PLANIRANJE OBITELJI I ODABIR

BRAČNOG PARTNERA

Doc.dr.sc. Gorana Bandalović

 Planiranje obitelji

 Planiranje obitelji - jedno od osnovnih ljudskih prava – uključuje slobodan izbor

partnera, odluku žene i muškarca o najoptimalnijem vremenu za roditeljstvo te
odluku o broju djece i razmaku između poroda, jer je cilj planiranja obitelji
„rođenje zdrave i željene djece te odgovorno i svjesno roditeljstvo“ (EduSex,
2008).

 Ovo se pravo pojavljuje na dva načina:

1. Odnosi se na zabranu miješanja u prokreativnu slobodu pojedinca - bez obzira

jesu li osobe u braku ili izvan braka, država se ne smije miješati u prokreativnu
slobodu nametanjem ili toleriranjem prisilne kontracepcije, sterilizacije ili
pobačaja.
2. Odnosi se na dobivanje pomoći od strane države na zasnivanje obitelji - pravo
na posvojenje djeteta i mogućnost oplodnje uz medicinsku pomoć.
 Kontracepcija, oplodnja in vitro, te genetska manipulacija, pružaju ženama i
društvu sve veću kontrolu nad trenutkom i učestalošću rađanja djece (Castells,
2002).

 Obrazovanje i zaposlenost pridonose ženinoj odluci o brojnosti obitelji, odnosno o

rađanju djece, ali i povećanoj želji odraslih da odustaju od roditeljstva (Teachman,
Polonko i Scanzoni,1987).

 Religija je jedan od bitnih činitelja koji potiče ili suzbija roditeljstvo - relativizira i
značenje pojma „idealna veličina obitelji“ stoga katolici preferiraju veliku obitelj,
protive se „neprirodnoj“ kontroli rađanja (uporabi kontracepcijskih sredstava,
pobačaju, kao i uopće instituciji planiranog roditeljstva shvaćenog u njegovoj
depresivnoj varijanti, tj. kao tendenciju smanjivanja broja djece) (Kukić 1995).
 Populacijska politika usmjerena je na ostvarivanje određenih
demografskih ciljeva i u njenom fokusu je struktura i kretanje
stanovništva.

 U pravilu se radi o povećanju ili smanjenju stanovništva, a takva se

politika ostvaruje na razini cijelog društva (Puljiz, 1999).

 Država opravdava svoje uplitanje u privatno područje reprodukcije

stanovništva brigom o blagostanju naroda, i izuzetno je važno da
država postiže ciljeve populacijske politike demokratskim mjerama,
dopuštanjem dobrovoljnog odlučivanja stanovnika i uz poštovanje
osnovnih i općevažećih ljudskih prava (Stropnik,1995).
 Obiteljska politika više je usmjerena na kvalitetu života obitelji
i njenih članova.

 Upravo zbog njihove tijesne povezanosti, najznačajnije mjere

obiteljske politike, kao što su porodiljni i roditeljski dopusti,
dječji doplatci, porezne olakšice za djecu, reguliranje statusa
majki, subvencionirani servisi za djecu i obitelj, zdravstvena
zaštita majki i djece, pomoć jednoroditeljskim i siromašnim
obiteljima i sl., mogu se smatrati i mjerama populacijske politike
(Puljiz, 1999).
Populacijska politika svojevrstan izraz težnje društva ka
optimalnom odnosu razine življenja i općeg društvenog probitka
(Friganović i Šterc, 1993), pri čemu se podizanje totalne stope
fertiliteta nameće kao prioritetan zadatak stimulativne
pronatalitetne populacijske politike usmjerene prema hrvatskoj
obitelji (Živić, 2003).
 Predbračni odnosi i izbor bračnog partnera

 Prirodno je da mlade osobe stupaju u ljubavne veze kada osjete potrebu

za spolnom ljubavi, pa prije ili kasnije stupaju u spolne odnose.

 U zajedničkom druženju mlade osobe se međusobno upoznavaju,

doživljavaju ljubavne osjećaje i na taj način prolaze školu spolne
ljubavi.

 Ljubavne veze se postupno učvršćuju, stepenicu po stepenicu i tako

dolaze do iskustva i zrelosti.

 S vremenom se dvoje mladih toliko srode - žele živjeti zajedno, žele

ispreplesti svoje živote, žele stupiti u brak (Vujević, 2004).
 Pojedinci u brak žele ući sa što više sigurnosti u njegov uspjeh -
nerazumnom drže odluku o zajedničkom životu s osobom koju
nedovoljno poznaju (poznavanje partnerovim stajališta prema
instituciji braka, organizaciji bračnog života, podjeli kućanskih
poslova, provođenju slobodnog vremena, raspolaganju novcem i sl.)

 Mnogi parovi nemaju ni mjesta ni prilika za dobro i kvalitetno

međusobno upoznavanje koje bi im eventualno omogućilo uspješnost
buduće bračne zajednice.

 Predbračna kohabitacija? – ne znači da će partneri biti u potpunosti

sretniji i zadovoljni kada se njihova veza okruni brakom.

 Ljubavna veza prije braka - kvalitativno drukčija od bračne zajednice

(brak - zahtijeva od partnera mnogo veće zalaganje).
 Za mlade parove, prije konačne bračne odluke, bilo poželjno
živjeti u nekoj vrsti pokusnog braka, ali uz uvjet da budu
ekonomski neovisni jedno o drugom, da ne posjeduju nikakvu
značajniju zajedničku imovinu i da tijekom tog perioda ne stvaraju
djecu (Košiček i Košiček) - autori predlažu razdoblje od godinu
dana.

 Samo na taj način pokusni brak može postići svoju svrhu - ako
nakon toga ustanove da su jedno s drugim potpuno zadovoljni,
onda bi trebali planirati brak i eventualno se odlučiti na
roditeljstvo; u protivnom bi trebali što prije shvatiti da njihova
veza nema izgleda za uspjeh i razići se.
 Zrelost za brak - fizička, psihička i socijalna sposobnost za
izgrađivanje uspješne bračne zajednice (Košiček, 1979).

 Prirodni motiv braka - neodoljiva želja da svoj život spojimo s

drugom osobom jer ju volimo, jer u njoj nalazimo ostvarenje svih
svojih ljubavnih, emotivnih i seksualnih potreba.
 Ljubav i intimnost

 Strastvena ljubav – iracionalna, fizička privlačnost; naglo se

javlja, u slučaju obostranosti partneri osjećaju ispunjenje i
ekstazu; karakteristično je zamišljanje partnera kao idealnoga;
biološka komponentna –u mozgu izlučivanje tvari feniletilamina
čiji je učinak sličan učinku amfetamina.

 Prijateljska ljubav
Sternbergova triangulatorna teorija ljubavi:

 Strast
 Intimnost
 Angažman (brižnost)

 Ako su sve tri sastavnice u ravnoteži riječ je o potpunoj ljubavi.

 Načini voljenja

 Eros: dominira fizička privlačnost, intenzivna strast, ali

kratkotrajna.
 Ludus: ljubav bez dubljeg angažmana, igra.
 Pragma: ljubav proračunata za najbolji ishod braka (potraga za
odgovarajućim pojedincem).
 Agape: altruistička ljubav bez očekivanja i uzvraćanja (nježna i
brižna).
 Mania: intenzivna romantična ljubav uz ljubomoru i incidente
zahtijevanja ljubavi (djelomično slična erosu).
 Storge: osjećaji koji polako sazrijevaju iz prijateljstva u
intimnost bez velikih strasti (trajan odnos).
 Razlike spolova u izražavanju ljubavi

 Muškarci: iskazuju ljubav instrumentalno (zaštitom, brižnošću,

ekonomskom potporom i seksom).

 Žene: iskazuju ljubav ekspresivno (osjećajnošću, verbalno,

ljubomorom, strahom od gubitka).

Osnovni nesporazum proizlazi iz razlika u iskazivanju ljubavi

(žene zahtijevaju ekspresivne oblike koji muškarcima nedostaju).
 Odrednice trajanja ljubavi

 Slična obrazovna razina

 Slična dob
 Slična fizička privlačnost
 Slična inteligencija
 Slični temeljni životni stavovi
 Emotivna povezanost pojedinaca s roditeljem u djetinjstvu
(odrasli pojedinac će prema partneru osjećat istu vrstu vezanosti
koju je uspostavio u ranom djetinjstvu s roditeljem najčešće
majkom – socijalizacija u ranom djetinjstvu je vrlo važna
odrednica buduće veze odraslog pojedinca u ljubavnom odnosu)
 Samopoštovanje (visoko samopoštovanje pozitivno djeluje na
trajnost ljubavnog odnosa)
 Izbor bračnog partnera

Nekoliko teorija pomoću kojih se objašnjava izbor bračnoga

partnera:

 Teorija kompatibilnosti (Cate i Lloyd, 1992)

 Teorija faznog odlučivanja (Murstein, 1987)
 Teorija razmjene (Foa i Foa, 1980)
 Teorija interpersonalnih procesa (Surra, 1991)
 Teorija kompatibilnosti
 Homogamija nasuprot heterogamije (tendencija izbora pojedinca vrlo slične
dobi, obrazovanja, religije, klasne pripadnosti).

 Endogamija nasuprot egzogamije (tendencija izbora bračnog partnera unutar

široko definirane socijalne skupine – studenti biraju studente itd.).

 Bračni gradijent (nepisano pravilo u društvu da muškarci biraju rastom niže

partnerice, mlađe, često nižeg socioekonomskog statusa).

 Socijalna mreža (iako je prividno u društvu sloboda izbora partnera, nje u

stvari nema, jer se izbor odvija unutar određene socijalne mreže, osim
iznimno).
 Teorija faznog odlučivanja

1. faza – međusobna privlačnost prije uspostavljanja kontakta.

2. faza – otkrivanje sličnosti u vrijednostima.
3. faza – otkrivanje kompatibilnosti mogućih budućih uloga.
 Teorija razmjene

 Partnersko razmjenjivanje “nagrada”.

 Ako je veća razmjena nagrada (komplimenata, izjava ljubavi),

partnerski će odnosi duže trajati i lakše će završiti brakom.

 Teorija ravnoteže – ako se oba partnera nagrađuju u sličnom

obimu, veća je vjerojatnost braka i dužeg trajanja zajednice; ako
dođe do pojave neravnoteže, pojavljuje se sukob među
partnerima.
 Teorija interpersonalnih procesa

 Najveću važnost imaju interakcije među partnerima

 Odnos među partnerima razvija se kontinuirano (ne u fazama):

- Pojačava se interakcija među partnerima

- Partneri se bolje upoznaju
- Partneri postaju vještiji u predviđanju partnerskih reakcija
- Partneri sve više emotivno ulažu
- Stvara se međuzavisnost i osjećaj “mi”
- Partneri se bolje osjećaju kad su zajedno
- Povećava se ljubav, brižnost, identifikacija s partnerom
- Povećava se emotivna veza među partnerima (strah od separacije)
- Partneri osjećaju “posebnost” svojih odnosa
- Ukoliko se proces nastavi, partneri stupaju u brak.
 Stres u predbračnim intimnim odnosima

 Najveći izvor stresa – slaba komunikacija među partnerima.

 Tabu teme (Bird i Melville, 1994):

- status i budućnost odnosa

- diskusija o odnosima s drugim ljudima
- norme (što se smije, a što ne smije)
- prijašnji intimni odnosi
- svi problemi koji bi mogli izazvati sukob
- otkrivanje vlastitih pogrešaka.
Preporuke za održanje dobre i dugotrajne veze

Prema Bird i Melville:

 Partneri moraju otvoreno govoriti o sebi i odnosima s drugima.

 Izraziti partneru svoja uvjerenja.
 Nastojati povećati partnerovo samopoštovanje.
 Biti međusobno lojalni i vjerni.
 Provoditi mnogo vremena zajedno.
HVALA NA PAŽNJI!