Politika misao, Vol. XLIII, (2006.), br. 1, str.
137152
Osvrti, prikazi, recenzije
Recenzija osvre jo na knjigu John Bowlea, Hob-
Norberto Bobbio
Thomas Hobbes
Piccola biblioteca Einaudi, Torino,
2004., 218 str.
Knjiga Thomas Hobbes Norberta
Bobbioa nastala je kao zbornik njegovih
radova o Hobbesovoj politikoj i pravnoj
filozofiji, napisanih u irokom vremen-
skom razdoblju od 1939. do 1982. godi-
ne. Istini za volju, Bobbio i nije pomi-
ljao na to da svoje radove o Hobbesu
objavi u obliku knjige: na to su ga naveli
1989. godine (rije je o drugom, nepro-
mijenjenom izdanju iz 2004.) njegovi
uenici Luigi Bonanate, Michelangelo
Bovero i Pier Paolo Portinaro, i sami au-
tori razliitih studija o Hobbesu objavlje-
nih po talijanskim filozofskim, politolo-
kim i pravno-teorijskim asopisima. To
djelomice objanjava razlog zato je ta
knjiga na prvi pogled strukturno nekonzi-
stentnija u odnosu na klasina djela jed-
nog, primjerice, Straussa, Oakeshota ili
Macphersona. Bobbio nije imao ambiciju
da, zajedno s ekspozicijom i analizom
Hobbesovih pravnih i politikih koncep-
cija, da svoju posljednju rije o Hobbesu,
nego mu je priao s razliitih aspekata
tijekom svojih politiko-filozofskih i pra-
vno-teorijskih istraivanja. Kronologijski
prvi je Bobbiov spis recenzija, bolje rei
nevelik prikaz knjige Carla Schmitta Der
Leviathan in der Staatslehre des Thomas
Hobbes, objavljene u Hamburgu 1938.
godine. No taj kratki osvrt na Schmitta i
njegovu recepciju Levijatana, iako je
odigrao veliku ulogu u stimuliranju dalj-
njih Bobbiovih istraivanja Hobbesa, u
ovoj knjizi nalazi se tek na kraju, u od-
lomku naslovljenom Tri knjige o Hob-
besu, gdje se osim Schmittove knjige on
137
bes and his Critics: A Study in Seven-
teenth Century Constitutionalism iz
1951. i Samuela I. Mintza, The Hunting
of Leviathan, iz 1962. Iz dananje per-
spektive pomalo nam izgleda nerazum-
ljivo zato, ako se ve referira na te
knjige, nije osvrnuo u istoj saetoj formi,
ili moda ak i dulje, na Straussa, Oake-
shota i Macphersona: on ih, dodue,
spominje u drugim tekstovima u ovoj
knjizi, ali samo uzgred, tek toliko da po-
kae da se ne slae s nekim od njihovih
interpretacija Hobbesa, dok Schmitta
smatra inspirativnim a Bowlea nezaobi-
laznim za upoznavanje s Hobbesovim
kritiarima. Da je Bobbio pisao sustavnu
studiju o Hobbesu, ne bi mu mogli pro-
maknuti ovi autori; ovako, lieni smo su-
stavnije kritike, koja bi svakako bila za-
nimljiva dananjim hobbesovskim inter-
pretima.
Stoga u ovoj knjizi ne treba traiti
ono ega nema, a to bi trebalo biti nazo-
no u jednom sustavnom traktatu o Hob-
besu. Drugi tekst po kronologijskom redu
je Hobbesov predgovor talijanskom dru-
gom, potpunijem izdanju De Cive-a iz
1948. godine. Bobbio je napisao opseni
predgovor, koji je ovdje smjeten u sre-
dini knjige, u obliku III. poglavlja, a
prethode mu studije o jusnaturalistikom
modelu kao I. poglavlje knjige, o Hobbe-
sovoj politikoj teoriji kao II. poglavlje,
dok slijede studija o prirodnom i graan-
skom zakonu kao IV. poglavlje, Hobbes
i jusnaturalizam kao V. poglavlje, i na
kraju VI. poglavlje pod nazivom Hob-
bes i parcijalna drutva i VII. poglavlje
s naslovom Umjesto zakljuka. U do-
datku se nalaze tiskani osvrt na Hobbe-
sova Razmatranja o reputaciji, lojalnosti
i dobrim manirima i religiji, Kratka po-
vijest hobbesijanske historiografije i ve
spomenuto poglavlje Tri knjige o Hob-
besu.
Pa ipak, takva ekspozicija ne smije
zavarati itatelja: ne moemo se oteti
138
dojmu da je, unato Schmittovu utjecaju,
Bobbio pod utjecajem rasprave O graa-
ninu (De Cive), koja odreuje i njegovu
optiku prema drugim Hobbesovim djeli-
ma. Bobbio dri da je De Cive, od svih
politikih Hobbesovih djela, ono najor-
ganskije i najhomogenije: dok Elementi
prava (Elements of Law) u prvih trinaest
poglavlja sadravaju raspravu o ljudskoj
naravi, i dok Levijatan osim poetnog
traktata o ljudskoj naravi koji obuhvaa
prvih dvanaest poglavlja prvog dijela,
sadrava etvrti dio filozofske i skriptu-
ralne kritike (tj. Svetog pisma), De Cive u
svoja tri djela na koje je podijeljen ne ra-
spreda ni o kakvoj drugoj stvari osim
onoj koja je usko povezana s dravom
shvaenom u njezinu nastajanju, u njezi-
noj strukturi i u odnosu prema Crkvi.
Ovo se djelo, po Hobbesu, nalazi u pred-
nosti pred drugim djelima po tome to je
koncipirano kao integralni dio jednoga
filozofskog sustava. U odnosu na druga
dva glavna Hobbesova politika djela,
De Cive se odlikuje po sustavnosti, kon-
ciznosti i jasnoi. Dok je Levijatan boga-
tije i snanije, De Cive je preciznije i ri-
goroznije djelo. No to ne bi bila dovoljna
differentia specifica za De Civea, kad je
poznato da se glavni Hobbesov politiki
lajtmotiv ponavlja u Levijatanu a to je
sredinje pitanje drave kao mehanizma
nad mehanizmima. Bobbio pronalazi tu
differentiu specificu u tezi da je De Cive
adresiran, kao dio jednoga filozofskog
sustava, obrazovanoj javnosti cijelog
svijeta, dok je Levijatan adresiran speci-
finom dijelu obrazovane javnosti, onoj u
njegovoj vlastitoj zemlji. Bobbio u prilog
svojoj tvrdnji navodi i Pufendorfa koji u
svojem monumentalnom Elementorum
Iurisprudentiae Universalis navodi De
Cive kao vrelo inspiracije za izgradnju
vlastite prirodno-pravne teorije i dri De
Cive glavnim Hobbesovim djelom. Bob-
bio sebi u prilog navodi i Hobbesa, koji
je u svojem intelektualnom testamentu,
Vita carmine expressa iz 1678., istie da
je svoju politiku znanost utemeljio u De
Cive, djelu koje je bilo potpuno novo u
odnosu na dotadanju politiko-filozof-
sku tradiciju.
Osvrti, prikazi, recenzije
I doista, u hobbesijanskoj kritici Bob-
bio nije jedini koji kontraponira pre-
gnantni tekst De Cive kasnijem Levija-
tanu, za kojega jedan dio kritike dri da
je pisan previe pod utjecajem Hobbe-
sove fobije o kaosu civilnog rata. No po-
put Bobbioa i jedan drugi talijanski inter-
pret Hobbesa, Salvo Mastellone, dri da
postoje dva naina za izuavanje Hobbe-
sove politike misli: prvi nain e se po-
sluiti sinkronijskom metodom, tretira-
jui na globalni nain glavne probleme
koje Hobbes istrauje u svojim djelima,
dok e drugi nain koristiti dijakronijsku
metodu, slijedei kronologijski slijed
objavljivanja njegovih spisa u okviru en-
gleskih zbivanja graanskog rata. Kro-
nologijska metoda nastojat e, stoga, na
historicistikoj komponenti Hobbesove
misli, iako postoji opasnost od podcjenji-
vanja konceptualne validnosti njegove
politike filozofije. Sam Bobbio tu heu-
ristiku dihotomiju interpretira kao su-
protstavljanje analitike i povijesne me-
tode u izuavanju klasika politike misli:
dok je analitika metoda okrenuta kon-
ceptualnoj rekonstrukciji jednog teksta i
usporedbi izmeu jednog i drugog teksta
istog autora, povijesna metoda tei po-
stavljanju jednoga klasinog teksta poli-
tike misli u kontekst rasprava svojeg
vremena, da bi se objasnili njegovi izvo-
ri, evolucija i krajnji efekti. Bobbio sma-
tra da te metode nisu meusobno inkom-
patibilne, pa stoga i polemiku J. A. Po-
cocka i Q. Skinnera protiv zagovornika
analitike metode dri suvinom.
Stoga su sredinji Bobbiovi tekstovi
iz ove knjige o prirodnom pravu i Hob-
besovoj politikoj teoriji svjesna vjeba u
primjeni analitike metode nasuprot hi-
storicizmu koji je u Italiji naao svoju
duhovnu domovinu. No i drugi su nje-
govi tekstovi orijentirani prema analizi
pojmova i rekonstrukciji jednoga politi-
kog sustava, a ne prema povijesnom
kontekstu, koji bi mogao optereivati
vie Levijatan, a manje De Cive i druga
njegova djela, od kojih Bobbio dri fun-
damentalnim Elements of Law. Izmeu
jusnaturalizma i pravnog pozitivizma,
Bobbiov Hobbes je, izgleda blii ovom
Politika misao, Vol. XLIII, (2006.), br. 1, str. 137152
drugom. Izmeu dviju ekstremnih inter-
pretacija, od kojih prva ini Hobbesa
prethodnikom totalitarne drave i one,
koja u njemu prepoznaje anticipatora li-
beralne drave, Bobbiova interpretacija
se ne identificira ni s prvom, niti drugom.
Sredinja tema Hobbesove politike teo-
rije nije, naime, ni totalna drava niti slo-
boda graanina, nego jedinstvo drave.
Jedini put koji preostaje ovjeku da bi
iziao iz stanja prirodne anarhije, koja
ovisi o njegovoj prirodi, da bi uspostavio
mir to ga propisuje prvi prirodni zakon,
jest umjetno ustanovljenje jedinstvene
vlasti (common authority), to jest drave.
Razumljivo je da je, stoga, sredinje
mjesto ove Bobbiove knjige poglavlje o
Hobbesovoj politikoj teoriji. No valja
shvatiti da Bobbiov pristup Hobbesovoj
politikoj teoriji nije pao iz neba, nego da
s jedne strane ide upravo preko jusnatu-
ralizma i teorije prirodnog prava, koje
Bobbio pokuava prevladati ba preko
Hobbesa. Zato je osnovna polazna pozi-
cija njegovih radova u kojima razmatra
izgradnju Hobbesove politike teorije na
temeljima jedne sinteze jusnaturalizma i
prirodnog prava, da je Hobbes zaetnik
modernog jusnaturalizma, a dolazni je
rezultat priznanje da u svojoj politikoj
teoriji Hobbes otvara vrata afirmaciji
pravnog pozitivizma. No ne treba preu-
raniti i zakljuiti da moderni jusnaturali-
zam pada u zagrljaj juridikog pozitivi-
zma. Istina je da Hobbes izmilja, elabo-
rira i perfekcionira najrafiniranije jusna-
turalistike sastojke, kao to su prirodno
stanje, prirodni zakoni, pojedinana pra-
va, drutveni ugovor, da bi na ingeniozan
nain konstruirao jedan gigantski stroj
poslunosti, kako kae Bobbio. No Bo-
bbiova razmatranja o Hobbesovoj upo-
rabi jusnaturalizma i prirodnog prava za-
sluuju, svakako, iri prikaz, za to ovo
nije prava prigoda. Dovoljno je samo
spomenuti da i tu Bobbio daje prednost
De Cive-u i dri da je suprotnost izmeu
prirodnog zakona i graanskih zakona
bolje elaborirana u De Cive-u. Iz ega bi
se, onda, moglo zakljuiti da je i koncep-
cija drave bolje elaborirana u De Cive-u
nego u Levijatanu, ali to ipak nije tako.
139
No ipak, sredinji je pojam Levijatan,
moderna drava koja nastaje iz pepela
srednjovjekovnog drutva. Samo je dra-
va racionalni odgovor na anarhiju prirod-
nog stanja i jamstvo za ostvarenje mira.
Samo je sredinja suverena vlast, oliena
u monarhu, u stanju zaustaviti rat svih
protiv sviju. Ta vlast ne smije biti podi-
jeljena nego jedinstvena; podjele su sim-
ptom bolesti i propasti, a politiko tije-
lo moe se odrati samo tako da se u
liku suverena objedini sva vlast, koju
graani u obliku suverenosti meusobno
drutvenim ugovorom prenose na vlada-
ra, zbog ega vladar nije kontrahent, ali
je krajnji protagonist toga drutvenog
ugovaranja. Za Bobbioa Hobbes nije
anticipator totalitarne drave, ali to ne
znai da nije konzervativac: njegov Levi-
jatan nema niega monstruoznog u sebi.
Drava je u dobu kojim dominira meha-
nicistiko poimanje univerzuma, samo
jedan veliki stroj, machina machinarum.
Filozofska pretpostavka totalitarne
drave je Hegelov etiki totalitet, a ne
Hobbesova persona civilis.
U svakom obliku konflikta Hobbes
vidi samo njegove negativne osobine (za
razliku od Maciavellija, primjerice), a
samo drava moe eliminirati te konflikte
stvaranjem vlasti bez ogranienja, ali
stvorene s pristankom, na kontraktualnoj
osnovici. Po Bobbiou, Hobbes nije zago-
vornik dinamike nego statike slike dru-
tva: najvia vrijednost koju drava mora
realizirati nije progres kroz konflikt, niti
nekakav komtijanski progres kroz pore-
dak, nego poredak sam. Kao i svi kon-
zervativci, Hobbes polazi od prirodnog
stanja jednakosti, ali da bi preivjeli ljudi
moraju postati nejednakima. Stoga se dr-
ava zasniva na nejednakosti, na neot-
klonjivoj nejednakosti suverena i poda-
nika, koji nemaju druge dunosti nego da
budu posluni. Ljudi su po prirodi jed-
naki, ali ako ele preivjeti, moraju po-
stati svojom voljom, svjesno, nejednaki.
Jednakost je prirodnopravno stanje, ali je
nejednakost kontraktualna, kao racional-
no stanje za racionalna ljudska bia, za-
snovano na konvenciji. Hobbes je za
Bobbioa paradigmatini konzervativac u
140
povijesti politikih teorija: politiki reali-
zam, antoroplogijski pesimizam, anti-
konfliktualna koncepcija, drutvena ne-
jednakost to su sve sastojci konzerva-
tivne politike teorije, koja nema progre-
sistiku viziju politike, nego umjesto to-
ga usvaja cikliku alternaciju Levijatana i
Behemota, smjenjivanje anarhije i civil-
nog drutva, u jednom beskonanom ci-
klikom kretanju.
Hobbes je, nedvojbeno, odigrao ve-
liku ulogu u razvoju Bobbiove politike
teorije. Bobbio je shvatio da Levijatan ne
predstavlja totalitarnu dravu, nego mo-
dernu dravu, veliku modernu teritori-
jalnu dravu koja se, kao politiko tijelo,
manifestira u razliitim oblicima vlasti,
od kojih neki ukljuuju i autokratske ob-
like. Levijatan je moderna drava utoliko
to on ima monopol legitimne moi, koja
je legitimna po tome to se zasniva na
suglasnosti graana. Bobbiova interpre-
tacija Hobbesa i njegove politike teorije
nije previe impresivna, ba zato to
Bobbio odbija prihvatiti ekstremna, stoga
i efektnija, tumaenja Hobbesa. Umjesto
toga on sugerira validnost Hobbesove ra-
cionalistike metode, koja implicira onda
i ambivalentnost u tumaenjima: Hobbes
je za njega razara mitova, otvorena
duha, koji racionalno istrauje pretpo-
stavke izgradnje moderne drave, bez
obzira na mogue implikacije. Dakako, u
tome Hobbes ini epistemoloke rezo-
ve prema tradicionalnom politikom
miljenju. U to spada njegovo odbijanje
konflikata kao cementa drave (kao
kod Machiavellija), jednakosti graana u
dravi, podjele i meusobne kontrole
vlasti, kao i naela mjeovitog oblika
vlasti kao najboljega.
Hobbes je bitno utjecao na Bobbioa
od samog poetka, otkad se po prvi puta
suoio s njegovim De Cive. Bobbio pod
njegovim utjecajem istrauje nova pod-
ruja pravne i politike teorije i unapre-
uje pravnu misao nekonvencionalnim
pristupom, raskidajui s tradicijom spe-
kulativne pravne filozofije o pojmu prava
i pravnog morala. Razvijajui svoju ver-
ziju pravnog pozitivizma, Bobbio se
Osvrti, prikazi, recenzije
oslonio na pravnu teoriju Hansa Kelsena
da bi pokuao izgraditi jednu opu teo-
riju pravne prakse i validnosti pravne
norme. Najvanija su njegova djela iz
toga prvog razdoblja Teorija sudskih
normi iz 1958. i Teorija pravnog poretka
iz 1960. Poavi od Hobbesa, Bobbio is-
trauje i objavljuje sline zbirke eseja o
Lockeu i Kantu, kao to sastavlja i anto-
logije s djelima pravno-pozitivistike
kole. Na temelju svoje pravne teorije
Bobbio je kasnije razvio i pripadajuu
politiku teoriju, tzv. proceduralnu teo-
riju demokracije, koja se zasniva na
pravilima igre utvrene preciznim prav-
nim normama kao to su to kodeksi iz-
bornog prava, norme koje osiguravaju
slobodnu konkurenciju politikih stra-
naka i norme o sustavu veinskog glaso-
vanja. Bobbio je kasnije kritizirao domi-
nantnu struju pravnog pozitivizma, koja
se nala u procjepu izmeu formalnog
shvaanja prava i supstancijalnog pri-
stupa utemeljenog na onome to je on
nazvao bazinom normom koja je u
osnovi svog prava. Isputena je dimen-
zija, prema njegovu miljenju, institucio-
nalni kontekst zakonodavstva kao i nje-
gov odnos prema obnaanju vlasti. Za ra-
zliku od ranijih pravnih pozitivista, Bob-
bio ne izjednauje, poput Hobbesa, zakon
s naredbom suverena, nego je njegova
poanta u konstataciji da se pravo i prava
mogu bolje razumjeti kao povijesno do-
stignue koje pripada posebnom obliku
drave. Te svoje poglede Bobbio je iznio
u nekoliko utjecajnih djela, koja su pre-
vedena na mnoge svjetske jezike: Teorija
pravne znanosti iz 1950., Opa teorija
prava iz 1955., Teorija pravne norme iz
1958. i Jusnaturalizam i pravni pozitivi-
zam iz 1965., nastao upravo iz prvotne
studije o odnosu jusnaturalizma i prirod-
nog prava kod Hobbesa. Bobbiova poli-
tika teorija, pak, svojevrsni je amalgam
klasine liberalne i socijalistike teorije.
U takve se radove ubrajaju Ogledi o po-
litikoj znanosti u Italiji iz 1969., Koji
socijalizam iz 1977., Problemi rata i
putovi mira iz 1979. (gdje je, opet, vid-
ljiv utjecaj Hobbesa i njegove koncepcije
rata i mira i ravnotee sile i odvraanja u
meunarodnim odnosima), Budunost
Politika misao, Vol. XLIII, (2006.), br. 1, str. 137152 141
demokracije iz 1984., Drava, vlast i kroz pet poglavlja Globalizacija, Rizik,
drutvo iz 1985., Desnica i ljevica iz Tradicija, Obitelj i Demokracija na-
1994. i Dijalog o republici iz 2001. mjeravaju rasvijetliti prijepori oko feno-
mena globalizacije fenomena koji radi-
U zrelijim radovima iz podruja kalno transformira svijet koji smo pozna-
pravne i politike teorije Bobbio e se vali.
zalagati za prerastanje ideje o pravnoj dr-
avi u koncepciju o dravi zasnovane na Sintagmu odbjegli svijet Giddens je
vladavini ljudskih prava, kao najviem posudio od antropologa Edmunda Lea-
izrazu i dostignuu pravne i politike mi- cha. No, za razliku od njega na kraju
sli, koje su kod njega oduvijek bile u sintagme nije stavio upitnik zbog toga to
najtjenjoj vezi. A kad je rije o Hobbe- je za Giddensa oito da svijet nije i ne
sovoj ulozi u svemu tome, unato naim moe biti pod ljudskom kontrolom. Lice
objekcijama, moda bi ipak trebalo uzeti Zemlje oblikovano globalizacijom do-
u obzir i Carla Schmidta, koji u jednom biva subjektivitet globalizirani svijet je
pismu hvali Bobbiovu interpretaciju De poput djeteta koje vie nije pod roditelj-
Civea, priznajui mu da je on a great skim nadzorom. Globalizacijski procesi,
Hobbesian scholar (u pismu od 10. ve- bili oni nama ugodni ili ne (bilo da je ri-
ljae 1980; cit. prema A. Papuzzi, 2002, je, primjerice, o globalnoj komunikaciji
Norberto Bobbio: A Political Life, Cam- ili globalnim klimatskim promjenama),
bridge: Polity Press). ireverzibilni su i neukrotivi. Prosvjetitelj-
ska predvianja prema kojima bi racio-
nalan zahvat u svijet omoguio njegovo
Damir Grubia oblikovanje prema ljudskim zamislima
uz pomo znanosti i tehnologije nisu us-
pjela proizvesti predvidljiva i stabilna
Recenzija drutva na tim premisama. Upravo su-
protno, sve to smo mislili kontrolirati
izjalovilo se, ukljuujui procese koji na-
staju pod utjecajem globalizacije.
Anthony Giddens
Giddens knjigu zapoinje dvama
predgovorima, te u onom predvienom
Odbjegli svijet: kako za drugo izdanje naznauje poziciju koju
globalizacija oblikuje nae ivote zauzima u knjizi. Predgovor drugom iz-
danju zapravo je malo poglavlje unutar
Naklada Jesenski i Turk, Zagreb, knjige u kojem se autor osvre na efekte
2005., 107 str. globalizacije 11. rujan i antiglobali-
stiki (antikapitalistiki) pokret. U njemu
Giddens eli pokazati kako globalizacija
Anthony Giddens ravnatelj je na ima svoju tamnu stranu. Dogaaji poput
London School of Economics, a iru po- teroristikih napada na Sjedinjene Dra-
pularnost stekao je uvoenjem pojma ve ili masovnih antiglobalistikih pro-
trei put u politiki diskurs, koji je potom svjeda crpu svoju snagu iz, kako smatra
okarakterizirao Blairovu politiku Giddens, antiamerikih i antizapadnja-
agendu. S tridesetak knjiga Giddens je kih osjeaja koji se temelje na uvjerenju
produktivan autor koji nastoji objasniti da je Zapad kriv za siromatvo i neraz-
drutvene i politike fenomene epohe. vijenost ostalih. No, iako autor dri kako
Knjiga Odbjegli svijet: kako globaliza- postoje elementi koji nedvojbeno upu-
cija oblikuje nae ivote, depno je izda- uju na tamne strane zapadnjake poli-
nje, inicijalno predstavljeno u obliku tike nekad i danas, on smatra da animo-
predavanja za BBC, a koje je Giddens zitet prema Zapadu nije utemeljen u
odrao u nekoliko gradova diljem svijeta. mjeri u kojoj se on eli prezentirati od
U njoj se na samo stotinjak stranica, a
142
strane bilo fundamentalistikih skupina,
bilo antiglobalista. Prema Giddensu, nji-
hov otpor globalizaciji koju (pogreno)
poistovjeuju s pozapadnjaivanjem, po-
iva na pokuaju konzerviranja postoje-
ih socijalnih struktura. Drugim rijeima,
moglo bi se rei da se suvremeni sukobi
globaliziranog svijeta vode izmeu pro-
gresivnih i regresivnih snaga. Giddens
uoava da je na vrhu konfrontirajue
agende pitanje nejednakosti. Regresivne
snage dre globalizaciju odgovornom za
porast ekonomskih nejednakosti ujedno
smatrajui da Amerika i Zapad istodobno
profitiraju na raun ostalih. Za Giddensa
je to monolitan pogled koji ne ocrtava
precizno globalne procese. On pokazuje
da su neke zemlje u globalizaciji prole
bolje, neke loije, ali openito uzevi,
one zemlje koje su se otvorile globaliza-
cijskim procesima vezanim uz trino
natjecanje i slobodnu trgovinu (poput
azijskih) ostvarile su ekonomski rast koji
nije bio zabiljeen kod onih zemalja koje
su ostale iskljuenima iz tih procesa (po-
put afrikih). No, za Giddensa je vanije
analizirati procese za koje on smatra da
lee u sri problema izmeu progresivnih
i regresivnih snaga transformaciju tra-
dicionalnih politikih i drutvenih struk-
tura i institucija.
Ve u uvodnom dijelu i u prvom po-
glavlju o Globalizaciji uoava se Gid-
densov recikliran i povrinski pristup
problemu. Najprije, Giddens nigdje ne
daje odreenje globalizacije, zaustavlja-
jui se na uoavanju nesuglasja izmeu
skeptika i radikala (zagovornika) globali-
zacije. Potom, teko se oteti dojmu i ne
ustvrditi da je Giddensova pozicija svo-
jevrsni bizaran hibrid Fukuyame i Graya.
Zato to tvrdim?
U svojoj knjizi Kraj povijesti i po-
sljednji ovjek Fukuyama je poetkom
devedesetih godina 20. stoljea proricao
trijumf liberalne demokracije nakon uru-
avanja tzv. komunistikih reima i do-
konanja hladnoratovskih podjela. Reci-
klirajui Hegela i njegov tijek svjetske
povijesti, Fukuyama nagovjetava da je-
dnom kad svi postanu slobodni, a to je u
Osvrti, prikazi, recenzije
liberalnim demokracijama zapadnjakog
tipa, tada je tijek svjetske povijesti, kao
borba za artikulaciju slobode unutar dr-
ave, dokonan. U tom su smislu funda-
mentalizmi, o kojima na poetku Odbje-
gloga svijeta govori Giddens, relikt ra-
spadajuih struktura, te e kad-tad ustu-
piti mjesto kozmopolitskoj toleranciji.
Stoga, kad je na tragu Fukuyamina tri-
jumfalizma, Giddensov je ton optimisti-
an: Opravdano se moemo nadati da e
kozmopolitska kultura na kraju izvojevati
pobjedu. Tolerancija kulturalne raznoli-
kosti i demokracija su usko povezani, a
demokracija se trenutno iri diljem svi-
jeta. Iza njenog irenja stoji globaliza-
cija (str. 28).
S druge strane, za Giddensa je
Grayeva Lana zora advocatus diaboli,
argument iju snagu Giddens ne vidi u
osporavanju globalizacijskih procesa,
nego u upuivanju na kolateralnu tetu
globaliziranoga svjetskog trita za oko-
li ili drutvo. Naime, Gray u Lanoj zori
dokazuje kako globalizacija nije mono-
litan proces koji vodi Amerika, nego na-
protiv, da je posrijedi izrazito decentrali-
ziran i kompleksan proces. Stoga e
svaka vea nestabilnost globalnog trita
najprije pogoditi Zapad, kao to se dogo-
dilo s cijenama nafte. Giddens slijedi
Graya u ocjeni kako su antiglobalisti
promaili tvrdei da je globalizacija jed-
nosmjeran proces. No, on ne vidi, poput
Graya, da u konkurentskoj trinoj borbi
za preivljavanje kapital odlazi u nie ra-
zvijena podruja ugroavajui domaa
radna mjesta, a time i drutvenu stabil-
nost. Stoga, dok prema Grayu globaliza-
cija podriva demokraciju, Giddensova
vizija globalizacije u konanici prti od
optimizma. On iznosi mnotvo primjera
u kojima se globalizacijom dobiva vie
nego se gubi, osobito kad je rije o poli-
tikoj, tehnikoj ili kulturnoj kompo-
nenti. Takoer, dok Gray smatra kako
globalizacija uruava lokalne kulture i
tradicije, Giddens upravo hvali taj pro-
ces. Tek globalizirani svijet ne doputa,
smatra Giddens, da se opresivne tradicije
i isti takvi reimi skrivaju iza vlastitih
dehumanizirajuih praksi. Upravo da bi
Politika misao, Vol. XLIII, (2006.), br. 1, str. 137152
se sprijeile takve prakse, odnosno pad u
anarhiju, oba e autora stajati na poziciji
nunosti jake drave kao medija za ubla-
ivanje nepredvidljivih silnica globaliza-
cijskih procesa.
Giddens ispravno uoava da je globa-
lizacija transformirala institucije koje jo
samo svojim vanjskim izgledom i ime-
nima ostavljaju dojam da je rije o istim
institucijama koje su egzistirale dekada-
ma, stoljeima ili ak tisuljeima, dok
su se one, zapravo, iznutra potpuno iz-
mijenile. S obzirom na to da su im ostale
samo vanjske konture nekadanjeg iz-
gleda i znaenja, Giddens ih naziva in-
stitucijama ljuturama. Te su institucije,
izmeu ostalih, nacija, obitelj, tradicija.
Giddens ne samo da uoava preobraaj
navedenih institucija, nego uzdie svjet-
sko kozmopolitsko drutvo koje nastaje
na njihovim ruevinama, poput feniksa iz
ijeg pepela vjeno proizlazi novi, svjei
ivot, kako bi to rekao Hegel.
U drugom poglavlju, u Fukuyaminu
stilu, Giddens proglaava kraj prirode.
On kae: Nae drutvo ivi nakon kraja
prirode. Kraj prirode oito ne znai da
prirodni svijet i prirodni procesi prestaju
postojati. On se odnosi na injenicu da
postoji malo aspekata naeg materijalnog
okolia na koje ljudi svojim uplitanjem
nisu utjecali (str. 46). Sve je umjetno,
proizvedeno, ukljuujui i rizik za koji
autor pokazuje kako kao pojam nije po-
stojao prije novovjekovlja. Suoavanje s
globalizirajuim procesima predstavlja
suoavanje s nepredvidljivim rizicima.
Dok su mislioci poput Hobbesa, Berlina
ili Graya razumijevali ljudsko stanje kao
neminovno impregnirano neizvjesnou,
a time i rizikom, Giddens ide korak dalje
tvrdei da koncept rizika hvalevrijedan
jer drutvu osigurava okrenutost budu-
nosti, odnosno aktivno oslobaanje od te-
reta prolosti, dakle tradicije.
Upravo je o tradiciji rije u treem
poglavlju knjige. Giddens slijedi Hobs-
bawmovu analizu u kojoj se dokazuje da
su gotovo sve nae tradicije izum mo-
derne, te da im svrha nije bila ouvati
prethodni nain ivota, nego upravo su-
143
protno inicirati novi. Primjer je kotski
kilt za koji se uvrijeeno smatra da nje-
gova tradicija see u drevno doba, dok je
zapravo prava istina da ga je izumio En-
glez Thomas Rawlinson u ranom 18. sto-
ljeu kao radnu uniformu za gortake
koji su dolazili raditi u tvornice. Sam
pojam tradicije (koji inae ima korijene u
lat. tradere prenositi), onako kako ga
mi danas upotrebljavamo, proizvod je
moderniteta i nije stariji od 200 godina
(str. 55). Prije toga nije bilo potrebe za
konceptom tradicije s obzirom na to da je
tradicija bila sve to je ljude okruivalo.
Kakav je Giddensov stav prema tradiciji?
Rekao bih prije prosvjetiteljski nego ro-
mantiarski. U Giddensovu tonu prema
tradiciji osjeti se neskriveni animozitet.
Tradicija je nazadna, konzervativna,
svojstvena grupi, zatvorena, samorazum-
ljiva, nepropitivaka. Nasuprot tomu,
Giddensovo kozmopolitsko svjetsko dru-
tvo oito bi bilo progresivno, liberalno-
demokratsko, individualistiko, otvoreno
i kritiko. Stoga upravo lovorike, prema
Giddensu, pripadaju globalizaciji koja
dovrava ono to prosvjetiteljstvo nije u
potpunosti uspjelo detradicionalizaciju.
To Giddens naziva takoer drutvom na-
kon kraja tradicije, to ne znai da je tra-
dicija izumrla, ali se poinje razumijevati
unutar svjetskoga kozmopolitskog dru-
tva (str. 58). Njezin je uspjeh stoga
samo u mogunosti vlastite legitimacije
pred drugima. Za Giddensa upravo uspon
fundamentalizma, kao neprijatelja koz-
mopolitskih vrijednosti, karakterizira
svijet propadajuih tradicija.
U istom tonu, u etvrtom poglavlju,
Giddens se koncentrira na pitanje obite-
lji. Globalizacija nije potedjela niti tra-
dicionalnu obitelj. No, to nije neto za
ime bi trebalo aliti. Naprotiv, Giddens
u tradicionalnoj obitelji promatra opresi-
vnu strukturu nejednakosti koja ne moe
biti podloga istinskoga demokratskog re-
ima. U tom smislu on pokazuje kako je
odvajanjem seksualnosti od reprodukcije
dolo do uspona ideje veze koja se ne
poima kao prirodna zajednica mukarca i
ene, nego kao umjetno stvorena intimna
povezanost partnera, te emocionalna ko-
144
munikacija bez obzira na spol. Stoga je
veza kao odnos jednakosti, a ne brak,
tradicionalno razumijevan kao odnos
nejednakosti, podloga demokratske poli-
tike. Giddens zakljuuje poglavlje tvrdei
da je zabrinjavajua upravo trajnost tra-
dicionalne obitelji u nekim dijelovima
svijeta, a ne njezina propast. (str. 75).
Poglavljem o demokraciji Giddens
zatvara priu o globalizacijskim proce-
sima. On istie kako je demokracija naj-
bolji reim koji se iri i koji se treba iriti
globusom, ali da paradoksalno u zapad-
nim zemljama dolazi do kritikoga stava
i nepovjerenja u demokratske procese.
Stoga on predlae demokratiziranje de-
mokracije kao instrument produbljivanja
postojeih demokratskih okvira kroz ci-
vilno drutvo ija je zadaa ujedno raz-
vijanje tolerancije. Naem odbjeglom
svijetu, kae na kraju Giddens, ne treba
manje, nego vie vlasti a to mogu pru-
iti samo demokratske institucije (str.
88). Pred nepredvidljivim silnicama glo-
balizacijskih procesa liberalni strah od
drave Giddensu, kao prethodno ni
Grayu, ne predstavlja realnu opasnost.
Fundamentalizam je nona mora Gidden-
sove kozmopolitske tolerancije.
Na kraju, to rei o knjizi? Gidden-
sov Odbjegli svijet lakonotna je literatura
koja idejno i stilski koketira s prethodno
artikuliranim idejama slinoga sadraja.
Giddens je imao potencijala napraviti i
neto vie od recikliranja nekolicine suv-
remenika da je u predavanjima odluio
objasniti, a ne samo ispucati odreene
teze. S druge strane, Giddensov ton je
bezrazlono i neuvjerljivo optimistian
kad, poput Fukuyame, govori o trijumfu
kozmopolitskoga svjetskog drutva.
Tree, i najtemeljnije, Giddensovo po-
zdravljanje propadanja tradicionalnih
drutvenih institucija, koliko god ono
moe biti utemeljeno u realitetu, za ve-
inu je slika pakla protiv koje se treba
boriti svim sredstvima. Giddens moda
ne moe ponuditi bolji svijet od onoga
koji je naa realnost, odnosno kaotian i
tjeskoban odbjegli svijet, proet dubokim
podjelama (str. 39), no kako uvjeriti os-
Osvrti, prikazi, recenzije
tale, osim aice kozmopolita, da im je
takav svijet bolje prihvatiti nego onaj za
koji vjeruju da u njemu vlada red i har-
moninost, gdje su odreene vrijednosti
neupitne i u kojem postoji jasno razgra-
nienje izmeu dobra i zla, pa makar sve
navedeno bilo iluzija? Giddens ne daje
takve argumente. Njegov je jedini argu-
ment da kozmopolitsku moralnost treba
voditi strast. Nitko od nas ne bi imao za
to ivjeti kad ne bismo imali neto za
to vrijedi umrijeti (str. 64). Zanimljivo
je da bi to isto rekla druga strana. No,
kako bilo da bilo, Giddensova knjiga
moe posluiti kao polazite za neku te-
meljitiju raspravu o globalizaciji.
Hrvoje Cvijanovi
Prikaz
Bernard Bruneteau
Stoljee genocida
Politika kultura, Zagreb 2005.,
185 str.
Za dvadeseto bismo stoljee mogli
rei da ima dva lica. Naime, dok je je-
dno od njegovih lica, ono prvo, koje
mu je priskrbilo naziv stoljea napretka,
u kome je tehnologija napredovala nevi-
enom brzinom, a demokracija pobijedila
totalitarizam, njegovo je drugo lice
umnogome mranije. Piui knjigu Sto-
ljee genocida, Bernard Bruneteau zasi-
gurno je pred sobom imao sliku 20. sto-
ljea koja je odraz njegova mranog
lica kroz ijih se stotinu godina provla-
i univerzalni motiv motiv genocida.
Poevi od onoga koji je 1915. nad Ar-
mencima poinila turska vlast, sve do
zloina koji su obiljeili ne tako daleku
povijest Bosne i Ruande. Knjiga Stoljee
genocida, sukladno tome, njegov je po-
kuaj da nam, kroz est poglavlja, uvod i
Politika misao, Vol. XLIII, (2006.), br. 1, str. 137152 145
zakljuak, ispria priu o zlu u dvadese- fenomena: imperijalizam, socijaldarvini-
tom stoljeu kakvog se nerado prisjea- zam i Prvi svjetski rat. On uoava da se u
mo. nasilju imperijalizma ve naziru neki
elementi protogenocidnoga ponaanja,
Uvodei ga u tematiku koja je veini koje, pod krinkom znanosti, zaotrava
poznata samo na kolokvijalnoj razini, socijaldarvinizam. Ideja Darwinova pri-
autor upoznaje itatelja s jednim od klju- rodnog odabira koristi se za banalizaciju
nih problema vezanih uz pojam geno- rasizma i njegovo uvoenje u podruje
cida potekou postizanja suglasnosti politike, te pravdanje surovosti koloniza-
oko njegove opevrijedee definicije od cije. Ona biva transformirana u Galtonov
kad ga je prvi put, kao kovanicu nastalu eugenizam, Haeckelovu otvorenu rasnu
od grke rijei genos (rasa, pleme) i la- hijerarhiju, Gumplowiczovu borbu rasa
tinskog nastavka -cide (od caedere, kao pokretaku snagu povijesti i osnovu
ubiti), u znaenju sinteze razliitih po- svih drutvenih procesa, te ukomponirana
stupaka progona i unitenja, upotrijebio u djela Tillea i Chamberlaina. Potonji
Raphael Lemkin. Naime, upravo su pre- autori, svojim znanstvenim priznava-
iroke, primjerice, definicija UN-a iz njem prava Nijemaca na vodeu civiliza-
1946. godine, koja genocid shvaa kao cijsku ulogu, stvaraju temelje novoga
odricanje prava na ivot ljudskim gru- meunarodnog prava odobravajui
pama, preuske, kao kvantitativna defini- unitenje slabije rase od strane jae. Do-
cija Rudolpha J. Rummela, ili jednostav- damo li tome jo lik i djelo Alfreda Plo-
no povijesno neprikladne definicije ge- etza, Nijemca ija primijenjena poli-
nocida, esto stajale na putu ozbiljnom tika antropologija predlae proizvodnju
pristupanju njegovu prouavanju. Stoga nove, plemenitije, germansko-nordijske
se autor, meu mnotvom postojeih, rase s pomou emigracije, izgona, zabra-
odluuje za jednostavnu i istodobno obu- ne sklapanja braka i raanja, te izravnog
hvatnu definiciju Chalka i Jonassohna, unitenja, sve pomalo nalikuje na deja-
koja genocidom naziva oblik jednostra- vu, promatrano kroz prizmu nacistikih
noga masovnog masakra pomou kojeg zlodjela u Drugome svjetskom ratu. Ko-
jedna drava ili neka druga vlast namje- nano, kao trei korijen genocida u 20.
rava unititi jednu grupu, a tu grupu i stoljeu, Prvi svjetski rat sa sobom nosi
njezine lanove odreuje poinitelj. kulturu rata, voenu demonizacijom i
Zatvarajui vlastiti analitiki okvir s po- dehumanizacijom neprijatelja i svoe-
mou etiriju elemenata preuzetih od Is- njem borbe na istrebljenje neprijateljske
raela Charnyja, koje ine definicija ciljne rase. Ta je kultura, nakon sklapanja
grupe, stupanj intencionalnosti, profil mirovnoga sporazuma, s poprita ratnih
egzekutora i oblici provedbe, on se upu- sukoba prenesena na politiku pozornicu
ta u komparativnu analizu genocida u Europe. Ostavtina rata sklonost nasi-
20. stoljeu. lju, sirovost ekstremnih strasti, podinja-
Prvo poglavlje, Korijeni suvreme- vanje pojedinca zajednici i gorina pod-
noga genocidnog ponaanja, posveeno noenja uzaludnih i iznevjerenih rtava
je pitanju kako se i zato upravo 20. sto- kako je identificira Franois Furet,
ljee nalo stoljeem ozbiljenja nekih od umjesto u rovovima, svoj je ivot na-
najgorih zamislivih zloina u ljudskoj stavila u politici. Iako niti jedan od ovih
povijesti. Bez pokuaja davanja jedno- triju faktora ne moemo smatrati izrav-
znanog odgovora, slijedei misao koju nim uzrocima genocida koji su za njima
je desetljeima prije njega svijetu pre- uslijedili, svi su oni, tvrdi Bruneteau, su-
zentirala Hannah Arendt, prema kojoj djelovali u postavljanju temelja za neke
korijene nasilja u 20. stoljeu treba traiti od najgorih primjera okrutnosti poznate
u stoljeu koje mu je prethodilo, Brune- ovjeanstvu.
teau nas navodi da svoju pozornost Sljedea etiri poglavlja knjige
usmjerimo na tri podjednako zanimljiva posveena su analizi genocida poinjenih
146
od strane europskih i azijskih vlasti u 20.
stoljeu. Genocid koji su 1915. godine
nad armenskim stanovnitvom poinile
turske vlasti otvara taj niz. Taj zastrau-
jui zloin, koji je za sobom ostavio oko
800.000 rtava, proveden je pod krinkom
mjera i operacija za uspostavljanje reda u
ratnoj zoni nakon poraza turske vojske
od strane Rusije u bitci kod Sarikamisha.
Iako radikalno nov po svojoj sveobu-
hvatnosti i isplaniranosti, taj je genocid
bio svojevrstan nastavak masakra prove-
denog izmeu 1894. i 1896. Njime su
turske vlasti nastojale uguiti organizi-
rani otpor Armenaca koji se pojavio kao
odgovor na znatno pogoranje njihovih
ivotnih uvjeta, zbog jaanja moi voa skupina odreena na temelju iskljuivo
kurdskih plemena, te porasta znaenja
muslimanskih vjerskih voa koji su poti-
cali na otimanje armenske zemlje. Odgo-
vor na pitanje to je tono dovelo do ra-
dikalnog ina eliminacije armenskoga
stanovnitva (obavljenog u slijedu de-
portacije, za vrijeme kojih je od iscrplje-
nosti i gladi stradao velik broj stanovni-
tva, zatvaranje u logore, likvidacija pre-
ivjelih) treba traiti negdje izmeu sta-
vova ministra unutarnjih poslova Turske
tog vremena, prema kome su se Armenci
obogatili na raun Turaka, suraivali s
Rusima i radili na stvaranju vlastite dr-
ave i injenice da su gubitci teritorija u
razdoblju od 1908. do 1913. znatno pro-
mijenili geopolitiku sliku Turske. Zbog
tih geopolitikih promjena Armenci su
se, kao jedina vea nemuslimanska ma-
njina s nacionalnim karakterom, nali
usred procesa redefiniranja i homogenizi-
ranja Turske nacije na temelju povijesti i
vjerske tradicije povlatene rase, to ih je
uinilo u najmanju ruku nepoeljnima, a
u najgorem sluaju prijetnjom.
Tree poglavlje, Genocidne politike u
sovjetskoj Rusiji, posveeno je analizi
unitenja klase kulaka unutar ruskih
granica i gladi u Ukrajini u razdoblju iz-
meu 1932. i 1933. godine. Na konkret-
nom primjeru pokazuje se katkad tanka
granica izmeu politika koje je mogue
oznaiti atributom genocidnih i onih koje
to nisu. Naime, injenica je da glad u Uk-
rajini nije bila posljedica kolektivizacije
Osvrti, prikazi, recenzije
ili dekulakizacije, nego je nastupila tek
nakon njihova zavretka. Ona takoer
nije povezana s vojnim razlozima, niti se
pojavila kao posljedica loeg uroda pe-
nice, a karakteristina je samo za podru-
ja s veinski ukrajinskim stanovni-
tvom. To dokazuje, smatra Bruneteau,
da je glad bila namjerno izazvana kako bi
se unitenjem ukrajinske nacije denacio-
nalizirala i lake sovjetizirala Ukrajina, te
da je nedvojbeno posrijedi in genocida.
Unitenje klase kulaka bilo je, nasuprot
tomu, samo zloinaki nain na koji se
nastojala provesti kolektivizacija sovjet-
skoga drutva, a ne svrha sama po sebi.
Takoer, unato injenici da je ciljana
ideolokih razloga, da je proces dekula-
kizacije jednostrana nasilna akcija sredi-
nje vlasti usmjerena protiv ciljane sku-
pine, obiljeena dehumanizacijom rtve,
te surovou provedbe, nejasna granica
ukljuenja ili iskljuenja iz pojma ku-
lak, koji je koriten razmjerno proiz-
voljno za eliminaciju razliitih drutve-
no tetnih elemenata, ostavlja taj in iz-
van kategorije genocida.
U etvrtom poglavlju, Ekstremni ge-
nocid: unitenje europskih idova, Bru-
neteau analizira genocid koji je nad i-
dovima u vrijeme Drugoga svjetskog rata
poinio nacistiki reim. itatelju kome
su poznata djela Hannah Arendt, na koju
se autor esto poziva, ono ne donosi pre-
vie novih spoznaja. Njegov je moda
najzanimljiviji doprinos spomenutoj temi
raskrinkavanje mita o Shoahu kao ek-
stremnom genocidu bez presedana u po-
vijesti ovjeanstva. Naime, analizirajui
pet glavnih argumenata kojima zagova-
ratelji ideje o ekstremnosti Shoaha brane
svoju tezu, Bruneteau uspijeva pokazati
kako niti jedan od njih nije posve toan.
Tako tvrdnju da je genocid nad idovima
jedini poinjen iz isto ideolokih razloga
opovrgava zapaanjem da je, naprotiv,
upravo u nacizmu mogue zamijetiti inte-
rakciju praktinih i ideolokih elemenata.
To je vidljivo, primjerice, u injenici da
je masovno ubijanje idova bilo usko
povezano, katkad ak zamjenjivo, s ak-
cijama kolektivnog ubijanja ije su rtve
Politika misao, Vol. XLIII, (2006.), br. 1, str. 137152
bile druge skupine Romi, komunistiki
voe ili ratni zarobljenici. Rei da samo
holokaust ima opi i univerzalni karakter,
odnosno da je smjerao unititi sve idove
bez obzira gdje se nalazili, takoer je po-
greno, tvrdi Bruneteau, jer je tendenciju
univerzalnosti unitenja klasa koje je po-
vijest osudila na propast mogue uoiti
i u komunizmu, dok trei argument za-
govaratelja ekstremnosti holokausta, da
je samo on planirao unitenje neke sku-
pine u njezinoj ukupnosti, ukljuujui i
djecu, pobija sveobuhvatnost genocida
izvrenog u Ruandi, iji su poinitelji s
jednakom okrutnou ubijali najmlae
upravo kao i najstarije pripadnike pleme-
na Tutsi. etvrti argument, prema kome
je samo Shoah mogue smatrati moder-
nim jer je bio djelo marljivoga birokrat-
skoga procesa, opovrgavaju povijesne i-
njenice poput debirokratizacije aparata
zaslunih za provedbu konanog rjee-
nja, vanost ljudskog faktora u radikali-
zaciji, te improvizacija i kaos u njema-
kim redovima pri realizaciji planiranog
masakra. Konano, tvrditi da posebnost
holokausta proizlazi iz posebnosti reima
koji ga je poinio, Treega Reicha, speci-
finog po tome to je poivao na vrijed-
nostima suprotnim onima koje je zagova-
ralo prosvjetiteljstvo, moe se, tvrdi au-
tor, smatrati uvjerljivim, no samo do tre-
nutka kad se zapitamo nije li i boljevi-
zam, unato tome to je irio uvjerenje da
prihvaa duhovno naslijee Zapada, u
svojoj biti njemu takoer suprotan.
Peto poglavlje, Nekanjeni genocid
Kambode, donosi analizu genocida pro-
vedenog u Kambodi u razdoblju 1975.-
1979. pod vodstvom Crvenih Kmera.
Ono kratko upoznaje itatelja s nastan-
kom i organizacijom Komunistike par-
tije Kampuije, te pozadinom njezinih
glavnih protagonista Pola Pota, Ieng
Sarya, Son Sena, Khieu Samphana i dru-
gih djece iz dobrostojeih obitelji, koja
su obrazovanje stekla na uglednim fran-
cuskim sveuilitima gdje su se po prvi
puta i susreli s komunistikom ideologi-
jom. Tamo su, veinom, postali i lano-
vima komunistikih partija. Uili su na
iskustvima Jugoslavije i Kine, prije no
147
to su preuzeli vlast u vlastitoj zemlji i
usmjerili svoju mrnju prema lanovima
donedavne vladajue elite, gradu kao
simbolu ugnjetavake ekonomije i sva-
kom obliku zapadnjakih reima. Utopij-
ska ideja o dokidanju razlike izmeu
grada i sela rezultirala je genocidom u
kome je, u narodnim komunama i u
centrima za preodgoj, koji su u stvar-
nosti odgovarali okrutnim zatvorima, i-
vote izgubilo priblino 20 do 29% sta-
novnitva, najveim dijelom dunosnika
palog republikanskog reima, stanovnika
gradova i intelektualaca.
esto je poglavlje, Genocidni etni-
zam nakon hladnoratovskoga razdoblja i
stvaranje stalnoga meunarodnog kaz-
nenog suda, moda i najintrigantnije od
svih. U prvoj se polovini poglavlja Bru-
neteau bavi tematikom etnikoga ie-
nja s genocidnim tendencijama u Bosni.
Identificirajui srpsku stranu kao odgo-
vornu za najvei broj zloina poinjenih
na prostoru bive Jugoslavije za vrijeme
rata voenog izmeu 1991. i 1995. go-
dine, on uzroke poinjenoga etnikog i-
enja pronalazi u elji za ujedinjenjem
svih prostora na kojima Srbi ive u ve-
em broju u Veliku Srbiju, iz ega je
proizila i nunost nestanka muslimana
i brisanja njihovih povijesnih tragova s
istih tih prostora. Iako se nain provoe-
nja etnikoga ienja drutveno isklju-
ivanje i vojni napadi na mjesta s vein-
skim muslimanskim stanovnitvom, is-
crpljivanje glau, razoruanje, dehuma-
nizacija, nasilje, silovanja, razdvajanje
obitelji, koncentriranje mukaraca u lo-
gorima u kojima su izloeni maltretira-
nju, te konano, izgon u autobusima na
prvi pogled ne razlikuje od zloina koje
nazivamo genocidom, Bruneteau ipak
ustraje u koritenju pojma etniko ie-
nje. Naime, zloin poinjen u Bosni,
tvrdi, odgovara shvaanju etnikoga i-
enja Normana N. Naimarka, koji pod
njim podrazumijeva izgon neke skupine s
njezina teritorija i unitenje njezina tradi-
cionalnog naina ivota. Ipak, treba imati
na umu kako je granica izmeu etnikoga
ienja i genocida razmjerno tanka, te
148 Osvrti, prikazi, recenzije

prvo u svakom trenu moe prijei u mukarci zaraeni AIDS-om), te sveobu-

drugo. hvatnou koja je postignuta sudjelova-
njem velikoga dijela Hutu stanovnitva u
Drugi je dio posveen najrecentnijem provedbi zloina, okirao i posramio Za-
genocidu onom koji su nad manjinskim padni svijet.
plemenom Tutsija 1994. godine u Ruandi
poinili pripadnici plemena Hutu. Uzroke Posljednje, sedmo poglavlje, Zato je
tog dogaaja treba traiti negdje na toki 20. stoljee stoljee genocida?, svoje-
preklapanja triju teorija, kojima razliiti vrsna je sinteza dosad reenoga, prive-
akteri pokuavaju objasniti na prvi po- dena kraju pomalo pesimistinim pogle-
gled iracionalno ponaanje veinskoga dom u budunost i popraena kratkim
plemena. Prva od njih vidi uzroke dru- pogovorom arka Puhovskog.
tvenog sukoba u nedostatku zemlje i
gustoj napuenosti afrikoga teritorija. Zakljuujem da je knjiga Stoljee ge-
Druga ih trai u tradicionalnoj konformi- nocida poprilino intrigantno djelo, iji
stikoj kulturi stanovnitva u kombinaciji nas autor vrlo uspjeno informira o za-
sa vrstom vertikalnom strukturom vlasti. straujuim zloinima dvadesetoga sto-
Trea, pak, glavne uzroke dramatine es- ljea. Bruneteau na inteligentan nain
kalacije nasilja pronalazi u elji Hutu provodi itatelja kroz mnogobrojne defi-
elite da po svaku cijenu ostane na vlasti. nicije i sporne momente, te mu daje logi-
Preneseni na svakodnevni ivot Ruande no objanjenje fenomena genocida.
neposredno pred genocid, ti su faktori Knjiga je, iako ne pretjerano iroka opse-
pojaani ratom izmeu Ruandskoga pa- gom, nadasve zanimljiva i dovoljno in-
triotskog fronta (FPR) predvoenoga formativna da bi nekome slabije upue-
Tutsijima, i reima predsjednika Haber- nom u temu genocida posluila kao
yame, koji je i sam pripadnik plemena izvrsna osnova upoznavanja, a znatielj-
Hutu. Rat je kao posljedicu imao polari- nijem itatelju moda i kao poticaj na
zaciju na prijatelje i neprijatelje, pojavu dalje istraivanje.
teorija o zavjeri Tutsija te neskrivene po-
zive ideologa predsjednike stranke na Barbara Kolari
unitenje manjinske zajednice. Dodatnim
elementima koji su pripremili teren za
eskalaciju nasilja mogu se smatrati i Prikaz
uvoenje viestranaja pod pritiskom
Francuske, to dovodi do osnivanja In-
terahamwe, paravojnog izdanka pokreta
mladih predsjednike stranke, te sklapa- Ronald Inglehart
nje sporazuma izmeu predsjednika i Christian Welzel
predstavnika FPR-a. Taj je sporazum ne-
kim svojim odredbama, primjerice dogo- Modernization, Cultural Change,
vorom o povratku Tutsi izbjeglica, doveo and Democracy (The Human
do buenja pripadnika ekstremno desne
opcije meu pripadnicima plemena Hutu. Development Sequence)
Zajedno, svi su ti faktori doveli do geno-
cida koji je svojom totalnou (ubijeno je Cambridge University Press, 2005.,
otprilike 80% ukupnoga Tutsi stanovni- 333 str.
tva), brzinom egzekucije (3/4 rtava
ubijeno je u prvih est tjedana), okrutno-
u (naini pogubljenja rtava ukljuuju, Ova knjiga predstavlja vrhunac dugo-
primjerice, komadanje maetom ili saka- godinjih kreativnih istraivanja svjetski
enje batinama okovanim avlima), pro- poznatoga politologa R. Ingleharta i nje-
raunatou (velik broj rtava, ena, silo- govih suradnika (osobito C. Welzela) o
van je, a silovanja su planirano poinili uvjetima i procesima razvoja demokra-
Politika misao, Vol. XLIII, (2006.), br. 1, str. 137152
cije. Knjiga je znaajna po tome to revi-
dira teoriju modernizacije kao uvjeta za
nastanak i razvoj demokracije. Knjiga,
naime, osporava i ekonomsku teoriju de-
mokracije i elitnu teoriju nastanka i raz-
voja demokracije. Tako dovodi u pitanje
teorije i dokaze mnogih autora kao to su
Rustow, Przeworski, Lijphart, Karl-
Shmitter i drugih, koji tvrde da su za na-
stanak demokracije iskljuivo vane so-
cioekonomske modernizacije (gospodar-
ski rast i razvoj) i/ili politike i druge
elite koje su racionalnim djelovanjem iz-
borile demokraciju i nakon toga politi-
kim inenjerstvom stvorile uvjete za raz-
voj politike kulture primjerene demo-
kratskim institucijama i graanima de-
mokracije. Inglehart i Welzel osporavaju
takve teze i razvijaju zapravo sociokultu-
ralnu teoriju demokratizacije. Ta teorija
na odreeni nain proturjei ekonomskoj
teoriji demokracije i elitistikoj teoriji
demokratizacije. U njoj se ne porie va-
nost socioekonomskih resursa (moderni-
zacije) za nastanak demokracije i njezin
razvoj, nego se tvrdi da veza izmeu tih
resursa i demokracije kao institucije
vlasti nije izravna i linearna, nego je po-
sredovana promjenama u kulturi. Pritom
autori povezuju Marxa i Webera na ori-
ginalan nain. Kultura nije superstruktura
proizvodnih snaga, ali nije ni potpuno
osamostaljena snaga u razvoju politikih
institucija. Slijed razvoja je ovaj: prvo
imamo socioekonomski razvoj (razvoj
resursa koji omoguuju egzistencijalnu
sigurnost i kognitivni razvoj ljudi), taj ra-
zvoj uvjetuje kulturnu promjenu od vri-
jednosti opstanka prema tzv. postmateri-
jalistikim vrijednostima (tj. prema sin-
dromu samoekspresivnih vrijednosti u
kojima je naglasak na slobodi izbora i
djelovanja), a to onda uvjetuje nastanak
demokracije koja stvara uvjete za ve na-
raslo ostvarivanje slobode i autonomije
pojedinaca. Tako bi se moglo pojedno-
staviti taj proces razvoja.
Autori su svoju teoriju politikoga
razvoja odredili kao teoriju ljudskog raz-
voja (human development). Oni, dakle,
politiki razvoj ne promatraju kao puki
socioekonomski ili politiko-institucio-
149
nalni razvoj nego kao ljudski razvoj, a
glavni kriterij ljudskog razvoja definiraju
kao sposobnost ljudi za slobodu i slobo-
du izbora, te njihovu spremnost (orijen-
taciju) na tu slobodu. Ta se spremnost
oituje kroz prioritetno preferiranje slo-
bode nad drugim vrijednostima kao to
su vrijednosti opstanka (materijalnoga
blagostanja) i potovanja tradicionalnih i
sekularnih autoriteta. Sloboda izbora te-
melji se, dakle, na ekonomskim resur-
sima, kognitivnim sposobnostima, kultu-
ralnim orijentacijama (preferencijama) i
institucionalnim aranmanima (slobode i
prava). Svoju teoriju kulturalne moderni-
zacije ili ljudskog razvoja potkrijepili su
dokazima iz empirijskog istraivanja
vrijednosnih promjena (World Value
Survey) u vie od 80 zemalja svijeta,
meu kojima je jednom bila i Hrvatska.
Ta opsena knjiga ima dva dijela. U
prvome se dijelu raspravlja o snagama
koje oblikuju vrijednosne promjene u
svijetu, a u drugome o posljedicama vri-
jednosne promjene. U prvome se dijelu
razrauje nova teorija politikoga razvoja
koji oni vide kao proces ljudskog razvo-
ja, te se daje prikaz vrijednosnih promje-
na u svijetu, a u drugome se prouavaju
kauzalne veze izmeu socioekonomskog
razvoja, kulturne promjene i demokra-
cije. Moda je za njihovu inovaciju o teo-
riji emancipativne demokracije ili poli-
tikoga razvoja kao ljudskog razvoja bio
odluujui podatak da potpora za demo-
kraciju (vjerovanje u demokraciju kao
najbolji poredak) nije vie pouzdan po-
kazatelj demokratske politike legitima-
cije, pa tako ni indikator efektivne demo-
kracije. Problem je u tome to su rezultati
istraivanja pokazali da danas postoji vi-
soka potpora za demokraciju u tako raz-
liitim zemljama kao to su SAD, Kana-
da, V. Britanija, te Rusija, Ukrajina, Ni-
gerija, Srbija itd. Na temelju toga autori
su zakljuili da visoko povjerenje u de-
mokraciju nije vie pouzdani kriterij po-
litike legitimacije u svijetu, a jo manje
je kriterij za objanjavanje procesa de-
mokratizacije suvremenih demokracija.
Problem je u tome to potpora za demo-
kraciju moe postojati u drutvima s vi-
150
sokim i niskim razinama sindroma samo-
ekspresivnih vrijednosti. Demokracija se,
naime, moe podupirati zbog instrumen-
talnih i ekspresivnih razloga. Ako se po-
dupire zbog instrumentalnih razloga
(ostvarivanje ekonomskoga blagostanja
ili interesne koristi), to nee dovesti do
pritiska javnosti za nastanak demokra-
cije, kao ni do pritiska za daljnju demo-
kratizaciju drutva u ve etabliranim de-
mokracijama, ali kad se ona podupire
zbog ekspresivnih razloga (tj. zbog ori-
jentacije na slobodu i autonomiju izbora),
onda stvari stoje drukije. Pitanje je, da-
kle, stoji li u osnovi demokratske poli-
tike legitimacije sindrom samoekspre-
sivnih vrijednosti ili ne. Dakle, razvoj
samoekspresivnih vrijednosti kljuan je
za nastanak demokracije (institucionali-
zaciju demokratskog sustava) i za proce-
se demokratizacije (uspostavu pravne dr-
ave) koji omoguuju razvoj slobode,
autonomije i izbora pojedinaca. Inglehart
i Welzel razvijaju mnotvo modela kako
bi dokazali svoju teoriju o slijedu politi-
koga razvoja kao ljudskog razvoja.
Oni su, naime, pokazali da socioeko-
nomski razvoj (SES) stvara uvjete za kul-
turalnu promjenu prema sindromu samo-
ekspresivnih vrijednosti, a to zajedno za
razvoj demokracije (institucionaliziranih
ovlasti za slobodu izbora). Taj slijed raz-
voja povezuje ekonomski razvoj s kul-
turnim razvojem (ljudskim razvojem) i
politiko-institucionalnim razvojem, a
podatci pokazuju da ta tri faktora zajedno
ine jedan faktor (faktorsku dimenziju) i
objanjavaju ak 91% totalne varijance u
73 zemlje svijeta. U osnovi tog faktora
stoji zapravo ljudski razvoj kao razvoj
slobode izbora ili irenje ljudskog izbora.
Ljudski je razvoj izraz veze izmeu ovih
triju faktora ukupnoga razvoja (razvoja
resursa, kulture i institucija). Ovo je fas-
cinantan rezultat i cjelovito mijenja nau
spoznaju o politikom razvoju, ali i nau
sliku o tome gdje je fokusna toka raz-
voja i smisao politikoga razvoja. Smisao
ukupnoga razvoja jest u razvoju ljudi, a
ljudski se razvoj najbolje zrcali u irenju
prostora slobodi i sposobnosti i sprem-
nosti ljudi na slobodu i autonomiju svog
Osvrti, prikazi, recenzije
djelovanja. To je emancipacija od svih
ovisnosti materijalnih, autoritarnih i in-
stitucionalnih, iako sve to pomae eman-
cipaciju slobode.
Njihovi dokazi o kauzalnim vezama
izmeu SES-resursa, demokracije i sa-
moekspresivnih vrijednosti su impresiv-
ni. Oni su prvi izveli tako opsene do-
kaze o vezama izmeu politike kulture i
politike strukture (a znamo da su ve
davno (1963.) Almond i Verba u svojoj
knjizi The Civic Culture tvrdili da e u
budunosti za politiku znanost biti naj-
vei izazov testiranje veza izmeu kul-
ture i strukture). Inglehart i Welzel su
prvi koji su to uinili. Oni su, naime, po-
kazali kroz razliite modele (vremenske
serije podataka i temporalnih odnosa iz-
meu navedenih varijabli) da su resursi
vaniji za nastanak samoekspresivnih
vrijednosti nego za nastanak same demo-
kracije, te da samoekspresivne vrijed-
nosti najbolje objanjavaju nastanak de-
mokracije, ali i razvoj efektivne demo-
kracije. To su bili jasni dokazi za tvrdnju
da su samoekspresivne vrijednosti odlu-
ujue za nastanak demokracije, a ne ob-
ratno. Samoekspresivne vrijednosti su
kljune za demokraciju, to znai da eli-
tistike i institucionalistike teorije o de-
mokraciji kao izvoru demokratske poli-
tike kulture ne vrijede. Demokracija ne
proizvodi vrijednosne promjene koje bi
njoj odgovarale, nego sazrele vrijednosne
promjene zbog odreena modela socioe-
konomskoga razvoja dovode do demo-
kracije i demokratizacije drutva.
S obzirom na to da su samoekspre-
sivne vrijednosti kljune za demokraciju,
treba pritom iznijeti to one sadravaju i
kakav je odnos izmeu njih i dvaju indi-
katora demokracije indikatora formalne
i efektivne demokracije. Sindrom samo-
ekspresivnih vrijednosti obuhvaa vri-
jednosti: liberty aspirations (tj., orijenta-
ciju na slobodu govora, odluivanja,
djelovanja), toleranciju razliitosti, prote-
stno djelovanje, interpersonalno povjere-
nje i ivotno zadovoljstvo. Te su vrijed-
nosti usmjerene na slobodu izbora i dje-
lovanja, na udaljavanje od konvencio-
Politika misao, Vol. XLIII, (2006.), br. 1, str. 137152
nalne politike participacije, na kritiki
odnos prema autoritetima vlasti itd. Kad
je rije o samoj demokraciji, autori su je
promatrali preko dvaju indeksa jedan
se odnosi na formalnu demokraciju (in-
stitucionalizacija demokracije prema
kriterijima Freedom House Forum), a
drugi na tzv. efektivnu demokraciju u
kojem je glavna mjera elite integrity ili
spremnost elita da potuju zakone i
pravnu dravu (ponajprije kroz tzv. anti-
korupcijski kod to su ga razradili stru-
njaci Svjetske banke).
Upravo je zanimljiva veza izmeu
sindroma samoekspresivnih vrijednosti i
tih dvaju indeksa demokracije u 73 vrlo
razliite drave svijeta. Podatci su za sre-
dinu devedesetih godina 20. st. iz World
Value Survey za razinu samoekspresivnih
vrijednosti, dok su podatci za razinu for-
malne i efektivne demokracije za 2000.-
2002. godinu. To omoguuje testiranje
kauzalne vremenske veze izmeu vrijed-
nosti i demokracije kao institucije vlasti.
Istraivanje je pokazalo da je za pojavu
formalne demokracije potrebno najmanje
oko 30% populacije dotine zemlje sa
sindromom samoekspresivnih vrijed-
nosti, dok je za pojavu efektivne demo-
kracije (prisutnost plus kvaliteta) potre-
bno najmanje oko 45% populacije s tim
vrijednostima. Pokazano je da se 80%
meunacionalne varijacije u efektivnoj
demokraciji moe objasniti s pomou sa-
moekspresivnih vrijednosti. Zanimljivo
je da rezultati pokazuju kako je Hrvatska
sredinom 1999. bila spremna za formal-
nu, ali ne i efektivnu demokraciju.
Pritom, dakako, ne moemo iznijeti
sve modele i dokaze o njihovoj teoriji.
Vrijedno je vidjeti kako i tri rivalne teo-
rije same politike kulture, dakle neovi-
sno o drugim faktorima (osim uz kon-
trolu duljine trajanja demokracije u poje-
dinim zemljama), objanjavaju razinu
formalne i efektivne demokracije u 73
zemlje svijeta. Autori govore o ak trima
rivalnim teorijama politike kulture i
demokracije. Jedno je legitimacijska teo-
rija politike kulture (D. Easton), koja se
temelji na vjerovanju u demokraciju i
151
povjerenju u institucije sustava, drugo je
teorija socijalnog kapitala (R. Putnam)
koja polazi od asocijacijskih aktivnosti
graana i socijalnog povjerenja, a tree je
teorija samoekspresivnih vrijednosti (R.
Inglehart). Oni su pokuali testirati va-
nost tih triju pristupa politikoj kulturi i
njihov doprinos objanjenju formalne i
efektivne demokracije za 2000-2002. go-
dinu. Regresijski model analize pokazao
je da je pristup ljudskog razvoja politi-
koj kulturi koji uzima u obzir samoek-
spresivne vrijednosti odluujui za obja-
njenje formalne, a jo vie efektivne
demokracije. Legitimacijski pristup obja-
snio je malo varijance. ak je povjerenje
u institucije bilo negativno vezano s de-
mokracijom, dok je vjerovanje u demo-
kraciju kao poredak bilo blago vezano s
mjerama o demokraciji. Vjerovanje u
demokraciju i povjerenje u institucije
nisu dakle validni indikatori demokratske
politike kulture, kao to ni niske razine
nisu prijetnja demokraciji. To je zato to
te vrijednosti nisu odluujue za slobodu
izbora pojedinaca. Samoekspresivne vri-
jednosti objasnile su priblino 55% vari-
jance u efektivnoj demokraciji u odnosu
na druge varijable u sustavu politike
kulture. Zato su autori ustvrdili da se
efektivna demokracija moe razumjeti
kao institucionalna manifestacija socijal-
nih snaga koje preferiraju ljudski izbor i
samoekspresiju. ini se da su samoek-
spresivne vrijednosti kljuna komponenta
demokratske graanske politike kulture.
Demokracija je za njih institucionalna
refleksija masovnog naglaska na ljud-
skom izboru i slobodi (str. 250). Demo-
kracija, dakle, najbolje funkcionira u
kulturi koja naglaava ljudski izbor. Na
kraju svoga izlaganja autori doslovce
tvrde da demokracija nije samo niz pra-
vila koji ovise iskljuivo o institucional-
nom inenjerstvu. Ona je inherentno
normativni pojam koji naglaava slobodu
izbora, autonomiju i emancipaciju. To
trai odanost ljudskom izboru i autono-
miji. Samoekspresivne vrijednosti daju
prioritet individualnoj slobodi nad ko-
lektivnom disciplinom, ljudskoj razlii-
tosti nad grupnim konformizmom i gra-
anskoj autonomiji nad dravnim auto-
152
ritetom. Efektivna demokracija nije jed-
nostavno pitanje institucionalnog aran-
mana ona reflektira duboko ukorije-
njene normativne odanosti slobodi.
Svaka od triju velikih komponenti
ljudskog razvoja posebna je manifesta-
cija jedne zajednike ljudske teme au-
tonomije ljudskog izbora. SES-razvoj
daje resurse koji poveavaju objektivne
uvjete autonomije; razvoj samoekspre-
sivnih vrijednosti omoguuje orijentaciju
na slobodu volje i izbora (to su subjek-
tivni uvjeti slobode izbora), dok sama
demokracija, kao institucionalni odgovor
na prethodno, stvara uvjete (ovlasti,
prava) za slobodu izbora. Sve je, dakle, u
funkciji slobode i autonomije pojedinca.
Iz svega toga jasna je mogunost razvoja
demokracije i smisao njezina postojanja.
A to je irenje prostora za slobodu djelo-
vanja samih pojedinaca. Iz svega je, da-
kle, jasno kako uspostaviti program poli-
tikoga razvoja u suvremenom drutvu.
Inglehart i Welzel na kraju svog izla-
ganja i zalaganja za teoriju emancipa-
tivne demokracije u kojoj centralno mje-
sto ima teza da je politiki razvoj zapravo
ljudski razvoj za slobodu izbora i djelo-
vanja, tvrde da demokracija nije jedno-
stavni rezultat modernoga elitnog prego-
varanja i konstitucionalnog inenjerstva.
Ona duboko ovisi o ukorijenjenim ori-
jentacijama meu ljudima samima. Te ih
orijentacije motiviraju da pritiu prema
slobodi, efektivnim civilnim i politikim
pravima, te prema otvorenoj odgovornoj
vlasti te da vre stalnu budnost kako bi
vladajue elite ostale responzivne na nji-
hove zahtjeve. Genuina demokracija nije
jednostavno maina koja, jednom po-
stavljena, funkcionira sama od sebe. Ona
ovisi o ljudima. Autori smatraju kako je
dosadanja literatura previdjela najfun-
damentalniji aspekt demokracije, dakle,
ljudsku emancipaciju (str. 300).
Konano, ovo je ingeniozno djelo
svjetske politike znanosti. Moe se rei
da je ono ve sada klasino djelo. Ono
daje nove spoznaje o razvoju demokra-
cije i prema tome je kopernikanski obrat
u politikoj teoriji i politikoj znanosti.
Osvrti, prikazi, recenzije
Evo, na kraju, to u predgovoru za djelo
kae poznati politolog H. D. Klinge-
mann: Ova knjiga je mea u istraiva-
nju politike kulture i demokratizacije.
Ona e polarizirati miljenje, izazvati ja-
ko odobravanje i snanu kritiku, jer ovaj
rad prua moni dokaz protivan nekoli-
cini glavnih kola miljenja u socijalnim
znanostima. Ona e se raspravljati i citi-
rati sada i ubudue (str. x). Bilo bi loe
kad bi se u nas prevela tek 30 godina na-
kon njezina objavljivanja (neto se slino
dogodilo s Almond-Verbinom Graan-
skom kulturom). Djelo vrijedi itati u
akademskim politolokim krugovima, ali
i u svim drutvenim znanostima. Dakako,
vano je i za sve politike stranke i dje-
latnike politike jer rezultati knjige imaju,
kako kae Klingemann, supstancijalno
znaenje. Autori tvrde da socioekonom-
ski razvoj i uspon drutva znanja imaju
predvidljive posljedice. Potom oni raz-
vijaju model koji omoguuje izvoenje
brojnih eksplicitnih predikcija o tome to
e se dogaati ubudue, u podruju kul-
turne promjene i demokratizacije. Ako
su, dakle, uoene zakonitosti tone iz-
meu predvienih faktora socioekonom-
skog i kulturnog razvoja, te same demo-
kratizacije drutva, onda knjiga sadrava
i sve elemente za suvremenu agendu po-
litikoga djelovanja i politikoga razvoja.
Vladimir Vuji