Burger o Gehlenu

Hotimir Burger: Filozofska antropologija

ARNOLD GEHLEN

Plessnerova ekscentrinost kao nova interpretacija duhovnosti ovjeka

Koristi bine Plessnerove uvide: drukija artikulacija goovo istog materijala
Metodologijske refleksije

antropologija kao empirijska filozofija

utjecaj Fichtea i Hegela
Fichte: pojam radnje bitan za konstituciju antropologije kao znanosti
Spekulativni pojmovi lieni metafizikih konotacija
Materijalom pojedinanih znanosti formulira izriaje o ovjeku kao cjelini i to sudove

empirijsko-znanstvenog karaktera: to je za Gehlena spoznajno-praktiki pristup: ovjek je jedinstven i

kao biologijski rod i kao pojedinac
Radnja i djelovanje kao osnovni pojmovi premouju dualizam due i tijela
Ljudska svjesno izvedena radnja se sabire u kulturi kao ukupnom pojmu promjena koje

nastaju u danom ambijentu

Koncept kulture kao elementarni uvid, razvija antropologiju koja ne sadri samo uvide u

ovjekov bitak, nego i teoriju institucija i tehnike, etiku, filozofiju umjetnosti

elementarna antropologija - razumijevanje ovjeka (ovjek. Njegova priroda i njegov

poloaj u svijetu. 1940.)

sredinji pojmovi Gehlenove antropologije: nedostatnost, odtereenje i viak poriva
specifinosti fizikog ustrojstva ovjeka, egzistencijalni uvjeti ljudskosti ovjek je sam sebi

zadaa da ima biti

ovjek vodi ivot, a nikada zapravo ne ivi (Plessner) i karakterom svoje tjelesne anatomije

ukazuje na to da treba inteligenciju

svijest i jezik nisu izvedeni iz tjelesnih procesa ili na njih svedeni, niti su umjetnost, religija i

pravo puki refleksi organskog ivota distancijacija od vulgarnog biologizma

vie funkcije ovjeka fantazija, jezik, miljenje razmatraju se u vrenju, tj. u aktu one su

ivotne nunosti
iz same konstitucije ovjeka i njegovog djelovanja, od tjelesnog do duhovnog, proizlazi da je

rije o biu koje je sposobno ivjeti samo ako djeluje i to djelovanje izvodi u skladu sa svojim
specifinostima
vane specifinosti su redukcija i zatomljavanje instinkata (Konrad Lorenz): redukcija pokazuje

da se ne moe govoriti o stupnjevima organskog, ve je ovjek onaj s kojim nastupa prekid, cezura
u ovjeku je na djelu rastereenje ponaanja od opsluivanja instinktivnih poriva
ovjek je djelatno, jo neustanovljeno bie koje je samo sebi zadaa, koj nuno zauzima
stajalite spram sebe i iz sebe neto ini; zbog te neustanovljenosti, nedovrenosti, ovjek je bie
uzgoja (zuchtwesen); kao takvo bie koje se tek treba ustanoviti on tu svoju zadau moe ispustiti i
stoga je rizino bie; nadalje, opet zbog svoje upuenosti prema naprijed, prema budunosti
ustanovljavanja, on predvia, upuen je na cilj onkraj zbiljske prostornosti i vremenitosti (Scheler i
Plessner ekscentrinost); ovjek je nuno orijentiran na budue, on ivi za budunost, ne za
sadanjost

Nedostatnost ovjeka

ovakva ovjekova rizinost, otvorenost i nestabilnost svoju osnovu imaju u nizu morfolokih
nedostataka ovjeka ako ga gledamo iz perspektive pogleda na ivotinje; za razliku od drugih ivoinja,
ovjek je neprilagoen i nespecijaliziran, pa ak i primitivan u biologijskom smislu iz takve
ovjekove strukture proizlazi da on nema svoje okoline, ve ima svijet; on se od okoline distancira
svojoj otvorenou svijetu
ovjek ne ivi jednoznaan ivot, i stoga je njegova egzistencija njemu samome teka zadaa
Odtereenje

iz ovjekove otvorenosti svijetu proizlazi optereenje: preplavljenost podraajima,

nesvrhovitom puninom pridolazeih utisaka kojima on mora ovladati; svijet je za ovjeka nepredvidive
strukture i stoga se ovjek mora vlastitim sredstvima odteretiti nedostatne uvjete svoje egzistencije
mora preraditi u anse svog preivljavanja svi ovjekovi akti su akti svladavanja optereenja
nedostacima i ustanovljenje sredstava za voenje ivota potpuno nove vrste
ovjek preobraava zbilju jer nema prirodnih uvjeta egzistencije izvan sebe ili su mu

nesnoljivi
ovjek uspostavlja poredak sposobnosti koji u njemu prebiva kao mogunost ukupnost
prirode preraene za ivot zove se kultura (Plessner)
Kultura

o
o

kultura je druga priroda, ono to je ivotinji okolina

to je svijet, tj. odsjeak prirode kojime je ovjek ovladao i preobrazio ga u sredstvo za ivot
ljudski bitak se konstituira oko dvije perspektive:
nespecijaliziranosti ovjekovog ustrojstva odgovara otvorenost svijetu
bespomonosti njegove prave prirode odgovara druga priroda koju je stvorio
kultura je ula u kontituciju ovjeka, tj. obuhvaa uvjete njegove fizike egzistencije, nema povratka
nema prirodnog ovjeka

kultura je univerzalni ljudski fenomen

analiza elemenata odtereenja je imanentna rekonstrukcija kulture
Simbolizacija

simbolizacija je moment odtereenja ovladavanje puninom utisaka istodobno je uvijek i

odtereenje i to kao smanjenje neposrednog kontakta sa svijetom

na taj nain i opaajni svijet postaje ovjekovim proizvodom on je simboliki obraen i

rastereen kao polje iskustvenih naznaka koje nam simboliziraju kakvou i primjenjivost predmeta u
tom smislu veliku vrijednost imaju komunikativne djelatnosti koje svijet uvlae u iskustvo
djetinjstvo je napuivanje svijeta simbolikom, orijentiranje i nastojanje oko rastereenja, a to

rezultira distancom karakteristinom za ovjeka djeja igra ima ulogu iskuavanja zbilje i, posredno,
ovladavanja njome
nedostatnost ovjeka preobraava se u njegovu prednost pred drugim biima tako ovjek

moe i bespotrebno komunicirati bez vidljive svrhe to je vrijednost u opstanku i samovrijednost

opstanka (iz osjetljivosti za stvari i sebe)
ovjek je na minimum sveo kontakt sa sada i sa situacijom

(Konrad Lorenz) Gehlen: cerebralizacija je bio proces koji je osujetio instinktivno postupanje,

jer je na taj nain svjesno i posredovano reagiranje postalo dominantno dalje, jezik je fenomen koji je
nadgraen na odgoeno ophoenje sa svijetom i ini razumljivom posebnost ljudske inteligencije; tu je
situiran prijelaz na vie oblike djelovanja, od fizikog ka duhovnom, k miljenju
jezik vodi i saima cijeli poredak ljudskog osjetilnog i pokretnog ivota u njegovoj

neusporedivoj strukturi; u njemu se dovrava usmjerenje na odtereenje od pritiska ovdje i sada, od

reakcije na sluajno prisutno
Cassirer, filozofija simbolikih oblika
Porivi i njihovo odgaanje (askeza)

ovjek svoje prve ili elementarne potrebe preobraava u potrebu za sredstvima za

zadovoljenje potreba
ovjek moe osvjestiti svoje porive, odakle slijedi da ih ponekad moe i zaustaviti, odnosno

sputati i odgoditi, to ponekad poprima oblike askeze

nezavisnost ovjekove svijesti od vlastitih elementarnih poriva i potreba
odgaanjem poriva dolazi do mogunosti da se obje strane ljudske unutranjosti strana

poriva i strana svijesti izvjese i tako ustanove hijatus meu njima: na toj osnovi su mogua dvije
vane ovjekove karakteristike:
obrat u smjeru poriva poveanje mogunosti da se porivom ovlada u sprezi s

nastavkom redukcije instinkata; tu se zbiva nastajanje ovjeka

mogunost zadravanja poriva kod sebe, njegovo nezadovoljenje i na taj nain

vezivanje ponaanja tek uope oslobaaju unutranjost ovjeka i spomenuti hijatus je vitalna osnova
onoga to se u tradiciji nazivalo duom
na ovaj nain, uz pomo hijatusa, potrebe su olabavljene, nisu vezane za vrsti stimulator pa

se nuno orijentiraju na iskustvo i biti u slikama: dua je sloj poriva koji se javljaju u slikama i
predodbama, svjesnih potreba i orijentiranih interesa
dalje, vaan je i suviak poriva: kad zadovolji svoje potrebe ili nagone, ovjek se ne smiruje

(kao ivotinja), nego i dalje djeluje, planira, itd. To je apriori koji ovjeka stavlja u prinudu preraivanja.
Sputavanja su pri tome naini prerade vika poriva prinuda oblikovanja za ovjeka
jedna od posljedica ovoga je i dugo spolno sazrijevanje ovjeka i odgaanje seksualnog
nagona, kao i za ovjeka karakteristino erotiziranje cjelokupne njegove okoline odsustvo klasinog
ivotinjskog opdreenog doba parenja
Zakon odtereenja

Gehlen inzistira na djelovanju kao nainu odnoenja ovjeka s okolinom, kao konstituensu

njegovog ponaanja uope

Svijest je takoer jedna faza djelovanja
ovjek svoje odnoenje spram svijeta treba odrijeiti od vezanosti za puku sadanjost, zato

mora sam mukotrpno stjecati i provoditi svoja iskustva kako bi mu bila raspoloiva u obliku moi
(Konen)
Prvi princip odtereenja: ovjek od svojih elementarnih optereenja ini anse preivljavanja i

to tako da se njegova motorika, senzorna i intelektualna nastojanja uzajamno upuuju na vie sve
dok pomno voenje radnji ne postane moguim
oovjeenje osjetila; ljudsko oko odmah uoava kompleksne injenice u svom polju: tako je
pobijena neposrednost utiska i punina podraaja; ovjek je ralanio svoje vidno polje i uinio svijet
preglednim

posredstvom ovih odtereenja dobivena je distanca i ustanovljeno predviajue ponaanje

odtereenje je sklop abnormalnih uvjeta iz kojih ovjek izvlai sredstva svojeg ljudskog

voenja ivota
rastua indirektnost ponaanja
vie funkcije preuzimaju uloge niih funkcija varijacija i kombinacija mogunosti
posljedica odtereenja: teite ponaanja seli se u vie, tj. manje tegobne funkcije, one

svjesne ili duhovne

uloga navika: baza vieg ponaanja
pojam odtereenja za objanjenje beskorisnih oblika ponaanja kao to su magijski rituali i
sl.

viak poriva: takvo beskorisno ponaanje ima veliku vanost kao ispunjenje velikog kvanta

poriva, koji habitualiziranjem bivaju rastereeni i iznuuju svoju preradu u osloboene intelektualne i
motorike funkcije
odtereenje je ugraeno u sr duhovne djelatnosti, gdje jezik igra presudnu ulogu; svijest je

nastala iz ovako na razliite naine sputanog ivota, ali ipak moe biti shvaena i kao orue ivota
ovjeku je njegova zadaa skrivena
5 korijena jezika; rije je moment koji obnavlja i zastupa realna opaanja, tj. ini i

reproducibilnima i raspoloivima
fantazija kao elementarni socijalni organ
Teorija institucija

spis Praovjek i kasna kultura (1956)

ovjek je rizino bie jer uvijek postoji mogunost da ne ispuni zadau stvaranja vlastitog

svijeta za ivot i prilagodbu

teorija institucija pokazuje kako se uslijed odtereenja ovjek ipak stabilizira i ustaljuje, i to

tako da stvara sebi primjeren ambijent i obitavalite u obliku poredaka i uzoraka ponaanja koji su
utjelovljeni u institucijama
kao poretci i uzorci ponaanja, institucije imaju svoju objektivnu stranu i subjektivnu ili

unutranju stranu; ali, njihov je pravi ambijent povijest

institucije obuhvaaju u sebi ne samo odnose meu ljudima, nego i odnose izmeu ljudi i

stvari; u institucije spadaju orue, podjela rada, jezik, srodstvo, obitelj, drava, itd.
Ishodita izvoenja institucija: djelovanje (racionalno-praktiko i predstavljajue) i radnja, plus

vid djelovanja koji naziva obrat u smjeru ponaanja

Obrat u smjeru ponaanja: djelovanje na ljudsku unutranjost, izlaganje ljudske unutranjosti

odreenoj intenciji (veza s obratom u smjeru poriva)

Antropologijske kategorije koje imaju veze s nastankom institucija: osamostaljenje provoenja

radnje, postvarenje, premjetanje poriva u predmet, odvajanje motiva i svrhe djelovanja, te nastajanje
sekundarnih svrnosti (ovi elemente Gehlen nalazi u elementarnoj razini zajednikog ljudskog
djelovanja
Praformu institucija Gehlen nalazi u genezi jednog univerzalnog uzorka poretka u ritualnom

zajednikom djelovanju ljudi i njihovom predstavljajuem ponaanju

Mehanizmi koji sudjeluju pri uspostavljanju institucija: princip uzajamnosti, fenomen

ispunjenja pozadine i nastanak sebevrijednosti u opstanku, otvorenost svijetu, odtereenje,

redukcija instinkta i simbolizacija
Institucije nastaju spontano, kao usputni proizvod predstavljajueg ponaanja, no one

opstruiraju tu spontanost, posreduju je kao inherentnu ovjeku

Institucije uvaju ideje

Ono to tvori institucije su obligatornima postale radnje, kao atomarne jedinice djelovanja; one

koordiniraju ljudski ivot, izvanjtene, objektivirane u institucijama

Ideje nisu neto vansvjetsko, nego unutarsvjetsko i banalno; one su objektivirane u oruu; na

taj nain zbilj poprima karakter objektivnosti u smislu raspoloivosti; tek takva zbilja moe biti predmet
intencije: interesa, opaanja, itd.
Primarna transcendencija je injenica objektivnosti zbilje, tj. da je ona izvan mog opaanja i

miljenja, te da moe biti predmetom bilo koga drugoga

Odatle proizlazi pojam vrijednosti opstanka u tom primarnom objektiviranju zbilje, okolne

stvari poprimaju karakter vrijednosti, one imaju neku vrijednost, a ta je vrijednost to vea to vie
nadmauje aktualno zadovoljenje potreba; na taj su nain stvari fiksirane i tek je tada mogue djelovati
polazei od njih
Objektivacija i artikulacija zbilje ima posljedice i za subjekt: tek se sada moe pojaviti

zapreivanje, vraanje i virtualiziranje potreba i afekata, jer se sada odnose spram neeg objektivnog;
javlja se pojam odluke za opstanak
Transcendencija u ovostranost je samovrijednost u opstanku, koja transcendira vrijednost

opstanka; predstavljanje je jedna takva transcendencija, kao djelovanje koje ne mijenja stvari i biva
trajno
Samovrijednost u apsolutnom smislu: nju imaju stvari, institucije, na koje je usmjereno neko

ponaanje; sve su to transcendencije u ovostranost, iskoraivanje subjekta u zbilju i njeno postavljanje

u relaciju spram njegovih poriva i potreba; takve su transcendencije u ovostranost i nemonoteistike
religije
Transcendecija u onostranost nastupa tek s monoteizmom
Tvorba monoteizma je apsolutni kulturni prag njegovim ustanovljavanjem su institucije

izgubile svoju teogonijsku, bogotvoraku mo; kao transcendencije u ovostranost postale su

polutranscendencije
Sve kulture poivaju na sistemima stereotipiziranih i stabiliziranih navika; odolijevanje

vremenu kulturnih tvorbi mogue je tek na temelju pojednostavljenih djelatnih postupaka,

specijalizacije i jednostranosti predmetnih aspekata
Redukcija instinkata: navika je u ovjeka na istom mjestu na kojem je u ivotinja instinktivna

reakcija; navika ima funkciju stabilizacije

Osamostaljene navike su elementi institucija; imaju imperativni karakter i tako stabiliziraju

grupe i pojedince u njihovim radnjama

Slobodni postajemo u dunosti, a ne u subjektivnosti
Odvajanje svrhe djelovanja i motiva djelovanja: primarna svrha (prvo zadovoljenje potrebe)

biva sredstvom
Ovo je stabiliziranje prema van, gdje je institucija uzorak poretka
Stabiliziranje prema unutra otkriva institucije kao ceremonijaliziranu praznu formu; prema

unutra institucije djeluju tako da odtereuju od subjektivne motivacije i trajne improvizacije u

odluivanju: ako su institucije ugroene, sve biva postavljeno na subjekt, a ukida se automatizam
ponaanja
Moment uzajamnosti: razmjena::: izraz potrebe za socijalnom povezanou pojedinaca, a

institucije su te koje tu povezanost odravaju i garantiraju ozbiljenje potrebe za zajednicom; one tu

vre ulogu ispunjenja pozadine; ukrtena djelovanja preobru se u samosvrhu institucije, ispunjena
je trajnost
Na taj se nain ovjek oslobaa danog svijeta i sve ga vie sam uspostavlja
Stacionarne institucije su habitualne i uvijek su na raspolaganju: brak i obitelj, podjela rada
Stacionarne institucije ustanovljuju vrstu vezu izmeu sigurnosti ovjekova ponaanja,
ispunjenja pozadine i stabilnosti institucija

Sadraj obaveze u institucijama: obavezni karakter institucija za pojedince konzumacija

ovjeka po institucijama ustanovljuju se kao nadosobni poredak osamostaljenih, u

samozakonomjernosti preobraenih postupaka i navika institucije utjelovljuju trebanje normativni
sadraj stvari Rathenau: odovornost se javlja kao mehanizacija dunosti
Drugi bitni kulturni prag: prijelaz na sjedilaki nain ivota; to je relativno ogranieno carstvo

slobode, relativno visoki stupanj proizvodnje

Intenciju konzumacije po institucijama slijedi teza o postvarenju poriva momenti poriva se

polau u predmet; npr. Brak: institucionaliziranjem seksualnih poriva oslobaa vie porive, kao to je
na primjer rivalstvo
Pojedinac ne prua otpor premjetanju u predmete jer na taj nain kroz njega vladaju same
stvari

U institucionalizaciji veliku ulogu igra jezik, kao mjastorski proizvod ovjeka

Pojam duha je tako nagovjeten kroz distanciranje prostorno vremenskog ovdje i sada u

izgradnji zbilje potpuno novog tipa

Parazitska ovjekova crta: ovjek troi biljke i ivoinje i stalo mu je do toga da tu simbiozu

(ili parazitizam) ustali kroz institucije; simbioza ovjeka i prirode

Stabilizacija je sveprisutna u ljudskom opstanku, nju na svoj nain fundira jezik, a

intelektualnost dopire do temelja porivnog ivota

Tu nastaje sprega jezika i miljenja, koja biva despecijalizirana i liena automatizma;

o
o

spontanost refleksije
U ovako uoblienom ljudskom ambijentu, priroda se javlja u dva aspekta:
Vanjski svijet injenica: nema ne-kulturnih ljudi
S druge strane, priroda se ipak javlja kao prijetnja kulturi
jednoznani napredak nije zagarantiran, stoga kultura naih instinkata i namjera mora biti

izvana podravana i nastavljana kroz institucije, a ako se potpora institucija odmakne, ovjek se
primitivizira, postaje prirodan i biva baen natrag u konstitucionalnu nesigurnost i spremnost na
izoblienje svog porivnog ivota
kretanja spram rasula su prirodna, a prema zahtjevnom i kategorikom (itaj: kulturi) su

nevjerojatna i uvijek u opasnosti

kao valja pretpostaviti, on je prirodan, a kozmos je boanski i ugroen
ako je priroda vanjski svijet fakata, onda je subjekivnost unutarnji svijet fakata iz toga

svijeta dolazi do obrata u smjeru poriva, ime ljudska djelatnost sama biva predmetom
razmatranje etnologijskih i biologijskih istraivanja
iskon institucija je: obred kao mimiko prikazivanje u ivo; to je predstavljajue ponaanje

arhainog ovjeka; obred prethodi svakom drugom nainu prikazivanja; ovo neteleoloko prikazivanje
Gehlen povezuje s komplementarnim odnosom instinkta i svijesti vii razvoj jedne od instance
iskljuuje razvoj druge: na primjer, razvoj instinkta iskljuuje razvoj svijesti upravo na takvom
osnovi, u razvoju svijesti ovjeka, na djelu je redukcija instinkata; instintki nisu osjeaji nego pokreti i u
ovjeka su prisutni samo u reziduama
Konrad Lorenz: ljudi su pogasili vanjske pokretae, stimulatore instinkata; umjesto instinktivnih

pokreta ovjek je sam izgradio motoriku zbog toga rezidue njegovih instinkata ne mogu funkcionirati
bez vanjske podrke institucija na taj je nain biologijski utemeljena potreba za institucijama
Specifinost ljudske situacije: ostatak prinudnog automatizma u ponaanju, koji je otkoen,

mora biti prisutan, iako ga je svijest razlabavila i gurnula u nesvjesno

Iz reducirane instinktivnosti i pohranjenosti mehanizama u nesvjesnome proizlazi potreba za
mimikim oponaanjem

Upravo obred potie obrat u smjeru ponaanja (ili poriva), da se njime kao objek intencije i

intervencije ispostavlja sama unutranjost ovjeka tako da su temeljne ovjekove institucije zapravo
usputno distignue ritualnog ponaanja to je sekundarna svrnost institucija
Magija, mit, religija osvjetenje i izvanjtenje i fiksiranje navedenih motiva
Rezime: arhainom ovjeku neki se momeni zbilje istiu svojom dojmljivou. S obzirom na te

pojave on ima potrebu da ih oponaa, da neto uini u svezi s njima. To su apelativne injenice to se
prvo odvija kao obred. Namjera oponaanja zahtijevala je duhovni napor, vjernost originalu, a to za
posljedicu ima konstituciju svijesti i individualnosti, obrat u smjeru ponaanja; unutranjost ovjeka
tada je izloena nepostojeoj intenciji, i to ju mijenja i uobliava
Iz samog mimetikog nastojanja izvire zajednitvo, dio zajednike samosvijesti i obvezatnosti

tako nastaju totemi kao osnova identifikacije grupa, odakle je uoblieno srodstvo
Uzgajanje neke odreene vrste ivotinja bilo je usputni proizvod totemistikog odnosa, a to

zajedno sa sjedilakim ivotom ima posljedice na razvoj kulture i civilizacije

Totem i srodstvo su prve institucije proizale iz obreda
Orgijastika i asketizam uzrokuju daljnje intervencije u unutranjost ovjeka
Mimetika radnja je bitno neteleoloka, ona izaziva udo i to je dovoljno za zadovoljenje

zahtjeva ili poriva da se sa stvarima koje su uzrok tome neto uini

Gehlen instiucije formira na biologijskoj bazi, a ipak suvremene institucije kritizira kao

nefunkcionalne
eliizgraditi osnovu morala na toj osnovi
Formalni karakter institucija: one su pravilo koje nastaje normom, omoguujui tako da se

razliiti subjekti uope mogu susresti i uspostaviti zajednitvo

ovjek ne zna to jest i stoga se mora posredovati institucijama jer se ne moe ozbiljiti
direktno

Kritika vremena (zeit-kritik): prosvjetiteljstvo je emancipacija duha od institucija; drava je

posebno vana institucija i stvara ethos

Budui da ljudski porivi tek moraju biti orijentirani, oni su upueni na javni izraz tako se porivi

odmjeravaju prema reakciji drugih (ovjekova neuspostavljenost gorenavedena)

Nsigurne instinkte podupiru racionalni imperativi pojava trebanja
4 tipa etosa: etos uzajamnosti, dobrobiti i sree, humanitarizma, institucija
hipermoral: apstraktno naglaavanje i radikalizam u jednoj od ovih etika
Gehlen se opredijelio za etos institucija, protiv orgija uzajamnosti
Gehlenov ideal je dati se konzumirati od institucija
Konrad Lorenz: filogenetska strukturiranost ovjeka; njegovi sistemi su evoluirali, pa su tako

institucije nunost; jedina funkcionalnost proizlazi iz institucionalne nadgradnje uslijed ove

filogentesko-evoluirajue uvjetovanosti
Jezik omoguuje instinkt uzajamnosti
Mead, Habermas, Levi-Strauss: komunikacija je dvojnik jezika, ona je neekonomska

razmjena, fundamentalni princip meuljudskih odnosa

Gehlenova filozofija povijesti: kljuni su periodi revolucija: neolitska revolucija, industrijalizam
Teorija religije: monoteistiko premjetanje boga u onostranost mjesto za slobodno

istraivanje prirode
Industrijalizam je ustanovio epohu subjektivizma propadanje tradicije i institucija: raspadanje

ideala i osjeaja vrijednosti; moderna znanost i umjetnost stvaraju modernu duu, rafiniranu osamljenu
duu koju karakterizira smanjenje kontakata s realnou i ustanovljenje jedinstvenog subjektivnog
realiteta
Organizacije nastupaju umjesto institucija, a linost se ustanovljuje kao institucija u jednom
sluaju; neodreenost je signatura tog vremena, a u ponaanju se instalira automatizam

Tehnika je korak u ovjekovom odtereenju

Burger_o_Plessnerovoj_Condicio_humana.doc |
Helmuth Plessner: Condicio humana
Hotimir Burger: Filozofska antropologija kao istraivanje uvjeta mogunosti ljudskog: Helmuth
Plessner
Bergson: intuicionizam i inovacije u tematiziranju vremena i trajanja
Dilthey: uvidi u povijesnost ljudskog ivota i zamisli o neutraliziranju ideje univerzalnog napretka;
tipologija svjetonazora nepromjenjivost ljudske prirode koja se povijesno iskazuje

osnovne zamisli: ekscentrina pozicionalnost, condicio humana (odnos prema ideji ljudske
prirode), neodredivost ovjeka (homo absconditus sakriveni ovjek)
Pozicionalnost

odrediti specifinost ovjeka u odnosu na ostali ivi svijet, polazei od svijeta organskog
pojam pozicionalnosti precizirati nain opstanka ivoga u odnosu na neivo (spekulativno)

tjelesna stvar koja je ivo bie je, za razliku od neivoga, karakterizirana dvostrukim aspektom
suprotnosti pravaca (intencija) prema unutra, prema supstancijalnoj jezgri, i prema van (izvan obloga
koje nose svojstva) ta dvostrukost je svojstvo ivog
iva stvar sebe stavlja izvan sebe same i unutar sebe same. Neivo tijelo ne sadsri ovu

komplikaciju. Ono jest dokle dopire. Na njegovu kraju prestaje njegov bitak, ono se prekida.
Ta dvostruka aspektivnost ima vrijednost svojstva.
ivo bie rast i diferenciranje, entelehinost, hijatus izmeu ivota i smrti, sputavajui

smisao granice, pozicionalna sredina, vremenitost i ivotni krug

Razlika ivotinje i biljke: a) biljka: zatvorenost forme, pripadnost okolini
b) ivotinja: otvorenost forme, posredno ukljuivanje u njenu sredinu, pa i odvojenost ivog bia od
sredine koje je postavljeno na sebe sama i tvori novu osnovu egzistencije, ono je odvojeni dio,
nadalje: sredinji organi, senzomotorni krug funkcija, tako da je tijelo ovisno o sebi; ono ima
subjektivnost, imanje i posjedovanje; zbog posrednog ukljuivanja u ivotni krug, ivotinja treba
organske materijale, parazitira na ivom
Sfera ivotinje: centralnost i frontalnost, primat akcije, nepodudaranje sfere djelovanja i opaanja,
svijest, instinkt, inteligencija, pamenje
Ekscentrina pozicionalnost ili pozicionalnost ekscentrine forme

ivotinja: ivotinjskoj individui sakriven je njen osobni bitak, ona nije u odnosu spram
pozicionalne sredine, a njemu dati medij i vlastita tjelesnost odnose se na pozicionalnu sredinu ovdjesada. Zato ivotinja nestaje u ovdje-sada. Ono joj ne postaje predmetnim. ivotinja ne doivljava sebe.
To tijelo jo nije postalo refleksivnim.
Pozicionalno sredinja toka: ono emu je neto dano, za to je neto doivljeno: subjekt
svijesti i inicijative samodavanje subjekta; iako ivo bie ponire u ovdje-sada, iako ivi iz sredine,

ono je postalo svesno centralnosti svoje egzistencije, ono samo sebe ima, zna za sebe samo, sebe
moe zapaziti u u tome je Ja; to je subjektivni pol koji se vie ne moe objektivirati, opredmetiti
Vanjsko polje, unutarnje polje, svijest (regressus samosvijesti)
Ekscentrina pozicionalnost iako je i u samosvijesti vezana za ovdje i sada, ona je u stanju
distancirati se od sebe, postaviti procjep izmeu sebe i svojih doivljaja, ona je s ovu i onu stranu tog
procjepoa, vezana u tijelu i dui, a istodobno nigdje, bez mjesta, van svake povezanosti u prostoru i
vremenu
Granina postavljenost

granini karakter ovjekova bitka: pun okret ivog sistema natrag prema sebi; bezmjesno

bezvremenski on on omoguuje doivljaj samog sebe i istodobno doivljaj svoje bezmjesnosti i

bezvremenosti kao stajanje izvan sebe samog. On je stavljen u svoje granice i stoga preko njih to je
njegova granina postavljenost
doivljava svoj doivljaj (resentiment); on je unutar sebe (svijest), a opet je u izvanjskosti,

vezan u centru totalne konvergencije okoline i vlastita tijela

osoba je ovako trostruko karakterizirani individuum: tijelo, dua i njihovo psihofiziki neutralno

jedinstvo
granina postavljenost (ogranienost i dovrenost) se takoer oituje u tome to
ekscentrinost ne moe dovesti do nove forme organizacije ivih bia, tj. ovjek tijelom ostaje ivotinja;
fizike znaajke ovjeka imaju samo empirijsku vrijednost karakter ovjeka samo je vezan samo za
centralistiku formu organizacije (paleontolog dacque bilo koji fiziki lik da je ovjek)
Utrostrueni svijet

trostruka pozicionalnost implicira trostruko razlaganje svijeta: vanjski svijet, unutarnji svijet i
susvijet

sva tri artikulirana su ekscentrizmom

vanjski svijet: fiziko tijelo i ivo tijelo: razlikuju se, premda materijalno ne predstavljaju

razliite sisteme: fenomeni smijeha i plaa: u smijehu i plau svladani smo od svog tijela, a ne
gospodarimo njime koordinirajui svoje pokrete, geste, itd.
Unutarnji svijet ustrojen je takoer ekscentrino: dua i doivljaj, subjekt akta doivljaja i

subjektivno jezgro osobe (antropin); distanca ovjeka spram vlastite pozicionalnosti otvara topos i
prostor za nalaenje s drugim tu prazninu valja ispuniti
Susvijet: omoguuje da se ovjek shvati kao dio svijeta; njegovi su elementi osobe, a
specifikum suivot vlastita pozicija je sfera drugih ljudi; obuhvaanje osobe formom-Mi pokazuje
njenu ekscentrinost
Susvijet je carstvo duha. Dua je realna kao unutarnja egzistencija osobe. Svijest je aspekt u kojem se
nudi svijet. Duh je pozicionom formom stvorena i postojea sfera isto Mi. Samo osobe se nalaze u
svijetu nezavisnom od njih, ali svijetu dostupnom njihovim zahvatima. Duh tvori pretpostavku
socijalnosti, ne svijest, intelekt ili subjektivnost.
Artificijelnost kao forma ivota
temeljni antropologijski zakoni:

prirodna artificijelnost

posredovana neposrednost
utopijsko stajalite

pitanje: kako ovladati svojom egzistencijom? slomljenost i ekscentrinost ovjeka: kao

ekscentrino organizirano bie ovjek sebe onim to jest tek treba uiniti; ovjek ivi samo tako da
vodi neki ivot

ovjek je po prirodi svoje egzistencije umjetan, mora neto postati, stvoriti ravnoteu koje
nema, ivjeti zaobilazno, preko umjetnih stvari, on je razgolien bez instinkta, direktnosti, u
predvianju; ovakva potrebitost za umjetnim stvarima je razlog nastanka kulture kao ravnotee
ovjeka sa sobom i svijetom

stvaranjem artificijelnog ovjek se uzdie u sferu koja prekorauje prirodu i tamo se otkriva u
slobodi: zato se razlikuju priroda i duh, bitak i trebanje, a konflikt je sredite njegove egzistencije; tako
si ovjek postavlja zahtjeve i iz toga izrasta koncept vrijednosti ovaj modus zahjeva u ovjeku je
osnova morala i vezivanja za irealne forme; tako mu pozicionalnost postaje savjest

rad je takoer umjetan, osigurava ono to ovjeku priroda nije ponudila

Posredovana neposrednost

imanencija i ekspresivnost: svijest, spoznaja i nain izraavanja izraz je bitan kao

oitovanje ivota
pravljenje orua je aktualizirana potencija, mogunost koju treba otkriti, susret ovjeka i stvari,

prilagoavanje objektivnom svijetu

izraz je odraz ekscentrine pozicionalne forme: ovjek se mora iskazivati; takoer je to

upuenost u susvijet, socijalnost

ovjek je indirektno-direktno povezan sa svime ostalim; ta povezanost je direktna ili

posredovana
ovjek sam posreduje izmeu sebe i polja ivota, ali ne ponire u to posredovanje; on je u

posredovanju i iznad njega

u ovom odnosu ovjeka i svijeta konstituira se jastvo
pokazatelj posredovane neposrednosti je imanencija svijesti: ovjek sve iskuava kao sadraj

svijesti, tj. kao pojave koje su okrenute subjektu; tako je znanje ono neposredno i iza kojega iezava
subjekt, ali ne i ovjek; znanje je ekstaza
intencija nikada nije do kraja ispunjena iz te injenice izvire historija kao vremenska

dimenzija kulture
povijest je odraz stalnog izbacivanja ovjeka i svijeta iz ravnotee
jezik uspostavlja sklad izmeu strukture imanencije i strukture zbilje; temelji se na imanenciji i
ujedno na dvostrukoj distanci centra osobe od tijela; to je ekscentrini centar osobe, ta ovjekova
ekscentrinost izraava zbilju koja kao takva odgovara (u izrazu) ovjekovoj ekscentrinoj poziciji
samoj dakle. To je ekspresija u drugoj potenciji
Utopijsko stajalite

dominirajui moivi: nitavnost i transcendencija; nitavnost raa ideje o temelju svijeta,

apsolutnom ili bou
religija je definitivum; zato izmeu religije i kulture vlada apsolutno neprijateljstvo

kao ekscentrino postavljen, ovjek istodobno jest gdje jest i nije gdje jest; on je u ovdje-sada

postavljen, on je iznad i iza ivota, te tvori sredinu okolnog svijeta

ivot u zajednici je takoer artificijelan: zajednica je ovjekovo vrenje nasilja nad ivotom, a

jedino tako on moe ivjeti

osporavanje boga je u zakonima ovjekove prirode
Metodologijske refleksije i neutemeljivost ovjeka

Plessner odrie mogunost ontologizacije fenomena koje fenomenologija opisuje

Poloaj ovjeka u cjelini prirode: horizontalni i okomiti smjer istraivanja: ovjeka valja otkrivati
u njegovim djelima i patnjama, a potom u smjeru njegove uraslosti u prirodu kao organizma u nizu
organizama; stoga ulazi u polemiku s Descartesom, koji je ovjeka specijalistiki opredmetio i ostavio
samo goli subjekt alternativa Descartesu je Uexkullova ideja ivotnog plana pojedinih ivotinjskih
vrsta
U temelj filozofske antropologije nastoji ugraditi pojmove ekscentrinosti i neodredivosti
ovjeka

Misao o neodredivosti ovjeka mu je osnova za osporavanje objektivnosti i prirodnim i

duhovnim znanostima i za to da antropologiju nuno vee uz filozofiju
Kritizira redukciju ideje ljudskosti na bilo koju tradiciju: to prigovara Scheleru i Heideggeru
Elementi metodologije filozofijske antropologije:
a. svi aspeki su jednako vani
b. jedinstvo tih aspekata ne moe proistei iz jednog aspekta, jedne filozofije, ve mora bii istog
ranga kao i ti aspekti
c. ne postoji definicija ovjeka, jer nijedna antropologija nije neutralna spram ovjekova ivota,
povezana je s praktikom situacijom, neodredivo je to ovjek doista jest, moe i treba biti

Schelerovu ideju upitnosti ovjeka Plessner dovodi do principa tako to kae da je zadaa

filozofske antropologije pokazati granice ovjekovih moi (Kant), nesigurnost budunosti

Politika sfera (Zakanjela nacija): filozofija bi trebala racionalizirati politiku na taj nain da je

uzdigne iz sfere strasti i ideala na razinu poslovnih procjena

Bit ovjeka samo kao openitost, niti apriorna, niti empirijska
Neutemeljivost ovjeka je temelj za smisao ustrajanja u tegobnom ivotu na ovoj zemlji;

neutemeljivost je princip ivota i razumijevanja ivota i ona obavezuje na ozbiljnost njegovih zadaa: iz
ovog proizlazi npr. Antieurocentrizam, nevjera u linearni napredak povijesti, relativnost znaenja kao
proizvoda povijesti...
Mo je osuenost ovjeka na to da donosi odluke i tako sebe odreuje, individualizira se,

prihvaanjem ranijih ili njihovim odbacivanjem; ovjek sebe shvaa kao mo i otkriva sebe kao
otvoreno pitanje to da je ovjek homo sapiens predstavlja zadau, a ne osiguranje humanosti
Homo absconditus sakriveni, neustanovljeni ovjek koji skida sve okove teorije i drutva
Za Plessnera je filozofska antropologija uenje o uvjetima mogunosti ovjeka i njegovog
iskustva u prirodi i povijesti
Condicio humana

pitanje o uvjetu mogunosti raznolikosti u ljudskom rodu: to su uvjeti mogunosti ljudskog

bitka, ono predljudsko u fundirajuem smislu

kolektivitet kao pokuaj rjeenja evolucijskih zadaa

ovjek je najbolji odgovor ivota na ivot, jer tehniki pristupa prirodi
napredak nije masovni proces, nego cerebralizacija u nizu kraljenjaka i racionalizacija u

povijesti velikih kultura

Uexullov biologijski nacrt ivog bia uvjeti mogunosti ljudskog
Portmannova ideja o ekstrauterinom embrionalnom razvoju ovjeka i steenoj motorici
Buytendijkovi uvidi u nagonsku psihologiju: erotiziranje okoline koje proizlazi iz sporog spolnog

sazrijevanja ovjeka
Biologijski uvjetovana promjena dranja tijela inducira promjenu ponaanja ovjeka
Oko-ruka: monopol pogleda i dohvatljivog; oko upravlja rukom
Polje oko-ruka posjeduje kvalitetu ophoenja, a sluh, njuh i okus se potiskuju u pozadinu
Jezik nadvisuje polje oko-ruka; on je ovjekova posebnost
Govor je predstavljanje i postvarivanje
Jezik je posredovana neposrednost; preuzima polje oko-ruka i kontakt sa svijetom, ima

stabilizirajuu i socijalizirajuu funkciju

Lice je eksponirana fronta oi; cijeli raspored ljudske fizionomije upuuje na ispravnost
Odnos ovjeka prema okolini i svijetu (ne ovjek nasuprot svijetu); jezik premouje okolinu i

stvara uklopljenost ovjeka, vezanost za okolinu; no, kako u raznolikim situacijama reagira u skladu s
onime kako je ranije djelovao, ovjek se otvara svijetu.
ovjek svoje funkcije stilizira jer ga proima osoba; njegova se okolina gubi u vremenu i

prostoru; okolina nije kultura, kultura je labilna ravnotea

ovjek nije bie okoline, pa tako nije ni potpuno otvoren prema svijetu, odreen je medijima

opaanja i smjerovima djelovanja

ovjek je ivotinja koja ostavlja za sobom svoju animalnost, on je izmeu ivotinje i anela, u

nesigurnoj stabilnosti s svijetom i samo donekle otvoren

Ponaanje je odreeno ovjekovom ekscentrinom pozicijom, a manifestira se u liku

postvarenja i potiskivanja: Jesam, ali sebe nemam. - karakterizira ljudsku situaciju s obzirom na
ovjekov tjelesni opstanak: govorenje, djelovanje i raznoliko oblikovanje zahtjevaju gospodarenje
vlastitim tijelom i stalnu kontrolu; ta kontrola odnosi se na neimanje sebe, ako se ita ima kontrolirati,
dakle, razmak u meni i spram mene daje mi tek mogunost da to postignem; to je pretpostavka
samostalnosti; pretpostavka prijelaza iz stanja u kojem jest tijelo u stanje u kojem ima tijelo.
Vana razlika od ivotinje je ta da ovjek stvara nove potrebe, a ne ostaje na primarnima; ta

dinamika vodi ga do vieg nivoa nestabilnosti koji on moe stabilizirati umjetno stvorenim sredstvima
Rana ekstrauterina dob omoguuje zaposjedanje tijela
Potiskivanje: biti ovjek znai biti onaj sputan normama i onaj tko potiskuje
Kultura je generacijama prenoeno potiskivanje
Utjelovljenje u aspektima: smijeha i plaa i smijeka, uloge i prikazivanja
Uloga i prikazivanje: ljudi dolaze do sebe samih prikazivanjem sebe samih i ulogom u druvu;

postvarenje i institucije; ovjek se zbog svoje uroenosti u tjelesnu stvar i u socijalni sklop ne moe
izdii iz svijeta stvari; ansa osobnosti nalazi se u utjelovljenju, doslovno i posredno preko institucija i
uloga
ovjek je ono ime sebe napravi i kako sebe razumije; nije vezan ni krvno, ni tradicijski, niti je

slobodan po prirodi
Druga dimenzija utjelovljenja: smijeh i pla: one su podljudske reakcije: pristaju ovjeku, ali se
ne pristaje uvijek ne obuzdati ih; to su reakcije na granicama ponaanja; one su izraz nemogunosti,
ali spadaju u strukturu ponaanja; tu gdje ponaanje otkazuje i izvan smo snage, tu nastaju smijeh i
pla; mi smo od njih svladani, a to znai da imaju veze s funkcijom ometanja tvorbe ponaanja

Ponaanje biva zakoeno smijehom i plaem kada je dolo do svojih granica, kada je

ometeno u su-obraanju
Humor i autoironija su distanca i ak prema nama samima, relativiziranje situacije
Smijeh i pla su smislene poprene reakcije na nemogunsot da se osigura odnos izmeu

osobe i tijela koji bi odgovarali ponaanju; oni su svojstveni samo ovjeku, samo on ima visinu s koje
moe pasti, smisao i besmisao.
Rastjelovljenje ophoenje s nita teomorfija iz ograniene otvorenosti prema svijetu
Povijesnost: sadraj koji preostaje nakon ruenja univerzalne povijesti; povijesti primjereni

subjekt je cjelokupnost vlastitih mogunosti; kroz povijest se prouavaju konstantne ponaanja: homo
faber, homo ludens, itd., ali to su samo aspekti ponaanja, oni ne vode do svog izvora ovjeka
Povijesnost pokazuje da ideja ovjeka nema fiksnog odreenja: to je slika o ovjeku kroz
povijest ira, to je manje jasno to je genuini ovjek, natprirodni ovjek
Burger_o_Scheleru.doc
Hotimir Burger: Filozofska antropologija
MAX SCHELER

antropologijski obrat u filozofiji

antropologija nije filozofska disciplina nego orijentacija
kriiki rezime dominantnih teorija zapadne tradicije
upitnost ovjeka: povijesna konstelacija i proturjenost aktualnih teorija ovjeka
tradira: Nietzsche, Pascal, Freud, psihologija
njegova koncepcija je deistiki oijentirana radikalizam i patos
Nema prirodnog jedinstva ovjeka

treba odgovoriti na pitanje to je ovjek, a ne odakle ovjek

ovjek je izmeu boga i ivotinje, ali je toliko kompleksan kao pojava da nijedna definicija nije

dovoljna; on je nedefinirljiv
jezik je ono bitno svojstvo ovjeka (Humboldt) koje konstituira povijest; rije stoga nema

povijesti jer je element mogunosti tvorbe same povijesti

miljenje je bolest ivota (Nietzsche) miljenje je pionir za duhovno stvaranje kulture i

poziv na milost
jedina smislena ideja ovjeka je teomorfizam, i to je velika suvremena misao, a ne

antropomorfizam
homo faber, homo ludens, itd. Naprosto nisu ovjek, ve je udnja za bogom ta koja

ovjeka formativno upuuje na njegovu vlastitu bit

osoba je bitna instanca ovjeka
pitanje boga nije pitanje razvoja, ve jedno novo carstvo koje se otvara u ivome svijetu, u

sferi ovjeka
pitanje boga je nova regija zbiljskoga, kao to je to pitanje brojeva, boja, i drugih bitnosti
ovjek se moe fundirati jedino kao historijski, na boga upueni ovjek i to uz pomo

ideje jedne beskrajne, potpune osobe on je strast da se ide preko sebe do boga; to je jedina
prava ljudskost, ovjekov odnos s bogom
gorenavedeno je osnova schelerove ideje ovjeka

za schelera je filozofska antropologija osnovna znanost o biti i bitnoj izgradnji ovjeka, o

njegovom odnosu prema carstvima prirode kao i prema osnovi svih stvari; o njegovom bitnom
metafizikom porijeklu, o fizikom, psihikom i duhovnom poetku u svijetu, o osnovnim zakonima
njegovog razvoja u raznim sferama, o njegovim bitnim mogunostima i zbiljnostima
u desettisuogodinjoj povijesti mi smo prvi vijek u kojem je ovjek sam sebi potpuno i do

kraja postao problematian, u kome on vie ne zna to jest, no ujedno zna da nita ne zna
tri osnovna misaona kruga u raspravama o ovjeku (nespojivi su meusobno i stoga ne daju

o
o

jasnu i cjelovitu sliku ovjeka):

idovsko kranska ideja ovjeka
grko antiki krug: ovjek je ovjek zbog svog uma, ratia, zbog sposobnosti

zahvaanja to stvari (fenomenologija)

krug moderne prirodne znanosti i genetike psihologije: ovjek je kasni rezultat
razvoja zemlje, a od ostalih se ivotinja razlikuje komplikacionim stupnjem mijeanja energija i
sposobnosti koje se po sebi javljaju ve u predljudskoj prirodi
Duh i svijet

osporavanje prirodoznanstvene teorije ovjeka

ovjek se od svake ivotinje razlikuje po tome to posjeduje zatvoreni i unutarnji bitak u

kojemu sam sebe zamjeuje, tj. nije samo predmet izvanjskog promatranja
ovjek obuhvaa sve bitne stupnjeve ivota (ivotinje: izraz, uvstveni poriv univerzalni oblici

due); u ovjeku sva priroda dolazi do najkoncentriranijeg jedinstva svog bitka: ovjek je mikrokozmos
osjetilni poriv ima ulogu subjekta primarnog doivljaja otpora, koji je korijen posjedovanja
realiteta

o
o
o

pet duevnih stupnjeva koji se oblikuju u ivoj prirodi: uvstveni poriv, instinkt, asocijativno
pamenje, inteligencija, izbor: ima li ovjek neki vii stupanj duevnosti?
Vii stupanj duevnosti koji ovjeka diferencira od stalog ivog svijeta je duh
Duh obuhvaa:
Um
Fenomenalni nain zrenja prafenomena ili binih sadraja
Klasa emocionalnih i voljnih akata (dobrota, ljubav, kajanje, savjest, itd.) centar ovih
akata je osoba

o
o
o

osnovne znaajke ovjeka:

egzistencijalna nevezanost
sloboda
odrijeenost ovjek nije vezan za svoju okolinu, ve je slobodan od okoline i svijetu
je otvoreno bie; ovjek ima svijet i moe sredite otpora i reakcije svoje okoline uzvisiti do
predmeta; samo ovjek ima sposobnost da dohvati predmet kao predmet (nije utopljen u svijet)
ostala bia ustanovljuju svoj odnos prema stvarima samo preko centra otpora, s
obzirom na svoje potrebe, itd.
Tri akta ljudske drame

zbivanja kojima ovjek sam sebe uspostavlja u takvom intencionalnom odnosu:

ponaanje bia najprije je motivirano istom danou (takovou) kompleksa koji
je uzdignut do predmeta

o
o

slobodno koenje koje proizlazi iz sredita osobe, to je ujedno i oslobaanje od prije

zadravanog nagonskog impulsa
doivljaj promjene predmetnosti neke stvari iz koje proizlazi otvorenost prema
svijetu ovakvo odnoenje prema svijetu je tipino za ovjeka i sposobno se beskonano proiriti na
cijeli svijet postojeih stvari

ovjek se moe bezgranino drati otvorenim prema svijetu

ivotinja nema nikakvih predmeta, ona ekstatino urasta u okolinu koju nosi kao strukturu; ona

ne moe izvriti supstantiviranje okoline u svijet i distanciranje, kao to ne moe afektivno i nagonski
ogranieno sredite otpora preobraziti u predmete; ona nema duha
preciziranje duha: predmetni bitak tek je formalna kategorija logike strane duha; duhovni akt

je refleksivni akt, on je sabiranje sebe, svijest duhovnog akt-centra o sebi samome ili samosvijest;
ivotinja nema samosvijest
znanost se temlji u mogunosti opredmeivanja i samoopredmeivanja
samo ovjek ako je osoba moe se samoopredmetiti s onu stranu prostorno vremenskog

svijeta ovdje se moe povui paralela s Plessnerovom idejom ovjekove ekscentrine pozicije
u skladu s tom ekscentrinou, ovjek izbaen izvan prirodnog prostora i vremena postaje

tvorac svoga prostora i vremena

iz ovoga proizlazi da centar duha, osobe, nije nita vrsto; to nije niti predmetni, niti stvarni
bitak, nego sklop reda akata koji se u sebi samome stalno ispunja: to je duhovni akt ideiranja
Ukidanje zbilje i voljni projekt

Ideiranje je obuhvaanje esencijalnih oblika izgradnje svijeta a priori. To je akt kojim se

opstanak odvaja od biti i kojim se moe ukinuti sam moment realiteta. Ima veze s fenomenologijskom
redukcijom, irealiziranjem svijeta. Ovo ima konkretnu osnovu u potiskivanju ivotnog poriva kojim svijet
tek biva doivljen kao otpor. To je principijelno asketski stav spram ivota, koji za posljedicu ima
doivljaj praznine, nitenja. Ideiranje je akt izgradnje vlastitog realiteta.
U skladu s time, biti ovjek znai rei ne neposrednoj zbilji ovjek je asket ivota
Ovaj ovjekov ne neposrednoj zbilji nije egzistencijalno uvjetovan, ve se snabdijeva

energijom; duh koenjem poriva dobiva energiju za svoje oblikovanje

No, Scheler je svjestan da u ovoj teoriji nema odgovora na pitanje to to nijee volju za

ivotom, to potiskuje nagone, itd. I, nadalje, zato je to potiskivanje jednom uzrokom neuroze, a drugi
put uzrokom kulture? Zato ovjek kao neprilagoena vrsta nije izumro kao i stotine drugih vrsta?
Zato se spasio u kulturi? Odgovor: duhom postavljeni voljni projekt vodi nagonsko potiskivanje.
Idejama i vrijednostima voena volja svim ideji protivnim impulsima nagonskog ivota uskrauje
predodbe koje su nune za nagonsku radnju. Nadalje, ta volja primjerene predodbe predstavlja
nagonima i na taj nain koordinira nagonske impulse da izvedu duhom postavljeni voljni projekt.
Posljedica potiskivanja je osamostaljenje, unutarnje oslobaanje, stjecanje moi i djelatnosti,
sublimacija ivota u duh
Kako se ivot ozbiljuje pomou organske materije, tako se duh ozbiljuje ivotom
Suprotno fizici, Scheler govori o kreativnim zakonima prirode iz ega proizlazi da je duh, tj.
ovjek s kulturom, sublimat cjelokupnog prirodno-kozmikog bitka, jedinstvo svih bitkovnih podruja
prirode
Metafizika ovjeka

poloaj ovjeka u kozmosu: praopstojni bitak sebe postaje svjestan na sve viim

stupnjevima, i konano sam sebe posjeduje i shvaa u ovjeku; dalje postulira najvii bitak kao osnovu
svijeta, koji ima atribut duha, ali i atribut poriva kao nestvorena priroda: zbog te dvojne prirode
najviega bitka, on se preoptereuje i otputa poriv koji stvara svijet da bi se sam ozbiljio: to je poriv
svjetske povijesti po kojem se u ovjeku i po ovjeku ozbiljuje boansko, vjeni deitas upravo ovo
oivljavanje duha cilje je i kraj konanog bitka, a ne njegov poetak
metafizika ovjeka: kako iz osnovne strukture ljudskog bitka proizlaze svi monopoli, poslovi i

djela ovjeka: jezik, savjest, orua, oruje, pravo i krivo, simboli, mi, vjera, znanost, povijesnost i
drutvenost
ovjek koji je u obznanjenju duha postao ovjekom, mora nuno shvatiti ideju nadsvjetskog

beskonanog i apsolutnog bitka, on se mora pitati za svoje mjesto, jer njegov bitak nadmauje oblik
bitka ovoga svijeta pri tome ogledavanju sa samim sobom ovjek gleda u nita, vidi mogunost
apsolutnog nita oblikovanu pitanjem: zato svijet, zato postojim?
Ovaj drugi put nitenja je sprega ovjekove svijesti o svijetu, sebi i bogu, kao konstituensima

biti ovjeka
ovjek se oslobodio okova prilagodbe svijetu i poeo svijet prilagoavati sebi tako se

izdigao iznad prirode uinivi je objektom svojeg vladanja, pa je stoga svoje sredite morao usidriti
izvan tog svijeta kojim upravlja; otkrie kontingentnosti svijeta
Da u svojoj otuenosti od prirode ovjek ne bi zapao u isto nita, u nihilizam, ovjek je stvorio

religiji, onostranost je napuio bogovima; tu se ne radi o objavljenoj religiji, nego se osnova svijeta
nalazi u ovjeku, jer je on sredite duha i poriva, tj. onoga to po sebi opstoji;
Apsolutni identitet jest suosnivanje boga i ovjeka; postajanje bogom i postajanje ovjekom

upueni su jedno na drugo; ovdje osoba igra kljunu ulogu, ulaui sebe u spoznaju bitka po sebi
opstojnoga
Ako ideju duhovnosti ovjeka liimo njene deistike i metafizike dimenzije, ona ukazuje na
kulturu kao ljudski, ovjekom stvoreni svijet koji najdalekosenije odreuje ljudski bitak sve do njegove
konstitucije -->
ideja_covjeka_i_schlerov_antropologijski_projekt.doc
Hotimir Burger: Ideja ovjeka i Schelerov antropologijski projekt

Weber: scheler hoce racionalizirati iracionalo

Oiviti one dijelove filozofije koje je tradicionalna filozofija odbacila kao iracionalne
Scheler smatra da cjelokupno aktualno politiko, duhovno i socijalno stanje zahtijeva
preformuliranje tri temeljna relata tradicionalne metafizike koja je Kant nazvao idejama (ideja je umski
pojam koji prekorauje osjetilno iskustvo; ideje su prema Kantu pojmovi: due, svijeta i boga; kod
Kanta su one u neodreenom odnosu, a kod Schelera se dua ima razumjeti kao uklopljena u ivot i u
vitalnoj relaciji s tijelom, a ovjek u prvi plan nastupa kao konstituens samoga boanstva, a svijet i
povijest su poprite obogotvorenja ovjeka i ozbiljenja boga kao ideje u ovjeku
Metaantropologija i metafizika akta::: ovjek kao ideja i ideja ovjeka

o
o

to je ovjek i kakav je njegov poloaj u bitku (poloaj ovjeka u kozmosu)

posredovanje u Schelera: Nietzsche, Husserl, Eucken, Dilthey, Simmel
preuzimanje od:
novokantovstva: ideja objektivnog vrijednosnog poretka
Husserl: intencionalnost i fenomenoloka metoda

Tako su njegov prvenstveni interes duhovni akti

nastoji pomiriti razum i osjeaj (u Transcendentalna i psihologijska metoda)
spoznajna dimenzija osjeaja: pomou ojeaja se dohvaaju vrijednost i njihova hijerarhija (u

djelima Ressentiment u izgradnji morala, Formalizam u etici i materijalna vrijednosna etika i Bit i
oblici simpatije)
osoba kao jezgra pojedinanog bitka koji sainjava niz akata i zato osoba nema realni

(supstancijalni) nain egzistencije

fenomenoloki opisuje fndamentalne osjeaje ljubavi i mrnje;;; tradicionalna filozofija (Smith,

Hume) odbacivala je osjeaje kao izvore zabluda

problem drugoga jastva i pristupa drugom jastvu Scheler je pak tematizirao upravo kroz

osjeaje simpatije, i to kao osnove socijalnosti

osjeaji su vani za spoznaju: osjeaj je primjeren i ravnopravan razumu i iskustvu u procesu

o
o

spoznavanja
kognitivna funkcija osjeaja temelji se u:
naknadni doivljaj
naknadno osjeanje
osjeaji su izraz predlogike svijesti realiteta drugih svjesnih subjekata
simpatija i ljubav su prafenomeni koji nas pribliuju temelj stvari
1915.: Ordo amoris:: poredak ljubavi::: Schelerova osnovna teorija emocija u sklopu smislenih

zakona emocionalnog ivota koje nikada nije napisao

Poredak ljubavi je objektivan, ali utemeljen u ethosu individuuma, kao i u ethosu

historijskog razdoblja bilo koje sociopovijesne jedinice::: ethos je sistem vrijednosnih procjena
prvenstvenih vrijednosti navedenih subjekata
Poredak ljubavi i mrnje je fundamentalna jezgra ethosa, temeljna udoredna formula

po kojoj ovjek moralno ivi i egzistira

okolina1 je totalitet relacija i relata koji su omogueni ovom jezgrom, a ovjeku

predstavljaju puevu kuicu kojom odreuje sebe i svoju sudbinu

ljubav je temeljno osjeanje, ona nije neartikulirana intencija, nego akt i tendencija

koja ima ontologijsku dimenziju::: ljubav je akt i tendencija koji neku stvar vodi u smjeru njenog
vrijednosnog savrenstva
Scheler temeljnu intenciju ljubavi vidi u Bogu; ljubav vodi praslici koja je o stvarima

postavljena prema bogu; svijet je upuen bogu

Bog je miljen kao osobno sredite svijeta kao kozmosa i cjeline, kao jedina potpuna

o
o

osoba do koje se pojedinane osobe nastoje sabrati

Boji poredak i ordo amoris stoga se u odrenom stupnju podudaraju
Ljubav je intencionalni akt kojim bie sebe naputa a da ne prestaje biti to bie

ovjek je bie intencije

ovjek je ens amans, prije nego to je ens cogitans ili ens volens, jer ljubav prethodi

o
o

spoznaji i htijenju
ovjekov vrijednosno bitni svijet odreuje za njega spoznatljivi bitak
Temelj ljudskog odnoenja prema svijetu nije subjekt (Descartes) niti subjekt

o
o
o

apercepcije (Kant), ve uvstveno konkretni individuum

Ljubav je spoznajni temelj i pokretaka sila
Sredite emocionalnog ivota je srce ili duevnost
Srce je ralanjena kopija svih moguih objekata dostojnih ljubavi, ono je

mikrokozmos svijeta vrijednosti koji ima svoju logiku, pa ak i matematiku::: logika ljubavi
Moderni ovjek ressentimenta vie ne zna za logiku srca

Karakter bitka srca i osobe je akt, a ne supstancija, jer ona nuno zavrava u

o
postvarenju

Srce je ukupnost dobro usmjerenih akata: iz srca iskrsava objektivna sfera svijeta

o
o

kojeg su osnova vrijednosti koji se objekivna znanost kloni

Psihologiji nedostaje iskustvo akta, jer se bavi samo mirujuim jastvom

pojam duha kao psihofizikog jedinstva ovjek; mrnja je ustanak srca protiv rastrojstva

poretka ljubavi
akti ljubavi su suprotni afektima i strastima
na kraju ordo amoris i bit i oblici simpatije: ralamba vrsta ljubavi
ideja ovjeka: entitet koji na bazi ljubavi participira u boanskoj osobi i poretku vrijednosti ne

moe se tematizirati ni kao zor ni kao predodba ni kao pojm ovo je iz intencije odvajanja ovjeka od
prirodnog opstanka
svi sredinji problemi filozofije mogu se svesti na pitanje to je ovjek i koje je njegovo mjesto
u bitku

o
o

kod Schelera, za razliku od Kanta, ovjek je takoer ideja, jer je nedefinirljiv

vrijednosti i ideje imaju samostalnu egzistenciju contra Kantove fil. Povijesti, koja inzistira na
gradualnoj razlici prirode i povijesti:
prirodni ovjek
povijesni ovjek

ovjek i sav njegov svijet uzdignuti su na razinu metafizike i stoga pitanje o porijeklu jezika,
drave, itd. Jesu metafizika pitanjaneodrivost teze o prirodnom jedinstvu ovjeka, ovjek nije
prirodno bie, ima jeziktemelj govora je rije, a rije konstituira povijest, pa se ne moe govoriti o
nastajanju jezika:::ovjek je ovjek samo po jeziku, ali da bi pronaao jezik, ve je morao biti
ovjek (Humboldt)
stoga ovjekova osnova nije prirodna nego metafizika
duh i ljubav smjeraju spram boga, a njegova kultura mu to olakavareligija je korijen svake
kulture

ovjek je granica u kojoj ivot nadilazi sama sebe kroz ideju boga i iz toga njegova
nedefinirljivost
miljenje nije bolest ivota, nego pionir duhovnog stvaranja kulture i milosti, ima ga samo
ovjek

za intencionalne duhovne akte jednostavno nema naturalistikog objanjenja

tematiziranje znanja i utemeljenje sociologije znanja::: oblici znanja i obrazovanje
znanje i obrazovanje nisu liene metafizikog karaktera, ali su jo zadobile onaj povijesni
znanje je tenja da se ljubei i sa arom dosegne udio u onome svjetski bitnom u

prirodi i historijihtjeti biti mikrokozmos; spoznavanje je koncentriranje makrokozmosa u

mikrokozmosu
obrazovanje nije tek pedagogijska praksa, ono je takoer kategorija bitka, oblikovanje

ukupnog ljudskog bitka, ive cjeline u formi vremena, kao akt, kao proces
Scheler philo-sophia tumai kao ljubav prema bitnome
Obrazovanje j pokuaj samodeifikacije, kao i izgradnja vlastitosti, humanizacija
ovjek je graanin dva svijeta, dva atributa jednog supstancijalnog svjetskog temelja: duha i
poriva

Momenti duha: ista odredivost nekog subjekta pomou stvari, poude liena ljubav i
sposobnost da se u svakom predmetu razlui bit i ono nebitno, ono sluajno

ovjek, posjedujui duh, je izlaz ivota iz slijepe ulice, a taj izlaz je mogunost ovjekove

deifikacije
ovjek ne postoji kao stvar nego kao proces, vjena humanizacija je zadaa za prirodno bie;

taj proces nekad se obre u poivotinjenje

Svojstvo ovjeka da kae ne ivotu, da bude asket ivota; nijekanje ivota ukljuuje volju

(akt volje)
Konstitucijski pojam ovjeka: ovjek je bie koje je u samom sebi uzdignuto i uzvieno nad

svekolikim ivotom i njegovim vrijednostima i nad cjelokupnom prirodom; duh je produkt ienja
psihikog od sluenja ivotu
ovjek suozbiljuje boga koji je tek ideja koju treba ozbiljiti dakle, nema iskupljenja izvana,

niti od nekakve crkve, nego je rije o samodeifikaciji koja je suozbiljenje; ideja boga bivstvuje, ali tek
pmou ovjeka dobiva egzistenciju
Poriv je atribut prabitka:: domena prirode i stvari i u temelju je svim oblicima ivota
Sr obrazovanja je u ukljuenju ovjeka u samodeifikaciju, i u nju je ukljuen proces

duevnosti i srca: logique du coeur, esprit de finesse, ordre du coeur

Povijest ovjeka je upletena u samo nastajanje boanstva; bog bez ovjeka ne moe postii

svoje ozbiljenje, a tu je upletena uloga obrazovanja

Obrazovanje je izobrazba za valjano oblikovanje samog ovjeka i odreuje kulturne krugove,

nacije, itd.
Pravo obrazovanje, tj. nestvarovita deifikacija akta zbiva se iza puke namjere i htijenja: izgubiti

o
o
o
o

sebe implicira ponovno zadobivanje sebe, pravog sebstva

Ralamba znanja:
Uinkovito ili gospodaree znanje znanosti (vitalno)
Obrazovno znanje (dughovno)
Iskupiteljsko ili spasonosno znanje (sveto)
Slue:::
Obrazovanju osobe
Postajanju svijeta
Gospodarenje nad prirodom i stvarima
smisao znanja kao sudionitvo jednog bia u takobitku drugog bia, a da ne mijenja to bie:

znano postaje dio onoga tko zna, a da se ne mijenjastoga je duh ukupnost akata u znajuem
biu posredstvom kojih (akata) je takvo sudionitvo mogue i posredstvom kojih tkobitak bilo kojeg
bia postaje ens intentionale u razlici spram pukog opstanka (ens reale)korijen tog udijela to
transcendira sebe i najvlastitiji bitak ostaje ljubav
historijska konkretizacija konstrukta znanja: pojedine svjetske kutlure su u veoj mjeri razvijale

o
o
o

odreene vrste znanja:

zapad: pragmatika
indija i kina: spasonosno obrazovno
prevlast jednog oblika znanja predstavlja opasnost za kulturu

ovjek u svjetsko doba poravnanja

kaotinost i neravnotea zapadne kulture_ revizija metafizikog poloaja ovjeka u
kozmosu (ne bitku)

dijagnoza vremena= poravnanje promjena temelja svijeta, znanosti, morala, umjetnosti

promjena samog ovjeka
Pareto- Scheler: zadaa elita je da u doba poravnanja preuzmu njegovo upravljanje
ovjek treba srce i duh stavii u slubu spasa ovjeanstva

Metafizika= mogue samoosloboenje ovjeka od straha pred pritiskom pukog opstanka, od

sluajnosti sudbine
U doba poravnanja kritina je relacija bog-ovjek, jer su nae ideje o bou i ovjeku takve da ne

o
o

odgovaraju svjetskopovijesnom stupnju bitka i socijalnoj struktri ovjeanstvatreba revidirati poloaj

ovjeka u kozmosu i utjeloviti ga u historijsku zbiljnost po mjeri naih snaga; ponovno atrikulirati odnos
religije i metafizike
Spinoza (Identitet smisla):::
religija metafizika masa
Metafizika religija mislilaca

filozofska antropologija - u ovjek i povijest (1926)

problematinost pitanja o ovjeku potrebno je u filozofskom miljenju izvrii antropologijski
obrat

antropologija= osnovna znanost o bii i bitnom ustrojstvu ovjeka, o njegovim odnosima spram
prirode i spram temelja svih stvari, njegovom metafizikom porijeklu, poetku u svijetu, snagam koje
ga pokreu, zakonima njegovog cjelokupnog razvoja

5 idealtipskih koncepcija ovjeka:

idovsko kranska (ovjek kao boji stvor)
antiko grka (homo sapiens)
naturalistika (homo faber)
a::: ekonomska (Gobineau/Gumplinitz, Hobbes, Machiavelli)
b::: teorija dekadencije (Th. Lessing)
c::: Kerler i Hartmann

o
o
o

o
o

poloaj ovjeka u kozmosu

Husserlova kritka Schelerove nepreciznosti
Problematinost zbog raskola: (3 idejna kruga)
A teoloke antropologije
B filozofske //
C prirodoznanstvene //

o
o

2 temeljna antropologijska problema

(1) ovjekov odnos spram biljke i ivotinje (prirode)
(2) ovjekovo posebno metafiziko mjesto (ne-priroda)
ad (1) i (2):::: podmukla dvosmislenost ovjeka
neprirodni= bitni pojam ovjeka, neusporediv s drugim biima
4 bitna oblika psihikog ivota (neke ivotinje):
1) uvstveni poriv
2) instinkt
3) asocijativno pamenje
4) praktika inteligencija

5)))))))) duh donekle suprotstavljen ivotu; samo ovjek

- teza o nadmoi niih nad viim slojevima bitka (npr. Duh)
- sprega duha i ivota:
Freud: potiskivanje
Husserl: fenomenoloka redukcija

duh: koi nagone i irealizira realno,a nerealizirana energija nagona sublimira se u duh i daje

mu snagu
poriv ima demonsku narav, nema relacije spram ideja i vrijednosti sadranu u duhu treba

volju i ne-fiat i ne-ne-fiat

dua postaje dio ivota i ima bitnu relaciju spram tijela
duh izdie ovjeka iz ivota, ali ga ipak ne odvaja od prirode i evolucije
duh objedinjuje zrenje prafenomena i bitnih sadraja, ali i klasu voljnih i emocionalnih akata
ljubav kao konstituens duha
osoba je sredite duhovnih akata
posebnost ovjeka se temelji na njegovoj ontologijskoj strukturi
jaspersovski moment u schelera: ovjekova ontologijska posebnost je njegov samoodnos,

danost sebi samome i sposobnost opredmeivanja svoje okoline i svog cijelog psihikog i fizikog
bitka
kao duhovno bie ovjek je sam sebi kao ivom biu nadreeno bie (i svijetu)humor i
ironija

ovjek je sebe izopio iz prostornovremenskog svijeta tako da sredite iz kojeg izvrava akte

ne moe biti dio tog svijeta, on nema ni svoje negdje (prostor) ni nekada (vrijeme), pa je njegov
poloaj u kozmosu, u najviem temelju bika (rogovima)
duh je isti akt i nije sposoban za predmetnost: njegov je bitak slobodno vrenje akata, a

sredite mu je osoba niti predoivi, niti stvarni bitak, nego red akata koji stalno sam sebe izvrava:
ne moemo objektivirati ni vlastitu ni tuu osobu
JA dohvaanje meditacijom
TI sudjelovanje u aktu tebe
Poredak ideja koji se ozbiljuje u bitku neovisno o naoj savjesti: atributi prabitka (Husserl)
3 klase duhovnih akata//3 komponente duha::::
(a) spoznavajui (participira u poretku biti)
(b) ljubei (duh suizvravanje poretka vrijednosti)
(c) htijui (ciljni poredak svjetskog procesa)

prabitak=poriv+duh
spoznajni (a) emocionalni (b) voljni (c)

ideje nisu prije stvari ni u njima, nego sa svijetom i stvarima bivaju proizvoene u aktu
stalne realizacije svijeta u vjenom duhu; stoga nae suizvravanje akata nije puko nalaenje ili
otkrivanje nekog od nas nezavisnog bitka i bia, nego zbiljsko suprotstavljanje, suproizvoenje vjenoj
ljubavi doreenih bitnosti, ideja, vrijednosti i ciljeva iz iskona samih stvari
3 relata koje karakterizira vjenost

ljubav cilj
logos ideje
volja vrijednost
specifinost trodijelnosti duha: akt ideiranja
to je spoznajni akt
ideirati:
1. dohvatiti esencijalne kvalitete izgradnje svijeta odgovarajue regije bia (apriorni

o
o
o

o
uvid)

2. odvajati bit od opstanka na stvari se odvaja ono to pripada duhu (bit)

i ono to pripada porivu (opstanak ili slika)

bit ovjeka sklop akata koji vod do ideiranja

ideiranjem logos izvlai bitnosti iz konkretnog osjetilnog svijeta
aksiomi pozitvnih znanosti
pristup filozofijskoj metafizici

Plessner: PORAVNANJE je za njega neprekidno naruavanje ravnotee izmeu ovjeka i

njegovih tvorevina
Istinsko odreenje ovjeka je u vjenoj ritmici izmeu ideje-realnosti, duha-poriva i u

o
o

poravnanju njihove vjene napetosti transcendiranje zbiljnosti

Duh je skup istih intencija
Temelj stvari:
Punina duha
Otkoio poriv koji stvara svijet
poravnanje: u svjetskom procesu na djelu je proimanje prvobitno nemonog duha i prvobitno

demonskog poriva
ideiranje i oduhovljenje porivnih muka i opunomoenje duha to je kraj i cilj konanog bitka

Kasnije govori da ne postoji ovjekova okolina nego svijet.