HRVATSKA KNJIEVNOST OD 1914-1990

(Prema tekstovima Miroslava icela, Joe Skoka i Kreimira Nemeca)

HRVATSKA KNJIEVNOST OD 1914-1929

POSLJEDNJI SLJEDBENICI MODERNE

Smru Antuna Gustava Matoa 1914. godine, najizrazitijeg reprezentanta

simbolizma u hrvatskoj knjievnosti, te izvanserijskom antologijom Hrvatska
mlada lirika - objavljenom iste te godine, zapoeo je i kraj jednog od najivljih
razdoblja u hrvatskoj knjievnosti: moderne.

Istina, jo e sve do kraja 1916. godine sljedbenici Matoevi, kao Wiesner, Karlo
Hausler, Zvonko Milkovi, i jo neki, u kratkovijekim svojim asopisima ("Sutla",
1908, "Grabancija", 1911), a dobrim dijelom i u sredinjem asopisu
"Savremeniku" tijekom rata, kao i u almanahu "Gri" (1917), pokuati kao dobri
"discipulusi" svog "Rabbija" nastaviti modernistiku, zapravo pasatistiku i
pejsanu poeziju, no to e biti i posljednji odbljesci impresionistiko-simbolisti-
kog poetskog izraza i motivike u nas.

HRVATSKA MODERNA LIRIKA

Hrvatska mlada lirika je antologija koju je 1914. izdalo Drutvo hrvatskih

knjievnika. U toj je zbirci zastupljeno dvadeset pjesnika rodenih oko 1890 godine:
Andri, erina, Gabari, Galovi, Hausler, Zvonko Milkovi, Parmaevi, Janko
Poli Kamov, Nikola Poli, Tin Ujevi, Vrbani i Wiesner. Svi ti pjesnici imaju
jednu zajedniku crtu: svi (osim Kamova) ostvaruju kult forme. U zbirci
prevladava lirski pejsa.

IZ PREDGOVORA HRVATSKOJ MLADOJ LIRICI

Slava nad slavama Vidri, pjesnik zagrebakog pejzaa i helenske ivotne radosti,
smatran je od mlaih i inae bojim pjesnikom, uzorom svih vrlina pjesnikih, a
Mato osnova prvi na cenakulum u kafani, gdje se mladi ljudi upozoravahu na
novije francuske struje, uahu kultu pravilne forme i ista jezika. (...) Profinjuje se
osjeaj za jezik i ritam, kultivira pravilnost stiha i forme, sasvim se nove oblasti
osvajaju za liriku. Plastinost slike, isto raspoloenje, sitnica kakva iz ivota
prirode ili due: to je gradivo nekima sloboda, a sloboda nada sve je cilj svima od
reda.

Ljubo Wiesner

POJAVA NOVOGA KNJIEVNOG NARATAJA

Nove knjievne tendencije pokrenuo je narataj mladih pisaca roenih u

posljednjem desetljeu 19. stoljea, koji e se vrlo kritiki postaviti prema
tradicionalnom stvaralatvu, posebno prema modernoj.

S jedne strane, bit e to skupina jugoslavenski orijentiranih omladinaca okupljenih

oko Vladimira erine (1891-1932) i njegovih asopisa "Val" (1911) i "Vihor"
(1914) - nezadovoljna tadanjom hrvatskom kompromiserskom i neuinkovitom
politikom. Toj su se grupaciji kao knjievno-umjetniki uzori nametnuli pjesnik
Vladimir Nazor svojim Slavenslcim legendama i Hrvatskim kraljevima i kipar Ivan
Metrovi. Meutim, pokret tih mladih jugoslavenskih nacionalista oko "Vihora"
imao je ipak vie politiko-polemiki nego knjievni karakter. ' Mnogo je,
meutim, znaajnija pojava pisaca koji su glasno, uglavnom programskim
lancima i manifestima, poeli javno iskazivati nezadovoljstvo stvarnim stanjem u
hrvatskoj knjievnosti, njezinom neplodnou i nemoi poslije Matoeve smrti. Taj
se novi narataj mladih stvaralaca borbeno i buntovno postavio prema svemu to je
u tom trenutku predstavljalo pisanu rije. Imena Ulderika Donadinija, Antuna
Branka imia te Miroslava Krlee najavila su doista - i kritikom i beletristikim
ostvarajima - novo razdoblje u hrvatskoj knjievnosti.

EXPRESIONISTIKI PROGRAM ULDERIKO DONADINIJA

Prvi radikalni potez, kao reakciju na opu umalost, politiku i knjievnu, nadoao
je iz pera Ulderika Donadinija (1894-1923), pisca kontroverznih pogleda i
shvaanja knjievnosti, koji je prve korake u svojoj umjetnosti rijei zapoeo pod
utjecajem Matoevim, posebno bizarnih njegovih pria (Lude prie 1915), da bi se
tijekom rata, kao i mnogi drugi njegovi suvremenici zanio nacionalistikom,
jugoslavenskom idejom (pa je u jednom trenutku poeo pisati i ekavicom!).

Donadini se otro suprotstavlja graanskom umalom udoredu koje je zapravo

licemjerno, istodobno ispoljujui i vlastite psihike devijacije: opu ljudsku
deformaciju, ugraenu u politiki nemoral i drutvenu la prikazujui je (u romanu
Kroz ibe, 1921) kao ivotni put svoga glavnog junaka, jednog od tipinih
hrvatskih poluintelektualaca.

KOKOT

Iako je napisao i nekoliko drama Donadini je ipak najpoznatiji kao izdava i

urednik te gotovo jedini suradnik vlastitog asopisa "Kokot" (1916). Ve prva
reenica kojom otvara stranice lista pokazuje da misli drugaije nego mnogi
njegovi suvremenici: "Umjetnik koji stvara, ivi sa svojim vremenom: pulzira.
Njegove energije i mase inspiracija ekaju to e od njih zatraiti sadanjost." I
dalje, programski e Donadini uzviknuti: "Dolje estetike! Dolje oni koji propo-
vijedaju 'ukus', obzire; sebe sama neka dade umjetnik (...) sebe sama, kojem e
masa zvidati, koji e njoj biti sablast, utvara, davo, antikrist (...)."

Bunt borbenost i tenja za aktualnou - to su osnovni dojmovi koje ostavljaju prvi

brojevi "Kokota", te "hrabre i borbene ptice koja navjeta novi dan" - kako ree
Donadini.

KNJIEVNOST OD 1929. DO 1952.

DRUTVENO-POLITIKI KONTEKST TRIDESETIH I ETRDESETIH

GODINA

Knjievnost tridesetih i etrdesetih godina nastajala je i specifino se razvijala u

sloenim, bremenitim i dramatinim povijesnim i drutvenim prilikama toga
vremena. To je doba ve zapoete ekspanzije talijanskoga faizma i doba prodora
njemakoga nacionalsocijalizma, zapoetih novih svjetskih ratova i sve
agresivnijih priprema za nova osvajanja i Drugi svjetski rat. Ujedno je to doba
velikih socijalnih kriza i potresa u cijelome svijetu, ukljuivi i Ameriku, a na
domaoj politikoj sceni doba monarhofaistike diktature uvedene nakon
ubojstava hrvatskih politiara u beogradskoj skuptini. I Hrvatska je, osim
kraljevskom diktaturom, bila zahvaena socijalnom krizom, politikim otporom
Beogradu, ali i sukobima "lijevih" i "desnih" politikih stranaka. Doba je to i
ubojstva omraenog kralja Aleksandra (1934), ali i doba politikih emigracija tzv.
hrvatskih nacionalista. Uspostava Banovine Hrvatske (1939) tek je kratkotrajno
smirila napeto stanje izmeu Zagreba i Beograda koji je gotovo dva desetljea
politiki i gospodarski smatrao Hrvatsku svojom kolonijom pa je nakon izbijanja
travanjskog rata i sloma prijeratne Jugoslavije uspostava Nezavisne Drave
Hrvatske (1941) bila je izvjesna nada za novu dravu kojoj, nastavi u
nepovoljnom politikom okruenju i osloncu, sudbina nije bila naklonjena.

SMIRIVANJE AVANGARDISTIKIH STILOVA

Za hrvatsku knjievnost u razdoblju od 1929. do 1950. godine znaajno je

smirivanje tzv. avangardistikih stilova, tj. ekspresionizma, futurizma, nadrealizma
i dadaizma, koji se potkraj dvadesetih godina na neki nain odriu svoga
estetskoga radikalizma, a hrvatskoj knjievnosti tih godina ostavljaju u naslijede
neke nesumnjive rezultate svojih programa - ekspresivnost knjievnoga jezika,
asocijativnost i esejizam u strukturi djela, slobodniji odnos prema formi,
spontanitet izriaja to se ponajvema oituje u slobodi stiha, prihvaanje estetske
autonomnosti djela, dublji prodor u svijest i podsvijest likova.

POVRATAK REALISTIKOM KONCEPTU KNJIEVNOSTI

Povratak realistikom konceptu knjievnosti nije bio uvjetovan iskljuivo

smirivanjem avangardistikih stilova jer je tom povratku pogodovao i drutveni
kontekst vremena kao doba brojnih i velikih politikih i gospodarskih kriza. Tako
su brojna drutvena pitanja dospjela u prvi plan, pogotovo socijalni problemi. A
zahvat u socijalnu problematiku nametnuo se knjievnosti kao neizbjena tema za
koju su realistiki modeli knjievne obrade bili najprikladniji.

UTILITARNI REALIZAM

Model utilitarnog realizma proizaao je iz pokreta socijalne literature, znaajnog za

tridesete godine, a koji su vodili lijevo orijentirani intelektualci propagirajui
naelo primarne drutvene uloge knjievnosti. Oni su toj knjievnosti nametnuli
obvezu da se bavi socijalnom tematikom,

da uoava i obrauje socijalne probleme i pridonosi njihovu rjeavanju. Pritom su

zanemarili umjetniku, knjievnu stranu obrade socijalne tematike smatrajui
dovoljnim da ta knjievnost iskazuje progresivne drutvene tendencije. To je i
razlogom to u tome pokretu i nije bilo znaajnijih knjievnih ostvarenja, no on je
trajao tijekom cijelog desetljea. Ideje utilitarne knjievnosti, pretvorene kasnije u
model novog realizma propagirali su asopisi "Kritika", djelomice "Knjievnik",
"Literatura", "Kultura" i "Izraz" koji su najveim dijelom bili u rukama ljeviara,
odnosno hrvatskih i jugoslavenskih komunista.

SUKOB NA KNJIEVNOJ LJEVICI

Otpor simplificiranom modelu utilitarnog realizma estoko je pruao i tadanji

izraziti ljeviar Miroslav Krlea koji nije osporavao pitanje tendencioznosti u
knjievnosti, ali je smatrao da se ona moe i mora iskazivati primarno knjievnim
sredstvima, snanom umjetnikom obradom koja e potivati sve zakonitosti
estetike, odnosno specifinosti knjievnosti. Po njegovu shvaanju socijalnu
literaturu mogu pisati samo daroviti pisci, autentini stvaraoci. Poetak njegova
otpora poinje s Predgovorom podravskim motivima Krste Hegeduia (1933), a
nastavlja se u brojnim lancima i polemikama voenima u asopisima "Danas"
(pokrenut 1934) i "Peat" (pokrenut 1938). Kulminacijska toka tih polemika je
Krlein Dijalektiki antibarbarus (1939), koji je rezultirao Krleinim iskljuenjem
iz komunistikih redova.

PJESNITVO TRIDESETIH I ETRDESETIH GODINA

Razdoblje tridesetih i etrdesetih godina iznimno je plodno i znaajno razdoblje

hrvatskoga pjesnitva u kojemu svoj pjesniki opus proiruju ili zaokruuju
predstavnici prethodnih narataja (moderne i avangarde) poput V Nazora, T.
Ujevia, G. Krkleca, M. Krlee i dr.

Svoje obiljeje pjesnitvu toga razdoblja daju i predstavnici narataja roeni

izmeu 1900. i 1920. Neki od tih pjesnika javljaju se u hrvatskoj knjievnosti ve
ranije (Cesari, op, Majer), no ovo je razdoblje njihove pjesnike zrelosti i
zamjetne plodnosti.
Snagom svoje pjesnike autentinosti tri e se imena novih narataja u hrvatskoj
lirici na poseban nain izdvojiti tridesetih godina - Dobria Cesari, Nikola op i
Dragutin Tadijanovi, dok e etrdesetih godina svoju zrelost najaviti dvoje
predstavnika najmlaeg narataja - Jure Katelan i Vesna Parun, iji e se opus
nastaviti i u razdoblju druge moderne.

U bogatoj lirskoj matrici toga razdoblja mogue je prepoznati nekoliko izrazitih

tokova poput formalistiko-artistikog kao izrazitog odjeka i produetka artizma iz
doba moderne, zatim dominantnog impresionistiko-simbolikog toka koji je
takoer nastavak lirske tradicije, ali obogaene novim nijansama u strukturi stiha i
forme, kao i ekspresionistikog u varijanti slobodnoga stiha i ritma, dok e potkraj
tridesetih godina doi do pojave izrazitijih modernistikih tendencija kao odjeka
hermetizma i nadrealizma iz europske lirike prepoznatljivih u novoj, slojevitijoj
metaforici. Uz intimistiku, pejsaistiku, zaviajnu, humanistiku i rodoljubnu
motiviku u toj je lirici znaajan njezin obuhvat i duhovno-metafizike motivike
kao i priklon socijalnoj tematici koju su predstavnici socijalno-programiranog
pjesnitva realizirali preteito u verbalistiko-idejnom kontekstu, a autentini
stvaraoci poput Cesaria, Majera, opa, Tadijanovia ugradili u svoje djelo kao
izrazite pjesnike slike stvarnosti i ivota. Ti pjesnici nisu deklarirali ideje nego su
svjedoili o vremenu obremenjenom socijalnim suprotnostima, a pojavama su
prilazili iz najdubljih humanistikih pobuda pa je njihova socijalna lirika kao
prisutan segment njihova djela ponajprije autentina poezija, a tek u drugom redu
socijalni dokument vremena. Zamjetnom je u hrvatskoj lirici toga razdoblja jo
uvijek vidna prisutnost vezanoga stiha koji se pojavljuje u varijanti formalistiko-
artistikoga sklada (lirika Nikole Polia), ali i u novim, bogatim nijansama svoga
izraajnog potencijala koji je lirici Dobrie Cesaria omoguio da se otkrije i u
svojoj posebnosti, i u svojoj naglaenoj osobnosti. Meutim, i u domeni vezanoga
stiha i klasinih, zatvorenih strofa, dolo je do unutarnjeg otpora strogoj klasinoj,
metriko-ritmikoj stezi i tenji za slobodnijim ritmom i lirskim govorom to je
utjecalo na nesputanije ritamske strukture i gradnju strofa bez krute pravilnosti. To
oslobaanje stege primjetljivo je ve u opovoj lirici, a ponajvie u Alfirevievoj i
Kozaraninovoj. A pod utjecajem ekspresionistikoga slobodnoga stiha, svoj lirski
izraz zasnovan na govornome ritmu i prirodnim sintaktikim sklopovima, razvio je
Dragutin Tadijanovi dosegavi, poput Cesaria u tradicionalnoj poetici,
antologijski doseg svojega pjesnitva.
DRUGA MODERNA (1952-1969)

POVIJESNO-DRUTVENI OKVIR

Potkraj etrdesetih godina dolo je do politikih promjena koje e imati znaajne

posljedice i na podruju knjievnosti. Naime, nakon Rezolucije Informbiroa (koja
je donesena u lipnju 1948) jugoslavenske komunistike vlasti raskinule su pupanu
vezu sa Staljinovim socijalistikim imperijem. Taj je potez omoguio postupno
izmicanje od utjecaja sovjetskih doktriniranih teorija. Nastupilo je vrijeme
revolucionarnog terora i ienja partijskih redova od svega "sumnjivoga" i
"nepodobnoga", ali i vrijeme oslobadanja umjetnosti od potpune utilitarizacije i
pragmatizma.

PETAR EGEDIN O NAOJ KRITICI,1949

Ve je egedinov istup na Drugom kongresu knjievnika Jugoslavije u Zagrebu

1949. godine s referatom O naoj kritici naznaio mogunost i drukijeg govora o
umjetnosti od onoga koji je zastupala slubena partijska linija: u njemu se ve
otvoreno govori o ogranienosti teorije i prakse socijalistikog realizma. Tim je
referatom praktiki otvoren proces destaljinizacije na podruju knjievnosti:
zapoela je borba za slobodu umjetnikog izraza i za nesputan razvoj estetskih
procesa. Doktrinarne ideoloke snage bile su, dodue, jo uvijek jake; brojni
partijski komesari i umjetniki inkvizitori budno paze da u hrvatsku knjievnost ne
prodru "buroaske" i "dekadentne" ideje. Ali znaci "labavljenja" utilitarnog
shvaanja umjetnosti i koncepcije dirigirane knjievnosti bili su svakim danom sve
vidljiviji.

REFERAT MIROSLAVA KRLEE U LJUBLJANI, 1952

Na Treem kongresu Saveza knjievnika Jugoslavije, odranom u Ljubljani 1952.

godine, referat Miroslava Krlee oznaio je definitivnu pobjedu onih liberalnih
snaga koje su se zalagale za autonomiju umjetnike sfere, za razvoj knjievnosti u
skladu sa svojom tradicijom, umjetnikom voljom i logikom.
KNJIEVNA PROIZVODNJA OD 1946 DO 1950

Otpor socrealistikoj doktrini osjetio se i u samoj knjievnoj proizvodnji. Romani

Petra egedina (Djeca boja, Osamljenici) i Vladana Desnice (Zimsko ljetovanje),
kratka proza Ranka Marinkovia (Proze) te poezija Vesne Parun (Zore i vihori) i
Jure Katelana (Pijetao na krovu) bili su jasna demonstracija umjetnike slobode i
znak da se knjievno stvaralatvo ne moe onemoguiti dekretima i prijetnjama.

PRVA POSLIJERATNA KNJIEVNA GENERACIJA KRUGOVAI 1952-60

Prijelomna godina u poslijeratnom razdoblju hrvatske knjievnosti je 1952. Na

hrvatsku literarnu scenu tada stupa nov narataj pisaca roenih uglavnom izmeu
1920. i 1932. godine. Ti su pisci iskoristili blage naznake demokratizacije drutva i
doveli u razmjerno kratkom vremenu do pravog preporoda hrvatske knjievnosti.
Narataj mladih okupljao se oko svoga literarnog glasila, asopisa "Krugovi" koji
je pokrenut 1952. godine, pa su odmah po njemu i prozvani krugovakom
generacijom. "Krugovi" su bili, na polju knjievnosti, prvi vidljiv rezultat dru-
tvenih promjena i znak politikog otvaranja, dok generacija krugovaa zastupa
prvi osvijeten literarni program u poslijeratnoj hrvatskoj knjievnosti.

POETIKA KRUGOVAA

Poetiku krugovaa moda najbolje izraava krilatica koju je napisao vodei

knjievni kritiar generacije i odgovorni urednik "Krugova" Vlatko Pavleti u
prvom broju asopisa. Ona glasi: "Neka bude ivost." Iza te krilatice nije teko
otkriti zahtjev za umjetnikim pluralizmom i za poticajnim suivotom proturjeja.

Krugovai afirmiraju duh tolerancije, pravo na razliku i na vlastiti izraz. Nakon

jednoobrazne socrealistike knjievnosti nastupilo je vrijeme estetske obnove:
knjievnost postaje prostorom traenja, kreacije, eksperimenata, ukrtavanja
suprotnih uvjeravanja, potrage za novim estetskim uporitima, afirmacije
individualnih senzibiliteta.

Mijenja se i odnos knjievnosti prema dnevnoj politici. Pisci izraavaju otvoreno

nezadovoljstvo prema svakoj ideolokoj prisili, uniformnom miljenju i politikoj
narudbi: sluganstvo i apologetiku zamjenjuju kritinost i skepsa. Stoga su za
socijalistiku birokraciju krugovai bili heretika skupina koja je naruavala
pravila ideolokog ponaanja.

Prostor umjetnike slobode poeo se iriti, a bitna sastavnica literarnog ivota

postaje razmjena i borba miljenja. Novi procvat doivljava knjievna kritika,
iznimno vana disciplina za knjievni ivot koja je u razdoblju socrealizma bila
potpuno degradirana. Sada ona ponovno dobiva na vanosti i ima znaajnu ulogu i
u borbi protiv ideoloke prisile i u profiliranju novih umjetnikih koncepcija i
programa.

KOSMOPOLITSKA ORIJENTACIJA

Izrazito kozmopolitska orijentacija krugovake generacije dovela je i do

deprovincijalizacije hrvatske knjievnosti, tj. do njezina ponovnog ukljuivanja u
europske literarne tijekove. Zaokret prema svijetu i razbijanje kulturne izolacije
bitne su sastavnice krugovakog programa: asopis je svojom razgranatom
prevoditeljskom praksom ponovno uspostavio prekinutu komunikaciju sa stranim
knjievnostima. Prevode se Lorca, Verhaeren, T. S. Eliot, Breton, Char, Pound,
Whitman, V Woolf, Auden i brojni drugi pisci, osobito oni iz anglo-amerikoga
knjievnog kruga, ali i afriki i japanski pjesnici. Raste interes za
knjievnoteorijske radove amerike nove kritike (I. A. Richards, W. Empson).

Hrvatski pisci kao da ele to prije nadoknaditi sve to je u razdoblju

socrealistikog mraka bilo proputeno, zabranjeno i onemogueno. Nastupilo je
vrijeme velikog otvaranja, ruenja ograda, vrijeme eklektikog upijanja zapadnih
pjesnikih smjerova i kritikih teorija te njihove kreativne primjene u vlastitim
traenjima i postupcima. Sve vanije stilske tendencije u knjievnostima
zapadnoeuropskoga kulturnog kruga nale su u tom razdoblju primjeren odjek u
hrvatskoj knjievnosti. Nakon dugo vremena hrvatska knjievnost ponovno je
integrirana u europske literarne procese. Rijeima Antuna oljana, jednog od
glavnih protagonista toga procesa: s generacijom krugovaa ponovno je "sklopljen
pakt s Evropom". Istodobno se uspostavljaju i mostovi prema domaoj knjievnoj
tradiciji: Antun Branko imi i Tin Ujevi ona su imena koja se istiu kao uzori i
pretee novom narataju hrvatskih modernista.

KRUGOVAI - RETROSPEKTIVNO
Iako su krugovai retrospektivno u hrvatskoj knjievnoj kritici doivljavani kao
homogena i dobro organizirana skupina pisaca, posrijedi su zapravo bili autori
razliitih poetikih opredjeIjenja i razliitih shvaanja knjievnosti. Heterogenost
pisma, odnosno stvaralaka polifonija, i jest bilo ono to im je davalo zanimljivost
i dinamiku. Njihovo uvjetno zajednitvo nije, dakle, negiralo posebnost
pojedinanih kreativnih iskustava. Iako se, isto tako, obino govori da je posrijedi
izrazito generacijski istup, potrebno je naglasiti da su suradnici asopisa "Krugovi"
pripadali razliitim naratajima: vremenski raspon izmedu najstarijih i najmladih
pisaca bio je petnaestak godina. Medutim, jedinstven istup, osjeaj duhovnog
zajednitva, opredijeljenost za autonomiju i slobodu umjetnikog stvaralatva,
afirmacija pluralistikog koncepta knjievnosti

prema zapadnjakom uzoru - sve su to bile sastavnice krugovakog literarnog

programa i spojnice koje su vezivale pisce u osnovi razliitih senzibiliteta.

GLAVNI PREDSTAVNICI KRUGOVAKE GENERACIJE I NJIHOVI

SAPUTNICI

Krugovaka generacija:

Nikola Milievi, Slobodan Novak, Zvonimir Golob, Slavko Mihali, Josip

Pupai, Milivoj Slaviek, Miroslav Slavko Maer, Irena Vrkljan, Vlatko Pavleti,
Ivan Slamnig, Vlado Gotovac, Zlatko Tomii, Krsto poljar, edo Prica, Vesna
Krmpoti, Antun oljan.

Literarnoj grupaciji oko "Krugova" priklonili su se i neki stariji pisci koji su se

afirmirali ve prije rata ili prvih poratnih godina, poput npr. Jure Katelana, Vesne
Parun ili Bore Pavlovia. U ovom razdoblju javlja se, dakako, i niz pisaca neovisno
o generacijskim pripadnostima i njima pripadajuim poetikim i stilskim
koncepcijama. Iz kruga muslimanskih pisaca koji su deklarirali svoju pripadnost
hrvatskoj knjievnosti potrebno je spomenuti Maka Dizdara, koji u ovom razdoblju
doivljava pun uspjeh.

Od ve prije afirmiranih i profiliranih pjesnika aktivno djeluju: Tin Ujevi, Ante

Cettineo, Gustav Krklec, Vjekoslav Majer, Dobria Cesari, Frano Alfirevi, Drago
Gervais, Nikola op, Dragutin Tadijanovi, Drago Ivanievi, ime Vueti,
Olinko Delorko i dr.
Od prije afirmiranih prozaika znaajnija ostvarenja u ovom razdoblju dali su:
Vjekoslav Kaleb, Vladan Desnica, Ranko Marinkovi, Mirko Boi, ivko Jelii i
Ivan Raos.

U dramskoj se produkciji istiu: Ranko Marinkovi, Mirko Boi, Ivan Raos,

Marijan Matkovi i Pero Budak.

KARAKTERISTIKE KNJIEVNE PROIZVODNJE PEDESETIH GODINA

Pjesnitvo ini glavni dio knjievne produkcije u ovom razdoblju. Krugovai

radikalno raskidaju s poezijom drutvene estrade, politike agitacije i socijalnog
angamana. Njihovu poeziju karakterizira irenje tematskih prostora, obnova
artizma te eksperimentiranja na formalnom planu. Iako se ne moe govoriti o
jedinstvenom "zajednikom nazivniku" ovoga razdoblja, ipak je mogue navesti
svojevrsni pregledni katalog glavnih poetikih osobitosti. Tako je, na primjer oito
da se pjesniki govor otvara svakodnevici, obinim problemima, prividno
beznaajnim zbivanjima i profanim temama; u poeziju prodire kolokvijalni jezik,
govor ulice, slang. Glavnina pjesnika izraava se idiomom svoga kraja (Katelan,
Pupai, Parun), urbanim argonom i govorom drutvenih grupa (Slamnig,
Slaviek), ali i jezikom filozofije i egzaktnih znanosti (Gotovac, Mihali).
Metaforika i simbolika se intelektualiziraju, dok je emocionalnost kontrolirana.
Iako i u ovom razdoblju ima nekoliko izrazito emocionalno angairanih pjesnika
(Pupai, Milievi, Mader), openito se moe primijetiti sklonost prema misaonoj
lirinosti i pjesnitvu inspiriranom filozofijom: racionalnost, analitinost i
intelektualna kontemplacija postupno potiskuju poeziju srca i sentimenta. Poezija
se depatetizira i demistificira. Sve vie dolazi do izraaja svijest o jeziku kao
mediju, kao gradivnom materijalu pjesme, to e neke pjesnike voditi u sve
smjelije eksperimentiranje, u poigravanje verbalnim konstruktima, u ludizam i
jezini ekshibicionizam.

Dva najznaajnija pjesnika ovoga razdoblja - Slavko Mihali i Ivan Slamnig -

reprezentiraju ujedno i dvije temeljne, iako oprene, pjesnike orijentacije oko
kojih se grupiraju i svi ostali pjesnici, dakako svaki sa svojim individualnim
posebnostima. Mihali je predstavnik onog tipa pjesnitva u kojemu je akcent na
semantikom (znaenjskom) planu, dakle na planu sadraja (teme), dok je Slamnig
predvodnik one pjesnike orijentacije koja je ponajprije usmjerena na prirodu
jezika i problematiziranje jezinog iskustva, tj. izriajnog plana literarne strukture.
Kasniji razvoj hrvatskog pjesnitva pokazat e da su te dvije orijentacije bile
ujedno i ona temeljna arita na koja e se, vie ili manje, oslanjati i budua
pjesnika traenja.

Ve i povran pregled glavnih ~oetikih opredjeljenja jasno govori o pluralizmu

kao temeljnoj odlici krugovake generacije. Cak se i unutar individualnih
opusa zapaa uporaba i izmjena razliitih poetskih iskustava te stalno
traganje za novim temama i novim izrazom. Hrvatski pjesnici pritom slijede
iskustva svih znaajnijih pjesnikih zapadnoeuropskoga knjievnog kruga i
koriste se njima. Na primjer, tematiziranje tzv. graninih egzistencijalnih
situacija, kao to su strah, osamljenost, smrt, tjeskoba, nemo, poraz i sl.,
dovode intelektualistiku poeziju Slavka Mihalia u neposrednu vezu s
europskim egzistencijalizmom; Vlado Gotovac pie gustu i hermetinu
filozofsku liriku na tragu misaonih sustava Husserla i Heideggera, Ivan
Slamnig zastupnik je pjesnikog ludizma, Zvonimir Golob, Irena Vrkljan i
Radovan Ivi istodobno stvaraju poeziju bizarnih, pomalo "divljih slika"
izrazito nadrealistike inspiracije, dok neki pjesnici, poput Jure Katelana
ili Josipa Pupaia, u izboru metafora i ritmikih struktura trae uzor u
narodnoj poeziji.

Svi ti smjerovi i pjesnike koncepcije dokaz su izrazite dinamike hrvatskoga

knjievnog ivota pedesetih godina. Dodamo li tomu i aktivnost starijih
pjesnika te onih stvaralaca koji su djelovali izvan centra ili neovisno o
krugovakom programu, dobiva se potpuna slika pluralistiki koncipirane
literarne scene.

PROZA

I u proznoj produkciji pedesetih godina susree se stvaralatvo nekoliko

literarnih narataja. U prvoj polovici desetljea prevladava uglavnom kratka
proza (novela, kratka pria, crtica), i to najee s tematikom rata i
revolucije. Roman zapoinje svoj uspon tek od sredine pedesetih godina.
Estetski najuspjelija djela dali su stariji pisci, rodeni izmeu 1905. i 1919.
godine. Oni su se u knjievnosti javili jo prije rata, ali upravo u ovom
razdoblju stjeu svoju stvaralaku zrelost. Tu mislimo prije svega na
Vjekoslava Kaleba, Vladana Desnicu, Novaka Simia, Petra egedina, Ivana
Donevia, Augustina Stipevia, Ranka Marinkovia i Mirka Boia. Na
stranicama asopisa "Krugovi" proza nije bila osobito zastupljena, ali i
krugovaka generacija dala je nekoliko vrsnih prozaika: Slobodana Novaka,
Antuna Soljana, Krstu Spoljara, Vojislava Kuzmanovia, Fedora Vidasa i dr.
Njima treba pridodati i neto starije pisce koji takoer suraduju u
"Krugovima": Branka Belana, Josipa Barkovia te Ivana Raosa.

Tematski prostor hrvatske proze pedesetih godina jo uvijek dobrim

dijelom ispunjava ratna problematika. Meutim, u taj tematski kompleks,
koji je bio osobito rabljen, ali i zlorabljen u razdoblju socijalistikog
realizma, unose se znaajne promjene. Umjesto heroizma, patetike, crno-
bijele tehnike u prikazu karaktera i naglaene ideologinosti, ratna proza
pedesetih godina zaokupljena je egzistencijalnim dramama i traumama
ovjeka u ratnom vihoru, borbom za samoodranje, pitanjima etike
odgovornosti pojedinca i sl. Promjena vizure dovela je i do promjena u
strukturi i tehnici takve proze, pa se sve vie djela temelji na introspekciji i
psiholokom poniranju u karaktere glavnih likova (Vjekoslav Kaleb, Divota
praine i Bijeli kamen; Jozo Laui, Kostolomi).

Drugi, mnogo vaniji tematski sklop ine sadraji povezani sa suvremenom

urbanom problematikom. Pritom je rijetko u prvom planu analiza
drutvenih previranja i klasnih odnosa, ime se uglavnom bave stariji pisci
socijalno-kritike orijentacije (Novak Simi, Braa i kumiri; Ivan Donevi,
Mirotvorci), nego se sredite interesa pomie na osamljenog pojedinca,
najee intelektualca, na njegove etike dileme, sumnje, komplekse i
misaone preokupacije. Takva se proza vie ne temelji na naelima epske
integracije; umjesto razvedenog fabuliranja i vanjske dogadajnosti u njoj se
posreduju iskuenja duha, asocijacije, analize, refleksije i meditacije o
raznim problemima (Vladan Desnica, Proljea Ivana Galeba; ivko Jelii,
Kap stida, Mlaka koa, Staklenko; Branko Belan, Kutija od ebanovine,
Krsto poljar, Mirno podneblje).

Isto su tako esta i prozna ostvarenja koja tematiziraju svijet djetinjstva sa

suptilnim psiholokim zadiranjem u psihu djeteta i s naglaenom
autobiografskom perspektivom (Slobodan Novak, Izgubljeni zaviaj; Ivan
Raos, Vjeno nasmijano nebo). U ovom je razdoblju zastupljena i proza s
ruralnom tematikom, ali i ona je inovirana i obogaena izrazito modernim
literarnim postupcima. Osobito se u tom pogledu istie Mirko Boi svojim
romanima Kurlani i Neisplakani. Pisci iz krugovake grupacije afirmirali su
novi tip kratke proze u kojoj su klasine pripovjedne konvencije ukinute, a
umjesto njih uvode se strukturni postupci karakteristini za ameriku
kratku priu (short story): filmski dijalog, subjektivna vizura, stilizirana
sirovost (tzv. hard-boiled style), izbjegavanje metaforike, saete autorske
napomene, kolokvijalni gradski jezik i sintaksa (Vojislav Kuzmanovi,
Petar na pijesku; Fedor Vidas, Popodne kad sam sretan; Antun oljan,
Specijalni izaslanici; Ivan Slamnig, Neprijatelj). U takvoj proznoj strategiji
krugovai slijede iskustva pisaca amerike "izgubljene" generacije (E.
Hemingway, F. S. Fitzgerald).

Sliku prozne produkcije pedesetih godina zaokruuju vrhunska novelistika

ostvarenja Ranka Marinkovia (Ruke), Vladana Desnice (Tu, odmah pored
nas) i Mirka Boia (Novele).

Za dramsku produkciju ovoga razdoblja moe se rei da i u kvantitativnom i

u kvalitativnom smislu zaostaje za pjesnitvom i prozom. To, meutim, ne
znai da se i pedesetih godina nije afirmiralo nekoliko znaajnih autora
prepoznatljiva dramskog rukopisa.

Iako je u poslijeratnom razdoblju napisao samo jedan dramski tekst

(Aretej), Miroslav Krlea sredinja je umjetnika osobnost i najizvoeniji
autor na naim kazalinim daskama. Djelotvornost Krleina dramskoga
govora, osobito njegova ciklusa o Glembajevima, nije s vremenom nimalo
oslabila i gotovo nema hrvatskog dramatiara pedesetih godina koji se u
svom stvaranju nije inspirirao Krleinom dramskom frazom, temama,
motivima, urbaniziranim govorom i strukturiranjem dramske radnje.
Odjeci Krleine dramske rijei mogu se uoiti i u djelima dvojice
najznaajnijih dramatiara ovoga razdoblja - Ranka Marinkovia (Glorija) i
Marijana Matkovia (Na kraju puta, Vaar snova, Heraklo). Uz njih valja
spomenuti i plodan dramski rad Mirka Boia i Ivana Raosa. anrovske
komedije u ovom razdoblju njeguje Pero Budak. Izmeu pisaca krugovake
generacije kao dramski pisac afimirao se Antun oljan, ali tek ezdesetih
godina.

DRUGA POSLIJERATNA KNJIEVNA GENERACIJA RAZLOGOVCI

1961-69

KNJIEVNI ASOPISI DO 1961

asopis "KRUGOVI", nakon 54 objavljena sveska, prestao je izlaziti 1958.

godine izrazivi tijekom sedmogodinjeg izlaenja duhovna i estetska
traenja novoga hrvatskog literarnog narataja i ispisavi svojevrsni ljetopis
vremena koje je bilo u znaku osjeaja ope nesigurnosti, egzistencijalne
ugroenosti, straha i hladnoratovske tjeskobe. Naslijedio ga je, samo
nakratko, asopis "KNJlEVNIK" (1959-1961), u kome svojim prilozima jo
uvijek dominiraju pripadnici krugovakog narataja. Dakako, i dalje izlazi
"REPUBLIKA ", jedini hrvatski knjievni asopis koji od jeseni 1945. nikada
nije prestao izlaziti i koji je oduvijek bio revijalna smotra u kojoj surauju
najbolji hrvatski pisci odreenog, trenutka bez obzira na generacijsku
pripadnost. Od 1957. godine izlazi asopis "UMJETNOST RIJEI", koji e
odigrati vanu ulogu u irenju novih knjievnoteorijskih pristupa i u
afirmaciji tzv. zagrebake stilistike kole (I. Frange, Z. kreb, A. Flaker),
dok ezdesetih godina poinje svoj uspon Akadamijin asopis "FORUM".
Dinamiku knjievnog ivota u to doba osiguravali su i brojni asopisi koji
izlaze u ostalim hrvatskim kulturnim centrima: "RIJEKA REVIJA ",
"ZADARSKA REVIJA ", "DUBROVNIK ", splitske "MOGUNOSTI" i dr.

ASOPIS RAZLOG

Godine 1961. pokrenut je u Zagrebu novi knjievni asopis - "Razlog" - oko

kojeg e se okupljati drugi poslijeratni narataj hrvatskih pisaca. Rije je o
piscima roenima izmeu 1934.

i 1941. godine, a oni su, po imenu svoga glasila, nazvani razlogovcima.

Generaciju "razlogovaca" ine: Danijel Dragojevi, Toni Petrasov Marovi,
Mate Ganza, Zvonimir Mrkonji, Zvonimir Majdak, Nikica Petrak, Ante
Stama, Dubravko Horvati, Igor Zidi, Vjeran Zuppa, eljko Sabol, Tonko
Maroevi i dr.

Od hrvatskih pjesnika koji djeluju u Bosni i Hercegovini u ovom razdoblju

afirmiraju se Veselko Koroman i Vladimir Pavlovi.

I dalje su aktivni krugovai i njima pridrueni pjesnici, osobito V Parun, B.

Pavlovi, S. Mihali, N. Milievi, M. Slaviek i I. Slamnig. Meu pjesnicima
koji djeluju izvan razlogovske grupacije potrebno je spomenuti Josipa
Severa, samosvojnu pjesniku osobnost koja se koristi iskustvima ruske
avangarde i njezina istraivanja "zaumnog" jezika. Potkraj ezdesetih
godina javljaju se ve autori koji svojim stvaralatvom oznauju kraj jednog
razdoblja i nagovjetaj nove, "postrazlogovske" poetike: Luko Paljetak,
Branko Bonjak, Andrijana Skunca, Zvonko Makovi i dr.

RAZLOGOVSKA POETIKA - PJESNITVO

I razlogovski literarni narataj karakterizira pluralizam pjesnikih
koncepcija i traganja u razliitim smjerovima. Rije je zapravo o
nekonzistentnoj grupaciji pisaca koja je nastavila i produbljivala iskustva
krugovaa. U njihovu stvaralatvu osjetno pretee pjesnika proizvodnja, a
ona se kretala u smjeru naglaene intelektualizacije pjesnitva te
podreivanja pjesnike rijei filozofskim, teorijskim i idejnim
koncepcijama. Takav je tip pjesnitva ve prije meu krugovaima njegovao
Vlado Gotovac. Razlogovci se gotovo sasvim okreu tzv. pojmovnom pjesni-
tvu, stavljajui esto znak jednakosti izmeu knjievnosti i filozofije,
osobito one fenomenolokog smjera. Pjesnitvo razlogovaca stoga je
nekomunikativno, hermetino, zasieno filozofskim leksikom i
metajezikom. U njemu je naglaena intelektualna spoznaja i njoj se
podreduju svi elementi strukture (metaforika, ritam, glasovne figure).
Pjesniki izraz karakteriziraju sinkopirane cjeline stihovi u funkciji iskaza,
neritmino i nemelodiozno nizanje izjavnih formulacija. est je oblik
pjesme u prozi sa zgusnutim, aluzivnim i hermetinim jezikom (Dragojevi,
Zidi, Mrkonji), a javljaju se i primjeri grafke i vizualne lirike (Vladovi,
Koliba). Raspon tematskih interesa je velik: od problematizacije
egzistencijalnih i etikih situacija, paradoksalnosti svijeta, rasapa
stvarnosti, iskustva beznaa i praznine pa do okrenutosti vanjskim
ivotnim manifestacijama, predmetnosti, povijesnoj zbilji i urbanom ivotu.
Iako je, u ejelini uzevi, u poeziji razlogovskog narataja naglasak na
semantikim i idejnim aspektima pjesmotvora, neki se pjesnici istiu i
naglaenom svijeu o jeziku i smjelim formalnim eksperimentiranjem
(Mrkonji, Maroevi). I u ovom se razdoblju, na tragu iskustava
krugovakih pjesnika, njeguje argonska poezija s urbanom tematikom
(Majdak, Majeti).

RAZLOGOVSKA PROZA

Proza je u knjievnoj produkciji razlogovaca skromno zastupljena: istiu se

tek Zvonimir Majdak i Milan Miri. Ipak, hrvatska proza ezdesetih godina
biljei izrazito visoke estetske domete, a za njih su se pobrinuli pripadnici
starijih narataja, od kojih mnogi upravo u ovom razdoblju stvaraju svoje
najzrelije tekstove. Posebno valja istaknuti Ranka Marinkovia i njegov
roman Kiklop, Ivana Raosa s romanom alosni gospin vrt i zbirkom novela
Izabrat e gore, Slobodana Novaka s kratkim prozama okupljenima u
knjizi Tvrdi grad i romanom Mirisi, zlato i tamjan te Antuna oljana s
romanima Izdajice i Kratki izlet. Ovim djelima valja dodati i veliki Krlein
romaneskni ciklus Zastave koji nastaje upravo u ovom razdoblju.

Od hrvatskih pisaca u Bosni i Hercegovini potrebno je spomenuti Anelka

Vuletia (1933) i Vitomira Lukia (1929-1991).

Kada je rije o "rubnim" proznim anrovima, znaajne domete ezdesetih

godina postie putopisna proza u djelima Matka Peia (Skitnje) i Sae
Verea (Dovidenja u Sirakuzi).

Prozu ovoga vremena karakterizira raznovrsnost tematskih i stilskih

oznaka. No bez obzira na sve individualne karakteristike pojedinih opusa
moe se zamijetiti sve vea zaokupljenost psihologijom suvremenog ovjeka
(najee intelektualca), njegovim etikim dilemama te problemima
suvremene civilizacije (npr. ivot u gradu, osamljenost, otuenost).
Sredinji lik najee je gubitnik, iskorijenjen ovjek, odbaen od sredine i
drutva. Fabula u tim djelima dobiva drugorazrednu vanost, a u prvom je
planu psiholoka analiza i intelektualna meditacija.

PROZA U TRAPERICAMA

ezdesetih godina poinje se oblikovati i poseban prozni model tzv jeans

proza (ili proza u trapericama), kao svojevrsna opreka kanoniziranoj
problemskoj prozi snanoga intelektualnog naboja. I za taj tip proznog
oblikovanja poticaj je doao iz amerike knjievnosti: kao strukturni
"predloak" posluio je roman Lovac u itu Jeromea D. Salingera. Jeans
prozu karakterizira sredinji lik buntovnog mladia (koji je najee i
pripovjeda), gradskog frajera i marginalca koji se ne uklapa u drutvenu
sredinu i (malo)gradansku kulturu, nego oituje snanu pripadnost manjoj
drutvenoj skupini - klapi - s kojom dijeli sve, od svjetonazora i ideala, do
kulture i argona (jezika ulice). Glavni lik i njegova klapa nainom ivota i
tipom ponaanja osporavaju tradicionalne drutvene i kulturne norme.
Nasuprot slubenoj hijerarhiji vrijednosti, oni afirmiraju svoju kulturu
(zasnovanu na filmu, stripu i rock glazbi), svoj nain odijevanja (jeans je za
njih i svojevrsni svjetonazor) i svoj jezik (slang). Pripovijedanje je u jeans
prozi nepretenciozno, neusiljeno, komunikativno, lieno svakog
intelektualizma, ali se ipak u najboljim ostvarenjima toga modela uspijeva
progovoriti o ozbiljnim problemima gradske mladei.

Zametke ovakvu proznom modelu nalazimo ve u ranim romanima Antuna

oljana (Izdajice, Kratki izlet), ali zlatno doba jeans proze su sedamdesete
godine kada nastaju romani Zvonimira Majdaka (Kui, stari moj, 1970;
Stari deki, 1975), Alojza Majetia (angi off'gottoff; 1970) i Ivana
Slamniga (Bolja polovica hrabrosti, 1972).

DRAMA

Dramska knjievnost ezdesetih godina u znaku je kritike kulta linosti,

propitivanja problema vlasti, represivnosti sustava te odnosa izmeu
pojedinca i dogme (oljan, Ivanac, Fabrio). Dio dramatiara i dalje je
zaokupljen etikom problematikom i pitanjima osobnog angamana u
ratnom vremenu (Boi, Desnica, Matkovi). Dramska faktura u veine
pisaca jo uvijek je pod Krleinim utjecajem. Ipak, potkraj ezdesetih
godina hrvatska dramska knjievnost poinje otkrivati i drugaije autorske
pristupe, poput npr. neverbalnog teatra Radovana Ivia (koji od sredine
pedesetih godina djeluje u Parizu u skupini nadrealista oko A. Bretona),
zatim poetskog teatra (drama Marija i mornar V. Parun), dok Ivica Ivanac
gradi svoj dramski svijet na iskustvima teatra apsurda. Najznaajnije
estetske domete u ovom razdoblju ostvario je svestrani krugova Antun
oljan (Brdo, Dioklecijanova palaa), a vrijedi spomenuti i nastup novog
narataja postrazlogovskih dramatiara (I. Bakmaz, N. Fabrio).

***

Kao to se moe vidjeti iz dosadanjeg pregleda, hrvatska knjievnost

pedesetih i ezdesetih godina u znaku je pluralizma stilova i literarnih
koncepata. Nema jedne dominantne znaajke kojom bi se mogla opisati
ukupnost literarnih procesa; nema zajednikog nazivnika koji bi
jednoznano i precizno odredio karakter knjievnog ivota. Nedostatak
stilskog jedinstva, nehomogenost i necjelovitost ovoga knjievnog razdoblja
priziva stoga analogiju s literarnim procesima u hrvatskoj knjievnosti
potkraj 19. i poetkom 20. stoljea. Naime, i knjievnost moderne (1892-
1914) karakterizirana je supostojanjem razliitih poetika i koncepcija,
lansiranjem novih ideja i programa, brzom smjenom stilskih smjerova i
njihovom sinkronijskom brojnou. Upravo zato nam se naziv druga
moderna i ini primjerenim za doba estetske obnove nae knjievnosti
petog i estog desetljea 20. stoljea.

POSTMODERNIZAM (1970-1990)

POVIJESNO DRUTVENI OKVIR

Hrvatska knjievnost protekla dva i pol desetljea oblikovala se u ozraju

velikih, jo donedavno jedva zamislivih drutvenih i politikih mijena. Ve
poetkom sedamdesetih godina kriza socijalistikog sustava i nerijeeno
nacionalno pitanje u unitaristikoj Jugoslaviji doveli su do tzv. masovnog
pokreta, kada su reformistike partijske snage, uz veliku podrku naroda,
zahtijevale veu ekonomsku i politiku samostalnost Hrvatske, potovanje
naela nacionalnog suvereniteta i potpune ravnopravnosti naroda u
Jugoslaviji. Ujedno je jasno artikuliran i problem kulturnog identiteta i
jezine posebnosti (na tragu Deklaracije o nazivu i poloaju hrvatskog
knjievnog jezika iz 1967. godine). Hvatsko proljee zavrilo je, meutim,
kapitulacijom partijskog vodstva u Karadordevu 1971. godine i pobjedom
konzervativnih unitaristikih snaga. Taj je poraz u praksi oznaio poetak
progona i ikaniranja brojnih hrvatskih intelektualaca, znanstvenika,
umjetnika i kulturnih djelatnika. Mnogi su uhieni i osueni na
viegodinju robiju, mnogi su otili u inozemstvo i prikljuili se naoj
brojnoj emigraciji, a mnogi su uutkani ili onemogueni u daljnjem radu.
Poela su olovna vremena" politikih pritisaka, pojaane represije i
potpunog ideolokog nadzora umjetnikog stvaralatva. Upuuju se
iracionalne optube cijelom hrvatskom narodu i nameu kolektivne
frustracije. Partijski komiteti sastavljaju "crne liste" s imenima nepoudnih
autora kojima se brani sudjelovanje u javnom ivotu. Izraavanje
patriotskih osjeaja bilo je zabranjeno.

Smrt Josipa Broza Tita 1980. godine oznaila je poetak kraja Jugoslavije;
sva nerijeena pitanja i problemi, koje je on dotada svojom autoritarnom
vlau priguivao, izbili su svom snagom na povrinu. Kriza je dosegnula
vrhunac krajem osamdesetih godina. Istodobno i politika zbivanja u
bivem Sovjetskom Savezu (tzv. perestrojka) poinju mijenjati politiku
kartu Europe: jedan za drugim rue se komunistiki sustavi. To se dogodilo
i u Hrvatskoj: u svibnju 1990. godine odrani su prvi slobodni izbori u
Hrvatskoj nakon Drugoga svjetskog rata. Hrvatski se narod na njima
odluio za parlamentarnu demokraciju i viestranaki politiki sustav.
Dogaaji koji su zatim slijedili pripadaju naoj suvremenosti i mi smo
njihovi svjedoci: obnova hrvatske dravnosti (30. V 1990), prekid svih
dravnopravnih veza s Jugoslavijom (8. X. 1991), agresija Srbije i
jugoslavenske armije na Hrvatsku, unitavanje hrvatskih gradova,
Domovinski rat i bitka za oslobodenje okupiranih podruja...

KNJIEVNI PROCESI

S generacijom razlogovaca zavrava jedna razvojna faza suvremene

hrvatske knjievnosti, faza karakterizirana estetskim inovacijama,
osvajanjem novih tekstualnih programa i dominacijom teorijskoga uma.
Ve poetkom sedamdesetih godina nastaju osjetne promjene u poetikoj
podlozi. Promjene se mogu uoiti u svim knjievnim anrovima, a po svom
se karakteru posve uklapaju u novu globalnu postmodernistiku kulturu,
estetiku i senzibilitet. Naime, i hrvatska je knjievnost protekla dva
desetljea obiljeena tipino postmodernistikim fenomenom eksplozije
oblika, pluralizmom i disperzijom stilova, literarnih koncepata i modela,
umnoavanjem razliitosti te eklektikim prikupljanjem i daljnjim
razraivanjem svega to je namrla tradicija. Ne postoji dominantna
literarna paradigma; prije je mogue govoriti o plodonosnom oponaanju

i mijeanju prethodnih stilova, o simultanosti heterogenih procesa, o

afirmaciji raznih individualnih poetika i projekata.

Avangardistiki ideal uvijek novoga, originalnoga, neponovljivoga i

umjetniki provokativnoga, koji je prevladavao sve do kraja ezdesetih
godina, zapao je u ovom razdoblju u oitu krizu. Tradicija se vie ne negira:
ona se ukljuuje u literarnu igru, na nju se rauna, na njoj se gradi, u njoj se
pronalazi novi smisao. Umjesto osporavanja, s tradicijom se uspostavlja
dijalog te ona postaje "materijal" i inspiracija za nove umjetnike tvorbe.
Odatle brojni citati, aluzije, parodije, pastii i intertekstualne veze. Hrvatski
pisci postmodernisti vide tradiciju i literarnu prolost kao iv i vitalan
organizam, kao "muzej znakova" kojima se slobodno koriste. Stoga
obnavljaju stare literarne projekte, katalogiziraju prethodna iskustva i
stavljaju ih u nove odnose.
HRVATSKI FANTASTIARI

Kada je rije o proznom stvaralatvu, novi senzibilitet i novo poimanje

knjievnosti uvela je na hrvatsku literarnu scenu ve generacija tzv.
fantastiara poetkom sedamdesetih godina (Pavao Pavlii, Goran
Tribuson, Stjepan ui, Dubravko Jelai Buimski, Veljko Barbieri i dr.).
Rije je o skupini pisaca roenih izmedu 1945. i 1950. koje povezuje
sklonost istom proznome modelu. Na tragu stranih literarnih poticaja
(Borges, Bulgakov, Kafka) ti se pisci odriu "iluzije stvarnosti", slikanja
drutvene sredine i psiholokog portretiranja. Oni njeguju svojevrsni
drutveni eskapizam i posve se okreu literarnoj fantastici. U svojim
djelima tematiziraju iracionalno i bizarno, kreiraju "paralelne svjetove",
bave se okultnim, spiritualnim i paraloginim, a specifine literarne efekte
postiu uporabom groteske, hiperbole i bogatom simbolikom.

Hrvatski fantastiari nisu imali svoga literarnoga glasila. U poetku su

njegovali uglavnom anr novele (vanije zbirke: Pavao Pavlii, Laa od
vode, 1972, Vilinski vatrogasci, 1975. i Dobri duh Zagreba, 1976; Goran
Tribuson, Zavjera kartografa, 1972, Praka smrt, 1975, Raj za pse, 1978;
Stjepan ui, Staljinova slika i druge prie, 1971; Dubravko Jelai
Buimski, Okus mesa, 1972), a kasnije su se neki okuali i u romanu s
fantastinom tematikom (npr. Goran Tribuson, Snijeg u Heidelbergu,
1980; Pavao Pavlii, Veernji akt, 1981). Zasluga je fantastiara to su
obratili pozornost na sam umjetniki tekst, na znakovnost, na jezik kao
predmet i na njegovu sposobnost da stvara fikcionalnu iluziju.

Dominacija fantastinog modela ne znai, dakako, i potpunu odsutnost

djela koja se bave temama iz stvarnoga ivota i aktualnom drutvenom
problematikom. Naprotiv, "stvarnosna" proza dala je i sedamdesetih godina
nekoliko znaajnih ostvarenja, meu kojima treba spomenuti romane
Antuna oljana (Luka, 1974; Drugi ljudi na mjesecu, 1978), Ivana Kuana
(Toranj, 1970; Naivci, 1975), Joze Lauia (Klaina, 1970) i Vojislava
Kuzmanovia (Godina noeva, 1976). Zanimljiv romaneskni eksperiment,
nastao primjenom tehnike montae i kolairanja, ostvario je Tomislav
Ladan svojim Bosanskim grbom (1975).

ISKUSTVO JEZIKA
Iskustvo jezika, naglaena semiotika svijest, problematiziranje jezika kao
predmeta pjesme, osnovno je obiljeje hrvatske postmodernistike poezije.
Takvu orijentaciju naznauju ve prvi postrazlogovski pjesnici (Ivan Rogi
Nehajev, Luko Paljetak, Branimir Bonjak, Zvonko Makovi i dr.),
potvruje je na specifian nain i pjesnitvo Josipa Severa (kultna zbirka
Anarhokor, 1977), a na nju se nadovezuju i tzv. offovci, tj. pjesnici okupljeni
u poetku oko asopisa "Off' (poeo je izlaziti 1978; izilo samo nekoliko
brojeva) koji zastupaju poetiku semantikog konkretizma (Branko Male,
Branko egec i dr.). Sve te pjesnike, ali i njihove poetske suputnike
(Milorada Stojevia, Nedu Mirandu Blaevi, Anku agar) i nasljednike
(najmlae pjesnike okupljene oko asopisa "Quorum"), zanima empirinost
jezika, njegovo optiko i akustiko djelovanje, ali bez oznaujue,
predstavljake funkcije na koju je svoj interes usmjeravalo pjesnitvo
krugovaa i razlogovaca. Koncept poezije kao dosjetke, tekstualne zgode, ali
s izrazito infantilnom vizurom njeguju Draen Mazur i Pero Kvesi.
Nasuprot takvoj orijentaciji, valja spomenuti i pjesnike okupljene oko
antologije Insulae (1981), kojima jezik nije despiritualizirani materijal za
gradnju pjesme nego nosilac duhovnosti, kulture i iskustva svijeta (Drago
tambuk, Draen Katunari, Neven Jurica i dr.). Karakteristian je za
hrvatsku postmodernistiku poeziju i povratak vezanom stihu i
tradicionalnim oblicima (npr. sonetu) te oivljavanje artizma (Paljetak,
Mrkonji, Maroevi, Stama). Radikalni eksperimenti, hermetike tvorbe i
avangardistike negacije nisu vie u modi. Primjetna je tenja prema
jednostavnosti, komunikativnosti i jasnoi izriaja. Umjesto modernistikih
tenji za provokacijom, inovacijom, ouavanjem, osporavanjem zateenog,
javljaju se kategorije alternativnosti, ukljuivosti, dijaloga s tradicijom,
indiferentnosti, tolerancije. Sve je ei postupak oponaanja postojeih
poetskih govora i postupaka; sve se vie inzistira na pjesnikoj memoriji i
erudiciji. Sve se doima ve vienim i napisanim; preostaje oponaanje,
permutiranje, ponavljanje, variranje. Postmodernizam je vrijeme reciklae
tuih misli i produkata tradicije.

ROMAN

Hrvatsko romaneskno stvaralatvo posljednjih je petnaestak godina u

znaku raslojenosti i prilagodbe trinoj potranji. Avangardistiki su
eksperimenti malobrojni i u prozi; pisci postmodernisti vraaju se
pripovijedanju, prii, narativnoj igri. U vrlo raznolikoj ponudi valja
ponajprije uoiti neviden procvat tzv. anrovske proze: kriminalistikog,
bulevarskog, avanturistikog ili horror romana. U tom kontekstu je
potrebno spomenuti djela Pavla Pavliia (Umjetni orao, 1979; Rakova
djeca, 1988; Sretan kraj, 1989; Rupa na nebu, 1992), Gorana Tribusona
(Ruski rulet, 1982; Made in USA, 1986; Potonulo groblje, 1990), Nevena
Orhela (Uzbuna na odjelu za rak, 1983) i dr. Taj fenomen treba dovesti s
duhom postmodernizma kojemu je strana svaka stroga hijerarhizacija i koji
afirmira naelo egalitarizma. Stoga se i briu granice izmeu tzv. elitne
(kanonizirane) i masovne umjetnosti. U trivijalne se anrove esto unose
postupci i tehnike svojstvene tzv. visokoj knjievnosti, ali se i ambiciozna
problemska proza obnavlja elementima preuzetim iz Mvijalne knjievnosti.

Nakon kratke, ali vane epizode obiljeene fantastikom i drutvenim

eskapizmom, u hrvatskoj je prozi ve krajem sedamdesetih godina lako
uoiti i zaokret prema stvarnosnoj i iskustvenoj problematici. Brojni
romansijeri tematiziraju traumatina iskustva novije povijesti, kritiziraju
kult linosti, razmatraju mehanizam vlasti, odnos pojedinca prema vlasti te
funkcioniranje totalitarizma (Ivan Aralica, Okvir za mrnju, 1987, Majka
Marija, 1992; Stjepan ui, Orden, 1981; Zvonimir Majdak, Kerka, 1985;
Veljko Barbieri, Epitaf carskog gurmana, 1983; Pavao Pavlii, Kraj
mandata, 1984). Novi procvat doivljavaju i nekad kanonizirane, a zatim
zapostavljene romaneskne podvrste poput povijesnoga i obiteljsko-
genealokog romana. tovie, neka djela iz toga anrovskog kruga nameu
se kao najambicioznija prozna ostvarenja ovoga razdoblja (Ivan Aralica, Psi
u trgovitu, 1979; Due robova, 1984; Graditelj svratita, 1986; Knjiga
gorkog prijekora, 1994; Nedjeljko Fabrio, Vjebanje ivota, 1985;
Berenikina kosa, 1989; ). Potrebno je takoer spomenuti i romane
zaokupljene egzistencijalnom problematikom koje stvaraju Dalibor Cvitan
(Polovnjak, 1984, Ervin i luaci, 1992), Jozo Laui (Bogumil, 1983) i
Zvonimir Majdak (Starac, 1988, Krevet, 1990).

S duhom postmodernizma valja povezati i punu afirmaciju tzv. enskog

pisma. Rije je o tendenciji unoenja enske vizure u literaturu, tj.
predoavanje svijeta i egzistencije oima ene i enskog iskustva. U djelima
Irene Vrkljan (Svila, kare, 1984, Berlinski rukopis, 1988), Vesne Krmpoti
(Brdo iznad oblaka, 1988) ili Dubravke Ugrei (tefica Cvek u raljama
ivota, 1981) upravo se ispituju specifinosti enskog senzibiliteta,
imaginacije i psihologije. Postmodernistika umjetnost pokazuje izgubljenu
vjeru u mogunost stalnog umjetnikog progresa, u stvaranje uvijek novoga
i neponovljivoga. Kao rezultat takva stava nastaju nepretenciozni tekstovi
koji njeguju duh spontanosti, oputenosti i svojevrsnog estetikog
infantilizma.

Knjievnost se "kiificira", a ki literarizira. Njeguju se slobodne forme s

elementima lake improvizacije i igre. Sve su kombinacije legitimne; svi su
modeli raspoloivi za stvaranje novih anrovskih hibrida i "koktela". U
ovom se razdoblju piu djela u formi intermedijalnih kolaa, patchworka,
intertekstualnih parodija i pastia. Postmodernistika svijest ne priznaje
jednodimenzionalnost i s posebnom pozornou afirmira "neiste" forme
koje se odupiru krutoj anrovskoj klasiflkaciji (npr. eljka orak, Krhotine,
1991; Ivan Kuan, 100 najveih rupa, 1992; Neda Miranda Blaevi,
Amerika predigra, 1989; Borben Vladovi, Boja eljeznog oksida, 1989;
Pavao Pavlii, apudl, 1995 i dr.).

Skrenemo li pogled na samu tehnologiju pisanja, uoit emo cijelu skalu

postmodernistikih postupaka, tehnika i strategija. I u hrvatskih pisaca
ponajprije upada u oi visok stupanj osvijetenosti samog literarnog ina,
svijesti o mediju i anru. Razliiti postupci kojima se iskazuje autorska
samosvijest i kojima se problematizira sam in pisanja dobivaju u ovom
razdoblju vanu ulogu: autoreferencijalnost, poigravanje anrovskim
konvencijama i pripovjednim konstrukcijama, viestruko kodiranje,
persiflae, prerade tuih tekstova, citatnost i sl.

I hrvatska je dramska knjievnost u ovom razdoblju u znaku suivota

razliitih dramskih modela. Na samom poetku sedamdesetih godina (1971)
objavljen je dramski tekst Predstava Hamleta u selu Mrdua Donja Ive
Breana kao svojevrsna prekretnica i naznaka novog tipa dramskoga govora
koji se temelji na intertekstualnosti ("posuivanje" tuih zapleta), na
poetici "teatra u teatru", ali uvijek sa snanim uporitem u konkretnoj zbilji
i s jasnim politikim aluzijama. Na tom su tragu nastale i drame Ivana
Bakmaza (Vjebe u Goethe-Institutu, 1976; imun Cirenac, 1977), a s
humoristinim predznakom i djela dramskog trija Senker-krabe-Mujii
(Novela od stranca, 1974; Domagojada, 1975. i dr.). Velik dio dramskog
stvaralatva okree se u smjeru biografske i pseudobiografske drame
zasnovane na ivotopisima povijesnih osoba (Tomislav Bakari, Mora,
1978; Slobodan najder, Kamov smrtopis, 1977; Driev san, 1979; Hrvatski
Faust, 1981; edo Prica, Ostavka, 1986; Miro Gavran, Urotnici, 1985;
Vladimir Stojsavljevi, Katarina Zrinska od Frankopana, 1993. i dr.). U
hrvatskih postmodernistikih dramatiara (L. Katelan, M. Gavran, A.
Srnec-Todorovi) primjetna je tenja reteatralizaciji hrvatskog teatra,
problematiziranju kazaline iluzije i poigravanju teatarskim konvencijama
ali veza sa stvarnou nije izgubljena: suvremena hrvatska drama u rasponu
od Slobodana najdera do Mire Gavrana i dalje je u znaku kritike
autoritarnosti te ispitivanja odnosa ovjeka prema drutvu i vladajuoj
ideologiji.

KNJIEVNOST U DOMOVINSKOM RATU

U kojem e smjeru ii daljnji procesi u hrvatskoj knjievnosti teko je

predvidjeti. Meutim, ve je sada sigurno, i za to postoje potvrde u
recentnoj knjievnoj proizvodnji, da e stvarnost ratne kataklizme i
egzistencijalna drama hrvatskoga naroda djelomice prekinuti naznaene
procese i preusmjeriti ih na neke druge tijekove. Domovinski rat kao
neposredno traumatino iskustvo ve je postao vana literarna tema,
opsesivna i bolna inspiracija umjetnikom stvaralatvu. Nakon neposrednih
reakcija, u formi apela, prosvjeda ili ratnih reportaa, hrvatski su pisci
odgovorili zahtjevu vremena i brojnim umjetnikim tekstovima znaajnih
estetskih dometa:' Potrebno je spomenuti Sanader-Stamaevu antologiju
suvremene ratne lirike U ovom stranom asu (1992, 1994) kao oit dokaz
da ni u ratnim vremenima muze hrvatske poezije nisu utjele.

HRVATSKA KNJIEVNOST U PROGONSTVU

Ovaj pregled suvremene hrvatske knjievnosti ne bi bio potpun kada u

njega ne bismo uvrstili i knjievnost Hrvata u progonstvu, tj. stvaralatvo
brojnih hrvatskih pisaca koji su nakon Dru goga svjetskog rata i uspostave
komunistike vlasti zbog politikih razloga bili prisiljeni na pustiti
domovinu i potraiti spas u inozemstvu, uglavnom u Junoj i Sjevernoj
Americi. Meu njima je bilo i ve afirmiranih autora koji su nastavili
stvarati bez obzira na injenicu to su bili odsjeeni i izolirani od matine
kulture. Neki su od njih upravo u emigraciji napisali svoja najzrelija djela.
Ipak, openito se moe rei da je knjievnost Hrvata u egzilu nejednake um-
jetnike vrijednosti te da, sasvim logino, ne slijedi one stilske pravce koji
su se razvijali u matinoj knjievnosti.

HRVATSKA REVIJA

arite literarne aktivnosti Hrvata u egzilu bio je asopis "Hrvatska revija"

to su ga u Buenos Airesu 1951. godine pokrenuli Vinko Nikoli i Antun
Bonifai. asopis je izlazio punih 40 godina, sve do ponovne uspostave
samostalne hrvatske drave 1990, i cijelo je vrijeme okupljao disperzirane
hrvatske intelektualne snage razliitih politikih orijentacija i grupa - pisce,
povjesniare, esejiste i kritiare. Gotovo svi koji su neto znaili u kulturnoj
aktivnosti hrvatske emigracije suraivali su u "Hrvatskoj reviji". Kasnije,
1957, pokrenuta je i "Knjinica Hrvatske revije" u kojoj je izilo ukupno 66
naslova razliita sadraja.

U knjievnoj proizvodnji Hrvata u egzilu pretee poezija. Najznaajnija

ostvarenja postigli su pjesnici koji su stigli u emigraciju kao ve profilirane
stvaralake osobnosti: Viktor Vida (zbirke: Svemir osobe 1951. i Suanj
vremena, 1956), Lucijan Kordi (Zemlja, 1951; Pod arkadama neba, 1955;
Grob u katedrali, 1962, i dr.), Rajmund Kupareo (Blagoslov zvijezda, 1961)
te, dakako, Vinko Nikoli, sredinja osobnost hrvatske knjievnosti u
dijaspori (zbirke: Izgubljena Domovina, 1947; Oskvrnuto proljee, 1947;
Molitva za moju Hrvatsku, 1949; Duga nad poruenim mostovima, 1964;
Gorak je zemje kruv, 1977; Povratak, 1990. i dr.).

Jedna od najzanimljivijih pjesnikih osobnosti nae knjievnosti u egzilu

svakako je Boris Maruna (1940). U emigraciju je otiao 1960. godine, a
zatim se u Argentini prikljuio Vinku Nikoliu i njegovu krugu oko
"Hrvatske revije". U prvoj zbirci pjesama I poslije nas ostaje ljubav (1964)
prevladava ljubavna i domoljubna lirika. Promjenu tonaliteta oznaila je
zbirka Govorim na sav glas (1972) u kojoj prevladavaju teme iz
svakodnevnog ivota u stranom svijetu s jetkim ironinim opaskama o
suvremenoj civilizaciji. Pjesme karakterizira poetska naracija, reportani
elementi jednostavan vokabular i govorni ritam. Smatrajui da s poezijom
treba izii na ulicu, medu ljude, Maruna pie komunikativnu liriku, lienu
ukrasa i s dosta estradnih elemenata. Anegdotalna osnova i kolokvijalno
kazivanje daju pjesmama dojam lakoe, oputenosti i prividne povrnosti.
ak i rodoljubne teme poinje izraavati na sasvim nekonvencionalan
nain, bez ozbiljnosti i patetike. Te e se karakteristike oitovati i u iduima
zbirkama Ogranienja (1986) i Ovako (1992).

PROZA

Meu proznim ostvarenjima istiu se romani Bit ete kao bogovi (1950)
Antuna Bonifaia i Karakteristika (1973) Roka Remetia (tj. Hrvoja
Lorkovia), memoarska proza Ivana Metrovia (Uspomene na politike
ljude i dogaaje, 1961), novele Antuna Nizetea (Bez povratka, 1957) te
esejistika Bogdana Radice, Ante Kadia i Vinka Grubiia.

OD 1990 JEDINSTVENA HRVATSKA KNJIEVNOST

Nakon uspostave suverene hrvatske drave brojni su se pisci vratili u svoju

domovinu. Taj je dogaaj oznaio i kraj podjele na knjievnost domovinske
i iseljene Hrvatske: od 1990. godine postoji samo jedna, jedinstvena
hrvatska knjievnost.

Copyright