Odlomak iz knjige ene koje tre s vukovima, Clarissa Pinkola Ests

Lov: kad je srce usamljen lovac

Kosturka:
Suoavanje s prirodom ljubavi
ivot/smrt/ivot

Vukovima veze dobro idu. Svi koji su promatrali

vukove znaju koliko se duboko veu. Parovi
najee ostaju zajedno itav ivot. Premda se
sukobljavaju, iako postoje neslaganja, njihove im
veze pomau da prebrode otre zime, vode ih
kroz bujna proljea, duga hodanja, nove
mladune, stare grabeljivce, plemenske plesove
i skupna pjevanja. Potrebe ljudi u vezama nisu
nimalo drugaije.
Dok instinktivni ivoti vukova ukljuuju lojalnost i
doivotne veze povjerenja i odanosti, ljudi kojiput
imaju problema u tim stvarima. Kad bismo
upotrijebili arhetipski izraz za opisivanje onoga
to odreuje snane veze meu vukovima, mogli
bismo zakljuiti da integritet njihovih veza
proizlazi iz pokoravanja drevnoj prirodi
ivot/smrt/ivot.
Priroda ivot/smrt/ivot ciklus je oivljavanja,
razvoja, pada i smrti kojem uvijek slijedi ponovno
oivljavanje. Taj ciklus utjee na sav fiziki ivot i
na sve dijelove psihikoga ivota. Sve - sunce,
nove, mjesec, kao i ljudske stvari i stvari
najsitnijih stvorenja, kao to su stanice i atomi -
poznaje to treperenje, posrtanje, pa ponovno treperenje.
Za razliku od ljudi, vukovi ne doivljavaju uspone i padove ivota, energije, snage, hrane i mogunosti
kao iznenaenje ili kaznu. Vrhovi i doline jednostavno postoje, a vukovi se po njima kreu koliko god
brzo i glatko mogu. Instinktivna priroda ima tu udesnu sposobnost da prolazi kroz sve pozitivne
blagoslove i sve negativne posljedice, a da i dalje zadri vezu sa sobom i s drugim.
Vukovi ponosno, pametno i izdrljivo prate prirodni ciklus ivot/smrt/ivot i sudbinu kako bi mogli ostati
u blizini svoga druga i ivjeti to je mogue dulje i bolje. No, da bismo mi ljudi ivjeli i podarili odanost
na taj vrlo prikladan, mudar, zatitniki i osjeajan nain, moramo se sukobiti s onime ega se najvie
bojimo.
Kao ro emo vidjeti, nema naina da to zaobiemo. Moramo spavati s Gospom Smrti.
Kosturka je lovaka pria o ljubavi. U priama sa sjevera, ljubav nije romantini rendes-vous dvoje
ljubavnika. Prie s podruja oko Sjevernoga pola opisuju ljubav kao savez dvaju bia ije udruene
snage omoguuju jednome ili oboma stupiti u vezu s duevnim svijetom i sudjelovati u sudbini kao
plesu sa ivotom i smrti.
Kako bismo razumjeli tu priu, moramo uvidjeti da u jednom od najokrutnijih okolia i jednoj od
najnaglaenijih lovakih kultura na svijetu, ljubav ne znai oijukanje ili traenje jednostavnih uitaka
ega, nego vidljivu vezu koja se sastoji od psihikih struna izdrljivosti, savez koji izdrava obilje i
neimatinu, najsloenije i najjednostavnije dane i noi. Savez dvaju bia smatra se sam po sebi angakok
arolijom, odnosom kojim se "snage koje jesu" oituju obojim pojedincima.
No, postoje uvjeti za takav savez. Zato da izgrade takvu izdrljivu ljubav, pozivaju treega partnera u
savez. Trei partner je Kosturka. Zovu je i Gospa Smrt, a kao takva, ona je priroda ivot/smrt/ivot s
jednom od svojih mnogih krinki. U tom obliku, Gospa Smrt nije bolest, nego boanstvo.
U vezi ona nosi ulogu proroice koja zna kad je vrijeme za poetak i kraj ciklusa. Kao takva, ona je
divlji aspekt veze, ona koje se mukarci uasavaju... a kojiput i ene, jer kad se izgubi vjera u ono to
preobraava, budi se strah od prirodnih ciklusa poveanja i smanjenja.
Oba ljubavnika moraju pripustiti Kosturku u vezu i prigrliti je kako bi stvorili izdrljivu ljubav. U sljedeoj
staroj inuitskoj prii navode se psihike faze za svladavanje toga prihvaanja. Priu mi je ispripovijedila
Mary Uukalat. Zavirimo u slike koje se uzdiu iz dima te prie.

1
Odlomak iz knjige ene koje tre s vukovima, Clarissa Pinkola Ests

Kosturka

Uinila je neto s ime se njezin otac nije slagao, premda se vie nitko ne sjea to je to bilo. No, otac
ju je odvukao na liticu i bacio je s ruba u more. Tamo su ribe pojele njezino meso i iskopale joj oi. Dok
je leala na dnu mora, kostur joj se vrtio noen strujama.
Jednoga dana doao je u tu uvalu neki ribar, zapravo, mnogi su ribari jednom bili. No, taj je ribar
odlutao daleko od svoga doma, a nije znao da se tamonji ribari klone toga rukavca jer se prialo da je
uklet.
Ribareva udica klizila je niz vodu u dubine i zakvaila se, ni manje ni vie, nego za rebra Kosturke. Ribar
pomisli: "Joj, sada sam ulovio neku zbilja veliku! Sada sam stvarno neto ulovio!" Razmiljao je o tome
koliko bi ljudi nahranila ta velika riba, koliko bi trajala, koliko bi dugo bio osloboen dunosti lova. I dok
se borio s tom velikom teinom na kraju udice, more se uzburkalo i bacalo pjenu, a kajak se propinjao
i tresao, jer se ta koja je bila ispod borila da se oslobodi. A to se vie borila, to se jae zapetljavala.
to god inila, nemilice ju je vuklo na povrinu, vukle su je kosti vlastitih rebara.
Lovac se okrene i posegne za mreom, pa nije vidio kako joj se elava glava uzdie nad valovima, nije
vidio ni mala koraljna stvorenja kako se sjaje u dubini njezine lubanje, a nije vidio ni koljkae na
njezinim starim bjelokosnim zubima. Kad se okrenuo natrag sa svojom mreom, itavo joj je tijelo,
takvo kakvo je bilo, ve bilo izronilo na povrinu, pa je sad na dugim prednjim zubima visjelo s vrha
kajaka.
"Jao!" povika ovjek, a srce mu spuzne u pete, oi mu se od uasa skriju u dnu duplji, a ui mu se
zaarie jarko crveno. "Jao!" zavriti, udarcem vesla zbaci je s prove pa zavesla kao demon prema obali.
Nije shvatio da mu je zapela za udicu, pa se jo vie uplaio jer se doimala kao da stoji na vrcima
prstiju i ganja ga sve do obale. Kako god vijugao kajakom, ona je bila tono iza njega, dah joj je kolutao
po vodi u oblaku pare, a ruke mahale kao da ga eli epati i odvui u dubine.
"Jaaaao!" zatuli on dok je iskakao na tlo. U jednom koraku iskoi iz kajaka, zgrabivi udicu, pa potri, a
koraljnobijelo tijelo Kosturke, i dalje zarobljeno njegovom udicom, zaklepee za njim. Bjeao je preko
stijena, a ona ga je slijedila. Trao je preko zamrznute tundre, a ona ga je slijedila u stopu. Pretrao je
preko mesa izloena da se osui i zdrobio ga u komade pritisnuvi ga svojim muklucima.
itavim je putem drala korak, ustvari zgrabila i neto smrznute ribe dok ju je vukao za sobom. Zagrizla
je u nju, jer nije se gostila ve dugo, dugo vremena.
Napokon, mukarac dospije do svoje kue od snijega i zaroni ravno u tunel te se na rukama i nogama
odvue unutra. Daui i jecajui leao je tako u mraku, srca poput bubnja, mona bubnja. Napokon
siguran, joj, siguran, da, siguran, hvala Bogovima, Gavranu, da, hvala Gavranu, da i blagorodnoj Sedni,
siguran... napokon.
Zamislite kad je upalio svoju svjetiljku od kitove masti, a eno nje - toga - kako lei u hrpi na njegovu
podu od snijega, pete preko ramena, koljena u rebrima, stopala na laktu. Nije poslije znao rei to se
zbilo, moda je svjetlo svjetiljke ublailo njezine crte, a moda je on bio tek usamljen mukarac. No,
osjeti neku blagost u svome dahu i polako isprui umrljane ruke, pa je stade oslobaati udice, govorei
joj blago kao majka djetetu.
"Joj, na, na, na." Prvo joj oslobodi prste na nogama, zatim glenjeve. "Joj, na, na, na." Radio je i radio
duboko u no, sve dok je nije odjenuo u krzna da joj bude toplo. Kosturki su kosti bile namjetene
onako kako kod ljudi i treba biti.
Posegnuo je u rukav za kresivom, pa je upotrijebio neto kose da potpali jo vatre. Gledao ju je s
vremena na vrijeme dok je uljio dragocjeno drvo svojega ribarskog tapa i ponovno namotao povraz.
A ona u krznima nije izrekla ni rije - nije se usudila, da je lovac ne bi uzeo i bacio niz stijene, pa joj
kosti do kraja razbio na komadie.
Mukarac je postao dremljiv, pa se zavukao u koe za spavanje i uskoro usne. A kojiput se, dok ljudi
spavaju, znate, iz oka oslobodi koja suza, ne znamo tono kakav san to izaziva, ali znamo da je to san
tuge ili enje. A to se dogodilo i naem ovjeku.
Kosturka ugleda suzu kako bljeti u svjetlu vatre, pa odjednom jaaaako oedni. Zaklepee, kljocnu i
dopue do usnula ovjeka, pa prisloni usta na suzu. Ta jedna suza bila je poput rijeke, a ona je pila i
pila i pila dok nije utaila dugogodinju e.
Dok je tako leala pokraj njega, posegnu u zaspala mukarca i izvadi mu srce, taj moni bubanj. Sjela
je i lupala po objema stranama bubnja: Bum, bumm!...
Bum, bumm!
Dok je bubnjala, zapjeva: "Meso, meso, meso!

2
Odlomak iz knjige ene koje tre s vukovima, Clarissa Pinkola Ests

Meso, meso, meso!" to je vie pjevala, to joj se tijelo sve vie popunjavalo. Pjevala je za kosu i dobre
oi i lijepe debele ake. Pjevala je razdjelnicu meu nogama i dojke dovoljno duge da obgrle toplinom
te sve ono to eni treba.
Kad je bila gotova, pjevanjem skine mukarevu odjeu i uvue se u krevet zajedno s njime koom o
kou. Vrati mu veliki bubanj, njegovo srce, u tijelo, i tako su se probudili, obavijeni jedno oko drugoga,
zapetljani nou, no sada drugaije, trajno i dobro.
Ljudi koji se ne mogu sjetiti kako je prvi put nastradala, kau da su ona i ribar otili i da su ih dobro
hranila stvorenja koja je dobro poznavala tijekom svojega ivota pod vodom. Ljudi kau da je to istina
i to je sve to znaju.

Smrt u Kui ljubavi

Nemogunost da se suoimo s Kosturkom i da je raspetljamo uzrok je propasti mnogih ljubavnih veza.

Da bismo voljeli, moramo biti i mudri, a ne samo snani. Snaga proizlazi iz duha. Mudrost dobivamo od
Kosturke.
Kao to vidimo iz prie, ako se u ivotu elimo nahraniti, moramo se suoiti s prirodom ivot/smrt/ivot
i razviti odnos s njom. Kada to uinimo, neemo vie eprtljavo pecati matarije, nego emo stei
mudrost u pogledu potrebnih smrti i zaprepaujuih roenja koja stvaraju pravi odnos. Kad se suoimo
s Kosturkom, nauimo da strast nije neto to "nabavimo", ve neto to se stvara u ciklusima i dijeli.
Kosturka nam pokazuje da je dijeljenje zajednikoga ivota kroz sve uspone i padove, kroz sve zavretke
i poetke ono to stvara neizmjerljivo privrenu ljubav.
Pria je dobra metafora za problem moderne ljubavi, strah od prirode ivot/smrt/ivot, osobito aspekta
smrti. U velikome dijelu zapadne kulture, izvorni znaaj prirode smrti prekriven je raznim uenjima i
doktrinama, pa je tako odsjeen od svoje druge polovice, ivota. Pogreno nas ue da prihvatimo
slomljeni oblik jednog od najdubljih i najtemeljnijih aspekata divlje prirode. Ue nas da nakon smrti
dolazi samo jo vie smrti. To jednostavno nije tako, smrt je uvijek u procesu inkubacije novoga ivota,
ak i ako nam je postojanje srezano na najmanju mjeru.
Umjesto da arhetipove smrti i ivota promatramo kao suprotnosti, moramo ih drati na kupu kao lijevu
i desnu stranu jedne misli. Istina je da unutar jedne ljubavne veze postoje mnogi zavreci. Pa ipak,
nekako i negdje u tim njenim slojevima bia koje se stvara kad se dvoje ljudi meusobno voli, postoje
i srce i dah. Dok se jedna strana srca prazni, druga se puni. Kad jedan dah istekne, drugi zapoinje.
Ako vjerujemo da se sila ivot/smrt/ivot ne nastavlja nakon smrti nije ni udo da se neki ljudi boje
vezivanja. Boje se proivljavanja ak i jednoga zavretka. Ne mogu podnijeti prelazak s verande u
unutarnje prostorije. Strah ih je, jer osjeaju da u sobi za doruak u Kui ljubavi sjedi Gospa Smrt, lupka
vrkom stopala i preslaguje svoje rukavice. Ispred nje je popis zadataka, na jednoj strani je ono to
ivi, na drugoj ono to umire. Ona kani provesti svoje. Kani odrati ravnoteu.
Arhetip ivot/smrt/ivot u modernim je kulturama uvelike neshvaen. Vie ne razumiju da je Gospa Smrt
puna ljubavi i da e se ivot obnoviti njezinim djelovanjem. U mnogim folklorima uz nju su vezani mnogi
skandali: da nosi kosu i "poanje" one koji to ni ne slute, da ljubi svoje rtve i ostavlja njihova trupla
razasuta za sobom, ili da ih utapa a zatim tuli dugo u no.
No, u drugim kulturama, kao u indijskoj i majanskoj, koje se vie trude da prenesu znanje o kolu ivota
i smrti, Gospa Smrt obavija one koji ve umiru, olakava im bol i prua im utjehu. Kae se da ona okree
dijete glavom prema naprijed u utrobi tako da se moe roditi. Kae se da ona babici vodi ruke, da otvara
puteve majina mlijeka u dojkama te da prua utjehu svakome tko plae sam. Oni koji poznaju itav
njezin ciklus ne kleveu je, nego potuju njezinu velikodunost i njezino uenje.
U arhetipskom smislu, priroda ivot/smrt/ivot temeljna je sastavnica instinktivne prirode. U svjetskim
mitovima i folkloru personificirana je kao Dama del Muerte, Gospa Smrt, Coatlique, Hel, Berchta, Ku'an
Yin, Baba Jaga, Gospa u Bijelom, Suutna nona sjenka ili kao skupina ena koju su Grci zvali Graje,
Sive ene.
Od Banshee u koiji od nonog oblaka, do La llorone, uplakane ene na rijeci, od mranog anela koji
ljude dodiruje vrhom krila pa oni padaju u ekstazu, do movarnoga plamena koji se pojavljuje kad je
smrt neizbjena, prie su prepune tih ostataka starih personifikacija Boice ivot/smrt/ivot.
Velik dio naega znanja o prirodi ivot/smrt/ivot oneien je naim strahom od smrti. Stoga nam je
sposobnost kretanja u ciklusu prirode ivot/smrt/ivot prilino krhka. Nije istina da nam te sile "neto
rade". One nisu kradljivci koji otimaju nama drage stvari. Ta priroda nije voza koji bjei s mjesta
nesree poto pregazi ono to cijenimo.
Ne, ne, sile ivot/smrt/ivot dio su nae vlastite prirode, unutarnji autoritet koji poznaje korake, poznaje

3
Odlomak iz knjige ene koje tre s vukovima, Clarissa Pinkola Ests

ples ivota i Smrti. Sastavljen je od dijelova nas samih koji znaju kad se neto moe, treba i mora roditi,
a kada mora umrijeti. Postaje dubokim uiteljem im nauimo njegov tempo. Rosario Castellanos,
meksiki pjesnik misticizma i ekstaze, pie o predaji silama koje upravljaju ivotom i smrti:

... dadme la muerte que me falta...

... dajte mi smrt koja mi nedostaje...

Pjesnici shvaaju da bez smrti nema niega vrijednog. Bez smrti nema pouke, bez smrti nema mraka iz
kojega sjaji dijamant. Dok se osobe koje su prole inicijaciju ne boje Gospe Smrti, kultura nas esto
potie na to da Kosturku bacimo niz liticu, jer ne samo to zastrauje, nego bi nam i predugo trebalo
da nauimo njezine obiaje. Svijet bez due potie bru, hitriju potragu za ba onom niti koja djeluje
kao da e se zauvijek i odmah sada zaariti. Pa ipak, udu koje traimo treba vremena, vrijeme da ga
naemo, vrijeme da ga oivimo.
Moderna potraga za "vjenim motorom" usporediva je s potragom za vjenim ljubavnim strojem. Nije
ni udo da se ljudi u potrazi za ljubavlju zbune i mue, pa kao u prii Crvene cipele Hansa Christiana
Andersena, pleu divlji ples, ne mogu zaustaviti divlje pocupkivanje, pa projure ravno pokraj onih stvari
koje u najdubljoj dubini srca najvie cijene.
Pa ipak, postoji drugaiji put, bolji put, koji uzima u obzir ljudske slabosti, strahove i muice. No, kao
to se esto dogaa u ciklusima individuacije, veina se nas tek spotakne preko njega.

Prve faze ljubavi

Sluajno nalaenje blaga

U svim priama postoji materijal koji se moe shvatiti kao zrcalo koje odraava bolesti ili blagostanje
unutarnjega ivota. U priama postoje i mitske teme koje se mogu shvatiti kao teme koje pruaju upute
i opisuju faze odranja ravnotee u unutarnjem i vanjskome svijetu.
Kako bismo priu o Kosturki mogli tumaiti kao priu koja predstavlja kretanje unutar jedne psihe,
smatram je najvrednijom kad je shvatimo kao niz od sedam zadataka koji jednu duu poduavaju kako
drugu voljeti duboko i valjano. Zadaci su sljedei: otkriti drugu osobu kao kakvo duhovno blago, premda
isprva moda i ne shvatimo to smo pronali. Zatim u veini ljubavnih veza dolazi potjera i skrivanje,
doba nadanja i strahovanja za oboje. Zatim u vezi valja razmrsiti i shvatiti aspekte ivot/smrt/ivot te
pronai suosjeanje za taj zadatak. Nadalje dolazi oputanje i prelazak na povjerenje, sposobnost da
se odmorimo u prisutnosti i dobroj volji drugoga, a nakon toga, doba dijeljenja buduih snova i prolih
tuga, jer to je poetak vianja starih rana vezanih uz ljubav. I naposljetku, upotreba srca da se ispjeva
novi ivot te proimanje tijela i due.
Prvi zadatak, nalaenje blaga, nalazi se u desecima pria diljem svijeta koje opisuju hvatanje stvorenja
s dna mora. Kad se to dogodi u prii, uvijek znamo da e uskoro poeti neka velika borba izmeu onoga
to obitava u povrinskome svijetu i onoga to obitava ili to je potisnuto u podzemni svijet. U ovoj prii
ribar ulovi mnogo vie nego to je oekivao. "Joj, ovo je neka velika", pomisli on dok uzima mreu.
Ne shvaa da e izvui najstranije blago koje e ikada vidjeti, da izvlai neto s ime se jo ne moe
nositi. Ne zna da e se morati pomiriti s time, da stoji pred velikim ispitom svih svojih moi. I to je jo
gore, ne zna da ne zna. To je stanje svih ljubavnika na poetku: potpuno su slijepi.
Ljudi koji ne shvaaju imaju tu sklonost da ljubavi prilaze onako kako ribar u prii prilazi lovu: "Joj,
nadam se da u uloviti veliku, neku koja e me hraniti jo dugo, koja e me uzbuditi, olakati mi ivot,
s kojom u se moi hvalisati pred svima drugim lovcima kod kue."
To je prirodni put naivna ili izgladnjela lovca. Vrlo mlade osobe, one koje nisu prole inicijaciju, gladni i
ranjeni potuju vrijednosti koje se vrte oko nalaenja i osvajanja trofeja. Vrlo mlade osobe uistinu jo
ne znaju to trae, gladni trae okrepu, ranjeni trae utjehu za prijanje gubitke. Svima njima e se
"dogoditi" blago.
Kada smo u drutvu velikih moi psihe, u ovom sluaju ene ivot/smrt/ivot, a naivni smo, onda emo
zacijelo dobiti vie nego to pokuavamo uloviti. esto matamo o tome da se iz duboke prirode
okrijepimo ljubavnim odnosima, poslom ili novcem te se nadamo da e to hranjenje dugo potrajati.
Rado bismo da ne moramo vie nita dalje raditi. Da budemo iskreni, postoje vremena kad bismo se
rado hranili a da gotovo nita ne radimo. Zapravo, znamo da se na taj nain nikad ne razvije nita
vrijedno. No, svejedno to prieljkujemo.
Lako je besposleno leati i samo sanjariti o savrenoj ljubavi. To je neko mrtvilo od kojega emo se

4
Odlomak iz knjige ene koje tre s vukovima, Clarissa Pinkola Ests

oporaviti samo ako nemilosrdno potegnemo neto vrijedno na povrinu, ega ipak nismo svjesni.
Djelovanje psihe doima vam se udesnim ako ste naivni i ranjeni, jer ete, iako ste obeshrabreni,
nevjerni, nemate namjeru, zapravo se ne nadate, ne elite, osjeate se nevrijednima, niste spremni,
ipak naletjeti na blago. Sad ovisi o radu vae due da ne previdite ono to je izronilo, da prepoznate
blago kao blago, bez obzira na neobinost njegova oblika te da dobro razmislite to ete dalje uiniti.
Motivi ribara i lovca imaju neto zajednikoga arhetipskoga simbolizma, a meu ostalim predstavljaju i
psihike elemente ljudi koji ele znati, koji tee okrepi sebstva spajanjem s instinktivnom prirodom. U
priama i u ivotu lovac i ribar zapoinju svoju potragu na jedan od sljedea tri naina: sveto,
zlonamjerno ili eprtljavo. U prii o Kosturki vidimo da je ribar pomalo na ovoj eprtljavoj strani. Nije
zlonamjeran, a nema ba ni neki sveti pristup ili namjeru.
Kojiput i ljubavnici poinju na taj nain. Na poetku veze love tek malo uzbuenja, ili antidepresiv tipa
"pomozi da preivim no". Nita ne slutei, sluajno ulaze u dio svoje i tue psihe u kojem prebiva
Kosturka. Dok dva ega moda pecaju malo zabave, psihiki prostor Kosturki predstavlja sveto tlo.
Panulamo li u tim vodama, ona e nam se jamano uhvatiti za udicu.
Ribar misli da lovi istu hranu i okrepu, dok zapravo izvlai na povrinu itavu elementarnu ensku
prirodu, zanemarenu prirodu ivot/smrt/ivot. Ne moe je se previdjeti, jer gdje god zapoinje novi
ivot, Mrtvaka kraljica se pojavi. A kad se to dogodi, ljudi joj, pa makar na trenutak, puni straha
posveuju svu pozornost.
Motiv Kosturke slian je Sedni, jo jednom liku ivot/smrt/ivot iz inuitske mitologije. Sedna je velika
izobliena Boica stvaranja koja ivi u inuitskom podzemlju. Sednin otac bacio ju je preko ruba svojega
kajaka, jer je za razliku od drugih pokornih keri plemena, pobjegla s pseim mukarcem. Kao i otac u
bajci Bezruka djeva, Sednin otac odsjekao joj je ruke. Prsti i udovi potonuli su joj na dno mora, gdje su
se pretvorili u ribe, tuljane i druge oblike ivota koji otada hrane Inuite.
Preostali dio Sednina tijela isto je tako potonuo na dno mora. Tamo se pretvorila u kosti i dugu, dugu
kosu. Prema inuitskom ritualu, zemaljski amani plivaju k njoj na dno, donose joj hranu u znak mira
kako bi stiali reanje njezina pseega supruga i uvara.
amani joj eljaju dugu, dugu kosu i pjevajui je mole da izlijei duu ili tijelo osobe koja je na obali,
jer ona je velika angakok, arobnica, ona predstavlja velika Sjeverna vrata ivota i smrti.
Kosturku, koja je provela vjenost leei na dnu mora, moemo shvatiti kao enu koju je sila
ivot/smrt/ivot zaboravila i zloupotrijebila. U vitalnom i uskrsnulom obliku upravlja intuitivnom i
emotivnom sposobnou dovravanja ivotnih ciklusa raanja i zavravanja, alovanja i slavlja. Ona je
ta koja zuri u stvari. Ona prepoznaje kad je vrijeme da neko mjesto, stvar, in, skupina ili veza umre.
Taj dar, ta psihika osjetljivost, eka one koji e je u svijest privesti inom ljubavi prema drugome.
Dio svake ene i svakoga mukarca odupire se, znajui da smrt mora imati udjela u svim ljubavnim
odnosima. Pretvaramo se da moemo voljeti a da ne umru nae iluzije o ljubavi, pretvaramo se da
moemo nastaviti a da ne umru naa povrna oekivanja, pretvaramo se da moemo napredovati a da
naa najdraa uzbuenja nikad ne umru. No, u ljubavi se u psihikome smislu sve rastavlja, sve. Ego
ne eli da to bude tako. Pa ipak, to je kako treba biti, a osoba duboke i divlje naravi ne moe zanijekati
da je taj zadatak privlai.
to umire? Umiru iluzije, oekivanja, pohlepa za posjedovanjem svega, za eljom da sve bude samo
lijepo, sve to umire. Budui da ljubav uvijek izaziva silazak u prirodu Smrti, jasno nam je da su potrebne
silna snaga sebstva i duevnost da bismo uli u takvu obvezu. Kad se obveemo na ljubav, obvezujemo
se i na ponovno oivljavanje Kosturke i svega njezina uenja.
Ribar u prii sporo shvaa prirodu onoga to je ulovio. Isprva to vrijedi za sve. Teko je shvatiti to
radite kad lovite po nesvjesnom. Ako nemate iskustva, ne znate da tamo dolje ivi priroda Smrti. Kad
jednom otkrijete s ime imate posla, doe vam da je bacite natrag. Postajemo poput oeva koji svoje
divlje keri bacaju iz kajaka u more. Znamo da se veze kojiput kolebaju kad prelaze s faze oekivanja
u fazu suoavanja s onime to nam je uistinu na udici. To vrijedi za vezu izmeu majke i njezina
osamnaestomjesena djeteta, kao i za vezu roditelja i tinejdera, vezu izmeu prijatelja te vezu izmeu
dugogodinjih ljubavnika ili onih koji su tek kratko zajedno. Veza koja je poela u dobroj volji sad se,
nakon zavretka faze "taubeka", klima i ljulja, a kojiput i posre. Umjesto da glumimo neto iz mate,
sada kad uistinu zapoinje izazovnija veza valja prizvati sve svoje vjetine i mudrost.
Kosturka koja lei pod vodom nepokretan je oblik duboka instinktivnoga ivota koji napamet zna
stvaranje ivota i stvaranje Smrti. Ako ljubavnici inzistiraju na ivotu usiljene vedrine, stalnih uitaka i
drugih oblika umrtvljujueg intenziteta, ako inzistiraju na seksualnom Donner und Blitz, gromovima i
munjama, ili na potocima slasti bez imalo napetosti, eto ti prirode ivot/smrt/ivot kako pada niz liticu i
ponovno se utapa u moru.

5
Odlomak iz knjige ene koje tre s vukovima, Clarissa Pinkola Ests

Zabrana svih ciklusa ivot/smrt/ivot u ljubavnoj vezi izbacuje Kosturku iz njezina psihikoga obitavalita
i utapa je. Ljubavna veza tada pod svaku cijenu navlai izraz na lice koji govori "... hajdemo nikad ne
biti tuni, hajdemo se uvijek zabavljati". Dua veze nestaje iz vida, predodreena da potone pod vodu,
besmislena i beskorisna.
Kosturka uvijek pada s litice kad je jedan ili oba ljubavnika ne mogu izdrati ili razumjeti. Pada s litice
kada pogreno protumaimo primjenu ciklusa preoblikovanja: kad neto mora umrijeti i biti
nadomjeteno drugime. Ako ljubavnici ne mogu podnijeti te procese ivot/smrt/ivot, ne mogu se voljeti
dalje od hormonalnih aspiracija.
Bacanje prirode ivot/smrt/ivot niz liticu, ljubavnicu, a i duevnu silu u mukaraca, uvijek pretvara u
kostur lien iskrene ljubavi ili skrbi. Kako je ena uvarica ciklusa, ciklusi ivot/smrt/ivot sredite su
njezine pozornosti. Budui da nema mnogo novoga ivota bez umanjivanja onoga to je bilo prije,
ljubavnici koji ustraju na tome da sve ostane na onom vrhuncu na kojem im je iskrilo u psihi, provodit
e svoje dane u vezi koja sve vie okotava. elja za prisiljavanjem ljubavi da ivi u svojem
najpozitivnijem obliku upravo je ono to na kraju natjera ljubav da se srui mrtva, i to zauvijek.
Izazov koji stoji pred ribarom sastoji se u tome da se suoi s Gospom Smrti, njezinim zagrljajem i
njezinim ciklusima ivota i smrti. Za razliku od drugih pria u kojima se vodeno stvorenje ulovi, ali zatim
i vrati u vodu, nakon to ribaru ispuni elju u znak zahvalnosti, Gospa Smrt ne puta, Gospa Smrt ne
ispunjava ljubazno nikakve elje. Ona se pojavi, htjeli mi to ili ne, jer bez Gospe Smrti nema pravoga
poznavanja ivota, a bez toga poznavanja nema vjernosti, nema prave ljubavi ili odanosti. Ljubav
kota. Kota hrabrosti. Kota truda, kao to emo vidjeti.
Uvijek iznova primjeujem jednu pojavu kod ljubavnika, bez obzira na njihov spol. To ide nekako ovako:
dvoje ljudi zaponu ples da bi otkrili bi li se rado voljeli. Odjednom se Kosturka sluajno ulovi na udicu.
Neto u vezi pone slabiti i sklizne u entropiju. esto se umanji onaj bolni uitak seksualna uzbuenja,
ili jedno ugleda slabu, povrijeenu stranu onoga drugoga ili ga pak ne smatra "ba u potpunosti
trofejem" i to je trenutak u kojemu se naa elava utozuba cura die na povrinu.
ini se tako jezivim, a opet, to je prvi put da postoji prava prilika za pokazivanje hrabrosti i upoznavanje
ljubavi. Ljubiti znai ostati prisutan. To znai izroniti iz svijeta mate u svijet u kojemu je mogua odriva
ljubav, licem u lice, kostima uz kosti, odana ljubav. Ljubiti znai ostati kad svaka stanica u tijelu vie:
"Bjei!"
Kad su ljubavnici u stanju podnijeti prirodu ivot/smrt/ivot, kad su je u stanju shvatiti kao kontinuum
- kao no izmeu dva dana -i kao upravo onu silu koja stvara ljubav za itav ivot, onda su u stanju
suoiti se s Kosturkom svoje veze. Onda su
zajedno jai i oboje su pozvani na dublje razumijevanje dvaju svjetova u kojima ive, onoga
svjetovnoga i onoga koji pripada duhu.
Tijekom mojih dvadeset godina prakse, i mukarci i ene bacali su mi se na kau govorei s prizvukom
sretnog uasa: "Upoznao/la sam nekoga - nisam namjeravao/la, gledao/la sam svoja posla, nisam
traio/la - i bum! Upoznam toga Nekoga. I to u sada?" Dok se bave svojom novom vezom, poinju
uzmicati. Povlae se, brinu se. Osjeaju li napetost zbog ljubavi prema toj osobi? Ne. Osjeaju strah jer
naziru elavu lubanju koja se uzdie iz valova njihove strasti.
Jao! to e sada?
Govorim im kako je to arobno vrijeme. To ih ba ne umiruje. Govorim im kako emo sad ugledati neto
krasno. Ne vjeruju ba. Kaem im neka ustraju i to im uspijeva, ali jedva. Prije nego li se snaem, s
gledita psihoanalize, mala barka njihove ljubavne veze vesla sve bre i bre. Prevali se na obali i prije
nego to uspijete rei "keks", oni ve tre koliko ih noge nose.
Kao psihoanalitiar trim uz njih pokuavajui rei koju dobru rije, dok pogodi-tko klepee za nama.
Kad se tek susretnu s Kosturkom, veina ljudi najradije bi otrala brzinom vjetra i to to je dalje mogue.
Tranje je dio procesa. Trati je ljudski, samo ne predugo i ne zauvijek.

Potjera i skrivanje

Priroda Smrti ima udan obiaj da se pojavi u ljubavnim odnosima upravo u trenutku kad mislimo da
smo osvojili ljubavnika, upravo kad pomislimo da smo ulovili "veliku ribu". U tom se trenutku pojavi
priroda
ivot/smrt/ivot i sve prestrai na mrtvo ime. Tada poinje daljnje iskrivljavanje injenica o tome zato
ljubav ne moe, nee, ne bi trebala "uspjeti" ni jednom ni drugom. Tada se skrivamo po zejim rupama.
Radi se o pokuaju da postanemo nevidljivi. Nevidljivi ljubavniku? Ne. Nevidljivi Kosturki. Otud sve to
bjeanje i skrivanje. No, kao to vidimo, nemamo se kamo sakriti.

6
Odlomak iz knjige ene koje tre s vukovima, Clarissa Pinkola Ests

Racionalna psiha peca neto duboko, pa ne samo to to i ulovi nego je toliko zaprepatena da to jedva
moe izdrati. Ljubavnici imaju osjeaj da ih neto proganja. Kojiput misle da ih to ono drugo proganja.
Ustvari, to je Kosturka. Isprva, kad uimo iskreno voljeti, mnoge stvari pogreno shvatimo. Mislimo da
nas proganja, a zapravo nas se ne moe rijeiti jer se zakvaila za nau udicu namjere da se prema
nekome drugom ljudskom biu odnosimo na poseban nain. Svagdje gdje se raa ljubav, na povrinu
e izroniti sila ivot/smrt/ivot. Uvijek.
Dakle, eto ribara i Kosturke zapetljanih jedno o drugo. Dok Kosturka klopara za prestravljenim ribarom,
pone primitivno sudjelovati u njegovu ivotu: ogladni i jede suhu ribu. Poslije, kad jo malo oivi, gasit
e e ribarevom suzom.
Tu udnu pojavu vidimo u svim ljubavnim vezama: to on bre tri, to ona sve vie ubrzava. Kad jedno
od ljubavnika pokuava pobjei od veze, paradoksalno unosi jo vie ivota. A to se stvori vie ivota,
to je ribar prestraeniji. to vie tri, to se stvara vie ivota. Ta je pojava jedna od glavnih tragikomedija
ivota.
Jedna je osoba u takvoj situaciji sanjala da upoznaje enu/ljubavnicu ije se meko tijelo otvara poput
ormaria. U upljini njezina tijela sjali su i pulsirali embriji, na policama su stajali bodei s kojih curi krv
i vree ispunjene prvim proljetnim zelenilom. Sanjar se itekako pokolebao, jer to je bio san o prirodi
ivot/smrt/ivot.
Takvi letimini pogledi u unutranjost Kosturke tjeraju ljubavnike-pripravnike da zgrabe svoje udice i
vratolomnom brzinom pojure preko brda i dolina u pokuaju da se to vie udalje od nje. Kosturka je
velika i tajanstvena, ona je zapanjujue numinozna.
Psihiki se prostire od obzora do obzora i od raja do pakla. Prigrliti je nije lako. Pa ipak, nije udo da
ljudi jure kako bi je prigrlili. Ono ega se bojimo moe nas osnaiti, izlijeiti.
Faza bjeanja i skrivanja doba je tijekom kojeg ljubavnici pokuavaju racionalizirati svoj strah od
ljubavnih ciklusa ivot/smrt/ivot. Kau: "Bolje e mi biti s nekim drugim" ili "Ne elim se odrei svoje/ga
(popuni crtu) " ili "Ne elim promijeniti svoj ivot" ili "Ne elim se suoiti sa svojim ranama, a ni neijim
tuim" ili "Nisam jo spreman/na" ili "Ne elim se promijeniti a da prije toga ne saznam sve detalje o
tome kako u izgledati/osjeati se poslije".
To je vrijeme kad se misli roje, kad se oajniki bacamo u zaklon, kad srce lupa, ne zato to ljubimo i
to nas ljube, nego zbog oajnoga straha. Da nas Gospa Smrt zarobi! Jao! Uas susreta sa silom ivot/
/smrt/ivot licem u lice! Dvostruko jao!
Neki grijee, pa misle da bjee od veze s ljubavnikom. Ne. Ne bjee od ljubavi, od pritisaka veze.
Pokuavaju prestii tajanstvenu silu ivot/smrt/ivot.
Psihologija to dijagnosticira kao "strah od prisnosti, strah od vezivanja". No, to su samo simptomi. Ispod
toga se skrivaju pogrena razmiljanja i nepovjerenje. Oni koji bjee uvijek se boje istinskoga ivota u
skladu s ciklusima divlje prirode.
Dakle, Mrtvaka ena sad juri mukarca preko vode, preko granice nesvjesnoga do svjesnoga tla uma.
Svjesna psiha postaje svjesna toga to je ulovila i oajniki to pokuava prestii. To u ivotu stalno
inimo. Pojavi se neto zastraujue. Ne obraamo pozornost i dalje izvlaimo udicu, mislimo da se radi
o blagu. Radi se o pravoj krinji s blagom, samo ne onakvoj kakvu zamiljamo. Na alost uili su nas
da se takvoga blaga bojimo. I stoga pokuavamo pobjei ili baciti ga natrag, uljepati ga i uiniti neime
to nije.
No, to nam nee uspjeti. Na kraju emo svi morati poljubiti vjeticu.
Isti je proces i u ljubavi. elimo jedino ljepotu, ali zavrimo tako da se moramo suoiti sa "zlokom".
Odgurujemo Kosturku, no ona ide dalje. Bjeimo. Ona slijedi. Ona je velika uiteljica za koju smo rekli
da je elimo. "Ne, ne tu uiteljicu!", vritimo. elimo neku drugu. Ba mi je ao. To je uiteljica koju svi
dobivaju.
Postoji izreka da kad je uenik spreman, uitelj se pojavi. To znai da se uitelj pojavi kad je dua
spremna, a ne ego. Uitelj doe kad ga dua pozove - hvala nebesima, jer ego nikada nije potpuno
spreman. Kad bismo ovisili iskljuivo o spremnosti ega da nam privue uitelja, ostali bismo bez uitelja
itav ivot.
Blagoslovljeni smo, jer dua i dalje prenosi tu elju, bez obzira na stalno promjenjiva miljenja naeg
ega.
Kad se stvari u ljubavnoj vezi zamrse i postanu zastraujue, ljudi se boje da se pribliava kraj, ali to
nije tako. Budui da je to arhetipska stvar i budui da Kosturka obavlja posao Sudbine, od junaka se
oekuje da pojuri preko obzora, od Mrtvake ene se oekuje da ga slijedi u stopu, od ljubavnika-
pripravnika oekuje se da odjuri u svoju kolibicu i da dahe, hroplje i nada se da je na sigurnom. A od
Kosturke se oekuje da ga slijedi ravno u to sklonite. Od njega se oekuje da je razmrsi i tako dalje.

7
Odlomak iz knjige ene koje tre s vukovima, Clarissa Pinkola Ests

Modernim ljubavnicima "potreba za prostorom" isto je to i ribaru njegova kuica od snijega, tamo gdje
misli da je na sigurnom. Kojiput se taj strah od prirode smrti iskrivljuje u "izvlaenje", pokuaj
zadravanja samo ugodnih strana veze a da se ne moramo baviti Kosturkom. To nikako nee uspjeti.
Kod onog ljubavnika koji ne pria o "potrebi za prostorom" to izaziva veliku napetost, jer je voljan
upoznati Kosturku. Pripremio se, utaborio, svoj strah pokuava drati uravnoteenim. A sada, ba kad
se spremio razmrsiti tu tajnu, ba kad je spreman zabubnjati po srcu i ispjevati zajedniki ivot, drugo
vie: "Ne jo, ne jo" ili "Ne, nikada".
Postoji golema razlika izmeu potrebe za samoom i obnavljanjem i elje za "prostorom" kako bi se
izbjegao neizbjean odnos s Kosturkom. No, odnos, u smislu razmjene s prirodom ivot/smrt/ivot i
njezina prihvaanja, upravo predstavlja sljedei korak za jaanje vlastite sposobnosti za ljubav. Oni koji
uu u vezu s njom usvojit e trajnu vjetinu ljubavi. Oni koji to ne uine, nee. Nema naina da se to
zaobie.
Sve one o "nespremnosti" i "potrebi za vremenom" shvatljive su, ali samo nakratko. Istina je da nikada
nismo "potpuno spremni", da nikada nije ba "pravo vrijeme". Kao i kod silaska u nesvjesno, postoji
doba kad se jednostavno nadamo najboljem, kad zaepimo nos i skoimo u ponor. Kad to ne bi bilo
tako, ne bismo imali nikakvu potrebu da stvorimo rijei junakinja, junak ili sranost.
Posao upoznavanja s prirodom ivot/smrt/ivot mora se obaviti. Ako je odbijemo, Kosturka potone u
vodu, ali uvijek e iznova izroniti i uvijek e iznova krenuti u potjeru. To je njezin posao. Na je posao
da nauimo. Ako elimo voljeti, nema nam druge. Rad na tome da je prigrlimo jest zadatak. Bez zadatka
koji pred nas postavlja izazove nema transformacije. Bez zadatka nema pravog osjeaja zadovoljstva.
Za ljubav prema uitku nije potrebno mnogo. Za stvarnu ljubav potreban je junak koji zna izai na kraj
s vlastitim strahom.
Priznajem, mnogi, mnogi ljudi dolaze do te faze bijega i skrivanja. Neki na alost do nje dolaze uvijek
iznova. Ulaz u zeju rupu izgreban je od sve te jurnjave. No, oni kojima je stalo do ljubavi oponaaju
ribara. Tee tomu da zapale vatru i da se suoe s prirodom ivot/smrt/ivot. Promiljaju svoj strah i
reagiraju, paradoksalno, s uvjerenjem i divljenjem.

Razmrsiti kostur

Pria o kosturki jedna je od mnogih univerzalnih pria o "iskuavanju prosca". Pri iskuavanju prosca,
ljubavnici moraju dokazati svoje prave namjere i snagu, to obino znai da moraju pokazati kako imaju
cojnes ili ovarios, suoiti se s monom i zastraujuom numinoznou neke vrste... Premda je tu
nazivamo prirodom ivot/smrt/ivot, drugi bi je mogli zvati aspektom Sebstva, duhom ljubavi, a neki bi
mogli rei da je to Bog ili Gracia, duh energije, itd.
Ribar svoje prave namjere, svoju mo, sve jau vezu s Kosturkom pokazuje tako to je razmrsi. Gleda
je iskrivljenu na sve strane i u njoj ugleda naznaku neega, ne zna ega. Bjeao je od nje, daui i
jecajui. Sad razmilja o tome da je dodirne. Ona mu nekako dira srce samim postojanjem. Kad shvatimo
usamljenost prirode ivot/smrt/ivot, koju, ne njezinom pogrekom, stalno odbacuju... onda moda i
nas mogu dirnuti njezine muke.
Ako je to to inimo ljubav, onda smo voljni razmrsiti kosti prirode Smrti premda smo napeti i ustraeni.
Voljni smo vidjeti kako se sve to slae jedno s drugim. Voljni smo dodirnuti ono nelijepo u drugome i
u sebi samima. Iza tog izazova skriva se lukav ispit iz Sebstva. Jo se jasnije javlja u priama gdje se
lijepo pojavljuje kao runo kako bi ispitalo neiji znaaj.
U prii "Dijamanti, rubini i biseri" dobra, ali zlostavljana pokerka izvue iz bunara vode za bogatu
neznanku, pa joj za nagradu dok govori iz usta padaju dijamanti, rubini i biseri. Maeha naredi svojim
lijenim kerima da stanu pokraj istoga bunara i ekaju bogatu neznanku. No, ovaj put prie druga
neznanka, u ritama. Kada zamoli za kutljau vode, zle keri gordo odbiju. Neznanka ih nagradi tako to
im nakon toga zauvijek iz usta ispadaju zmije, abe i guteri.
Prema pravdi iz bajki, kao i u dubokoj psihi, dobrota prema onome to se doima niega ranga nagrauje
se dobrim, a onoga koji odbije uiniti dobro djelo nekome tko nije lijep napada se i kanjava. Isto se
zbiva i u velikim osjeajnim stanjima kao to je ljubav. Kad smo dovoljno veliki da dotaknemo nelijepo,
dobivamo nagradu. Ako prezremo ne-lijepo, odsjeeni smo od ivota i izbaeni.
Nekima je lake misliti uzviene, ljepe misli i dodirivati one stvari koje nas pozitivno transcendiraju,
nego dotaknuti ili pruiti pomo i potporu onome to nije tako pozitivno. tovie, kao to pria prikazuje,
lako je ne-lijepome okrenuti lea s osjeajem pogrenoga zadovoljstva. To je ljubavni problem
ophoenja s Kosturkom.
to je to ne-lijepo? Naa vlastita tajna glad za time da budemo voljeni, to je ne-lijepo. Nae

8
Odlomak iz knjige ene koje tre s vukovima, Clarissa Pinkola Ests

zanemarivanje i zloupotrebljavanje ljubavi, to je ne-lijepo. Naa izdaja odanosti i privrenosti je

neljupka, na osjeaj duevne odvojenosti je neugledan, nae psiholoke izrasline, nedostaci,
nerazumijevanja i infantilne matarije su ne- lijepe.
Razmrsiti Kosturku znai shvatiti tu konceptualnu pogreku i ispraviti je. Razmrsiti Kosturku znai shvatiti
da ljubav nije sazdana samo od svjetlucanja svijea i raskoi. Razmrsiti Kosturku znai nai hrabrost, a
ne strah u mraku regeneracije. To znai melem za stare rane. To znai promijeniti svoj nain gledanja
i biti u stanju odraavati zdravlje a ne manjak due.
Kako bismo voljeli, dodirujemo temeljnu i ne-tako- ljupku kotanu enu, raspetljavamo svoj smisao za
prirodu ivot/smrt/ivot, dovodimo je ponovno u red, putamo je da ponovno ivi. Nije dovoljno onu
nesvjesnu izvui na povrinu, nije ak ni dovoljno dovui je kui. Kad je se predugo bojimo ili je predugo
preziremo, zaustavljamo napredovanje ljubavi.
Kad razmrsimo Kosturku, poinjemo razbijati aroliju - to jest, strah da e nas prodrijeti, zauvijek
usmrtiti. Arhetipski gledano, kad neto razmrsimo to je isto kao i silaziti, slijediti labirint, sii u podzemlje
ili u mjesto gdje se stvari otkrivaju na potpuno nov nain, biti u stanju slijediti zamren proces. U
bajkama otputanje pojasa, razvezivanje vora, odvezivanje i raspetljavanje znai poetak
razumijevanja neega, shvaanja primjene i koristi toga, znai pretvoriti se u maga, znalaku duu.
Kada ribar razmrsi Kosturku, poinje "iz prve ruke" usvajati znanje o izrazima ivota i Smrti. Kostur je
sjajna slika prirode ivot/smrt/ivot. Kao psihika slika, kostur se sastoji od stotina malih i velikih
udnovato oblikovanih tapova i kvrga u trajnom skladnom meusobnom odnosu. Kad se jedna kost
okrene, okreu se i druge, pa makar nezamjetno. Ciklusi ivot/smrt/ivot upravo nalikuju tome. Kad se
ivot pomakne, kosti Smrti pomiu se u skladu s time. Kad se Smrt pokrene, kosti ivota takoer se
okreu.
Osim toga, kada kakva siuna kost nije na mjestu, kad je okrhnuta, rascijepljena ili iaena, ona
naruava integritet cjeline. Isto se dogaa i kad je potisnuta priroda ivot/smrt/ivot u nama ili u vezi.
ivot nam tada epa, hvata korak, hrama, tedi pokrete. Kada su te strukture i ciklusi ozlijeeni, uvijek
se prekida libido. Ljubav tada nije mogua. Leimo pod vodom, tek hrpa kostiju noena naprijed-natrag.
Razmrsiti prirodu ivot/smrt/ivot znai nauiti njezino slabljenje, njezine obiaje i pokrete. To znai
nauiti cikluse ivota i smrti, upamtiti ih i tako shvatiti na koji nain se slau, kako zajedno predstavljaju
jedinstven organizam, ba kao to je i kostur jedinstven organizam.
Strah je slaba isprika za neobavljanje posla. Svi se bojimo. To nije nita novo. Ako ste ivi, bojite se.
Kod Inuita, Gavran je varalica. U svojoj nerazvijenoj strani, on se ravna prema svojim apetitima. Voli
iskljuivo uitak, pokuava izbjei svaku nesigurnost i strahove koje nesigurnost donosi sa sobom.
Dobrano je oprezan, a i dobrano pohlepan, i jedno i drugo. Boji se svega to ne djeluje kao da donosi
trenutno ispunjenje. A kad donosi, on skae.
On voli sjajnu koljku periske, srebrne perlice, beskrajne zalihe, ogovaranja i topla spavanja nad
dimnjakom. Gavranski ego budui je ljubavnik koji eli "sigurnu stvar". Gavranski se ego boji da e
strast nestati. Boji se i pokuava izbjei kraj obroka, kraj vatre, kraj dana i kraj uitka. Postaje prepreden
i to na svoju tetu, jer kad zaboravi svoju duu, gubi i svoju mo.
Gavranski se ego boji da ako pripustimo prirodu ivot/smrt/ivot, nikad vie neemo biti sretni. A jesmo
li itavo vrijeme bili ba tako savreno sretni, ha?
Nismo. Ali gavranski ego vrlo je jednostavan, poput nesocijalizirana djeteta i ne ba osobito bezbrina
djeteta. Vie je slian djetetu koje itavo vrijeme gleda ija krika je vea, iji krevet je meki, iji
ljubavnik najljepi.
Tri stvari dijele ivot iz due od ivota iz ega. To su: sposobnost da osjetimo i nauimo nove obiaje,
ustrajnost koja nam omoguuje da jaemo kvrgavom stazom, strpljivost da s vremenom nauimo
duboku ljubav. Gavranski ego, meutim, ima sklonost i nagnue da izbjegava uenje. Strpljenje nije
najjaa strana ega. Izdrljivost u vezama nije Gavranova jaa strana. Dakle, ne volimo drugu osobu iz
naega vjeno promjenjiva ega, nego iz divlje due.
Da bismo razmrsili kosti, nauili znaenje Gospe Smrti, stekli upornost da ostanemo uz nju, potrebna
nam je "divlja strpljivost", kako to naziva pjesnikinja Adrienne Rich. Pogreno bi bilo misliti da je za to
potreban miiav junak. Nije. Potrebno je srce koje je spremno umrijeti i roditi se i umrijeti i roditi se
uvijek iznova.
Raspetljavanje Kosturke otkriva da je drevna i starija od vremena koje poznajemo. Ona je ta koja mjeri
energiju spram udaljenosti, koja vae vrijeme spram libidu, koja odmjerava duh spram preivljavanju.
Ona meditira o tome, prouava, razmatra, a zatim proima iskrama ili naglim plamenom poara ili pak
smiruje, zatrpava ili u potpunosti gasi. Ona zna to je potrebno. Ona zna kad je vrijeme.
Raspetljavajui je usvajamo sposobnost da osjetimo to slijedi, da bolje razumijemo kako se meusobno

9
Odlomak iz knjige ene koje tre s vukovima, Clarissa Pinkola Ests

odnose svi aspekti psihe prirode, kako moemo sudjelovati. Razmrsiti je znai usvojiti jasno znanje o
sebi i drugima. To znai osnaiti nau sposobnost da miroljubivo slijedimo faze, projekte, doba
inkubacije, raanje i transformacije, uz onoliko dostojanstva koliko moemo sakupiti.
Dakle, u tom smislu, ljubavnik koji je nekada bio prilino nevjet u ljubavi postaje mnogo bolji u tome
zato to je promatrao Kosturku i zato to joj je posloio kosti. Kako ponemo odreivati obrasce
ivot/smrt/ivot, tako moemo predviati i cikluse veze u smislu poveanja koje slijedi manjak i bijede
koja slijedi obilje.
ovjek koji je razmrsio Kosturku poznaje strpljivost, bolje zna kako ekati. Nije zapanjen ili u strahu od
neimatine. Ostvarenje ga ne koi. Potrebe za dobivanjem, za "trenutnim posjedovanjem" pretvaraju
se u profinjeniju vjetinu iznalaenja svih slojeva veze, promatranja kako ciklusi veze zajedniki djeluju.
Ne boji se odnosa s ljepotom estine, ljepotom nepoznatoga, ljepotom ne-lijepoga. A uei i radei sa
svim time, pretvara se u kvintesenciju divljega ljubavnika.
Kako mukarac naui sve te stvari? Kako ih bilo tko naui? Uite u izravni dijalog s prirodom
ivot/smrt/ivot sluajui unutarnji glas koji nije ego.
Nauite tako to ete prirodi ivot/smrt/ivot postaviti izravna pitanja o ljubavi i ljubljenju i zatim sluati
njezine odgovore. To nas sve ui da nas ne zavede ono zanovijetalo u primozgu koje kae: "To je
bedasto...
Sve to samo izmiljam". Nauimo ignorirati taj glas i uti ono to se uje iza njega. Nauimo slijediti ono
to ujemo - sve ono to nas pribliava otroj svijesti, odanoj ljubavi i jasnom pogledu na duu.
Bilo bi dobro kad bismo opetovano raspetljavanje prirode ivot/smrt/ivot pretvorili u meditativnu
svakodnevnu praksu. Ribar stalno pjevui onaj jedan stih kako bi olakao raspetljavanje. To je pjesma
koja pomae svijesti, pomae razmrsiti prirodu Kosturke. Ne znamo to on to pjeva. Moemo samo
pogaati. Kada raspetljavamo tu prirodu, bilo bi dobro za nas da pjevamo neto kao: emu danas
moram podariti vie smrti da proizvedem vie ivota? to bi trebalo umrijeti od onoga to poznajem,
ali se ja kolebam da to i dopustim? to u meni mora umrijeti kako bih mogao voljeti? to je to ne-lijepo
ega se bojim? Ili: Od koje koristi mi je danas mo ne-lijepoga? to bi danas trebalo umrijeti? to bi
trebalo ivjeti? Kojem ivotu se bojim podariti ivot? Ako ne sada, kada?
Ako pjevamo pjesmu svijesti sve dok ne osjetimo ar istine, bacamo plamen u tamu psihe, tako da
vidimo to radimo... to uistinu radimo, ne samo to bismo rado vjerovali da radimo. To je raspetljavanje
naih osjeaja i poetak razumijevanja zato se ljubav i ivot moraju ivjeti prema onome to nam je u
kostima.
Da bismo se suoili s Kosturkom, ne moramo preuzeti ulogu zlatnoga junaka, ui u oruanu borbu ili
staviti ivot na kocku u divljini. Jednostavno moramo osjeati elju da je razmrsimo. Mo poznavanja
prirode ivot/smrt/ivot eka ljubavnike koji nastave bez bjeanja, koji prevladaju elju da budu na
sigurnome.
Nai stari koji su traili to znanje o ivotu i smrti, nazivali su ga Biserom velike cijene, Nenadmanim
blagom. Drati i razmrsiti konce tih tajni donosi sa sobom mono znanje o Sudbini i Vremenu, vremenu
za sve stvari, sve u svoje vrijeme, izdrati buru, kliziti po glatkome. Nema znanja koje jae ouva, hrani
i jaa ljubav od toga.
To je to eka ljubavnika koji e sjediti pokraj vatre s Kosturkom, koji e razmiljati o njoj i dopustiti
svojim osjeajima prema njoj da se jave. eka one koji dotaknu njezinu ne-ljepotu i koji njeno razmrse
njezinu prirodu ivot/smrt/ivot.

San povjerenja

U toj fazi veze, ljubavnik se vraa u stanje bezazlenosti, u stanje u kojemu ga osjeajni elementi jo
zapanjuju, u stanje u kojemu je prepun elja, nada i snova.
Bezazlenost je drugaija od naivnosti. Postoji stara izreka: "Neznanje je kad nita ne zna, a privlai te
dobro. Bezazlenost je kad sve zna, a ipak te privlai dobro."
Da vidimo dokle smo doli. Ribar-lovac izvukao je prirodu ivot/smrt/ivot na povrinu. "Proganjala" ga
je, ne njegovom voljom. No, uspio je suoiti se s njome, osjetio je suut prema njezinu zamrenu stanju
i dodirnuo je. Sve to dovelo ga je do punoga sudjelovanja s njom. Sve to dovelo ga je do transformacije,
do ljubavi.
Premda metafora sna moe oznaiti nesvjesno, ovdje simbolizira stvaranje i obnovu. San je simbol
ponovnoga raanja. U mitovima stvaranja, dua zaspe tijekom neke transformacije, jer u snu se
ponovno stvaramo, obnavljamo.

10
Odlomak iz knjige ene koje tre s vukovima, Clarissa Pinkola Ests

... san
to zamrenu brig prede kudjelju, [...], kupelj munom trudu,
Za rne de melem, prirode obnavlja, Na gozbi ia glavni hranitelj
Shakespeare, Macbeth, II. in, 2. prizor
Kad biste najprekaljeniju, najokrutniju i najnemilosrdniju osobu na svijetu, mogli pogledati tijekom
njezina sna i u trenutku buenja, ugledali biste u njoj na tren onaj netaknut djeji duh, istu bezazlenost.
U snu se ponovno vraamo u stanje ljupkosti. U snu se ponovno stvaramo. Od glave do pete ponovno
se sastavljamo, svjei i novi u bezazlenosti.
U to stanje mudre bezazlenosti ulazimo odbacivanjem cininosti i samozatite te ponovnim ulaskom u
ono stanje zauenosti koje vidimo kod veine vrlo mladih i mnogih koji su vrlo stari. To je praksa
gledanja oima znalakoga i skrbnoga duha, umjesto oima pretuena psa, proganjana stvorenja,
gladna trbuha, ljutita ranjena ovjeka. Bezazlenost je stanje koje se obnavlja dok spavamo. Na alost,
mnogi ga odbacuju zajedno s pokrivaem kad ujutro ustaju.
Bilo bi bolje kad bismo sa sobom ponijeli tu budnu bezazlenost i privili je k sebi da nas grije.
Premda je za poetni povrat u to stanje moda potrebno skidanje dugogodinjih slojeva blaziranih
stajalita, ruenje bezosjeajno i paljivo izgraenih obrambenih zidina, kad se jednom vratimo, nikad
ga vie ne moramo traiti i iskopavati. Povratak u budnu bezazlenost, kao ni premjetanje hrpe opeka
s jednoga mjesta na drugo, nije toliki napor kao to je dovoljno dugo stajati na jednom mjestu da bi
vas duh pronaao. Kae se da sve to traite trai vas, pa da e vas, ako mirno leite, mirno sjedite,
ono i pronai. eka vas ve dugo. Kad jednom doe, nemojte se odmaknuti. Odmorite se. Vidite to e
se dalje dogoditi.
Tako valja pristupati prirodi Smrti, ne lukavo, nego s povjerenjem u duh. Rije bezazlen esto se rabi
za osobu koja ne posjeduje znanje ili za budalu. No, korijen rijei znai biti bez zla. panjolska rije
inocente znai osobu koja pokuava ne povrijediti drugu, ali i osobu koja je u stanju izlijeiti svaku ranu
ili ozljedu.
La Inocenta ime je koje se esto daje curanderi, vidarici. Biti bezazlen znai imati sposobnost da jasno
uvidimo o emu se radi, pa to i ispraviti. Snani su to pojmovi koji stoje iza bezazlenosti. Bezazlenost
se ne smatra samo pristupom u kojem izbjegavamo nanositi zlo drugima ili sebi, nego i sposobnou
da ispravimo i vratimo ne samo sebe, ve i druge. Pomislite samo.
Kojeg li blagoslova za cikluse ljubavi!
Putem te metafore bezazlena sna, ribar pokazuje dovoljno povjerenja u prirodu ivot/smrt/ivot da se
u njezinoj prisutnosti odmori i osnai. Ulazi u tranziciju koja e ga odvesti u dublje razumijevanje, vie
stanje zrelosti. Kad ljubavnici ulaze u tu fazu, predaju se silama u sebi, onima koje posjeduju povjerenje,
vjeru i duboku snagu bezazlenosti. U tom duhovnom snu, ljubavnik vjeruje da e se u njemu obavljati
rad due, da e sve biti onako kako treba. Ljubavnik spava snom mudrih, a ne snom opreznih.
Postoji opreznost koja je stvarna, kad je opasnost u blizini, a postoji i nepozvana opreznost koja proizlazi
iz ranijih ozljeda. Ova posljednja uzrokom je osjetljivosti i nezanimanja ljudi ak i kad misle kako bi rado
pokazali toplinu i skrbnost. Osobe koje se boje toga da ih se "vue za nos" ili "ulovi u zamku" ili one
koje buno uvijek iznova trae "slobodu", to su one osobe kojima e zlato iscuriti ravno kroz prste.
esto sam ula mukarce kako kau da imaju "dobru ensku" koja je zaljubljena u njih i oni u nju, ali
da se jednostavno ne mogu dovoljno "opustiti" da bi otkrili to uistinu osjeaju za nju. Za takvu osobu
prijelomna je toka kada dopusti samoj sebi da voli "unato"... unato grenju, unato nervozi, unato
prijanjim ozljedama, unato strahovima od nepoznatoga.
Kojiput nema rijei koje bi nas mogle ohrabriti. Kojiput jednostavno moramo skoiti. Mora postojati neki
trenutak u ovjekovu ivotu, neko doba kad e imati povjerenja u smjer kojim ga ljubav vodi, kad e
se vie bojati nemogunosti da se makne iz suha napukla rijenoga korita psihe, nego lutanja po
bujnom, ali neistraenom teritoriju. Kad previe kontroliramo ivot, imamo sve manje ivota koji
moemo kontrolirati.
U tom stupnju bezazlenosti, ribar se vraa u stanje mlade due, jer u snu nema oiljaka, nema sjeanja
na ono to je bilo juer ili prije toga. U snu ne tei nikakvu poloaju ili mjestu. U snu se obnavlja.
Unutar muke psihe postoji stvorenje, neranjeni mukarac koji vjeruje u dobro, koji ne sumnja u ivot,
koji nije samo mudar, nego se i ne boji umiranja. Neki bi to nazvali ratnikim sebstvom. No, to nije to.
To je duhovno sebstvo i to mladoga duha, duha koji bez obzira na muenje, ranjavanje i izgon nastavlja
ljubiti, jer je to na svoj nain samolijeenje, samozacjeljivanje.
ene e rei da su vidjele to stvorenje kako se skriva u mukarcu izvan njegove svijesti. Sposobnost
toga mladoga duha da primijeni mo lijeenja na vlastitu psihu toliko je golema da zapanjuje. Povjerenje
mu ne proizlazi iz toga da ga ljubavnica nee ozlijediti. Povjerenje mu proizlazi iz vjerovanja da se svaka

11
Odlomak iz knjige ene koje tre s vukovima, Clarissa Pinkola Ests

rana koju dobije moe izlijeiti, vjerovanja da novi ivot dolazi nakon staroga. Vjerovanja da postoji
dublje znaenje svih stvari, da naizgled nebitni dogaaji nisu bez znaenja, da se sve u neijem ivotu
- otrcano, nepravilno, uzbibano i uzvieno - moe upotrijebiti kao ivotna energija.
Valja rei i to da koji put, dok se mukarac oslobaa i pribliava Kosturki, u njegovoj ljubavnici raste
strah, pa da i ona sama mora poraditi na raspetljavanju, promatranju, snu koji vraa bezazlenost,
uenju povjerenja u prirodu ivot/smrt/ivot. Kad oboje prou dobranu inicijaciju, zajedno onda
posjeduju mo kojom e ublaiti svaku ranu, prevladati svaku bol.
Kojiput se osoba boji zaspati u prisutnosti neke druge osobe, boji se povratka u psihiku bezazlenost ili
se pak boji da e ga druga osoba iskoristiti. Takvi ljudi projiciraju svakojake motive na onog drugog i
jednostavno nemaju povjerenja u sebe. Pa ipak, nije ljubavnik taj u kojega nemaju povjerenja. Ono s
ime nisu raunali jest priroda ivot/smrt/ivot. Ona je ta u koju moraju stei povjerenje. Kao i kod sna,
priroda ivot/smrt/ivot u svojemu je najdivljem obliku jednostavna kao i ljupki izdisaj (zavretak) i
udisaj (poetak). Jedino povjerenje koje je potrebno jest spoznaja da e nakon zavretka doi drugi
poetak.
Da bismo to uinili, ako imamo sree, umorimo se, pa se prepustimo struji povjerenja. Strmiji je put
kad se na silu bacimo u povjerljivo stanje razuma - kad se prisilimo da uklonimo sve uvjete, sve "ako"
i "samo da". Pa ipak, obino nema smisla ekati da se osjeamo dovoljno snani da imamo povjerenja,
jer taj trenutak nee nikada doi. Stoga, da, prihvaamo tu mogunost da je sve pogreno to su nas
uili o prirodi ivot/smrt/ivot i da nai instinkti imaju pravo.
Kako bi ljubav mogla cvasti, drug mora vjerovati da e sve to bude biti preobraajno. Mora se prepustiti
tome stanju sna koje nas vraa u mudru bezazlenost, stanju koje, kako i valja, uvijek iznova stvara one
dublje spirale doivljaja ivot/smrt/ivot.

Davanje suze

Dok ribar spava, iz kuta oka mu kane suza. Kosturka je ugleda, preplavi je osjeaj ei, pa ona nespretno
dopuza do njega kako bi pila iz aice njegova oka. O emu bi on to, pitamo se, mogao sanjati, to
proizvodi takvu suzu?
Suze sadravaju stvaralaku mo. U mitovima davanje suza izaziva golemo stvaranje i srdano
sjedinjenje. U biljnome folkloru, suze se rabe kao vezivo, za osiguranje elemenata, ujedinjavanje ideja,
sjedinjavanje dua. U bajkama, bacanje suza prestrai razbojnike ili izazove izlijevanje rijeka. Kad se
njima kropi, prizivaju se duhovi. Kad se izlijevaju na tijelo, lijee rane i vraaju vid. Kad se dodirnu,
izazivaju zaee.
Kad uemo u tako dubok odnos s prirodom ivot/smrt/ivot, isplakana suza izmijeana je suza strasti i
suuti, za sebe i za drugoga. Takvu suzu najtee je isplakati, osobito mukarcima i nekim "ovrsnulim"
enama.
Ta se suza strasti i suuti najee ispusti nakon sluajnoga nalaenja blaga, ustraena bijega i
raspetljavanja - jer spoj svega toga, ono je to izaziva iscrpljenost, zaustavljanje obrambenih
mehanizama, suoavanje sa samima sobom, skidanje do kostiju, elju za znanjem i olakanjem. To
dvoje tjera duu da se zagleda u ono to dua uistinu eli i da plae za gubitkom i ljubavi prema njima.
Ba kao to je Kosturka izvuena na povrinu, tako se sad i ta suza, taj osjeaj u mukarcu, izvlai na
povrinu. Ona je uputa za ljubav prema sebi i drugome. Sad kad je osloboen svih bodlji, udica i otrica
dnevnoga svijeta, mukarac privlai Kosturku da legne pokraj njega, pije i hrani se njegovim najdubljim
osjeajima. U tome novom obliku posjeduje sposobnost da nahrani edno drugo.
Njegovo plakanje prizvalo je prikazu - ideje i moi iz dubine psihikoga svijeta ujedinjuju se u toplini te
suze. Povijest simbola vode kao stvarateljice, kao puta, duga je i raznovrsna. Proljee dolazi s kiom
suza. Ulaz u donji svijet nalazi se u vodopadu suza. Kad je uje netko sa srcem, suza se shvaa kao
poziv da se pribliimo. Pa tako plae i ribar, a ona se uistinu priblii. Da nema njegove suze, ona bi
ostala samo hrpa kostiju. Da nema njegove suze, on se nikada ne bi probudio za ljubav.
Suza spavaa dolazi kad budui ljubavnik dopusti sam sebi da osjea i povee vlastite rane, kada dopusti
sam sebi da sagleda samorazaranje koje je izazvao gubitkom povjerenja u dobrotu sebstva, kad osjea
odcijepljenost od okrepljujuega i oivljavajuega ciklusa prirode ivot/smrt/ivot. U tom trenutku
zaplae jer osjea svoju usamljenost, svoju akutnu nostalgiju za tim psihikim mjestom, za tim divljem
znanjem.
To je mukarac koji zacjeljuje, koji se razvija u svojem shvaanju. Hvata se ukotac sa spravljanjem
vlastitih lijekova, hvata se ukotac sa zadatkom hranjenja "izbrisana drugoga". Poinje stvarati svojini
suzama.

12
Odlomak iz knjige ene koje tre s vukovima, Clarissa Pinkola Ests

Nije dovoljno voljeti drugoga, nije dovoljno "ne biti zapreka" u ivotu drugoga. Nije dovoljno biti
"podrka" i "na raspolaganju" i sve ono ostalo. Svrha je poznavati obiaje ivota i smrti, u vlastitome
ivotu i svagdje oko nas. A jedini nain da mukarac postane znalac jest da pohaa kolu u kostima
Kosturke. Ona eka znak dubob osjeaja, onu jednu suzu koja kae: "Priznajem ranu."
To priznanje hrani prirodu ivot/smrt/ivot, izaziva povezivanje i duboko znanje u mukarcu. Svi smo
uinili tu pogreku da smo mislili kako netko drugi moe biti na vidar, nae uzbuenje, nae ispunjenje.
Potrebno je mnogo vremena da uvidimo kako to nije tako, uglavnom zato to smo ranu izbacili na
povrinu, umjesto da smo se za nju pobrinuli iznutra.
Vjerojatno ne postoji nita to ena toliko eli od mukarca kao to da napusti svoje projekcije i suoi se
s vlastitom ranom. Kad se mukarac suoi sa svojom ranom, suza doe prirodno, pa se razjasne i
pojaaju i njegove odanosti prema unutra i prema van. On postaje vlastitim vidarom, vie ne ezne za
dubljim sebstvom. Vie ne trai od ene da bude njegov analgetik.
Postoji pria koja to dobro opisuje. U grkome mitu postoji mukarac imenom Filoktet. Kau da je
naslijedio arobni luk i strijele od Herakla. Filoktet je u borbi ranjen u nogu. Meutim, rana mu nikako
nije htjela zacijeliti, nego je umjesto toga poela iriti nepodnoljiv smrad. Zbog toga, a i zbog njegovih
stravinih krikova, suborci su ga ostavili na otoku Lemnu da umre.
Filoktet je jedva izbjegao umiranju od gladi tako to se koristio Heraklovim lukom za gaanje manjih
ivotinja. No, rana mu je gnjilila, a smrad se jo vie irio, tako da su mornari morali zaobilaziti otok u
irokom luku. Pa ipak, skupina mukaraca urotila se da e izdrati smrad Filoktetove rane kako bi ukrali
arobni luk i strijele.
Mukarci su izvlaili drijeb i zadatak je pripao najmlaemu. Stariji mukarci poticali su ga da bude brz
i putuje pod okriljem noi. I tako mladi zaplovi.
Meutim, noen vjetrom, prevladavi smrad mora, pristigne drugi vonj, tako straan da je mukarac
morao zamotati lice tkaninom umoenom u morsku vodu kako bi mogao slobodno disati. No, nita ga
nije moglo zatititi od Filoktetovih stravinih krikova.
Mjesec je bio zastrt oblakom. Dobro, pomisli mladi dok je vezivao amac i uljao se prema Filoktetu
koji je bio na mukama. Kako je posegnuo za dragocjenim lukom i strijelama, luna odjednom baci svjetlo
na ispaeno lice umiruega starca. Mladia neto - nije znao to - odjednom gane do suza. Preplavi ga
suut i postojana samilost.
Umjesto da ukrade starev luk i strijele, mladi je oistio Filoktetovu ranu, previo je i ostao uz njega,
hranio ga, istio, odravao vatru i njegovao starca sve dok ga nije uspio prenijeti do Troje, gdje ga je
izlijeio polubog Eskulap, lijenik.
Suza suuti isplakana je kao reakcija na otkrivanje smradne rane. Smradna rana kod svake osobe ima
drugaiju konfiguraciju i izvor. Nekima ona predstavlja itav ivot mukotrpna puzanja uz planinu kako
bismo prekasno otkrili da smo se penjali po krivoj planini. Ne- kima je to neki nerijeen i nelijeen
problem zlostavljanja u djetinjstvu.
Drugima je to kakav bolan gubitak u ivotu ili ljubavi. Jedan je mladi pretrpio gubitak prve ljubavi, a
nije imao niiju podrku, ni spoznaju kako se izlijeiti.
Godinama je lutao slomljen, tvrdei da nije povrijeen. Drugi je bio novi igra u profesionalnoj momadi.
Sluajno je ozlijedio nogu, to se nije dalo izlijeiti, pa je njegov ivotni san nestao preko noi. Smradna
rana kod njega nije bila samo ta tragedija, ta ozljeda, nego i injenica da je dvadeset godina viao ranu
samo gorinom, zloupotrebom opojnih tvari, pijanstvom. Kad mukarci imaju takve rane, moete po
mirisu osjetiti da su blizu. Takvu ranu ne moe izlijeiti nijedna ena, nikakva ljubav ili panja, samo
suut prema vlastitome ranjenom stanju.
Kad mukarac ispusti tu suzu, znai da je naiao na svoju bol, i on to zna kad je dodirne. Uvia kakvim
je samozatitnikim ivotom ivio zbog te rane. Uvia koliko je zbog nje propustio od ivota. Uvia
koliko sputava svoju ljubav prema ivotu, prema sebi, prema drugome.
U bajkama suze mijenjaju ljude, podsjeaju ih na ono to je vano i spaavaju njihove due. Samo tvrdo
srce sprjeava plakanje i sjedinjenje. Postoji izreka, zapravo molitva, meu sufijama koja trai od Boga
da mu slomi srce: "Skri moje srce kako bi se mogao stvorili novi prostor za Bezgraninu ljubav."
Unutarnji osjeaj njenosti koji nagne ribara da razmrsi Kosturku omoguuje mu da osjeti i druge
zaboravljene enje, da ponovno uspostavi suut prema samome sebi. Budui da je u stanju
bezazlenosti, tj. misli da je sve mogue, nije ga strah izrei udnje svoje due. Nije ga strah eljeti, jer
vjeruje da e njegovim potrebama biti udovoljeno. Veliko mu je olakanje to vjeruje da e mu dua
biti ispunjena. Kad ribar isplae svoje prave osjeaje, potie se ponovno sjedinjenje s prirodom
ivot/smrt/ivot.
Ribareve suze privlae Kosturku, izazivaju kod nje e, udnju za daljnjom razmjenom s njime. Kao i u

13
Odlomak iz knjige ene koje tre s vukovima, Clarissa Pinkola Ests

bajkama, suze nam dovikuju, ispravljaju stvari, daju nam onaj dio ili komad koji manjka. U afrikoj prii
"Zlatni slap" arobnjak skriva odbjeglu ropkinju tako to isplae toliko suza da se stvori vodopad pod
kojim se ona sakrije. U afrikoj prii "Kotana zveka" due mrtvih vidara prizivaju se kapanjem djejih
suza na tlo. Uvijek se iznova prisjetimo moi toga snanog osjeaja. Suze mogu risati, pa se unutar
svake suze nalaze snane slike koje nas vode. Suze ne predstavljaju samo osjeaje, nego i lee kroz
koje drugaije vidimo.
U prii ribar doputa da mu srce pukne - ne prepukne ve da se raspukne. Nije to teta, majino mlijeko,
ljubav koju eli, ne eli ni ljubav prema novcu, prema moi, slavi ili seksualnosti. Radi se o ljubavi koja
raste u njemu, ljubavi koju je uvijek nosio u sebi, ali je nikad prije nije priznavao.
Mukareva dua smjeta se dublje i jasnije kad shvati tu vezu. Pojavljuje se suza. Ona pije. Sad e se
u njemu razviti i ponovno roditi neto drugo, neto to joj moe pruiti: golemo, neizmjerno srce.

Kasnije faze ljubavi

Srce kao bubanj i glasan pjev

Kae se da koa i tijelo bubnja odreuje koga i to e se prizvati u postojanje. Za neke bubnjeve se
vjeruje da se radi o bubnjevima putovanja koji bubnjara i sluatelje (ili "putnike", kako ih se naziva u
pripovjedakoj tradiciji) prenose na razna i ina mjesta. Drugi bubnjevi moni su na drugaije naine.
Bubnjevi izraeni od ljudske kosti prizivaju mrtve. Bubnjevi izraeni od koe odreenih ivotinja dobri
su za prizivanje ivotinjskih duhova. Bubnjevi koji su osobito lijepi prizivaju Ljepotu. Bubnjevi s
privrenim zvoncima prizivaju djetinje duhove i vremenske prilike. Bubnjevi mukla zvuka prizivaju
duhove koji uju mukle tonove. Bubnjevi visoka zvuka prizivaju duhove koji
uju visoke tonove i tako dalje.
Bubanj izraen od srca prizvat e duhove koji su vezani uz ljudsko srce. Srce simbolizira bit. Srce je
jedan od rijetkih sutinskih organa koje ljudi (i ivotinje) moraju imati kako bi ivjeli. Odstranite jedan
bubreg, ovjek ivi. Osim toga, odstranite obje noge, unu vreicu, jedno plue, ruku, slezenu, ovjek
ivi - moda ne dobro, ali ivot postoji. Oduzmite odreene modane funkcije i ovjek jo ivi. Uzmite
srce, osoba istoga trena umre.
Srce je psihiko i fizioloko sredite. U hinduistikim Tantrama, koje su boje upute ljudima, srce je
anahata akra, ivano sredite koje obuhvaa osjeaj za drugog ovjeka, osjeaj za sebe, osjeaj za
zemlju i osjeaj za Boga. Srce nam omoguuje da volimo kao to dijete voli: do kraja, bez zadrke i bez
ovojnice sarkazma, omalovaavanja ili samozatite.
Kad se Kosturka koristi ribarevim srcem, ona se koristi sredinjim pokretaem itave psihe, jedinom
stvari koja je uistinu vana, jedinom stvari koja je u stanju stvoriti ist i bezazlen osjeaj. Kau da je
mozak taj koji misli i stvara. Ova pria govori drugaije, kae da je srce ono koje misli i saziva molekule,
atome, osjeaje, enje i sve to je ve potrebno da se stvori tvar koja omoguuje stvaranje Kosturke.
Pria sadrava sljedee obeanje: dopustite da Kosturka postane opipljivija u vaem ivotu, pa e vam
ona zauzvrat poveati ivot. Kad je oslobodite iz njezina zamrena i neshvaena stanja i afirmirate kao
uiteljicu i ljubavnicu, ona vam postaje saveznicom i druicom.
Davanje vlastita srca za novo stvaranje, nov ivot, za sile ivot/smrt/ivot, silazak je u podruje osjeaja.
Moda nam je to teko, osobito ako su nas povrijedili razoaranje ili tuga. No, miljeno je da se srce
dobro izbubnja, da se Kosturki podari cjelovit ivot, da se pribliimo onoj osobi koja je uvijek bila blizu
nas.
Kad mukarac daje itavo srce, on postaje zapanjujua sila - postaje nadahnjivaica, uloga koja je u
prolosti pripadala samo enama. Kad Kosturka spava s njim, on postaje plodan, proimaju ga enske
moi u muevnom okruju. Nosi sjemenke novoga ivota i nunih smrti. Nadahnjuje nova djela u sebi,
ali i u onima u svojoj blizini.
Vidjela sam to kod drugih i doivjela u sebi tijekom godina. Snaan je to dogaaj kad stvorite neto
vrijedno s pomou vjere vaega ljubavnika u vas, kroz njegove iskrene osjeaje prema vaemu radu,
vaemu projektu, vaemu subjektu. To je zapanjujua pojava. A nije ak ni ograniena na ljubavnika:
moe se dogoditi s pomou bilo koga tko vam tako duboko nudi svoje srce.
Dakle, mukareva veza s prirodom ivot/smrt/ivot napokon e mu ponuditi desetke ideja, ivotnih
pria, situacija, notnih zapisa, boja i slika bez premca - jer prirodi ivot/smrt/ivot, arhetipu Divlje ene,
na raspolaganju stoji sve to postoji i to e ikada postojati. Kad stvara, ispunjava tijelo mesom s
pomou pjesme, a to ovjek, ijim se srcem koristi, osjea i sam biva ispunjen stvaranjem koje se
prelijeva i izlijeva iz njega.

14
Odlomak iz knjige ene koje tre s vukovima, Clarissa Pinkola Ests

Pria takoer opisuje dvostruku mo koja proizlazi iz psihe putem simbola bubnjanja i pjevanja. U
mitovima, pjesme viaju rane i njima se priziva divlja. Ljude se priziva pjevanjem njihova imena.
Olakava se bol, arobni dah obnavlja tijelo. Pjesmom se prizivaju ili uskrisuju mrtvi.
Kae se da je sve stvaranje popraeno zvukom ili rijeju izreenom naglas, zvukom ili rijeju
proaptanom ili dahnutom. Izgovaratelj takvih "zvunih rijei" moda jest a moda i nije znao ili razumio
njihovo znaenje. Smatra se da pjevanje proizlazi iz nekoga tajanstvenog izvora, izvora koji mudrou
proima itavo stvaranje, sve ivotinje, ljude, drvee, biljke, sve koji ga uju. Pripovjedai kau da sve
to ima "soka" ima i pjesmu.
Slavopojke stvaranja donose psihiku promjenu.
Njihova je tradicija golema: pjesme koje stvaraju ljubav postoje na Islandu i u indijanskim narodima
Wichita i Micmac. U Irskoj se arobnom pjesmom priziva arobna mo. U jednoj islandskoj prii, netko
padne na ledenim stijenama i ostane bez jednog od udova, ali se obnavlja pjevanjem pjesme.
U gotovo svim kulturama bogovi prilikom stvaranja ljudima udjeljuju pjesme, pa im kau da e
upotrebom tih pjesama u svakome trenutku prizvati bogove natrag, da e im pjesma donijeti one stvari
koje trebaju, te preoblikovati ili izbaciti one stvari koje ne ele. U tom smislu, davanje pjesme milosrdan
je in koji ljudima omoguuje prizivanje bogova i velikih sila u ljudske krugove. Pjesma je posebna vrsta
jezika koja u tome uspijeva onako kako izgovoreni glas ne moe.
Pjesma, kao i bubanj, stvara neobinu svijest, stanje transa, stanje molitve. Svi ljudi i mnoge ivotinje
podlone su promjenama svijesti putem zvuka.
Odreeni zvukovi, kao kapanje slavine ili automobilska truba, mogu izazvati napetost, ak ljutnju. Drugi
zvukovi, kao rika oceana ili vjetar u kronjama, ispunjavaju nas dobrim osjeajem. Zvuk udaraca - kao
koraanje - izaziva negativnu napetost kod zmija. No, njeno pjevanje zmiju navodi na ples.
Rije pneuma (dah) dijeli podrijetlo s rijeju psyhe - obje se smatraju rijeima za duu. Pa kad neki mit
ili pria sadrava pjesmu, znamo da se prizivaju bogovi kako bi svoju mudrost i mo udahnuli onome
to je na stvari. Tada znamo da u duhovnome svijetu djeluju sile koje su zaposlene izraivanjem due.
Dakle, pjevanje pjesme i koritenje srca kao bubnja mistini su inovi buenja slojeva psihe koji se
mnogo ne upotrebljavaju i ne vide. Protok daha ili pneume nad nama pretresa odreene otvore, budi
odreene sposobnosti koje inae nisu dostupne. Ne moemo za svaku osobu rei to je to to e se
prizvati pjesmom i bubnjanjem, jer to otvara vrlo udne i neobine otvore u ljudima koji u tome
sudjeluju. Pa ipak, moemo biti sigurni da e, to god se stvorilo, biti numinozno i zadivljujue.

Ples tijela i due

Kroz svoja tijela, ene ive u velikoj blizini prirode ivot/smrt/ivot, Kad ene imaju zdrav instinktivni
um, onda se njihove ideje i impulsi za ljubav, staranje, vjerovanje i udnju raaju, provode neko
vrijeme, blijede i umiru, pa se ponovno raaju. Moglo bi se rei da ene svjesno ili nesvjesno prakticiraju
to znanje u svakome mjesenom ciklusu svoga ivota. Nekima se taj mjesec koji odreuje cikluse nalazi
na nebu.
Drugima je to Kosturka koja ivi u njihovoj vlastitoj psihi.
ena prema vlastitu mesu i krvi te stalnim ciklusima punjenja i pranjenja crvene vaze svojega trbuha
fiziki, emotivno i duhovno razumije da zeniti blijede i nestaju te da se ono to preostane ponovno raa
na neoekivane naine i nadahnutim sredstvima, samo zato da ponovno padne u nitavilo, pa da se
ponovno zane u punome sjaju. Kao to vidite, ciklusi Kosturke prolaze kroz, pod i u itavu enu.
Drugaije ne ide.
Kojiput se mukarci, koji jo bjee od prirode ivot/smrt/ivot, boje takvih ena, jer osjeaju da su
prirodne saveznice Kosturke. No, to nije uvijek bilo tako. Simbol Kosturke podsjea na vrijeme kad se
mnogo toga znalo o smrti kao o duhovnom preobrazitelju; kad je Gospa Smrt bila jednako dobrodola
kao i blizak roak, kao sestra, brat, otac, majka ili ljubavnik. U enskom izrazu, Mrtvaka ena, Mrtvaka
majka ili Mrtvaka djeva uvijek su predstavljale donositeljicu sudbine, initeljicu, etvenu djevu, majku,
etaicu po rijekama, ponovnu stvarateljicu, sve to u ciklusu.
Kojiput onaj koji bjei od prirode ivot/smrt/ivot uporno o ljubavi razmilja iskljuivo kao o blagodati.
Pa ipak, ljubav je u svojemu punom obliku niz smrti i ponovnih roenja. Naputamo jednu fazu, jedan
aspekt ljubavi i ulazimo u drugi. Strast umire i vraa se.
Otjeramo bol, pa se nanovo pojavi drugi put. Ljubiti znai prihvatiti i istodobno izdrati mnoge, mnoge
zavretke i mnoge, mnoge poetke - a sve to u istoj vezi.
Proces se komplicira injenicom da velik dio nae pretjerano civilizirane kulture teko izlazi na kraj s
onime to preobraava. No, postoje bolji pristupi za prihvaanje prirode ivot/smrt/ivot. Diljem svijeta,

15
Odlomak iz knjige ene koje tre s vukovima, Clarissa Pinkola Ests

pod raznim nazivima, mnogi tu prirodu vide kao un baile con la muerte, ples sa smru - Smrt je
plesaica, a ivot njezin plesni partner.
Daleko gore na dinama Velikih jezera, gdje jo ima ljudi koji govore dijalektom koji sadrava biblijske
oblike, postoji pria koja se zove "Smrtni skok". Prema
onome to mi je ispriala gospoa Arlen Scheffeler, u prii neka ena ljubazno prima putnika imenom
Smrt uz svoje ognjite. Starica se ne boji. ini se da poznaje Smrt kao davatelja ivota, jednako kao i
djelitelja smrti. Sigurna je da je Smrt uzrok svim suzama i svemu smijehu.
ena kae Smrti da je dobrodoao za njezinim ognjitem i da ga je voljela kroz "sve dozrele usjeve i
sva usahla polja, kroz raanje moje djece, kroz smrt moje djece". Kae mu da ga poznaje i da joj je
prijatelj: "U meni ti izazva mnoge jecaje i plesove, Smrti. Stog' stani izvikivati likove, ta korake znam!"
Da bismo vodili ljubav, ako kanimo ljubiti, bailamos con la muerte, pleemo sa Smru. Bit e teenja i
sahnjenja, novoroenih i mrtvoroenih, pa ponovno roenih iz neega novog. Voljeti znai nauiti
korake.
Voditi ljubav znai plesati ples.
Energija, osjeaji, bliskost, usamljenost, udnja, dosada, sve to raste i pada u relativno vrsto zbijenim
ciklusima. udnja za bliskou i za odvajanjem raste i pada. Priroda ivot/smrt/ivot ne samo to nas
ui plesati, nego nas ui i da je suprotnost uvijek rjeenje slabosti: nova radnja lijek je dosadi, bliskost
usamljenosti, a samoa zaguenosti.
Ako ne poznaje taj ples, osoba naginje tome da za raznih razdoblja bonace iskae potrebu za novom
osobnom akcijom u obliku rasipanja novca, ulaenja u opasnost, donoenja bezumnih odluka, nalaenja
novoga ljubavnika. To ine budale i lude. To ine oni koji ne znaju.
Isprva svi mislimo da moemo pretei smrtni aspekt prirode ivot/smrt/ivot. injenica je da ne
moemo. Slijedi nas u stopu, klip-klap, tup-tap, ravno u nau kuu, ravno u nau svijest. Za tu tamniju
prirodu saznamo, ako nikako drugaije, a ono kad priznamo da svijet nije pravedan, da se prilike gube,
a mogunosti dolaze nezvane, da ciklusi ivot/smrt/ivot postoje, htjeli mi to ili ne. Meutim, ako ivimo
kako diemo, uvuemo i pustimo, ne moemo pogrijeiti.
U ovoj prii postoje dvije preobrazbe, lovca i Kosturke. Modernim rjenikom, loveva preobrazba tee
ovako nekako. Isprva je nesvjestan lovac: "Bok, to sam samo ja. Doao sam u ribolov i gledam svoja
posla." Zatim je prestraen lovac u bijegu: "to? Mene hoe? Joj, mislim da moram ii." Sad se premilja
i pone raspetljavati svoje osjeaje, pa pronalazi nain komunikacije s njom: "Osjeam kako mi privlai
duu. Tko si ti uistinu, kako si sazdana?"
Zatim spava: "Imat u povjerenja u tebe. Dopustit u da se pokae moja bezazlenost." Tako se otkriva
suza duboka osjeaja koja je krijepi: "Toliko sam te dugo ekao." Posuuje svoje srce da je stvori u
potpunosti: "Evo, uzmi moje srce i oivi se u mojem ivotu." I tako je lovcu-ribaru uzvraena ljubav. To
je tipina preobrazba ovjeka koji ui voljeti.
Preobrazba Kosturke pomalo je drugaija. Isprva, kao priroda ivot/smrt/ivot, navikla je na zavretak
veze s ljudima odmah nakon to je ulove. Nije ni udo da e toliko blagoslivljati onoga koji e se potruditi
za nju, jer je navikla na to da ljudi prerezu konopac i pojure na obalu.
Prvo je odbace i istjeraju. Zatim je sluajno uhvati netko tko je se boji. Poinje se vraati u ivot iz
svojega nepomina stanja, jede, pije od njega koji ju je podignuo, preobraava se s pomou snage
njegova srca, s pomou njegove snage da se suoi s njome. Od kostura se preobraava u ivo bie. On
voli nju, a ona njega. Ona mu daruje mo, kao to on daruje njoj.
Ona, veliko kolo prirode, i on, ljudsko bie, sada skladno ive jedno s drugim.
Vidimo iz prie to smrtna sila trai od ljubavi. Ona trai njezinu suzu - njezine osjeaje - i njezino srce.
Trai da se vodi ljubav s njom. Priroda ivot/smrt/ivot od ljubavnika trai da se odmah suoe s tom
prirodom, da ne uzmiu pred njom, da je ne zavaravaju, da se meusobno poveu jae nego da su
samo "zajedno", da im se ljubav temelji na zajednikome znanju i snazi da se suoe s tom prirodom,
da je vole i da pleu zajedno s njom.
Kosturka pjesmom stvara bujno tijelo za sebe. To tijelo koje Kosturka ispjeva funkcionalno je na sve
naine: ne radi se tu o komadima i dijelovima enskoga mesa koje neki u nekim kulturama oboavaju,
nego o itavom enskom tijelu, tijelu koje moe hraniti dojenad, voditi ljubav, plesati i pjevati, raati
i krvariti a da ne umre.
Pjevanje mesa na svoje tijelo uobiajen je narodni motiv. U afrikim, papuanskim, idovskim, hispanskim
i inuitskim priama kosti se pretvaraju u osobu. Asteka Coatlique stvara zrele ljude iz kostiju mrtvih u
podzemnom svijetu. Tlingitski aman pjevanjem svlai odjeu sa ene koju voli. U priama diljem svijeta
pjevanje dovodi do arolija. Pjevanje donosi poveanje.
Osim toga, svagdje na svijetu razne vile, nimfe i orijaice imaju tako dugake dojke da ih mogu prebaciti

16
Odlomak iz knjige ene koje tre s vukovima, Clarissa Pinkola Ests

preko ramena. U Skandinaviji, meu Keltima i u predjelima oko Sjevernoga pola, prie govore o enama
koje po volji mogu stvarati svoja tijela.
Vidimo iz prie da je davanje tijela jedna od posljednjih faza ljubavi. To je onako kako treba biti. Dobro
je svladati prve faze upoznavanja s prirodom ivot/smrt/ivot, a tek onda ui u doivljaje tijelom o tijelo.
Uvijek upozoravam ene da se ne uputaju s ljubavnikom koji bi htio s faze sluajnoga ulova prijei na
fazu davanja tijela. Inzistirajte na svim fazama.
Tada e posljednja faza doi sama od sebe, vrijeme tjelesnoga jedinstva doi e u pravi trenutak.
Kad jedinstvo zapoinje tjelesnom fazom, proces suoavanja s prirodom ivot/smrt/ivot moe se jo
uvijek obaviti poslije... no trebat e mnogo vie odlunosti. To je tei posao, jer ego uitka morat emo
odvui od karnalnoga kako bismo mogli obaviti rad na temeljima. Psi u prii o Manaweeju upozorava
na to koliko je teko upamtiti pravi put kad nam uici prebiru po ivcima.
Dakle, voditi ljubav znai spojiti dah i tijelo, duh i tvar, jedno se slae s drugim. U naoj prii dogaa se
parenje smrtnoga i besmrtnoga, a to vrijedi i za trajnu ljubavnu vezu. Postoji besmrtna veza izmeu
dviju dua, koju ne moemo dobro opisati, pa ak niti odluiti, no koju duboko doivljavamo. Postoji
predivna pria iz Indije u kojoj smrtnik udara u bubanj kako bi vile mogle plesati pred Boicom Indrom.
Za tu uslugu bubnjaru dodjeljuju vilu za enu. Tako neto postoji i u ljubavnoj vezi: nagrada se
dodjeljuje onome mukarcu koji e ui u kooperativnu vezu s carstvom enske psihe, to za njega
predstavlja tajnu.
Na kraju prie, ribar se s prirodom ivot/smrt/ivot nalazi dahom o dah, koom o kou. to to znai,
razlikuje se od mukarca do mukarca. Jedinstveno je i kako doivljava produbljivanje njezine veze s
njim.
Znamo jedino da moramo poljubiti vjeticu kako bismo mogli voljeti. I jo neto. Moramo voditi ljubav
s njom.
No, pria nam takoer govori kako ui u kooperativnu i bogatu vezu s onime ega se bojimo. Ona je
upravo to emu on mora pokloniti svoje srce. Kad se mukarac sjedini s Kosturkom, pribliava joj se
koliko je god mogue, a to ga maksimalno pribliava i njegovoj ljubavnici. Kako bismo pronali tu
uzvienu ivotnu i ljubavnu savjetnicu, moramo samo prestati trati, neto raspetljati, milosrdno se
suoiti s ranom i vlastitom enjom te u taj proces unijeti itavo svoje srce.
Dakle, na kraju, u stvaranju vlastita tijela, Kosturka izvodi itav proces stvaranja, no, umjesto da
zapoinje kao dijete, kao to su Zapadnjaci navikli razmiljati o ivotu i smrti, ona poinje kao kostur i
stvara meso svojega ivota. Ona poduava mukarca kako stvoriti nov ivot. Pokazuje mu da je put srca
ujedno put stvaranja. Pokazuje mu da je stvaranje niz roenja i smrti. Poduava ga da samozatita
nita ne stvara, da sebinost nita ne stvara, da nita ne proizlazi iz zadravanja i vritanja. Putanje,
davanje srca, velikoga bubnja, velikog instrumenta divlje prirode, jedino to dovodi do stvaranja.
Ljubavna je veza miljena da funkcionira tako da se partneri meusobno preobraavaju. Njihova se
snaga i mo razmrsuju, dijele. On joj daje bubanj srca. Ona mu daje znanje o najsloenijim ritmovima
i osjeajima koje moe zamisliti. Tko zna to e zajedno uloviti? Znamo samo da e imati hrane do kraja
ivota.

17