Aleksandar Hemon

Izdava
buybook
Radieva 4, Sarajevo
Tel: + 387 33 550-495
Fax: + 387 33 550-496
fabrikaknjiga@buybook.ba
www.buybook.ba

Za izdavaa
Goran Samardi
Damir Uzunovi

Naslov izvornika
The Book of my Lives, Aleksandar Hemon
Copyright 2013 by Aleksandar Hemon
All rights reserved

PREVOD S ENGLESKOG
Irena lof

UREDNICI
Damir Uzunovi
Goran Samardi

LEKTURA
Vlasta Brajkovi

korektura
Buybook

DIZAJN NASLOVNICE
Rodrigo Corral

DTP
Amir Hadi

tampa
Dobra knjiga, Sarajevo
 Aleksandar Hemon

Knjiga mojih ivota

Drugo dopunjeno izdanje

S engleskog prevela Irena lof

Sarajevo, 2014.
Za Isabel, koja zauvijek die na mojim prsima
 Zahvale

Piem fikciju jer ne mogu da je ne piem, ali me se mora

tjerati da piem nefikciju.
elim se zahvaliti sljedeim ljudima koji su me natje-
rali da prevaziem tu svoju nesklonost i lijenost: Slaven-
ki Drakuli i Richardu Swartzu; Johnu Freemanu; Seanu
Wilseyu i ekipi McSweeneys; Leeju Froelichu; Davidu
Remnicku i, posebno, Debori Treisman, koja je svojom
pameu, mudrou i ljubaznom intervencijom pomogla
da nekoliko tekih dijelova teksta zaive. Mom izdavau,
Seanu McDonaldu, Tonyju Sopranu njujorkog izdava-
tva, odanom prijatelju koji mi je pruao podrku, i koji
me je natjerao da piem iznova kada mi nije bilo do toga.
Mojoj agentici, Nicole Aragi, koja je sada ve postala de
facto lan moje porodice, te joj obino svoju zahvalnost
izraavam kuhajui za nju ipak, pisana zahvala je na
mjestu, jer su mi njeno strpljenje, ljubaznost, velikodu-
nost, i njen okantno prljavi rjenik pomogli da prebro-
dim neke veoma teke trenutke. Moja sestra, Kristina, i
moj najbolji prijatelj, Velibor Boovi Veba, podijelili su
8 Knjiga mojih ivota / Aleksandar Hemon

sa mnom toliko toga u najmanju ruku svoje uspome-

ne da im se ne mogu dovoljno zahvaliti. Mojim rodi-
teljima, Petru i Ani, koji su predurali moje djetinjstvo
i pubertet i ostali pri pameti, u procesu postavi moji
prijatelji i moji heroji. Teri Boyd, mojoj supruzi i partne-
rici, mojoj zauvijek a i nakon toga, zahvaljujui kojoj je
sve mogue i izdrivo. I konano, mojim kerima, Elli,
Isabel, i Esther, koje su svim mojim ivotima podarile
ljubav i znaenje.
 i v ot i d ru g i h

1. KO JE TO?

Tu veer 27. marta 1969. godine, moj otac je bio u Lenjin-

gradu, u SSSR-u, na postdiplomskom studiju elektroteh-
nike. Majka je bila kod kue, u Sarajevu, u poodmaklim
trudovima, okruena vijeem bliskih prijateljica. Ru-
kama je podupirala svoj okrugli stomak, otpuhivala je
i plakala, ali struno vijee nije izgledalo zabrinuto. Ja
sam kruio oko nje, imao sam tano etiri i po godine, i
uporno je pokuavao uhvatiti za ruku ili joj sjesti u krilo,
sve dok me nisu poslali na spavanje. Ogluio sam se na
njihovu naredbu kako bih mogao nastaviti pratiti razvoj
situacije kroz (pomalo frojdovsku) kljuaonicu. Narav-
no, bio sam prestravljen, jer iako sam znao da je u nje-
nom stomaku beba, jo uvijek nisam znao kako sve to
tano funkcionie, ta e se desiti s mamom, s nama, sa
mnom. Kada su je konano odvezli u bolnicu, vidno i
ujno u bolovima, mene su ostavili kod kue da se borim
s uasavajuim mislima koje je teta Jozefina nastojala
10 Knjiga mojih ivota / Aleksandar Hemon

odagnati, uvjeravajui me da moja majka nee umrijeti,

i da e se vratiti kui s mojim bratom ili sestrom. e-
lio sam da se mama vrati; nisam elio ni brata ni sestru;
elio sam da sve bude isto kao to je bilo, onako kako
ve jeste. Svijet je harmonino pripadao meni; tanije, ja
sam bio svijet.
Ali nikad nita nije bilo niti e ikada biti kao to
je nekad bilo. Par dana kasnije, u drutvu dvoje odra-
slih (ija su imena i likovi potonuli na pjeskovito dno
ovog matorog uma sve to znam je da ni jedno od njih
nije bio moj otac koji je jo uvijek bio u SSSR-u), otili
smo po mamu u bolnicu. Sjeam se samo toga da ona
nije bila ni upola sretna to me vidi koliko sam ja bio
sretan to vidim nju. Na putu kui, sjedio sam na zad-
njem sjeditu zajedno s njom i nekakvim smotuljkom,
za koji su mi rekli da je ivo bie to je trebala biti moja
sestra. Lice moje navodne sestre bilo je zabrinjavajue
zguvano, i sve to sam uspio razaznati bila je runa,
nedefinisana grimasa. tavie, lice joj je bilo tamno, kao
da je pokriveno au. Kada sam povukao prstom preko
njenog obraza, ispod sloja ai ukazala se blijeda linija.
Pa, ona je prljava, objavio sam, ali niko od odraslih
nije u tome vidio neki problem. Od tog trenutka pa na-
dalje, vie niko nee imati ba puno sluha za moje misli
i potrebe. A i do okolade e biti sve tee doi.
Tako je dolazak moje navodno aave sestre oznaio
poetak munog, usamljenikog perioda u mom ranom
razvoju. Rijeke ljudi (donosei okoladu koju nisam
smio pipnuti) dolazile su u na dom samo da bi se na-
gnuli iznad nje proizvodei udne zvukove. Malo kome
od njih je bilo stalo do mene, dok je panja koju su njoj
posveivali bila u potpunosti i frustrirajue nezasluena:
 Aleksandar Hemon / Knjiga mojih ivota 11

ona nita drugo nije radila osim to je spavala i plaka-

la i prolazila stalno mijenjanje pelena. Ja sam, s druge
strane, ve znao itati jednostavne rijei, da ne spomi-
njem da sam sasvim teno govorio, a znao sam pregrt
zanimljivih stvari: znao sam raspoznati zastave raznih
zemalja; s lakoom sam razlikovao divlje i domae i-
votinje; moje umilne fotografije bile su svuda po kui.
Posjedovao sam znanje, ideje, znao sam ko sam. Ja sam
bio ja, osoba, svima drag i mio.
Koliko god da mi je njeno postojanje bilo muno, u
prvo vrijeme ona mi je bila kao svaka druga nova stvar,
neto to mora zaobii da bi doao do mame, kao novi
komad namjetaja ili uvenula biljka u velikoj saksiji. Ali
sam onda shvatio da e ona ostati i postati trajna pre-
preka, da mamina ljubav prema meni moda vie ni-
kad nee dosei one razine prije sestrinog dolaska. Ne
samo da je moja nova sestra naruila ono to je nekada
bio moj svijet, nego se i ne znajui nametnula uprkos
tome to uopte nije imala svoje ja kao centar tog svi-
jeta. U naoj kui, u mom ivotu, u ivotu moje mame,
svaki dan, sve vrijeme, zauvijek bila je prisutna to a-
avo ne-ja, taj neko drugi.
Stoga sam je pokuao istrijebiti im mi se ukazala
prilika. Jednog proljetnog dana, majka je izala iz kuhi-
nje da se javi na telefon i nju je ostavila samu sa mnom.
Moj otac je jo uvijek bio u Rusiji, i vjerovatno je upravo
s njim priala. Majka mi se izgubila iz vida i nije je bilo
neko vrijeme, a ja sam promatrao malo bie, njeno bez
izraajno lice, potpuno odsustvo misli i linosti, njenu
oiglednu beznaajnost, njeno nezaslueno prisustvo. I
onda sam je poeo daviti, pritiui joj dunik svojim
palevima, kako sam to vidio da rade na televiziji. Bila je
12 Knjiga mojih ivota / Aleksandar Hemon

meka i topla, iva, a ja sam u svojim rukama drao njen

ivot. Pod prstima sam osjeao njen siuni vrat, nano-
sio sam joj bol, grila se borei se za ivot. Odjednom,
shvatio sam da ne bih trebao raditi to to radim, ne bih
je trebao ubijati, jer ona je moja sestra, jer je volim. Ali
tijelo je uvijek bre od uma, te sam nastavio pritiskati jo
jedan trenutak, dok nije poela povraati usireno mli-
jeko. Prestravila me je mogunost da je izgubim: zvala
se Kristina; ja sam bio njen veliki brat; elio sam da ivi
kako bih je mogao vie voljeti. Ali, iako sam znao kako
da joj prekratim ivot, nisam znao kako ga spasiti.
Majka je ula njen oajniki pla, ispustila slualicu, i
dotrala u pomo. Podigla je sestru u naruje, smirila je,
obrisala ostatke mlijeka, pomogla joj da normalno pro-
die, a zatim od mene zahtijevala objanjenje. Moja ne-
tom otkrivena ljubav prema sestri i odgovarajui osjeaj
krivnje nisu ni najmanje uticali na moj instinkt za samo-
odbranu: odvano sam ustvrdio da je sestra poela pla-
kati i da sam joj ja samo stavio ruku preko usta da ne bi
uznemiravala mamu dok pria na telefon. Tokom cijelog
svog djetinjstva uvijek sam znao vie i bolje nego to su
moji roditelji mislili da znam bio sam uvijek malo sta-
riji nego to se njima inilo. U ovom sluaju, besramno
sam insistirao na svojim dobrim namjerama sve zajedno
u paketu s djetinjom nevinou, i tako su me ukorili i
oprostili mi. Bez sumnje su me jo neko vrijeme nakon
toga drali pod prismotrom, ali ja nikad vie nisam po-
kuao ubiti Kristinu, volei je nakon toga neprekidno.
Prisjeanje na taj sestroubilaki pokuaj moje je naj-
ranije sjeanje u kojem mogu sebe sagledati izvana: ono
to vidim smo ja i moja sestra. Nikada vie neu biti sm
na svijetu, nikada ga vie neu imati iskljuivo za sebe.
 Aleksandar Hemon / Knjiga mojih ivota 13

Nikada vie moje sopstvo nee biti suverena teritorija

osloboena prisustva drugih. Nikada vie neu imati svu
okoladu samo za sebe.

2. KO SMO MI?

Ranih sedamdesetih, kada sam odrastao u Sarajevu, do-

minantni drutveni koncept meu nama djecom bio je
raja. Ako si imao ikakvih prijatelja, imao si raju, ali je
obino raju definisao dio grada ili naselje u kojem si ivio
mi smo provodili veinu vankolskog vremena igrajui
se na ulici. U svakoj raji postojala je starosna hijerarhi-
ja. Velika raja su bili stariji klinci ija je dunost, izmeu
ostalog, bila da titi malu raju od druge raje koja ih je
napadala i otimala im pare. Meu pravima starijih klina-
ca ubrajala se i bezuslovna poslunost male raje, koju su
uvijek mogli poslati po cigarete, asopise s golim enama
(ik, Start ili Zum Reporter), pivo, kondome, ili traiti
da dobrovoljno ponude svoje glave kako bi velika raja na
njima nemilosrdno vjebala voke moja glava je esto
bila rtva kanonade stranih macola. Veina raja bila je
poznata po imenu svog voe, obino najjaem, najzaje-
banijem klincu. Mi smo naprimjer zazirali od izine raje
jer je iza bio poznati jalija. Kako je iza bio dovolj-
no star da bi se uspjeno bavio raznim vrstama sitnog
kriminala, rijetko smo ga viali. Tako je on poprimio
mitoloke kvalitete, dok je njegov mlai brat Zeko vodio
svakodnevne operacije svrsishodnog dokoliarenja. Nje-
ga smo se najvie bojali.
Moja raja je bila manje vrijedna, slabija, jer uopte ni-
smo imali vou svi stariji klinci u naoj raji su, naalost,
14 Knjiga mojih ivota / Aleksandar Hemon

kolu shvatali ozbiljno. Definisalo nas je igralite izmeu

dvije simetrine, socijalistiki identine zgrade u kojima
smo ivjeli; zvali smo ga Park. U geopolitikom kontek-
stu naeg komiluka (tada se taj kraj zvao Stara stanica)
bili smo poznati kao Parkai. U Parku smo imali stan-
dardnu opremu za djeija igralita, tobogan, tri ljuljake,
pijesak, vrteku, ali smo imali i klupe, koje su nam sluile
kao golovi kada bismo igrali fudbal. Moda jo vanije od
klupa bilo je bunje u kojem nam je bila loga naa baza,
mjesto gdje smo mogli pobjei u sluaju napada izine
raje, gdje smo skrivali stvari koje bismo ukrali od rodi-
telja ili oteli od druge, slabije djece. Stoga je Park bio na
punopravni posjed, naa suverena teritorija, na koju niko
sa strane, a posebno ne lan neke druge raje, nije smio
kroiti svakog sumnjivog stranca ekao je preventivni
pretres, a neke bismo i kanjavali nasrtajem. Jednom smo
uspjeno izveli akciju protiv grupe tinejdera koji su gre-
kom pomislili da je na Park zgodno mjesto za puenje,
pijenje i meusobno fatanje. Gaali smo ih kamenjem i
mokrim pijeskom umotanim u novine, kolektivno smo
napadali izolovane pojedince lomei dugake tapove o
njihove noge, dok su oni bespomono mlatarali svojim
kratkim rukama. S vremena na vrijeme, neka druga raja
bi nas pokuala napasti i preuzeti kontrolu nad Parkom,
i tada bi izbio rat glave su pucale, tijela su se ranjavala,
i svi smo riskirali ozbiljne povrede. Uzmicali smo samo
kada bi Zeko i njegova ekipa nai daleko nadmoniji
neprijatelji doli u Park, tada smo bili prisiljeni nemo-
no gledati kako se ljuljaju na naim ljuljakama, sputaju
niz na tobogan, piaju u na pijesak, seru u nae bunje.
Samo smo mogli sanjati o nemilosrdnoj odmazdi, tamo
negdje u dalekoj ali izvjesnoj budunosti.
 Aleksandar Hemon / Knjiga mojih ivota 15

Iz ove perspektive ini mi se da, kad nisam bio u koli

ili itao knjige, vjeito sam uestvovao u nekom kolek-
tivnom projektu svoje raje. Osim to smo titili suvere-
nost Parka i vodili kojekakve ratove, vrijeme smo pro-
vodili druei se po kuama, razmjenjivali smo stripove
i sliice fudbalera, vercali se u oblinje kino (kino Are-
na), tragali za dokazima seksualne aktivnosti u ormari-
ma naih roditelja, i ili jedni drugima na roendane.
Moja primarna odanost bila je prema mojoj raji i svaka
druga kolektivna pripadnost bila mi je potpuno apstrak-
tna i apsurdna. Da, svi smo bili Jugoslaveni i pioniri i svi
smo voljeli Tita, socijalizam, i nau domovinu, ali nita
od toga nije bilo vrijedno odlaska u rat ili premlaivanja.
Nai drugi identiteti, naprimjer nacionalnost, bili su pot-
puno nebitni. Ako smo i bili svjesni neije nacionalnosti,
povezivali smo je sa staromodnim obiajima naih sta-
rih, i ona nije imala nikakve veze s naim svakodnevnim
operacijama, i sasvim sigurno ne s naom borbom protiv
ugnjetavanja od strane Zeke i njegove raje.
Jednog dana smo ja i gotovo sva moja raja otili kod
Almira na roendan. Almir je bio malo stariji od mene,
i stoga autoritet za mnoge stvari o kojima ja nita ni-
sam znao, ukljuujui eksplozivna svojstva azbesta, ko-
jeg smo zvali staklena vuna i kojem smo nekako imali
neogranien pristup. Jedanput sam se neumorno bacao
na zemlju dok je on bacao rune bombe napravljene od
komada staklene vune umotane u papir, poto je on
uporno obeavao eksploziju do koje nikad nije dolo.
Almir je takoer bio dovoljno star da se fura na rock
muziku, tako da smo na njegovoj roendanskoj proslavi
sluali Bijelo dugme, koji su, zbog svojih upavih frizura
i antisocijalnih, antisocijalistikih, apsurdnih pjesama,
16 Knjiga mojih ivota / Aleksandar Hemon

bili najgora nona mora naih roditelja. Ne raunajui

ovaj muziki odmak, Almirov roendan je u svakom
drugom pogledu bio standardni aranman: pojeli smo
sendvie, popili sokove, gledali ga kako gasi svjeice na
torti i predali mu poklone.
Almir je na proslavi bio fino obuen, to je u ovom
sluaju znailo vuneni demper s crnim i naranda-
stim prugama, mekan i relativno raskoan naa soci-
jalistiko-jugoslavenska odjea bila je totalno dosadna.
Demper je oigledno pripadao nekom drugom mje-
stu, i pitao sam ga odakle je. Iz Turske, rekao je. Na
ta sam ja dobacio: Ah, znai ti si Turin! To je tre-
bala biti smijena ala, ali se niko nije nasmijao; to je
jo gore, niko je nije shvatio kao alu. Moja poenta je
bila da ga strani demper nekako ini strancem, ala
koja je bila mogua samo zato to je to bila oigledna
i neupitna neistina. Neuspjela ala je sasvim izmijenila
roendansko raspoloenje: na moje potpuno iznena-
enje Almir je poeo neutjeno plakati, dok su me svi
ostali prijekorno gledali. Preklinjao sam ih da mi obja-
sne ta sam to rekao, a kada nisu htjeli, ili nisu znali,
pokuao sam pojasniti kako je ala trebala funkcioni-
sati, ime sam se samo jo vie ukopao. Nema potrebe
da spominjem detalje ove propasti uskoro je proslavi
doao kraj; svi smo otili kuama, i svi su znali da sam
ja upropastio proslavu. Tako ja barem, jo uvijek s kriv-
njom, pamtim ovaj dogaaj.
Naknadno su mi roditelji objasnili da je Turin bio
pogrdni, rasistiki naziv za bosanske muslimane. (Go-
dinama kasnije, sjetit u se ponovo svoje nenamjerne
uvrede dok sam gledao snimak Ratka Mladia koji go-
vori srpskoj kameri nakon svog ulaska u Srebrenicu,
 Aleksandar Hemon / Knjiga mojih ivota 17

gdje e nadgledati pokolj osam hiljada Bonjaka I

napokon doao je trenutak da se posle bune protiv
dahija, Turcima osvetimo na ovom prostoru, izjavio
je.) Nakon Almirovog roendana, nauio sam da rijei
kao to je Turin mogu povrijediti ljude. tavie, ispo-
stavilo se da su svi oko mene to ve znali. To to sam
rekao odrugailo je Almira, uinilo je da se osjea iz-
dvojenim iz grupe kojoj sam ja valjda neupitno pripa-
dao, koja god grupa to bila. A moja ala se upravo te-
meljila na tankoj razliitosti iako smo pripadali istoj
raji i zajedno se borili u mnogim ratovima, taj dem-
per je uspostavio trenutanu, beznaajnu razliitost.
ala na Almirov raun je bila mogua upravo zato to
meu nama nije bilo trajne, sutinske razlike. Ali onog
trenutka kada ukae na razliku, ulazi, bez obzira na
svoju dob, u ve uspostavljeni sistem razlika, u mreu
identiteta, koji su svi u konanici nametnuti i nemaju
veze s tvojim namjerama, i koji nisu stvar tvog izbora.
Onog trenutka kada ukae na drugaijost nekoga, za-
pravo naglaava svoju drugaijost. Svojom idiotskom
opaskom na raun Almirove nepostojee razliitosti,
sebe sam automatski ispisao iz raje.
Dio odrastanja je, naalost, i uenje da razvija oda-
nost apstrakcijama: dravi, naciji, ideji. Obavezuje se
na pripadnost; voli svog vou. Mora te se nauiti da
raspoznaje i da ti je stalo do razliitosti, treba te po-
duiti ko si zaista; mora nauiti kako su te generaci-
je pokojnika i njihova nepojmljiva postignua uinila
takvim kakav jesi; mora definisati svoju odanost sta-
du utemeljenom na apstrakciji koja nadilazi tvoju in-
dividualnost. Zato je raja teko odriva kao drutvena
jedinica, tvoja odanost njoj odanost nama, toliko
18 Knjiga mojih ivota / Aleksandar Hemon

konkretna da ja mogu (jo uvijek) poimence nabrojati

sve lanove svoje raje vie se ne uvaava kao ozbiljna
posveenost.
Ne mogu sa sigurnou tvrditi da je moja uvreda di-
rektno povezana s injenicom da su nai ratovi i zlatni
dani suverenosti naeg Parka zavrili ubrzo nakon toga.
U nekom trenutku svi nai nesporazumi s drugim ra-
jama razrijeili su se putem fudbala, u kojem mi ba i
nismo briljirali. Jo uvijek nismo mogli pobijediti Zeku
i njegovu ekipu, zato to su oni imali mo da odluuju
ta je faul i ta je gol. Nismo se usuivali dotai ih i ak
i kada bismo postigli pogodak, nikad se nije priznavao.
to se tie Almira, on nije dovoljno dobro igrao
fudbal i poeo se jo vie furati na Bijelo dugme, grupu
koju u zauvijek prezirati. Uskoro je doao u fazu ivo-
ta kada su mu cure bile dostupne. Poeo je voditi ivot
drugaiji od naih djeakih ivota, i tako postao neko
drugi mnogo prije nas. Sada vie ne znam gdje je i ta
se s njim desilo. Mi vie ne pripadamo nama.

3. MI PROTIV NJIH

U decembru 1993. godine, moja sestra i nai roditelji

stigli su u Hamilton, Ontario. U prvih par mjeseci, moji
roditelji su pohaali kurseve engleskog jezika, dok je
Kristina radila za Taco Bell, snabdjevaa brze etnike
hrane, koje je ona zvala Taco Hell. Naim roditeljima
se ivot preko noi zakomplikovao, tu je bio jezik koji
oni nisu govorili, zatim opti ok iseljenitva, i kona-
no hladna klima izrazito nesklona spontanim i toplim
ljudskim interakcijama. Nalaenje posla je za moje
 Aleksandar Hemon / Knjiga mojih ivota 19

roditelje bila zastraujua operacija nesagledivih raz-

mjera, ali je sreom Hamilton grad eliana, pun imi-
granata koji su tu doselili u potrazi za poslom. Dobar
dio stanovnitva bili su tek prva generacija Kanaana,
te stoga prijateljski nastrojeni i puni podrke za svoje
nove sunarodnjake. Uskoro su i moji roditelji nali po-
sao otac u eliani, a majka kao nadstojnica u velikoj
stambenoj zgradi, u kojoj je znaajan broj stanara bio
porijeklom iz inostranstva.
Uprkos tome, ve nakon nekoliko mjeseci, moji ro-
ditelji su poeli sastavljati popis razlika izmeu nas i
njih gdje smo mi bili Bosanci ili bivi Jugoslaveni, a
oni isti Kanaani. Ta lista razlika, u teoriji beskona-
na, ukljuivala je stvari kao to su kiselo vrhnje (nae
kiselo vrhnje mileram bilo je kremastije i ukusnije
od njihovog); osmijeh (oni ti se stalno osmjehuju, ali to
je neiskreno); bebe (oni ne uukavaju svoje bebe kada
su velike hladnoe); mokra kosa (oni izlaze napolje mo-
kre kose, nesvjesni da mogu fasovati smrtonosnu upalu
mozga); odjea (njihova odjea se raspadne ve nakon
nekoliko pranja), i tako dalje. Moji roditelji, naravno,
nisu bili jedini koji su insistirali na ovim razlikama.
Zapravo se njihov drutveni ivot u Kanadi na poetku
mahom sastojao od susreta s ljudima iz nekadanje nam
zemlje, i diskusije o svim uoenim razlikama. Jednom
sam sluao naeg porodinog prijatelja, slobodno mogu
rei zapanjeno, dok je on objanjavao podlogu svih ra-
zlika a na temelju njegovog opaanja da mi volimo kad
se hrana polako i dugo krka (sarma je savren primjer),
dok je oni jednostavno bace na veoma vrue ulje i go-
tova je za tren. Nae krkajue sklonosti odraz su nae
ljubavi prema jelu i, samim tim oigledno, nae ljubavi
20 Knjiga mojih ivota / Aleksandar Hemon

prema ivotu. S druge strane, oni zapravo ne znaju da

ive, to ukazuje na konanu, transcendentalnu razliku
mi imamo duu, a oni su bezduni. injenica da sve
i da je ova analiza pripreme hrane imala ikakvog smi-
sla isti ti oni nisu skloni okrutnim zvjerstvima, a mi
smo usred brutalnog, krvavog rata, koji se ni pod kojim
uslovima ne moe opisati kao ljubav prema ivotu, uop-
te nije zabrinjavala naeg dobrog analitiara.
S vremenom su moji roditelji prestali kompulsivno
analizirati nae razliitosti, moda zato to im je jedno-
stavno ponestalo primjera. Meni je ipak drae misliti da
je to zato to su se integrisali u novo drutvo. Tokom
godina, naa porodica se proirila kroz dalje imigracije,
a zatim brakove i potomstva, tako da je ona sada uklju-
ivala i znaajan broj roenih Kanaana, uz sve natu-
ralizovane Kanaane. Postalo je tee govoriti o nama i
njima sad kada smo upoznali i vjenali se s nekima od
njih jasnoa i znaaj razliitosti uvijek su bili uslovljeni
odsustvom kontakta i proporcionalni uzajamnoj udalje-
nosti. O Kanaanima je bilo mogue teoretisati samo
ako nemamo kontakta s njima, jer su apstraktni Kana-
ani bili idealan predmet usporedbe, oni su bili potpuno
suprotna slika nas. Oni su bili ne-mi, mi smo bili ne-oni.
Osnovni razlog ove spontane teoretske diferencija-
cije bio je ukorijenjen u elji mojih roditelja da se osje-
aju kao kod kue, tamo gdje moe biti to to jesi jer su
i svi ostali kod kue, ba kao i ti. U situaciji u kojoj su se
moji roditelji osjeali izmjetenim i inferiornim u od-
nosu na Kanaane, koji su se ve osjeali kao kod kue,
stalne usporedbe bile su njihov nain da se retoriki po-
istovjete s Kanaanima. Mogli smo biti jednaki jer smo
bili usporedivi; i mi smo imali mjesto koje je bilo na
 Aleksandar Hemon / Knjiga mojih ivota 21

dom. Nai obiaji i navike bili su barem jednako dobri

kao i njihovi, ako ne i bolji samo se sjetimo kiselog
vrhnja ili filozofskog krkanja sarme. Da ne spominje-
mo da oni nikada nisu kontali nae ale i da njihove ale
uopte nisu bile smijene.
Ali ova instinktivna samopotvrda mojih roditelja is-
kljuivo je mogla biti kolektivna, jer su to donijeli iz sta-
re zemlje, gdje je jedini nain da bude drutveno pre-
poznat bio da pripada prepoznatljivoj zajednici veoj
i poneto apstraktnijoj raji. Situaciju je dodatno otea-
valo to to im alternativa naprimjer, da se definie i
identificira kao profesor vie nije bila dostupna, jer
su se i njihove profesionalne karijere raspale u procesu
izmjetanja.
Smijeno je to to se potreba za kolektivnom samo-
potvrdom sasvim fino uklapa u neoliberalnu fantaziju o
multikulturalnosti, to nije nita drugo nego san o veli-
kom broju drugih koji ive zajedno, i svi su voljni da se
toleriu i jedni od drugih neto naue. Stoga su razlii-
tosti sutinski neophodne za osjeaj pripadanja: sve dok
znamo ko smo i ko nismo, mi smo jednako dobri kao
i oni. U multikulturalnom svijetu mnogo je njih, to ne
bi trebao biti problem sve dok oni ostaju u svojim kul-
turolokim okvirima, vjerni svojim korijenima. Ne po-
stoji hijerarhija kultura, osim one koja se mjeri nivoom
tolerancije, i koja, sluajno, stavlja Zapadne demokracije
visoko iznad svih drugih. A tamo gdje je nivo tolerancije
visok, raznolikosti se slave i mogue je istraivati i kon-
zumirati etniku hranu koja iri vidike (Dobro doli u
Taco Hell!), i ukraena je egzotinom istoom drugai-
josti. Jedna fina amerika gospoa jednom mi je sasvim
ozbiljno rekla: Tako je zgodno biti iz drugih kultura,
22 Knjiga mojih ivota / Aleksandar Hemon

kao da su druge kulture neki rajski arhipelag na Tihom

okeanu neiskvaren nedaama naprednih civilizacija, gdje
sve trepti od rahatluka. Nisam imao srca da joj kaem
da sam ja esto bolno, i ponekad radosno, komplikovan.

4. TO SAM JA

Imigrantska situacija takoer vodi ka nekoj vrsti samo-

drugaijosti. Izmjetenost rezultira slabljenjem odnosa s
prolou, sa sobom koji je nekada postojao i funkcioni-
sao negdje drugo, gdje nije bilo neophodno prilagoava-
ti atribute koji nas ine svojima. Imigracija je ontoloka
kriza upravo zato to si prisiljen prilagoavati uslove
svoga sopstva ivotnim okolnostima koje se neprestano
mijenjaju. Izmjetena osoba nastoji odrati narativnu
dosljednost ovo je moja pria! pritom upoljavajui
sistematsku nostalgiju. Moji roditelji su se neprestano i
uvijek pozitivno poredili s Kanaanima upravo zato to
su se osjeali inferiorni i ontoloki poljuljani. To je bio
njihov nain da ispriaju istinitu priu o sebi, kako sa-
mima sebi, tako i bilo kome ko je bio voljan sluati.
Istovremeno, tu je i neizbjena realnost sopstva iz-
mijenjenog imigracijom ko god da smo nekad bili,
sada smo podijeljeni izmeu mi-ovdje (recimo, u Kana-
di) i mi-tamo (recimo, u Bosni). Zato to mi-ovdje jo
uvijek vidimo sadanje nas kao dosljedne nekadanjim
nama, koji jo uvijek ive u Bosni, a ne moemo izbje-
i da gledamo sebe iz pozicije nas-ovdje. Iz perspektive
njihovih prijatelja u Sarajevu, moji roditelji su, uprkos
svojim energinim naporima da se diferenciraju, barem
dijelom Kanaani, ega su i oni sami sigurno svjesni.
 Aleksandar Hemon / Knjiga mojih ivota 23

Postali su Kanaani i svjesni su toga upravo zato to ni-

kad nisu prestali biti Bosanci.
Neizbjeni pritisak integracije ide u kompletu s vizi-
jom ivota kakav bi moji roditelji imali da jesu ono to
oni podrazumijevaju pod Kanaanima. Svaki dan via-
ju Kanaane koji ive ono to se jezikom izmjetenosti
zove normalan ivot, neto to je njima u osnovi nedo-
stupno uprkos svim integracionim obeanjima. Oni su
mnogo blii tom normalnom ivotu nego bilo ko od nas
koji su ostali kui, tako da sebe lako mogu zamisliti kako
ive normalne kanadske ivote. Nakon to su utroili to-
liko vremena i misli poredei se s njima, moji roditelji
mogu posredno i iskusiti njihove ivote. A ipak, nikada
nee biti oni.
Najbolja teoretska rasprava na tu temu je bosanski
vic koji karakterizira vrhunska (i ujedno tipina) jasno-
a misli:
Mujo se ispalio iz Bosne i otiao u Ameriku, u Chi-
cago. Redovno je pisao Sulji, 'ajd' doi pa 'ajd' doi, ali
Suljo ga je uporno odbijao, nisu mu se ostavljali raja
i kafana. Nakon sto godina, Mujo ga konano ubijedi.
Suljo pregazi baru, a Mujo ga eka na aerodromu u
ogromnom Cadillacu.
iji ti je ovo auto?, pita Suljo.
Moj, bezbeli, odgovara Mujo.
Dobra maina, kae Suljo. Vidim, dobro ovdje tebi
ide.
Sjedaju u auto i voze se kroz centar, a Mujo e: Vidi
onu zgradurinu od sto spratova?
Vidim, kae Suljo.
E pa to ti je moje.
Maala, kae Suljo.
24 Knjiga mojih ivota / Aleksandar Hemon

A vidi onu banku u prizemlju?

Vidim.
E to ti je moja banka. Kad mi zafali para ja samo
odem tamo i uzmem koliko mi treba. A vidi onaj Rolls-
-Royce to je parkiran ispred banke?
Vidim.
To je moj Rolls-Royce. Ja ti imam pravo puno ba-
naka i ispred svake je parkiran po jedan Rolls-Royce.
Maala, kae Suljo. Dobar si.
Voze se prema predgrau, gdje sve kue imaju velike
travnjake i ulice su raskoni drvoredi. Mujo pokazuje
na jednu kuu, ogromnu i okreenu ko bolnica.
Vidi onu kuu? E to ti je moja kua, kae Mujo. A
vidi onaj olimpijski bazen? To ti je moj bazen. Tu ti ja
plivam svako jutro.
Pokraj bazena se suna prezgodna ena zamamnih
oblina, a u bazenu se brkaju zdrava djeca.
Vidi onu gospou? E to ti je moja ena. A ona div-
na djeica, i oni su moji.
Fino, fino, kae Suljo. A ko ti je onaj bilder to ti
masira enu i ljubi je po vratu?
E, kae Mujo, to sam ti ja.

5. KO SU ONI?

Postoji takoer i neokonzervativni pristup drugom i dru-

gaijem: drugi su prihvatljivi sve dok nam se ne poku-
avaju pridruiti nezakonitim putem. Ako su ve meu
nama, i jo zakonski priznati, onda e se morati prilago-
diti naem nainu ivota, isprobanim standardima koji
uspjeno funkcioniu. Distanca izmeu nas i drugih
 Aleksandar Hemon / Knjiga mojih ivota 25

mjeri se njihovim odnosom prema naim vrijednosti-

ma, koje su nama (ali ne i njima) oite. Drugi nas uvijek
podsjeaju na ono to mi zaista jesmo mi nismo oni i
nikada neemo biti, zato to smo prirodno i kulturoloki
naklonjeni slobodnom tritu i demokraciji. Neki od njih
bi eljeli biti mi ko ne bi? i moda ak postanu mi, ali
oni moraju biti dovoljno mudri da sluaju ono to im mi
govorimo. A mnogi od njih nas i mrze, tek tako.
George W. Bush, u svom govoru studentima koleda
u Iowi u januaru 2000. godine, ukratko je sumirao neo-
konzervativnu politiku drugaijosti na svoj neponovlji-
vo idiotski, ali iznenaujue precizan, nain: Kada sam
ja stasavao, svijet je bio opasno mjesto i tano si znao
ko su oni. Bilo je mi protiv njih, i bilo je jasno koji su
oni. Danas, vie nismo tako sigurni ko su to oni, ali mi
znamo da su oni tu.
A onda su ti isti oni poletjeli 11. septembra 2001. I
sada su oni posvuda, ukljuujui i Bijelu kuu, gdje su
dobacili zahvaljujui falsificiranim rodnim listovima.
Svako malo ih iskupimo, odvedemo ih u Guantnamo
Bay tajnim letovima ili ih pohapsimo u racijama i de-
portujemo ih ili zahtijevamo da nedvojbeno izjave da
oni nisu oni. A ko god da su oni, mi moramo pobijediti
u ratu protiv njih, kako bismo mogli biti trijumfalno je-
dini na svijetu.

6. TA SI TI?

Evo prie koju esto prepriavam. Proitao sam je u ka-

nadskim novinama, ali sam je ispriao toliko puta da
mi se ponekad ini da sam je izmislio.
26 Knjiga mojih ivota / Aleksandar Hemon

Kanadski profesor politikih nauka posjetio je Bo-

snu tokom rata. Rodio se negdje u bivoj Jugoslaviji, ali
su mu roditelji emigrirali u Kanadu kada je jo bio dije-
te, to e rei da mu je ime bilo tipino za ove prostore.
U Bosni je, opskrbljen kanadskim pasoem i propusni-
com UNPROFOR-a, putovao unaokolo pod pratnjom
naoruanih plavih ljemova, potpuno zatien od rata
da ga moe na miru prouavati. Sa svojim pasoem i
propusnicom proao je mnoge kontrolne take. Ali su
ga onda zaustavili na jednoj od kontrola, gdje je ju-
noslavensko ime zatralo u kanadskom pasou, pa su
ga upitali: ta si ti? Adrenalin mu je bez sumnje bio
skoio, mora da je bio poprilino uplaen i zbunjen, pa
je odgovorio: Ja sam profesor. Njegov odgovor morao
je zazvuati djetinje nevino patriotski nabrijanim ratni-
cima na kontrolnom punktu, jer ga oni sasvim sigurno
nisu pitali za njegovo zanimanje. Mora da su se smijali
i prepriavali prie o njemu dugo nakon to su ga pu-
stili da proe. On im je sigurno morao izgledati krajnje
nestvarno.
Da bi ga nacionalno kurani mukarci na kontrol-
nom punktu uopte pojmili kao ljudsku jedinku on je
morao imati definisan tavie oigledan nacionalni
identitet; profesorova nacionalnost bila je jedini bitan
podatak u vezi s njim. Njegovo znanje ili neznanje na
polju politikih nauka i pedagogije bilo je histerino
nebitno u dijelu svijeta koji su oblikovali razni, simul-
tani sistemi nacionalne drugaijosti to ga, zapravo,
i ne ini bitno drugaijim od bilo kojeg drugog dijela
svijeta. Profesor se trebao definisati u odnosu na neke
druge, ali se u tom trenutku nije mogao dosjetiti nijed-
ne drugaijosti.
 Aleksandar Hemon / Knjiga mojih ivota 27

Da bi ponovo postao profesor morao se vratiti u Ka-

nadu, gdje je moda naletio i na moje roditelje, za koje
bi on sigurno bio savren primjerak njih.

7. TA SAM JA?

Moja sestra se vratila u Sarajevo poslije rata i tu je ra-

dila opskrbljena kanadskim pasoem. Zbog prirode
svoga posla politikog analitiara, srela se s mnogim
stranim i domaim politiarima i zvaninicima. Zbog
svog imena, a s obzirom da je govorila i bosanski i en-
gleski, bilo ju je teko identificirati, i esto su je pitali,
i lokalci i stranci: ta si ti? Kristina je zeznuta i ne da
se lako omesti (nije li preivjela pokuaj atentata ve u
prvim danima ivota?) tako da bi ona odmah uzvra-
tila: A to pita? Pitali su, naravno, zato to su htjeli
znati njenu nacionalnost kako bi znali ta misli, kako
bi utvrdili koju nacionalnost ona sutinski predstavlja,
i ta su njene stvarne namjere. Njima je ona bila nebit-
na kao osoba, jo manje kao ena, doim njeno obra-
zovanje i sposobnost da misli svojom glavom nikada
nisu mogli nadii nain razmiljanja uslovljen njenom
nacionalnou. I tako je bezizgledno ostala zapetljana
u svoje korijene.
Pitanje je oigledno bilo duboko rasistiko, te bi se
neki stranci isprva postidjeli nakon njenog protupita-
nja, ali bi ustrajali nakon malo oklijevanja, dok su lo-
kalci ustrajavali bez imalo oklijevanja znanje moje
sestre, samo njeno postojanje bilo je nepoznanica sve
dok se ona nacionalno ne izjasni. Na kraju bi rekla:
Bosanka, iznimno nezadovoljavajui odgovor kada se
28 Knjiga mojih ivota / Aleksandar Hemon

radi o meunarodnim birokratima Bosne, koji hrabro

zauzimaju pozicije u vladi i skupim restoranima.
Pouen sestrinim iskustvom, kada me pitaju ta si
ti?, esto sam u iskuenju da ponosno odgovorim: Ja
sam pisac. Ipak rijetko to i uinim, jer ne samo da zvu-
i pretenciozno blesavo nego je i netano ja se osje-
am piscem samo kada piem. I tako onda odgovorim
da sam komplikovan. Takoer bih htio dodati da sam
ja, moda prije nego bilo ta drugo, gomila pitanja bez
odgovora, skupina drugih ljudi.
Htio bih rei da je moda prerano za zakljuke.