Osvrti, prikazi, recenzije, Polit. misao, Vol XLI, (2004.), br. 1, str.
138154 138
Osvrti, prikazi, recenzije
Obavijest itateljima
U meunarodnom izdanju naeg asopisa
za 2002. godinu (Politika misao, 5/2002., 39.
godite) na str. 128-155 objavljen je tekst Pre-
draga Bejakovia Corruption in Croatia. In-
stitutional Settings and Practical Experiences.
Tekst je napisan na temelju ire studije, koju je
autor kao istraiva Instituta za javne financije
u Zagrebu izradio za vanjskog naruioca.
Dana 26. oujka 2004. godine urednitvo
asopisa primilo je dopis Ivana Kopria,
Dragana Medvedovia i Gordane Mareti
nastavnika Pravnog fakulteta u Zagrebu koji
nas je upozorio da su u navedenom tekstu
Predraga Bejakovia na engleskom jeziku bez
njihova doputenja i bez jasne oznake preuzeti
dijelovi njihova zajednikog teksta na
hrvatskom jeziku, to su ga u sklopu
spomenute studije za vanjskog naruioca
napisali po narudbi Predraga Bejakovia.
Ispitavi sve injenice u vezi s pritubom
autora, urednitvo je utvrdilo sljedee:
U tekstu Predraga Bejakovia Corruption
in Croatia. Institutional Settings and Prac-
tical Experiences (Politika misao, 5/2002.,
39. godite, str. 128-155) od 28 asopisnih
stranica teksta otprilike tri stranice (130-
132), odnosno 5,3 autorske kartice (9.600
znakova, 1.570 rijei) doslovan su prije-
vod na engleski dijela teksta koji su na
hrvatskom zajedniki napisali Ivan Kopri,
Dragan Medvedovi i Gordana Mareti.
Spomenuti tekst autori su izradili po na-
rudbi Predraga Bejakovia kao dio ire
naruene studije o korupciji u Hrvatskoj, a
na temelju koje je napisan i tekst na engle-
skom jeziku koji je objavljen u naem a-
sopisu. Za svoj rad autori su od Predraga
Bejakovia primili dogovoreni honorar.
U objavljenom tekstu Predraga Bejakovia
doista se kao referenca navodi i tekst Ivana
Kopria, Dragana Medvedovia i Gordane
Mareti, ali njegovi doslovce preuzeti i
na engleski prevedeni dijelovi nisu u
tekstu oznaeni kao citat.
Imajui na umu navedene injenice, sma-
tramo da je Predrag Bejakovi kao autor teksta
Corruption in Croatia. Institutional Settings
and Practical Experiences pogrijeio to nije
zatraio doputenje za citiranje dijela teksta
Ivana Kopria, Dragana Medvedovia i Gor-
dane Mareti i to citirani izvod nije jasno
oznaio u svome tekstu. Unato ovoj pogreci,
nema nikakvih dvojbi da je cjelina objavljenog
teksta Corruption in Croatia. Institutional
Settings and Practical Experiences, te unutar
njega 25 od ukupno 28 asopisnih stranica,
autorsko djelo Predraga Bejakovia.
Zbog ove pogreke ispriavamo se autori-
ma neovlateno preuzetog izvoda Ivanu Ko-
priu, Draganu Medvedoviu i Gordani Mar-
eti kao i svim itateljima naeg asopisa.
za urednitvo asopisa
Politika misao
Nenad Zakoek
glavni i odgovorni urednik
Prikaz
James G. Kellas
Nationalist Politics in Europe. The
Constitutional and Electoral
Dimensions
Palgrave, London, 2004., 261 str.
Nationalist Politics in Europe Jamesa G.
Kellasa, profesora emeritusa politike znanosti
na kotskom sveuilitu u Glasgowu, zanim-
ljivo je djelo u dvostrukom smislu.
Ponajprije, rije je o knjizi koja je umno-
gome nalik na malu enciklopediju u kojoj je
prikupljeno mnotvo podataka iz povijesti i
suvremenosti 44 europske drave i stotinjak
nacija to ive u njima. Drave su svrstane u
13 zemljopisno-povijesnih ili povijesno-poli-
Osvrti, prikazi, recenzije, Polit. misao, Vol XLI, (2004.), br. 1, str. 138154
tikih cjelina: Britansko otoje (Irska i Velika
Britanija), Francuska, Pirenejski poluotok
(Portugal i panjolska), Italija, Njemaka, Be-
neluks (Belgija, Nizozemska i Luksemburg),
Skandinavija (Danska, Finska, Island, Norve-
ka i vedska), vicarska, Srednja Europa
(Austrija, Maarska, eka i Slovaka), Bal-
kan (Albanija, Grka, Bugarska, Turska, Ru-
munjska, Slovenija, Hrvatska, Bosna i Herce-
govina, Makedonija, SR Jugoslavija), Poljska,
Baltike zemlje (Estonija, Latvija i Litva), te
Rusija, Bjelorusija i Ukrajina. Iz popisa je vi-
dljivo da nisu zasebno obraene sve europske
drave jer nedostaju Andora, Cipar, Lihten-
tajn, Malta, Moldavija, Monako, San Marino
i Vatikan. I dok se o nacionalizmu u nekima
od njih i nema to rei, nedostatak ove knjige
zasigurno je nepostojanje zasebnih prikaza Ci-
pra i Moldavije, dviju drava koje su vrlo va-
ne za prouavanje nacionalizma u Europi.
Autor tretira Cipar kao neeuropsku dravu
(5), a Republiku Cipar, novu lanicu Europske
unije, prikazuje u poglavlju o Grkoj (164-
165). Moldaviju, pak, prikazuje u poglavlju o
Rumunjskoj (167-168). Nasuprot tome, zase-
bno prikazuje Srbiju, Crnu Goru i Kosovo u
bivoj SR Jugoslaviji, kao i Federaciju Bosnu i
Hercegovinu i Republiku Srpsku unutar Bosne
i Hercegovine, premda nijedna od tih tvore-
vina nije samostalna drava.
Nadalje, dok u sklopu Velike Britanije au-
tor zasebno prikazuje kotsku, Wales, Sje-
vernu Irsku i Englesku, a u sklopu Francuske
Korziku i Bretanju, u sklopu panjolske nema
zasebnih prikaza Baskije i Katalonije, premda
su baskijski i katalonski nacionalizam neuspo-
redivo vaniji za budunost panjolske nego
korzikanski i bretanjski za budunost Francu-
ske. To izrijekom priznaje i sam autor tvrdei
da su nasilnost ekstremnoga baskijskog naci-
onalizma i protumjere Madrida dovele pa-
njolsku na vrh ljestvice nestabilnih demokra-
cija u Europi (96). Posrijedi je oito tipina
komparativistika selekcijska pristranost koja
proizlazi iz autorova boljeg poznavanja nekih
sluajeva, odnosno nedostatna poznavanja dru-
gih sluajeva. Premda, dakle, nepotpuna, knji-
ga ipak funkcionira kao mala enciklopedija
ustavnog i izbornog nacionalizma u Europi.
Drugo, Kellas je odluio napisati politolo-
ku knjigu o nacionalizmu koja e se razliko-
139
vati od historiografskih, sociolokih i filozof-
skih djela o tom fenomenu nastalih u posljed-
njih petnaestak godina. Politoloka studija na-
cionalizma treba se, prema autorovu miljenju,
usredotoiti na ustavnu i izbornu dimenziju
tog fenomena. Studij ustavnog nacionalizma
podrazumijeva prikaz konstitucionalne povi-
jesti i postojeega ustavnog odreenja suvre-
menih europskih drava, a studij izbornog na-
cionalizma prikaz rezultata izbora i referen-
duma, poglavito potpore biraa nacionalisti-
kim politikim programima i akterima.
Takvo je polazite bitno odredilo, umno-
gome netipinu, interpretaciju i klasifikaciju
suvremenog nacionalizma, koji Kellas dijeli u
dvije kategorije: dravni ili slubeni i poddr-
avni ili neslubeni nacionalizam. Poddravni
nacionalizam Kellas naziva, ovisno o njegovoj
dominantnoj prirodi u pojedinim zemljama,
etnikim, socijalnim ili jezinim nacionaliz-
mom (24, 45 i d.).
Dravni nacionalizam nastoji se izvesti iz
konstitucionalnog razvoja i sadanjega kon-
stitucionalnog odreenja europskih drava. Iz
analize odnosa drave prema svojoj naciji ili
nacijama a to obuhvaa analizu ukorijenje-
nosti ustava u nacionalnom naslijeu, normi-
ranje nacionalnoga jezika, zastave, grba i
himne te, osobito, nain definicije dravljan-
stva (ius sanguinis nasuprot ius solis) za-
kljuuje se moe li se neka drava ustavno
odrediti kao nacionalna odnosno nacionalis-
tika drava. Autor, dakle, ponajprije utvruje
postoji li ustavni ili dravni nacionalizam, a
tek se potom uputa u razmatranje poddrav-
nih nacionalizama, koji umnogome i nastaju
kao reakcija na dravne nacionalizme. To
znai da je politoloko razmatranje irskoga,
kotskoga i velkoga nacionalizma metodiki
nezamislivo bez prethodnog razmatranja bri-
tanskoga i, umnogome, engleskog nacionali-
zma; da su korzikanski i bretanjski nacionali-
zam neshvatljivi bez poznavanja dravnoga
francuskog nacionalizma; da su baskijski i ka-
talonski nacionalizam povijesno neobjanjivi
bez poznavanja panjolskoga dravnog nacio-
nalizma; itd. Takav pristup, pak, bitno odudara
od veine suvremenih interpretacija koje se
bave samo poddravnim nacionalizmima, pro-
matrajui ih iskljuivo kao izazov nacionalnim
dravama, ali ne i kao odgovor na nacionali-
Osvrti, prikazi, recenzije, Polit. misao, Vol XLI, (2004.), br. 1, str. 138154
zam drava koje su izazvane. Kellas, nasu-
prot tome, pokazuje kako je dravni naciona-
lizam esto neposredno uzrokovao ili makar
snano potaknuo razvoj poddravnih naciona-
lizama.
Izborni nacionalizam odreen je kao legal-
na kategorija, a izraava se u glasovanju za na-
cionalistike politike stranke, organizacije ili
pokrete u izborima i na referendumima, pa ga
Kellas naziva i demokratskim nacionaliz-
mom (192 i d.). I izborni nacionalizam moe
biti dravni i poddravni. Primjerice, glasova-
nje za Britansku nacionalnu stranku jest izraz
dravnoga britanskog nacionalizma, a glaso-
vanje za kotsku nacionalnu stranku izraz
poddravnoga kotskog nacionalizma u Veli-
koj Britaniji. Dravni nacionalizam katkad se
moe izraavati i u glasovanjima za velike na-
cionalne stranke ako se njime podupiru nacio-
nalistiki sadraji u njihovim programima i
praksi. Taj nacionalizam najee se iskazuje
u protueuropskim, protudevolucionistikim ili
protuimigrantskim stavovima, koji se mogu
nai u politikim programima i politikoj
praksi niza velikih stranaka: od britanskih
konzervativaca do francuskih degolista, od
panjolskih narodnjaka do njemakih demo-
krana, od skandinavskih socijalista do srp-
skih postkomunista. Suvremeni nacionalizam
nije, dakle, rezerviran za politiku desnicu,
nego se dobro snalazi i na politikoj ljevici, o
emu svjedoe danski, norveki i vedski so-
cijalisti, srpski i crnogorski postkomunisti ili
bretanjski ekologisti. Uzgred, svojevrsni je ku-
riozitet i Kellasova kvalifikacija Srbije kao je-
dine drave u kojoj su sve najvanije stranke
nacionalistike (180-182); nasuprot tome, Is-
land opisuje kao jedinu zemlju u kojoj uope
nema nacionalistikih stranaka.
Poddravni izborni nacionalizam obino
se izraava u birakoj potpori legalnim, umje-
renim strankama ili organizacijama. One, po
pravilu, nisu protudravne, nego autonomis-
tike ili devolucionistike organizacije. esto
su, uz to, izrazito proeuropski usmjerene, jer
Europsku uniju vide kao politiku zajednicu
koja e smanjiti mo dominantne nacije i nje-
zine drave kojima se politiki suprotstavlja-
ju. Integracijski procesi u Europi esto imaju
veu potporu meu pripadnicima nacionalnih
manjina ili nedominantnih nacija u pojedinim
140
dravama, bilo da su posrijedi lanice Europ-
ske unije ili aspirantice na ulazak u nju. No,
odnos naddravnog europejstva, dravnog i
poddravnih nacionalizama nipoto nije jed-
nostavan i jednoznaan. Europska unija ne
pojavljuje se samo kao posredno sredstvo de-
radikaliziranja poddravnih nacionalizama, a
time posredno i spaavanja nekih nacional-
nih drava, nego katkad i izravno podupire
opstanak nestabilnih drava. To je najoitije
na primjeru Belgije, iju dravnu budunost
autor smatra upitnom, te tvrdi da je paradok-
salno (ili moda logino) to je Belgija
sredite EU-a, a Bruxelles sjedite njezinih
glavnih institucija (120).
Legalni izborni nacionalizam Kellas otro
lui od nelegalnoga nasilnog nacionalizma ka-
kav, primjerice, prakticiraju baskijski ili korzi-
kanski separatisti. Prvi se vezuje uz klasine
teroristike ine, a drugi uz tradicionalne iz-
ravne akcije koje su nalik na banditizam sta-
rog stila praen pljakama, otmicama i smak-
nuima (75).
Ukratko, posrijedi je dragocjena knjiga ka-
ko po mnotvu podataka koji su u njoj prikaza-
ni, tako i po autorovu nastojanju da s pomou
kategorija ustavnog i izbornog nacionalizma
ponudi drukiji, politolokiji pristup feno-
menu koji smatra odlunom odrednicom ne sa-
mo europske povijesti nego i budunosti.
Mirjana Kasapovi
Prikaz
Anthony Butler
Contemporary South Africa
Palgrave Macmillan Basingstoke, New
York, 2004., 187 str.
Raa li se na jugu Afrike dugina nacija ili
je rije o utopistikoj kovanici? Pojam se, da-
kako, odnosi na Junoafriku Republiku, a
tvorac mu je Desmond Tutu, dobitnik Nobelo-
ve nagrade za mir i anglikanski sveenik. Ot-
Osvrti, prikazi, recenzije, Polit. misao, Vol XLI, (2004.), br. 1, str. 138154
kako je 1990. godine zakoraila u posve novu
drutvenu zbilju okarakteriziranu ukidanjem
apartheida i institucionalizacijom demokrat-
skoga politikog sustava, Junoafrika Repub-
lika doista plijeni pozornost analitiara. Pritom
je u prvom planu upravo mogunost da deset-
ljeima najgrublje segregirano drutvo otpone
s procesom unutarnje homogenizacije na polju
izgradnje nacije i ureenja zajednike drave.
Iako Tutuova usporedba junoafrikih raz-
liitosti sa skladom duginih boja prije podsjea
na idealizam velikog borca za mir i pravdu ne-
goli na politiki realizam, najbogatija zemlja
afrikog kontinenta etrnaest godina nakon ot-
poinjanja preobrazbe prema konsolidiranoj
demokraciji, nudi dovoljno argumenata da se
teza o duginoj naciji ne proglasi preoptimisti-
nom. Meutim, iako zagovara prednosti raz-
liitosti, Tutuova karakterizacija nehotice
skree pozornost na stupanj do kojeg su kon-
stitutivne boje June Afrike zadrale tota od
podjela koje su se produbile tijekom razdoblja
segregacije i apartheida. Rijei su to Antho-
nyja Butlera, junoafrikog profesora politi-
kih znanosti sa Sveuilita u Cape Townu ija
je knjiga Contemporary South Africa iz 2004.
pregledan uvid u osnovna drutvena, politika
i ekonomska pitanja s kojima se danas suoava
Junoafrika Republika i njezino multietniko
drutvo.
Butlerova je knjiga objavljena u sklopu bi-
blioteke Contemporary States and Societies
izdavaa Palgrave Macmillan u kojoj su dosad
na slian nain ralanjene suvremena Kina,
SAD, Japan, Velika Britanija i zemlje Latinske
Amerike. Ba kao i te publikacije, i Butlerov
je prikaz ponajprije namijenjen studentskoj
populaciji, ali, kako istie izdava, i irem
itateljstvu koje ne posjeduje struna znanja o
predmetnoj zemlji, odnosno drutvu. Doista,
knjiga Contemporary South Africa svojom
faktografskom iscrpnou i analitikim pristu-
pom ne slui samo kao vrijedan naslov u sveu-
ilinim programima, nego je posrijedi i tekst
koji na popularan nain upoznaje svoje itate-
lje s jednom od politiki i drutveno najzani-
mljivijih zemalja na svijetu.
Po emu je to Junoafrika Republika da-
nas zanimljiva i kao predmet politoloke anali-
ze i kao medijska tema? Pesimisti vide njezi-
nu politiku sudbinu kroz prizmu opeafrikog
141
propadanja, uoavajui briljivo voenu tran-
ziciju prema demokraciji kao jo jedan korak
vie na putu prema graanskom ratu, etnikim
podjelama i jednostranakoj vladavini to sve
karakterizira postkolonijalnu Afriku. Dobrona-
mjerni pak novu Junu Afriku vide posve
drukije, kao duginu naciju ija je udesna
tranzicija oslobodila zemlju ekonomskih i so-
cijalnih okova apartheida.
Ovim krajnje suprotstavljenim miljenjima
Anthony Butler zapoinje svoju knjigu kako bi
na to pregnantniji nain istaknuo vlastitu hi-
potezu. A to je da Junoafrika Republika,
unato tekom naslijeu apartheida i nemalom
broju tranzicijskih problema, ima realne izgle-
de da se konsolidira kao demokracija iji e
uspjeh postati katalizatorom irega regional-
nog oporavka. U tom je smislu, naglaava au-
tor, cilj knjige da ponudi sofisticirani uvod u
suvremenu Junu Afriku kao objanjenje klju-
nih tema koje se nalaze izmeu pitanja i od-
govora.
Tako od ukupno devet poglavlja, Butler u
prvom donosi detaljan povijesni pregled trau-
matinih zbivanja na podruju dananje Ju-
noafrike Republike; u drugom analizira et-
niki, vjerski i regionalni sastav zemlje; u tre-
em objanjava gospodarske steevine i tre-
nutano ekonomsko stanje; u etvrtom rala-
njuje socijalnu strukturu, javne politike i slu-
be, te problem nezaposlenosti; u petom pred-
stavlja politiki sustav s trodiobom vlasti i
(de)centraliziranou zemlje; u estom govori
o prvim vierasnim izborima 1994., izbornom
sustavu, politikim strankama i tendenciji ka
jednostranakoj dominaciji; u sedmom istie
neka kulturoloka pitanja s osobitim naglas-
kom na urbanizaciju; u osmom Junoafriku
Republiku smjeta u okvir aktualnih meuna-
rodnih odnosa, dok u devetom prognozira po-
loaj zemlje u 21. stoljeu naglaavajui te-
meljne zadae sadanje i svake budue juno-
afrike vlasti.
Kad je rije o prolosti, jedinstvenost Ju-
noafrike Republike, smatra autor, proistjee
iz njezina povijesnog slijeda dugoga koloni-
jalnog razdoblja, politike rasne segregacije i
institucionalizacije apartheida u 20. stoljeu, te
trijumfalne demokratizacije u proteklih deset-
ljee i pol. Osim toga, zemlja je specifina i po
tome to je njezin unutarnji razvoj i vanjsko-
Osvrti, prikazi, recenzije, Polit. misao, Vol XLI, (2004.), br. 1, str. 138154
politiki poloaj umnogome odredilo iskori-
tavanje rudnih bogatstava. Naime, otkako su
1867. otkrivena nalazita dijamanata, a 1886. i
zlata, Juna Afrika se nametnula kao iznimno
vaan ekonomski akter u meunarodnim gos-
podarskim odnosima.
Od najvanijih dogaaja u kolonizaciji
zemlje Butler istie britansko preuzimanje ni-
zozemske kolonije Kaap (engl. Cape) 1795.
kako bi se sprijeilo da Francuzi nakon Nizo-
zemske preuzmu i njezine prekomorske terito-
rije. Potom, veliku seobu nizozemskih dose-
ljenika Bura 1835.-1840. prema unutranjosti
zemlje; osnivanje burskih drava koje su jedna
za drugom padale pod vlast Britanaca; zavrnu
britansku pobjedu nad Burima u trogodinjem
burskom ratu 1899.-1902., te na posljetku uje-
dinjavanje kolonija Cape, Transvaal, Natal i
Oranje, te osnivanje Junoafrike Unije 1910.
koja je postala dominion unutar Britanskog
Carstva. Sva su ta zbivanja pratili brutalni
obrauni s autohtonim afrikim narodima me-
u kojima su najbrojniji Zulu i Ksosi, te nji-
hova sustavna diskriminacija. Tako je 1923.
godina institucionalizirana rasna segregacija u
gradovima, dok je kljuna godina za posvema-
nju podjelu drutva na rasno privilegiranu eu-
ropsku manjinu i rasno diskriminiranu afriku
veinu bila 1948. godine.
Te je godine na izborima na kojima su
pravo glasa imali samo Europljani pobijedila
rasistika Nacionalna stranka (osnovana 1914.)
lansiravi u predizbornoj kampanji pojam
apartheida. Rije je imala programsko znae-
nje, a odnosila se na ozakonjivanje rasne seg-
regacije i potpune drutvene izolacije domicil-
noga afrikog stanovnitva. Tako je dvije go-
dine poslije izborne pobjede Nacionalna stran-
ka 1950. donijela dva osnovna rasistika za-
kona Zakon o registraciji boravita (engl.
Population Registration Act) i Zakon o nacio-
nalnim podrujima (engl. Group Areas Act)
kojima je podijelila dravljane na Bijelce,
Crnce, Azijce i mjeance, te ustrojila gradove
u odvojene stambene i poslovne etvrti za sva-
ku od deklariranih rasa. Taj je koncept izdrao
punih etrdeset godina unato sve organizira-
nijem otporu veinskog stanovnitva predvo-
enog Afrikim nacionalnim kongresom
(osnovan 1912.) i unato otrim sankcijama
Ujedinjenih naroda uvedenima protiv juno-
afrikoga rasistikog reima 1960. godine.
142
Nakon poputanja segregacijske otrice
tijekom osamdesetih, Butler apostrofira mirni
poetak demokratske tranzicije 1989./1990.
zahvaljujui trima kljunim okolnostima. To
su snaga Afrikoga nacionalnog kongresa iji
se voa i mirotvorac Nelson Mandela nalazio
u zatvoru neprekidno od 1964., potom odlu-
nost junoafrikog predsjednika Frederika
Willema de Klerka da prekine politiku apar-
theida, te bitno izmijenjene meunarodne
okolnosti s propau blokovske podjele svije-
ta. Ta je podjela niz desetljea sluila kao
vanjskopolitika legitimacija rasistikog rei-
ma koji je apartheid, meu ostalim, opravda-
vao i opasnou od komunizma.
Izdvojivi povijesne determinante junoaf-
rikih razliitosti koje se u tranzicijskom pro-
cesu uzimaju kao konstitutivni elementi ze-
mlje, a ne vie kao razlog najteih krenja
prava ovjeka, Butler prelazi na teme o aktual-
nim prilikama. Tako u sljedeem poglavlju
analizira rasni sastav Junoafrike Republike
koji prema posljednjim podatcima iz 1996.
ini 76,7% Afrikanaca, 10,9% Europljana,
8,9% rasno mijeanog stanovnitva, te 2,6%
stanovnitva azijskog podrijetla. Jo je sloe-
nija etnika podjela prema uporabi jezika
(22,9% Zulu, 17,9% Ksosi, 14,4% Afrikaneri,
9,2% Pedi, 8,6% Englezi itd.), kao i vjersko
opredjeljenje jer, prema procjeni iz 2002., ni
jedna od desetaka kranskih crkava (krana
je ukupno 75,49% svih dravljana) nema vie
od 10% pripadnika meu ukupnim stanovni-
tvom. Unato takvoj heterogenosti, autor
smatra da razliitosti predstavljaju potenci-
jalno najveu snagu zemlje, jer demokratska
rjeenja koja promiu i tite pravo na razlii-
tost istodobno homogeniziraju drutvo na pi-
tanjima uzajamnosti i zajednikog dobra.
Pravi pak problem Butler vidi u ekonom-
skoj situaciji. Neovisno o injenici to je Ju-
noafrika Republika s 9.401 $ BNP per capita
uvjerljivo najbogatija drava Afrike s monim
rudarstvom, industrijom i trgovinom, tamonja
ekonomija pati od dvaju velikih nedostataka.
Najprije, to je izrazita razlika izmeu bogatog
i siromanog dijela dravljana, pri emu se
srednja klasa meu autohtonim afrikim
stanovnitvom tek poela oblikovati, pa nema
govora o stupnjevanoj stratifikaciji. Potom, to
je visoka stopa nezaposlenosti koja se prema
Osvrti, prikazi, recenzije, Polit. misao, Vol XLI, (2004.), br. 1, str. 138154
podatcima iz 1999. popela na alarmantnih
40% ukljuujui i osobe koje posao ne trae
aktivno. Autor vjeruje da ekonomske nejedna-
kosti znatno vie prijete procesu tranzicije ne-
goli rasne i(li) etnike razliitosti, tim vie jer
zemlja nema jasno razraene javne politike
kad su u pitanju zdravstvena skrb, ravnoprav-
nost spolova, obrazovanje, stanovanje, opskr-
ba energijom i zemljina reforma. Poseban je
sluaj epidemija AIDS-a koja nije vie samo
zdravstveno pitanje nego i prvorazredan eko-
nomski problem.
Posve je drukiji sluaj s institucionalnim
dizajnom zemlje nakon ukidanja apartheida
1990. i organiziranja prvih slobodnih izbora
1994. Politiki sustav i politiki ivot zemlje,
argumentira autor, pokazuju kljune odlike
konsolidiranih institucija stabilnost i imper-
sonalnost posebice imaju li se u vidu speci-
finosti junoafrike konsocijacijske demokra-
cije. Rije je o jedinstvenoj toki na kontinu-
umu parlamentarizma i prezidencijalizma u
kojoj predsjednik obnaa dunost i dravnog
poglavara i premijera, ali ga ne bira neposred-
no elektorat, nego parlament na pet godina.
Zakonodavno je tijelo sastavljeno od dvaju
domova. Donji dom je Nacionalna skuptina
ijih se 400 zastupnika u petogodinjem man-
datu bira pola preko nacionalnih lista, a pola
preko devet pokrajinskih lista. Gornji dom,
Nacionalno pokrajinsko vijee ima savjeto-
davnu ulogu, a ini ga po deset poslanika iz
devet provincija s ogranienim ovlastima u
odnosu na sredinju dravnu vlast.
Podjela zemlje na devet provincija (Gau-
teng, KwaZulu-Natal, Western Cape, Eastern
Cape, Northern Cape, Free State, Mpumalan-
ga, Limpopo, North-West) takoer je institut
nastao dogovorom glavnih politikih aktera
nakon poetka tranzicije. Meutim, istie But-
ler, naelo dogovaranja sve vie dolazi u pita-
nje, jer politikim ivotom od izbora u travnju
1994. dominira jedna stranka. To je Afriki
nacionalni kongres ija je potpora na izborima
uistinu impresivna (62,6% 1994., 66,4% 1999.),
ali i upozoravajua. Naime, nazire se mogu-
nost da bi stranaki sustav s dominantnom
strankom lako mogao otklizati prema de facto
jednostranaju bez pravog korektiva u oporbi.
Zasad oporbenu ulogu ima nacionalistika In-
katha slobodarska stranka koja zastupa intere-
143
se Zulua, te Demokratska stranka koja je na-
kon izborne implozije Nacionalne stranke (s
20,4% na izborima 1994. spustila se na 6,9%
na izborima 1999.) preuzela primat meu ju-
noafrikim biraima europskoga podrijetla.
Uz to, postoji jo jedan izazov na koji de-
mokracija u Junoafrikoj Republici mora dati
odgovor. To je razliita percepcija demokra-
cije meu biraima u zemlji. Veina afrikog
dijela elektorata demokraciju doivljava is-
kljuivo u instrumentalnom smislu, tj. kao po-
litiku instituciju ija je prvotna zadaa osigu-
rati temeljne ivotne uvjete (javne slube, sta-
novanje, opskrbu hranom). Velik pak broj bje-
lakog stanovnitva u demokraciji vidi isklju-
ivo jamstvo zatite svoga manjinskog polo-
aja i branu od mogue diskriminacije. Jaz iz-
meu ovih raznorodnih poimanja demokrat-
skog poretka Butler uoava kao nemalu pre-
preku za istinsko prihvaanje demokratskih in-
stitucija.
Zbog toga su, zakljuuje autor, tri najva-
nija cilja i aktualne i buduih junoafrikih
vlasti nastavak mirotvorne politike i saniranje
posljedica apartheida, potom izgradnja jedin-
stvene nacije koliko god se to inilo sloenim
poslom, te ustrajavanje na demokraciji kako bi
njezine institucionalne ekspresije postale sa-
stavnim dijelom svakodnevnog ivota junoaf-
rikog stanovnitva.
Koncizna u izlaganju, vjerodostojna u po-
datcima i objektivna u analizama, knjiga Con-
temporary South Africa Anthonyja Butlera
pogaa svoj proklamirani cilj. A to je: jasno i
jezgrovito istaknuti osnovne karakteristike ju-
noafrike tranzicije od rasno segregiranog
drutva preko dinamine zemlje u razvoju do
konsolidirane demokracije, bez obzira na to
slagao se itatelj s postavkom o duginoj naciji
ili ne. Uz bogatu bibliografiju, niz statistikih
podataka, tablinih prikaza i efektnih biogra-
fija vodeih linosti suvremene junoafrike
povijesti i politike, knjiga ima i nemale udbe-
nike ambicije. Stoga bismo je svakako trebali
preporuiti i kao relevantnu studiju sluaja, i
kao vrijedno znanstveno-publicistiko djelo.
Boko Picula
Osvrti, prikazi, recenzije, Polit. misao, Vol XLI, (2004.), br. 1, str. 138154
Prikaz
Gnter Buchstab, Rudolf Uertz (ur.)
Christliche Demokratie im
zusammenwachsenden Europa.
Entwicklungen Problematik
Perspektiven
Konrad Adenauer Stiftung, Freiburg
Basel Wien, 2004., 414 str.
Sredinja tema europskih politikih raspra-
va jest proirenje Europske unije. Proirenje sa
sobom donosi niz problema, strepnji, skepsi i
rizika ponajprije za prijanje strukture u smislu
osiguravanja mira, stabilnosti i blagostanja za
sve vei dio Europe i sigurnost Europe kao
samostalnog aktera na svjetskoj politikoj sceni.
Zbornik radova Christliche Demokratie im
zusammenwachsenden Europa nastao je na
temelju znanstvenog simpozija to ga je prire-
dila Zaklada Konrada Adenauera u suradnji s
Katolikim socijalno-znanstvenim sreditem iz
Mnchengladbacha i Centrom za istraivanja
europskih integracija iz Bonna, a odran je od
7. do 10. studenoga 2002. godine. Svrha sim-
pozija bila je analiza kransko-socijalnih
ideja i kretanja u srednjoeuropskim zemljama,
pitanja povijesnih pretpostavki, te dananje
stanje kransko-demokratskih stranaka u Eu-
ropskoj uniji.
Nakon Drugoga svjetskoga rata kransko-
demokratski pokret odigrao je veliku ulogu u
zapadnoeuropskim zemljama, a u nekima je,
poput Njemake i Italije, imao i dominantnu
politiku ulogu. U srednjoeuropskim zemljama
kransko-demokratske stranke i pokreti nisu
mogli postojati. U tom je smislu, jedan od
urednika, Gnter Buchstab postavio jedno od
osnovnih pitanja zbornika: na koji nain stvo-
riti i ojaati kransku demokraciju u bivim
komunistikim zemljama?
Prva, uvodna studija govori o modelima
drutva i posljedicama 1989. godine. Autor,
Ludger Khnhard, navodi kako je europska
revolucija iz 1989./1990. godine promijenila
144
stanje i rasporeenost stranaka u Europi. Kao i
Buchstab u predgovoru, i Khnhard istie
kako su kransko-demokratske stranke u Eu-
ropi nakon Drugoga svjetskoga rata dovele do
epohalnih procesa u smjeru europskoga ujedi-
njenja. Pitanje koje predstavlja okosnicu rada
jest: je li se ideja kranske demokracije is-
puhala i ako jest, moe li se ona revitalizirati.
To pitanje povezuje i stare i nove lanice Eu-
ropske unije, a odnosi se i na drave jugoisto-
ne Europe. Kranska demokracija kao pose-
ban pravac miljenja, smatra Khnhard, zasni-
va se na kranskoj antropologiji i etici. Do
sredine 20. stoljea imala je iskljuivo kato-
liki predznak, to, prema Khnhardovu mi-
ljenju, znai da je kranska demokracija
imala nadnacionalni, univerzalni predznak,
koji je sadran i u izrazu katolikos te koji joj
je, u krajnjoj liniji, pomogao i da preivi snagu
nacionalsocijalizma. Khnhard u radu govori o
trima problemima, kao onima koji su vani za
budunost kransko-demokratskih programa i
politike u Europi. To su: problem odnosa kr-
ansko-demokratskoga modela prema liberali-
zmu kao stilu ivota; problem odnosa kran-
sko-demokratskoga modela prema socijalde-
mokraciji i problem odnosa kransko-demo-
kratskoga modela prema trajnim napetostima
izmeu pojmova nacionalne drave i europske
ideje. Pitanje budunosti kransko-demo-
kratskoga modela zajedniko je pitanje cijele
Europe.
Druga, uvodna studija Antona Rauschera
nosi naslov Das christlich-soziale und christ-
lich demokratische Ideenspektrum. Autor je
direktor Katolikoga socijalno-znanstvenog
sredita u Mnchengladbachu, te profesor
emeritus za kranski nauk na Sveuilitu u
Augsburgu. Kransko-demokratske i kran-
sko-socijalne stranke su do danas bile nositelji
i stvaratelji politike i socijalnoga i kulturnoga
podruja ivota (osobito u Njemakoj, Austri-
ji, vicarskoj, Belgiji). U nekim drugim zem-
ljama zapadne Europe nisu imale dominantnu
ulogu, ali su bile prisutne, dok u zemljama po-
put Maarske, Poljske ili Slovake uope nisu
imale uspjeha. Prema Rauscherovu miljenju,
pet je vanih toaka koje nam pomau boljem
shvaanju kransko-socijalnih i kransko-
demokratskih ideja: svijest o tome dokud seu
granice politike moi; ovjek je u sreditu
privrede i drutva, dakle osoba je izvor, nosi-
Osvrti, prikazi, recenzije, Polit. misao, Vol XLI, (2004.), br. 1, str. 138154
telj i cilj drutvenog ivota; svi ljudi trebaju
raditi zajedno za ope dobro; brak i obitelj su
nezamjenjive institucije; princip supsidijar-
nosti.
U drugom poglavlju zbornika nalazi se
tekst Rudolfa Uertza Zur Theorie und Pro-
grammatik der Christlichen Demokratie.
Uertz smatra kako su uspjehu kranske de-
mokracije nakon 1945. godine pomogla tri
procesa: etiko-antropoloko utemeljenje po-
litiko-pravno-dravnih osnova; sinteza osob-
nih sloboda, reda na tritu i socijalnih princi-
pa; europska integracija kao izraz kasnokr-
anskih ideja. Uertz smatra da je kranska
demokracija proizvod procesa sekularizacije, i
da se kao takva nalazi u dvostrukoj ulozi: s je-
dne strane nalazi se u ulozi razilaenja s mo-
dernim miljenjem o dravi, a s druge stoji na
sjecitu teolokih i crkvenih kontroverzija. Ta-
ko kranska demokracija ima sposobnost da
istodobno korespondira i da se razlikuje od
ostalih politikih ideja poput liberalizma, kon-
zervativizma i socijalizma. Razvoj kransko-
demokratske teorije, tvrdi Uertz, moe se vre-
menski podijeliti u etiri faze: 1. faza osnutka
(Kranska demokracija je fenomen koji se
pojavio primarno u kontinentalnoj Europi, a
nastao je kao reakcija na Francusku revoluciju
1789. godine i sekularizaciju u Francuskoj
onoga vremena. Pojam dmocratie chrtienne,
odnosno kranska demokracija, imao je u po-
etku samo religijsko znaenje. Izmeu 1830. i
1848. godine pojam kranske demokracije
poinje poprimati socijalne i politike konture.
Protagonisti stvaranja kranske demokracije
bili su ponajprije katolici, dok su se
evangelisti pitanjima stvaranja kranske
politike poeli baviti tek poslije 1945. godine);
2. faza socijalnog nauka pape Leona XIII, koji
(nauk!) nema samo teoretsko-programatsko,
nego i socijalno-politiko znaenje (1891.
godine papa Leon XIII. napravio je pravi
boom s enciklikom Rerum novarum: O
pitanjima radnika. U njoj se papa zalagao za
ravnopravnost u dohotku radnika, jaanje
dravnih aktivnosti u privrednim procesima, te
za koaliciju radnitva. Sama enciklika nije
pridonijela izravnom osnivanju politikih
pokreta i stranaka, ali je njezina namjera bila
ojaati solidarnost meu katolicima, u emu je
i uspjela); 3. meuratno razdoblje (najbolje ga
opisuje enciklika pape Pija XI. Quadragesimo
145
anno: O drutvenom poretku, koja nije
postigla nita manji uspjeh od prethodno
spomenute Leona XIII. Najvee znaenje imao
je princip supsidijarnosti, koji naglaava
znaenje pojedinca kao graanina i privrednog
subjekta); 4. faza nakon 1945. godine
(kransko-demokratska i kransko-socijalne
stranke osnovane su poslije Drugoga
svjetskoga rata u Italiji, Luksemburgu, Fran-
cuskoj, Austriji, Njemakoj, Belgiji, a kasnije
i Finskoj, vicarskoj i Nizozemskoj te, na po-
sljetku, i panjolskoj).
Tree poglavlje rada ine povijesne i poli-
tike analize. Radi se o 12 analiza fenomena
kranske demokracije u pojedinim zemljama.
Za potrebe prikaza obradili smo ih samo ne-
koliko.
Winfried Becker u lanku o kranskoj de-
mokraciji u Njemakoj govori o trima fazama
razvoja: prvoj od 1803. do 1866. godine, od
vremena kraja Starog Carstva 1806. godine pa
do Bismarckova vremena 1870./1871. godine.
Polazite razvoja kranske demokracije u
Njemakoj je bila Francuska revolucija, druga
faza je od 1866. do 1933. godine i trea od
1945. do 2000. godine. Povijest kranske
demokracije u Njemakoj nije ni u kojem slu-
aju kontinuirani rastui proces, istie Becker.
Kranska je demokracije doivjela brojne
uspone i padove, nerazumijevanja te diskonti-
nuitet u razvoju. Najtee je bilo razdoblje dik-
tature nacionalsocijalizma, ali je kranska
demokracija u Njemakoj, istie Becker, i to
preivjela.
Giorgio Vecchio obrauje razvoj kran-
ske demokracije u Italiji, gdje su kao i u Nje-
makoj postojale tri faze razvoja. U prvoj je
fazi veina talijanskih katolika kao protivnici
liberalne drave osvojila Rim i ukinula soci-
jalnu ulogu Crkve. Katolici, meutim, nisu
osnovali nikakvu stranku, jer nisu priznavali
autoritet drave. Papa Pio IX. zabranio je ka-
tolicima sudjelovanje na izborima. Manjina,
okupljena oko Geremia Bonomellija, biskupa
iz Cremone, eljela je pomirenje Crkve s dra-
vom i liberalnim drutvom, no veina talijan-
skih katolika ostala je povezana s papom. Od
te se veine najprije odvojila skupina koja se
nazivala Intrasigenti (Nepopustljivi). Oni su
1874. godine osnovali organizaciju pod nazi-
vom Opera dei Congressi, koja je organizirala
Osvrti, prikazi, recenzije, Polit. misao, Vol XLI, (2004.), br. 1, str. 138154
okupljanja katolika. Na tim se skupovima raz-
govaralo o kranskoj demokraciji. Druga faza
poinje otprilike 1906. godine, kad je katoliki
pokret radikalno reorganiziran. Papa je osno-
vao Unione Popolare (osim nje su jo posto-
jale Unione Economico-Soziale i Unione Elet-
torale). Kako bi se smanjio utjecaj antikleri-
kalnih snaga, istie Vecchio, papa Pio X. oja-
ao je izborni udio katolika. 1919. godine
osnovana je Talijanska puka stranka, ija je
uloga u ovoj drugoj fazi izgradnje kranske
demokracije bila velika, jer je ta stranka bila
primjer moderne, reformistike i demokratske
stranke. Meutim, stranka je gubila na snazi
da bi se dolaskom faista na vlast razbila na
vie manjih grupa. Treu fazu ini osnivanje,
razvoj i propast Kranske demokracije
(Democrazia Cristiana), osnovane izmeu
1942. i 1943. godine. Stranka je suraivala s
Komunistima-katolicima i Kransko-
socijalnom strankom, ali je Vatikan blokirao
takve politike kontakte. Desno orijentirani
katolici zamjerali su im republikanski pristup,
suradnju s komunistima i socijalistima (do
1947. godine), te tenju za osnivanjem
klerikalne drave. Vecchio se pita: to je
pomoglo Kranskoj demokraciji da ostvari
tako velike uspjehe, pa izdvaja etiri razloga:
hladni rat i strah od komunizma; zatita od
strane Crkve koju je Kranska demokracija
primarno vidjela kao sredstvo da se infiltrira u
dravu; sposobnost kransko-demokratske
vlade da organizira mijeanu dravu;
sposobnost stranke da pokrije sva podruja i
socijalne interese stanovnitva.
Christliche Demokratie in sterreich na-
slov je rada Ernsta Bruckmllera. Kao i pret-
hodni autori, i Bruckmller smatra da se i u
Austriji kranska demokracija razvijala kroz
tri faze. Prva se odnosi na katoliku reformu
drutva u vrijeme monarhije. Jedna od najutje-
cajnijih osoba za austrijsku kransku demo-
kraciju bio je Karl Lueger, pravnik, u krugo-
vima njemako-austrijskoga liberalizma poz-
nat kao demokrat. Od 1886. godine snano se
zalagao za kransku socijalnu reformu i anti-
semitizam. Lueger je 1895. godine osvojio ve-
inu na izborima, a Kransko-socijalna stran-
ka je ponjela uspjeh i u Voralbergu i Tiro-
lu. Drugu fazu oznauje razdoblje Prve repub-
like od 1918. do 1933. godine. Kransko-so-
cijalna stranka je od 1918. do 1920. godine
146
koalirala sa socijaldemokratima a od 1920. do
1930. i s predstavnicima antiklerikalnoga, na-
cionalno-liberalnoga njemakog duha, tzv.
Grodeutsche. Jedan od glavnih problema iz
vremena Prve republike bilo je pitanje demo-
kracije, a treba napomenuti i to da austrijski
kranski socijalisti nisu ni u kojem sluaju
bili kransko-demokratska stranka. Od 1932.
godine u Austriji raste nacionalsocijalistiko
raspoloenje, te dolazi do ozbiljnog ugroava-
nja poloaja kranskih socijalista. Treu fazu
oznauje razdoblje nakon Drugoga svjetskoga
rata. Jo su se izmeu 1940. i 1944. godine
vodili razgovori o osnivanju nove stranke,
koja je osnovana 17. travnja 1945. u Beu, pod
nazivom Austrijska puka stranka (na prvim je
izborima 25. studenoga 1945. godine osvojila
apsolutnu veinu). Iako je ova stranka potekla
na temeljima kranskih socijalista, kae
Bruckmller, ona se od njih ipak razlikuje.
Nova puka stranka je povezana s Katolikom
crkvom, ali se odricala kranskog atributa,
odnosno k-a u imenu (k oznauje
kransko pa se vrlo esto kranske stranke
nazivaju k-stranke). 1987. godine je poela
gubiti na regionalnoj razini, a 1990. je doiv-
jela katastrofalan poraz, koji je oznaio poe-
tak reformi. 1995. godine stranka izlazi s no-
vim programom, u kojem se starim vrijedno-
stima kao supsidijarnosti, federalizma, solidar-
nosti i socijalnog partnerstva pridruila oznaka
liberalizma u smislu slobode, odgovornosti,
pravednosti i tolerancije.
Aniela Dylus analizira razvoj kranske
demokracije u Poljskoj. U Poljskoj postoji i-
tav niz k-stranaka. Dylusova u lanku nabraja
stranke i daje njihove karakteristike, pa emo i
mi ovdje neke navesti: Kranska demokracija
radnika stranka, Kransko-nacionalna
udruga, Kransko-demokratska stranka, Spo-
razum poljskih kranskih demokrata, Stranka
poljske demokracije, Solidarnost (drala je vr-
lo vrstu poziciju u ovoj arolikosti k-stranaka,
ali se nakon izbora 2001., izgubila i nestala) itd.
Gbor Erddy i Csaba Fazekas bave se
razvojem kranske demokracije u Maarskoj.
1848. godine su u Maarskoj provedeni zakoni
prema kojima se Crkva trebala odvojiti od dr-
ave, a vjeroispovijedi su trebale biti jedna-
kovrijedne, pri emu je Katolika crkva izgu-
bila feudalne privilegije. Na biskupskoj konfe-
Osvrti, prikazi, recenzije, Polit. misao, Vol XLI, (2004.), br. 1, str. 138154
renciji 6. travnja 1848. godine visoki kler Ka-
tolike crkve obvezao se da e neovisno o dr-
avi provesti svoje zadatke, mislei pritom na
slobodu, otvaranje crkvenih kola, autonomi-
zaciju crkvenih zaklada i slino. Ovo posljed-
nje Crkva ipak nije provodila iz straha od se-
kularizacije i kontrole liberalne drave. Poe-
tak liberalnog katolicizma u Maarskoj vee
se za 1849. godinu te biskupa i ministra
podruja Szemere, Mihly Horvtha. U
Maarskoj postoji osam vanih trenutaka za
razvoj kranske demokracije: o prvom smo
ve neto rekli, potom slijede: neoapsolutizam,
dualizam, poetak 20. stoljea,
antidemokratske ideje u smislu tradicionalne
religioznosti od 1920. do 1944. godine,
razdoblje Demokratske puke stranke Istvna
Barankovicsa, preivljavanje u komunizmu i
ponovno raanje kranske demokracije.
Kljuna figura povijesti maarske kranske
demokracije je Jszef Antall koji je kransku
demokraciju vidio na duhovnim osnovama s
liberalnim i nacionalnim naslijeem. U
njegovim se govorima i spisima istiu osnovni
elementi maarske kranske demokracije,
koji, naglaavaju Erddy i Fazekas,
predstavljaju jezgru Antallove politike filo-
zofije.
Republika eka, na poetku svoga rada
kae Petr Fiala, jedna je od zemalja s najniim
stupnjem religioznosti i razmjerno visokim po-
stotkom stanovnitva koje se izjanjava kao
ateisti, to je imalo izravan utjecaj na opu
drutvenu atmosferu i politiku kulturu. Usta-
novljenje prvih kranskih politikih stranaka
krajem 19. stoljea u autonomnim ekim
zemljama bilo je usko povezano s osnivanjem
katolikih zajednica i udruga, pri emu se sli-
jedilo encikliku Rerum novarum. Razvoj kr-
anske demokracije u ekoj moemo pratiti
kroz tri razvojne faze. U ekoj je prva kr-
anska stranka osnovana jo 1894. godine u
Litomylu pod imenom Kransko-socijalna
stranka za ehe i Moravce, iako je njezino
djelovanje u Moravskoj bilo minimalno. Na-
kon pet godina ova se stranka raspala na Kr-
ansko-socijalnu stranku i Kransko-socijal-
nu puku stranku. Prije 1879. godine u ekoj
je osim ovih stranaka postojala i Nacionalna
katolika stranka za Kraljevinu eku, te
Stranka katolikog puka. Njemako stanovni-
tvo Moravske takoer je imalo kransko-so-
147
cijalnu stranku, koja je od 1907. godine bila
ujedinjena s Katolikom pukom strankom.
1919. godine osnovana je ehoslovaka puka
stranka, koja, kae Fiala, uope nije bila eho-
slovaka, nego je predstavljala eke katolike
iz podruja eke i Moravske. Slovaci su
osnovali Hlinkovu slovaku puku stranku. Za
vrijeme komunistike diktature postojale su k-
stranke, no tada se nije moglo govoriti o samo-
stalnim politikim strankama. 1989. godine
katoliki su intelektualci iz disidentskog kruga
osnovali Kransko-demokratsku stranku, koja
je kasnije sklopila koaliciju s Graanskom
demokratskom strankom.
O kranskoj demokraciji u Slovakoj pie
Imrich Sklenka. Slovaka nacija je do 1918.
godine pripadala podruju Kraljevine Maar-
ske. Grof Ferdinand Zichy je 1895. godine za
vrijeme okupljanja maarskih katolika u Beo-
gradu osnovao Katoliku puku stranku, kao
odgovor na anticrkveno raspoloenje dvora.
Ova se stranka zalagala za socijalne reforme i
kransko-moralne principe u javnom ivotu,
program joj je bio odreen enciklikom Rerum
novarum, te je bila podravana od Slovake
nacionalne stranke. Nakon proglaenja eho-
slovake Republike, 1918. godine osnovana je
Kranska slovaka puka stranka, iji je
predsjednik bio Andrej Hlinka, pa je stranka
1925. godine promijenila ime u Hlinkovu slo-
vaku puku stranku. Za vrijeme komunizma
ugaena je aktivnost Katolike puke stranke.
1989./1990. godine dolazi do nove orijentacije
u politici, drutvu i crkvi, te do novoga roe-
nja kranske demokracije u Slovakoj.
Tihomir Cipek analizira stanje i razvoj
kranske demokracije u Hrvatskoj. Taj se
razvoj moe pratiti kroz tri faze: 1. od 1903.
godine do kraja Prvoga svjetskoga rata; 2.
meuratno razdoblje u kojem je Hrvatska
pripadala centralistikoj Kraljevini SHS (od
1929. godine Kraljevini Jugoslaviji); 3.
razdoblje sloma komunistike diktature od
prvih demokratskih izbora 1990. godine do
danas. Za poetke kranske demokracije u
Hrvatskoj veliku ulogu imali su Karl Lueger,
Kransko-socijalna stranka Austrije, te
Slovenska puka stranka. Cipek posebno istie
vanost krkoga biskupa Mahnia, koji u
prvom broju katolikog tromjesenika
Hrvatska straa pie kako je kranstvo
Osvrti, prikazi, recenzije, Polit. misao, Vol XLI, (2004.), br. 1, str. 138154
apsolutna religija za svaku dob, sve narode,
sve faze ljudskog razvoja. Izlaenje Hrvatske
strae oznauje, prema Cipeku, poetak
razvoja kranske demokracije u Hrvatskoj.
Mahni je u Beu osnovao organizaciju
hrvatskih studenata, koja je u svom obrazov-
nom programu poduavala protiv liberalnih
europskih utjecaja. 1903. godine osnovano je
Hrvatsko akademsko katoliko drutvo Hr-
vatska, koje je izdavalo asopis Baklja. U to je
vrijeme postojala jo jedna stranka koja je nje-
govala kransko-demokratsko miljenje Hr-
vatska puka seljaka stranka. Bila je to oso-
bito uspjena stranka iji je program bio pove-
zan s nacionalnim pitanjem. Za vrijeme Aus-
tro-Ugarske Monarhije postojala je grupa in-
telektualaca okupljena oko asopisa Hrvatstvo,
koja je osnovala Hrvatsku kransku-socijalnu
stranku, te je, kako istie Cipek, ipak imala
marginalnu ulogu u saboru, jer nije imala za-
stupnika. 1910. godine se sa istom strankom
prava ujedinila u Hrvatsku kransku-soci-
jalnu stranku prava. Iz drugoga razvojnog
razdoblja koje je Cipek u tekstu detaljno anali-
zirao, za potrebe prikaza izdvojit emo neko-
liko zanimljivosti. 1919. godine je osnovana
Hrvatska puka stranka, koja je zajedno sa
Slovenskom pukom strankom osnovala Jugo-
slavenski klub. Socijalni program Hrvatske
puke stranke slijedio je naputke enciklike
Quadragesimo anno. U meuratnom razdob-
lju, a i poslije Drugoga svjetskoga rata nije
bilo govora o kranskoj demokraciji u Hr-
vatskoj. Posljednja faza koju Cipek opisuje je
razdoblje nakon prvih demokratskih izbora
naovamo. Cipek polazi od transformacije
SKH, te odluujue uloge na Kongresu 1989.
godine. Poetkom devedesetih godina 20. sto-
ljea u Hrvatskoj je postojao niz manjih stra-
naka, iji bi se program mogao nazvati kran-
sko-demokratski. 1992. godine su se Hrvatska
demokratska stranka i Hrvatska kransko-
demokratska stranka ujedinile u Hrvatsku kr-
ansko-demokratsku uniju (program joj je sli-
an njemakom CDU). 1992. godine je HKDU
na izborima osvojila mali postotak glasova, to
je potaknulo vodstvo na transformacije i poku-
aj koalicije etiriju stranaka 1995. godine.
Od 1890. godine moemo pratiti razvoj
kranske demokracije u Sloveniji, kae na
poetku svoga priloga Janko Prunk. Idejna li-
nost slovenske kranske demokracije bio je
148
Janez Evangelist Krek, teolog, sociolog i no-
vinar. Godine 1892. dolo je do osnivanja
Kransko-socijalne katolike puke stranke
Slovenaca, koja je 1905. godine promijenila
ime u Slovensku puku stranku. U vrijeme
druge razvojne faze, Slovenska puka stranka
je postojala, a njezin se voa, Anton Koroec,
prema Prunku, zalagao za kranski socijalni
nauk solidarnost, demokratsko-parlamentar-
nu orijentaciju, jednakopravnost. Godine
1930./1931. unutar stranke dolazi do izvjesnih
ideolokih, socijalnih i politikih problema,
osobito izmeu graanskoga vodstva i lijevoga
bloka stranke. Nakon Drugoga svjetskoga rata,
nastupila je komunistika vladavina, i to je
znailo, istie Prunk, ne za k-stranke u Slo-
veniji. Potkraj osamdesetih osnovani su Slo-
venski kranski demokrati (po programu sli-
ni CDU Njemake) i Slovenska seljaka
stranka, koja se od 1992. godine zove Sloven-
ska puka (narodna) stranka. Te su se dvije
stranke 2000. godine ujedinile i nastupaju pod
imenom Slovenska puka stranka.
U lanku o budunosti kranske
demokracije u Europi, koji je zakljuak
zbornika, autor, Christoph Bhr, istie kako je
teak bio put razvoja kransko-demokratskih
stranaka u zemljama zapadne i srednjoistone
Europe, i da se kranska demokracija borila
s totalitarnim reimima i ideologijama. Na
kraju se slaemo s Bhrom da su anse za
razvoj kranske demokracije u Europi danas
vee nego prije i da ih treba iskoristiti za
svestran i pravedan razvitak Europe i svijeta.
Zbornik radova Christliche Demokratie im
zusammenwachsenden Europa zanimljiv je
prikaz povijesti razvoja kransko-demokrat-
skih i kransko-socijalnih stranaka na europ-
skom tlu, a time i hvalevrijedan doprinos po-
litolokoj literaturi i politikoj praksi.
Ana Paanin
Osvrti, prikazi, recenzije, Polit. misao, Vol XLI, (2004.), br. 1, str. 138154
Prikaz
Jean Bodin
est knjiga o republici
Politika kultura, Zagreb, 2002., 250 str.
est knjiga o republici, glavno je i najpoz-
natije djelo jednog od velikana moderne poli-
tike filozofije, Jeana Bodina. Zamiljeno je, u
svojoj praktino-politikoj dimenziji, po pri-
znanju samog autora kao pomo dobrim vla-
darima i mudrim upravljaima u ouvanju
kraljevstava i carstava te svih naroda. Teo-
rijsko-polemiki pak, svrha mu je, s jedne
strane osvijetliti dravne poslove te izvui
politiku znanost iz mrkle tmine, u kojoj se
nalazi jo od Platonovih i Aristotelovih ras-
prava, (koje pritom, prema Bodinovu sudu
svojom skuenou itatelja ostavljaju vie
uskraenim u njegovoj gladi negoli je
utauju), a s druge strane odgovoriti svojim
teorijskim protivnicima, ije ideje smatra
opasnima za republiku. To se ponajprije
odnosi na Machiavellija, za kojeg tvrdi da je
oskvrnuo svete tajne politike filozofije,
prilino olako ga proglaujui poslunikom
tirana te na one koji, pozivajui se na puku
slobodu podanike potiu na pobunu protiv
prirodnih vladara, otvarajui vrata
razuzdanom bezvlau, koje je gore i od
najsilovitije tiranije na svijetu. Moemo sa
sigurnou rei da je Republika, kako se esto
naziva, ispunila prvotne namjere svoga autora.
Posrijedi je, naime, prvorazredna
politikopravna rasprava koja se dotie klju-
nih pitanja drave (koju Bodin jo naziva re-
publikom) te postavlja temelje modernoga
poimanja dravne suverenosti. Teorijska argu-
mentacija pritom je potkrijepljena kompara-
tivnom povijesnom i geografskom analizom,
ali i mnotvom empirijskih ilustracija s razlii-
tih podruja (prava, ekonomije, teologije, geo-
metrije ...), to djelu daje enciklopedijski ka-
rakter.
Knjiga je prvi put objavljena na francus-
kom 1576., na latinskom 1586., a nedugo po-
tom i na svim velikim europskim jezicima.
149
Izbor kljunih poglavlja i dijelova poglavlja iz
vie od 1.500 stranica Republike za hrvatsko
izdanje nainio je Dragutin Lalovi (s prijevo-
dom Divine Marion), prema francuskom izda-
nju iz 1986. godine, koje je pretisak 18. izda-
nja iz 1593.
Na samom poetku prve knjige, Bodin re-
publiku odreuje kao ispravno vladanje nad
vie domainstava, kao i nad onim to im je
zajedniko, i to s pomou suverene vlasti, a u
nastavku objanjava svaki od konstitutivnih
elemenata definicije. Kad je rije o ispravnom
vladanju, Bodin na ovome mjestu jo ne otkri-
va njegov smisao, ali daje naslutiti to je po-
srijedi, napominjui kako je ono potrebno
zbog razlike koja postoji izmeu republike i
lupeke ili gusarske druine s kojima ne treba
imati nikakva posla ni veze niti sklapati ikakva
saveza, ega se oduvijek dralo u svakoj dobro
ureenoj republici (13). Domainstvo, kao
osnova i glavni sastavni dio republike je
ispravno vladanje nad vie podanika koji se
pokoravaju starjeini obitelji i nad svime to
njemu pripada (19). Dok je, dakle, u sluaju
domainstva rije o privatnom vlasnitvu go-
spodara nad onim to mu pripada te dobro-
voljnom podvrgavanju slobodnih osoba njemu
kao vlasniku, republika je izvravanje vlasti
nad onim to je zajedniko i javno, jer ono
to nema niega javnog i nije republika (21).
Tu razliku Bodin slikovito objanjava u po-
glavlju o graaninu gdje navodi kako gospo-
dari kad, kao meusobno ravnopravni ras-
pravljaju i odluuju o stvarima koje ih se za-
jedno tiu, gotovo ritualno izlaze iz kue i
odlau svoje naslove domaina, glavara ili go-
spodara te postaju graanima, odnosno slobo-
dnim podanicima koji ovise o tuoj suvere-
nosti. No, jednako kao to republika ne moe
postojati bez neega zajednikog, ona nuno
podrazumijeva i sferu privatnoga, u koju ne
zadire suverena vlast koju odlikuje ispravno
vladanje.
U posljednjim poglavljima prve knjige Bo-
din razmatra suverenu vlast, koja je apsolutna
i trajna vlast neke republike (33). Ona je
trajna jer je vremenski neograniena; apsolu-
tna, to znai vrhovna i niim uvjetovana, je-
dinstvena, tj. nedjeljiva te zakonodavna, jer se
glavno svojstvo suverenog velianstva i
apsolutne vlasti prvenstveno sastoji u donoe-
Osvrti, prikazi, recenzije, Polit. misao, Vol XLI, (2004.), br. 1, str. 138154
nju zakona za sve podanike (41). Iz ovih
osnovnih oznaka suverenosti proizlaze jo
neka, iskljuivo suverenova ovlatenja: pravo
proglaavanja povlastica, izuzea i oprosta,
objava rata ili pregovori o miru, postavljanje
glavnih dunosnika, najvia nadlenost u sud-
benim poslovima, odnosno konana odluka o
prizivima i albama graana na presude re-
dovnih sudova, dodjela pomilovanja, pravo
kovanja novca te ubiranja poreza ili izuzea od
njihova plaanja.
Jedno od kljunih mjesta Bodinova nauka
o dravi jest tipologija oblika drave, naina
vladanja te vrsta vladavine. Oblik ili stanje dr-
ave odreeno je mjestom, odnosno subjektom
ili nosiocem suverenosti. Tako postoje samo
tri oblika republike: monarhija, ako je nosilac
suverenosti jedna osoba; aristokracija, ako su-
verenost pripada manjem dijelu naroda te na-
rodna drava (ili demokracija), u kojoj je suve-
ren cijeli narod ili njegov vei dio. Promjena
oblika drave je savrena promjena (ime se
detaljnije bavi etvrta knjiga). Bodin odbacuje
dotad prevladavajue miljenje kako je mjeo-
vita ili sloena drava najbolji oblik. Ona je,
zbog nedjeljive prirode suverenosti, logiki
nemogua. Upravo je zato nuno razlikovanje
drave i vladavine, jer dok je drava odreena
mjestom suverenosti, oblik vladavine ovisi o
nositeljima izvrne vlasti. Ako se izvrni polo-
aji dodjeljuju nekolicini, odnosno manjem
dijelu naroda, prema nekom kriteriju, rije je o
aristokratskoj vladavini, ako se to ini bez ra-
zlike meu podanicima, vladavina je demo-
kratska, a vladavina je monarhijska kad samo
jedna osoba obnaa izvrnu vlast. Dovedemo li
u vezu ove tri vrste vladavine s prethodnom ti-
pologijom oblika drave, vidimo da moe po-
stojati devet oblika vladavine. No, vladavina,
za razliku od drave moe biti i mjeovita, kad
se neki poloaji dodjeljuju svima bez razlike, a
ostali prema nekom kriteriju, ili jednoj osobi
pa sveukupno postoji dvanaest oblika vlada-
vine.
Ipak, ovu tipologiju Bodin samo usputno
spominje, kao da nam eli privui pozornost
na ono to slijedi kljuno razlikovanje senjo-
rijalnoga, tiranskoga i legitimnoga (kraljev-
skoga) vladanja. Ono je odreeno s obzirom
na nain vladanja, odnosno nain izvravanja
suverenosti. Legitimna, ili kraljevska repub-
150
lika je ona u kojoj se podanici pokoravaju
monarhovim zakonima, a monarh zakonima
prirode, pri emu podanicima ostaju prirodna
sloboda i vlasnitvo nad imutkom, dok je u
senjorijalnoj republici vladar po pravu oruja
gospodar nad imutkom i ljudima, postavi to u
potenom ratu, a u tiranskoj monarhiji (ili
njoj analognoj stranarskoj aristokraciji, odno-
sno nemirnoj demokraciji), vladar prezirui
prirodne zakone, sa slobodnim osobama po-
stupa kao s robovima, a s imutkom svojih po-
danika kao s vlastitim (80). Promjenu naina
vladanja, Bodin naziva nesavrenom pro-
mjenom, budui da se ne mijenja oblik drave.
Kao to je ve reeno, jedna od osnovnih
oznaka suverenosti je apsolutnost, u smislu
vrhovne i niim uvjetovane vlasti. No, suvere-
na vlast ipak nije neograniena, jer ako ka-
emo da apsolutnu vlast ima onaj tko nipoto
nije podloan zakonima, nee se na svijetu
nai ni jednoga suverenog vladara, s obzirom
na to da su svi ovozemaljski vladari podloni
Bojim i prirodnim zakonima, a i mnogim
ljudskim zakonima koji su svim narodima za-
jedniki (37), a tomu treba dodati i pravine
sporazume (45) kao i prirodnu pravinost,
koju vladar ne moe preinaiti (121). Boji
i prirodni zakon, meu ostalim doputa obra-
nu vlastitog ivota, obranu od zloina, nalae
zatitu privatnog vlasnitva i pridravanje spo-
razuma i obeanja, u skladu s prirodnom pra-
vinou te zabranjuje ubojstvo, samovoljno
ubiranje nameta, otimanje tueg imutka. Tako
vidimo da je suverena vlast ograniena ponaj-
prije prirodnom slobodom svakog pojedinca
(pravom na ivot) i privatnim vlasnitvom (to
dolazi do izraaja i kod razrezivanja i utvri-
vanja visine poreza, pri emu se trai pristanak
privatnih vlasnika ili njihovih predstavnika).
Usporedimo li to s Bodinovom tipologijom
naina vladanja, moemo zakljuiti kako prava
suverenost postoji samo u legitimnoj ili kra-
ljevskoj republici u kojoj se vlast samoogra-
niuje u odnosu na prirodne slobode svojih
podanika i njihova imutka.
U treoj knjizi Bodin raspravlja o ovlasti-
ma i obvezama magistrata, kao dunosnika
koji ima pravo da javno zapovijeda (125).
Magistrat je podloan zakonima i suverenovoj
volji, iji je izvritelj te ne smije initi nita
izvan svojih ovlatenja osim ako mu je suve-
Osvrti, prikazi, recenzije, Polit. misao, Vol XLI, (2004.), br. 1, str. 138154
ren prepustio slobodu u odluivanju u vezi s
nekim predmetom, to je katkad nuno s obzi-
rom na mnotvo okolnosti svakoga pojedinog
sluaja s kojima suveren nije upoznan. Isto
tako, Bodin naglaava da poloaji, magistrati i
slube pripadaju republici, a ne pojedincu koji
ih obnaa te da vlast i nadlenost proizlaze iz
slube, neovisno o njezinu nositelju.
Kad je rije o cehovima, bratovtinama,
drutvima, savezima i udruenjima, oni su ko-
risni za republiku, budui da se, kao i ona bave
onim to je zajedniko njihovim lanovima, a
pridonose unitenju tiranija, jer tirani su odu-
vijek mrzili narodnu skuptinu, cehove i za-
jednice (137). Zanimljiva su i Bodinova raz-
miljanja o karakteristikama pojedinih naroda,
s obzirom na njihov geografski smjetaj, pri
emu upozorava kako je vano oblik drave i
vladavine prilagoditi prirodi mjesta, osoba i
vremena, ime se opirno bavi u petoj knjizi.
U posljednjoj knjizi nalazimo usporedbu
triju legitimnih oblika republike te odreenja
triju vrsta pravednosti. Nabrajajui prednosti i
nedostatke svakog oblika, Bodin se odluuje
za legitimnu monarhiju, s nasljednim pravom,
koje otklanja opasnosti od graanskog rata ili
razdora meu onima koji tee za krunom. No,
potrebno je odrediti i najbolji oblik vladavine,
koji ovisi o vrsti pravednosti i koja je bitan sa-
draj ispravnog vladanja. Pravdom Bodin na-
ziva ispravnu raspodjelu nagrada i kazni te
onoga to svakome pripada u pravnim okviri-
ma (199). Tri su vrste pravednosti: geometrij-
ska ili distributivna, svojstvena aristokratskoj
dravi, gdje se poloaji, slube, nagrade i ka-
zne odreuju prema nekom kriteriju (ast,
imutak, naslov ...), dok se vladavina ravna po
upravljaevoj izvanzakonskoj arbitrai i raz-
novrsnim okolnostima svakoga pojedinanog
sluaja ili osobe. Aritmetika ili komutativna
pravednost svojstvena je demokratskoj dravi
i temelji se na naelu jednakosti te zahtijeva
da se nagrade, kazne i slube dodjeljuju
jednako, bez razlikovanja meu graanima, a
vladavina i sudbene odluke ravnaju strogo
prema zakonima. Harmonina pravednost
ujedinjuje, koliko je to mogue aritmetiki i
geometrijski razmjer, inei odreene slube i
poloaje dostupnima svim graanima jednako,
a druge samo nekima, prema odreenom
kriteriju. Primjena harmoninog razmjera u
151
upravi i sudstvu zahtijeva odluivanje u skladu
s mjesnim, vremenskim, osobnim i drugim
okolnostima sluaja, u zadanim zakonskim
okvirima. Drugim rijeima, on omoguuje
pravinost i diskrecijsko odluivanje u
sluajevima za koje zakon nije predvien ili
dovoljno odreen (primjer harmonine
pravednosti moe biti utvrivanje raspona
najmanje i najvee novane kazne predviene
u sluaju krenja odreenog zakona, pri emu
se konkretan iznos u pojedinom sluaju
odreuje s obzirom na poinitelja i teinu
prekraja). Bodin upozorava kako ni
aristokratska vladavina, kojoj je svojstven
geometrijski razmjer, niti demokratska
vladavina, i njoj pripadajui aritmetiki raz-
mjer, u kraljevskoj dravi ne ostvaruju istinsku
pravednost. Namee se zakljuak kako najgori
sluaj, sa stajalita pravednosti predstavlja kra-
ljevska republika s monarhijskom vladavinom,
ili openitije, drava u kojoj je suveren ujedno
i nositelj izvrne vlasti. Nuan preduvjet is-
pravnog vladanja jest, dakle, harmonina pra-
vednost, koju jami samo mjeovita ili sloena
vladavina.
Umjesto zakljuka, upuujem na pogovor
Dragutina Lalovia, koji problematizira osno-
vne znaajke Bodinove teorije drave.
Lalovi, meu ostalim, upozorava na sukon-
stitutivan odnos dvaju kljunih elemenata dr-
ave, suverenosti i ispravnog vladanja. Suve-
rena je vlast, naime upuena na droit gou-
vernement (ispravno vladanje, op. a.), tako da
se moe rei da je ona po svojoj prirodi
pravna vlast, a ne zgoljna najvia sila ili mo.
(229). Drugim rijeima, gdje nema ispravnog
vladanja, nema ni suverenosti. Iz toga slijedi
imanentno samoograniavanje politike vla-
sti kao suverene (231), ponajprije u odnosu
na status libertatis dravljana, odnosno njiho-
vu pravnu sigurnost i privatno vlasnitvo. O
dravi moemo govoriti samo ako se u njoj
suverena vlast ne postavlja kao samosvrha,
ako u njoj vlast nije niiji posjed i ako je
pravno i ekonomsko subjektiviranje privatnih
vlasnika u posjednikom (graanskom) dru-
tvu razlog njezina opstojanja. Prema tome,
plaidoyer za dravu bitno je drutvotvoran
(232). Na kraju, Lalovi nudi tri argumenta u
prilog suvremenosti Bodinova miljenja. Po-
najprije, rije je o mogunosti pojmovne re-
konstrukcije Bodinova odreenja republike na
Osvrti, prikazi, recenzije, Polit. misao, Vol XLI, (2004.), br. 1, str. 138154
nain koji bi bio primjeren i za oznaivanje
postdravne politike zajednice graana kao
javne stvari. Tako republika moe biti shva-
ena kao politika zajednica u kojoj slobodni
graani i graanke ispravno vladaju, a pomou
suverene vlasti, svojim zajednikim poslo-
vima (238). Bodinovo miljenje relevantno je
i za prosudbu hrvatske politike stvarnosti. U
tom pogledu mi smo, na alost, njegovi suv-
remenici, barem u mjeri u kojoj problematika
suverene drave, nije u nas povijesno apsolvi-
rana. To pokazuju i velike tekoe u tranziciji
i modernizaciji hrvatske drave, nastale, izme-
u ostalog i zbog toga to prethodno nije po-
vijesno uspostavljen aparat impersonalne
javne vlasti (238). Na posljetku, ne manje va-
no, Bodinov istraivaki projekt Lalovi
ocjenjuje analitiki produktivnim za razvijanje
integralne politike znanosti, to je gotovo ne-
zamislivo ukoliko ona ne bude vodila susta-
van dijalog sa svim svojim velikim teorijskim
suvremenicima u povijesti politikih ideja, teo-
rija i doktrina (238).
Domagoj Vujeva
Prikaz
Bernard Bruneteau
Totalitarizmi
Politika kultura, Zagreb, 2002., 230 str.
Totalitarizam je, bez sumnje, fenomen koji
je odluujue utjecao na oblikovanje politike
suvremenosti. Totalitarni izazov nije nestao
zajedno s ruenjem totalitarnih reima. On je
latentno prisutan u demokratskim dravama
koje se suoavaju s tekim politikim i socio-
ekonomskim problemima. U takvim uvjetima
graani mogu poeljeti odbaciti vlastitu poli-
tiku odgovornost i zamijeniti neodreenost
demokracije fatalnom sigurnou totalitarne
fikcije. U kojoj e mjeri suoavanje s totalita-
rizmom biti problematino, pokazala je ve
Hannah Arendt svojom nezaobilaznom anali-
zom. Bernard Bruneteau, francuski
povjesniar i politolog, profesor na Sveuilitu
152
Pierre Mands France Grenoble II i lan
Centra za istraivanje demokracije na
Sveuilitu Rennes I, odluio se za pristup
totalitarizmu koji kombinira genealogiju
koncepta totalitarizma, istraivanje uvjeta
nastanka totalitarnih vladavina i opis
konkretnih reima. Izdava knjige, Politika
kultura, dosad je u okviru svoje biblioteke
Minerva objavio vie iznimno utjecajnih djela
iz podruja teorije totalitarizma. Urednik
biblioteke Radule Kneevi autor je
instruktivnog pogovora u kojem saeto iznosi
osnovne Bruneteauove teze i smjeta njegov
rad u kontekst najvanijih teorijskih promi-
ljanja totalitarnog fenomena.
U prvom dijelu knjige Bruneteau nastoji
naznaiti ne ba ist put koncepta, odrediti
zone njegove nesigurnosti i ustanoviti nunu
funkciju (10). U meuratnom razdoblju koje
biljei prve znanstvene uporabe pojma totalita-
rizam autor uoava djelovanje nekih nesiste-
matiziranih uvida koji utjeu na formiranje mi-
ljenja promatraa totalitarizma. Meutim, tek
e se s hladnim ratom pojaviti znaajne teorij-
ske formulacije totalitarnog fenomena. Pede-
sete godine obiljeene su radovima H. Arendt,
C. Friedricha i R. Arona koji e odluujue
utjecati na daljnje promiljanje totalitarizma.
Objavljivanjem Solenjicinova Arhipelaga
Gulag 1973. koncept totalitarizma ponovno
zaivljava u SAD-u, Istonoj Europi i Francu-
skoj.
Zone nesigurnosti totalitarnog koncepta
tema su drugog poglavlja. Bruneteau najprije
problematizira tezu o jedinstvenosti totalitar-
nog fenomena ispitujui slinosti i razlike lije-
vog i desnog totalitarizma, a potom i slinosti i
razlike izmeu pojedinih reima unutar tih
dvaju podtipova. Potom upozorava na meku
granicu izmeu autoritarizma i totalitarizma.
Ono to autoritarizam razlikuje od totalitari-
zma jest kombinacija triju elemenata: nedo-
statak voluntaristikog i ideolokog projekta
korjenite preobrazbe drutva, prihvaanje
ogranienog pluralizma, diskriminirano pro-
voenje represije prosjenog intenziteta (43).
Meutim, Bruneteau pokazuje da su prijelazi
mogui: totalitarizam se moe razviti koristei
se autoritarnim rjeenjima protiv kojih se ka-
snije okree (faizam i nacizam) ili se pak
Osvrti, prikazi, recenzije, Polit. misao, Vol XLI, (2004.), br. 1, str. 138154
moe transformirati u autoritarnu vladavinu
(SSSR u poststaljinistiko doba).
U treem poglavlju Bruneteau pokazuje
zato je koncept totalitarizma, iako problema-
tian, nuan. Preko tog koncepta mogue je
objasniti slinosti koje povezuju faizam, na-
cizam i komunizam: mrnju prema parlamen-
tarnoj demokraciji, praksu iskljuivanja koja
prati zahtjev za izgradnjom homogene zajed-
nice te zbunjujue ivotne puteve istaknutih
lanova militantnih totalitarnih pokreta koji su
esto mijenjali ideoloki suprotstavljene tabo-
re. Koncept totalitarizma nuan je za perspek-
tivu istraivanja koju prihvaa autor, a koja
kao pravila primjene politike analize kombi-
nira komparativni i idealtipski pristup te etiku
perspektivu koja totalitarizam propituje sa
stajalita teorije demokracije. Na posljetku,
koncept je nuan kako bi se omeilo polje
istraivanja ograniujui ga na prouavanje
nepolitike, ideoloke i teroristike logike to-
talitarizma ije se institucije jasno raspoznaju
samo u relativno kratkim razdobljima totali-
tarnog klimaksa, a iju je pojavu mogue raz-
jasniti uzimajui u obzir intelektualni, dru-
tveni i politiki kontekst njegova nastanka. U
sljedeim trima poglavljima Bruneteau se bavi
tim trostrukim kontekstom nastojei rasvijetliti
izvore totalitarne vladavine.
Govorei o intelektualnim izvorima totali-
tarizma, Bruneteau razlikuje dvije skupine au-
tora. Prva skupina totalitarizam shvaa ili kao
rezultat totalitarnog iskuenja koje je prisutno
tijekom itave povijesti zapadne filozofije ili
kao repliku ideokratske tiranije koja se na te-
melju spoznate istine okree unitenju plurali-
zma. Druga skupina autora intelektualno izvo-
rite totalitarizma pronalazi u njegovim nepo-
srednim intelektualnim prethodnicima: razlii-
tim kritikama modernosti 19. stoljea. Tako se
nacizam izvodi iz iracionalizma politikoga
romantizma, a staljinizam, uza sva ogranie-
nja, iz marksizma. Faizam se, pak, pojavljuje
kao proizvod posebno neusklaene intelektu-
alne sinteze izmeu organskoga neonacionali-
zma, s jedne strane, i antimaterijalistike revi-
zije marksizma koju provodi revolucionarni
sindikalizam sorelovske tendencije (79).
Razmatrajui drutvenu matricu nastanka
totalitarizma Bruneteau uoava dva karakte-
ristina fenomena: drutva u kojima se totalita-
153
rizam pojavio bila su nacionalno i drutveno-
ekonomski nepotpuno integrirana i traumatizi-
rana ratnim iskustvom. Duboko fragmentirana
drutva, izbaena iz ravnotee modernizacij-
skim procesima, natopljena mrnjom margina-
liziranih grupa i brutalizirana ratom lako su
prihvatila totalitarnu fantazmu jedinstvenog
drutva bez podjela. Sklonost totalitarizmu
djelomino se, smatra Bruneteau, moe objas-
niti i nacionalnim habitusima budui da su se i
lijevi i desni totalitarizmi mogli osloniti na
holistike i autoritarne sastavnice predtotali-
tarnih kultura.
Uspostava totalitarnih reima odvila se u
okviru dvaju razliitih politikih konteksta:
demokratskom i revolucionarnom. U analizi
politikog konteksta uspostave faizma i naci-
zma Bruneteau polazi od Lefortova shvaanja
demokracije kao onog tipa drutva u kojem je
mjesto moi prazno i stoga bez referentne to-
ke koja bi jamila organsko jedinstvo politi-
kog tijela. U demokraciji se razotkrivaju po-
djele u drutvu koje demokratska vlast, budui
da je samoograniena, ne moe suzbiti na le-
gitiman nain. Takva neodreenost demokra-
cije postaje nepodnoljiva u trenutcima krize i
tada se totalitarizam nudi kao rjeenje za pri-
jetnju neutjelovljene vlasti i podijeljenog dru-
tva (109). I faisti i nacisti pozivali su se na
demokratske vrijednosti kad su prokazivali
nedemokratski karakter buroaskog parla-
mentarizma i traili apsolutnu vlast za narod
utjelovljen u totalitarnoj stranci. Jedinstvo na-
roda utjelovljenog u stranci jami voa koji
ispunjava dotad prazno mjesto moi. On u
funkciji ekskluzivnog tumaa narodne volje
prepoznaje neprijatelje naroda i iskljuuje ih iz
zajednice. U pogledu, pak, totalitarnih reima
uspostavljenih revolucionarnim djelovanjem
prouavanje revolucionarne politike prakse
pokazuje se iznimno korisnim. Naime, ve se
u revolucionarnim periodima ruskoga boljevi-
zma 1917.-1922. i kineskog komunizma 1927.
-1946. jasno ocrtavaju metode kasnije uvr-
ene teroristike vladavine: od proglaenja i-
tavih drutvenih skupina objektivnim neprija-
teljima naroda do stvaranja politike policije i
koncentracijskih logora.
Posljednja tri poglavlja opisuju faistiko,
nacistiko i staljinistiko lice totalitarizma,
analizirajui razvoj totalitarne logike izgradnje
Osvrti, prikazi, recenzije, Polit. misao, Vol XLI, (2004.), br. 1, str. 138154
nediferencirane zajednice u specifinim okol-
nostima. Faizam otkriva nacionalistiko lice
totalitarizma koji za cilj ima uspostavu vrste
nacionalne zajednice. Poetno razdoblje fais-
tike vladavine obiljeeno je kompromisima s
tradicionalnim elitama koji su ograniavali to-
talno preoblikovanje talijanskog drutva. Me-
utim, od samog se poetka moe pratiti na-
stojanje stranke da faizira dravu. Istodobno
stranka provodi zaokruivanje drutva, uvlae-
i sve vei broj graana u svoje pratee orga-
nizacije i propagirajui jednu liturgijsku kon-
cepciju politike neprestane politike mobili-
zacije. Ipak, projekt faizacije Talijana, zbog
otpora snaga poput obitelji i vjere, uspio je tek
djelomino. Zbog toga je funkcija ideologije
neprestano dobivala na vanosti: u borbi s re-
alitetom faistika se ideologija koristi razlii-
tim kulturnim institucijama, oslanjajui se po-
najprije na kulturu slike u promicanju mita o
novoj Italiji. Totalitarna radikalizacija omo-
guena jaanjem faistike vlasti u drugoj po-
lovici tridesetih ovoj e antiburoaskoj kultur-
noj revoluciji dati jasno rasno usmjerenje koje
e rezultirati antisemitskim zakonima 1938.
Iako je za faizam karakteristina umjerena ra-
zina nasilja, u posljednjem razdoblju faistike
vladavine jasno se uoava prijelaz s progona
stvarnih neprijatelja reima na obraun s
objektivnim neprijateljima, karakteristian
za totalitarnu logiku homogenizacije zajednice.
Kao i ostale totalitarizme, nacizam obilje-
ava ovladavanje stranke dravom i drutvom,
duboka ideologizacija politikog ivota i teror.
Bruneteau, meutim, izdvaja neke posebnosti
rasistike varijante totalitarizma. Brzo ovla-
davi dravom nacisti ne uspostavljaju mono-
litnu vlast. Naprotiv, Bruneteau strukturu naci-
stikog reima smatra neofeudalnom i poli-
kratskom. U takvom reimu uloga voe (koji
je ujedno i izvor prava i ideoloke pravovjer-
nosti i utjelovljenje nacistikog pokreta) kao
vrhovnog arbitra je nezamjenjiva. Voa je taj
koji neprestano radikalizira reakcionarni mo-
dernistiki ideoloki program koji povezuje
predmodernu nacionalnu tradiciju s osobito
modernom tehnoloko masovnom kulturom
(156). Reinterpretacijom mitova o Volku,
Reichu i Fhreru u svjetlu rasne borbe stvara
se povoljno ozraje za pokretanje birokratskog
procesa pravnoga, ekonomskog i drutvenog
iskljuenja nekih drutvenih skupina. Ta jed-
154
nosmjerna logika ienja rasne zajednice vodi
u industrijsko i birokratizirano istrebljenje
(145) svih onih ljudi koji su po svojim biolo-
kim karakteristikama nedostojni ivota.
Uspostava staljinizma, totalitarizma s kla-
snim licem, obiljeena je centralizacijom apa-
rata vlasti. Ona je provedena suzbijanjem ide-
olokih frakcija u partiji i podvrgavanjem le-
galno-racionalnog politikog poretka proizi-
log iz postrevolucionarne stabilizacije (174)
Staljinovu klanu. Taj proces podupire paralelni
rat protiv cijelog drutva u koji se drava
uputa pokreui kampanje protiv kulaka i
kampanje kolektivizacije sela te militarizacije
radnitva. Staljinistiki teror, zaogrnut u fik-
tivni ideoloki ogrta klasnog rata, utemelji-
telj je nove drave (189) koja represiju vri
kako nad neprijateljskim klasama tako i nad
ostalim lanovima drutva podvrgnutim eko-
nomskom planu. Bruneteau smatra da su i cen-
tralizacija vlasti i rat protiv drutva, zajedno s
cjelokupnom prateom infrastrukturom tajnih
slubi i radnih logora, rezultat djelovanja tota-
litarne logike koja fantazmu o jedinstvu hrani
neprestanim iskljuenjem drugosti.
Bruneteauova analiza zanimljiva je i kao
povijesni pregled razvoja koncepta totalitari-
zma i kao zaseban istraivaki poduhvat. Kroz
analizu arhetipskih totalitarnih vladavina au-
tor uvjerljivo obrazlae svoju tezu o totalitari-
zmu kao pokuaju stvaranja novoga ljudskog
roda oblikovanjem nediferencirane zajednice.
Bruneteau inzistira na logici iskljuivanja koju
takva zajednica pretpostavlja. On, meutim,
smatra kako ta logika ne mora nuno zavriti
fizikom likvidacijom. Time, u ovom pogledu
u opreci prema H. Arendt, relativizira
znaenje terora za totalitarnu vladavinu. Zbog
toga u analizi faizma dolazi do
provokativnog, iako diskutabilnog, zakljuka
kako nizak intenzitet faistikog terora otkriva
relativnu zrelost jednog totalitarizma,
moda sigurnijeg od srodnih totalitarizama u
svoju vlast nad drutvom (140). Izazivajui
itatelja, Bruneteau ga poziva da iznova
promisli totalitarizam i njegov odnos s
demokracijom kao nezaobilazne probleme
politikog miljenja. Vrijednost njegove
knjige time je neprijeporno potvrena.
Luka Ribarevi