Izlaganje na znanstvenom skupu UDK 159.964.

2
Primljeno 11. 12. 2006.

Snjean Hasna
Ante Jakia 32, HR-10000 Zagreb
s.hasnas@mail.inet.hr

Psihoanaliza izmeu filozofije i

pozitivizma psihologizacije

Saetak
Psihoanaliza kao teorija, praksa i interpretacija nije se pojavila kao samo jo jedan izam
na poetku 20. stoljea, ve i kao jedan bitan pomak od doista tradicionalistikog poimanja
onog unutarnjeg u ovjeku spram vanjskog. Sam Lacan, u suvremenosti jedan od najpozna-
tijih teoretiara i interpreta psihoanalize, kae da pristup koji bi odogonetnuo mjesto pola-
zita njenog istraivanja i definiranja nije ba unutra, a ne zna se da li je izvana. Ovim se
eljelo nagovijestiti da ona uporita koje govore ne samo o psihoanalizi, ve i o moguem
nalaenju (Lacan je nesklon pojmu istraivanje, smatrajui da psihoanalitika metoda ne
istrauje, ve nalazi) istih, iznose, pa i raunaju s nekim nesigurnostima spram tradicije.
U vrijeme nastanka i prvih aktualnosti psihoanalize i Freudovog uenja, u filozofiji se goto-
vo istovremeno sve ee pojavljuju napori da se ljudska psiha i uope psihologijsko oslo-
bodi kauzalnosti i mehanicistikih odreenja, s jedne strane, i da se istovremeno oslobodi
predstave i kauzalnosti neeg iracionalnog i beskonanog, s druge strane. Nastojei izbjei
nejasna odreenja i suprotstavljanja due i/ili psihe, filozofija sustavnije od E. Husserla na-
stoji sve izrazitije naglasiti ovjekovu unutarnjost kroz reinterpretaciju transcendentalnih
iskustva subjektivnosti i intersubjektivnosti.
Individualna teorijska tvorba, meusobno teorijsko proimanje, dodirne i razdvajajue po-
vijesno-teorijske i filozofijske toke ovih dvaju razliitih, ali povremeno i komplementarnih
ishodita predmet su zanimanja i razmiljanja u ovom radu.

Kljune rijei
psihoanaliza, Sigmund Freud, Jacques Lacan, filozofija, Maurice Merleau-Ponty, vidljivo-
nevidljivo, pogled gaze

Psihoanaliza nije samo jedan od pojmova koji se neumitno utisnuo u svijest

suvremenosti, ve je rije i poduhvatu za zamanim teorijskim, znanstvenim i
kulturnim temeljem. Sigmund Freud, njezin, ini se, trajno osporavan i revita-
liziran zaetnik, previdio je neto od toga u svojem esto spominjanom tekstu
Budunost jedne iluzije. Iako u njemu veinom tematizira odnos religije i
psihoanalize, on na kraju naglauje znaaj i domet znanstvenosti, kako uope
tako i u psihoanalizi. U tim njegovim razmiljanjima prividno je prisutna i
odreena slutnja sudbine discipline koju je utemeljio. No ipak samo prividno.
Jer ipak, s druge strane, on jasno naznauje znaaj psihoanalize, i kao znan-
stvene metode i kao povijesne pojave u prouavanju ovjeka. U uvjerljivost
psihoanalize on polae toliko izvjesnosti da na kraju kae da, iako ona nije
iluzija, bila bi iluzija vjerovati da moemo negdje drugdje dobiti to to nam
ona (psihoanaliza) ne moe pruiti.
to je Freuda potaklo na tako rezolutan stav da psihoanalizu situira i tamo
gdje ona ne moe pomoi? Sama psihoanaliza, njezina recepcija u Freudovoj
suvremenosti prije svega i novi problemi ovjeka. Freud je prepoznao da u
opepovijesnom i istraivakom kontekstu psiholokih fenomena ne postoji
FILOZOFSKA ISTRAIVANJA
105 God. 27 (2007) Sv. 1 (2126) 22 S. Hasna, Psihoanaliza izmeu filozofije
i pozitivizma psihologizacije

metoda analize koja bi smisleno odgovorila na zahtjeve vremena. to je ono

to je u njegovom vremenu bilo vrijedno poticaja koji bi doveli do pojave
psihoanalize, odnosno koja je to nova povijesna situacija indvidualnih i so-
cijalnih problema? Uz postojee politike prilike njegove suvremenosti, vre-
mena nastajanja psihoanalize (razdoblje pred Prvi svjetski rat), rije je ve o
gotovo stoljeu ekspanzije graanske i kapitalistike kulture. Rije je, s jedne
strane, o pojavi novih sociopsiholokih i individualnih psiholokih problema.
S druge strane, dolazi i do pojave iznimnih otkria tog doba i njihova utje-
caja. Djelo Charlesa Darwina, te npr. Psihologija gomile Gustava le Bonea,
dobrim su djelom kao poticaj utjecala na Freuda. No, Freud ne eli nastaviti
psihologistike i redukcionistike metode natopljene pozitivizmom, te svesti
osobni i socijalni ivot na psihizam bez dodira sa stvarnou. Njegova metoda
analize nije dakle introspekcijska, ve obuhvatna u onome unutar i u onome
izvan ljudskog, pri emu on namee shvaanja nekih novih momenata koje
on uvodi. Pritom on, dakle, repozicionira i reinterpretira neke, po njemu za-
postavljene momente osobnog i socijalnog, kao to su to nesvjesno ili nagoni.
Ti su momenti otpoetka udarili toliko dubok peat kao novi i revolucionarni
termini analize da nesvjesno, na primjer, vjerojatno vie nikad nee biti spo-
minjano, a da se pritom ne dovede u vezu s Freudovim imenom. U odnosu na
osporavatelje i pobornike, povijesno mjesto psihoanalize (zajedno s Freudom)
ostaje stoga jedna nedovrena rasprava. Rasprava je to, koja je kroz vrijeme
od kad je psihoanaliza nastala, sama prerasla novonastalu disciplinu i postala
jedno od onih suvremenih pitanja o subjektu koje je teko zaobii.
Svakako jedan od najingenioznijih nastavljaa (iako ne ba pravovjeran) Fre-
udova djela jest Jacques Lacan, francuski psihoanalitiar ije kritiko itanje,
ali i razumijevanje samog Freuda uspijeva po suvremenom utjecaju nadmaiti
i samog oca psihoanalize. Njegovo je djelo zapravo toliko ispunjeno novim
dvojbama i pitanjima, koliko je i svaki predmet kritike to se usmjerava iz
perspektive imanentnog itanja njegova teksta. No, na Lacanovu terenu psi-
hoanalitikog itanja suvremenog subjekta, to i nije toliko bezazlen zadatak,
jer jedna od Lacanovih novosti u odnosu na Freuda jest uvoenje i intenzi-
viranje korelacije subjekta sa Simbolikim poretkom, pri emu on ustraje u
istraivanju (nalaenju) njegova simbolikog i traumatskog poniranja. On to
ini da bi kao psihoanalitiar s postojeim pojmovnim i praktinim psihoana-
litikim instrumentarijem otkrio, kako on sam kae, ne stvarnost ve istinu.
Ako Lacanovo uenje promatramo na odreenoj vremenskoj skali, uoava se
da ono jo vie odudara od duha istraivanja psihologije 19. stoljea. To ne
samo da je nedvojbeno razliito od introspekcijskog karaktera pozitivistikog
psihologizma tog istog stoljea ve i od filozofija tog doba. No, Lacanova tu-
maenja, kolikogod odbacuju stariju psihologiju, ali i suvremenu psihologiju
i psihoanalizu njegova doba, te odluujue originalno tumae odnos subjek-
tova Innenwelta i Umwelta, ona ipak u istoj mjeri ne odustaju od filozofije.
Isto, dodue, ne znai da bi se Lacan htio prozvati filozofom, ve da neke
filozofske teme koristi u svojim uenjima i interpretira ih na vlastiti nain.
Filozofskih autora i naina na koji oni utjeu na Lacana ima nekoliko i ovdje
ih se ne moe pobrojati, a samim tim i razlagati, stoga u ukazati na jedan
manji sluaj interferencije filozofije i psihoanalize na sluaju jednog psiho-
analitiara, dakle Jacquesa Lacana i jednog filozofa, iji je rad pomogao u
nekim Lacanovim tumaenjima, Mauricea Merleau-Pontyja. No, treba rei i
to da namjera ove usporedbe prelazi smisao znaenja to ih djela ove dvojice
autora imaju. Ta ista usporedba zapravo ide za odreivanjem vremenskih, od-
nosno povijesnih koordinata i smisla tih istih koordinata koje su mogle imati,
ili jesu imale u jednom trenutku. Smisao o kojem je rije, s druge strane, nije
FILOZOFSKA ISTRAIVANJA
105 God. 27 (2007) Sv. 1 (2126) 23 S. Hasna, Psihoanaliza izmeu filozofije
i pozitivizma psihologizacije

dakle u tome da bi se odredila interpretacija jedne klime, jednog zeitgesta koji

je odredio ove koordinate, nego elim naglasiti jedan peat, jedan mogui do-
met danih interpretacija Lacana i Merleau-Pontyja. Naime, psihoanaliza se u
doba razvoja Lacanova djela kretala u usporednim povijesnim koordinatama
s rastuim utjecajem biheviorizma i Gestalt-psihologije (s kojima Lacan ba i
nema neke pozitivne dodire), dok je za Merlau-Pontyja bilo puno vie dodir-
nih koordinatnih toaka s filozofijom (egzistencijalizam, fenomenologija, po-
sebno njezin zaetnik Husserl). No, dok se recimo spomenute psihologijske
kole kreu u odreenim tokama koordinatnog sustava, tvorei jasan pravac
kretanja, Merlau-Ponty i Lacan kao da su pomijeali vertikale i horizontale
istog sustava i izali iz njega, a moda se moe rei i da su ga probili. To bi
bio smisao njihova dometa u koordinatnom sustavu povijesti kojeg nadilaze,
jer on ne oznaava sigurne toke to su ih usidrile nekim jasnim ukrtavanjem
vertikalnog i horizontalnog. Kao to je ve naglaeno, da je Lacan svoju po-
sebnu poziciju tumaa psihoanalize izgradio ne samo kritikim tumaenjima
Freuda ve i pod utjecajem filozofije, ali i ireg horizonta kulture, isto se mora
utvrditi i za Merleau-Pontyja. Iako po vokaciji prvenstveno filozof, rije je o
autoru koji duboko zalazi u podruja izuavanja podruja, ne samo filozofije
ve i na podruje psihologije ili psihoanalize, kao i na podruja koja se nuno
ne veu za filozofa primjerice, slikarstvo. On npr. na originalan nain tuma-
i filozofski problem tjelesnosti u svojem najpoznatijem djelu Fenomenolo-
gija percepcije. U njemu, kao i kasnije, Merleau-Ponty spaja u jednu cjelinu
podruja iz filozofije, psihologije, psihoanalize, teorije govora, fiziologije i
drugih podruja, stvarajui jednu od prvih komplementarnih knjiga o odnosu
tjelesnosti i subjekta. Rei, dakle, za djela Lacana i Merlau-Pontyja da su su-
protstavljeni sustavima miljenja, bilo bi istovremeno i previe i premalo, jer
se obojica nalaze i unutar i izvan njega, utjecajima koji su im pomogli da se
izgrade, ali da te iste utjecaju i prevladaju.
ini se da je smisao ovog traenja na koordinatama psihoanalize i filozofije
ve uoio i sam Lacan. U njegovoj knjizi etiri temeljna pojma psihoanalize
on naznauje kljune pojmove bez kojih se psihoanaliza ne moe razumjeti.
To su nesvjesno, ponavljanje, prijenos i nagon. Ako se usredotoimo na drugi
od ovih pojmova, ponavljanje, vidjet emo da ga Lacan nastoji tumaiti kroz
jedno specifino tumaenje pogleda, odnosno vidljivog. Pogled, u Lacanovu
tumaenju, naspram oka kao funkcije nastoji istraiti bit onog to on zove
skopiko polje. Skopiki nagon, kao samo jedan od nagona koji se pojavljuje
u tom polju za Lacana, specifian je, jer se najpostojanije nastoji oduprijeti
ponoru s kojim se subjekt susree u odnosu s okolinom. Na temelju njega
slijedi daljnja razrada lacanovskog pojma subjekta. No, ono to je zanimljivo
jest da on svoje tumaenje gradi na uvidima iz Merleau-Pontyjeva djela Vid-
ljivo i nevidljivo. Analiza ovih dvaju gledita o vienju oigledna je razlika
izmeu Lacanova i Merleau-Pontyjeva stajalita. Pa ipak, Lacan ne ide za tim
da se na bilo kojem mjestu u tumaenju pogleda u psihoanalitikom kljuu
suprotstavi gleditu Merleau-Pontyja i za njega nije predmet kritike ili pri-
mjedbe. Zato je to tako, ako evidentna razlika postoji? Razlozi su vjerojatno
u tome to Lacan uvia, moemo rei, dvostruku vrijednost dvaju gledita
o vienju, dva nova naina koja su mu bliska povijesno i koja predstavljaju
dvostruki razlaz s tradicijom.
On naglaava da je Merleau-Ponty u oku prepoznao zaetak Platonove tra-
dicije, koja ideju vidi kao voditelja koji je vodi, a taj je voditelj, dakle, oko
samo. On tu ukazuje na zanemarenu zavisnost vidioca od vidljivog. Iz ove
situacije Lacan uoava ono to on zove shizma oka i pogleda, u kojoj se za-
pravo oituje ono to on zove skopiki nagon koji tvori i nau svijest, a nalazi
FILOZOFSKA ISTRAIVANJA
105 God. 27 (2007) Sv. 1 (2126) 24 S. Hasna, Psihoanaliza izmeu filozofije
i pozitivizma psihologizacije

na polju vidljivog. Pomou Merleau-Pontyjevih uvida, Lacan eli izdvojiti

razliku izmeu subjekta vidljivog i subjekta elje. Tu se zapravo eli pokazati
da se psihoanaliza za Lacana ne konstituira kao weltanschaung, ve se bavi
jednom daljnjom razradom pojma subjekt u svojoj specifinoj pojmovnoj i
povijesnoj maniri. A ta se specifinost kree od razlikovanja mehanike funk-
cije oka i dijalektike elje koja se manifestira u pogledu. U cjelovitoj Lacano-
voj analizi ovaj je nagon proizaao iz analize odnosa organa (oka) i subjekta,
a takoer je zahvaen lacanovskim odreenjem manjka koji je organiziran u
kompleksu kastracije (odnosno oznaitelja). Merleau-Ponty posluio je La-
canu kao inspiracija, kao to je ve i navedeno, svojom razradom odnosa
vidljivog i nevidljivog. Vidljivo predstavlja jednu novu ontoloku, optiku
perspektivu i jednu specifinu ontoloku mo bia da se konstituira u svijetu.
No, za Merleau-Pontyja ona nema odreenja psihoanalitikog znaenja, ve
je rije o moi subjekta da se konstituira u svijetu u odnosu na tijelo i bitak
tjelesnosti. Openito govorei, Merleau-Pontyjev odnos prema tijelu prividno
prati jedna tradicija zaeta u kasnim radovima Edmunda Husserla, meutim,
rije je o nainu tematiziranja problema tijela koji filozofski trai nain nje-
gove deskripcije, suprotstavljen tradiciji svake vrste. Tijelo nije skup funkcija
ili, pak, samo dio prostora, ve jedan skup znaenja i postojanja bitka. Biva-
jui vie od funkcija koje mu daju razliite tradicije, Merleau-Ponty u svom
tekstu Oko i duh, koji govori o slikarstvu i tjelesnosti, kae da je tijelo zapra-
vo preplet vienja i kretanja. To znai da tijelo koje se kree ima znaenje
tek u vidljivom svijetu, ime i vidljivo postaje kretanje. Upravo je slikarstvo
pravi primjer da bi se istaknulo ono bitno o oku i vienju kao neem to je
vie od mehanike funkcije organa oka. Naime, za slikara se kao umjetnika
ne moe rei da u sebi posjeduje neko posebno, umjetniki nadahnuto tree
oko. Upravo je veliina slikarstva u tome da dokazuje da se sluenje ovim
dvama prisutnim osjetilnim oima pokazuje da su ona ipak vie od prije-
mnika za svjetlost, linije i boje. Traiti dubinu izmeu ovih zadanosti jed-
nog mehanikog vienja, suprotstavljeno je onome to slikarstvo izraava
izvan granica profanog vidljivog, a to ta ista profanost smatra nevidljivim.
Ovaj mehanicistiki nazor o gledanju pronalazi Merleau-Ponty, naravno, kod
jednog od oeva mehanicistike paradigme, Renea Descartesa. No nije do-
voljno, po Merleau-Pontyju, misliti da bi se vidjelo, jer spram misli, tijelo i
vienje jesu jedno transcedentno, nepojmovno predstavljanje univerzalnog.
Oni predstavljaju, s jedne strane, jednu zasebnu, ali prisutnu filozofiju vidlji-
vog zasnovanog na razmatranju vienja kao krianja, gdje se sreu svi vidovi
bia. Merleau-Ponty ironino karakterizira klasinu pozitivistiku psihologi-
ju kao onu koja s ovakvim misterijama u odnosu subjekta i tjelesnosti barata
kao dijete s eksplozivom. Njezina namjera da na ovaj ili onaj nain utemelji
odreeni vid psihizma, pri emu bi idealno stanje bila odreena ista svijest
za Merleau-Pontyja, ipak je samo jedan nain zauzimanja gledita u odno-
su na svijet i druge, a ne samo unutarnje psihiko postignue. Stoga i nije
neobino to je njegov stav prema psihoanalizi naklonjeniji. Psihoanalitika
tumaenja on tumai kao sugestije koje ako se ne mogu dokazati ne mogu
se niti eliminirati. To, s druge strane, ne znai da su ona nastala da bi nam
dala nune odnose uzrok-posljedica, ve da bi nam naznaila odnose mo-
tivacije koji su mogui. Na kraju, on psihoanalizu razumije i kao odreen
vid subjektivacije koji se oituje u stvaralakom osvajanju nas samih, bez
da odgovara nekim konzistentnim zahtjevima strogosti. Ovome je unekoliko
bliska njegova interpretacija filma u tekstu Film i nova psihologija, gdje je
sluenje filmskim jezikom slino ovjeku koji govori i slui se sintaksom, a
FILOZOFSKA ISTRAIVANJA
105 God. 27 (2007) Sv. 1 (2126) 25 S. Hasna, Psihoanaliza izmeu filozofije
i pozitivizma psihologizacije

da na nju pritom ne utjee i da nije uvijek u mogunosti izvesti pravila kojih

se spontano pridrava.
Iako ovdje nije mogue iznijeti sve vidove Merlau-Pontyjeva filozofije, uo-
ljivo je da je za psihoanalizu, kako je razumije i tumai Lacan, bila vie nego
poticajna. Lako moemo dakle utvrditi da je odreena tvorba izmeu psiho-
analize i filozofije, kad su ovaj psihoanalitiar i ovaj filozof u pitanju, bila
i ostala vidljiva i mogua. Pa ipak do toga ne samo da nije dolo ve i ne
postoji ni dovoljno utemeljujui razlog koji bi ovakvu tvorbu opravdao, ve
evidentne dodirne toke. Analizirajui njihove razliite naine kako razumiju
jedan specifian vid bia u situiranju vidljivog kroz psihoanalitiko i filozof-
sko razumijevanje tog ingeniozno iznaenog problema, mogli bismo otkriti
zato i kako doi do dubljih uvida, kako je to Merleau-Ponty rekao, jedne
filozofije vidljivog. Sasvim sigurno to i nije besmislen posao. No, ono to
se posebno istie i to vrlo vjerojatno potie i Lacana da koristi filozofske
uvide, a da pritom kritiki ne ocjenjuje u potpunosti znaaj i domet Merleau-
Pontyjeve filozofske meditacije o vidljivom, jest svijest o jednom novom po-
tencijalu te filozofije. Ona je suprotstavljenost tradiciji s njezinim zasadama
psihologizma, pozitivizma ili biologizma, kao i psihoanaliza. U svom gotovo
najznaajnijem djelu o razumijevanju Lacanove psihoanalize, Slavoj iek u
Sublimnom objektu ideologije naznauje dubinu prosvjetiteljskog na kraju 20.
stoljea. Ostavljajui ieka po strani, za prosvjetiteljstvo se moe rei da
je jedan pojam za kojeg se u suvremenosti vie ne zna da li uope jo postoji
razina kritike koja ga nije dotakla. Instruktivno bi bilo razmisliti znai li to da
je za prosvjetiteljstvo bolje da ga nije ni bilo, i nije li stoga bilo jo korisnije
da nije ustalo protiv ega je ustalo? Ili pak je ono s druge strane poduhvat koji
jo nije naao svog istinskog kritikog nastavljaa?
Na jednom nikad vrstom koordinantnom sustavu povijesti i misli, uvidi Jacqu-
esa Lacana i Mauricea Merleau-Pontyja reflektiraju se u jednom manjem dije-
lu kroz ekskurs o vidljivom, ali i u cjelini njihovih djela rije je o pozicijama
to su ih zauzeli da bi permanentno probijali granice sustava. Njihove toke u
tom sustavu svijetle su. No, kolikogod bile svijetle i kolikogod ova trivijalna
metafora eli ponovno ukazati na prosvjetiteljstvo, ogrijeili bismo se kad se
ne bismo spustili do tih svjetleih toaka i pokuali vidjeti dubinu kretanja na
koju se pokualo ukazati iza svjetla i tmine i time ih bolje razumjeti.

Literatura:
Freud, Sigmund: Budunost jedne iluzije i drugi spisi, Naprijed, Zagreb 1986.
Husserl, Edmund: Kriza evropskih znanosti i transcendentalna fenomenologija, Globus,
Zagreb 1990.
Lakan, ak: Spisi, Prosveta, Beograd 1983.
Lacan, Jacques: etiri osnovna pojma psihoanalize, Naprijed, Zagreb 1986.
Merlo-Ponti, Moris: Oko i duh, Vuk Karadi, Beograd 1968.
Merleau-Ponty, Maurice: Film i nova psihologija, u: Nova filozofija umjetnosti, odabrao
i predgovor napisao Danilo Pejovi, Nakladni zavod Matice hrvatske, Zagreb 1972.
Merleau-Ponty, Maurice: Fenomenologija percepcije, Veselin Maslea, Sarajevo 1990.
iek, Slavoj: Sublimni objekt ideologije, Arkzin Edicija uitak, Zagreb 2002.
FILOZOFSKA ISTRAIVANJA
105 God. 27 (2007) Sv. 1 (2126) 26 S. Hasna, Psihoanaliza izmeu filozofije
i pozitivizma psihologizacije

Snjean Hasna

Psychoanalysis Between Philosophy and

Positivism of Psychologization

Summary
Psychoanalysis as a theory, practice and interpretation did not occur like another -ism on the
begining of the twentieth century, but also as one important step ahead from truly traditional
understanding of inside of the man which is confronted with his outside existence. Jacques La-
can himself, today one of the most known theoritician and interpreter of psychoanalysis, says
that approach which could figure out where is the starting point of its exploring and defining
isnt really inside, and its not sure if its outside. Saying this, one wants to foreshow that those
foundations which speak not only of psychoanalysis, but also about possible findings (Lacan is
not willing to use the notion researching, because he thinks that psychoanalytic method does
not research, but rather finds) of them.That is why there are some uncertainties about tradition
in these considerations.
At the time when psychoanalysis and Freuds learnings became actual and new, in philosophy
almost simultaneously more and more often are present efforts which human psyche and psycho-
logy in general were slowly making free of causalities and mechanistic charachteristics on one
side. On the other side, in the same time, there have been efforts which would make the psyche
free of such images that would define it as irational and infinte entity. Trying to avoid uncle-
ar definitions and confrontations in understanding of psyche and/or soul, philosophy is more
sistematical with this problem since philosophy of Edmund Husserl. Hes trying to emphasize
more utterly the world inside the man through the reinterpretation of transcedental experience
of subjectivity and intersubjectivity.
Individual philosophical creation, mutual theoretical coming between, connecting and separa-
ting historically-theoretical and philosophical standpoints of these two different, but occasio-
naly also complementary outcomes are the object of interest and reflections in this work.
Key words
psychoanalysis, Sigmund Freud, Jacques Lacan, philosophy, Maurice Merleau-Ponty, visible-invisi-
ble, gaze