uri, Historija helenske etike

MILO N. URI, HISTORIJA HELENSKE ETIKE

SADRAJ

MISTERIJSKE RELIGIJE I NJIHOV ETIKI ZNAAJ ................................. 1

POECI ETIKE U KNJIEVNOSTI ...............................................................4

POECI NAUNE ETIKE U HELENA ..........................................................8

SOFISTI ........................................................................................................16

SOKRAT .......................................................................................................23

SOKRATOVCI ..............................................................................................26

PLATON ........................................................................................................32

ARISTOTEL ..................................................................................................39

PERIPATETIARI, SKEPTIARI, EPIKUROVA KOLA .............................47

STOIKA KOLA .........................................................................................52

MISTERIJSKE RELIGIJE I NJIHOV ETIKI ZNAAJ

ovjek je u njima nalazio prisno sjedinjenje s boanstvom i time podizao svoje

postojanje i poviavao svoj osjeaj ivota. To se sjedinjenje postizalo silom, razliitim
nasilnim ritualima u kojima se gubila pojedinana svijest, ili pak sjedinjenjem po
znamenjima ili tajnama. Najpoznatiji od tih kultova su eleusinski, samotraki i
orfiki, svi su ono za cilj imali jaanje i osposobljavanje ovjeka za svakodnevno
dunosti i za ivot poslije smrti, a zajedniko im je to to je u svima tajna ivota i smrti
zauvijek ostala tajna. U elezuinskim misterijima te su tajne vezane za kult boginje
Demetre i njezine keri Persefone (Kore), u samotrakim za boga Kabira i njegova
sina Kadmila, dok su orfike vezane za Orfejeve tajne koje se osnivaju na tovanju
Dioniza.

Mit o Demetri i Kori osnova je eleusinskih misterija. Demetra je u isto vrijeme

i boica plodnosti koja daje svoj blagoslov na usjeve i uva ih do etve i oaloena
majka koja je izgubila svoje dijete. I kao takva Demetra je najvei simbol materinstva
koji su heleni imali. Cilj samih misterija bilo je obraanje panje na zagrobni ivot i
oivljavanje i utvrivanje slatkih nada koje su za taj ivot vezivane. Stoga je
razumljivo to se kod Helena umjesto izraza smrt upotrebljava izraz okretanje,
umjesto umiranja upotrebljava se okretanje ivota. Kora koju je ugrabio Pluton
(Had), da bi je uinio gospodaricom donjega svijeta, svako se proljee vraa kao
boica prolaznog cvjetanja i rasta da bi ponovno oivjela prirodu (bila zajedno sa
svojom majkom), da bi se u posljednjoj treini godine ponovno vratila u Had.
 Mit o Demetri i Kori zapravo prikazuje sudbinu ovjekove due. On prikazuje
isezavanje bogova iz ljudske due, i odlazak tih kosmotvornih snaga u fiziku
tjelesnost ovjeka, a eleusinske misterije su imale svrhu da ponovno pokau put do
bogova, do vjene biti ovjekova Ja. Za razliku od racionalno-naunog miljenja u
misterijama se ono zove mitsko-mistiki doivljaj sebe i svijeta, u kojem je svijet
jedan organizam kojega je on samo lan.
Na elu kulta je bilo savrenstvo, koje su sainjavali lanovi est velikih
porodica, nakon to su eleusinske misterije postale dravni kult Atene, na elu je bio
arhont kralj. U misterije su mogli biti uvoeni i mukarci i ene, ak i robovi, svi
meutim pod uvjetom da su bili heleni i da su bili neokaljani krvlju, u misterije je
mogao biti uveden i adoptirani stranac. Uvoenje u Male misterije je trajalo tri dana, i
bilo je uvjet za uvoenje u Velike misterije. Nakon obavljanja potrebnih obreda kroz
sedam dana, osmi i deveti dan bi se vrile u Telesterionu (hramu Demetre i Kore)
inicijacije prvog i drugog stupnja, gdje bi se upoznavale tajne eleusinske sakralne
institucije. Sadraj tih institucija su veliki mitovi o ivotu, djelima i sudbinama
boanstava kulta, pouke o ivotu i smrti. Centralni obred toga je bilo otkrivanje tajne
koja se nalazila sakrivena u mistinom kovegu, a ona se sastojala u predmetu koji
je podravao, tj. majino krilo. Smisao svega toga je oslobaanje od straha od kraja
zemaljskoga ivota, prezaii svoju smrtnu slabost i ogranienost, preporoditi se, ui u
novi ivot. Religiozna ideja koja je sluila kao podloga tim radnjama bila je trostruka:
tajna raanja, preporoaj i bogodjetstvo: prva se otkriva, druga simbolino doivljuje i
trea se time dobiva.
Posveivanje u misterije imalo je tri stupnja: prvi stupanj bio je oienje ili
katarza i stjecao se u Malim misterijima. Druga dva stupnja stjecala su se u Velikim
misterijama, prvi se zvao posveivanje, a drugi gledanje tajne. Cilj je posveivanja
bio postizanje vedrine u dui i nade u buduu sreu na onome svijetu, ali i na ovome.
Glavni moment bio je iznenadan prelazak iz tame u jaku svjetlost. Sve to se u
misterijama vidjelo i ulo bila je tajna i o tome se moralo utjeti. Ali smisao
posveivanja u eleusinske misterije nije bio nikakva tajna, tj. nije bilo zabranjeno
govoriti o nadama to ih one ulijevaju posveenima, ali se strogo vodilo rauna o
tome da se ne govori o znamenjima kojima su te nade hranjene, zatim da se radnje i
sveeniki rituali mistikog kulta ne izvrgnu ruglu, ili da se neto neposveenima ne
priopi na nedostojan nain. Tko se ogrijeio o zavjet utnje bio je osuen na smrt.
Za razliku od homerskih tamnih slika Hada, eleuzinskim posveenicima se
obeava blaenstvo na onome svijetu. Njihova moralna funkcija nije u potpunosti
razjanjena, ali poto su vrile znantnu socijalno-kulturnu funkciju, pretpostavlja se
da su imale i bitnu moralnu funkciju. Ksenokrat kae da su usaivale u posveene tri
vrline: potovanje bogova, potovanje roditelja i zatiivanje ivotinja. Moe se rei
da je humanizacija ivota bio cilj misterija, kao uostalom i buenje nade. One su
imale ogromnu vanost u Grkoj, jer je veina helenskih filozofa, znanstvenika,
pjesnika, umjetnika i dravnika bila upuena u njih.
Da bi razumjeli koju ulogu mit uope ima kod Grka ne smijemo na njih gledati
naim racionalistikim pogledom. Dok mi promatramo glavnu struju ono bitno se
dogaa ispod povrine, u centru mitskog poimanja svijeta nije ono individualno,
pojedinano, nego ba suprotno ono ope, kolektivno, bitan je sloj due koji govori o
onome to moemo nazvati -kolektivno nesvijesno. ovjek nije mislio kao individum,
kao Ja, nije to Ja stavio u refleksiju spram stvaralakih snaga, nego su stvaralake
boje snage tu mislile u njemu. Pa je tako mit projekcija kolektivnog nesvjesnog. On
govori o promjenjenom odnosu ovjeka prema stvaralakim snagama (bogovima).
Pa mit slui da se to Ja, koje se u ovjeku obrazovalo, nanovo vrati na put k

2
bogovima. Biti posveen znai doivjeti (neposveeni su mrtvi i za ivota).
Doivljavanje postaje cilj misterija, doi do neposrednog uvida mitskom integracijom,
doivjeti, osjetiti... Ljudi u mitovima u bogove proiciraju svoje ideje, svoje nesvjesno
te je to predmet tovanja.
Sama utnja o misterijama ima svoje dublje znaenje: mistiko negovorenje o
svetim obredima uzdie velianstvo i carstvo boje, i njime se ovjek najvie
pribliuje tajnovitoj i pojmovno nedokuivoj prirodi boanstva, i samo se u njemu i
sastoji njegov najdublji kult. Sve boansko toliko premauje ljudsku inteligenciju da
ovjek to nikako ne moe izraziti rijeima, i zato ovjek o njemu i ne govori . Moralni
utjecaj eleusinskih misterija je u tome to su one na svoje vjernike utjecale na taj
nain da su oni bili duboko predani potovanju osnovnih ivotodavnih svetinja,
nepristupanih racionalnom saznanju, i da su strogo vodili rauna o tome da se te
svetinje ne unize raznim tumaenjima neobavjeenih, a to ih je sve zajedno vezivalo
jakim osjeajem moralne solidarnosti.

Jedna od najvanijih misterijskih religija su bile orfike misterije (osnivanje se

pripisuje pjevau Orfeju, i ako nije sa sigurnou razjanjeno da li je on povijena
osoba ili ne), koje su u Vll i Vl stoljeu prele iz Trakije u Grku. Najvei utjecaj su
imale u Junoj Italiji i na Siciliji, pa je Herodot ak mislio da ga je iz Egipta donio
Pitagora. Orfika religija dio je dionizma, odnosno tovanja kulta boga Dioniza.
Duhovno porijeklo Dionizovu kultu lei u osjeaju prolaznosti ljudske individualne
egzistencije, u osjeaju zebnje od mranog unitenja ili utvarnog postojanja u Hadu.
Tu se je pojavio Dionizov kult koji je nudio rjeenje. Dioniz, bog prirode koji se
neprestano pomlauje, koji se svake godine iznova izdie u nov ivot, sluio je za
osloboenje. U tom religioznom orgijazmu i toj religioznoj ekstazi dua se izbavljala
iz tamnice individualnog tijela i sjedinjavala se sa boanstvom kao vjenom-
stvaralakom snagom prirode, i na taj nain svoje zemaljsko Ja zamjenila sa viim
boanskim. O samom sadraju tih misterija nita nije poznato, Nietzsche npr. kae
da u njima izbija osnovna injenica helenskog instinkta njegova volja za ivot.
Dakle, cilj Dionizovih orgija bila je ekstaza, nova oblast iskustva. To iskustvo nije nita
drugo nego subjektivan doivljaj beskonanosti i apsolutnosti, subjektiviziranje
beskonanog ivotnog procesa, sa ciljem da se trajna ekstaza due nastavi i nakon
smrti tijela koje je sposobno samo za trenutanu ekstazu. U orgijastici i mistici
Dionizova kulta pojavljuje se, dakle, jasna predstava o moi ive due, o njenu
utjecaju na ivot, i tu lei njegov znaaj za orfizam. Pa e se tako stvoriti uvjerenje da
dua nije vezana za prolazno tijelo, nego da moe svoj ivot produiti i neprestano
stvarati. Dioniza je primila i Apolonska religija, ali nije primila i orfiki oblik njegova
kulta.
Orfiko uenje se od drugih religija i vjerskih zajednica razlikovalo po tome to
sadravalo teologiju. Orfika religija nije bila vezana ni za kakva sveana mjesta ili
hramove, nego je uvijek ostala samo doktrinarna sekta dioniske religije. Glavna crta
se sastoji u tome da se dolo do pojma individualne due, iji je zemaljski ivot samo
faza u razvitku koji je beskonaan i premauje ivot i smrt. Dok po homersko-epskoj
filozofiji dua nije nita drugo nego slabiji odsjaj tijela, orfika dua nije beskrvna
sjena, nego se tijelo i cjelokupna stvarnost za koju se dua vezana shvaa kao odsjaj
vie stvarnosti. Dua je istija i jaa nego tijelo. Ako je takav odnos due i tijela
poremeen, on se ponovno moe uspostaviti ekstazom ili kultikim oienjima,
stoga je sredinja ideja orfizma ispatanje krivice i pripremanje za blaeni ivot na
onome svijetu.

3
 Za orfiare zlo je kazna za nekakav grijeh. Dua koja je boanskog podrijetla
za kaznu ide u tijelo, koje nije drugo nego tamnica i grob due. U samoj dui tako
postoji dobar i zao dio, a ovaj posljednji i ini bezakonja i nepravde u ivotu. Dioniz
ovdje nije, onaj od ivotne radosti pijani bog, nego Dioniz Spasitelj, koji izbavlja
grijena ovjeka od njegova grijeha. Orfiko uenje obraa se svojim vjernicima da
im objasni porijeklo dobra i zla i otkrije im njihovu sudbinu, njihove dunosti i zadatak
njihova ivota (u ovjeku je opreka izmeu neistog titanskog i istog boanskog).
Cilj orfikog vjernika je da se oslobodi titanskog pragrijeha i da se sjedini sa
boanskim (dioniskim) elementom u sebi. Da se oslobodi robovanja tijelu i nagonima.
To osloboenje je samo kratkotrajno mogue u ekstazi gdje se dua oslobaa tijela,
pa ak ni smrt nije potpuno osloboenje od tijela, jer dua prelazi u nova stvorenja
(biljke, ivotinje...), tek nakon mnogih stadija moralnog oianja, dua se oslobaa
krunog kretanja i ulazi u blaeno stanje.
Uenje o seobi due imalo je veliki etiki znaaj, a on se sastoji u buenju
odgovornosti za osobno spasenje u buduem ivotu. Da bi se dua oslobodila, mora
dok je na zemlji ivjeti po strogim Orfejevim pravilima, ovjek mora ouvati u sebi
dionizovo nasljedstvo, tj. boanski i neprolazni element u dui. Glavni uvjet takvog
ivota jesu askeza i subliman moral, odbacivanje svega onoga ime se robuje
tjelesnom ivotu, uvati se od proljevanja krvi. To je za posljedicu imalo da vjernici
nisu bili eljni ratnih podviga, nisu bogovima rtvovali ivotinje, nisu se hranili
mesom, nisu nosili vunu, nisu jeli bob, ni jaja. Orfiko uenje je imalo utjecaja na
Pitagoru i Empedokla, a preraeni orfiko-antropoloki dualizam dobio je svoj najvei
izraz u filozofiji Platona. Kasnije je imao presudan utjecaj i na neoplatonizam. Od svih
helenskih kultova ini se da su orfiari imali najvie utjecaja na kranstvo, i to zato
to su se patnje Dioniza Zagreja, njegova smrt i njegovo ponovno roenje, gledale
kao analogija mukama Isusa Krista, njegovoj smrti i njegovu uskrsenju.

U samotrakim misterijama se tovao kult Kabira (vegetativna i htonska

boanstva frigijskog porijekla). O samim misterijima se zna malo. Smatra se da je u
kultu Kabira stoerna stvar bila potovanje boanskog oca i njegova sina Kadmila.
Uvjet za primanje u misterije bio je ne samo osobno oienje, nego i moralno
dostojanstvo onih koji su htjeli biti u misterije posveeni. Kao i u eleuzinskim i orfikim
misterijama teilo se ka vioj moralnosti.

POECI ETIKE U KNJIEVNOSTI

HOMER
Sav materijal koji je stoljeima stvaran i razvijan, homer je humanizirao i spojio
sa stvarnou svoga vremena. U njegovo vrijeme helenska su plemena ve
ujedinjena, rodovski poredak je pri kraju, stanovnitvo ivi u rastuim gradovima, pa
je jasno da se javlja pitanje odnosa meu stanovnitvom i sistema vlasti. Homer se
zalae za drutvenu ravnopravnost i protivi se kaotinoj oligarhiji. Homerski ovjek je
okrenut zemaljskom ivotu, na snazi je herojsko shvaanje ivota koje za cilj ima
prevladati pesimizam. Homerski ovjek voli ivot i svijetlost, a boji se smrti i mraka.
On ne vjeruje da je ivot lo, ne razmilja o poretku zla, bogovi za njega nisu moralni
autoritet, on se ne kaje, a u njemu prevladava psihologija afekta. Dva najvea motiva
njegova djelovanja su udanja za slavom i erotika, i oni se pokazuju u moralnoj
oblagoroenosti, tj. u savlaivanju isto egoistikog i nagonskog ivota. Slava kojoj
se tei se stjee odlikom, meutim u ovom smislu ona nema moralni kontekst, tu se
podrazumijevaju razliite sposobnosti, kao to su spretnost ratnika i hrabrost. S

4
odlikom je usko vezana i ast, na kojoj se formira cijeli drutveni poredak. Homersko
drutvo se odlikovalo i socijalnim vrlinama, na to je utjecalo priznavanje veza na
osnovi ugovora, zakletve, davanja uzdarja, vraanja doeka i na osnovi pijeteta.

HESIOD0981656861
Poezija tu pretstavlja unutranje osloboenje od duha herojske epopeje. U
njegovoj poeziji se otvara nova socijalna sfera, naela na kojima se osniva drutveni
poredak su naela pravde i stroge pravinosti. Pravda je ono to ovjeka ini
ovjekom, i onaj tko radi po pravdi postie sreu. Pravo jaega Hesiod u potpunosti
odbacuje. Tu se prvi put nazire potreba za kodificiranim pravom. Uz osjeaj
pravinosti jo se istiu kao bitni osjeaji stida i asti. Pravda i stid jesu dva osnovna
stuba cijelog drutvenog ivota i dravnog poretka. Hesiod kao bitnu vrlinu istie i
radljivost, jer rad ovjeku omoguuje moralni napredak.
Za njega ovjek je u stalnom procesu moralne degeneracije, ali taj proces se
moe prekinuti ili herojskim rodom ili pak nadom u bolja vremena. I ako je pesimist, i
ako prezire ljudsku kulturu, on ipak svojim slavljenjem rada prevladava taj
pesimizam. Hesiod prepoznaje jednu od najkarakteristinijih crta grka
agonistinost, tj. nagon za nadmetanjem i borbom, koji je jedan od glavnih pokretaa
Grke. Hesiod zahtijeva i potovanje naela mjere. Ne podnositi neodreenost,
odbacivati sve to je grdno i preveliko, sumnjati u potpunu sreu, uvijek imati na umu
nerazrijeivu povezanost injenica i neratrijeivu ogranienost stvari, to je savjet koji
odjekuje kroz svu helensku poeziju i filozofiju. U njemu je zbijena cijela helenska
etika, koja nee biti drugo nego postojano prebacivanje iracionalnog u racionalno, tj.
podvrgavanje mahnitosti pameti, savlaivanje mase artikulacijom, strasti umom, uda
zakonom. U Hesiodovom djelu je sadran cijeli razvitak helenske prosvjete.

JAMBOGRAFI
Najstariji je Arhiloh (Vll st, oko 650.god.), on je prvi u kojega se pojavljuje
ponosno osjeanje duhovnog samouobliavanja i samopotvrivanja. Bio je pjesnik i
kopljanik. Arhiloh nije bio pobornik ispunjavanja tradicionalnih normi, dok homerski
junaci gubitak svog tita osjeaju kao smrt svoje asti, i radije bi se trvovali nego
doivjeli tu sramotu, s druge strane on je bacio svoj tit i pobjegao iz borbe da
sauva glavu, i sam je potpuno ravnoduan na taj svoj in, te tako ratu oduzima
epsku velianstvenost, meutim krivo bi bilo misliti da je on kukavica, samo u
izgubljenoj situaciji besmisleno se junaiti i poginuti. Za razliku od Homera kod
Arhiloha je prisutna suprotnost privida i bia, vanjskog sjaja i unutranje vrijednosti,
gdje on stavlja naglasak da je puno bitnije ovo drugo.
Arhilohu prvom nije vano javno mnijenje, za njega ono ne moe prosuditi je li
neki postupak dobar ili zao. Sve je u ivotu za njega posljedica sree i sudbine. Drugi
predstavnik jambografa je Hiponakt.

ELEGIARI
Jedan od najznaajnijih je bio Tirtej (druga polovica Vll stoljea). On osuuje
kukaviluk i smatra ga izvorom zla i sramote, a istie ratniku slavu kao najveu
slavu na svijetu. Hrabar ratnik ne donosi slavu samo sebi nego i dravi. Tako da on tu
donosi herojsku ili ratniku etiku i razvija etos rodoljublja. On objavljuje novo mjerilo
za svaku pravu vrlinu: zajedniko dobro (za dravu i za narod). Nagrada za takvo
ponaanje je slava. On nadopunjuje homerski viteki pojam junatva sa opim
dobrom, te time politizira herojstvo.

5
 Drugi elegiar je Mimnermo (kraj Vll stoljea), on ima potpuno drugo gledite
na ivot, za njega je najvea srea uivanje slasti ovoga svijeta, on slavi mladost i
plai se teke starosti, te smatra da kad ovjek proe doba ljubavi vie nema smisla
ivjeti. On je prvi glasnik hedonistikog individualizma.

Sljedei je atenjanin Solon (kraj Vll i prva polovica Vl stoljea), koji je poznat
kao veliki zakonodavac, na poloaj arhonta izabran je 594. godine, ukinuo je
duniko ropstvo, proveo sisahtiju (otpisao dugove), uveo u Atenu timokratsko-
demokratski sustav, u kojem je dao svim graanima politika prava, ali ne sva nego
svakom prema njegovoj imovini, proirio je krug atenskih graana time to je i
stanovnike Atike proglasio graanima... Solon smatra da ivotom upravlja pravedno
boanstvo. Svim dobrima (bogatstvo, zdravlje, radost...) osnova mora biti pravda i
sva se moraju uivati umjereno. Gaenje naela Pravde donosi nesreu. Solon,
jednako kao to pretpostavlja uzronost i posljedinost u ivotu prirode, tako ju
pretpostavlja i u etiko-politikoj djelatnosti. Bogatstvo lako prelazi iz ruke u ruku, ali
vrlina je vjena i za njom treba teiti cijeloga ivota.

Teogonid iz Megare ivio je u drugoj polovici Vl stoljea. Kao plemi protjeran

od strane demokrata, ali kada su ovi pali vraa se u Megaru. Vrlo je pesimistian, za
razliku od Solona koji je bio vrlo kritian prema svom staleu, Teogonid za sve
optuuje drugu stranku. On etiku antitezu p l e m e n i t, d o b a r p o k v a r e n, l o
, sasvim poistovjeuje s klasnom antitezom r o d o v s k a v l a s t e l a p u a n i .
Jedini su plemii ti koji mogu imati vrlinu, jedini oni imaju stalno isti karakter, samo su
oni sposobni vladati. Protivi se brakovima plemia sa puankama, jer se na taj nain
samo potamljuje aristokratska krv, prelaz u vii stale nikako za Teogonida nije
mogu. Meutim, poto njegov stale nije imao snage preuzeti vlast, on svom
mladom prijatelju savjetuje odisejsko prilagoavanje politikom stanju onakvom
kakvo je: udaraj srednjim putem Kirno. To je moral mimikrije, moral okretne i
lukave borbe za odranje egzistencije.

MELIARI
Alkej iz Mitilene ivio je u drugoj polovici Vll i prvoj polovici Vl stoljea, a
pripadao je plemikoj porodici. Za njega je drava najvei oblik socijalnog jedinstva,
ona ima socijalno-etiku funkciju, to za posljedicu ima jaanje moralnog osjeaja
uope.

Jedna od najznamenitijih pjesnikinja i ena svih vremena je bila Sapfa iz

Mitilene. Ona je imala u obliku zatvorenog enskog drutva, svoju ensku kolu u
kojoj je kao sveenica njegovala kult Muza, Afrodite i Erosa. Izrazitu vanost
pridavala je osjeaju prijateljstva. Smatra da je umiranje runo, jer da nije i bogovi bi
umirali, izrazito cijeni umjetnost, jer je ono spasenje od zaborava. Izrazito se cijeni
ljepota, koja se vezuje za bogatstvo, ali se ne podcjenjuje ni vrlina.

Jonjanin Anakreont je iz Vl stoljea. Njegova ivotna mudrost nije drugo nego

filozofija dioniske religije i sastoji se u lakom i bezbrinom uivanju zemaljskih
radosti, a na to ga uivanje potie jo vie pomisao na starost i smrt.

HORSKI LIRIARI
Simonid (Vl i V stoljee) je sa Ijuide na otoku Keju. Okvir koji on ispunjava
svojim radom jest mit. Istie razliku izmeu savrenih bogova i nesavrenih ljudi. U

6
svojim etikim shvaanjima Simonid je skeptiar i oportunist. Iako su istina i vrlina
najvii ciljevi ovjekove tenje, ni jednu od njih ovjek ne moe postii potpuno.
Poto nema savrene vrline on trai srednje potenje. ovjek pred sebe ne treba
postavljati prevelike moralne zahtijeve, ivotu treba prii bez strasti i iluzija i ne
shvatiti ga suvie ozbiljno, nego vie kao igru. ovjek treba teiti zdravlju,
zadovoljstvu i slavi.

Bakhilid je Simonidov roak, na ijem je tragu i njegovo uenje. On je

moralist, istie razliku izmeu bogova i ljudi, najvei je dobitak initi sveta djela, hvali
skroman ivot i istie vjenu nagradu vrline. Najvii ideal ljudskoga ivota je
postizanje moralne odlike. Svojim shvaanjem mudrosti i odlike jo se vie pribliuje
sofistici nego njegov ujak: one za njega nisu uroene, nego ih jedan ui od drugoga,
a mudrost je vjetina poznavanja stvari.

Najvei horski liriar bio je Pindar (V stoljee), koji se rodio u Kinoskefali kod
Tebe, a umro u Argu. Svoje shvaanje svijeta i ivota on zasniva na svom stavu
prema religiji, prvi je koji bogovima i herojima pridaje kultni epitet. Njegovi bogovi
svojom moralnom istoom odudaraju od Homerovih bogova. O bogovima treba
govoriti samo lijepo, pa tako on vri korekture mitova i predanja, i to ne samo bogova
nego i heroja, koji postaju obrasci ljudskih vrlina i mana. Poto ovjek lii na bogove
njegova je dunost da se to vie priblii boanskom obrascu, pa je pobonost
glavna vrlina iz koje zrae sve ostale, kao to su razboritost, obazrivost (umjest nade
koju odbacuje), mudrost i pravednost. U centru njegove etike je injenje lijepih djela,
koja blistaju u boanskoj svijetlosti. to se ovjek vie namuio u injenju takvog
djela, to je ono vee.

DRAMATIARI
Tragedija je za Helene imala paradigmatski znaaj, ona je zavirivala u ljudsko
srce, gdje je gledala kako nastaju sukobi: sa samim sobom, sa drutvom i dravom, s
prirodnim i ljudskim zakonima. Tako se Grk upoznao ne samo sa svojom prolou,
nego i sa tajnama i zakonima ljudske prirode uope. A ljudska priroda, njeni nagoni i
mudrou neobasjani putevi strasti, to je izvor ljudske traginosti. Tragika umjetnost
izotrava sposobnosti za bolje i potpunije upoznavanje zakona koji upravljaju
ljudskim ivotom. Na zavretku tragedije gledatelj dolazi do saznanja pravednog
razmjera izmeu krivice i stradanja, stjee punije poznavanje ivota i proiuje svoje
shvaanje ljudskog ivota i ljudske sudbine, a u tome se i sastoji ono etiko-saznajno
zadovoljstvo koje izvire iz osjeaja to ih tragedija izaziva. Tragedija je dobila
izvanredan etiki znaaj, jer je postala kola morala u najirem smislu te rijei,
umjetnik je u tragediji iao za tim da primarno pokae duhovnu stranu radnje i
duhovne dogaaje koji izazivaju vanjsku radnju, a samu radnju kao sekundarnu.

Kao i svi tragiari Eshil (525-456) je za svoje drame grau uzimao iz mita.
Teodikeja (opravdanje bogova nasuprot postojeem zlu) je osnovna pretpostavka
njegova shvaanja ivota i svijeta. Bogove i njihov karakter oistio je od suvinih
legendi i suvie ljudskih crta i pomaknuo ih je u sferu moralne savrenosti. Eshil se
bavi prikazivanjem krivice i okajanja. Krivica se osniva na ovjekovoj teomahiji, tj.
pobuni protiv bojih normi i zakona, objanjavanje te krivice i pokazivanje nunosti
njena ispatanja glavna je tema Eshilovih tragedija (primjer za to mit o Prometeju).
Za teomahiju ne ispataju samo krivci nego i njihovi potomci. Eshil propovijeda staro
etiko-religiozno naelo helenskog morala: niega previe, nita preko mjere. Ta

7
etika mjere, kao jezgra helenske mudrosti odjekuje kroz sve proizvode helenske
misli. Krivicu je mogue otkloniti samo patnjom.
Kad je rije o politiko socijalnim idealima i dravi, Eshil je odan atenskoj
demokraciji kakvu je uredio Klisten. On je tim poretkom toliko oduevljen da ga
prenosi u prolost, u stare vladarske porodice i njihov politiki rad. Drevni mitski
vladari postaju u njega atiki narodni prijatelji, zatitnici i vrhovni rukovodioci.
Osnovna naela politike mudrosti su odbacivanje tiranide i oligargije i odbacivanje
hedonistikog individualizma, ne treba ii na ruku ni anarhiji ni despociji, jer bog daje
snagu sredini, tj sredini izmeu slobode i zavisnosti. Sam moral za Eshila nije
privatna stvar, nego stvar narodne cjeline.

Sofoklovo (495-407) shvaanje ivota takoer ima svoje podrijetlo u mitu,

meutim za razliku od Eshilovog shvaanja ivota, njegovo je puno svijetlije. Smatra
da se ljudi ne smiju suprotstavljati boijim nareenjima, a u njegovoj religioznosti
nema stvaralake snage, pa tako ostaje tradicionalist. Ono to Sofokla odlikuje kao
religioznog ovjeka je nemilosrdna moralna strogost, bogovi ne grjee. Kad je bog
Orestu naredio ubojstvo svoje majke, za Sofokla je opravdanje takva ina izvan
svake sumnje. Tim apsolutiziranjem boje volje odrie se samostalnost ljudskom
miljenju, i moralnost se mjeri religijom, ili drugim rijeima: ovjekova autonomija
podreuje se teonomiji, boijim zakonima. Biti ovjek za Sofokla znai biti saovjek,
drutveno odnosno socijalno bie. Oni kojima je povjereno uvanje i unapreivanje
zajednice moraju strogo voditi rauna o socijalnim imperativima zajednice kao i o
dravnim naredbama, ali istovremeno moraju paziti da ti socijalni imperativi i dravne
naredbe ne sadre u sebi nita to bi vrijealo ljudsko dostojanstvo i to bi se
protivilo socijalno-etikim imperativima ovjeanstva. Zakoni se moraju potovati, ali
treba uvijek imati na umu da oni mogu i zastariti. Jedan od problema u koje pjesnik
ulazi je i brani problem kao prvi problem ljudske zajednice. Mukarac mora u interse
odranja te brane zajednice ograniavati svoje spolne nagone i ne ulaziti u odnose
sa drugim enama. Odanost i predanost bogovima, pravednost i plemenitost u
saobraanju s ljudima i razboritost u svemu to je vrsta osnova na kojoj poivaju
napredak i srea kako pojedinca tako i ljudske zajednice. Kulturu ovjek moe graditi
samo ako je njegovo stvaranje produuje stvaranje prirode, ne gradei od prirode
neprirodu i protuprirodu.
Euripid (485/480-407) je ispunjavao svoje drame aktualnom filozofijskom,
teorijsko-politikom i socijalno-etikom problematikom. Ali zbog svoje nepostojanosti i
kolebljivosti nije mogao dati neko postojano etiko uenje koje bi ga zadovoljavalo
(pa je tako Helena jednom ena postojane vjernosti, kao neka druga Penelopa, a
drugi put odvratna, bezduna koketa). I ako se iz njegova djela ne moe izvui stalan
etiki sistem, ono, kao i sofistika, prska od etike psihologije. Ipak se moe rei da
Eshil ima mnogo simpatija za pritjenjene i podreene slojeve kao to su: ene,
dadilje, robovi, izvanbrana djeca itd. On cijeni prirodnu obdarenost i sposobnost, a
samu prirodu i njene nepromjenjive zakone suprotstavlja kratkoronim ljudskim. Ideal
politikog ureenja drave je za njega demokratska republika i izrazito se protivi bilo
kakvoj nasilnikoj vladavini. Rat je nuno zlo i treba ga izbjegavati, ali ako je u pitanju
pravda i religiozna naela, nuno ga je voditi. Rat se moe voditi iskljuivo radi
obrane, nikako radi napada. Najvie je dobro vrlina, koja je ili dana od prirode ili se
moe nauiti. I ako se bogatstvo smatra za najvie dobro, ono ne donosi sreu i
vezano je za razliite negativnosti, a vea i postojanija dobra jesu vrlina, sposobnost,
plemenitost, prijateljstvo, zdravo potomstvo, slava, domovina. Kao zadatak ivota
istiu se trud, napor i muka koji nisu ni u kakvoj vezi s bogatstvom. Prirodnu

8
obdarenost treba obrazovanjem izgraditi u mudrost i vrlinu. Najviu nagradu za napor
i rtve ovjeku predstavlja slava, koja je jedini oblik relativne besmrtnosti.
Aristofan (445-385) je htio od komedije uiniti sredstvo za narodno
obrazovanje. elio je ujediniti sistem stare umjerene demokracije sa starom religijom
i starim obiajima. Po svojim politikim idejama i etikim shvaanjima, Aristofan je
konzervativan i brani nekadanji ivot prema sadanjici, on vie voli stari sistem, gdje
je, kako on misli, moral bio vii, obrazovanost solidnija, politika istija i ljudi bolji i
pametniji. Meutim, on se ne eli vratiti prolosti samo kako bi sruio sadanj
poredak, nego kako bi stvorio neto novo i zaista bolje.

POECI NAUNE ETIKE U HELENA

SEDMORICA MUDRACA
U prvoj polovici Vl stoljea javljaju se sedam mudraca, i ako se u razliitim
izvorima spominje ak dvadeset i dva imena, njihov se broj ipak ograniio na
sljedea imena: Tales iz Mileta, Solon iz Atene, Hilon iz Lakedemona, Pitak iz
Mitilene, Bijant iz Prijene, Kleobul iz Linda na Rodu i Perijandar iz Korinta.
Sedmorica mudraca bijahu odlini, ugledni i utjecajni graani, koji su u kritikim
trenutcima, oslanjajui se na poznavanje ivota i svoje bogato praktiko iskustvo,
savjetima ili opomenama ukazivali na potrebu njegovanja due i tijela, na potrebu
trezvenosti, umjerenosti, uviavnosti, potovanja roditelja, drutvenosti i , uope,
postavljali etika pravila za snalaenje u ivotu. Oni nisu bili toliko teoretiari koliko
obazrivi praktiari i zakonodavci. U njih se pojavljuju dvije novine, prva je ukazivanje
na vrijednost obrazovanosti, a druga je isticanje potrebe samosaznanja. Neke od
izreka: mjera je najbolja (Kleobul); nita suvie (Solon); upoznaj samoga sebe
(Hilon); jami se ve je nesrea tu (Tales); ne ini sam ono zbog ega kori
blinjega (Pitak); govori u pravi as (Bijant); zadovoljstva su smrtna, a vrline
besmrtne (Perijandar).
MILETSKI HILOZOIZAM
Tales (623-545) je bio jedan od sedmorice mudraca, meutim njih je
prezaiao mnogostrukou svoje djelatnosti, bio je politiar, trgovac, astronom,
matematiar, nautiki ininjer, hidrotehniar i filozof. Jedini je od sedmorice koji se
uzdigao u svome razmiljanji iznad sfere obine koristi i tako postao ne samo
neposredan osniva jonske znanosti i filozofije, nego i posredan tvorac znanosti i
filozofije uope. On je prvi koji je prirodu pokuao objasniti prirodnim putem, pa je
tako promatrajui ju naao on jedino nepromjenjivo u njoj vodu koje je uzeo kao
prasupstanciju. Tales je tim presudno utjecao na prvu fazu razvoja helenske filozofije:
ona je tzv. hilozoizam (tvar = ivot), tj. materija se smatra kao iva i zato sposobna za
kretanje i mijenjanje. I ako nije razvio neki etiki sustav, kao najopije njegovo etiko
naelo moe se uzeti odgovor na pitanje kako se moe najbolje i najpravednije
ivjeti: Kada sami ne inimo ono to u drugih korimo, to je ujedno i anticipacija
Konfucijeva, Isusovog i Kantovog stava (kategoriki imperativ). Zalagao se za
politiko jedinstvo maloazijskih jonjana.
U sposobnosti apstrahiranja i uvezanosti konstruiranja, Talesa je daleko
nadmaio matematiar, astronom, geograf, meterolog i filozof Anaksimandar (610-
545), takoer Mileanin. On je smatrao da prasupstancija nije istovrsna ni s jednom
pozitivnom materijom, nego je to neka najvia mogua apstrakcija, jer je jedino tako
mogu beskonaan svijet. Ta materija (apeiron) je po kvaliteti neodreena, a po
kvantitetu beskonana. Njegova filozofija je prvi pokuaj da se prirodni poredak
shvati kao etiki poredak. On je u primjeru poretka ljudskog drutva naao kljua za

9
tumaenje prirode. Stvari za njega su u stalnom agonskom odnosu jedna prema
drugoj, i svaka od njih zavlaivanjem svojim nad drugom ini nepravinost, i stoga
one moraju uzajamno davati naknadu.
Racionaliziranje slike svijeta, tj. objanjavanje prirode prirodom, produio je,
jo jedan mileanin Anaksimen (588-528/525). On je promatranjem prirode
zakljuio, da se sva iva bia odravaju disanjem, te da je osnovni element ivota
onda zrak. U kojem je vidio neto srodno dui. On takoer smatra kao i
Anaksimandar da je ta prasupstancija neograniena, ali ju on nalazi u iskustvenoj
prirodi. O njegovim etikim shvaanjima nita nije poznato, a jedino to se zna je da
je odbacivao mitske bogove, pa je prema tome, i na etike fenomene primjenjivao
prirodnu uzronost i posljedinost.
PITAGORA I PITAGOROVCI
Pitagorovci su vie etiari nego filozofi, i ako se Pitagori pripisuje da je za sebe
prvi upotrijebio izraz filozof. Pitagora (568-493) se rodio na otoku Samu, bio je
mnogoznalac i upoznao se sa razliitim vidovima znanja, izmeu ostalog putovao je i
u Egipat. Poto se sukobio sa tiraninom Polikratom napustio je Sam i preseli se u
Kroton u junoj Italiji. On je traei prasupstanciju doao do zakljuka da to nije
materija, nego oblik koji je neunitiv, jer promjenimo li poloaj jednog oblika nastaje
drugi itd. A taj jedan, nepromjenjivi oblik je broj. Taj oblik je naen u muzici, iz nje se
rodila matematika, formulirani su geometrijski zakoni, razvila se astronomija. U
Krotonu je Pitagora osnovao religiozno-moralno i nauno bratstvo, koje je za cilj
imalo harmoniziranje etikog i politikog ivota. U Krotonu je proveo dvadeset
godina, utvrujui svoje uenje kao sintezu znanstvenog miljenja i proienoga
orfizma, dok nije bio prisiljen da se 509. godine preseli u Metapontiju, gdje je i umro. I
ako je ostavio svojim uenicima sistem ivotnih pravila kojih se i sam asketski
pridravao, teko je rei koja potjeu direktno od njega, a koja su kasnije formulirali
njegovi uenici s obzirom na to, da od njega nije ostao nikakav zapis.
Sredite pitagorovakog saveza bilo je u Krotonu, koji je bio jedan od
najslavnijih i najrazvijenijih gradova Velike Grke, to se u velikoj mjeri pripisuje
upravo pitagorovakom savezu. Sam savez je imao stroga pravila: uenici su morali
uvati tajnu pred profanima, kao i tajne znakove za prepoznavanje, sluati
predavanja, koja su odravana nou i bezuvjetno se pridravati etikih propisa, i tek
ako su sve ispunili mogli su direktno doi pred uitelja, to se smatralo najveom
sreom. Sami pripadnici zajednice su bili podjeljeni u nekoliko stupnjeva, a pred
pripadnike najvieg stupnja su se stavljali i najvei zahtjevi: uzdravanje od jedenja
mesa i boba, pridravanje dijalektikih i higijenskih pravila, zajednika imovina,
solidarnost sa lanovima saveza. Prvi u helenskom svijetu pitagorovci su priznali
enama ravnopravnost i primali ih u lanstvo saveza, poznato je i da su ovjeno
postupali prema robovima. Bavili su se i politikom te su zastupali organizaciju drave
na konzervativno-aristokratskoj osnovi. To je dovelo do estih sukoba s demokratima
i nekoliko progona, to je za posljedicu imalo smanjivanje njihove politike aktivnosti,
a kao filozofijska sekta ivjeli su do oko 300. godine. Neki od poznatijih pitagorovaca
su Demoked, Lisid, Filolaj, Arhita, Hiket, Ekfant i drugi.
Pitagorovci su od principa matematikih proporcija napravili i princip bia, pa
su poopenjem toga i sve drugo pretvorili u mreu brojeva, pa su tako i etiki pojmovi
imali matematiki oblik. Neparne brojeve su smatrali boljim nego parne jer su
smatrali da su oni ogranieni i prema tome odreeni i savreni. Smatrali su da su
sljedeih deset pojmova osnovni i da iz njih proizlazi sve ostalo, a to su: 1.
ogranieno neogranieno, 2. tako liho, 3. jedno mnogo, 4. desno lijevo, 5.
muko ensko, 6. mirno pokretno, 7. ravno savijeno, 8. svijetlo tamno, 9.

10
dobro zlo, 10. kvadrat pravokutnik. U etikom pogledu drugi vaan pojam je
pojam harmonije. Pitagorovci su vrline svodili na brojeve, i razliite vrline nisu nita
drugo nego harmonije sui generis (npr. pravednost je definirana ili brojem etiri ili
brojem devet, jer je kvadrat parnoga broja 2 = 4, a drugog neparnog 3 = 9, jer se
jednako vraa jednakim; brak su oznaavali brojem pet, jer je to veza prvog mukog
s prvim enskim (prvog parnog s prvim neparnim, dok jedan nije broj, nego osnova
brojeva). Pitagorovska etika je prvi etiki sistem u Helena. Za pitagorejce glazba ima
vaan etiki znaaj, ona oblagorouje duu i unapreuje vrlinu, i kao takva slui
pedagokim ciljevima, meu instrumentim se posebno istie poliforna lira.
U bitne crte pitagorejskog etikog uenja spadaju i uenje o seobi due i
povratku svih stvari, asketski nain ivota, puritanski fanatizam moralne strogosti, a
sve to ima porijeklo u Orfizmu i misterijskim religijama. Kod pitagorejaca je izrazito
naglaeno politiko djelovanje, koje su esto stavljali ispred znanstvenog, tako da su
se proirili po cijeloj Velikoj Grkoj, a u mnogim su gradovima jedno vrijeme bili na
vlasti. Vjerovali su u svemirski sklad i harmoniju sfera, te su smatrali da takva
univerzalna koegzistencija i koordinacija trbaju biti ostvarene i u ljudskom drutvu.
Svugdje su nalazili univerzalnu simbiozu i simfoniju suprotnosti, pa su teili da etiki
ivot stave na objektivnu kozmiku osnovu, pa bi se, na taj nain, harmonija svemira
preslikala u harmoniju obitelji i drave.
KSENOFAN
Ksenofan (565-473) je osniva elejske kole i ako zapravo nije roen u Eleji,
nego u Kolofonu u Lidiji, od kuda je otiao nakon Krezovog osvajanja. Pjevanje od
kojega je ivio, mu je omoguilo da se bavi filozofijom. esto je dolazio na svojim
putovanjima (Grka, Italija, Sicilija, moda i Egipat) u kontakt sa vladarima i brzo je
uvidio da njima nije previe stalo do istine. Kao njegov uenik se spominje
Empedoklo, koji mu je jednom prilikom rekao da se mudrac ne moe lako nai, na
to mu je ovaj odgovorio: Sasvim prirodno, jer tko hoe da prepozna i razumije
mudraca i sam mora biti mudar. Kritizirao je Talesa, Pitagoru i Epimenida, dok je
njega kritizirao Heraklit. Za razliku od jonskih kozmologa koji su pisali u prozi, on se
sluio pjesnitvom u izraavanju svojih filozofskih stajalita, uglavnom etikih. Pjevao
je elegije i rugalice.
Za njega je najvanija vrlina mudrost, i ona ima prvenstvo nad tjelesnom
snagom. Prava vrlina je ona koja se uljebljuje u drutvenu cjelinu. Ksenofan kritizira
rasipnost, ne vjeruje u tradicionalne bogove. Cijeli antropomorfni i antropopatski
politeistii sustav smatra lanim. Kae da su ljudi napravili bogove na svoju sliku i da
su im dali ljudske karakteristike, bogovi se po njemu ne raaju i ne umiru. Njegov
sustav je panteistiki monoteizam, bog je jedno i sve. Ksenofan je znaajan etiko-
religiozni reformator, a to je mogao biti zato to je bio otrouman promatra i
ispitiva. Bio je praktiki orjentiran realist i racionalan kritiar filozof, zanimao se i za
astronomiju, meterologiju, geografiju, paleontologiju. Tvrdi da je sve postalo iz zemlje
i vode i da se u zemlju sve vraa. Kulturu ne stvaraju i ne unapreuju bogovi, nego
ljudi, koji su jednako tako zasluni i za znanje o obraivanju zemlje, tehnici itd. Time
jasno formulira ideju napretka.
HERAKLIT
Rodom iz Efesa, Heraklit (535-475) je bio prvi mislilac koji je filozofiju s puta
kosmologije skrenuo na stvari koje vie imaju veze sa ivotom na zemlji, ne samo da
se on bavio uglavnom ovjekom, on je i krenuo od ovjeka. Bio je plemikog
podrijetla, i radikalan aristokrat. U poetku je intezivno sudjelovao u politikom ivotu
grada, ali se ubrzo razoarao demokratskom vladavinom, te se povukao u samou i

11
napustio grad. Prezirao je masu i razuzdanost. Njegova doktrina moe se podijeliti na
ontologiju, kosmologiju, i antropologiju, a s ovom su u vezi njegova psihologija i etika.
Promatranjem je uvidio da u svijetu nema nieg postojanog, i da je jedino to
je trajno promjena sama (ovjek ne moe dvaput ui u istu rijeku). Stvar se
besprekidno mijenja i svaka promjena predstavlja sredinu izmeu dvaju suprotnih
stanja, svugdje su suprotnosti. Posljedica tog antitetikog postupka je ta da, poto se
sve dogaa pod uzajamnim utjecajem suprotnosti, one se meusobno sukobljavaju,
nadbijaju i naposlijetku prelaze u sklad. Pa je tako naelo ivota borba. Stvari se
javljaju da same sebe poreknu, bie stvara nebie, ivot smrt. Zakon borbe
suprotnosti omoguio je razvitak, rat je roditelj svemu i bogovima i ljudima. Rat je
opa pojava, ali i pravda sama, kako u zemaljskom tako i u nebeskom poretku. Kao
supstrat tog neprekidnog nastajanja i nestajanja Heraklit je vidio vatru, ali ne obinu,
koja je samo jedan oblik, one eterne i fluidne prasupstancije. Cjelokupna priroda, i
organska i anorganska, nije nita drugo nego neprekidno mijenjanje prauzroka
vatre, koja iz jednog stanja prelazi u drugo. Sve nastaje njenim zgunjavanjem i
razrjeivanjem. Osnovne su tako misli Heraklitova pogleda na svijet i ivot: 1) sve se
mijenja time to iz jednog stanja prelazi u drugo, iz mirovanja u kretanje, iz ivota u
smrt i obrnuto; 2) sve je podvrgnuto zakonu jedinstva i neprestane borbe suprotnosti;
3) najpodesniji simbol toga je vatra, ali ne kao materija, nego kao izgaranje; 4) cijeli
svemir proima opa zakonitost kojom se odrava njegovo jedinstvo.
ovjeka Heraklit promatra kao moralno bie, on i duu uzima kao vatru.
Razvitak due i razvitak svijeta uvijek idu paralelno, psihikim stupnjevima kao to su
um, san, smrt odgovaraju fiziki vatra, voda i zemlja. Da bi se odrala kao ivotno
naelo, dua se posredstvom disanja i osjetilnog opaanja hrani nebeskim umom.
Ukoliko je dua u manjem doticaju sa tijelom utoliko je umnija i bolja jer je sua. Ako
je dua jae vezana sa tijelo, dalje je od boanske vatre i vlanija je, pa i loija.
Izvor pravog znanja za Heraklita nalazi se samo u razumu, a odbacuje
osjetilno opaanje kao nedostatno. Time se on pita: to je mjerilo istine, gdje je izvor
tog mjerila, gdje je izvor istine, to je isina?
Postavlja se i pitanje etikog mjerila. Mjera boanske vatre u dui jest i mjera
ovjekove moralnosti i sree, tj. ukoliko ovjek podreuje svoj ivot opem zakonu,
utoliko je moralniji i sretniji. Ukoliko je dua vlanija utoliko lake uzimaju maha
neznanje, poude i strasti. Smisao etikog djelovanja je podvrgavanje opem
zakonu. Pa tako i drava ima vanu ulogu zatitnice zakona, jer prisiljava graane da
im se podvrgnu. Dravom trebaju upravljati najbolji, aristokracija uma i karaktera.
Zakoni za njega nisu, i ne smiju biti izraz veine, nego izljev najviega saznanja.
Predanost opem zakonu i samorezailaenje najvii su principi Heraklitove etike.
Jedan od sastavnih dijelova Heraklitove dijalektike i etike jest i uenje o
relativnosti osobina i etikih sudova, nema morala koji bi bio apsolutno postojan.
Moral u jedno vrijeme i u jednom kraju je drukiji, nego u drugo vrijeme i drugom
kraju. Pa etike norme mogu uvijek imati samo relativno obiljeje, nikad apsolutno.
On je jedan od najeih kritiara helenske kulture, kritizira Homera i Hesioda,
Pitagoru, Ksenofana. Pohvaljuje Talesa i Bijanta. Kritizira misterije i razliite rtve
(ne moe se krvlju oistiti - kad se krvlju okalja, to je kao kad bi se netko htio od
blata oistiti, gazei po blatu).
Svojom filozofijom utjecao je na svu kasniju filozofiju, a prvi odraaj njegova
uenja o logosu je Anaksagorino uenje o umu. Nije imao uenika, ali je imao
pristalica, jedan od poznatijih je Kratil. Utjecao je i na Sokrata, Platona, sofiste
Protagoru i Antifonta, na Demokrita, a njegovi su utjecaji ili sve do Hegela i
Nietzschea.

12
 ELEJSKA FILOZOFSKA KOLA
Uenik Ksenofana i njegov nasljednik bio je Parmenid (544/541-?). I ako u
njegovim spisima nema niega to bi se neposredno odnosilo na etika pitanja,
njegov je sistem u stvari projekcija njegove jake etike volje. Parmenid polazi od
suprotnosti svijetla i tame, koja je, u isti mah, i suprotnost dobra i zla, i razlikuje dva
puta: put istine i put svijetlosti i put varke i tame. Istina i svijetlost nalaze se u
saznanju uma da postoji bie, a nebie ne postoji; a varka i tama lee u osjetilnom
saznanju da postoji i nebie i da mora postojati. Dvije osnovne osobine koje on
pripisuje biu i na koje se neprestano vraa, jesu jedinstvo i nepromjenjivost.
Isticanje stroge Pravde, koja bie dri na okupu, pokazuje da je Parmenid u bie unio
etike momente, i tako svoju ontologiju pretvorio u etiku i aksiologiju. Pojam pravde
je u njega pravni zahtjev statusa, nepropadljivosti i neprekidnosti bia. Istina u
Parmenidovoj spekulativnoj ontologiji postaje pravda, i ona imperatorski vlada nad
principima. U svom zahtjevu Elejcima da potuju zakone koje su od njega traili da ih
sastavi, Parmenid zahtjeva da se potuje jedinstvo i nepromjenjivost politike, a to je
samo specijalan sluaj jedinstva i nepromjenjivosti bia. Jer sve je bie jedno, vjeno
i nepromjenjivo. Parmenid trai od ljudi da ive dostojnim ivotom, njegovo uenje je
upravljeno na moralnu obnovu, koja se treba ostvariti pravilnim miljenjem i
utvrivanjem pravih vrijednosti. On je poricanjem naivnog senzualizma i empirizma
jonskih kozmologa ozbiljno postavio problem znanstvene teorije spoznaje, a time i
problem znanstvenog zasnivanja etike.
Parmenidov uenik bio je Zenon (ivio polovicom V stoljea), on je napustio
metafiziku tendenciju svoga uitelja. Branio je Parmenidovo uenje svojim
otroumnim dokazima protiv mnotva i kretanja, kao i protiv pouzdanosti osjetilnog
opaanja. Aristotel ga je smatrao osnivaem dijalektike, Platon ga je isticao kao
jednog od najistaknutijih prestavnika sofistike, a on se kao radikalan skeptiar doista i
pojavio kao predhodnik sofista. Sluali su ga Periklo, Sokrat i mnogi drugi. I kao
etiko-politiki praktiar Zenon je sljedbenik Parmenidov. Poginuo je kada je digao
bunu protiv elejskog tiranina Nearha, a tu je pokazao izraziti heroizam. Naime kada
je bio uhvaen i stavljen na muke, nije pokazao strah, niti se uplaio bola. Postoji
nekoliko verzija njegove smrti i u svakoj je Zenon prikazan kao heroj (u jednoj si je
odgrizao jezik da ne bi odao urotnike, u drugoj je tiraninu odgrizao uho, u treoj je
baen u neko korito i u njemu smrvljen).
Parmenidov uenik bio je Melis, on je produio uiteljevu ontologiju, ali je i
dopunjuje jonskim elementima materijalne neogranienosti u vremenu i prostoru.
Polazna toka mu je Parmenidov stav da postoji bie koje nema ni poetka ni
svretka; to je vremenska beskonanost. Novi Melisov stav je da ako je bie
beskonano u vremenu, beskonano je i u prostoru. Bie sve ispunjava, ono se ne
mijenja, pa ga ne obuzima ni alost ni bol, ono je blaeno. Stoga je i Melis etiki
reformaror.
EMPEDOKLO
Empedoklo (490-430) se rodio u Akragantu na Siciliji. Dolazio je iz ugledne
porodice i bio je izrazito obrazovan. Bio je pjesnik, filozof, prirodnjak, ininjer i lijenik.
Empedoklo i njegova kola ovjeka promatraju u vezi s prirodom kao cjelinom.
Izmeu ovjeka i kozmosa postoji unutranja veza. Bavio se politikom i pomogao u
ruenju oligarhije, a svoju moralnost je pokazao tako to je odbio ponueni poloaj
tirana. Pratio ga je i glas mistika, naime tvrdio je da ima vlast vjetrovima i kiom, nad
boleu i starou, pa ak i nad smru. I sama njegova smrt je obavijena velom
tajne, navodno je skoio u Etnu, ne bi li se uinilo da ga je bog uzeo u nebo.

13
 On je polazio od Parmenidova naela da iz niega ne moe postati neto, i da
neto ne moe prei u nita, dakle postajanja i nestajanja u stvari nema, Empedoklo
ui da je postajanje u stvari mijeanje, a prestajanje razdvajanje etiriju pratvari:
zemlje, vode, zraka i vatre. Meutim, mora postojati neto to ih povezuje i razdvaja,
neka pokretna sila koja je izvan njih. Dvije su sile, prva, etiki pozitivna Ljubav, po
kojoj se sve spaja, i druga etiki negativna, po kojoj se sve rastavlja Mrnja.
ovjek je najsavrenija mjeavina svih elemenata. Nije jedino ovjek taj koji
misli, sve misli, samo je razlika u stupnju savrenosti. Osjetila ne varaju ovjeka,
kada smo i zavarani njihovim djelovanjem to je zato to smo gledali dio, a ne cjelinu.
ovjek se ne smije zadovoljiti samo osjetilnim opaanjem, nego treba pokuati to
bolje shvatiti svijet. Osjeaji se proizvode jednako kao i miljenje. Osjeaj boli se
javlja kao posljedica nesklada izmeu naeg tijela i vanjskih podraaja. Poredak
drave se osniva na prireenosti i simetriji samostalnih i istovrijednih elemenata.
U etikom smislu filozofiranje nema teorijski nego praktiki cilj, a to je
savlaivanje prirode i stjecanje moi nad njom. Sam ovjekov ivot je ivot mrnje. I
mrnja se sve vie rasprostire svijetom. Empedoklo je bio pod utjecajem orfikog
uenja o seobi due, te je govorio da je bio i mladi, i djevojka, i biljka, i ptica. Nije
vjerovao u antropomorfne bogove i govorio je da se samo Ljubav smije tovati. Bio je
protiv ubijanja ivotinja, jer su to due naih djedova, roditelja... Glavni cilj njegove
asketske etike je uzdravanje od zla, a zlo se sastoji u prolijevanju krvi i unitavanju
ivota. Teio je za politikom jednakou i elio je zasnovati opi zakon pravde.
ANAKSAGORA
Anaksagora (500/497-428) je iz Klazomene. Oko 460. godine dolazi u Atenu,
gdje je i ako se nije bavio politikom stekao bitan drutveni poloaj. Poznato je da je
imao velik utjecaj na Perikla iji je bio uitelj. U Ateni je bio optuen za ateizam, radi
ega je i prognan. Posljednje godine ivota je proveo u Lampasku, gdje je i nakon
smrti bio iznimno tovan. Kad su ga atenjani osudili vijest je primio posve spokojno,
rekavi da je sve njih priroda ve davno prije osudila i zakljuivi da ne gubi on
Atenu, nego ona njega. Veliko tovanje su mu iskazivali i graani rodne mu
Klazomene.
Nema nastajanja ni nestajanja, osnovu stvari ini spajanje i razdvajanje
prvobitnih stvari, a sastavljene su od mnogo sitnih, osjetilima neopaljivih istovrsnih
estica, koje uvijek imaju istu kvalitetu. Kao to vidimo, za razliku od Empedokla, koji
je za osnovu uzeo etiri elementa, Anaksagora ih uzima nebrojeno mnogo, a oni svi
izlaze iz jedne zajednike prasupstancije, bezgranine i po mnoini i po malini. Iz te
se su se prasupstancije u jednom trenutku poele izdvajati rotacionim kretanjem
homeomerije, koje su se izdvojile na manje hrpe i formirale predmete, koji su dobili
ime i osobine po onim homeomerijama kojih je u njima bilo najvie. A onaj koji je sve
to pokrenu je nus (um, duh).
U promatranju kosmosa i prouavanju prirode i Anaksagora se pribliio
problemu ovjeka. On primjeuje da su ivotinje snanije i bre od ovjeka, ali ono
to ovjeka izdvaja iznad njih je njegovo iskustvo, pamenje, mudrost i sposobnost
proizvoenja. Tu su mu sposobnost omoguile ruke, radi kojih je ovjek
najinteligentniji od svih ivih bia.
Svojim duhom ovjek postaje i etiko bie, koje zrai pravednou, jer
pravednost jest duh za Anaksagoru. Pravednost je osnovna vrlina, to znamo po
njegovom tumaenju Homera. Ipak teko je rei ita vie o etikoj poziciji ovjeka u
njegovom promiljanju, s obzirom na to da sauvani spisi govore o ovjeku kao
prirodnom biu. Ipak neke njegove sauvane izjave nam govore da je smisao ivota
nalazio u promatranju i unutranjoj slobodi koja se njim da stei. Sretan je onaj koji

14
uiva, a blaen samo onaj koji nema to da izgubi i koga ivot ne moe omahnuti, jer
od njega nita ne zahtijeva. Anaksagora je imao kozmopolitski ivotni svjetonazor, pa
ga je tako netko jednom prigodom pitao zar ti nije stalo do tvoje domovine? Na to
je ovaj odgovorio: Itekako mi je stalo, i pokazao na nebo. Od njegovih uenika
treba izdvojiti Sokratovog uitelja Arhelaja koji je utro put sofistici, i bio njen
prethodnik. On je filozofirao o zakonima, ljepoti i pravednosti, te je prvi razlikovao
pojmove priroda i ustanova (ljudska).
DEMOKRIT
Demokrit (460/457-360) je roen u Abderi na otoku Teju, puno je putovao, po
Grkoj, Egiptu i dalje na Istok. Na tim putovanjima je puno toga vidio i stekao je
velika znanja. Po uenosti u cijelom starom vijeku ravan mu je bio jedino Aristotel.
Zvali su ga Mudrost, imao je i nadimak Nasmijani, jer se navodno, smijao svojim
sugraanima to se raduju prolaznim ugodnostima ivota. On je prvi mislilac koji nije
napisao samo jedan spis O prirodi, nego je napisao mnotvo znanstvenih spisa. Od
sauvanih djela najvaniji je spis O eutimiji.
Kao primarnu pramateriju Demokrit uzima beskonano mnogo nepostalih,
neprolaznih, nepromjenjivih, nedjeljivih i osjetilima neopaljivih estica atoma, koji
se meusobno ne razlikuju kvalitativno, nego kvantitativno, tj. po obliku, veliini,
poloaju i poretku od kojih zavise primarne osobine predmeta. Pored atoma postoji i
praznina, koju on izjednauje s nebiem i u kojoj se atomi kreu. Praznina je ta koja
je omoguila kretanje, a atomi se kreu sami od sebe i od iskona. I tako kretanjem
atoma sve nastaje i prestaje. Najsavrenija stvar je vatra jer je napravljena od
najsavrenijih atoma (glatkih i okruglih), i od nje je napravljena dua, a kad ona
pobjegne iz tijela ivot se gasi. Postoje dvije vrste saznanja: osjetilno, koje on naziva
mrano i razumsko koje tove pravo.
Postoji pitanje da li Demokritova etika predstavlja sistem ili samo niz
pojedinanih opaanja, isto kao to je i pitanje da li ima sistemske povezanosti
izmeu njegove etike i fizike.
Kao to postoje dvije vrste saznanja, osjetilno i razumsko, tako postoje i dvije
vrste zadovoljstva: osjetilna, koja nas varaju, i duhovna, koja su prava. Ali, kako je
osjeanje treperenje duevnih atoma, dobra su samo ona duevna zadovoljstva koja
ne remete i ne uznemiruju to treperenje. Zato Demokrit ne trai sreu i cilj ivota u
vanjskim dobrima, nego u tenji za saznanjem i harmoninom ivotu, koji se postie
umjerenou i samosvlaivanjem. Najvie dobro jest blaenstvo, i ono se sastoji u
trajnoj duhovnoj vedrini, eutimiji, koju on jo naziva i blagostanjem, harmonijom,
ravnoteom. Ona se osniva na saznanju i razlikovanju zadovoljstva. Ljudi se trebaju
vie brinuti za duu, nego za tijelo. I ako on u naelu trai zadovoljstvo, ali samo ono
kome je izvor neto lijepo i neprolazno. Demokritova etika jest eudemonizam, u kome
ima i zametaka hedonizma i utilitarizma, isto kao to ima i elemenata asketizma, ali
on se ne gubi ni u jednoj krajnosti.
Glavni uvjet za postizanje blaenstva, odnosno eutimije je odravanje mjere. I
oskudica i prekomjernost ometaju duhovne vedrine: Duhovna vedrina dolazi ljudima
od umjerenosti u nasladama i prave mjere ivota. ovjek ne treba juriti za
zadovoljenjem, nego se treba usporediti sa onim kojem je tee nego njemu, pa sebe
smatrati sretnim uzimajui u obzir to oni podnose. Drugi uvjet je ispunjavanje
dunosti, ovjek se od grijeha ne treba uzdravati zbog straha, nego osjeaja
dunosti. Pravinost se sastoji u ispunjavanju svoje dunosti, a nepravinost u
zanemarivanju. Ispunjavanje donosi vedrinu, mir i spokojstvo, a zanemarivanje
nemir, nezadovoljstvo i muenje samoga sebe. Naroita dunost je govorenje istine.
Trei uvjet za postizanje blaenstva su rad i napor. Dobro se nalazi samo radom,

15
plemenite stvari stjeu se napornim uenjem. Osjeaj u kojem ima najvie vrline je
stid. S njim je u vezi istoa srca i razborito uvjerenje, na osnovu kojih se mjerilo
morala ne vezuje na vanjski uspjeh, nego za ovjekovo srce. Dobar nije onaj koji ne
ini nepravdu, nego onaj koji je uope nee da ini. Ocjenjivanje moralne vrijednosti
nekog dijela ne ovisi toliko o vanjskom uspjehu, koliko o motivu koji ga je izazvao.
Demokrit je prvi kod koga je savijest vrhovna moralna instancija. Veliku vrijednost
pripisuje i prijateljstvu, koje ima visok socijalni smisao.
Demokrit se kao i njegovi suvremenici bavio i dravnim ivotom. Drava je
najvanija ustanova u ljudskom ivotu, od svih dunosti ona prema dravi je
najvanija. Ako se dravom pravilno upravlja ona je najvea zatita, a ako ne sve
propada. Demokrit je demokrat, dravnitvo istie kao najveu vjetinu, a zakone
smatra zatitom od individualnog egoizma. Zakoni omoguuju slogu u drutvu, koja
pak omoguuje vrenje velikih djela. One koji ne potuju zakone treba kazniti, pa ak
ako to zakon ne zabranjuje i smrtnom kaznom. Dravom trebaju upravljati najmudriji i
najbolji. Veliku vanost pridaje i obrazovanju, ali uvia da uz vjebu i uroene
sklonosti imaju utjecaja na razvoj (pa savjetuje prijateljima, da ako ele djecu bolje ih
je usvojiti, nego sam imati, jer se u tom sluaju moe odabrati dijete kakvo se eli).
istu antropocentriku sliku svijeta, bez ikakvih mitolokih i teolokih primjesa,
produuje Demokrit u svojoj materijalistikoj-ateistikoj teoriji o razvitku kulture.
ovjek je progovorio radi sociolokih, a ne fiziolokih razloga. On je postepeno
izlazio iz animalnog stanja i peinskog naina ivota, a civilizacija se javila iz
potrebitosti i tenje za korisnim. One su ljude nagnale da pronau razliite vjetine,
pronali su vatru, od pauka su nauili tkanje, od ptica pjevanje itd. Na razvitak ljudske
kulture i ljudskog drutva nije dakle, utjecala nikakva via sila.
Najistaknutiji predstavnici Demokritove kole su Anaksarh, koji je prati
Aleksandra Velikog, i uio da su blaenstvo i unutarnje spokojstvo cilj ivota, pa mu
je i nadimak bio Blaeni; Hekatej, Nausifan, Metrodor, Nes, Apolodor i drugi.
Atomistika predstavlja vrhunac kosmocentrinog perioda stare helenske filozofije, ali i
njegov kraj. Demokrit je prvi koji je u eutimiji postavio etiko naelo. U osnovi njegove
etike ne nalazi se ni mo, ni imovina, ni slava, ni uivanje, ni oekivanje bolje sudbine
na drugom svijetu, nego trezvenost koja obuzdava nagonske impulse i osjetilne
poude i podvrgava ih razumu.

SOFISTI

Sofisti se javljaju u doba Perikla, u vrijeme punog cvata Atene, oni ire znanje i
pouavaju po gradskim trgovima, putuju po gradovima i populariziraju znanje uope.
Svoj puni uspjeh doivljavaju u Ateni, u prvom se redu bave retorikom i jezikom,
obrazuju mlade politiare koji od te vjetine imaju posebnu korist, pa tako Protagora
kae da moe retorikom slabiji razlog uiniti jaim. Ime sofist ima tri znaenja, ono
znai uen ovjek, uitelj nauke i politike vjetine i plaeni uitelj govornitva. To je
ono to ih spaja, ali oni se ne mogu po niem drugom trpati u isti ko, njihova su
nauavanja bila posve razliita i svaki od njih je imao svoja vlastita naela. Isprva
naziv sofist nije bio pogrdan, ali je to s vremenom postao, i to iz dva razloga. Prvi je u
pogrdnom kontekstu sofiste prikazivao Aristofan u svojim komedijama, jednako tako
kritini u svojim polemikama spram sofista su bili Sokrat, Platon i Aristotel. Drugi je
razlog bio taj to su sofisti za svoj rad uzimali novac. Grci su uope privreivanje
smatrali sramotom jer je to bio ropski posao, a poduavanje ili obavljanje bilo kakvog
duhovnog rada za novac, bila je posebna sramota. Smatralo se da se na taj nain
prodaje vlastita sloboda. Sofisti su bili uitelji ekonomije, retorike i politike, a sami

16
nisu bili ni dravnici, ni skuptinski govornici, ni privrednici, ak ni graani, nego
uitelji lutalice iz malih gradova, i ta proturjenost izmeu teorije i prakse dovela ih je
na zao glas, jer u Grka su teorija i praksa inile cjelinu ivota.
Kako je sofistici glavni zadatak bio praktino-politiki, tj. da upuuje ljude kako
govorom utjecati na druge i zadobiti ih za sebe, trebalo je da se ona vie nego
dotadanja filozofija bavi ovjekom, kao pojedinanim biem i kao lanom drutva.
Bavili su se pitanjima psihologije i individualne i socijalne etike. Filozofija postaje
filozofija kulture, etika i politika. Od cijele dotadanje filozofije sofistika se razlikuje u
predmetu, metodi i cilju. Prouavanje jezikih, logikih, gnoseolokih i etikih
pitanja potisnulo je gotovo sva druga prouavanja. Pitanje koje si oni postavljaju je da
li je ovjek sposoban da spozna stvarni svijet? U sreditu razmiljanja je ovjek, dok
je priroda na periferiji razmiljanja. Metoda sofistike polazi od iskustva, dakle ona je
empirijsko-induktivna. Za razliku od ranije filozofije koja ima teorijski cilj, cilj sofistike
je praktiki. Znanje koje se stjee je o ovjeku i za ovjeka, dok je raniji princip bio
stjecanje znanja radi znanja.
PROTAGORA
Osniva starije faze sofistike, i ujedno najvei sofist je Protagora (481-410) iz
Abdere. Sam je bio pod utjecajem Heraklita i Anaksagore, koje je takoer smatrao
sofistima. Od svoje tridesete godine se bavio pouavanjem, pouavao je sve koji su
mu to platili od Grke, Sicilije do June Italije. Bio je u kontaktima sa mnogim slavnim
Grcima, kao to su Periklo, Empedoklo, Herodot. Kad je pri kraju ivota 411. izdao
djelo O bogovima, optuen je za bezbotvo, protjeran je iz Atene, a spis mu je javno
spaljen na atenskom trgu. Bjeei, umro je na putu za Siciliju.
Za Protagoru je izvor svih ovjekovih saznanja u osjetilnim osjeajima i u
opaanjima, te su oni mjerilo istine. Spis Istina zapoinje ovim rijeima: mjerilo svih
stvari je ovjek, onih koji postoje da postoje, a onih koji ne postoje da ne postoje. U
razvijanju svoje teorije saznanja od polazi od atomistikog uenja o subjektivnosti
naih osjetilnih osjeaja i od Heraklitova stava po kojem se nikad ni o jednoj stvari ne
moe kazati to je ona, nego samo to ona prema drugoj stvari postaje, jer je sve u
procesu neprestanog kretanja. Sve to postoji i postaje, ne postoji za sebe,
nezavisno od nae svijesti, nego samo uvijek u odnosu prema svijesti koja to opaa.
Dakle, stvari postoje samo relativno, odnosno samo u odnosu prema subjektu koji ih
opaa. Time on ne porie vanjski svijet, nego samo tvrdi da ga ne spoznajemo kakav
on uistinu je, nego onako kako ga opaamo. Osjeaji se mogu podijeliti na normalne i
nenormalne. Tko uporeuje vie osjeaja, bogatiji je iskustvom i blii istini no onaj
koji se dri samo jednoga, i to je razlog zato nastaju razlike u miljenju. Protagora je
svoje uenike uio da o svakoj stvari imaju dva govora, meusobno suprotnih. Radi
ega je i doao na zao glas, ali to se ne mora shvatiti moralno negativno, to uenje je
posebno bilo korisno govornicima i odvjetnicima.
Za Protagoru nema apsolutnih etikih istina i vrijednosti, jer je u njima uvijek
izraen odnos onoga koji vri etiku radnju i onoga na emu se vri ta radnja. Etike
norme su prostorno i vremenski ograniene na pojedine drutvene zajednice, a
ovjek je mjerilo etikih kvaliteta, koje se razvitkom ivota i ljudskog iskustva
mijenjaju. Nuan uvjet razvitka ovjekovog ivota je postojanje drave, ije pak
postojanje omoguuju pravda i stid, koji ograniavaju ljudski individualizam i
egoizam. Mjerilo za kvalitetu samih zakona je kolektiv; pleme, drutvo, drava. Ono
to se dravi ini dobrim i pravednim, to za nju i je tako, sve dok ona ne odlui
drugaije.
Kod Protagore ne postoji sistemska etika niti najvie dobro, pojedinac se treba
nauiti graanskoj vrlini, koja e mu omoguiti da unapreuje i odrava dravu

17
zasnovanu na pravdi i stidu. Vrhovni pojam za politiku i privatnu vrlinu jest eubulija,
tj. razboritost u domaim i dravnim poslovima. Pet je vrlina: pravednost, razboritost,
hrabrost, pobonost i mudrost. Mogue ih je nauiti, ako je pojedinac prirodno
nadaren. Protagorina etika je u osnovi antropocentrika, etike radnje nemaju
transcendentni izvor, nego je izvor sam ovjek i njegove potrebe, koje izviru iz
odnosa prema svijetu. O bogovima kae da ne moe znati, niti da jesu, niti da nisu.
Jedino dobro dravno ureenje je demokracija. Protagorina glavna zasluga je u tome
to je kao sredinju temu filozofskog promatranja uzeo ovjeka, a ne kosmos, i time
je postao jedan od osnivaa drugog perioda u povijesti grke filozofije.
PRODIK
Prodik (V stoljee) je bio iz grada Ijulide na otoku Keju. O njegovom ivotu
nema pouzdanih podataka. Sofista definira kao posrednika izmeu filozofa i
politiara. I sam se bavio diplomacijom i zastupao svoj grad u atenskom vijeu. Za
svoja predavanja je, kao i srugi sofisti uzimao honorar, ali u manjoj mjeri. Bio je
izrazito cijenjen, pa se tako meu njegove uenike ubrajaju Antisten, Isokrat, pjesnik
Euripid pa ak i sam Sokrat. Na publiku je veinom utjecao usmenim predavanjima,
njegov predmet i cilj bila je sinonimika, tj. prouavanje rijei slinog znaenja, koja se
koristila u sudskom i politikom govornitvu. Spominju ga Aristofan i Platon, a njegovi
spisi, osim kroz nekoliko izvjetaja i imitacija nisu sauvani. Spis o kojem senajvie
zna bile su Hore (= godinja vremena).
Imajui za predmet racionalistiku rekonstrukciju najranijeg ovjekova
poloaja u prirodi, Prodik je zemljoradnju slavio kao osnovu cijele kulture. Samo je
obrada zemlje uinila da ljudi napuste nomadski ivot i da se udruuju i osnivaju
zajednika boravita, a ova su ih primorala da zakonima reguliraju svoj drutveni i
dravni ivot. Religija pak nie nita drugo nego apoteza pronalazaa kulturnih
vrijednosti. Stoga se Prodika kao i Protagoru, Kritiju i Teodora smatra ateistom.
Prodik je religiju izvodio iz personifikacije predmeta koji su sluili za podmirivanje
ljudskih potreba. Imao je pesimistiko shvaanje o vrijednosti ljudskog ivota, cijeli je
ivot po njemu optereen razliitim mukama, od najranije mladosti do starosti. Svoje
etiko shvaanje izvodi iz politike, i podeava ga prema ovjekovu radu. Stvari same
po sebi nisu ni dobre ni zle, ve to ovisi o tome kako se njima koristi. Zemljoradnja u
ovjeku budi moralnu snagu, jer iziskuje trud, rad i krajnji napor, pa su stoga i
zemljoradnici najbolji sloj u dravi (brane mir, a sposobni su za ratni napor).
Posebno je zanimljiva Prodikova Pohvala Heraklu, u kojoj on Herakla stavlja
na raskrije. S jedne strane mu prilazi Nevaljalina, koja mu obeaje lak i lagodan
ivot, bez ikakvih muka i napora; a s druge strane Vrlina koja mu obeaje sreu tek
nakon velikog napora i teka rada. Heraklo se odluuje za vrlinu, jer nije mogua
srea bez vrline, a vrlina bez napora. To je etika volje, koju e uiti i kiniari, posebno
Antisten. Prodik kroz Herakla slavi napor, trud i uspjeh.
HIPIJA
Hipija (druga polovica V stoljea) je roen u Elidi, bio je tipian polihistor i
predstavnik mnogoznaltva meu sofistima. Uivao je veliko povjerenje svog rodnog
grada koji ga je kao svog poslanika slao u druge gradove, najvie u Spartu i na
Peloponez, ali i u Atenu. Posjeivao je i Siciliju gdje se upoznao sa Protagorom. Bio
je sofist koji je svojim predavanjima zaraivao najvei novac i stekao veliku slavu.
Neprestano je isticao svoju obrazovanost, i odlikovao se samopouzdanjem. Ubijen je
najvjerojatnije zbog sudjeovanja u zavjeri protiv dravne vlasti. Hipija nije bio
posebno orginalan, ali je bio upuen u sve vidove znanja: nadovezujui se na studije
svojih prethodnika; bavio se astronomijom, geometrijom i aritmetikom, gramatikom,

18
retorikom i dijalektikom, ritmikom i harmonikom, teorijom knjievnosti i likovnih
umjetnosti, povijeu naseljavanja i osnivanja naseobina.
Njegovi spisi nisu sauvani, iz nekoliko malih fragmenata spisa O trojanskom
razgovoru, da je imao etiko-obrazovni cilj. Bio je neka vrsta knjige s poukama o
ponaanju knezova ili vladara. Slava se istie kao najvii cilj za mladog junaka. Iz
istog su spisa moda i zapisi o opasnosti klevete i zavisti. Hipijina etike ne uzdie se
iznad ideala prosjena ovjeka, najljepe je biti bogat, zdrav i potovan i biti dostojno
sahranjen od svojih potomaka. Cilj obrazovanja je moralno usavravanje, a
vrijednosni sudovi osnivaju se na pojmu koristi. Dok je Protagora vrlinu htio usaditi
kolovanjem miljenja i govorenja, Prodik isticanjem moralnih obrazaca, Hipija taj cilj
eli postii predavanjima najrazliitijeg sadraja. Napadao je uenje o naelnoj
suprotnosti izmeu prirode i zakona. Svi su ljudi pripadnici jedne zajednice i srodnici,
i to po prirodi, a ne po zakonu. Ako se dvjema zajednicama neki obiaj ini razliit,
jednima dobar, a drugima lo, treba ga odbaciti, jer je on protiv prirode. Hipija
ismijava tezu o istovjetnosti pravednosti sa zakonima, jer se ovi drugi stalno
mijenjaju, pa ni nemogu biti norma za pravednost. Ljudski zakon nije izraz boanskog
zakonodavstva, nego promjenjivo djelo ljudskog dogovora, on ne dopunjuje prirodu,
nego ju sputava i ometa, a poslunost prema njemu je samo znak straha,
nesamostalnosti i slabosti. Postojan i za sve obvezan je samo boanski zakon.
GORGIJA
Moda i najvei sofist je Gorgija (483-370) iz Leontina na Siciliji, prije njegova
dolaska u Atenu o njegovu ivotu gotovo nita nije poznato, zna se da je bio
Empedoklov uenik. U Atenu kao poslanik dolazi 427. da izmoli pomo protiv
Sirakuze, i odmah stjee veliku slavu. Od onda putuje Grkom i pouava za veliki
novac. Stekao je toliku slavu i bogatstvo da je Apolonu u Delfima dao vlastitu
pozlaenu statuu.
I ako kao i drugi sofisti, za svoj zadatak postavlja obrazovanje ljudi, svrha i
metoda su mu drugiji. Svojim uenicima ne obeava politiku vrlinu, nego magijsku
mo rijei, kojom e bez problema postii svoj cilj. Stoga i nije htio da ga zovu sofist,
nego retor. I tako rije, koja je veliki vlastodrac, zamjenjuje protagorske
dravotvorne snage: potenje i pravdu. U cijelosti su sauvani njegovi spisi; Pohvala
Heleni i Odbrana Palamedova. Svojom stilistikom tehnikom Gorgija je postao otac
knjievne atike proze. On slavi pobjede Helena, a poraze ali, te se predstavlja kao
najraniji zastavnik panhelenske ideje. On poziva Helene na ujedinjenje, i na otpor
Perzijancima.
Gorgijin filozofski spis, koji nije sauvan, a zvao se O onom to ne postoji ili o
prirodi, polazio je od elejskoga uenja, a dokazivao je ove tri nihilistiko-skeptike
teze: 1) ne postoji nita; 2) ako i postoji, ovjek to ne moe znati; i 3) ako se to i
moe znati, ne moe se to priopiti i razjasniti drugome. Meutim, mnogi misle da on
tu samo ismijava elejsku kolu, pokazujui kuda vodi njena dijalektika.
Na osnovu svog gnoseolokog agnosticizma ili, bolje, nihilizma Gorgija dolazi
do zakljuka da se ovjek ne treba zanimati za znanstveno saznanje, nego se mora
ograniiti na praktiko polje rada. Tu on zasniva etiki nihilizam, te kae: ako ve
nismo znali to je ono to traimo, ne moemo ni teiti da ga saznamo, jer ne znamo
da postoji; ako bi smo ga sluajno saznali, ne moemo znati da smo ga nali, jer ga
nismo ni traili. Pa tako ne moemo traiti ni ono to je dobro ni vrlinu. Vrlina je dana
od boga. Politiku vrlinu on razbija u mnotvo pojedinih vrlina, tako da je svaki
pojedinac na svoj nain moralan (etiki solipsizam). Vrlina je za Gorgiju sposobnost
vladanja ljudima. Moralne ideale odreuju zakoni i obiaji s kojima pojedinac srasta i
usklauje svoje etiko shvaanje. To za posljedicu ima da na scenu stupa pravo

19
jaega, jer se slabiji uvijk treba pokoriti jakom. Gorgija je etiki oportunist i s tim u
svezi je njego uenje o opravdanoj obmani. Pa tako u umjetnosti u kojoj nije cilj
istina, nego zadovoljstvo, doputeno je sluiti se obmanama, a to vrijedi i za politiku.
Tako on postaje osniva estetike. I ako je sam imao visoke moralne norme kojih se
drao cijeli ivot, njegova filozofija vodi u filozofski indeterminizam i individualistiko-
etiki oportunizam.
GORGIJINA KOLA
Dvije su grupe njegovih uenika, jedni su bili sofisti, a drugi praktiki politiari.
U prvu grupu idu Pol, Likimnije, Protarh, Agaton, Isokrat, Likofon, a u drugu Proksen,
Menon, Kritija, Trasimah. Gorgijin uenik je bio i Antisten, ali se on kasnije pridruio
Sokratu i protiv Gorgije uperio svoga Arhelaja.
Gorgija je uio dvije vrste govora, jednu koja iziskuje pripremu i drugu koja se
temelji na improvizaciji. Isokrat (436-?) iz sela Erhije u Atici je bio pristalica one prve.
Prihvati je ideju opeg obrazovanja, i ako se vie bavio kulturom, nego prirodnim
znanostima. U svom djelu Protiv sofista on obeaje da svoje uenike nee uiti samo
govornitvu, nego i praktikoj mudrosti za ivot. Od Gorgije je prihvatio i panhelensku
ideju, te je traio da Grke vodi jedan voa, a tu je ulogu najprije namjenio Ateni.
Od uenika koji su voljeli drugu vrstu govora, temeljenog na improvizaciji,
posebno su se isticali Alkidamant i Likofron, koji su i tvorci uenja o pravu
slabijega. Alkidamantov ideal je bio filozofski obrazovan dravnik, on je elio
politiku mo ujediniti sa filozofskom obrazovanou. Bio je veliki protivnik ropstva, te
je znamenita njegova reenica: Slobodne je sve pustio bog; nikoga robom nije
priroda uinila. Likofron priznaje mogunost objektivnoga saznanja, a porijeklo
drave vidi on u ugovoru. Drava, prema tome, nema nikakvih moralnih zadataka,
nego samo da mu zajami njegovu slobodu i sigurnost. Ali sloboda i sigurnost ne
slue da se njima koriste samo jai, nego slabiji. Tako on ustaje protiv plemstva. Iz
gorgijinog uenja se formuliralo i uenje o pravu jaega, iji su pristae bili jaki
individualc, koji su se nadahnjivali Gorgijinom definicijom cilja govornitva: vladavina
nad drugima. Filozofsko obrazloenje toga uenja je dao Kaliklo iz Aharne, koji nije
bio sofist, nego politiar. Pravednost i moralni zakoni su neto to je primjereno
robovima, a ne vladarima. Etika sile, samovolja, snaga i mo je ono to mora biti
odlika vladara. Filozofiju treba odbaciti, ovjek se nesmije samoograniavati, nego se
treba prepustiti svojim poudama. Kaliklo indentificira osjetilna zadovoljstva i dobro. I
tako hrani svoj imoralistiki nagon i hedonizam.
U praksi su dvojca uenika provodila uenje o pravu jaega u politikoj praksi,
to su Proksen iz Beocije koji se pridruio pohodu Kira Mlaeg protiv svog brata
Artakserksa, ali i ako je teio za slavom uvijek je smatrao da to mora stei pravednim
i potenim nainom; a drugi je bio Menon iz Larise koji je bio posve suprotan
Proksenu. On je uivao u laima, spletkama i zloinstvima svih moguih vrsta. I na
njegovu se primjeru najbolje vidi utjecaj Gorgijinog etikog indiferentizma. Na liniji
Atikih aristokrata bio je i Trasimah iz Halkedona u Bitiniji. ivio je obavljajui
odvjetnike poslove i pouavajui govornitvo. U politici je za njega mo vanija no
pravo, a najvii ideal je sila. Pod pravednou podrazumijeva on korist jaega. ivot
nepravednika bolji je od ivota pravednika. Pravednost je dobroudna glupost, a
nepravda razumnost. Trasimah je odbacivao svaku etiku normu i svaki pozitivni
zakon i kao ideal postavio etiku sile. Svoj ivot je skonao samoubojstvom.
ATENSKI SOFISTI
Najstariji Atenski sofist, koji je bio ujedno i znaajan politiar bio je glazbenik
Damon, uenik Prodikov, a uitelj Sokratov. Bio je pored Anaksagore glavni savjetnik
Periklov, radi ega je i prognan ostrakizmom iz Atene. Neki su govorili da mu je

20
glazba samo izgovor, a da je imao velike politike planove. Glavna odlika njegovog
glazbenog rada sastojala se u tome to je kretanje ritma i melodije dovodio u vezu s
podudarnim pokretima u sluaoevoj dui.
Sofist Antifont, kojeg treba razlikovati od govornika Antifonta, drugi je sofist
kojega je dala Atena. Platon ga ne spominje, ali ga zato spominje Ksenofont. Bio je
hedonist i poznavao je samo materijalnu sreu. Nije bio samo teoretiar, nego i
praktiar, te je vjerovatno i on svojom vjetinom zaraivao novac. Uz klasine
sofistike teme kao to su gnoseologija, teorija kulture, etika i politika bavio se i
kosmologijom, fizikom i matematikom. Kao gnoseolog nadovezuje se na elejsku
kolu: sve je za razum jedno. Za pojmove je tvrdio da nisu stvari nego pomisli, kao
npr. vrijeme, bavio se i izraunavanjem kvadrature kruga. Glavni motiv ljudskog
djelovanja je korisnost, a ono to ometa postizanje korisnog jesu zakon i obiaj koji
nad prirodom vre nasilje. Ljudskim zakonima treba se pokoravati samo pred oima
onih koji su ih donjeli. Ljudski zakoni su ogranienje slobode i stoga su samo privid,
dok istina i nunost postoje samo u odnosu izmeu ovjeka i prirode. Meutim, pod
prirodom se ne razumijeva povoenje za nagonima, nego moralna autonomija
jedinke. ovjek mora paziti da ne kodi blinjemu, jer tako zapravo kodi samome
sebi, i za njega je dobro da se boji posljedica. Treba se uvati pretjerane
zaposlenosti kao i lijenosti, jer ivot je ovjeku samo jedanput dan. Za ivot su sretan
ivot su vani i brak, obitelj i prijateljstvo. to se tie odnosa prema dravi, Antifont
smatra da nema nita goreg od anarhije, zato je iznimno vana uloga obrazovanja,
jer ako se stvar pravilno pone, vjerovatno e i svretak biti pravilan.
KRITIJA
Jo jedan atianin bio je Kritija, srodnik Platonov i pripadnik jedne od
najstarijih atenskih obitelji. Po Ksenofontu bio je razuzdan ovjek i nasilnik, najgori
lan u vladi Tridesetorice. Bio je spartanofil i mrzio je demokraciju. Ipak, bio je
obrazovan i sklon filozofiranju, nazivan je laikom meu filozofima i filozofom meu
laicima. Nazivan je sofistom, ne zbog toga to je primao novac za poduavanje, jer
se time kao atenski plemi nije bavio, nego zbog smjera njegova miljenja. Mrzio je
demokraciju i radio protiv nje, pa je ak jedno vrijeme bio i prognan iz Atene. Prije
toga je bio poznat kao zatitnik Alkibijada, kojem je omoguio rehabilitaciju. Kada je
Atena pala, u njoj se instalira oligarhijska vlast, vlada Tridesetorice, koje je Kritija
istaknuti lan. Vre se progoni pristaa demokratske stranke, i svih nepodobnih koji
ne ele zakrvariti ruke zloinstvima, a meu njima Kritija napada i biveg uitelja
Sokrata. Kojemu se zabranjuje javno govoriti. Kritija je poginuo u sukobu s
pristaama demokratske stranke 403. godine.
Po sadraju Kritijini se spisi mogu podijeliti u etiri skupine, u politike,
kulturno-povijene, filozofijske i drame. u svojim politikim spisima on raspravlja o
dravnom ureenju i daje pregled tesalskog, spartanskog i atenskog ustava. Kritizira
tesalce zbog pretjerane raskoi; divi se spartancima, hvali njihovu umjerenost,
odanost vjebanju i lakonsku disciplinu; atenski ustav nije sauvan, ali u jednom
sauvanom fragmentu kritizira nezakonito bogaenje demokratskih dravnika
Temistokla i Kleonta.
Do razvitka po njemu dolazi zbog tehnikih pronalazaka, za koje su zaslune
razliite zemlje. Smatra da je vjebanje vanije za ovjeka od prirodne obdarenosti.
Za Kritiju su religija i moral ljudski izum. Pravda i zakon nisu dovoljni da se osigura
socijalan poredak, jer oni spreavaju nepravdu da se javno ini, a da bi se sprijeila
nepravda koja se ini tajno, neka mudra glava je izmislila bogove koji sve znaju, sve
vide i daju ljudima blagodat i tetu. Za Kritiju bogovi su tu da vrijede kao norme za
podanike, ali ne i za one koji obnaaju vlast.

21
 Neki manje poznati sofisti koji su pohodili Atenu su: Stesimbrot s otoka Tasa,
koji je kritizirao Perikla, Temistokla i Tukidida, a hvalio lakonofila Kimona. Takoer,
pouavao je za novac; tu je i Euen s otoka Para, suvremenik Sokratov, bio je pjesnik,
govornik i uitelj ljudske i politike vrline; dalje slijedi Teodor iz Bizantije, koji je bio
odlian retoriar; tu su Eutidem i Dionisodor, braa sa otoka Hija, koji su bili
eristiari; prijatelj Sokratov je bio sofist Miko; tu je i Poliksen; pa Brison; Polikrat iz
Atene koji je 393. napisao Optubu protiv Sokrata, u kojem ga prikazije kao
neprijatelja atenske demokracije i posljednji, Ksenijad iz Korinta.
Postoje sofistika djela kojima se ne moe utvrditi autor, jedan takav pisac
ostao je u povijesti filozofije pod imenom Anonim Ijamblihov. Izvodi iz njegova spisa
poinju raspravljanjem o sposobnosti. Za njega su to mudrost, hrabrost, govornika
vjetina i tjelesna snaga. One se sve mogu izgraivati obrazovanjem do svoje
savrenosti, ali jo nemaju apsolutnu moralnu snagu, jer se mogu upotrijebiti i za
dobro i za zlo. Ako onaj koji se obrazuje, tei dobru, on moe imajui sve odlike
postati savreno dobar. Osobina savreno dobra ovjeka je da koristi opem dobru,
odnosno ako pomae zakonima i pravdi. On se mora ustezati od naslada i bogatstva,
ne smije se bojati smrti. A nagrada e za njega biti asno ime i vjena posmrtna
slava.
ovjek moe ivjeti samo u zajednici, on time savladava sofistiku suprotnost
izmeu zakona i ustanove. Zakon nije tiranin ili okov nego zakonit kralj. Demokracija
je najbolje ureenje, a tiranin moe dobro vladati samo ako se stavi na stranu zakona
i pravde. Najgora je mogunost bezakonost, jer od tuda proizlazi najvea nevolja.
Posljedice zakonitog poretka jesu: javno povjerenje; sluajni odnosi, bilo da se tiu
novca ili ega drugog svravaju povoljno; ljudi ne troe vrijeme na stranake borbe,
nego ga iskoritavaju za svoje ivotne poslove; ljudi su osloboeni najteih briga, a to
su one sa stranakim poslovima; nema straha od promjene politikog ureenja i ljudi
se mirno mogu posvetiti svojim poslovima; manji je broj ratova koji se vodi kad je na
snazi zakonito stanje. Zla koja proizlaze iz bezakonitosti jesu ova: ljudi ponajprije
nemaju nikakva vremena za svoj rad, troe se u meusobnim borbama, a novac se
nagomilava i ne stavlja u funkciju opeg dobra; privatna imovina ne uiva nikakvu
zatitu; zbog toga se poveava mogunost rata; kod ljudi se javlja strah; a iz stanja
bezakonitosti proizlazi i tiranida, veliko i strano zlo. Tako je on na srednjem putu,
protiv je ekstremne demokracije, koja vodi u samovolju gomile i protivnik je tiranide.
Postoji jo jedan spis kojem se ne zna autor, a govori o Protagorinom uenju, i
predstavlja slab pokuaj da ga se pobije. Rije je o Dvostrukim govorima. Djelo je
vrednije radi prikazivanja Protagorina uenja, nego radi misli samog autora. U prvoj
se glavi govori o relativnosti dobra i zla, u drugoj o ljepoti i runoi, u treoj o pravdi i
nepravdi, u etvrtoj o istini i lai, peta o ludima i pametnima, esta glava je protiv
tvrdnje da se vrlina i mudrost ne mogu nauiti, u sedmoj se argumentira protiv biranja
vladara kockom, u osmoj se glavi zahtijeva od govornika hipijsko dveznalatvo i
sokratsko poznavanje stvari, u devetoj se glavi slavi vrijednost mnemotehnike.
Glavno obiljeje ovog nepoznatog sofista je elekticizam. U njegovu spisu se s jedne
strane nalaze shvaanja velikih sofista, a s druge strane misli koje su sasvim ili bitno
sokratske. Tako da on predstavlja most izmeu sofistike i sokratskog uenja.
U grkoj su se pojavili i teoretiari drave, koje upoznajemo preko Aristotela.
Prvi je bio Hipodam (V stoljee) koji je u Atenu doao za vrijeme Perikla. On je
zamislio dravu od 10 tisua stanovnika sa tri stalea, obrtnicima, zemljradnicima i
vojnicima. Zemlju je takoer podjelio na tri dijela, na hramski, na vojniki i na
zemljoposjedniki dio. Tri su vrste zakona, jedni brane ast, drugi imovinu, a trei
ivot. Suci prilikom presude, ne donose presudu glasovanjem, nego moraju dati

22
obrazloenje u pismenom obliku, na to je mogua alba najviem sudu
sastavljenom od najuglednijih staraca. inovnike bira graanstvo, a ne kocka. I
posljednje, potrebno je da drava nagradi i odlikuje svoje najzaslunije ljude, a ne
one koji su pobjedili na atletskim natjecanjima. Drugi je teoretiar bio Faleja. Tvrdio je
da glavni uzrok u nemirima i bunama lei u nejednakom rasporedu imovine. Stoga bi
imovina svih graana trebala biti jednaka, kao i obrazovanje. A industrijski poslovi
trebaju prei u dravnu upravu, radi kolektivne privrede.
Znaaj sofistike za grku filozofiju je u sljedeem. Prvo ona je svojom
skepsom sruila cijelu dotadanju filozofiju, koja se pouzdala u snagu ljudskog duha
da dokui sutinu prirode. Sofistika je to povjerenje prema duhu odbacila. I ako su
svojim skepticizmom kako gnoseolokim, tako i etikim sruili principe dotadanje
filozofije, posebice etike, omoguili su svojim refleksijama prema subjektivnim
stranama ivota jednu novu, viu filozofiju i viu etiku. ovjek, odnosno subjekt je za
njih izvor gnoseolokih i etikih istina, pa objektivno saznanje nije mogue, kao ni
objektivno dobro. Problem je u tome to kod sofista subjekt sam sebe nije jo naao.
To je otvorilo put Sokratu, Platonu, Aristotelu i drugim velikim misliocima da postave
novi idealni pojam objektiviteta. Druga bitna sofistika zasluga je razvitak kritikog
duha. Oni u sredite svog etikog umovanja stavljaju suprotnost zakona kao ljudske
uredbe s jedne, i prirode s druge strane. Zakoni nisu postavljeni od bogova nego od
ljudi, i zato da bi imali vrijednost, moraju ih ivot i razum opravdati. Vrhunac
civilizacije i kulture nije slavna prolost, nego sadanjost. Trea bitna zasluga
sofistike je razvitak znanstvenog duha. Utrli su put dijalektici, gramatici, pedagogiji,
teoriji obrazovanja, zaluni su za razvitak retorike. Svojim shvaanjem o stalnom
napretku, racionalnim ispitivanjem stvari. Otvorili su put i za razvoj znanstvene etike.
Imaju zasluga i za razvoj umjetnosti, historiografije.

SOKRAT

Sokrat (469-399) iza sebe nije ostavio nikakvih zapisa, ali je unato tome
svojim etikim pojmovima postao i ostao zakonodavac naunog prouavanja na
podruju etike i svojim radom izazvao razvitak cijelog niza filozofijsko-etikih kola, a
razmiljanje ovih o ljudskom ivotu i njegovu cilju nije bilo drugo nego produavanje i
razvijanje Sokratovih misli. Samog Sokrata se u povijesti filozofije vidjelo na mnogo
razliitih naina, to u prvom redu moemo zahvaliti razliitosti shvaanja Sokratovog
lika u njegovih uenika koji su biljeili njegov rad i opisivali njegov ivot. Prvi izvor koji
govori o Sokratu je Atika komedija, odnosno Aristofanova komedija Oblaci. I drugi
komediografi su pisali o Sokratu ali njihova djela nisu sauvana. Aristofan Sokratu
pripisuje sve najgore sofistike osobine, Sokrat je eristiar, koji ljude ui da slabiji
govor uine jaim, on odbacuje bogove i tradiciju. Openito Sokrat je kao lik u
Aristofanovom djelu karikatura filozofa i taj njegov prikaz se ne treba uzeti kao
vjerodostojan. Drugi izvor su odlomci iz dijaloga Eshina iz Sfeta Sokratovog uenika,
iz kojih se samo vidi da se Eshinov Sokrat bavio slinim problemima kao i Platonov i
Ksenofontov. Najbolji izvor jesu Platonovi spisi, pogotovo Odbrana Sokratova, Kriton i
drugi rani spisi. etvrti izvor su Ksenofontovi spisi, posebno Odbrana Sokratova i
Uspomene o Sokratu. Peti izvor, ali samo za Sokratovu doktrinu, ne i za sam njego
ivot je Aristotel. Mnogi su se bavili pitanjem Sokratove smrti, neki su ga kao sofist
Polikrat napadali, dok su ga drugi kao to su Platon i Ksenofont branili. Pitanje je i
koji je od dva uenika Platona i Ksenofonta dao vjerniji prikaz uitelja? Uglavnom je
tendencija u razmiljanjima ta, da je to bio Platon.

23
 Sokrat je roen u Ateni, dolazio je iz ugledne obitelji koja je pripadala treem
staleu, zeugitima, i kao takav je sluio u redovima hoplitske vojske. Zanimanje mu je
u mladosti bilo kiparstvo, koje je vjerovatno naslijedio od oca, ali ga je s vremenom
napustio. Jo kao mladi pridruio se Arhelaju iz Mileta, od koga je dobio poticaj da
se bavi filozofskim pitanjima, posebno onim etikim. Poetkom Peloponeskog rata
Sokrat je u potpunosti zapustio i kuu i domau privredu, te se u potpunsti okrenuo
filozofiji. Samu Atenu nikada nije napustio, izuzev kada je kao vojnik sudjelovao u
vojnim pohodima. Cijele svoje dane je provodio na ulicama Atene, posebno na trgu,
koji je bio centar obrazovanja i razgovarao sa svima koji su to htijeli, uvijek sa ciljem
da stekne znanje o vrlini i o dobru. Imovinu koju je imao je do kraja ivota potroio,
izmeu ostalog i na razne gozbe, tako da je umro kao siromah. Uenika, kako sam
kae nije imao, ali je imao cijeli niz prijatelja i sluaoca koji su ga pratili, od Alkibijada
i Kritije, Ksenofonta, Platona, Simije, Kebeta, Eshina, Euklida, Fedona, do Antistena i
Aristipa. Svi oni su Sokrata doivljavali kao oca ili starijeg brata.
Sam se dravnim poslovima nikada nije bavio, to su mu esto uzimali za zlo.
Meutim, kada je trebalo braniti pravdu Sokrat se nije bojao opasnosti i ustajao je
protiv onih koji su donosili nepravedna rjeenja. Tako je jednom prilikom nakon bitke
kod Arguinskih otoka, velik broj atenskih vojnika, nakon to su im brodovi potonuli
ostao u moru, a preivjeli vojnici im nisu priskoili u pomo zbog oluje. Rodbina
poginulih je izvrila pritisak na vlast, te su generali koji nisu pomogli utopljnicima
osueni na smrt. Sokrat, koji je u to vrijeme bio meu onim koji su donosili odluku o
krivnji, bio jedini koji se usprotivio njihovoj osudi, ali nije pomoglo, osuda je
doneena. Kasnije su se atenjani pokajali i osudili one koji su ih naveli na optube
protiv generala. Drugom prilikom, kada je Atenom vladala Tridesetorica, poalje vlast
Sokrata i jo etvoricu da na Salamini ubiju jednog od demokratskih voa. Meutim,
Sokrat, koji inae nije bio pristalica demokracije odbije nareenje i samo ga je pad
Tridesetorice spasio od osvete. I ako je sudjelovao na raznim gozbama, ipak je bio
poznat po svojo uzdrljivosti i autarkinosti. Sokrat je znao satima nepomino stajati
na jednom mjestu i razmiljati, kada je bio u takvom stanju potpuno se iskljuio iz
svijeta, govorio je da ga je obuzeo demon, koji mu govori to ne smije initi, ali
nikada to da ini.
Glavni Sokratov cilj bilo je dovoenje do samospoznaje, ne samo sebe nego i
drugih, i za to je razvio posebnu vrstu dijalektike. On je u razgovorima sa drugim
ljudima ukazivao na nedostatke u njihovom znanju, otkrivao proturjenosti i pogreke
u njihovim shvaanjima i tvrdnjama, a uvijek je polazio od tvrdnje da sam nita ne
zna. I na taj su se nain zajedniki, on i sugovornik pribliili istini. Za razliku od sofista
koji su u svom skepticizmu vidjeli krajnju toku, tj. tvrdili da znanje ni nije mogue, za
Sokrata je njegova sumnja bila polazna toka, metodiko ishodite koje otvara put ka
novom znanju. Tako su ironija i majeutika vjetina dvije metode Sokratove
dijalektike.
Ironija koja je negativna metoda ne dovodi Sokrata uvijek do rjeenja. Sokrat
postavlja pitanja kao da sam nita ne zna, elei pokazati da ni njegov sugovornik o
temi nema pojma. Sokrat uvijek pita, nikad ne odgovara. A rezultat nije rjeenje
problema, nego vie put koji pokazuje smjer istine. S druge strane majeutika je
pozitivna metoda. Sokrat u razgovoru slui samo kao pomo sugovorniku da spozna
svoje znanje, da kritiki razdvoji istinito od lanog. Sokrat kae: Ja nikako nisam
posebno mudar, niti imam to pokazati to bi moglo vrijediti kao porod moje due;
meutim, ini se da oni koji samnom razgovaraju isprva nita ne znaju, ali svi, ukoliko
im je bog milostiv, pokazuju u toku naeg razgovora izvanredan uspjeh, a oito je da
nita nisu mogli nauiti od mene, nego su, naprotiv, mnogo i lijepa saznanja nali

24
sami u sebi, i ona su njihova imovina (Theetet). Ovim vanjskim postupcima, ironiji i
majeutici, odgovara induktivno-definitorna metoda kao znanstvena metoda
Sokratova. Sofistika je isticala relativnu vrijednost mnijenja, dok je Sokrat teio za
pouzdanim znanjem, tj. onim koje e morati svi priznati. Takvo znanje daje dijalektika,
tj. vjetina raspravljanja. Njome je Sokrat traio pojam do kojega je ispitivajui dolazio
indukcijom, znai krenuo je od pojedinanog da bi stigao do opeg i postavio opi
pojam o nekoj stvari.
Tri glavna rezultata proizala iz Sokratovog dijalektikog postupka, tj
formuliranja pojma, definicije su: prvo, Sokrat je napustio puku metafiziku
spekulaciju i uope dogmatike teze i odredio miljenju stalan postupak za postizanje
cilja, a to je metodiko-znanstveni rad; drugo, uzeo je pojmove kao nepromjenjive i
trajne regulativne principe miljenja, i oni su mjera ovjeku, njegovu ivotu i radu, a
ne kako je to tvrdio Protagora, ovjek njima; i tree, u Sokratovu uenju poetak je
Platonove dijalektike i Aristotelove logike, kao i znanstvene etike. Sokrat nije imao
namjeru postaviti logiku znanost o pojmovima ni pronai pravila za njihov
pronalazak, nego je htio svoje suvremenike uvjeriti da su pojmovi nepromjenjiva i
opeobavezna norma i moralne svijesti. Znanje je Sokratu etiki ideal, a zajedniko
traenje znanja etiki odnos uzajamnog nadopunjavanja i podupiranja, kome je on
dao ima ljubav. Pitanje koje si Sokrat postavlja je: kako trebam da ivim? Ostala
pitanja naputa kako bi dao odgovor na ovo, i tu dobiva znaenje Kikeronova izreka
da je Sokrat spustio filozofiju s neba na zemlju, i primorao je da se bavi ispitivanjem
ivota i morala, dobra i zla. Sokrat je znanstvenu etiku odvojio od religije i postavio je
kao autonomnu.
Teorijsko znanje i praktika djelatnost ini nerazdvojivo jedinstvo. Vrlina je ne
samo znanjem uvjetovana nego i sa znanjem istovjetna. Vrlina je, dakle, znanje. To
je prvi formalni princip Sokratove etike. Za Sokrata znanje je obiljeje i svih drugih
vrlina, jer sve se vrline sastoje u znanju, a razlikuju se po predmetu znanja, pa
zapravo i nema drugih vrlina, vrlina je jedna. Drugi formalno etiki princip je: sve
vrline, ukoliko su znanje, ine jedinstvo. U svih ljudi postoji sklonost vrlini, i nju
treba samo razviti dobrom poukom. Tako tu dolazimo do treeg formalno-etikog
principa: vrlina je postina, jer se moe nauiti.
Poude ne mogu savladati um jer nita nije jae od uma. Kada netko i ne ini
dobro, to radi iz neznanja. Nitko ne grijei namjerno, nego svatko grijei zato to ne
zna to je dobro, a ne zato to nee dobro (to je samo preformuliran prvi formalni
princip). Kad ovjek ini zlo predajui se poudama i strastima, to znai da mu
nedostaje mjerilaka vjetina, da u njega nema jasnog saznanja dobra, jer se ne
upravlja prema objektivnom saznanju, koje je jae od svega, nego prema
subjektivnom koje ga obmanjuje.
Svoenje vrline na saznanje predstavlja prvi formalni, a svoenje saznanja
na saznanje dobra predstavlja prvi materijalni princip Sokratove etike. injenje
dobra prema tome nije nita drugo, nego samo saznanje o njegovoj praktikoj
primjeni. Dobro je sve to ima odreenu svrhu, a u isto vrijeme ono je uvijek
istovjetno s lijepim i s korisnim. Tako je oito da nitko ne eli namjerno raditi zlo, jer
nitko ne eli raditi protiv svoje koristi. Meutim dobro nije vezano samo sa korisnim,
nego i sa ugodnim. Srea se sastoji u ugodnom, bezbolnom i bezbrinom ivotu
(Platon, dij. Protagora). Ostvarivanje dobra mora biti najvii cilj ivota; jer dobro je
svagda ugodno, ali ugodno nije uvijek dobro. Drugi materijalni princip Sokratove
etike je samousavravanje. Zlo nije apsolutni realitet, nego posljedica
neusavravanja ljudske prirode. ovjek se uenjem i samousavravanjem brine za
svoju duu. Princip samousavravanja vodi najviem cilju ivota, onom koji daje

25
pravac svim pokretima volje i predstavlja cilj svih radnji, a to je individualno
blaenstvo kao najneospornije dobro. Blaenstvo je trei materijalni princip
Sokratove etike. Ali za razliku od sofista koji su ga temeljili na hedonizmu, Sokrat u
potpunosti odbacuje hedonizam i utemeljuje ga na uzdrljivosti, tj. obuzdavanju
nagona i strasti kao osnovi vrline.
Postoje etiri sfere u kojima dolaze do izraaja socijalne osobine helenskog
ovjeka: obitelj, krug prijatelja, drava i religiozna zajednica i kroz njih emo prikazati
Sokratova socijalno-etika shvaanja. Brak nema veliki etiki znaaj za Sokrata i
osnova mu ne mora biti ljubav. Njegova svrha je produljenje ljudske vrste. Ipak obitelj
ima veliki znaaj, i potrebno je pridravanje nepisanih zakona, posebno istie
odnos potovanja djece spram roditelja. Od pojedinih socijalnih oblika najveu etiku
vanost Sokrat pridaje prijateljstvu, jer ono slui kako moralnom, tako i duhovnom
obogaivanju osobe. Drava je za Sokrata najvia i najuzvienija zajednica.
Pojedinac se u uvijek mora pokoravati zakonima, ak i onda kad mu se ini
nepravda; zakoni se mogu mijenjati, ali ne silom, nego odlukom graana. Dravom
trebaju upravljati najbolji, odnosno duhovna i moralna elita. Sokrat je za vladavinu
aristokracije uma i karaktera (takvo shvaanje imali su i pitagorejci). Sokrat se sam
ipak nije bavio dravnim poslovima, od toga su ga odvraale dvije stvari: atenske
politike prilike i unutranji glas. On promjenu nije elio postii promjenom zakona ili
time da vlada, nego je elio promjeniti ljude, pa tako na kritike da druge ui vladanju,
a sam ne eli vladati odgovara: Zar bih bolje vrio dravne poslove da ih vrim
samo ja nego da se trudim da ih to vie dobro vri? I ako se ini da nije previe
mario za gradske bogove, Sokrat je bio iznimno poboan. Samu religioznost je
ubrajao meu vrline zajedno s pravednou, mudrou, hrabrou. Iznimno je cijenio
Apolona (na ulazu u hram natpis Upoznaj sebe). Bogovi su za njega predstavnici,
uzori i zatitnici moralnih sila.
Sokrat je 399. optuen da ne vjeruje u bogove u koje vjeruje drava i da kvari
mlade. Sokrat unato tome to je pobio navode iz optunice i ismijao tuitelje biva
osuen na smrt. Za cijelog suenja se drao iznimno dostojanstveno, kao to se
drao i u posljednjim trenutcima ivota kada je ispijao otrov i pokazao iznimno
spokojstvo u tim trenutcima. Njegovi tuitlji su kasnije optueni za nepravednu
optubu i doivjeli su istu sudbinu kao i Sokrat. On sam je prva rtva ovjekove
fanatine tenje za istinom. Kada je osuen, on nije molio za milost, nije pokuao
pobjei jer bi time porekao svoju dotadanju misiju, i prestao biti ono to je htio da
bude i to je uostalom i bio: savjest Atene.
Ipak, svojim principom vrline kao znanja Sokrat jednostrano precjenjuje utjecaj
uma na moralno djelovanje, a o drugoj polovici ovjekove svijesti, o volji, ne vodi
rauna, to mu zamjera ve Aristotel. inei vrline znanjima on u obzir ne uzima
nerazumski dio due, a kad tako postupa zanemaruje osjetilno i nain osjetilnosti.
Samo um nije dovoljan za moralno djelovanje. Do svog pogrenog precjenjivanja
znanja u izgraivanju moralne svijesti, kao i do intelektualiziranja ivota, Sokrat je
doao otud to je on svoje umne odlike i svoju vrlinu i unutranju sreu sastavio u
uzrono-posljedinu vezu. Sam on bio je moralan i sretan, jer nije bio igraka
neobuzdanih i slijepih strasti kao drugi, ali to je vrijedilo za njega, nije vrijedilo i za
sve druge. Ipak, tvrdnjom da je vrlina znanje Sokrat je u oblasti morala pronaao
specifinu snagu kojom se uzdie nad prirodu, i kojom on, kao moralno bie, moe
prirodu usavriti novim viim oblikom.

SOKRATOVCI

26
 Pod sokratovcima podrazumijevamo osobne potovatelje Sokratove i
pristalice nekih filozofskih kola koje su osnovali Sokratovi uenici. Moemo ih
podijeliti u tri skupine. U prvu skupinu idu oni koji su stajali na uiteljevu stajalitu i
ograniili se samo na to da u svojim spisima na popularan nain obrade ono to je iz
uiteljeva ivota i filozofije ostavilo u njima posebno dubok dojam. Takvi su sokratovci
Ksenofont i Eshin. U drugu skupinu ubrajamo one koji su Sokratovo uenje
podravali samo djelomino, pa su tako jedni na osnovi Sokratovog principa znanja
unapreivali dijelektiku, a drugi na osnovu principa vrline etiku. Od prvih su se razvile
1) Megarska i 2) Elidsko-eretrijska kola. A od drugih, 1) Kinika i 2) Kirenska
kola. Ove kole imaju vie zajednikih crta sa sofistikom, nego sa Sokratom, pa se
mogu shvatiti i kao ogranci sofistike. I u treu skupinu idu oni koji su odluno stajali
na uiteljevu gleditu, te su njegovo uenje ne samo produili, nego i prevazili, a
takav je bio jedino Platon. Sokratovci su izvrili najvei utjecaj na razvitak grke
filozofije.
KSENOFONT
Ksenofont (430/427-355) se rodio u atikom selu Erhiji. Ve kao mlad poeo
se druiti sa Sokratom, i uspomena na to prijateljstvo ga je pratila cijeli ivot.
Sudjelovao je kao vitez u vojsci Tridesetorice, a kasnije je iao kao grki plaenik
boriti se u Malu Aziju na strani Kira Mlaeg protiv njegovog brata Artakserksa ll
Mnemona. Poto je Kir ubijen, a voe grke vojske na prevaru pogubljene, Ksenofont
se naao na elu preostalih 10 tisua vojnika i uspjeno ih doveo natrag do Grke. U
Atenu se ne vraa nakon to je uo da je Sokrat pogubljen. 394. godine dolo je do
sukoba izmeu Atene i Sparte, pa kako je Ksenofont bio na strani Sparte biva
prognan iz Atene. Sparta mu daje zemljite u Skiluntu blizu Olimpije gdje je mirno
ivio, sa enom i dva sina, obraujui polja, itajui knjige i druei se s prijateljima
sljedeih 17 godina. Kad je Sparta izgubila te posjede od Tebanaca morao se
preseliti u Korint.
Ksenofon je pisao povijesna, filozofijska, politika i didaktika djela. S etikom
imaju veze spisi Kirupedija, Uspomene o Sokratu, Razgovor o ekonomiji, Gozba i
Hijeron. Kirupedija crta u osam knjiga ivot Kira ll. Spis je samp prividno historijski. To
je u stvari, etiko-politiki roman, u kome je pisac ispisao svoje misli kako dravu
treba najbolje urediti i njome upravljati. Kir je slika Sokratove misli o kralju koji vlada
ne zato to je izabran kockom, ne zato to je tiranin, nego zato to zna kako treba
vladati. On je samo po imenu perzijanac, on ima spartansko obrazovanje, Sokratova
naela i helenske osobine. Ksenofont je kao to su to uinili Platon, Polikrat, Isokrat i
Lisijan osjetio potrebu da napie neto o Sokratovoj smrti. Stoga je napisao
Uspomene o Sokratu, a taj je spis postao izvor za poznavanje ivota i uenja
Sokratova. U njemu su osnovne Sokratove osobine umjerenost i pobonost. U spisu
O ekonomiji Ksenofont stavlja svoja razmiljanja u usta Sokratu. Tema spisa je
ekonomija kao znanje kojim ovjek upravlja kuom bilo svojom ili tuom. U spisu
Gozba pisac prikazuje Sokrata u veselom drutvu na gozbi. Tematski je djelo slino
Platonovoj Gozbi, ali bez one filozofijske dubine i visokog etikog poleta kojim se
odlikuje Platonov spis. Hijeron ili Tiranin obrauje etiko-psiholokom
argumentacijom pitanje tiraninove sree. Uvjet da se tiranin odri na vlasti je da vlada
tako da slui dobru i napretku svih graana. Ksenofont se nije interesirao za znanost,
ali je ostao oaran Sokratovim etikim uenjem, a donekle i samom dijalektikom
metodom kojom se sluio, ali koju nije obogatio ni velikom smjelou ni dubokom
filozofskom produktivnou, nego obinom lakoom da svoje ideje podijeli, osvijetli i
dobro uredi.

27
 Eshin iz Sfeta bio je isprva odan uenik Sokratov, a kasnije pisac govora za
obranu nevino optuenih i govornik. Zbog svog siromatva otputovao je na Sirakuzu
k Dionizu Mlaem i ostao tamo sve do njegova izgnanstva. Sokrat ga je iznimno
cijenio. Osim nekoliko lanaka, nijedan od njegovih spisa nije sauvan, a neki od njih
su Kalija, Alkibijad, Rinon i drugi, bilo ih je sedam autentinih i jo sedam spornih.
MEGARSKA KOLA
Megarsku kolu je osnovao Euklid (450-380) iz Megare koji je pripadao
najstarijim i najodanijim uenicima Sokratovim. Nakon Sokratove smrti pruio je
utoite Sokratovim prijateljima koji su se bojali ostati u Ateni. Karakterizirala ga je
iznimna blagost i pomirljivost. Pripisuje mu se est dijaloga od kojih je sauvan samo
jedan odlomak, neki od dijaloga su Alkibijad, Kriton, Razgovor o ljubavi itd. Prije nego
to se upoznao sa Sokratovim uenjem Euklida je osvojila filozofija Elejske kole,
posebno Parmenidova i Zenonova. Prozvali su ga eristiarom. To ime ima svoje
pozitivne i negativne konotacije, dok su protivnici govorili da je eristika vjetina
prepiranja i mudrovanja bez ozbiljne znanstvene namjere, Sokrat ju je upotrebljavao
tako da je iz nje razvijao svoju metodu istraivanja pojmova. asnije ime za
Megarane je bilo dijalektiari. Elejski pojam bia Euklid je poistovjetio s vrijednou
koju je Sokrat obiljeio kao najvii predmet znanja: ima samo jedno nepromjenjivo
dobro. Tako je Sokratova misao da je vrlina znanje u Megarskoj koli dobila
znaenje: vrlina je vie. Prema tome ima samo jedan moralni cilj, a to je saznanje
dobra kao najvie vrijednosti, i zato je vrlina samo jedna. Ali sada nastaje pitanje: to
je s onim to je dobru suprotno sa zlim? Poto je dobro poistovjetio sa biem, a zlo s
nebiem i Euklid je, kao svi strogi racionalisti, na primjer Spinoza i Leibniz, tvrdio da
zlo ne postoji. Postoji dakle, samo dobro a izvan njega nita ne postoji. Poto je to
proturjeilo iskustvu, Megarska kola je morala pobijati iskustvo da obrani i opravda
svoje pretpostavke. Pri tome su prostornost i mnotvenost bili posebni predmeti
njenog dijalektikog pobijanja. Euklid u svojoj dijalektici se slui metodom u kojoj ne
pobija premise, nego zavrne stavove. Ta se kola izmetnula u forsiranje jalove
formalne eristike. I na taj nain nije nimalo unaprijedila etiku, jednako kao to ni nije
unaprijedila teoriju saznanja. Euklidovi uenici su bili Ihtija i Klinomah, Trasimah,
Dioklid, Eubulid i drugi.
Najugledniji predstavnik Megarske kole bio je Stilpon (380-300) iz Megare.
Uitelji su mu bili Trasimah i Pasikle. Spominje se devet njegovih dijaloga (Kalija,
Aristotel, Anaksimen...), ali osim nekoliko odlomaka, nijedan nije sauvan. Bio je na
glasu kao izrazito pronikljiv i dovitljiv eristiar. Povremeno je dolazio u Atenu, ali je
prognan zbog svog slobodoumnog izraavanja o religiji. Izdigao se iznad
tradicionalnog grkog shvaanja ivota, i iznimno je cijenio svoju individualnost i
slobodu. Kad je jednom prilikom opljakan, i kad su mu htijeli vratiti ukradene stvari,
izjavio je da nita nije izgubio, jer mu nitko ne moe oduzeti njegovo obrazovanje,
pamet i znanje. Odlikovao se jednostavnim, blagim, spokojnim, otvorenim i
nekoristoljubljivim karakterom. I ako se o njemu pie da je pijanevao i ludovao za
enama, njegovi prijatelji ga hvale i istiu da ga nitko nikad nije vidio pijana i da je on
uspio svojim uenjem obuzdati svoje nagone. To pokazuje da je on zraio vie kao
etika linost, nego kao etiki teoretiar, te je za sobom ostavio sliku idealna
mudraca. Najvii cilj moralne tenje i najvie dobro on je nalazio u autarkiji, tj. u
stanju u kojem je mudrac sam sebi dovoljan, i u bezstrasnosti. Smatrao je da je
ovjeku potrebna unutarnja nezavisnost od svih utjecaja koji mogu da mu poremete
ravnoteu i spokojstvo (aohlesija), tu se njegovo uenje pribliava kiniarskoj
filozofiji, etika naela Megarske kole pripremaju i prelazak stoikoj etici, a njen
osniva Zenon bio je Stilponov uenik. I ako je Megarska kola u odnosu na Sokrata

28
bezivotna, njene vrijednost je to oblikuje lik autarkinog mudraca, ije je glavno
obiljeje apatija, odnosno osloboenje od afekata, meutim tom autarkizmu
nedostaje smisao za ivu socijalnu vezanost, kao to uostalom cijelom megarskom
uenju nedostaje smisao za akcidenciju i funkciju.
ELIDSKO-ERETRIJSKA KOLA
kola je dobila ime po domovini dvojce najistaknutijih predstavnika, Fedona iz
Elide i Menedema iz Eretrije. Fedon je vukao porijeklo iz ugledne obitelji. U ratu
izmeu Elide i Sparte biva zarobljen i prodan kao rob u bludilite u Ateni. Upoznaje
se sa Sokratom s kojim postaje veliki prijatelj, i na iji intervenciju bude otkuplje os
strane Kritona. Nakon Sokratove smrti vraa se u Elidu i oko sebe okuplja uenike,
koji su poznati kao elidski filozofi, a to su Pliston, koji ga je i naslijedio, te Anhipil i
Mosho. U svom filozofiranju Fedon se ograniavao na etiku ali o njegovom etikom
uenju zna se vrlo malo. Od est dijaloga koji mu se pripisuju Zopir i Simon se
smatraju autentinima, meutim iz njih nije gotovo nita sauvano. ini se da je
Fedon bio vie dijalektiar, nego etiar.
Mendem (339/337-265) je iz Eritreje, u elidsku filozofiju ga je uveo prijatelj
Asklepijad, a njih su dvojca elidsku kolu preselili iz Elide u Eritreju. Potjecao je iz
ugleden, ali siromane obitelji, zanimala ga je poezija, a bavio se i politikim ivotom.
Slavljen je kao postojan i plemenit karakter, a umro je nakon sedmodnevnog
gladovanja, kojem se predao jer nije mogao osigurati slobodu svojoj domovini. Kao i
Sokrat nita nije zapisivao, nego je u razgovorima, svojom jakom etikom linou
utjecao na okolinu. I ako je bio izvrstan dijalektiar on je okolinu obrazovao vie
svojim primjerom, nego svojim uenjem. Za njega se sve dobro sastoji u razumu i
njegovoj otrini kojom se saznaje istina. Kao i za Euklida, i za njega je vrlina jedna.
Trezvenost, hrabrost i pravednost sve je to jedna te ista stvar: kao smrtno stvorenje i
ovjek. Na neiju opasku da se najvie dobro sastoji u tome da se postigne ono to
se eli. Odgovorio je: Ali mnogo vee u tome da se eli samo ono to je potrebno.
Uenici su mu bili Pasifont i Ktesibije, nakon kojih se ini da se kola ugasila. I ako
nije imal veliko povijesno znaenje Elidsko-eretrijska kola utjecala je na postanak
stare Skeptike kole.
STARIJA KINIKA KOLA
Osniva kole je Antisten iz Atene, a popularnom ju je uinio njegov uenik
Diogen. Antisten (450-) poto mu je majka bila robinja nije imao puno graansko
pravo. Uitelj mu je bio Gorgija, a poznavao se i sa Prodikom i Hipijom. Poznavao je i
Protagorino uenje, a kao i sofisti uzimao je za predavanja honorar. Filozofijom se
poeo baviti dosta kasno, kada se upoznao sa Sokratom, jednom je izjavio da
filozofiju treba uiti onaj koji hoe da ivi sa bogovima, a onaj koji hoe s ljudima
retoriku. Sa Platonom i Isokratom je bio u zategnutim odnosima. Sokratu se divio, a u
ravnodunosti prema odjevanju i u jednostavnosti ivota ga je i nadmaio. Nakon
Sokratove smrti osniva vlastitu kolu, nisu ga zanimali metafiziki problemi, pa se nije
slagao s Platonom, odbacivao je i Aristipov hedonizam. Mada se bavio i teorijsko-
filozofskim pitanjima, posebno gnoseolokim, Antisten je bio uglavnom moralist, te je
tako najveu vanost pridavao obrazovanju, u neposrednom razgovoru s uenicima.
Napisao je 74 spisa od kojih su sauvana samo dva Ajant i Odiseja. Iz nekih
spisa mogue je meutim vidjeti njihovu tendenciju. Pa je tako jasno da je Heraklo
smatran kinikim svecem, i da je uzet kao simbol razvitka kinika mudraca. Neki spisi
imaju za predmet etiko-alegorijslo tumaenje mita i najozbiljnije propovjedanje
vrline. Hvali Kira kao uzornog vladara, osuuje Alkibijadov hedonizam, ali hvali
njegovo preziranje konvencionalnog morala.

29
 Teite Antistenove doktrine jest etika, kojoj osnovna naela nose sokratsko
obiljeje. U sreditu njegovih etikih refleksija je jaka volja, ona vodi k vrlini i autarkiji
vrline. Vrlina je dovoljna za blaenstvo, a sama se sastoji u djelovanju i ne treba joj
mnogo rijei ni znanja. Teorijskom je znanju pridavao vanost samo ako je ono sluilo
ispunjenju etikih ciljeva. Kao i Sokrat ima intelektualistiko shvaanje vrline, samo
on jo odlunije naglaava praktiku stranu. Vrlina je dakle, dovoljna za blaenstvo,
ona je jedna, uvijek ista, moe se nauiti i ne moe se izgubiti. Najvei neprijatelj
vrline je osjetilno uivanje i preputanje tjelesnim nagonima. Da bi ovjek duhom
ovrsnu potreban je napor i rad (trud). Najvea odlika mudraca jest autarkija =
samostalnost, i kao njen plod, apsolutna unutranja sloboda i autonomija
samoopredjeljivanja. It toga proizlazi i naelo bespotrebnosti. Kiniar prekida vezu sa
dravom i religijom, mudrac se politikom ne bavi prema postojeim zakonima, nego
prema zakonu vrline. Tradicionalnu religiju takoer odbacuje, po prirodi je jedan
bog. Uz politeizam odbacuje i antropomorfizam bog ni na koga ne lii. Homerovo
pjesnitvo razumije kao alegoriju, i u stihovima trai skriveno znaenje, trai moralne
poruke i uz njih vezuje svoja etika razmatranja.
Dok je Antisten bio osniva kinike kole, Diogen iz Sinope je bio osniva
kinikog ivota. Uinio je da kinika kola bude popularna. Jo kao mladi ulovljen je,
zajedno s ocem, u krivotvorenju novca. Zbog toga je morao pobjei iz Sinope i tako
je stigao u Atenu, gdje se upoznao s Antistenom i postao njegov uenik. poto nije
imao novca za stanovanje, ivio je u bavi, a prehranjivao se prosjaenjem. Nije se
zadravao samo u Ateni nego je putovao i po drugim krajevima Grke. Tako je pao i u
zarobljenitvo, i prodan je kao rob na Korint, kad su ga prilikom prodaje upitali to
zna raditi, rekao je Vladati ljudima. Tako da je bio uitelj djece svog gospodara, a
kad su ova odrasla vratio se starom nainu ivota. Po predaji umro je istoga dana
kao i Aleksandar Makedonski godine 323. Korinani su ga sahranili o dravnom
troku i podigli mu spomenik: psa od parskog mramora. Za Diogena misao i djelo idu
zajedno, slabo je mario za knjige, prezirao je i teorijsku filozofiju i pozitivne znanosti
smatrajui i beskorisnim i nepotrebnim, ipak poznavao je Homera, bavio se pisanjem
tragedija i filozofskih dijaloga.
Njegov kinizam nije teorijska nauka ili kakav etiki sistem, nego poseban nain
ivljenja i pojavljivanja u javnosti. On ustaje protiv cijele tradicionalne religije, protiv
mantike, tumaenja snova, misterija, prinoenja rtava, pogrebnih obiaja, vjerovanja
u besmrtnost due. Bio je izrazito sarkastian prema ondanjem drutvu, on nije htio
biti samo lijenik bolesnog drutva, nego i pas koji mu svojim ugrizima ne da mira.
eli je preurediti drutvene vrijednosti, sve to je od prirode proglasio je za dobro, a
sve to je odstupalo od nje osuivao. Askeza za njega nije muenje i napor tijela,
nego najvei rezultat bespotrebnosti. Mnogo vie nego kod Antistena kod njega izbija
naglaavanje voluntaristikoga momenta i ostvarivanje etike volje djelom. To se
ostvarivanje pojavljuje u dva vida: u odnosima prema sebi i svojim nagonima vrlina je
apatija, tj. nezavisnost od afekata i strasti, a u odnosu prema vanjskom svijetu vrlina
je autarkija, tj. krajnja bespotrebnost u odjevanju, hrani i stanovanju.
Osobine koje su ga izdvojile od Antistena i po kojima je postao slavan su
sljedee: Diogen je traio da umjesto braka i obitelji ene i djeca budu zajedniki;
treba po njemu, ukinuti privatnu imovinu i ropstvo, a kao novac koristiti simboliki
napravljen od kosti; imao je kosmopolitsko shvaanje svijeta; osnovao je kiniku
askezu; prakticiranjem kinike bestidnosti, kiniar se odmee od svih konvencija i sve
svoje potrebe zakovoljava javno, Diogen je time izvrio krajnje radikaliziranje
kinizma.

30
 Jedan od najpoznatijih Diogenovih uenika bio je Kratet iz Tebe. Bio je
iznimno bogat, ali je sav svoj novac podijelio narodu i krenuo u svijet da Diogenovo
uenje propovijeda primjerom. Dok je Antisten bio teoretiar, Diogen rigorozan
praktiar, duhovit zajedljivac i gorak podrugljivac, Kratet je bio drugaija priroda: bio
je blag savjetnik, ljubazan opominja, dobar prijatelj i lijenik due. Radi svog blagog
ponaanja dobio je nadimak otvara vrata. Pisao je pjesme i u njima je slavio
kinika naela i kiniki ivot i parodirao druge pjesnike. Pisao je i pisma i tragedije u
parodinom duhu, kao i Diogen i Kratet je bio kosmopolit, graanin svijeta. Uenici su
mu bili Metroklo i Hiparhija, brat i sestra. Hiparhija je bila iznimno lijepa ena i kao
takvu obletali su je mnogi prosci, ali ona se je, nakon to ju je brat upoznao sa
Kratilom zaljubila u njega i udala se za njega, unato negodovanju obitelji, ak ju je i
sam Kratet pokuao odvratiti od toga. Metroklo je osniva hrije, duhovite anegdote.
Ostali uenici Diogenovi su bili Onesikrit i njegova dva sina Androsten i Filisk,
Monim iz Sirakuze i drugi manje bitni.
Antisten je dao osnovna uenja kinike etike. Diogen je dodao sociologiju i
politiku. Kiniari su sokratovci utoliko to: 1) polaze od Sokratova stava da je razum
podloga vrline, s tom razlikom to oni vrlini daju praktiki karakter, za nju je potrebno
manje znanje, a vie sokratovski karakter; 2) ue da treba biti slobodan od tjelesnih
pouda i strasti; 3) ue da je vrlina uvjet blaenstva i dovoljna za blaenstvo, mudrac
je onaj tko je poao putem vrline, a svi ostali su budale, mudrac nita ne treba, on niti
voli niti mrzi, njegova osobina je ravnodunost.
U negativnom djelu svog uenja kiniari podsjeaju na sofiste, odbacuju
drutvene obiaje i predrasude, ali su esto i radikalniji, negiraju obitelj, dravu i
patriotizam, ali i ropstvo. Modificirano produenje kinike etike predstavlja etika
stoike kole.
KIRENSKA KOLA
Punu suprotnost prema kiniarskom strogom shvaanju vrline ini vedra
praktika mudrost Kirenske kole. Osniva kole je Aristip (435-355) iz Kirene, on
416. dolazi u Atenu, upoznaje se sa Sokratom te postaje njegov prijatelj i uenik.
drugi Sokratovi uenici nisu ga smatrali kao bliskog pripadnika uiteljeva. Bio je i pod
utjecajem sofista, primao je honorar za svoja predavanja, i bio prvi sokratovac koji je
to radio, a odbacivao je i Sokratovo uenje o naputanju ivotnih uivanja. Nije se
zadravao na jednom mjestu nego je stalno putovao iz grada u grad. Aristipova
mudrost snalaenja i vjetina ivljenja sastoje se u tome to je on bio sposoban
zadrati svoju slobodu i prema vanjskom svijetu i prema okolini, a ovu je znao
podrediti svojim eljama i ciljevima. ovjek se moe sluiti naslado, a ipak joj ne biti
rob, za to slui pamet i vjebanje. I ako je ivio na visokoj nozi i odavao se uicima i
nasladi, ipak je uvjek pokazivao razvijen ukus i odravao mjeru jer je zadovoljstva
paljivo odmjeravao i vodio rauna o posljedicama uivanja. Pred kraj ivota se vratio
u rodnu Kirenu i tamo osnovao svoju filozofsku kolu. Odlikovao se ne samo kao
praktiar, nego i kao teoretiar uivanja, kao i Heraklit prezirao je mnogoznaltvo.
Nije bitno itati mnogo, nego korisno. Predmet njegova interesa bila je etika u smislu
praktike mudrosti, i ona je za njega istovjetna filozofiji. Velik je popis njegovih djela,
ali nita od svega toga nije sauvano.
Njegova je filozofija srodna sa sofistikom, on odbacuje mogunost objektivna
znanja, odbacuje dijalektiku i fiziku, kao i sva moralna mjerila. Njegovo etiko uenje
nije zasnovano na saznanju sutine etikog fenomena, nego je praktika ivotna
mudrost. Mi moemo spoznati samo osjeaje, i samo oni faktiki postoje. Zato su
nai osjeaji jedino mjerilo, i nita izvan njih ne moemo spoznati. Ali oni ne mogu biti
zajedniko mjerilo, jer razliiti subjekti razliito osjeaju zadovoljstvo i bol, odnosno

31
osjeaji su posve individualni. Kirenska etika ima pet dijelova: 1) o onom za im treba
teiti i ega se treba kloniti; 2) o afektima; 3) o radnjama; 4) o (prirodnim) uzrocima; i
5) o jamstvima istine.
Ako su nai osjeaji jedino mjerilo nae spoznaje, onda moraju biti i jedino
mjerilo naega djelovanja. Stoga jedino zadovoljstvo moe biti cilj naega etikog
ivota, jer ono je jedino dobro, kao to je bol jedino zlo. Zadovoljstvo je jedino dobro
po prirodi za Aristipa, ono samo sebe opravdava, stoga on postaje osniva
hedonizma. Zadovoljstvo je blago kretanje, a bol uzburkano kretanje due, izmeu
njih pojavljuje se srednje stanje, odnosno odsustvo i zadovoljstva i boli. Oito je da
Aristip ne uzima zadovoljstvo na negativan nain, npr. kao bezbolnost, nego ga
uzima u punoj njegovoj pozitivnosti, jer ono nije prazno stanje, nego ugodno kretanje.
Ono to ne izaziva ni zadovoljstvo ni bol, ne moe se zvati ni dobrim ni loim.
Zadovoljstvo se osjea samo u sadanjosti, jer je stvarno samo sadanje stanje, pa
treba uivati sada. Zadovoljstvo je uglavnom tjelesne prirode, jer je ono u sutini
tjelesno stanje. Aristip se ne obazire na duh, nego u obzir uzima samo tijelo. Tjelesno
zadovoljstvo postaje apsolutni motiv djelovanja i osnovni etiki princip. Meutim, ipak
Aristip istie da treba imati mjeru u zadovoljstvu, jer ovjek treba biti gospodar svojih
nagona, a ne njihov rob.
Aristipovi nasljednici su u velikoj mjeri modificirali uenje svoga uitelja, i to
pod utjecajem Epikurova filozofskog sistema i sistema Stoike kole. Najpoznatiji
nasljednik je Teodor (340-) iz Kirene, iz koje je prognan, putovao je i u Atenu,
Aleksandriju a naposlijetku se vratio u Kirenu gdje je proveo ostatak ivota. Bio je
svaalica i dijalektiar po prirodi, izrazito otvoren i podrugljiv, pred svima uvijek
istiui svoju duhovnu nadmo. On odbacuje teoriju o trenutnosti i pojedinanosti
zadovoljstva i umjesto toga postavlja radost ili vedrinu kao trajno duevno stanje i
kao cilj za kojim treba teiti, nezavisno od zadovoljstva ili bola. Suprotnost vie nisu
zadovoljstvo i bol, nego radost i turobnost. Najvie dobro je radost i ono se sastoji u
uvianosti, a najvee zlo je turobnost i ono se sastoji u nerazumnosti. Ipak
individualistiki karakter hedonizma je kod njega izraeniji nego kog Aristipa, za
njega je prijateljstvo bez ikakve vrijednosti, mudrac je sam sebi dovoljan,
portvovnost i domovine nemaju takoer nikakvu vrijednost, jer je filozof graanin
svemira, bogovi ne postoje.
Hegesija je takoer iz Kirene, on isto stoji na hedonistikom zemljitu, samo
on odbacuje svako pozitivno zadovoljstvo i ui potpunu ravnodunost prema
trenutnom uivanju, on se od Aristipa najvie udaljuje i svojim negativnim idealom
ivota dostie punu naelnost jednog pesimizma, sasvim suprotnog prvobitnom
hedonizmu. Za njega ne postoji nikakvo pozitivno zadovoljstvo. Zbog svog
pesimizma i preporuivanja samoubojstva dobio je nadimak potica na smrt.
Anikerid je tvrdio da cilj ivota i svih radnji jest zadovoljstvo, ali se ono ne
moe svesti samo na osjetilno uivanje i egoistino uivanje, nego se tu trebaju
ukljuiti i duhovne radosti. On u izvore zadovoljstva ukljuuje i socijalne momente
ivota: prijateljstvo, obitelj, ljubav prema domovini. Ponekad se s Teodorom povezuje
i Euhemer koji je znaajan po svom povijesnom objanjenju mitova, po kojem su ne
samo heroji nego i bogovi bili ljudi, to se naziva euhemerizam. To se gledite kasnije
rairilo meu Rimljanima.
I kirenjani i kiniari odbacuju konvencionalni moral. Za kirenjane ne vrijedi
kiniarski negativan stav prema kulturi i idealu prirodnog stanja. Ni jedni ni drugi
nemaju osjeaj vanosti domovine, kiniari zato to preziru kulturna dobra, kireniari
su ravnoduni iz egoizma uivanja. I jedni i drugi tee za blaenstvom kojeg zovu

32
vrlinom, samo dok je ona za kiniare vjetina u odricanju potreba, za kireniare je
ona vjetina u uivanju.
Dok je zadovoljstvo u Sokrata pratilac i nuna posljedica moralnog ivota, u
Aristipa je ono cilj za kojim treba teiti: zadovoljstvo nije vrlina, nego je vrlina u
zadovoljstvu. Hedonistika e se miso produiti u Epikurovoj koli, gdje e i dobiti
mnogo znanstveniji oblik.

PLATON

Platon (427-349) je pripadao jednoj od socijalno i politiki najuglednijih

atenskih obitelji. Ve od malena je bio sustavno obrazovan, itanje i pisanje je uio
od Dionisija, a gimnastiku od Aristona iz Arga, koji mu je i dao ime Platon (iroki),
inae pravo mu je ime bilo Aristoklo. Bavio se i muzikom i slikarstvom, kojega je
odbacio, ba kao to je odbacio pjesnitvo pod utjecajem Sokrata. Poznato je da je
napisao ditirambe i tragedije, ali ih je kad se posvetio filozofiji spalio. U filozofiji bio je
Platonu prvi uitelj Kratil, koji je bio pak pripadnik Heraklitove kole. Posebno je volio
aritmetiku i geometriju, pa je tako na ulaz svoje Akademije stavio natpis: Neka ne
ulazi nitko tko ne zna geometriju. Na Platona je utjecao i Kritija koji je odbacivao
ekstremno-demokratski drutveni poredak.
Ipak, najtrajniji i najdublji utjecaj na Platona izvrio je Sokrat s kojim se
upoznao u dvadesetoj godini. Koliki je to poznanstvo utjecalo na njega najbolje
pokazuje izjava koju je dao pod kraj ivota u kojoj kae da e kao najviu milost
sudbine slaviti to to se, prvo, rodio kao ovjek, drugo, to se rodio kao Grk i tree
to je njegovo roenje palo u doba Sokratovo. Kad su 404. godine aristokrati doli na
vlast u Ateni Platon je ozbiljno razmiljo da se preda politikom radu, ali je od toga
odustao kad je vidio zloinaki karakter Tridesetorice i njihovu namjeru da u to
ukljue i Sokrata, ije ga se ponaanje u tim trenutcima izrazito dojmilo. Nakon
uspostavljanja starog demokratskog poretka opet se poelio ukljuiti u politiku, ali od
toga ga je konano odvratila optuba protiv Sokrata i njegova smrt, nakon koje
naputa Atenu. Odlazi na kratko u Megaru k Euklidu, ali se ubrzo vraa u Atenu i pie
Odbranu Sokratovu. eljan je upoznati se sa svijetom i odlazi iz Megare u Egipat da
prouava matematiku i astronomiju. Iz Egipta odlazi u Kirenu, k matematiaru
Teodoru kojega je upoznao u Ateni, a iz Kirene u Veliku Grku da se poblie upozna
s pitagorejskim uenjima, u Tarantu upoznaje vou pitagorovaca Arhitu s kojim se
sprijateljuje. Tada ga na svoj dvor zove Dionizije Stariji tiranin sa Sirakuze. Platon je
poziv prihvatio nadajui se da e pridobiti Dioniza za svoje ideale, ali odmah dolazi u
sukob sa Dionizom jer ovaj ne eli prihvatiti nikakva Platonova uenja. Kad ga je
Dion, inae Dionizijev suradnik, koji je iznimno cijenio Platona htio poslati u Grku da
mu spasi ivot, Dioniz je ipak dao nareenje da ga se ubije ili proda kao roba.
Sreom za Platona otkupio ga je njegov prijatelj Anikerid iz Kirene i pustio ga na
slobodu.
Kad se Platon vratio u Atenu otvorio je svoju kolu a Akademiji, vjebalitu
koje je to ime dobilo po heroju Akademu, zatitniku dubrave u kojoj se vjebalite
nalazilo. Platon je unutar prostora Akademije i ivio, a ona se odravala prilozima
uenika. Cilj je bio obrazovanjem stvoriti aristokraciju duha i karaktera. Ideali koje je
Akakdemija usaivala su vladanje uma i vrline kako u ivotu pojedinca tako i u ivotu
drave. Svoj rad u Akademiji Platon je dva puta prekidao: 366/5, kad je drugi put, i
god. 361/60, kad je trei put, putovao u Sirakusu.
Nakon smti Dioniza Starijeg, vladavinu nad Sirakuzom je preuzeo njegov sin
Dioniz Mlai, i ovaj Platona na poticaj Dionov, pozove u Sirakuzu. Platon se neko

33
vrijeme premiljao, ali ipak na kraju prihvati poziv, nadajui se da e uspjeti sada ono
to nije uspio prvi put: zadobiti tiranina za svoj etiko-politiki ideal, tj. za ostvarivanje
uzorne drave. U poetku je sve ilo dobro, te se tiranin zainteresirao za Platonovo
uenje, ali to je dovelo do nezadovoljstva konzervativne stranke, koja je iskoristila
jednu priliku da okleveta kod Dioniza Diona, tvrdei da ovaj hoe napraviti prevrat.
Dioniz ga je prognao iz Sirakuze. Platon je unato nagovaranjima Dionizovim, nakon
to je izbio rat izmeu Sirakuze i Lukanaca, iskoristio priliku i otputovao u Atenu
obeavi da e se vratiti kad rat zavri. Nakon est godina Dioniz se zaelio Platona
te ga stao saljetati da se vrati, i Dion koji se nalazio u Ateni, je takoer elio da se on
vrati u Sirakuzu, jer e u tom sluaju Dioniz i njemu dopustiti povratak. Platon je
popustio pritiscima i otputovao u pratnji sa neakom Speusipom, Ksenokratom iz
Halkedona i astronomom Helikonom u Sirakuzu. Meutim, Platon je vrlo brzo uvidio
da opet od toga nee biti nita, jer Dioniz nije bio spreman ni na kakve promjene ni
na kakva odricanja, a uz to je i Dionu oduzeo njegova imanja. Platon je pisao Arhiti
da se zauzme za njega, to je ovaj i uinio te je Platonu doputen povratak u Atenu.
U to vrijeme Dion je odluio povesti vojnu na Sirakuzu s ciljem ruenja tiranide,
Platon sam nije elio sudjelovati, ali je dopustio svojim uenicima da sudjeluju. Dion
pogiba od strane Kalipa, jednog od svojih najbliih suradnika, koji se proglaava
tiraninom. To je iznimno jako pogodilo Platona, koji je u njemu izgubio najvoljenijeg
uenika. Platon je umro u Ateni u osamdesetoj godini ivota.
U Platonovu zborniku nalazi se 46 sauvanih spisa, a kao autentine se uzima
njih 36. novopitagoriki filozof Trasil se posluio podjelom dijaloga po karakteru, pa
se tako oni dijele na poune i ispitivake. Trasil im je svima dao podnaslove, npr. uz
naziv Gorgija on je dodao ili o retorici, Lahet ili o hrabrosti itd. Uz problem
autentinosti, javio se i problem kronologije Platonovih spisa, odnosno pitanje kojim
su redom napisani, ta dva problema su poznata pod zajedniki nazivom platonsko
pitanje. to se tie autentinosti spisa, oni se dijele na tri kategorije: 1) pravi
razgovori; 2) oevidno lani; i 3) sumnjivi. Od 36 spisa sumnjivi su sljedei: Alkibijad
ll, Dodatak Zakonima, Erasti ili Anterasti i Hiparh. Moderna kritika dodala je ovima jo
i Alkibijada l, Klitofonta, Minoja i Teaga. Meutim, u novije vrijeme Alkibijad l i ll
smatraju se za autentine. Platonovi se spisi mogu podijeliti u etiri skupine, koje
odgovaraju fazama u njegovu filozofskom razvitku. U prvu skupinu idu njegovi
mladenaki spisi: Ijon, Odbrana Sokratova, Kriton, Hipija manji, Lahet, Trasimah
(nacrt iz kojega e postati prva knjiga drave), Harmid, Eutifron, Lisid. Ovi su spisi
pisani pod jakim utjecajem Sokratova nauka. Opisuje se Sokratov ivot i njegovo
uenje i metoda, a cilj Platonova filozofiranja u ovoj fazi je odreivanje etikih
pojmova. U drugoj su skupini tzv. prijelazni spisi: Protagora, Hipija vei, Eutidem,
Kratil, Meneksen, Alkibijad l, Gorgija, Menon. U njima Platon izraava svoj stav
prema krupnim etiko-politikim pitanjima svog vremena, sa veim stupnjem svog
miljenja, on u njima ustaje i protiv sofista. U treu skupinu idu spisi pune zrelosti koji
predstavljaju vrhunac Platonova stvaranja: Gozba, Fedon, Drava (knjiga ll-X) i
Fedar. Sredite njegova filozofiranja ovdje je uenje o idejama. I konano u etvrtu
skupinu idu spisi Platonove starosti: Parmenid, Teetet, Sofist, Dravnik, Fileb, Timej,
Kritija (nedovren), Zakoni i Dodatak Zakonima. Obiljeja ove faze su sljedea:
umjesto ontoloke strane uenja o idejama, naglaava se logika strana, tj.
dijalektika; metafiziku zamjenjuje matematika i astronomija; i ako naelno i dalje
vrijedi superiornost nadosjetilnog svijeta nad osjetilnim, dolazi do obrata na ovaj
svijet i usklaivanja sa povijesnim konkretnostima; tenju za umjetnikim
uobliavanjem zamjenjuje vea refleksija.

34
 Osim Odbrane Sokratove, Pisama, Definicija, Podjela i Epigrama svi su ostali
spisi u Platonovu zborniku imali dijaloki oblik. Platon je najvjerojatnije pisao u
dijalokom obliku zato to dijalog u kojem dva ili vie lica postavljuju neki problem,
svestrano ga pretresaju, i na kraju nalaze neko vie ili manje prihvatljivo rjeenje,
najbolje odgovara logikim dokazima diskurzivnog miljenja.
Metoda kojom se koristi Platon je dijalektika. Za njega je dijalektiar onaj koji
postavlja dobra pitanja i daje dobre odgovore. Dijalektika ima tri zadatka kod Platona:
1) da induktivnom metodom nae pojedine pojmove; 2) da djelidbom pojmova utvrdi
logike odnose meu njima; 3) da od dobivenih opih pojmova izvodi pojedinane
pojmove (dedukcija). Osnova Platonove filozofije je idealizam. Ideje su neto
suprotno materijalnom svijetu, one su jedinstvene i nedjeljive, nepromjenjive i uvijek
jednake. Ideje su jedina prava stvarnost. One u njega imaju trostruki znaaj: 1)
znaaj pojmova (dakle, logiki znaaj); 2) znaaj realnih principa stvari (ontoloki) i 3)
znaaj neeg savrenog u etikom smislu (etiki znaaj). Platonova se filozofija
moe podijeliti na tri dijela, na dijalektiku (zajedno sa teorijom spoznaje i
metafizikom), fiziku i etiku. Etika obuhvaa tri uenja: 1) uenje o najviem dobru
kao najviem cilju moralne aktivnosti; 2) uenje o vrlini kao dobru ostvarenom u
ovjeku pojedincu; 3) uenje o dravi kao dobru ostvarenom u socijalnom ivotu.
Uenje o najviem dobru prolo je kroz tri faze, u prvoj se slae sa Sokratom i
zato je za njega dobro isto to i korisno, i zadovoljstvo. Princip korisnosti i
zadovoljstva je osnova i izvor ljudskog djelovanja. Meutim s dobrim on poistovjeuje
i lijepo, pa tako dobro, lijepo i korisno postaju istovjetni pojmovi. Dok je u Protagori
razvijena oblagoroena i s intelektualizmom spojena hedonistika teorija, u Gorgiji
jezgru ini pobijanje hedonistikog principa i uzdizanje dobra kao cilja ivota. Tu za
Platona zadovoljstvo i dobro nisu istovjetni, i dobro se ne smije eljeti radi
zadovoljstva, nego radi dobra. Pravda, a ne mo je najvie dobro, i bolje je nepravdu
trpjeti nego initi. Odbacuje se u potpunosti filozofija uivanja.
U drugoj fazi Platon naputa Sokratovo shvaanje i izgrauje vlastito uenje o
idejama. A motiv tog uenja je individualno-etika i socijalno-etika potreba da se
pravim znanjem steknu ope istine, opa pravila i prave vrline. Osjetilima saznajem
promjenjive i relativne proizvode bivanja, a pojmovima saznajemo pravi bitak stvari.
Taj objektivni sadraj pojma za Platona je ideja. Ako nam pojmovi daju pravo znanje,
to znanje mora biti znanje neega to jest, tj. ideje koje saznajemo pojmovima
moraju biti pravo bie koje ne zavisi ni od kakve promjene. Tako postoje dva svijeta.
Svijet relativne stvarnosti, svijet stvari koje nastaju i nestaju i svijet prave realnosti,
svijet ideja koji uvijek ostaje sam sebi jednak. Ideja se za Platona nikada ne nalazi u
potpunosti u stvari, ideja je uzor, a pojedina pojavna stvar je slika ili sjena ideje. Ideje
su vjene, a pojavne stvari propadaju, i to zato to gube uee ideje u sebi, npr,
neka jestvar lijepa dok u sebi ima dio ideje ljepote, a kad ga izgubi prestaje biti lijepa.
U Fedru i Gozbi najvie mjesto zauzima ideja Ljepote, u Sofistu ideja Bia, a u Dravi
ideja Dobra. Tako Platonova filozofija dostie svoj vrhunac u etici, jer sve treba sluiti
ostvarivanju dobra, nad prirodne zakone die se teoloki momenat; nad biem
prirode stoji bie dobra, tj. objektivno vaenje moralnog zakona. Ideja Dobra je
uzrok svake pravde i ljepote, u ovom vidljivom svijetu raa svijetlost, a u onom svijetu
koji se samo milju poima i u kojem je ona gospodar daje nam istinu i um (metafora o
peini, koja je vidljivi svijet, sjene su pojavne stvari, a sunce koje ulazi dio ideje
dobra). Pod dobrim Platon razumije stvaralaku snagu svijeta. Ideja Dobra je
posljednji uzrok i najvia svrha svega postojanja. Ona je ideja ideja. Platon stavlja
vrijednost iznad injenica, jer smatra da se najdublja sutina stvarnosti ne objavljuje
u vanjskoj prirodi, u materiji ili tijelu, nego u etikom fenomenu, u ostvarivanju

35
vrijednosti ideje dobra. Dva su mogua puta, jedan se put sastoji u bjeanju iz
pojavnog svijeta i traenje utoita u svijetu nepromjenjivih ideja, na taj put Platon
ukazuje u Gorgiji, Fedru, Teetetu i Fedonu. Drugi put se sastoji u tenji da se
nesavreni pojavni svijet koliko je god mogue priblii ideji Dobra, koja je njegov
uzor. Na taj put ukazuje on u Dravi i Gozbi. Jedan je put okretanja od pojavnog
svijeta i njegove prolaznosti, drugi put je predanost svijetu i ivotu i njihovu podizanju
na vie linije.
U Fedru Platon govori o tome kako dua pripada nadosjetilnom svijetu, pa se
blaenstvo moe postii samo tako da se ovjek trudi uzdii u nadosjetilni svijet. U
Gorgiji i Fedonu Platon ide jo dalje pa kae kako je tijelo tamnica i grob due. Pa se
zato filozofi raduju smrti, raduju se osloboenju od tijela koje je izvor bolest, pouda,
straha i varljivih slika. A razlog radosnom umiranju filozofa lei u tome to je dua
besmrtna. Uenje o bjeanju iz pojavnog svijeta dao je Platon i u Teetetu, gdje govori
o tome kako je nemogue da zlo propadne jer uvijek mora postojati neka suprotnost
dobru, a nemogue je i to da se ono nastani kod bogova, stoga ono mora biti na
zemlji, i stoga treba teiti da se to prije otie iz ovoga svijeta.
U svojim poznim spisima on naputa asketske jednostranosti svog
idealistikog apsolutizma, pa i zadovoljstvo smatra kao sastavni dio najviega dobra.
U treoj fazi svog etikog uenja pokazuje da se prava vrijednost ivota ne sastoji ni
u zadovoljstvu, ni u umnoj djelatnosti, nego u takvoj pomijeanosti i jednog i drugog
da umna djelatnost ima vlast nad zadovoljstvom. Ono to toj pomijeanosti daje
najviu vrijednost i dra jest spoj mjere, srazmjernosti (ljepote) i istine. Momenti koji
svojim mjeanjem ine najvie dobro jesu: mjera; srazmjernost, ljepota i svrhovitost;
um i umna djelatnost; znanosti, umijea i pravilne predstave; zadovoljstva ukoliko su
prava i ista. Pomijeanom ivotu kao idealu ipak je umna djelatnost tisuu puta blia
nego zadovoljstvo.
Drugi dio Platonove etike bavi se uenjem o vrlinama. U ranim dijalozima on
se interesira za problem vrline i znanja i za pitanje o sutini vrline. Vrlina je jedna i
osniva se na znanju. Sokratov stav da se vrlina moe nauiti Platon udruuje sa
svojim stavom da se sve vrline sastoje samo u jednoj vrlini. Uenje o vrlini kao
znanju se ne moe odrati, jer za vrlinu treba i volje, a ne samo znanje. U
prijelaznom razdoblju Platon modificira svoje uenje, u obzir uzima i dosokratske
filozofeme i svoje filozofske vidike proiruje orfiki-pitagorejskim shvaanjima, koje e
pripremiti tlo za njegovo uenje o idejama i besmrtnosti due. U Gorgiji dokazuje da
je vrlina bitan uvjet blaenstva. Nepravdu initi gore je nego nepravdu trpjeti i
podnositi kaznu za grijehe bolje je nego bez kazne ostati. Vrlina je prevlast onoga
boanskog nad onim ivotinjskim u ovjeku. Ona nam daje trajno zadovoljstvo i
spokojstvo due. Da bi ovjek inio dobro, vie nije dovoljno imati vrlinu iz znanja,
nego i vrlinu koja proizlazi iz pravog mnijenja. ovjek mora probuditi uroene
predstave pravilnih praktikih postupaka u sebi i uzdii ih na razinu znanja.
U kasnijim spisima, Platon uenje o vrlinama osniva na svojoj psigologiji.
Ljudska dua je besmrtna, dakle srodna s idejama, ali im nije jednaka. Prema uenju
u Dravi dua ima tri dijela: umni, voljni i poudni dio. Umni dio je smjeten u mozgu,
voljni u grudima gdje srce omoguuje da se uzbuni cijelo tijelo, i poudni u donjem
dijelu tijela izmeu prepona i pupka. Prema dominaciji nekog od tih dijelova razlikuju
se karakteri razliitih naroda. Biljke imaju samo poudni dio due, a ivotinje poudni
i voljni. Dok u Fedonu smatra da su sva tri dijela due besmrtna, u Timeju je samo
umni dio due besmrtan. A sudbina due u postegzistenciji ovisi od mjere u kojoj se
dua klonila poudnosti i teila svom viem odrenju za zemaljskoga ivota. etiri su
vrline due. Vrlina umnog dijela je mudrost, voljnog dijela hrabrost, poudnog dijela

36
umjerenost. Kad se skupe sve ove vrline due u jednu harmoniju, onda se kao opa
vrlina pojavljuje pravednost. Dua bez vrline mora zlo upravljati i vladati, a s vrlinom
sve to dobro radi. Vrlina je kao zdravlje, ljepota i dobro stanje due, a nevaljalstvo je
kao bolest, rugoba i nemo. Platonova etika nije toliko individualna koliko socijalna
etika.
Drava je najsnaniji i najvaniji izvor za poznavanje Platonove filozofije, jer se
u njoj pored teorijsko-politikog, nalazi i njegovo gnoseoloko, psiholoko, etiko,
estetiko i pedagoko uenje. Prva knjiga ini uvod i bavi se odreenjem pojma
pravde. Ali dana odreenja nose konvencionalno obiljeje i nemaju filozofskog
znaaja. U knjigama ll do lV ine se novi pokuaji u traenju pravih pojmova za
definiranje pravde, a u knjigama V Vll raspravlja se o uvjetima za mogue ureenje
pravne drave. Radi lakeg nalaenja sutine pravednosti Sokrat predlae da je se
ne ispituje u ivotu pojedinca, nego u ivotu drave kao uveanog pojedinca. Tako tu
dolazi do usporeivanja drave sa pojedinanom duom, to je i glavna misao cijelog
spisa. Zadatak drave je da zajedniki ivot ljudi uredi tako da svi budu sretni, a cijeli
ivot pojedinca podvrgnut je zadatku drave. Individualni ivot treba podrediti svrsi
cjeline. Zbog toga to Platon socijalni princip izrie nad individualnim on se moe
smatrati i osnivaem univerzalizma, tj. socijalne teorije koja predstavlja sintezu
individualnog i kolektivizma.
Posljednji razlog stvaranja drave lei u uzajamnom potpomaganju ljudi radi
zadovoljenja osnovnih ivotnih potreba, i to na osnovi podjele rada, jer se ljudi ne
raaju jednaki, netko se rodi sa ovim, a netko s onim sposobnostima. A onaj tko je za
neki posao sposobniji bolje e ga i obavljati. Platon u svojoj dravi polazi od dva
principa: od prirodne nejednakosti ljudi i od podjele rada prema prirodnoj
sposobnosti. Cijeli dravni posao se dijeli na tri dijela, na privredu, obranu i na
upravu, i svakome od tih dijelova pripada poseban stale sa svojim funkcijama i
vrlinama. Kako u Timeju stvaranje svjetske due prethodi individualnoj, tako u Dravi
socijalna etika prethodi individualnoj. Kako se dua ovjekova dijeli na tri funkcije,
prava se drava tako dijeli na tri stalea. Mjerilo pripadnosti staleu nije porijeklo,
nego prirodna obdarenost i sposobnost. Prvi stale ine vladari, oni se brinu za
upravljanje dravom, a dio due koji kod njih prevladava je um, za koji je
karakteristina tenja za znanjem i mudrou, a vrlina koja prevladava jest mudrost.
Drugi stale predstavljaju uvari ili vojnici, funkcija due koja kod njih prevladava jest
srce, i oni se odlikuju plemenitim ambicijama, kao to su udnja za pobjedom i
slavom, a vrlina im je hrabrost ili sranost. Trei stale jesu seljaci, radnici, obrtnici,
trgovci, funkcija due koja im odgovara je poudnost, a vrlina im je trezvenost i
poslunost. etvrta i najvanija vrlina je pravednost, a ona se pokazuje u tome to
svaki od stalea vri samo svoj zadatak, a ne nikakav drugi.
Kako u dravi, tako i u individualnom ivotu pravedan je onaj koji je sposoban
da odrava punu harmoniju izmeu uma, afekata i pouda i koji u socijalnome ivotu
nalazi svoje mjesto. Dravom trebaju upravljati najbolji i najsposobniji, dakle filozofi.
Ljudi koji su se oslobodili svojih osobnih ambicija i apetita, sebinih strasti i svake
osobne zainteresiranosti. A da bi se sprijeilo razvijanje pouda kod najboljih,
zabranjuje se industrijsko i trgovako poslovanje i svaka privatna imovina bar za prva
dva stalea. Ukidaju se brak i obitelj, djeca ne pripadaju roditeljima nego dravi i ne
smiju im se znati roditelji. Puno je bitnije za dravu obrazovanje, nego li zakoni.
Djeca se obrazuju na sljedei nain: od prve do tree godine panja se obraa na
tjelesnu njegu, od 3 do 6 na pripovjedanje mitova, od 7 do 10 gimnastika, od 10 do
13 itanje i pisanje, od 14 do 16 pjesnitvo i muzika, od 16 do 18 matematika,
astronomija i harmonika, od 18 do 20 vojniko vjebanje. Tko nije sposoban za

37
nauku, ali je hrabar ostaje u vojnikom staleu. Drugi nastavljaju obrazovanje do
tridesete kad se radi drugi izbor, manje sposobni idu na inovnika mjesta, a
sposobniji nastavljaju obrazovanje dijalektikom do 35. godine, onda postaju
komandanti do 50. godine, tek tada mogu postati vladari. Tako se Platonova drava
zasniva na ideji dunosti.
U suprotnosti prema Dravi i njenim genetikim konstrukcijama Platon je u
svojim politikim shvaanjima naputao filozofijsko-politiki doktrinarizam, postajao
realist i obraao panju na empirijsku stvarnost. On u Dravniku istie jednog ili dva
kralja, i umjesto isticanja zakona, postavlja dravnika kao nezavisna vladara. On tu
razvija teoriju kraljevskog dravnika, koji, kad to zahtijeva dravni opstanak, moe
loeg i opasnog graanina pogubiti, osuditi na smrt ili kazniti progonstvom ili
oduzimanje graanske asti. Pisajui ovaj dijalog Platon je na umu imao Diona i
kraljevsku monarhiju kao najbolji oblik vlasti. Odbacuje se homersko shvaanje po
kojemu bi se dravnika vjetina sastojala u odgajanju i uvanju naroda, jer mnotvo
strunih ljudi s dravnikom sudjeluje u tim poslovima. Dobar dravnik se odlikuje
poznavanjem kraljevske vjetine, a u nju ulazi poznavanje njenih pravila, izraen
osjeaj stvarnosti, iskustvo, poznavanje ope situacije, osjeaj zavisnosti razliitih
dravnikih poslova, sposobnost odmjeravanja svih injenica, planiranje poslova koje
e obaviti strunjaci i osjeaj mjere. Dravnik, kralj i filozof jesu jedno. Kad nema
kraljevskih dravnika, na djelu je jedno od est nepravih oblika vladanja, i to tri bolja
u kojima se potuju zakoni: 1. monarhija, 2. aristokracija, 3. demokracija sa
zakonima, i tri loija, u kojima se vlada nasilniki: 4. demokracija bez zakona, 5.
oligargija i 6. tiranida. Najbolji primjer za odreivanje dravnike vjetine jest tkalaka
vjetina. Jer dravnik od heteronomnih elemenata treba sloiti skladnu cjelinu. Tako
sretnu kombinaciju karakternih osobina se moe postii enidbama, kojima se
izjednauju socijlalne i etike razlike. Trebaju se sklapati eugeniki brakovi: hrabri se
trebaju eniti sa smotrenim enama, njegovati osobine junatva i obazrivosti.
Zakoni zaostaju u umjetnikom pogledu za Dravom, ali je svojom ivotnom
mudrou i poznavanjem ljudske prirode nadmauju. Dijalog se odvija na otoku Kreti,
a sudjeluju gost iz Atene (Platon), Klinija i Megil. Povod razgovoru je namjera
Kreana da umjesto naputene Magnesije osnuju novo naselje. Dok se u Dravi
bavio dravom kakva bi ona trebala biti, u Dravniku politikom vjetinom, u
Zakonima se bavi dravom kakva se u njegovu vremenu moe ostvariti. On ovdje
pridaje puno veu vanost vrsnoi dravnih ustanova, koje trebaju odgojiti bolji sloj
ljudi, i strogosti pojedinih zakona da se obuzda egoizam graanina. On ovdje nee
postaviti dravu mudrosti, koja bi se zasnivala na filozofiji, nego dravu mjere. Od
prve do tree knjige raspravlja se o cilju i biti drave i o obrazovanju za vrlinu kao
prvoj brizi zakonodavstva. U etvrtoj knjizi govori se o obliku drave i o obliku
zakona. U petoj o agrarnom sustavu, o vrstama graana i o podjeli imovine. U estoj
o kultu, braku, inovnicima i robovima. U sedmoj o fizikom i duhovnom obrazovanju
mladih. U osmoj i devetoj o zakonima u njoj. Stubovi drave nisu uvari, filozofi i
vladari, nego zakoni, koje svi u drutvu moraju potivati. Najbolji oblik drave je onaj
koji ujedinjuje dobre strane monarhijskog naela vlasti i demokratskog naela
slobode. Zemlja se dijeli na jednake dijelove, pokretna imovina se ograniuje na
najviu doputenu mjeru, od koje viak pripada dravi. Obitelj se ne ukida, ali drava
vri strogi nadzor obrazovanja djece. Najvia vlast pripada skuptini, ovjek je
imovina bogova i demona, i svi su zakoni pod njihovom zatitom.
PLATONOVA KOLA
Platonova kola, Akademija odrala se sve do 529. godine kada ju je zatvorio
car Justinijan. Povijest filozofije razlikuje tri faze platonizma. U prvoj fazi, starijem

38
platonizmu, razlikuju se tri podfaze i pet perioda razvitka: starija, srednja (drugi i trei
period) i mlaa akademija (etvrti i peti period). Ostale dvije faze srednji platonizam i
neoplatonizam, pripadaju oblasti helenistiko-rimske filozofije.
Starija akademija suprotno skepticizmu srednje i novije ostala je vjerna
dogmatizmu osnivaa, i to onom iz njegove posljednje faze. Njoj pripada uglavnom
krug ljudi koji su neposredni uenici i prijatelji Platonovi, a posebno se istiu:
Speusip iz Atene, Ksenokrat iz Halkedona, Heraklid iz Herakleje, Eudokso, Filip,
Hermodor i drugi. Najznaajnij uenik Platonov je Aristotel, ali on je osnovao vlastitu
kolu i nije ostao u okviru Akademije.
Speusip je bio Platonov neak, u mladosti je bio tvrdoglav i osoran, ali ga je
Platon uspio pridobiti za duhovni ivot. Pratio je Platona na njegovom treem
putovanju u Sirakuzu i pomogao je Dionu da digne ustanak protiv Dioniza Mlaeg.
Ve u teoriji spoznaje je odstupio od Platonovog dualizma, jer je uz valjanost
miljenja, priznao i valjanost opaanja. Dijalektiku je zamjenio matematikom, stoga
stvarnost nije nalazio u idejama nego u brojevima. Za razliku od Platona koji najvie
jedinstvo (ideju Dobra) stavlja na poetak, Speusip ga stavlja na kraj genetikog
procesa. Najvie dobro je blaenstvo koje se postie vrlinom i usklaenosti ovjeka s
prirodom. Odbacivao je zadovoljstvo kao cilj ivota, a isticao duevnu
neuznemirenost, koja lei u sredini izmeu zadovoljstva i bola.
Ksenokrat (396-314) je nakon to je doao u Atenu najprije sluao Eshina, ali
je ubrzo preao Platonu, kojeg je i pratio na tree putovanju u Sirakuzu. Nakon
Platonove smrti odlazi s Aristotelom u As, gdje osnivaju filijalu Akademije. Pri kraju
ivota Speusip ga zove da ga naslijedi na elu Akademije, ovaj pristaje i vodi
Akademiju sljedeih 25 godina. Odlikovao ga je vrlo vrst karakter, tako da je stekao
velik ugled, a posebno je bio cijenjen na makedonskom dvoru, od kud ga je
Aleksandar traio upute za svoje vladanje. U svom uenju bio je blizak Platonu, a
gotovo polovica njegovih spisa ima etiki karakter, meutim sauvani su samo
naslovi. Zna se da je posljednji motiv ivota nalazio u izdizanju iznad huke ivota, a
blaenstvo je vezivao za prirodu i ivot prema prirodi. Tri su vrste dobra: duhovna
dobra, tjelesna i vanjskoga ivota i najvanije, vrlina. Blaenstvo je najvie dobro,
sredite mu je dua, a vrlina je uzrok, a sve to je lijepo i plemenito sastavni dijelovi,
ali su njegov uvjet i neke tjelesne i vanjske stvari. Njegov etiko-politiki stav najbolje
ocrtava njegov odgovor na pitanje kakvu bi korist imali njegovi uenici od njega, on je
odgovorio: Da dragovoljno ine ono to bi ih zakoni primoravali da ine. Prvi je
podijelio filozofiju na dijalektiku, etiku i fiziku.
Heraklid (390-310) je bio jedan od najboljih Platonovih uenika. Za svog
treeg boravka u Sirakuzi Platon ga je ostavio za svog uenika u Akademiji. Kad je
poslje smrti Speusipove Ksenokrat izabran na elo Akademije, vratio se u rodnu
Herakleju i tamo osnovao svoju kolu. Uz Platonovo i pitagorejsko poznavao je i
Aristotelovo uenje, openito bio je jedan od najuenijih ljudi. Njegovi dijalozi su bili
iznimno cijenjeni, a bavio se i astronomijom. Bavio se i etikom to se vidi iz naziva
nekih njegovih spisa, kritizirao je one koji za cilj ivota uzimaju zadovoljstvo.
Eudokso nije bio Platonov uenik u punom smislu te rijei. U Italiji su mu
uitelji bili filozof Arhita i lijenik Filistion. Po svom obrazovanju bio je univerzalan
ovjek, bio je matematiar, astronom, lijenik, geograf, filozof, knjievnik i
zakonodavac. Od Platona se razlikovao po tome to je transcendenciji protivstavljao
imanenciju, a u etici se drao hedonistikog stajalita, koje najvie dobro nalazi u
zadovoljstvu. A to je smatrao jer je primjetio da sva iva bia tee zadovoljstvu, a
klone se boli.

39
 Filip iz Opunta je bio ugledan matematiar i astronom. Izdao je Platonove
Zakone, a neki smatraju da je i autor Dodatka zakonima, gdje je predmet ispitivanja,
u emu se sastoji mudrost. Odgovor je u poznavanju broja, koji stvara pravednost,
ljepoti i dobrotu, pomono sredstvo obrazovanja je dijalektika, a vrhunac tog
obrazovanja ini astronomija koja omoguuje najveu vrlinu, pobonost. Kao i
Hermodor iz Sirakuze i on je pisao o Platonovu ivotu i uenju.
Kasniji narataji su se vie bavili etikim pitanjima, nego dijalektikom i
matematikom. Kesenokrata je naslijedio Polemon, njega Kratet iz Atene jer je
Polemonov slavniji uenik Krantor iz Sola (hijerarhija dobara: vrlina, zdravlje,
zadovoljstvo, bogatstvo) umro prije uitelja. Svi su oni isticali vrlinu, kao uvjet
blaenstva. Krateta je naslijedio Arkesilaj iz Pitane, a on pripada srednjoj Akademiji.

ARISTOTEL

Aristotel (384-322) je bio trakoga porijekla, rodio se u Stagiru na Halkidici.

Otac mu je bio osobni lijenik i prijatelj makedonskoga kralja Amnite, Filipova oca.
Isprva je Aristotel ivio u Peli, makedonskoj prijestolnici, ali se nakon smrti roditelja
seli u Stagiru. Za njegovo se obrazovanje brinuo Proksen iz Atarneja, vjerovatno
njegov srodnik. U 18. godini Aristotel dolazi u Atenu i pristupa Akademiji, kojoj je tad
na elu bio Eudokso, jer je Platon bio na drugom putovanju u Sirakuzu. U Akademiji
je ostao 20 godina sve do smrti Platonove. Na njoj je stekao veliki ugled, te je od
sluaoca postao i predava. Kao lan Akademije sukobljavao se i s Isokratom, te je
stvorio osnovu za nauno obraivanje retorike. Poto se nije slagao sa Speusipom,
nakon Platonove smrti odlazi s Ksenokratom na As gdje njih dvoje, zajedno sa
Erastom i Koriskom, prijateljima sa Akademije, osnivaju filijalu Akademije. Nakon tri
godine Aristotel se na poziv svog uenika Teofrasta seli u Mitilenu, nakon dvije
godine na poziv Filipa odlazi u Pelu da bude uitelj trinaestogodinjem Aleksandru.
Nakon to je zavrio posao sa Aleksandrom, vraa se u Atenu i tamo zajedno sa
Teofrastom 335. godine osniva vlastitu kolu. U njoj su se drale dvije vrste
predavanja: jutarnja, za one koji su se posvetili filozofiji i znanosti, dakle za ui krug
ljudi, i veernja, za one koje su zanimale i druge discipline izvan filozofije, posebno
govornitvo, dakle, za iru publiku. Na elu kole Aristotel je bio 12 godina, i to je
vrhunac njegova razvitka, doba njegove zrelosti i samostalnosti. Od Akademije se
kola razlikovala u prvom redu po novom tipu znanosti: znanstveni tip egzaktnog
prouavanja stvarnoga svijeta. Nakon smrti Aleksandra, u Ateni su jaale
protumakedonske snage, koje su u Aristotelovoj koli vidjele pijune. Aristotel je
optuen za bezbotvo, nakon ega se povukao na majino imanje na Halkidi, rakavi
'' da ne eli da se Atenjani i po drugi puta ogrijee o Filozofiju''. Tamo je uskoro i umro
od bolesti na eludcu.
Aristotel je bio istinoljubiv ovjek, umio je obuzdati svoje strasti i bio je veoma
umjeren i plemenit ovjek. to se vidi i po njegovoj oporuci, u kojoj doputa eni da
se ponovno uda, oslobaa svoje robove i dr. aristote se bavio i knjievnou i
govornitvom, a pored filozofijskih predavanja u svojoj koli je predavao i retoriku.
Bio je iznimno plodan pisac, napisao je oko pola miljuna redova, to je oko deset
velikih tomova.
Peripatetiari su podijelili spise na tri vrste. Prva su eksoteriki spisi, koji su
pisani u dijalokom obliku, i koji su bili namjenjeni irem krugu obrazovanih itatelja,
tzv. popularni spisi. Od njih su sauvani samo odlomci, a pripadaju ranoj fazi njegova
stvaranja. Drugi su hipomnematiki spisi, tj. biljeke i kritiki izvodi iz znanstvenih
spisa, i sinagogiki spisi, tj. razliiti zbornici u kojima je bilo sabrano razliito

40
gradivo za znanstveno prouavanje, primjer tog spisa je Atenski ustav. Tree su
esoteriki spisi, to su uiteljski spisi namjenjeni samo za ui krug organiziranih
sluatelja. Oni su proizali iz uiteljeva predavanja namjenjenih samo uenicima
filozofije. Oni pripadaju posljednjoj fazi Aristotelova stvaranja. Najvei broj tih spisa je
sauvan, a oni se mogu podijeliti na pet skupina. Prvu skupinu ine logiki spisi,
drugu prirodnjaki i matematiki spisi, treu metafiziki, etvrtu skupinu ine etiki,
politiki i ekonomski spisi, a petu estetiki spisi.
Kao Platon, i Aristotel smatra da se ovjek kao moralno bie moe izraavati
samo u dravi. Zato on sva izuavanja vrline veoma esto zove dijelovima Politike, tj.
znanosti o dravi. Meutim, on i neovisno od toga pie etike spise u kojima
prouava ovjekove osobine. etri su takva spisa: Nikomahova etika, Etika
Eudemova, Etika velika (sumnjiva autentinost) i spis O vrlinama i prorocima.
Centralna misao Eudemove etike se sastoji u tvrdnji da je moralno djelovanje tenja
bogu. Eudomonia je ujedinjenje svih vrlina i moralni-lijepih dobara. Najvie mjerilo za
ono to je dobro i lijepo nije ljudski um nego bog. Ovaj spis se pripisuje
mladenakom razdoblju Aristotela, kad je jo bio pod jakim utjecajem Platona.
Nikomahova etika polazi sa sasvim drugijeg stajalita, i glavno je etiko djelo iz
posljednje faze Aristotelova rada. Ona predstavlja studiju helenske etike, a u isti je
mah dio Aristotelova univerzalnoga sistema. Uenje o dravi Aristotel izlae u spisu
Politika. Spis nije zavren, a sastoji se od osam knjiga, koje govore o kunoj
zajednici, odnosu zajednice prema dravi i odnosu meu lanovima zajednice, o
razliitim teorijama drave, o osnovnim pojmovima politike, opisuju se razliiti dravni
oblici i izlae relativno najbolja drava, iznose se uzroci propasti razliitih politikih
oblika i savjeti za spreavanje propasti istih i na kraju o najboljoj moguoj dravi i
svim njenim bitnim pitanjima. Etikih elemenata ima i u Retorici, gdje se razvija
teorija blaenstva.
Glavne osobine u kojima se Aristotelovo etiko gledite razlikuje od
Platonovog jesu: 1) realizam, 2) racionalizam, 3) imanentizam i 4) energizam.
Realizam Nikomahove etike se sastoji u tome to Aristotel ne prihvaa Platonovo
uenje o idejama i zamjera mu to se ideje shvaaju kao bia odvojena od
pojedinanih stvari, jer se tako ne moe objasniti problem postajanja i bia stvari.
Ideja i stvarnost padaju u jedno. Izmeu njih ne postoji samo harmonija nego i
istovjetnost. Ideja se ne moe odvojiti od pojedinane stvari. Dua je prva entelehija
organskog tijela. On je i oblik tijela i to ne samo vanjski, nego i unutranji funkcionalni
oblik. Tek dua u vezi s tijelom pravi od njega ono to je tijelo u stvari. Duom
organska stvar postaje ivo tijelo. Tijelo ne moe postojati bez due, jednako kao to
dua ne moe postojati bez tijela. Tako tu otpada besmrtnost. Aristotel se vratio
ovozemaljskom ivotu i on je za njega prava stvarnost. On porie platonsku ideju
dobra kao principa etike i na iskustvenom svijetu zasniva svoju misao, i u tome se
sastoji njegov etiki realizam.
Racionalizam Nikomahove etike sastoji se u tome to Aristotel svoje etiko
uenje osniva na biolokom iskustvu i na obilju zapaanja iz bogate stvarnosti
moralnoga ivota. Kako spoznaja openito, tako i etika spoznaja ima svoj izvor i u
razumu i u iskustvu. Aristotel se orjentira na prosjenog ovjeka. On ne postavlja
moralne postulate, nego se predaje irokom i briljivom posmatranju fenomena, da ih
potom podvrgne svojoj znanstveno-metodikoj obradi i tako se probije do zakona
ivota koji vladaju ljudskom prirodom.
Iz shvaanja da je teite stvarnosti u ovom svijetu, slijedi imanentizam.
Aristotel, naime, sa cjelokupnom helenskom filozofijom dijeli uvjerenje da od ovjeka
samog zavisi da li e postati sretan, tj. blaen ili ne. Jer samo od njega zavisi da li e

41
postii vrlinu ili ne. U Aristotelovoj etici nije rije o dobru po sebi, nego o ljudskom
dobru, koje je dobro za ljudski ivot i koje je za ljudsko djelovanje posljednji i najvii
cilj. Zato etika i je filozofija o ovjeku. Vrline i dobra nisu apsolutne, vjene praslike,
nego mogunosti koje se same ostvaruju u razliitim individualnim oblicima. Tako
etika nema transcendentnu normu, kao kod Platona, nego je u okviru ovozemaljske
stvarnosti, posebno u okviru ovjekova politikog ivota. Srea je za Aristotela u
najviem smislu istovjetna s najviom vrijednou ovjeka kao lana stvarnosti koji
ga okruuje. Blaenstvo je izvan etikih radnji. U tvrdnji da teite ovjekove sree
lei u samome ovjeku i da je moralna linost sama sebi zakon, pravio i mjera za
istinu, sastoji se imanentizam Aristotelove etike.
etvrto glavno obiljeje Nikomahove etike, energizam, jest shvaanje da za
etiku nije glavna stvar saznanje vrline, nego moralno djelovanje, moralno djelo,
moralan ivot. Nije saznanje nego djelovanje krajnji cilj etike, i predmet njena
prouavanja jesu ljudske radnje.
BLAENSTVO
Glavna misao Nikomahove etike bliska je entelehiji, nasljednici uenja o
idejama. Cilj ovjekovih radnji je neko dobro, i to ono dobro koje se postie tim
radnjama. Pitanje je u emu je najvee dobro, tj. ono za kojim se ne tei radi nekog
drugog dobra nego samo radi njega samoga, i koje je samo sebi dovoljno da ivotu
da najviu vrijednost. Aristotel na to odgovara da se svi slau da se ono sastoji u
blaenstvu, ali to je to blaenstvo? Tu se razna miljenja razilaze. Svatko ima svoju
definiciju, a esto se dogodi da i isti ovjek daje razliite odgovore, pa pod
blaenstvom podrazumijeva npr. u bolesti zdravlje, u siromatvu bogatstvo, u ropstvu
slobodu. Oni koji najviu sreu stavljaju u zadovoljstvo jesu ljudi gomile, oni ive
ropskim ivotom. Bogatstvo ne moe biti najvie dobro, jer njega ne elimo radi njega
samog nego kao sredstvo za drugi cilj. Najvie dobro je ast, za kojom tee politiki
ljudi, ali ona se nalazi vie u ljudima koji je odaju nego u ljudima kojima se iskazuje.
Pa ostaje pitanje o najviem dobru. Blaenstvo kao najvee dobro, koje je samo sebi
dovoljno nema relativnu nego apsolutnu vrijednost.
Utvreno je da je blaenstvo najvie dobro i krajnji cilj ljudskog teenja, ali
ostaje pitanje u emu je sadraj blaenstva kao najvieg dobra. Aristotel polazi od
stava da cilj kome sve tei nije mirovanje, nego puna neometena djelatnost. Da bi
bie bilo blaeno ono mora imati um, djeca i ivotinje tako nemogu biti blaeni,
ivotinje ga nemaju, a u djece nije u potpunosti razvijen. Blaenstvo se sastoji u
djelatnosti due prema vrlini, a vrlina nije ni afekat, ni mo, nego nain ponaanja
kojim ovjek postaje dobar i kojim e svoje djelo dobro izvriti. I druga ivotna dobra
su potrebna za postizanje potpunog blaenstva, kao to su zdravlje, ljepota,
bogatstvo, prijateljstvo, ali ipak su podreena. Zavrni rezultat u kome se smiruje
djelatnost prema vrlini jest zadovoljstvo. Blaenstvo je, prema tome, ono to je
najbolje, najljepe i najugodnije u isti mah.
DIJELOVI DUE I PODJELA VRLINA
U podjeli vrlina Aristotel polazi od podjele due na dvije oblasti, jedna
razumska, a druga nerazumska. Nerazumski dio due je svim stvorenjima zajedniki,
on uzrokuje razvoj, odnosno uzrok je ishrani i rastu. Ta vegetativna mo dakle, nema
uea u ljudskoj vrlini. Nerazumski dio due je dvojak: vegetativni nema nita
zajedniko s razumom, a poudni i uope koji tei na neto, sudjeluje u njemu na
izvjestan nain, ukoliko ga slua i pokorava mu se. Prema toj razlici i vrlina se dijeli,
na one koje zovemo dianoetike i na one etike. Dianoetike vrline zovu se jo i
logike, i upravljane su na saznavanje (Vl knjiga), a etike vrline upravljene su na
volju (lll, lV i V knjiga Nikomahove etike).

42
 Dianoetike vrline razvijaju se i stjeu pouavanjem s jedne, i uenjem i
vjebanjem s druge strane. Izvor etikih vrlina je volja, a bitna osobina volje je
sloboda. Sloboda volje je uvjet moralnog djelovanja. Dakle moralno djelovanje ne
osniva se samo na znanju kako to misli Sokrat. Predmet izbora volje kao i sam izbor
volje stoje u naoj moi, te od samih nas zavisi da li smo dobri ili loi. ovjek je
porijeklo i uzronik svojih djela. Etika vrlina, nije ni od prirode ni protiv prirode, a ni
dio sluaja, nego je trajna osobina volje, slobodnim vjebanjem steena navika.
Stupanj vrline i lakoa ili tekoa njezina postizanja ovise od prirodne obdarenosti, ali
je nitko ne postie bez napora. Stalna naklonost volje ka dobru ne nastaje, dakle,
samo golim saznanjem onoga to je dobro nego i postojanom navikom na dobro
djelovanje, na koje ovjeka potie i uroena sklonost. Vrlovito htijenje i djelovanje,
dakle, nastaje i razvija se trima iniocima: uroenom sklonou, saznanjem i
navikom.
ETIKE VRLINE
Jedan od opih principa kojima Aristotel objanjava prirodu je princip
svrhovitosti. Sva prirodna bia imaju odreenu mjeru i veliine, pa prema tome i etiki
organizmi. Gdje god postoji opasnost od pojavljivanja prekomjernosti kao smetnja
ostvarenju nekog cilja, priroda se brine da postigne sredinu. Izbjegavanje ekstrema i
postizanje mjere pojavljuje se i kao zadatak ljudske djelatnosti. Tako se princip
svrhovitosti pojavljuje kao princip mjere i sredine, a na ovom principu osniva se i
Aristotelovo uenje o etikoj vrlini kao eminentnoj vrlini, tj. vrlini u uem smislu. Etika
vrlina ima tri dijela. Vrlina je odabiraka naklonost volje, koja se dri sredine podesne
za osobnu prirodu, a odreene razmiljanjem, ili drugim rijeima, vrlina je sredina
meu dvjema suprotnim osobinama volje, od kojih jedna prevruje srednju i
pravu mjeru, a druga je ne dostie. Netko za svoje djelo moe biti odgovoran samo
onda ako je njegova odluka bila slobodna. Slobodno vrenje radnje vezano je jo za
izbor volje, a izbor volje vri se razumom i umom. Sredina je kako je odreuje
pravilan um, a pravilan um je um, koji lei u pojedinoj situaciji, a konstituiraju ga
kategorije onoga to treba da bude. Hrabrost je sredina izmeu plaljivosti kao
nedostatka i neustraivosti kao pretjeranosti. Aristotel je analizirao 14 vrlina.
Hrabrost i umjerenost su vrline alogikog, tj. nerazumskog dijela due. Dareljivost
(krtost rasipnost), plemenitost, ponos (poniznost oholost), obraz i blagost
(najmanje osjeaja asti oholost) jesu vrline kojima graani osiguravaju svoj
poloaj u dravi. Ostale etike vrline, tj. ugodljivost, pravost (samopotcjenjivanje
hvalisavost), ophodljivost, stidljivost, negodovanje, pravinost i prijateljstvo
(nemanje prijatelja velik broj prijatelja) ine skupinu socijalnih vrlina. Vrlina je i
umjerenost. Sveobuhvatna vrlina je ponos.
Meu vrlinama naroito mjesto zauzima pravinost (tvorenje nepravednosti
trpljenje nepravednosti) kojoj Aristotel posveuje cijelu V knjigu. Pravinost je
vrlina koja kao moralna dispozicija ujedinjuje u sebi sve druge vrline. Tu se Aristotel
podudara s Platonom, za koga je pravinost najvia od etriju tzv. stoernih vrlina, ali
se od njega razlikuje utoliko ukoliko ovu vrlinu ograniava na nae ponaanje prema
drugima. U uem smislu pravinost je vrlina pored drugih, i to u dvostrukom smislu:
kao pravinost koja lanovima zajednice dijeli dobra i asti prema njihovoj vrijednosti
ili zasluzi i kao pravinost koja djelomino dragovoljnim a djelomino nedragovoljnim
izjednaavanjem dobra i asti odrava ravnoteu socijalnih dobara. Prva vodi rauna
o dostojanstvu lanova zajednice i o njihovim individualnim zaslugama za dravu, i
upravlja se prema geometrijskoj proporciji, tj. ukoliko je tko dostojniji i zasluniji
utoliko mu vie pripada. Druga koja se zove korektivna ili regulativna ne uzima u
obzir ugled i vrijednost linosti, nego samo steenu korist ili pretrpljenu tetu, tu se

43
podjela vri po aritmetikoj proporciji: onome tko ima previe se oduzima onoliko
koliko iznosi teta ili gubitak onog koji je pretrpio nepravdu. U irem smislu pravinost
je zakonitost. Pravinost nije dio vrline, nego cijela vrlina, i njoj suprotna
nepravednost nije dio nevaljalstva, nego cijelo nevaljalstvo. Ova vrlina nije stanje
volje izmeu dva ekstrema strasti, nego srednja mjera u predmetu, sredina izmeu
tvorenja i podnoenja nepravde. Tvoriti nepravdu znai svojevoljno initi tetu
nekome protiv zakona, kako dravnog, tako i nepisanog. Ljudi ine zlo zato to su
nemoralni i radi nedostatka samosvlaivanja. A razloga je sedam: sluaj, prirodna
nunost, vanjska sila, navika, rjeenje, ljutnja, pouda. Pravinost dopunjuje
pravednost, kao pravinost vie vrste, kao izraz opeg nepisanog zakona, kao
korektura zakona tamo gdje je on sam nedovoljan. Ona se na upravlja prema slovu
zakona nego prema njegovu duhu.
Sredina ili srednjomjernost je osnovni princip ne samo Aristotelove etike nego i
cjelokupnog njegovog filozofskog sistema. Vrlina je sredina, a po onome to je
najbolje i to je dobro vrlina je vrhunac. Odnosno hrabrost nije samo smjelost ni
hladna obazrivost jer obazrivost plaljivca jednako je bezvrijedna kao i smjelost
pomamnika nego je sinteza jednog i drugog. Tako Aristotelov princip sredine nije
osrednjost, sredina kao sintetika struktura predstavlja punu mjeru onoga to cilj
zahtijeva.
DIANOETIKE ILI INTELEKTUALNE VRLINE
Dok se etike vrline tiu osjeaja, namjere i djelovanja, dianoetike se tiu
samo nalaenja istine., istog saznanja, dakle razumskog dijela ovjekove due. One
nisu u pravom smislu moralne vrline, jer se osnivaju na razumskoj obdarenosti i
stjeu se uenjem i iskustvom, ali ih Aristotel rauna pod vrline jer su i one initelji
moralne valjanosti kako samog ovjeka tako i njegova rada. Takoer se sastoji od
dviju funkcija: 1) saznavalake, koje su okrenute saznavanju nepromjenjivog bia i 2)
rasuivake ili procjenjivake, okrenute podruju mogunosti u vidljivom i
nepromjenjivom svijetu.
S obzirom na saznavanje onoga to ne moe biti drukije nego to je Aristotel
razlikuje dvije vrline: znanje i um. Dok znanje omoguuje saznanje istina koje se iz
principa dobivaju silogistikom indukcijom, um kao vrlina indukcije omoguuje
saznanje najviih i najopijih principa, tj. kategorija zakona i miljenja kao
pretpostavki sve znanja. Kad se intuitivni um i diskurzivno znanje udrue, nastaje
mudrost, vrhunac ljudskog znanja. Predmeti njena saznanja nisu u oblasti ljudskog
ivota i njegovih ciljeva, nego su to prvi i najosnovniji principi.
S obzirom na saznavanje onoga to moe biti i drukije nego to je, Aristotel
razlikuje takoer dvije vrline: umjenost i pamet. Umjenost se tie valjanog i
svrhovitog umjetnikog obraivanja i stvaranja, kojega cilj i vrijednost ne lee u
njemu samom nego u djelu to ga umjenost ima da proizvede. Pamet se tie
praktikog rada, kojega cilj i vrijednost ne lee, kao kod stvaralakog uma, u djelu
izvan njega nego u njemu samom, u pravilno radu, u eupraksiji. Pamet u obzir uzima
zemaljske i ljudske stvari, tj. praktike ciljeve i primjenu opih stavova na konkretne
ivotne situacije. Svijet pameti je svijet ljudskog rada, gdje ona upravlja ljudskim
afektima i poudama. Pametan ovjek odreuje sredinu kao pravilno moralno stanje
izmeu krajnosti, i bez pameti etika vrlina uope ne moe doi do izraaja, kao to
ni pamet nije mogua bez etike vrline. Pameti pripadaju razboritost, pronikljivost,
rasudljivost i dovitljivost. Razboritost se sastoji u razabiranju postupaka za neki cilj,
o kome pamet ima pravilno miljenje. Pronicljivost se sastoji u obrazovanju
pravilnog suda o onome to je razboritost traila i nala. Rasudljivost je pravilno
procjenjivanje onoga to je pravo i poteno. Dovitljivost je mo koja se sastoji u

44
nalaenju i primjenjivanju podesnih sredstava za dostizanje postavljenoga cilja. Uvjet
za utjecaj pameti na djelovanje ini uzdrljivost i samosavladljivost. Gdje nema
uzdrljivosti pojavljuje se provalija izmeu pameti i djelovanja. A najtea je borba
ovjeka protiv sebe samog.
Kao to um nadmauje volju tako i dianoetike vrline nadmauju etike; stoga
je umovanje kruna svih vrlina. Umovanje je zraenje onoga to je u ovjeku najbolje,
i njime se ovjek uzdie iznad svoje prolazne prirode i najvie pribliuje boanstvu.
Ideal umovanja stoji izvan etike, i po tome to je boanski, on prevazilazi ljudsku
prirodu i prelazi u oblast metafizike.
PRIJATELJSTVO
Aristotel toj temi posveuje veliku panju u Vlll i lX knjizi Nikomahove etike. On
tu ne govori samo kao filozof etiar, nego veoma esto i kao ovjek, prijatelj svojih
prijatelja, mu svoje ene, tu Aristotel govori o ovjeku. On pojam prijateljstva
proiruje i na vanjske veze politike i pravne prirode. Prijateljstvo za predmet etike
uzima s obrazloenjem da je i ono neka vrlina ili odnos vezan za vrlinu i da je za ivot
veoma nuno, jer bez prijateljstva nitko ne bi htio ivjeti. Po Aristotelu prijateljstvo je
trostruko, ve prema predmetima ljubavi ili uenja: ono ima za cilj zajedniku korist,
ili zajedniko uivanje ili ostvarivanje moralnog dobra. A najbolje i najplemenitije
prijateljstvo i jest samo ono koje se osniva na realizaciji moralnog dobra. Prijatelj je
drugo ja, idealna ljubav prema sebi je mjerilo za ljubav prema prijatelju, jer tko nije
prijatelj samom sebi taj ne moe biti prijatelj ni drugome. U prijateljstvo ulaze i brak,
srodnike veze, dravna zajednica, roditeljska i djeija ljubav itd. Od prijateljstva
Aristotel razlikuje dobronamjernost, koja predstavlja poetak prijateljstva. Uz
zajednike politike ciljeve vezana je slonost ili jednodunost, koja moe postojati i
meu ljudima koji se ne poznaju. Politika sloga je je posljednje i najvie zraenje
prijateljstva, a ovo stoji iznad socijalne vrline pravinosti. Govori i o dobroinstvu, koje
ne samo da koristi onome kome se ini nego je u isti mah i lijepo djelo, i zato je
radost dobroinstva dvostruka.
UENJE O DRAVI I NJENOM ETIKOM ZADATKU
Kao teoretiar drave, Aristotel naputa platonsku apsolutnu politiku normu,
tj. ideju spekulativno-konstruktivnog izgraivanja drave i ulazi u analizu realno-
konkretnog svijeta drava, da bi takvim iskustvenim putem svojoj teoriji drave dao
pozitivnu osnovu, tj. osnovao je i utvrdio na injenicama iskustva. Drutveni nagon
koji se izraava u prijateljstvu jo se potpunije i u veoj mjeri pokazuje u dravi, i tek
u njoj dolazi do svojega ostvarenja. To nas dovodi do odnosa politike prema etici i
etike prema politici. Aristotel obje discipline obuhvaa zajednikim imenom politike u
irem smislu, i ve to pokazuje da mu je kao Grku politika vanija od etike. to je
etika pojedincu, to je politika udruenju pojedinaca. Razvijanje cijele i pune ljudske
prirode, ispunjavanje moralnog zadatka i postizanje potpunog ivota i blaenstva,
mogue je tek u zajednici, kojoj je osnovni oblik obitelj a najpotpuniji drava, jer tko
ne moe ivjeti u zajednici, ili je ak i ne treba, jer je sam sebi dovoljan, taj nije lan
drave i prema tome je zvijer ili bog. Najraniji ovjekov politiki smisao ogleda se u
stvaranju obitelji. Ve iz obitelji i domainstva razvija se etverostruki odnos:
gospodara prema robu, mua prema eni, oca prema djeci i posjednika prema
posjedu i privreivanju. Sastavljanjem i udruivanjem vie obitelji obrazuje se seoska
opina, a od mnogih opina postaje grad (drava). Pomatrana analitiko-genetiki,
drava ide poslije pojedinca, obitelji i seoske opine. Meutim, socijalni nagon
usaen je, po Aristotelu, u ljudskoj prirodi tako duboko da je drava po prirodi, tj. po
cilju, prvobitnija nego obitelj i pojedinac (cjelina nunim nainom ide prije njenih
dijelova). Drava je ono savreno ljudsko drutvo koje je postiglo cilj pune autarkije

45
(samodovoljnosti) i koje, dodue, postaje iz ivotnih potreba, ali postoji da omoguuje
najbolji ivot. Otuda je najvii zadatak drave moralno obrazovanje graana, jer je
ivot u vrlini jedino mogu u dravi.
Ropstvo je za Aristotela nuna pojava. Ljudi su po prirodi ili slobodni ili robovi.
ak se i priroda za to pobrinulo, jer su tijela robova jaa od tijela slobodnih ljudi, pa
su oni tako podesni za vrenje fizikih poslova, dok su slobodni ljudi podesni za
politiki ivot u ratu i miru. Rob je ivi dio imanja, on je nuan za funkcioniranje
imanja, to omoguuje slobodnom ovjeku da se vie posvet vrlini i politikom ivotu.
Osim po prirodi robovi mogu biti i po zakonu, a to su ratni zarobljenici.
Tenja za imovinom i za stjecanjem ekonomskih dobara kao osnovnih
materijalnih initelja etikog, politikog i ope kulturnog ivota opravdana je samo do
one mjere gdje pozitivno slui etikom ivotu i napretku. Pribavljanje materijalnih
dobara je mogue prirodnim nainom (njegovanje stoke, obraivanjem zemlje itd) i
neprirodnim nainom. Koji se od prvog razlikuje po tome to je prvi istovjetan s
prirodnim postupcima, a ovaj je plod iskustva i umjenosti, te slui za pribavljanje
bogatstva (hremastika). Sve veom razmjenom dobara razvio se novac, koji je kod
neki postao cilj razmjene, a ne zadovoljenje potreba, to dovodi do razvoja
hremastike, odnosno udnje za obogaivanjem. Aristotel zapravo osuuje novac, jer
dok domaa privreda ide do granica zadovoljenja svoje potrebe, hremastika nema
granica, jer novac eli uveati do beskonanosti.
Kao i Platon i Aristotel osuuje pohlepnost za dobitkom, i po njemu graanin
ne pripada samo sebi nego dravi, koja je organizam u velikom. Meutim postoje i
razlike. Platon zahtijeva od graana jedinstvenost miljenja, osjeanja i htijenja,
Aristotel to odbacuje kao nemogue. Aristotel odbacuje jedinstvo cilja na kojemu
inzistira Platon, i daje pojedincu izvjesnu samostalnost da razvije svoje sposobnosti
koje e biti na dobrobit zajednice. Aristotel odbacuje ideju o neimanju privatnog
vlasnitva, jer se pojedinac jedino za svoje vlastito i brine. Isto tako smatra da
zajedniki poslovi ne stvaraju jedinstvo, nego razdore meu graanima. Ako se ukine
brak prestat e postojati i vrline kao to su: dareljivost, gostoljublje i stidljivost.
Za Aristotela graanin je ovjek koji ima pravo sudjelovanja u savjetodavnoj ili
sudskoj vlasti, a drava je skup svih takvih graana. Dravni oblik moe biti trostran:
vlast ili dravnu upravu ima ili jedan graanin, ili nekolicina, ili mnoina; svaka ta
vrsta ima dvije podvrste: jednu valjanu, tj. takav oblik u kojem je cilj ope dobro, a
drugu lou, tj. takav oblik u kojem je cilj samo korist onih koji dre vlast. Dakle dobri
oblici jesu: 1) kraljevstvo, vladavina najboljega, 2) aristokracija, vladavina onih koji se
odlikuju intelektualnim i etikim vrlinama, 3) republika, narodna vladavina. Loi oblici
su: 4) tiranida, samovolja jednoga, 5) oligarhija, izroenje aristokracije, vladavina
najbogatijih i 6) demokracija, vladavina irokih narodnih masa, izvrgnue republike.
Spajanjem razliitih karakteristika ovih tipova vlasti mogui su i mjeoviti dravni
oblici.
U Retorici daje malo drugaiju podjelu, te pokazuje 4 oblika vlasti.
Demokraciju koja je dravni oblik u kojem se slube dijele kockom, a cilj joj je
sloboda. Oligarhija u kojoj se dravne slube dijele prema porezima, a cilj joj je
bogatstvo. Aristokracija u kojoj vladaju oni koji se odlikuju obrazovanou, a cilj joj je
obrazovanost i odravanje zakonitosti. I monarhija u kojoj jedan stoji iznad sviju, a cilj
joj je sigurnost. Vrijednost razliitih dravnih oblika ocjenjuje se prema: 1) apsolutno
najboljem ili idealnom mjerilu, 2) relativnom najboljem, 3) s obzirom na ve dane
politike prilike najboljem i 4) prosjeno najboljem.
Apsolutno najbolja vladavina mogua je samo ondje gdje osnivau drave
stoji na raspolaganju najbolji dio zemljita, ljudski materijal i materijalna pomona

46
sredstva u neogranienoj mjeri. Relativno najbolji oblik vladavine postoji ondje
gdje broj graana koji ga usvajaju i ele da on i dalje traje vei nego broj onih koji ga
ne ele. Najbolji oblik vladavine s obzirom na dane politike odnose jest onaj
koji omoguava trajanje. Oblici vladavine obino propadaju zbog pretjerivanja u
naelu na kome se osnivaju. Prosjeno najbolji oblik vladavine jest onaj koji je
najpodesniji za sve drave.
Motiv koji pokree revolucije jest velika razlika u podjeli dobara, poloaja i
prava. Predmet svake revolucije ini tenja revolucionara da dou do imovine i
poloaja ili da se oslobode od pritiska i beaa. Povod za revoluciju esto je strah
od kazne za uinjenu nepravdu ili strah od nepravde koja prijeti. Da bi se sprijeile
revolucije ni jednom se graaninu ne smije dopustiti prevelika politika mo, i to je
jo vanije graane se treba obrazovati u skladu s politikom ustanovom.
Idealan oblik vlasti je kraljevstvo, ali od ostvarivih oblika drave najbolji je oblik
republika, koja ini sredinu izmeu demokracije i oligarhije. I u kojoj srednji stale ima
dominantan poloaj. Kao takva ona ini mjerilo po kojem se ocjenjuju svi drugi oblici
vlasti. Takav oblik Aristotel naziva politija.
Aristotel je bio najuniverzalniji genije staroga vijeka, jer je filozofija za njega
cjelokupnost znanja, cjelokupnost koja obuhvaa i znanost. Uz filozofiju, Aristotel se
bavio i biologijom, anatomijom, psihologijom, estetikom, politikom ekonomijom, a
smatra se i osnivaem logike. Platonov idealizam i Aristotelovim realizmom otvorena
su ovjeanstvu dva puta: put ideje i spekulacije, i put iskustva, injenice i trezvene
presude razuma.

PERIPATETIARI, SKEPTIARI, EPIKUROVA KOLA

PERIPATETIKA KOLA
Peripatetiari, odnosno Aristotelovi nasljednici nadovezuju se na posljednju
fazu Aristotelovog naune metode. Uz znanstvena pitanja, puno se bave i onim
etikim. Smiso za etiku karakteristiku posebno se pojavljuje u biografiji, koja se u
Peripatetikoj koli posebno njeguje, i koju e razvijati Aristoksen, Hermip, Satir,
Hameleont i dr. Raniji predstavnici kole uiteljevo uenje nadopunjuju, prerauju i
ispravljaju, dok se kasniji zadovoljavaju samo komentarima Aristotelovog djela. U
njihovom radu empirijski smjer je preteniji od filozofskog. Od neposrednih uenika
posebno se istiu Teofrast, Eudem, Aristoksen, Dikearh, a od posrednih Demitrije iz
Falera i Straton.
Teofrast (372-287) je roen u Eresu na otoku Lezbu, najprije je bio Platonov,
a kasnije Aristotelov uenik. Odlikovao se iznimnom govornikom sposobnou.
Nakon Aristotelove smrti dolazi na elo Peripatetike kole i na njemu ostaje 35
godina. kola je stekla veliku slavu i ugled u Helenskom svijetu. Bavio se fizikom,
meterologijok, kemijom, mineralogijom, medicinom, botanikom (koje se smatra
osnivaem) i naravno, filozofijom i etikom. to se tie etikog stajalita, tu se dri
Aristotela, samo s tom ratlikom to veu vanost pripisuje vanjskim dobrima. Vrlina je
takoer sredina izmeu dvije krajnosti, veliku vrijednost pripisuje i prijateljstvu.
Vanjska dobra nemaju vrijednost bez vrline. Uio je srodnitvo svih ivih bia, pa je
odbacivao rtvovanje ivotinja. Od njegovih etikih spisa sauvani su Karakteri. To
vie ne opisuje normativnu nego deskriptivnu nauku o moralu. Tu on opisuje trideset

47
smijenih ili pokudnih karaktera prema njihovom ponaanju u ivotu. Bavio se
opisivanjem razliitih stupnjeva starosti, opisivanjem bogataa, plemia i
vlastodraca. Veliku vanost je Teofrast pridavao odnosu izmeu politike i morala.
Teofrast je navodno i dva puta oslobodio zaviaj od tiranide.
Eudem Roanin u svojim je spisima prikazao peripatetiko uenje i povijest
pojedinih znanosti, posebno matematike i astronomije, nije bio samostalan te je
uiteljeve spise, posebno etike, preraivao ih i dopunjavao.
Aristoksen iz Taranta odlikovao se kao teoretiar i povijesniar muzike, pa je
za to i dobio nadimak Muziar. I ako je doao iz Pitagorovake kole svoja etika i
muzikalna shvaanja bila su u suglasnosti s Peripatetikom kolom. Muziku je
smatrao vanom u obrazovanju. Pripisivao joj je s jedne strane etiko-pedagoki, a s
druge strane katartiko-terapeutski utjecaj. Smatra se osnivaem biografije, napisao
je ivot Pitagorin, u dobronamjernom duhu, i ivot Platonov, u zlonamjernom duhu.
Dikearh iz Mesane na Siciliji razlikovao se od Aristotela i Teofrasta time to je
veu vanost pripisivao praktikom, posebno politikom, negoli teorijskom ivotu.
Bavio se geografijom, filozofijom, povijeu knjievnosti, znanosti o dravi i povijeu
kulture. Kao i Aristotel poricao je samostalno postojanje i besmrtnost due i smatrao
ju je samo kao harmoniju elemenata u ivom tijelu. On zahtijeva da cijeli ljudski ivot
bude zraenje moralne snage, te je u tom smislu na Sokratovu tragu. Dikearh vidi tri
stupnja u razvoju kulture: prastanje u kojem nema kulture, drugi stupanj predstavlja
nomadski i lovaki ivot, i trei stupanj koji karakteriziraju zemljoradnja i
nastanjenost. Uz razvitak kulture postepeno se razvijaju i zla koja su uz nju
neminovna.
Od Teofrastovih uenika isticao se kao izvanredno plodan filozofski pisac i
dravnik Demetrije iz Falera. Znatan dio njegovih spisa obraivao je teoriju drave i
aktualna politika pitanja. Deset je godina kao guverner upravljao Atenom gdje se
dakle bavio praktino politikim radom. U skladu sa Aristotelovom politikom teorijom
radio je na jaanju srednjeg stalea, unaprijedio dravne financije, i openito
unaprijedio Atenu. Nakon promjenjenih politikih prilika u Ateni morao se odseliti u
Tebu. Meutim, na poziv Ptolomeja l Sotera koji mu je dao ugledan poloaj odselio
se u Aleksandriju.
Najpoznatiji peripatetiar je bio Straton iz Lampsaka koji je oko 288. naslijedio
Teofrasta. On je napustio svaku transcendenciju i svaki imaterijalizam i samo
materiju imanentne sile uzeo kao inioce sveg postojanja i prestajanja. Priroda je
uzrok sveg stvaranja, ali ona nema nikakve svijesti, ni ljudskog oblika. Sva iva bia
imaju razum i um. Od etikog uenja sauvana je ostala samo ova definicija dobra:
dobro je ono to potpunom ini mo kojom postiemo energiju. I on je vjerovatno na
Demetrijev poticaj pozvan u Aleksandriju.
SKEPTIARI
Helensko-rimski skepticizam bavio se pitanjem da li je spoznaja uope
mogua, da li visoke svrhe ne prevazilaze granice ljudskih sposobnosti, i moe li se
ovjek osloboditi od svih varljivih miljenja da doe do postojanih i nesumnjivih istina.
On ne znai neposredno poricanje mogunosti spoznaje, nego traenje neega
pozitivnog to bi zamjenilo sumnje. Ve pri kraju lV stoljea javljaju se pokuaji
sistematiziranja skeptikih misli. To sistematiziranje razvilo se u etiri pravca: 1. stariji
skepticizam (Piron, Timon), 2. i 3. Skepticizam Srednje i Nove Akademije i 4. Kasni
skepticizam ili dijalektiki skepticizam. Znaaj skeptiara osniva se na njihovoj kritici
kategorikih tvrenja i dogmatikih shvaanja, tj. onih koji razultatima opaanja ili
miljenja poklanjaju puno povjerenje.

48
 Prvi koji je skepsu izgraivao kao metodu voenja ivota bio je Piron (365-
275) iz Elide. Isprva se bavio slikarstvom, pratio je i Aleksandrovu vojsku na pohodu
u Indiju i tamo se upoznao sa indijskim filozofima. Kasnije se vratio u svoj zaviaj i
ondje osnovao kolu koja ini se, nije imala velikog uspjeha. Sam nita nije napisao
nego se sluio usmenim pouavanjem. Uio je da nita nije ni lijepo ni runo, ni
pravo ni nepravino; i za sve vai stav da nema niega istinitog, i da sve to ljudi ine
dogaa se na osnovu pretpostavke i navike, jer ni jedna stvar nije vie ovakva negoli
onakva. Iz teorijske sumnje proizlazi dakle i praktika, jer da bi neto bilo dobro ili
zlo, ono bi takvo moralo biti za sve, ali ivot pokazuje da to jedan smatra dobrim
drugi smatra zlim, i obrnuto, dakle dobro po sebi se ne moe saznati. Stoga se
moramo uzdravati od svakog suda, ono je dobro to donosi i duhovnu
neuzbudljivost, odnosno unutranje spokojstvo. Mudracu ne dolikuje ni da dobro
hvali ni da zlo kudi, jer ne zna pouzdano da li je dobro zaista dobro ili zlo zaista zlo,
nego prema svemu treba biti ravnoduan. Kao Pironovi uenici spominju se Nausifan
iz Teja, Filon, Hekatej i Timon.
Timon (320-230) iz Flijunta je najprije bio kazalini umjetnik, ali kad mu je to
dojadilo otiao je u Megaru i tu sluao Stilpona, zatim se vratio u domovinu, oenio
se i otiao u Elidu da slua Pirona. Preselio se radi oskudnoga ivota u Halkedon
gdje je predavao filozofiju, a kad si je popravio imovno stanje odlazi u Atenu. Bio je
plodan pjesnik i pisac, a ismijavao je sve grke dogmatiare. Onaj koji eli biti sretan
mora obraati panju, prema Timonu, na ovo troje: prvo, kakve su stvari; drugo, kako
treba da se prema njima ponaamo; i na poslijetku to proizlazi iz toga ponaanja.
Poto su stvari nerjeljive, neodmjerljive i neocjenjene, ni naa miljenja ni naa
opaanja ne treba uzimati ni za istinita ni za lana. Stoga se u pogledu svega treba
uzdrati od svakoga tvrenja i zadrati unutarnje spokojstvo (neuzbudljivost due).
Njegovi uenici su bili Dioskorid, Nikoloh, Eufranor i Prail. Sa Pironom i njegovim
neposrednim uenicima pironska skepsa se ugasila.
SKEPTIARI SREDNJE I NOVIJE AKADEMIJE
Mislilac kojem skepsa nije bila cilj nego borbeno sredstvo protiv stoikog
dogmatizma i gnoseololih slabosti drugih kola bio je Arkesilaj (315-240), koji je
uveo kritiko-skeptiki pravac u Akademiju. Isprva je sluao Teofrasta, a kasnije
preao u Akademiju. Uporno je polemizirao protiv dogmatskih filozofskih kola,
posebno protiv Zenona. Odbacio je stoiko uenje o mjerilu istine i obnovio Pironovo
tvrenje da se moramo kloniti svake teorije i ograniiti se na ivot i svako praktiko
djelovanje. I naravno uzdravati se od iznoenja sudova. On se ne dri naela
sumnje samo radi sumnje, nego porie postojanje pouzdanih mjerila istine i ukazuje
na razumno odmjeravanje kao normu za praktiko ponaanje. Tako se pravilnom
moe smatrati ona radnja koja se po svome izvrenju moe braniti dobrim razlozima.
Arkesilajev agnosticizam stoiari su odbijali tvredei da ponitava svako moralno
djelovanje. Na to je on odgovorio da ovjekova udnja sama vodi djelovanju, bez
nekog unutranjeg odobravanja ili usaglaavanja. Kao upravnik kole naslijedio ga je
Lakid iz Kirene, njega su pak naslijedili redom Telekle, Euandar, Hegesin i Karnead.
Najugledniji predstavnik kritiko-skeptikog pravca u Akademiji bio je Karnead
(214-129) iz Kirene i koji je osniva Tree ili Novije Akademije. Bio je veoma slavan i
utjecajan, a posebno se hvali njegova govornika vjetina. Sam nije ostavio nikakvih
zapisa, a njegovo shvaanje zabiljeili su njegovi uenici, kao ro je bio Hazdrubal,
Zenon iz Aleksandrije i Hagnon. Kad je doao kao lan atenskog izaslanstva 156. u
Rim, poeo je predavati filozofiju. U Rimu je svojom duhovitou, rjeitou,
slobodoumnou i otrinom svoje dijalektike ostavio dubok dojam. Raspravljajui o
pojmu pravednosti, jedan bi dan pokazivao rimljnima da bi sva osvojena podruja

49
morali vratiti i vratiti se na ivot u svojim kolibama, a drugi bi dan dokazivao da po
pravu jaega imaju pravo vladati svim osvojenim podrujima. N je ustrajao ne samo
protiv epikurskog nego i protiv stoikog dogmatizma. Tvrdio je da je sve varljivo, i
osjetila, i predstave, i razum, i da nema mjerila istine, jer se lane predstave ne mogu
razlikovati od istinitih. Pobija stoike dokaze o postojanju boga i antropomorfni
politeizam. Pouzdano saznanje o bilo emu je nemogue i zato nam ostaje samo
vjerovatnost, kao zamjena teorijske pouzdanosti. Tri su glavna stupnja vjerovatnosti:
na prvom su stupnju predstave koje ne ostavljaju nikakvog razloga za sumnju, na
drugom su vjerovatne i neosporene, a na treem su vjerovatne, neosporene i stvarno
ispitane. Svoj teorijski skepticizam proirio je i na etiku. Pobijao je pojmove prava
(pravde) i morala, oni imaju relativno i uvjetno obiljeje; njih utvruju ljudi rukovoeni
svojim osobnim interesima, a oni se mijenjaju. To isto vrijedi i za pojmove dobra i zla,
nema apsolutnog dobra, ni apsolutnog zla. Stoga je on doputao probablitetsku etiku
sa razliitim stupnjevima vjerovatnosti prema odreenim mjerilima. I ako je u svojoj
dijalektici ustajao protiv svakog dogmatizma, ipak je napustio apsolutno uzdravanje
od suda i svojim uenjem o vjerovatnosti suzio svoje skeptiko shvaanje.
KASNI SKEPTICIZAM
Predstavnici su mu Enesidem iz Knosa na Kreti, Agripa i Sekst Empiriar.
Enesidem je ivio u prvom stoljeu pr. Kr. u Aleksandriji. nezadovoljan
akademijskom teorijom vjerovatnosti vratio se na radikalan oblik skepticizma i
osnovao neopironsku skeptiku kolu. On je prvi dijalektiar skepticizma jer je sve
skeptike naine za osnivanje sumnje sistemski prikazao. Tih naina ili tropa ima
deset, a to su: 1) razliitost ivih bia uope, zbog koje ona imaju i razliit nain
spoznavanja; 2) razliitost meu ljudima; 3) razliito ureenje osjetilnih organa u
jednog te istog ovjeka; 4) razliita stanja u kojem se nalazi jedno te isto lice:
hrabrost, strah, godine ivota itd.; 5) razliitost poloaja, rastojanja i mjesto onoga
koji iskazuje svoj sud, pa se ista stvar jednom ini velika, drugi put mala; 6)
pomijeanost predmeta sa razliitim stranim elementima; 7) razliitost kvalitetnih i
kvantitetnih odnosa; 8) relativnost (svih pojava i opaanja); 9) uestalo i rijetko
pojavljivanje; 10) razliitost u obrazovanju, navikama, obiajima itd, nema niega to
bi vailo za sve. Od drugih filozofa Enesidem se potpuno intersirao za Heraklita, te je
smatrao da skeptike pretpostavke nisu drugo nego uvjet heraklitizma. Prema tome, i
ova skepsa je samo pravac miljenja, nije nikakvo uenje, jer se ne moe popuzdano
odrediti to je dobro i zlo, i zato nema morala kao uenja kako treba ivjeti. Ostaje
samo orjentacija ovjeku na obiaje, zakone, znanstvene istraivanja itd.
O Agripi se ne zna pouzdano kako je ivio, Enesidemovih deste tropa djelom
je spojio, a djelo upotpunio novim.
Sekst Empiriar je bio uenik Herodota iz Tarsa, ivio je najvjerovatnije na
kraju drugog stoljea. Napisao je Pironske osnove u kojim je iznio skeptiko uenje.
Pisao je spise protiv logiara, fiziara, etiara, gramatiara, retora i uitelja znanosti. I
za njega je najvia etika svrha postizanje duhovnog spokojstva koje se postie
sumnjom, jer se oslobaanjem od suda duh oslobaa zabluda koje donose
pometnju, nered i nemir. Potrebno se suzdravati od bilo kakvog tvrenja. Sumnja je
sposobnost da ono to se pojavljuje i ono o emu se misli stavi u suprotnost. Postoje
pojave koje ne treba poricati, nego se prema njima treba upravljati u svome
djelovanju. To su podmirivanje prirodnih potreba, zakoni, obiaji i uenje znanosti, od
kojih su najdragocjenije medicina i filozofija. Skepticizam on ne primjenjuje samo na
teorijsku, nego i na praktiku oblast. Tako se ne smije vriti ni etike procjene, jer su
obiaji jednih ljudi drugaiji od obiaja drugih. Kakva je koja stvar po prirodi ne
moemo rei, nego samo kakva se ini prema odreenom nainu ivota ili

50
odreenom zakonu ili odreenom obiaju. Skeptiari kao put koji vodi blaenstvu
vide duhovno spokojstvo i metriopatiju, tj. odravanje mjere u afektima.
Ne prihvaajui ni jedno tvrenje kao apsolutno istinito, skepticizam postaje
izvorite sveg umovanja bez predrasuda i obmana. Tenja za duhovnim spokojstvom,
u kome su skeptiari nalazili svrhu ivota odaje ravnodunost prema sebi i drugome,
prema dravnoj organizaciji, politikom ivotu i razvitku drutveno privrednih odnosa.
Meutim, dok su se stariji skeptiari klonili javne djelatnosti, kasniji skeptiari izriito
istiu nunost svake vrste ivotne djelatnosti, posebno etike, jer se ne moe biti
sasvim bez rada.
EPIKUROVA KOLA
Epikur (341-270) je roen na otoku Samu. Bio je iznimno nadaren za
filozofiju, a poto je bio esto bolestan imao se vremena baviti razmiljanjima o svom
ivotu. Prvi mu je uitelj bio Pamfil, ali on nije bio na Epikurovoj razini, tako da je
prave hrane za svoj duh naao nakon to je stigao u Tej gdje se upopznao sa
demokritskim uenjem. Kao efeb dolazi u Atenu i slua Atenske filozofe, ali ve ima
izgraeno svoje miljenje. Nakon odsluenja vojnog roka vraa se u Teju gdje mu je
sad uitelj demokritovac Nausifan, ali se od svog uitelja nakon nekog vremena
raziao. U 31. godini poinje predavati prvo u Mitileni na Lezbu, a zatim u Lampsaku
na Helespontu. 307. odlazi u Atenu gdje osniva kolu. kolskoj zajednici pripadali su
ne samo robovi, nego i ene. Uenici su u njemu gledali prije vie bie nego uitelja i
svi su ga bezrezervno slijedili, svi osim Timokrata koji mu je postao najei protivnik.
U koli, i u Ateni je ostao do kraja ivota. Napisao je mnogobrojne spise, kojih je bilo
oko 300 svitaka. Svoju je filozofiju je podijelio na kanoniku, fiziku i etiku.
Epikur definira filozofiju kao djelatnost koja razmiljanjima i istraivanjima
ostvaruje blaen ivot. Navodi tri mjerila za istinu: osjetilno poaanje; antecipacija, tj.
slika kojoj je prethodilo opaanje; i osjeaje. Osjetilno opaanje kao fine materijalne
otiske ili sliice koje se otkidaju od predmeta, izvanrednom lakoom ili brzino lete po
zraku i lroz praznine ulaze u nae osjetilne organe, i tu izazivaju odraaje vanjskog
svijeta. O istini i neistini ne odluuje um, nego osjetilna opaanja. Svim varkam i
zabludama ne lei porijeklo u osjetilima, nego u tome to mi, kad sudimo o stvarima,
iskaze osjetila nepravilno tumaimo, ne osnivajui svoj suenje na osjetilnim
podacima. Spoznaja je za Epikura a postriorna. Polazite spoznaje je objektivna
stvarnost. Istina se sastoji u slaganju naih misli s objektivnom stvarnou, koja se u
nama odraava posredstvom osjetila. Osjeaj je suglasan s prirodom.
Za sistemsko uenje o prirodi Epikur je preuzeo Demokritov materijalistiki
atomizam, kao najpodesniji da bude osnova njegovoj etici. Naravno, uz bitne
izmjene. Iz niega ne moe nastati neto. Sve se sastoji od nevidljivih atoma i
praznine. Nepravilnosti u kretanju atoma omoguuju odstupanje od strogog
kauzaliteta, pa stoga omoguuju i slobodu. Atomi nisu najmanji sastojci materije,
postoje i manji minimi iz kojih se sastoji atom. On ne porie bogove, ali ih ne mijea
ni sa ljudima ni sa prirodnim zakonima. Dua ovjekova se sastoji od najfinijih estica
koje su rasporeene po cijelom tijelu. I dok je dua u tijelu, ono je ivo. S obzirom da
se dua raa s tijelom, kada tijelo umre, zauvijek se gubi i dua.
Etiko uenje Epikutovo ne nosi sistematsko obiljeje, nego je vie skup misli
koje su jedna do druge nanizane bez jae unutranje veze. Kao kirenska, i ona je
individualna etika, jer kao svoje polazite Epikur izriito obiljeava zadovoljstvo
pojedinca, a kao svrhu blaen ivot. Epikur priznaje samo jednu oevidnu vrijednost,
na koju ovjek po svojoj prirodi tei , a to su osjeaji zadovoljstva, i samo jedno pravo
zlo, kojega se kloni, a to su osjeaji bola. On svoje etiko uenje ni ne pokuava
zasnovati logiki, ni uz pomo razuma, jer tenja za zadovoljstvo se u ovjeka

51
naprosto osjea. Glavni etiki spis u kojem je izloio svoje etike teze jest Poslanica
Menekeju.
Epikur se i u etici oslanja na Eudoksovu tezu o zadovoljstvu kao vrijednosti, i
na kirenski senzualistiki hedonizam, te izvjesno pravo odaje i nagonskom ivotu, jer
pod ivotom prema prirodi razumije ivot prema zadovoljstvu. Razlikovao je
zadovoljstvo u mirovanju (nepotresenost i bezbolnost) i zadovoljstvo u kretanju
(radost i veselost). Kao vrhunac zadovoljstva istie se uklanjanje svega to izaziva
bol. Razlikovao je i tjelesna i duhovna zadovoljstva, ali i duhovne radosti da bi bile
pravo zadovoljstvo, moraju imati svoje porijeklo u osjetilnim zadovoljstvima, odnosno
moraju biti posredovane osjetilima. Izvor svih dobara lei u tijelu, to je osnovni zakon
i pravilo. Dobro i vrlinu treba potovati samo onda kad nam donose zadovoljstvo.
Duhovna zadovoljstva su vea od tjelesnih, i to zato to duhom moemo osjetiti uz
sadanjost i prolost i budunost. Nosilac tjelesnog zadovoljstva je neko unutranje
opaanje, dok je nosilac duhovnih zadovoljstava organ miljenja koji Epikur stavlja u
srce. Svrha ivota za ovjeka je da se oslobodi svih tjelesnih i duhovnih bolova. Tako
da filozofija za njega postaje tehnika uivanja. Najvii oblik sree i blaenstva ini
nepomuenost duha, ataraksija, a ova se postie oslobaanjem ne samo od utjecaja
vanjskoga svijeta nego i od vlastitih prohtjeva i strasti, bolova i pouda. Stvar sa
zadovoljstvom stoji kao sa biem, unutar njega se pojavljuju mali dijelovi
nezadovoljstva, ali ono je po sebi homogeno.
Vrline se njeguju radi zadovoljstva, a ne radi njih samih, kao to s i ljekovi
uzimaju radi zdravlja. etiri su osnovne vrline: prva, na kojoj se osnivaju sve ostale je
uviavnost, koja se sastoji u pravom odmjeravanju sredstava kojim se postie
zadovoljstvo (ukloniti poude); samosavlaivanje, koje nas opominje da se
pridravamo razuma; hrabrost, koja nam omoguuje da ivimo bez straha; i
pravinost, koja donosi najveu mjeru zadovoljstva.
Ne postoji ovjek radi drave, nego drava radi ovjeka, po tome se njegovo
stajalite razlikuje od Platonovog, pa i Aristotelovog. ovjek treba po Epikuru, nai
svoj put nezavisno od drave. On ne porie dravu, ali porie platonsko-aristotelsku
tezu da drava treba kultivirati i moralno unaprijediti ovjeka. Dravni procesi ne
trebaju ostvarivati etika naela, jer su proizali iz ugovora meu ljudima da jedan
drugom nee initi zla. Taj ugovor nije nametnula moralna dunost, nego ljudska
slabost. Od politikog ivota treba bjeati, jer ono samo donosi nemir i ometa
postizanje blaenstva. Koje se postie u tihoj povuenosti od buke javnog ivota.
Prijateljstvo cijeni, a objanjava ga potrebom i koriu. Ali nunost tu prelazi u
slobodu. Svako prijateljstvo treba birati radi njega samoga, korjen mu je u koristi, ali
skokom u visinu ono postaje vrlina koja svoju vrijednost nosi u sebi. Prijateljstva su
zatitnici zadovoljstva, kako za sebe tako i za prijatelje. Radosti prijatelja se
radujemo kao i svojoj, jednako kao to patimo kada i oni pate. Ono je unutrnja
nunost, i najvanija je tekovina mudrosti.
Idealnom mudracu spoznaja omoguuju da savlada tjelesnu bol i da ga
oslobodi od svakog duhovnog nemira, osigurava mu ataraksiju, trajno duhovno
spokojstvo i zadovoljstvo. Nee se baviti politikom, nee se eniti, nee ni prositi,
veselit e se znanstvenom prouavanju. Rad Epikurove kole ograniavao se na
obranu uiteljeva sistema. Neki od njegovih uenika i naljednika su Metrodor, Polijen
oba iz Lampsaka, Hermarh iz Mitilene, Karneisk, Polistrat i drugi. Najznaajnij
epikurovac u Rimu je bio Tit Lukrecije Kar.

STOIKA KOLA

52
 U povijesti stoike kole, koja je izgradila najznamenitiji sistem stoikog
vremena, razlikuju se tri razdoblja: staro razdoblje od god. 300. do 130. pr. Kr.,
srednje ili helensko rimsko od 130. do 50. pr. Kr., i kasno razdoblje od god. 50. do lll
stoljea.
Stoiku kolu osnovao je Zenon sa Kitije na Cipru. Bavio se trgovinom ali je
nakon brodoloma izgubio svu svoju imovinu. Oko 320. god. dolazi u Atenu i
pridruuje se kiniaru Kratetu, poslje je sluao Stilpona, nakon toga je ostavio
kiniare i poeo sluati dijalektiara Diodora, Ksenokrata, lana Akademije i
Polemona. 301. godine sam poinje predavati filozofiju i osniva vlastitu kolu. U Ateni
je ubrzo stekao velik ugled. Ostatak ivota proivio je u Ateni, skonavi u 99. godini
kad si je guenjem prikratio ivot. Sve u skladu sa stoikim naelo da ivot gubi
vrijednost kad se ovjek od njega ne moe nadati srei ni za sebe ni za druge. Neki
njegovi uenici su Kleant, Ariston, Persej, Heril, Arat i dr.
Zenonov nasljednik u koli bio je Kleant, koji se odlikovao jakom tjelesnom
graom tako da je isprva bio atlet. Odmah nakon dolaska u Atenu pridruio se
Zenonu. Poto je bio spora duha, drugi su ga uenici nazivali magarcem. Ubio se u
80. godini nakon to je kolom upravljao trideset godina. Uenici su mu bili Sfer i
Hrisip.
Trei i najutjecajniji upravitelj kole bio je Hrisip (281/279-208/205). Odlikovao
se izvanrednom dijalektiarskom snagom. Prije nego se pridruio stoicima, bio je u
Akademiji gdje je sluao Arkesilaja i Lakida i izuio vjetinu pisanja pro et contra. On
je nadopunio svoje prethodnike i sistematizirao stoiko uenje i tako postao drugi
osniva kole. Napisao je vie od 705 spisa, vie ak i od Epikura. Nasljednici su mu
bili Zenon iz Tarsa, njegov je pak nasljednik bio Diogen iz Seleukije. Alje su slijedili
Antipatar, Arhedem, Boet, Apolodor i dr.
Prvi stoiar helensko-rimskog razdoblja je Antipatrov uenik Panetije
(185/180-poetak l stoljea) iz Linda sa Roda. Kljuan je za njega bio dolazak u Rim,
gdje se upoznao sa Scipionom Afrikim Mlaim s kojim se proputovao Egipat, Siriju,
Pergam Grku i Rod. U Rimu je proirio svoje vidike, a rimska aristokracija ga je kao
filozofa iznimno tovala. Posljednje godine ivota provodio je djelomino u Rimu, a
djelomino u Stoi u Ateni gdje je i umro. Najpoznatiji spis mu je O onome to dolikuje.
Najpoznatiji mu je uenik Posidonije.
Posidonije (135-51) je roen u Apameji u Siriji. Poslje putovanja po Italiji,
panjolskoj, Sj. Africi nastanio se na Rodu, gdje je i osnovao kolu. U sebi je udruio
dravnika i filzofa, bio je izrazito iroka pogleda, on ponovno obraa panju na
prirodne znanosti i uvodi ih u Stou, bavi se Aristotelom. Bavio se matematikom,
fizikom, astronomijom, geografijom, povijesti, gramatikom i filozofijom. Na elu kole
ga je zamjenio unuk Jason. Najvei broj stoiara dolazi iz Tarsa u Kilikiji. U kasnom
periodu poznato je oko pedeset stoika, od koji su tri najznamenitija Lucije Anej
Seneka, Epiktet i Marko Aurelije.
Seneka (4-65) se rodio u Cordobi u panjolskoj. Za carovanja Kaligulina
postao je lan senata, meutim poto je bio u vezi s njegovom sestrom, Klaudije ga
nakon dolaska na prijestolje progna na Korziku. Meutim na molbu svoje ene
Agripine Mlae, pozvao ga je nakon osam godina natrag, imenovao pretorom i
postavio ga za uitelja sinu Neronu. A ovaj ga nakon to je doao na prijestolje jedne
godine imenuje i za konzula, tako da je jedno vrijeme i vladao Rimom, bilo je to 57.
godine. 65. godine Neron ga osuuje kao urotnika na smrt, te si Seneka sam, prema
zakonima uzima ivot. Seneka se stoikih naela ba i nje drao, nagomilao je silno
bogatstvo, bio zelena i esto se preputao razliitim strastima. Kao umjetnik bio je

53
jedan od najveih stilista u svjetskoj knjievnosti, a od stoikih spisa sauvani su
Dijalozi u dvanaest knjiga.
Epiktet (50/60-) je roen kao rob u Hijerapolju u Frigiji, odmah dolazi u Rim u
kuu Neronovog gardista Epafrodita. U mladosti je izgubio jednu nogu te je cijeli ivot
hramao, izazivao je potovanje svog gospodara te ga je ovaj i oslobodio. Uitelj mu
je bio stoiar Musonije Ruf kojeg je sluao jo kao rob. Nakon osloboenja ivi u
Rimu kao uitelj filozofije. Nakon to je Domicijan naredio da svi filozofi odu iz Rima,
preselio se u Nikopolj u Epiru gdje je osnovao svoju kolu. Nita nije zapisao, a
njegovo uenje je zabiljeio njegov uenik Flavije Arijan.
Posljednji veliki stoiar je rimski car Marko Aurelije (121-180), roen je u
Rimu, a poto je bio iz ugledne porodice imao je najbolje obrazovanje. U dvadeset
petoj godini se upoznaje sa Epiktetovim radom, te odbacuje retoriku kojom se do
tada bavio. Slua i razne druge stoiare koji su se nalazili u Rimu. 161. godine stupa
na rimsko prijestolje, i ostvaruje Platonov ideal o kraljevstvu filozofa. I ako je carstvo
ve bilo u padu, Marko Aurelije je bio jedan od najveih rimskih careva. Drao se
stoikih ideala, ali srea ga nije slijedila, imao je razvratnu enu Faustinu i raspusnog
sina Komoda kojeg je suprotno praksi postavio za svog nasljednika.
ZADATAK I PODJELA FILOZOFIJE STOIARA
Stoiari usvajaju Ksenokratovu podjelu filozofije na tri discipline: fiziku, logiku i
etiku, ali oni te discipline dovode u unutarnji odnos i time im odreuju vrijednosni
poloaj. Mudrost su nazivali znanjem o boanskim stvarima, a filozofiju vjebom
korisne vjetine. Fiziki dio filozofije ispituje svemir i dogaaje u njemu; etiki ispituje
ljudski ivot, a logiki koji se zove i dijalektiki ispituje pojam. Teite filozofije su
stavljali na etiku, koja je za Epikteta poetak i zavretak filozofije. Logikom se
moramo baviti da bi za svoj rad stvorili pravilne sudove i zakljuke, a fizikom, tj.
prouavanjem prirode da bi smo prema prirodi mogli ivjeti.
FIZIKA
Zenon postavlja kao osnovu materijalistiki monizam. Sve je materijalno, ak i
bog, i dua, duhovne osobine itd. Nematerijalni su samo vrijeme i prostor.
Prasupstancija je vatra, koja se dijeli na obinu, koja samo razara i stvaralaku, koja
stvari stvara. Od etiri elementa samo je vara aktivan, i to samo njen stvaralaki dio.
Stoici su uili i vjeno vraanje svih stvari i dogaaja. Tim uenjem o periodikom
sagorjevanju i obnavljanju svijeta uklanja se dualistika alternativa vjenosti i
prolaznosti. Kao kosmologija, i psihologija nosi materijalistiko obiljeje, dua je
materijalna. A sastoji se od osam dijelova, od pet osjetila: vid, sluh, miris, okus, dodir;
zatim govorne moi kao estog, rasplodne moi kao sedmog i uma kao osmog dijela.
Druga stoika podjela due govori da je sredite upravnog dijela due u mozgu, i da
ta upravna funkcija ima etiri moi: predstavu, saglaavanje, nagon i miljenje.
LOGIKA
Zenon logiku dijeli na dijalektiku i retoriku, a dijalektiku na logiku u uem
smislu, koja ispituje pojam i na gramatiku. Glavni stoiki prilog logici sastoji se u
uenju o zakljuku i o onim logikim pojmovima koji su u nunoj vezi sa zakljukom.
Uz ve postojee kategorike sudove, koje je iznio Aristotel, oni su dodali hipotetike
i dijunktivne. Time to su pri zakljuivanju najvie obraali panju na oblik suda oni su
postali osnivai formalne logike. I ako se bazira na Aristotelovoj logici od nje se
razlikuje uenjem o kategorijama, jer umjesto Aristotelovih deset, oni ih postavljaju
etiri: 1) supstanciju, 2) kvalitet, 3) modalitet i 4) relaciju. Stoiari su traili mjerilo
istine, i izvorite sveg znanja i nauke, a to mjerilo je kataleptika predstava, dakle sva
saznanja imaju porijeklo u osjetilnim opaanjima.
ETIKA U STARIJEM PERIODU

54
 Svrhu ivota Zenon je definirao kao skladan ivot, to je znailo ivot u
suglasnosti sa razumom. Njegovi nasljednici Kleant i Hrisip su nadopunili tu
definiciju, i postavili novu: za njih je skladan ivot onaj koji je u skladu sa prirodom.
ivot u skladu sa prirodom znai u stvari ivot u skladu sa vrlinom, jer nas priroda
vodi tome ivotu, a vrlina se ne razlikuje od ivota koji se osniva na iskustvenom
poznavanju prirodnog toka stvari. Kod svakog bia vrlina kao njegovo najbolje stanje
nije drugo nego usavrenost njegove prirode. Kod ovjeka vrlina je puni razvitak
razuma. Svi ljudi od prirode nose u sebi sklonost vrlini, a nju treba izgraivati, to nije
lako, jer je ovjek poslje roenja izloen razliitim tetnim utjecajima. Dakle, ne
prirodom, nego uenjem ovjek postaje moralna linost. Pa i ako nisu svi ljudi od
prirode dobili jednaku sklonost vrlini, nju je mogue nauiti. A sama vrlina je dovoljna
za blaenstvo. U podjeli vrlina slau se s Platonom, tako postoje etiri osnovne
vrline: uviavnost, koja se pokazuje u pravilno odabiranju; razboritost, koja se
sastoji u odravanju mjere, hrabrost, u strpljivom podnoenju i pravednost u
pravinom rasporeivanju.
Afekti su prekomjerni nagoni ili nerazumni i protuprirodni duevni pokreti koji
se opiru umu. Tu nerazumnost i protuprirodnost izaziva sila kojom nas zaokuplja
vanjski utjecaj ili predstava o nekom suvie velikom dobru ili zlu. Nagona ima
uglavnom etiri: ojaenost, koja je nerazumna pritjenjenost due u nevolji; strah,
nerazumna pritjenjenost od budue nevolje; naslada, nerazborito uzdizanje ili
rastapanje due; i pouda, koja je neobuzdana tenja za buduim dobrom, tj. ona
koja se ne podvrgava razlozima razuma. Oni nastaju iz lana suda, a to patalogijsko
stanje moe biti prolazno ili trajno, u prvom su to sluaju poremeaji, a u drugom
bolesti. Jaki afekti uvijek su vezani za slabu volju, a jaka volja znai slobodu od svih
nerazumnih poticaja, pravu apatiju, ali ova nije isto to i bezosjeajnost, jer postoje i
plemeniti afekti, koji su suprotnost od ranije navedenih: strahu odgovara obazrivost,
poudi prava volja, a nasladi radost. Ti afekti se temelje na vrlini. Ne postoji jedino
suprotnost nerazumnoj ojaenosti, i to zato to stoiki optimistiki pogled na svijet ne
doputa razumnu ojaenost. ovjek treba analizirati ono to ulazi u njegov duhovni
ivot kako bi to vie smanjio snagu afekata u sebi.
Prave vrijednosti lee u ovjeku. Vrijednost je u najopenitijem smislu ono to
donosi korist, a s obzirom da bit ovjeka ini um, onda se i vrijednost mora ograniiti
na oblast uma. Jedina i apsolutna vrijednost je moralno dobro. Stoiari tjelesna
dobra ne priznaju, a vanjska ograniavaju na ono to sudjeluje u vrlini (djeca,
domovina itd.). Sve to postoji ili je dobro ili zlo ili ni jedno od toga. Sve to nije dobro
i to nije zlo nema znaaja za pravi zadatak ovjekov, ono je indiferentno, jer ne
pomae ni blaenstvu ni nevolji. I ako neka od indiferentnih dobara imaju veu
vrijednost i prvenstvo nad drugima. Npr. ljepota i runoa, bogatstvo i siromatvo,
zdravlje i bolest niti koriste niti tete. Odnosno mogu jedanput koristiti, a drugi put
tetiti, pa imaju samo relativnu vrijednost. Ono to ovjeku dolikuje da ini je dunost
i ona se zasniva na vrlini. Sama radnja nije ispravna ni neispravna, o tome kakva je
ovisi da li je volja bila ispravna, jer od nje sve polazi, a volja je povezana sa dranjem
duha, jer od njega zavisi volja. Kako je ivot jedna od indiferentnih stvari, stoiari
doputaju samoubojstvo kao racionalan rastanak sa ivotom. Pojam dunosti bio je
neto novo za helensku filozofijsku etiku. Vie nije dovoljno da ovjek samo slijedi
svoje od prirode dane podobnosti, nego da se podvrgne vioj instanci uma.
Mudrac u sebi ujedinjuje sve vrline, on je slobodan, jer sve afekte i strasti
podreuje zakonima uma. Oni nisu samo slobodni, oni su i kraljevi, jer ovi nikom ne
moraju polagati raune. Vanjska dobra ne pomau u postizanju blaenstva, osobine
due su ljepe od osobina tijela, pa je mudrac i pored eventualnog siromatva

55
zapravo bogat, i to iznutra. A ako i ima materijalna bogatstva on e razmiljati o
siromatvu i dobro njime upravljati, za razliku od luaka koji e se odati svojim
strastima i poudama. ivot mudraca je uvijek pun blaenstva, nita ga ne ometa,
nita mu ne smeta; ne trai i nita mu ne treba. Jedino meu mudracima moe biti
prijateljstava. Prema prilikama on e se i oeniti, prema potrebi e se baviti i
politikom, a ako treba dati i ivot za domovinu.
Svakom ivom biu od prirode je ugraen nagon za samoodranjem, i sva
imaju svijest o sebi, i nagon da se odravaju, razvijaju i unapreuju, u ovjeka je
priroda stavila i tenju za odreivanje vrijednosti, dok je ona kod ivotinja instinktivna.
Tako ovjek vidi da je za njega razvijanje uma ono istinski prirodno i dobro. Svi su
ljudi prirodno povezani. A pojam ovjeanstva je osnovni pojam stoike socijalne
etike. ovjeka se promatra u kosmikoj perspektivi, on je organski dio kosmosa i kao
takav pokorava se, ne dravnim, nego zakonima svijeta. Nitko nije od prirode rob.
Nitko ne postaje robom time to je prodan ili kupljen za novac nego samo
neslobodom svoga miljenja i osjeaja.
ETIKA U HELENSKO-RIMSKOM RAZDOBLJU
Panetije se u svom traganju za istinom, nije nuno pokoravao dogmama
kole. Njegovo shvaanje svijeta je zapravo preraivanje i preuobliavanje stoikog
filozofijskog nasljea u helenskom duhu. On smatra da se dua sastoji od est
dijelova i vidi njenu dvostruku prirodu, nagonski i umni dio. Um je ono to ovjeka u
najveom mjeri ini ovjekom. Bol za ovjeka je zlo, ali ovjek treba odrati vlast uma
i u najveim bolovima. Zadovoljstvo jest dobro, ali ne smije biti svrha djelovanja jer je
to u suprotnosti sa ljudskim dostojanstvom. Vrline dijeli na teorijske i praktike, ali
one nisu posve odvojene jedne od drugih. etri stoerne vrline su: mudrost,
hrabrost, razboritost i pravednost. U uenj u dravi istie da je najbolji oblik spoj
demokratskog, aristokratskog i monarhijskog ureenja.u dravi treba vladati mir, red i
vlast zakona. Odbacivao je intelektualizam, antropocentrizam, uenje o besmrtnosti
due, uenje o jednakosti svih ljudi. Ali je zadrao ono najbitnije, ideju humanosti.
Dok se Panetije vie bavio praktikom filozofijom, njegov uenik Posidonije je
vie njegovao teorijsko saznanje. Filozofija je poznavanje boanskih i ljudskih stvari,
ali i njihovih uzroka. Fizika je tijelo i krv znanosti, logika njen kostur, a etika dua. On
je najznamenitiji mislilac i znanstvenik helenistike epohe. ovjeka od drugih
stvorenja odvaja stupanj razvitka prirode, koja ne doputa skokove. Razlika je dakle
samo u stupnju razvitka. Cijeli raznovrsni svijet ivota proima ivotna snaga, kojoj je
izvot sunce. Afektima nije korjen u razumu nego u metalogikim duevnim moima
koje razum iznenada napadaju i potiskuju iz uobiajenih sudova, mjerila i norma.
Svrha obrazovanja nije apatija, tj. potiskivanje nagonskog i osjeajnog ivota, nego
duhovno dranje u kojem nagoni ne postaju suvie jaki da um onesposobe za
voenje, ali ni suvie slabi da sluaju njegova nareenja. Za puno blaenstvo osim
vrline, potrebno je i tjelesno zdravlje i povoljne vanjske prilike, ali najvia svrha ivota
je razvitak uma. Svojim umom ovjek pripada u sferu svijesti i savjesti, slobode,
dunosti, pravde, stvaralatva, kulture i odgovornosti za svoje postupke. Tako
se ovjek uzdie nad svoje nagone i kree novim putem.
ETIKA U KASNOM RAZDOBLJU
Seneka trai da filozofija ui radu, a ne sitnom raspravljanju, zahtjeva da
svako ivi prema svom naelu, da ivot ne proturjei rijeima. Filozofija je lijek, a ne
poslastica, ona je u isti mah i nauka i djelo. Bavio se etikom i fizikom, dok ga logika
nije previe zanimala. Etikom se ne bavi da bi vidio u emu se sastoji vrlina nego da
bi poticao na vrlinu. Time je on isticao praktiku stranu filozofije. I ako je materijalist,
ipak smatra tijelo za okov i tamnicu due. U tijelu je porijeklo svega zla, i ivot ljudski

56
sastoji se u borbi s njime. Tijelo ne treba zanemarivati, ali mu ne treba robovati.
Seneka pridaje vrijednost vanjskim dobrima, od etiri stoerne vrline najdraa mu je
pravednost. Prvi je etiar koji naglaava vrijednost savjesti kao ivoj moi, kao
neupitnom sucu kome smo odgovorni za svaku misao, rije i djelo. Vrlinu snabdjeva
odlikama konkretnih stvari. Kao vrijednosti vidi proslavljenost ili uvenost (to je za
razliku od obine zasluena slava) i bogatstvo. Blaenost se sastoji u odricanju od
naslada, u ivotu prema prirodi, kad se bogatstvo, zdravlje i snaga ne raunaju ni u
dobra ni u zla. ovjek mora biti moralno ist i strpljiv, prilagoditi se situaciji, koristiti se
darovima sree, a ne robovati im. Istie kao bitnu ideju ovjetva homo sacra res
homini = ovjek je svetinja ovjeku. Iz toga proizlazi da je najvea vrlina ljubav
prema svima. Moja domovina je svijet. I on slika idealnog mudraca, koji je veoma
rijedak i kojeg idie gotovo iznad razine boga. Glavna njegova odlika je eupatija, tj.
sklad u dui koji ini da on ivi mirno i bez afekata, bez straha, srdbe i strasti, samo
je on sposoban za pravu ljubav i samo on moe biti pravi prijatelj.
Epiktet se vraa ortodoksiji osnivaa Stoike kole, ali je oslobaa od njenog
pojmovnog shematizma, te se u obliku i stilu oslanja na sokratsku dijalektiku i na
kiniko-stoiku dijatribu. Dijatriba je popularna obrada jedne filozofijske, veinom
etike teme, bez velikog sistematskog aparata, u obliku lakog razgovora, zainjenog
anegdotama, duhovitim obradama i antitezama. Logiku i kosmologiju on podreuje
etici. Svrha ivota nakoju ovjeka upuuje njegova priroda je sloboda. I to je
pranagon svakog ivog bia, da ivi kako hoe. Luak koji ivi u mnogim zabludama
nije slobodan. Filozofska obrazovanost sastoji se u tome da da nauimo razlikovati
svoje od tueg. Tue je sve ono to ne zavisi od nas ni da imamo ni da nemamo,
tue nam je i vlastito tijelo, i imovina. A ako bilo koju od tih stvari uzmemo kao svoju
bit emo robovi. Svi su ljudi po prirodi jednaki, i stoga je vana ljubav prema svima.
Epiktet je imao izrazito jak karakter, koji se ogledavao u savladavanju zemaljskih
nagona i pouda, afekata i strasti, iz njegova djelovanja zrai heroizam patnje. On
stvarnost ne eli mjenjati, nego joj se prilagoava. Tako da slobodu svodi na slobodu
misli i volje.
U usporedbi sa prethodnim predstavnicima Stoike kole, uenje Marka
Aurelija, posljednjeg velikog stoiara, dobilo je pesimistiko, religijsko-idealistiko i
fatalistiko obiljeje. to se najbolje oituje u njegovom djelu Razmatranja o samom
sebi, koje je zapravo dnevnik njegovih intimnih osjeaja. U svojim etikim
shvaanjima pod utjecajem je Epiktetovih Dijatriba. Od Epikteta se razlikuje to mu
nedostaje ona vedra nadmonost nad stvarima, i to je izgubio vjeru u napore
stoikih filozofa da se postignu sloboda i spokojstvo, kao i socijalna pravda. Ipak,
smatrao je da je um jedini izvor iz kojeg se crpi snaga za ivot, i stekao je uvjerenje
da ovjek u svim prilikama i pored svih gorkih doivljaja treba ouvati duhovnu
ravnoteu. Za stjecanje pravilnog suda o ivotu i dogaajima, kao i za prevladavanje
tekoa, najjau pomo daje filozofija. Ispravan ivot je onaj koji je u skladu s
prirodom. Duh je za njega princip ivota, i on ga izdie iznad due, stoga on ni nije
materijalan. ovjek se sastoji od tijela, due i duha tijelu pripadaju osjetilna
opaanja, dui nagonski ivot, a duhu spoznaja naela. Duh je Demon kojeg je bog
dao svakom ovjeku da ga vodi. Afekti su najvea opasnost za ovjeka, duh moe
sauvati svoju slobodu u odnosu na nagone ako se slui datom mu snagom.
Osnovna misao njegovog shvaanja svijeta je misao o neprestanom toku stvari
i nepostojanosti svega postojanja. I pord svih tih promjena i nepostojanosti ivota
treba sauvati unutarnju slobodu. I u njegovom uenju je jasna kosmopolitska crta.
On ne zamjera loima jer u njihovom ponaanju vidi neobavjetenost, a i oni su svi
dio prirode, kao savrenog i sveobuhvatnog organizma.

57
 Epikurova i Stoika kola, imaju za cilj da dva ideala Sokratovih nasljednika,
hedonistiki i asketiki, postave na osnove to ih je podigla jonska kosmologija. Ove
kole imaju i znatnih zajednikih crta, obje kole u sredite razmiljanja stavljaju etiku
i tako praktiki ljudski interes nosi pobjedu nad logikim i kosmolokim teorijama. I
jedna i druga kola stoje na materijalistiko-monistikom stajalitu. Dva glavna
termina, koja pokazuju bit stvari, su za obje kole naslada i vrlina. Samo to se jedni
odaju nagonima, a drugi vrlini. Epikurovci ue politeizam, a stoiari monoteizam.
Epikurejci nauavaju individualistiku etiku, a stoici univezalistiku. Epikurov i stoiki
sistem dva su posljednja velika filozofska sistema u povijesti helenske misli, i s njima
je u stvari iscrpljena helenska stvaralaka djelatnost u prostoru etike.

58