u mehaniku, mrtvu prirodu.
Drugim rijeima, ivim biima priznajemo samo ona
bia koja posjeduju um pristupaan naem
zamjeivanju u trodimenzionalnom presjeku svijeta,
tj. bia iji je um slian naemu. O drugima mi ne
znamo i ne moemo znati. Sva bia iji se um
oituje drugaije no u trodimenzionalnom presjeku
svijeta nama su neshvatljiva i nedostupna. Ako ona
uope dou u dodir s naim ivotom, njihova oitovanja
prisiljeni smo smatrati djelovanjem neive i nesvjesne
prirode. Naa sposobnost za analogiju ograniena je
tim presjekom. Mi ne moemo logiki misliti izvan
uvjeta trodimenzionalnog presjeka. Stoga nam se
mora initi neivim i mehanikim sve to ivi, misli i
osjea na nain koji se ne podudara potpuno s
naim.
 Meutim, u prirodi nita ne moe biti neivo ili
mehaniko. Ako ivot i osjeaj uope postoje, oni
moraju postojati u svemu. ivot i inteligencija tvore
svijet.
Pogledamo li s nae strane, sa strane pojava,
moramo priznati da svaka pojava, svaki predmet
posjeduje razum.
Brdo, stablo, riba, kap vode, kia, planet, vatra,
svaki za sebe mora posjedovati svoj navlastiti um.
Pogledamo li s druge strane, sa strane noumenona,
moramo rei da je sve i svaka pojava naeg svijeta
oitovanje u naem presjeku nekog nama nerazumljivog
miljenja i osjeanja iz drugog presjeka, koji tamo imaju
nama neshvatljive funkcije. Neka inteligencija je tamo
takva i njezina je funkcija takva da se ovdje oituje u
obliku brda, druga u obliku stabla, trea u obliku ribe
itd.
Brdo je funkcija razuma A u naem presjeku.
Stablo je funkcija razuma B u naem presjeku.
Riba je funkcija razuma C u naem presjeku.
Razume A, B i C mi ne znamo jer nisu slini naemu i
mi moemo samo nasluivati njihovo postojanje.
Pojave naeg svijeta vrlo su razliite. Ako one nisu
drugo doli oitovanja razliitih inteligentnih bia u naem
svijetu, onda i ta bia moraju biti vrlo razliita.
Izmeu uma brda i uma ovjeka mora biti ista
razlika kao i izmeu brda i ovjeka.
Ve smo potvrdili mogunost razliitih postojanja. Rekli
smo da postoji kua, postoji ovjek i postoji ideja - no,
sve to postoji razliito. Razvijemo li tu misao, uoit emo
vrlo mnogo vrsta razliitih postojanja.
 Bajkovita mata, koja oivljava sav svijet, pripisuje
planinama, rijekama i umama ljudski um. No to je isto
tako neistinito kao i potpuno odricanje uma u neivoj
prirodi. Noumenoni su razliiti i raznovrsni ba kao i
fenomeni koji su njihovo oitovanje u naem podruju.
U svakom kamenu, u svakom zrnu pijeska, u
svakom planetu postoji noumenon koji se sastoji od
ivota i od razuma i koji ih povezuje s nekom nama
nerazumljivom cjelinom.
ivotna aktivnost pojedinanih jedinica moe biti vrlo
razliita, to jest, njihov odnos prema vremenu moe biti
razliit. Moda moemo rei da su one razliite crte
etvte dimenzije - jedne su paralelne s vremenom, kako
ga mi osjeamo, a druge ga sijeku.
Stupanj ivotne aktivnosti moe se prosuivati s
gledita razmnoavanja. U neorganskoj, mineralnoj
prirodi ta je aktivnost toliko mala da se jedinice te
prirode, dostupne naem promatranju, ne
razmnoavaju.
Premda se to vrlo lako moe samo nama tako initi
s nedostatne irine naeg pogleda u vremenu i u
prostoru.
Ako se iznutra promotri jedan kubini centimetar
ljudskog tijela, ne znajui za postojanje cijelog tijela i
ovjeka, pojave to se zbivaju u tom kubinom
centimetru tijela izgledat e elementarne pojave neive
prirode.(Moja opaska s ovim se nikako ne bih sloila,
jer se i u najmanjoj stanici odvija vrlo burna aktivnost s
neivom je prirodom mogue usporediti najsitniji dio
tijela moda atom jer je on identian atomu u neivoj
prirodi, no nikako i kubni centimetar u njemu se odvija
ivot u malom.)
 U svakom sluaju, za nas se pojave dijele na ive i
mehanike, a vidljivi predmeti dijele se na organske i
neorganske. Neorganski se bez otpora razbijaju i
ostaju isti. Kamen se moe razbiti napola - rezultat
su dva kamena. Ali, ako se pu razree napola,
rezultat nee biti dva pua. To znai da je um
kamena vrlo jednostavan, primitivan, toliko
jednostavan da se moe razbiti i ne pretrpjeti
promjenu. Pu se sastoji od ivih stanica. Svaka
iva stanica sloeno je bie, mnogo sloenije od
kamena. Tijelo pua ima sposobnost da se mie, hrani,
doivljava lagodu i nelagodu, neemu tei, neto
izbjegava i, to je glavno, ima sposobnost
razmnoavanja, stvaranja novih, nalik sebi oblika,
spajanja neorganske tvari u te oblike, prisiljavanja
fizikih zakona da mu slue. Pu je sloeno sredite
prerade jedne vrste fizike energije u druge. To sredite
posjeduje vlastiti razum. Poradi toga je pu nedjeljiv.
Njegov razum je beskonano vii od razuma kamena.
Pu ima svijest o obliku, tj. oblik pua je svjestan sebe.
Oblik kamena nije svjestan sebe.
Kamen e prestati biti kamenom samo ako se rastavi
na kemijske elemente. Ti kemijski elementi jedinice su
drugog reda no to je to kamen. Njih je nemogue
unititi ili pretvoriti u neto drugo u nama poznatim
fizikim uvjetima. Ni fizika svojstva kamena nee
nestati, ve e prei u druga tijela spajajui se sa
slinima sebi. Dakle, kamen je nemogue unititi.
Razum tog kamena kao jedinica moe nestati. Ali ivjet
e elementi od kojih se sastojao taj razum. Crte kojih je
toka presjeka bio taj kamen, ii e dalje na razne
strane.
 U organskoj prirodi u kojoj mi vidimo ivot, lake je
pretpostaviti postojanje razuma. Puu, ivom biu, mi
bez tekoe priznajemo neku vrstu razuma. Ali ivot ne
pripada samo pojedinanim nedjeljivim organizmima -
sve nedjeljivo je ivo bie. Svaka stanica u organizmu
ivo je bie i mora posjedovati neku vrstu razuma.
Svaka kombinacija stanica koja ima odreenu funkciju
takoer je ivo bie. Druga, via kombinacija - organ -
opet je ivo bie i ima vlastiti razum.
Nedjeljivost je u naem podruju znak odreene
funkcije. Ako je svaka pojava na naoj ravnini
oitovanje neega to postoji na drugoj ravnini, onda
nedjeljivost na naoj strani oito odgovara nedjeljivosti,
to jest individualnosti na onoj drugoj strani. Djeljivost
na naoj strani oznaava djeljivost na drugoj strani.
Inteligencija djeljivog moe se oitovati samo u
kolektivnoj, a ne u individualnoj inteligenciji.
Mi priznajemo postojanje svijesti samo u cjelovitom
organizmu. A itav organizam, kako smo ve utvrdili,
samo je presjek neke veliine koju moemo nazvati
ivotom tog organizma od roenja do smrti. Taj se ivot
moe predoiti kao etverodimenzionalno tijelo proteg-
nuto u vremenu. Fiziko trodimenzionalno tijelo samo je
presjek tog etverodimezionalnog tijela. Ali ako
trodimenzionalni presjek posjeduje um, onda svo
etverodimenzionalno tijelo, Linga arira, nedvojbeno
mora posjedovati svoj um. Na taj nain u ovjeku posve
jasno vidimo tri uma:
prvi je um tijela;
drugi je njegova osobnost, Ja, koje mi znamo;
trei je um njegova ukupnog ivota.
Na naem stupnju razvoja ta tri uma vrlo malo znaju
jedan o drugome i meusobno komuniciraju samo pod
narkozom, u transu, u ekstazi, u snu, u hipnotikim i
medijumskim stanjima. Osim nama samima nepoznatih
naih vlastitih razuma, s kojima smo neraskidivo
povezani, okruuju nas i mnogi drugi razumi koje
takoer ne znamo. Te razume esto osjeamo, oni su
sainjeni od naih. To su dobri i zli duhovi koji nam
pomau ili nas upropatavaju.
Obitelj - kolektivna jedinica nedvojbeno ima svoj razum
kao to ima i svoj ivot. Svaka grupa Ijudi koja ima svoju
zasebnu funkciju i osjea svoju unutranju povezanost i
jedinstvo, poput filozofske kole, crkve, sekte, masonske
loe, drutva, partije itd. bez sumnje je ivo i inteligentno
bie. Narod, nacija ivo su bie. Homo sapiens,
ovjeanstvo, takoer je ivo bie. To je Veliki ovjek,
Adam Kadmon kabalista.

Adam Kadmon je bie koje ivi u ljudima i ujedinjuje u

sebi ivote svih ljudi. O tome govori H. P. Blavacka u
svom opsenom djelu The Secret Doctrine, 1897.:
. . . nije po obliju Bojem stvoren Adam iz praha
(ovjek), o kojemu se govori u II. poglavlju Knjige
Postanka, ve Boanski Androgin iz I. poglavlja Knjige
Postanka, odnosno, Adam Kadmon.
Adam Kadmon je ovjeanstvo ili Homo sapiens
znanosti, to jest, oblik ovjeka - Boansko Bie.

C. H. Hinton vrlo dobro govori o biima iz drugih

presjeka svijeta.
Po istom postupku po kojemu znamo da oko nas
postoje drugi ljudi moemo doznati i za vie inteligencije
kojima smo okrueni. Mi ih osjeamo, ali ih ne moemo
predoiti.
Da ih predoimo, moramo razviti nau mo zamjedbe.
 Mo vienja naim tjelesnim oima ograniena je
trodimenzionalnim presjekom. Ali, unutranje oko nema
tog ogranienja; mi moemo podesiti nau mo vienja
u viem prostoru i moemo stvoriti pojmove o
zbiljnostima u tom viem prostoru ba kao to to
moemo i u naem obinom prostoru.
Time emo pribaviti temelj za zamjeivanje i
prouavanje i tih drugih bia koja nisu ljudi.
U odnosu na ta via bia mi smo poput slijepe i
zbunjene djece. Znamo da smo udovi jednog tijela,
grane jednog okota, no ne moemo raspoznati,
osim instinktom i osjeajem, to to tijelo jest, to taj
okot jest.
Na je zadatak smanjiti ogranienje nae
zamjedbe.
Priroda se sastoji od mnotva entiteta koja mi
nastojimo razumjeti. Za taj cilj prije svega moramo u
miljenje unijeti nove pojmove i iroko polje
promatranja podvrgnuti jednom zajednikom
zakonu. Povijest naeg intelektualnog napretka jest
rast novih pojmova.
I kad je novi pojam stvoren, pokazuje se da je on
posve jednostavan i prirodan. Pitamo se to smo dobili i
odgovaramo: nita. Jednostavno smo uklonili jedno oito
ogranienje.
Moe se postaviti pitanje: na koji nain u dananje
doba doi u dodir s viim biima? Odgovor je oito ovaj:
tako da nastojimo stvoriti organske spojeve, to jest,
spojeve u kojima djelatnosti jedinki meusobno srastaju
na iv nain.
Vojne drave ili porobljeni narod nisu prirodno rastue
jezgre i nema nade da bismo kroz njih doli u izravni
dodir s naim viim sudbinama. Ali u prijateljstvu, u
dobrovoljnim udruenjima i iznad svega u obitelji mi
smo upueni naem viem ivotu.
Kao to je za izuavanje dalekih zvijezda potreban
posebni materijalni ureaj koji mi nazivamo
teleskopom, tako je za prouavanje naravi bia koja
su via od nas potreban mentalni ureaj. Moramo
podesiti nau mo miljenja kao to podeavamo
posebne aparate za poveanje moi vienja. Za
jedan cilj potreban nam je vanjski teleskop, a za
drugi stanoviti sklop u naoj vlastitoj glavi.

To oivljavanje svemira odvija se u najrazliitijim

pravcima. Ovo stablo je ivo bie. Breza openito -
vrsta - ivo je bie. I brezov gaj je ivo bie. uma
razliitih vrsta stabala, trava, cvijea, mravi, kukaca,
ptica, zvijeri - ivo je bie koje ivi ivotom svega od
ega se sastoji, mislei i osjeajui za sve ono to ga
tvori.
Ta ideja zanimljivo je izraena u lanku P. Florenskog
Opeljudski korijeni idealizma (Theological
Messenger, 1901., II).
Koliko je ljudi za koje uma nije samo puka zbirna
imenica i retorika personifikacija, odnosno, ista fikcija,
ve neto jednotno i ivo? Zbiljska jednotnost jest
jednotnost samosvijesti. .. Koliko je onih koji umi
priznaju jednotnost, to jest, ivu duu ume kao entiteta
- vilenjaka, umskog duha? Slaete li se i vi da su
rusalke i vodeni duhovi due vodene stihije?

ivotna aktivnost takvih mjeovitih bia poput ume

uope nije jednaka ivotnoj aktivnosti zasebnih vrsta
biljaka i ivotinja, a ivotna aktivnost vrste nije jednaka
ivotnoj aktivnosti zasebnih pojedinaca.
 Upravo razliitost funkcija, izraena u razliitoj ivotnoj
aktivnosti, ukazuje na razlike u mentalnom ivotu
razliitih organizama.

Dakako, ivotna aktivnost zasebnog lista breze

beskonano je nia od ivotne aktivnosti stabla; ivotna
aktivnost stabla nije jednaka ivotnoj aktivnosti vrste, a
ivot vrste nije jednak ivotu ume.
Funkcije tih etiriju ivota posve su razliite i shodno
tomu moraju biti razliite i inteligencije.
Inteligencija pojedinane stanice ljudskog tijela
mora biti onoliko nia u usporedbi s inteligencijom
tijela, tj. s fizikim umom ovjeka, koliko je nia
njezina ivotna aktivnost u usporedbi sa ivotnom
aktivnou itavog organizma.
Na taj nain noumenon pojave moemo smatrati
duom te pojave. Drugim rijeima, skrivena dua
pojave njezin je noumenon. Pojam due pojave ili
noumenona phainomenona sadri u sebi ivot i svijest
i njihove funkcije u nama nepojmljivim presjecima
svijeta, oitovanje kojih u naem domaaju tvori pojavu.
Ideja ivog svemira neizbjeno navodi na ideju Due
Svijeta Bia, kojega je oitovanje vidljivi svemir.

Ideja Due Svijeta osobito se slikovito shvaala

u starim religijama Indije. Mistika poema Bhagavad
Gita daje udesnu sliku o Mahadevi, tj. velikom
Devi, iji je ivot na svijet.
Tako je Krina izlagao svoje uenje uenicima...
pripremajui ih za uzvienu istinu to im se otkrila u
trenutku prosvjetljenja.
Prozborivi o Mahadevi glas mu se zatamni, a lice ozari
unutranjim svjetlom.
 Jednoga dana Arduna, ponesen radoznalou, zapita
smjelo:
- Pokai nam Mahadevu u njegovu boanskom obliku.
Mogu li ga nae oi vidjeti?
Tada Krina. .. stane govoriti o Biu koje die u svim
biima, sa stotinu tisua likova, nebrojeno oiju, licima
okrenutim na sve strane, koje istovremeno nadmauje
sve stvoreno istinskom visinom beskonanosti, bie koje
u svom nepominom tijelu sadri sav pomini svemir
sa svim njegovim podjelama. Kad bi se na nebu
istovremeno zapalio sjaj tisue sunca, ree Krina, ne
bi se izjednaio sa sjajem jedinog Svemogueg.
Dok je tako zborio o Mahadevi, velianstvena zraka
svjetla sijevne u oima Krine. Uenici ne izdrae
njezin sjaj i padoe pred noge Krine. Kosa na glavi
Ardune nakostrijeila se od uasa i sklopivi ruke on
ree: Uitelju, tvoje nas rijei uasavaju, nismo u stanju
izdrati pogled na veliko Bie koje si izveo pred nas.
Vele nas smuuje. (Iz. E. Shuse, Veliki Upuenici).

U zanimljivom zborniku predavanja prof. W. Jamesa

Pluralistiki svemir (A Pluralistic Universe) postoji
predavanje o Fechneru, posveeno svjesnom
svemiru.

Uobiajeni monistiki idealizam izostavlja sve

posredno. On priznaje samo krajnosti, kao da se iza
prvog grubog lica pojavnog svijeta sa svim njegovim
osobitostima ne moe nai nita doli ono najvie u svom
njegovom savrenstvu. Najprije vi i ja, ba ovako kako
smo sada u ovoj sobi, a zatim kad zavirimo ispod
povrine - sam neizrecivi apsolut. Zar to ne pokazuje
neobino siromatvo mate? Zar na dobri svemir nije
stvoren po bogatijem uzoru u kojemu ima mjesta i za
dugu hijerarhiju bia? ak i materijalistika znanost
svojom terminologijom obogauje svemir molekulama,
eterom, elektronima itd. Apsolutni idealizam, koji
promilja zbilju samo u intelektualnim oblicima, ne zna
to da radi s tijelima, bez obzira koje veliine, i ne moe
koristiti nikakvu psihofiziku analogiju ili podudaranje.

Posve je drugo gledite Fechnera iz ijih djela James

navodi velike odlomke. Fechnerove ideje toliko su
bliske onome to je reeno u prethodnim poglavljima da
se na njima moramo podrobnije zaustaviti.
Navodim rijei prof. Jamesa:
Istoni grijeh naeg i pukog i znanstvenog miljenja
prema Fechneru je u naoj uvrijeenoj navici da
duhovno smatramo ne pravilom, ve iznimkom u
prirodi. Umjesto da vjerujemo kako se na ivot hrani na
prsima veeg ivota, da nau individualnost podrava
vea individualnost, koja neizbjeno mora biti svjesnija i
neovisnija od svega to iznjedruje, mi obino sve to je
iza naeg sitnog postojanja smatramo samo prahom i
pepelom ivota.
Ili, ako vjerujemo u Boanski Duh, s jedne ga strane
smatramo bestjelesnim, a s druge strane bezdunom
prirodom.
Kakav se duevni mir ili utjeha moe dobiti od takvog
uenja, pita Fechner. Cvijee vene od njegova daha,
zvijezde se pretvaraju u kamen; nae vlastito tijelo
postaje nedostojno naega duha; svodi se na spremite
samo putenih osjeta. Knjiga prirode pretvara se u
svezak o mehanici u kojemu se ivot izuava kao vrsta
nepravilnosti. Ogromni ponor zjapi izmeu nas i svega
onoga to je iznad nas, i Bog postaje fini splet
apstrakcija.
 Fechnerovo orue koje on koristi za jasno vienje jest
analogija...
Bain definira genijalnost kao mo pronicanja
analogije.
Broj analogija koje je Fechner bio u stanju zamijetiti bio
je udesan. Ali on je isto tako inzistirao i na razlikama.
Zanemarivanje razlika, govorio je, esta je zabluda u
rasuivanju po analogiji.

Tako je Fechner priznao da, kako svako ivo tijelo

posjeduje razum, svaki razum mora posjedovati tijelo.
No, iz toga ne proizlazi da sva tijela moraju biti slina,
niti da tijela bia vieg reda moraju biti nalik naima.
Nae je tijelo prilagoeno uvjetima naeg ivota. Drugi
uvjeti ivota moraju proizvesti druga tijela.

Umovi vieg reda zahtijevaju i tijela viega reda.

itava zemlja na kojoj ivimo mora, prema Fechneru,
imati svoju kolektivnu svijest. Svijest mora imati svako
sunce, mjesec, planet; sav sunev sustav mora
posjedovati vlastitu iru svijest u kojoj je svijest nae
zemlje samo dio. itav zvjezdani sustav mora imati
svoju svijest; i ako taj zvjezdani sustav nije zbroj svega
to jest, u materijalnom pogledu, tada cijeli taj sustav,
zajedno sa svim drugim to jo moe postojati, jest tijelo
jedne posvema totalizirane svijesti svemira koju ljudi
nazivaju Bogom.
Teorijski, premda je Fechner po svojoj teologiji monist,
u njegovu svemiru ima mjesta za svaki stupanj
duhovnog bia, od ovjeka do sveprisutna Boga. On
strasno vjeruje u duu Zemlje. Zemlju smatra posebnim
anelom uvarom ljudi. Mi se moemo moliti zemlji,
kao to se ovjek moli svojim svecima.
 Njegov najznaajniji zakljuak jest taj da je
ustrojstvo svijeta posvuda istovjetno. Naa vizualna
svijest povezana je s oima, taktilna svijest s
koom. No, ni oi ni koa ne znaju za osjeaje one
druge. Oni se spajaju i stjeu neku vrstu odnosa tek
u obuhvatnijoj svijesti koju svaki od nas naziva
svojim sopstvom. Slino tome, kae Fechner,
moramo pretpostaviti da se moja svijest o meni i
tvoja svijest o tebi, koje su u svojoj neposrednosti
posve odvojene i ne znaju jedna za drugu, sastaju u
vioj svijesti, recimo u svijesti ljudske rase koja zna
za obje, upotrebljava ih i u koju one ulaze kao
sastavni dijelovi.
Slino tome ljudsko i ivotinjsko carstvo sastaju
se kao uvjeti svijesti jo ireg dometa. U dui zemlje
oni se pridruuju svijesti biljnog carstva, koja, pak,
pridonosi svoj dio iskustva u dui cijelog sunevog
sustava, itd.
Zamisao o svijesti zemlje suoava se sa snanim
instinktivnim odbijanjem. Svaka svijest koju mi
izravno poznajemo ini se kao da ukazuje na
postojanje mozga. No na mozak, koji prvenstveno
slui povezivanju naih miinih reakcija s vanjskim
predmetima o kojima ovisimo, obavlja onu funkciju
koju zemlja obavlja na posve drugaiji nain. Ona
nema miie i udove, a jedini njoj izvanjski predmeti
jesu druge zvijezde. Na njih sva njezina masa
reagira najistananijim promjenama u svom
cjelokupnom opstojanju, i jo istananijim titrajnim
reakcijama u svojoj supstanciji. Njezina mora
odraavaju svjetlost neba kao u kakvom golemom
zrcalu, njezina ih atmosfera prelama kao kakva
udovina lea, oblaci i snijena polja spajaju te
svjetlosti u bijelo, ume i cvijee raspruju ih u
boje. Polarizacija, interferencija, apsorpcija u tvari
bude osjete za zamjeivanje kojih su naa osjetila
odve nezgrapna.
Prema tome, za svoje kozmike odnose, svijesti zemlje
nije potreban poseban mozak, nita vie no to bi
potrebovala oi ili ui. Na mozak uistinu objedinjuje i
povezuje bezbrojne funkcije. Nae oi nemaju nita sa
zvukom, nae ui nita sa svjetlou, ali, budui da
imamo mozak, mi moemo osjetiti zvuk i svjetlo zajedno
i usporediti ih . . . Mora li svako vie sredstvo
objedinjavanja stvari doslovce biti modano tkivo? Zar
svijest zemlje ne moe na neki drugi nain znati sadraj
svih naih svijesti zajedno? Fechner opisuje trenutak
svog izravnog vienja istine:
Jednoga jutra iziao sam u etnju. Zelena polja, pijev
ptica, blista rosa, u daljini sumaglica, izrijetka promakne
koji ovjek; po svemu razliveno svjetlo ba kao neki
preobraaj. Bio je to samo mali komadi zemlje; i samo
kratki trenutak njezina postojanja: pa ipak, to sam je
vie obuhvaao pogledom osjetio sam ne samo ljepotu
ideje, ve i istinitost i jasnou injenice da je zemlja
aneo, aneo koji me sa sobom nosi u Nebo.. . I zapitao
sam se kako su ljudi mogli otii tako daleko od ivota da
zemlju smatraju mrtvim tijelom... Doivljaj poput ovoga
mora se initi plodom mate. Zemlja je okruglo tijelo, a
to jo moe biti moe se doznati u mineralokim
kabinetimna.
Osobitost Fechnerova miljenja je u tome to on vjeruje
da se obuhvatniji oblici svijesti sastoje od ogranienijih
oblika, da nisu samo puki zbroj vie ogranienih oblika.
Kao to na um nije puki zbroj naih vidnih, slunih i
slinih osjeta ve, spajajui ih, on otkriva meu njima
odnose i iz tih odnosa izgrauje sheme, oblike i
predmete koje ne moe spoznati svako osjetilo posebno,
tako dua zemlje otkriva odnos izmeu sadraja moga
uma i sadraja tvoga uma, kojih nai razumi zasebno
nisu svjesni. Njezine sheme, njezini oblici i predmeti
razmjerni su njezinom irem polju, za raspoznavanje
kojega su naa polja svijesti odvie uska. Sami po sebi
mi smo naprosto meusobno nepovezani, jer smo oboje
tu i razlikujemo se jedan od drugoga. . . Ono to mi
jesmo ne znajui to, ona zna da jesmo. Kao da
cjelokupni svemir unutranjeg ivota ima sklonost prema
jednom odreenom smjeru, neku vrst ventila koji
doputa znanju da tee samo u jednom smjeru, tako da
ire moe uvijek nadgledati nie, ali nie nikad ire.
Fechner nae pojedinane osobe usporeuje s
osjetilima due zemlje. Mi smo dodatak njezinu
zamjedbenom ivotu... Ona upija nae zamjedbe u svoje
ire polje znanja i spaja ih s drugim tu postojeim
podacima. Sjeanja i pojmovni odnosi to su se ispreli
oko zamjedaba neke osobe u irem ivotu zemlje ostaju
razlueni i oblikuju nove odnose.
Te Fechnerove ideje izloene su u njegovoj knjizi
Zendavesta.
Naveo sam tako dugi odlomak iz knjige prof. Jamesa
jer sam htio pokazati da ideje o svijetu kao ivom i
umnom biu uope nisu nove ni neobine. To je
prirodna i logina nunost to potjee iz ireg gledanja
na svijet no to to obino sebi doputamo.
Logiki, moramo priznati ili razliite razine ivota i
inteligencije u svemu, u svoj neivoj prirodi, ili ih
posve zanijekati ak i u nama samima.

POGLAVLJE XVI
Inteligencija i ivot. ivot i spoznaja. Svijest kao
ostvarenje postojanja. Intelekt i emocije. Emocija
kao orue spoznaje. Razvoj emocija s gledita
spoznaje. iste i neiste emocije. Osobne i nad-
osobne emocije. Uklanjanje elementa sopstva kao
sredstva za pribliavanje istinitoj spoznaji. Budite
kao djeca... Blaeni ista srca... Vrijednost
morala s gledita spoznaje. Nedostaci inte-
lektualizma. Drednoti kao kruna intelektualne
kulture. Opasnosti moralizma. Moralni estetizam.
Religija i umjetnost kao organizirani oblici
emocionalne spoznaje. Spoznaja Boga i spoznaja
Ijepote.
I

Smisao ivota vjena je tema ljudskog razmiljanja.

Svi filozofijski sustavi, sva vjerska uenja nastoje nai i
dati ljudima odgovor na to pitanje. Za jedne je smisao
ivota u sluenju, u davanju sebe, samoportvovnosti,
rtvovanju svega, ak i ivota. Drugi kau da je smisao
ivota u uivanju u njemu, u ekanju konanog uasa
smrti. Neki nalaze smisao ivota u usavravanju sebe i
stvaranju bolje budunosti onkraj groba ili u buduim
ivotima, drugi smisao nalaze u pribliavanju ne-bitku.
Treima je smisao u usavravanju rase, u ureivanju
ivota na zemlji. etvrti odriu svaku mogunost
traenja smisla i tako dalje.
Sva ta tumaenja imaju jedan nedostatak - sva nastoje
nai smisao ivota izvan ivota - u budunosti
ovjeanstva, u neizvjesnom zagrobnom ivotu ili u
evoluciji Ja u dugim susljednim reinkarnacijama - uvijek
u neemu izvan sadanjeg ivota ovjeka. No, kad bi
ljudi, umjesto to razmiljaju, jednostavno svrnuli pogled
u sebe, vidjeli bi da zapravo smisao ivota uope nije
tako nedokuiv.
Smisao je u spoznaji. Sav ivot, svim svojim
injenicama, dogaajima i sluajevima, nemirima i
tenjama vodi nas spoznavanju neega. Svo ivotno
iskustvo jest spoznaja. Najjaa ljudska emocija
enja je za nepoznatim. ak i u Ijubavi, najjaoj
strasti, kojoj se sve rtvuje, to je tenja za
nepoznatim, za novim.

Na poetku ove knjige priznali smo postojeim

unutranji ivot i vanjski svijet. Ja i Ne-ja. Unutranji
ivot moe se definirati kao ostvarenje postojanja.
ovjek ostvaruje svoje postojanje i postojanje
svijeta kojega je dio. Njegov odnos prema sebi i
prema svijetu naziva se spoznajom.
Sve mentalne sposobnosti ovjeka, svi elementi
njegova unutranjeg ivota - osjeti, predodbe,
pojmovi, ideje, sudovi, zakljuci, osjeaji, emocije,
ak i stvaralatvo - sve su to naa orua spoznaje.

Osjeaji - ak i najvii, poput estetskog, religioznog,

moralnog - i stvaralatvo, od stvaralatva divljaka koji
sebi izrauje kamenu sjekiru do Beethovenova djela -
sve su to orua spoznaje. Samo se naem uskom
ljudskom vienju ini da oni slue drugim ciljevima: -
uvanju ivota, stvaranju neega ili uitku. Zapravo, sve
to slui spoznaji.
Evolucionisti, Darwinovi sljedbenici, rei e da su
borba za opstanak i odabir najsposobnijih stvorili razum
i osjeaj modernog ovjeka, - da razum i osjeaj slue
ivotu, uvaju ivot pojedinca i vrste, a izvan toga,
sami po sebi, oni nemaju smisla. To se moe pobijati
istim obrazloenjem koje smo upotrijebili protiv ideje o
mehaninosti svemira. Naime, ako inteligencija
postoji, onda ne postoji nita doli inteligencija. Ako
borba za opstanak i odabir najsposobnijih doista
imaju takvu ulogu u stvaranju ivota, onda oni nisu
sluajnost, ve proizvodi inteligencije koju mi ne
znamo. Oni, kao i sve drugo, slue spoznaji.
No mi ne shvaamo, ne vidimo prisutnost
inteligencije u pojavama i prirodnim zakonima. To
nam se dogaa stoga to ne prouavamo cjelinu,
ve dio, ne vidimo cjelinu koju elimo prouiti. A
prouavajui mali prst ne moemo vidjeti
inteligenciju ovjeka. Isto je i s prirodom. Mi uvijek
prouavamo samo mali prst prirode. Ako to
shvatimo, i ako razumijemo da je svaki ivot
oitovanje dijela neke cjeline, tek tada e se otvoriti
mogunost za spoznaju te cjeline.
Da spoznamo inteligenciju odreene cjeline moramo
razumjeti njezinu narav i funkcije. ovjekova funkcija
je spoznaja i samospoznaja. No, ako ovjeka ne
shvatimo kao cjelinu, ne moemo razumjeti njegovu
funkciju.
Da shvatimo to je na um, funkcija kojega je
spoznaja, moramo razjasniti na odnos prema ivotu.
to je ivot?
Na temelju slinosti sa svijetom zamiljenih
dvodimenzionalnih bia pokuali smo odrediti ivot kao
gibanje u podruju viem u usporedbi s odreenim
podrujem. S tog gledita moglo bi se rei da je svaki
zasebni ivot oitovanje u naem podruju dijela jedne
od inteligencija drugog podruja. ini se da te
inteligencije proviruju k nama ovim ivotima koje mi
vidimo. Kad umre ovjek, zatvori se jedno oko
svemira, kae Fechner. Svaki pojedini ljudski ivot
trenutak je ivota velikog bia koje ivi u nama.
Svaki zasebni ivot stabla trenutak je ivota bitka vrste
ili roda. Inteligencije svih viih bia ne postoje neovisno
o niim ivotima. To su dvije strane iste stvari. Svaki
pojedinani ljudski um u nekom drugom presjeku svijeta
moe proizvesti iluziju mnogih ivota.
To je vrlo teko ilustrirati primjerom. No, uzmemo li
Hintonovu spiralu to prolazi kroz ravninu i toku koja
krui po ravnini i ako pretpostavimo da je spirala um,
onda e gibljiva toka presjeka spirale s ravninom
predstavljati ivot. Taj primjer ilustrira mogui odnos
izmeu uma i ivota.
ivot i um nama se ine meusobno razliitima i
odvojenima, jer mi ne znamo ni kako gledati, ni kako
vidjeti. A to, pak, ovisi o injenici da vrlo teko
izlazimo iz okvira naih podjela. Mi vidimo ivot
stabla, ovog stabla. Ako smo rekli da je ivot stabla
oitovanje nekog uma, mi to razumijemo kao da je
ivot ovog stabla oitovanje uma tog stabla. To je,
dakako, besmislica to potjee iz naeg
trodimenzionalnog miljenja, Euklidskog
razuma. ivot ovog stabla oitovanje je uma vrste
ili roda, ili, moda, inteligencije svog biljnog
carstva.
Slino tome i nai pojedinani ivoti oitovanja su
neke vie inteligencije. Dokaz za to nalazimo u
injenici da nai ivoti nemaju nikakva drugog
smisla, osim u procesu stjecanja znanja. ovjek koji
misli prestaje bolno osjeati odsutnost smisla
ivota tek kad to shvati i tada on poinje svjesno
teiti onome emu je ranije teio nesvjesno.
 Osim toga, to stjecanje spoznaje, koje je naa
funkcija u svijetu, ne postie se samo intelektom, ve
itavim naim organizmom, itavim tijelom, naim
ivotom i ivotom ljudskog drutva, njegovim organi-
zacijama, ustanovama, svom kulturom i civilizacijom.
Kad kaemo da je stjecanje znanja cilj intelektualne
strane ovjeka, to nee izazvati nikakvu sumnju. Svi su
sporazumni da je stjecanje znanja svrha ljudskog
intelekta sa svim njemu podreenim funkcijama.
Meutim, to se tie emocija: radost, tuga, srdba,
strah, ljubav, mrnja, ponos, suut, ljubomora; to se
tie osjeaja za lijepo, za estetsko uivanje i umjetniko
stvaralatvo, moralnog osjeaja i svih religioznih
emocija: vjera, nada, pijetet i sl., to se tie svih ljudskih
djelatnosti, to vie nije tako jasno. Obino ne vidimo
da sve emocije i sva ljudska djelatnost slue
spoznaji. Na koji nain strah, ljubav ili rad mogu sluiti
spoznaji? Nama se ini da emocijama osjeamo,
radom stvaramo. ini nam se da su osjeanje i
stvaranje neto razliito od spoznaje. to se tie rada,
stvaranja, izgraivanja neega skloniji smo misliti da oni
zahtijevaju spoznaju i, ako mu slue, slue mu samo
neizravno. Isto tako ne moemo razumjeti kako
religiozne emocije mogu sluiti spoznaji.
Obino je emocionalno opreka intelektualnome;
srce opreno razumu. Na jednoj strani je hladni
razum ili intelekt, a na drugoj osjeaji, emocije, smisao
za umjetnost; a zatim, opet posve odvojeno, moralni i
religiozni osjeaj, duhovnost.
Nesporazum je u tumaenju rijei intelekt i
emocija.
Izmeu intelekta i emocije nema otre razlike. Intelekt
je, uzet u cjelini, takoer emocija. U Psihologiji
osjeaja T. Ribot vrlo odreeno govori o
intelektualnoj emociji. U prvotnom obliku to je
nezasitna, osobna znatielja, koja slui osobnim
ciljevima; postupno se pretvara u tenju za znanjem,
spoetka takoer osobnim, no koje postupno prelazi u
udnju za znanjem radi znanja, u istu i nadosobnu
intelektualnu emociju.

Sve emocije prolaze isti put. Sa svih pomalo

otpadaju osobni elementi; postaju sve sloenije i
istananije dok se ne pretvore u nadosobne, a one
koje ne mogu postati nadosobne atrofiraju i umiru.

No, u obinom razgovornom jeziku i u

razgovornoj psihologiji razum je opreka osjeaju;
zatim dolazi volja kao zasebna i neovisna
sposobnost. Za moraliste je moralni osjeaj neto
posve odvojeno, a za religiozne ljude to su
duhovnost ili vjera.
esto se kae: razum je pobijedio osjeaj; volja je
savladala elju; osjeaj dunosti nadjaao je strast;
duhovnost je nadvladala intelektualnost; vjera je
pobijedila razum.
No sve su to pogreni izrazi razgovorne
psihologije, ba kao to su pogreni i izrazi izlaz i
zalaz sunca. U ljudskoj dui nema drugog doli
emocija. Duevni ivot ovjeka ili je borba ili
skladno postojanje razliitih emocija.
To je vrlo jasno spoznao Spinoza kad je rekao da
emociju moe nadjaati samo druga, jaa emocija i
nita drugo.
 Kad razum, volja, osjeaj dunosti, vjera, duhovnost,
nadvladavaju neku drugu emociju, oni je mogu
nadvladati samo emocionalnim elementom sadranim
u njima. Asket, koji je ubio u sebi svaku elju i strast,
ubio ih je zbog elje za spasenjem. ovjek koji se odrie
svih naslada svijeta, odrie ih se radi naslaivanja
svojom rtvom, svojim odricanjem. Vojnik koji umire na
poloaju zbog osjeaja dunosti radi to stoga to je u
njemu emocija odanosti ili vjernosti jaa od svih
drugih. ovjek kojega njegov moralni osjeaj napuuje
da u sebi ugui strast, radi to zato to je moralni osjeaj
(tj. emocija) u njemu jai od svih drugih osjeaja, svih
drugih emocija.
Zapravo, sve je to vrlo jednostavno i jasno kao dan, a
ljudi su zamrsili samo zato to su, nazivajui razliitim
imenima razliite stupnjeve jedne i iste stvari, stali vidjeti
temeljne razlike tamo gdje je razlika samo u stupnju.

Volja je ishod elja. ovjekom jake volje nazivamo

onoga ija volja slijedi odreenu crtu bez skretanja, a
ovjekom slabe volje onoga kojega je crta volje
vijugava, koja skree sad u jednom, sad u drugom
pravcu pod utjecajem svake nove elje. No to ne znai
da su volja i elja dvije oprene stvari. Naprotiv, to je
jedno i isto, jer se volja stvara iz elja.

Razum ne moe nadvladati osjeaj, jer se osjeaj

moe nadvladati samo osjeajem. Razum moe pribaviti
samo misli i slike koje e izazvati osjeaje, a ti e
osjeaji nadvladati osjeaj odreenog trenutka.
Duhovnost nije opreka intelektualnosti ili
emocionalnosti. To je samo njihov vii let. Razum
nema granica. Ogranien je samo ljudski euklidski
um.
to je razum?
Razum je unutranja strana ivota svakog odreenog
bia. U ivom carstvu zemlje, u svih ivotinja niih od
ovjeka vidimo pasivni razum. S pojavom pojmova
razum postaje aktivan, a jedan njegov dio poinje raditi
kao intelekt. ivotinja ivi kroz osjete i emocije. Intelekt
ivotinja u nerazvijenom je stanju, u obliku emocije
znatielje.

U ovjeka, rast razuma sastoji se u rastu intelekta i

u popratnom rastu viih emocija: estetske,
religiozne, moralne, koje se, u skladu sa svojim
rastom sve vie intelektualiziraju; uz to se
istodobno intelekt proima emocionalnou,
prestaje biti hladan. Prema tome, duhovnost je
stapanje intelekta i viih emocija. Intelekt je
produhovljen emocijama; emocije su produhovljene
intelektom.

Funkcije razuma nisu ograniene, ali ljudski se intelekt

ne uzdie esto do svog najvieg oblika. U isti mah, bilo
bi pogreno rei da najvii ljudski oblik znanja vie nee
biti intelektualan, ve da e biti neto drugo; jer je
intuitivni razum samo vii intelekt; a taj vii intelekt
nije ogranien logikim pojmovima, euklidskim
vidokrugom. O tomu emo mnogo uti tek od
matematike koja je zapravo ve odavno nadmaila
podruje logike. No, nadmaila ga je uz pomo in-
telekta.
Na sadanjem stupnju svoga razvoja, dok ovjek ui
kako spoznavati mnoge stvari uz pomo intelekta, on
isto tako mnoge stvari spoznaje uz pomo emocija.
Emocije nipoto nisu sredstvo osjeanja radi osjeanja:
one su sredstva spoznaje. Svakom emocijom ovjek ui
spoznati neto to bez njezine pomoi ne bi mogao
spoznati, neto to ne moe spoznati nikakvom drugom
emocijom niti kakvim drugim naporom intelekta.
Ako smatramo da je emocionalna narav ovjeka
ograniena sobom, da slui ivotu, a ne spoznaji,
nikada neemo shvatiti njezin istinski sadraj i znaenje.
Emocije slue spoznaji. Postoje stvari i odnosi koji se
mogu spoznati samo emocionalno i samo uz pomo
odreene emocije.
Da se shvati psihologija igre valja osjetiti emocije
igraa; da se shvati psihologija lova valja osjetiti emocije
lovca; psihologija zaljubljena ovjeka neshvatljiva je
ravnodunom i hladnom ovjeku; stanje Arhimedova
uma kad je skoio iz kade neshvatljivo je mirnome
graaninu i on misli za njega da je lud; osjeaji putnika
kad udie morski zrak i zagleda se u morsku puinu,
nepojmljivi su ovjeku zadovoljnu svojim ustaljenim
ivotom. Osjeaji vjernika neshvatljivi su nevjerniku, a
osjeaji nevjernika neshvatljivi su vjerniku. Ljudi se
tako slabo meusobno razumiju upravo zato to
ive uvijek s razliitim emocijama. A razumiju se tek
kada istovremeno doive iste emocije. Narodna
mudrost dobro poznaje tu injenicu. Kae se:
Sit gladnu ne vjeruje,
'ko je lud ne budi mu drug;
svaka ptica svome jatu leti.
U tom uzajamnom razumijevanju, ili u iluziji uzajamnog
razumijevanja pri poniranju u sline emocije, jedna je od
glavnih arolija ljubavi. To je vrlo dobro izrazio Guy de
Maupassant u kratkoj prii Osama.
 U toj istoj iluziji tajna je i vlasti alkohola nad ljudskim
duama.
Emocije su obojeni prozori due, arena stakla
kroz koja dua gleda svijet. Svako takvo staklo
pomae da se u predmetu naeg traenja otkrije
odreena boja, no ona u isti mah skriva kontrastne
boje. Stoga se posve tono kae da jednostrano
emocionalno osvjetljenje nikada ne moe dati tonu
predodbu o nekom predmetu. Nita ne daje tako
jasnu predodbu o stvarima kao emocije, i nita ,
toliko ne zavarava kao emocije.
Svaka emocija ima svoj smisao postojanja, ali je
spoznajna vrijednost emocija razliita. Postoje emocije
koje su neophodne, vane, nune za ivot sadanjosti;
postoje emocije kojima se gradi budunost i emocije
koje se odnose na prolost, a u sadanjem trenutku
gotovo su nepotrebne, vie smetaju no to pomau
ivjeti. A ima i emocija koje su potpuno zamrle u dui
modernog kulturnog ovjeka i mogu se oiviti samo
umjetno ili, ako izbiju same, predstavljaju nezdravu
pojavu s osobnog ili drutvenog gledita.
Prouavajui emocije modernog ovjeka otkriva nam
se ukupni razvoj ljudske due.
Teorijski, sve emocije slue spoznaji, sve emocije
nastaju kao posljedica spoznaje neega. No, praktiki,
promjenama uvjeta ivota i razvojem drugih emocija
neke emocije postaju suvine i tetne, varljive.
Uzmimo neku od najosnovnijih emocija, - recimo
emociju straha. Nedvojbeno postoje odnosi koji se
mogu spoznati samo strahom. ovjek koji nikada nije
doivio osjeaj straha nee shvatiti mnoge stvari u
ivotu i u prirodi; nee razumjeti veinu glavnih pobuda
ivota ovjeanstva. to drugo doli strah, glad i
hladnoa prisiljava veinu ljudi da radi? On nee shvatiti
veinu odnosa u ivotinjskom carstvu. Na primjer, on
nikada nee shvatiti bit odnosa sisavaca prema
gmazovima. Svim sisavcima zmija izaziva osjeaj straha
i odbojnosti. Kroz tu odbojnost i strah sisavac
upoznaje narav zmije i odnos njezine naravi prema
njegovoj. Ta je spoznaja tona, no strogo osobna,
samo s njegova gledita. to je zmija u sebi, ivotinja
emocijom straha nikada nee spoznati.
to je zmija u sebi, ne u filozofijskom znaenju stvari
u sebi, ve jednostavno s gledita zoologije (i ne s
gledita ovjeka ili ivotinje koju je zmija ugrizla ili moe
ugristi) - to je mogue spoznati samo intelektom.
Emocije rastu, napreduju. U emu se nama iskazuje
njihov rast? Kako moemo razlikovati emociju u rastu od
umirue emocije? Jer, osim emocija u rastu postoje i
emocije koje umiru.
Znak rasta emocija njihovo je oslobaanje od
osobnog elementa. Osloboenje od osobnih
elemenata pojaava spoznajnu mo emocija jer, to je
vie osobnih elemenata u emociji, to je ona sposobnija
zavarati. Osobna emocija uvijek je pristrana, uvijek
nepravedna.
Na taj nain, spoznajna mo emocije razmjerno je vea
to je u njoj manje elemenata sopstva.

Kad smo prouavali prostor i njegove zakone, vidjeli

smo da se razvoj spoznaje sastoji u postupnom
uzmicanju od sebe. To je vrlo dobro izrazio Hinton. On
stalno govori da tek kad se udaljimo od sebe, to jest,
od naeg osobnog gledita, mi poinjemo shvaati
svijet kakav on jest. itav sustav mentalnih vjebi s
raznobojnim kockama, to ga je smislio Hinton, svodi se
na uenje svijesti da na stvari ne gleda s osobnog
gledita.

Kad prouavamo sklop kocaka (recimo kocku

sastavljenu od 27 manjih kocaka), mi ga najprije
prouavamo poevi od jedne odreene kocke i
otkrivamo kako sve druge stoje u odnosu prema njoj. Mi
taj sklop spoznajemo s obzirom na tu os tako da
moemo mentalno zamisliti poloaj svake kocke
sagledan s jedne i iste toke gledita. Potom zamislimo
da se nalazimo u drugoj kocki na kraju druge osi;
promatrajui iz te osi mi otkrivamo vidove svih kocaka,
itd.
Na taj nain mi stjeemo spoznaju tog sklopa kocaka.
Da ispitamo ovjeanstvo, moramo ga ispitati s gledita
svih pojedinaca koji ga sainjavaju.
Egoista moemo usporediti s ovjekom koji zna kocku
samo s jednog gledita.
Ljudi koji povrno suosjeaju s mnogima nalik su na
one koji se olako upoznaju s naim sklopom kocaka s
razliitih gledita.
Ljudi koji imaju samo poneku duboku vezu nalik su na
one Ijude koji su ih dobro prouili s jednog ili dva
gledita.
I napokon, moda, razlika izmeu dobrih i ostalih
meu nama samo je u tome to prvi znaju ono to
drugi ne znaju. Postoji neto izvan njih to ih vue
prema tome, neto to oni vide, a drugi ne vide.
Prema tome, problem tone emocionalne spoznaje jest
osjeati u odnosu prema ljudima i svijetu sa stajalita
koje nije osobno. to je iri krug za koji odreena
osoba osjea, to je dublja spoznaja to mu je pruaju
njegove emocije. No nisu sve emocije u stanju osloboditi
se u istoj mjeri elemenata sopstva.
 Postoje emocije koje rastavljaju, razdvajaju, otuuju,
stvaraju u ovjeku osjeaj izdvojenosti, zasebnosti; to su
mrnja, strah, ljubomora, oholost, zavist.
Postoje emocije koje povezuju, zbliuju, stvaraju u
ovjeku osjeaj pripadnosti nekoj velikoj cjelini. To su
ljubav, simpatija, prijateljstvo, suut, rodoljublje,
ovjekoljublje. Ove se emocije mnogo lake oslobaaju
elementa sopstva nego li emocije prvog reda.
Dodue, ponos moe biti posve neosoban - ponos na
junaki postupak drugog ovjeka. I zavist moe biti
neosobna kad zavidimo ovjeku koji je pobijedio sebe,
pobijedio svoju osobnu elju za ivotom, rtvovao sebe
za ono to svi smatraju dolinim i pravednim, a to se
ipak drugi ljudi ne usuuju uraditi, tovie, ne usuuju se
ni pomisliti na to zbog slabosti, zbog ljubavi za ivot.
Mrnja moe biti neosobna - mrnja prema nepravdi,
nasilju, srdba prema gluposti, tuposti; odvratnost prema
prljavtini, licemjerju. Ti osjeaji nedvojbeno uzdiu i
proiavaju ovjekovu duu i pomau mu da vidi stvari
koji inae ne bi vidio.
Kada Krist izgoni trgovce iz hrama ili govori o
Farizejima, on uope nije blag ni prijazan. Ima
sluajeva kada blagost i mekoa nipoto nisu vrlina.
Emocije ljubavi, simpatije, milosra vrlo se lako
pretvaraju u sentimentalnost, u slabost. U takvom
obliku, dakako, one slue samo odsutnosti
spoznaje.

Postoji podjela emocija na iste i neiste. Svi mi to

znamo, svi upotrebljavamo te rijei, no vrlo slabo
shvaamo to to znai. Zapravo, to znai ist i
prljav ili neist kad je rije o osjeaju?
 Uobiajeni moral a priori dijeli emocije na iste i
neiste prema vanjskim znaajkama, ba kao to je Noa
podijelio ivotinje u svojoj arki. Pritom su sve putene
elje prognane u kategoriju neistih. to se toga tie,
ve sam ukazao na misao N. V. Rozanova da u asketiz-
mu ideja prljavtine ide uz spolno izopaenje. Zapravo,
putene elje iste su kao to je sve u prirodi isto.
Usprkos tomu, emocije zaista mogu biti iste i neiste.
Mi vrlo dobro osjeamo da u toj podjeli ima istine. Gdje
je ona? to ona znai?
Klju za taj problem moe dati samo ispitivanje emocija
s gledita spoznaje.
Neista emocija je isto to i prljavo staklo, prljava voda
ili neisti zvuk, to jest, emocija koja nije ista, ve ima
primjese, tanki sloj ili odjek drugih emocija: neista -
mjeovita.Neista emocija daje nejasnu, ne istu
spoznaju, ba kao to prljavo staklo daje mutnu sliku.
ista emocija daje jasnu, istu sliku spoznaje koju
smjera prenijeti.
To je jedino mogue rjeenje problema. Put do tog
rjeenja najvie ometa uobiajena moralistika podjela
emocija na moralne i nemoralne.
No, uznastojimo li osloboditi se na as uobiajenih
moralnih okvira, shvatit emo da je stvar mnogo
jednostavnija, da nema po prirodi istih i neistih
emocija, da svaka emocija moe biti ista ili neista,
ovisno o tome ima li u njoj ili nema primjesa drugih
emocija.
Mogua je ista putenost, putenost Pjesme nad
pjesmama, koja prelazi u osjeanje kozmikog ivota i
daje mogunost da ujemo otkucavanje bila Prirode, no
mogua je i neista putenost, - neto samo po sebi
sramotno ili besramno, neukusno, nisko i runo;
neisto stoga to je tenja ljepoti, neraskidivo vezana s
putenou, zalog razvoja same putenosti. (Emocija
putenosti je oneiena emocijom ljepote, moja
opaska.).
Simpatija moe biti ista, a moe biti i proraunata,
pomijeana s oekivanjem, ak i nesvjesnim, da se za
nju neto dobije.
Znatielja moe biti ista elja za znanjem radi znanja,
no moe biti i tenja za stjecanjem koristi ili dobitka od
znanja.
Po vanjskim oitovanjima iste i neiste emocije mogu
se vrlo malo razlikovati. Dva ovjeka mogu igrati ah i
po vanjskom ponaanju izgledati posve isto, no jednoga
moe voditi slavoljublje, elja za pobjedom i on e biti
ispunjen razliitim neugodnim osjeajima prema svom
protivniku - osjeat e strepnju, zavist na uspjenom
potezu, jed, ljubomoru, neprijateljstvo, ili e predviati
dobitak; a drugi moe jednostavno rjeavati sloeni
matematiki zadatak pred kojim se naao, uope ne
razmiljajui o svom protivniku.
Emocija prvog ovjeka bit e neista ve i po tome to
je u njoj pomijeano mnogo osobnog i neosobnog.
Emocija drugoga bit e ista i potpuno neosobna.
Primjere sline podjele izvana slinih emocija uvijek
moemo vidjeti u umjetnikoj, knjievnoj, znanstvenoj,
drutvenoj, ak i u duhovnoj i religioznoj djelatnosti
ovjeka. Tek potpuna pobjeda nad elementom
sopstva u svim podrujima vodi ovjeka istinitoj
spoznaji svijeta i sebe. Sve emocije obojene
elementom sopstva nalik su na konveksna,
konkavna ili iskrivljena zrcala koja nepravilno
prelamaju svjetlost i iskrivljavaju sliku svijeta.
 Za istinitu spoznaju nune su iste emocije. istoa
emocija u velikoj mjeri ovisi o tome koliko su one
osloboene od elementa sopstva, jer primjesa
plitkog, osobnog, sebinog osjeaja svaku emociju
ini neistom.
Prema tome, zadatak emocionalne spoznaje sastoji se
u odgovarajuoj pripremi emocija koje su sredstva
spoznaje.
Budite kao djeca . . .
Blaeni ista srca . . .
Te rijei iz Evanelja govore upravo o oienju
emocija. Nemogua je istinita spoznaja s neistim
emocijama. Stoga u interesu istine spoznaje svijeta i
sebe valja razvijati emocije. Njihov razvoj je oienje i
uzdizanje i on moe biti nesvjestan i svjestan.
Ovo posljednje otkriva nam potpuno nov pogled na
moralnost.
Moral, kojega je svrha upravo uspostavljanje
sustava ispravnog odnosa prema emocijama i
podupiranje njihova oienja i uzvienja, prestaje
nam se initi nekakvom dosadnom i u sebe
zatvorenom vjebom kreposti.
Mi vidimo sve veliko znaenje to ga moral moe imati
u naem ivotu; vidimo znaenje to ga moral ima za
spoznaju, jer postoje emocije uz pomo kojih
stjeemo znanje i emocije koje nas zavode. Ako nam
moral uistinu moe pomoi da pravimo razliku meu
njima, onda je njegova vrijednost nepobitna upravo s
gledita spoznaje.
Neke emocije uveavaju nae znanje, a neke emocije
uveavaju neznanje.
Psihologiji naeg uobiajenog razgovornog jezika
dobro je znano da pakost, mrnja, srdba, ljubomora
zasljepljuju ovjeka, pomrauju njegov razum; znano
joj je da strah tjera u ludilo itd., itd.
No mi znamo i to da svaka emocija moe sluiti
spoznaji i odsutnosti spoznaje.
Uzmimo neku emociju, korisnu i sposobnu za vrlo
visoki razvoj kao to je zadovoljstvo u radu. Ta je
emocija mona pokretaka snaga u kulturi, ona
unapreuje ivot i razvija vie sposobnosti ovjeka.
No, ista emocija uzrok je i beskrajnog niza pogreaka
to ih je poinilo ovjeanstvo i koje e kasnije skupo
platiti. Ponesen radom ovjek je sklon vrlo lako
zaboraviti cilj poradi kojega je poeo raditi, sam rad
shvatiti kao cilj i, u elji da sauva rad, rtvovati cilj.
Kad se uputi u jednom pravcu, ovjek neopazice
skrene u suprotni i vrlo esto ide prema ponoru
uvjeren da se penje u visine.
Nita nije proturjenije, paradoksalnije od ovjeka
zanesena radom. Toliko smo navikli na ovjeka da
nas ne iznenauju njegova neobina skretanja.

Nasilje u ime slobode. Nasilje u ime Ijubavi.

Propovijedanje kranstva s maem u ruci. Lomae
inkvizicije u slavu Boga milosrda. Sveenici religije
koji ugnjetavaju slobodu miljenja i govora. Sve su
to krajnje besmislice za kakve je sposoban samo
ovjek zahvaljujui neobinoj dvojnosti svoje due.

Pravilno shvaanje moralnosti u velikoj nas mjeri

moe sauvati od takvih iskrivljavanja miljenja.
Uostalom, vrlo je malo moralnosti u naem ivotu.
Europska kultura krenula je putem intelektualnog
razvoja. Intelekt je pronalazio i izgraivao ne
razmiljajui o etikom znaenju svoje djelatnosti i to je
dovelo do rezultata da je kruna europske kulture
drednot (dreadnought - bojni brod).
Mnogi ljudi misle na taj nain i zbog toga se negativno
odnose prema svakoj kulturi. No i to je nepravedno.
Osim drednota europska misao proizvela je vrlo
mnogo korisnog i vrijednog, mnogo toga to olakava
ivot. Razrada naela slobode i pravde; ukidanje
ropstva (premda nominalno); u mnogim podrujima
pobjedu nad neprijateljskom prirodom; sredstva za
irenje misli, tisak; uda moderne medicine i kirurgije -
sve su to nedvojbeno istinske tekovine i moraju se uzeti
u obzir. Ali u njima nema moralnosti. Europski kulturni
ovjek s istom lakoom pronalazi mitraljez i novi
kirurki aparat. Europska kultura startala je sa ivotom
divljaka, kao da je taj ivot uzela za obrazac i stala
razvijati sve njegove strane ne razmiljajui o njihovoj
moralnoj vrijednosti. Divljak je svome neprijatelju
razbijao glavu obinom toljagom. Mi smo za istu svrhu
izumili vrlo sloene naprave kojima smo u stanju
odjednom razbiti stotine glava. Kad je izraen avion, o
kojemu je ovjek tisuama godina sanjao, prvo je
upotrijebljen za ratovanje.
Uvoenjem morala na bi ivot bio manje
paradoksalan, manje proturjean, loginiji i to je
najglavnije civiliziraniji; jer sada nau dinu
civilizaciju jako kompromitiraju drednoti, smrtna
kazna, tamnice u kojima zatvorenik obavezno poludi
za pet godina, i sline ljepote kulture.
Moral nam je neophodan. Bez njega odve lako
zaboravljamo da rije ipak ima neke veze s djelom.
Mnoge stvari nas zanimaju, u mnoge stvari prodiremo,
no s nekog razloga ne uspijevamo opaziti nesklad
izmeu naeg duhovnog ivota i naeg ivota na zemlji.
Tako ivimo dva ivota. U jednom smo neobino strogi
prema sebi, pomno ralanjujemo svaku ideju prije no
to o njoj izreknemo svoje miljenje; u drugom, naprotiv,
izuzetno lako sebi doputamo svaki kompromis, vrlo
lako previamo ono to ne elimo vidjeti. I mi smo
pomireni s tom podjelom. Kao da ne nalazimo za
potrebno da nae visoke ideje provedemo u praksu,
gotovo kao da smo podjelu izmeu zbiljskog i
duhovnog uinili naelom. Posljedica toga su sve
strahote modernog ivota - svo beskrajno krivotvorenje
naeg ivota - krivotvorenje tiska, umjetnosti, kazalita,
znanosti, politike; krivotvorenje u kojemu se davimo kao
u smrdljivoj barutini, a sami ga stvaramo jer smo mi
sami i nitko drugi sluge i podanici tog krivotvorenja.
Nismo svjesni nunosti da svoje ideje provedemo u
ivot, da ih uvedemo u nae svakodnevne djelatnosti,
te doputamo mogunost da ta djelatnost postane
oprena naim duhovnim tenjama. Drugim rijeima,
doputamo mogunost njihova nastavljanja po
uvrijeenim obrascima, kojih tetnost priznajemo, ali za
koje se nitko od nas pojedinano ne smatra odgovornim
jer ih sam nije stvorio. Mi nemamo osjeaja osobne
odgovornosti, nemamo hrabrosti, ak ni svijesti o
nunosti toga.
Moral je ovjeku neophodan. No, ne smijemo
zaboraviti da nema nieg opasnijeg od moralizma
koji je poao krivim putem. Samo s gledita
moralnosti mogue je bez oklijevanja razlikovati rad
ovjeka od djelatnosti majmuna. Zaokupljen vlastitim
moralom i moralnim prodikama ovjek zaboravlja svrhu
moralnog usavravanja, zaboravlja da je svrha u
spoznaji. On vidi cilj u samoj moralnosti. Tada se
dogaa proizvoljna podjela emocija na dobre i loe,
moralne i nemoralne. Zajedno s tim sasvim se gubi
pravilno shvaanje cilja i znaenja emocija. ovjek je
zaokupljen svojom dobrotom. On hoe da i svi drugi
budu dobri poput njega ili poput dalekog ideala koji je
sebi postavio. Rezultat je svojevrsni moralni estetizam
- uitak u moralu radi morala, ili vrsta moralnog
sporta - vjeba morala radi morala. To zaustavlja
svaku misao. ovjek se poinje bojati svega. U
svemu, u svim oitovanjima ivota on poinje vidjeti
neto nemoralno to moe njega ili druge spustiti s
visine na koju su se uspeli ili se mogu uspeti. Postaje
vrlo sumnjiav prema moralu drugih. U aru
prozelitizma, elei iriti svoja etika gledita, on ak
postaje otvoreno neprijateljski raspoloen prema svemu
to nije u skladu s njegovom etinou. U njegovim
oima sve postaje crno. Polazei od potpune slobode
on, uz poneki ustupak, lako uvjerava samoga sebe da
je nuno boriti se protiv slobode. Ve poinje dopu-
tati stanovitu cenzuru miljenja. Slobodno
izraavanje miljenja suprotnog njegovome njemu
se ini gotovo nedopustivim. Sve to moe biti s
najboljim namjerama, no mi vrlo dobro znamo kamo
to vodi.
prozelitizam gorljiva zanesenost za novoprimljenom
vjerom, uvjerenjem, naukom
Nema okrutnije tiranije od tiranije morala. Njoj je
sve rtvovano. I, dakako, nita ne zasljepljuje jae
od takve tiranije, od takvog morala.

No, ovjeanstvo ne moe bez morala. Sa strau

ga trai, moda e ga i nai.

Organizirani oblici intelektualne spoznaje jesu

znanost, utemeljena na promatranju, raunanju i
iskustvu, i filozofija, koja se temelji na spekulativnom
nainu rasuivanja i zakljuivanja.
Organizirani oblici emocionalne spoznaje su religija i
umjetnost. Religiozno uenje, poprimajui znaajke
kultova, iskljuivo se temelji na emocionalnoj naravi
ovjeka. Velianstveni hramovi, raskona odjea
sveenika, sveani crkveni obredi, procesije, prinoenja
rtve, pjevanje, glazba, ples - svrha svega toga jest da
potakne odreeno emocionalno stanje, da u ovjeku
izazove neke odreene osjeaje. Isti je cilj religioznih
mitova, legendi, ivotopisa, proroanstva, otkrivenja -
sve to djeluje na matu, na osjeaj.
Cilj svega toga jest dati ovjeku Boga, dati mu moral,
tj. uiniti mu pristupanom odreenu spoznaju o tajnoj
strani svijeta. Religija se moe udaljiti od svog istinskog
cilja, moe sluiti zemaljskim interesima i ciljevima. No
njezin poetak je traganje za istinom i za Bogom.
Umjetnost slui ljepoti, to jest, svojevrsnoj
emocionalnoj spoznaji. Umjetnost tu ljepotu nalazi u
svemu i prisiljava ovjeka da je osjea i tako spoznaje.
Umjetnost je mono sredstvo za spoznavanje
noumenalnog svijeta. S tim arobnim kljuem ovjeku
se otkrivaju tajne, jedna dublja i zaudnija od druge.
No sama pomisao da ta tajna nije za spoznaju, ve za
zadovoljstvo, rui aroliju. Ako umjetnost, umjesto
traenja nove Ijepote, postane uitak u ve stvorenoj,
sve prestaje i umjetnost se pretvara u nepotrebni
estetizam to opasuje ovjeka zidom i prijei mu da vidi
dalje.
Traganje za ljepotom cilj je umjetnosti ba kao to je
traganje za Bogom i istinom cilj religije. Poput
umjetnosti, i religija prestaje kad prestane traiti Boga i
istinu, kad stane misliti da ih je nala. Ta je ideja
izraena u Evanelju:

Traite kraljevstvo Boje i njegovu

pravednost...

Znanost, filozofija, religija i umjetnost oblici su

spoznaje.
Metoda znanosti je promatranje, raunanje, iskustvo;
metoda filozofije je spekulacija (istraivanje, ispitivanje;
umovanje, miljenje)
metoda religije i umjetnosti je moralni ili estetski
emocionalni poticaj.
No i znanost i filozofija i religija i umjetnost istinski
poinju sluiti istinitoj spoznaji tek kad stanu
oitovati intuiciju.

Zapravo, moe se rei, i to e moda biti najtonije,

da cilj svakog isto intelektualnog znanstvenog i
filozofskog sustava nije u tome da Ijudima prui
odreene obavijesti, ve da uzdigne ovjeka na onu
visinu miljenja i osjeanja na kojoj e se u njemu
samome roditi intuicija.
Cilj svake spoznaje jest prijelaz u intuitivnu
spoznaju. U intuitivnoj spoznaji razliiti oblici
spoznaje - znanost, filozofija, religija i umjetnost --
stapaju se u jednu cjelinu, u onu teozofiju - mudrost
bogova -- kojoj ovjeanstvo oduvijek tei.
teozofija vrsta religiozne mistike

POGLAVLJE XVII
Intelektualna metoda. Objektivna i subjektivna
spoznaja. Prouavanje Ne-ja i prouavanje Ja.
Nemogunost objektivnog istraivanja Ja. Granice
objektivne spoznaje. Mogunost irenja subjektivne
spoznaje. Utapanje Ne-ja u Ja. Plotinove ideje.
Razliiti oblici svijesti. Spavanje (potencijalno stanje
svijesti). Snovi (svijest sadrana u sebi, odraena od
sebe). Budna svijest (dualistiko osjeanje svijeta,
podjela na Ja i Ne ja). Ekstaza (izlaenje iz sebe).
Turiya (apsolutna svijest o svemu kao o sebi).
Kap koja guta ocean. Nirvana.

Poto smo utvrdili naelo mogueg ujedinjenja, u

intuiciji ili uz pomo intuicije, oblika naeg znanja,
moramo vidjeti da li se to ujedinjavanje igdje obistinjuje;
na koji se nain ono moe ostvariti i ostvaruje li se u
posve novom obliku, ili jedan od postojeih oblika
obuhvaa sve ostale.
Za to se moramo vratiti temeljnim izvorima naeg
znanja i usporediti razliite putove s obzirom na mogue
izglede njegovoga razvoja. Drugim rijeima, moramo
pokuati iznai koji put i koji nain najbre vode
intuiciji.
to se tie emocionalnog puta, to smo donekle ve
utvrdili; rast emocija, njihovo oienje i oslobaanje
elemenata sopstva mora voditi nadosobnoj spoznaji i
intuiciji.
Ali kako intelektualni put moe dovesti do intuicije?
Znamo da smo, sve to intelektualno znamo, spoznali
subjektivno ili objektivno. Subjektivno kao dio sebe,
objektivno kao dio ne-sebe. Moramo razmotriti koje
znanje, subjektivno ili objektivno, ima vie izgleda za
razvoj, i koje moe bre dovesti do intuicije. Ponajprije:
to je intuicija?
Intuicija je izravna zamjedba unutranjim
osjeajem. Svoju bol osjeam izravno; intuicija mi
moe omoguiti da kao svoju osjetim bol drugog
ovjeka. Prema tome, intuicija u sebi jest irenje
subjektivne spoznaje. No, moda je mogue intuitivno
irenje objektivnog znanja. Moramo ispitati narav
objektivnog znanja.
Nae objektivno znanje nalazi se u znanosti i u
filozofiji. Subjektivno iskustvo znanost je uvijek
smatrala injenicom koja se ne moe izmijeniti, ali koja
je sumnjiva i zahtijeva provjeru i potvrdu objektivnim
metodama. Znanost prouava svijet kao objektivnu
pojavu i kao istu objektivnu pojavu nastoji prouavati
ovjekov unutranji ivot sa svim njegovim svojstvima.
S druge strane, istodobno se prouavao ovjekov
unutranji ivot, da tako kaemo iznutra, no tom se
prouavanju nikada nije pridavao veliki znaaj. Granice
subjektivne spoznaje, tj. granice unutranjeg ivota,
smatrale su se strogo ogranienima, utvrenima i
nepromjenljivima. Samo se objektivnom znanju
priznavala mogunost irenja.
Moramo vidjeti nije li to pogreno: da li je zaista
mogue irenje objektivnog znanja i je li subjektivno
doista ogranieno?
U svom razvoju, znanost, tj. objektivno znanje, na
svakom koraku se susretalo sa zaprekama. Znanost
prouava pojave; im pokua prijei na prouavanje
uzroka, suoi se sa zidom nepoznatog i za nju
nespoznatljivog. Pitanje glasi: je li to nespoznatljivo
apsolutno nespoznatljivo ili je nespoznatljivo samo
za objektivne metode nae znanosti?
Zasad stvar izgleda ovako: broj nepoznatih
injenica u svakom podruju znanstvene spoznaje
brzo raste; nepoznato prijeti da proguta poznato ili
ono to je prihvaeno kao poznato. Napredak
znanosti, osobito u posljednje vrijeme, moe se
odrediti kao vrlo brzi rast podruja neznanja.
Dakako, u prolosti nije bilo nita manje neznanja
no sada, no, ono se tada nije tako jasno uoavalo -
tada znanost nije znala to ne zna. Danas ona to sve
vie i vie zna, sve vie i vie shvaa svoju
uvjetnost. Jo samo malo, i u svakoj pojedinoj grani
znanosti ono to ona ne zna prerast e ono to zna.
U svakoj svojoj grani sama znanost poinje odbacivati
vlastite temelje. Doskora e se ukupna znanost zapitati:
- gdje sam? Pozitivistika filozofija, koja je sebi postavila
zadatak da izvodi ope zakljuke iz znanja steenog u
svakoj pojedinoj grani znanosti i u svima njima zajedno,
osjetit e se obveznom izvesti zakljuak i iz onoga to
znanosti ne znaju. Tada e se cijeli svijet sueliti s
divovima na glinenim nogama ili, jo prije, bez
nogu, s golemim nejasnim trupom to visi u zraku.
Idealistika filozofija odavno vidi da je taj div bez
nogu, ali veina kulturnog ovjeanstva pod
hipnozom je pozitivizma koji vidi neto na mjestu tih
nogu. Meutim, tu emo iluziju uskoro morati napustiti.
Matematika, koja je u temelju pozitivnog znanja i na koju
se egzaktno znanje uvijek s ponosom poziva kao na
svog podanika ili slugu, zapravo odrie pozitivizam u
cjelini i potvruje idealizam. Matematika je samo
nesporazumom dospjela u krug pozitivistikih znanosti i,
nadam se da u dokazati, upravo e matematika uskoro
biti glavno oruje protiv pozitivizma.
Pozitivizmom ovdje nazivam sustav koji tvrdi da
nas prouavanje pojava moe pribliiti stvarima o
sebi, dok Kant tvrdi da prouavanjem pojava
moemo doi do shvaanja uzroka.
Uobiajeno pozitivistiko stajalite odrie postojanje
skrivene strane ivota, tj. ono smatra da nam se ta
skrivena strana pomalo otkriva i da se napredak
znanosti sastoji u postupnom razotkrivanju skrivenog.
To se jo ne zna, kae pozitivist kad mu se
ukae na neto skriveno, ali znat e se.
Nastavljujui put kojim je dosad ila, znanost e i to
otkriti. Ta prije petsto godina u Europi se nije znalo za
postojanje Amerike; prije pedeset godina nije se znalo
za postojanje bakterija; prije deset godina nije se znalo
za postojanje radija. A sada su otkriveni i Amerika, i
bakterije, i radij. Istim putem, na isti nain i samo na taj
nain bit e otkriveno sve to e uope biti otkriveno.
Aparati su sve savreniji, metode, sredstva i
promatranja sve istananiji. Stvari koje prije stotinu
godina nismo mogli nasluivati, sada su
opepoznate i operazumljive injenice. Ako se
uope ita moe znati, to e se znati upravo uz pomo
te metode.
Tako govore sljedbenici pozitivistikog pogleda na
svijet, no njihovo se rasuivanje temelji na dubokoj
zabludi.
Ta tvrdnja pozitivizma bila bi posve tona kad bi se
znanost ravnomjerno kretala u svim pravcima
nepoznatog; kad za nju ne bi bilo zatvorenih i
zapeaenih vrata; kad mnoga pitanja, temeljna
pitanja, ne bi ostajala isto tako neobjanjena kako
su bila i u doba kad znanost uope nije postojala.
 No mi vidimo neto sasvim drugo. Vidimo da su za
znanost zatvorena itava velika podruja, da ona do njih
nikada nije doprla i, to je najgore, da nije uinila ni
koraka u pravcu tih podruja.
Postoji vrlo mnogo pitanja, razumijevanju kojih se
znanost nije ak ni pribliila; mnogo pitanja meu
kojima je moderni znanstvenik, naoruan svim
svojim znanjem, isto tako bespomoan kao divljak
ili etverogodinje dijete.
To su pitanja o ivotu i smrti, problemi vremena i
prostora, tajna svijesti itd., itd.
Svi mi to znamo i jedino to moemo napraviti jest
nastojati ne misliti da ta pitanja postoje, zaboraviti ih. To
obino i radimo. Pa ipak, to ne moe unititi pitanja. Ona
i dalje postoje i u svakom trenutku im se moemo
obratiti i na njima provjeriti vrstou i snagu nae
znanstvene metode. Pri svakom takvom pokuaju
vidimo da je naa znanstvena metoda bez vrijednosti u
tim pitanjima. Pomou nje moemo utvrditi kemijski
sastav dalekih zvijezda; fotografirati oku nevidljiv ljudski
skelet; izmiljati plutajue mine kojima se moe
upravljati na udaljenosti uz pomo elektrinih valova i
odjednom unititi stotine ivota, no pomou te metode
ne moemo rei o emu misli ovjek koji uz nas sjedi.
Ma koliko mjerili, fotografirali, presluavali ovjeka,
nikada neemo doznati njegovu misao dok nam on
sam ne kae. No to je ve posve razliita metoda.

Podruje djelovanja metoda egzaktnih znanosti

strogo je ogranieno. To podruje jest svijet
objektivnog. U svijet subjektivnog egzaktna znanost
nikada nije i nikada nee proniknuti.
irenje objektivnog znanja nemogue je bez irenja
subjektivnog. Usprkos rastu objektivnih znanosti, granica
izmeu tih znanosti i svijeta subjektivnog ostaje na istom
mjestu.
Kad bi znanost uinila barem jedan korak u tom
pravcu, kad bi barem neto subjektivno bilo
objektivno objanjeno, mogli bismo priznati da ona
moe uiniti i dva i tri i deset i tisuu koraka. No ona
nije uinila niti jednoga te s pravom mislimo da ga
nikada nee ni uraditi. Svijet subjektivnog zatvoren
je za objektivno ispitivanje, a za to postoje posve
odreeni razlozi.
Sve to postoji nema objektivno postojanje, tj. sve se
ne moe objektivirati. Negativne veliine postoje, ali ne
postoje objektivno. Logiki pojmovi poput dobra, zla,
istine, ljepote, materije, gibanja i sl. takoer postoje,
ali ne postoje objektivno kako postoji ova tintarnica,
ovaj stol, ovaj zid. Sve metafizike injenice postoje,
no one ne postoje objektivno.
Objektivno postojanje je vrlo usko odreen oblik
postojanja koji nipoto ne iscrpljuje svo postojanje.
Greka pozitivizma je u injenici da zbiljski postojeim
priznanje samo ono to postoji objektivno, a odrie ak i
postojanje svemu ostalome.
to je objektivnost?
Objektivnost moemo definirati ovako: poradi
svojstava nae zamjedbe ili poradi uvjeta u kojima
na um radi, mi mali broj injenica odvajamo u
odreenu grupu. Ta grupa injenica predstavlja
objektivni svijet i dostupna je znanstvenom
prouavanju. No ta grupa nipoto ne predstavlja sve
postojee.
Toj grupi moemo pridodati i drugu: - grupu
subjektivnog. to je subjektivno?
 Ono to izravno osjeamo. Moja zubobolja za mene
je subjektivna pojava. Tua zubobolja za mene je
samo pojam. Dodue, prati je ili joj je uzrok objektivna
pojava - pokvareni zub, no sama bol, kad je to tua bol,
samo je pojam. Subjektivno je ono to ja sam
osjeam, izravno, kao dio sebe.
Subjektivno tvori svoju posebnu grupu. Ta grupa za
svakog je ovjeka razliita. Za nekoga moe biti manja,
za nekoga vea. Nekome itav niz osjeaja (npr.
glazbenih) ulazi u podruje subjektivnog, drugome taj niz
ostaje samo pojam. Pritom je nedvojbeno da se
podruje subjektivnog moe znaajno iriti
posebnim uenjem ili vjebanjem.

Moemo li rei da prosjeni suvremeni ovjek sve

postojee dijeli u tri grupe: u grupu objektivnog,
subjektivnog i u onu koja nije ni objektivno ni
subjektivno, kao negativna veliina i openito kao
injenice koje su njemu poznate samo kao pojmovi.
Pitanje je u ovome: kojim e putem krenuti irenje
znanja, putem objektivnog ili putem subjektivnog?
S obzirom na vrlo velike nizove injenica sa sigurnou
moemo rei da je nemogue irenje objektivnog znanja
u tom pravcu. Apstraktni pojam nikada nee biti
objektivna pojava; misli drugog ovjeka i moje misli za
mene nikada nee biti objektivna pojava.
Ovim sam iskazao neto posve suprotno onome to
sam pisao o etvrtoj dimenziji (IX. poglavlje). Tamo
sam rekao da valja iznai oblike objektivnog postojanja
psihikih pojava i razraditi naine njihova objektivnog
ispitivanja. Odnosno, priznao sam da je mogue nai
objektivno postojanje u onome to mi sada spoznajemo
subjektivno; priznao sam valjanost pozitivistike (tj.
objektivne) metode prouavanja duevnih pojava;
priznao sam da, samo tim putem moemo neto nai.
Sada vidim da sam put nije valjan. Objektivna
metoda je nedostatna i neprikladna za prouavanje
pojava svijesti. Nuna je druga metoda. Sve nas
upuuje na to da se s pozitivistikom metodom moe ii
samo po odreenim uvjetnim pravcima. Znanost nije
uinila ni koraka prema objektivnoj spoznaji subjektivnog
i ona, oito, to nije u stanju. Objektivno znanje temelji
se na subjektivnom i bez subjektivnog ne moe
postojati. Subjektivno, pak, sasvim lijepo moe
postojati bez objektivnog. Ako strogo analiziramo bit
objektivnog znanja, vidjet emo da se ono sastoji od
subjektivnih elemenata. Ve smo djelomice napravili
takvu analizu kad smo govorili o prostoru i vremenu.
Protenost u prostoru i protenost u vremenu prvi su
uvjeti objektivnog postojanja. Meutim, oblike
protenosti stvari u prostoru i njezino postojanje u
vremenu stvorio je subjekt koji zamjeuje stvar i oni
ne pripadaju samoj stvari. Ova misao doputa nam
da odustanemo od pretpostavki o finim stanjima
materije, energistikim i psihofizikim emanacijama
itd. Sve te pretpostavke imaju zajedniki
nedostatak: one ne obraaju panju na to da je
materijalnost (ili energistinost) sloeno svojstvo
koje ne pripada stvari, ve naoj zamjedbi stvari.
One ne uzimaju u obzir to da materijalnost ne moe
pripadati stvarima koje mi ne zamjeujemo kao
materijalne, kao to stvarima ne mogu pripadati neka
svojstva materijalnosti bez drugih. Materija se ne
sastoji od atoma, ve od naeg osjeanja atoma.
Ako nema osjeaja (barem potencijalno), nema ni
materije. Da je materija nemjerljiva, nevidljiva, nema
mase itd., isti je nonsens kao i koija bez kotaa,
bez sjedita za koijaa, bez sjedala, karoserije,
poda, krova, vrata. Materija je prije svega
trodimenzionalna. Trodimenzionalnost je oblik nae
zamjedbe. etverodimenzionalna materija udna je
kao etvrtasti trokut.
Prema tome, posve je neosnovano oslanjati se na to
da se subjektivne pojave poput misli ili osjeaja mogu
zamisliti kao objektivno postojee, premda slabo
materijalne, i na taj nain sve postojee svesti na
objektivno postojee.
Postoji objektivno i subjektivno znanje. Mi moramo
razmotriti mogunosti razvoja i jednog i drugog.
Usavravanjem sprava i metoda promatranja i
ispitivanja objektivno znanje moe beskonano
rasti. Ono jedino ne moe prekoraiti granice
trodimenzionalne sfere, tj. uvjete prostora i
vremena. Objektivno znanje uvijek e biti podreeno
tim uvjetima. Nema sprave, nema stroja koji bi
pobijedio te uvjete.
Objektivno znanje ne prouava injenice, ve
samo predodbe o injenicama.

Subjektivno znanje prouava injenice, injenice

svijesti za koje smo zakljuili da su jedine zbiljske
injenice.

Dakle, objektivno znanje pripada nezbiljskom,

zamiljenom prividnom svijetu, a subjektivno
zbiljskom.
Da bi objektivno znanje prelo granice
trodimenzionalne sfere, nuno se moraju izmijeniti
uvjeti subjektivne zamjedbe.
 Dok toga nema nae objektivno znanje omeeno je
granicama beskonane trodimenzionalne sfere. Ono
moe napredovati ad infinitum po radijusima te sfere, ali
nee prijei u ono podruje kojega je presjek na
trodimenzionalni svijet.
Psu je nemogue priopiti ideju da je zemlja okrugla;
ne moe ga se prisiliti da zapamti udaljenosti meu
planetama. Njegovo objektivno znanje mnogo je
osobnije od naega. Razlog tome je njegov ogranieni
um.
Prema tome, vidimo da objektivno znanje ovisi o
svojstvima uma. Ili, drugim rijeima, stupanj
subjektivnog znanja odreuje stupanj objektivnog.

Dakako, golema je razlika izmeu objektivnog znanja

divljaka i znanja Herberta Spencera. No, ni jedno ni
drugo znanje ne prelaze granice trodimenzionalne sfere,
tj. podruja uvjetnog, nezbiljskog.
Da se izae iz trodimenzionalne sfere nuno je
iriti ili mijenjati oblike zamjedbe.
Je li mogue iriti zamjedbu?
Prouavanje sloenih oblika spoznaje kae nam da
jest. Znameniti Aleksandrijski filozof Plotin (III. st.)
tvrdio je da za savrenu spoznaju subjekt i objekt
moraju biti sjedinjeni, da razumski initelj i stvar
koja se zamjeuje ne smiju biti odvojeni.

Stoga onaj koji vidi i sam postaje stvar koju vidi (O

gnostikim hipostazama) .
Dakako vidjeti ovdje ne smijemo shvatiti doslovno,
ve u smislu intuicije.

Kakvi mogu biti oblici svijesti?

 Indijska filozofija razlikuje etiri stanja svijesti:
spavanje, san, budno stanje i stanje apsolutne svijesti -
Turiya (Drevna mudrost, Annie Besant).
Prema naoj terminologiji ta etiri stanja svijesti bila bi:
potencijalno stanje svijesti, svijest u mogunosti (san);
iluzorno stanje svijesti (vienje snova), tj. neodvajanje Ja
i Ne-Ja, objektiviranje svojih naina predoavanja; zatim
jasna svijest (budno stanje), odvajanje Ja i Ne-Ja i na
kraju nepoznato etvrto stanje svijesti o kojemu naa
znanstvena psihologija ima vrlo nejasnu predodbu, -
ekstaza.
U uvodu Taylorova prijevoda Plotina, G. R. S. Mead
povezuje terminologiju Shankaracharya, uitelja
staroindijske kole Advaita - Vedantin s Plotinovom
terminologijom.
Prvo ili duhovno stanje bilo je ekstaza; iz ekstaze
svijest je zaboravila sebe u dubokom snu; iz dubokog
sna probudila se iz nesvjesnosti, no jo uvijek unutar
sebe, u unutranjem svijetu snova; iz snivanja na kraju
je prela u posve budno stanje, u vanjski svijet osjeta.
Ekstaza je Plotinov izraz. On je posve istovjetan
staroindijskom izrazu Turiya.

Ideja indijskih filozofa i Plotina je ta da se apsolutna

svijest (tj. kozmika ili svjetska), razbijajui se na
pojedinane zrake ili iskre na neki nain rasipa,
pretvara u vlastiti potencijal ponovljen beskonano
mnogo puta, to jest da stvara beskonanu koliinu
mogunosti svijesti. Iz tog stanja zrake se skupljaju,
no ostaju zatvorene u sebe i stvaraju subjektivno
stanje odraene svijesti sna. U takozvanom budnom
stanju svijest je okruena stvarima koje su u
pojavnom svijetu izgradili njezini osjetilni organi i
zamjedbeni aparat; ona razlikuje subjektivno od
objektivnog; dijeli svijet na Ja i Ne-ja i svoje
predodbene slike razlikuje od zbilje. Pojavni
objektivni svijet ona prihvaa kao zbilju, a snove
kao ne-zbilju. Istodobno ona sav subjektivni svijet
smatra nezbiljskim. Svoje nejasno osjeanje
zbiljskih stvari koje lee iza onoga to su izgradili
osjetilni organi, to jest, osjeanje noumenona,
svijest izjednauje sa snovima, odnosno, sa
nezbiljskim, imaginarnim, apstraktnim,
subjektivnim, a zbiljskim smatra samo fenomene.
Postupno, razumom uvjerena u nezbiljnost pojava,
osjeajui u sebi tu nezbiljnost i zbiljnost onoga to
je onkraj pojava, svijest se oslobaa opsjene
pojava, shvaa da je i sav pojavni svijet zapravo
subjektivan, da istinska zbiljnost lei mnogo dublje.
Tada se u svijesti dogaa potpuni preokret svih
predodbi o zbilji. Ono to se prije smatralo
zbiljskim postaje nezbiljsko, a to se smatralo
nezbiljskim postaje zbiljsko. Svijest prelazi, to jest,
vraa se u stanje apsolutne svijesti iz kojega je
potekla.

Prijelaz u apsolutno stanje svijesti je jedinstvo s

boanstvom,
vienje Boga,
osjeanje
Kraljevstva Nebeskog,
prelazak u nirva-
nu.
Svi ti izrazi mistikih religija izraavaju psiholoku
injenicu irenja svijesti, irenja kojim svijest sve
upija u sebe.
 U lanku Neke opaske o Viim Ravninama. Nirvana
(Some Notes on Higher Planes. Nirvana. The
Theosophist, srpanj 1910) C. W. Leadbeater pie:
Sir Edwin Amold pisao je o onom blaenom stanju
kad se kap rose slije u blistavo more.
Onaj tko je doivio to udesno iskustvo, zna da je
osjeaj, ma koliko se udnovato moglo initi, upravo
obrnut i da bi mnogo blii opis tog osjeaja bio da se
ocean na neki nain slio u kap!
Ta kao more iroka svijest, sa sreditem svagdje i
okrujem nigdje velika je i uzviena injenica. No kada
je ovjek dosegne, ini mu se da se njegova svijest
rairila toliko da bi u sebe primila sve.
To da kap upija ocean dogaa se stoga to se svijest
nikada ne gubi, to jest ne nestaje, ne gasi se. Kada
nam se ini da se gasi, ona zapravo samo mijenja
svoj oblik, prestaje biti slina naoj i mi gubimo
sredstva kojima moemo potvrditi njezino
postojanje.
Nemamo tonih podataka na temelju kojih moemo
misliti da ona nestaje. Da izae iz polja naeg
mogueg motrenja dovoljno joj je da se samo malo
izmijeni.

U objektivnom svijetu stapanje kapi s oceanom

prirodno vodi ponitenju kapi, tome da je ocean upije.
Nikada nismo uoili neki drugi red stvari u objektivnom
svijetu i poradi toga ga nikad ni ne predoavamo sebi.
Ali u zbiljskom, to jest, u subjektivnom svijetu
nuno mora postojati i djelovati neki drugi poredak.
Kap svijesti stapa se s oceanom svijesti, zamjeuje
ga, no ona zbog toga ne prestaje postojati. Prema
tome, kap nedvojbeno guta ocean.
 U Plotinovim Pismima Flaccusu nalazimo neobini
ogled o psihologiji i teoriji spoznaje koji se temelji upravo
na ideji o irenju zamjedbe.
Vanjski predmeti nama se ukazuju samo u svom
izgledu. Stoga se moe rei da o njima imamo prije
miljenje nego znanje. Razlike u ovom svijetu izgleda
vane su samo obinom praktinom ovjeku. Nae
pitanje odnosi se na idealnu zbilju koja postoji iza
izgleda. Kako um zamjeuje te ideje? Jesu li one izvan
nas i bavi li se razum, poput osjeaja, predmetima izvan
njega? Koliko moemo biti sigurni da je naa zamjedba
nepogreiva? Zamijeeni objekt bio bi neto drugo od
uma koji ga zamjeuje. Tada bismo imali sliku umjesto
zbilje. No bilo bi udovino i na trenutak povjerovati da
um nije u stanju zamijetiti idealnu istinu tono onakvu
kakva ona jest i da nemamo sigurnost i istinsku
spoznaju o svijetu umnosti. Iz toga slijedi da se to
podruje istine ne moe istraivati kao neto to nam je
izvanjsko i stoga samo nepotpuno znano. Ono je u
nama. Tu su predmeti koji se promiljaju i ono to
ih promilja istovjetni - oboje su misao. Subjekt ne
moe pouzdano spoznati neki objekt koji je razliit
od njega. Svijet ideja u naem je razumu. Stoga
istina nije podudaranje naeg poimanja neko
vanjskog objekta sa samim objektom. Ona je
podudaranje uma sa samim sobom. Prema tome,
svijest je jedini temelj vjerodostojnosti. Um je svoja
vlastita potvrda. Ono to je iznad njega, razum u
sebi vidi kao svoj izvor, a u onome to je ispod
njega on takoer vidi sebe.
Spoznaja ima tri stupnja: mnijenje, znanje i
prosvjetljenje.
 Sredstvo ili orue prvoga je osjet, drugoga
dijalektika, a treega intuicija. Ja razum podreujem
intuiciji. To je apsolutna spoznaja koja se temelji na
istovjetnosti uma koji spoznaje i predmeta koji je
spoznavan.
Postoji zraenje iz svih tih poredaka postojanja,
vanjska emanacija (izbijanje, zraenje, ispoljavanje,
otjelovljenje) iz neizrecivog Jednog. Zatim opet
povratni impuls koji sve povlai prema gore i uvlai
u sredite iz kojega je sve poteklo... Mudar ovjek
raspoznaje ideju dobra u sebi. On tu ideju razvija
povlaei se u sveto mjesto vlastite due. Onaj koji
ne shvaa koliko dua ima ljepote u sebi nastoji
ostvariti ljepotu napornim proizvoenjem. Njegov bi
cilj prije morao biti koncentrirati i pojednostavljivati
i time iriti svoje bie; umjesto da izlazi u
mnotveno, morao bi ga se odrei u korist Jednog i
tako ploviti prema gore, prema boanskom izvoru
kojega tok protjee u njemu.
Pita kako moemo spoznati Beskonano?
Odgovaram: ne razumom. Zadaa je razuma da
razlikuje i omeuje. Prema tome, beskonano se ne
moe uvrstiti meu njegove predmete. Beskonano
moe dokuiti samo sposobnou viom od
razuma, stupanjem u stanje u kojemu i sam
prestaje biti konaan, u kojemu ti je objavljena
boanska bitnost. To je ekstaza. Ona je osloboenje
tvog uma od konane svijesti. Samo ono to je
slino moe dokuiti slino. Kada tako prestane
biti konaan, postaje jedno s Beskonanim.
Svodei svoju duu na njezino najjednostavnije
sopstvo, na njezinu boansku bitnost, ostvarit e
to jedinstvo, tu istovjetnost.
 Ali to uzvieno stanje nije trajno. Samo povremeno
moemo uivati u tom uzdizanju iznad granica tijela
i svijeta. Ja sam ga dosad doivio samo tri puta, a
Porfirije ni jednom.
Sve to naginje oienju i uzvienju uma pomoi
e ti u tom postignuu i olakati pristup tim sretnim
trenucima i njihovo obnavljanje. Dakle, postoje
razliiti putovi kojima se moe dosegnuti taj cilj.
Ljubav za ljepotu koja uznosi pjesnika; ona odanost
Jednom i onaj uspon znanja kojemu filozof tei; i
ona Ijubav i one molitve kojima poneka pobona i
strasna dua u svojoj udorednoj istoi tei
savrenstvu. To su veliki putovi to vode u one visine
iznad stvarnog i posebnog, gdje se nalazimo u
neposrednoj prisutnosti Beskonanog koje blista kao da
blista iz dubine due.

Na drugom mjestu Plotin daje jo toniju definiciju

ekstatike spoznaje istiui ona njezina svojstva koja
nam posve jasno govore da je beskonano irenje
subjektivne spoznaje implicirano ( sadrano u sebi,
ukljueno, obuhvaeno).
Kad nam se ukae Bog, kae Plotin, ne vidimo
ga razumom, ve neim vanijim i viim od naeg
razuma. Za onoga koji vidi na slian nain upravo se
ne moe rei da vidi, jer on ne razlikuje i ne zamilja
dvije stvari (onoga koji vidi i ono to je vieno). On
se mijenja, prestaje biti on, nita ne zadrava od
sebe. Utopljen u Boga on s njime tvori jedno, poput
sredita kruga koji se podudara s drugim
sreditem.
 POGLAVLJE XVIII

Osjeaj beskonanosti. Prvo iskuenje novaka.

Nepodnoljiva tuga. Gubitak svega zbiljskog. to bi
doivljavala ivotinja kad bi postala ovjekom?
Prijelaz na novu logiku. Naa logika kao utemeljena
na promatranju zakona pojavnog svijeta. Njezina
neprikladnost za prouavanje noumenalnog svijeta.
Nunost nove logike. Analogni aksiomi logike i
matematike. Dvije matematike. Matematika realnih
veliina (beskonanih i promjenljivih) i matematika
nerealni, zamiljenih veliina (konanih i stalnih).
Transfinitni brojevi. Brojevi koji se nalaze izvan
beskonanosti. Mogunost raztiitih beskonanosti.

U knjizi Novo doba misli, o kojoj sam ve mnogo

govorio, u zanimljivom poglavlju Prostor kao
znanstveni temelj altruizma i religije, Hinton kae:
Kada se bilo kojim nainom miljenja pribliimo
beskonanosti, to je znak da taj nain miljenja opi sa
zbiljom viom od one na koju je prilagoeno i u naporu
da je prikaemo, to moemo uraditi samo uz pomo
beskonanog broja izraza (zbiljnosti vieg reda).
to je zapravo beskonanost u predodbi obinog
ovjeka?
To je ponor, bezdan u koji pada na um kada se uspne
na visinu na kojoj se ne moe odrati.
Zamislimo na as da ovjek stane osjeati
beskonanost u svemu; svaka misao, svaka ideja vode
ga osjeanju beskonanosti.
 To se neminovno mora dogoditi ovjeku koji je
postigao razumijevanje vieg reda zbilja.
to on tada osjea?
Gdje god pogleda on mora osjeati bezdan i ponor. A
taj osjeaj neminovno prouzrouje osjeaj nevjerojatnog
straha, uasa i tuge.
. . . Nepodnoljiva tuga prvo je iskustvo novaka u
okultizmu, kae pisac Svjetla na putu (Light on
the Path).
Ve smo ispitali put kojim bi dvodimenzionalno
bie moglo shvatiti treu dimenziju. No, nismo se
zapitali to bi takvo bie moralo osjeati kad bi
poelo osjeati treu dimenziju, kad bi postalo
svjesno novog svijeta oko sebe.
Prvi osjeaj vjerojatno bi bio uenje i strah, strah
na rubu uasa, jer prije no to pronae novi svijet,
ono mora izgubiti stari.
Zamislimo ivotinju u koje se poinju pojavljivati iskre
ljudskog razuma.
to e biti njezin prvi osjeaj?
Prvi osjeaj e biti da se njezin stari svijet,
animalni svijet, onaj svijet u kojemu se ona rodila,
na koji je navikla, jedini svijet koji se njoj ukazivao
zbiljskim, raspada i rui oko nje. Sve to se prije
inilo zbiljskim, postaje lano, varljivo, prividno,
nezbiljsko. Osjeaj nezbiljnosti svega okolnog
vjerojatno je vrlo jak.
Dok takvo bie naui zamjeivati zbilje drugog,
vieg reda, dok shvati da se iza starog svijeta koji
se raspada otkriva novi, mnogo ljepi svijet, mora
proi mnogo vremena. Za to vrijeme bie u kojemu
se raa nova svijest mora prelaziti iz jednog ponora
oajanja u drugi, iz jedne negacije u drugu. Ono
mora odbaciti sve oko sebe. Tek tada e moi prijei
u novi ivot.
Postupnim gubljenjem starog svijeta, logika
dvodimenzionalnog bia, ili ono to je njemu
zamjenjivalo logiku, stalno e se naruavati i njegov
najsnaniji osjeaj e biti taj da uope ne postoje
nikakva logika i nikakvi zakoni.
Ranije, dok je bilo ivotinja, ono je razmiljalo:
Ovo je ovo. Ova kua je moja.
Ono je ono. Ona kua je tua.
Ovo nije ono. Tua kua nije moja.
Sada e ono odmah shvatiti da su i tua kua i moja
kua - obje kue.
Kako e ono to izraziti na svom jeziku predodaba?
Najvjerojatnije nikada nee biti u stanju to izraziti jer je
nemogue izraziti pojmove jezikom ivotinje. ivotinja
jednostavno brka osjeanje tue kue i svoje kue. Ona
poinje razmiljati, a razmiljanje je smrt osjeaja.
ivotinja prestaje jasno osjeati ona svojstva koja su
tuu kuu inila tuom. Ona poinje osjeati neka nova
svojstva u kui, koja ranije nije poznavala. Kao rezultat,
u njoj e se neizostavno javiti potreba za novom logikom
koja izraava odnose novog poretka stvari. Ali, kako
nema pojmova, ona nee biti u stanju izgraditi aksiome
Aristotelove logike i izrazit e svoj osjet novog poretka u
obliku posve besmilenog iskaza:
Ovo je ono.
Zamislimo da ivotinji, u kojoj zaeci logike nalaze izraz
Ovo je ovo.
Ono je ono.
Ovo nije ono.
kau da su dva razliita predmeta, na primjer dvije kue
- njezina i tua -, ista, da oni predstavljaju istu stvar,
da su oba - kua. ivotinja nikada nee shvatiti tu
istovjetnost. Za nju e dvije kue, njezina, gdje je
hrane, i neka tua, gdje je tuku ako u nju ue, ostati
posve razliite. Za nju one nee imati nieg
zajednikog. Uzaludno je nastojanje da joj se dokae
kako su te dvije kue ista stvar sve dok to ivotinja
sama ne osjeti. Tada, nejasno osjeajui ideju
istovjetnosti tih dvaju razliitih predmeta i nemajui
pojmova, ivotinja e to izraziti kao neto nelogino s
njezina gledita. Artikulirano dvodimenzionalno bie
prevest e ideju ovo i ono su isti predmet na jezik
svoje logike u obliku formule:
Ovo je ono.
Dakako, ono e rei da je to besmislica, da osjet novog
poretka stvari vodi u logike besmislice. No ono nee biti
u stanju ikako drugaije izraziti to to osjea.
Mi smo u posve istom poloaju kada se, mrtvi,
budimo, tj. kada mi, ljudi, postignemo osjeanje
drugaijeg ivota, shvaanje viih entiteta. Isti je strah,
isti gubitak zbiljskog, isti osjeaj sveope neloginosti.
Da shvatimo novi svijet, moramo shvatiti novu
loginost.
Naa uobiajena logika pomae nam da se snaemo
samo u odnosima to postoje u pojavnom svijetu. Bilo je
vrlo mnogo pokuaja da se odredi to je logika. No
logika je u svojoj biti neodrediva ba kao i matematika.
to je matematika? Znanost o veliinama.
to je logika? Znanost o pojmovima.
No to nisu definicije, ve puki prijevod naziva.
Matematika ili znanost o veliinama jest sustav koji
prouava kvantitativne odnose meu stvarima;
 logika ili znanost o pojmovima jest sustav koji
prouava kvalitativne (kategorijske) odnose medu
stvarima.
Logika je izgraena na tono istoj ravni kao i
matematika. I logiku i matematiku (barem matematiku
konanih i stalnih brojeva) izveli smo mi iz
promatranja pojava naega svijeta. Uopavanjem naih
promatranja postupno smo utvrdili odnose koje smo
nazvali temeljnim zakonima svijeta. :
U logici ti se temeljni zakoni nalaze u aksiomima
Aristotela i Bacona.
A je A (Ono to je bilo
A, bit e A)
A nije ne A (Ono to je bilo
ne A, bit e ne A)
Svaka stvar je A ili ne A. (Svaka stvar
mora biti A ili ne A).

Logika Aristotela i Bacona, koju su razradili i dopunili

njihovi mnogobrojni sljedbenici, operira iskljuivo s
pojmovima.

Logos, rije, predmet je logike. Da postane

predmetom logikog rasuivanja, da se podvrgne
zakonima logike, ideja mora biti izraena rijeju. Ono
to se rijeju ne moe izraziti ne moe ui u logiki
sustav. Osim toga, rije moe ui u logiki sustav,
podvrgnuti se logikim zakonima samo kao pojam.
Sama po sebi, rije moe imati i drugo znaenje, osim
pojma koji se obino povezuje s njom. Ona moe imati
simboliko ili alegorijsko znaenje, moe nositi u sebi
stanovitu glazbu ili odreeni emocionalni ton. No sve
to ne moe ui u logiki sustav. Ma kakvo
simboliko, alegorijsko, glazbeno ili emocionalno
znaenje imala rije, ona e ui u sklop logike samo
u svom logikom znaenju, tj. - kao pojam.
Istodobno savreno dobro znamo da se sve ne moe
izraziti rijeima. U naem ivotu i u naim osjeajima
vrlo je mnogo onoga to se ne moe uklopiti u pojmove.
Stoga je jasno da ak i u sadanjem trenutku, na
sadanjem stupnju naeg razvoja, ni na koji nain
ne moe sve biti logino. Velika veina stvari bitno je
izvan logikog. Takvo je itavo podruje emocija,
osjeaja, religije. Umjetnost je savrena
neloginost. I, uskoro emo vidjeti da je i matemati-
ka, najegzaktnija od svih znanosti, takoer savreno
nelogina.

Ako usporedimo logike aksiome Aristotela i Bacona s

aksiomima opepoznate matematike, vidjet emo da su
oni posve istovjetni. Aksiomi logike
A je A.
A nije ne A.
Svaka stvar je ili A ili ne A.
potpuno odgovaraju temeljnim aksiomima matematike,
aksiomima o jednakosti i razliitosti.
Svaka veliina jednaka je samoj sebi.
Dio je manji od cjeline.
Dvije veliine od kojih je svaka jednaka
treoj, jednake su i meu sobom, itd.
Slinost izmeu matematikih i logikih aksioma zadire
vrlo duboko i to nam doputa zakljuak da im je isto
podrijetlo.
Zakoni matematike i zakoni logike zakoni su
odraza pojavnog svijeta u naoj zamjedbi i
miljenju.
 Ba kao to aksiomi logike mogu operirati samo s
pojmovima i odnose se samo na pojmove, tako aksiomi
matematike mogu operirati samo s konanim i stalnim
veliinama i odnose se samo na njih.
U odnosu na beskonane i promjenljive veliine ti
aksiomi su netoni, kao to su aksiomi logike
netoni u odnosu na emocije, simbole, glazbu i
skriveno znaenje rijei.
to to znai?
To znai da smo aksiome matematike i logike izveli
mi iz promatranja pojava, tj. pojavnog svijeta i da
oni predstavljaju stanovitu uvjetnu netonost,
nunu za spoznavanje nezbiljskog, subjektivnog
svijeta.
Ve smo istaknuli da imamo dvije matematike.
Jedna, matematika konanih i stalnih brojeva, posve
je umjetna konstrukcija za rjeavanje problema koji se
temelje na uvjetnim podacima. Glavni od tih uvjetnih
podataka sastoji se u injenici da se u problemima
te matematike uvijek uzima samo t svemira, tj.
uzima se samo jedan presjek svemira koji se nikada
ne mijea s drugim presjekom. Prema tome,
matematika konanih i stalnih veliina prouava
umjetni svemir i sama po sebi je neto posebno
stvoreno na temelju naeg promatranja pojava i tako
je sredstvo za olakavanje tih promatranja. Matematika
konanih i stalnih brojeva nije u stanju poi iznad
pojava. Ona se bavi imaginarnim svijetom,
imaginarnim veliinama.
Druga, matematika beskonanih i promjenljivih
veliina neto je potpuno zbiljsko, izgraeno na
temelju umnih zakljuaka o zbiljskom svijetu.
 Prva se odnosi na svijet pojava koji nije nita drugo doli
naa netona zamjedba i predodba svijeta.
Druga se odnosi na svijet noumena koji je svijet
onakav kakav jest. Prva, nezbiljska, postoji samo u
naoj svijesti, u naoj uobrazilji. Druga, zbiljska,
izraava odnose zbiljskog svijeta.
Primjer zbiljske matematike koja naruava
temeljne aksiome nae matematike (i logike) jest
takozvana matematika transfinitnih brojeva.
Transfinitni brojevi su brojevi iza beskonanosti,
kako pokazuje njihov naziv.
Beskonanost, prikazana znakom oc matematiki je
izraz kojim je, kao takvim, mogue izvesti sve operacije:
dijeljenje, mnoenje, potenciranje. Beskonanost se
moe potencirati na beskonanost. Rezultat e biti oc .
Ta je veliina bez sumnje beskonani broj puta vea od
nepotencirane beskonanosti. A istovremeno su one
jednake: oc = cc . Upravo to je najneobinije u
transfinitnim brojevima. S njima moete izvesti koju
hoete operaciju, a oni e se odgovarajue mijenjati
ostajui istodobno jednaki. To naruava temeljne
zakone matematike prihvaene za konane brojeve.
Kad se konani broj promijeni, on vie ne moe biti
jednak samome sebi. Sada vidimo da transfinitni
broj mijenjanjem ostaje jednak samome sebi.
Nadalje, transfinitni brojevi posve su zbiljski. U
zbiljskom svijetu moemo nai odgovarajue primjere za
izraze oo i ak ec i oo"' . Uzmimo crtu, bilo koji
odsjeak crte. Znamo da je broj toaka u toj crti jednak
beskonanosti, jer toka nema dimenzija. Ako je na
odsjeak duine palca, a zajedno s njim zamislimo
odsjeak duine vrste, svaka toka u malom odsjeku
imat e odgovarajuu toku u velikom. Broj toaka u
odsjeku duine palca je beskonaan. Broj toaka u vrsti
takoer je beskonaan. Rezultat je oo = oc .
Zamislimo sada kvadrat kojega je stranica odreena
crta a. Broj crta u kvadratu je beskonaan. Broj toaka u
svakoj crti je beskonaan. Dakle, broj toaka u kvadratu
jednak je beskonanosti pomnoenoj sa samom sobom
beskonani broj puta cc. Ta je veliina nedvojbeno
beskonano vea od prve oc .U isti mah, one su
jednake, kao to su jednake sve beskonane veliine,
jer ako beskonanost postoji, onda je ona jedna i ne
moe se mijenjati.
Na dobivenom kvadratu a2 zamislimo kocku. Ta se
kocka sastoji od beskonanog broja kvadrata, ba kao
to se kvadrat sastoji od beskonanog broja crta, a crta
od beskonanog broja toaka. Shodno tome, broj toaka
u kocki a3 jednak je oc oc . Taj izraz jednak je izrazu
oc oc oc, to znai da beskonanost raste i
istovremeno ostaje neizmijenjena.

Prema tome, u transfinitnim brojevima postoje dvije

veliine, od kojih je svaka zasebno jednaka treoj, a koje
mogu ne biti jednake meu sobom. Sve u svemu vidimo
da tu ne djeluju temeljni aksiomi nae matematike, oni
ovdje nisu primjenjivi. I s punim pravom moemo
postaviti zakon da su navedeni temeljni aksiomi
matematike primjenjivi i valjani samo za konane
brojeve.
Osim toga, moemo rei da su temeljni aksiomi nae
matematike valjani samo za stalne veliine. Drugim
rijeima, oni zahtijevaju jedinstvo vremena i prostora.
Naime, svaka veliina jednaka je samoj sebi u
odreenom trenutku. Ali, ako uzmemo promjenljivu
veliinu, i to u razliitim trenucima, ona nee biti jednaka
samoj sebi. Dakako, moe se rei da ona, mijenjajui
se, postaje druga veliina, da je to odreena veliina
samo dok se ne mijenja. No, upravo to i mislim.
Aksiomi nae matematike primjenjivi su samo na
konane i stalne veliine.

Suprotno uobiajenom gleditu, moramo priznati

da je matematika konanih i stalnih veliina
nezbiljska, a matematika beskonanih i
promjenljivih veliina zbiljska.
Zapravo, najvea veliina prve matematike nema
dimenzije, ona je jednaka nuli ili toki u usporedbi sa
svakom veliinom druge matematike, koje su sve
veliine, u svoj svojoj razlinosti meusobno jednake.
Tako se i ovdje, ba kao i u logici, aksiomi nove
matematike ukazuju kao apsurdi.
Veliina moe biti nejednaka sebi.
Dio moe biti jednak cijelome ili vei od
njega.
Jedna od dvije jednake veliine moe biti
beskonano vea od druge.
Izmeu aksioma matematike i logike uoavamo
potpunu analogiju. Logika jedinica - pojam - ima sva
svojstva konane i stalne veliine. Temeljni aksiomi
matematike i logike u biti su isti. Oni su toni u slinim
uvjetima i u slinim uvjetima prestaju biti toni.
Bez imalo pretjerivanja moemo rei da su temeljni
aksiomi logike i matematike toni samo dok matematika
i logika operiraju s umjetnim, uvjetnim, u prirodi
nepostojeim jedinicama.
Radi se o tome da u prirodi nema konanih, stalnih
veliina, ba kao to nema ni pojmova. Konana,
stalna veliina i pojam uvjetne su apstrakcije; one
nisu zbilja, ve, da tako kaemo, presjeci zbilje.
 Kako povezati ideju o odsutnosti stalnih veliina s
idejom statinog svemira? Na prvi pogled jedna
proturjei drugoj. Zapravo to proturjeje ne postoji.
Ve smo potanko razmotrili kako ideja gibanja
potjee iz naeg osjeaja vremena, tj. iz
nesavrenosti naeg osjeaja prostora.
Kad bi na osjeaj prostora bio savreniji, mi
bismo svaki odreeni predmet, recimo odreeno
ljudsko tijelo, zamjeivali u cjelini njegova ivota u
vremenu, od roenja do smrti. Tada bi, u granicama
tog kruga ono za nas bilo stalna veliina. No sada, u
svakom trenutku njegova ivota ono nije za nas
stalna, ve promjenljiva veliina. I ono to mi
nazivamo tijelom zapravo ne postoji. To je samo
presjek etverodimenzionalnog tijela koje mi nikada
ne vidimo. Moramo zapamtiti da sav na
trodimenzionalni svijet zapravo ne postoji. On je
tvorevina naih nesavrenih osjeta, rezultat njihove
nesavrenosti. On nije svijet, ve samo ono to mi
vidimo od svijeta. Trodimenzionalni svijet je
etverodimenzionalni svijet promatran kroz usku
pukotinu naih osjeta. Stoga sve veliine koje mi u
trodimenzionalnom svijetu prihvaamo kao takve,
nisu zbiljske veliine, ve samo umjetno
pretpostavljene.
One nemaju zbiljsko postojanje, ba kao to ni
sadanjost nema zbiljsko postojanje. O tome smo
ve govorili. Ono to mi nazivamo sadanjou
prijelaz je iz budunosti u prolost. Ali taj prijelaz
nema protenosti. Dakle, sadanjost ne postoji.
Postoji samo budunost i prolost.
Prema tome, u trodimenzionalnom svijetu stalne
veliine su apstrakcije, ba kao to je i gibanje u
trodimenzionalnom svijetu u biti apstrakcija. U
trodimenzionalnom svijetu nema promjene, nema
gibanja. Za shvaanje gibanja potreban nam je
etverodimenzionalni svijet. Trodimenzionalni svijet
u zbilji ne postoji, ili postoji samo u jednom
idealnom trenutku. U drugom idealnom trenutku to
je ve drugi trodimenzionalni svijet. Dakle, veliina
A u sljedeem trenutku vie nije A, ve postaje B, u
sljedeem C, itd. ad infinitum. Ona je jednaka samoj
sebi samo u jednom idealnom trenutku. Drugim
rijeima, aksiomi matematike valjani su unutar
granica nekog idealnog trenutka; za usporedbu
dvaju idealnih trenutaka oni su samo uvjetni, ba
kao to je uvjetna Baconova logika u usporedbi s
Aristotelovom. U vremenu, to jest, u odnosu na
veliine koje su s gledita idealnog trenutka
promjenljive, oni su netoni.
Ideja stalnosti ili promjenljivosti posljedica je
nesposobnosti naeg ogranienog uma da spozna
stvar drugaije doli u obliku njezina presjeka. No,
ako dosegnemo spoznaju stvari u etiri dimenzije,
recimo ljudsko tijelo od roenja do smrti, to e biti
cjelina i stalna veliina koje presjek nazivamo
ljudskim tijelom promjenljivim u vremenu. Trenutak
ivota, to jest, tijelo kakvo znamo u trodimenzio-
nalnom svijetu, toka je na beskonanoj crti.
Kad bismo to tijelo mogli spoznati kao cjelinu,
spoznali bismo ga kao apsolutno stalnu veliinu sa
svim razliitostima oblika, stanja i poloaja. No, u
tom sluaju, na te stalne veliine ne bi bili primjenlji-
vi aksiomi nae matematike, jer bi to bila
beskonana veliina.
 Tu beskonanu veliinu mi ne moemo znati.
Uvijek znamo samo njezin presjek. Tom
zamiljenom presjeku pripadaju naa matematika i
naa logika.

POGLAVLJE XIX

Prijelaz ovjeka na viu logiku. Nunost da se

odbaci sve zbiljsko. Siromani duhom. Priznati
zbiljskim samo beskonano. Zakoni beskonanog.
Aristotelov Organon i Baconov Novum Organum.
Logika beskonanog. Tertium Organum. Via logika
kao orue miljenja, kao klju za tajne prirode, za
skrivenu stranu ivota, za svijet noumenona.
Odreivanje svijeta noumenona na temelju svega
prethodnog. Osjeanje noumenalnog svijeta
nespremnom svijeu. Triput nespoznatljiva tama,
promiljanje koje moe svako znanje pretvoriti u
neznanje.

Sve to je reeno o matematikim veliinama odnosi

se i na logike pojmove. Konane matematike
veliine i logiki pojmovi pokoravaju se istim
zakonima.
Sad smo razjasnili da su zakoni koje smo otkrili u
trodimenzionalnom prostoru i koji u tom prostoru djeluju,
neprimjenljivi, netoni i neistiniti u prostoru veeg broja
dimenzija.
To je isto tako istinito i u matematici i u logici.
im umjesto konanih i stalnih veliina stanemo
prouavati beskonane i promjenljive, vidimo da se
temeljni aksiomi nae matematike na njih ne mogu
odnositi.
im umjesto pojmovima stanemo misliti u drugim
terminima, moramo biti spremni da se sretnemo s
ogromnim brojem besmislica s gledita postojee
logike.
Oni nam se ine besmislenima jer mi
viedimenzionalnom svijetu pristupamo s logikom
trodimenzionalnoga.
Ve smo izloili da ivotinji, tj. dvodimenzionalnom biu
koje ne misli uz pomo pojmova ve uz pomo
predodaba, tj. jo konanijim, jo stalnijim jedinicama,
nai logiki sudovi moraju izgledati besmisleni.
Ba tako se i nama ine besmislenima logiki odnosi u
viedimenzionalnom svijetu. Nema razloga nadati se da
odnosi nadzemaljskog ili uzronog svijeta mogu biti
logiki s naeg stajalita. Naprotiv, moemo rei da
sve logiko nije nadzemaljsko, nije noumenalno,
ve fenomenalno. S naeg gledita s onu stranu ne
moe biti nieg logikog. Sve to tamo postoji nama
mora izgledati logiki apsurd, besmislica. I moramo
zapamtiti da se tamo ne moemo snai s naom
logikom.
Odnos ljudske misli prema ovozemaljskom svijetu
uvijek je bio vrlo pogrean.
U pozitivizmu su ljudi posve odricali izvanzemaljski
svijet jer, odbijajui priznati mogunost drugih logikih
odnosa osim onih koje su formulirali Aristotel i Bacon,
ljudi su nijekali samo postojanje svega to je izgledalo
besmisleno i nemogue s gledita tih formula.
U dualistikom spiritualizmu nastojali su izgraditi
noumenalni svijet po uzoru na fenomenalni, to jest,
protivno razumu, usprkos prirodnim silama, oni su po
svaku cijenu nastojali dokazati da je onozemaljski svijet
logian s naeg gledita, da u njemu djeluju isti zakoni
uzronosti kao i u naem svijetu i da izvanzemaljski
svijet nije nita drugo doli nastavak naega.
Pozitivistika filozofija vidjela je besmislenost tih
dualistikih postavki, ali, nesposobna da proiri krug
svoga djelovanja, ogranien logikom i beskonanom
sferom, nije mogla smisliti nita bolje doli nijekanje.
Samo isto idealistika monistika filozofija
osjeala je mogunost i drugih odnosa osim
odnosa pojavnog svijeta. I na nju, na kraju krajeva,
moramo doi nakon dugih lutanja po
materijalistikim i spiritistikim slijepim ulicama.
Znanost se mora pribliiti idealizmu.

Znanost ne moe zanijekati injenicu da matematika

raste, iri se i premauje granice vidljivog i mjerljivog
svijeta. itavi dijelovi matematike prouavaju
kvantitativne odnose koji ne postoje i nikada nisu
postojali u zbiljskom svijetu pozitivizma, tj. odnose
za koje ne postoje odgovarajue zbiljnosti u
vidljivom, tj. trodimenzionalnom svijetu. Ali, ne moe
postojati matematiki odnos za koji ne bi postojala
nikakva odgovarajua zbiljnost. Dakle, matematika
prelazi granice ovoga svijeta i zaviruje u svijet
nepoznatog. Ona je teleskop uz pomo kojega
poinjemo istraivati prostor mnogih dimenzija s
njegovim svjetovima. Matematika je prethodnica naeg
miljenja, prethodnica nae moi zamiljanja i
predoavanja. Ona ve izraunava odnose koje mi
jo nismo u stanju zamisliti.
Sve se to ne moe zanijekati ak ni s pozitivistikog,
tj. potvrdnog gledita. Poto je priznala mogunost
irenja matematike preko granica osjetilno spoznatog
svijeta, tj. preko granica svijeta dostupnog (barem
teorijski) osjetilnim organima i aparatima, znanost
samom tom injenicom mora priznati da se zbiljski
svijet prostire daleko preko granica beskonane sfere
i logike, tj. ona mora priznati zbiljnost
viedimenzionalnog svijeta.
Priznavanje zbiljnosti viedimenzionalnog svijeta
jest ve izvren prijelaz na idealistiki svjetonazor.
A prijelaz na idealistiki svjetonazor nemogu je bez
priznavanja zbiljnosti novim logikim odnosima,
koji su s gledita nae logike apsurdni.
to su zakoni nae logike?
To su zakoni nae zamjedbe trodimenzionalnog
svijeta ili zakoni nae trodimenzionalne zamjedbe
svijeta.
Ako elimo izai iz trodimenzionalnog svijeta i poi
dalje, moramo prije svega razraditi neka temeljna
logika naela koja e nam omoguiti da istraujemo
odnose meu stvarima u svijetu mnogih dimenzija i da
otkrijemo u njima stanovitu zakonitost, a ne samo istu
besmislicu.
Ako u njega uemo s logikim naelima
trodimenzionalnog svijeta, ona e nas vraati natrag,
nee nam dopustiti da se uzdignemo iznad zemlje.
Prije svega moramo odbaciti okove nae logike. To
je prvo, veliko i glavno osloboenje kojemu mora
teiti ovjeanstvo. ovjek koji je odbacio okove
trodimenzionalne logike ve je milju preao u
drugi svijet.
Taj prijelaz nije samo mogu, ve se i stalno
postie. Na nesreu, mi nismo potpuno svjesni svojih
prava na drugi svijet i esto gubimo ta prava
smatrajui sebe zatvorenima u ovom zemaljskom
svijetu.
Poezija, mistika, idealistika filozofija svih vjekova
i naroda uva tragove takvog prijelaza. Po tim
tragovima i sami moemo nai put. Stari i novi
mislioci ostavili su nam mnogo kljueva kojima
moemo otvoriti tajanstvena vrata, mnogo maginih
formula pred kojima se ta vrata sama otvaraju.
No mi vie ne razumijevamo ni svrhu kljueva, niti
znaenje formula; ne razumijevamo magine
ceremonije i obrede inicijacije u Misterijama, koje
imaju samo jedan cilj - pomoi taj prijelaz u ljudskoj
dui. Zato su vrata ostala zatvorena, a mi ak
odriemo da iza tih vrata iega ima.
Ili, nasluujui postojanje drugoga svijeta,
smatramo ga slinim naemu i odvojenim od
naega i nastojimo proniknuti u njega ne shvaajui
da nam je glavna prepreka na putu naa vlastita
podjela svijeta na ovaj i onaj svijet.
Svijet je jedan - razliiti su naini njegova
zamjeivanja. S nesavrenim nainima zamjedbe
nemogue je proniknuti u ono to je dokuivo samo
uz pomo savrenih.
Nastojanja da se logikom fenomenalnog svijeta
pronikne u onostrani, noumenalni svijet, ili svijet
uzroka, ukoliko se nisu pokazala posve
neuspjenima ili nisu zavela ovjeka u svijet snova
na javi, davala su samo jedan rezultat - svjestan
novog poretka stvari ovjek gubi osjeaj za zbiljnost
starog poretka. Vidljivi svijet poinje mu se initi
fantastinim, nestvarnim, sve oko njega iezava,
nestaje poput dima, ostavljajui uasni osjeaj
iluzije. On u svemu osjea ponor beskonanog i sve
se rui u taj bezdan.
Osjeaj beskonanog prva je i najstranija kunja
prije posveenja. U mistinoj knjievnosti svih
naroda spominje se taj osjeaj praznine i mraka.

Tajanstveno boanstvo starih Egipana o kojemu se

govori u Orfikim mitovima (Drevna mudrost Annie
Besant) bilo je:
Triput nepoznata tama kontemplacijom koje se sve
znanje rastae u neznanje.

To znai da, pribliavajui se uzronom svijetu

samo sa svojim slabim znanjem pojavnog svijeta, sa
svojim oruem logikom, koja se pokazala
beskorisnom jer joj sve novo izmie, ovjek mora
iskusiti uas prelazei sve granice. U novome on
osjea samo kaos, a staro je nestalo, uzmaklo,
postalo nestvarno. Uas i aljenje zbog gubitka
staroga pomijeali su se sa strahom od nepoznatog
novog, uasavajueg u svojoj beskonanosti.
Na tom stupnju ovjek prolazi kroz isto iskustvo
kroz koje bi prola ivotinja kad bi se pretvorila u
ovjeka. Poto naas zaviri u novi svijet, ivot je
vue natrag. Svijet koji je samo naas vidjela ini se
poput sna, mate, tvorevine njezine uobrazilje. No,
ni prijanji stari svijet vie nije onaj isti, postao je
tijesan, u njemu vie nema mjesta. On vie nije u
stanju ivjeti prijanjim divljim i slobodnim ivotom
zvijeri. Ona neto zna, uje neke glasove. U isti mah
tijelo je zadrava. I ona ne zna kamo i kako mu
pobjei, ili kako pobjei od sebe.
 Na pragu novoga svijeta ovjek doivljava
doslovce isto iskustvo. uo je nebesku glazbu i
dosadne zemaljske pjesme vie ga ne mogu ganuti
ili uzbuditi; ili, ako ga ganu i uzbude, znai da mu
govore o nebeskim zvucima, o nedostinom,
nepoznatom, o onome to se tek nejasno osjea i
nemogue je imenovati.
ovjek je uo zvuke neba i ne moe ih zaboraviti.
On je doivio osjeaj neobinog irenja svijesti kad
mu je na trenutak sve bilo jasno i ne moe se
pomiriti sa sporim zemaljskim radom mozga.
Trenuci osjeanja beskonanog povezani su sa
posve osobitim emocijama.
U teozofijskoj knjievnosti i u knjigama o
okultizmu esto se kae da prelazei u astralni
svijet, ovjek poinje vidjeti nove boje, boje kakvih
nema u sunevom spektru. Ta lijepa simbolika o
novim bojama astralnog podruja tono prenosi
upravo misao o novim emocijama koje ovjek
doivljava zajedno s osjeajem proirene svijesti
-ocean se ulijeva u kap. To je nevjerojatno
blaenstvo o kojemu govore mistici, nebesko
svjetlo koje vide sveci, novi osjeaji koje
doivljavaju pjesnici. ak i razgovorna psihologija
povezuje ekstazu s posve neobinim, novim
osjeajima, nedostupnima i nepoznatima ovjeku u
obinom ivotu.
To osjeanje svjetla i bezgranine radosti
doivljava se u trenutku irenja svijesti (otvaranja
mistinog lotosa indijskih jogija), u trenutku
osjeanja beskonanog to istodobno stvara
osjeaj mraka i neizmjernog uasa.
to to znai?
 Kako pomiriti osjeanje svjetla s osjeanjem
mraka, osjeaj radosti s osjeajem strave? Moe li
ono biti istovremeno? Dogaa li se istovremeno?
Dogaa se i mora se stalno dogaati. Mistika
literatura daje nam primjere za to. Istodobno
osjeanje svjetla i tame, radosti i strave kao da
simbolizira udnu dvojnost i proturjenost ljudske
prirode. Ono se moe dogoditi u ovjeku koji je vrlo
otro podijeljen, jednom stranom svoje prirode
daleko je zaao u duh, a drugom stranom duboko
uronio u materiju, tj. u iluziju, u nezbiljnost, s
odve dubokom vjerom u zbiljnost nezbiljnog.
Openito govorei, novi svijet daje osjeanje
svjetla, ivota, sveproimajue svijesti, radosti. . .
No nepripremljenom e umu takav svijet dati osjeaj
beskonane tame i uasa. Osim toga, osjeaj strave
moe izazvati gubitak svega zbiljskog, nestajanje
ovoga svijeta.
Da se ne doivi strah od novoga svijeta, valja ga
upoznati ranije, emocionalno - vjerom ili ljubavlju, ili
intelektualno - razumom. A da se ne doivi strah od
gubitka starog svijeta, valja ga se ranije dobrovoljno
odrei, takoer vjerom ili razumom.
Treba se dobrovoljno odrei sveg lijepog, svijetlog
svijeta u kojemu ivimo, priznati da je to privienje,
utvara, nezbilja, obmana, iluzija, maya. Valja se
pomiriti s tom nezbiljnou, ne bojati je se, ve joj
se radovati. Svega se liiti. Postati siromaan
duhom, tj. uiniti sebe siromanim naporom svoga
duha.
U divnom evaneoskom simbolu izraena je najdublja
filozofska istina:
 Blaeni siromani duhom, njihovo je kraljevstvo
Nebesko.
Ve smo govorili to moe znaiti mistiki izraz
Kraljevstvo nebesko (nirvana). Siromani,
dakako, ne znai siromani u materijalnom smislu, u
svakidanjem znaenju rijei. To je potpuno, apso-
lutno siromatvo, takvo siromatvo u kojemu ovjek
nema zemlje pod nogama ni neba nad glavom.

Lisice imaju jazbinu, ptice nebeske gnijezda, a Sin

ovjeji nema gdje nasloniti glavu.
To je siromatvo u kojemu je ovjek potpuno sam,
jer druge ljude, ak i najblie, oca, majku, vidi
drugaije nego prije i odrie ih se jer vidi zbiljske
entitete kojima tei, ba kao to se, odriui se
pojavne tlapnje svijeta, pribliava onome to je
istinski zbiljsko.
Trenutak prijelaza - taj strani trenutak gubitka
staroga i otkrivanja novogu, opisan je u drevnoj
knjievnosti bezbrojem alegorija. Svrha misterija
bila je olakavanje tog prijelaza. U Indiji, Egiptu,
Grkoj postojali su posebni pripremni obredi,
katkad tek simboliki, a katkada zbiljski, koji su
zaista privodili duu do samih vrata novoga svijeta i
otvarali su ta vrata u trenutku inicijacije. No, vanjski
obredi i ceremonije uvijek i u svemu imaju samo
izvanjsko znaenje. Glavno je ui u ovjekovu duu
i um.

Kako logika moe pomoi ovjeku da prijee na svijest

tog novog vieg svijeta.
 Vidjeli smo da je matematika ve nala put u taj vii
poredak stvari. Proniknuvi u njega ona se prvo odrekla
svojih temeljnih aksioma o jednakosti i razliitosti.
U svijetu beskonanih i promjenljivih veliina veliina
moe ne biti jednaka samoj sebi; dio moe biti
jednak cijelome i od jednakih veliina jedna moe
biti beskonano vea od druge.
Sve to zvui besmisleno s gledita matematike
konanih i stalnih brojeva. Ali, prava matematika
konanih i stalnih brojeva jest raunanje odnosa meu
ne-postojeim veliinama, tj. to je besmislica. Dakle,
samo ono to izgleda besmislica s gledita te
matematike moe biti istina.
Logika prolazi kroz isti proces. Ona mora odbaciti
samu sebe, prihvatiti nunost vlastita ponitenja - tada iz
nje moe nastati nova, via logika.
U Kritici istog uma Kant je dokazao mogunost
transcendentalne logike.
Ta logika nije samo mogua, ve postoji i
postojala je od pamtivijeka; mnogo je puta bila
formulirana, ulazila je u filozofijske sustave, no,
zaudo, nije bila priznata kao logika.
Prije Bacona i prije Aristotela, drevni indijski
napisi dali su formule te vie logike koja otvara
vrata tajni. No, znaenje tih formula brzo se
izgubilo. uvale su se u starim knjigama, ali samo
kao neke udne mumije ugasle misli, rijei bez
zbiljskog sadraja.
Novi mislioci ponovo su otkrili ta naela i izrazili ih
novim rijeima. No, ta naela opet su ostala
nerazumljiva, opet su se pretvorila u nekakav
nepotrebni knjievni ukras. A ideja traje. Nikada se
nije izgubila vjera u mogunost pronalaenja i
utvrivanja zakona vieg svijeta. Idealistika
filozofija nikada nije Aristotelovu logiku smatrala
sveobuhvatnom i svemoguom. Ona je gradila svoje
sustave izvan logike, nesvjesno, slijedei pravce
miljenja koji su od davnine prokrili sebi put.
Via logika postojala je prije no to su formulirane
deduktivna i induktivna logika. Viu logiku moemo
nazvati intuitivnom logikom, logikom beskonanog,
logikom ekstaze.
Sustav te logike moe se izvesti iz mnogih
filozofijskih sustava. Najtoniju i najpotpuniju
formulaciju zakona te logike nalazim u Plotinovu
traktatu O ljepoti. Navodim taj odlomak u sljedeem
poglavlju.
Sustav vie logike nazvao sam Tertium Organum
jer je to za nas tree orue miljenja nakon
Aristotela i Bacona. Prvo je bilo Organon, drugo
Novum Organum.
ovjek koji posjeduje taj klju moe bez straha
otvoriti vrata uzronog svijeta.
Aksiomi koje u sebi sadri Tertium Organum ne
mogu se iskazati naim jezikom. Pokuamo li ih
ipak formulirati, oni e se dojmiti kao besmislice.
Uzmemo li kao obrazac Aristotelove aksiome, ovako
moemo na naem siromanom zemaljskom jeziku
izraziti glavni aksiom nove logike:
A je i A i ne-A.
ili
Svaka stvar je i A i ne-A.
ili
Svaka stvar je Sve.
Zapravo te su formule sasvim nemogue. One nisu
aksiomi vie logike. One su samo pokuaji da se
aksiomi te logike izraze pojmovima. U zbilji, ideje
vie logike ne mogu se izraziti pojmovima.
Bez ikakva objanjenja jasno je da dobivena logika
besmislica A je i A i ne-A odgovara matematikoj
besmislici da veliina moe biti vea ili manja od same
sebe.
Besmislenost obje tvrdnje pokazuje da se one ne
mogu odnositi na na svijet. Dakako, besmislenost
sama po sebi jo nije znak da stvar pripada
noumenonima. Ali, pripadanje noumenonima nama
e nuno biti izraeno u besmislenosti. Zaludno je
nadati se da bismo u uzronom svijetu mogli nai
ita logino s naega gledita, ba kao to je
zaludno misliti da svijet stvari moe postojati u
skladu sa zakonima svijeta sjena.
Usvojiti osnovna naela vie logike znai usvojiti
temelje idealizma ili temelje shvaanja
viedimenzionalnog prostora.
idealizam filozofski pravac koji smatra da su ideja,
svijest, duh primarni, a priroda, materija, postojanje
sekundarni; subjektivni idealizam (berklejstvo,
mahizam...) porie objektivno postojanje materijalnog
svijeta, priznjajui za jedinu realnost individualnu svijest i
subjektivne osjeaje; objektivni idealizam (Scheling,
Hegel...) tvrdi da je temelj svega to postoji apsolutna
ideja, svjetski duh, Bog
Da uspijemo jasno razumjeti odnose
viedimenzionalnog svijeta, moramo se osloboditi
svih idola naega svijeta (da upotrijebimo
Baconov izraz). Drugim rijeima, moramo se
osloboditi svih zapreka za tonu zamjedbu i
miljenje.
Da jasno shvati trodimenzionalni svijet,
dvodimenzionalno bie se prvo mora osloboditi
svojih idola, tj. svojih prihvaenih putova
osjeanja i miljenja, koji su postali aksiomatski.
aksiom osnovno naelo koje se ne mora dokazivati jer
je neposredno oito
ega se zapravo mora osloboditi
dvodimenzionalno bie? Ponajprije, i to je najvanije,
ono se mora osloboditi uvjerenja da ono to vidi i
osjea uistinu postoji, a kao rezultat toga ono mora
postati svjesno netonosti svojih predodaba o svijetu, i
zatim mora moi prihvatiti ideje da zbiljski, novi
svijet moe postojati u nekim posve drugaijim
oblicima, novim, neusporedivim i nesumjerljivim sa
starim. Potom se dvodimenzionalno bie mora
osloboditi uvjerenja da su njegove podjele tone. Ono
mora shvatiti da stvari koje njemu izgledaju posve
razliite i meusobno odvojene, mogu biti dio neke
njemu nerazumljive cjeline ili da mogu imati mnogo
zajednikog meu sobom, premda to ne opaa.
Mentalni rast dvodimenzionalnog bia mora slijediti
crtu priznavanja onih njemu ranije nepoznatih
zajednikih svojstava predmeta, koja potjeu od njihova
slinog postanka ili slinih, na ravnini nerazumljivih
funkcija.
Kad dvodimezionalno bie prizna mogunost
postojanja njemu ranije nepoznatih zajednikih svojstava
predmeta koji izgledaju razliiti, ono se ve pribliilo
naemu shvaanju svijeta. Pribliilo se naoj logici,
postaje mu razumljiva upotreba ope imenice, to jest,
rijei koja nije vlastito ime, ve opa imenica; drugim
rijeima - rije koja izraava pojam.
Idoli dvodimenzionalnog bia koji spreavaju
razvoj njegove svijesti vlastita su imena koja ono
daje svim okolnim predmetima. Za njega svaki
predmet ima svoje vlastito ime koje odgovara
njegovoj predodbi o tom predmetu; ono ne
posjeduje ope imenice koje odgovaraju
pojmovima. Tek kada se oslobodi tih idola i kad
shvati da imenice mogu biti i ope i vlastite, ono e
moi napredovati, mentalno se razvijati, pribliavati
se ljudskom shvaanju svijeta. U protivnom
najjednostavnija reenica poput:
Ivan i Petar su ljudi
za dvodimenzionalno e bie biti besmislica. U njegovoj
predodbi ta e reenica otprilike ovako izgledati:
Ivan i Petar su Ivani. Ivan i Petar su Petri.
Drugim rijeima, svaka naa logika tvrdnja njemu e
se initi besmislicom. Jasno je zato tako mora biti. Ono
nema pojmova; vlastita imena, od kojih se sastoji
njegov govor, nemaju mnoine. Jasno je da e se
mnoina naeg govora njemu initi besmislenom.

A gdje su nai idoli? ega se mi moramo

osloboditi da ponemo razumijevati odnose u
viedimenzionalnom svijetu?
Dakako, u prvom se redu moramo osloboditi
uvjerenja da mi vidimo i osjeamo ono to uistinu
postoji i da je zbiljski svijet nalik svijetu koji mi
vidimo. Umom moramo shvatiti svu uvjetnost
svijeta koji zamjeujemo u vremenu i prostoru i
shvatiti da zbiljski svijet ne moe imati nieg
zajednikog s njim. Moramo uvidjeti da mi ne
moemo predoiti sebi zbiljski svijet u oblicima. I
moramo shvatiti da su aksiomi nae matematike i
logike, koji se odnose na nezbiljski pojavni svijet,
uvjetni.
U tome e nam u matematici pomoi ideja
beskonanosti. Neozbiljnost konanih veliina u
usporedbi s beskonanima sama po sebi je oita. U
logici, nae miljenje moemo temeljiti na ideji
monizma, to jest na ideji o temeljnom jedinstvu
svega postojeeg.

Aristotelova i Baconova logika u osnovi su

dualistike. Ako smo zaista duboko proeti idejom
monizma, pobijedit emo idola te logike.
Temeljni aksiomi nae logike, ba kao i matematiki,
mogu se svesti na istovjetnost i proturjenost. U osnovi
svih tih aksioma lei prihvaanje jednog opeg aksioma,
a to je da svako odreeno neto ima neto njemu
suprotno. Dakle, svaka tvrdnja ima protu-tvrdnju,
svaka teza ima antitezu. Bitku svake stvari oprean je
nebitak te stvari. Bitku svijeta oprean je nebitak svijeta.
Subjektu je oprean objekt. Subjektivnom svijetu
objektivni. Ja je opreka Ne ja. Nepominost gibanju.
Stalnost promjenljivosti. Mnogolinost jedinstvu.
La istini. Zlo dobru. Da zakljuimo, svakome A
opreka je ne-A.

Priznavanje zbiljnosti tih podjela nuno je radi

prihvaanja temeljnih aksioma Aristotelove i Baconove
logike. Drugim rijeima, ta logika zatijeva apsolutno i
neosporno prihvaanje ideje dvojnosti svijeta -
dualizam. Priznavanje nezbiljnosti tih podjela nuno
je za poetak razumijevanja vie logike.
Na samom poetku ove knjige priznali smo kao
injenicu postojanje svijeta i svjesti, to jest, postojanje
Ja i Ne ja. Drugim rijeima, priznali smo zbiljnost dvojne
podjele svega postojeeg, jer su sve druge opreke
izvedene iz te opreke.
Dvojnost je uvjet nae zamjedbe pojavnog
(trodimenzionalnog) svijeta. Ona je orue nae
zamjedbe pojava. Ali kada stanemo zamjeivati
noumenalni svijet (ili svijet mnogih dimenzija), ta
dvojnost nam poinje smetati, postaje prepreka
spoznaji.
Dualizam je glavni idol kojega se moramo
osloboditi.
Da shvati odnose meu stvarima u trodimenzionalnom
svijetu i u naoj logici, dvodimenzionalno bie se mora
odrei idola apsolutne jedinstvenosti predmeta, to
mu namee da predmete naziva samo vlastitim
imenima.

Da shvatimo svijet mnogih dimenzija mi se moramo

odrei idola dvojnosti.
No primjena monizma na praktino miljenje suoava
se s nesavladivom preprekom naeg jezika. Na jezik
nije u stanju izraziti jedinstvo suprotnosti, ba kao
to nije u stanju ni prostorno izraziti odnos uzroka i
posljedice. Stoga moramo biti spremni na to da e svi
pokuaji da na naem jeziku izrazimo meta-logike
odnose izgledati besmislice i zapravo e samo
nagovjetavati ono to elimo izraziti. Formula
A je A i ne-A.
ili
sve je A ili ne-A.

koja predstavlja temeljni aksiom vie logike, izraena na

naem pojmovnom jeziku, s gledita nae uobiajene
logike zvui kao besmislica i bitno je neistinita.
Moramo biti spremni na to da je na naem jeziku
nemogue izraziti meta-logike odnose.
Formula A je A i ne-A neistinita je jer u
uzronom svijetu ne postoji sama opreka A i ne-A.
No mi ne moemo izraziti njihov zbiljski odnos.
Mnogo tonije bi bilo rei:

A je sve.

Ali i to bi bilo neistinito jer A nije samo sve, nego i

svaki dio svega i istovremeno odredeni dio.
Upravo to na jezik ne moe izraziti. I upravo na to
moramo naviknuti i uvjebati nae miljenje.
Kad, primjerice, razmiljamo o naoj svijesti moramo
prestati smatrati je ili pojedinanom ili dijelom svijesti
svijeta. Ako zamislimo mogunost da se svijest sauva
poslije smrti, ne moramo se pitati hoe li se sauvati
individualnost nae svijesti ili e se ona sliti s
beskonanom svijeu svijeta, i izgubiti se u njoj.
U knjiici Les Indes sans les Anglais (Indijci bez
Engleza), koje se ovim povodom sjeam, Pierre Loti
postavlja upravo to pitanje.
On odlazi u Indiju da upozna indijsku mudrost,
ponajprije gledanje indijske filozofije na smrt. Po njegovu
mnijenju europska misao (kranska) ne moe se odrei
ideje o individualnom postojanju svijesti poslije smrti, a
misao Istoka odbacuje tu ideju i miri se s tim da se
svijest razlijeva po cijelom svijetu, prestaje postojati
kao pojedinana. Loti se ne moe pomiriti s tom idejom
prestajanja osobnosti. On vrlo lijepo opisuje stanje
ovjekova duha u traenju odgovora na pitanje hoe li
poslije smrti ostati on sam, jer je europskom razumu
vrijedno samo takvo nastavljanje postojanja.

Lotijevo gledite vrlo je tipino. To je

karakteristino projiciranje odnosa naeg
trodimenzionalnog svijeta u svijet uzroka. No naa
svijest nije fenomenalna ve noumenalna. Ona se
ne pokorava zakonima trodimenzionalnog svijeta;
ona ne mora biti ili individualna ili dio svijesti
svijeta. Ona ne moe biti jedno do smrti tijela, a
drugo poslije smrti tijela. Ako ona postoji, postoji
nepromjenljivo, mijenja se samo njezino oitovanje
u naoj sferi. Kao noumenon ona mora sadrati u
sebi sve mogunosti, biti i A i ne-A, to jest ona mora
istovremeno biti i pojedinana i dio svijesti svijeta i
odraz ukupne svijesti svijeta.
Moramo shvatiti da ona ne moe biti takva ili
drugaija, ve mora biti i takva i drugaija. Svaka
pojedinana svijest odraz je ukupne svijesti svijeta i
ne moe biti dijelom bilo ega.
Moramo se priviknuti na misao da opreke,
odvojenosti i kombinacije u zbiljskom svijetu ne
postoje, da su to nezbiljska svojstva naeg
nezbiljskog svijeta. Moramo shvatiti da u zbiljskom
svijetu ista stvar moe biti i dio i cjelina, to jest da
cjelina, ne mijenjajui se, moe biti svoj vlastiti dio.
Moramo razumjeti da opreke uope ne postoje, da je
svaka stvar odreeni pralik svega.
Kada sve to ponemo shvaati, pojmit emo
odvojene ideje o biti noumenalnog svijeta ili
svijeta mnogih dimenzija u kojemu zapravo ivimo.
U tom sluaju via logika, ak i sa svojim
nesavrenim formulama, kakve one jesu na naem
grubom pojmovnom jeziku, predstavlja mono
orue za spoznavanje svijeta, jedino sredstvo koje
nas zatiuje od iluzija.
Upotreba tog orua miljenja klju je tajni prirode,
svijeta onakvog kakav on jest.
 Pokuajmo nabrojiti svojstva uzronog svijeta koja
se mogu izvesti iz svega to je dosad reeno.
Ponajprije valja istaknuti da je svojstva uzronog
svijeta nemogue izraziti rijeima. Svaka iskazana
misao o njemu bit e neistinita. Upravo se za idealni
svijet moe rei da je s obzirom na njega izreena
misao la. O njemu se moe govoriti samo uvjetno,
priblino, uz pomo natuknica, simbola. Ako se ita to
je o njemu reeno shvati doslovno, on e postati
besmislica. Openito govorei sve to je rijeima
iskazano o uzronom svijetu moe se initi
besmislicom i doista jest iskrivljavanje.

to moemo naim jezikom rei o svijetu mnogih

dimenzija, o svijetu noumena ili svijetu uzroka?

1.U tom svijetu vrijeme mora postojati

prostorno; to jest vremenska zbivanja moraju
postojati, a ne zbivati se. Drugim rijeima, i vrijeme
i zbivanja moraju postojati i prije i poslije izvrenja
i leati na istoj ravnini. Posljedice postoje
istodobno s uzrocima. Ono to mi nazivamo
zakonom uzronosti tamo ne moe postojati, jer je
njegov nuni uvjet - vrijeme. Tamo ne moe biti
nieg mjerljivog godinama, danima ili satima.
Tamo ne moe postojati prije, sada i poslije.
Trenuci razliitih doba, odijeljeni dugim
vremenskim razdobljima, postoje istovremeno i
mogu graniiti. Istodobno, sve mogunosti
odreenog trenutka, ak i meusobno suprotne,
zajedno sa svim njihovim posljedicama ad
infinitum moraju biti ostvareni istovremeno s tim
trenutkom.

2. Tamo ne postoji nita mjerljivo naim mjerama,

nita sumjerljivo naim tijelima, nita to je vee ili
manje od naih tijela. Nema niega to lei desno
ili lijevo, iznad ili ispod naih tijela. Nieg nalik na
naa tijela, crte ili likove. Razliite toke naeg
prostora, koje su za nas odvojene velikim
udaljenostima, tamo se moraju dodirivati.

3. Tamo nema ni materije ni gibanja. Nema niega

to bi se moglo mjeriti ili fotografirati, ili izraziti
formulama fizike energije. Nema niega to ima
oblik, boju ili miris. Niega to posjeduje znaajke
fizikih tijela.

4. Tamo nema nieg mrtvog ili nesvjesnog. Sve

ivi, sve die, sve misli, sve osjea, sve je svjesno
i sve govori.

5. U tom se svijetu ne mogu primijeniti aksiomi

nae matematike, jer tamo nita nije konano.
Tamo je sve beskonano i, s naeg gledita,
primjenljivo.

6. Tamo ne mogu djelovati zakoni nae logike. S

gledita nae logike taj svijet je izvan logike. To je
podruje kojega su zakoni izraeni u Tertiumu
Organumu.
 7. Tamo ne mogu postojati diobe naega svijeta.
Sve je cjelina. Svaki pojedini trun praine, da i ne
govorimo o svakom pojedinom ivotu i svakom
svjesnom biu, ivi jedan ivot sa cjelinom i sadri
u sebi svu cjelinu.

8. U tom svijetu ne moe postojati dvojnost naega

svijeta. Bie tamo nije opreka nebiu. ivot nije
opreka smrti. Naprotiv, jedno sadri u sebi drugo.
Ja i Ne ja, gibanje i mirovanje, jedinstvo i
razdvojenost, dobro i zlo, istina i la, sve te podjele
tamo su nemogue. Sve subjektivno je objektivno i
sve objektivno je subjektivno.
To je svijet jedinstva suprotnosti.

9. Osjeaj zbiljnosti onog svijeta mora pratiti

osjeaj nezbiljnosti ovoga svijeta. I u isto vrijeme
tamo ne moe postojati razlika izmeu zbiljskog i
nezbiljskog, ba kao to ne moe biti razlike ni
izmeu subjektivnog i objektivnog.

10. Taj svijet i na svijet nisu dva razliita svijeta.

Svijet je jedan. Ono to mi nazivamo naim
svijetom samo je naa pogrena predodba svijeta.

POGLAVLJE XX

Teozofija Maxa Mllera. Drevna Indija. Filozofija Ve-

danta. Tat tvam asi. Zamjedba proirenom svijeu
kao zbilja. Mistika razliitih vjekova i naroda.
Slinost iskustava. Tertium Organum kao klju za
misticizam. Znakovi noumenalnog svijeta. Plotinov
traktat O Ijepoti kao neshvaeni sustav vie
logike. Prosvjetljenje Jakoba Bhmea. Harfa s
mnogo struna, od kojih je svaka struna zasebni
instrument. Misticizam Philokalea. Sv. Avva Do-
rotheus i drugi. Klement Aleksandrijski. Lao Tze i
uang Tze. Svjetlo na putu i Glas tiine.
Muslimanski mistici. Poezija sutfja. Mistina stanja
pod narkozom. Anestetiko otkrivenje. Pokusi
profesora Jamesa. Dostojevski o vremenu
(Idiot). Utjecaj prirode na ovjekovu duu.

Bilo bi vrlo zanimljivo i izuzetno vano napraviti

povijesni pregled razvoja ideja i sustava koji su
utemeljeni na vioj logici ili iz nje potjeu. No to je
neobino teko, gotovo nemogue, jer mi zapravo nita
ne znamo o vremenu nastajanja, nainima prenoenja i
putovima predavanja ideja starih filozofijskih sustava i
religijskih uenja. Vrlo je mnogo nagaanja i
pretpostavki o putovima predavanja ideja. Mnoga od tih
nagaanja i pretpostavki smatraju se nedvojbenima, dok
se ne pojave nova da ih pobiju. Miljenja istraivaa o
mnogim pitanjima vrlo su razliita i, openito, gotovo je
nemogue pronai put u tom kaosu. Stoga se uope
neu zaustavljati na pitanju predavanja ideja ni s
povijesnog ni s bilo kojeg drugog gledita.
Osim toga, moj pregled sustava koji se odnose na
uzroni svijet ne namjerava biti potpun. On nije povijest
miljenja, ve samo neki primjeri razliitih pravaca
miljenja koji su doveli do slinih zakljuaka.
U knjizi Teozofija ili psiholoka religija
(Theosophy or Psichological Religion) poznati
uenjak Max Mller daje vrlo zanimljivu analizu
mistikih religija i njima srodnih filozofijskih sustava.
Posebnu panju poklanja Indiji i njezinim uenjima.

Ono to nigdje ne moemo prouavati osim u Indiji,

kae on, sveobuhvatni je utjecaj to ga religija i filozofija
mogu imati na ljudski um. Koliko mi moemo prosuditi, u
Indiji iroki sloj ljudi, ne samo sveenici, ve i plemstvo,
ak ne samo mukarci, ve i ene, nikada nisu svoj ivot
na zemlji drali neim zbiljskim. Ono to je za njih
zbiljsko jest nevidljivo, ivot koji e doi. Tema
njihovih razgovora, predmet njihova razmiljanja
jest ono zbiljsko to jedino daje neku oznaku
zbiljnosti tom nezbiljskom pojavnom svijetu.
Svakoga za koga se pretpostavilo da je uhvatio novi
traak istine pohodili su i mladi i stari, tovali
prinevi i kraljevi, tovie, drali su ga uzvienijim
od kraljeva i prineva. To je strana ivota stare
Indije koja zasluuje da je istraimo jer u cijelom
svijetu nije bilo nieg slinog, ak ni u Grkoj ili
Palestini . . .
Vrlo dobro znam, kae Mller, da je nemogue da itav
narod bude narod filozofa ili metafizikih sanjara . . . i
nikada ne smijemo zaboraviti da su kroz povijest upravo
malobrojni, ne veina, utisnuli svoj znak na narod i s
pravom ga predstavljaju kao cjelinu. to znamo o Grkoj
u doba jonskih i elejskih filozofa, osim izreka Sedmorice
Mudraca? to znamo o idovima iz doba Mojsija osim
predaja sauvanih u Zakonima i u Knjigama Proroka?
Upravo proroci, pjesnici, zakonodavci i uitelji, ma koliko
malen bio njihov broj, govore u ime naroda i
predstavljaju veinu koja stoji iza njih, izraavaju njezine
misli i osjeaje.
Istinska indijska filozofija, ak u onom zaetnom
obliku u kojemu je nalazimo u Upaniadama, posve
je samosvojna. Zapitamo li se u emu je najvii smisao
uenja Upaniada, to moemo izraziti u tri rijei, kako su
to izrazili i najvei uitelji Vedanta (Vedanta = kraj Veda,
pregled i tumaenja Veda) - a to je Tat tvam asi.
To znai: To si ti.
Rije to u ovoj reenici oznaava ono to je nama
poznato pod razliitim imenima u razliitim sustavima
drevne filozofije. To je Zeus ili Eis Theos ili to on u
Grkoj; to je ono to Platon naziva Vjenom Idejom,
agnostici Nespoznatljivou, a to ja nazivam
Beskonanim u prirodi. To je ono to se u Indiji
naziva Brahman, najvii izvor svega bitka, mo koja
iznjedruje svemir, podrava ga i ponovo ga privlai
sebi.

Ti u toj reenici jest beskonano u ovjeku, dua,

sopstvo, bitak iza svakog ljudskog Ega, slobodno
svih tjelesnih okova, slobodno strasti, slobodno od
svih sklonosti. (Atman). Izraz To si ti znai: tvoj
Atman, tvoja dua, tvoje sopstvo jest Brahman . . . ,
ili, drugim rijeima, subjekt i objekt svakog bitka i
sve spoznaje jedno su i isto.
To je bit i duh onoga to ja nazivam psiholokom
religijom ili teozofijom, kae Max Mller, vrhunac
misli to ga je dosegao ljudski um; to je ono to je
na razliite naine izraeno u razliitim religijama i
filozofijskim sustavima, no nigdje nije tako jasno i
snano predoeno kao u drevnim indijskim
Upaniadama.

Max Muller nas upozorava da priznavanje

jednakosti pojmova Ti i To nije poetska metafora
koja kae da se ljudska dua oslobodila iz boanske
due ili je njezin dio. Ne, tu se ba utvruje potpuna
jednakost onoga to se dugo vremena (pogreno)
odvajalo kao subjekt i objekt svijeta.
Dok se individualna dua ne oslobodi neznanja ili
vjere u dvojnost, ona sebe smatra neim drugim.
Istinsko spoznavanje sebe ili istinska samospoznaja
izraava se rijeima to si ti ili Ja sam Brahman, jer je
priroda Brahme nepromjenljiva vjena spoznaja.
Dok ne dosegne taj stupanj, individualna dua
okovana je tijelom, osjetilnim organima, ak umom i
njegovim razliitim funkcijama.
Sopstvo, kae filozof Vedante, ne moe biti
razliito od Brahmana jer Brahman obuhvaa svu
zbilju i nita to zbiljski postoji ne moe biti razliito
od Brahmana. Zatim, individualna dua ne moe se
smatrati promijenjenim vidom Brahmana jer se
Brahman ne moe mijenjati, bilo po sebi, zato to je
jedno i savreno u sebi, niti po bilo emu izvan sebe
(jer nita ne postoji izvan njega). Tu vidimo kako
filozofija Vedanta slijedi isti pravac miljenja
elejskih filozofa u Grkoj. Ako postoji jedno
Beskonano, govorili su, ne moe postojati drugo,
jer bi to drugo ograniavalo prvo i inilo ga
konanim. Ili, ako se primijeni na Boga, elejski su
filozofi dokazivali: ako je Bog svemogu i najbolji,
on mora biti jedan, jer kad bi bilo dva ili vie
bogova, on ne bi bio svemogu i najbolji. Elejski
filozofi nastavljali su svoje monistiko dokazivanje
pokazujui da to Jedno Beskonano Bie ne moe
biti djeljivo, dakle, nita se ne moe nazvati
njegovim dijelom, jer nema te sile koja bi od njega
mogla ita odvojiti. tovie, ono ne moe imati
dijelova jer ono nema ni poetka ni kraja, a svaki dio
ima poetak i kraj.
Te elejske ideje da postoji i moe postojati samo
Jedno Apsolutno Bie, beskonano, nepromjenljivo,
kojemu nema slinoga i koje nema dijelova i trpnji,
upravo su ideje koje lee u osnovi Upaniada i
potpuno su razraene u Vedanta-Sutrama.

U veini religija staroga svijeta, kae M. Mller, odnos

izmeu due i Boga prikazivao se kao vraanje due
Bogu. enja za Bogom, tenja k njemu, tuga za njim
poput nostalgije, nalazi izraza u mnogim religijama. No,
put do Boga i prijem kojemu se dua moe nadati u kui
Bojoj vrlo su razliito opisani u razliitim zemljama i na
razliitim jezicima . . .
Prema nekim religijskim uiteljima vraanje due
Bogu mogue je samo poslije smrti . . . .
Po drugima je stapanje due s Bogom mogue u
ovom ivotu . . . Za to blaenstvo potrebna je samo
spoznaja, spoznaja o nunom jedinstvu onoga to
je boansko u ovjeku i onoga to je boansko u
Bogu. Tu spoznaju Brahmani nazivaju
samospoznajom, to jest spoznajom da nae istinsko
sopstvo, ako uope postoji, moe biti samo ono
sopstvo koje je Sve u Svemu i uz koje nema nieg
drugog.
Ponekad ta pomisao o tijesnoj vezi izmeu ljudske i
boanske prirode dolazi iznenada, kao posljedica
neobjanjive slutnje ili samosjeanja. Ponekad,
meutim, ini se da snaga logike dovodi ljudski
razum do istih rezultata.
Ako je Bog poznat kao Beskonano u prirodi, a dua
kao Beskonano u ovjeku, iz toga mora slijediti da ne
mogu postojati dva beskonana. Slini tok razmiljanja
proli su i elejski filozofi. Ako postoji beskonano,
govorili su oni, ono mora biti jedno, jer kad bi bila dva,
ne bi mogli biti beskonani, ve bi bili konani
jedno spram drugoga. No, ono to postoji beskonano
je i drugog takvog ne moe biti. Stoga je ono to postoji
jedno.
Nita ne moe biti odreenije od elejskog monizma
i za njega je nezamislivo prihvatiti da je dua,
beskonano u ovjeku, razliito od Boga,
beskonanog u prirodi.
U Indiji . . . zakljuak je da su Brahman i Atman
(duh) po svojoj prirodi jedno.
Upravo tako su i prvi krani, barem oni koji su bili
odgojeni u kolama neoplatonskih filozofa, imali jasniji
pojam o tome da, ako je dua po svojoj prirodi
beskonana i besmrtna, ona ne moe biti nita drugo
doli Bog ili od Boga, mora biti Bog i u Bogu. Sveti Pavao
dao je vlastiti hrabri izraz tom vjerovanju ili spoznaji
izrekavi rijei koje su zbunile mnoge teologe:
U Njemu ivimo i kreemo se i
postojimo.

Da je netko drugi izgovorio te rijei, odmah bi ga se

optuilo za panteizam. To, nedvojbeno, i jest panteizam,
a ipak izraava glavnu misao kranstva. ovjek kao sin
Boji samo je metaforiki izraz, no on je prvobitno
sadravao istu ideju . . .
I kada se postavilo pitanje kako su ljudi izgubili svijest
o tome da su sinovi Boji, odgovor kranstva je: zbog
grijeha, a Upaniada: zbog avidyja, neznanja. To
pokazuje slinost i istovremeno znaajnu razliku izmeu
te dvije religije. Pitanje kako je neznanje ovladalo
ljudskom duom i navelo je da zamilja kako moe
ivjeti, ili se kretati, ili imati istinsko postojanje igdje osim
u Brahmanu, u indijskoj filozofiji ostaje bez odgovora,
kao to kranstvo ne daje odgovor na pitanje kako se
prvi grijeh pojavio u svijetu . . .
I zapadna i istona filozofija polaze od zajednikog
ishodita, upravo iz uvjerenja da je nae obino znanje
nepouzdano, ako ne i posve pogreno. Ta pobuna
ljudskog razuma protiv samoga sebe prvi je korak u svoj
filozofiji.
Na naim filozofijskom jeziku pitanje moemo postaviti
ovako: kako je zbiljsko postalo pojavno i kako
pojavno ponovo moe postati zbiljsko? Drugim
rijeima, kako se beskonano pretvorilo u konano;
kako se vjeno pretvorilo u vremensko i kako
vremensko moe ponovo zadobiti svoju vjenu
narav? Ili, da se izrazimo obinijim jezikom: kako je
stvoren ovaj svijet, i kako on moe ponovo biti
nestvoren?
Neznanje ili avidyja uzrok je pojavnog izgleda.
U Upaniadama znaenje Brahmana se mijenja.
Ponekad je on gotovo objektivni Bog koji postoji
odvojeno od svijeta. Zatim vidimo Brahmana kao bit
svih stvari; a dua, znajui da vie nije odvojena od te
biti nauila je najviu pouku svoga uenja Vedante: tat
tvam asi; To si ti, to jest, Ti koji si se neko vrijeme inio
neim samim po sebi, zapravo nisi nita odvojeno od
boanske bitnosti. Znati Brahman znai biti Brahman . . .
Gotovo istim rijeima kao grki filozofi elejske kole ili
njemaki mistici 14. stoljea, vedantisti dokazuju da bi
bilo proturjeno priznati da postoji ita osim
beskonanog ili Brahmana, koji je Sve u Svemu, te da
stoga ni dua ne moe biti nita razliito od njega,
nikada ne moe tvrditi da odvojeno i neovisno postoji.
Nadalje, budui da Brahman treba pojmiti kao
savreno, pa, prema tome, kao nepromjenljivo, dua se
ne moe shvaati kao zbiljska preinaka ili izopaenje
Brahmana.
Zatim, ako Brahman nema poetka ni svretka, niti
moe imati dijelova, onda ni dua ne moe biti dio
Brahmana, ve itav Brahman mora biti prisutan u
svakoj pojedinanoj dui. To je isto to i Plotinovo
uenje, koji je jednako vrsto vjerovao da je Istinsko
Bie u cjelini prisutno u svakom dijelu svemira . . .
Filozofija Vedante ostaje pri temeljnom uvjerenju da su
dua i Apsolutno Bie ili Brahman u svojoj biti jedno...
Osnovno naelo filozofije Vedante jest da u zbilji ne
postoji i ne moe postojati nita osim Brahmana, da je
Brahman sve...
U Indiji, kao i svagdje, ovjek najprije zamilja da
je on u svom individualnom, tjelesnom i duhovnom
znaaju neto to postoji i da svi predmeti
vanjskoga svijeta takoer postoje kao predmeti.
Idealistika filozofija je poljuljala tu kao svijet staru
predrasudu, u Indiji temeljitije no igdje.
Neznanje (koje stvara podjelu izmeu pojedinane
due i Brahmana) moe se otkloniti samo znanjem,
a to znanje ili vidya, koje Vedanta prua, pokazuje
da je svo nae obino znanje jednostavno
posljedica neukosti ili neznanja, da je ono
nepouzdano, lano i prolazno ili, kako to mi
moemo izraziti, ono je pojavno, relativno i uvjetno.
Istinito znanje ili potpuni uvid ne moe se postii
osjetilnom zamjedbom ili zakljuivanjem. Prema
ortodoksnim vedantistima samo Sruti ili otkrivenje
moe dati to znanje i ukloniti to neznanje svojstveno
ljudskoj prirodi.

O Viem Brahmanu se nita ne moe rei osim da on

jest, i da s naeg neznanja izgleda kao da je ovo ili ono.
Kad su jednog velikog indijskog mudraca zapitali da
opie Brahman, on je samo utio. To je bio njegov
odgovor.
Kad se kae da Brahman jest, to istovremeno znai da
Brahman nije; to znai da Brahman nije nita od onoga
to se pretpostavlja da postoji u naim osjetilnim
zamjedbama.
Mi ne moemo, kae Mller, odrei metafiziku
smjelost i logiku dosljednost te filozofije. Ako je
Brahman Sve u Svemu, Jedan bez iega drugoga, onda
se ni za to to postoji ne moe rei da nije Brahman.
Nema mjesta za ita izvan Beskonanog i Sveopeg,
nema mjesta za dva beskonana, za beskonano u
prirodi i beskonano u ovjeku. Postoji i moe postojati
samo jedno Beskonano, jedan Brahman, To je poetak
i kraj Vedante.
esto se kao najkrai saetak Vedante navode dva
retka Sankara, tumaa Vedante.

Brahman je istinit, svijet je laan. Dua je Brahman i

nita drugo.

To je doista savreni saetak. To znai: ono to istinito

i zbiljski postoji jest Brahman, jedno Apsolutno Bie;
svijet je laan, ili tonije, nije ono to se nama ini da on
jest, odnosno sve to se nama ukazuje preko naih
osjetila pojavno je i relativno, i ne moe biti nita drugo.
Dua svakog ovjeka zapravo nije nita drugo doli
Brahman.
 to se tie postanka svijeta, dva znamenita tumaa
Vedante, Sankara i Ramanuga se razlikuju -
Ramanuga zagovara teoriju evolucije, Sankara
teoriju iluzije...

Valja istaknuti da Vedantisti ne idu tako daleko kao

neki budistiki filozofi koji smatraju da je pojavni
svijet jednostavno nita. Njihov je svijet zbiljski,
samo nije ono to se ini da jest. Sankara pojavnom
svijetu pripisuje zbiljnost dostatnu za sve praktine
svrhe, dostatnu da odredi na praktini ivot, nae
moralne obveze.
Postoji koprena. Ali filozofija Vedante nas ui da vjeno
svjetlo iza te zavjese moe biti vie ili manje jasno
vidljivo uz pomo filozofijske spoznaje. Moe ga se
zamijetiti jer ono zapravo uvijek jest.
Premda posve razliitim putovima, Vedantisti zapravo
dolaze do istog zakljuka do kojeg je doao i Kant i
moderni filozofi, koji su, zajedno s Kantom, mnijenja da
nam nae iskustvo pokazuje samo one strane Apsoluta
koje se javljaju u uvjetima nae svijesti. Ti uvjeti ili
ogranienja ljudske svijesti u Indiji se nazivaju avidya, a
njihova posljedica je maya, iluzorni svijet.
Moe se initi udnim da su tako zakljuci filozofije
Kanta i njegovih sljedbenika u raznim oblicima
anticipirani u Upaniadama i u Vedanta-filozofiji
drevne Indije.

U poglavljima o Logosu i o Kranskoj teozofiji Max

Mller kae da je religija most izmeu Vidljivog i
Nevidljivog, izmeu Konanog i Beskonanog.
Zaista se moe rei da su svi utemeljitelji svjetskih
religija bili graditelji mostova. Netom je priznato
postojanje Nadzemaljskog, Neba iznad zemlje, Sila
iznad nas, otvorili su se ponori izmeu zemaljskog i
nebeskog, materijalnog i duhovnog, fenomenalnog i
noumenalnog, vidljivog i nevidljivog svijeta i glavni je cilj
svake religije ujediniti ta dva svijeta svodovima nade i
straha ili eljeznim lancima logikih silogizama. .
silogizam logiki zakljuak koji se izvodi iz dviju ili
vie pretpostavki
Ideja Logosa predstavljala je upravo taj most.
Poprimala je najrazliitije oblike izraavajui pravu
boansku misao, a zatim se personificirala i pretvorila u
Sina Bojega utjelovljena na zemlji. Osim toga oko te
ideje skupljali su se mitoloki elementi starih religija.

Od suvremenih mislilaca, idejama Max Mllerove

teozofije najblii je poznati psiholog, nedavno preminuli
prof. W. James.
U posljednjem poglavlju svoje knjige Raznolikosti
religioznog iskustva prof. James kae:
Bogovi i vjerska uenja razliitih religija zaista su
meusobno proturjeni, no postoji istovrsna pojava,
svojstvena svim religijama - [to je izbavljenje due.]
ovjek postaje svjestan da je njegov vii dio srodan i
povezan s neim viim to mu je po znaajkama
zajedniko, a to je djelatno u svijetu izvan njega, i sa
ime on moe biti u djelatnom dodiru, te se na neki
nain izbaviti i spasiti kad svo njegovo nie bie
propadne...
to je objektivna istina sadraja religioznog iskustva?...
Je li to neto vie tek proizvod nae uobrazilje ili
zbiljski postoji? Ako zbiljski postoji, u kakvom
obliku ? . . . U kakvom obliku moramo pojmiti to
jedinstvo s njime, u zbiljnost kojega su religiozni
duhovi tako uvjereni?
 Razliite teologije teorijski djeluju upravo odgovarajui
na ta pitanja, i u tim odgovorima moraju na vidjelo doi
razlike meu njima. Sve one slau se da to neto
vie uistinu postoji; premda neke od njih dre da ono
postoji u obliju kakva osobnog boga ili bogova, a druge
se zadovoljavaju time da ga poimaju kao tok idealne
tenje . . . Neslaganje svih tih uenja najupadljivije se
otkriva u tumaenju iskustva jedinstva. Teizam i
panteizam, priroda i drugo roenje, spasenje i karma,
besmrtnost i reinkarnacija . . . pruaju materijal za
beskonane sporove o tom pitanju.
Miljenja sam (kae prof. James) da nepristrana
religijska znanost iz nesuglasica tih sporova moe
izdvojiti zajedniku jezgru uenja, koju moe
formulirati tako da joj prirodne znanosti ne moraju
proturjeiti. To (religijska znanost) moe prihvatiti
kao vlastitu pomirbenu pretpostavku i preporuiti
sveopem vjerovanju.
Predloio bih, kao pretpostavku, da to god bilo na
svojoj nadzemaljskoj strani, to neto sa ime se
mi u naem religioznom iskustvu osjeamo
povezani, na svojoj ovozemaljskoj strani jest pod-
svjesni nastavak naeg svjesnog ivota . . .
Svjesna osoba dio je ireg sopstva . . .
Krajnje granice naeg bia uranjaju, kako mi se
ini, u neku posve drugu dimenziju postojanja no
to je to osjetilni i pojmljivi svijet. Nazvali to
mistinim ili nadnaravnim podrujem, ili kako
hoete . . . , mi pripadamo tom podruju mnogo
vie i mnogo dublje negoli vidljivome svijetu, jer
mi najvie i najintimnije pripadamo onome svijetu
kojemu pripadaju nai ideali... Sjedinjavanje s tim
 nevidljivim svijetom zbiljski je proces sa zbiljskim
rezultatima.
Sve korijene religioznog ivota i njegovo sredite
moramo traiti u mistikim stanjima svijesti, kae
prof. James.

to je misticizam?
Vraajui se na terminologiju utvrenu u
prethodnim poglavljima moemo rei da je mistino
stanje svijesti spoznaja u uvjetima proirene
svijesti.
Znanstvena psihologija donedavno nije priznavala
zbiljnost mistikog iskustva i sva mistika stanja
smatrala je patolokim, bolesnim stanjima obine
svijesti. Veina pozitivistikih psihologa jo uvijek je tog
mnijenja i trpa zajedno zbiljska mistika stanja,
pseudomistike nastranosti obinog stanja i isto
psihopatska stanja.
To, dakako, ne moe pridonijeti pravilnom
razumijevanju pitanja. Stoga, prije no to poemo dalje,
moramo utvrditi nain na koji moemo raspoznati
zbiljska mistika stanja.
Prof. James daje neka mjerila za raspoznavanje
mistikih stanja: neizrazivost rijeima, intuitivnost,
prisilnost itd. No, on istie da sve te oznake pripadaju i
obinim emocionalnim stanjima i ne odreuje tono u
emu je razlika izmeu mistikih stanja i emocionalnih,
koja su im zaopravo po naravi bliska.
Ako mistika stanja shvatimo kao spoznaju s
proirenom svijeu, moemo dati posve odreena
mjerila za njihovo raspoznavanje i odvajanje od ukupne
mase psihikog iskustva.
 1. Mistika stanja daju spoznaju koju nita drugo ne
moe dati.
2. Mistika stanja daju spoznaju noumenalnog
svijeta sa svim njegovim obiljejima.
3. Mistika stanja ljudi iz razliitih stoljea i raznih
naroda otkrivaju zaudnu slinost, a ponekad i potpunu
istovjetnost.
4. Rezultati mistikog iskustva posve su nelogini s
naeg uobiajenog gledita. Oni su meta-logini.
To jest, na njih je potpuno primjenljiv Tertium
Organum, koji i jest klju za mistiko iskustvo.

Posebno je vano ovo posljednje - zbog neloginosti

podataka mistikog iskustva znanost ih ne priznaje. Mi
smo utvrdili da je neloginost s naeg gledita nuna
za spoznavanje istine ili noumenalnog svijeta. To ne
znai da je sve to je nelogino istinito ili zbiljsko svijetu,
ali u svakom sluaju znai da je sve istinito i zbiljsko s
naeg gledita nelogino.
Utvrdili smo injenicu da se s naom logikom
nemogue pribliiti istini i da postoji mogunost novog
orua miljenja uz pomo kojega moemo proniknuti u
dosad nedostupna podruja.
Svijest o prijekoj potrebi takvog orua miljenja
nedvojbeno je odavno postojala, jer, to je zapravo
formula Tat tvam asi, ako ne temeljni aksiom
transcendentalne logike.

To si ti znai: ti si ti i ne ti i odgovara metalogikoj

formuli A je i A i ne-A.

Ako s tog gledita ispitamo stare spise, shvatit emo

da su njihovi autori traili novu logiku i nisu se
zadovoljavali logikom stvari pojavnog svijeta. Shvatit
emo prividnu neloginost starih filozofijskih sustava
za koje se inilo da su za sebe izgradili idealni svijet
namjesto jedinog postojeeg. Upravo u tom
izgraivanju idealnog svijeta vrlo esto se i kriju
sustavi vie logike.
Jedan od takvih nerazumljivih pokuaja da se izgradi
sustav metalogike i dade tono orue miljenja to
prodire preko granica vidljivoga svijeta jest Plotinova
rasprava O ljepoti.
Opisujui nebo i bogove Plotin kae:
Jer bogovi su uzvieni i lijepi, i njihova ljepota je
neizmjerna; no, ta je to ime su takvi? To je um, i to
to je u njima um djelotvorniji (nego na) koji se da
vidjeti. Svakako (nisu lijepi) zato to su im tijela lijepa.
Jer, i oni koji imaju tijela nisu po tome bogovi ve
takoer po umu. Sigurno, bogovi su lijepi kao bogovi.
Nije tono da su oni nekad nerazboriti; uvijek su razboriti
u mirnom, postojanom i istom umu, vide sve i spoznaju
(stvari) koje nisu ljudske ve njihove vlastite, boanske, i
sve ono to um gleda. Oni bogovi koji su na nebu uvijek
promatraju ali kao izdaleka, sve to je na onom nebu
zato to svojim glavama nadmauju (ovo nebo). A
bogovi koji su na onom nebu, kojima je stan na njemu i u
njemu, stanuju na itavom nebu tamo - jer, tamo je sve
nebo: i zemlja, i more, i ivotinje, i biljke, i ljudi, sve je
nebesko na tom nebu - ne potcjenjuju ljude niti ita
drugo to je tamo, jer tamo je, prolaze itavom onom
oblau i onim krajem odmarajui se.
Tamo se lako ivi, a istina je njima i roditeljka i
hraniteljka i bivstvo i hrana. Oni gledaju sve (ta panta),
ne ono emu pripada postajanje ve ono (emu
pripada) bivstvo, i (gledaju) sebe same u drugima, jer
tamo je sve prozirno i nita nije mrano ili suprotno;
svaki (bog) je jasan svakom (bogu) u svojoj unutranjosti
i u potpunosti, jer svjetlost je svjetlosti (prozirna). I svaki
od njih posjeduje sve u samom sebi ali opet gleda sve u
drugom tako da je svuda sve i sve je sve, i svako
pojedino je sve, i sjaj je beskrajan. Svaki pojedini od njih
je velik poto je veliko i ono to je malo. Sunce je tamo
sve zvijezde (zajedno), a svaka pojedinana zvijezda je,
opet, i Sunce i sve zvijezde. Mada se u svakom
pojedinom neto drugo istie, pokazuje (emphainei) ono
i sve. I kretanje je tamo isto, jer ono to pokree nije
drugo (kretanju) pa ga ne remeti. Takoer, mirovanje
nije prekidano kretanjem zato to se ne mijea s
nepostojanim. I lijepo je lijepo jer nije u neem to nije
lijepo. Nijedan od njih nije na neem tuem kao to je to
Zemlja, ve je ono samo to svaki kao takav jeste
svakome od njih ono u emu je, te kako svaki od njih ide
ka onom Gore sa njim ide i to odakle je; nije on sam
jedno, a njegovo mjesto (khbra) drugo. Jer, njegov
osnov (to hypokeimenon) je um i on je sam um. (...)
Ondje je pojedinano uvijek iz cjeline i istovremeno je i
pojedinano i cjelina. Zamilja se jedan dio ali u njemu
se s jasnoom dohvaa itavo vienje. (...) Tamonje
promatranje ne poznaje umor niti postoji ispunjenje koje
bi donjelo prestanak (promatranja) jer nije postojala ni
praznina da bi se svrsi udovoljilo ispunjenjem. Tu ne
postoje takve razlike da bi jednom zbog onoga to je u
njemu ono to je u drugom bilo mrsko. Ono to je tamo
jeste bez prekida. No, postoji i ono to nije ispunjeno
zato to ono to ispunjava ne prezire stvaranje
ispunjenja. Jer, gledajui sve se jasnije gleda, i kad se
vidi vlastita beskrajnost i (beskrajnost) onog to se gleda
tada se slijedi vlastita priroda. (.. .) Ovaj ivot je mudrost
i to mudrost koja nije steena promiljanjem (logismois)
jer je oduvijek bila cijela i nita joj nije nedostajalo da bi
joj bilo potrebno istraivanje; to je prvobitna (mudrost)
koja ne potie iz neke druge.

Plotinu je neobino blizak Jakob Bhme, postolar iz

njemakog grada Grlitza s kraja XVI. i poetka XVII.
stoljea, koji je ostavio niz znaajnih knjiga.
Prvo njegovo prosvjetljenje dogodilo se 1600. godine
kada mu je bilo 25 godina.

Jednom dok je sjedio u svojoj sobi bacio je pogled

na kositreni pladanj u kojemu se odraavalo
sunevo svjetlo s tako neobinim sjajem da je
zapao u unutranju ekstazu i inilo mu se da odsad
moe vidjeti poela i najdublje temelje stvari. Pomislio je
da je to samo uobrazilja i da je se oslobodi izaao je na
zrak. No opazio je da i tamo njegov pogled prodire u
samu jezgru stvari, ak i trava i biljaka, i da se zapravo
priroda usklauje s onim to je on iznutra vidio. O tome
nikome nije priao, ve je u tiini slavio i hvalio Boga...
Od tog prvog prosvjetljenja, kae Bhmeov biograf,
nauio je prepoznavati unutranji temelj prirode i stekao
je sposobnost da oima due vidi u samu sr svih stvari,
a ta mu je sposobnost ostala i u normalnom stanju.
Iste 1600. godine ponovo je bio obavijen boanskim
svjetlom i ispunjen nebeskom spoznajom. Prolazei
zelenim poljima nedaleko Grlitza sjeo je i promatrao
poljsku travu i biljke u svojem unutranjem svjetlu,
sagledao je njihovu bit, upotrebu i svojstva, to mu je
bilo otkriveno njihovim obrisima, likovima i
znakovima. Na slian nain sagledao je sve stvorenje i
na temelju tog otkrivenja napisao je potom svoju knjigu
De Signatura Rerum. U otkrivanju tih tajni pred
njegovim razumom doivio je veliku radost, no, po
povratku kui nikome nita nije rekao o neobinim
stvarima to su mu se dogodile i ivio je u miru i tiini do
1610. godine, kada je, ponovo obuzet svjetlom,
napisao svoju prvu knjigu Zora ili jutarnje rumenilo.
Knjigu nije kanio objaviti, ve ju je napisao za sjeanje,
da tajne koje se njemu otkrivaju ne prou kroz njega bez
traga, poput vodene bujice.
Prvo prosvjetljenje 1600. godine nije bilo potpuno, no
1610. godine doivio je drugo udnovato unutranje
iskustvo. Sve to je ranije vidio kaotino, nepovezano, u
odvojenim blijeskovima, ukazalo mu se kao povezana
cjelina i u odreenijim obrisima.
Sve to je u prethodnim vienjima izgledalo kaotino i
raznovrsno, u treem je prosvjetljenju prepoznao kao
jedinstvo, kao harfu s mnogo struna od kojih je svaka
struna posebni instrument, a sve zajedno su samo
jedna harfa. Tada je spoznao boanski red u prirodi i
uoio kako iz drva ivota niu grane i izbacuju listove,
cvjetove i plodove, tada je osjetio potrebu da napie sve
to je vidio i da napisano sauva.
O tom konanom i potpunom prosvjetljenju on sam
ovako pria:
Preda mnom su se otvorile dveri i za etvrt sata sam
vidio i spoznao vie negoli da sam mnoge godine proveo
na sveuilitu, emu sam se neobino radovao i Bogu
hvalio. Jer sam vidio i spoznao bie svih bia, izlazak i
zalazak i vjeno raanje Svetog Trojstva, podrijetlo i
izvorite svijeta i svih stvorova boanske mudrosti . . .
Vidio sam i spoznao svu stvaralaku bit, u dobru i u zlu i
postanak i postojanje dobra i zla; vidio sam i spoznao
kako raa plodna utroba vjenosti. I ne samo da sam se
udio, ve i izuzetno radovao svemu tome.

Opisujui prosvjetljenje Bhme u jednom od svojih

radova pie:
 Iznenada . . . moj duh se probio . . . do najdubljeg
unutranjeg postanka Bojeg stvaranja. Preplavila me
ljubav zagrljajem kakvim njeno zaljubljena nevjesta grli
svoga dragoga. No, veliinu ushita duha ne mogu ni
izrei ni opisati. To se ni sa im ne moe usporediti,
osim sa ivotom zaetim u smrti - i to je nalik uskrsnuu
iz mrtvih. U tom svjetlu moj duh je odjednom vidio kroz
sve i proniknuo u sva stvorenja, ak i u trave i lie, i u
njima spoznao Boga, tko je on, kakav je i to je njegova
volja. Iznenada, u tom svjetlu moja je volja snanim
poticajem bila upuena na to da opie bie Boga. No,
kako nisam mogao odmah shvatiti najdublje postanje
Boga u njegovoj biti i pojmiti ga svojim razumom, prolo
je dvanaest godina prije no to mi je bilo dano jasno
razumijevanje toga. Bio sam poput mladog stabla
posaenog u zemlju koje je u poetku mlado i njeno i
raduje oko rastui . . . No ono ne donosi odmah plodove;
premda cvate, plodovi otpadaju; i mnogo e ga studenih
vjetrova povijati, i mnogo e snijega i mraza pasti na nj
prije no to pone rasti i davati plodove.
Bhmeove knjige pune su divljenja prema tajnama koje
su mu se razotkrile.

Bio sam budalast kad se radilo o skrivenim tajnama

(pie on) kao najsiromaniji umom; no moja me djevica
divote Boje pouila da moram pisati o njegovim
udesima, premda je moj pravi cilj pisati ovo kao
podsjetnik za sebe...
Ne znam ja, ja koji jesam (kae on) te stvari: zna ih
Bog koji je u meni. Ako elite vidjeti vlastito sopstvo
i vanjski svijet, i ono to se u njemu dogaa, shvatit
ete da ste, s obzirom na svoje vanjsko bie, upravo
vi taj vanjski svijet.
 Izvanredni su njegovi Dijalozi izmeu Uenika i
njegova Uitelja (Pod uenikom i uiteljem valja
razumjeti niu i viu svijest u ovjeku).
Uenik zapita uitelja:
- Kako mogu postii natulni ivot da bih mogao vidjeti
Boga i uti ga kako govori?
Uitelj mu odgovori:
- Kada bude u stanju barem na trenutak ui u ONO
gdje ne boravi ni jedno stvorenje, ut e Boga.
Uenik - Je li to blizu ili daleko?
Uitelj - To je u tebi i ako moe privremeno zaustaviti
sve svoje misli i elje, ut e neizrecive rijei Boje.
Uenik - Kako mogu uti rije Boju kad ne mislim i ne
elim?
Uitelj - Kada ne bude mislio o sebi ni elio za sebe,
kada tvoj razum i tvoja volja postanu spokojni i podloni
izrazu Vjene Rijei i Duha i kada tvoja dua rairi krila i
uzdigne se iznad onoga to je vremensko, kada svetim
odvajanjem od tvarnog svijeta zauzda matu i vanjske
osjete, tada e se Vjeni Sluh, Vid i Govor objaviti u
tebi i Bog e kroz tebe uti i vidjeti, jer e otad ti biti
organ njegova Duha i Bog e govoriti u Tebi i aptat e
Tvojemu duhu, a tvoj e duh uti njegov glas. Stoga si
blaen ako se moe uzdrati od miljenja o sebi i elja
za sebe i ako moe zaustaviti kota svoje mate i
osjeta. Jer zapravo nita doli Tvoj vlastiti sluh i elja
nije ti zapreka da vidi i uje Boga . . .
Uenik - Mili uitelju, ne mogu vie izdrati da me ita
odvraa. Kako mogu nai najkrai put do Boga?
Uitelj - Onim putem poi koji je tei; ono to svijet
odbaci ti uzmi, ono to svijet radi, ti ne radi. U svim
stvarima idi protivno svijetu. Tako e najkraim putem
stii do onoga emu tei.
 Uenik - Kako da postignem jedinstvo volje i kako da
doem do Jedinstva Vienja?
Uitelj - Sluaj to kaem. Desno Oko gleda ispred
tebe, u Vjenost. Lijevo Oko gleda iza tebe, u Vrijeme.
Ako sebi dopusti da uvijek gleda Prirodu i Stvari
Vremena, nikada nee moi dostii Jedinstvo koje
eli. Zapamti to i pazi. Ne dozvoli svome razumu da
ue u ono to je izvan tebe i da se puni onim to je izvan
tebe i ne gledaj sebe unatrag ... Ne dopusti svome
Lijevom Oku da te obmanjuje pokazujui ti stalno jednu
sliku za drugom i budei u tebi pohlepu za
posjedovanjem, ve pusti da tvoje Desno Oko upravlja
lijevim . . . Tek kada Oko Vremena potini Oku
Vjenosti . .. i kada se kroz Svjetlo Boga spusti u
Svjetlo Prirode... postii e Jedinstvo Vienja i
Jedinstvo Volje.

U Treem dijalogu izmeu uenika Juniusa i uitelja

Theophorusa rije je o nebu i paklu.
Uenik zapita Uitelja:
- Kamo odlazi dua kad tijelo umre? Uitelj mu
odgovori:
- Ne mora nikamo otii.
- Kako ne mora, zapita Junius, zar dua poslije smrti ne
mora napustiti tijelo i otii u raj ili u pakao?
- Ona ne mora nikamo odlaziti, odgovori Theophorus.
Pisano je da dua u sebi nosi i Raj i Pakao . . . Ono to
se od to dvoje, Raj ili Pakao, pokae u njoj, tamo e se i
nalaziti.

Navedeni odlomci su dostatni da pokau osebujnost

pisanja neukog postolara iz zabitnog gradia u
Njemakoj XVI i XVII. stoljea. Bhme je izuzetan
upravo po jasno izraenoj intelektualnosti svojih
shvaanja, premda je u njima vrlo naglaen i
moralni element.
U svojim knjigama Raznolikosti religioznog iskustva
prof. James se s velikom panjom zadrava na
kranskom misticizmu, koji je mnogo pridonio
uspostavljanju spoznajne strane mistike.
Posluit u se njegovim opisom mistikih iskustava
nekih kianskih svetaca.
Sveti Ignacije uspovjedio je jednom ocu Laynezu da
mu je samo jedan sat meditacije u Manfesi otkrio vie
istine o nebeskim stvarima, no sva uenja svih uenih
ljudi zajedno . . . Za jedan dan proveden u molitvi na
stepenicama Kora dominikanske crkve, jasno je shvatio
nacrt boanske mudrosti u stvaranju svijeta. Drugom
zgodom za vrijeme procesije, njegov je duh bio zanesen
u Bogu i bilo mu je dano da vidi u liku, dostupnom
slabom shvaanju itelja zemlje, duboku tajnu biti
Svetog Trojstva. To je vienje ispunilo njegovo srce
takvom milinom, da mu je sam spomen na njega
izmamljivao obilate suze.
Slino se dogodilo Svetoj Terezi:
Jednom, za vrijeme molitve, bilo mi je dano da
zamijetim kako su sve stvari viene i sadrane u Bogu.
Nisam ih mogla zamijetiti u njihovom vlastitom obliku,
no ipak je moje vienje bilo izuzetno jasno i ostalo je
ivo urezano u mojoj dui. To je jedan od najveih
znakova milosti koju mi je Bog podario. Vienje je bilo
toliko istanano i njeno da ga nije mogue opisati.
Dalje pria da je Stvoritelj velik i neobino bistar briljant
u kojemu se svaki na postupak odraava na takav
nain da sva njegova grenost postaje oita kao nikad
prije.
Gospod mi je dao da razumijem (kae ona na drugom
mjestu) kako Bog moe biti u tri osobe. Pokazao mi je to
tako jasno da sam bila zauena i utjeena. I sada, kad
mislim o Svetom Trojstvu ili kad ujem da se o njemu
govori, razumijem kako tri Osobe ine samo jednoga
Boga i pritom osjeam neizrecivo blaenstvo.

Profesor James istie da je kranski misticizam

vrlo blizak Upaniadama i Vedanti. Vrelo
kranskog misticizma, Dionizije Areopagit, samo
nijeno opisuje apsolutnu istinu.

Uzrok svih stvari nije ni dua ni um; niti on ima mate,

miljenja, razbora ili poimanja, nije ni razum ni umnost;
niti je on govor ni misao. On nije broj, nije stupanj, ni
veliina, ni malenost, ni jednakost ni nejednakost, ni
slinost ni razliitost. On ne stoji, ne kree se, ne
miruje . . . Nije bit, nije vjenost niti vrijeme. Njemu ne
pripada umski dodir. On nije znanje, ni istina. ak nije ni
kraljevstvo, ni mudrost . . . ni jedno, ni jedinstvo; nije
boanstvo, nije dobrota, ak niti duh kako ga mi
znamo...

Djela mistika pravoslavne crkve sabrana su u

zbornicima Philokalia, koji se sastoje od pet teko
itljivih obimnih tomova. Uzet u nekoliko primjera
dubokog i suptilnog misticizma iz knjige Nadsvijest i
putovi za njezino dostizanje M. V. Lodizhenskog, koji
je posebno prouavao Philokaliju i tamo naao izvrsne
primjere filozofijskog miljenja.

Zamisli krug (kae Avva Dorotheus - VII. stoljee), u

sredini zamisli sredite kruga i polumjere ili zrake to
izlaze iz sredita. to se polumjeri vie udaljavaju od
sredita, to se vie razilaze i udaljavaju jedan od
drugoga; i obrnuto, to su blie sreditu, to se vie
pribliavaju. Sada zamislite da taj krug predstavlja svijet,
sredite kruga Boga, a pravci (polumjeri) to se ire iz
sredita prema obodnici ili koji idu od obodnice prema
sreditu da su staze ljudskih ivota. Tako i ovdje, to
vie sveci prodiru u krug prema sreditu, u elji da se
priblie Bogu, to blie, ovisno o dubini prodora, prilaze
Bogu i jedan drugome... Isto se dogaa udaljavanjem od
sredita. to se vie udaljuju od Boga. .. to se vie u
istoj mjeri udaljuju i jedan od drugoga, a to se vie
udaljuju i jedan od drugoga, to se vie udaljuju od Boga.
Takva je i priroda ljubavi: u onoj mjeri u kojoj smo
udaljeni od Boga, i ne volimo ga, toliko smo svaki
pojedinano, daleko od svoga blinjega. Ali ako
volimo Boga, tada onoliko koliko se Bogu
pribliavamo u ljubavi prema Njemu, toliko se u
ljubavi sjedinjujemo s blinjima, a onoliko koliko
smo sjedinjeni s blinjima, toliko se sjedinjujemo i s
Bogom. (Nadsvijest, str.266; Philokalia, tom II,
str.617.)
( Autor Nadsvijesti M. V. Lodizhensky priao mi je da
je u Ijeto 1910. posjetio L. N. Tolstoja u Jasnoj Poljani i
tada razgovarao s njim o misticima i o Philokaliji. L. N.
Tolstoj je u poetku bio vrlo skeptian prema mistici no
kada mu je M. V. Lodizhensky proitao ovaj odlomak iz
Awe Dorotheusa o krugu, L. N. Tolstoj se oduevio,
otrao u drugu sobu i donio pismo u kojemu je bio
nacrtan trokut. Pokazalo se da je on posve neovisno
gotovo shvatio misao Avve Dorotheusa i nekome
napisao da je Bog vrh trokuta, a Ijudi toke u kutovima;
zbliavajui se meusobno, oni se pribliavaju Bogu, a
kad su Bogu blizu, blizu su i jedni drugima. Poslije
nekoliko dana Tolstoj je dojahao u Tulu, gdje je ivio
Lodizhensky, i itao razne dijelove Philokalije, alei
to ranije nije znao za te knjige.

Posluaj sada; (kae Sv. Isaak Sirijac - VI. stoljee)

kako ovjek postaje boljim, dobiva ono to pripada duhu,
a u svom ivotu postaje srodan nevidljivim silama. Kada
se pogled uzdigne iznad zemaljskih stvari i briga o
ovozemaljskim djelima i kada pone iskuavati svoje
misli na onome to je unutranje, skriveno od oiju, kada
se vine u visine, voen vjerom u vlastitu skrb za budui
ivot, udnjom za onim to nam je obeano i svojom
potragom za skrivenim tajnama, tada sama vjera razara
to znanje i preobraava se. Tako se znanje ponovo raa
postajui posve spoznaja duha. Tek tada ona moe
uzlijetati u podruja bestjelesnih duhova, tada moe
dodirnuti dubine nedodirljivog mora, predoavajui u
duhu udesna boanska djela koja vladaju prirodom
miljenja i osjeanja ivih bia; i moe traiti duhovne
tajne razumljive i jednostavnom i istananom umu. Tada
su unutranji osjeti potaknuti na duhovna djela, onako
kako e to biti u besmrtnom i neunitivom ivotu, jer je i
na ovome svijetu doivjela, tako rei tajno, neku vrstu
duhovnog uskrsnua kao istinski zalog opeg
uskrsnua. (Nadsvijest, str. 370; Philokalia, tom Il, str.
658).

Kada milost Duha Svetoga (kae Maksim

Kapsokalivit) obasja ovjeka, ona mu ne objelodanjuje
obine stvari ovog osjetilnog svijeta, ve ga navodi da
vidi stvari koje nikad dotad nije vidio niti mogao zamisliti.
Tada svijest takvog ovjeka saznaje od Duha Svetoga
uzviene i skrivene tajne koje, prema boanskom Pavlu,
ljudsko oko ne vidje i uho ne u, i u srce ovjeku ne
doe bez pomoi (1 Korinanima 2:9). A da bi mogao
razumjeti kako ih na um vidi, razmisli o ovome to u ti
rei. Kad je vosak daleko od vatre, on je tvrd pa njime
moemo rukovati i drati ga u rukama. No, im ga
bacimo u vatru, vosak se odmah rastopi, zapali i izgori.
Tako sve postaje svjetlost i zavrava sred plamena. Isti
je i ljudski um: kada stoji sam za sebe, nepovezan s
Bogom, on sve oko sebe shvaa na uobiajeni nain,
ovisno o vlastitoj moi. No, priblii li se Boanskoj vatri i
Duhu Svetome, Boanska ga vatra obuhvaa i sav se
pretvara u svjetlost i izgarajui u plamenu Duha Svetoga
iri se u Boansku misao. Tada mu je, sred Boanske
vatre, nemogue razmiljati o vlastitim djelima i
udnjama. (Nadsvijest, str. 370; Philokalia, tom V, str.
475).

Sv. Bazilije Veliki rekao je o Boanskom otkrivenju:

Posve je neizrecivo i neopisivo na munju nalik
isijavanje Boanske ljepote; rijeju se ne da izrei, uhom
se ne da uti. Imenujemo li bljetavilo dana, svjetlost
mjeseca ili sjaj sunca - nita od toga nije vrijedno
usporedbe sa sjajem istinskog svjetla i u usporedbi s
njom udaljenije je od svjetlosti vie no to je najcrnja no
ili najstranija tama daleko od bljetavog podneva. Kad
je ta ljepota, nevidljiva tjelesnome oku i pojmljiva samo
duom i milju, obasjala neke svece, probovi ih
nepodnoljivom udnjom za vizijom Boanske ljepote
koja e trajati vjeno, odbio ih je sadanji ivot i oni su
ga podnosili poput tekih okova. (Nadsvijest, str. 372,
Philokalia, tom V).

udnu stvar rei u ti sada (kae Sv. Theognis) nemoj

se iznenaditi. Skriveno je otajstvo izmeu Boga i due.
Zbiva se onima koji su dostigli vrhunac savrene istoe
ljubavi i vjere, kada se ovjek, potpuno preobraen,
neprestano sjedinjuje s Bogom, kao njegovo vlastito
bie, molitvom i razmiljanjem. (Nadsvijest, str. 381;
Philokalia, tom III, str. 396).

Vrlo su zanimljivi neki odlomci iz djela Klementa

Aleksandrijskog (II. stoljee). (Navedeni odlomci uzeti
su iz engleske knjiice Extracts from the Writings of
Clement of Alexandria, The Theosophical Society,
1905).
ini se da slikarija obuhvaa sve to je pogledu
dostupno u prikazanim prizorima. No, ona daje lani opis
prizora, u skladu s pravilima umjetnosti i sluei se
znakovima koji proizlaze iz specifine sposobnosti
vienja. Na taj nain vie i nie toke u pogledu, kao i
toke izmeu njih, ostaju sauvane. Time se postie da
se neki predmeti nalaze u prvom planu, drugi u pozadini,
a trei sa strane, i to na ravnoj glatkoj povrini. Ba tako
i filozofi preslikavaju istinu kao i slikari.
Tu Klement Aleksandrijski ukazuje na vrlo vanu
stranu istine, naime, on ukazuje na nemogunost da
se istina izrazi rijeima i na uvjetnost svih
filozofijskih sustava i formulacija. Njegova je ideja
da je dijalektika istina prikazana samo u
perspektivi, to jest neizbjeno u iskrivljenom obliku.
Koliko bi se vremena i truda utedjelo, koliko bi se
nepotrebnih muka pritedjelo ovjeanstvu kad bi ono
bilo u stanju shvatiti jednostavnu injenicu da se istina
ne moe izraziti naim jezikom. Tada bi ljudi prestali
misliti da oni posjeduju istinu, prestali bi prisiljavati druge
narode da po svaku cijenu prihvate njihovu istinu,
mislili bi na to da drugi mogu prilaziti istini s druge
strane, ba kao to joj oni prilaze sa svoje. Koliko
rasprava, koliko religioznih sukoba, koliko bi nasilja nad
milju drugoga postalo nepotrebno i nemogue kad bi
ljudi shvatili da nitko ne posjeduje istinu, a da je svi
trae, svatko na svoj nain.

Vrlo su zanimljive ideje Klementa Aleksandrijskog o

Bogu i bliske su idejama Vedanta, a posebno
idejama kineskih filozofa.
Rasprave o Bogu najtee je voditi, jer je teko iznai
prapoelo svega, ono apsolutno prvo i najstarije poelo
koje je uzrok svih stvari to postoje i to su postojale, i
teko ga je izloiti. Jer, kako izraziti ono to nema ni
roda, ni razlikovnosti, ni vrste, ni posebnosti, ni broja;
ono to nije dogaaj niti ono emu se dogaaj moe
zbiti? Nitko Ga ne moe tono izraziti u cjelini. Jer On je
sa svoje veliine Sve i Otac je svemira. Nemogue je u
Njemu pretpostaviti dijelove. Jer Jedno je nedjeljivo, u
isti mah i beskonano, ne s obzirom na svoju
nedokuivost, nego s obzirom na to to On nema
dimenzija i to je bezgranian. Zato je on bez oblika i
bez imena. A ako mu damo ime, ne inimo to tono
nazivajui ga Jedan, ili Dobro, ili Um ili Apsolutno Bie,
ili Otac, ili Bog, ili Stvoritelj ili Gospod. To govorimo ne
zato da bismo Mu dali ime, ve zato to elimo
upotrijebiti dobre nazive kako bi se um mogao posluiti
njima kao uporitima da ne pogrijeimo u drugom
pogledu.

Od kineskih filozofa mistika jasnoom misli i

neobinom jednostavnou kojom izraavaju najdublja
uenja idealizma nau panju privlae Lao Tze (VI.
stoljee prije Krista) i uang Tze (IV. stoljee prije
Krista).

Kazivanja Lao-tzea
 I
Tao koji spoznati kanimo nije ba Tao;
ime to mu se nadjenuti moe, nije ime
njegovo pravo.

XIV
Gledan, ne vidi se, nevidljivim se naziva.
Sluan, ne uje se, neujnim se naziva.
Diran, ne uti se, neopipljivim se naziva.
Ta sva tri sluaja sr kojih je zagonetna,
Na koncu se stapaju u Jedno.

Lice njegovo uzvieno osvijetljeno nije,

niti mu sputeno u tami ami.
Stalan, ne moe imenovan biti,
tako on pripada carstvu lienu svih stvari.
On je oblik bez oblika i slika bez slike.
Vazda izmie, nepojmljiv je.
Suelice, ne vidi mu ela,
Slijedei ga, ne vidi mu lea.

XXV
Bje neto neodreeno
prije stvaranja svemira.
To je neto prazno i mutavo.
Ono je neovisno i neunitivo.
Ono se posvud giba bez ikakva umora.

Ne poznajui ime njegovo

ja ga nazivam Tao.
Trudim se da ga veliinom zovem.
A veliina irenja podmnijeva.
irenje podmnijeva udaljavanje.
Udaljavanje povratak zahtijeva.

XXXII
Tao imena nema.
Dno njegovo makar sitno bilo,
nitko se ne drzne podjarmiti ga, staviti mu igo.
Tao je svemiru
kao potoci i doline rijeci
i moru.

XXXIV
Veliki se Tao poput vala prelijeva posvuda.
Sposoban je stii i lijevo i desno.

XLI
etvorina velika ak kuteva nema,
A veliku vazu dugo oblikovati treba.
Visoka glazba uope se ne uje.
Slika velika ak oblika nema,
ni veliki Tao svoga imena.
Pa ipak je Tao jedini taj
koji podupire i dovrava bia sva, znaj.

XLII
Iz Taoa raa se Jedan.
Iz Jednoga, Dva.
Iz Dva, Tri.
Tri sva bia stvori.

LXIII
Ne-djelovanjem se bavi,
izvravaj ne-rad,
kuaj ne-slast,
maleno shvati kao veliko
i malo kao puno.
Tekou napadni sa strana njezinih slabih;
Uradi veliko djelo preko puno malih.
Najtea stvar na svijetu
svodi se konano na lagane djelie.
Najvelianstvenije djelo se ispunjava
neizbjeno putem sitnih inova.

Vinji ovjek ne poduzima nita veliko

i osobnu veliinu svoju usavrava tako.

LXIV
Tko djeluje, kvari.
Tko grabi, gubi.
Vinji ovjek ne djeluje i ne kvari.
On ne grabi nita i ne gubi dakle nita.

LXVII
Svi vele da je istina moja velika
i da nijednoj drugoj ne slii.
Ba je i velika stoga
jer samo sebi prilii,
a kad bi nekoj drugoj sliiti htjela,
odavno bi ve postala malena.

X
Stvarati i umnaati,
stvarati, a ne prisvajati,
djelovati, ne iekujui nita,
i vladati bez tlake,
boanska je vrlina.

LXXVII
Slabost obara snagu;
 Razlog njenosti u surovosti lei.
Svatko to doista zna
Ali svatko od toga znanja bjei.
Lao-Tse,
Knjiga puta i vrline, Zagreb,
Mladost,
1981. Preveo Stojan Vuievi

Razmiljanja uang-Tze

Ne moe bunarskoj abi koja je ograniena svojim

boravitem govoriti o oceanu. Ne moe nekom ljetnjem
insektu koji je ogranien svojim kratkim ivotom govoriti
o ledu. Ne moe nekom pedagogu koji je ogranien
svojim znanjem govoriti o Taou. Ali sad kad si izbila iz
svojih uskih sfera i vidjela veliki ocean, svjesna si svoje
beznaajnosti, i mogu ti govoriti o velikim principima.

Dimenzije su bezgranine; vrijeme je beskrajno.

Okolnosti nisu stalne; uvjeti nisu konani. Tako, mudar
ovjek promatra prostor i ne misli da je malo suvie
maleno, niti veliko suvie veliko; jer ovjek zna da nema
granice dimenzijama. On se zagleda u prolost i ne
tuguje za onim to je daleko, niti uiva u onom to je
blizu; jer ovjek zna da je vrijeme bez kraja. ..

Jer Tao ima svoju unutranju stvarnost i svoja

svjedoanstva. On je bez delanja i bez oblika. Moe se
prenositi, ali se ne moe primiti. Moe se dobiti, ali se ne
moe vidjeti. Zasnovan je na samome sebi, korijen ima
u samome sebi. Prije nego to nastadoe Nebo i Zemlja,
Tao je sam postojao u svim vremenima. Dao je
duhovima i vladarima njihovu duhovnu mo, i rodio je
Nebo i Zemlju. Za Taoa zenit nije visok, niti nadir nizak;
nijedna toka u vremenu nije za njega postojala davno
niti je proticanjem stoljea on postao star.
Laoce, Konfucije, uangce, lzabrani spisi, Beograd,
Prosveta, 1964. Preveo Svetozar Brki.

U suvremenoj mistikoj knjievnosti izdvajaju se djela

Glas tiine H. P. Blavacke i Svjetlo na putu
Mabel Collins. Te dvije knjiice predstavljaju zbirku
bisera mudrosti Istoka.

Glas tiine
Tko eli uti glas tiine, zvuk bezvuja, i razumjeti ga,
taj mora upoznati narav siline i savrene koncentracije
uma na neki unutranji predmet i potpuno odvraanje od
svega to pripada vanjskome svijetu ili svijetu osjetila.
Kad postane ravnoduan prema predmetima
zamjedbe, uenik mora traiti vladara osjetila, tvorca
misli, onoga koji budi iluziju.
Razum je veliki ubojica Zbilje.
Neka uenik ubije ubojicu.
Jer tek kad mu se vlastiti oblik ukae nezbiljskim, kao
to su pri buenju svi oblici vieni u snu, kad prestane
uti mnoge zvukove, raspoznat e Jedan - unutranji
zvuk koji zatomljuje vanjske.
Tada, i tek tada napustit e on podruje lanoga i doi
u kraljevstvo istine. Prije no to dua moe vidjeti, mora
biti postignut unutranji sklad, a tjelesne oi slijepe za
svaku iluziju.
Prije no to dua moe uti, ovjek mora postati gluh
za riku slonova i za srebrno utanje zlatne krijesnice.
Tada e unutranjem uhu govoriti Glas Tiine i rei e
mu:
 Ako se tvoja dua smijei kupajui se u suncu ivota;
ako tvoja dua pjeva u ahuri puti i tvari; ako tvoja dua
plae u zamku iluzija; ako tvoja dua nastoji prekinuti
srebrnu nit to je spaja s Uiteljem, znaj, o Uenie,
tvoja dua pripada zemlji . . .
Ako eli ivjeti, odreci se ivota.
. ... Naui razlikovati zbiljsko od lanog, vjeno prolazno
od vjeno konanog. Nadasve naui odvajati uenje
razuma od mudrosti due; uenje 'oka' od uenja
'srca'.

Svjetlo na putu, kao i Glas tiine, puno je

simbola, nagovjetaja i skrivenog znaenja. Tu malu
knjiicu treba temeljito proitati. Njezin se smisao as
gubi, as pojavljuje. Treba je itati u posebnom
raspoloenju. Svjetlo na putu priprema uenika za
razgovor s Uiteljem, tj. ona obinu svijest priprema
za openje s viom svijeu. Prema autoru Svjetla na
putu, naziv Uitelj uzet je kao simbol za Boanski
ivot. (Light on the Path, str. 92).
Svjetlo na putu
Prije no to oi mogu vidjeti, one moraju postati
nesposobne za suze. Prije no to ui mogu uti, moraju
izgubiti osjetljivost. Prije no to glas bude u stanju
govoriti u prisutnosti Uitelja, on mora izgubiti mo da
pozljeuje. Prije no to dua uspije stajati u prisutnosti
Uitelja, njezine noge moraju biti oprane u krvi srca.
Iskorijeni svaki osjeaj odvojenosti. eli samo ono to
je u tebi.
eli samo ono to je iznad tebe. eli samo ono to je
nedostino.
Jer, u Tebi je svjetlost svijeta . . . Ako je ne moe
zamijetiti u sebi, uzalud je trai drugdje . . . Ona je
nedostina jer vjeno uzmie. Ui e u svjetlo, no
Plamena nikad dotaknuti nee...
Trai put . . .
ekaj da cvijet u tiini procvjeta poslije oluje, ne prije...
I u dubokoj tiini zbit e se Tajanstveni dogaaj koji e
dokazati da je put pronaen. Nazovi ga kako hoe, on
je glas koji govori tamo gdje nema kome govoriti - on je
glasnik bez oblika ili tvari; ili rascvjetani cvijet due. Ne
moe se opisati nikakvom poredbom . . .
uti Glas Tiine znai razumjeti da iznutra dolazi jedina
istinita uputa . . . jer kada je uenik spreman, spreman je
i Uitelj . . .
Dri se za ono to nema tvari ni opstojnosti. Sluaj
samo glas koji je neujan.
Gledaj samo ono to je nevidljivo.

U svakoj knjizi prof. James svraa pozornost na

izuzetno ivu emocionalnost mistikih iskustava i na
posve neobine osjetilne zamjedbe to ih doivljavaju
mistici.
ini se da zanos u nekim od tih stanja nadvisuje
sve poznato pri normalnoj svijesti. Takav ushit oito
obuhvaa organsku osjetljivost, jer se o njemu govori
kao o neemu toliko izuzetnom da je teko podnijeti i
kao da granii s tjelesnom boli. To je odvie istanan,
odvie prodoran uitak da bi se mogao opisati
obinim rijeima. Boji dodir, rana od njegova koplja,
opijenost, ekstaza branog sjedinjavanja, to obino
sreemo u frazeologiji kojom se opisuje taj zanos.
Kao primjer slinog stanja moe posluiti opis radosti u
dodiru s Bogom Sv. Simeona Novog Bogoslova.
(Pavao Anikiev, Misticizam Sv. Simeona Novog
Bogoslova, St. Peterburg 1906.
 Probola me strijela Njegove ljubavi, pie Sv. Simeon, .
. . On je u meni, u mom srcu; grli me, ljubi, ispunjava
svjetlou... Novi cvijet raste u meni, nov jer je ispunjen
radou... Cvijetu je tom oblik neopisiv, vidljiv je samo
dok nie, a zatim iznenada nestane... On je neizrecivog
izgleda; privue k sebi moj razum, ne dopusti da
zapamtim ita to je povezano sa strahom; prisili me da
zaboravim sve i iznenada iezne. Tada drvo straha
opet ostane bez ploda; ja jecam od tuge i molim se Tebi,
Kriste moj, opet vidim cvijet na granama. Zaustavljam
panju samo na njega i ne vidim samo stablo, ve i
blistavi cvijet koji me nezadrivo privlai. Na kraju se
cvijet pretvara u plod ljubavi... Neobjanjivo je kako iz
straha izrasta ljubav.

Mistika proima sve religije.

U Indiji, kae prof. James, vjebanje mistikog uvida
od pamtivijeka je poznato pod imenom Yoga. Yoga
znai iskustveno sjedinjavanje pojedinca s
boanskim. Ono se postie ustrajnim vjebanjem, a
ishrana, poloaj tijela, disanje, koncentracija uma i
moralna disciplina neznatno se razlikuju u razliitim
sistemima. Yogin ili uenik koji je u dostatnoj mjeri
pobijedio svoje nie sklonosti, ulazi u stanje koje se
naziva samadhi, u kojemu se sueljava sa injenicama
za koje njegov nagon ni razum nisu znali.
. . .I kad ovjek izae iz samadhi stanja oni
(Vedantisti) uvjeravaju nas da ostaje prosvijeen,
mudrac, prorok, svetac, njegov se znaaj mijenja,
njegov se ivot mijenja, prosvjetljuje.
Budisti rije samadhi upotrebljavaju u istom znaenju
kao i Hindusi, no rije dhyana njihova je posebna rije
za via stanja kontemplacije.
Postoji stanje vie od kontemplacije u kojemu ne postoji
nita i u kojemu onaj koji meditira kae: Postoji
apsolutno nita i zaustavlja se. Poslije toga on dosee
novo podruje kad kae: Ne postoje ak ni ideje, niti
odsutnost ideja i ponovno se zaustavlja. Poslije toga
slijedi podruje u kojemu se, poto je postigao
unitenje ideja i zamjedbi, konano zaustavlja. To jo
nije Nirvana, ve najvee pribliavanje nirvani kakvo je
mogue u ovome ivotu.* (James, Raznolikosti
religioznog iskustva, New York 1902.)

U islamu takoer ima vrlo mnogo misticizma.

Najkarakteristiniji izraz muslimanskog misticizma
je perzijski sufizam. Sufizam je istovremeno
religijska sekta i filozofijska kola vrlo visokog
idealistikog obiljeja koja se istovremeno borila
protiv materijalizma, protiv ogranienog fanatizma i
doslovnog shvaanja Kur'ana. Sufi su Kur'an
tumaili mistiki. Sufizam je filozofijsko
slobodoumlje islama spojeno sa posebnom
simbolinom i jasno ulnom poezijom koja uvijek
ima skriveno mistiko znaenje. Procvat sufizma bio
je u prvom stoljeu drugog tisuljea po Kristu.

Sufizam je dugo bio nerazumljiv europskom nainu

miljenja. S gledita kranske teologije i kranskog
morala nedopustiv je spoj ulnosti i religiozne ekstaze.
No, na Istoku to dvoje uspjelo je postojati zajedno u
savrenom skladu. U kranskom svijetu puteno se
uvijek smatralo neprijateljskim duhovnome. U
islamskom svijetu puteno i ulno prihvaeno je kao
simbol duhovnog. Izraavanje religijskih i filozofijskih
istina jezikom ljubavi bio je vrlo rairen obiaj na
Istoku. To su istoni cvjetovi rjeitosti. Sve alegorije,
sve metafore preuzimale su se od ljubavi. -
Muhamed se zaljubio u Boga, kau Arapi elei
prenijeti ar Muhamedova religioznog osjeaja. Izaberi
novu enu svakog proljea - na Novu godinu, jer
prologodinji kalendar niemu ne slui, kae
perzijski pjesnik i filozof Sadi. U tom neobinom obliku
Sadi izraava misao koju je Ibsen iskazao rijeima
doktora Stockmana: o . . . Istine ne pristaju
dugovjenim Metuzalemima, kako mnogi misle. U
normalnim uvjetima istina moe potrajati
sedamnaest, osamnaest godina, rijetko due...o
(Henrik Ibsen, Neprijatelj naroda).

Poezija sufija postat e nam razumljivija ako imamo na

umu tu opu ulnu oznaku knjievnog jezika Istoka
koji potjee iz nedokuive davnine. Primjer te drevne
knjievnosti je Pjesma nad pjesmama. Nama su udni
ulni prikazi u mnogim odlomcima Biblije i svih starih
istonjakih mitova i bajki.
Perzijski sufijski pjesnici mistici uglavnom su pisali o
ljubavi prema Bogu izrazima koji se mogu primijeniti na
njihove lijepe ene, kae F. H. Davis, prevodilac
Gamija i drugih pjesnika jer nitko ne moe pisati
nebeskim jezikom i biti razumljiv. (Persian Mystics).

Ideja sufija, kae Max Mller, ljubavno je

sjedinjavanje due s Bogom. Sufi dre da ne postoji
nita u ljudskom jeziku to moe izraziti ljubav izmeu
due i Boga tako dobro kao ljubav izmeu mukarca i
ene, a ako elimo govoriti o sjedinjenju due s Bogom,
to moemo izraziti samo simbolikim jezikom zemaljske
Ijubavi . . . Kada itamo neke od ushienih pjesama
sufija moramo se sjetiti da sufijski pjesnici upotrebljavaju
veliki broj izraza koji imaju odreeno i priznato znaenje
u njihovu jeziku. Tako san znai meditaciju; miris nadu
u boansku naklonost; poljubac i zagrljaj zanos
pobonosti; vino oznaava duhovnu spoznaju itd.

Kako kae Sadi, cvijee koje je zaljubljenik u Boga

ubrao u svom ruinjaku i koje eli pokloniti svojim
prijateljima, svojim miomirisom toliko oslabljuje njegov
um da ono ispada iz njegova krila i vene. Pjesnik time
eli rei da sjaj zanesenih privienja blijedi i gubi se
kad ih se mora opisati Ijudskim jezikom. (Max
Mller, Theosophy).

Openito govorei nikada i nigdje u svijetu poezija se

nije toliko stapala s mistikom kao u sufizmu. Sufijski
pjesnici esto su ivjeli neobinim ivotom samotnika,
pustinjaka, hodoasnika i pjevali o ljubavi, ljepoti ene,
mirisu rua i vina.

Jalalu'l-Diu Rumi ovako opisuje sjedinjenje due s

Bogom:

Jednog jutra, elei ga iskuati, ree draga svom

ljubljenom: Htjela bih znati tko ti je drai, ja ili ti. Istinu mi
kai, arko ljubljeni moj. On odgovori: Tako sam
potpuno uronjen u tebe, da sam ispunjen tobom od
glave do pete. Od moga postojanja ostalo je samo ime,
u mome biu nema nieg doli Tebe, o eljo mojih elja.
Nestao sam u Tebi . . . kao to je kamen, koji se
pretvorio u isti rubin, ispunjen svjetlom sunca. (M.
Mller).

U dvije uvene pjesme Gamija (XV. stoljee) Salaman

i Absal i Jusuf i Zulejka sa strau je opisan uspon
due i njezino proienje i sjedinjavanje s
Boanstvom.

U knjizi Raznolikosti religioznog iskustva prof.

James veliku panju poklanja mistinom stanju pod
narkozom.
To je podruje (kae on) koje su javno mnijenje i
etika filozofija odavno oznaili kao patoloko, premda
privatna praksa i stanovito lirsko nagnue u poeziji ini
se da svjedoe o njegovoj uzvienosti.
Eter, i osobito duini oksid, kada se u pravom omjeru
pomijeaju sa zrakom izuzetno potiu mistiko stanje
svijesti. Ponor za ponorom istine otvara se pred onim
tko udie tu mjeavinu. Ta istina izblijedi ili uzmakne u
trenutku osvjeivanja, a ako zaostane neka rije, kojom
se inilo da je ta istina zaodjenuta, pokazalo se da je to
bila svakovrsna besmislica. Usprkos tomu ostaje osjeaj
da ta rije ima duboko znaenje. Osobno poznam
mnoge ljude koji su uvjereni da se u transu duinim
oksidom postiu prava metafizika otkrivenja.
Prije nekoliko godina objavio sam neka zapaanja o toj
strani opijenosti duinim oksidom na temelju pokusa
koji su na meni izvreni. Tada mi se nametnuo
zakljuak u koji i danas vrsto vjerujem, a to je da je
naa normalna, ili, kako je mi nazivamo, razumska
svijest samo posebni oblik svijesti, pri emu drugi
posve razliiti oblici svijesti postoje zajedno s njom,
odijeljeni od nje tankom pregradom. Moemo proi
na ivotni put i ne slutei da oni postoje; no im
upotrijebimo stimulans potreban za njihovo
buenje, evo ih, tu su, potpuni, odreeni tipovi
mentaliteta koji vjerojatno negdje imaju svoje
podruje primjene i prilagoavanja. Naa predodba
o ivotu ne moe biti potpuna dok zanemarujemo
ostale oblike svijesti. U svakom sluaju oni
onemoguavaju prenagljene zakljuke o granicama
zbiljskog.
Sve moje znanje uvjerava me u to da je svijet ove
nae svijesti samo jedan od mnogih postojeih
svjetova svijesti, i da ti drugi svjetovi sadre
iskustva koja su znaajna i za na ivot . . .
Osvrnem li se na vlastita iskustva te vrste, moram
priznati da se ona svode na vrstu pronicljivosti kojoj
moram pripisati neko metafiziko znaenje.
Temeljni ton toga uvijek je neko pomirenje, ba kao da
su se suprotnosti svijeta, kojih su opreke i sukobi izvor
svih naih muka i nevolja, stopile u jedno. Ne samo da
one, kao suprotne vrste, ne pripadaju istom rodu, ve
jedna vrsta, ona plemenitija i bolja, sama je po sebi rod i
upija i usisava svoju opreku u sebe. Znam, ta je misao
logiki nejasna, no ne mogu se osloboditi njezina
utjecaja. Osjeam da ona mora neto znaiti, neto
poput onoga to znai Hegelova filozofija kad bi ju se
moglo jasnije pojmiti. Tko ima ui, neka uje. Meni je ta
misao pojmljiva samo u umjetno izazvanom mistikom
stanju uma.
Koji itatelj Hegela moe sumnjati da je ta ideja o
savrenom Biu koje apsorbira u sebe sve svoje
razliitosti, temeljna ideja sve njegove filozofije,
vjerojatno posljedica istaknutosti u njegovoj svijesti
slinih mistikih stanja koja su u veine ljudi
podsvjesna? Ta je ideja karakteristina za mistiko
stanje svijesti, i Hegelovu je intelektu nedvojbeno
mistiki osjeaj nametnuo zadatak da je iskae.
 Spomenuo sam prijatelje koji vjeruju u otkrivenje
izazvano narkozom. Za njih je ono monistiki uvid u
kojemu se ini da je drugo u svojim razliitim oblicima
utopljeno u Jednom.
U taj sveobuhvatni rod, pie jedan od njih, ulazimo
zaboravljajui i zaboravljeni i otada svatko je sve u
Bogu. Nema nieg vieg, nieg dubljeg, ni drugog doli
ivota u kojemu smo utemeljeni. Ostaje Jedno, mnogo
se mijenja i prolazi i svatko od nas jest onaj koji
ostaje. .. To je krajnja granica... Kao to je nedvojben
bitak - otkuda sva naa briga potjee - tako je nedvojben
i sadraj, s onu stranu dvojstva, antiteze ili brige, gdje
sam ja pobijedio u osami iznad koje ne stoji Bog. (B. P.
Blood: The Anaestetic Revelation and the Gist of
Philosophy, Amsterdam, New York 1874).

Xenos Clark, rano preminuli (u Amherstu 80-ih godina)

filozof takoer je doivio takvo otkrivenje.
Prije svega, pisao mi je jednom, slaem se s
gospodinom Bloodom da je otkrivenje, togod ono bilo,
ne-emocionalno.
Ono je, kako kae Blood, jedini dostatni uvid u to
zato, ili ne zato, ve kako prolost gura naprijed
sadanjost i kako je usisava praznina budunosti...
Ono je posveenje prolosti. Prava tajna je to stalno
izlistavanje sadanjosti iz same sebe, pri emu ipak
nikada ne istekne... Mi naprosto punimo rupu zemljom
koju smo iz nje iskopali . . .
Obina filozofija je poput psa koji slijedi vlastiti trag. to
dulje traga, to e uvijek dalje trati, a nos mu nikada
nee dostii pete. Tako je i sadanjost neminovni
svretak i ja uvijek kasnim da je shvatim. No, u
trenutku kad se budim iz narkoze, ba tada, prije no
to ponem ponovo ivjeti uhvatim, tako rei...
traak vjenog procesa upravo u asu kad on
zapoinje. Istina je da mi idemo na putovanje koje je
zavreno prije no to smo krenuli; i zbiljski cilj filozofije...
nije postignut kad stignemo, ve kad ostanemo na
naem odreditu (a ve smo tu) - to se neizravno moe
dogoditi u ovom ivotu tek kada prestanemo s
intelektualnim pitanjima. Eto zato nam smijeak na licu
otkrivenja, dok ga vidimo, kae da smo uvijek pola
sekunde prekasno stigli . . .
Mogli biste poljubiti vlastite usne, kae taj osmijeh,
kad biste znali trik. Bilo bi posve lako samo kad bi one
htjele ostati na mjestu dok doete do njih. Zato vam to
ne uspijeva?

U svojoj posljednjoj brouri g. Blood opisuje znaenje

anestetikog otkrivenja za ivot: Anestetiko otkrivenje
je Uvoenje ovjeka u Iskonsku Otvorenu Tajnu Bitka
koja se otkriva kao Neizbjeni Vrtlog Neprekidnosti.
Neizbjenost je rije. Njezin je motiv inherentan - ona je
ono to mora biti. Ona nije ni zbog ljubavi, ni zbog
mrnje, ni za radost, ni za tugu, ni za dobro, niti zlo. Ona
ne zna ni za kraj ni za poetak, ne zna za svrhu.
Ona ne daje nikakve pojedinosti o mnogostrukosti i
raznovrsnosti stvari, no ona nas ispunja osjeajem
tovanja povijesnog i svetog zajedno sa svjetovnim i
duboko osobnim prosvjetljenjem o naravi i motivu posto-
janja...
Iako nas u poetku iznenadi svojom uzvienou,
odmah postane neto tako poznato - staromodno - da u
nama izaziva prije radost negoli strah, osjeaj sigurnosti
koji se izjednauje s iskonskim i sveopim. No nikakve
rijei ne mogu izraziti to sveobuhvatno uvjerenje ovjeka
da je pojmio praiskonsko, Adamovo uenje pred
ivotom.
 Ponavljanje tog iskustva otkriva da je ono uvijek isto i
kao da ne moe biti drugaije. Kad se vrati u normalno
stanje, ovjek se samo djelomice i povremeno sjea tog
dogaaja. I uzalud pokuava formulirati njegovo
zbunjujue znaenje uz jedinu utjenu naknadnu misao:
da je spoznao najstariju istinu i da je zavrio s Ijudskim
teorijama o podrijetlu, znaenju i sudbini ovjeanstva. U
duhovnim stvarima on je s onu stranu pouke.
Ta pouka izuzetno je vana: Kraljevstvo je u nama.
Svaki dan je Sudnji dan: no, ona ne moe biti cilj
vjenosti niti ikakva shema cjeline. Astronom skrauje
niz zbunjujuih brojeva poveanjem svoje jedinice
za mjerenje; tako i mi moemo mnoinu stvari koja
nas gui svesti na ono jedinstvo kojemu svatko od
nas tei.
Otkad sam spoznao to otkrivenje, ono je za mene bilo
duhovna hrana. U prvom objavljenom lanku o tome
napisao sam:
Svijet vie nije otueni uas, kako su me dosad uili.
Odbacivi oblakom potamnjele i jo uvijek uarene
zidine na kojima su doskora odzvanjali Jehovini gromovi,
moj sivi galeb podie krila u susret noi i neustraiva oka
leti mranim daljinama.
A sada, nakon dvadesetsedam godina od tog iskustva,
krila su posijedila, no oko je jo uvijek neustraivo dok
obnavljam i naglaavam to to sam tada rekao. Ja znam
- budui da sam spoznao - znaenje Postojanja: zdravo
sredite svemira koje istovremeno donosi i ushienje i
spokoj Ijudskoj dui, za koje jezik razuma jo nema
drugog imena doli Anestetiko otkrivenje.

Pridodajem (kae prof. James) jo jedno zanimljivo

anestetiko okrivenje koje mi je priopeno u rukopisu.
Jedna darovita ena udisala je eter pred operaciju.
 Pitala sam se nisam li u tamnici, ne podvrgavaju li me
muenju? Sjetila sam se da se kae kako je stradanje
put spoznaji, a pred onim to sam ja vidjela tako me
pogodila netonost te izreke da sam glasno uzviknula:
Stradanje jest spoznaja. Nato sam se ponovo
onesvijestila. Neposredno prije buenja, usnila sam vrlo
iv i jasan san koji je trajao tek koji trenutak, a vrlo ga je
teko opisati.
Veliko Bie ili Mo putovalo je nebom, stopalo mu je
bilo na munji poput kotaa na tranici: to je bila njegova
staza. Munja se sastojala od bezbroja ljudskih dua
stisnutih jedna uz drugu, a ja sam bila jedna od njih.
Bie se kretalo u pravcu i svaki dio te trake ili bljeska
ulazio je u kratko svjesno postojanje samo zato da bi
Bie moglo putovati. Osjetila sam sebe pod Bojom
stopom i mislila kako on iz moje boli crpi svoj vlastiti
ivot. Zatim sam vidjela da On svom snagom nastoji
promijeniti smjer, skrenuti crtu munje za koju je
privezan u pravcu u kojem je htio ii. Osjeala sam svoju
savitljivost i nemo i znala sam da e on uspjeti.
Skrenuo me obrnuvi svoj kut uz pomo moje boli,
zadavi mi bol kakvu u svom ivotu nisam osjetila, i na
vrhuncu te boli, kada je Bog proao, ja sam progledala.
U tom trenutku sam shvatila stvari, koje sam sada
zaboravila, stvari koje nitko ne bi mogao zapamtiti i
ujedno ostati razuman. Kut je bio tup i sjeam se da sam
mislila, dok sam se budila, da bih trpjela i vidjela vie
da je on iao pod pravim ili otrim kutom i da bih od toga
vjerojatno umrla.
On je nastavio put, a ja sam se osvijestila. U tom
trenutku preda mnom se odvio sav moj ivot do najblae
tuge i ja sam sve razumjela. To je cilj kojemu su svi
teili, to je onaj djeli posla koji su svi izvravali.
 Nisam shvatila Boju nakanu, vidjela sam samo
njegovo nastojanje i njegovu beutnost prema ljudima.
On nije mislio o meni . . . kao to ovjek kad puca ne
misli da e povrijediti ahuru. Pa ipak, nakon buenja
prvi mi osjeaj bijae i izrekla sam ga u suzama:
Domine non sum digna' (Gospodine nisam dostojna),
jer sam bila uzdignuta na visinu koje nisam bila
dostojna. Shvatila sam da sam za tih pola sata pod
eterom sluila Bogu jasnije i ie no ikada i kako se
nisam usudila ni sanjati. Ja sam bila sredstvo njegova
dostignua i otkrivenja neega, ne znam ega ni kome, i
on je za to upotrijebio svu bol za koju sam ja bila
sposobna.
Dok sam se vraala svijesti pitala sam se zato, budui
da sam otila tako duboko, zato nisam vidjela nita od
onoga to sveci nazivaju Bojom ljubavlju, nita osim
njegove beutnosti. A onda sam zaula jedva ujni
odgovor i on je glasio:
Spoznaja i Ljubav su Jedno a mjerilo je patnja.
Navodim te rijei kako su k meni stigle. Tada sam se
konano osvijestila (u neto to se inilo poput sna u
usporedbi sa zbiljnou onoga to sam naputala). . .

J. A. Symonds (kae prof. James) pria o zanimljivom

mistikom iskustvu pod djelovanjem kloroforma:
Kad je proao osjeaj guenja inilo mi se da sam u
stanju potpune praznine. Zatim su nadoli, naizmjence s
tamom, bljeskovi jarkog svjetla s jasnim vienjem onoga
to se oko mene dogaa, ali bez osjeta dodira. Mislio
sam da sam blizu smrti, kad odjednom, dua mi postane
svjesna Boga, koji je oito siao k meni i vodio me, tako
rei, u monu, osobnu sadanju zbilju. Osjetio sam kako
me, poput svjetla zapljusnuo . . . Nisam u stanju opisati
kakvu sam radost tada doivio. Kad sam se postupno
probudio, vratio mi se stari odnos prema svijetu, a novi
osjeaj odnosa prema Bogu poeo je blijediti. Skoio
sam sa svog naslonjaa i prostenjao: Odvie je
uasno, mislei pritom da ne mogu podnijeti to
razoaranje. Bacio sam se na pod i najzad probudio sav
u krvi viui dvama prestraenim kirurzima: Zato me
niste ubili? Zato me niste pustili da umrem?

Anestetika stanja vrlo su bliska onim udnim

trenucima koje doivljavaju epileptiari za vrijeme
napada. Umjetniki opis epileptikih stanja nalazimo u
Idiotu Dostojevskog:
Mislio je, izmeu ostaloga, kako u njegovoj padavici
postoji jedna faza gotovo pred sam napad (kad bi ga
spopao u budnom stanju), u kojem bi mu, usred
amotinje, duevne tmine, potitenosti, iznenada, na
mahove mozak tako rei bljesnuo te bi mu se u
estokom naletu napregnule sve ivotne snage. U tim
trenucima koji su trajali koliko i munja, gotovo bi mu se
udeseterostruilo osjeanje ivota i svijesti. Um i srce
obasjalo bi mu neobino svjetlo; sva uzbuenja, sve
sumnje, svi nemiri kao da se namah stiali, pretvorili u
nekakav uzvien mir pun vedre, skladne radosti i nade,
pun razuma i poimanja bitnih uzroka.
. .. Kad bi o tome razmiljao poslije, pri zdravoj pameti,
esto je govorio sam sebi kako sve te munje i bljeskovi
uzvienog osjeanja i svijesti o samom sebi, pa dakle i
uzvienog bitka, nisu nita drugo doli bolest; doli
poremeaj normalnog stanja, a ako je tako, onda to i nije
nikakav uzvieni bitak nego, naprotiv, treba ga ubrojiti u
najnie postojanje. Ipak je na kraju doao do neobino
paradoksalnog zakljuka: Pa to onda ako je bolest? -
zakljuio je napokon. - Nije li svejedno je li to
abnormalna pojava ili nije, ako je sama posljedica, ako
je asak osjeanja kojeg se sjea i koji razmatra ve
pri zdravoj pameti, u najveoj mjeri harmonija, ljepota,
ako ti daje dotle neuveno i neslueno osjeanje
punoe, mjere, smirenosti i zanosnog, molitvenog
stapanja s najviom ivotnom sintezom? Ovi magloviti
izrazi inili su mu se posve razumljivi, premda jo
preslabi. O tome da je to zaista ljepota i molitva, da je
to zaista najvia ivotna sinteza, o tome uope nije
mogao sumnjati ni dopustiti bilo kakve sumnje. Jer, nije
valjda u tom trenutku patio ni od kakvih privienja, kao
to su privienja koja su izazvana haiom, opijem ili
vinom, privienja koja vrijeaju razum i nagruju duu,
nenormalna i lana? O tome je mogao zdravo
prosuivati kad mu se povratila svijest. Ti su trenuci
zapravo bili samo neobino pojaavanje svijesti -
ako bi to stanje trebalo izraziti jednom rijeju -
svijesti i ujedno posve neposrednog osjeanja
samog sebe. Ako je u toj sekundi, to jest u onom
posljednjem svjesnom trenutku prije napadaja,
gdjekad mogao jasno i svjesno kazati samom sebi:
Da, za ovaj trenutak mogao bi ovjek rtvovati cijeli
ivot! dakako da je taj trenutak sam po sebi
vrijedio cijeli ivot.. . Jer je to, odista bilo, jer je imao
vremena da kae sam sebi u toj sekundi da ta sekunda,
zbog beskrajne sree koja ga svega proima, moda
zaista vrijedi cijeli ivot.
U tom asu - kazao je u jednoj prilici Rogoinu u
Moskvi, dok su se ondje sastajali - u tom asu postaju
mi nekako razumljive one neobine rijei da vie nee
biti vremena( Iz Apokalipse). Pa je dodao, smijeei se:
Vjerojatno je to ona ista sekunda za koje je padaviar
Muhamed (Muhamed Abudul ibn Abdalah (571-623),
osniva Islama, bio je po predaji, padaviar) uspio
razgledati sva Alahova obitavalita prije nego to mu se
izlila voda iz prevaljenog upa. (F. M. Dostojevski,
Idiot, Zagreb, Znanje 1982. Preveo Zlatko Crnkovi)

Narkoza ili padavica uope nisu neophodni uvjeti za

mistika stanja obinih ljudi.
Neki uvjeti okolne prirode ini se da imaju neobinu
mo da probude slina mistika raspoloenja, kae
prof. James. Tonije bi bilo kazati da se ta mo krije u
svim vidovima okolne prirode. Promjena godinjih
doba - prvi snijeg, poetak proljea, kini i topli
ljetni dani, miris jeseni - bude u nama udna
raspoloenja koja sami ne razumijemo. Kadto se
ta raspoloenja pojaavaju i dosegnu osjeaj potpune
stopljenosti s prirodom. Svaki ovjek ima svoje
trenutke koji na njega djeluju jae od drugih. Na
neke mistiki djeluje oluja, na druge izlazak sunca,
neke doslovce hipnotizira more ili uma, stijene ili
vatra. Ve sam upozorio na to da glas spolnosti ima u
sebi mnogo od tog mistikog osjeanja prirode, a to je
zapravo isti osjeaj koji stvaraju uma, stepa, more...

Ponekad mi se javljala svijest o Bojoj blizini, pie

jedan prijatelj profesora Jamesa. Neko prisue, mogao
bih rei neto u meni to je inilo da sebe osjeam
dijelom neeg veeg od mene to upravlja mnome.
Tada sam osjeao da sam jedno sa stablima, travom,
pticama, kukcima, sa svime to postoji u prirodi.
Radovala me sama injenica da postojim, da sam dio
kie koja pada, sjene oblaka, debla stabla.

Jedan moj znanac pisao mi je o slinom stanju to ga je

on doivio.
 Bilo je to na Mramornom moru jednog kinog zimskog
dana. Visoka obala i stijene u daljini prelijevali su se u
svim nijansama ljubiaste boje, do najnjenije to prelazi
u sivu i stapa se sa sivim nebom. More je bilo
olovnosrebrno. Pamtim sve boje. Parobrod je plovio
prema sjeveru. Lagano se Ijuljao. Stajao sam uz ogradu
i gledao valove. Njihove bijele kreste urile su nam u
susret. Val je pritravao, podizao se kao da eli svoju
zapjenjenu perjanicu dobaciti do parobroda i tutnjei se
ruio ispod njega. Parobrod se naginjao, trzao i polako
uspravljao, a izdaleka je ve pritravao novi val.
Promatrao sam tu igru valova s parobrodom i osjeao
da me oni privlae k sebi. To nije bila elja da skoim
dolje, kakva se osjeti u planinama, ve neto mnogo
tananije. Valovi su usisavali moju duu. Iznenada sam
osjetio da je ona poletjela k njima. Bio je to tren, moda i
manje od trena, no ja sam uao u valove i zajedno s
njima tutnjei nasrnuo na brod. U tom trenutku postao
sam sve. Valovi, to sam bio ja. Vjetar sam bio ja. Crni
oblaci to su hitali sa sjevera bio sam ja. Ogromni
parobrod to se ljuljao i neustraivo grabio naprijed, bio
sam ja. Osjetio sam to golemo, teko eljezno tijelo kao
moje tijelo, njegovo kretanje, njihanje, ljuljanje i drhtanje,
vatru, tlak pare i stroj u sebi, neumoljivi ustrajni vijak to
me svakim okretajem gonio naprijed ne putajui me ni
na as, pratei svaki moj pokret kotmila. Sve sam to
bio ja. Deurni asnik na zapovjednikom mostu bio
sam ja; i dva mornara. . . i crni dim to je sukljao iz
dimnjaka... sve.
To je bio trenutak neobine slobode, radosti i napetosti.
Trenutak - i arolija je iezla. Nestala je kao to
poetak sna blijedi im ovjek pomisli na nj. Ali osjeaj je
bio toliko snaan, iv i neobian da sam se bojao
pomaknuti i ekao sam da se vrati. No, nije se vratio, i
minutu poslije vie nisam znao je li to bilo ili nije, jesam li
ja to zaista doivio ili samo mislio, gledajui valove, da
bi to tako moglo biti.
Dvije godine kasnije, ukasti valovi Finskog zaljeva i
zeleni svod nadamnom vratili su mi blagi okus istog
osjeaja. No ovaj put on se prekinuo prije no to se
pojavio...

Primjeri navedeni u ovom poglavlju nipoto ne iscrpljuju

mistiko iskustvo ovjeanstva. To su tek primjeri.
to vidimo u njima?
Ponajprije, jedinstvo iskustva. To je prvo i glavno to
govori u prilog zbiljnosti mistikog iskustva. Zatim,
potpuno suglasje meu podacima tog iskustva i teorijski
izvedenih uvjeta uzronog svijeta. Osjeanje
jedinstva svega svojstveno je misticizmu. Novo
osjeanje vremena; osjeanje beskonanosti;
radost ili strava; spoznavanje cjeline u dijelu;
beskonani ivot i beskonana svijest. U mistikom
iskustvu sve su to zbiljske injenice osjetilne
zamjedbe. A te su injenice teorijski tone. One su
onakve kakve moraju biti u skladu sa zakljucima
matematike beskonanog i vie logike. To je sve to
se o njima moe rei.