Alan Lightman

Einsteinovi snovi
Nakladnik: ABC naklada, Zagreb
Urednica: Tatjana Dobrievi
ISBN 953-6178-66-4
CIP - Katalogizacija u publikaciji Nacionalna i sveuili na knji nica, Zagreb
UDK821.111(73)-31=163.42
LIGHTMAN, Alan
Einsteinovi snovi / Alan Lightman ; s engleskog prevela Irena Kreli. - Zagreb : AB
C naklada, 2000.
Prijevod djela: Einstein's dreams ISBN 953-6178-66-4 401003039
Alan Lightman
Einsteinovi snovi
S engleskoga prevela Irena Kreli
Zagreb, 2000.
Naslov izvornika:
Alan Lightman EINSTEIN'S DREAMS
Warner Books Edition Copyright 1993 by Alan Lightman
KNJI NICA ZELINA
O Alanu Lightmanu i Einsteinovim snovima
Alan Lightman rodio se 1948. u Memphisu, u saveznoj dr avi Tennesse, SAD. Jedan je
od onih uspje nih ljudi za koje mo emo rei da su ve u najranijoj mladosti dali naslut
iti kojim e im smjerom tei karijera. Pi ui poeziju i izvodei fizikalne pokuse istovrem
eno, Lightman je ve kao gimnazijalac potvrdio svoje talente i najavio da e svojim
djelovanjem cijeli ivot premo ivati razvalinu izmeu dva naoko nepovezana podruja, prir
odoznanstvenog i umjetnikog. Na av i se pred izborom studija, kad je trebalo birati i
zmeu tog dvojeg, odluuje se za prirodne znanosti. Godine 1970. diplomirao je fizik
u na Sveuili tu u Princetonu te ubrzo nakon toga, 1974. godine, obranio doktorsku d
isertaciju iz podruja teorijske fizike na Kalifornijskom tehnolo kom institutu. "Zn
am nekoliko znanstvenika koji su postali knji evnici, ali ne znam ni za jednog knj
i evnika koji je postao znanstvenik, pa mi se inilo da moram poeti karijeru kao znan
stvenik, a zatim se vratiti pisanju.", rekao je poslije, obrazla ui izbor glavnoga
studijskog predmeta.
Kao znanstvenik, osim znanstvenoistra ivakim radom i prouavanjem filozofije znanosti
, puno pa nje posveivao je pribli avanju znanosti mladim generacijama studenata. Puni
h je dvanaest godina, od 1976. do 1988., predavao fiziku i astronomiju na Harvar
dovu sveuili tu. Istovremeno je pisao i u asopisima
objavljivao eseje i kratke prie. U tom su mu razdoblju iza le dvije knjige tematski
vezane za podruje fizikalne znanosti, Problem Book in Relativity and Gravitation
{Knjiga o problemu relativiteta i gravitacije, 1975.) i Radiative Processes in
Astrophysics {Radiacijskiprocesi u astrofizici, 1979.), te dvije knjige eseja i
pria, Time Travel and Papa Joe's Pipe {Putovanje u vremenu i lula ocajoea, 1984.)
i A Modem Day Yankee in a Connecti-cut Court {Suvremeni Yankee na sudu u Connec
ticutu, 1986.). Kad mu se 1989- pru ila prilika da dr i predavanja iz obaju podruja t
e da se tako konano posveti objema svojim ljubavima, znanosti i knji evnosti, napus
tio je mjesto predavaa na Harvardovu sveuili tu i zaposlio se u Tehnolo kom institutu
u Massachusettsu kao docent fizike i voditelj literarno-novinarskog studija. U i
stom institutu radi i danas, kao profesor na katedri humanistikih znanosti. Objav
io je u meuvremenu jo etiri knjige iz podruja fizikalne znanosti, Origins: the Lives
and Worlds of Modem Cosmologists {Podrijetlo: ivoti i svjetovi modernih kozmolog
a, 1990.), Ancient Light. Our Changing Vieiv of Universe {Nekada nje svjetlo. Na iz
mijenjen pogled na svemir, 1991.), Great Ideas in Physics {Velike ideje fizike,
1992.) i Time for the Stars. Astronomy for the 1990s {Vrijeme zvijezda. Astronom
ija 1990-ih, 1992.), te jednu zbirku eseja, Dance for Tivo {Ples udvoje, 1996.).
Za sve to je postigao bavei se fizikom i astronomijom, nagraen je izborom u lanstvo
nekoliko strukovnih udruga, medu kojima su Ameriko fizikalno dru tvo te Amerika udr
uga za razvoj prirodnih znanosti. Usto je lan Amerike akademije znanosti i umjetno
sti.
6
Ba kako je u mladosti isplanirao, dostigav i vrhunac u znanstvenikoj karijeri, okren
uo se knji evnoumjetnikom stvaranju. Djelujui na tom podruju, Lightman nastoji prevla
dati jaz izmeu znanosti i umjetnosti, koristei se tim medijem kako bi znanost prib
li io laicima. Objasnio je to u jednom od svojih intervjua, rekav i: "Osjeam da je za
veinu ljudi znanstvena kultura poput strane zemlje. Uvijek sam u ivao u piscima ko
ji ive u nekoj drugoj kulturi, koju nastoje pribli iti irokoj publici. Rushdie pi e o
Indiji, Garcia Marquez pi e o Latinskoj Americi i obojica prenose specifine mentali
tete. Osobito u ivam itajui djelo dobrog knji evnika iz druge kulturne sredine, koji m
e unosi u taj svijet. To je ono to bih ja volio uiniti sa znanstvenom kulturom." it
anost njegovih djela dokazuje da u tome i uspijeva.
Godine 1993- objavljuje knjigu Einstein'sDreams (Einsteinovi snovi), koja, objav
ljena na tridesetak stranih jezika, postaje svjetskim bestselerom. Djelo se opir
e tradicionalnoj klasifikaciji pa ga je te ko anrovski odrediti. Rije je o nizu vrlo
kratkih, poetinih pria povezanih motivima sna i vremena. Literarna je stvarnost E
insteinovih snova dvoslojna. Prvi je sloj racionalan. Ogranien je datumom i mjest
om, smje ten je u 1905-godinu i u vicarski gradi Bern. Fiksiran je povijesnom lino u Al
erta Einsteina, tvorca teorije vremena, koji je doista te iste godine u tom isto
m gradu sanjao o vremenu, dovr avajui svoju teoriju relativnosti. Ipak, nisu njegov
i snovi okosnica knjige. Slu ei kao njegov okvir, Einsteinovi su snovi tek neka vrs
ta alibija za drugi,
imaginarni sloj, koji ini svevremenska i sveprostorna stvarnost u koju su zajedno
uronjeni autor i itatelj. Lightman je taj koji nam snovima o vremenu otvara vrat
a u trideset metaforinih svjetova, u kojima se vrijeme manifestira na trideset ra
zliitih naina, nepoznatih na em iskustvu i u suprotnosti s vrijedeim fizikalnim zakon
ima. U njima tee samo vrijeme, sve ostalo miruje, pa radnje gotovo da i nema. Na
djelu je kontemplacija, promi ljanje svjetova za koje dokraja ostaje neizvjesno ko
liko su zapravo daleko od na eg, te po emu je na a patnja drugaija od patnje onih koji
su u njima zatoeni. I dok zbog pitanja koja ostaju bez odgovora knjiga mo e djelov
ati zastra ujue, istoom i ljepotom stila te jednostavno u i lakoom pripovijedanja ona
ovremeno opu ta i privlai, izazivajui tako itatelja da je uvijek iznova uzima u ruke.
Nakon Einsteinovih snova, dosad su iza le jo dvije Lightmanove knjige, Good Benito
(Dobri Benito, 1995.) i The Diagnosis (Dijagnoza, 2000.).
ElNSTEINOVI SNOVI
8
Uvod
U jednoj udaljenoj arkadi est se puta oglasi sat s tornja, a onda stane. Mlad mu ka
rac klone za svojim stolom. Do ao je u ured u zoru, nakon jo jedne burne noi. Kosa m
u je nepoe ljana, a hlae prevelike. U rukama dr i dvadeset zgu vanih stranica, svoju nov
u teoriju vremena, koju e danas po tom poslati njemakom asopisu za fiziku.
Kroz sobu proletje e jedva ujni zvui grada. Boca s mlijekom zazvei na ploniku. Podi u s
rolete u prodavaonici u Marktgasse. Kola s povrem polako se kreu ulicom. Mu karac i
ena govore ispod glasa u obli njem stanu.
11
U blijedom svjetlu koje se probija kroz sobu, radni se stolovi doimaju zasjenjen
ima i mekanima, poput velikih uspavanih ivotinja. Osim mladieva radnog stola, koji
je nakrcan poluotvorenim knjigama, svih je dvanaest stolova od hrastovine uredn
o pokriveno dokumentima ostavljenim od juer. Kad za dva sata doe, svaki c'e zaposl
enik tono znati odakle poeti. Ali ovoga trenutka, u ovom blijedom svjetlu, dokumen
ti na stolu nisu ni ta vidljiviji od sata u uglu sobe ili tajniina stolca pokraj vr
ata. Sve to se ovoga trenutka mo e vidjeti, sjenoviti su obrisi stolova i pogrbljen
i lik mladoga ovjeka.
est sati i deset minuta, prema nevidljivu satu na zidu. Svake minute neki novi pr
edmet dobiva svoj oblik. Ovdje se pojavi mesingani ko za papir. Ondje kalendar na
zidu. Ovdje obiteljska fotografija, kutija sa spajalicama, tintarnica, pero. On
dje pisai stroj, jakna prebaena preko stolca. S vremenom iz none sumaglice ovje ane p
o zidovima poinju sa svih strana izranjati police s knjigama. Police sadr e bilje nic
e s patentima. Jedan se patent odnosi na novi zupanik na bu ilici sa zakrivljenim z
upcima koji smanjuju trenje. Drugi nudi elektrini transformator koji odr ava stalni
napon struje i kad ona varira. Trei pak opisuje pisai stroj sa sporim polugama ko
je otklanjaju buku. To je soba puna praktinih ideja.
Vani se vrhovi Alpa poinju svjetlucati na suncu. Kasni je lipanj. Brodar na rijec
i Aare odvezuje svoj amac na vesla i otiskuje se od obale, pu tajui struji da ga pon
ese niz Aarstrasse do Gerberngasse, gdje e dostaviti svoje rane jabuke i bobice.
Pekar dolazi u svoju
12
pekarnicu u Marktgasse, pali svoju pe na ugljen, poinje mije ati bra no i kvasac. Dvoj
e zaljubljenih grle se na mostu Nvdegg, gledajui eznutljivo dolje prema rijeci. Je
dan mu karac stoji na svom balkonu u Schifflaube, promatra ru iasto nebo. ena koja ne
mo e zaspati, polako hoda niz Kramgasse zagledavajui se u svaku mranu arkadu i itajui
plakate na polusvjetlu.
U dugakom uskom uredu u Speichergasse, u sobi prepunoj praktinih ideja, jo uvijek i
zvaljen u svom stolcu i s glavom na stolu sjedi mladi izumitelj. Pro lih je nekoli
ko mjeseci, od sredine travnja, odsanjao toliko snova o vremenu. Snovi su mu obu
zeli istra ivanja. Snovi su ga izmorili, iscrpili ga toliko da ponekad ne zna je l
i budan ili spava. No, sa snovima je gotovo. Od svih moguih pojavnosti vremena, o
kojima je tolike noi razmi ljao, jedna ga je osvojila. To ne znai da druge nisu mog
ue. Druge mogu postojati u drugim svjetovima.
Mladi se mu karac me kolji u stolcu ekajui tipkaicu da doe, i nje no pjevu i Beethoveno
eseevu sonatu.
13
4. travnja 1905.
Zamislite da je vrijeme zaobljena krivulja, koja se vraa na svoje ishodi te. Svijet
se ponavlja, precizno, bez kraja.
Veina ljudi ne zna da e ponovno pro ivjeti svoje ivote. Trgovci ne znaju da e uvijek i
znova sklopiti isti dobar posao. Politiari ne znaju da e u tim vremenskim petljama
urlati s iste govornice nebrojeno mnogo puta. Roditelji uvaju u sjeanju prvi smij
eh svoga djeteta kao da ga nee ponovno uti. Ljubavnici koji prvi put vode ljubav,
srame ljivo se skidaju, iznenaujui se podatnim bedrima, nje nim bradavicama. Kako bi m
ogli znati da e se isu' pogled, isti dodir ponoviti opet i opet i opet, jednako o
nako kao i prije?
U Marktgasse se dogaa isto. Kako bi trgovci mogli znati da e se svaki rukom izraen
pulover, svaki izvezen rupi, svaki okoladni bombon, svaki kompliciran kompas i sat
vratiti na njihov tand? U sumrak trgovci odlaze kui svojim obiteljima ili u gostio
nicu na pivo, veselo pozdravljajui prijatelje u prolazu kroz nadsvodene ulice, od
nosei se prema svakom trenutku s ljubavlju i pa njom, kao prema nekom smaragdu koji
posjeduju tek privremeno. Kako da znaju da ni ta nije privremeno, ve da e se sve po
noviti? Ba kao to mrav koji puzi po obrubu kristalnog svijenjaka ne zna da e opet doi
tamo odakle je krenuo.
U bolnici u Gerberngasse jedna se ena pozdravlja sa svojim mu em. On le i u krevetu i
zuri kroz nju kao kroz zrak. U posljednja mu se dva mjeseca rak spustio i pro iri
o od grla na jetru, gu terau i mozak. Njegovo dvoje male djece sjede na jednom stol
cu u uglu sobe i boje se pogledati u svoga oca, njegove upale obraze i uvelu ko u
starca. ena prilazi krevetu i ljubi svoga mu a nje no u elo, ape mu - zbogom - i brzo n
staje s djecom. Uvjerena je da je to bio posljednji poljubac. Kako da zna da e vr
ijeme iznova poeti, da e se ona opet roditi, da e ponovno ii u gimnaziju, da e izlaga
ti svoje slike u galeriji u Zurichu, da e ponovno susresti svoga supruga u maloj
knji nici u Fribourgu, da e ponovno jednog toplog srpanjskog dana ploviti s njim po
jezeru Thun, da e ponovno roditi, da e njezin suprug opet osam godina raditi u lj
ekarni i jedne veeri doi kui s nekakvom izraslinom u grlu, da e opet povratiti i osl
abjeti i zavr iti u bolnici, u ovoj sobi, ovom krevetu, ovom trenutku? Kako da ona
to zna?
14
15
U svijetu u kojem se vrijeme kru no ponavlja, svaki e se stisak ruke, svaki poljuba
c, svako roenje, svaka rije ponoviti jednako kao i prvi put. Ba kao i svaki trenuta
k u kojem dva prijatelja prestaju biti prijatelji, svaki put kada se obitelj raz
ori zbog novca, svaka zlobna opaska izreena u svai izmeu supruga, svaka prilika one
moguena zbog ljubomore nadreenog, svako neodr ano obeanje.
Kako e se sve ponoviti u budunosti, tako se i sve to se sada dogaa ve milijun puta do
godilo u pro losti. Samo je nekolicina ljudi u svakom gradu svjesna injenice da se
sve ve dogodilo u pro losti. To su ljudi koji vode nesretne ivote i koji osjeaju da s
u se svi njihovi pogre ni stavovi, djela i nesree ve dogodili u pro loj vremenskoj pet
lji. U gluho se doba noi ti prokleti stanovnici bore sa svojim plahtama jer se ne
mogu odmoriti, obdareni tim kobnim znanjem da ne mogu promijeniti niti jedno sv
oje djelo, ni najmanju kretnju. Njihove e se pogre ke ponoviti u ovom ivotu jednako
kao to su se ponovile u pro lom. I upravo su ti dvostruki nesretnici jedini znak da
je vrijeme petlja. Jer, kasno naveer u svakom gradu prazne ulice i balkoni odjek
uju njihovim jadikovkama.
6. travnja 1905.
U ovom je svijetu vrijeme poput protjecanja vode, povremeno uzburkano komadiem na
nosa ili nekim prolaznim povjetarcem. Tu i tamo, pokoja kozmika smetnja uzrokuje
skretanje neke vremenske rjeice od matice i ona nastavlja dalje protiv struje. Ka
da se takvo to dogodi, ptice, tlo i ljudi uhvaeni u odvojeni pritok odjednom se na
du odneseni u pro lost.
Lako je prepoznati osobe koje su vraene natrag u pro lo vrijeme. Oni nose tamnu, ne
upadljivu odjeu i hodaju na prstima, nastojei ne dati glasa od sebe, nastojei ne sv
inuti niti jednu vlat trave. Boje se da bi svaka, i najmanja promjena koju oni ui
ne u pro losti
16
17
mogla imati drastine posljedice za budunost.
Upravo je sada, na primjer, jedna takva osoba skutrena u sjeni arkada u Kramgass
e broj 19- udno mjesto za putnicu iz budunosti, ali eto je. Pje aci prolaze, zabulje
se i nastave dalje. uurila se u uglu, a onda brzo odgmizala preko ceste te se sakr
ila na drugom tamnom mjestu, kod broja 22. Prenera ava je pomisao da bi mogla podii
pra inu ba kad e, ovoga popodneva, 16. travnja 1905. izvjesni Peter Klausen ii u lje
karnu u Spitalgasse. Klausen je svojevrsni kico i mrzi kad mu je odjea prljava. Ak
o mu pra ina uprlja odjeu, stat e i bri no je oetkati, bez obzira ima li dogovor i eka
i ga tko. Ako Klausen dovoljno zakasni, mo da nee kupiti mast za svoju enu, koja se
ve tjednima ali na bol u nogama. U tom bi sluaju lo e raspolo ena Klausenova ena mogla
dluiti da ne ode na put na enevsko jezero. A ako 23. lipnja 1905- ne ode na enevsko
jezero, nee sresti izvjesnu Catherine d'Epinav kako ee pristani tem na ju noj obali i
nee upoznati Mile. d'Epinav sa svojim sinom Richardom. Zbog toga se Richard i Cat
herine nee vjenati 17. prosinca 1908., i Friedrich se nee roditi 8. srpnja 1912. Fr
iedrich Klausen nee postati otac Hansu Klausenu 22. kolovoza 1938., a bez Hansa K
lausena nikada se nee dogoditi Europska unija 1979-
Ova ena iz budunosti, baena bez ikakva upozorenja u ovo vrijeme i u ovaj prostor, s
ada eli biti nevidljiva na svom tamnom mjestu u Kramgasse broj 22, jer zna Klause
novu priu i jo tisue drugih pria koje ekaju da se dogode, a koje ovise o roenju djece
pokretima ljudi na cesti, pjesmama ptica u odreenim
18
trenucima, tono odreenom polo aju stolaca, o vjetru. Skutrila se u sjeni i ne eli odv
raati poglede ljudi. uurila se i eka da je tijek vremena vrati natrag u njezino vlast
ito vrijeme.
Ako putnik iz budunosti mora ne to rei, on ne govori, ve tiho jeca. Jedva istisne i p
ro ape neki zvuk. Mui se. Jer, ako napravi i najmanju izmjenu bilo ega, mo e uni titi bu
unost. Istovremeno je prisiljen biti svjedokom dogaaja u kojima ne sudjeluje i koj
e ne smije mijenjati. Zavidi ljudima koji ive u svom vlastitom vremenu, koji se m
ogu pona ati kako ele, ne vodei rauna o budunosti, nesvjesni posljedica svojih djela.
On ne mo e djelovati. On je nepokretan plin, duh, plahta bez du e. On je izgubio svo
ju osobnost. On je prognanik vremena.
Takvi jadni ljudi iz budunosti mogu se nai u svakom selu i svakom gradu kako se sk
rivaju pod strehama graevina, u podrumima, ispod mostova, u napu tenim poljima. Ne
ispituju ih o nadolazeim dogaajima, o buduim brakovima, roenjima, financijama, izumi
ma i zaradama koje se trebaju ostvariti. Umjesto toga, ale ih i prepu taju njima sa
mima.
KNJI NICA ZELINA
9. travnja 1905.
Hladno je jutro u studenom i pao je prvi snijeg. Jedan ovjek u dugaku ko natom kaput
u stoji na svom balkonu na etvrtom katu u Kramgasse i promatra fontanu Zahringer
i bijeli snijeg ispod sebe. Na istoku se vidi elegantan zvonik katedrale Svetog
Vincenta, na zapadu zakrivljen krov Zvtgloggeturma. Ali ovaj ovjek ne gleda ni na
istok ni na zapad. On bulji dolje u maju ni crveni e iri ostavljen u snijegu, i razmi l
ja. Da ode do kue te ene u Fribourgu? Rukama zgrabi metalni rukohvat ograde, pusti
ga, pa ga opet zgrabi. Da li da je posjeti? Da je posjeti?
Odluuje da je vi e nee vidjeti. Manipulativna je i
20
kritina, ivot bi mu s njom mogao biti jadan. Mo da je on ionako ne zanima. I tako od
luuje vi e se ne vidjeti s njom. Umjesto toga dr i se svog mu kog dru tva. Puno radi u lj
ekarni, gdje jedva primjeuje efovu asistenticu. Uveer s prijateljima ide u pivnicu
u Kochergasse i pije pivo, ui kako se radi fondue. Potom za tri godine upoznaje d
rugu enu u prodavaonici odjee u Neuchatelu. Draga je. Nekoliko mjeseci s njim vodi
ljubav vrlo, vrlo polako. Nakon godinu dana, ona se seli k njemu u Bern. ive mir
no, eu zajedno uz rijeku Aare, jedan su drugomu suputnik i drug, i onda ostare zad
ovoljni.
U drugom svijetu taj ovjek u dugaku ko natom kaputu odluuje da mora opet vidjeti onu e
nu iz Fribourga. Jedva da je poznaje, mogla bi biti manipulativna, kretnje joj o
daju prevrtljivost, ali taj nain na koji joj se lice smek a kada se smije i, ta vje ta
uporaba rijei. Da, on je mora opet vidjeti. Odlazi njezinoj kui u Fribourg, sjedi
s njom na kauu, uskoro osjeti kako mu srce jako kuca, slomi se pri pogledu na bje
linu njezinih ruku. Vode ljubav, glasno i strastveno. Ona ga nagovori da se pres
eli k njoj u Fribourg. On napu ta svoj posao u Bernu i zaposli se u po ti u Fribourg
u. Izgara od ljubavi za njom. Svaki dan dolazi kui u podne. Jedu, vode ljubav, sv
aaju se, ona se ali da treba vi e novca, on se opravdava, ona ga gada zdjelama, zati
m ponovno vode ljubav, potom se on vraa u po tu. Ona prijeti da e ga ostaviti, ali g
a ne ostavlja. On ivi za nju i sretan je sa svojom tugom.
U treem svijetu on takoer odluuje da je mora opet vidjeti. Jedva da je poznaje, mog
la bi biti
21
manipulativna i kretnje joj odaju prevrtljivost, ali taj osmjeh, pa taj smijeh,
ta vje ta uporaba rijei. Da, on je mora opet vidjeti. Odlazi njezinoj kuci u Fribou
rg, susree je na vratima, piju aj za kuhinjskim stolom. Priaju o njezinu poslu u kn
ji nici, o njegovu poslu u ljekarni. Nakon sat vremena, ona govori da mora ii pomoi
nekom prijatelju, pozdravlja ga, potom se rukuju. On putuje tih trideset kilomet
ara natrag u Bern, osjea se prazno dok vlakom putuje kui, dolazi u svoj stan na etv
rtom katu u Kramgasse, stoji na balkonu i bulji dolje u maju ni crveni e iri ostavljen
u snijegu.
Ova su se tri niza dogaaja doista dogodila, istovremeno. Jer, u ovom svijetu vrij
eme ima tri dimenzije, kao i prostor. Ba kao to se neki predmet mo e pomicati u tri
meusobno okomita smjera, koja odgovaraju horizontalnom, vertikalnom i longitudina
lnom, jednako tako svaki predmet mo e sudjelovati u tri meusobno okomite budunosti.
Svaka se budunost kree u razliitom vremenskom smjeru. Svaka je budunost stvarna. U s
vakom se trenutku odluke, bilo posjetiti enu u Fribourgu ili kupiti novi kaput, o
vaj svijet dijeli na tri svijeta, u kojem su ljudi uvijek isti, ali su im sudbin
e razliite. I tako nastaje nebrojeno mnogo svjetova.
Neki olako shvaaju odluke, opravdavajui to injenicom da e se sve mogue odluke ostvari
ti. Kako da netko bude odgovoran za svoje postupke u takvom svijetu? Drugi misle
da se o svakoj odluci mora detaljno i predano razmisliti, da bi bez tog predanj
a nastao kaos. Takvi su ljudi zadovoljni to ive u kontradiktornim svjetovima, sve
dok znaju razlog za svaki od tih svjetova.
22
24. travnja 1905.
U ovom svijetu postoje dva vremena. Postoji mehaniko vrijeme i postoji tjelesno v
rijeme. Prvo je nepokolebljivo i kruto kao kakvo masivno eljezno njihalo koje se
klati naprijed, natrag, naprijed, natrag. Drugo se vrpolji i krivuda kao kakva h
itra riba u zaljevu. Prvo ne posustaje, ono je unaprijed odreeno. Drugo se putem
predomi lja.
Mnogi su uvjereni da mehaniko vrijeme ne postoji. Kad prou pokraj divovskoga sata
u Kramgasse, ne vide ga, kao to ni ne uju njegovu zvonjavu dok alju pakete u Postga
sse ili dok eu medu cvijeem u Rosengartenu. Na zape ima nose svoje satove, ali samo
23
kao ukrase ili zbog uljudnosti prema onima koji su im ih poklonili. Nemaju satov
e u svojim kuama. Umjesto toga slu aju otkucaje svoga srca. Osjeaju ritam svog raspo
lo enja i svojih elja. Takvi ljudi jedu kad su gladni, idu na posao u klobuarsku trg
ovinu ili u ljekarnu bez obzira na to kad su se probudili, vode ljubav u svako d
oba dana. Takvi se ljudi smiju na pomisao o mehanikom vremenu. Oni znaju da se vr
ijeme pomie na mahove. Oni znaju da se vrijeme te ko probija s teretom na leima kad u
re u bolnicu s ranjenim djetetom ili kad prolaze pokraj susjeda kojeg su uvrijed
ili. Jednako tako znaju da vrijeme uas nestaje s vidika ako dobro jedu s prijatel
jima ili kada ih hvale ili kad le e u naruju neke tajne ljubavi.
Ima i onih koji vjeruju da njihova tijela ne postoje. Oni ive prema mehanikom vrem
enu. Ustaju u sedam sati ujutro. Ruaju u podne, a veeraju u est. Na dogovore sti u na
vrijeme, tono prema satu. Vode ljubav izmeu osam i deset naveer. Rade etrdeset sati
tjedno, nedjeljne novine itaju nedjeljom, ah igraju utorkom uveer. Kad im kri u eluc
u, pogledaju na sat da vide je li vrijeme jela. Kad im postane dosadno na koncer
tu, gledaju na sat iznad pozornice kako bi vidjeli kad e doi vrijeme da krenu kui.
Oni znaju da tijelo nije rezultat divlje magije, ve zbir kemikalija, tkiva i ivanih
poticaja. Misli nisu ni ta vi e doli elektrini valovi u mozgu. Seksualno uzbuenje nij
e ni ta vi e od dotoka kemikalija do odreenih ivanih zavr etaka, tuga ni ta vi e doli ma
seline paralizirane u malom mozgu. Ukratko, tijelo je stroj, podvrgnut istim zak
onima elektriciteta i mehanike kao i bilo koji elektron
ili sat. Tako o tijelu moramo govoriti jezikom fizike, a ako tijelo govori, onda
to jedino govore te mnogobrojne poluge i sile. Tijelu se zapovijeda, a ne slu a g
a se.
elite li udahnuti svje eg zraka uz rijeku Aare, vidjet ete dokaze obaju svjetova u j
ednome. Brodar mjeri svoju poziciju u mraku brojei sekunde ostavljene u struji vo
de. - Jedan, tri metra. Dva, est metara. Tri, devet metara. - Njegov glas sijee ta
mu u jasnim i odrje itim slogovima. Ispod stupa uline svjetiljke na mostu Nvdegg st
oje dva brata koja se nisu vidjela godinu dana, smiju se i piju. Zvono s katedra
le Svetog Vincenta otpjeva deset puta. Za nekoliko sekundi svjetla stanova uz Sc
hifflaube zatrepere i nestaju kao savr eno mehaniziran odgovor, kao izvodi euklids
ke geometrije. Le ei na obali rijeke, dvoje zaljubljenih lijeno pogledavaju u zrak,
probueni udaljenom crkvenom zvonjavom iz bezvremenog sna, iznenaeni to je ve stigla
no.
Gdje se ova dva vremena sastaju, oaj. Gdje ova dva vremena idu zasebnim putovima,
zadovoljstvo. Jer, udesno je da odvjetnik, medicinska sestra ili pekar mogu ivjet
i u bilo kojem od ovih dvaju vremena, ali ne u oba. Svako je vrijeme istinito, a
li te istine nisu iste.
24
25
26. travnja 1905.
U ovome je svijetu odmah jasno da je ne to udno. Ni u dolinama ni na ravnicama nema
nijedne kue. Svi ive u planinama.
U neko su doba u pro losti znanstvenici otkrili da vrijeme protjee to sporije to smo
dalje od sredi ta zemlje. Uinak je beznaajan, ali ga svejedno mo emo mjeriti izuzetno
osjetljivim instrumentima. im je ta pojava postala poznatom, vei se broj ljudi, k
oji su silno eljeli ostati mladi, preselio u planine. Sad su sve kue izgraene na Do
mu, Matterhornu, Monte Rosi i na drugim planinama. Nemogue je prodati stambeni pr
ostor bilo gdje drugdje.
26
Mnogi nisu zadovoljni samo time da jednostavno smjeste svoj dom na nekoj planini
. Kako bi dobili maksimalan uinak, svoje su kue izgradili na stupovima. Vrhovi su
planina svuda po svijetu naikani ovakvim kuama kao kakvim gnijezdima, te iz daljine
izgledaju kao jato nekih debelih ptica koje stoje na dugakim mr avim nogama. Ljudi
koji su najvi e eljeli ivjeti najdu e, izgradili su svoje kue na najvi im stupovima. Do
sta, neke se kue uzdi u do pola milje na svojim drvenim nogama, tankim kao vreteno.
Visina je postala status. Kad neka osoba gleda odozdo sa svoga kuhinjskog prozo
ra prema susjedu, ona misli da se tom susjedu nee tako brzo ukoiti zglobovi kao nj
oj, da susjed nee izgubiti kosu prije nje, da se nee naborati prije nje, da nee tak
o rano izgubiti elju za romantikom. Jednako tako, osoba koja gleda dolje prema ne
koj drugoj kui, odbacuje njezine stanare kao ve potro ene, slabe i kratkovidne. Neki
 se hvale da su cijelog svog ivota ivjeli na visini, da su roeni u najvi oj kui na naj
vi em vrhu planine i da se nikad nisu spu tali. Oni slave svoju mladost pred ogledal
ima i goli eu po balkonima.
Katkad neki va an posao prisili ljude da sidu iz svojih kua. Tada to ine u urbi, hita
jui niza svoje visoke ljestve prema zemlji, pa niz neke druge ljestve ili dolje p
rema dolini, obavljaju svoje poslove i vraaju se to je prije mogue svojim kuama ili
na neko drugo visoko mjesto. Znaju da sa svakim korakom nani e vrijeme tee ne to malo
br e i oni poinju starjeti ne to ranije. Ljudi na razini zemlje nikad ne sjede. Oni
tre dok nose svoje poslovne torbe ili ive ne namirnice.
27
Jedan se mali broj stanovnika svakoga grada prestao brinuti o tome stare li neko
liko sekundi br e od svojih susjeda. Ove pustolovne du e svako malo silaze u ni i svij
et na nekoliko dana, ljenare ispod drvea koje raste u dolini, nehajno plivaju u je
zerima koja le e na toplijim visinama, valjaju se po ravnoj zemlji. Jedva da pogle
davaju na svoje satove, ne znaju reci je li ponedjeljak ili etvrtak. Kada drugi ur
e mimo njih i podsmjehuju im se, oni se samo smije e.
S vremenom su ljudi zaboravili razlog za to je ono vi e bolje. No, svejedno su nasta
vili ivjeti na planinama, izbjegavati uleknute predjele to su vi e mogli, nastavili
su uiti svoju djecu da preziru drugu djecu iz nizina. Podnose hladnou planine po n
avici i u ivaju u toj neudobnosti kao dijelu svoga odgoja. ak su sami sebe uvjerili
da je rijedak zrak dobar za njihova tijela pa su, slijedei tu logiku, oti li na o tr
e dijete, odbijajui sve osim najpauinastije hrane. Konano, to je stanovni tvo postalo
tanko poput zraka, ko ato i ostarjelo prije vremena.
28
28. travnja 1905.
ovjek ne mo e pro etati ulicom, popriati s prijateljem, ui u neku zgradu, neobavezno lu
tati ispod lukova stare arkade od pje enjaka, a da ne susretne neki instrument vrem
ena. Vrijeme je vidljivo posvuda. Tornjevi sa satom, runi satovi, crkvena zvona d
ijele godine u mjesece, mjesece u dane, dane u sate, sate u sekunde, i svaki idui
interval vremena mar ira za onim prije njega u savr enu slijedu. A iza svakog pojed
inog sata, ogromno strati te vremena, koje se prote e kroz cijeli svemir, odreuje zak
on vremena za sve jednako. U ovom svijetu sekunda uvijek traje sekundu. Vrijeme
ide naprijed izvanrednom odmjereno u, uvijek tono
29
istom brzinom na svakom uglu svemira. Vrijeme je bezgranian vladar. Vrijeme je ap
solutno.
Svakog se popodneva graani Berna sastaju na zapadnom dijelu Kramgasse. Tamo u etir
i minute do tri Zvtgloggeturm iskazuje poast vremenu. Visoko na vrhu tornja klaun
ovi ple u, pijetli kukuriu, medvjedi sviraju frulicu i bubnjeve. Njihovi su mehaniki
pokreti i zvukovi precizno sinhronizirani s okretanjem zupanika, koji su pak nad
ahnuti savr enstvom vremena. Tono u tri sata masivno zvono odzvoni tri puta, ljudi
provjeravaju svoje satove i vraaju se u svoje urede u Speichergasse, svoje prodav
aonice u Marktgasse, na svoje farme iza mostova rijeke Aare.
Vjernici vide vrijeme kao dokaz Boga. Jer, naravno, ni ta nije moglo biti stvoreno
savr eno bez Stvoritelja. Ni ta ne mo e biti univerzalno, a da ne bude bo ansko. Svi su
apsoluti dio Jednog Apsoluta. A gdje se mogu pronai apsoluti, tamo je i vrijeme
apsolutno. Tako su etiki filozofi smjestili vrijeme u sredi te svog vjerovanja. Na
vrijeme se poziva kad se prosuuje o bilo emu. Vrijeme pru a jasan uvid za raspoznava
nje dobra od zla.
U prodavaonici posteljine u Amthausgasse jedna ena pria s prijateljicom. Ova je up
ravo izgubila posao. Dvadeset je godina radila kao slu benica u Bundeshausu i zapi
sivala rasprave. Uzdr avala je svoju obitelj, a sad je otpu tena i ivi s kerkom, koja
jo uvijek ide u kolu, i mu em, koji svako jutro provodi dva sata na zahodu. Ravnatel
jica, masna i groteskna gospoda, jedno joj je jutro do la rei da do sutradan ispraz
ni svoj radni stol. Prijateljica u prodavaonici slu a bez rijei, uredno sla e
30
stolnjak koji je upravo kupila, mie koni s pulovera ene koja je upravo izgubila posa
o. Dvije se prijateljice dogovaraju za aj sutradan ujutro u deset sati. Deset sat
i. Sedamnaest sati i pedeset tri minute od ovog asa. ena koja je upravo izgubila p
osao nasmije ila se sad prvi put nakon nekoliko dana. U svojim mislima zami lja zidn
i sat u kuhinji kako otkucava svaku sekundu izmeu sada i sutra u deset, bez preki
da, bez savjetovanja, sinhronizirano kao i slian takav sat u domu njezine prijate
ljice. U dvadeset minuta do deset sutra ujutro ova e ena obui al, rukavice i kaput t
e od etati niz Schifflaube, prijei preko mosta Nvdegg i nastaviti dalje do ajane u P
ostgasse. S druge strane grada, u petnaest minuta do deset njezina e prijateljica
izai iz svoje kue u Zeughausgasse i uputiti se u prema istom mjestu. U deset e se
sati sresti. Srest e se u deset sati.
Svijet u kojem je vrijeme apsolutno, svijet je utjehe. Dok je kretanje ljudi nep
redvidljivo, kretanje vremena je predvidljivo. Dok se u ljude mo e sumnjati, u vri
jeme se ne mo e sumnjati. Dok ljudi mozgaju, vrijeme tee naprijed bez okretanja una
trag. U kafiima, u zgradama vlade, u brodovima na enevskom jezeru ljudi gledaju na
svoje satove i pouzdaju se u vrijeme kao svoje utoi te. Svaka osoba zna da je negd
je zabilje en trenutak kad se rodila, trenutak kad je prohodala, trenutak njezine
prve strasti, trenutak kad se oprostila od svojih roditelja.
31
3. svibnja 1905.
Zamislite svijet u kojem su uzrok i posljedica hiroviti. Ponekad uzrok prethodi
posljedici, a ponekad posljedica uzroku. Ili mo da uzrok uvijek le i u pro losti, dok
je posljedica u budunosti, a budunost i pro lost su isprepletene.
Sa Bundesterrasse pru a se zanimljiv pogled: dolje rijeka Aare, a iznad nje Bernsk
e Alpe. Jedan ovjek upravo sad stoji tamo, odsutno prazni svoje d epove i plae. Prij
atelji su ga bez razloga ostavili. Nitko ga vi e ne zove, ni s kim se ne nalazi na
veeri ili pivu u gostionici, nitko ga vi e ne poziva svojoj kui. Dvadeset je godina
bio savr en prijatelj svojim prijateljima,
32
dare ljiv, zainteresiran, blag, odan. to se moglo dogoditi? Tjedan dana nakon ovog
trenutka na terasi, isti se ovjek poinje odvratno pona ati, vrijeati svakoga, nositi
smrdljivu odjeu, krtariti s novcem, ne dopu tati da itko doe u njegov stan u Laupenst
rasse. to je od ovoga uzrok, a to posljedica, to budunost, a to pro lost?
U Ziirichu je Vijee nedavno odobrilo stroge zakone. Puanstvu se ne smiju prodavati
pi tolji. U bankama i trgovinama moraju se provesti revizije. Svi se putnici, kad
ulaze u Zurich brodom preko rijeke Limmat ili eljeznikom linijom Selnau, moraju p
retra iti zbog krijumarenja robe. Graanska je vojska udvostruena. Mjesec dana nakon r
acije, Zurich slamaju najgora zloinaka djela u njegovoj povijesti. Usred dana uboj
stva na Weinplatzu, kraa slika iz Kunsthausa, pijanevanje na crkvenim klupama Muns
terhofa. Nisu li ova zloinaka djela na krivom mjestu u vremenu? Ili su mo da novi za
koni bili akcija, a ne reakcija?
Jedna mlada ena sjedi blizu fontane u Botanischer Gartenu. Dolazi ovamo svake ned
jelje kako bi u ivala u mirisu bijelih ljubica slo ena cvijeta, mo usnih ru a, ru iastih v
tnih karanfila. Odjednom joj se srce vine, ona pocrveni, krene boja ljivim korakom
, bez ikakva se razloga razveseli. Nakon nekoliko dana upoznaje jednog mladia i o
buzima je ljubav. Nisu li ova dva dogaaja povezana? Ali kojom udnovatom vezom, kak
vim pomakom vremena, kakvom obrnutom logikom?
U ovom su neuzronom vremenu znanstvenici bespomoni. Njihove pretpostavke postaju p
ostpostav-kama. Njihove jednad be postaju dokazima, njihova
.33
logika nelogikom. Znanstvenici postaju nepromi ljeni i gunaju kao kakvi kockari koj
i se ne mogu prestati kladiti. Znanstvenici postaju lude, ne zato to su razumni,
nego zato jer je svemir nerazuman. Ili to mo da nije zato jer je svemir nerazuman,
nego jer su oni razumni. Tko bi mogao rei to je od toga tono u jednom neuzronom svi
jetu?
U ovom su svijetu umjetnici radosni. Nepredvidljivost je ivot njihovih slika, nji
hove glazbe, njihovih romana. Oni u ivaju u nepredvienim stvarima, dogaajima bez obj
a njenja i bez veze s pro lo u.
Veina je ljudi nauila kako ivjeti i pro ivjeti svaki trenutak. Njihova je teorija da
nema razloga razglabati o pro losti ako je nejasan utjecaj pro losti na sada njost. A
ako sada njost tek neznatno utjee na budunost, sada nja se djela i dogaaji ne moraju od
mjeravati s obzirom na njihove posljedice. Zapravo, svaki je in otok u vremenu, p
rosuuje ga se prema njemu samom. lanovi obitelji ne tje e umirueg ujaka zbog mogueg na
sljedstva, nego zato to ga u tom trenutku vole. Zaposlenike ne zapo ljavaju zbog nj
ihovih dobrih ivotopisa, ve zbog toga to su ostavili dobar dojam na razgovoru. Zapo
slenici koje ugnjetavaju efovi, odgovaraju na svaku uvredu, bez straha za vlastit
u budunost. To je svijet nagona. To je svijet iskrenosti. To je svijet u kojem sv
aka izgovorena rije vrijedi samo u tom trenutku, svaki pogled ima samo jedno znaen
je, nijedan dodir nema ni pro losti ni budunosti, svaki je poljubac neposredan.
34
4. svibnja 1905.
Veer je. Dva para, vicarski i engleski, sjede za svojim uobiajenim stolom u blagava
onici hotela San Murezzan u St. Moritzu. Svake se godine u lipnju nalaze ovdje r
adi kupanja i dru enja. Mu karci su privlani sa svojim crnim kravatama i irokim pojase
vima, a ene lijepe u svojim veernjim haljinama. Konobar prelazi preko finog drveno
g poda i prima njihove narud be.
- ini mi se da e vrijeme sutra biti lijepo - ka e ena s brokatom u kosi.
- To e biti pravo olak anje - kimaju glavom ostali. - Stvarno je puno ugodnije kupa
ti se kad je sunano. Iako to mo da i nije va no.
35
- anse Laganog Trkaa su etiri prema jedan u Dublinu - ka e admiral. - Kladio bih se
na njega da imam novca - namigne eni.
- Evo, kod mene mo e dobiti pet prema jedan ako si za igru - ka e drugi mu karac.
ene prije veere lome svoja peciva, ma u ih maslacem i pa ljivo spu taju no eve na rub tan
uria za maslac. Mu karci dr e na oku ulazna vrata.
- Svia mi se ipka na ubrusima - ka e ena s brokatom u kosi. Uzme svoj ubrus i odmota
ga, a onda ponovno zamota.
- Svake godine to ka e , Josephine - ka e druga ena uz smije ak.
Ruak sti e. Za veeru danas imaju jastoga a la Bordelaise, paroge, odrezak i bijelo vi
no.
- Kako je tvoj peen? - pita ena s brokatom gledajui supruga.
- Izvrsno. A tvoj?
- Malo je prezainjen. Kao i pro li tjedan.
- Nego, Admirale, kakav je odrezak?
- Nikad nisam odbio dobar komad govedine veselo odvrati admiral.
- Ne bi se reklo da ste proboravili puno vremena u smonici ove godine - ka e drugi
mu karac. - Niste dobili ni kilograma od pro le godine, ili ak u proteklih deset godi
na.
- Mo da vi ne primjeujete, ali ona primjeuje -ka e admiral i poka e na suprugu.
- Mo da grije im, ali mi se ini kao da je u sobama ove godine ne to vei propuh - ka e adm
ralova ena. Drugi kimaju glavom i nastavljaju jesti jastoga i odrezak.
-Ja uvijek najbolje spavam u hladnim sobama, ali ako je propuh, probudim se ka ljui
.
- Navucite plahtu preko glave - ka e druga ena. Admiralova ena potvrdi, ali ostaje z
bunjena.
- Zavucite glavu pod plahtu i propuh Vam nee smetati - ponovi duga ena. - Meni se
to uvijek dogaa u Grindekvaldu. Prozor mi je pokraj kreveta. Mogu ga ostaviti ot
vorenim ako se prekrijem plahtom preko nosa. Tako se za titim od hladnoga zraka.
ena s brokatom u kosi namjesti se na svom stolcu, premjesti noge pod stolom.
Sti e kava. Mu karci se povlae u sobu za pu enje, ene na pletenu ljuljaku vani na veliko
verandi.
- I, kako je posao u odnosu na lani? - pita admiral.
- Ne mogu se po aliti - ree drugi mu karac, ulijevajui si konjak.
- Djeca?
- Narasla za ovih godinu dana.
Na verandi se ene ljuljaju i gledaju u no.
I upravo je jednako tako u svakom hotelu, u svakoj kui, u svakom gradu. Jer, dois
ta, u ovom svijetu vrijeme prolazi, ali se gotovo ni ta ne dogaa. Jednako se malo d
ogodi od godine do godine, kao od mjeseca do mjeseca, od dana do dana. Ako su vr
ijeme i tijek dogaaja jedno te isto, onda se vrijeme gotovo ne pomie. Ako vrijeme
i dogaaji nisu isto, onda su to ljudi koji se gotovo ne pomiu. Ako neka osoba u ov
om svijetu nema nikakvih ambicija, ona nesvjesno pati. Ako osoba ima ambicije, o
nda pati svjesno, ali veoma polako.
Meuigra
Einstein i Besso lagano koraaju niz Speichergasse u kasno popodne. Mirno je doba
dana. Trgovci spu taju svoje rolete i iznose bicikle. S prozora na drugom katu jed
na majka zove ker da doe kui i pripremi veeru.
Einstein obja njava svom prijatelju Bessu zbog ega eli spoznati vrijeme, ali mu ne g
ovori ni ta o svojim snovima. Uskoro e biti u Bessovoj kui. Ponekad Einstein ostaje
i na veeri, pa Mileva mora doi po njega, vukui za sobom njihovo malo dijete. To se
obino dogaa kad Einsteina obuzme neki novi projekt, kao sada, pa cijelo vrijeme za
veerom trza nogom pod stolom.
39
Einstein se naginje prema Bessu, koji je takoer niskog rasta, i govori - elim razu
mjeti vrijeme jer se elim pribli iti Staromu.
Besso kima odobravajui. No, postoje problemi na koje ga Besso upozorava. Kao prvo
, mo da Stari nije zainteresiran da se pribli i svojim stvorenjima, bila ona intelig
entna ili ne. Kao drugo, ne mora biti da je znanje jednako blizini. Kao tree, ova
j bi projekt o vremenu mogao biti prezahtjevan za jednog dvadeset esto-godi njaka.
S druge pak strane, Besso smatra da je njegov prijatelj u stanju provesti sve. O
ve je godine Einstein vec zavr io svoj doktorat, dovr io jedan rad o fotonima i jeda
n o Brownovu gibanju. Sada nji projekt, koji je zapravo zapoeo kao istra ivanje elekt
riciteta i magnetizma, zahtijevao bi, kako je jednog dana Einstein iznenada obja
vio, novo promi ljanje vremena. Besso je zapanjen Einsteinovom ambicijom.
Besso nakratko ostavlja Einsteina samoga s njegovim mislima. Razmi lja to je Anna s
kuhala za veeru i gleda niz pokrajnju ulicu kako se na rijeci Aare srebrni amac lj
eska na niskom suncu. Dok dvojica mu karaca hodaju, koraci im jee po krupnim obluci
ma kolnika. Poznaju se jo od studentskih dana u Zurichu.
- Dobio sam pismo od brata iz Rima - ka e Besso. - Dolazi u posjet na mjesec dana.
Anna ga voli jer joj uvijek dijeli komplimente na raun njezina izgleda. -Einstei
n se odsutno smije i. - Neu se moi viati s tobom nakon posla dok mi je brat ovdje. Hoe
li se snalaziti?
- to? - pita Einstein.
40
- Neu se moi puno viati s tobom dok mi je brat ovdje - ponovi Besso. - Hoe li se snal
aziti sam?
- Naravno - ree Einstein. - Ne brini se za mene. Otkad ga Besso poznaje, Einstein
je oduvijek bio
sam sebi dovoljan. Obitelj mu se stalno selila dok je odrastao. O enjen je kao i B
esso, ali gotovo da nikamo ne ide sa svojom enom. ak se i kod kue, usred noi zna od ul
jati od Mileve i otii u kuhinju kako bi izraunavao dugake stranice jednad bi, koje bi
zatim idui dan u uredu pokazivao Bessu.
Besso znati eljno promatra svog prijatelja. Za takvu se samotnu i zatvorenu osobu e
lja za blizinom doima udnom.
41
8. svibnja 1905.
Smak svijeta dogodit e se 26. rujna 1907. Svi to znaju.
U Bernu je ba kao i u drugim veim i manjim gradovima. Godinu dana prije kraja, kole
zatvaraju svoja vrata. emu uiti za budunost kad je ona tako kratka? Prezadovoljna t
o je sa kolom zauvijek gotovo, djeca se igraju skrivaa pod arkadama u Kramgasse, t
re niz Aarstrasse i bacaju abice po rijeci, tro e novie na pepermint bombone i druge s
taki e. Roditelji ih pu taju da rade to hoe.
Mjesec dana prije kraja, poslovi se privode kraju. Bundeshaus zavr ava sa svojim r
aspravama. Zgrada
42
federalnog telegrafa u Speichergasse zapada u ti inu. Jednako tako i tvornica sato
va u Laupenstrasse i mala tvornica pokraj mosta Nvdegg. Komu trebaju trgovina i
industrija kad je ostalo tako malo vremena?
U kafiima na otvorenom u Amthausgasse ljudi sjede, pijuckaju kavu i neusiljeno ra
zgovaraju o svojim ivotima. Osloboenje ispunjava zrak. Upravo sada, na primjer, je
dna ena smeih oiju razgovara sa svojom majkom o tome kako su u njezinu djetinjstvu,
dok je majka radila kao velja, malo vremena provodile zajedno. Sad planiraju put
u Luzern. Ugurat e dva ivota u ovo malo vremena to je preostalo. Za drugim stolom
mu karac pria prijatelju o omra enom efu koji je esto spavao s njegovom enom u uredskoj
garderobi nakon radnog vremena i koji mu je prijetio otkazom ako on ili njegova e
na budu pravili probleme. ega bi se sada trebao bojati? Ovaj je ovjek sredio raune
sa svojim pretpostavljenim i pomirio se sa svojom enom. Konano u miru sa sobom, is
pru io je noge i pu ta da mu pogled luta ponad Alpa.
U pekarnici u Marktgasse pekar debelih prstiju stavlja tijesto u pe i pjeva. Ovih
su dana ljudi pristojni kad naruuju kruh. Smije e se i odmah plaaju, jer novac gubi
na vrijednosti. Brbljaju o svojim izletima u Fribourg, o ugodno provedenom vrem
enu u slu anju pria vlastite djece, o dugim popodnevnim etnjama. ini se da nemaju ni ta
protiv toga to e uskoro biti smak svijeta, jer svi dijele istu sudbinu. U jednomj
esenom svijetu vlada jednakost.
Jedan se dan prije kraja svijeta ulice uzburkavaju smijehom. Susjedi koji nikad
a nisu razgovarali,
43
pozdravljaju se kao prijatelji, svlae sa sebe odjeu i kupaju se u fontanama. Drugi
skau na glavu u rijeku Aare, nasmrt umorni nakon plivanja le e u gustoj travi uz r
ijeku i itaju poeziju. Odvjetnik i po tar koji se nikad prije nisu vidjeli, hodaju
rukom pod ruku kroz Botanischer Garten, smije e se pri pogledu na ciklame i astre,
priaju o umjetnosti i bojama. Kakve veze imaju njihova nekada nja zvanja? U jednod
nevnom svijetu oni su jednaki.
U sjeni pokrajnje ulice, ne to udaljene od Aarbergergasse, jedan se mu karac i ena na
slanjaju na zid, piju pivo i jedu dimljenu govedinu. Zatim e ga ona povesti u svo
j stan. Udana je za nekog drugog, ali ve godinama eli ovog ovjeka, i sad e, na poslj
ednji dan ovoga svijeta, zadovoljiti svoje elje.
Nekoliko du a tri ulicama inei dobra djela, poku avajui ispraviti ona lo a iz pro losti
ino oni imaju neprirodan osmjeh.
Jednu minutu prije smaka svijeta svi se okupljaju ispred Kunstmuseuma. Mu karci, en
e, djeca oblikuju ogroman krug i dr e se za ruke. Nitko se ne pomie. Nitko ni ta ne g
ovori. Vlada apsolutna ti ina, tako da svatko mo e uti otkucaje srca onoga s lijeve i
li desne strane. Ovo je posljednja minuta svijeta. U apsolutnoj ti ini svjetlost o
basjava ljubiasti encijan u vrtu s donje strane cvijeta, te on zasja na tren, a o
nda se postupno izgubi medu ostalim cvijeem. Igliasto li e ari a iza muzeja nje no zatit
a kako se vjetri provlai kroz drvee. Jo dalje, iza ume, rijeka Aare odra ava sunevo s
tlo, lomei svjetlost na svakom uzbibanom dijelu svoje povr ine. Na istoku se toranj
Svetoga Vincenta
44
uzdi e u nebo, crven i vitak, sa ziem finim poput ila na kakvu listu, a tamo gore Al
pe, velike i tihe s vrhovima prekrivenim snijegom, mije aju bijelu i ljubiastu boju
. Jedan oblak lebdi na nebu. Vrabac lepr a. Nitko ne govori.
U posljednjoj sekundi izgleda kao da su svi, dr ei se za ruke, skoili s vrha Topaza.
Kraj se pribli ava kao to se munjevito pribli ava tlo. ikti hladan zrak, tijela posta
ju beste inska. Tihi horizont razjapio je svoje nekoliko milja iroke eljusti, a ispo
d njega sve se bli e i bli e obru ava ogroman snje ni pokriva, da obujmi ovaj ru iasti kr
vota.
0. svibnja 1905.
Kasno je poslijepodne i sunce se nakratko ugnijezdilo u snje nu kotlinu na Alpama,
vatra na ledu. Dugake zrake svjetlosti steru se s planina, prelaze preko spokojn
oga jezera, bacaju sjenke na grad ispod sebe.
Na mnogo naina taj je grad jedinstvena cjelina. Smreka, ari i arola bor tvore nje nu
granicu prema sjeveru i zapadu, dok su povi e naranasti ljiljani, ljubiasti encijan
i i alpski zvonii. Na pa njacima blizu grada pase stoka kako bi se dobio maslac, sir
, okolada. Mala tekstilna tvornica proizvodi svilene tkanine, razne vrpce, pamunu
odjeu. Crkveno zvono zvoni. Miris
46
dimljene govedine ispunjava ulice i prolaze.
Kada se bolje pogleda, taj grad ini mnogo dijelova. Jedna etvrt ivi u petnaestom st
oljeu. U njoj su katovi kua od grubog kamena povezani vanjskim stubama i galerijam
a, dok gornji zabiti zjape otvoreni vjetrovima. Mahovina raste izmeu kamenih ploa
na oplati krovova. Drugi je dio sela slika osamnaestog stoljea. Peeni je crijep ug
lavljen na krovovima ravnih linija. Crkva ima ovalne prozore, lode na konzolama,
 ograde od granita. Trei dio odra ava sada njost, s arkadama uz svaku ulicu, metalnim
rukohvatima na balkonima i fasadama od finog pje enjaka. Svaki je dio sela vezan u
z razliito vrijeme.
U ovo bi kasno poslijepodne, u ovih nekoliko trenutaka, dok se sunce ugnijezdilo
u jednoj snje noj kotlini na Alpama, ovjek mogao sjediti pokraj jezera i kontempli
rati o kakvoi vremena. Hipotetski govorei, vrijeme bi moglo biti nje no ili grubo, b
odljikavo ili svilenkasto, vrsto ili mekano. Ali u ovom se svijetu dogodilo da je
vrijeme ljepljivo. Dijelovi se grada lijepe za neki trenutak u povijesti i ne m
ogu van. Jednako se tako pojedinci lijepe za neki trenutak iz svog ivota i ne mog
u ga se osloboditi.
Upravo sada jedan ovjek u kui pod planinom razgovara s prijateljem. Govori o svoji
m kolskim danima u gimnaziji. Njegove pohvalnice i svjedod be iz matematike i povij
esti vise na zidovima, portske medalje i trofeji zauzimaju police s knjigama. Ovd
je je na stolu fotografija njega kao kapetana maevalakog tima, kako ga grle drugi
mladii, koji su u meuvremenu oti li na fakultet, postali in enjeri i bankari te se o eni
li.
47
Tamo je u komodi njegova odjea od prije dvadeset godina; maevalaka majica i hlae od
tvida, koje su sad malo preuske u struku. Prijatelj, koji ve godinama poku ava upoz
nati ovog mu karca sa svojim prijateljima, pristojno odobrava glavom i poku ava disa
ti u ovoj maju noj sobi.
U drugoj kui jedan mu karac sjedi sam za svojim stolom postavljenim za dvoje. Prije
deset godina sjedio je ovdje, nasuprot svomu ocu, i nije mu uspio rei da ga voli
. Pretra ivao je po godinama svoga djetinjstva u potrazi za nekim trenutkom blisko
sti, sjeajui se veeri u kojima bi tihi starac sjedio sam sa svojom knjigom, i nije
mu uspio rei da ga voli, i nije mu uspio rei da ga voli. Stol je postavljen s dva
tanjura, dvije a e, dvije vilice, kao i one posljednje noi. ovjek poinje jesti, ali ne
mo e jesti, pa nekontrolirano zarida. Nikada mu nije rekao da ga voli.
U treoj kui jedna ena blago promatra fotografiju svoga sina, mladog, nasmije enog i p
ametnog. Pi e mu na odavno zastarjelu adresu i zami lja da od njega dobiva vesela pi
sma. Kad joj sin pokuca na vrata, ona se ne javlja. Kad je sin, nateena lica i st
aklenih oiju, doziva na prozor da mu da novac, ona ga ne uje. Kad joj sin, posrui, o
stavlja poruke, molei je da se nadu, ona te poruke neotvorene baca. Kad njezin si
n stoji u noi ispred njezine kue, ona rano odlazi u krevet. Ujutro gleda njegovu f
otografiju i pi e prekrasna pisma na odavno zastarjelu adresu.
Jedna usidjelica gleda lice mladia koji ju je nekad volio, u ogledalu svoje spavae
sobe, na stropu pekarnice, na povr ini jezera, na nebu.
48
Tragedija je ovoga svijeta to nitko nije sretan, bio zalijepljen za vrijeme boli
ili radosti. Tragedija je ovoga svijeta to je svatko sam. Jer, ivot pro losti ne mo e
sudjelovati u sada njosti. Svaka osoba koja se zalijepi u vremenu, zalijepi se sam
a.
49
.svibnja 1905.
U etnji po Marktgasse mo e se vidjeti prekrasan prizor. Tre nje u kutijama na tandovim
a stoje poredane, e iri su kod klobuara uredno poslo eni, cvijee na balkonima aran irano
u savr enoj simetriji, na podu pekarnice nema niti jedne mrvice, na krupnim kockam
a kolnika ispred mljekarnice nema prolivenog mlijeka. Ni ta nije mimo svoga mjesta
.
Kad veselo dru tvo napusti restoran, stolovi su uredniji nego prije. Kad vjetar nj
e no pu e kroz ulicu, ulica ostaje pometena, smee i pra ina odlaze na rub grada. Kad va
lovi vode udaraju o obalu, obala se obnavlja. Kad li e opada s drvea, ono se poput p
tica
50
poreda u oblik slova V. Kad oblaci oblikuju lica, zadr avaju takav oblik. Kad lula
zadimi sobu, dim odjedri u kut sobe, ostavljajui za sobom ist zrak. Boja balkona
izlo enih ki i i vjetru s vremenom postaje sve sjajnija. Zvuk groma ini da se razbije
na vaza opet uoblii, da polomljeni dijelovi skoe tono na isto mjesto gdje trebaju b
iti i da se spoje. Miomiris kola s cimetom u prolazu se pojaava, a ne nestaje kad
ona prou.
Izgledaju li ovi dogaaji udno?
U ovome svijetu protjecanje vremena donosi sve vei red. Red je zakon prirode, uni
verzalni trend, kozmiki smjer. Ako je vrijeme strijela, strijela je usmjerena pre
ma redu. Budunost je obrazac, organizacija, integracija, intenzifikacija; pro lost
je sluajnost, konfuzija, dezintegracija, raspad.
Filozofi uvjeravaju da bi bez trenda prema redu vremenu nedostajao smisao. Buduno
st se ne bi razlikovala od pro losti. Slijed bi dogaaja bio tek mno tvo sluajnih scena
iz tisuu romana. Povijest bi bila mutna, poput magle koja se uveer uvlai u kro nje s
tabala.
U takvom svijetu ljudi u neurednim kuama samo le e u krevetu i ekaju da prirodne sil
e odguraju pra inu s prozorskih klupica i izravnaju cipele u njihovim ormariima. Lju
di s neorganiziranim poslovnim ivotom mogu biti na izletu, dok im se kalendari or
ganiziraju, sastanci ugovaraju i rauni sreuju. Ru evi za usne, etke i pisma mogu se g
urnuti u torbicu sa zadovoljstvom da e se automatski sami poslo iti. Vrtovi se nika
d ne moraju istiti, korov nikad plijeviti. Radni stolovi prema kraju dana postaju
sve uredniji. Odjea s poda
od pro le veeri ujutro le i slo ena na stolcu. Izgubljene se sokne pojavljuju.
Ako se grad posjeti u proljee, mo e se vidjeti jo jedna udna slika. U proljetno vrije
me ljudima dojadi red u njihovim ivotima. U proljee ljudi u svojim kuama nakupljaju
otpad. Unose u kuu blato, lome stolce i razbijaju prozore. Na Aarbergergasse, il
i u bilo kojoj stambenoj etvrti i ulici, u proljee se mo e uti zvuk lomljave stakla,
vikanje, urlanje, smijeh. U proljee se ljudi nalaze u nedogovoreno vrijeme, pale
svoje rokovnike, bacaju svoje satove, piju kroz no. Ovakvo se histerino pona anje na
stavlja do ljeta, kad se ljudima vraa zdrav razum i smisao za red.
52
14. svibnja 1905.
Postoji mjesto gdje vrijeme miruje. Kapi ki e nepokretno vise u zraku. Njihala sat
a nepomino stoje u zamahu. Psi podi u nju ku i neujno zavijaju. Pje aci su zamrznuti na
pra njavim ulicama, njihove noge podignute kao da vise na koncima. Arome datulja,
manga, korijandera i kumina lebde u zraku.
Kako se putnik iz bilo kojeg smjera pribli ava ovamo, kree se sve sporije i sporije
. Otkucaji srca sve su mu rjei i rjei, disanje se usporava, temperatura mu pada, m
isli mu nestaju, sve dok ne doe do mrtvog sredi ta i ne stane. Jer, to je sredi te vr
emena. Iz ovoga se mjesta vrijeme iri u koncentrinim krugovima -
miruje u sredi tu, polako se ubrzava na veim promjerima.
Tko bi hodoastio prema sredi tu vremena? Roditelji s djecom i ljubavnici.
I tako se na mjestu gdje vrijeme miruje mogu vidjeti roditelji kako su epali svoju
djecu u zamrznutom zagrljaju iz kojega ih nikad nee pustiti. Prelijepa mlada ki p
lavih oiju i plave kose nikad se nee prestati smije iti kao to se sad smije i, nikad ne
izgubiti nje an ru iast sjaj na obrazima, nikad se nee naborati ili umoriti, nikad nee
biti povrijeena, nikad nee zaboraviti to su je roditelji nauili, nikad nee imati mis
li za koje njezini roditelji ne znaju, nikad nee upoznati zlo, nikad nee rei svojim
roditeljima da ih ne voli, nikad nee otii iz svoje sobe s pogledom na ocean, nika
d nee prestati dodirivati svoje roditelje kao to to sada ini.
Na mjestu gdje vrijeme miruje, mogu se vidjeti i ljubavnici kako se ljube u sjen
ama zgrada, u zamrznutom zagrljaju iz kojeg nikad nee izai. Voljena osoba nikad nee
maknuti ruke iz polo aja u kojem su sada, nikad nee vratiti narukvicu sjeanja, nika
d nee otputovati daleko od svoje voljene osobe, nikad se nee dovesti u opasnost rtv
ujui se, nikad nee propustiti pokazati svoju ljubav, nikad nee postati ljubomorna,
nikad se nee zaljubiti u nekog drugog, nikad nee izgubiti strast ovog trenutka.
Mora se imati na umu da su ove figure osvijetljene tek slaba nim crvenim svjetlom,
jer svjetlo gotovo da nestaje u sredi tu vremena, njegove se vibracije usporavaju
kao eho u ogromnim kanjonima, njegov se
54
intenzitet smanjuje do blijedoga sjaja krijesnica.
Oni koji su tik do samog sredi ta, doista se i miu, ali brzinom ledenjaka. Prolazak
e ljem kroz kosu mogao bi trajati cijelu godinu, a poljubac mo da njih tisuu. Dok se
uzvrati osmjeh, u vanjskom svijetu prou cijela godi nja doba. Dok se zagrli dijete,
sagrade se mostovi. Dok se izgovori zbogom, sru e se i zaborave gradovi.
A oni koji se vraaju u vanjski svijet... Djeca munjevito brzo rastu, zaboravljaju
 stoljetne zagrljaje svojih roditelja, koji su za njih trajali tek nekoliko seku
ndi. Djeca postaju odrasli, ive daleko od svojih roditelja, ive u svojim vlastitim
kuama, stjeu svoje navike, podnose bol, stare. Djeca proklinju svoje roditelje je
r su ih poku ali zauvijek zadr ati, proklinju vrijeme zbog svoje naborane ko e i promu
klih glasova. Ova, sad stara djeca takoer ele zaustaviti vrijeme, ali u drugom vre
menu. Oni ele zamrznuti svoju djecu u sredi tu vremena.
Ljubavnici koji se vraaju, saznaju da su im prijatelji davno nestali. Na kraju kr
ajeva, pro li su cijeli ljudski vjekovi. Kreu se u svijetu koji ne prepoznaju. Ljub
avnici koji se vraaju, i dalje se grle u sjeni zgrada, ali im se zagrljaji sad ine
praznima i usamljenima. Uskoro zaboravljaju obeanja dana prije nekoliko stoljea,
koja su za njih trajala tek nekoliko sekundi. Postaju ljubomorni, ak i medu stran
cima, govore si ru ne stvari, gube strast, razdvajaju se, stare i ostaju sami u sv
ijetu koji ne poznaju.
Neki ka u da je bolje ne pribli avati se sredi tu vremena. ivot je posuda tuge, ali ga
je plemenito ivjeti,
55
a bez vremena nema ivota. Drugi se s tim ne sla u. Oni bi radije imali vjenost zadov
oljstva, ak i kad bi ta vjenost bila zaahurena i smrznuta poput leptira izlo enog u v
itrini.
5. svibnja 1905.
56
Zamislite svijet u kojem vremena nema. Samo slike.
Dijete na morskoj obali oarano prvim pogledom na ocean. ena koja stoji u zoru na s
vom balkonu, njezina raspu tena kosa, njezina ovje ena svilena spavaica, njezine bose
noge, njezine usne. Zakrivljen luk arkade blizu fontane Zahringer u Kramgasse,
pje enjak i eljezo. ovjek koji sjedi u ti ini svoje radne sobe, dr ei u ruci fotografij
e, bolan izraz na njegovu licu. Orao tekavac uokviren na nebu, njegova raskriljen
a krila, suneve zrake prodiru mu kroz perje. Djeak koji sjedi u praznom auditoriju
, srce mu luduje kao da je na pozornici. Otisci stopala u snijegu na otoku,
57
zimi. Brod na vodi, nou, njegova svjetla nejasna u daljini, poput male crvene zvi
jezde na crnom nebu. Zakljuan ormari s tabletama. List na podu, u jesen, crven i z
latan i sme, nje an. ena koja ui u grmlju, eka pokraj kue svoga mu a s kojim vi e ne
ojim mora razgovarati. Lagana ki a u proljetni dan, u etnji koja e biti posljednja et
nja mladia u mjestu koje voli. Pra ina na prozorskoj klupici. tand s paprikama u Mark
tgasse, utim, zelenim i crvenim. Matterhorn, nazupen vrh bjeline koji str i u isto pl
avetnilo neba, zelena dolina i kolibe. U ica igle. Rosa na listovima, kristalna, p
relijeva se poput opala. Majka na svom krevetu, plae, miris bosiljka u zraku. Dij
ete na biciklu u Kleine Schanze, smije ei se smije kom cijelog ovjeanstva. Toranj molit
ve, visok osmerokut, otvoren balkon, ozbiljan, okru en oru jem. Para koja se uzdi e s
jezera u rano jutro. Otvorena komoda. Dvojica prijatelja u kafiu, svjetlost svjet
iljke obasjava lice jednog prijatelja, drugi je u sjeni. Maka koja gleda kukca na
prozoru. Mlada ena na klupici, ita pismo, suze sree u njezinim zelenim oima. Veliko
polje omeeno cedrom i smrekom. Duboko prodiranje suneve svjetlosti kroz prozor u
kasno poslijepodne. Masivno drvo oboreno, korijeni koji str e u zrak, kora, grane
jo uvijek zelene. Bjelina jedrilice s vjetrom u leda, jedra naduta poput krila og
romne bijele ptice. Otac i sin sami u restoranu, otac tu an, bulji u stolnjak. Ova
lni prozor s pogledom na polja puna sijena, drvena kola, krave, zeleno i ljubiast
o u poslijepodnevnoj svjetlosti. Razbijena boca na podu, smea tekuina po pukotinam
a, ena crvenih oiju. Starac u kuhinji koji
58
kuha doruak svomu unuku, djeak koji se zagledao kroz prozor u bijelo obojenu klupu
. Pohabana knjiga to le i na stolu pokraj prigu ene svjetiljke. Bjelina na vodi dok s
e razbija val no en vjetrom. ena mokre kose le i na kauu, dr i za ruku ovjeka kojeg vi e
kad nee vidjeti. Vlak s crvenim vagonima na velikom kamenom mostu s otmjenim luko
vima, ispod njega rijeka, sitne tokice koje predstavljaju kue u daljini. estice pra i
ne lebde u sunevoj svjetlosti kroz prozor. Tanka ko a na sredini vrata, dovoljno ta
nka da se vidi pulsiranje krvi ispod nje. Mu karac i ena goli, obgrljeni jedno oko
drugoga. Plave sjene drvea na punom mjesecu. Vrh planine i jak, postojan vjetar,
dolina se stere na sve strane, sendvii s govedinom i sirom. Dijete koje se izmie oe
vu udarcu, oeve usnice stisnute od ljutnje, dijete ne razumije. Strano lice u ogl
edalu, sivilo oko sljepooica. Mladi koji dr i telefon, zapanjen onim to uje. Obiteljsk
a fotografija, roditelji mladi i opu teni, djeca u kravatama i haljinama, smiju se
. Slaba svjetlost daleko kroz gu tik drvea. Crvenilo zalaska sunca. Ljuska jajeta,
bijela, krhka, neslomljena. Plava kapa izbaena na obalu. Ru e, odrezane i prepu tene
rijeci ispod mosta, francuski dvorac povrh nje. Crvena kosa ljubavnice, divlje,
vragolaste, obeavajue. Ljubiaste latice irisa koji dr i mlada ena. Soba sa etiri zida,
dva prozora, dva kreveta, stolom, svjetiljkom, dvoje ljudi crvena lica, suze. Pr
vi poljubac. Planeti uhvaeni u prostoru, oceani, ti ina. Kapljica vode na prozoru.
Namotano u e. uta etka.
59
20. svibnja 1905.
Pogled na napuene tandove u Spitalgasse pria svoju priu. Kupci neodluno hodaju od jed
nog do drugog tanda, otkrivajui to pojedini trgovci prodaju. Ovdje je duhan, ali gd
je je zrno goru ice? Ovdje je eerna repa, ali gdje je bakalar? Ovdje je kozje mlijek
o, ali gdje je sasafras? Oni nisu turisti u svom prvom posjetu Bernu. Oni su graa
ni Berna. Nitko se ne mo e sjetiti da je prije dva dana kupio okoladu u Ferdinandov
oj prodavaonici na broju 17, ili govedinu u prodavaonici delikatesa Hof na broju
36. Svaka se prodavaonica i njezini specijaliteti moraju iznova pronai. Mnogi ho
daju s planovima grada, koji svoje vlasnike usmjeravaju od
60
jedne arkade prema drugoj, u gradu u kojem ive cijeli svoj ivot, u ulici kojom pro
laze ve godinama. Mnogi hodaju s bilje nicama, kako bi zabilje ili ono to su nauili dok
im je to jo nakratko u glavama. Jer, u ovom svijetu ljudi nemaju pamenje.
Kad doe vrijeme da se na kraju dana vrati kui, svaka osoba pogleda u svoj adresar
da vidi gdje stanuje. Mesar, koji je danas odvalio nekoliko neprivlanih odrezaka
u svojem jednodnevnom mesarenju, otkriva da mu je dom u Nageligasse na broju 29-
Burzovni me etar, ije je kratkotrajno poznavanje tr i ta proizvelo neke uspje ne investi
cije, ita da sad ivi u Bundesgasse na broju 89- Kad doe kui, svaki mu karac pronalazi
svoju enu i djecu kako ekaju na vratima, predstavlja im se, poma e oko veere, djeci it
a prie. Jednako tako, svaka ena koja se vrati s posla upoznaje svoga mu a, djecu, na
mje taj, svjetiljke, tapete, uzorke na porculanu. Kasno naveer, mu i ena ne ostaju za
stolom kako bi porazgovarali o dogaajima protekloga dana, o koli svoje djece, o b
ankovnom raunu. Umjesto toga, oni se smije e jedno drugomu, osjeaju toplu krv, ugodn
u bol izmeu nogu, kao kad su se prije petnaest godina prvi put sreli. Pronalaze s
voju spavau sobu, posrui mimo obiteljskih fotografija koje ne prepoznaju, i provode
strastvenu no. Jer, samo su navika i sjeanje ono to otupljuje fiziku strast. Bez sj
eanja, svako je jutro prvo jutro, svaki poljubac i dodir prvi.
Svijet bez sjeanja svijet je sada njosti. Pro lost postoji samo u knjigama, u dokumen
tima. Da bi upoznao samoga sebe, svaki ovjek nosi svoju Knjigu
61
ivota, u kojoj je ispisana povijest njegova ivota. itajui te stranice svakoga dana,
on ponovno mo e saznati identitet svojih roditelja, je li roen u visokom ili niskom
dru tvenom stale u, je li u koli bio dobar ili lo dak, je li i ta postigao u svome ivot
. Bez svoje Knjige ivota, svaka je osoba tek fotografija, dvodimenzionalni lik, d
uh. U kafiima u zelenilu Brunngasshaldea mo e se uti bolan krik ovjeka koji je upravo
proitao da je jednom ubio nekog ovjeka, mogu se uti uzdasi ene koja je upravo otkri
la da joj je udvarao princ, iznenadno hvalisanje ene koja je saznala da je prije
deset godina bila studentica s najboljim ocjenama na fakultetu. Neki u sumrak pr
ovode sate za stolom, itajui svoju Knjigu ivota; drugi mahnito ispunjavaju jo neispi
sane stranice dana njim dogaajima.
S vremenom Knjiga ivota svakoga pojedinca toliko odeblja da se ne mo e itati u cijel
osti. Tada dolazi odabir. Stariji mu karci i ene mogu itati ranije stranice, kako bi
upoznali sebe dok su bili mladi; ili mogu itati s kraja kako bi upoznali sebe u
kasnijim godinama.
Neki su sasvim prestali itati. Oni su napustili pro lost. Oni su odluili da nije va no
jesu li juer bili bogati ili siroma ni, obrazovani ili neuki, ponosni ili skromni,
zaljubljeni ili prazna srca - ni ta nije va nije od injenice da im sada blag vjetar
mrsi kosu. Ti vas ljudi gledaju ravno u oi i vrsto vam sti u ruku. Ti ljudi hodaju gi
pkim korakom svoje mladosti. Ti su ljudi nauili ivjeti u svijetu bez sjeanja.
62
22. svibnja 1905.
Zora. Magla boje lososa lebdi nad gradom, no ena dahom rijeke. Sunce eka iza mosta
Nvdegg, baca svoja dugaka, pocrvenjela koplja preko Kramgasse do divovskog tornja
koji mjeri vrijeme, i osvjetljuje donju stranu balkona. Zvukovi jutra huje ulic
ama poput mirisa kruha. Jedno se dijete budi i plae za svojom majkom. Roleta poti
ho pucketa kad klobuar sti e u svoju prodavaonicu u Marktgasse. Neki motor cvili na
rijeci. Dvije ene potiho priaju ispod arkade.
Dok se grad rastapa kroz maglu i no, mo e se vidjeti udan prizor. Ovdje je stari mos
t napola zavr en. Ondje je kua mimo svojih temelja. Ovdje ulica zaokree
63
na istok bez ikakva razloga. Tamo je banka smje tena usred tr nice povrem. Donji vitr
a i na Sv. Vincentu prikazuju religiozne teme, gornji se pak grubo pretvaraju u pr
ikaz Alpa u proljee. Jedan ovjek urno hoda prema Bundeshausu, odjednom staje, podi e
ruke prema glavi, uzbueno ne to vie, okree se i uri u suprotnom smjeru.
Ovo je svijet promijenjenih planova, iznenadnih mogunosti, neoekivanih vizija. Jer
, u ovom svijetu vrijeme ne tee jednolino, ve na mahove, pa stoga ljudi imaju nepos
tojane slike budunosti.
Kad se majci iznenada uka e slika gdje e joj ivjeti sin, seli se ne bi li mu bila to
bli e. Kad graditelj vidi neko budue trgovako mjesto, svoju cestu zakree u tom smjeru
. Kad se neka djevojica na tren vidi kao cvjearica, odluuje ne ii na fakultet. Kad m
ladi dobije viziju ene koju e o eniti, on je eka. Kad odvjetnik uhvati sliku sebe u od
ori suca u Ziirichu, napu ta svoj posao u Bernu. I doista, kakvog ima smisla nasta
vljati sada njost ako se vidjela budunost?
Za one koji su imali svoje vizije, ovo je svijet zajamenog uspjeha. Vrlo je malo
projekata koji su zapoeti, a ne slu e unapreenju karijere. Ne ide se esto na putovanj
a koja ne vode do grada sudbine. Malo je sklopljenih prijateljstava koja nee osta
ti prijateljstva u budunosti. Malo se strasti tro i uzalud.
Za one koji nisu imali nikakvu viziju, ovo je svijet pasivnog i ekivanja. Kako da s
e netko upi e na fakultet, ako ne zna koje je njegovo budue zanimanje? Kako da netk
o otvori ljekarnu u Marktgasse, ako bi slina trgovina mogla bolje poslovati u Spi
talgasse? Kako
64
voditi ljubav s mu karcem, ako on mo da ne ostane vjeran? Ti ljudi veinu dana prespav
aju i ekaju svoju viziju.
Tako se u svijetu kratkih prizora iz budunosti rijetko to riskira. Oni koji su vid
jeli budunost, ne trebaju riskirati, a oni koji jo uvijek nisu vidjeli budunost, eka
ju svoju viziju bez riskiranja.
Tek nekolicina onih koji su se osvjedoili o svoju budunost, ine sve to mogu kako bi
je izmijenili. ovjek odlazi ureivati vrtove muzeja u Neuchatelu nakon to se vidio k
ao odvjetnik u Luzernu. Mladi kree na odva an put jedrilicom sa svojim ocem nakon vi
zije da e mu otac uskoro umrijeti od sranih tegoba. Mlada si ena dopu ta da se zaljub
i u jednog ovjeka, iako je vidjela da e se udati za drugoga. Ti ljudi u sumrak sto
je na svojim balkonima i viu da se budunost mo e izmijeniti, da su tisue budunosti mog
ue. S vremenom vrtlaru u Neuchatelu dojadi te ak rad za malu nadnicu i postaje odvj
etnik u Luzernu. Otac umire od srane bolesti, a njegov se sin mrzi jer nije prisi
lio oca da ostane u krevetu. Mladu enu napu ta ljubavnik i ona se udaje za mu karca s
kojim pati u svojoj samoi.
Komu je bolje u ovome svijetu hirovita vremena? Onima koji su vidjeli svoju budun
ost i koji ive samo jedan ivot? Ili onima koji nisu vidjeli svoju budunost i ekaju k
ako bi poeli ivjeti svoj ivot? Ili onima koji ne priznaju budunost i ive dva ivota?
65
29. svibnja 1905.
Mu karac ili ena iznenada baeni u ovaj svijet morali bi se izmicati pred kuama i zgra
dama. Jer, sve je u pokretu. Kue i stanovi, montirani na kotaima, voze se nagnuti
na bok kroz Bahnhofplatz i jure probijajui se kroz Marktgasse, a njihovi stanari
viu s prozora na drugom katu. Po ta ne ostaje u Postgasse, ve leti gradom na tranicam
a, poput vlaka. Niti Bundeshaus ne stoji mirno u Bundesgasse. Posvuda zrak samo
bruji i buci zvucima motora i putovanja. Kad ovjek u osvit dana izae kroz svoja vr
ata, tek to je krenuo, ve juri, hvata zgradu svog ureda, uri uz i niz stepenice, ra
di za stolom koji se vrti u krug, na
66
kraju dana galopira kui. Nitko ne sjedi pod drvetom s knjigom, nitko ne gleda u v
alie na jezercu, na selu nitko ne le i u dubokoj travi. Nitko ne miruje.
emu takva opsjednotost brzinom? U ovom svijetu vrijeme prolazi sporije ljudima u
pokretu. I tako svi putuju velikom brzinom, kako bi dobili na vremenu.
Uinak brzine nije uoen do izuma motora s unutarnjim izgaranjem i poetaka brzog prom
etovanja. 8. rujna 1889- gospodin Randolph Whig od Surrevja vozio je velikom brz
inom svoju punicu u London u svom novom motornom vozilu. Na svoju je veliku rado
st stigao za upola manje vremena od oekivanog, a konverzaciju jedva da je zapoeo,
te se odluio pozabaviti tim fenomenom. Nakon to je objavljeno njegovo istra ivanje,
nitko vi e nije i ao sporo. Budui da je vrijeme novac, financijski razlozi diktiraju
da svaka me etarska kua, svaka tvornica, svaka prodavaonica ive nih namirnica moraju s
talno putovati to je br e mogue, kako bi postigle prednost pred svojim suparnicima.
Takve su zgrade opremljene divovskim pogonskim motorima i nikad ne miruju. Njiho
vi motori i radilice bue puno glasnije od opreme i ljudi unutar njih.
Usto, kue se ne prodaju samo prema veliini i dizajnu, ve i prema brzini. Jer, to kua
br e putuje, to sporije otkucavaju sati unutar nje i to je vi e vremena na raspolaga
nju njezinim stanarima. Ovisno o brzini, ovjek u brzoj kui mo e po danu dobiti nekol
iko minuta u odnosu na svoje susjede. Ova se opsjednutost brzinom nastavlja i nou
, kad se dragocjeno vrijeme mo e izgubiti ili dobiti, dok se spava. Nou su ulice
61
sasvim osvijetljene kako bi kue koje se mimoilaze izbjegle sudare, koji su uvijek
fatalni. Nou ljudi sanjaju
0 brzini, o mladosti, o mogunostima.
U ovom svijetu velike brzine sporo se shvatila samo jedna injenica. Loginom je tau
tologijom efekt kretanja posve relativan. Jer, kad se dvoje ljudi mimoiu na ulici
, svaki onog drugog zamjeuje u pokretu, ba kao to ovjek u vlaku vidi da mimo njegova
prozora leti drvee. Jednako tako, kad se dvoje ljudi mimoidu na ulici, svakomu s
e ini da onom drugom vrijeme prolazi sporije. Svakomu se ini da onaj drugi dobiva
na vremenu. Ovaj reciprocitet izluuje. Jo pak vi e izluuje to da to se br e putuje mimo
susjeda, ini se da susjed putuje br e.
Frustrirani i malodu ni, neki su ljudi prestali gledati van kroz svoje prozore. S
navuenim roletama, nikad ne znaju kako se brzo kreu oni, a kako njihovi susjedi
1 suparnici. Ujutro ustaju, kupaju se, jedu pletenicu sa unkom, rade za svojim ra
dnim stolom, slu aju glazbu, razgovaraju sa svojom djecom, vode zadovoljne ivote.
Neki zastupaju mi ljenje da samo divovski toranj sa satom u Kramgasse otkucava tono
vrijeme, da jedino on miruje. Drugi pak ukazuju na to da je ak i divovski sat u
pokretu kad se gleda s rijeke Aare, ili s oblaka.
Meuigra
Einstein i Besso sjede ispred kafia u Amthausgasse. Podne je i Besso je uspio nag
ovoriti prijatelja da izau iz ureda i udahnu malo svje ega zraka.
- Ne izgleda ba dobro - ka e Besso. Einstein slegne ramenima, gotovo kao da mu je
neugodno. Prolaze minute, ili mo da samo sekunde.
- Napredujem - ka e Einstein.
- Vidi se - ree Besso, zabrinuto prouavajui tamne podonjake ispod prijateljevih oiju.
Mogue je da je Einstein opet prestao jesti. Besso se sjea kad je on sam izgledao
kao Einstein sada, ali iz drugog razloga. Bilo je to u Ziirichu. Bessov je otac
iznenada umro, u
10..
svojim ranim etrdesetima. Besso, koji se nikad nije slagao s ocem, osjeao je dubok
u alost i krivnju. Njegovo je studiranje trenutano stalo. Na Bessovo iznenaenje, Ei
nstein ga je doveo k sebi u stan i brinuo se za njega cijelih mjesec dana.
Besso sad gleda Einsteina i eli mu pomoi, ali naravno, Einstein ne eli pomo. Besso m
isli da Einstein ne osjea bol. ini se neosjetljiv na svoje tijelo i na svijet oko
sebe.
- Napredujem - opet e Einstein. - Mislim da u otkriti tajne. Jesi li vidio Lorent
zov rad koji sam ti ostavio na stolu?
- Ru no.
- Da, ru no i ad hoc. Nije bilo anse da bude ispravan. Elektromagnetski eksperimen
ti govore nam ne to puno fundamentalnije - Einstein se poe e po brkovima i strpa u us
ta krekere sa stola.
Na neko su vrijeme dvojica mu karaca za utjela. Besso stavlja etiri kockice eera u svoj
u kavu dok Einstein zuri u Bernske Alpe, daleke i jedva vidljive kroz maglu. Ust
vari, Einstein gleda kroz Alpe, u svemir. Ponekad dobije migrenu od gledanja u d
aljinu, pa mora zatvorenih oiju lei na svoj kau presvuen zelenom presvlakom.
- Anna bi eljela da ti i Mileva doete na veeru idui tjedan - ree Besso. - Mo ete doves
i i dijete ako hoete - Einstein kima glavom.
Besso naruuje jo jednu kavu, pogled mu pada na mladu enu za susjednim stolom, te uv
lai ko ulju u hlae. Gotovo je jednako neuredan kao Einstein, koji sad ve bulji u gala
ksije. Besso se doista zabrinuo za
71
svoga prijatelja, iako ga je ve viao ovakvog. Mo da e ga ta veera malo razonoditi.
- Subota naveer - ka e Besso.
- Zauzet sam u subotu uveer - neoekivano e Einstein. - Ali Mileva i Hans Albert mo
gu doi.
Besso se smije i ka e - Subota naveer u osam -Zagonetka mu je za to se Einstein uope o e
nio. Ni sam Einstein to ne mo e objasniti. Jednom je priznao Bessu da se nadao kak
o e Mileva barem obavljati kuanske poslove, ali to nije tako funkcioniralo. Nenamj
e ten krevet, prljavo rublje, hrpetine suda jednaki su sada kao i prije. A s bebom
ima jo i vi e posla.
- to misli o Rasmussenovu patentu? - pita Besso.
- Centrifuga s uskim grlom? -Da.
- Osovina e vibrirati prejako da bi moglo biti korisno - ka e Einstein - ali ideja
je pametna. Mislim da bi to moglo funkcionirati s fleksibilnim dr aem koji bi na ao
svoju vlastitu rotacijsku os.
Besso zna to to znai. Einstein e sam napraviti novi dizajn i poslati ga Rasmussenu,
bez zahtjeva da mu se plati ili oda priznanje. esto sretni primatelji Einsteinov
ih prijedloga niti ne znaju tko im je ispravio patent. Nije stvar u tome da Eins
tein ne u iva u priznanju. Prije nekoliko godina, kad je vidio svoj prvi rad u asop
isu Annalen derPhysik, opona ao je pijetla cijelih pet minuta.
72
2. lipnja 1905.
Ka asta, smea breskva podignuta je iz smea i stavljena na stol da poru iasti. Postaje r
u iasta, zatim tvrda, biva odnesena u vreici u prodavaonicu ive nih namirnica, stavljen
a na policu, maknuta i spakirana u sanduk, vraena na drvo s ru iastim cvatom. U ovom
svijetu vrijeme tee unatrag.
Uvela ena sjedi na stolcu i jedva da se pomie, lice joj crveno i nateeno, vid gotov
o nestao, sluh oti ao, disanje kripavo poput u kanja mrtvog li a na kamenu. Prolaze godi
e. Dolazi nekoliko posjetitelja. Malo-pomalo ena postaje sna nija, jede vi e, gubi du
boke crte s lica. uje glasove, glazbu. Neodreene
se sjene sabiru u svjetlost, linije i oblike stolova, stolaca, ljudskih lica. ena
izlazi iz svoje kuice, odlazi na tr nicu, s vremena na vrijeme posjeuje prijateljic
u, za lijepa vremena pije aj u kafiu. Uzima igle i konac iz zadnje ladice komode i
kukica. Smije i se kad joj se svia njezin rad. Jednoga joj dana u kuu unose mu a s bi
jelim licem. Za nekoliko sati obrazi mu postaju ru iasti, stoji pognut prema naprij
ed, uspravlja se, govori joj. Njezina kua postaje njihova kua. Zajedno objeduju, al
e se, smiju. Putuju zemljom, posjeuju prijatelje. Njezina bijela kosa tamni i dob
iva smee pramenove, glas joj odzvanja novim tonovima. Ona odlazi u gimnaziju na z
abavu u povodu svog umirovljenja, poinje predavati povijest. Voli svoje ake, raspr
avlja s njima poslije nastave. ita za vrijeme podnevnog odmora i nou. Nalazi se s
prijateljima i raspravlja o povijesti i aktualnim dogaajima. Poma e suprugu u raunov
odstvu u njegovoj ljekarni, ee s njim u podno ju planina, vodi ljubav. Ko a joj postaj
e mekana, kosa dugaka i smea, grudi vrste. Vidi svog mu a prvi put u knji nici fakultet
a, uzvraa mu poglede. Pohaa nastavu. Pola e maturu, a njezini roditelji i sestra plau
od sree. ivi u kui s roditeljima, provodi sate eui s majkom kroz umu blizu njihove
poma e joj prati sude. Pria prie svojoj mladoj sestri, njoj samoj itaju prie naveer p
ije odlaska u krevet, biva sve manja. Pu e. Si e.
Sredovjeni se ovjek udaljuje od pozornice auditorija u Stockholmu, dr ei medalju. Ruk
uje se s predsjednikom vedske akademije znanosti, prima Nobelovu nagradu za fizik
u, slu a velianstven uvod u
74
dodjelu te nagrade. Nakratko razmi lja o nagradi koju e primiti. Misli mu naglo odl
aze dvadeset godina u budunost, kad e samo olovkom na papiru raditi sam u maloj so
bi. Radit e danju i nou, puno e puta poeti pogre no, puniti ko za smee neuspjelim slj
vima jednad bi i logikim nizovima. Ali nekih e veeri prii radnom stolu znajui da je sp
znao stvari o Prirodi koje nitko prije nije spoznao, odva io se u umu i prona ao svje
tlo, postao vlasnikom dragocjenih tajni. Tih e mu veeri srce tui kao da se zaljubio
. Predosjeaj te bujice krvi, tog vremena kad e biti mlad i nepoznat i kad se nee bo
jati pogre aka, svladava ga sada dok sjedi na svom stolcu u auditoriju u Stockholm
u, prilino udaljen od tankoga glasa predsjednika koji najavljuje njegovo ime.
Jedan mu karac stoji uz grob svoga prijatelja, baca grumen zemlje na lijes, osjea h
ladnu travanjsku ki u na svome licu. Ali ne oajava. Gleda u budunost prema danu kad e
plua njegova prijatelja biti sna na, kad e mu prijatelj ustati iz kreveta i smijati
se, kad e njih dvojica zajedno piti englesko bijelo pivo, jedriti, razgovarati.
Ne oajava. eznutljivo eka upravo taj dan kojeg se sjea u budunosti, kad e on i njegov
prijatelj jesti sendvie na niskom ravnom stoliu, kad e mu objasniti svoj strah od s
tarenja i od toga da nee biti voljen, a prijatelj e nje no odobravati glavom, dok e k
i a kliziti niz prozorsko okno.
75
3. lipnja 1905.
Zamislite svijet u kojem ljudi ive samo jedan dan. Ili je ritam otkucaja srca i d
isanja toliko ubrzan da je cijeli ljudski vijek stisnut u vrijeme jednog okretaj
a Zemlje oko svoje osi - ili je okretanje Zemlje toliko sporo da jedan okretaj t
raje koliko i jedan cijeli ljudski vijek. I jedna i druga interpretacija jednako
su vrijedne. U oba sluaja mu karci i ene vide jedan izlazak sunca, jedan zalazak su
nca.
U ovom svijetu nitko ne do ivi izmjenu godi njih doba. Osoba roena u prosincu u bilo
kojoj europskoj zemlji nikad ne vidi zumbul, ljiljan, astru, ciklamu, runolist,
nikad ne vidi kako javorov list pocrveni i
76
pozlati, nikad ne uje cvrke ni ptice pjevice. Osoba roena u prosincu ivi hladan ivot.
Jednako tako osoba roena u srpnju nikad ne osjeti snje nu pahuljicu na svom licu,
nikad ne vidi kristal na zamrznutom jezeru, nikad ne uje kripanje izama u novom sni
jegu. Osoba roena u srpnju ivi topao ivot. O raznolikosti godi njih doba ui se iz knji
ga.
U ovom se svijetu ivot planira prema svjetlu. Osoba roena u zalazak sunca provede
polovinu svoga ivota nou, naui baviti se kuanskim zanatima, kao to su tkanje i urarst
vo, puno ita, razvija se intelektualno, previ e jede, pla i je ogromna tmina tamo van
i, uzgaja sjene. Osoba roena u osvit ui vanjske poslove, kao to su zemljoradnja i z
idarstvo, fiziki se razvija i trenira, zazire od knjiga i intelektualnih projekat
a, vedra je i samosvjesna, niega se ne boji.
Djeca suneva zalaska i suneva izlaska zaglavinjaju kad se promijeni svjetlo. Kad s
vane, one roene u zalazak sunca omamljuje iznenadni pogled na drvee, oceane i plan
ine, zasljepljuje ih danja svjetlost, vraaju se kui i zakrivaju svoje prozore, pro
vode ostatak ivota u polusvjetlu. Kad sunce zae, oni roeni u osvit jadikuju nad nes
tankom ptica na nebu, nestankom slojevitih sjenki plavetnila na moru, hipnotinog
gibanja oblaka. Oni kukaju i odbijaju nauiti skrovite kuanske zanate, le e na zemlji
, gledaju uvis i napre u se ne bi li vidjeli ono to su vidjeli neko.
U ovom svijetu, u kojem ljudski vijek traje samo jedan dan, ljudi se obaziru na
vrijeme poput maaka koje se napre u da uju zvukove s tavana. Jer, nema vremena za gu
bljenje. Roenje, kolovanje, ljubavne
77
I
veze, brak, zvanje, starija dob, sve se mora uklopiti u jedan prolazak sunca, je
dnu modulaciju svjetlosti. Kad se ljudi mimoidu na ulici, podignu e ire i urno nasta
ve dalje. Kad se ljudi sastanu u kuama, pristojno pitaju jedni druge za zdravlje
i zatim se vrate svojim poslovima. Kad se ljudi okupe u kafiima, nervozno prouavaj
u pomicanje sjena i ne sjede dugo. Vrijeme je predragocjeno. ivot je samo trenuta
k u jednom godi njem dobu. ivot je jedan snijeg. ivot je jedan jesenji dan. ivot je s
uptilan, tek nakratko osjenjen kut pri zatvaranju vrata. ivot je kratak pokret ru
kama i nogama.
Kad nastupi starija dob, bilo u svjetlu ili u tami, ljudi otkriju da nikoga ne p
oznaju. Nije bilo vremena. Roditelji su umrli u podne ili u pono. Braa i sestre pr
eselili su se u daleke gradove, kako bi iskoristili prolazne prilike. Prijatelji
su se promijenili s promjenom kuta sunca. Kue, gradovi, poslovi, ljubavnici, za
sve je bilo planirano da se smjeste u ivotu uokvirenom jednim danom. ovjek starije
dobi ne poznaje nikoga. On razgovara s ljudima, ali ih ne poznaje. Njegov je ivo
t rasut u fragmentima razgovora koje zaboravljaju fragmentirani ljudi. Njegov je
ivot podijeljen u u urbane nastavke u koje se osvjedoila tek nekolicina. On sjedi z
a svojim stoliem pokraj kreveta, slu a zvuk vode koja se ulijeva u kadu i pita se p
ostoji li i ta izvan njegovih misli. Je li onaj zagrljaj njegove majke doista post
ojao? Je li ono smije no suparni tvo s njegovim prijateljem iz kole stvarno postojalo
? Je li ono prvo ugodno bockanje dok je vodio ljubav doista postojalo? Je li pos
tojala njegova draga? Gdje su oni sada? Gdje su oni sada dok
on sjedi za svojim stoliem pokraj kreveta, slu ajui zvuk vode koja se ulijeva u kadu
i jedva primjeuje promjenu svjetla?
78
79
5. lipnja 1905.
Prema opisu mjesta i izgledu rijeka, drvea, zgrada, ljudi, sve bi izgledalo obino.
Rijeka Aare zavija na istok, naikana brodiima koji prevoze krumpir i eernu repu. Don
ji je dio Alpa istokan arola borovima, ije se grane nakrcane e erima izvijaju u lukov
e poput velikih razgranatih svijenjaka. Trokatnice s krovovima od crvenog crijepa
i tavanskim prozorima mirno stoje u Aarstrasse i gledaju rijeku. Trgovci u Mark
tgasse ma u svim prolaznicima, salijeui ih svojim rupcima, finim satovima, rajicama,
kruhom od kiselog kvasca i anisom. Miris dimljene govedine lebdi niz iroke ulice.
Mu karac i ena stoje raspravljajui na svom malom balkonu u
80
Kramgasse i pritom se smiju. Mlada djevojka polako hoda vrtom na Kleine Schanze.
Velika po tanska vrata od crvenog drveta otvaraju se i zatvaraju, otvaraju i zatv
araju. Pas laje.
Ali svaka osoba svojim oima ovaj prizor vidi sasvim drugaije. Na primjer, ena koja
sjedi na obali rijeke Aare vidi kako brodovi prolaze velikom brzinom, kao da se
na klizaljkama miu po ledu. Nekom drugom brodovi se ine tromi i kao da jedva zaokr
u uju taj luk u cijelo poslijepodne. ovjek stoji u Aarstrasse, gleda rijeku i otkri
va da brodovi prvo putuju prema naprijed, pa natrag.
Ovo se razila enje ponavlja i drugdje. Upravo sada, nakon to je objedovao, ljekarni
k hoda natrag u svoju ljekarnu u Kochergasse. Ovo je slika koju on vidi: dvije en
e protre pokraj njega, divlje mlatarajui rukama i razgovarajui tako ustro da ih on u
ope ne mo e razumjeti. Odvjetnik tri preko ceste na sastanak, dok mu se glava trza s
ad ovamo, sad onamo, kao kakvoj ivotinjici. Lopta, koju je bacilo neko dijete s b
alkona, leti zrakom poput metka, jedva se razaznaje. Stanari s broja 82 tek su n
a tren pogledali kroz prozor, lete kroz kuu iz jedne sobe u drugu, sjedaju na tre
nutak, za minutu ukrcaju u sebe jelo, nestaju, opet se pojavljuju. Oblaci se na
nebu spajaju, razilaze, opet spajaju tempom uzastopnog udisaja i izdisaja.
S druge strane ceste pekar promatra isti prizor. On uoava da se dvije ene le erno etk
aju ulicom, zastaju da popriaju s odvjetnikom, a onda nastavljaju dalje. Odvjetni
k odlazi u stan na broju 82, sjeda za stol i rua, odlazi do prozora na prvom katu
, gdje hvata loptu koju
81
'JI
je bacilo dijete na ulici.
Treoj pak osobi, koja stoji ispod uline svjetiljke u Kochergasse, ovi dogaaji nemaj
u nikakvo kretanje: dvije ene, odvjetnik, lopta, dijete, tri barke, unutra njost st
ana, uhvaeni poput slika na jasnom sunevom svjetlu.
Slino je sa svakim slijedom dogaaja u ovom svijetu u kojem je vrijeme osjet.
U svijetu, u kojem je vrijeme osjet, poput vida ili okusa, slijed nekih dogaaja m
o e biti brz ili spor, nejasan ili jasan, slan ili sladak, uzrono vezan ili nevezan
, uredan ili nasumian, ovisno o prethodnom ivotu gledatelja. Filozofi sjede u kafii
ma u Amthausgasse i raspravljaju o tome postoji li vrijeme uope izvan ljudske per
cepcije. Tko mo e rei da se ne to dogodilo brzo ili polako, s uzrokom ili bez njega,
u pro losti ili u budunosti? Tko mo e rei dogaaju li se stvari uope? Filozofi sjede pol
otvorenih oiju i usporeuju svoje estetike vremena.
Vrlo je malo ljudi roeno bez ikakva osjeta vremena. Njima se, kao posljedica toga
, osjet mjesta izo trava do boli. Oni le e u dubokoj travi, a ispituju ih pjesnici i
slikari iz cijeloga svijeta. Njih se, gluhe za vrijeme, preklinje da tono opi u po
lo aj drvea u proljee, oblik snijega na Alpama, kut sunca na crkvi, smje taj rijeka, p
olo aj mahovine, strukturu ptica u jatu. No, gluhi za vrijeme ne mogu priati o tome
to znaju. Jer, za govor je potreban slijed rijei izgovorenih u vremenu.
82
9. lipnja 1905.
Zamislite da ljudi ive vjeno.
Iznenaujue je da se stanovni tvo svakoga grada dijeli na one Poslije-u i one Sad-u.
Oni Poslije-u razmi ljaju da nema urbe krenuti na predavanja na fakultet, uiti drugi
jezik, itati Voltairea ili Newtona, tra iti unapreenje na poslu, zaljubiti se, osnov
ati obitelj. Za sve te stvari ima beskonano mnogo vremena. U beskrajnom vremenu s
ve se stvari mogu obaviti. I zato sve stvari mogu ekati. Doista, prenagljivanje m
o e uroditi pogre kama. I tko se mo e suprotstaviti njihovoj logici? One Poslije-u mo ete
prepoznati u bilo kojoj prodavaonici ili u etnji. Oni
83
hodaju laganim korakom i nose iroku odjeu. Vole proitati bilo koji otvoren asopis, i
li premje tati raspored pokustva u svojim domovima, ili ukliziti u razgovor kao to l
ist pada s drveta. Oni Poslije-u sjede u kafiima ispijajui lagano svoju kavu i rasp
ravljajui
0 mogunostima ivota.
Oni Sad-u uoavaju da u beskrajno dugim ivotima mogu raditi sve to zamisle. Oni e imat
i beskonaan broj karijera, o enit e se nebrojeno mnogo puta, stalno e mijenjati svoje
principe. Svaka e osoba biti odvjetnik, zidar, pisac, raunovoa, slikar, lijenik, po
ljoprivrednik. Oni Sad-u stalno itaju neke nove knjige, izuavaju nove zanate, ue nov
e jezike. Kako bi okusili beskrajnosti ivota, poinju rano i nikad ne usporavaju.
1 tko se mo e suprotstaviti njihovoj logici? One Sad-u jednostavno je prepoznati. O
ni su vlasnici kafia, profesori na fakultetu, lijenici i medicinske sestre, politia
ri, ljudi koji stalno ma u nogama dok sjede. Oni se kreu kroz svoje ivote bojei se da
im ne to ne promakne. Ako se dvoje Sad-u sluajno sretnu pokraj esterokutnog pilastra
fontane Zahringer, usporeuju ivote kojima su ovladali, izmjenjuju informacije i p
ogledavaju na svoje satove. Kad se dvoje Poslije-u sretnu na istom mjestu, zamisl
e se nad buduno u i pogledom slijede parabolu vode.
Oni Sad-u i oni Poslije-u imaju ne to zajedniko. S beskonanim ivotima dolazi i beskona
dug popis roaka. Djedovi nikad ne umiru, niti pradjedovi, pratete ni praujaci, p
rapratete, i tako dalje, skroz kroz generacije, svi ive i nude savjete. Sinovi se
nikad ne izvuku ispod sjene svojih oeva. Niti keri ispod
84
majinih. Nitko nikad ne postane on sam.
Kad ovjek zapoinje vlastiti posao, osjea potrebu razgovarati o tome sa svojim rodit
eljima i njihovim roditeljima i njihovim roditeljima, ad infinitum, kako bi uio n
a njihovim pogre kama. Jer, niti jedan novi pothvat nije nov. Sve je ve poku ao neki
raniji predak iz obiteljskog stabla. Doista, sve se ve dogodilo i postiglo, ali j
e imalo svoju cijenu. Jer, u takvom je svijetu umno ak dostignua djelomino podijelje
n umanjenom ambicijom.
A kad ker eli savjet majke, ne mo e ga dobiti izravno. Njezina majka mora pitati svo
ju majku, koja mora pitati svoju majku, i uvijek tako dalje. Jednako kao to sinov
i i keri ne mogu sami odluivati, ne mogu se okrenuti ni svojim roditeljima i od nj
ih dobiti pouzdan savjet. Roditelji nisu izvor sigurnosti. Postoji milijun izvor
a.
Tamo gdje se svaki postupak mora provjeriti milijun puta, ivot je neodluan. Mostov
i se izvijaju preko polovine rijeke, a onda odjednom staju. Zgrade imaju devet k
atova, ali nemaju krova. Trgoveve se zalihe dumbira, soli, bakalara i govedine mi
jenjaju svaki put kad se predomisli, nakon svakog savjetovanja. Reenice ostaju ne
dovr ene. Zaruke se prekidaju tek nekoliko dana prije vjenanja. A na irokim ulicama
i cestama ljudi okreu glavu unatrag i bulje iza leda, da vide tko bi ih mogao gle
dati.
Takva je cijena besmrtnosti. Niti jedna osoba nije cijela. Niti jedna osoba nije
slobodna. S vremenom su neki odluili da je jedini nain da ive ako umru. U smrti su
svi mu karci i ene osloboeni tereta pro losti.
85
Neke od tih du a bacaju se u jezero Constance ili skau s Monte Leme, zavr avajui tako
svoje beskrajne ivote, dok ih gledaju njihovi dragi roaci. Na ovaj nain konanost pob
jeuje beskonanost, milijuni jeseni ustupaju mjesto nijednoj jeseni, milijuni snjeg
ova nijednom snijegu, milijuni savjeta nijednom savjetu.
86
10. lipnja 1905.
Zamislite da vrijeme nije kvantiteta ve kvaliteta, poput osvijetljene noi iznad dr
vea u trenutku kad se mjesec uzdi e i dodiruje obrise drvea. Vrijeme postoji, ali ga
ne mo emo mjeriti.
Upravo sada, u sunano poslijepodne, ena stoji nasred Bahnhofplatza i eka susret s o
dreenim ovjekom. Prije nekog ju je vremena vidio na vlaku za Fribourg i, odu evljen
njome, tra io da pode s njim u vrtove na Grosse Schanze. Iz nestrpljenja u njegovu
glasu i pogleda u njegovim oima, ena je znala da on misli uskoro. I tako ga ona ek
a, i nije nestrpljiva, provodei to vrijeme s knjigom. Ne to kasnije, mo da
87
sljedei dan, on dolazi, primaju se pod ruku, zajedno hodaju prema vrtovima, eu medu
nasadima tulipana, ru a, martagon ljiljana, alpskih zvonia, i sjede na bijeloj klup
i od cedrovine neko neizmjerljivo vrijeme. Dolazi veer, oznaena promjenom svjetla,
crvenjenjem neba. Mu karac i ena slijede vijugavu stazu, posutu bijelim sitnim ljun
kom, do restorana na brda cu. Jesu li bili zajedno cijeli ljudski vijek, ili samo
trenutak? Tko mo e rei?
Kroz prozore restorana razdijeljene olovnim prekama, majka ovog mu karca uoava ga ka
ko sjedi sa enom. Lomi ruke i kuka jer eli da joj sin bude kod kue. Ona u njemu vid
i dijete. Je li uope pro lo i ta vremena otkad je on ivio kod kue, igrao se lovice sa s
vojim ocem, trljao majci leda prije spavanja? Majka vidi djeaki smijeh, uhvaen u sv
jetlu svijee kroz prozore restorana razdijeljene olovnim prekama, i ona je sigurna
da nije pro lo nimalo vremena, da njezin sin, njezino dijete, treba biti s njom k
od kue. Ona eka vani, lomei ruke, dok joj sin brzo odrasta u intimi ove veeri, ove en
e koju je susreo.
Preko ceste, u Aarbergergasse, dva mu karca diskutiraju o prijevozu lijekova. Prim
atelj je ljut jer su lijekovi, koji imaju kratak rok trajanja, stigli ve stari i
nedjelotvorni. On ih je oekivao puno ranije, ustvari ih je ekao na eljeznikom peronu
ve neko vrijeme, kroz dolaske i odlaske sijede gospode iz Spitalgasse s broja 27
, kroz mnoge mijene svjetla na Alpama, kroz izmjene zraka od toplog u hladno, pa
mokro. Po iljatelj, niski debeli ovjek s brkovima, uvrijeen je. On je spakirao lije
kove u svojoj tvornici u Baselu im je uo
88
kako se na tr nici podi u rolete. Odnio je kutije na vlak dok su oblaci jo bili u ist
om polo aju kao i onda kad je potpisan ugovor. to je vi e mogao uiniti?
U svijetu u kojem se vrijeme ne mo e mjeriti, nema satova, nema kalendara, nema od
reenih dogovora. Dogaaje uvjetuju drugi dogaaji, a ne vrijeme. Kua se poinje graditi
kad kamen i drvo dou na gradili te. Kamenolom isporuuje kamen kad radnik u kamenolom
u treba novac. Odvjetnik odlazi od kue braniti sluaj na Vrhovni sud kad mu se ker n
a ali kako on elavi. Obrazovanje u gimnaziji u Bernu zavr eno je kada dak polo i ispite
. Vlakovi odlaze s perona na Bahnhofplatzu kad se vagoni napune putnicima.
U svijetu u kojem je vrijeme kvaliteta, dogaaji se pamte po boji neba, tonu povik
a brodara s rijeke Aare, osjeaju sree ili straha kad neka osoba ude u sobu. Roenje
djeteta, patentiranje izuma, susret dvoje ljudi nisu fiksirane toke u vremenu, od
reene satima i minutama. Umjesto toga, dogaaji klize kroz prostor ma te, materijaliz
irani pogledom, eljom. Jednako je tako vrijeme izmeu dva dogaaja dugo ili kratko, o
visno o tome kakvi su bili drugi dogaaji s kojima se usporeuju, intenzitetu svjetl
osti, stupnju svjetla i sjene, mi ljenju sudionika.
Neki ljudi poku avaju mjeriti vrijeme, rastaviti vrijeme na sastavne dijelove, ana
lizirati vrijeme. Oni se okamenjuju. Njihova tijela stoje zamrznuta na uglovima
ulica, hladna, kruta i te ka. Nakon nekog se vremena ove statue odnose radniku u k
amenolomu koji ih uredno re e na jednake dijelove i prodaje za gradnju kua kad mu j
e potreban novac.
89
. lipnja 1905.
Ispred malog kafia na uglu Kramgasse i Theaterplatza est je plavih stolova i red p
lavih petunija na kuharovu prozoru. Iz tog se kafia mo e vidjeti i uti cijeli Bern.
Ljudi struje arkadama u Kramgasse, razgovarajui i zastajkujui da kupe posteljinu,
ili rune satove, ili cimet; skupina osmogodi njaka, pu tenih na jutarnji odmor iz gim
nazije u Kochergasse, slijede jedan za drugim svog uitelja kroz ulice do obale ri
jeke Aare; dim se di e iz tvornice tik ponad rijeke; voda ubori u mlazovima fontane
Zahringer; divovski sat s tornja u Kramgasse otkucava etvrtinu sata.
Ako se na trenutak ignoriraju zvukovi i mirisi grada,
90
mo e se vidjeti dojmljiv prizor. Dva mu karca na uglu Kochergasse poku avaju se rastat
i ali ne mogu, kao da se vi e nikad nee vidjeti. Govore zbogom, kreu u suprotnom smj
eru, a onda hitaju natrag i grle se. U blizini, na kamenom rubu fontane sjedi sr
edovjena ena i tiho jeca. Zgrabila je kamen svojim utim pjegavim rukama, toliko ga
je vrsto stisnula da joj je krv oti la iz ruku, i tako u oaju bulji u pod. Njezina u
samljenost ima trajnost i dubinu kakvu osjeaju osobe koje vjeruju da vi e nikad nee
vidjeti druge ljude. Dvije ene u puloverima eu niz Kramgasse, rukom pod ruku, smijui
se tako neusiljeno da sigurno ne razmi ljaju o budunosti.
Ustvari, ovo je svijet bez budunosti. U ovom je svijetu vrijeme crta koja prestaj
e u sada njosti, i u stvarnosti i u mislima. U ovom svijetu nitko ne mo e zamisliti
budunost. Zamisliti budunost nije ni ta manje mogue nego vidjeti boju iza ljubiaste: o
sjetila ne mogu pojmiti to bi sve moglo postojati iza vidljivog kraja spektra. U
svijetu bez budunosti, svako je rastajanje prijatelja smrt. U svijetu bez budunost
i, svaka je osamljenost konana. U svijetu bez budunosti, svaki je smijeh posljednj
i smijeh. U svijetu bez budunosti, nakon sada njosti slijedi ni tavilo, a ljudi se ta
ko grevito dr e za sada njost kao da vise sa stijene.
Osoba koja ne mo e zamisliti budunost, osoba je koja ne mo e pojmiti rezultate svojih
djela. Neki su zbog toga paralizirani u neaktivnosti. Danima le e u svojim krevet
ima, sasvim budni, ali u strahu da se odjenu. Piju kavu i gledaju fotografije. D
rugi ujutro skau iz kreveta, ne obazirui se na to to svaki potez vodi u
91
ni tavilo, ne obazirui se na to to ne mogu isplanirati svoje ivote. Oni ive od trenutk
a do trenutka, i svaki je trenutak ispunjen. Drugi pak mijenjaju pro lost za buduno
st. Oni prebacuju po sjeanju svaku uspomenu, svaki potez, svaki uzrok i posljedic
u, i zapanjeni su kako su ih ti dogaaji doveli do ovog trenutka, posljednjeg tren
utka na svijetu, do konca crte koja je vrijeme.
U malom kafiu sa est vanjskih stolova i redom petunija, jedan mladi sjedi uz svoju
kavu i pecivo. Lijeno promatra ulicu. Vidi one dvije ene u puloverima kako se smi
ju, sredovjenu enu na fontani, dva prijatelja koji se neprestano pozdravljaju na r
astanku. Dok sjedi, jedan se taman ki ni oblak navlai iznad grada. Ali ovaj mladi os
taje za svojim stolom. On mo e zamisliti samo sada njost, a ovoga je trena sada njost
tamno nebo, bez ki e. Dok pijucka kavu i jede pecivo, udi se kako je kraj svijeta t
ako mraan. Ki e jo uvijek nema i on kilji u svoje novine na sve slabijem svjetlu, pok
u avajui proitati posljednju reenicu koju e proitati u svom ivotu. A onda, ki a. Mlad
i unutra, skida svoju mokru jaknu, udi se kako se svijet zavr ava po ki i. Razgovara
s kuharom o hrani, ali ne oekuje da ki a stane, jer on ni ta ne oekuje. U svijetu bez
budunosti, svaki je trenutak kraj svijeta. Nakon dvadeset minuta olujni oblak pro
lazi, ki a prestaje i nebo se razvedrava. Mladi se vraa svomu stolu i udi se kako svi
jet zavr ava po suncu.
92
5. lipnja 1905.
U ovom je svijetu vrijeme vidljiva dimenzija. Ba kao to se mo e gledati u daljinu i
vidjeti kue, drvee, vrhove planina kao orijentir u prostoru, tako se mo e gledati u
drugom smjeru i vidjeti roenja, vjenanja, smrti kao putokaze u vremenu, kako se ne
jasno prote u daleko u budunost. I ba kao to se mo e odabrati ostati na jednom mjestu i
li otrati na drugo, tako se mo e odabrati vlastito kretanje po osi vremena. Neke je
ljude strah putovati daleko od ugodnog trenutka. Oni se vrsto ve u za jednu vremen
sku lokaciju, jedva puzei mimo poznatog dogaaja. Drugi pak svesrdno hrle u budunost
, bez pripreme za brzu izmjenu
93
dogaaja koji slijede.
Na politehnikom fakultetu u Ziirichu mladi i njegov mentor sjede u maloj knji nici,
potiho razgovarajui o doktoratu tog mladog ovjeka. Mjesec je prosinac i vatra plam
ti u otvorenom kaminu ispod bijelog mramornog okvira kamina. Mladi i mentor sjede
u udobnim stolcima od hrastovine pokraj okruglog stola, prekrivenog stranicama
i stranicama rauna. Istra ivanje je bilo te ko. Svaki se mjesec u proteklih osamnaest
mjeseci mladi susretao sa svojim profesorom u ovoj sobi, od svog profesora tra io
vodstvo i nadu, odlazio raditi jo jedan mjesec i dolazio natrag s novim pitanjima
. Profesor mu je uvijek davao odgovore. Danas mu profesor opet obja njava. Dok mu
uitelj govori, mladi gleda kroz prozor, prouavajui kako se snijeg prihvatio za smrek
u pokraj zgrade, i pita se kako e dalje sam, jednom kada doktorira. Sjedei na svom
stolcu, mladi neodluno zakorai prema naprijed u vremenu, samo nekoliko minuta u bu
dunost, i strese se pred hladnoom i nesigurno u. Povlai se natrag. Puno je bolje ostat
i u ovom trenutku, pokraj tople vatre, pokraj tople pomoi svoga mentora. Puno je
bolje zaustaviti kretanje po osi vremena. I tako mladi ostaje u ovom danu, u ovoj
maloj knji nici. Njegovi prijatelji prolaze, pogledaju nakratko, vide kako je zas
tao u ovom trenutku i nastavljaju prema budunosti svojim tempom.
U Viktoriastrasse na broju 27 u Bernu mlada ena le i na svom krevetu. Zvukovi rodit
eljske svae se u do njezine sobe. Ona si pokriva u i i bulji u fotografiju na svom st
olu, fotografiju iz djetinjstva, na kojoj ui na pla i s majkom i ocem. Uz jedan je z
id njezine sobe
94
komoda od kestena. Porculanski lavor za pranje smje ten je na komodi. Plava se boj
a zidova lju ti i puca. Pri dnu kreveta otvoren koveg, napola pun odjeom. Ona bulji
u fotografiju, a zatim van u vrijeme. Budunost je poziva. Odluuje se. Ne dovr avajui
pakiranje, ona juri iz kue, iz ovog trenutka u svom ivotu, uri ravno u budunost. Hit
a mimo jedne budue godine, pet godina, deset godina, dvadeset godina, konano koi. N
o, tako se brzo kree da se ne mo e zaustaviti dok ne navr i pedeset godina. Dogaaji su
proletjeli mimo njezina pogleda i jedva da ih je vidjela. elavi odvjetnik s koji
m je ostala trudna i koji je zatim oti ao. Jedna lo a godina na fakultetu. Neko vrij
eme mali stan u Lausannei. Prijateljica u Fribourgu. Razasuti posjeti njezinim p
osijedjelim roditeljima. Bolesnika soba u kojoj je umrla njezina majka. Vla an stan
u Ziirichu koji zaudara na e njak, gdje joj je umro otac. Pismo njezine keri koja iv
i negdje u Engleskoj.
ena hvata zrak. Ima pedeset godina. Le i na krevetu, poku ava se sjetiti svoga ivota,
bulji u fotografiju iz djetinjstava, dok je uala na pla i s majkom i ocem.
95
7. lipnja 1905.
Utorak je ujutro u Bernu. Pekar debelih prstiju u Marktgasse vie na enu koja nije
platila svoj posljednji raun, mlati rukama dok ona tiho spu ta netom kupljeni zwieb
ack u svoju torbu. Izvan pekarnice djeak se kotura za loptom baenom s prozora na p
rvom katu, dok mu koturaljke zvekeu na kamenoj cesti. Na istonom kraju Marktgasse,
gdje se ulica spaja s Kramgasse, mu karac i ena stoje jedan blizu drugoga u sjeni
arkade. Dva mu karca prolaze pokraj njih s novinama pod rukom. Tristo metara ju nije
, jedna ptica pjevica lijeno nadlijee rijeku Aare.
Svijet staje.
Pekarova usta ostaju otvorena u pola reenice. Dijete lebdi na pola koraka, lopta
visi u zraku. Mu karac i ena postaju kipovi pod arkadom. Dva mu karca postaju kipovi,
njihov govor prekinut kao da je netko podigao iglu gramofona. Ptica se skamenju
je u letu, nepomina poput kazali nih ovjesa spu tenih iznad rijeke.
Mikrosekundu kasnije, svijet poinje ispoetka.
Pekar nastavlja svoju tiradu kao da se ni ta nije dogodilo. Jednako tako, dijete t
ri za loptom. Mu karac i ena jo se vi e ste u u zagrljaju. Dva mu karca nastavljaju rasp
ljati o porastu tr i ta govedinom. Ptica ma e krilima i nastavlja svoj luk preko rijek
e Aare.
Nakon nekoliko minuta svijet opet staje. Potom opet poinje. Staje. Poinje.
Kakav je ovaj svijet? U ovom svijetu vrijeme nije kontinuirano. U ovom je svijet
u vrijeme isprekidano. Vrijeme je komad ivanih vlakana: ine se povezani iz daljine,
ali su isprekidani ako ih se pogleda izbliza, s mikroskopski malim razmacima me
du vlaknima. ivani impuls tee jednim segmentom vremena, odjednom stane, prieka, pres
koi kroz vakuum i nastavlja u susjednom segmentu.
Tako su maju ni ti prekidi u vremenu, da bi se svaka pojedina sekunda trebala povea
ti i razlo iti na tisuu dijelova i svaki od tih dijelova na tisuu dijelova prije no t
o bi se uoio onaj jedini dio vremena koji nedostaje. Tako su maju ni ti prekidi u v
remenu da su rupe medu segmentima praktiki nezamjetljive. Nakon svakog novog poetk
a vremena, novi svijet izgleda ba kao i stari. Mjesto i pokretanje oblaka izgleda
ju isto kao i prije, ba kao i putovi ptica, tijek razgovora, misli.
97
Segmenti vremena gotovo savr eno odgovaraju jedan drugomu, ali ipak ne sasvim savr e
no. Povremeno se dogode sasvim mali pomaci. Na primjer, u ovaj utorak u Bernu, m
ladi i djevojka, u svojim kasnim dvadesetima, stoje ispod jedne uline svjetiljke u
Gerberngasse. Upoznali su se prije mjesec dana. On je beskrajno voli, ali ga je
ve jednom slomila ena koja ga je ostavila bez upozorenja, i on se boji ljubavi. M
ora biti siguran s ovom enom. Prouava joj lice, u ti ini je moli za iskrenost osjeaja
, tra i najmanji znak, najsitniji pokret na njezinu elu, najneznatnije rumenjenje o
braza, vla nost oiju.
Doista, i ona njega voli, ali ne zna izraziti svoju ljubav rijeima. Umjesto toga,
ona mu se smije i, nesvjesna njegova straha. Dok stoje pod ulinom svjetiljkom, vri
jeme stane i opet krene. Nakon toga nagib njihove glave isti je kao i prije, rit
am udaraca njihovih srca ne pokazuje promjenu. Ali tamo negdje u dubokim vodama e
nina uma, pojavila se nejasna misao, koja dosad jo nije bila tamo. Djevojka dohvaa
tu novu misao, ulazi u svoju podsvijest, i dok to ini, pauinasta joj praznina pre
kida smije ak. Ovo jedva zamjetno dvojenje bilo bi neprimjetno uvijek, osim u sluaj
u pomnog ispitivanja, no nestrpljivi ga je mladi primijetio i shvatio kao znak. G
ovori djevojci da se vi e ne mogu viati, vraa se u svoj mali stan u Zeughausgasse, o
dluuje preseliti se u Zurich i raditi u ujakovoj banci. Djevojka polako odlazi kui
s onog mjesta ispod uline svjetiljke u Gerberngasse i pita se za to je mladi ne vol
i.
98
Meuigra
Einstein i Besso sjede u malom ribikom amcu usidrenom na rijeci. Besso jede sendvi
od sira dok Einstein otpuhuje svoju lulu i polako postavlja meku.
- Ulovi li ikad i ta ovdje, nasred rijeke Aare? - pita Besso, koji nikad prije nije
pecao s Einsteinom.
- Nikad - odgovara Einstein, i nastavlja bacati udicu.
- Mo da bi se trebali vi e pribli iti obali, prema onoj trstici.
- Mogli bismo - ree Einstein. - Nikad nisam ni tamo ni ta ulovio. Ima li jo koji sen
dvi u toj torbi? Besso pru a Einsteinu sendvi i pivo. Osjea se pomalo krivim to je tra
o od prijatelja da ga povede sa sobom
100
u ovo nedjeljno poslijepodne. Einstein je planirao sam ii u ribolov kako bi mogao
razmi ljati.
-Jedi - ree Besso. - Treba se odmoriti od stalnog izvlaenja svih tih riba.
Einstein spu ta svoju meku u Bessovo krilo i poinje jesti. Neko vrijeme dvojica pri
jatelja ostaju u ti ini. Malen crveni amac prolazi pravei valove, i ribarska se bark
a zaljulja simo-tamo.
Nakon ruka, Einstein i Besso uklanjaju sjedala u barci i lije u na leda gledajui u n
ebo. Za danas je Einstein odustao od ribarenja.
- Koje oblike vidi u oblacima, Michele? - pita Einstein.
- Vidim kozu kako natjerava nekog mu karca koji se mr ti.
- Ti si praktian ovjek, Michele - Einstein se zapiljio u oblake, ali misli o svom
projektu. eli ispriati Bessu o svojim snovima, ali se ne mo e prisiliti na to.
- Mislim da e uspjeti sa svojom teorijom vremena - ka e Besso - a kad uspije , ii emo n
pecanje i objasnit e mi je. Kad postane slavan, sjetit e se da si je meni prvomu isp
riao, ovdje u ovom amcu.
Einstein se smije, a oblaci se ljuljaju lijevo-desno u skladu s njegovim smijeho
m.
101
8. lipnja 1905.
irei se od katedrale u centru Rima, red od deset tisua ljudi zrakasto se iri prema v
an, poput kazaljke divovskoga sata, van prema rubu grada, i izvan grada. No, ovi
su strpljivi hodoasnici usmjereni prema nutra, a ne van. ekaju svoj red da udu u
Hram Vremena. ekaju kako bi se poklonili Velikom Satu. Doputovali su izdaleka, ak
iz drugih zemalja, kako bi posjetili ovo sveti te. Sad strpljivo stoje dok red puz
i prema naprijed kroz bezgre ne ulice. Neki itaju svoje molitvenike. Neki dr e djecu.
Neki jedu smokve ili piju vodu. I dok ekaju, ine se neosjetljivi za protjecanje v
remena. Ne gledaju na svoje satove, jer ne posjeduju
102
satove. Ne slu aju zvonjavu crkvenih satova s tornjeva, jer tornjevi sa satovima n
e postoje. Runi i zidni satovi zabranjeni su, svi osim Velikoga Sata u Hramu Vrem
ena.
Unutar hrama, u krugu stoji dvanaest hodoasnika oko Velikoga Sata, jedan hodoasnik
za svaku oznaku sata na ogromnom zdanju od metala i stakla. Unutar toga kruga t
e ko se bronano klatno nji e s visine od dvanaest metara, svjetluca na svjetlu svijea.
Hodoasnici zapjevaju nakon svakog perioda njihala, zapjevaju nakon svakog odmjer
enog intervala vremena. Hodoasnici zapjevaju nakon svake nove minute oduzete od n
jihovih ivota. To je njihova rtva.
Nakon sat vremena uz Veliki Sat, ovi hodoasnici odlaze i drugih dvanaest ulazi je
dan po jedan kroz visok portal. Ova se procesija odvija stoljeima.
Davno prije, prije Velikoga Sata, vrijeme se mjerilo mijenama nebeskih tijela: s
porim pokretom zvijezda po nonom nebu, lukom sunca i izmjenom svjetla, rastom i s
tanjivanjem mjeseca, plimom i osekom, godi njim dobima. Vrijeme se takoer mjerilo o
tkucajima srca, ritmom umora i sna, ponovnom pojavom gladi, menstrualnim ciklusi
ma ena, trajanjem osamljenosti. A tada je u jednom malom gradu u Italiji sazdan p
rvi mehaniki sat. Ljudi su bili izvan sebe. Poslije su bili u asnuti. Pred njima je
bio ljudski izum za mjerenje protjecanja vremena, za vladanje i odreivanje obima
njihove elje, za tono odmjeravanje trenutaka u ivotu. Bilo je to magino, bilo je to
nepodno ljivo, bilo je to mimo prirodnoga zakona. Pa ipak, sat se nije mogao igno
rirati. Morali su ga tovati. Izumitelja su nagovorili da napravi Veliki Sat. Nako
n toga su ga ubili i svi su
103
drugi satovi uni teni. Tada su otpoela hodoa a.
Na neki se nain vrijeme nastavlja kao i prije Velikog Sata. Ulice i cestice grado
va pro arane su djejim smijehom. Obitelji se sastaju u blagdane da zajedno jedu dim
ljenu govedinu i piju pivo. Djeaci i djevojice kriomice se srame ljivo pogledavaju p
reko atrija arkade. Slikari uljep avaju kue i zgrade svojim slikarijama. Filozofi r
azmi ljaju. No, pri svakom udahu, svaki put kad se prekri e noge, u svakoj romantinoj
elji postoji neka mala kvrga koja se nastanila na mozgu. Ni jedan potez, bez obz
ira o kojoj se sitnici radilo, vi e nije slobodan. Jer, svi ljudi znaju da se u je
dnoj katedrali u centru Rima nji e masivno bronano njihalo fino povezano sa zaporni
m kotaima i zupanicima, da se nji e masivno bronano njihalo koje im odmjerava ivot. I
svaka osoba zna da e se jednoga dana morati suoiti s ispraznim dijelovima svoga ivo
ta, da e se morati pokloniti Velikomu Satu. Svaki mu karac i ena moraju otii iskazati
po tovanje Hramu Vremena.
I tako se svaki dan, bilo koji sat bilo kojeg dana, red od deset tisua zrakasto p
rote e iz centra Rima, red hodoasnika koji ekaju da se poklone Velikomu Satu. Oni st
oje mirno, itajui svoje molitvenike, dr ei svoju djecu. Oni stoje mirno, ali potajno
kljuaju od bijesa. Moraju gledati odmjereno ono to se ne bi smjelo mjeriti. Moraju
gledati kako minute i desetljea precizno protjeu. Nadmudreni su vlastitom domi ljat
o u i hrabro u. I moraju platiti vlastitim ivotima.
104
20. lipnja 1905.
U ovom je svijetu vrijeme lokalna pojava. Jedan pokraj drugoga, dva sata kucaju
gotovo istom brzinom. No, udaljeni jedan od drugoga, dva sata kucaju razliitom br
zinom, to su udaljeniji, to neujednaenije. to vrijedi za satove, vrijedi i za otkuc
aje srca, ritam udisaja i izdisaja, kretanje vjetra u visokoj travi. U ovom svij
etu vrijeme protjee razliitim brzinama na razliitim mjestima.
Budui da trgovina zahtijeva ujednaeno vrijeme, trgovina izmeu gradova ne postoji. O
dvojenost izmeu gradova je prevelika. Jer, ako za to da se izbroji tisuu vicarskih
franaka treba deset minuta u Bernu, a jedan
105
sat u Ziirichu, kako da ova dva grada zajedno posluju. Posljedica je toga da je
svaki grad sam. Svaki je grad otok. Svaki grad mora uzgajati svoje vlastite ljive
i tre nje, svaki grad mora uzgajati svoju vlastitu stoku, svaki grad mora graditi
svoje tvornice. Svaki grad mora ivjeti sam.
Ponekad neki putnik odlui krenuti iz jednoga grada u drugi. Je li smeten? to je u
Bernu trajalo nekoliko sekundi, u Fribourgu mo e trajati satima, ili danima u Luze
rnu. Za vrijeme koje je potrebno da na nekom mjestu padne list, na drugom mjestu
mo e procvjetati cvijet. Kad pukne grom na jednom mjestu, dvoje se ljudi na nekom
drugom stignu zaljubiti. Za vrijeme u kojem neki djeak izraste u mu karca, kap ki e
mo e kliznuti niz prozorsko okno. No, putnik je nesvjestan tih razlika. Dok on put
uje iz jednog sustava vremena u drugi, tijelo mu se prilagouje na lokalno protjec
anje vremena. Ako su svi otkucaji srca, svi zamasi njihala, svako irenje krila ko
rmorana harmonizirani jedni s drugima, kako bi putnik mogao znati da je u ao u nov
u vremensku zonu? Ako ritam ljudskih elja ostaje proporcionalno jednak pokretu va
lia na jezeru, kako bi putnik mogao primijetiti da se ne to promijenilo?
Samo onda ako putnik komunicira s gradom iz kojeg je krenuo, shvaa da je u ao u nov
u vremensku domenu. Onda saznaje da je, dok ga nije bilo, njegova prodavaonica o
djee do ivjela ludi prosperitet i da se razgranala, ili da mu je ki sasvim odrasla i
ostarjela, ili da je mo da susjedova ena upravo zavr ila pjesmu koju je pjevala kad
je on iza ao kroz svoja kuna vrata. Tek tada putnik saznaje da je odsjeen u vremenu,
kao
106
i u prostoru. Niti jedan se putnik ne vraa u grad iz kojeg je potekao.
Neki ljudi u ivaju u izolaciji. Oni zastupaju mi ljenje da je njihov grad najbolji o
d svih gradova, pa za to bi onda i eljeli neko zajedni tvo s drugim gradovima. Koja b
i svila mogla biti mek a od svile iz njihovih tvornica? Koje bi krave mogle biti b
olje od krava na njihovim pa njacima? Koji bi satovi mogli biti finiji od onih u n
jihovim prodavaonicama? Ti ljudi jutrom stoje na svojim balkonima, dok se sunce
di e iznad planina, i nikad ne gledaju dalje od predgraa svoga grada.
Drugi ele kontakt. Oni neprekidno ispituju rijetke putnike koji dolutaju u njihov
grad, pitaju ih o gradovima u kojima su bili, pitaju ih o boji drugih zalazaka
sunca, visini ljudi i ivotinja, o jezicima koji se govore, nainima udvaranja, izum
ima. I tako ponekad pokoji znati eljnik odlui osobno vidjeti, napu ta svoj grad kako
bi istra io druge gradove, postaje putnik. Nikad se ne vraa.
Ovaj svijet prostornoga vremena, ovaj svijet izolacije pru a veliku raznolikost ivo
ta. Jer, bez mije anja gradova, ivot se mo e razviti na tisuu razliitih naina. U jednom
gradu, ljudi mogu ivjeti blizu, u drugom daleko. U jednom se gradu ljudi mogu obl
aiti skromno, u drugom mo da uope ne nose odjeu. U jednom gradu ljudi mogu aliti zbog
smrti neprijatelja, u drugom mo da nemaju niti prijatelje niti neprijatelje. U jed
nom gradu ljudi mogu hodati, u drugom se mogu voziti u udnim vozilima. Ovakva, il
i jo vea raznolikost postoji u regijama koje su udaljene samo kojih stotinu kilome
tara. Odmah iza planine, tik iza rijeke le i jedan
107
drugi ivot. Pa ipak, ti ivoti ne razgovaraju meusobno. Ti se ivoti ne dijele. Ti ivot
i ne potiu jedan drugoga. Obilja potaknuta izolacijom gu e se istom tom izolacijom.
22. lipnja 1905.
108
I
U gimnaziji Agassiz dan je mature. Stotinu dvadeset i devet djeaka u bijelim ko ulj
ama i smeim kravatama stoji na mramornim stubama i me kolji se na suncu dok im razr
ednik naglas ita imena. Na livadi ispred kole roditelji i rodbina bezvoljno slu aju,
bulje u zemlju, drijemaju na svojim stolcima. Najbolji dak generacije dr i monoto
n govor. Jedva da se malo nasmije i kad mu uruuju medalju, koju nakon sveanosti baca
u grmlje. Nitko mu ne estita. Djeaci, njihove majke, oevi i sestre nezainteresiran
o hodaju prema kuama u Amthausgasse i Aarstrasse, ili prema klupicama pokraj Bahn
hofplatza, nakon ruka sjede, kartaju kako bi im
109
pro lo vrijeme, drijemaju. Sveana se odjea sprema i odla e za neku drugu prigodu. Na k
raju ljeta neki djeaci odlaze na fakultet u Bern ili u Ziirich, neki se zapo ljavaj
u kod svojih oeva, neki putuju u Njemaku ili Francusku u potrazi za poslom. Sve se
ovo odvija indiferentno, mehaniki, poput njihanja klatna lijevo-desno, poput igr
e aha u kojoj je svaki potez usiljen. Jer, u ovom je svijetu budunost odreena.
Ovo je svijet u kojem vrijeme nije tekuina, ne razilazi se kako bi ustupilo mjest
o dogaajima. Umjesto toga, vrijeme je kruta struktura, poput kosti, i pru a se u be
skonanost prema naprijed i natrag, okamenjujui kako budunost, tako i pro lost. Svaki
dogaaj, svaka misao, svaki da ak vjetra, svaki let ptica dokraja je odreen, zauvijek
.
U kazali noj dvorani Stadttheatera jedna se balerina kree pozornicom i skae u zrak.
Na trenutak ostaje u zraku, a zatim se spu ta na tlo. Saut, batterie, saut. Noge s
e kri aju i tapkaju, ruke se otvaraju u otvoreni luk. Sad se priprema za pirouette
, desna se noga povlai natrag u etvrtu poziciju, odguruje se na jednoj nozi, ruke
se pridru uju kako bi ubrzale okret. Ona je tonost. Ona je sat. U mislima, dok ple e,
razmi lja kako se jo malo trebala zadr ati u zraku prije no to je doskoila, ali ne mo e
se zadr ati jer njezine kretnje nisu njezine. Svaka interakcija njezina tijela s p
odom ili s prostorom predodreena je u milijarditi dio svakog centimetra. Nema mje
sta zadr avanju u zraku. Zadr avanje bi u zraku izazvalo neku sitnu nesigurnost, a n
esigurnosti nema. I tako se ona kree pozornicom neizbje no u nekog sata, ne radei nikak
ve neoekivane skokove ili
110
kakve druge odva ne pokrete, spu ta se na pod tono na mjesto oznaeno kredom, ne sanja
o neplaniranim cabrioles.
U svijetu s odreenom buduno u ivot je beskrajan hodnik soba, svaka je soba osvijetljen
a u nekom odreenom trenutku, sljedea soba mrana, ali ve spremna. Hodamo od sobe do s
obe, pogledavamo u osvijetljenu sobu, u sada nji trenutak, a onda nastavljamo dalj
e. Ne poznajemo sobe koje slijede, ali znamo da ih ne mo emo promijeniti. Mi smo g
ledaoci svojih vlastitih ivota.
Kemiar koji radi u ljekarni u Kochergasse hoda gradom za vrijeme svoga popodnevno
g odmora. Zastaje pred trgovinom u Marktgasse koja prodaje satove, kupuje sendvi
u susjednoj pekarnici, nastavlja dalje prema umi i rijeci. Prijatelju duguje nova
c, ali mu je dra e samomu sebi kupovati poklone. Dok ee divei se svom novom kaputu, o
dluuje da svom prijatelju mo e vratiti dug idue godine, ili mo da ak nikada. A tko ga m
o e kriviti? U svijetu odreene budunosti ne mo e postojati pravo ili krivo. Pravo ili
krivo zahtijevaju mogunost slobodnog izbora, no, ako je svaki potez ve unaprijed o
dabran, ne postoji sloboda izbora. U svijetu s odreenom buduno u nitko nije odgovoran
. Sobe su ve ureene. Kemiar razmi lja o svemu tomu dok prolazi putem kroz Brunngassha
lde i udi e vla an umski zrak. Gotovo da si dopu ta smije ak, toliko je zadovoljan svojom
odlukom. On udi e vla an zrak i osjea se udno slobodnim jer mo e uiniti to god eli, s
nim u svijetu bez slobode.
111
25. lipnja 1905.
Nedjeljno poslijepodne. Ljudi eu niz Aarstrasse, odjeveni u nedjeljnu odjeu i siti
nakon nedjeljnog ruka, nje no razgovaraju uz mrmor rijeke. Trgovine su zatvorene. T
ri ene hodaju niz Marktgasse, zastaju kako bi proitale oglase, zastaju kako bi pog
ledale izloge, nastavljaju mirno dalje. Gostioniar riba svoje stube, sjeda i ita n
ovine, naslanja se na zid od pje enjaka i zatvara oi. Ulice spavaju. Ulice spavaju,
a zrakom lebdi glazba violine.
Nasred sobe s knjigama po stolovima stoji mladi i svira violinu. On voli svoju vi
olinu. Svira nje nu melodiju. I dok svira, gleda dolje na ulicu, uoava jedan
112
par kako se vrsto sti ce, gleda u njih dubokim smeim oima, i odvraa pogled. Stoji tako
miran. Njegova je glazba jedini pokret, njegova glazba ispunjava sobu. Stoji ta
ko miran i razmi lja o svojoj eni i malom sinu, koji su u sobi ispod njega.
I dok on svira, drugi ovjek, identian, stoji nasred sobe i svira violinu. Taj drug
i ovjek gleda dolje na ulicu, uoava jedan par kako se vrsto sti ce, odvraa pogled i mi
sli o svojoj eni i sinu. I dok on svira, trei ovjek stoji i svira violinu. Doista,
postoji etvrti i peti, postoji bezbroj mladia koji stoje u svojim sobama i sviraju
violinu. Postoji bezbroj melodija i misli. I ovaj jedan sat, dok ovi mladii svir
aju svoje violine, nije jedan sat, ve mnogo sati. Jer, vrijeme je poput svjetla i
zmeu dva ogledala. Vrijeme se odbija amo-tamo, proizvodei tako bezbroj slika, melo
dija, misli. Ovo je svijet bezbrojnih kopija.
Dok razmi lja, prvi ovjek osjea ostale. On osjea njihovu glazbu i njihove misli. On o
sjea sebe samog ponovljenog tisuu puta, osjea ovu sobu s knjigama, ponovljenu tisuu
puta. On osjea svoje ponovljene misli. Da napusti enu? A to s onim trenutkom kad ga
je u knji nici politehnikog fakulteta onako pogledala preko stola? to s njezinom gu
stom smeom kosom? No, kakvu mu je utjehu ona pru ila? Kakav mir, osim ovoga sata ka
d mo e svirati svoju violinu?
On osjea druge. On osjea samog sebe ponovljenog tisuu puta, osjea ovu sobu ponovljen
u tisuu puta, osjea svoje ponovljene misli. Koje ponavljanje je njegovo, koji je n
jegov pravi identitet, koja je njegova budunost? Da napusti enu? A to s onim trenut
kom u
113
knji nici politehnikog fakulteta? Kakvu mu je utjehu ona pru ila? Kakav mir, osim ovo
ga sata kad mo e svirati svoju violinu? Misli mu se odbijaju amo-tamo tisuu puta iz
meu svake njegove kopije, i svaki put postaju sve bijede. Da napusti enu? Kakvu mu
je utjehu pru ila? Kakav mir? Misli mu sa svakom refleksijom postaju nejasnije. K
akvu mu je utjehu pru ila? Kakav mir? Misli mu blijede dok se vi e gotovo ni ne mo e s
jetiti koja su uope pitanja postavljena i za to. Kakav mir? Gleda praznu ulicu i sv
ira. Njegova glazba lebdi zrakom i ispunjava sobu, i kako prolazi ovaj sat, koji
je bio bezbroj sati, on se sjea samo glazbe.
114
27. lipnja 1905.
Svakoga utorka sredovjean mu karac nosi kamenje iz kamenoloma istono od Berna u zida
rsku radionicu u Hodlerstrasse. Ima enu, dvoje odrasle djece koja su ve oti la od kue
, tuberkuloznoga brata koji ivi u Berlinu. Nosi sivi vuneni kaput u sva godi nja do
ba, radi u kamenolomu do mrkloga mraka, veera sa svojom enom i odlazi u krevet, ne
djeljom ureduje svoj vrt. Utorkom ujutro tovari svoj kamion kamenjem i dolazi u
grad.
Kada doe, zastaje u Marktgasse kako bi kupio bra no i eer. Provodi pola sata sjedei u
zadnjoj klupi u Sv. Vincentu. Zastaje na po ti da po alje pismo u
115
Berlin. I dok prolazi mimo ljudi na ulici, oi su mu uprte u zemlju. Neki ga znaju
, poku avaju mu uhvatiti pogled ili ga pozdraviti. On promumlja i nastavlja dalje.
ak i kad dostavlja svoje kamenje u Hodlerstrasse, ne mo e pogledati zidaru u oi. Um
jesto toga, on gleda ustranu, razgovara sa zidom odgovarajui na zidarovo prijatel
jsko brbljanje, i stoji u kutu dok mu va u kamenje.
Prije etrdeset godina u koli, jednog poslije-podneva u o ujku, pomokrio se u razredu
. Pobjeglo mu je. Nakon toga je poku ao ostati na svom stolcu, no drugi su djeaci v
idjeli lokvu i prisilili ga da hoda uokolo po sobi, okolo i okolo. Pokazivali su
mokru mrlju na njegovim hlaama i urlali. Tog je dana sunevo svjetlo izgledalo pop
ut potoka mlijeka koje se, onakvo bijelo, slijeva niz prozor i prolijeva na park
et u sobi. Dvadeset etiri su kaputia visjela na kukicama pokraj vrata. Potezi kred
om protezali su se preko ploe, imena glavnih gradova Europe. Stolovi su imali zao
kretnu radnu plohu i ladicu ispod nje. Na njegovu je stolu u gornjem desnom uglu
bilo izrezbareno - Johann. Zrak je bio vla an i sparan od cijevi za grijanje. Zid
ni sat s velikim crvenim kazaljkama pokazivao je 2:15. Djeaci su za njim zvi dali,
zvi dali dok je trao po sobi, s mokrom mrljom na hlaama, a oni za njim. Izvi dali su g
a i vikali mu - popisana beba, popisana beba, popisana beba.
To mu je sjecanje postalo ivot. Kad se ujutro probudi, on je djeak koji se pomokri
o u hlae. Kad prolazi pokraj ljudi na cesti, on zna da oni vide mokru mrlju na hl
aama. Nakratko pogleda svoje hlae,
116
odvraa pogled. Kad mu u posjet dou djeca, on ostaje u svojoj sobi i razgovara s nj
ima kroz zatvorena vrata. On je djeak komu je pobjeglo.
No, to je pro lost? Je li mogue da je postojanost pro losti samo iluzija? Bi li pro lost
 mogla biti kaleidoskop, skup oblika koji se pokreu kad ih pomakne iznenadan vjet
ri, smijeh, misao? A ako je taj pomak svuda, kako bismo za to znali?
U svijetu nepostojane pro losti, ovaj se radnik u kamenolomu jednoga jutra budi i
vi e nije onaj djeak komu je pobjeglo. To davno pro lo o ujsko poslijepodne bilo je tek
jedno neva no poslijepodne. U to je zaboravljeno poslijepodne on sjedio u razredu
, lijepo odrecitirao kad ga je uitelj prozvao, oti ao se klizati s drugim djeacima p
oslije kole. Sad je vlasnik kamenoloma. Ima devet odijela. Svojoj eni kupuje lijep
e lonce i nedjeljom popodne ide s njom na duge etnje. Posjeuje prijatelje u Amthau
sgasse i Aarstrasse, smije se i rukuje s njima. Sponzorira koncerte u kazinu.
Jednoga dana ustaje iz kreveta i...
Dok se sunce penje iznad grada, deset tisua ljudi zijeva i dorukuje toast i kavu.
Deset tisua ljudi puni arkade u Kramgasse, ili odlazi na posao u Speichergasse, i
li vodi svoju djecu u park. Svi imaju svoja sjeanja: otac koji nije mogao voljeti
svoje dijete, brat koji je uvijek pobjeivao, ljubavnik sa strastvenim poljupcem,
trenutak varanja na ispitu u koli, ti ina koja se iri nakon novog snijega, izdavanj
e pjesme. U svijetu nepostojane pro losti, ova su sjeanja p enica na vjetru, nestalni
snovi, oblici oblaka. Dogaaji koji su se jednom dogodili gube stvarnost, stare s
a svakim pogledom, sa
117
svakom olujom, svakom noi. I tako se s vremenom pro lost nikad nije ni dogodila. Al
i tko bi to mogao znati? Tko bi mogao znati da pro lost nije postojana kao ovaj tr
enutak, kad se sunce prelijeva preko Bernskih Alpa, i kad trgovci pjevaju dok po
di u svoje rolete, i kad radnik u kamenolomu poinje ukrcavati kamen u svoj kamion.
118
28. lipnja 1905.
- Prestani jesti toliko - ka e baka, kvrcnuv i svoga sina po ramenu. - Umrijet c'e pr
ije mene i tko e se onda brinuti o mom srebru - Ova je obitelj na pikniku na obal
i rijeke Aare, deset kilometara ju no od Berna. Djevojke su zavr ile ruak te se nagan
jaju oko neke smreke. Konano omamljene, padaju u duboku travu i tako nepokretno l
e e koji tren, a onda se kotrljaju po zemlji dok im se ponovno ne zavrti u glavi.
Sin i njegova vrlo debela ena i baka sjede na prostirci, jedu dimljenu unku, sir,
kruh od kiseloga kvasca sa senfom, gr de i okoladni kola. Dok tako jedu i piju, nje an
im vjetri dolazi s rijeke i oni udi u sladak ljetni zrak. Sin izuva
119
cipele i me kolji prstima po travi.
Odjednom iznad njih prelijee jato ptica. Mladi ovjek skoi s prostirke na noge i pot
ri za njima, a da ni cipele nije obuo. Nestaje iza brda. Uskoro mu se pridru uju dr
ugi, koji su uoili ptice jo iz grada.
Jedna je ptica sletjela na drvo. Neka se ena penje uz deblo i prote e kako bi dohva
tila pticu, no ptica brzo skoi na jo vi u granu. ena se penje jo vi e i, oprezno obja i
ranu, pu e prema vanjskom dijelu kro nje. Ptica ponovno skoi na ni u granu. Dok ena besp
omono visi na drvetu, druga se ptica spu ta na zemlju i jede sjemenje. Dva su se mu k
arca do uljala do nje, nosei stakleno zvono. No, ptica je prebrza za njih i polijee
u zrak, pridru ujui se svomu jatu.
Sada ptice lete kroz grad. Sveenik katedrale Sv. Vincenta stoji u zvoniku i poku av
a namamiti ptice da slete pod luk prozora. Starica u vrtovima Kleine Schanze gle
da kako su se ptice upravo smjestile u grmlju. Polako im se pribli ava sa staklenk
om, zna da nema anse uhvatiti ih, te baca staklenku na pod udariv i u pla.
Nije samo ona ovako razoarana. Doista, svi mu karci i ene ele pticu. Jer ovo jato sla
vuja je vrijeme. Vrijeme lepr a i migolji i skae s ovim pticama. Uhvati li jednog od
ovih slavuja pod staklenku, vrijeme staje. Taj je trenutak zamrznut za sve ljud
e, drvee i tlo uhvaene zajedno s njime.
Istina, ove se ptice rijetko kad uhvate. Djeca, koja su jedina dovoljno brza da
uhvate pticu, ne ele zaustaviti vrijeme. Djeci se vrijeme ionako ve sad presporo k
ree. Oni ure od trenutka do trenutka, eljni roendana i novih godina, jedva ekajui ost
tak svog
120
I
ivota. Stariji toliko ele zaustaviti vrijeme, ali su prespori i izmoreni da bi mog
li uhvatiti bilo koju pticu. Za starije, vrijeme juri prebrzo. Oni ude za tim da
ovjekovjee ma i najmanju minutu za dorukom dok piju aj, ili trenutak sa svojom unuk
om koja se ne mo e izvui iz kostima, ili popodne u kojem se zimsko sunce odra ava na
snijegu i svojom svjetlo u preplavljuje sobu s glazbalima. No, prespori su. Oni mor
aju gledati kako vrijeme skae i leti i ne da se zaustaviti.
Ako uhvati slavuja, hvatatelj u iva u trenutku koji je tad zamrznut. U iva u promatr
anju tonog polo aja svoje obitelji i prijatelja, izraza lica, ulovljene sree zbog os
vojene nagrade ili roenja ili neke romanse, u ulovljenom mirisu cimeta ili bijele
ljubice duplog cvijeta. Hvatatelj u iva u tako zaleenom trenutku, ali uskoro otkri
va da slavuj nestaje, njegova poput flaute jasna pjesma tihne do potpune ti ine, u
hvaeni trenutak vene i gubi ivot.
Pogovor
U daljini toranj sa satom odzvanja osam puta. Mladi izumitelj podi e glavu s radno
ga stola, ustaje, raste e se, odlazi do prozora.
Vani se probudio grad. ena i mu svaaju se dok mu ona pru a pripremljen ruak. Skupina d
jeaka na putu u gimnaziju u Zeughausgasse nabacuje se nogometnom loptom i uzbueno
pria o ljetnim praznicima. Dvije ene urno hodaju prema Marktgasse, nosei prazne vreic
e za kupovinu.
Uskoro na vrata dolazi stariji izumitelj, odlazi do svoga stola i poinje raditi n
e izrekav i ni rije. Einstein se osvre i pogledava na zidni sat u uglu. Tri minute
122
poslije osam. Nervozno prebacuje novie po d epu.
etiri minute poslije osam ulazi tipkaica. Ugleda Einsteina na drugom kraju sobe ka
ko dr i rukopis i smije i mu se. Ve mu je u svoje slobodno vrijeme tipkala nekoliko p
rivatnih radova, i on uvijek rado plati koliko ona tra i. Miran je, ali pokatkad p
ria viceve. Svia joj se.
Einstein joj pru a svoj rukopis, svoju teoriju vremena. est je minuta poslije osam.
Odlazi do svog stola, baca pogled na hrpu dokumenata, odlazi do police i mie jed
nu od bilje nica. Okree se i odlazi natrag do prozora. Zrak je neuobiajeno jasan za
kasni lipanj. Iznad jedne stambene zgrade gleda vrhove Alpa, plave s bijelim kap
icama. Tamo gore na nebu maju na crna tokica od neke ptice polako radi lupinge.
Einstein ponovno odlazi do svog stola, sjeda na as, a onda se opet vraa k prozoru.
Osjea se prazno. Ne zanima ga pregledavanje patenata, ni razgovor s Bessom, ni r
azmi ljanje o fizici. Osjea se prazno i bez zanimanja bulji u maju nu crnu tokicu i Al
pe.
123
Tuma naziva i imena
Aarbergergasse Aarberg je grad u vicarskoj sjeverozapadno
od Berna; die Gasse (njem.) uliica, ulica; ulica usmjerena
prema Aarbergu.
Aarstrasse ulica uz rijeku Aare, koja tee kroz Bern.
Agassiz, Jean Louis (1807.-1873-) je bio ameriki zoolog,
paleontlog i geolog vicarskog porijekla. Bio je profesor u
Neuchatelu i na Harvardovom sveuili tu (1848.-1873-), gdje
je osnovao muzej komparativne zoologije. Bio je protivnik
darvinizma.
Amthausgasse - (njem.) das Amt - slu ba; das Haus - kuca;
ulica u kojoj je sjedi te vlade.
Annalen der Physik - (njem.) Anali fizike.
Arkade - nadsvodeni plonici daju Bernu posebnu
ivopisnost. Prolaznike tite od sunca i ki e.
Bahnhofplatz - (njem.) der Bahnhof - eljezniki kolodvor;
der Platz - trg; Trg na eljeznikom kolodvoru.
Batterie,la - (franc.) tapkanje.
Besso,MicheleAngelo (1873-1955) vicarski in enjer talijanskog
podrijetla, do ivotno vjeran i drag Einsteinov prijatelj. Pedeset
i dvije godine je trajala njihova iscrpna korespondencija, koja
je objavljena u njemakom originalu, a prevedena je i na
francuski. Njihov se prijateljski odnos oitovao kako na
privatnom tako i na planu teoretske fizike. Einstein je Bessu
osigurao posao u patentnom uredu u Bernu, gdje je i sam
radio, te su tako svakoga dana dvojica prijatelja i li zajedno na
posao, razgovarajui o fizici i drugim temama, dok Einstein
nije odselio u Zurich, kada se nastavila njihova korespondencija.
Botanischer Garten - (njem.) botaniki vrt.
Brownovo molekularno gibanje - tu je pojavu 1827. otkrio
engleski botaniar Robert Brown (1773-1858.). Brownovo
se gibanje smatra prvim zornim dokazom za kinetiku teoriju
plinova. Pomou njega se mo e odrediti Avogadrov broj.
Teoriju su razvili Einstein i Smoluchowski 1905.
125
flHHBi^'
Brunngasshalde - (njem.) der Brunnen - bunar; die Halde -
obronak; obronak uz Bunarsku ulicu.
Bundesgasse - Federalna ulica.
Bundeshaus - Sjedi te Federalnog vijea vicarske.
Bundesterrasse - terasa Federalnog vijea.
Cabriole, la - (franc.) skok.
Dom - vrh u Peninskim Alpama, na granici vicarske i Italije,
visine 4545 m.
Euklidska geometrija - Geometrija po grkom matematiaru
Euklidu (oko 300. pr.n.e.), tj. geometrija u kojoj je zbroj kutova
u trokutu u ravnini 180 stupnjeva.
Fontana Zahringer - Dana nji je Bern 1191. osnovao Bertold
V iz feudalne porodice Zahringen. Bern je poznat po mnogim
povijesnim fontanama.
Gerberngasse - (njem.) der Gerber - ko ar; Ko arska ulica.
Grindehvald - gradi u istoimenoj dolini na podno ju
Bernskih Alpa u vicarskoj. Le i na visini od 1050 m. Poznati
je ljeili ni, portski i turistiki centar.
Hodlerstrasse - Ferdinand Hodler (1853-1918.) je bio poznati
vicarski slikar. Njegov su simbolizam i dekorativno tretiranje
kompozicije utjecali na formiranje Jugendstila.
Hof, der - (njem.) dvorac, dvori te.
Katedrala Sv. Vincenta - gradnja ove gotika katedrala s
najvi im zvonikom u vicarskoj zapoeta je 1421.
Kochergasse - Theodor Kocher (1841 .-1917.) je bio vicarski
kirurg, profesor u Bernu i istaknuti specijalist za kirurgiju
titne lijezde. 1909- je dobio Nobelovu nagradu za medicinu.
Kramgasse - (njem.) der Kram - ropotarija, starudija;
Ropotarska ulica.
Kunsthaus - (njem.) die Kunst - umjetnost; das Haus - kua;
umjetniki paviljon.
Kunstmuseum - (njem.) Umjetniki muzej
Laupenstrasse - ulica s girlandama.
Marktgasse - (njem.) der Markt - tr nica; ulica u kojoj je
tr nica.
Matterhorn - vrh u Peninskim Alpama visine 4505 m, osvojen
1865.
126
Monte Rosa - planinski masiv u Peninskim Alpama, s najvi im
vrhuncima, Dufour (4634 m) i Zumstein (4573 rn).
Munsterhof - (njem.) das Miinster - katedrala; der Hof -
dvori te; dvori te katedrale.
Nageligasse - Hans Georg Nageli (1773-1836.) je bio vicarski
kompozitor i pedagog.
Pirouette, la - (franc.) pirueta.
Postgasse - (njem.) die Post - po ta; Po tanska ulica.
Rosengarten - (njem.) die Rose - ru a; der Garten - vrt; Vrt
ru a. Bern je poznat po prekrasnim vrtovima s ru ama.
Saut, le - (franc.) skok.
Schifflaube - (njem.) das Schiff - brod; die Laube - sjenica;
sjenica uz rijeku Aare.
Speichergasse - (njem.) der Speicher - itnica, spremnik;
ulica sa itnim spremnicima.
Spittalgasse - (njem.) das Spittal - bolnica; Bolnika ulica.
Stadttheater - (njem.) die Stadt - grad; das Theater - kazali te;
gradsko kazali te.
Theaterplatz - (njem) das Theater - kazali te; der Platz - trg;
Kazali ni trg.
Weinplatz (njem.) der Wein vino; Vinski trg.
Zeughausgasse (njem.) das Zeughaus oru ana, skladi te
oru ja; ulica u kojoj je oru ana.
Zwieback, der - (njem.) dvopek, prepeenac.
Zvtgloggeturm (njem.) die Zeit vrijeme; die Glocke
zvono; der Turm toranj; vicarski naziv za veliki toranj sa
zvonom. Fascinantni astronomski sat u Kramgasse, sagraen
1530., apsolutno je sredi te staroga grada. Svakoga sata izlaze
mehanike figure - vitez u vite koj odori i medvjedi - i ple u
uz zvonjavu. Medvjed je maskota grada, odakle i potjee
ime Bern (Baren = medvjedi).
127
Nakladnik: ABC naklada
Za nakladnika: Mustafa Cero
Design korica: Svjetlan Junakovi
Lektura: Tatjana Dobrievi
Priprema i tisak: mtg-topgraf d.o.o., Velika Gorica
Naklada: 2000 primjeraka
540028884