NIKOS KAZANTZAKIS

GRK ZORBA

PREVEO:

STJEPO MARTINOVI
 PROLOG

Nekoliko me puta pohodila nakana da opiem ivot, zgode i stajalita o svemu i svaemu
Alexisa Zorbe, staroga rudara koga bjeh silno zavolio. Naime, kad god sam pomiljao na
ono to mi je najvie dobra donijelo - a bjehu to putovanja i snovi - sastajao sam se sa
spoznajom da nije bilo mnogo onih koji su bili uza me bilo kad bih putovao, ili dok sam
sanjao; uistinu, mogao bih se prisjetiti samo trojice-etvorice koji su mi urezali
zamjetnije tragove na dui: Homer, Bergson, Nietzsche i... Zorba.

Prvi mi je bio linost oka staloena i bljetava, nalik savrenu sunevu krugu koji svuda
dopire svjetlou slobode; Bergson mi je pomogao razrijeiti nerjeive filozofske
kontroverze kojima sam se trapio od najranije mladosti; Nietzsche me oplemenio
gurnuvi me u nove bitke i poduivi kako se dostojanstveno prihvaaju nedae,
neizvjesnost i tjeskoba - a Zorba me jedini uio kako se voli ivot i potire strah od smrti.

Stoga danas, da mi je birati duhovnog vou - gurua, kako ga nazivaju u Indiji, ili
starostu, gerontu, po rjeniku kaluera na Atosu - nedvojbeno bih odabrao upravo Zorbu.
On bi bio moj izbor, jer ima sve potrebno knjievniku u potrazi za cjelovitom priom:
oi obojene instinktom pretpovijesnog lovca koji si strijelom pribavlja hranu -
prostodunu sposobnost da sve vieno uvijek iznova doivljava kao prvi put,
jednostavno kao to poela i jesu jednostavna: zrak, more, oganj, ena, kruh...- pouzdanu
ruku i isto srce da izrazi muevnost zapretanu u njegovoj dui - nesputan, nevin i
zvonak smijeh, to je kuljao

iz vrela dubljeg od ovjeje nutrine, prolamajui se iz Zorbinih vremenih grudi u

najvanijem trenu. Uzrujan pretekim izazovima, upravo je energijama tog izvora
nastojao rijeiti sve etike, vjerske i domoljubne dvojbe to su muile zlosretna i
maloduna ovjeka - i uspijevao ih je rijeiti, eda bi mogao spokojno preivjeti.

Jedva me savladiva tuga i tjeskoba obuzimaju kada pomislim kakvom su me hranom

tolike godine moji uitelji i knjige pitali, ne bi li mi zasitili duu i um nemalih htijenja - a
kakvom me je Zorba nahranio u samo nekoliko mjeseci! Sluajnim susretom zavreno je
dotadanje isprazno razdoblje moga ivota, a umalo sam prekasno susreo ljudinu koji je
spasio ono to nitko nije nazirao u meni.

Ali, nije se zbio nekakav cjelovit obrat, nije se stubokom promijenilo moje ponaanje -
nije bilo eksplozije ni preporoda: prekasno za njih bjee, pa je Zorba, umjesto da postane
grandiozan i blistav mi ivotni uzor, ostao samo gorka literarna tema na koju sam
potroio nekoliko araka papira.

Knjievnikova povlastica to moe transponirati ivot u umjetniku formu potie u

njemu teke duevne srazove - a dua se ne smiri dok ne nae oduka u njoj provreloj
boli. Jednom osloboena, pak, dua se vie ne pati, nego se u njoj raa potreba za
ulaskom u ivotnu bitku i ueem u njoj. tovie, puna ponosa zbog pojave te boli, ona
tei da izrekne svoje i potom se ugasi. Ne udi dua za samoom ni gordou - samo
hoe stvoriti veliko djelo, u onomu jedinom trenu beskonana vremena u kojem stjee
tijelo i krv: tada se u hipu preobrazi za cijeli svoj vijek.

A meni je Zorba, taj ovjek od mesa i kostiju, tutnuo u ruke tintu i papir, premda nisam
elio - tovie, suprotno mom htijenju - jer je tako djelovao na mene da sam poeo u sebi
izgraivati legendu o tom muu. Mit se potajice stvarao u meni, u poetku kao
uglazbljen nemir, arko zadovoljstvo i iritacija - kao da mi je u krv provalila strana
materija, pa mi se tijelo upustilo u boj da ju skoli i uniti, obezlii i upije. Zatim su oko
tog zametka stale kruiti rijei, hranei ga i oblikujui, a kad su se razile misli to
smuuju um, vratile su se neko mu odbjegle radosti i tuge - ivot se ozario vedrinom,
to je omoguila da potekne pria o Alexisu Zorbi.

U prvi mah nisam znao kakvu bih joj knjievnu formu trebao dati: ispisati ju kao poemu,
ep ili zapletenu sagu iz levantinske predaje, ili da saeto i suho opiem nae razgovore
na samotnu kretskom alu, gdje smo se zatekli kako bismo (naoko) iskopavali lignit.
Znali smo obojica savreno da je taj na posao bio samo pijesak u oi ljudima oko nas -
dok smo, iz dana u dan, jedva iekivali da zae sunce i radnici se raziu kuama, a mi
da se opruimo na alu, pogostimo krepkom domaom hranom, napijemo estoka
kretskog vina i predamo se divanima bez kraja i konca.

Ja bih nerijetko utio - jer, to zaboga moe intelektualac rei ovjeku njegova iskustva?
Radije bih se u uho pretvarao, pa sluao njegovo pripovijedanje o selu na obroncima
Olimpa, snjenim meavama i vucima, komitima i svetoj Sofiji, lignitu i magnezitu,
enama i Bogu, domovini i umiranju... sve dok, uzrujan nedostatnou rijei, Zorba ne bi
skoio na noge i rasplesao se po ljunanoj zaravni. Taj me kotunjav starac uspravna
dranja motrio glave u zanosu zabaene, oima sitnim i prodornim kao u ptice, izvodei
skokove i udarajui tabanima o alo, esto i prskajui me nehotice morem po obrazima.

Kada bi, pak, glasa pustio - nije to bilo ljudsko glasanje, nego iskonski krik - spoznavao
sam da vrijedi ivjeti. Proivjeti upravo takav ivot, kako nam nalau kosti, meso i krv,
pa se sada - jo obuzet Zorbinom magijom - trsim da ne splasne onaj zanos u meni.

Ali, nema u mene odvanosti za takvo ivljenje - uzalud sam noima sluao Zorbu kako
se glasa prazvucima ne bi li me potakao da se iskobeljam iz tople ahure svojih misli i
navada, pa da se s njim otisnem na daleka putovanja na kojima se stjeu smjelost i
sloboda.

Mnogo sam puta u ivotu posrnuo uvjerivi duu da ne postupi protiv razuma, premda
mi je unutranje bie govorilo da treba upravo tako, bezumno... ali dua me ni pred kim
nije tako porazila kao pred Zorbom.
 1

Prvom sam ga sreo u Pireju, kada sioh u luku, htijui parobrodom na Kretu. Bjee tik
pred svanue, kia je lijevala, a estoki jugo otpuhivao je pjenu s valova sve do male
kavane, staklena vrata koje bjehu zatvorena. Njezina unutranjost bila je proeta vonjem
kadulje to se tu stalno kuhala i ljudskih bia koja su dahom, jer vani hladno bjee,
zamaglila prozorska stakla. Petorica ili estorica pomoraca, koji tu bjehu proveli no
zabundani u smee kabane od kostrijeti, pili su kavu ili aj, pogleda uperenih - kroz
mutna okna - prema moru. I riba se, pod udarima pobjenjele vode, bjee sklonila u
dubine, iekujui dok se nad njom ne obnovi utiha, kao to su i ribari, natiskani u
kavani, ekali da proe nevrijeme i da se oslii, ugori i rae vrate iz svojih nonih
pohoda. Dan je pomalo svitao...

Uto se ostakljena vrata otvorie i u prostoriju ue krupan, blatom umrljan i nevremenom

iban luki radnik, gologlav i bos.

Ej, Konstandi! dovikne mu postariji mornar u nebeskomodrom ogrtau. Kako

je?

Sto misli kako mi je? Kostandi e gorko, pljunuvi na pod. Jutrom, eto me u
birtiji. S veeri, u krpama. Takav mi ivot... a posla niotkud!

Neki se nasmijae, neki kimnue glavom proklinjui.

ivot je osuda na smrt ree brkajlija koji se oito filozofijom napojio iz

Karaoza*. Da, prava smrtna presuda. Proklet bio...

Blijeda plaviasto-zelenkasta svjetlost probila se kroz umazana stakla kavanskih prozora

i razlila po rukama, nosovima i elima. Dosegla je i tezgu, osvijetlivi boce, a kako je
elektrino svjetlo bivalo sve nezamjetnije, vlasnik lokala pruio je ruku do prekidaa i
utrnuo ga. Na tren je zavladala tiina - sve oi bjehu uperene vani, u prljavosivo nebo. S
mora se ula huka valova, u kavani hrkanje nekolicine spavaa.

to li se dogodilo s kapetanom Limonijem? Neka mu Bog bude na pomoi stari e

mornar s uzdahom, grickajui sijedi brk; porom, bijesno promatrajui more, procijedi
reei:

Prokleto bilo, ti koje razara domove i udovice mnoi!...

Sjedio sam u kutu, hladno mi bjee i stoga naruih jo jednu au kaduljina aja. elio
sam zaspati, a i borio se protiv te elje, jednako kao i protiv umora i ranojutarnje pustoi
u dui. Pogledavao sam kroza zamagaljena okna prema luci to se budila odjekujui
brodskim sirenama i dovikivanjem kirijaa i barkariola... a, dok sam tako lutao okom,
nevidljiva mi je mrea, izatkana morem, ozrajem i mojim odlaskom, ovijala tkanje
tjeskobe oko srca.

Pogled mi bjee prikovan pri crnu krmu povelika broda, cijeli trup kojeg jo bjee
uronjen u tminu. Kia je lijevala, spajajui svojim zavjesama nebo i glib. Taj crni brod u
mojim oima, sjene i dad, dadoe lik mojoj tuzi. Sjeanja navrijee... a kia i moje
raspoloenje poprimie, u toj vlanoj izmaglici, obrise moga prijatelja. Je li to lani bilo?
U nekomu drugom ivotu - ili juer - kada sam siao u istu ovu luku da bih se oprostio s
njim? Sjeam se kako je i onoga jutra dadilo i hladno bilo, pamtim ranojutarnje
svjetlo... a onda mi jednako bjee i oko srca teko.

Koliko li je gorine u polaganom rastanku s pravim prijateljima! Bolje bi bilo razii se

odjednom, pa ostati u samoi - prirodnu stanju ovjekovom. Pa ipak, onoga kinog jutra,
nisam ga mogao ostaviti... a kada sam, kasnije, razumio zato, naalost, prekasno je bilo.
Uspeo sam se s njim na palubu, te sjeo meu kovege nabacane u njegovoj kabini.
Promatrao sam ga dugo i usredotoeno, dok je njegova panja drugamo bila usmjerena -
kao da sam si htio urezati u sjeanje crte njegove fizionomije, jednu po jednu... njegove
svijetle modrozelene oi, oblo mladenako lice, njegov inteligentan i pronicljiv pogled,
te, nadasve, njegove plemenitake ruke s dugim vitkim prstima.

U jednomu me trenu uhvatio kako ga tako promatram, napeto i pomno - okrenuo mi se

pomalo podrugljiva izraza lica, kojem je pribjegavao uvijek kada bi elio prikriti
osjeaje. Zagledao se u me, razumjevi - te, da bi izbjegao tugu rastanka, upitao uz
ironian smjeak:

Dokle?

Na to misli... dokle?

Dokle kani prevakavat papire i mrljat se crnilom? Zato ne poe sa mnom?

Tamo, na Kavkazu, tisue su naih u opasnosti. Hajdmo ih spasit.

Zatim se nasmijao kao da se ruga vlastitu plemenitom planu:

Moda ih i neemo spasiti, ali zar i sam ne propovijeda da je jedini put samospasenja
prihvatiti se spaavanja drugih? Dakle, isprsi se uitelju, kad ti tako dobro ide
propovijedanje. Zato ne bi sa mnom...

Nisam odgovorio, dok mi u mislima bjee sveta zemlja na Istoku, drevna postojbina
bogova kojom odjekuje jauk Prometeja prikovanog za stijenu - za koju je sada, jednako
zapomaui, na rod prikovan. Iznova pod prijetnjom propasti, zazivaju upomo svoje
sinove - a ja sam taj zov sluao pasivno, kao da bol san bjee, a ivot neka napeta
tragedija u kojoj nitko osim divljaka ili prosta ovjeka nee istrati na pozornicu ni
umijeati se u radnju. Moj je prijatelj ustao, ne oekujui odgovor. Brodska se sirena uto
treom oglasila, pruio mi je ruku i opet prikrio osjeaje porugom:

Au revoir, knjiki molje!

Glas mu je zadrhtao - znao je da je sramota ne umjeti obuzdati osjeaje, a suze, njene

rijei, kretnje to nemir odaju, uobiajene ljubaznosti... sve za njeg bjehu slabosti
mukarca nedostojne. Tako ni nas dvojica, koliko god smo marili jedan za drugoga,
nikad ne razmijenismo rijei naklonosti - samo smo obigravali jedan oko drugog i znali
se okrznuti poput divljih zvijeri. On, ironian i produhovljen, civiliziran ovjek - ja
barbarin. On se uvijek znao kontrolirati i saeti sve osjeaje u osmijeh, dok bi se iz mene
prolomio neprilian barbarski grohot. Htio sam prikriti uvstva tvrdom rijeju, ali me
sram bjee. Ma, nije da me ba stid bilo, nego mi nije polazilo za rukom. Uzeh mu ruku,
drei ju kao da ga ne elim pustiti - u udu me pogledao.

Zar si toliko dirnut? ree, nastojei se nasmijati.

Jesam uzvratio sam mirno.

Zato? Zar nismo rekli, sloili se o tom prije mnogo godina? Fudoshin, kako bi to
tvoji omiljeni Japanci rekli, ataraxia. Olimpijska mirnoa, lice pod nasmijanom,
nepokretnom maskom. A ono to se za njom zbiva, naa je stvar.

Da potvrdih kratko, nastojei se ne razotkriti dugakom reenicom; nisam bio

siguran da bih mogao kontrolirati glas.

Uto se oglasilo brodsko zvono, potaknuvi putnike da izau iz kabina. Blago je kiilo, a
zrak se ispunio tugaljivim rijeima oprotaja i obeanja, dugim ljubljenjima i kratkim
suspregnutim naredbama. Majke se bacie na sinove, ene na mueve, prijatelji na
prijatelje... kao da se zauvijek oprataju - prizivajui tim malim rastancima Veliko
Razdvajanje. Kad se ono zvono opet zaulo, dok se njegov glas vlanim zrakom
razlijegao od pramca do krme, uini mi se da zvui posmrtno - i sav se stresoh.

uj... ima li nekakav predosjeaj? upitao me prijatelj tiho, nagnuvi se prema

meni.

Da potvrdih mu ve izreenom rjecom.

A vjeruje li u te besmislice?

Ne rekoh samouvjereno.

Onda...?
Nita ne rekoh, jer premda nisam praznovjeran - strah me nije mimoiao. Prijatelj me
lagao dodirnuo ljevicom po koljenu, kao to je obiavao kad bih se zanio. Bilo bi to onda
kad bih ja ustrajao da se izjasni, a on uporno odbijao, nerijetko i ui zaepljujui; na
kraju, kad bi prihvatio moje miljenje, stavio bi mi ruku na koljeno kao da kae U redu,
neka bude po tvom. Prijateljstva radi.

Trepnuo je dvaput-triput, pa se opet zagledao u me; razumio je da sam uznemiren, pa je

oklijevao da posegne za naim uobiajenim orujima: smijehom, jetkim poalicama,
zadirkivanjem...

Dobro ree potom. Daj mi ruku, a ako se ikada jedan od nas nae u smrtnoj
opasnosti...

Zastao je, kao da se srami - on, koji se tolikih godina narugao svim metafizikim
izletima i sprdao s njima jednako kao i s vegetarijanstvom, spiritizmom, teozofijom i
ektoplazmom.

No? upitao sam, nagaajui to e rei.

Smatrajmo to igrom rekao je neoekivano, kao da se kani izvui iz opasne

situacije u koju se iznebuha upustio. Ako se ikada netko od nas nae u smrtnoj
opasnosti, neka tako snano misli na onoga drugog da ga opomene ma gdje bio... U
redu?

U redu sloio sam se, zamijetivi da se pokuao osmjehnuti, ali da su mu usne

ostale nepomine, kao smrznute.

Naravno, zna da ni najmanje ne vjerujem u telepatiju i sve to... urno je dodao,

bojei se da nije suvie jasno izloio svoja osjeanja.

Naravno, neka bude tako promrmljao sam.

Dobro onda, neka tako i ostane. Slae se?

Slaem potvrdio sam jedva ujno.

Bile su to nae posljednje rijei - bezglasno smo se rukovali, snano si stisnuvi ake, a
potom ih naglo razdvojili.

Otiao sam urnim korakom, ne osvrui se, kao da hou umaknuti nekom tko me slijedi
- a iako me obuzeo snaan poriv da mom prijatelju uputim jo jedan pogled, obuzdao
sam se. Ne pogledavaj unatrag! naredio sam samu sebi.Samo prema naprijed!
Ljudska je dua nezgrapna i teka, zatoena u glibu tijela - nai su dojmovi grubi i
sirovi.. .nita ne osjeamo proieno, posve izvjesno. A da je sposobna sve nazrijeti,
koliko bi drugaiji taj na rastanak bio.

Bivalo je sve svjetlije - dva su mi se jutra ispremijeala. Voljeno oblije mog prijatelja,
sada mi posve jasno, ostalo je nepomino i oaloeno u kii i ozraju luke... a tada se
vrata kavane otvorie, huka mora iznova se zaula - s njom ue i stasit mornar,
odbacujui noge u hodu i suui si brk.

Dobrodoao, kapetane Limoni! doekae ga razdragani glasovi.

Uzmaknuo sam u kut, nastojei iznova pribrati misli, ali se lice mog prijatelja ve
rasplinulo u dadu. Jo se svjetlosti probilo u kavanu, pa vidjeh da se kapetan Limoni,
utljiv i zabrinut, latio svojih jantarnih brojanica i poeo premetati zrna. Borio sam se da
nita ne vidim niti ujem, ne bih li jo nakratko zadrao privienje to se razilazilo. Kad
bih samo mogao jo jednom proivjeti gnjev to je u meni prokuljao kad me prijatelj
nazvao knjikim moljcem!

Naime, u tom sam se trenu sjetio kako je cijelo moje gaenje nad ivotom saeto u tim
dvjema rijeima... jer, zaista, kako sam ja - toliko volei ivot - dopustio samu sebi da se
tako dugo zarobim ispraznou knjiga i dadem se sputati papirima izmrenim tintom!
Toga dana naeg rastanka moj mi je prijatelj pomogao da to savreno uvidim - bio sam
spaen, jer u sada, poznavajui svoj jad, umjeti lake ga pobijediti. Moja nevolja nije
vie bila neuhvatljiva i bestjelesna - poprimila bjee ime i oblik, pa e mi biti izglednije
nositi se s njom.

Mora biti da su te njegove rijei polako napredovale u meni, jer sam traio povoda da
napustim svoje papire i bacim se u ivot proet djelovanjem. Vrijeao me taj sitni dera
knjiga kao heraldiki znak na mom titu - toliko da se, prije mjesec dana, eljena prigoda
sama ukazala: unajmio sam - na kretskoj obali, nasuprot Libiji - naputen rudnik lignita,
te nakanio odsada ivjeti s prostim svijetom, radnicima i seljacima, to dalje od
zajednice knjikih moljaca! Uzbuen, pripremao sam se za putovanje onamo - kao da
ono ima tajanstveno znaenje. Dosad, rekoh sebi, odluan da promijenim nain ivota,
samo si sjenu vidio i bio zadovoljan njom - a sada u te povesti prema biti ivljenja.

Konano sam zavrio pripreme - a u samo predveerje polaska, dok sam premetao moje
papire, naiao sam na nedovren rukopis. Dohvatio sam ga i zagledao se u nj,
oklijevajui... budui da je ta zamisao pune dvije godine u samom sreditu moga bia
tinjala kao golema udnja, kao sjeme to bubri hranei se mnome i klijajui u mojoj
nutrini, rastui i nasrui na ljuturu moga tijela kako bi prodrla van. Nisam vie imao
hrabrosti unititi ga, nisam to mogao - prekasno je bilo da poinim takav duhovni
pobaaj.
Iznenada, dok samo tako neodluan drao rukopis, postadoh svjestan osmijeha mog
prijatelja - njegova smjeka obojena ironijom i blagou. Uzet u ga! rekoh u sebi,
prigrlivi sveanj. Hou - ne smij mi se! Potom sam ga paljivo zamotao, kao da dijete
povijam, i ponio sa sobom.

Dubok i hrapav glas kapetana Limonija zauo se kavanom - napregnuo sam sluh:
govorio je o duhovima voda koji su, u oluji, usplazili uz jarbole njegova broda i
oblizivali ih.

Ljigavi su i ljepljivi priao je. Kad ih dograbi nekoliko, ruke ti zahvati oganj...
a kako sam i brkove pogladio, u mraku sam svjetlio kao vrag! A more nas je tako
zalijevalo da je prodrlo u brod i namoilo nam tovar ugljena. Brod, otean, poeo se
naginjati na stranu i bio bi se prevrnuo, ali nam je u tom trenu sam Bog priskoio u
pomo: poslao je munju! Poklopci tiva u hipu su se rastvorili, pa se ugljen iz njih
razletio po moru. Jedrenjak, olakan, sam se uspravio i bili smo spaeni. Eto, tako je to
bilo... sve!

Izvadio sam depno izdanje Dantea, mog sudruga na putima, pripalio lulu i naslonio se
na zid kako bih se udobnije smjestio. Trenutak sam oklijevao: u koje bih stihove uronio?
U ognjene jame Pakla ili proiavaj ue plamenove Purgatorija? Ili da se odmah bacim
na najviu razinu ljudskog ufanja? Mogao sam birati - a drei Danteovu knjiicu na
dlanu uivao sam u toj slobodi, svjestan da e mi stihovi to ih odaberem u rano jutro
svojim ritmom odrediti cijeli dan.

Sagnut nad knjigu i zaokupljen potragom za odlukom, odjednom sam spoznao da mi je

vrijeme isteklo: uznemiren, podigao sam glavu - osjeajui kao da mi neije oi
probijaju tjeme. Naglo sam se okrenuo prema ostakljenim vratima, proet bljeskom to
mi je prostrujao mozgom: Opet u vidjeti mog prijatelja!

Jesam, bio sam spreman doivjeti udo - ali se ono nije dogodilo: promatrao me je
neznanac, otprilike ezdesetogodinjak, vrlo visok i vitak, nosa priljubljena uz okno i
oiju uperenih u me. Zamijetih da je imao jedino nekakav plosnat smotuljak pod
mikom, a zaista me se dojmio svojim znatieljnim pogledom, oima punim ironije i
vatre. U svakom sluaju, takav mi se uinio. im su nam se oi srele - on kao da se htio
uvjeriti da sam ja ovjek koga trai - otvorio je vrata odlunim pokretom ruke, proao
izmeu stolova brzim koracima skokovima nalik i stao preda me.

Putuje? upitao je. Kamo? Vjerujui u providnost?

Na Kretu sam krenuo... zato pita?

A da me povede sobom?
Pogledao sam ga paljivo: obrazi mu bjehu upali, vilice jake, jagodine kosti izrazite,
sijeda kosa kovrava, a oi svijetle i prodorne.

Zato? to bih s tobom?

Zato, zato! mrzovoljno je uskliknuo, slegnuvi ramenima. Moe li eljade

ita bez tih silnih zato? Jednostavno, zato, jer mu se oe? Eto, recimo... povedi me ko
kuhara. Umijem pripremati orbe o kakvima nit si uo, niti pomiljao.

Nasmijao sam se - njegov izravan govor i prodorne rijei zaista su me se dojmili... a i

pomisao na orbe. Moda nije najgora stvar, pomislio sam, povesti toga zdrmanog
kumaina sobom na daleku i pustu obalu. Popare i prie... Izgledao je kao da se
natumarao svijetom, nekakav Sindbad Moreplovac - svidio mi se.

O emu sad misli? upitao me je pomirljivo, odmahujui svojom pozamanom

glavom. Nosi do dvije tezulje sobom, zar ne? Odmjerava sve na gram... i u
milimetar, jel da? Ajd, prijatelju, odlui se. Ugazi konano!

Sjedi. Hoe li alicu kadulje? rekoh, sklapajui Dantea, kad mi je dodijalo

razgovarati odozdo promatrajui tog dugonju-zgubidana.

Kadulju? uskliknuo je s prijezirom. Konobaru... rum!

Pio je malim gutljajima, zadravajui srk po srk dugo u ustima kako bi uivao u okusu,
te putajui rum potom niz grlo da mu ugrije nutrinu. Hedonist, znalac, pomislio sam.

to umije, ime se bavi? upitao sam ga.

Sve! Svaim. Rukama, nogama, glavom... sve. Gdje bi nam kraj bio da ponem o
onom to sam radio!

A to je posljednje bilo?

Rudarenje. Vrlo sam dobar u tom! Znam poneto o rudaama i kovinama, znam kako
se pronalaze ile i uspostavljaju galerije. Silazim ja u jame, nemam straha... i dobro sam
radio. Predradnik sam bio, niko se nije alio. Ali, onda je vrag preuzeo moj poso u
svoje ruke. Prole subote uveer, jednostavno jer mi se tako prohtjelo, odjednom sam
dograbio gazdu koji je toga dana doo provjerit stanje stvari... i nalemo ga.

Ali zato?! to ti je uinio?

Meni? Ba nita, kaem ti! Prvi sam ga put vidio. Jadnik me ak poastio cigaretom.

Pa...?
 A, gle tebe! Sjedi tu i samo pitanje za pitanjem. Dolo mi, to je sve. Nisi uo priu o
mlinarevoj eni, jel da? Ne oekuje da s njene guzice naui itat i pisat, zar ne? A
ljudski ti je razum ko mlinariino dupe!

Proitao sam dotada mnoge definicije ljudskog razuma, a premda mi se ta uinila

najudnovatijom od svih - svidjela mi se.

Promotrio sam svoga novog kompanjona sa ivim zanimanjem; lice mu je bilo roavo i
obiljeeno tragovima vremena... poput crvotona drva, pa se sjetih da mi je nekoliko
godina ranije jedno drugo lice nalikovalo povrini od starosti ogrubjela drveta: ono
Panaita Istratija.**

A to ti je u tom zaveljaju? Hrana? Odjea... ili alat?

Moj subesjednik nasmijao se tresui ramenima:

Ti si mi neka priprosta sorta, bez uvrede. Nita od toga... to mi je santuri.***

Santuri?! Svira santuri?

Kad nedae stisnu, tumaram po birtijama i sviram. Pratim se na santuriju, dok pjevam
stare kleptske napjeve iz Makedonije. Otpjevam, pa zaem s ovom kapom u ruci meu
ljude... i napuni se novcem.

Ne ree mi ime...

Alexis Zorba. Neko su me zvali Pekarska Lopata, jer sam ovako tanaan, a glave
plosnate poput pogae... ko i Passa Tempo, dok sam prodavao prene bundevine
sjemenke. Hm, zovu me i Snijet, biva da svugdje kamo stignem izvedem i poneku
prijevaru. Sve je to za ljude, ko i moji ostali nadimci. Nek ostanu za drugu priliku.

A kako si nauio svirati santuri?

Dvadeseta mi je bila... kad sam prvi put uo santuri, na naoj seoskoj svetkovini,
tamo u podnoju Olimpa. Bez daha sam osto, tri dana nisam nita u usta stavio. Sto je
s tobom? upito me otac, pokoj njegovoj dui. Hou nauit santuri! Nije te sram i
od same takve pomisli?! Jesi li Ciganin? Misli drndat uokolo? Ne, ou nauit svirat
santuri... kako treba! Imo sam neto para, tedio za enidbu - balavanderska posla.
Boe, kako sam zelen bio, onako uzavrele krvi! Htio se oenit, jadna budala! Ali, stavio
sam na hrpu sve to sam imo, pa i vie od toga, te nabavio santuri. Ovaj tu, to ga
gleda. Pohito sam u Solun, Turinu Redep-efendiji koji je poduavo santuri svakoga
ko je zaista htio dobro svladat svirku. Bacio sam mu se pred noge... Sto oe, mali
nevjernie? upito je. elim nauit santuri. Dobro, ali emu mi se pred noge
baca? Jer ti ne mogu platit. A poludio si za santurijem, jel da? Jesam...
Dobro. Ustani, mome. Ne trebam plae! Punu sam godinu ostao kod njega i uio uza
nj, Bog mu blagoslovio zemne ostatke. .. jer mislim da je odavno mrtav. Kad ve Bog
rastvori rajska vrata tolikim bitangama, neka ih otvori i Redep-efendiji, jer, otkako sam
nauio svirat santuri, ja sam drugi ovjek. Kad mi potonu sve lae, kad ostanem bez
prebijene pare - zasviram i oraspoloim se. A dok sviram, moe mi govorit kolko
oe, ne ujem te. A i ujem li, ne mogu odgovorit. Progovorit ne mogu, kolko god
pokuavo.

Ali, kako to... Zorba?

Ne razumije? Strast! Strast mi ne da.

Uto se vrata opet otvorie; s grmljavinom mora i studen je navrla u kavanu - osjetio sam
ju po rukama i nogama, pa se jo vie povukoh u kut i zaogrnuh kaputom, uivajui u
sjaju trenutka. Zato bih odavde? Ba mi je dobro... Kad bi ove minute potrajale
godinama! pomislio sam.

Iznova se susretoh sa Zorbinim oima - koje kao da bjehu prikovane uz moje. Zamijetih
da su mu arenice okrugle i sitne, a zjenice velike, dok mu bijeli dijelovi jabuica bjehu
proarani gustim spletovima rumenih ilica. Kao da je njima prodirao u moje bie,
pretraujui me nemilice.

Onda? rekoh. Nastavi.

Pustimo to. Da mi cigaretu? upitao je opet stresavi ramenima.

Pruio sam mu ju, nato je izvadio ocilo, kremen i gubu iz depa, te ju pripalio.
Polustisnutih se oiju predao uivanju u dimu.

Jesi li enjen?

Zar nisam muko? uzvratio je ljutito. Mukarac, znai slijepac! Pa, kao i toliki
prije mene, ljosno naglavce u jamu. Oenio se, pa strmoglavo nizbrdo. Posto glava
obitelji, kuu nam sagradio, djecu izrodio... same nevolje! Ali, hvala Svevinjem na
santuriju.

Svirao si da smetne brige s uma, jel da?

Vidim ja da ti ne udara ni u kakav instrument, jer ne bi inae govorio takve

besmislice. Kakva svirka u kui, uz tolike brige? ena, djeca... kako se prehranit, kako
se sna za odjeu - to e uope bit s nama? Kvragu!... Ne, prijatelju, santuri zahtijeva
povoljne okolnosti, istu duu. A kae li moja ena samo rije previe, kako mogu biti
raspoloen za svirku? Kad su ti djeca gladna i deru se, samo pokuaj zasvirat! Da bi
sviro santuri, sve mu mora podredit... jel ti to jasno?
Da, razumio sam: Zorba je bio ovjek kakvoga sam dugo uzalud traio. Zivo srce, velika
prodrljiva gubica, golema gruba dua... jo neodvojen od majke zemlje. Smisao rijei,
umjetnosti, ljubavi, ljepote, istoe, strasti... sve mi je to objanjeno najjednostavnijim
rijeima to ih je izgovarao taj radnik. Bacih pogled na njegove ruke, jednako vjete
krampu i santuriju: bjehu kvrgave, ispucale koe, izobliene i ilave. Brino i njeno,
kao da enu svlai, razvezao je vreu i izvadio iz nje svoje glazbalo, staro i ulateno od
duge uporabe. Sve mu mnogobrojne ice bjehu na broju, kao i ukrasi - mjedeni kljuevi i
intarzije od bjelokosti - te remen s kitom od crvene svile. Pomilovao ga je krupnim
vornovatim prstima, s ljubavlju ba kao ensko bie, te ga ponovo uloio u platnenu
navlaku - u strahu da se ne prehladi.

To je moj santuri proaptao je, polaui zaveljaj paljivo natrag na stolac.

Pomorci se bjehu oraspoloili, kucali su se mulima i sve glasnije smijali, prijateljski

sputajui ake na ramena kapetanu Limoniju.

Bogme si se nauivo straha, zar ne, kapetane? Sam Bog zna kolko si svijea obeo
svetom Nikoli!

Ba i ne, kunem vam se! kapetan e striui gustim obrvama. Jer, kad sam
ugledo arhanela smrti preda mnom, nisam pomislio na Blaenu Djevicu, ni na svetog
Nikolu, nego samo okreno put Salamine... pa, sjetivi se moje ene, podviknuo: O,
Katerina, da mi je samo sada bit u postelji s tobom!

Mornari opet prasnue i grohot, kapetan Limoni s njima.

Kakva je betija ovjek! nastavi morski vuk. Arhanel mu nad glavom, maem
vitla, a on mislima samo ondje i nigdje drugo. avo da nosi staroga jarca! Runda
svima!

Zorba ga je pozorno sluao, naulivi svoja pozamana uesa - promatrajui as

mornare, as mene.

to li mu je to ondje? O em prijan trkelja? tiho me upitao, a onda, shvativi to

je kapetanu na umu bilo, prasnu u smijeh.

Bravo, prijatelju! povie zadivljeno. Znaju pomorci tajnu.Vjerojatno jer se

danju i nou hvataju u kotac sa smru. Tako je... a sad, da se vratimo naem poslu:
ostajem ili odlazim? Odlui.

Zorba... rekoh jedva se suzdravajui da mu se ne bacim u zagrljaj ...dogovor

vrijedi! Ide sa mnom. Imam nekakva lignita na Kreti, pa e predvoditi kopae. A kad
veer padne, protegnut emo se po pijesku - jer ja na cijelom svijetu nemam ene, djeteta
ni paeta, pa emo skupa jesti i piti. A onda e svirati santuri...
 Ako budem od volje, uo si? Ako me volja bude. A radit u za tebe kolko bude
htio, tu sam tvoj ovjek. Santuri, meutim, to je drugo... s njim sam divlja ivotinja koja
treba slobodu. Budem li raspoloen, svirat u, i pjevat ak. I plesat zeimbekiko,
hassapiko, pentozali****... Ali, odma ti kaem, samo ako budem od volje. Razjasnimo
to namah, bude li me tjero, svreno e bit sa svim. Jer, to se toga tie, mora
razumjet. ovjek sam.

ovjek?! Sto eli time rei?

Slobodan, eto to!

Naruio sam mu jo ruma.

Zovi dva! I sebi, da nazdravimo. Kadulja i rum, to ne bi valjalo... nego e i ti rum, pa

e na dogovor drat vodu.

Kucnuli smo se aicama ve se bjee posve razdanilo. Zaula se i brodska sirena, a

vidjeh i nosaa koji mi je unio prtljagu na lau kako mi mae.

Neka Bog bude s nama rekoh ustajui. Hajdmo!

Bog i Vrag! dodao je Zorba staloeno.

Potom se digao sa stolca, stavio santuri pod miku, otvorio vrata i prvi zakoraio van.

* Karaoz, znaenjem Crnooki, po glavnom je liku nazvano lutkarsko kazalite sjena

rasprostranjeno arapskim zemljama i Turskom, kao pravovjernim muslimanima jedini
doputen oblik dramskog prikaza; vjeruje se da je nastalo od tradicionalnog teatra te
vrste to su ga arapski trgovci prenijeli s otoka Jave bliskoistonim zemljama i
Sjevernom Afrikom.

** Panait Istrati, rumunjski pisac (stvarao na francuskom), najpoznatiji po romanu ,,La

Maison Thuringer" (1933.), zamiljenom kao prvi dio trilogije "Adrian Zograffi, ovjek
bez predrasuda", nedovrene zbog autorove smrti od tuberkuloze.

*** Santuri, levantinski iani instrument, slian citri i cimbalama; svira se prstima ili
batiima, esto kao jedini u pratnji vokala, ali i u sastavima s buzukijem, kretskom lirom
ili sviralama.

**** ples Zeimbeka, (nekadanjih) Grka s maloazijske obale; mesarski ples; kretski
ratniki ples nalik korulanskoj moreki.
 2

More, blagost jeseni, otoci okupani suncem, rosulja to rasprostire prozraan veo nad
besmrtnom nagou Grke... sretan li je ovjek, pomislio sam, komu prije smrti srea
podari plovidbu Egejem. Mnogo je radosti u ovom svijetu - ene, plodovi, zamisli... ali,
brazdati to more u jesenskoj pitomim, apui imena otoka jednog za drugim, meni je
uitak najprikladniji da ljudsko srce ponese u raj. Nigdje drugdje ne moe se tako lako i
vedre due prijei iz stvarnosti u san. Granice nestaju i s jarbola najstarije podrtine
izbijaju grane s plodovima - u Grkoj nuda kao da je majka uda.

Pred podne, kia je stala, a sunce se probilo kroz oblake pojavljujui se blago i njeno,
umiveno i svjee, te zrakama pomilovalo voljene vode i obale. Stajao sam na pramcu i
doputao da me opija mirakul to se preda mnom irio dokle je sezalo oko. Na brodu
bjehu Grci, snalaljivi vragovi grabeljiva oka i mozgova sklonih prijevari poput
bazarskih trgovaca drangulijama - cjepidlaili su i prepirali se; potom bjee tu ratiman
klavir, te malo potena svijeta, a vie zlobnih babetina... da ovjeku prvo nadoe
dograbiti lau s obiju krajeva, uroniti ju u more i dobro protresti, ne bi li sve ivo to ju
zagauje ljudi, takori, stjenice poispadalo s nje, te ju potom pustiti da opet plovi,
oprana i prazna.

Ali, uto me snala suut, budistiko suosjeanje hladno poput zakljuka metafizikog
silogizma - milosre ne samo naspram ljudi, nego svega ivog to se bori za opstanak,
urla i plae, nada se i ne shvaa da je sve fantazmagorija nitavila. Suut prema Grcima i
rudniku lignita, momu nedovrenom rukopisu o Budi i svim zaludnim kompozicijama
svjetla i sjene to iznenada naruavaju i oneiuju djevianski zrak. Bacih pogled na
Zorbino izoblieno votano lice - sjedio je na uadi smotanoj na pramanoj palubi, s
limunom pod nosom, a uima nauljenim prema skupinama putnika koje su se sporile,
jedna o kralju, druga o Venizelosu; obje su ga natjerale da odmahuje glavom i pljuje.

Stara krama! promrmljao je mrzovoljno. Kako ih nije sram sebe samih.

Kako misli... stara krama, Zorba?

emu sve to: kraljevi pa demokracija, te plebisciti, poslanici... kojetarije!

Bjelodano, Zorba bjee ve toliko nadiao suvremena zbivanja da mu ona ne bjehu vie
nita osim zastarjeloga smea; telegrafija, parobrodi i strojevi, moral i religija..
.njegovom su se umu, koji je napredovao bre nego svijet, inili poput zahralih starih
puetina.

Na valovlju, pripone jarbola oglasie se kripom, obalne se crte rasplesae, a ene na

palubi poutjee jae od limuna, poloivi svoje oruje - minku, steznike, ukosnice,
eljeve. Usne im problijedie, a nokti poplavie stare su svadljive svrake ostajale bez
tuega perja: vrpca, lanih obrva i nacrtanih madea, potpore grudnjaka... a videi ih
kako povraaju, ovjek bi osjetio samo gaenje i golemo saaljenje. I Zorba bjee zelen i
ut, njegove se iskriave oi zamutie - tek im se predveer vratio raniji sjaj. Pokazao je
na par pliskavica koje su iskakale iz mora pratei brod.

Delfini! uskliknuo je; zamijetio sam tada prvi put da mu nedostaje pola kaiprsta
na lijevoj ruci - upravo kad je i mene spopala munina.

Sto ti je s prstom bilo, Zorba? doviknuo sam mu.

Nita odvratio je, oito uvrijeen time to nisam pokazao vie oduevljenja
pliskavicama.

Neki ti ga je stroj zahvatio? bio sam uporan.

Zato posee za strojevima... s tim u vezi? Sam sam ga odsjekao.

Sam?! Zato?

Ne moe ti to razumjet, gazda! odgovorio je slegnuvi ramenima. Ne reko li

ti da me posvuda bilo, pa sam se jednom tako okuo i ko lonar. Zaludjeo me taj
posao! Shvaa li ti to to znai uzet grudu blata i nainit od nje to god oe? Eeeej..
Okree kolo i ta se aka gline vrti ko opsjednuta, dok ti stoji nad njom i kae: izradit
u vr, ne - bit e to tanjur, moda uljanica... vrag bi ga znao to sve ne. To ti je ono to
nazivam ljudskim: sloboda!

Zaboravio je nemirno more, prestao sisati limun, oi mu opet bjehu bistre.

A... sjetio sam se ponovo pitati: .. .kako je to s prstom bilo?

Ma, smetao mi je u radu na grnarskom kolu. Uvijek bi se negdje zarinuo u sredinu

predmeta i poremetio mi nakane, pa sam jednoga dana uzo sjekiricu...

Zar te nije zaboljelo?

A to misli, da sam panj?! eljade sam, naravno da je boljelo. Ali, taj mi je dio
smeto za kolom i odsjeko sam ga.

Sunce je silazilo prema obzoru i more se poelo smirivati, a oblaci razilaziti. Veernjica
se ukazala na nebu, a ja se zagledah naizmjence u nebo i puinu, razmiljajui - zaboga,
biti toliko zaljubljen u grnariju da uzme sataru i odsijee dio prsta, boli usprkos... ali
sam skrio svoje osjeaje.
 Nije ti to bio valjan nain, Zorba rekoh mu, smjekajui se. Podsjea me na
onoga asketu koji je, kako Zlatna legenda kae, jednom vidio enu, pa ga ta tjelesno
usplahirila, te je dograbio sjekiru...

I neka je, dovraga! Zorba me presjekao, naslutivi to u rei. Dobro je uinio,

to i treba odsje! Nevini jadniak nikad nije neemu prepreka.

Moe biti! usprotivio sam se. Itekako velika.

A emu to?

Tvom putu u carstvo nebesko.

Zorba me pogledao iskosa, lica ozraenog podrugljivou.

Ali, budalo, pa to je klju rajskih vrata.

Zatim me je paljivo promotrio, kao da eli proniknuti to mi je na umu: zagrobni ivot,

kraljevstvo nebesko, ene, sveenici... ali, oito nije dovoljno iitao, pa je samo
odmahnuo svojom velikom glavom pod sjedinama.

Znam, osakaeni ne vide raja ree potom, pa utonu u muk.

Otiao sam potom u kabinu, opruio se na leaj u i dohvatio knjigu - jo mi je Buda

zaokupljao misli. Poeo sam itati dijalog Bude i pastira, koji me ve nekoliko godina
ispunjavao mirom i spokojem.

PASTIR: Moj obrok je pripremljen, pomuzao sam svoje ovce. Vrata moje kolibe su
zabravljena, a oganj naloen. A ti, nebo, moe daditi do mile volje!

BUDA: Meni vie ne treba mlijeka ni druge hrane. Vjetrovi su mi zaklon, oganj mi se
utrnuo. A ti, nebo, moe daditi do mile volje!

PASTIR: Imam volove i krave. Imam batinjene panjake i bika koji mi krave opasuje. A
ti, nebo, moe daditi do mile volje!

BUDA: Nemam volova ni krava, a niti panjaka. Nita nemam i niega se ne bojim. A ti,
nebo, moe daditi do mile volje!

PASTIR: Imam krotku i vjernu pastiricu. ena mi je ve godinama sretan sam kad se
poigram s njom nou. A ti, nebo, moe daditi do mile volje!

BUDA: Imam slobodnu i krotku duu. Godinama sam ju uvjebavao i poduio ju da se

igra sa mnom. A ti, nebo, moe daditi do mile volje!
Ta su se dva glasa jo ula kad me je shrvao san. Ali, vjetar je opet pojaao, pa su se
valovi razbijali onkraj debelog stakla okna - lebdjeo sam izmeu sna i budna stanja
poput pramena dima. estoka je oluja nastupila: livade nestadoe pod vodama to
progutae volove, krave i bika. Vjetar odnese krov kolibe, oganj se ugasi, ena vrisnu i
pade mrtva u glib, a pastir zapone alopojku. Nisam mogao uti njegove rijei, premda
je glasno ridao dok sam tonuo u drijeme, nestajui u njemu poput ribe u dubinama.

Probudio sam se u praskozorje - ugledavi desno od broda ponosan, divlji i boanstven

otok. Blijedoruiaste su mi se planine smijeile kroz izmaglicu pod jesenskim suncem,
dok se tamnomodro more jo nemirno pjenilo oko nae lae. Zorba, zamotan u smei
vuneni pokriva, znatieljno je zurio u obrise Krete. Strijeljao je oima po brdima i
zaravnima, slijedio obalnu crtu i pretraivao ju kao da provjerava - on, znalac svih ala i
zemalja - hoe li i ovom kroiti oduevljen time to ju je spoznao umom. Priao sam mu,
dodirnuo mu rame i rekao:

Sigurno ti nije prvom da dolazi na Kretu, Zorba? Promatra ju kao staru prijateljicu.

Zijevnuo je, kao da mu dosaujem - osjetio sam da mu ni najmanje nije do zapoinjanja

razgovora.

Gnjavim te prianjem, zar ne?

Nije to, gazda odvratio je. Nego... nije mi lako govorit.

Teko ti je priati?! Kako to?

Nije odmah odgovorio. Opet je oima polako lunjao obalom, a kako je no proveo na
palubi, vidjeh da mu je sijeda kosa vlana od rose, dok mu je sunce - osvjetljavajui
brazde i bore na njegovom licu - obasjavalo obraze, bradu i vrat. Najzad je pokrenuo
usne, debele i objeene kao u jarca.

Ujutro teko otvaram usta, vrlo teko.. .o mi je.

Opet je uronio u utnju, zurei svojim sitnim oima u obrise Krete. Uto je zazvonilo za
doruak, pa se utozelena izmuena lica poee izvlaiti iz kabina. ene, s oputenim
kovrama, valjale su se nevoljko do stolova, vonjajui rigotinom i kolonjskom vodicom,
oiju zamuenih, praznih ili punih straha. Zorba, sjevi preda me, srkao je kavu
istonjaki, s merakom, odgrizajui povremeno zalogaje kruha premazanom maslacem i
medom. Lice mu je postajalo sve vedrije i staloenije, a bore oko usta meke.

Potajice sam ga promatrao kako se postupno izvlai iz ahure sna, zamijetivi da su mu

oi sve blistavije. Kad se okrijepio, zapalio je cigaretu, s golemim zadovoljstvom uvukao
dim, pa izdahnuo plaviast oblak kroz runjave nozdrve, te podvio lijevu nogu pod desnu
i udobno se smjestio na orijentalni nain. Sada je konano mogao progovoriti.
 Pito si je li mi prvom da dolazim na Kretu? otpoeo je, bacivi poluzatvorenim
oima pogled prema planini Idi, to je nestajala u maglici za brodom. Ne, nije... bilo
je to 1896., kada sam ve bio odraso ovjek. Brk i kosa bjehu mi tada crni ko
gavranovo krilo, nekadanje boje, a i sva sam trides i dva zuba imo. Kad bi se napio,
zno sam smazat rpu predjela i potom glavno... mojim uicima nije bilo kraja. Ali,
onda je vrag odjednom sve odnio - na Kreti je izbila nova buna. A ja sam ti godina bio
torbar, trgovo tricama i kuinama po makedonskim selima, a mjesto novca uzimo sir,
vunu, maslac, kunie i ito. Kad bi se nakupilo, to bi prodo i tako dvostruko zaradio... a
u svakom selu, u koje bi u sumrak doo, zno sam gdje u prenoit, jer je u svakom
bila barem po jedna udovica meka srca... neka je Bog blagoslovi! Do bi joj kalem
konca, ealj ili al - crni, naravno, jer je u alosti za pokojnikom te prenoio uza nju.
Nije me mnogo stajalo! Ne, gazda, zaista me taj ugodan ivot nije mnogo koto. Ali,
ko to ve reko, sotona se umijeala i Kreani su se opet digli na oruje. Ah, kvragu i
sudbina! kaza sam sebi... Zar nas ti prokleti Kreani ne mogu ostavit na miru? Tako
sam odloio konce i eljeve, dohvatio puku i otio da se pridruim kretskim
pobunjenicima.

Zorba je, nakon tih rijei, posve umuknuo. Parobrod je slijedio luk mirna zaljeva s
pjeanim alom u dnu, to su ga valovi oplakivali njeno, ne lomei se, ostavljajui
samo tanak pojas pjene uz obalu. Naoblaka se razbila, pa se sunce iznova pojavilo,
obasjavi obrise Krete blistavom vedrinom. Zorba mi se okrenuo, podrugljivo me
pogledavi.

Pretpostavljam, gazda, da ti sad misli kako u se raspriat o tom kolko sam turski
glava odrubio ili njiovi ui stavio u rakiju, kako je obiaj na Kreti. Ali, neu! Ne volim
o tom, stid me. Jer, to re o ludilu koje nas zavati?... Danas, kad sam neto
uravnoteeniji, esto se pitam: kakva je to manitos to nas spopadne, pa se ustremimo
na drugog ovjeka, a nita nam nije uinio - pa ga zakojemo, nos i ui mu odreemo,
rasporimo mu drob... a cijelo vrijeme Svevinjeg zazivajui da nam na pomoi bude!
Znai li to kako bismo da Bog sam odsijeca ui i nosove, pori nae neprijatelje? Ali,
onda, zna... Vrela je bila krv u mojim ilama, pa gdje bih se ja zamlaivo razlozima i
prosuivanjem. Da bi poteno i valjano promiljalo, eljade mora bit smireno, staro i
bezubo, jer kad si krezub starkelja lako ti je re: Dovraga, momci, ne ujedajte tako!
Ali, dok su ti sva trides i dva u ustima... ovjek je divja zvijer dok je mlad, upravo
tako, gazda, divjak, zvijer-ljudoder!

Naravno... nastavio je klimnuvi glavom .. .jede on ovce, ko i perad i svinje, ali

se ne smiri ako ne kua ljudsko meso. Ne, bie mu ostaje nezadovoljno. Ali, to o tom
moe ovaj stari uk re? dodao je gasei opuak u alici, te nastavio oito ne
oekujui moj odgovor:

Sto li bi ti mogo re, pitam se otpoeo je, motrei me procjenjivaki. Kolko

vidim, vae gospodstvo nikad nije bilo gladno, nije ubilo ni ukralo, nije ni preljub
poinilo... pa to ti moe znat o svijetu? Um ti je nevin, ni koa ti nikad nije sunca
iskusila promrsio je, oito me omalovaavajui.

Zaista, posramio sam se svojih njenih ruku, blijedih obraza i ivota koji ne bjee
pokropljen ni blatom, ni krvlju.

No, dobro! ree Zorba prelazei svojom tekom rukom preko stola kao da ga
spuvom isti. No, dobro! Ipak, ima neto to bi te tio pitat. Jer, kad si ve iito
na stotine knjiga, moebit zna...

Sto, Zorba? Reci.

Nekakvo se silno udo ovdje dogodilo, gazda. udo udnovato koje me zbunjuje, jer
sve to skupa - porke igre, otimaina, nai pokolji... to ih mi pobunjenici poinismo,
mislim... sve je to urodilo dolaskom princa Georga na Kretu. Slobodom! ree
zagledavi se u mene odista zauen. Misterij, tajna golema! Jer, elimo li slobodu u
ovomu gadnom svijetu, ne moemo bez svi ti ubojstava, bezbroj prjavi prijevara, zar
ne? A, kaem ti, kad bi poeo o svim krvavim zvjerstvima i pokoljima to smo ih
poinili, kosa bi ti se na glavi digla. Pa ipak, kao plod svega toga... to smo stekli?
Slobodu! Umjesto da nas je oino munjom, Bog nam je slobodu do. Eto, to ne
razumijem!

Upiljio je pogled u me kao da oekuje pomo; shvatio sam da ga taj problem odista
estoko mui i da mu ne moe sagledati kraja.

Razumio si? upitao je sapet mukom.

Razumio... to? Da mu kaem... to? Ili da ono to smatramo Bogom ne postoji, ili da je
ono to nazivamo zvjerstvima i razbojstvima nuno u svim bitkama za osloboenje
svijeta. Uznastojao sam smisliti i ponuditi mu jednostavnije objanjenje.

Zna kako biljka nikne, izraste i dade cvijet... sve iz gnoja i ubreta. Recimo, Zorba,
da je ovjek ubar i gnoj, a sloboda cvijet.

A gdje ti je sjeme? uzviknuo je tresnuvi akom o stol. Da bi biljka niknula,

sjeme se oe - a ko umee sjeme u nae utrobe? Zato to sjeme ne daje cvijee milosti i
potenja? Zato raa krvju i prjavtinom?

Ne znam rekoh odmahnuvi glavom.

A ko zna?

Nitko.
 A kako ti onda... Zorba e preglasno, u oaju bacajui divlje poglede uokolo ..
.oekuje da ja umijem sa svim tvojim brodovima, tvojim strojevima i kravatama?

Dvojica-trojica putnika izmuenih morem, koji su ispijali kavu za susjednim stolom,

ivnue nasluujui svau, pa naulie ui. To se ne svidje Zorbi, pa je nastavio spustivi
glas.

Promijenimo temu ree jer kad mislim na to, doe mi da razbijem prvo to
dovatim - stolac, svjetiljku... ili glavu o zid. Ali, koje bi mi to dobro donijelo? Moro bi
platit polomjeno i i doktoru da mi zavije tikvu. A ako Boga ima, onda je jo i gore:
krvavo smo se umoili! Mora bit da me gleda odozgo s neba i pljee se po stegnima
od smijeha.

Pritom je naglo trznuo glavom - kad se liava nasrtljive muhe.

Nije vano! ree kao da se ispriava. Sve to sam ti tio re jes ovo: kad je
kraljevski brod doplovio, sav pod sveanom galom, te kad su poeli ispaljivat poasne
plotune i princ stupio na kretsku zemju... jesi li ikad vidio narod posve lud, jer je
doivio slobodu? Nisi? E, gazda, onda si slijep roen i slijep e umrijet. Da poivim
iljadu godina, da sve to od mene ostane bude mrvica iva mesa, dan to ga tada vidje
neu nikad zaboravit... i da svako od nas moe izabrat raj na nebu po svom ukusu - jer,
tako bi i trebalo bit, to bi ja tek rajem zvo - reko bi Svemoguemu: Gospode, neka
moj raj bude Kreta pod mirtom i barjacima, da onaj as kad je princ Georg stupio na
njezino tlo potraje stoljeima!" To bi bilo po momu.

Zorba je potom opet zautio. Prinio je au studene vode ustima, podigao brk da mu ne
smeta i popio ju na duak.

Sto se zbilo na Kreti, Zorba? Priaj.

Zar moramo poet velikim rijeima? upitao je, oito mrzovoljan. Pazi, kaem
ti, svijet je tajna, a ovjek je veliki barbarin. Veliki barbarin i bog. Eto, hulja koja je sa
mnom dola meu ustanike - Yorga su ga zvali, bjee odbjegli robija,

pravi krmak... jednom se rasplako. Zato plae, Yorga, pseto jedno? pito sam ga, ali
me on samo zagrlio i nadalje cmizdrio poput djeteta. A onda je taj bijedni nitkov izvadio
kesu, istreso u krilo zlatnike to ih je opljako Turcima i poeo ih akama bacat u
zrak! Vidi, gazda... i to je sloboda!

Ustao sam i ietao na palubu, doekan otrim morskim povjetarcem. I to je sloboda,

pomislio sam. Slijediti strast, nakupiti zlatnih kovanica i onda pobijediti opsjednutost
blagom i razbacati ga na etiri strane svijeta. Osloboditi se jedne pasije da bi se podleglo
drugoj, plemenitijoj. Ali, zar nije i to oblik ropstva? rtvovati se za neku ideju, rasu,
Boga? I ne znai li to da to je uzvienija svrha rtve samo uze naega ropstva duljim
bivaju? A kad uivamo u sebi, razigramo se u areni i umremo ne doavi do kraja lanca -
je li to ono to nazivamo slobodom?

Potkraj popodneva usidrili smo se pred obalom na kojoj se vidio sitan bijeli pijesak,
oleandri jo u cvatu, stabla smokava i rogaa, te, podalje desno, onizak sivi brijeg bez
ijednog drveta, nalik licu usnule ene - a podno njezine brade i uzdu vrata tekla je
tamna ila mrkog ugljena. Jesenski vjetar puhao je visinama, a spori su rastrgani oblaci
putovali nad krajolikom omekavajui ga svojim sjenama. Druge oblaine, u visokim
prijeteim nakupinama, povremeno su zaklanjale sunce, pa ga potom otkrivale, tako da
su svjetlo i tama oivljavali pejsa inei ga licem uznemirenim tim smjenama.

Siao sam na pijesak i ogledao se uokolo: posveena samoa leala je preda mnom,
mrtva, ali i oaravajua poput pustinje. Budistika je pjesma nicala iz tla i nalazila put do
dubine mog bia: Kad li u se konano povui u osamu, sam, bez pratitelja, bez radosti
i tuge, samo sa svetom izvjesnou koja je sva san samo? Kad u se, u mojim dronjcima
- lien elja - zadovoljan smiriti u planinama? Kada u, videi da je tijelo moje samo
bolest i zloin, starost i smrt - slobodan, neustraiv i blaen - u ume zamaknuti? Kada...
o, kada?

Zorba, sa santurijem pod mikom, prie mi nesigurnim korakom.

Eno lignita! rekoh ne bih li prikrio emocije, pokazujui mu rukom put brijega
nalik eni koja spava.

Kasnije, gazda... nije sada tren odvratio je klonuvi, i ne osvrnuvi se uokolo.

Priekajmo dok nam se ne smiri tlo pod nogama. Jo mi izmie, avo s njim, ba ko
brodska paluba. Ajdmo do sela.

Rekavi to, krenuo je dugim odlunim koracima, nastojei mi skriti svoje lice. Dva
bosnoga mangupa, tamnoputa ba poput Arapa, dotrala su i latila se nae prtljage.
Krupan carinski inovnik u svom je uredu puio nargile - kad nas je spazio krajikom
plavih oiju, bacio je ovla pogled na nae torbe i vree, te se zanjihao u stolcu kao da e
ustati - ali, bio je to prevelik napor za nj. Samo je odloio ibuk i sneno promrsio:

Dobrodoli!

Nije on Kreanin. Lijen je ko smrt podrugljivo ree jedan od onih momia

priavi mi; zamijetio sam da mu oi bjehu maslinastozelene boje.

Zar i Kreani nisu ljenine?

Jesu... bog-istina, ali drugaije odgovori mi to kretsko spadalo.

Je li selo daleko?
 Na pukomet odavde. Odma za vrtovima, u kotlini. Lijepo selo, gospodine. Ima
svega u izobilju: rogaa, graha, ita, ulja, vina... a dolje, na pjeanu tlu, krastavci,
rajice, nar i lubenice dozrijevaju prije negoli igdje na Kreti. Grije ih afriki vjetar, tako
da nou u vonjacima uje plodove kako pucketaju rastui.

Zorba je koraao ispred mene, s glavom jo u lelujavu, polusnenu stanju.

Glavu gore, Zorba! doviknuo sam mu. Dobro smo se izvukli, nema se vie
ega bojati.

Brzo smo koraali uskom pjeanom stazom proaranom koljkama, tu i tamo

obrubljenom tamarisom, divljom smokvom, gustiom trstike, divizmom. Dan je osvajala
omarina, oblaci bjehu sve nii, dok je vjetar sustajao. Naili smo pored razgranata
smokova stabla iz dvaju uvijenih debala i velike upljine, od starosti, meu njima. Jedan
od momia je zastao, pokazao bradom put stoljetnog drveta i rekao:

To je smokva Nae Mlade Gospodarice.

Stresao sam se - na Kreti kao da svaki kamen, svaka stopa zemlje, svako stablo... ima
svoju traginu povijest.

Nae Mlade Gospodarice? Otkud joj takvo ime?

U doba moga djeda, ki jednog od nai zemljoposjednika bjee se zaljubila u

obanina. Dakako, njezin otac nije htio ni da uje za njiovu vezu: iako je djevojka
plakala, ridala i molila, stari nikako da popusti. Jedne noi, oboje mladi nestadoe.
Pretraie cijeli kraj, ali ne naoe ih dan, dva, tri... cijeli tjedan. A onda se njiova tijela
usmrdie, pa su ih ljudi, slijedei vonj, nali kako se raspadaju... tu, pod ovom smokvom.
Eto, nali ih po smradu.

Okonavi priu, momak je prasnuo u smijeh, a istom se zaue i zvuci iz sela: psei
lave, krijetavi glasovi ena, kukurijekanje pjetlova koji su najavljivali promjenu
vremena. U zraku se osjeao vonj dropa iz kotlova u kojima se pekla rakija.

Eno sela! povikae obojica momia i pourie naprijed.

Ugledali smo ga im smo stupili na vrh zaobljena pjeanog brdaca - prostiralo se uza
strane prodoli, sastavljeno od bijelo okreenih kua ravnih krovova, zbijenih jedna do
druge. Otvorenih prozora, nalik tamnim mrljama, nalikovale su izbijeljenim lubanjama
natiskanim meu stijenama. Pourio sam da sustignem Zorbu.

Pazi kako se ponaa sad, kad ulazimo u selo rekoh mu. Ne smijemo im dati da
nas svisoka procijene. Drat emo se kao ozbiljni poslovni ljudi, ja direktor, a ti
predradnik. S Kreanima nije lako, im bace oko na tebe, proberu ono to im se uini
udnim i okae ti nadimak. A ti ga se onda rijei!... Prati te kao to psa slijedi limenka za
rep mu privezana.

Zorba se najprije zamislio, promrsio brk prstima, te e konano:

Cuj, gazda, ako je kakva udovica u mjestu, ne beri brige. Nema li je...

Nije ni dovrio reenicu, kad li nas, na samom ulazu u selo, presretnu prosjakinja, hitro
nam pristupivi u prnjama - prljava i garava od sunca, zamijetih i da je brkata - pruajui
ruku.

Ej, brate! Zorbi e kao da se oduvijek poznaju. Brate, ej...ima duu, jelda
ima?

Imam, pa? Zorba e zastavi.

Onda udijeli pet drahma!

Na ree Zorba spustivi joj na dlan kovanicu izvaenu iz olinjala novanika, to ga

je jedva napipao u depu. Potom mu se gorak izraz lica naglo omekao osmijehom;
pogledao me je i rekao ozaren:

Ko da su jeftine due u ovim stranama, gazda: pet drahma komad!

Cijeli nam opor seoskih pasa doe ususret, ene su se s terasa naginjale kako bi nas
promotrile, a djeca su nas slijedila vritei - neka oponaajui automobilsku trubu, druga
prouavajui pred nas kako bi nas valjano osmotrila oima razgro-gaenim od uda.
Prispjeli smo tako do seoskog trga s dvjema golemim topolama, oko ijih debala bjehu
grubo otesani balvani to su sluili kao klupe. Na suprotnoj strani bjee kavana nad
vratima koje je visio velik izblijedjeli natpis: SKROMNOST- KAVANA I MESNICA.

Cemu li se smiju? Zorba e zbunjeno.

Nisam mu stigao odgovoriti, jer iz kavane-mesnice izaoe petorica ili estorica

gorostasa u nabranim tamnomodrim gaama, opasanih crvenim pasovima, te nas skolie
povicima: Dobrodoli, prijatelji! Uite na rakiju. Jo je topla, pravo iz kotla.

to emo, gazda? upitao me Zorba oblizujui se.

Da drmnemo po jednu? dodao je okrenuvi mi se i namignuvi.

Ispili smo po aicu, osjeajui kako nam pie spaljuje utrobu. Vlasnik kavane-mesnice,
okretan i stamen, dobro uuvan postariji ovjek, donio nam je i stolce. Upitao sam ga
gdje bismo moglo odsjesti.
 Poite kod madame Hortense doviknuo je netko.

Francuskinja... ovdje?! nemalo sam se iznenadio.

Sam neastivi zna odakle je. Ta je posvuda bila, ali je izbjegla nasukati se na svim
stijenama to vam mogu na um pasti... osim na posljednjoj, ovdje, pa je otvorila
svratite.

I slatkie prodaje! oglasilo se neko dijete.

Sama se napudrava i crta si obrve dodao je netko trei. Vee vrpcu oko vrata. I
papigu ima!

Udovica? upitao je Zorba. Je li udovica?

Kolko bi mi dlaka ovdje nabrojo, prijatelju? kr-mar-mesar e primivi se za

svoju gustu bradu. Kolko? Eto, ona ti je udovica tolikije mueva! Razumije?

Razumijem odgovorio je Zorba oblizujui se.

Mogla bi se i tvojom udovom uinit!

Pripazi se, prijatelju! neki e starac glasno, nato svi prasnue u smijeh.

Poastie nas novom rundom, a sad je vlasnik na posluavniku donio i jemene pogae,
kozjega sira i kruaka.

Ostavite sad ove ljude na miru. Nek i ne pomisle ii kod madame, noas ostaju tu
gdje jesu!

Ja u ih primiti, Kondomanolio! onaj e starac snana glasa. Nemam djece, a

kua mi je prostrana, ima mjesta u izobilju.

Oprosti, strie Anagnosti nije se dao krmar-mesar.

Prvi sam ponudio.

Ti uzmi jednoga stari e Anagnosti pomirljivo. Ja u drugoga, staroinu.

Kojeg staroinu? Zorbas e kao oparen.

Ne razdvajamo se rekoh ne bih li okonao prijepor, a dajui Zorbasu znak da se ne

uzrujava. Ne razdvajamo se... i idemo kod madame Hortense.

Dobrodoli! Dobrodoli...
Demekasta se tusta enica izblijedjele kose boje lana pojavila pod topolama, gegajui
se na krivim nogama. Bradu joj je resio made iz kojega je raslo nekoliko otrih dlaka,
oko vrata je nosila crvenu plianu vrpcu, a blijedi su joj obrazi bili prekriveni ruiastim
puderom. Na elo joj je, sve do obrva, padao nestaan uvojak, pa je donekle podsjeala
na Sarah Bernhardt kad je, u poodmaklim godinama, igrala u LAiglonu.

Divno je sresti vas, madame Hortense! odvratio sam, spreman poljubiti joj ruku,
onako ponesen provalom dobrog raspoloenja.

ivot mi se odjednom uinio poput bajke - ili poetnog prizora Oluje: tek to smo
stupili nogom na otok, mokri do koe nakon imaginarnog brodoloma, eto nas kako
istraujemo tu udesnu obalu i ceremonijalno se pozdravljamo s domaim
stanovnitvom. A ta ena, Hortense, uinila mi se kraljicom otoka - plavokosim i
bljedunjavim morom koji se jednom tu nasukao, pa se ve napola raspao na ovomu
pjeanom sprudu. Za njom se pojavilo bezbroj prljavih kosmatih lica zraei jednakom
blagom udi roenika - ili Caliban* to bjee - koji su promatrali kraljicu s ponosom i
porugom.

Zorba, prerueni kraljevi, takoer je buljio u nju kao u staru druicu - drevnu fregatu
koja je bila bojeve na dalekim morima, znala za pobjede i poraze, a sada prolomljenih
tiva, uruenih jarbola, poderanih jedara... obiljeena oiljcima to ih je premazala
puderom i kremom, povukla se na ovu obalu i predala ekanju. Dakako, Zorbu je ekala
- kapetana s tisuu brazgotina, a ja sam bio sretan videi kako se to dvoje glumaca
najzad sastalo na kretskoj pozornici krajnje jednostavno postavljenoj, ureenoj samo
nekolikim irokim potezima kistom.

Dvije postelje, madame Hortense rekoh naklonivi se pred starom specijalisticom

u umijeu glumljenja ljubavnih scena. Dvije postelje, i to bez stjenica.

Bez stjenica! U mojoj ih kui nema uzvratila je, uputivi mi izazivaki pogled.

O, neee! oglasila je podrugljiva Calibanova gubica.

Nema ih! Nema ih! uzvratila je, udarajui o kamen svojim nateenim stopalom.
Nosila je debele nebeskoplave arape i ofucane salonske cipele s otmjenim svilenim
vrpcama.

Da ne bi, primadonna! Neka te vrag nosi! Caliban je iznova zagroktao.

Ali, gospoa Hortense ve nam je plemenitakom gestom otvarala vrata, irei za sobom
miris pudera i jeftina sapuna. Zorba ju je slijedio, prodirui ju oima.

Pogledaj ovo, gazda povjerljivo mi je apnuo. Gle kako betija njie

kukovima... plaf! plaf!... poput ovce repa puna loja!
Dvije ili tri krupne kapi kie padoe iz oblana neba, a plaviasta munja bijesnu nad
planinama. Djevojke, odjevene u bijele ogrtae od kozje koe, urno su s panjaka
pritjerivale obiteljska stada ovaca i koza, dok su starije ene, uei uz ognjita,
raspirivale veernje vatre.

Zorba, grickajui nestrpljivo brk, nije skidao pogleda sa enine lelujave stranjice.

Hm! iznenada je promrmljao uz uzdah. Dovraga i ivot! Stari nam nitkov ne

prestaje nizati podvale!

* Caliban, jedan od glavnih likova u Shakespeareovoj "Oluji"; jedino (djelomice)

ljudsko bie na otoku pod Prosperovom vlau, simbol divljaka koji svojim polu-
ivotinjskim, polu-ljudskim karakterom odraava sloenost ovjejeg duha.

Hotel gospoe Hortense sastojao se od niza spojenih starih kupalinih kabina. U prvoj
bjee duani, u kojem su se mogli kupiti kolai, cigarete, kikiriki, fitilji za petrolejke,
poetnice i kolske ploice, svijee i tamjan, a etiri su susjedne inile spavaonicu. Za
njima, u dvoritu, bila je kuhinja, potom praonica, kokoinjac i kavezi s kuniima.
Posvuda uokolo, u pjeskovito tlo bjehu posaeni debeli bambusi, trstike i kruice
bodljikava granja, a cijelo je to mjesto vonjalo morem, izmetom i mokraom. Ali, s
vremena na vrijeme bi gospoa Hortense prola tuda i potisnula sve mirise svojim - kao
da vam je netko upravo pod nosom ispraznio frizerski umivaonik.

im su postelje bile pripremljene, povukli smo se na poinak i odspavali u komadu do

jutra. Ne sjeam se to sam sanjao, ali sam ustao lagan i io kao da sam upravo izaao
osvjeen iz mora. Nedjelja je bila - radnici iz okolnih sela tek e u ponedjeljak doi i
poeti rad u rudniku - tako da sam imao cijeli dan na raspolaganju da razgledam obalu
na koju me sudbina bjee izbacila. Zora jedva da se probijala kad sam izaao van, proao
vrtom i - slijedei obalni rub - pourio da se upoznam s vodom, zemljom i zrakom tog
mjesta, pobirui usput divlje bilje, pa mi ruke zamirisae opojnom kaduljom i mentom.

Uspeo sam se na breuljak i ogledao uokolo krtim krajolikom, stijenjem od granita i

tvrda vapnenca, meu kojim su rasli rogai tamnozelena lia, srebrnkastozelene
masline, smokve i vinova loza, u zatienim udolinama narane, limuni i mumule, dok
blie obali bjehu nasadi povrtnica. Prema jugu prualo se morsko prostranstvo, jo
bijesno i huee valovlje to je sve od Afrike hitalo da se obrui na kretska ala. Pred
samom obalom vidjeh pjean otoi, rumenkast pod prvim zracima sunca.

Kretski mi se krajolik uinio nalik dobroj prozi, brino ureenoj i trezvenoj, lienoj
suvinih uresa, monoj i suzdranoj. Izraavala je sve potrebno - najveom tedljivou,
bez iega vjetakog i povrnog u sebi... govorila je ono to treba rei s upravo mukom
oporou. Ali, meu tim se strogim retcima mogla razabrati neoekivana osjetljivost i
njenost; iz zatienih jaruga, stabla narane i limuna irila su miomirise zrakom, a more
je iz svoga beskraja zrailo neiscrpnom poezijom.

Kreta... proaptao sam Kreta... a srce mi je bre zakucalo.

S nevisoka sam se brijega spustio do vode, a u tom su trenu naile raspriane djevojice
pod rubaama bijelim kao snijeg, u visokim utim izmama i suknjama obrubljenim
vezom - idui na misu u nedaleki manastir, bljetavo bijel uz more. Zastao sam, a im
one mene spazie, nestade djevojakog smijeha: ugledavi neznana mukarca, na licima
im se pojavi izraz divljeg nepovjerenja. Cijelo im dranje, od glave do pete, odjednom
postade obrambeno, a prstima se grevito primie dugmadi na tijesno zakopanim
bluzicama.

Strah im proe krvlju... jer su stoljeima gusari harali kretskom obalom to gleda na
Afriku, otimajui ovce, ene i djecu. Vezivahu ih njihovim crvenim pasovima,
strpavajui ih u utrobe svojih laa kako bi ih prodali u Aliru, Aleksandriji, Bejrutu.
Stoljeima su vode uz otoke obale, ovjenane crnim uvojcima, odjekivale
tubalicama... Promatrao sam prestraene djevojice kako nastupaju drei se jedna
druge kao da tvore nesavladivu prepreku bila je to njihova spontana reakcija, prijeko
potrebna u ranijim vremenima, a ponavljana i sada, premda bez valjana razloga.
Nekadanja je nuda upravljala ritmom njihovih dananjih pokreta.

Kad su se nale preda mnom, iskoraknuh ustranu, nasmijeivi im se - a tada, kao da su u

trenu spoznale kako je bojazan to ju osjetie minula prije mnogo stoljea i probudile se
u naem vijeku bezbrinosti, lia im se ozarie, obrambeni se poredak rasu, pa mi
nazvae Dobardan! vedro i olakanih srdaca. U istom je asu zvono udaljena manastira
ispunilo zrak radosnim zvukom.

Sunce se diglo na vedru nebu, a ja unuh meu hridima poput galeba koji se spustio na
greben i zanijeh se morem. Osjetih da mi je tijelo snano, puno svjeine i pokorno umu,
a on, slijedei valove, i sam val postade - nemiran, a odan ritmu mora. A tada mi se srce
uzbibalo: proee me glasovi nejasni, moleivi i zapovjedniki. Znao sam tko me
priziva; kad god bih se na tren osamio, to bi se bie oglasilo muei me stranim
predosjeajima, donosei mi mahnite strahove - a oekujui od mene da djelujem. urno
sam otvorio Dantea, mog sudruga na putima, kako ne bih uo, nego istjerao tog stranog
zloduha.

Okretao sam stranice, proitavajui redak tu i tamo, ponegdje i trostih, dozivajui cijeli
pjev iz sjeanja. S tih je ognjenih stranica jeala ukleta rua... na pol puta uz litice,
ranjene su due traile prolaz vrletima, a jo vie gore due su blagoslovljenih koraale
smaragdnim poljima poput blistavih svitaca. Prolutao sam s najviih do najniih
podruja stranih dvora sudbine, proavi Paklom, istilitem i Rajem nehajno kao
vlastitim stanitem: propatio sam, iekivao i okusio blagoslov noen, onakav kakav
jesam, tim uzvienim stihovima.

U nekom trenu zaklopih Dantea i zagledah se u more: galeb, poivajui grudima na vodi,
dizao se i sputao s valovima, predajui im se i uivajui u divoti predavanja. Neki se
momak, bosonog i opaljen suncem, pojavio uz rub mora, pjevajui ljubavnu pjesmu;
moda je razumio bol to ga je ona izraavala, jer mu glas postade grub kao u tetrijeba.
Stotinama su godina Danteove stihove pjevali u njegovoj domovini: upravo kao to u nas
puki napjevi pripremaju momke i djevojke za iskustvo voljenja, strastveni su
Firentinevi usmjeravali apeninsku mlade prema danu osloboenja. Iz narataja u
narataj, ti su mladi ljudi, u vezi s pjesnikovom duom, svoje ropstvo pretvarali u
slobodu.

Zauo sam smijeh iza mojih lea i u hipu se stropotao iz danteovskih visina: okrenuh se
- bio je to Zorba, cijeloga lica nabrana smijehom.

Dakle, gazda, ba lijepo! Satima te traim, a kako bi uope mogo znat gdje da te
traim... i naem? doviknuo mi je, te, budui da mu nita ne rekoh, nastavio:
Prolo je podne, koko je skuvana. Raspaste se, sirota.

Znam, ali nisam gladan.

Nisi gladan?! u udu e on, pljesnuvi se dlanovima po natkoljenicama. Ali,

nisi nita okusio od jutra... a dua ima i tijelo, smiluj mu se. Daj mu da pojede togod,
bar neto. Tako oe betija koja nas tlai... Ne narani li ga, iznevjerit e te nasred puta.

Tjelesnih zadovoljstava klonio sam se godinama, pa bih - kad god sam mogao - i jeo
potajice, kao da inim neto sramotno; ali, da Zorba ne bi rogoborio, rekoh:

U redu, dolazim.

Krenusmo prema selu - osvijestih se: ure meu hridima prohujale su mi poput munje,
kao sati meu ljubavnicima.

Jesil razmiljo o lignitu? upitao me je oklijevajui.

A o emu drugom oekuje da bih mogao misliti? odgovorio sam, nasmijavi se.
Sutra poinjemo, morao sam neto proraunati.

I... kakav je ishod prorauna? upitao je paljivo kroei.

Nakon tri mjeseca uhodavanja, da bismo pokrivali trokove, moramo vaditi po deset
tona na dan.
Zorba me najprije zabrinuto promotrio, a onda ree:

A kog si vraga moro, radi tog prorauna, na more? Oprosti, gazda, to to uope
pitam, al ne razumijem... jer, kad je meni s brojkama se nosit, to mi je ko da moram u
jamu, duboko u zemji, iz koje nita ne vidim. Dignem li pogled i ugledam more, drvo ili
enu - makar i stara baba bila - neka sam proklet ako mi sve brojke i zbrojevi ne odu u
dim. Ko da krila steknu, pa da moram za njima!

Ali, Zorba, to je do tebe. Tvoja greka rekoh ne bih li ga uzrujao. Ne

usredotoi se.

Moebit si u pravu, gazda. Sve ovisi o tom kako na to gleda, jer ima sluajeva u
kojima ni mudri starac Solomon... Eto, jednog se dana zatekoh u nekom seocu, gdje
vidjeh djeda od najmanje devedeset ljeta kako sadi bademe. Sto je, dida, bajame
sadi?, ja u podrugljivo, a on mi, okrenuv se onako sagnut, ree Sadim, sine - i sadit
u ko da nikad neu umrijeti. Odgovorih mu da ja sve inim ko da mogu umrijet
svakoga trena... a, reci ti meni, ko je od nas dvojice u pravu bio?

Potom se, likujui, okrenu prema meni i dobaci:

Jesam te ovim, a?

Nita ne rekoh, jer dva jednako strma i zahtjevna puta zaista mogu voditi istomu vrhu -
pa mu na isto doe djelovati kao da smrti nema i raditi mislei na nju svakoga trena. Ali,
kad me Zorba to upitao - odgovor nisam znao.

Dakle? podrugljivo e on. Ma, ne brini, gazda, nemoj se time optereivat.

Priajmo o neemu drugom... Eto, ja sad mislim samo na pilav posut cimetom. Uzavrio
mi mozak ko pilav, najedimo se najprije, nakrcajmo se, pa emo vidjet. Sve u svoje
vrijeme, a kako je sad pilav pred nama - neka nam i u mislima bude. Sutra emo se
baviti lignitom, pa e nam lignit bit na umu. Nema tu napola, zna...

Uli smo u selo: ene su sjedile na kunim pragovima, avrljajui - od staraca,

oslonjenih na tapove, ni rijei - a pod stabalcem nara krcatim plodovima sparuena je
starica biskala unuka. Pred kavanom stajae postariji mukarac napregnuta izraza na licu,
uspravan i orlovskog nosa - bio je to Mavrandoni, seoski uglednik koji nam je iznajmio
nalazite mrkoga uglja. Veer prije, navratio je do gospoe Hortense da bi nas poveo
svojoj kui. Ree kako je sramota da stojimo u njezinu hotelu, kao da nema domaina u
selu.

Krupan bjee, rijei je birao paljivo kako i prilii jednom od najuglednijih seljana, a kad
smo odbili, jest bio povrijeen, ali nije vie navaljivao.

Uinio sam to mi je dunost rekao je odlazei a vi ste slobodni ljudi.

Nedugo potom poslao nam je dva koluta sira, koaru nara, vr groica i suhih smokava,
te demejanu rakije. Njegov nam sluga, rastovarujui sitno magare, ree:

To vam alje kapetan Mavrandoni, u znak panje. Nije bogzna to, ree mi da vam
kaem, ali je u najboljoj namjeri.

Zato sada pozdravismo seoskog starjeinu srdano i biranim rijeima.

Poivjeli vi meni! ree s rukom na grudima, a potom se vrati u utnju.

Ne govori taj mnogo Zorba e poluglasno. Stara kajla.

Ima ponosa. Svia mi se rekoh.

Kad smo prili svratitu, Zorba je radosno rairio nosnice, a gospoa Hortense, im nas
je ugledala na pragu, vrisnu i otra u kuhinju. Zorba je stol prenio u dvorite, pod
bezlisnu brajdu, potom narezao kruh, donio vino i postavio tanjure i pribor za troje!

Primjeuje li, gazda? apnuo mi je.

Naravno da vidim, stara zakrpo! odgovorio sam sa smjekom.

Vremena se koka oe za dobru juhu, vjeruj ti meni Zorba e oblizujui usne;

zamijetih da su mu pokreti ustri, a oi blistave - te da pjevui neku staru ljubavnu.

Tako valja ivjet, gazda. Dobro se provodit i imat koku u vidu. Vidi, ja tomu
prilazim ko da u umrijet sljedee minute. inim sve ivahno i spretno kako ne bi
prdno u abar prije negoli odvalim i ovu kokou!

Za stol! gospoa je Hortense uto naredila.

Podigla je poklopac i stavila zdjelu pred nas, a tada zastala zinuvi - jer vidje tri tanjura.
Porumenjela od zadovoljstva, pogledala je Zorbu i zatreptala svojim modrikastim
oicama.

Toj su gae ve vlane, posve... apnu on meni, pa se potom, najuljudnije to je

umio, okrenu dami i ree: O, divna nereido, eto nas, brodolomce, more baci u tvoje
kraljevstvo. Uini nam ast, sireno moja, da s tobom objed podijelimo!

Ocvala kabaretska pjevaica irom je rairila ruke, pa ih potom sklopila - kao da nas
htjede obojicu zagrliti. Nagnula se elegantno, dodirnula najprije Zorbu po ramenu, pa
mene, te otra, gegajui se poput kvoke, u svoju sobu. Nedugo potom iznova se
ukazala, epurei se sva uzbuena u najboljem to je mogla odjenuti: haljini od sjajna
baruna ureenoj olinjalim utim opivom. Steznik joj bjee gostoljubivo rastvoren, a na
nj je iodom privrstila umjetnu ruu u punom cvatu. U ruci joj bjee krletka s papigom,
koju je objesila o lozje.

Postavismo ju meu nas - Zorba joj zdesna bjee, a ja slijeva. Svo troje se bacismo na
jelo, pa dugo nitko ni rijei ne kaza: hranili smo svoje zvijeri i napajali ih vinom. Jelo
nam je brzo u krv ulo, svijet se naglo proljepao, a ena uz nas pomlaivala se iz minute
u minutu - kako joj i bore s lica nestajahu.

Papagaj, visei pred nama u svojoj zelenoj dolami i utom prsluku, naginjao se i
pogledavao nas poput zaaranog ovjeuljka ili duha staroga kabaretskog pjevaa u
zeleno-utom kostimu - a brajda nad nama odjednom se osu velikim grozdovima crnih
bobica. Zorba je samo kolutao oima, irei ruke kao da bi obgrlio cijeli svijet.

Sto se to zbiva, gazda? uzviknuo je zapanjeno. Ispijemo au vina i sve se

poremeti. O, gazda... ivot je zaguljena pojava. Nego, uza svo potovanje - je l nam to
nad glavama vise grozdovi il aneli? Ja ne bi zno... Il, moda, niega nema i nita ne
postoji. Ni koko u zdjeli, ni sirena uza me, ni Kreta sama! Govori, gazda, reci neto...
da mi se glava ne rasprsne!

Zorba definitivno bjee ivnuo: zavrio je s jelom i pogledom se zalijepio za gospou

Hortense - oima ju je obljubljivao, pogledavajui ju odozgor nadolje i natrag, zavlaei
joj se u uzbibano poprsje... gotovo kao da ju dira. I sitne oi nae gospe bjehu problistale
- voljela je vino i ve bjee strusila nekoliko aa, a opaki demon u tomu plemenitom
piu ponio ju je u dobra stara vremena. Opet je bila razdragana, njena i oputena, pa je
ustala i zatvorila dvorina vrata da ju seljaci ne mogu promatrati - barbari! kako ih je
poastila - te pripalila cigaretu; iz njezina iljatog francuskog nosa izvie se vijenci dima.

U takvim se trenucima otvaraju sva vrata enskoga bia -kad se straa opusti, lijepa je
rije mona koliko i zlato ili ljubav. Stoga zapalih lulu i rekoh tu lijepu rije:

Gospo Hortense, podsjeate me na Sarah Bernhardt... kad je mlada bila. Nisam

oekivao toliko elegancije, otmjenosti i ljubaznosti, toliko ljepote u ovomu divljem
mjestu. Koji vas je Shakespeare poslao ovamo, meu barbare?

Shakespeare?! sumnjiavo je upitala, razgrogaivi svoje blijede oice. Koji

Shakespeare?...

U mislima je brzo proletjela kazalitima u koja je zala - trepui poluzatvorenim oima

prola je koncertnim kavanama, kabareima i tavernama od Pariza do Bejruta, potom
onima uzdu anadolijske obale. Odjednom se sjetila: bilo je to u Aleksandriji, u velikom
teatru sa svijenjacima, plianim sjedalima, otmjenim mukarcima i enama dekoltiranih
lea, parfemima i cvijeem, a onda se zastor podigao i pojavio se straan tamnoput
mukarac...
 Koji Shakespeare? upitala je ponovo, ponosna jer se sjetila: Onaj kojeg takoer
zovu Othello?

Upravo taj. Koji te Shakespeare, bijeli moj ljiljane, bacio na ove divlje hridi?

Ogledala se uokolo: vrata bjehu zatvorena, papagaj zaspao, kunii su se parili, a mi

bijasmo sami. Dirnuta je bila i stade nam otvarati srce - kao da die poklopac sa stare
krinje pune zaina, poutjelih ljubavnih pisama i drevnih halja. Grki je govorila po
nekadanjoj modi, sakaui rijei i premeui slogove, ali smo ju svejedno savreno
razumjeli. Ponekad smo jedva susprezali smijeh, ponekad - jer bjesmo popili -
nezadrivo suze lili.

Dakle otprilike nam ree stara sirena u svomu miomirisnom dvoru osoba koju
sada gledate nikad nije bila kavanska pjevaica, ne - to ne! Bila sam slavna umjetnica i
nosila svileno donje rublje s pravom ipkom. Ali ljubav...

Uzdahnula je duboko, a Zorba joj je pripalio novu cigaretu.

Admirale sam voljela... jer Kreta bjee iznova zahvaena ustankom, pa se flote
velikih sila usidrie u zaljevu Suda*. Nekoliko dana kasnije, i ja bacih ondje sidro. Da
ste vidjeli to bljetavilo! Tu etvoricu admirala: Engleza, Francuza, Talijana i Rusa. Svi
sa zlatnim iritima, sa eirima perjanicama ureenim... poput pjetlova, velikih pijevaca
od po osamdeset do stotinu kila. A tek njihove brade! Kovrave... u jednog svilenkasto-
svijetla, u drugog crna, u treega sijeda, ria u etvrtog. A kako su samo mirisali! Svaki
je imao svoj parfem, pa sam ih mogla i u mraku raspoznati: engleski je mirisao
kolonjskom vodicom, francuski po ljubiicama, Rus mousom, a Talijan -ah, talijanski je
admiral mirisao paulijem. Moj Boe, kakve to brade bjehu... kakve brade!

Mnogo smo puta, okupljeni na palubi admiralske lae, razgovarali o revoluciji... a oni
bi raskopali odore, dok bi se meni svilena bluza zalijepila za kou, jer su me zalijevali
ampanjcem. Ljeto je, naime bilo... O ustanku smo razgovarali, vodei posve ozbiljne
rasprave, a ja bih tada, primivi ih za brade, prosila milost - da ne bombardiraju jadne
drage Kreane. Viali smo ih, dalekozorom, po stijenama kraj Kaneje, izdaleka onako
sitne poput mrava u modrim gaama i utim konim izmama. Dovikivali su nam neto i
mahali barjakom.

Uto se neto pokrenulo u bambusovu gutiku oko dvorita - stara je ratnica zastala,
prestraena, ali su, meu pruem i liem, svjetlucale samo djeje oi: seoske male
zloe, osjetivi da meljemo kojeta, bjehu nas dole uhoditi. Kabaretska se pjevaica
pokuala osoviti na noge, ali nije mogla: bjee previe pojela i popila, pa se samo
preznojena zavalila natrag. Zorba stoga podie kamen, nato se djeurlija raspri uz
vrisak.
 Nastavi, ljepoto moja! Nastavi, blago moje ree joj on, primiui stolac
njezinomu.

I tako ja rekoh talijanskom admiralu - s kojim sam bila neto bliskija - Canavaro moj
- tako mu ime bjee - mali moj Canavaro, samo bez bum!bum! Koliko li je puta ena
koju sada ovdje gledate spasila Kreane od sigurne smrti! Koliko su puta topovi ve bili
napunjeni... a ja bih admirala primila za bradu, ne doputajui mu bum!bum! I kako su
mi zahvalili za sve? Pogledajte to su moja odlija.

Gospoa Hortense bila je ogorena takvom ljudskom nezahvalnou - udarila je svojom

njenom akom, stisnutom u naboranu pesnicu, po ploi stola, ponesen hinjenim
osjeajima, Zorba je spustio svoje uvjebane ruke na njezina razmaknuta koljena i
povikao:

Bubulino** moja! Za milost Boju, ne bum!bum!

Miite ruke! naa e gospa cerekajui se i uputivi mu prijekoran pogled. Za

koga me drite?

Ima Boga na nebesima teki e pokvarenjak. Ne uzrujavajte se, moja Bubulino.

Mi smo tu, duo. Nemaj straha!

Stara je sirena podigla vodnjikavo-plave oi put neba, ali vidje samo svoju papigu
usnulu u krletci.

Moj Canavaro, mali moj Canavaro! gugutala je zaljubljeno.

Papagaj, prepoznavi joj glas, otvorio je oi, primio se kandama za ipke kaveza i
poeo kriati promuklo poput utopljenika: Canavaro! Canavaro!

Ovdje! Zorba e vojniki odrjeito, opet spustivi ruke na staraka koljena koja su
pamtila tolike godine slube, sada kao da ih kani prisvojiti. Nekadanja kabaretska
pjevaica, migoljei se na svom stolcu, nastavila je napuivi svoje male usne:

I tako sam se hrabro borila, prsa u prsa... Ali, loa vremena dooe. Kreta je bila
osloboena, pa flotama naredie da odu. A to e sa mnom biti? Kako ete me... gdje
ete me ostaviti? rekla sam primivi svu etvoricu za brade. Na pjenuac sam navikla,
piletinu s ranja, uzvienost... da mi lijepi mornarii salutiraju. etverostruka u udova
biti, gospodo moja i admirali - to e sa mnom biti? Samo su mi se smijali - rekoe,
nai e se mukaraca za tebe! Pa mi natrpae engleskih funta i talijanskih lira, rubalja i
franaka, napoleondora ak... bjehu mi novca pune arape, cipele i steznik!

Posljednje sam veeri toliko plakala i uzdisala da mi se admirali smilovae: napunili

su kadu ampanjcem i bacili me u nju. Jer, tada smo si ve bili vrlo bliski... te potom
ispie sav pjenuac u moju ast. Napili su se i pogasili svjetla. Ujutro, sve sam njihove
mirise utila jednog povrh drugoga: ljubicu, kolonjsku vodu, mous i pauli... etiri
velesile - Francuska, Engleska, Rusija i Italija - sve poda mnom, uz moja koljena! Tako
sam umjela s njima.

Gospa Hortense pritom je ispruila ruke, te dizala i sputala podlaktice kao da dri
djetece koje joj jai na koljenima.

Eto, tako sam umjela s njima... ba tako! U zoru, pak, poee ispaljivati salve. Mojim
se potenjem kunem, ispalie salve, a onda bijeli kuter po mene doe, s dvanaest veslaa,
da me preveze na obalu.

Izvadila je potom rupii stala plakati, gorko i neutjeno.

Bubulino moja Zorba e pohotno zatvori oi. Oi zatvori, blago moje... ja sam
Canavaro!

Sebi ruke, kad ti kaem! naa e dobra gospoa samouvjereno. Samo se

pogledaj, ljepotane! Gdje su ti zlatne epolete, trorogi eir, namirisana brada? Ah,
pustimo to...

Njeno je stisnula Zorbinu ruku i opet zaplakala. Bivalo je sve svjeije, mi utihnuli na
tren, a more se, za bambusima, oglasilo uzdisajima, konano primireno i blago. Vjetra
nestade, sunce se spremalo na poinak, dvije vrane proletjee iznad nas - njihova su krila
resko zaumila kao da netko svilu para, svilenu koulju nae pjevaice.

Dvorom se veernje svjetlo rasprilo poput zlatnoga praha. Osvijetlie se nestvarne usne
gospe Hortense i zadrhtae u veernjem lahoru kao da hoe odletjeti i odnijeti oganj do
glava njenih susjeda. Zlatna joj svjetlost pade i na polugolo poprsje, njezina razmaknuta
koljena odebljala od starosti, bore na vratu, iznoene salonske papue. Stara se sirena
najeila, poluzatvorenim oima - pocrvenjelim od plaa i vina - najprije je pogledala
mene, potom Zorbu... koji je, suhih usana, netremice motrio njezine grudi. Pogledavala
nas je upitno kao da pokuava raspoznati koji je od nas Canavaro.

Bubulino moja... Zorba je zaneseno gugutao, pritiui svoja koljena uz njena.

Ne brini, nema Boga ni Vraga. Pridigni glavicu, osloni obraz na ruicu i zapjevaj nam.
Pakao neka smrt snae!

Zorba se oito uspalio - lijevom je rukom uvijao brk, a desnom plazio po pijanoj
pjevaici. Govorio je dahui, dobrano malaksalih kapaka. Posve izvjesno nije pred njim
bila ta mumificirana i udovino nafrakana ostarjela ena koju je oima vidio, nego cijeli
enski rod, kako ih je obino zvao. Osobne su znaajke nestajale, brisale se crte lica,
bile mlade ili obabljene, ljepotice ili rugobe te mu varijacije vie nisu bile vane, jer
se za svakom enom uzdizao tajanstven, svet i uzvien lik Afrodite. Njezino je lice
Zorba vidio, njemu govorio i prieljkivao ga, dok mu je gospa Hortense bila samo
trenutana providna maska koju bi on razbucao da poljubi vjena usta.

Uspravi svoj snijeni vrat, riznico moja ponavljao je dahui. Uspravi svoj
snjeni vrat i zapjevaj nam pjesmu...

Ostarjela je pjevaica u nekom trenu odista oslonila obraz na svoju tustu aku, svu
ispucalu od pranja rublja, jedva drei oi otvorene. Ispustila je divlji i bolan krik, a
zatim otpoela svoju omiljenu pjesmu, ponavljajui bezbroj puta samo uvodnu frazu, a
promatrajui Zorbu kroz umorne polusputene trepavice - oito ga bjee odabrala.

Au fils de mesjours

Pourquoi tai-je rencontre...

(U nizu mojih dana

Zato li sam tebe srela...)

Zorba nato skoi po svoj santuri, a kad se vratio sjede po tursku i izvadi instrument iz
navlake, poloi ga u krilo i oprui svoje duge ruke.

Ooo! Ooooo...! zaurlao je. Uzmi no i grkljan mi prerei, Bubulino!

Kad je no poela padati, veernje se zvijezde mnoiti na nebu i umilan im zvuk

santurija uzletio ususret, potpomaui ostvarenju Zorbine nakane, gospa Hortense
obilato zasiena piletinom i riom, peenim bademima i vinom - onako se teka svalila
na njegovo rame i duboko uzdahnula. Njeno se potom protrljala o njegov koat bok,
zijevnula te ponovo uzdahnula -nato mi Zorba dade znak i tiho dobaci:

Spremna je, gazda! Budi drug i ostavi nas nasamo.

* U nestabilnim i politikim prilikama na Kreti - koja je tada uivala autonomiju pod

turskim sultanom, ali i patronatom velikih sila - Elefterios Venizelos je za vrijeme
predizbornih aktivnosti u veljai 1897. poveo oko 2.000 ustanika, iz Malaxe pored
Kanije, u napad na otomanske snage u Akrotiriju; kako su velike sile bile garant mira i
stabilnosti na Kreti, zapovjednici saveznikih brodova naredili su Grcima da se povuku i
spuste grku zastavu, a Venezelos je to odbio, rekavi da e radije svi izginuti negoli
maknuti barjak, te tako uspio pokolebati monu savezniku flotu.

** Laskarina Bouboulina, junakinja grkog rata za nezavisnost (1821.-1828.).

Porijeklom s otoka Hydra, kao bogata (dvostruka) udovica financirala je djelovanje
ustanika na moru, da bi kasnije teko osiromaila i bila rtva nesloge meu ustanikim
voama. Ubijena je 22. svibnja 1825., branei sina od lanova klana Koutis.
 4

U svitanje, kad sam otvorio oi vidjeh Zorbu kako mi sjedi nasuprot, na rubu svoje
postelje s prekrienim nogama - puio je i bio zaokupljen dubokim razmiljanjem.
Njegove sitne oi bjehu usredotoene na svijetli krug pred njim, to ga je prva zraka
dnevnog svjetla obojila mlijeno-bijelo. Oi mu bjehu upale, a neobino dugaak i
naboran vrat istegnut kao u grabljivice. Prethodne veeri rano sam se povukao, ostavivi
ga samog sa starom nimfom.

Idem... rekoh mu. Uivaj, Zorba, i dobra ti srea!

Laku no, gazda odgovorio je pospano. Pusti nas da odradimo na posli. Laku
ti no, dobro spavaj.

Oito jesu odradili svoj posli, jer sam kroza san uo prigueno gugutanje i stenjanje iz
susjedne sobe - koja se sva njihala i tresla. Onda me svladao san, a debelo nakon ponoi
Zorba je bosonog uao i opruio se po svom krevetu to je mogao opreznije, kako me ne
bi probudio. A sad, u prvomu jutarnjem svjetlu, eto ga mutna pogleda zagledanog ni u
to. Vidjelo se da je jo u nekakvu stanju oamuenosti, bia zatoena snom - da se
prepustio mranoj struji gustoj poput meda. Cijeli je njegov svijet, sa svojim vodama i
mislima, klizio put daleka mora... i Zorba je plovio s njim, ne opirui se, nita ne
pitajui, sretan.

Selo se poelo buditi: ulo se usplahireno glasanje svinja, pjetlova, magaradi i ljudi.
Htjedoh skoiti iz kreveta i doviknuti mu: Dii se, Zorba! Imamo posla danas!, ali sam
i ja bio obuzet zadovoljstvom tihog predavanja rumenilu izlazeega sunca. U tim
arobnim minutama sve se ivo ini prozranim poput njenoga svjetla zore, a zemlja
stalno mijenja oblik kao mekano nabran oblak.

Protegnuo sam ruke, poeljevi dim kao i on. Dohvatio sam lulu - pogledavi ju s
posebnim osjeajem. Bila je velika i dragocjena, Made in England, dar moga prijatelja -
onoga sivo-zelenih oiju i dugakih prsta. Bilo je to u inozemstvu, davno, prije mnogo
godina. Bjee zavrio studije i te se veeri vraao u Grku.

Batali cigarete", ree mi. Zapali, popui dopola, pa baci... uitak ti samo minutu
traje. teta doboga. Radije prijei na lulu, ona ti je poput vjerne ene - kada doe doma,
bit e tamo, ekajui te. Lijepo e ju zapaliti, promatrati dim kako se die... i pomisliti
na mene!

Bilo je oko podneva, izlazili smo iz berlinskog muzeja u koji smo navratili kako bi on
jo jednom pogledao najdrau mu sliku, Rembrandtovog Ratnika pod bronanom
kacigom, upalih obraza, a izraza bolnog i odlunog u isti mah. Ako ikad u ivotu
uinim neto dostojno ovjeka", kaza mi, promatrajui nesmiljenog, a oajnog
bojovnika, to u trebati njemu zahvalit.

Sili smo potom u muzejsko dvorite, te se naslonili na stup; pred nama je bila bronana
statua gole Amazonke, jahaice neopisive gracioznosti. Siva je ptiica rumenih grudi
sletjela na tren na Amazonkinu glavu, pogledala nas, trznula repiem, zacvrkutala dva-tri
puta resko i odletjela. Stresao sam se, pogledao prijatelja i upitao ga:

Jesi li uo tu ptiicu? Kao da nam je neto rekla, prije nego to je poletjela...

Ptiicu pusti da pjeva, ptiicu pusti da pria ree on nasmijeivi se; bio je to stih
jedne od naih tada popularnih balada.

Otkud li je, ba u tomu jutarnjem trenu na kretskoj obali, iz sjeanja izronila ta slika, taj
stih... da mi misli ispuni gorinom? Polako sam stavio neto duhana u lulu i pripalio,
pomislivi kako sve na svijetu ima neko skriveno znaenje. Ljudi, ivotinje, drvee,
zvijezde... svi su hijeroglifi, a jadan li je onaj tko ih pone odgonetavati i pogaati to
znae. Kad ih vidi, ne razumije ih - misli da su zaista ljudi, ivotinje, drvee,
zvijezde... a to jesu shvati prekasno, mnogo godina kasnije. Ratnik pod bronanim
ljemom, moj prijatelj naslonjen na stup, crvenda i ono to nam je cvrkutom kazao, stih
one sjetne balade... sve to, bio sam uvjeren, imalo je skriveno znaenje -ali koje?

Okom sam pratio dim to se kovitlao izvijajui se u treperavu svjetlu, a moje su se misli
mijeale s njim i nestajale u plaviastim kolutima. Nakon dugog vremena, ne oslanjujei
se ni na kakvu logiku, posve sam izvjesno mogao vidjeti porijeklo, nastanak i nestanak
svijeta. Kao da sam opet uronio u Budino uenje, ali ovoga puta bez rijei to zbunjuju i
opsjenarske akrobatike uma to navodi na krivi trag. Taj mi se dim uinio esencijom
nauka, te iezavajue spirale bjehu ivot sam to se sretno okonava u plaviastoj
nirvani.

Uzdahnuo sam, a kao da me taj prodor zraka u plua vratio u sadanje vrijeme - ogledao
sam se uokolo i vidio bijednu drvenu kolibu, sa zrcalom na zidu od kojeg se odbijala
zraka to je upravo nala put kroz nekakvu rupicu. Prekoputa, Zorba je nijem sjedio,
puei okrenut mi leima. Prethodni dan, sa svojim tragikominim obratima, odjednom
mi se odvio mislima: ustajali mirisi ljubiica, kolonjske vode, mousa i paulija... zatim
papagaj, poput ljudskoga bia pretvorenog u pticu koja krilima lamata po metalnim
ipkama svoje krletke, izvikujui ime nekadanjeg ljubavnika stare barkase, jedine
preivjele od cijele flote, koja se prisjeala davnih bitaka.

Zorba je uo moj uzdah, odmahnuo glavom i okrenuo mi se.

Loe smo se ponijeli promrmljao je. Loe smo se ponijeli, gazda. Smijao si joj
se, i ja sam... a ona je to zamijetila. I otio si bez ljubazne rijei, ko da je ona vreetina
od stotinu ljeta. Koje li grdne sramote! Nije ti to bilo uljudno, gazda. Mukarac se tako
ne ponaa, moram ti re. ena je ona, ipak... zar ne? Slabo, osjetljivo bie. Dobro da
sam ja osto pa je utjeio.

Ali, Zorba, to hoe rei? Zaista misli da sve ene nemaju nita drugo na umu? -
upitao sam ga.

Tako je, gazda. Nita im drugo nije na pameti! Sluaj me... vidio sam svakakvih,
inio sve i svata. eni nita drugo nije na umu. Ona je jadno, slabo i ranjivo stvorenje.
Ako joj ne kae da je voli i eli, eto plaa. Moda ona tebe uope nee, moe joj bit
odvratan, moda te odbije - to je druga pria, ali je svaki mukarac koji je vidi mora
poeljet. To ona hoe, sirotica, pa se potrudi i udovolji joj! A ja... babu sam imo, mora
bit da je bila prela osamdesetu, a kakvu je ta duevna starica ivotnu priu imala!
Nema veze, to je storija za neku drugu prigodu. Dakle, moja je baba morala imat vie
od osamdeset, to niko nije zno... A u kui nasuprot naoj ivjela je djevojka svjea ko
proljetni cvijet, Krystallo se zvala. Subotom uveer mi bi se, prosti seoski klipani, sreli
na piu, pa bi ivnuli od vina. Zatakli bi granicu bosiljka za uho, jedan je moj brati
sviro gitaru, pa bi zaredali podokniarit. Kojeg li zanosa, koje strasti! Ko mladi smo
bikovi bili, svaki je od nas samo nju htio, pa bi svake subote nahrupili ko krdo ne bi li
nekog izabrala.

Vjeruje li mi, gazda? Tajna je to golema: u ena je rana to nikad ne zacjeljuje.

Svaka se kad-tad zatvori - nisi to nao u svojim knjigama - ali ne i ta njiova, nikad! Pa
to ako neka ena ima osamdeset godina? Rana joj je jo otvorena. I tako bi moja baba
svake subote dovukla kuin do prozora, uzela ogledalo i raejavala onu tugu od kose
to joj jo bjee ostala, ko da se sprema na sastanak. Ogledala bi se oprezno uokolo,
boje se da je neko ne vidi. Ako bi joj neko prio, povukla bi se i pretvarala se da
spi... studena da joj se maslac ne bi u ustima otopio. Ali, kako je mogla zaspat - kad je
podoknicu ekala? U osamdesetoj! Vidi, gazda, kakav ti je misterij ena. Da bi se
rasplako sad, a onda, kad sam spadalo bio... ne razumijevajui to, smijo sam joj se.

Jednoga me dana neto zagnjavila: prigovarala mi to stalno ganjam cure, pa sam joj
skreso: A zato ti svake subote trja usne orahovim listom i raejava kosu? Misli
da tebi pjevamo serenadu?! Krystallo nas je sve opinila... a ti si smrdjiva stara leina!

Vjeruje li mi, gazda, toga sam dana prvi put shvatio kakve su ene! Jer, suze se
pojavie u njenim oima, zgrila se ko udareno pae, brada joj uzdrhtala. ,,Krystallo!
viknuo sam joj u uho da me bolje uje... ,,Krystallo! Mladi su judi okrutne zvijeri,
nema u nji due, nita ne razumije. Moja je baba nato digla kotunjave ruke prema nebu
i kriknula: Proklet bio! Proklinjem te iz dubine srca. Od tog je dana poela propadat,
zapustila se i nakon dva mjeseca dani joj bjehu odbrojani. A tada, dok se s duom
rastajala, vidjela me, zaitala ko kornjaa i htjede me zgrabiti mrtvaki blijedim
prstima. Ti si me dotuko, Alexise, proklet bio. Propatio dabogda sve to i ja!
Dovrivi priu, Zorba se nasmijao.

Misli da me nije sustigla kletva stare vjetice! ree upkajui brk. Sad mi je
ezdesetpeta, mislim da jes, ali ako i stotu doivim, nikad neu molat. I danas nosim
ogledalce u depu, a jo i ene ganjam... od one vrste.

Opet se nasmijao, bacio opuak kroz potkrovni prozori, protegnuo ruke i zakljuio,
ustajui naglo s leaja:

Imam i drugi mana, ne manjka nji meni. Ali, ta e mi glave do. Dosta je bilo
razmetanja. Danas radimo!

Obukao se u tren oka, nazuo cipele i izaao. Pognute glave, razmiljao sam o njegovim
rijeima i odjednom mi se pred oima stvorila slika dalekoga grada pod snijegom.
Odravala se izloba Rodinovih skulptura, a panju mi bjee privukla golema bronana
aka s natpisom Boja ruka -, bjee napola otvorena, pa se na njezinom dlanu vidjehu
mukarac i ena u ekstatinu zagrljaju... ili gru?

Neka je djevojka zastala kraj mene, takoer uznemirena vjenim sljubljenjem mukarca i
ene. Bila je vitka, lijepo odjevena, bujna joj kosa bjee svijetle boje, imala je bradu
mone osobnosti i tanke usnice, pa u njoj bjee neega odlunog i sranog. Inae ne
zapodijevam razgovor s nepoznatima, pa ne znam to me je potaklo da joj se okrenem i
upitam:

O emu razmiljate?

Kad bismo samo mogli pobjei! promrmljala je gorko.

A kamo? Bog je posvuda, nema nam spasa. Je li vam ao?

Nije. Ljubav moda jest najvea radost na svijetu. Moda... Ali, kad vidim tu
bronanu ruku, poelim pobjei.

Draa vam je sloboda?

Jest.

Ali, zar nismo slobodni samo ako smo posluni spram te bronane ruke?
Pretpostavimo da rije Bog nema uobiajeno znaenje koje joj mnotvo daje?

Radoznalo me pogledala - vidjeh da su joj oi metalno-sive, a usne suhe i gorke.

 Ne razumijem hladno je rekla i udaljila se, nestavi mi zauvijek - a iako nikad
otada nisam na nju pomislio, nesumnjivo je nastavila ivjeti skrivena u mom srcu da bi
se iz dubina mog bia ponovo javila danas, na ovoj pustoj obali, ojaena i blijeda.

Jesam, loe sam se ponio - u pravu je Zorba bio. Ona mi je bronana aka bila dobar
izgovor: prvi je dodir uspio, razmijenili smo prve ljubazne rijei i mogli smo se
postupno, nezamjetno, zagrliti i sjediniti neometani u Bojoj ruci - ali ja sam iznenada
odapeo strijelu put nebesa, pa se ena prestraila i pobjegla.

U dvoru gospoe Hortense stari se pijetao oglasio kukurijekanjem, danje je svjetlo

nahrupilo kroz prozori, pa skoih iz kreveta. Radnici poee pristizati s pijucima,
maklinima, polugama, lopatama i maljevima - uo sam Zorbu kako im izdaje naredbe...
taj se dao na posao ne okoliajui. Vidjelo se da umije zapovijedati ljudima, da ne bjei
od odgovornosti. Provirio sam kroz svjetlarnik i vidjeh ga kako, poput velikog sokola,
stoji meu tridesetak mravih, tankih u struku, od sunca, vjetra i kie ogrubjelih ljudi.
Obraao im se s ispruenom rukom, reenicama izravnim i kratkim, a nekog je momka,
koji je neto zamuckivao i oklijevajui prilazio, dograbio za vrat i izderao se na nj:

Ima neto re, jel? Ako ima, reci glasno! Ja ti ne podnosim one koji gunaju. Ili
jesi za poso, ili nisi. Ako nisi, vrati se u birtiju!

U tom se trenu gospa Hortense pojavila u dvoru, rasputene kose i upalih obraza. Nije
bila naminkana, odjenula bjee dugaku prljavu haljinu i nazula doderane natikae.
Oglasila se hripavim kaljem ocvale pjevaice nalik magareem revanju, a zatim stala na
prag i pogledala Zorbu sa zamjetnim ponosom. Oi joj se ovlaie, ponovo je zakaljala
- kako bi ju zamijetio, te prola pred njega njiui bokovima. Gotovo ga je dodirnula
irokim rukavom svoje halje, ali se on nije okrenuo niti da ju pogleda. Uzeo je ulomak
jemenice i aku maslina od nekog radnika i povikao nadjaavajui agor:

A sad, ljudi, u ime Boje... prekriimo se!

Potom je dugim koracima, najkraim putom, poveo skupinu prema planini.

Neu ovdje opisivati rad u rudniku - trebalo bi mi strpljenja kojeg nemam. Spomenut u
samo da smo uz more podigli kolibu od bambusovih oblica, vrbova prua, dasaka i lima
od rasjeenih benzinskih baava. Zorba bi zorom ustajao, uzimao pijuk i polazio u
rudnik prije ljudi, otvarao okno i preputao im ga, a kad bi naao svjetlucavu ilu lignita,
plesao bi od veselja. A, poto bi se - nekoliko dana kasnije - njen mrki trag izgubio,
bacio bi se leima na tlo, te podigao noge i ruke prema nebu poput tovara kad se valja u
praini, upuujui podrugljive poruke onomu gore.

Posao ga bjee posve obuzeo, nita me vie nije pitao, tako da je ve prvih dana u
njegove ruke prela sva moja odgovornost i briga spram rudnika: sam je odluivao i
provodio odluke - moje je bilo samo da plaam muziku". Takav mi je aranman,
iskreno, savreno odgovarao; nekako sam osjeao da e to biti najsretniji mjeseci u mom
ivotu. Takoer, kad se sve uzme u obzir, tu sam sreu kupovao odista jeftino.

Moj djed po majci, koji je ivio u oveemu kretskom selu, svake bi veeri uzeo svjetiljku
i krenuo ulicama da vidi je li kakav stranac naiao; ako bi ga naao, odveo bi ga svojoj
kui, obilato nahranio i napojio, a tada bi sjeo na divan, pripalio dugaak turski ibuk, te
uzvaniku - kojem bjee dolo vrijeme da uzvrati na gostoprimstvu - rekao nainom to
nije trpio prigovora:

Priaj!

O em da priam, oe Moustoyorgi?

Ko si, to si, otkle dolazi, koja si sela i gradove vidio... Sve, sve mi reci. Poinji!

A gost bi otpoeo redom, iznosei istine i lai, dok bi moj djed, sjedei mirno na divanu,
dimio iz svog ibuka, paljivo sluao i slijedio stranca na njegovim putovanjima. Ako bi
mu se neki gost svidjeo, rekao bi mu:

Ostaje i sutra, nikud ne ide. Ima jo toga u tebe.

Moj djed nikad nije izaao iz sela, nije ak nijednom potegao ni do Kandije ili Kaneje.
Zato bi tamo, govorio je, kad ima Kandijaca i Kanejaca, mir Boji s njima, koji
navraaju amo? A ako Kandija i Kaneja dolaze k meni, zato bi ja k njima? Danas, na
istoj kretskoj obali, ja ponavljam djedovu navadu: upalio sam svjetiljku, naao gosta i ne
doputam mu da ode. Kota me mnogo vie od objeda, ali vie i vrijedi. Svake veeri
ekam ga da se vrati s posla, posadim ga da mi sjedne nasuprot, skupa jedemo - a onda
doe as da mora platiti. Priaj! kaem mu, zapalim lulu i sluam. Gost je taj temeljito
istraio zemlju i ljudsku duu, pa se nikad ne umorim sluajui ga.

Priaj, Zorba, priaj!

A kad on pria, cijela mi se Makedonija prostre pred oima, stane u tijesan prostor
izmeu Zorbe i mene... sa svojim gorjima, umama i bujicama, svojim komitima, od
truda napaenim enama i krupnim, stasitim mukarcima. Stane meu nas i planina Atos
s dvadeset i jednim manastirom, svojim riznicama i debeloguzim dangubama. Kad god
zavri priu o monasima, Zorba kae riui od smijeha: Bog te sauvao, gazda, od
stranjice mazgine - i kaluerove!

Svake me veeri Zorba vodi Grkom, Bugarskom i Carigradom: zatvorim oi i sve ih

vidim. Posvuda je bio tim napaenim i kaotinim Balkanom, sve vidio svojim sitnim
sokolskim oima - stalno otvorenim kao da se neem ude, pa ono na to je veina nas
svikla, pored ega prolazi indiferentno, pred Zorbom se iznenada uobliuje kao
zastraujua zagonetka. Vidi li enu kako prolazi, zastaje preneraen.
 U emu je tajna? pita se. Sto je ena... da se moramo okrenut za njom? Reci ti
meni, lijepo te pitam, to li to znai?

Zapravo, sebe on to pita - jednako zapanjeno i kad naie na mukarca, drvo u cvatu, au
studene vode, jer Zorba svakoga dana sve vidi kao po prvi put.

Eto, juer smo sjedili pred barakom, pa - kad je popio au vina - okrenuo mi se sav
uzbuen:

to li je to u ovoj crvenoj tekuini, gazda, reci ti meni! Neki starkelja uzgaja lozu, a u
prvi mah nita na njoj osim grozdova kiselih bobica. Vise tako, vrijeme prolazi,
dozrijevaju pod suncem, pa kad su slae od meda, zovemo ih groe. Poberemo ih,
zgnjeimo i sok nalijemo u bave... u kojima sam od sebe provri, pa kad ih na Svetog
Ivana Pjaninu* otvorimo - eto vina u njima! Zar to nije udo? A tek kad se napijemo,
pa nam dua nabuja, preraste staru leinu - i samoga Boga na dvoboj izazivamo! Reci ti
meni, gazda, kako se to zbiva?

Nita mu ne odgovorih, jer sam - sluajui ga - osjetio da u njemu svijet iznova otkriva
svoje djeviansku svjeinu. Sve zatupljujue svakodnevne stvari iznova stjeu bistrinu
to su ju imale na poetku, kad smo izali iz ruku Gospodinovih. Voda, ene, zvijezde,
kruh... vraaju se svomu tajanstvenom prvotnom porijeklu i boanski se vrtlog iznova
die u zrak. Stoga svake veeri, leei na ljunku, nestrpljivo ekam Zorbu da bih ga
ugledao kako se naglo pojavljuje iz utrobe zemlje i prilazi mi, sav raskliman, svojim
dugim koracima. Izdaleka ve vidim kako je posao napredovao tog dana - sve pie u
njegovu dranju, kroi ili uzdignute glave ili pokunjen, te u nainu na koji mae rukama.

U poetku sam i ja iao s njim, pa promatrao ljude i nastojao drugaije ivjeti, zanimati
se za praktian rad, upoznati i zavoljeti ljudski materijal koji mi je dopao ruku, kako bih
osjetio dugo uenu radost to nemam vie posla s rijeima, nego ivom eljadi. Kovao
sam i romantine planove da - bude li vaenje lignita uspjeno - organiziram svojevrsnu
zajednicu u kojoj bi svatko bio sudionik, u kojoj bismo zajedno jeli istu hranu i nosili
jednaku odjeu, kao braa. Stvorio sam u svom umu novu vjersku sljedbu, kvasac novog
ivota.

Ali, jo nisam bio naisto da li da Zorbu upoznam s mojim projektom; naime, uzrujavao
sam ga svojim dolascima i zalascima meu radnike, pitanjima i mijeanjem, posebice jer
bih uvijek stao na rudarevu stranu. On bi tada skupio usne i procijedio: Gazda, zar nisi
krenuo u etnju okolicom? Po suncu uz more... zna kudave!

Prvih dana sam znao zaintaiti i ne otii: zapitkivao sam, brbljao i htio znati sve o
svakom od njih - koliko djece mora prehraniti, sestara udati, ostarjelih roaka zbrinuti...
njihove strepnje, boljke i brige.
 Ne eprkaj toliko po njihovim ivotima, gazda Zorba me je znao opomenuti,
mrtei se i negodujui. Uvui e te, tako meka srca, pa e ih zavoljet vie nego to
je dobro po njih i posao. togod uine, ti im nae opravdanje. Ne ini to, zaboga,
zanemarit e krampanje. Shvati da im Bog pomae bolje nego ti! Kad je gazda tvrd,
ljudi ga potuju i rade, a kad je popustljiv, sve prepuste njemu i ljenare... razumije?

Neku je veer, nakon posla, bacio pijuk u jamu i razvikao se, izgubivi strpljenje:

Gazda, da si se presto mijeat! to ja gradim, ti rastura. Kakve si to budalatine

naprio danas? O socijalizmu i inom smeu! Jesil propovjednik ii kapitalist? Odlui se
to oe bit!

Ali, kako sam mogao odabrati - ja, obuzet bezazlenom eljom da sjedinim te dvije
suprotnosti, da iznaem sintezu u kojoj bi se nepomirljive strane zbratimile, kako bi
objema ostvarile bolji ivot na zemlji i kraljevstvo na nebesima? U mene je to trajalo
godinama, sve od ranog djetinjstva: jo kao pukokolac, s najbliim sam prijateljima
osnovao tajnu udrugu nazvanu po potpornom drutvu u okrilju kojega je pripremljen
ustanak 1821. godine; iza zakljuanih vrata moje spavae sobe prisegnuli smo da emo
cijeli ivot posvetiti borbi protiv nepravde. O, kako su nam se od ganua suze kotrljale
niz obraze dok smo, s rukom na srcu, izgovarali tu zakletvu!

Djetinjasti ideali - ma zlo i naopako nasmije li se netko kad o njima uje! Ali, srce mi se
cijepa kad vidim to su postali lanovi nae udruge: nadrilijenici, odvjetnici prevaranti,
preprodavai bofla, dvolini politiari, novinari-leinari... Gruba je i sirova stvarnost
ovoga svijeta, najdragocjenije sjeme ili ne proklija, ili ga ugui kopriva i dra. A to se
mene tie, posve jasno vidim da me um - Bogu neka je hvala - nije razboru priveo: jo
sam spreman za donkihotske pothvate!

Nedjeljom bismo se nas dvojica paljivo dotjerali, poput mladoenja: obrijali bismo se,
obukli iste bijele koulje, te - potkraj popodneva - ili vidjeti madame Hortense. Svake
nedjelje, takoer, ona bi zaklala koko za nas, pa bismo svi troje sjeli, jeli i pili... a u
nekom bi asu Zorbine duge ruke nale puta do gostoljubivih prsa te drage ene - i
prisvojile ih. Kad bi pala no, vraali bismo se na nau obalu - ivot nam se inio
jednostavnim i proet dobrim namjerama stare, ali vrlo prijazne i ljubazne, gospe
Hortense.

Jedne od tih nedjelja, dok smo se vraali s obilate gozbe, odluih porazgovarati sa
Zorbom o mojim planovima. Sasluao me je, u prvi mah zijevajei od uda, ali i
nastojei zadrati strpljenje - premda povremeno ljutito odmahujui glavom -iako je
zamjetno bilo da su ga ve moje prve rijei prenerazile, odagnavi mu posve maglicu iz
glave.
 Ufam se, gazda, da mi ne e zamjerit to ti to tako kaem, ali mislim da tvoj mozak
jo nije zreo. Koliko ti je godina?

Trideset i pet.

Onda nee nikad ni sazret! ree pa prasnu u smijeh, dobrano me ozlojedivi.

Ti ne vjeruje u ovjeka, jel tako? presjekao sam ga.

uj... ne zamjeri, gazda, ali ja ne vjerujem ni u koga. Niti u to. Jer, da vjerujem u
ovjeka, vjerovo bi i u Boga, pa onda i u Vraga. A onda to vie nije jednostavno,
nastaje pomutnja golema. Gazda, to ti je meni previe zamreno.

Uzrujan, skinuo je kapu, poeo se najprije divlje grebati noktima po glavi, a potom
navlaiti brkove kao da ih kani iupati; bjelodano, neto mi je htio rei, ali se
obuzdavao, gledajui me krajikom oka... a onda mi se okrenuo i ipak progovorio:

ovjek je grub ree udarajui krupnije oblutke tapom. Grub i vrlo sirov, a to
vae gospodstvo ne razumije. ini se da je vama dosad sve lako ilo... Ali, pitajte mene,
grubijana i sirovinu. Ako ste prema nekom okrutni, boji vas se i potuje vas, a ako ste
blagi prema njemu, oi e vam iskopat! Samo ti ostani postrance, gazda, i ne ohrabruj
ljude govore da smo svi jednaki, da imamo jednaka prava... jer e to svatiti doslovce i
nasrnut na tvoja prava. Otet e tvoj kruh i ostavit te da crkne od gladi. Samo se ti,
gazda, dri postrani - ne mogu ti nita bolje preporuit!

Ali, ti zaista ni u to ne vjeruje? uzviknuo sam teko razoaran.

Istina, ni u to ne vjerujem. Koliko ti puta to trebam re? Ne vjerujem ni u koga, niti

u to... osim u Zorbu. Ne zato to bi on bio boji od drugi, jer nije, ni za mrvu! Sirovina
je ko i ostali, ali u Zorbu vjerujem zato to je jedino bie pod mojom vlau, jedino koje
poznajem. Svi su mi ostali ko duhovi, kaem ja tebi. Vidim ovim oima, ujem ovim
uima, probavjam ovom utrobom... a sve su ostalo utvare. Jer, kad umrem, i sve to
znam e umrijet, nestat e cijeloga Zorbinog svijeta!

Koje li samoivosti! dobacih mu sarkastino.

Moebit, al nema tu pomoi! Tako ti je to... to sam upio, to govorim. Zorba sam, pa
i priam ko Zorba.

Nita mu na to ne rekoh - njegove su me rijei oinule poput udaraca biem. Divio sam
mu se to je toliko jak da se moe tako gnuati ljudi, a u isti mah htjeti ivjeti i raditi s
njima. A ja, ili sam trebao postati asketa - ili okititi ljude tuim perjem da bih nekako
mogao s njima. Kad vidjeh Zorbu kako me paljivo promatra, zamijetih - u svjetlosti
zvijezda - da se cereka od uha do uha.
 Jesam li te uvrijedio, gazda? upitao je zastavi naglo; bjesmo upravo stigli do
kolibe - zamijetih da me gleda prijateljski, ali i u nelagodi.

Nisam mu odgovorio; naime, osjeao sam kako se moj um slae s onim to je rekao, ali i
da mi se srce odupire - hoe da iskoi, pobjegne od njega okrutna i ode svojim putom.

Ne spi mi se veeras, Zorba rekoh mu. Ti... idi slobodno u krevet.

Zvijezde su blistale, more je uzdisalo i milovalo koljke, vidjeh i krijesnicu s njenim

ljubavnim svjetlom pod zadkom. Kosa se noi oroavala vlagom. Legao sam potrbuke,
oslonivi bradu na prekriene ake, ni o em ne mislei - stapajui se s mrakom i
morem - a moj zaustavljeni um bjee poput svitca koji je uegao svoju svjetiljku i
opruio se po vlanu tlu, ekajui u tami. Zvijezde su putovale svodom, none ure
protjecale, a kad sam se pridigao - ne znajui kako mi se to dogodilo - u misli mi bjehu
uklesane dvije zadae to ih imam ostvariti na ovomu alu: oteti se Budi, osloboditi se
svekolikoga moga metafizikog bremena i potedjeti um isprazne znatielje, te ostvariti
izravan i vrst dodir s ljudima, poevi od istoga tog trena.

Potom rekoh sebi: Moda jo nije kasno.

* Sveti Ivan Pjanina, puki naziv svetkovine Klydonas, 15. kolovoza; daleki odjek
antikih sveanosti u slavu boga Bakha, po ritualnima i oputenosti slina naemu
Martinju.

Prenijee nam: Stric Anagnosti, glavar seoski, pozdravlja vas i pita bi li bili tako
ljubazni da doete k njemu na objed. Naime, trojitelj danas dolazi u selo krmke kopit
- a to je prigoda da se osladite prvorazrednom delicijom. Gazdarica Maroulia, glavareva
ena, posebno e je za vas pripremit, a kako je i njegovom unuku Minasu roendan,
moi ete mu poeljet svako dobro."

Veliko je zadovoljstvo ui u dom kretskog seljaka - sve je u njemu obiljeeno

patrijarhalnou: ognjite i uljanica, glineni upovi uzdu zida i nekoliko skromnih
stolaca, stol u sredini, a lijevo od ulaza, u udubljenju u zidu, vr sa svjeom vodom. S
krovinih greda vise vrijee s dinjama, granice sa zrelim plodovima nara, te vijenci i
snopovi zainskog i aromatinog bilja: ljute paprike, kadulje, metvice, rumarina i
bosiljka.

U dnu prostorije su ljestve, ili nekoliko drvenih stepenica, koje vode na povien dio sa
eljeznom posteljom na tankim nogama, nad kojom je ikona s likom sveca-zatitinika, a
postrance svijee il duica. Takva se kua ini prazna, ali sadri sve zaista potrebno - jer
je stvarnih potreba eljadeta odista malo.

Dan je bio uprav velianstven, ozaren blagim jesenskim suncem, pa smo posjedali pred
kuu, u neveliku avliju - pod maslinu grana povijenih od teine ploda. Kroz njezino se
srebrnkasto lie naziralo nedaleko more, i ono mirno, ljeskajui se zlatom istoga sunca
to su ga paperjasti oblaci, koji su plovili visinom, as zaklanjali, a as otkrivali,
prosipajui zemljom as radosno svjetlo, as sjetnu sjenu, pa se inilo da krajolik die.

Kad smo uli u dvorite, vidjesmo na njegovu kraju kotac u kojem je ukopljeno prase
bolno skvialo, probijajui nam ui, dok je miris otfikarenih mu monja iz kuhinje
gazdarice Maroulije nadraio nae nosnice. Razgovor to smo ga poveli glavinjao je
unutar vjenih tema: uroda ita, stanja loze, izgleda da bude kie... a morali smo se derati
iz petnih ila, jer je stari bio dobrano gluh - dok on ree kako ima svojeglave ui;
biva da same biraju to e uti.

U njegovu je ivotu sve pravocrtno prolo, staloeno i mirno, kao to svoj vijek proivi
drvo u zaklonu klanca: tu se rodio, odrastao, oenio... djecu izrodio, a i unuad doekao.
Nekoliko mu je potomaka i pomrlo, ali i preivjelo dovoljno njih da rod opstane. Ree
nam da pamti davna vremena, turske zemane, kazivanja svoga ae o udima to su se
onda jo dogaala, jer su se ene bojale Boga i vjerovale u nj.

Eto, vidite mene... strica Anagnostija, koji vam govori, jer i moje roenje udo bjee.
Due mi, itekakvo udo! Zaudit ete se kad vam ispriam kako je to bilo. Neka nam
Bog pomogne, rei ete i oti u manastir Djevice Marije da ueete votanicu u njezinu
slavu.

Prekriio je noge i zapoeo svoju priu, glasom pribranim i priajui poput s razlogom
ugledna ovjeka.

U ono je doba u naem selu ivjela bogata Turkinja, prokleta joj dua! U neko doba
nesretnici naraste trbuh i doe vrijeme da se porodi, pa je poloie u posteju e je tri
dana i tri noi tulila ko junica. Ali, edo se ne dade van, te je neka prija njezina -
prokleta i njoj dua, dabogda! - posavjetova: Dafer-hanumice, nema ti nego zazvat
pomo Majke Marije... Tako Turci zovu Blaenu Djevicu, vazda budi slava njezina!
Zato nju?! prodera se Turkinja. Nju da prizovem? Radije bi crkla! Ali, no i dan
to dooe samo joj gre bolove donesoe. Urlala je i vritala, al se edo van ne dade.
Sto sad... jer bjelodano vie ne mogae bol podnijeti? Majko Marijo! Majko Marijo!
zavapi ona, kad joj muka neizdrljiva postade - ali, nit bolovi popustie, nit se dijete
pomoli. Moebit turski ne razumije", ree joj ona prija, pa se kuka razdera: Kaurska
Djevice! Djevo kaurska!, ma joj bolovi samo ei bjehu. Kaurini, prokleti bili!...

Ne zaziva je kako treba, zato ti ne pomae opet e ona joj druga.

 Djevice Blaena! riknu najzad kuketina, vide da joj u takvoj pogibeji druge ne
imade - i djetece istoga trena spuznu iz nje ko jeguja iz gliba. To jedne neeje bjee,
a druge moju mater trudi snaoe... s istom mukom, nesretnicu. Bjee joj teko da tee
ne moe, pa povika: Blaena Djevice! Blaena Djevice!", ma utaman. aa moj,
izbezumjen zbog njeni bolova, nijem je sjedio na zemji... tu e mi sad jesmo... nit
jedui, nit pijui ita, sve zbog enine nevoje. Inae, nije on ba neto dro do svete
Djeve Marije - kad je Turkinja za njezinom pomoi vapila, ree on Dabogda vrat
slomila kuki idui!"

Ali, kad i etvrti dan muka moje matere doe, uze on vile na rame, pa put manastira
Djeve Muenice - eda li joj u pomo pritekne. Doe on tamo, ue u crkvu i ne
prekrstivi se, onako bijesan namae rezu za sobom, pa pravo pred ikonu Bogorodiinu!
Sluaj ti mene, Sveta Djevo", povie, eno moja ena Krinio - zna ti nju, jel da, ona ti
svake neeje u kandilo uje dolijeva i stijenj isti - tri dana i tri noi od bolova jei i
tebe u pomo zaziva. uje li je? Ne uje li je, bogme si dobro gluva! Naravno, da je
Daferica ili neka od onih turskih kuaka, ve joj bila priskoila... makar i vrat slomila.
Ali, moja ena Krinio samo je uboga kranka, pa si se ogluila i ne haje za nju. A, da
zna... da nijesi ta koja jesi, nauio bi ja tebe. Lekciju bi ti do palicom ovi vila to su
mi na ramenu!" Tada se, nimalo skrueno - ni naklonio se ikoni nije - okrenu i da e
preko vrata, ali... velik je Gospodin!... u tom trenu Djeviina slika zakripa ko da e se
rasprsnut. A, ne znate li ve, ikone zakripe kad imaju udo uinit... to je moj otac
odma razumio. Na peti se okreno, kleknuo i prekriio se: Oblatio sam te, grenik,
Djevo Sveta, ree, mnogo sam toga lanuo to nije trebalo, ali... zaboravimo to!

Ne bjee se selu primakao, kadli zau da mu dovikuju: Zena ti je sinia rodila!

Nek ti poivi, Kostandi. Eto, jesam... i ostario itekako, ali od roenja slabo ujem, jer
je moj aa reko Majci Bojoj da je dobro gluva, ako krike moje matere ne uje. ,,A
tako! ima bit da mu je Blaena Djeva odvratila: ekaj samo - sina u ti gluvim
uinit, pa e te to nauit da ne huli!

Stric Anagnosti pritom se prekrstio, pa dodao:

Nita to nije, slavjen budi Gospodin! Mogla me je uinit slijepim ili maloumnim,
grbavcem ili - neka Bog sauva svakoga moga! - evojicom. A nagluvost... nita to
nije, vazda se klanjam Njezinoj Svetosti! Neka ona nama na pomoi bude, danas i
dovijeka dovri starac diui au kako bismo zajedno nazdravili.

U tvoje zdravlje, glavaru Anagnosti! Ufam se da e stotu doivjeti i vidjeti i svoje

pra-pra-praunuke.

Neka, sine... radije ne bi ree nakon to je iskapio au u jednom gutljaju.

Previe bi to bilo. Unuke sam doeko i to mi je dosta. Ne smije se previe ejet, a
moja ura nije daleko. Star sam, prijateji, bedre su mi se osuile. Ne mogu vie, koliko
god bi tio, posijat dovoljno da naranim toliko potomstvo. A to bi mi onda ivot?

Opet nam je napunio ae, pa iz svoga irokog pojasa izvadio aku oraha i suhih
smokava zamotanih u lovorovo lie, te nam ih podijelio.

Podavo sam eci sve to sam imo ree potom. Osiromaili smo, jesmo...
siromasi postali, ali se ne alim. Ima u Boga svega to nam treba!

Ima u Boga svega to nam treba, strie Anagnosti Zorba mu je povikao u uho.
Ima u njega, ali ne i u nas. Nita nam stara tvrdica ne da!

Ostarjeli seljak nije se, meutim, sloio:

Da nisi tako govorio! otro ga je ukorio. Ne grdi Gospoda! Jadnik itekako misli
na nas, budi uvjeren da misli.

U tom je trenu strina Anagnosti, smjerno koraajui, donijela glinenu zdjelu sa slavnom
poslasticom, kao i veliki vr vina, spustila sve to na stol pred nama, te ostala stajati po
strani, ruku prekrienih na trbuhu i oborena pogleda. Nisam ba bio oduevljen
prigodom da kuam tu delikatesu, ali mi je, s druge strane, manjkalo i hrabrosti da
odbijem. Zorba, pak, promatrao me je krajikom oka - uivajui u mojoj nelagodi.

Nema niega ukusnijeg to bi ovjek mogo poeljet, gazda! podbadao me je.

Ne budi gadljiv.

Stari se Anagnosti podrugljivo nasmijeio:

Istina je, tako mi svega. Kuaj, pa e se uvjerit - tope se u ustima. Kad je princ
Georg - blagoslovjen bio dovijeka! - posjetio na manastir na gori, kalueri priredie
krajevsku gozbu u njegovu ast, ali dadoe svakomu za stolom po tanjur mesa, a njemu
samo orbu. Sto li je to u njoj? Grah? upita on mijeajui licom po dupkom punom
anku. Bijeli grah krupna zrna, Vaa Visosti! odgovori stari iguman. Kuajte, pa
emo kasnije jo koju rije o tomu. Princ, najprije bojajivo, uze jednu licu, pa drugu,
treu... i isprazni zdjelu do dna, oblizujui se. Kakva li vrsna jela, udesna li graha! Ima
okus ko mozak." Nije mozak, Vaa Visosti, a nije ni grah! vraji e iguman
cerekajui se. Nego smo pokopili sve pjetlove u kraju!

Zacenivi se od smijeha, starac zabi viljuku u jo jedan komadi japraka, bijelog

bubrega", te mi ga prinese ustima.

Evo prinevskog zalogaja. Zini!

Otvorio sam usta i prihvatio dar, te ga hitro zalio velikim gutljajem vina. Onda smo
nazdravili unuku, pa stareve oi zablistae.

Sto bi elio da ti unuk bude, strie Anagnosti? upitao sam. Reci nam da i mi
isto zaelimo za sreu mu pijui.

to bi ja mogo poejet, sine? Eto, da poe pravim putom, da postane dobar

ovjek, glava obitelji... Da se oeni i ecu izrodi, a da barem neki od njegovi sinova il
unuka na me bude, pa da stari ljudi kau: Eno ga, po mojoj dui, isti glavar Anagnosti -
Bog mu duu blagoslovio! - dobar li ovjek bijae!"

Maroulia! potom e zapovjedno, i ne pogledavi enu: Maroulia, jo vina! Do

vrha vra.

Upravo u tom trenutku kotac je popustio pod krmkovim rilom i jadna ivotinja pone
bezglavo trati po dvoru.

Boli ga, nesretnika Zorba e suosjeajno.

Naravno da ga boli! stari Kreanin pritom se nasmijao i obratio Zorbi: Ko da

tebe ne bi bojelo da te ukope.

Vrag ti jeziinu odsjeko, stari glue! Zorba je pro-mrljao zgrozivi se; vidjeh da
se, nepopravljivo praznovjeran, bjee silno uzvrpoljio na stolcu.

Bogme, ja drim da on zna to mi to kusamo! stric Anagnosti e promatrajui

svinje kako, bijesno rokui, tri avlijom pogledavajui nas oima punim mrnje; starac
bjee u sedmom nebu od slasna jela, ugodna razgovora i silnih bukara vina.

Znalo siroto prase ne znalo ime, mi se jesmo astili i ruj-nim vinom pojili, dok je sunce
- obasjavajui nas rumenilom kroz pozlaeno maslinino granje, silazimo putanjom
prema moru.

Starev smo dom napustili u sumrak - a Zorbi, poteno nakienu, bjee se opet jezik
razvezao:

O emu li smo ono prekjuer razgovarali, gazda? Ree li ono kako bi tio eljadi oi
otvarat? Pa, eto, poni s glavarom Anagnostijem, otvori njegove! Jesil vidio kako se
njegova ena mora pred njim ponaat... ekaju naredbe, samo to jo ko kue ne
eni? Eto, vrati se pa mu objasni da ena ima jednaka prava ko i mukarac... da je
barbarski jesti meso nesretne ivotinje koja ti se oko nogu skviei mota... da je ista
ludost Bogu zahvaljivat jer u njega svega ima, dok ti nasmrt gladuje! Sto bi taj siroti
avo razumio od svi tvoji objanjenja, tvoji trkeljanja? Samo bi mu bio dozlaboga
dosadan. A to bi strina Anagnosti imala od tvoje mudrolije? Mast bi ola u propast,
familija svako na svoju stranu, koko bi tjela kokot postat! Samo ti pusti svijet kakav
jes, gazda, i nikom ne otvaraj oi. Jer, da im ih i otvori, to bi vidjeli? Svoju mizeriju,
nita vie! Nek im, gazda, samo zatvorene budu. Pusti ti nji sanjat!

Na tren je zautio i poekao se po glavi; razmiljao je.

Osim progovorio je konano. Osim...

Osim to? Van s tim!

Osim ako im, kad otvore oi, moe pokazat bolji svijet nego to je tmina kojom
sada tumaraju. Moe li?

Nisam to znao, a jesam bio posve svjestan onoga to bi bilo uniteno. Nisam znao to bi
se moglo sazidati na ruevinama - i znao sam da o tom nitko nita pouzdano ne znade.
Jer, stari je svijet opipljiv, konkretan, ivimo u njemu i borimo se s njim u svakom
trenu... ali on postoji. Sutranji svijet, pak, nije ni roen, fluidan je i neuhvatljiv, sainjen
od svjetla od kojeg se snovi tkaju - oblak je on, raznoen estokim vjetrima: ljubavlju,
mrnjom, matom, sreom, Bogom... Ni najvei prorok dosad nije nam dao vie od
gesla, a to je ono neodreenije, tim je prorok uzvieniji.

Zorba me uto pogledao, uz osmijeh tako podrugljiv, da sam se rasrdio do sri.

Mogu im pokazati bolji svijet! rekoh razdraen.

Moe? No, poujmo!

Ne mogu ti objasniti... ti to ne bi razumio.

To samo znai da ga nema! Zorba e tvrdokorno, klimajui mrzovoljno glavom.

Ne uzimaj me za glupana, gazda. Ma ko reko da sam bluna, ne bi pravo imo.
Moda nisam nita obrazovaniji od strica Anagnostija, ali nisam ni izbliza tako tup. A,
ako te ja ne mogu razumjet, kako misli da bi mogo taj jadnik i njegova mutava baba?
Kako bi te razumjeli svi Anagnostiji raspreni svijetom? Ne bi li im mogo pokazat
jedino vie mraka? A, eto, dosad im i nije ilo tako loe: djecu su izrodili... i unuke
imaju. Bog ih dade slijepe i gluhe, a oni kau slava mu! U svojoj se bijedi ko u vlastitoj
koi osjeaju, pa ih ostavi kakvi jesu i nita im ne govori!

Zautio sam. Uto naiosmo kraj udoviina vrta - Zorba zastane na tren i uzdahnu, ali
nita ne ree. Mora da je tim dijelom sela nailo nekoliko kapi kie, jer je zrak bio
ispunjen svjeim mirisom zemlje. Prve se zvijezde pojavie, za njima i mjesec -
utozeleno blistav. Nebom se razlijevala divota.
Ovaj ovjek nije kole vidio, pomislih, pa mu mozak nije iskvaren - otvorena je uma, a
srce mu je naraslo ne izgubivi ni grama izvorne drskosti. Sve probleme na koje
nailazimo, smatrajui ih zamrenima ili nerjeivim, on rasijeca kao to je Aleksandar
Veliki presjekao Gordijski vor. Teko e on promaiti bitno, jer su mu obje stope vrsto
na zemlji, pritisnute teinom cijeloga njegova tijela. Afriki divljaci tuju zmiju, jer
cijelim tijelom zemlju dodiruje, pa stoga mora znati sve njezine tajne - upoznaje ih
trbuhom, glavom i repom. Stalno je u dodiru s tlom, sljubljena s Majkom. Kao i Zorba -
dok smo mi, obrazovani ljudi, samo praznoglave ptice u vjetru.

Zvijezde se umnoavahu na nebu - sve hladne, daleke, bezosjeajne i nemilosrdne spram

ovjeka. Nismo vie razgovarali - obojica smo nekako u strahu promatrali nebo: svake bi
se sekunde pojavila nova zvijezda, novi oganj nespokoja na istonom dijelu svoda. Kad
smo doli do kolibe, ni najmanje raspoloen za jelo, sjeo sam na stijenu uz more. Zorba
je naloio vatru, prezalogajio, te kao da htjede k meni - ali se predomislio, pa legao na
svoju slamaricu i zaspao.

More je bilo samrtno tiho - kao to je i zemlja pod zvjezdanom kupolom leala
nepomina i nijema. Ni pseeg lavea, ni krika noe ptice. Bjee potpuna ogluha to se
prostirala kradom, opasnost slutei - skladana od tisua urlika iz takvih daljina i dubina
da ih nisam mogao uti. Jedino sam osjeao pulsiranje krvi u mojim venama, u
potkoljenicama i vratu.

Tigrova pjesma! pomislio sam i zadrhtao. U Indiji, kad padne mrak, pjeva se tuan
jednolian napjev, dubokim glasom i u sporu ritmu, divlje glasanje poput zijeva
krvoedne zvijeri - tigrovom pjesmom ljudi trae olakanje, ne bi li ublaili tjeskobu to
im srca pritie. Dok sam mislio na taj zastraujui pjev, praznina u grudima postupno
mi se ispunjavala - u uima mi zajea tiina kao da mi se sama dua glasala tom
pjesmom i naputala tijelo ne bi li ula samu sebe.

Ustao sam, zagrabio akama morske vode, umio se i okvasio podlaktice i noge. Osjetih
svjeinu, ali su se i nadalje u dubini moga bia uli krici, njihova tjeskobna jeka puna
zebnje... tigar bjee u meni - javljajui se rikom.

Glas uto zauh - jasan glas Budin - koji me natjera da krenem rubom mora kao da
pobjei hou. Jer, ve sam neko vrijeme - kad bih se naao sam u noi, u vlasti tiine -
uo njegov glas, prvo alostan, jadikovci nalik, gotovo narikae plau, a zatim jarostan,
obojen grdnjom i zapovjedan. Udarao me u grudi iznutra, kao to dijete, koje se rodit
treba, pritie materin oit. Mora da je ve pono bila, kad se nebo zacrnjelo nevidljivim
oblacima iz kojih mi se na dlanove spustie goleme kine kapi. Nisu me hladile - moje
cijelo bie i dalje bjee u ognju, plamenovi kao da su mi lizali obje sljepoonice. as je
doao, pomislih protrnuvi: Budin me kota odnosi - nastupilo je vrijeme da se liim
toga udesnog bremena.
Hitrim sam se koracima sjurio u daaru i upalio petrolejku. Kad mu je njezina svjetlost
obasjala lice, Zorbini su kapci zatitrali, potom me je mireke pogledao - te, vidjevi me
sagnuta nad papirom po kojem sam neto u gru ispisivao, promrljao dvije-tri posve
nerazgovjetne rijei, okrenuo se naglim pokretom na drugu stranu i opet se prepustio
snu.

Pisao sam brzo, ruka mi se s umom natjecala, jer ,,Buda bjee cijeli u meni i mogao
sam zamisliti kako mi istjee iz glave poput telegrafske vrpce posute simbolima. Rijei,
reenice, poglavlja... navirali su mi tako brzo da sam oajniki nastojao odravati njihov
tempo - a nisam pisao, nego prepisivao, jer se cijeli svijet bjee preda mnom rastvorio:
Budini dvori, ene u haremu, zlatne koije, tri sudbinska susreta - sa starcem, s
bolesnikom, sa smru; zatim bijeg, asketski ivot, objava nauka, proglaenje spasa...

Zemlja se osu utim cvijeem, prosjaci i kraljevi darivae odjeu afranove boje,
kamenje, drvee i tjelesa se olakae - dua postade para, para eter, a eter... nita. Prsti su
me ve boljeli, ali nisam htio, nisam mogao, stati. Jer, vizija je brzo nestajala, gubila se -
morao sam ju pratiti.

U zoru, Zorba me naao usnulog s glavom na rukopisu.

Sunce bjee ve visoko na nebu kad sam se probudio. Zglobovi na prstima desne ruke
bili su mi ukoeni od duga i grevita pisanja - nisam mogao aku stisnuti - a budistika
oluja, koja bjee protutnjala nada mnom, ostavila me umornog i praznog. Ustao sam da
prikupim listove razbacane po podu, nemajui snage ni elje niti da bacim pogled na
tekst, kao da mi je ta nagla provala nadahnua bila puki san to ga vie nisam elio
vidjeti zarobljena rijeima, a niti mu dati da me ponizi.

Dadilo je, sitno i jedva ujno. Zorba je, prije odlaska, naloio pe, pa sam cijelo jutro
proveo sklupan pred ognjem, ruku ispruenih put ugrijanog eljeza, nepomian - nita
ni prezalogajio nisam - samo sluajui um prve kie te jeseni. Ni o em nisam
razmiljao - mozak mi se odmarao smotan u klupko poput krtice u vlanoj zemlji - a uo
sam kako se tlo nadima i bubri sjemenje u njemu, raskvaenom kapima to su tiho
kropile po njegovoj povrini. Pomislih kako se nebo i zemlja stapaju kao u pradavnim
vremenima kad su se parili poput mukarca i ene, eda bi porod stvorili. I more sam uo,
uzdu cijele obale, kako nasre na nju poput usplahirene zvijeri kada jeziinom mlati po
vodi ne bi li utaila e.

Sretan sam bio - i svjestan toga. udno, zaista, budui rijetko znamo da smo sretni kad
nam se to deava; mnogo ee spoznamo sreu tek poto proe - kada se, nemalo
iznenaeni, osvrnemo prijeenim putom i shvatimo koliko sretni bjesmo. Ali, tu - na
kretskoj obali - iskustvo sree stiglo me u istom trenu kad me je i pohodila. Preda mnom,
beskrajna voda: tamnomodro more koje se prostire sve do Afrike... od koje esto pue
vreo juni vjetar livas, dah daleka uarena pijeska. Jutrom more mirie svjeinom poput
raskoljene lubenice, oko podneva se nada nj nadvue izmaglica, a ono se blago biba
valiima nalik grudima nedozrele djevojke, dok s veeri kao da uzdie, postupno
mijenjajui boju od ruiaste, preko one patlidana, potom gusta crnog vina, na kraju
nepronino modre.

Sredinom dana pozabavih se uzimajui pregrti sitna bjeliasta pijeska, topla i mekana, i
putajui da mi otjee kroz prste. Moji dlanovi - pjeana ura kroz koju mi ivot protjee
i nestaje... a ja se jesam gubio: promatrajui more i sluajui Zorbu osjetih da e mi se
sljepoonice rasprsnuti od sree. Sjetio sam se kako je moja mala neaka Alka - samo joj
etiri godine tada bjehu - dok smo uoi Nove Godine promatrali izlog trgovine lutkama,
izrekla zaista izvanrednu primjedbu: Ujae Zmaju (tako me zvae!), joj kako sam sretna
to mi rogovi rastu!

Prenerazio sam se, pomislivi koliko li su bliske sve nae due kada puste korijenje u
one dubine u kojima se susreu i sjedinjuju - jer se prisjetih Bude, izrezbarenog od
ebanovine, to ga vidjeh u nekomu dalekom muzeju. Figurina je prikazivala
osloboenog proroka, okupanog vrhunaravnom radou, nakon sedam godina patnje - a
ile mu na objema stranama ela bjehu tako nabrekle da su probile kou i pretvorile se u
kovrave rogove nalik elinim oprugama.

Potkraj popodneva ona je rosulja prestala i nebo se razbistrilo. Osjetih glad - i bjee mi
drago da ju utim, jer sam znao da e Zorba uskoro stii, naloiti oganj i predati se
svakodnevnu kuharskom obredu. ,,I to je jedna od onih nevolja to nas nikad ne
ostavljaju na miru, Zorba bi esto znao rei, stavljajui lonac na vatru. Ne samo ena -
kvragu s njom, to je pria neiscrpna - nego i deranje", a ja sam na ovoj obali po prvi put
osjetio kako ugodno moe biti pojesti obrok.

Predveer, Zorba bi naloio oganj meu dvama kamenima i posvetio se kuhanju - potom
bismo jeli i pili, pa se predavali ivim raspravama; tako sam shvatio da blagovanje nije
puko hranjenje, nego da ima i duhovnu ulogu: da su meso, kruh i vino sirovina od koje
misli nastaju.

Inae, Zorba bi - nakon cjelodnevna rada, a prije veere i vina - bio mualjiv i mrk, pa
bih mu i ono malo jetkih primjedaba klijetima iz usta vadio. I kretnje bi mu, dok ne bi
,,pot-kurio mainu, bile nemirne i smuene, dok bi potom njegov tjelesni stroj ivnuo,
postao ustar i opet oran za posao. Oi bi mu zasjale, bezbrojna sjeanja navrla, krila
izrasla na njegovim stopalima... tako da bi zaplesao.

Reci mi to biva s hranom to je pojede, pa u ti re ko si! Jer, neki je pretvaraju u

salo i gnoj, neki u djelo i dobro raspoloenje... a neki, rekoe mi tako, u neto duhovno,
boanstveno. Reklo bi se, dakle, da ljudi ima tri vrste. A ja, gazda, nit sam od najbolje,
al ni od najgore. Od nekakve srednje vrste, jer ono to pojedem pretvaram u rad i dobru
volju, to i nije tako loe... na kraju! ree smjekajui mi se poput zloesta djeteta.
A, to se tebe tie, gazda... mislim da ini sve to moe kako bi ono to pojede u
duhovno pretvorio, ali ti ne uspijeva i to te mui. Snala te ista muka ko i vranu.

A to je vranu snalo, Zorba?

Eto, pria se da je neko hodala kako treba, pravilno... ko vrana. Ali, neki joj vrag
doe jednoga dana u glavu da bi htjela hodit ko golub, pa otad glavinja. Biva, nit ko
golub hodi, jer nauila nije, al ni ko to je prije hodila, jer je zaboravila kako. Sve joj se
zbrkalo, pa as koraa, as poskakuje, as s noge na nogu, gegaju se ko da hramlje.
Eto vidi...

Prisjeajui se njegovih rijei, pridigoh glavu, jer sam uo Zorbine korake - vidjeh ga
ubrzo kako prilazi stazom od rudnika, objeena i smrknuta lica, ruku beivotno
objeenih uz bokove.

Veer, gazda ree mi bezvoljno.

Bog, Zorba! Kako je danas bilo?

Nita mi ne ree, da bi koji trenutak kasnije jedva ujno promrsio kako e uei vatru i
veeru pristaviti. Prinio je drva iz kuta u kojem smo drali cjepanice i trijee, vjeto
sloio stoastu tvorevinu izmeu dvaju kamenova i potpalio ju, zatim navalio na njih
glinenu zdjelu u kojoj je kuhao, te - sve bez ijedne rijei - nalio u nju vodu, dodao luk,
rajice, riu... dok sam ja, jednako utke, razastro stolnjak po niskoj okrugloj sofri,
narezao nam debele krike jemenice i vino iz opletene demejane prelio u ukraen vr
to nam ga je stric Anagnosti darovao nedugo po dolasku. Zorba, i nadalje nita ne
govorei, kleknuo je pred ognjite i zurio u ar.

Ima li djece, Zorba? upitah ga, iznenadivi i sama sebe to sam to rekao.

Zato me to pita? Imam... ker ree okrenuvi se.

Udanu?

Smijeh mu provali iz grudi!

Sto se smije, Zorba?!

Tvom pitanju! odvratio je podrugljivo. Udana je naravno, nije maloumna.

Ovako to bjee... Radio sam u rudniku bakra kraj Prashtove, na poluotoku Halkidiki,
kadli mi jednog dana doe od brata pismo... Yannija. Eh, da! Zaboravi ti re da brata
imam, razboritog uvara ognjita, lihvara i licemjernog lizaa oltara. Pravi je stup
drutva - prekupac u Solunu. Alexise, dragi brate - napisa on meni, tvoja ki Phrosso je
zabludjela: ima ljubavnika, njegovo dijete nosi... ode nam ugled familije. Idem u selo,
grkljan u joj prerezat!

I... to si uinio?

ensko!... Slegnuo sam ramenima i podero bratov list.

Vidjeh da se nacerio pritom, ali mu nita ne rekoh... dok je mijeao riu, kuao pa
dosolio, te opet promijeao.

ekaj malo! Dva-tri mjeseca kasnije, eto ti meni opet knjiga od moga blesavog brata.
Neka ti Bog dade sree i zdravlja, dragi moj brate... napisa mi budala. ast je naa
spaena, jer je taj o kom sam ti pisao oenio Phrosso.

U svjetlu ognjita vidjeh kako je opet slegnuo ramenima, a ar cigarete to ju bjee

pripalio osvijetli mu iskriave oi.

Mukarci! procijedio je pun neizrecive srdbe... dodajui potom: Zna se emu

ti je od ene se nadat: da e se dat nabredat od prvog koji naie. A od mukarca, emu
se od njeg sigurno moe nadat? Da e u stupicu upast! Zapamti to ti kaem, gazda.

Digao je zatim zdjelu s ognja, pa se latismo veere - a kako on bjee iznova potonuo u
nekakve duboke misli, znao sam da ga neto opako mui. Pogledavao me je dok smo
jeli, tu i tamo bi zaustio kao da e neto kazati, ali mu nije ilo s jezika. U svjetlu
uljanice zamijetih da je odista zabrinut i da mu je tjeskoba u oima. Nisam ga mogao
podnijeti takvog.

Zorba, vidim da bi mi neto rekao... pa reci, to je da je. Van s tim, bolje e se

osjeati.

Umjesto da progovori, uzeo je s poda oblutak i svom ga snagom zavitlao kroz prozor.

Ostavi kamen na miru! Govori!

Ima li u me povjerenja, gazda? upitao je konano, istegavi naborani vrat i

zagledavi mi se u oi s mjeavinom znatielje i nemira.

Imam, Zorba rekoh. Imam, jer to god radio, ne moe pogrijeiti. Sve i da
hoe, ne moe. Poput lava si, ili, recimo, vuka... od onih zvijeri koje se nikad ne
ponaaju poput ovce ili magareta, koje nikad ne iznevjere svoju pravu prirodu. A ti - ti si
Zorba od glave do pete.
 Ali... on e odobrivi mi klimanjem glavom nemam vie ni najmaglovitije ideje
o tom kamo idemo!

Ja imam, neka te to ne brine. Samo naprijed... ravno!

Reci to jo jednom, gazda. Ohrabri me.

Samo naprijed!

E, sada ti se to usuujem re on e blistavih oiju.

Plan sam skovao... u ovi nekoliko posljednji dana. Posve lud! Mogu li?

Naravno, priaj! Zar nismo ovamo doli da zamisli pretvorimo u djelo?

Zorba protrese glavom kao u nevjerici, te me pogleda jednako radosno i u strahu.

Daj ti to meni jasnije, gazda! Zar nismo doli zbog ugljena?

Jesmo, povod nam je bio... a i stoga da nas domai prihvate kao trezvene
poduzetnike, jer bi nas inae ispraili rajicama. Razumije li sad, Zorba?

Bio je preneraen - koliko god se trsio da shvati, nije mogao pojmiti da ga je snala
tolika srea. Konano, u jednom trenu mu je bljesnulo - priao mi je i pograbio me za
ramena.

Plee li? upitao je sa arom u oima. Plee li?

Ne...

Ne?! obuzet razoaranjem, maloduno je spustio ruke niz tijelo, uzvrpoljio se

potom i odjednom uskliknuo: Nita onda, ja u plesat! A ti sjedi podalje, da te ne
dohvatim rukom il nogom.

U jednom je skoku izletio iz barake, svukao dolamu i demper, zbacio cipele s nogu, a
nogavice hlaa zavrnuo do koljena - i poeo plesati. Na licu crnom od ugljene praine
vidjele su mu se samo blistave bjeloonice. Sav se predao plesu, pljeskajui rukama,
skaui i okreui se u zraku, doekujui se na koljena, pa se opet odbacujui uvis s
prekrienim nogama - kao da od gume bjee.

U nekom se trenu vinuo put neba, kao da prkosi sili tei i odletjeti kani - bjelodano, u
njegovu starakom tijelu bjee due koja se borila ne bi li ga ponijela u tminu poput
meteora. Ali, koliko god ona nemilice prodrmavala tijelo u kojem je zatoena bila, ono
je opet na tlo padalo - na kraju, bez daha. Zorba bjee skupio obrve, izraz mu lica estok
i grub; nije vie kliktao, nego stiskao zube kao da se iz petnih ila napree dosegnuti
nemogue.

Zorba! Zorba! pokuavao sam ga privesti razumu, zaista strahujui da mu ostarjelo

tijelo nee podnijeti takvo trapljenje, da bi ga taj silan zanos mogao raznijeti nebom na
sve etiri strane. Dosta je bilo!

Ali, zar me je on uope uo? Kakva korist od mojih povika sa zemlje? Njega bjee posve
obuzela energija plesa - divlja i oajnika... pa se sjetih udovinih izleta moje mate u
djetinjstvu i pria to sam ih tako ustrajno smiljao da sam im i sam vjerovao.

Kako je tvoj djed umro? upitao me kolski drug jednoga dana, a ja sam odmah
smislio mit - i to sam vie izmiljao, sve sam vie u nj vjerovao.

Moj djed je imao bijelu bradu i cipele s gumenim potplatima... pa, kad je jednom pao
s krova nae kue, poto je dodirnuo tlo odskoio je kao lopta, pa opet i opet... sve dok
nije odskoio vie nego to je kua visoka bila. Pa i vie... I nestao u oblacima. Eto, tako
je umro moj djed.

Otkako sam izmislio tu priu, svaki put kad bih odlazio u nau malu crkvu Svetog
Minasa i vidio, u sredini ikonostasa, sliku Kristova uzaaa, pokazao bih ju tomu mom
malom drugaru govorei: Vidi, to je moj djed u svojim cipelama s gumenim
potplatima.

Stoga, mnogo godina kasnije, videi Zorbu kako skae put neba, iznova sam proivio tu
djeju priu - a u tekoj bojazni i zebnji da bi se Zorba zaista mogao izgubiti u oblacima.

Zorba! Dosta je bilo... Zorba! opet sam povikao.

Konano se sloio na tlo, sav bez daha, ali lica blistava i sretna. Sijeda mu se kosa bjee
zalijepila za preznojeno elo, a grake znoja, pomijeane s ugljenom prainom, klizile su
mu niz obraze i kapale s brade. Nagnuh se nada nj, vie zabrinut negoli znatieljan.

O, kako se dobro osjeam progovorio je nakon dvije-tri minute. Ko da su mi

krv putali. Sad mogu priat!

Vratili smo se u kolibu, on je sjeo pred pe i pogledao me blistajui od zadovoljstva.

to ti bi da si se onako mahnito rasplesao?

to sam mogo, gazda... Snala me rados golema, a ta je htjela oduka. A rijei su

oduak slab!

Radost?! Zbog ega?

 Kako zbog ega!? Zorba e zapanjeno, natmurenog lica i drui usnama. Zar
ono to si maloprije reko ne vrijedi....? Pria olako, nesvjestan znaenja svoji rijei?
Ne ree li mi da nismo ovamo doli zbog ugljena, pamti li? Ne kaza li da smo doli
ubit vrijeme, a zavaravajui seljane kako nas ne bi smatrali luacima i gaali
pomadorama? A da, kada smo sami, nas dvojica skupa i nikom na oku, moemo uivat
i radovat se... Ne bjee li tako? A, kunem ti se, samo sam to elio, ali ne razumijevaju
valjano. Ponekad me zaokupljao ugljen, ponekad stara Bubulina... pa onda ti - pomutnja
golema! Dok bi kopo, tamo u jami, govorio sam sam sebi: Do ugljena mi je - i
pretvarao se u ugljen od tjemena do tabana. A kasnije, kad bi zavrio poso, pa gnjeio
staru sovuljagu - Bog joj svu sreu do! - pomislio bi neka se sve vree lignita, i gazda s
njima, objese plianom vrpcu na njezinom vratu... a moe se i Zorba njom objesit!

A sam kad bi bio, nemaju to init, na te sam mislio, gazda... i srce bi mi krvarilo
pod pritiskom savjesti. Bruka golema, Zorba, sam sam sebe korio, bruka i sramota to
vara toga dobrog ovjeka i izbija mu iz depa sav njegov novac. Zorba, nesretnie,
oe li ikad prestat nitarija bit? Gadi mi se! Velim ti, gazda, nisam zno na koju bi
stranu... vrag me natezo na jednu, Bog prevlaio na drugu, te me tako, meu se, uzdu
cijepahu. A sad, gazda, silnu ti stvar kaza... Gospod da te blagoslovi, pa jasno vidje.
Vidje i razumje! Sloismo se nas dvojica, pa ajmo skrit to se skrit dade! Kolko
ti je jo para ostalo? Na sunce s njima, da ih sprkamo!

Olakavi duu, Zorba je dizao obrve i sijevao oima - a kad vidje da su ostaci nae
veere jo u loncu, mai se lice i zagrabi pruajui ruku.

S tvojom dozvolom, gazda. Eto sam opet gladan!

Uzeo je jo i kriku pogae, glavicu luka i aku maslina,

te poeo halapljivo jest - zalijevajui vinom iz vra, tako da njegov rub nije na naslanjao
na usta. Kad se okrijepio, coknuo je glasno jezikom i ustvrdio, duboko odahnuvi:

Sad je bolje... mnogo bolje!

Zamijetivi da ga posmatram smjehuljei se, pomalo mi se uvrijeeno obratio:

Sto se smije?! Sto me tako gleda? Takav sam ti ja -sam je neastivi u meni, bjesni i
urla... a ja inim to mi kae. Kadgod utim da me gui nekakav osjeaj, on mi naredi
Plei! i ja pleem - i bolje se osjeam potom. Davno, kad je moj mali Dimitraki umro...
na Halkidiki... digo sam se ko maloprije i zapleso. Prijatelji i rodbina, vide me kako
pleem uz njegovo mrtvo tijelo, skoie da me sprijee. Poludio Zorba! Zorba poludio!
vikali. A ja bi bio poludio da nisam zapleso. Poludio od boli... jer mi bjee prvi sin,
taman treu navrio, kako sam mogo podnijet da ga izgubim? Razumije ti, gazda, o
emu priam, jel da? Ili samu sebi govorim?
 Razumijem, Zorba. Naravno da razumijem. Ne pria sebi samom...

A drugi put... u Rusiji sam bio. O, da, i tamo sam dospio, rudarenja radi. Bakrenu
smo rudau vadili, kraj Novorosijska. Bje nauio pet-est rijei ruskoga, kolko mi
trebalo - da; ne; kruh; voda; volim te; doi; koliko? - a i sprijateljio se silno s jednim
Rusom, nepatvorenim boljevikom. Svake bi veeri zaglavili u lukoj krmi, gdje bi
spraili po nekolko boca votke, pa bi se silno oraspoloili. Jednom tako, krenulo nama,
zapriali se... on mi htjede iznijet sve to mu se dogaalo u vrijeme Oktobarske
revolucije, a i ja sam htio njemu kazat kroza to sam sve ja proo. Napili se mi, bogme,
pa se i pobratimili. A imali dogovor, kolko smo se sporazumjet mogli, da on prvi pria,
a da mu ja, kad ga vie ne budem mogo pratit, viknem Dosta!... nakon ega bi on
poeo plesat. Svaa, gazda? Otpleso bi ono to mi je kanio re - ko i ja njemu. Sve
to nismo umjeli kazat rijeima ili na mote, objanjavali smo plesom: skaui,
pljuskajui se po bedrima i potkoljenicama, uzvikujui pijano i divlje Hop! Hop! Hopla!
Opa! Heeej...

Tako Rus meni kaza kako je oteo puku, kako je rat bukno, kako je sa svojima
doo u Novorosijsk... a onda sam ja poviko Dosta!, pa je on skoio sa stolca i poeo
plesat. A kako, ovjee! Cisti luak. Ali, pratei njegove noge, ruke, tijelo, oi... sve
sam razumio - i kako su prodrli u grad, i kako su pljakali duane, upadali u kue i
odvodili ene. Koje, prvo, da su vritale, greble se od oaja po obrazima, a i njih noktima
drapale... ali se pomalo pripitomile, pa bi samo zatvorile oi da ne vide davla na sebi i
stenjale od zadovoljstva. Ipak su ene bile, kvragu!

Nakon toga, na me doe red. Jedva sam izgovorio nekoliko rijei - moebit nije bio
ba bistar, ko da mu mozak neto nije funkcioniro - kadli on povie Dosta! Sam sam to
i eko. Skoi s klupe, razmako stolove i stolce u sredini birtije i poe plesat. E,
prijatelju moj dragi... ljudi su duboko potonuli, avo nek i nosi! Tijela zapustie,
mutavim ih uinie, samo ustima govore. Ali, to ti usta mogu re? Kolko ti ona
ispriat mogu? Da si samo vidio kako me Rus promatro... Ma, to promatro, sluo
moje ruke, noge, tijelo... i kako me pratio!

Otpleso sam mu sve moje zle sree, moje pute, sve moje enidbe, sve ime sam se
bavio... kako sam kamen lomio, rudario, torbario, lonar bio, komita, svira santurija,
badavadija, sokolar, kova, krijumar... te kako sam u zatvor dospio, iz tamnice
pobjego i u Rusiju stigao, tako da je i on, premda tup, sve razumio, ama ba sve! Moje
su mu stope i ruke priale, moja kosa... i odjea ak, pa i sklopivi no to mi je visio o
pasu. Kad sam zavrio, taj me golemi ovjek, glave poput vjedra, zagrlio i dig o od
poda. Iznova smo nalili ae votkom, pa plakali i smijali se jedan drugom u zagrljaju.
Razili smo se, oteturavi svaki svom legalu, tek u zoru, da bi se opet navee sreli.

Tebi je to smijeno... ili mi ne vjeruje, gazda? ujem te kako sam sebi kae: Ma
kakve mi konce ovaj tu Sindbad Moreplovac sue? Zar je mogue kazivati plesom? A ja
bi se zakleo da su bogovi i demoni jedino tako meusobno zborili. Ma, vidim... pospan
si, njean si mi ti, gazda, fali tebi ivotne sile. Ajd, naspi se, pa emo sutra ponovo o
tom. Smislio sam plan, velianstven! Sutra u ti o njem, a sad u jo jednu zapalit.
Moebit i u more se bacit, jer sam u vruici sav. Moram taj oganj izbacit. Laku ti no!

Nije mi se dalo zaspati. Moj ivot je potraen, mislio sam - kad bih samo mogao uzeti
krpu i obrisati sve to sam nauio, vidio i uo, pa krenuti u Zorbinu kolu i zapoeti
veliku, stvarnu abecedu! Kako bih drugaiji put odabrao... a svih pet ula savreno bih
obuio , kao i cijelo tijelo, da sve razumiju i u svem uivaju. Nauio bih trati, hrvati se i
plivati, konja jahati, veslati i kola voziti, hitac iz puke ispaliti. Duu bih tijelom ispunio
- zapravo, konano bih u sebi pomirio dvojicu vjenih suparnika.

Sjedei tako na slamarici, razmiljao sam o mom ivotu to ga posvema proerdavam.

Kroz otvorena vrata mogao sam samo nazrijeti Zorbu pod zvjezdanim svjetlom. uao
je na stijeni poput none ptiurine - zavidjeo sam mu. On jest otkrio istinu, mislio sam,
on jest na pravom putu. U nekim primitivnijim i stvaralakijim vremenima Zorba bi bio
plemenski poglavica: prednjaio bi, uvijek ispred svih, krei im pute maetom... ili bi, u
nekomu drugom razdoblju, bio znameniti trubadur koji posjeuje dvorce - i svatko bi
udio za njegovom rijeju... gospodari, gospe i posluga... dok u naemu nezahvalnom
vijeku Zorba gladan lunja poput vuka oko torova, ili se srozava na slugu-lakrdijaa
nekom piskaralu.

Vidjeh da iznenada ustaje, svlai odjeu sa sebe, baca ju na alo i uranja u more.
Nekoliko sam asaka, pod blijedim mjeseevim svjetlom, mogao vidjeti njegovu krupnu
glavu kako se pojavljuje i nestaje - povremeno bi kriknuo, ispustio glas nalik laveu,
njitanju, kukurijekanju... njegova dua je u toj niim omeenoj noi spoznala bliskost sa
ivotinjama.

U san sam utonuo blago, posve nesvjesno. Sljedeeg jutra, jo u prvomu dnevnom
svjetlu, vidjeh Zorbu kako se odmoren smijei - i prilazi kako bi me povukao za noge.

Di se, gazda ree mi da ti povjerim moj plan. Slua me?

Sluam.

Sjeo je na pod, ukrstivi noge po tursku, i poeo mi objanjavati kako e podii iaru od
vrha brda do obale; njom bismo dovukli grau za podupiranje rudnikih galerija, a bilo
bi i za prodaju onima koji trebaju drvo za izradu krovita. Naime, bili smo zakupili
manastirsku borovu umu, ali je dovlaenje drva bilo skupo, a ni mazge nismo mogli
unajmiti u dovoljnu broju i tako je Zorba smislio da povue elino ue protegnuto
preko jakih stupova i kolotura.

Slae se? upitao je kad je zavrio s objanjavanjem.

 Bi li potpiso?

Potpisat u, Zorba. Slaem se.

Potpalio je potom nau eljeznu pe i stavio na nju lonac kako bi mi skuhao kavu,
prebacio mi pokriva preko nogu - da se ne prehladim - i otiao zadovoljan, dobacivi mi
s praga:

Danas otvaramo novi kop. Nao sam krasnu ilu -pravi crni dijamant!

Otvorio sam rukopis ,,Bude i zaronio u moje kopove. Cijelog sam dana pisao - i to sam
vie napredovao, tim sam se slobodnijim osjeao. Dodue, osjeaji mi pomijeani bjehu:
olakanje, ponos, gaenje... ali sam se prepustio radu, dopustio da me obuzme, jer sam
znao da u, kada zavrim taj rukopis, uveem ga i zapeatim, osjetiti golemo
rastereenje.

U neko sam doba ogladnio, pa ustao, pojeo aicu groica i badema, te ulomak kruha.
ekao sam da se Zorba vrati - i s njim sve to daje radost ljudskomu srcu: glasan smijeh,
lijepa rije, ukusan obrok. Doao je pred samu veer i odmah se dao na kuhanje, potom
smo blagovali. Ali, zamijetih da mu je misao drugdje. Kleknuo je, pozabijao paliice u
tlo i povezao ih icom, a onda je objesio kutiju ibica na sitne koloture i nastojao odrediti
pravi nagib iare - da se cijela konstrukcija ne raspadne na sastavne dijelove.

Ako je nagib prestrm objasnio mi je onda smo ga nagrabusili. Zato moramo

odredit valjan nagib, a za to nam, gazda, treba mozganja i vina.

Hm, vina nam ne manjka rekoh uza smijeh a to se pameti tie...

I Zorba se grohotom nasmijao; sjeo je i pripalio cigaretu.

Konano si i ti neto shvatio, gazda! ree gledajui me s izrazitom naklonou.

Vidjelo se da je dobre volje i da e se raspriati.

Ako ovo bude radilo, mogli bi posje cijelu umu i spustit balvane do mora, pa
ovdje otvorit pilanu, rezat grau... daske, grede, letve za krovita. Gazda, plivali bi u
lovi! A onda bi sagradili jedrenjak s tri jarbola, pokupili se, hitnuli se kamenom preko
ramena i otplovili na put oko svijeta!

U njegovim su oima zablistala svjetla dalekih luka, raskono osvijetljeni velegradovi,

goleme zgrade, vozila i strojevi, brodovi nadasve...

Snijeg mi je odavno pao po tjemenu, gazda, a zubi mi se rasklimae. Nemam ja

vremena za gubljenje! Ne mogu sebi priutit da kao ti, jer si mlad pa to jo smije,
strpljiv budem. Ali, kunem ti se, to sam stariji, to sam bjenji! Nek mi niko ne govori
da poodmakla dob smiruje ovjeka, a niti da on, kad vidi da mu se smrt blii, pogne iju
i kae: Glavu mi odsijeci, molim te, da na nebo mogu! Sto dulje ivim, sve sam gri
pobunjenik... i neu molat! Ou svijet pokorit!

U takvom je raspoloenju ustao i dohvatio santuri s klina.

Amo doi, dumanine ree. Kog vraga samo visi na zidu i ni da bi rije
reko? Da te ujem, pjevaj!

Nikad mi ne bi dodijalo promatrati kako razraeno-oprezno, s kakvom njenou, Zorba

svlai navlaku u koju je pohranjivao svoj santuri kao da ljuti kouricu s prezrele
smokve... ili razodijeva enu. Postavio je glazbalo na koljena, lagano dodirnuo ice - kao
da ih pita koju bi pjesmu da im zasvira, ili kao da ih snubi da se probude, ulaguje im se
ne bi li druge bile njegovom duhu koji se umorio samoom. Pokuao je zasvirati - ali
nije ilo; krenuo je potom drugu, ali se ice oglasie bolno cvilei - ne bjee im do
pjesme. Zorba, nabravi obrve, oslonio se leima na zid i zagledao se u santuri kao da se
pita to li mu duguje... a u trenu znojna ela.

Nee, ne da mu se promrmljao je. Eto, nee!

Paljivo ga je zamotao - kao da divlju zvijer ovija, uini mi se, u strahu da bi ga mogla
ugristi - ustao i vratio instrument na zid.

Ako nee ree gotovo neujno ako ne eli, ne valja ga silovat!

Sjeo je na tlo, uz oganj to je dogorijevao, turnuo u ar nekoliko kestena i napunio nam

mule; utke smo pili, jeli kestene to ih je za obojicu ljutio, opet pili.

Moe li ti to svatit, gazda? Ja ne mogu. Sve ima duu - santuri, stablo, kamen, vino
to ga pijemo, zemlja po kojoj gazimo... Sve, gazda, apsolutno sve! U tvoje zdravlje!

Koja je tlaka ovaj ivot! mrmljao je iznova nam nalijevajui. Tlaka gadna ko
stara kljusina... ko Bubulina!

Sad sam ja prasnuo u smijeh.

Nije ba smijeno, gazda, jer ivot ba jes ko Bubulina - olinjala raga, ali ne bez
mrve zaina. Zna stara betija nekoliko trikova da te hiti u nebo! Da moe oi zatvorit,
mislio bi da povaljuje dvadesetogodinjakinju. Due mi, nema ih ona mnogo vie, samo
kad ti donje u gornje bubne i ako pogasi sva svjetla! Ma, gazda... kakva vajda da mi
pria kako je ocvala. Pa, ovjee, ta je ivjela stotinu na sat i tulumarila s admiralima i
mornarima, vojnicima i seljacima, putujuim glumcima i popovima, kaluerima i
policajcima, uiteljima i sucima samim! Pa to onda? Oduvijek je teko pamtila - stara se
frajla ne sjea gotovo nijednoga svog ljubavnika. Vjerovo ti meni ili ne, svaki put kad
se ovlai, ona ti je slatka golubica, bijela labudica, grlica umiljata... i - ne alim se, svega
mi! - pocrveni i zatrepe oicama ko da joj je prvi put! Takva ti je tajna ena, gazda!
Neka i tisuu puta na lea padne, tisuu se puta ko djevica digne. Ali, kako?... pita se
ti. Zato jer se nieg ne sjea!

Zato papagaj pamti, Zorba dolo mi ga da bocnem.

Redovito krii ime koje nije tvoje. Zar ti ne smeta kada ta vraja ptiurina, taman kad
iskorai da bi u sedmo nebo, zakripi Canavaro! Canavaro!? Ne bi li mu onda vratom
zavrnuo?... Zaista si ga odavno trebao nauiti da krii Zorba!Zorba!

Bil prekino s tim glupostima! Zorba se pobunio, poklopivi ui svojim velikim

akama. Da mu vratom zakovrnem, kae? Ali ja ba volim da krii to ime! Jer, nou,
kad stara grenica objesi njegov kavez iznad postelje - i kako betija ipak ima jedno oko
kojim i u mraku vidi - taman kad ponemo, a on zadrei Canavaro! Canavaro!... kunem
ti se, gazda - ali, jasno, kako bi ti to razumio, tako zagaen tim tvojim prokletim
knjiurinama! - kunem ti se da istoga trena osjetim admiralske izme na nogama, trorogi
admiralski eir na glavi i svilenkasto runo namirisano paulijem na mojoj bradi. Buon
giorno! Buona sera! Mangiate macaroni!... proapem staroj betiji u uho i ja zaista
postajem Canavaro. Uspentram se na komandni most moga broda izbuena na stotinu
mjesta i zapovijedim: Paljba! Kanonada poinje!

Zorba se smijao od sveg srca, mirei na jedno oko i promatrajui me drugim.

Oprosti mi, gazda ree doavi do daha ali ja sam ti isti moj djed Alexis, neka
mu Bog posmrtne ostatke blagoslovi! I kad je preo stotu, jo je zno predveer sjedit
na piulu, kamenoj klupi pred kuom, i prodirat oima mlade cure kad bi na izvor ile.
A kako vie nije dobro vidio, zvo biih da mu priu. Koja si ti? pito bi, a kad bi ona
odgovorila, recimo, ,,Xenio, Mastrandonijeva ki, reko bi Prii da te dodirnem...
doi, ne boj se! Djevojke bi obino, da udovolje starcu, prilazile skrueno i s
potovanjem, pa bi ih on njeno pomilovo po obrazu i redovito zasuzio. Zato plae,
dide? upitah ga jednom. Itekako imam zato plakat. Zar ne vidi, sinko... umirem, a
ostavljam toliko mlaahni bludnica za sobom!

O, jadni moj dide, kako danas suosjeam s tobom! Zorba e teko uzdahnuvi.
Tuna li ivota!... Kad bi bar sve lijepe ene umrle kad i ja! Al e me, kuke, nadivjet,
mukarci e ih drat u naruju i ljubit kad ja budem samo prah po kojem e gazit.

Izvadio je jo nekoliko kestena iz ara, oljutio ih i pruio mi ih. Kucnuli smo se opet, pa
jo dugo pili i sladili se peenim plodovima poput dvaju velikih kunia, oslukujui huk
nonoga mora.
 7

Ostali smo uz pe, utonuli u muk, do dugo u no. Jo jednom osjetih kako je srea u
stvarima jednostavnim i skromnim: u ai vina, peenu kestenju, sirotinjskoj eljeznoj
peici, umu mora... Nita vie od toga nije nam trebalo da osjetimo kako je srea stvar
jednostavna i skromna srca.

Koliko si se puta enio, Zorba? upitah ga, jer se i toga sjetih u tomu sjajnom
raspoloenju - manje stoga to bjesmo nemilice popili, a vie jer sam utio neopisivu
sreu u grudima obojice nas. Duboko smo svjesni bili, svatko na svoj nain, da smo
jadne dvije bubice to se grevito primie zemaljske lae, a koje bjehu nale prikladan
kutak uz more, ograen bambusom, daskama, trstikom... limom od rasporenih baava
pokriven, u kojem se dre jedna druge, imajui pred sobom neto hrane i drugih izvora
zadovoljstva, a u sebi vedrine, naklonosti i samopouzdanja.

Zorba ne bjee uo moje pitanje - tko bi znao kojim je oceanom plovio, izvan dohvata
moga glasa? Pruio sam ruku i dodirnuo ga vrcima prsta:

Zorba, koliko si se puta enio? ponovih pitanje.

Trgnuo se - ovoga me puta uo, te mi odgovorio klimajui glavom kao da negoduje:

Po emu sad eprka? Sto misli, da nisam mukarac? Ko i svaki drugi, i ja sam
poinio golemu glupost, kako ja brak nazivam, neka mi oproste svi koji u njem jesu! O,
da... poinio sam i ja golemu glupost, enio se, dakako.

enio? Dakle, vie puta. Koliko?

Zorba se najprije snano pogrebao po glavi, kao da pribire sjeanja, te konano ree:

Hm, koliko puta? estito i zapravo... jednom, jednom pa do groba. Napola zapravo,
dva puta, a onako - vrag bi ga zno! Tisuu, dvije, tri tisue puta. Ne oekuje valjda da
bi to mogo znat?

Priaj mi o svojim brakovima, Zorba. Nedjelja je sutra, pa emo se obrijati, obui

najbolje to imamo i otii staroj Bubulini, grdoj curi za ugodan as, a sad mi kazuj!

A to da ti kaem... zar zaista eli sluat o tom, gazda? Poten ti je brak bez okusa i
mirisa, ko pilav bez mrve papra. Sluaj ti mene, kad te sveci s ikona promatraju, moe
li valjano poljubit mladu? U nas se veli da je ukradeno voe najslae, a zakonita ti ena
nije plod s tue voke. A to se vjenanja mimo zakona tie, kako da ih ovjek popamti?
Vodi li pijetao zapisnik? Mo mislit! A i emu bi? Neko, kad sam momak bio, uvo
sam odrezan pramen kose svake ene s kojom sam bio. Nosio sam stoga karice stalno
sobom, ni u crkvu nisam bez nji u depu ulazio. Muko sam bio, kvragu - a u tim
godinama nikad ne zna kad e prilika nai, zar ne? I tako sam ti ja, s vremenom, lijepu
zbirku skupio. Kovra i pramenova crnih i plavih, s glava riokosih, a bogme i sijedih.
Toliko je toga bilo da sam jastui napunio i pod glavu ga meto... al samo zimi, jer me
ljeti previe grijo. Ali, u neko me doba prola volja, a i jastuk smrdit poeo, pa sam ga
spalio.

Zorba se pritom zacenio od smijeha.

E, to ti je bio moj zapisnik, nesto u ognju. Ma, zna to - zapravo me obeshrabrilo

to sam uvidio da tomu kraja nema, pa sam i karice bacio.

A napola ozbiljni brakovi, Zorba?

E, u njima ima opake privlanosti Zorba e s uzdahom. Divne moje Slavenke,

poivjele iljadu godina! Koje li slobode s njima: nit gdje si bio?, nit gdje si dosad?, a
kamoli gdje si prenoio? Te me nita pitale nisu, a bogme ni ja njih. To se zove sloboda!

Posegnuo je za bukarom, ispio ju i oistio nam novu pregrt kestena; jeo ih je i priajui.

Jednoj ime bjee Sofinka, drugoj Nua. Sofinku sam sreo u urednu selu kraj
Novorosijska, zimi, za duboka snijega. Io sam prema tamonjem rudniku, potrait
posla, pa zasto u tom selu, jer je bio sajmeni dan. Sve se, muko i ensko, staro i mlado,
tamo sjatilo da poneto kupi ii proda, a glad bijae strana... ko i studen. Ljudi su za
komad hljeba davali sve to su imali, i same obiteljske ikone! I tako, tumaraju
trgovitem, vidje ja mladu seljanku kako silazi s kola - metar i osamdese visine
najmanje, oi modre ko more, a butine i listovi... ovjee, prava rasplodna bedevija!
Presjee me u preponama. O, jadni moj Zorba, jadni Zorba! reko sam sebi.

Bleno sam u nju, gazda, i kreno za njom. Pogleda od nje nisam odvojit mogo!
Trebo si vidjet te njezine guzove kako se njiu - ko crkvena zvona na Uskrs! Koga e
vraga i rudnik trait, sirota budalo, reko sam sebi, dragocjeno vrijeme gubit, prokleti
vjetrogonjo... eto ti rudnika! Ukopaj se i ruj galerijama! Cura uto stade pred nekim
preprodavaem, cjenkala se i konano kupila breme drva, te ga die - Isuse i Marijo,
kakve je ruke imala! - i baci na kola. Probrala je jo dva hljeba i es dimljeni karasa.
Kolko to vrijedi?" ree trgovcu, al mu ne dade da kae cijenu, nego pone skidat
svoje zlatne naunice da bi njima platila. Je li dosta? upita ona, a meni srce uz grudi
poe: zar u dopustit da ena dadne svoje naunice, sve da bjehu drangulije... ili mirisni
sapun, boicu mirisa od lavande? Ostane li bez toga, ode sav svijet dovraga! Ko da si
ponosna pijetla oerupo. A bi li ti, gazda, imo srca takvo neto uinit? Ja nikad! Nee
se to dogodit dok sam iv, reko ja sebi, mai se svoje ese i plati. Onda rubalj nije
vrijedio papira na kojem tampan bjee, za stotinu drahma mogo si dobru mazgu kupit,
enu i za deset.

I tako, plati ja. Djevojura se okrenu, pa me pogleda kutkom oiju, te mi uze ruku i
ljubit je stade! Trgo ja nju nama natrag... Sto li je ta mislila? Da sam starkelja
nekakav! Spasiba! Spasiba! navali mi zahvaljivat suze ronei, pa da e na kola. Taman
ona uzde u jednu ruku, bi u drugu, a ja mislim i samo to ne reko glasno sam sebi:
Zorba, nesretnie! Dr ili ti kroz prste umae! I tako ja, u hipu k njoj na karocu. Ni
trepnula okom nije, nego biem po konjetu i odosmo. Usput je nekako svatila da bi ja
da moja bude. Zno sam tri-etiri rijei ruski, ma se u tim stvarima mnogo i ne pria.
Govorasmo mi jedno drugom oima, rukama, koljenima... ne treba ti abu u vodu tjerat!

Stigli mi tako u selo, pred njezinu kolibu. Siosmo s kola, grunu ona ramenom u
kapiju da uvede zapregu, drva rastovarismo... uze ona hljeb i ribu pod miku, pa u izbu,
ja za njom. Kadli tamo, stariica kraj hladna ognjita, trese se od zime - umotana u
vree, pokrivae, ovje runo, ma svejedno drhti, kakva studen bjee. Ni meni nije manje
hladno bilo, nokti mi otpadali, pa se sagnu naloit oganj... a babuka me pogleda blago,
smjekaju se zahvalna. Ki joj kaza neto to nisam razumio, zaokupljen raspirivanjem
vatre, kako bi se stara ugrijala i oporavila od smrzavice.

Za to vrijeme, mlada postavi stol i donese votke - oboje popismo, a potom je

pristavila samovar i aj skuhala. Zatim smo jeli, nas dvoje i stara, a onda ona naini
postelju - iste bijele plahte rasprostre - pa upali kandilo pod ikonom Djevice Marije, te
se tri puta prekrii. Pokaza mi da kleknem s njom pred mater joj i da starici ruku
poljubim. Babuka nam potom poloi svoje koate ake na tjemena i stade mrmljat
neto, blagoslov valjda. Spasiba! Spasiba! ote mi se radosno iz grudi i u hipu bje sa
drebicom u postelji!

Zorba potom zautje, podie glavu i zagleda se u daljinu, nekamo preko mora.

Sofinka joj ime bjee... ree nakon podulje utnje, pa opet utonu u muk.

A onda? upitao sam nestrpljiv na ujem ostatak prie. Onda...?

Nema onda! Koji si ti dave, gazda, sa svojim onda, kako, zato... Zar se o tim
stvarima ikad govori? ena ti je kao svje izvor - nadnese se nada nj, vidi svoj odraz
na vodi i pije dok ti kosti ne ponu pucat, a onda neki drugi doe, jednako edan, vidi
svoj lik na povrini i navali pit. Onda trei! Svje izvor, to ti je ona... ena.

to si, ostavio ju potom?

A to misli da sam? Izvor je ona bila, ne reko li ti, a ja prolaznik koji se svom putu
vraa. Bog neka je uva, da bi rije reko - tri sam mjeseca osto s njom. Ali, nakon ta
tri mjeseca sjeti se ja da sam rudniku kreno, pa joj jednoga jutra kaza: Sofinka, poso
me eka, moram i. A, dobro. Ajde, ree ona. ekat u te mjesec dana, ne bude li te za
mjesec dana, slobodna sam... ko i ti. Neka te Bog blagoslovi! I tako ja odo.

Jesi li se vratio za mjesec dana?

Boe, gazda! Ne zamjeri, ma ti si dobro blesav Zorba e ljutito. Da se vratim?!

Zar ovjeka nesrea ikad ostavlja na miru? Desetak mjeseci potom u Kubanu nao
Nuu.

Priaj o njoj! Priaj...

Drugi put, gazda, da ih ne pomijeam... sirotice. U tvoje zdravlje, Sofinka! ree

Zorba nalijevajui nam tko zna koju li ve bukaru te noi. Potom se leima opro o zid,
zamiljeno promatrajui ar to je izdisao u peici.

Ma, neka ti bude! Priat u ti o Nui, veeras mi je Rusija na pameti. Razvijmo

zastave! Ispraznit emo skladita!

Usukao je brk, pa razgrnuo ugljevlje.

Dakle, ko to reko, susreo sam je u nekom selu u Kubanu. Ljeto bjee, a dinja i
lubenica - brda cijela. Tu i tamo bi pokupio neku, niko mi ne bi ni rijei prigovorio, pa
bi je prepolovio i zario se licem u polovicu ko prase. A svega li bjee tad u Rusiji,
svega na gomile! Samo biraj! Ne samo bostana, gazda, nego i ribe, maslaca... ena. A
nije ti to ko u nas u Grkoj, da te na sud gone uzme li dinjicu, ii da, takne li neku
ensku, njezin brat skoi da te noinom usitni ko svinjetinu za kobase - nego, kud god
prolazi, uzmi to ti se oe. Prosjaci smo ti mi kukavni, prokleti bili! U Rusiju poi, ako
oe vidjet kako se lordovski ivi.

Tako... io ja Kubanom, kadli vidje enu u ljetnoj kuhinji i bogme mi se svidje! A

moram ti re, gazda, da slavenske ene nisu kao krljave i krte Grkinje koje ti ljubav
na kaplje daju i ine sve da ti prue manje nego to zavreuje... ne bi li te prevele edna
preko vode. Ne, gazda, Slavenke ti se daju punom mjerom - u postelji, srcem i kada te
hrane. Jo su ti one blisko povezane s betijama u prirodi, pa i sa zemljom samom.
Obaspu te obiljem, ne krtare ko grke cicije.

Pa reko ja njoj Kako ti je ime?" Vidi, gazda, nauio ja sa enama neto ruskog...
Nua! A tvoje? ,,Alexis... i, da zna, Nua, ba si mi draga. Pogleda ti ona mene
uzdu i poprijeko, ko to se konja na pazaru gleda. Nisi ni ti zadnji korov, ona e
meni smijeei se. Vidim, ima zdrave zube, brinu gustu, iroka plea, snane ruke...
I, to e vie, ko da je trebalo sporazumjeli se mi u hipu i utanaili da doem
naveer njezinoj kui, sreen kako treba. Ima li kaput krznom obrubljen?" pita ona.
Imam, al koga e mi vraga po ovoj omarini?" Samo ti njega ponesi, da bi to bolje
izgledo."
 Tako ti se ja te veeri dotjero ko mladoenja. Kaput preko ruke, a u ruku tap sa
srebrnom drkom, to sam ga tada imo, pa k njoj. ovjee, kakvu su njezini kuerinu
imali, sa stajama, preama za groe... dva golema kotla vidje na ognjitima u dvoru.
Sto se to ovdje kuva? upito sam. Slatko od dinja". ,,A onamo?" Slatko od lubenica".
Bogate li zemlje!" pomisli ja u sebi. uje li ti to, gazda, u kotlovima se slatko kuvalo!
Obeana zemlja! Zbogom siromatvo, reko... Zorba, konano ti je upala lica u med -
ko miu u sirani!

Povede ona mene uza skale, drvene goleme, kripe nam pod nogama, a na vr njih,
Nuini aa i mati! Sveano odjeveni, bogme i lijepo, u zelenim gaama nalik turskim
akirama sa crvenim pasovima i velikim kitama - vidjelo se, bogatina je to. Jes da
bjehu malo magarei faca, ma ti oni mene doekae irom raskriljeni ruka, zagrlie i
izljubie. Sva me slinama namoie... Govorahu mi neto, ma brzo i nerazumljivo - nita
razumio nisam. Ba me briga bilo! Uglavnom, nikakvo mi zlo nisu eljeli, to je barem
jasno bilo. I tako ti oni mene uvedoe u veliku prostoriju na katu - a kad tamo! Stolovi se
kre pod hranom i piem, pretrpani ko prekrcani jedrenjaci. Oko nji, udo eljadi:
rodbina, prijatelji... mukarci i ene, a usred nji Nua, prekrasno odjevena i ureena -
ovjee, prava brodska pulena, blistava od mladosti i ljepote. Na glavi joj crven rubac, a
na grudima, tono nad srcem, izvezeni srp i eki! Zorba, natpokojni grenie, promrlja
ti ja sebi u bradu... je li to tvoja drebica? Je li to tijelo koje e noas u zagrljaju drat?
Neka Bog oprosti materi i ocu ti koji su te na ovaj svijet donijeli!

Bacismo se na hranu, svojski... muko i ensko. ovjee, tu se deralo i lokalo, jeli

smo ko nemani, a ko smukovi pili. ,,A gdje je pop? upitah u nekom trenu Nuinog
oca, koji je sjedio do mene - i toliko rane u se trpo, da sam pomislio kako e se
rasprsnut! Gdje je sveenik da nas blagoslovi? upita ja ponovo, jer sam svatio da me
nije uo. Nema sveenika! Ma, kakav jerej... kroz zalogaj e on. Religija je opijum za
mase! Zatim je ustao, otreso mrve s grudi i odahnuo, otpustio malo svoj iroki pas i
digo ruke, dajui znak svima da utihnu. Podie au do ruba napunjenu, zagleda mi se u
oi te otpone govor - a to, bogme, potraja! to li je mljeo, dragi Bog zna. U neko doba
osjeti ja da me noge bole, a i nalizo sam se bio, pa sam sjeo i prislonio koljeno uz
Nuino... ona mi je sjedila zdesna. A stari nikako da svri, premda se ve znoj niza nj
slijevo. Sreom, i drugima ga uto dosta bjee, pa ga skolie, grlei ga i tapu po
ramenima, te on konano umuknu. ,,A sada ti! Nua e pokazuju mi da ustanem,
jerbo da se i od mene govorancija oekuje.

I tako, bogo moj, digo se ja, pa neto na ruskom, neto na grkom... misli da se
sjeam to sam trkeljo! Samo pamtim da sam na kraju zapjevd makedonsku hajduku
pjesmu:

Sioe klepti iz planina

Konjokradice jedan do drugoga

Nijednog ne naoe konja

Al zatekoe Nuu!

A onda, gazda moj dragi, promijeni ja stihove prema prilici!

Odoe, oni, majko, odoe daleko...

O, Nua, moja Nua odoe daleko!

Eeeeeeej....!

I kad sam to Eeeej! uzviknuo, zgrabi ja Nuu, te ju izljubi pred svima, jer sam to elio
od prvoga trena. Al u tom trenu, ko da su samo to ekali, a valjda i jesu, skoie neki
od oni golemi riobradi, pa potrnue svjetla. enetine njiove, kljusine prijetvorne,
stadoe vritat... kanda, od straha, a gotovo odmah potom, iz mraka se zau samo
kikotanje i stenjanje, ko da i svi vrazi kakljaju! Sto se potom zbilo, gazda, samo Bog
moebit zna... ali, mislim da ni on nije znd u tom trenu, jer da jes, bio bi munju poslo i
sve nas sprio. To se sve ispremijealo, muko i ensko, po podu. Nije se znalo ko koga,
ni s kim ko. Nuu potraih, ma gdje e je na - pa tako obavi to s prvom na koju
naio!

U zoru, digo se da je naem i odvedem, al mrano jo bjee, pa kako u. Vidim

ensku nogu, ini mi se njezina, povuem... nije. Opet nekakva ko da je njezina - nije!
Pa tako treu, etvrtu, petu... a kad najzad povuko Nuu za noge, jedva je izvuko ispod
trojice koji su je valjda naizmjence gnjeili.

,,Ajdmo, Nua! reko. Pridie se, ,,Ajdmo! ree... Ne zaboravi kaput! I tako
poosmo.

A onda? upitao sam nakon nekoliko trenutaka, zamijetivi da je Zorba potonuo u

turobno raspoloenje.

Ope ti s tvojim onda! mrzovoljno se oglasio, uzdahnuvi potom sjetno. Onda

smo ivjeli skupa es mjeseci. Otada, Bog mi je svjedok, nema toga eg se plaim!
Niega -osim da sotona, ili Bog moda, ne izbrie tih est mjeseci iz mog pamenja.
Razumije li? Odgovori da razumije.

Savreno sam razumio da to bjee njegovo osobito iskustvo: nedvojbeno je bio duboko
dirnut - nikad ga ranije nisam vidio toliko uznemirena neim iz dalekih sjeanja.

Tako si ju silno volio... Nuu? pitao sam tek kad sam ocijenio da je doao sebi.
 Mlad si ti, gazda ree tiho, otvorivi oi. Mlad i premlad, ne razumije ti to.
Trebali bi mi o tim vjenim izazovima kada i ti, jednoga dana, bude posut snijegom po
tjemenu.

Kojim vjenim izazovima?

enama, naravno! Kolko ti puta moram re daje ena vjeni izazov. Sad si ti poput
pijevca koji pokopuni koko dok janjac dvaput trne repiem i onda se napuhne, pa
kukurie i hvalie se. Ne mari taj za koke, samo mu je da ih potare! Sto ona zna o
ljubavi, vrag s njim?

Pljunuo je zatim ljutito i okrenuo glavu kao da me ne eli vidjeti.

Onda, Zorba... to je bilo s Nuom?

Ipak mi je odgovorio, sumorno gledajui daleko preko mrana mora:

Kad sam jedne veeri doo doma, nigdje nje. Ola. Zgodan se mladi vojnik obreo u
selu, pobjegla s njim. I tako se to svri, a meni, ovjee, srce da prepukne. Ali... stara se
bitanga nakon nekog vremena pribrala. Vidio si valjda jedra na ribarskim brodovima, od
jedrenine razliite starosti, pa stoga drugaije boje: od ute novoga pamunog platna,
preko boje bijele kave do mrke, a ivane koncem tako debelim i vrstim da ne popusti ni
u najgoroj oluji. Eto, takvo ti je moje srce: bezbroj zakrpa, bezbroj avova... ne bojim se
vie da bi prepu moglo!

A, Zorba, nisi Nui nita zamjerio?

Zato bi? Reko ti togod oe, ena je neto posebno. Sasvim drukije od nas. Nije
ona ljudsko bie! Kako da joj ita zamjeri, kad je shvatit ne moe? Nema za nju mjere
ni drava, ni zakon... ne valja to su takvi prema njoj. Okrutni, gazda, nepravedni! Da mi
je ikad dano da zakone stvaram, ne bi stvorio jednake za mukarce i ene. Za mukarca
ne deset, nego stotinu, iljadu zapovijedi! Muko je on, na kraju krajeva, moe izdrat.
A za enu, niti jednoga jedinog zakona! Jer, kolko ti to puta moram re, gazda, ena je
bie lieno snage. Pijmo za Nuu, gazda! I za enu! I neka Bog dade mukarcima vie
razbora.

Ispio je, podigao zatim obje ruke, te ih spustio sporo i teko - kao da sjekirom zamahuje.

Il neka nam dade vie razbora ree il neka na mukima obavi nekakvu
operaciju. Inae, vjeruj mi, gotovo je s nama.
 8

Sljedeega je dana ponovo dadilo - nebo se beskrajno blago spojilo sa zemljom,

podsjeajui me na hinduistiki bareljef u tamnosivu kamenu: mukarac obgrlio enu i
stopio se s njom njeno i bez ostatka, pa promatra stjee dojam da su, onako tijela
svedenih na poela u proimanju, dva kukca u asu parenja po kojima rosi kia to im
natapa krilca. Tako grevito sljubljene zemlja ih polako guta i vraa u svoju nezasitnu
utrobu. Sjeo sam pred kolibu i promatrao kako se natopljeno tlo zaodijeva tamnim
nijansama, a more postaje fosforno-zeleno... nigdje ive due na vidiku, alo pusto od
jednoga do drugog kraja, ni jedra ni ptice. Naa se izba punila mirisom mokre zemlje.

Ustao sam i ispruio ruku prema kapima, kao prosjak - i odjednom mi pla navre. Od
tuge neke dublje i mranije od moje, to kao da je dopirala iz namoena tla, neto poput
one tjeskobe to ju osjeti ivotinja kada pasui podigne glavu, pa mada nita prijetee ne
vidi, u zraku osjeti da je u zamci iz koje pobje ne moe. Kriknuo sam, znajui da u
time olakati breme osjeaja, premda i posramljen.

Oblaci bjehu sve nii - dok sam tako promatrao krajolik, srce mi je udaralo blago...
pomislih: kako dugi sati uporne kie mogu ovjeku donijeti gotovo sladostrasno uivanje
u tuzi. Sva gorka sjeanja, skrivena u dubinama uma, izronila na povrinu - rastanci od
prijatelja, osmijesi ena izblijedjeli u nekom trenu, uzdanja to im krila nestadoe kao
kad moljcu otpadnu, svodei ga na crva... a taj se crv ustremio na tkivo moga srca i
halapljivo ga dere.

Lik moga prijatelja u misiji na Kavkazu polako mi se ukazao kroz kiu i isparenja tla;
uzeo sam pero, poloio list papira preda se i obratio mu se, ne bih li se rijeju probio
kroz dad i tako prodisao.

Dragi moj prijatelju,

piem ti sa samotne kretske obale sudbina i ja se sloismo da u ostati tu nekoliko

mjeseci igrajui se poduzetnika. Ako mi ta igra uspije, rei u da nije igra bila, nego
veliki obrat i promjena mog naina ivota.

Sjea li se kako si me, na odlasku, nazvao knjinim moljcem tako me uzdrmavi da

sam odluio okaniti se piskaranja na neko vrijeme (ili, moda, zauvijek) i posvetiti se
ivotu u znaku djelovanja. Uzeo sam u najam brdsku padinu s leitem lignita, pa
uposlio radnike i latio se pijuka i lopate, acetilenske svjetiljke, koare, vagonia...
otvorio kopove i zaao u njih. Eto, dolo mi da tebe uzrujam. I tako, kopajui galerije
pod zemljom, knjiki je moljac krticom postao; ufam se da odobrava moju preobrazbu!
Velike su moje radosti ovdje, jer su vrlo proste i proistjeu iz vjenih elemenata: ista
zraka, mora i penina kruha, a kad omraa, jedan osebujan Sindbad Moreplovac
sjedne preda me, onako alla turca, i pria mi... on pria, a svijet se iri. Povremeno, kad
mu rijei nisu dostatne, skoi na noge i plee, a kad ni plesom ne uspijeva sve iskazati,
poloi santuri na koljena i svira.

Ponekad zasvira tako mahnito da osjetim kako se guim, jer u trenu shvatim da mi je
ivot bezbojan, bijedan i nedostojan ovjeka, a ponekad odabere melodiju tako tunu da
osjetim kao da mi ivot otjee, bjei poput pijeska kroz prste - i da mi nema spasa. Srce
mi u grudima tada bije poput unka na tkalakom stanu, tkajui mi, ovih nekoliko
mjeseci to ih provodim na Kreti - neka mi Bog oprosti - uvjerenje da sam sretan.

Konfucije kae: Mnogi trae sreu ponad ovjeka, a drugi pod njim; ali, srea je
jednake visine kao i ljudsko bie. I to je istina, pa mora da postoji srea po mjeri
svakoga ljudskog uzrasta. Takva je, dragi uitelju i uenie, moja sadanja srea pa
znatieljno mjerim i premjeravam da vidim kakvoga stasa u ovom trenu jesam. Jer, kao
to dobro zna, ovjeji stas ne ostaje zanavijek jednak.

Kako li se ljudska dua preobliava ovisno o podneblju, tiini, osami... ili drutvu u
kojem ivi!

Promatrajui iz moga osamljenikog stanja, ljudi mi se vie ne priinjaju kao mravi,

nego ba naprotiv - poput golemih udovita: dinosaura i pterodaktila koji ive u
atmosferi zasienoj ugljinom kiselinom, usred gusta raslinja to trune omoguujui
raanje. U apsurdnoj, nikom shvatljivoj dungli! Pojmovi nacije i rase, tebi tako dragi,
pojmovi supernacije i ovjeanstva, koji su mene zavodili, ovdje se izjednaavaju pod
svemonim dahom razaranja. Osjeamo da smo se uzdigli do povrine kako bismo
promucali nekoliko slogova ponekad niti njih, nego bezline zvuke poput ah! ili da!
nakon ega bivamo uniteni. ak i najrazrae-nije zamisli, kada se razloe, ne bivaju
drugo do li lutke napunjene piljevinom, bila u toj piljevini i elina opruga skrivena.

Dovoljno me poznaje da bi mogao shvatiti kako me ova okrutna razmiljanja nimalo ne

potiu na bijeg ba naprotiv, prijeko su potrebna iskra momu unutarnjem plamenu.
Jer Buda, moj uitelj, kae: Vidio sam. A kad i ja vidjeh, te u treptaju oka postadoh
blizak hirovitu i zaigranu, a nevidljivu redatelju, odsada mogu igrati moju ulogu na
zemlji do kraja, cjelovito i ne obeshrabrujui se. Jer, vidjevi, i ja sam sudjelovao u djelu
u kojem sada nastupam na Bojoj sceni.

Stoga mogu, promatrajui tu sveopu pozornicu, vidjet i tebe sada tamo na

legendarnom stijenju Kavkaza, kako igra svoju ulogu; vidim te kako se trsi spasiti
tisue dua naega roda kojima sama smrt prijeti tebe, nadri-Prometeja koji,
meutim, mora prolaziti teke muke dok se bori s mranim silama gladi, studeni, bolesti
i umiranja. A ti se, ponosan, ponekad i raduje to su mrane sile unitenja tako brojne i
nepobjedive, jer time tvoj cilj da ivi beznadno postaje herojskiji i tvoja dua poprima
vie tragine veliine. Nedvojbeno smatra da vodi sretan ivot, a budui da ti tako
vjeruje, tako i jest. I ti si skrojio sreu sukladno vlastitom stasu a stas je tvoj sada,
Bogu hvala, vei od mojega. Dobar uitelj, pak, ne eli veeg uzvrata od tog: da odgoji
uenika koji e ga nadmaiti.

to se mene tie, esto zaboravljam, samoomalovaavam se, gubim se, moja vjera
postaje mozaik nevjera. Ponekad osjetim da bih rado sklopio pogodbu: proivjeti kratku
pravu minutu dajui zauzvrat ostatak ivota. A ti kormilo vrsto dri u ruci, nikad ne
zaboravljajui ni u najljepim ivotnim trenucima prema kojem si odreditu
usmjerio brod.

Sjea li se kada smo, putujui u Grku, proli Italijom? Bjesmo odluili da se zaputimo
do Ponta*, tada u opasnosti, a za jednosatna prekida puta od dolaska jednog do
polaska drugoga vlaka u nekom gradiu, zali smo u veliki park u blizini kolodvora.
Bjee ondje mnogo irokolisna drvea, banana, bambusa kore mrke poput metala...
pele su zujale oko cvijea koje kao daje strahovalo od njihovih alaca.

etali smo zanijemljeli od oaranosti, kao u snu, a tada na zavoju staze meu
cvijeem dvije se djevojke pojavie, itujai knjigu, dolazei nam ususret. Ne pamtim
vie bjehu li lijepe ili obine, samo se sjeam da je jedna bila plave, a druga tamne kose,
te da obje bjehu u laganim proljetnim bluzicama. A tada, smjelou to ju jedino u
snovima imamo, priosmo im i ti ree: Koju god knjigu da itate, priat emo s vama o
njoj. Bilo je to neko djelo Maksima Gorkog, pa smo se raspriali o ivotu u
siromatvu, pobuni uma, ljubavi...

Nikad neu zaboraviti nae oduevljenje i tugu; nas dvojica i te dvije djevojke u trenu
postasmo stari prijatelji, bezmalo ljubavnici, kao da smo preuzeli odgovornost za
njihove due i tijela, a sve u hitnji, budui da smo ih trebali uskoro zauvijek napustiti. U
ustreptalom zraku osjetili smo miris oskvrnua i smrti. Na je vlak stigao, oglasio se
zvidukom trgli smo se kao da se iz sna budimo. Pruili smo si ruke... i kako bih ikad
mogao zaboraviti oajnike stiske naih aka, dvaput po deset prsta koji se nisu htjeli
rastati. Jedna od tih djevojaka silno je problijedjela, a druga se smjeila, premda
drui.

A ja ti rekoh tada, pamtim dobro: Sto znae Grka, Naa Zemlja, Dunost? Istina je
ovdje! Odgovorio si: Grka, Naa Zemlja, Dunost... ne znae nita. Pa ipak, za to
nita mi se svojevoljno utjeemo destrukciji.

Zato ti o tom piem? Da vidi kako nisam zaboravio nijedan od trenutaka to smo ih
zajedno doivjeli, a i zato da ugrabim prigodu kako bih ti izrazio ono to zbog nae
dobre (ili loe) navade da potiskujemo osjeaje nikad nisam mogao otkriti, kada smo
skupa bili. A sada, kad nisi preda mnom i ne moe mi vidjeti lice i kad ne mogu
uletjeti u rizik da budem mekuan ili smijean mogu ti rei da te duboko volim.

Zavrio sam pismo, osjetivi olakanje nakon razgovora s prijateljem. Pozvao sam Zorbu
- zavuen pod stijenu, kako ne bi kisnuo, bavio se modelom svoje iare.

Odi, Zorba. Dii se. Idemo proetati do sela doviknuo sam mu.

Vidim da si dobre volje, gazda, ali dadi. Ne bi li mogo sam?

Ne bih elio da me takvo raspoloenje napusti, a opasnost e biti manja ako budemo
skupa ili. Hajde!

Drago mi je, gazda, da me treba! uzvratio je nasmijavi se. Pa ajde... idemo.

Navukao je vuneni kretski bundur sa iljatom kapuljaom, to sam mu ga ja dao, pa

krenusmo gazei itki glib. I dalje je kiilo, planinski vrhunci bjehu skriveni oblacima, a
ne bjee ni daka vjetra. Oblutci na stazi blistali su oprani dadom, a brdo s leitem
lignita naziralo se u izmaglici kao da je lice ene, na koje nam je nalikovalo, prekriveno
alobnim velom - kanda je malaksala pod kiom.

I muko srce pati kada dadi ree Zorba, kad sam mu iznio tu primjedbu a i ta
sirotica ima duu. Otarasi se zle volje, gazda. Ne nosi je sobom.

Zastavi uza ivicu, ubrao je nekoliko divljih narcisa, prvih te godine. Dugo ih je
promatrao, kao ih se ne moe nagledati - kao da su prvi to ih je ikad ugledao. Zatvorio
je oi, strasno ih pomirisao i zatim mi ih dao.

Kad bi mi, gazda, samo znali to kamenje, kia, cvijee... govori. Moda nas i doziva,
obraa nam se, a mi ne ujemo. Kadli e se ovjekove ui otvorit, kadli emo otvorit
oi, gazda? Kadli emo rairit ruke, pa zagrlit sve: kamen, kiu, cvijee... ovjeka? Sto
o tom misli, kau li tvoje knjige o tom ita?

Neka ih avo nosi! rekoh, poseui za omiljenim Zorbinim izrazom. Vrag

nek ih nosi, samo to zasluuju svime to kau.

Zorba prie i primi me za nadlakticu:

Kazat u ja tebi sad neto, al nemoj se naljutit na me. Baci ti sva ta tvoja libra na
gomilu i lijepo i potpali! Nakon toga, ko zna... od valjane si sorte, moebit uinimo
neto od tebe.

Pravo ima! rekoh samom sebi. Pravo ima, ali ja to ne mogu.

Zorba vidje da razmiljam i oklijevam s odgovorom, pa e oprezno:

Vidim ja neto...

Sto, Zorba? Van s tim!

Pa, ba i ne znam. Mislim samo... onako... da vidim. Ali, pokuam li ti re, spetljat
u se. Jednom, kad budem u dobroj formi, to u ti otplesat.

Kad smo uli u selo, kia je osjetno pojaala, pa vidjesmo kako djevojice vraaju ovce s
ispae, a orai ispreu volove naputajui napola preorane estice. ene su prikupljale
djecu po uskim uliicama - dad bjee izazvao lijepu pometnju. Ali, nitko ljut ne bjee:
enama su se oi smijale dok su se dovikivale s djecom, a ni mukarci nisu marili za
krupne kapi to su im se cijedile s brkova i kose. Osjetih da je vonj u selu, jedak i teak,
zamjetno drugaiji nego isparenja s njiva i kamenita tla.

Dok smo se domogli kavane-mesnice Skromnost, bili smo pokisli kao mievi! Unutra
guva bjee - neki su ljudi igrali belot, drugi ustro raspravljali kao da se svaaju,
nadvikujui se iz petnih ila... kao da se s brda na brdo dovikuju.

Oko okruglog stolia u dnu prostorije sjedili su seoski uglednici, oni po kojima se
ravnalo bilo te nevelike zajednice: seoski glavar Anagnosti, u bijeloj koulji irokih
rukava; Mavrandoni, smrknut i nijem, povlaei dim iz nargile, oiju prikovanih za pod;
seoski uitelj, sredovjean ovjek ispijena lika, oslonjen na podebeo tap i suzdrano
nasmijan - sluajui krupna i kosmata svjeeg povratnika iz Kanade, koji mu je opisivao
uda velikih gradova. Vlasnik lokala, stojei za tezgom, sve je sluao i uo, s jednako
uslunim i bezbojnim osmijehom na licu, strijeljajui oima po dezvama nanizanim na
tednjaku.

im nas je zamijetio, stric Anagnosti se pridie:

Odite k nama, pridruite se. Sfakianonikoli nam pria to je vidio i uo u Kanadi.

Vrlo je zabavan, doite!

Potom se okrenuo krmaru-mesaru:

Dvije rakije, Manolaki!

Sjedosmo za njegov stol - a Kanaanin", zapravo sirov grubijan, vidjevi strance, uvue
se u svoju kuicu i zautje.

Poglavice Nikoli, zar ne ree da si i u kazalitu bio? uitelj e, ne bi li ga potakao

da nastavi priu. Kako te se to dojmilo?
Sfakianonikoli prui svoju golemu ruku, uze au vina, strusi ju - i prikupi hrabrosti:

Da ne odem u kazalite!? Taman posla, naravno da sam bio povratnik e jednako

glasno kao i oni koji se s brijega na brijeg dovikuju. Svi priali o nekakvoj
Kotopouli**... Te Kotopouli ovo, te Kotopouli ono, pa se jedne veeri ja prekrii i odo
vidjet... sam sebi govore: koji li je vrag u toj betiji kad je takva strka oko nje?

I to vidje, mladiu? stric Anagnosti e ivahno. Je li emu? Kakva je, za ime

Boje?

Pa... po mojoj dui, sve to skupa nije bogzna to. Tolko mi ui punili s tim teatrom,
pa milja da u stvarno neto posebno vidjet. Ali, kaem vam, ljudi - ista mamipara!
Najslinije velikoj gostioni, samo okrugloj ko gumno... a sve puno stolaca, osvijetljeno
ko u po bijela dana, krkljanac nevien - da ne zna e se zatee! Sotonska posla, reko
ja sebi... tu e neko bacit ini na me. Taman tjede ute, kadli me djevoje propono
ko vrtirepka uze za ruku. Ej, kamo?... reko ja, al ne haje curetak, nego me odvede i
pokaza e mi je sjest. I tako, sjedo ja... a, narode moj, ljudi desno i lijevo od mene,
ispred i iza - silan svijet! I uokolo, u rupama u zidovima, sve do stropa. Zaguljivo, bez
zraka u ostat, pomisli... a agor straan, glava da ti pukne.

Pitam ja onoga do mene da otkle te permadone izlaze, te ti on meni pokaza naprijed...

i bogme ne prevari, jer se krpa nekakva razmae, zvono zau, svjetina umuknu da si
mogo muvu ut... i eto te Kotopoulice! enska, bogme, sva kako treba, sprijeda i
straga, vrag bi ga zno zato je piletom** zovu. Cvilila ona, dernjala se nemuto, njiala
bokovima i prenemagala se, onako stegnuta aljom... pa kad narodu dosta bjee, udrie
svi pljeskat da pomisli strop e past! Meni puno i previe, al ne i njoj: ode pa se vrati,
pa nekolko puta tako... vrag zna zato, kad vie priat ne tjede, samo se klanjala
svjetini koja je pljeskala, urlala i zvidala!

Seljaci su se za trbuhe hvatali, tresui se od smijeha - to Sfakianonikoli nije ni najmanje

doivio kao priznanje njegovoj prii, nego posramljen pogleda put vrata, te, da bi
promijenio temu, ree istim grubim glasom:

A to pada danas! Ko da ne misli stat.

Svi pogledae prema vratima - a u tom trenu seoskim trgom proe ena bujne crne kose
to joj je po ramenima padala, pridravajui si rukama crnu suknju zadignutu gotovo do
koljena; stasita i jedra, odjee kiom slijepljene s tijelom, bjee zamamna i puna erosa.
Trgnuh se kakve li zvjerke, pomislih, jer mi se nepoznata uinila opasno izazovnom,
pravom deraicom mukaraca. ena na tren zastade i baci pogled prema unutranjosti
kavane - zamijetih da su joj oi blistave i pune ognja, u skladu s pojavom.

Sveta Majko! promrmlja goludrav momak paperjaste bradice, koji je sjedio do

vrata.
 Prokleta bila, zavodnice! mrzovoljno e Manolakas, seoski pandur. Prokletstvo
na tvoju glavu. Uspali mukarca i pusti ga da izgara!

Momak uz vrata poeo je pjevuiti, u prvi mah ispod glasa i oklijevajui, a zatim
promuklim glasom punim gnjeva:

Udove jastuk dunjom mirise

Usnih na njemu i ne spim vie...

Umukni! Mavrandoni se obrecnu na nj, zamahnuvi ibukom nargile.

Mladi zautje, a neki se starac nagnu nad pandura Manolakasa, apui mu:

Bogme ti se ragnjevio ujak. Padne li mu ikad aka, sasje e nesretnicu na komade.

Neka joj Bog milostiv bude!

Androulio, starino odvrati ovaj vjerujem ja da se i ti za udoviinom suknjom

osvre. A djevac si... i nije te sram!

Sluajte vi mene, neka joj Bog pomogne! Manolakis e potom. Jer, ne

zamijetiste li kakva nam se eca raaju u posljednje vrijeme? Blaena udova bila, kaem
vam ja, jer je ljubovca svi muki u selu: svi oni, kad svjetlo ugase, misle da im je ona u
naruju, a ne ena s kojom lijeu... i zato u naem selu tako krasna eca na svijet dolaze.

Nakon aska-dva tiine, stari Androulio promrsi:

Sretan li onaj ko joj butine obgrli! E, prijatelju moj, da je meni dvadesetak ko

Mavrandonijevu etiu...

Vidjet emo je kad se bude vraala doma ree netko, uz podbadaki smijeh, pa se
svi opet zagledae kroz okvir vrata.

Kia je i dalje padala, potoii su se slijevali kamenitim ulicama, a povremeno bi i munja

sijevnula nebom. Otkako je udovica prola trgom, Zorba kao da bez daha ostade; ne
mogavi se vie suzdrati, uzdahnu i ree mi:

Ajmo, gazda! Poputa dad.

Bos i raupan momi uto se pojavi na vratima kavane-mesnice, zagledavi se u nas

unutra krupnim oima divljega sjaja; sjetih se da ikonopisci tako slikaju svetog Ivana
Krstitelja, s golemim oima, iskolaenim od gladovanja i molitve.

Ej, Mimiko! doviknue mu neki, uz podsmijeh.

Shvatio sam da je nesretnik seoska bena - kakvu svako selo imade... a nema li ju,
svjetina e ve nekoga, radi svoje zabave, ludom uiniti; Mimiko je oito bio takav
odabranik.

Ljudi... zausti momi enskastim glasom. Ljudi, izgubila udova Sourmelina

ovcu. Daje demejanu vina onom ko je nae!

Van! izdera se stari Mavrandoni. Gubi se!

Prestraen, Mimiko se sklupao tik uz vrata, ne htijui naopet na kiu.

Odi sjedi, Mimiko, rakijicu popij. Preladit e se poglavar Anagnosti e

saaljivo. Sto bi s naim selom bilo da nema svoju benu.

as potom, na pragu se ukaza zaputen mladi vodnjikavo plavih oiju, bez daha i sva
mokar - s kose, slijepljene na elu, cijedile su mu se kapi kao da je cijeli dan na kii bio.

Ej, Pavli! Sjedi, roae! zazva ga Manolakas, dok Mavrandoni baci pogled na sina
i namah se smrknu.

To li je moj sin?... Taj mlitavac! prosiktao je sebi u bradu, tako da smo ga samo mi
najblii uli. Koga li vraga taj ganja? Doe mi da ga pograbim za vrat i tresnem njim
o kamen ko hobotnicom.

Zorba se cijelo to vrijeme vrpoljio poput maka na uarenu crijepu: udovica bjee tako
uzbudila sva njegova ula da ga se vie nije moglo zadrati unutar etiri zida.

Ajmo, gazda, ajmo! svako malo mi je aptao. Eksplodirat u ovdje.

Po njemu, oblaci se bjehu rasprili i sunce iznova zasjalo! Uzbuen pojavom nepoznate
ene, obrati se on gostioniaru, hinei ravnodunost:

Udovica... ko je ta?

drebica! Kondomanolio e poluglasno, stavivi kaiprst na usta i pokazujui

oima na Mavrandonija, koji se opet bjee zagledao u neznanu toku na podu.
drebica, prijatelju. Ali, ni rijei o njoj - prokletstvo e nas sti.

Mavrandoni se uto die, smota crijevo nargile oko grlia i ree mrzovoljno:

Oprostite... idem. Pavli, sa mnom!

Njih dvojica prooe pored nas pa na kiu u kojoj se ubrzo izgubie, a i Manolakas se
die, te e za njima. Kondomanolio sjede na dotadanji Mavrandonijev stolac.
 Sirota starina! ree tiho, oito samo za najblie ui.

Umrijet e od bijesa i tuge, golema je nesrea snala njegov dom. Na svoje ui uh

juer kako mu Pavli ree: aa, ne bude li mi ena - ubit u se! Al nee kuka s njim.
Rekla mu je da odbije, nek si balavi nos obrie!

Ajmo! Zorba e jo jednom, ovoga puta na rubu ivaca; svaka rije to ju je o

udovici uo kao da je umnoavala njegovo uzbuenje.

Pa hajdmo sloih se, uvi da su se pijetli oglasili, a i videi da kina zavjesa pred
gostionikim vratima nije vie onako gusta.

Mimiko, dotada skutren uz dovratak, skoi na noge pa za nama. Kamenovi isprane

kaldrme blistali su pod svjetlom to se probijalo kroz pocijepanu naoblaku, a dvorine se
kapije, potamnjele od napijenosti vodom, otvorie da bi propustile starice u crnom koje
se, s koaricama u rukama, dadoe u potragu za puevima.

Mimiko mi prie i dodirnu me po laktu:

Daj cigaru, gosparu. Ima e sree u ljubavi.

Pruih mu cigaretu - prihvatio ju je munjevito pruenom koatom rukom preplanulom

od sunca.

I ognja daj!

Pripalio sam mu, pa siromaak povue dim punim pluima, te ga potom polako ispusti
kroz nozdrve.

To se zove bit sretan ko paa!

Kamo si krenuo, Mimiko? upitah ga tek onako.

Udovici. Ree da e mi dat neto da prezalogajim ako razglasim da joj nestade ovca.

Svia ti se udovica, Mimiko? Zorba e uz vragolast uzdah, dok smo urno koraali
pod raeljanim oblacima, udiui svjeinu iznova uzbudljiva krajolika.

A zato ne bi, prijatelju? Zar nisam i ja ispo iz iste gnojne jame iz koje i svako
drugi?

Kakve gnojne jame? Na to misli, Mimiko? zapanjili se.

Iz majine utrobe, ovjee.

Bjeh preneraen: samo je Shakespeare, pomislih, i to u trenucima ponajveeg
nadahnua, mogao smisliti tako okrutno realistian opis odvratno-mranog misterija
poroda. Pogledah ga: jadnik bjee sav obiljeen svojim krupnim oima, malko razrokim,
a ekstatina sjaja.

Sto radi povazdan, Mimiko?

A to misli?! ivim ko aga! Ustanem ujutro, prezalogajim koricu ljeba, a onda

inim sve i svata ljudima... bilo to i bilo gdje. Odnesem, donesem... gnoj prevezem,
konjsku balegu skupim, a imam i ribolovni tap. ivim u tetke Lenio, ona ti je narikaa,
mora je upoznat, svako nju znade. I slikalo ju je jednom. Naveer, kad se vratim,
dadne mi zdjelu orbe i kap vina, ako ima. Nema li, napijem se Gospodnje vodice tako
da mi se stomak nadme ko bubanj. Pa u krpe!

Bi li se oenio, Mimiko?

Ko, ja?! Nisam lud! Svata li ti pita, prijatelju. Da ja sebi takvu nevolju na vrat
natovarim? ena treba opanke... Gdje da joj i naem, kad vidi da i sam bos idem?

Zar nema kakve izmetine?

Pa za koga ti mene dri?! Naravno da imam! Umro nekakav lani, pa mu i tetka

Lenio skinula da i ne ukopaju njim. Nosim i na Uskrs, nazujem pred crkvom kad mi je
pred jereja iza... a potom izujem, pa njima oko vrata i bos doma.

Sto najvie voli, Mimiko?

Ljeb! U, to volim dobar ljeb... rskave korice i vru, pogotovo ako je senini.
Onda vino, pa san. Na miru zaspat.

A ene?

Pih! Najest se i napit, pa u postelju... to je ivot. Ostalo - jad i nevoja!

A udovica?

Vragu je daj! Ostavi se nje, ako zna to je za te dobro. Odbij, sotono! jadniak e
prekriivi se i triput glasno pljunuvi.

Zna li itati?

Jope ti! Ma nisam ja taka budala! Kad sam malean bio, odvuklo me u kolu, al
sreom - navuko tifus, pa osto ovaki. I tako se izvuko!
Zorbi je bjelodano bilo dosta moga zapitkivanja sirotog Mimika - samo mu udova bjee
na umu.

Gazda ree primivi me za ruku, a drugom pokaza Mimiku da produi:

Moramo neto nas dvojica raspravit. Ovako, gazda, ja bi se tu u tebe pouzdo, a ti...
nemoj osramotit muki rod! Bog ili vrag, svejedno, posla ti ovaj zalogaj, a ti zube - ima
li?... ima! Pa lijepo zagrizi. Prui ruku i uberi je! Zato li nam je Stvoritelj ruke do,
nego njima poseemo za onim za im oemo. Pa je zgrabi! Strani ena vidje u mladim
danima, al je vraja udovica od oni zbog koji se najstrmija stijena svladava.

Ne bih ja srljao u nevolje! odgovorih ljutito; naime, razdrailo me to to sam u dnu

dna srca itekako poelio to estoko tijelo, koje je prolo pored mene poput uspaljene
zvijeri to iri vonj mousa.

Ti ne bi nevoje!? Zorba je bio vie nego zapanjen.

A to ti, pobogu, onda uope oe?

Nisam odgovorio, ali on jest nastavio:

Sav je ivot nevoja, smrt bogme nije. A zna li ti to znai ivjet? Raspojasat se,
gazda, i po nevoje trait! To je ivot.

Opet nita ne rekoh, premda sam znao da je Zorba u pravu - da pravo on ima, ali da ja
nemam smjelosti. Moj ivot bjee odavno na pogrenoj stazi, pa mi i razgovori s
mukarcima postadoe sami solilokviji - a to se ena tie, tako nisko bjeh pao da bih,
birajui izmeu zaljubljivanja i itanja o ljubavi, svakako knjigu odabrao.

Ne oklijevaj, gazda. Okani se kalkulacija. Ostavi prste na miru, baci vraje raunaljke
i zatvori trafiku, kaem ti. Sad se ne broji sitno, as je da spasi ii izgubi duu. Posluaj
me, gazda, uzmi rupi, pa zamotaj u nj dva-tri zlatnika - papirnati novac ne blista! - i
poalji ih udovici po Mimiku. Podui ga da kae: Zakupac rudnika te pozdravlja i alje
ti ovaj darak mali darak, al ljubav veliku. I poruuje da ne brine zbog ovce, ako se
ne nae, on e to rijeit... jer, otkad te vidje kad si prola ispred kavane, razbolje se
boleu od koje ga samo ti izlijeit moe!

Potom, jo iste veeri, pokucat e joj na vrata. Gvoe se kuje dok je vrue! Pa e
re da si se izgubio, bil ti pozajmila lampa... il da ti je naglo pozlilo, pa ti treba aa
vode. Ili, bolje jo: kupit e ovcu i doi joj, pa re Evo, gospo, ovce to ti se izgubila
bila. Nado je, pa ti je dovedo! A udova e te - sluaj ti mene, gazda - nagradit jo
kako. Boe svemogui, da mi je pojahat tu kobilu, makar za tobom! Velim ti, gazda, u
raj e ujahat. A, dragi moj, traga li za ikakvim drugim rajem... ne postoji! Ne sluaj
to popovi kau, ja ti kaem da drugoga nema!
Vjerojatno smo, razgovarajui tako, doli do udoviine avlije, jer Mimiko - koji je dotad
iao nekoliko koraka ispred nas - zastane i pone pjevuiti svojim drhtavim glasiem:

Uz kestene vino, uz orahe med

Uza enu muko, ko to je i red!

Zorba zakorai svojim krakatim tulama preda me, nosnica rairenih kao u bika. Zatim
stade kao ukopan, duboko uzdahnu, okrenu se i pogleda me pravo u oi:

Onda? odluno e, ekajui moj odgovor.

Sad bi bilo dosta! odgovorih grubo i ubrzah korak.

Zorba, zaostavi na tren, gnjevno je promrmljao neto posve mi nerazumljivo.

Kad smo se vratili u kolibu, sjede on skrtenih nogu, stavi santuri na koljena, pognu
glavu i izgubi se u promiljanjima. Uini mi se da tako, glave oborene na grudi,
presluava stotine nekadanjih pjesama i bira najljepu i oajem najzasieniju od svih.
Konano ju je naao i otpoeo - odista iz srca melodiju to srce razara. Povremeno me
pogledavao ispod oka, to mi je uvrstilo dojam kako mi santurijem eli rei ono to se
ne usuuje rijeima: da traim ivot, da smo udovica i ja dva voden-cvijeta kojima je
sueno samo sekundu pod suncem proivjeti, prije nego to zauvijek umremo. A onda -
nikad, nikad vie!

Odjednom, Zorba prekide prebiranje po icama i skoi na noge - shvativi da se uzalud

trudi. Naslonio se leima na zid, zapalio cigaretu, te ubrzo zapoeo priu:

Otkrit u ti tajnu, gazda, to mi neki hoda u Solunu ree. Kazat u ti je, sve da i ne
bude vajde. Reko sam ti da sam torbario po Makedoniji, prodavo po selima kaleme
konca i igle, svetaka itija, tamjan i papar... A to sam glasa imo onda, ko slavuj! A,
da zna, gazda, pale se enske i na dobar glas. A na to se one ne pale?!... Samo Bog zna
koji je vrag u njima. Moe bit ruan ko lopov, kljast il grbav, ali, ima li glasa, pa jo
ako umije lijepo zapjevat izgubit e za tobom glavu! A u Solunu sam torbario i po
turskoj kasabi, pa biva da sam glasom tako oarao nekakvu bogatu muslimanku, painu
ker, da zaspat nije mogla. Pozva ona ostarjelog hodu i napuni mu ake zlatnicima
vapei Aman, ajde reci Kaurinu koji kasabom torbari da mi doe. Moram ga vidjet,
izdrat ne mogu!

Prie meni hoda, pa e: uj me, mladi rianine, odi sa mnom! Neu... a gdje
bi da s tobom idem?, pobuni se ja. ,,U pae je ki ko voda izvorska - eka te u svojim
odajama. Odi mladi rianine! Ali, zno ja da kranin, za njih nevjernik, koji se
zatekne u turskoj kasabi nakon to mrak padne nikad iz nje ne izae, pa reko da neu.
,,A boji li se Boga, Kaurine? Zato bi se trebo Boga bojat?! Zato, mladi
rianine, jer onaj ko ne legne sa enom, a bjee mu dano, grdan grijeh poini. Sine,
ako te ena pozove da s tobom postelju podijeli, a ti ne ode, propade ti dua! Ta e na
sudnji dan pred Bogom uzdahnut, a njezin e te uzdah, ko god ti bio i kakva god dobra
djela za sobom ostavio, u pakao bacit!

Zorba, uzdahnuvi, ree potom glasom s drugoga svijeta:

Ako ima pakla, mene nee mimoi - i to e jedini razlog bit. Ne stoga to sam
pljako, ubijo ili preljub poinio... ne! Sve to nita nije. Ali, pakao mi ne gine, jer me
jedne noi ena u Solunu u postelji ekala, a ja joj ne odo.

Zatim je potpalio oganj izmeu dva kamena i pristavio nam veeru - cijelo me vrijeme
pogledavajui rubom oka i gorko se osmjehujui.

Gluvu moe dovijeka na vrata lupat! promrlja saginjui se da bi puhanjem u ar

raspirio plamen to se, jer drva mokra bjehu, nikako nije htio razgorjeti.

* Pontus, grki Pontos, ire podruje oko grada Trabzona (u dananjoj Turskoj), u
prolosti nastanjeno uglavnom Grcima, te pripadnicima kavkaskih naroda Leukosirija,
Cana i Laza; potkraj Prvoga svjetskog rata Grci su zahtijevali proglaenje Pontske
Republike, na teritoriju est povijesnih grko-pravoslavnih mitropolija. Liene potpore
velikih sila, Turska je tamonje Grke mahom etniki oistila" - spasili su se oni koji su
preivjeli stotine kilometara traginog zbjega obalom Crnoga mora do Grke.

** Marika Kotopouli (1887.-1954.), glasovita grka glumica, kolovana u Francuskoj;

proslavila se ulogama heroina u antikim dramama, a bila je i politiki aktivna, kao
ikona desniarskoga rojalistikog pokreta. (Deminutivni nastavak -pouli znai pile.)

Dani su sve krai bivali, sumrak sve bre padao, a svakog predveerja nemir u naim
srcima sve vei bio. Obuze nas iskonski strah naih predaka to im se u duama budio
dok su gledali kako sunce iz dana u dan sve ranije zalazi - vjerojatno u oaju
pomiljajui da bi jednom moglo i zauvijek zai - pa provodili noi na visovima, drui
od studeni i jeze.

Zorba je svoj nemir proivljavao dublje, iskonskije nego ja, a da bi mu se oteo, iz

rudnikih galerija nije izlazio prije nego to bi zvijezde zablistale na nebu. Naiao je na
ilu vrlo dobra lignita, s malim sadrajem vlage i visoke kalorine vrijednosti, za kojim
nije ostajalo mnogo pepela, a to ga je silno odobrovoljilo, jer je u njegovom poimanju
zarada doivljavala udnovatu preobrazbu: pretvarala se u putovanja, ene i nove
pustolovine. Nestrpljivo je ekao dan kada e stei bogatstvo - kada e mu na krilima
perje, a on je tako novac zvao, dovoljno narasti da moe odletjeti. Stoga bi esto i cijelu
no provodio sastavljajui i prouavajui svoju minijaturnu iaru, u potrazi za kutom
nagiba koji e omoguiti da balvani niza nju klize polako, polako... kao da ih aneli
nose, kako je znao rei.

Jednog je dana uzeo veliki list papira i nekoliko olovaka u boji, pa nacrtao planinu,
umu, iaru, trupce kako vise o elinu uetu - dodavi svakomu po par nebeskoplavih
krila. U malomu potkovastom zaljevu nacrtao je crne lae i mornare u zelenoj odjei,
papigama nalik, te maone krcate utim daskama i gredama - a u svakom kutu crtea
bjee narisan po monah iz ijih se usta protezala ruiasta vrpca s natpisom, crnim
velikim slovima: VELIK JE BOG I UDESNA SU DJELA NJEGOVA!

Nekoliko je posljednjih dana Zorba u urbi palio veernji oganj i pripremao nam veeru,
im bismo pojeli trao u selo - te se nedugo potom namrgoen vraao.

Gdje si to bio... opet, Zorba? nisam izdrao da ga ne upitam.

Nije vano, gazda odgovorio je i promijenio temu.

Jedne veeri, kad se vratio, upitao me zamjetno znatieljno:

Ima li Boga? Da ili ne, to ti misli, gazda? A, ako ga ima - sve je mogue - to
misli, kako izgleda?

Umjesto odgovora, slegnuo sam ramenima - to ga nije obeshrabrilo, te je nastavio:

Ne alim se, gazda... a mislim da je Bog uprav poput mene, samo krupniji, snaniji i
mahnitiji. I besmrtan, to ga ionako ide. Ja mislim da on sjedi na hrpi mekani ovji
runa, u nekakvoj svojoj kolibi na nebesima, a da ta nije sklepana od razrezani
benzinski baava, ko naa, nego da je od oblaka. U desnici mu nije no nit raunaljka
- jer su ti avolji alati namijenjeni mesarima i trgovcima - nego golema spuva puna
vode poput kina oblaka. Desno je od njega raj, lijevo pako, a preda nj due dolaze...
jadne, gole drhtei - jer izgubie svoju odoru, tijelo ou re. Bog ih gleda, grohotom bi
se nasmijo, al se igra bauka, pa grmi: Prii! Prii ovamo, ti i bijedo i nevoljo!

Onda je pone ispitivat, a naga se dua pred njegove noge baca i narie: Milost!
Sagrijeih... te nie to, kad i kako. Bog misli ajd ne pretjeruj, zijeva od dosade, pa e
onda: Dosta, nebesa mu! u mnogo i previe!... te onom spuvom, pljus!fljas!, spere joj
sve grijehe i kae: Odlazi, oiena si, bje u raj!, a svetom Petru dobacuje: Pusti i
ovu sirotu, Perice. Jer, kao to zna, Bog je veliki dostojanstvenik, a dostojanstvenik
bit ponajprije znai mo oprostit!
Sjeam se da se u prvi mah, dok je Zorba iznosio svoje velianstvene besmislice,
nasmijati htjedoh, ali se velikodostojanstvenost njegovog Boga u meni uobliila i
dozrela u slitinu suuti, plemenitosti i svemoi.

Sljedee veeri - kia je pljutala, a mi se nadvismo nad grijalicu, pekui u vrelu pepelu
kestene - Zorba se najprije zagledao u me, a potom dugo utio, kao da mi kani otkriti
neku veliku tajnu, te konano, ne mogavi se vie suzdrati, ree:

Gazda, tio bi znat koga vraga vidi u meni, zato me za ui ne izvue i ne izbaci
nogom u tur? Reko ti da su me i Snijet zvali, jer ondje gdje bi ja proo ne bi kamen na
kamenu osto. Ode tvoj poso u propas, otjeraj me, kaem ti!

Svia mi se. Neka zasad bude kako jest rekoh mu.

Ali, zar ne shvaa, gazda, da moj mozak nije valjane mjere? Moebit je malo
preteak, moebit prelagan, ali da je prave teine... sigurno nije! Evo, da ti kaem neto
to e razumjet danima i noima nemam mira zbog one udovice. Ne, daleko od toga
da bi na se mislio - kunem ti se, nije o tom rije. Vrag nek je nosi, to je sve to mogu
re kolko se mene tie, nikad je takno ne bi sigurno. Nisam ja njezina sorta. Ali, ne
mogu podnijet da bude izgubljena za sve, ne elim da sama spi. Nije to pravedno,
gazda, ne mogu podnijet tu pomiso, pa se nou motam oko njezine avlije. Tamo idem
ono s veeri kad nestanem, a ti pita da kud u. A zna zato: da vidim spi li neko s
njom! Da mi lakne...

Prasnuo sam u smijeh to bih drugo.

Ne smij se, gazda! Zorba e uvrijeeno. Jer, ako ena sama spava, to je grijeh
nas mukih - a svaki od nas na posljednjem e sudu morat podastrijet svoj obraun.
Bog e nam prostit sve grijehe, ko to ti ve reko, spuva e mu pri ruci bit... osim
toga jednog. Jao si ga onom koji je mogo spat s nekom enom, a nije! Jao si ga eni
koja je mogla spat s mukarcem, a nije! Sjea li se to mi onaj solunski hoda ree?

Zautio je potom, ali ne zadugo - jer, eto ga iznebuha s pitanjem:

Kad ovjek umre, moe li se vratit u ivot?

Ne bih rekao, Zorba.

Ne bi ni ja. Ali kad bi mogo, onda bi se oni mukarci o kojima sam ti prio, oni
dezerteri koji su odbili udovoljit eni, vratili ko... to misli? Ko jalovci. Mazgovi!

Opet nakratko zautje, duboko razmiljajui - i opet mu oi zasjae uzbuenjem zbog

novog otkria:
 A ko zna, moebit su svi mazgovi i mazge, sva ta jalova marva, oni mukarci i ene
koji za ivota pravi muki i enske ne bjehu... pa stoga i jesu opake udi i vazda se oe
ritnut. Sto na to kae, gazda?

Kaem, Zorba, da ti je mozak nedovoljne teine! Daj se radije santurija lati

odgovorih, smijui se njegovoj novoj smiljotini.

Bez uvrede, gazda, al nita od svirke veeras. Jer, kako god nastavim, sama e
glupos bit... a zna zato? Silna mi je briga na pameti. Ona me nova galerija, nek je
sam neastivi nosi, posve raspameuje. A a ti meni o santuriju!

Potom je iz pepela izvadio pregrt peenih kestena, pruio meni aicu da ih sam istim,
te nam nalio po okanji rakije.

Neka te Bog usmjeri desno od svog prijestolja! poeljeli mu kad smo se kucnuli.

Lijevo! Samo lijevo! Desno mi jo nikakva dobra nije donijelo ree svaljujui se
na leaj; kad je ispio rakiju - u jednom gutljaju - ree sa zebnjom u glasu: Sutra e mi
trebat sva snaga to je imam i nemam... tu mi se s iljadu demona. Laku ti no!

Sljedeeg jutra Zorba je odmaglio put rudnika ve u praskozorje. Prethodnih dana

radnici su prokopali hodnik uzdu nove ile, ali je silna voda curila sa stropa i radilo se u
crnu glibu do koljena. Zorba bjee stoga naruio jo grae za ugradnju potporanja -
meutim, nemir ga spopade kad je vidio da gredice nisu bile valjane mjere; instinktom
ovjeka koji se u podzemnim prokopima snalazio kao da se radi o labirintima vlastita mu
tijela, osjetio je da se takvom graom galerije ne mogu uiniti sigurnima za rad. uo je
on i kripu neujnu drugom uhu, sve uvjereniji da potpornji i traverze ne mogu izdrati
pritisak nad sobom.

Jo ga je neto dodatno uznemirilo tog jutra: upravo kad se kanio spustiti u kop, seoski je
sveenik, jerej Stephanos, naiao na svojoj maici, urei prema nedalekomu enskom
manastiru da dade posljednju pomast nekoj monahinji na umoru. Sreom, Zorba ga je
spazio dovoljno prije nego to mu se paroh obratio, pa je stigao utipnuti se i triput
pljunuti preda se.

Jutro, oe! uzvrati on mrzovoljno na sveenikov pozdrav, a kad je ovaj zamaknuo

iza brijega, dodade i vie nego jetko: Kletva tvoja nek na me padne, a ne blagoslov!

Osjetio je, meutim, da mu sve to nije bilo dovoljno, pa sie u galeriju i vie nego napet.
U jami se osjeao teak vonj acetilena i lignita: radnici su ve bili poeli pojaavati
konstrukciju to je podupirala svodne traverze. Zorba im nazva Dobrojutro! na grub i
osoran nain, te zasue rukave i baci se na posao. Desetak radnika istodobno je poelo
iskopavati lignit iz ile, nabacivati ga lopatama na hrpe i odvoziti s njih runim kolicima.
Zorba se odjednom ukipi, dade ostalima rukom znak da prestanu raditi i napne sluh; jer,
kao to jaha s vremenom postane jedno sa svojim konjem, a kapetan s laom, tako se i
Zorba o svakom silasku u jamu sjedinjavao s rudnikom, pa je razgranate hodnike
doivljavao poput vlastitih vena i osjeao - te, ljudskom lucidnou, i prepoznavao -
gibanja o kojima se iz mrkih naslaga ugljena nije dao iitati nikakav znak. Poto je neko
vrijeme oslukivao svojih velikim dlakavim uima, zagledao se u mrak galerije. U tom
sam trenutku i ja stigao u rudnik - nakon to sam se probudio kao da me neija ruka
takla, drui sav od nekakva predosjeaja. Na brzinu sam se obukao i pohitao u rudnik,
a ne znajui ni zato tako urim, ni kamo sam uope krenuo... dok su moje noge bez
oklijevanja odabrale put prema kopu. Doao sam upravo kad je Zorba nastojao uti, ili
nazrijeti, to se zapravo zbiva.

Nita ree tiho nekoliko asaka kasnije. Nita, a pomislio sam... nema veze, na
posao momci!

Onda ugleda mene, pa e, nabravi usne:

Sto e ti ovdje tako rano, gazda? Izai, nadii se istog zraka, a ovamo moe
navratit i nekoga drugog dana ree mi apatom, da drugi ne uju.

Sto je, Zorba? Sto se dogaa?

Nita... umiljam kojeta. Vrag popa nanio jutros, prvi mi put prijee. Nego, ajde ti.

Ako je kakva opasnost, zar ne bi sramotno bilo da sam odem?

Pa... bi.

Hoe li ti izai?

Neu.

No, onda...

to Zorba treba uinit, jedna je stvar ree mi zamjetno razdraen a to drugi

moraju, posve druga. Ali, ako misli da bi bilo sramota oti, nemoj. Ostani... i budi
pokopan.

Uzeo je teki eki i stao zabijati klamfe u oblice potporne konstrukcije, kako bi bolje
povezao nosee grede i poprene spone, a ja uzeh karbidnu svjetiljku i pooh kroz blato,
uzdu svjetlucava sloja mrkog ugljena. Prije mnogo milijuna godina zemlja je progutala
goleme praume, probavila svoju djecu i pretvorila ih u lignit, a potom u mrki, pa
kameni ugljen. Zorba mi prie, provjeravajui vrstou potporanja, pa objesih lampu o
klin i stadoh ga promatrati kako radi. Bio je posve predan poslu - ni o emu drugo nije
razmiljao, sjedinjen bjee sa zemljom, ugljenom, maklinom, macolom, klinovima...
kojima se borio s nepouzdanim drvom.

Kao da i sam podnosi muke drvena svoda tijesne galerije - suprostavio se planini u
namjeri da joj otme ugljen, sluei se dovitljivou i snagom. Zorba je osjeao materiju
nepogreivim instinktom i udarce je pronicljivo usmjeravao u slaba mjesta, ondje gdje e
ostvariti prodor. A tada mi se, onako prekriven glibom - od cijeloga lica samo su mu se
bjeloonice nazirale -uinio kamufliran u ugljen, kako bi mogao prii protivniku, u trenu
kada taj nije svjestan opasnosti, i tako probiti njegovu unutarnju obranu.

Bravo, Zorba! Samo naprijed! doviknuh mu onako naivno zadivljen.

Nije se ni osvrnuo - jer, kako bi mogao u tom trenu razgovarati s knjikim moljcem koji,
umjesto da se lati pijuka, dri u ruci bijedni krnjatak olovke? Bio je zauzet, bez volje za
priom. Nita mi ne govori dok radim, ree mi jedne veeri, mogo bi prasnut!
Prasnuti? Ali, zato, Zorba? Opet ti s tvojim zato i kako! Ko djetetina! Kako da ti
objasnim... Kad radim, poso me sasvim obuzme, od glave do pete - prikovan bivam za
nj cijelim tijelom i umom, pa bio to kamen, ugljen ili santuri. Da me tada nenadano
dirne, ili mi neto kae, pa se ja pokuam okrenut prema tebi - prelomio bi se! Jel ti
jasno?

Bacih pogled na sat - bila je deseta ura.

Vrijeme je za stanku, na marendu, prijatelji! rekoh. Cak je i prolo.

Radnici odmah pobacae alat u kut, obrisae znoj s lica i krenue prema izlazu iz
galerije. Posve zaokupljen radom, Zorba me nije uo - a ako i jest, nije se dao iz jame.
Ponovo je zabrinuto oslukivao zvukove u naslagama.

asak samo... zapalite rekoh ljudima maivi se za dep, a oni se okupie oko
mene - dok se Zorba naglo tre, te prisloni uho na stijenu galerije. U svjetlu acetilenske
lampe vidjeh njegova od napetosti polutvorena usta.

to je, Zorba? to se zbiva? viknuh, a u tom trenu cijeli se svod galerije zatresao
uz potmulu tutnjavu.

Van! Svi van! povikao je Zorba hrapavim glasom.

Pohitali smo prema izlazu, ali jo ne bjesmo stigli do prvog potpornja, kad se drugi
praskav zvuk zauo iznad naih glava. Zorba je u hipu dograbio veliku gredu i pokuao
ju upotrijebiti kao soicu da podupre traverzu koja je oito poputala - shvatio sam da to
radi kako bi sprijeio uruavanje krova hodnika jo nekoliko sekunda, dok svi ne
izaemo.
 Van svi! opet je povikao, ali mu je sada glas bio priguen, kao da dopire s druge
strane provaljene gomile.

Zahvaeni kukavilukom to esto svlada ljude u kritinim trenucima, nagrnuli smo van
- posve smetnuvi Zorbu s uma. Ali, u trenu sam se pribrao i potrao natrag prema
galeriji.

Zorba! Zorba! dozivao sam ga vjerujui da viem, da bih ubrzo shvatio kako mi
glas uope ne naputa grlo - bjeh zanijemio od uasa. Golem me sram obuze! Tumarao
sam tminom prema njemu, ruku ispruenih, dok je on istodobno nekako uspio
poduprijeti glavni uzduni nosa i potrao prema izlazu - tako da smo u mraku naletjeli
jedan na drugoga, kao da se meusobno u zagrljaj bacamo.

Van moramo! Van! povikao je i povukao me prema svjetlu. Kraj vrata, silno
prestraeni radnici bjehu se nagurali buljei u mrana usta jame. uli smo sve glasniju
kripu i pucketanje, kao da se stablo u oluji cijepa i izvaljuje iz korijena, a zatim se
prolomila grmljavina - uza stranu huku cijela se planina potresla i rudniki se hodnik
potpuno uruio.

Boe svemogui! promrmljae ljudi kriajui se.

Makline ste dolje ostavili! Zorba se bijesno izderao na njih; nitko mu nita ne
odgovori. Koga ih vraga niste ponijeli? Usrali ste se, kladim se! Jebe vam se za alat,
jel da?

Nije tren da se kuka za alatom, Zorba rekoh mu, stajui izmeu njega i radnika,
kako bih ga primirio. Budimo sretni da smo svi ivi i zdravi... tebi zahvaljujui,
Zorba, jer si nam zaista spasio ivote.

Gladan sam! Ovo me zaista iscrpilo ree on i dohvati svoju naprtnjau, to ju bjee
ostavio na stijeni kraj ulaza; izvadio je iz nje komad pogae, masline, kapulu, krumpire
kuhane u kori i tikvicu vina.

Ajde, ljudi... prezalogajite! ree ve punih usta; gutao je hranu halapljivo kao da
je naglo izgubio mnogo snage i elio ju to prije nadoknaditi. Jeo je drei se pognuto,
bez rijei, a nakon nekoliko zalogaja, nagnuo je iz tikvice zabacivi glavu unazad i
putajui da mu se vino slijeva pravo u grlo.

I radnici se pomalo ohrabrie, otvorie svoje torbe i poee marendati. Posjedali su oko
Zorbe, prekrtenih nogu, gledajui ga - spremni da se niice bace preda nj i ruke mu
izljube; ali znajui ga gruba i sklona neobinim reakcijama, nijedan od njih nije se
usuivao prvi to uiniti. Konano je najstariji meu njima, Michelis, ovjek velikih
sijedih brkova, odluio progovoriti:
 Da tebe ne bje, dobri metre Alexise... sad bi naa eca siroad bila.

Umukni! Zorba e otro, punih usta; nakon toga, nitko se drugi ne usudi ni rijei
rei.

10

Tko li je onda stvorio taj labirint skanjivanja, taj hram uobraenosti, taj krag grijeha, to
polje zasijano tisuama obmana, ta vrata paklena, koaru tu iz koje se ispraznost rasipa,
otrov taj to okusa je meda, sponu tu to smrtnike za zemlju vee: ena?

Polako sam u tiini prepisivao tu budistiku pjesmu, sjedei na tlu u blizini pei.
Iskuavao sam egzorcizam za egzorcizmom, zaokupljen izbacivanjem iz mog uma slike
enskoga tijela mokrog od kie, koje je te jeseni svake noi prolazilo vlanim zrakom
pred mojim oima, njiui zamamnim bedrima. Sve od uruavanja rudnike galerije, kad
se moj ivot umalo prekinuo, osjeao sam udovu u krvi. Dozivala me poput divlje
ivotinje, navaljujui i prekoravajui me.

Doi! Doi! vapila je. ivot u trenu proe. Brzo doi... doi prije neg bude
kasno!

Posve sam svjestan bio da je to Mara, duh Zloga u enskom liku, s monim butinama i
guzovima - i borih se protiv njega. Posvetih se ispisivanju ,,Bude jednako kao to su
neko praljudi na peinskim stijenama kamenim iljkom, ili crvenom i bijelom zemljom,
crtali izgladnjele opasne zvijeri koje su se prikradale oko njih: i oni su nastojali da
nemani, urezujui im likove ili riui ih, vrsto prikuju za kamen. Jer, da to nisu inili,
zvijeri bi se bile ustremile na njih. Od dana kada umalo bjeh smrvljen, udovica je
neprestalno kroila uarenim zrakom moje samoe, zazivajui me i pohotljivo njiui
kukovima. Danju sam jo nalazio snage, um mi je bio na oprezu i uspijevao sam ju
potisnuti. Opisivao sam u kakvom se liku Napasnik pojavio pred Budom, kako se
preobliio u enu, kako je svoje jedre grudi prislonio uz iskuenikova koljena, kako je
Buda prozreo pogibelj, upregnuo sve svoje snage i nadjaao Zloga.

Svaka napisana reenica donosila mi je novo olakanje, a hrabrost mi je rasla, jer sam
osjeao da se Zli povlai, odrinut svemonom istjerivakom snagom rijei. Danju sam se
zaista borio svim snagama, ali bi nou moj um poloio oruje, otvorio dveri i udovica bi
uetala u tvru. Jutrom bih se stoga budio iznuren i shrvan porazom, te otpoinjao novi
boj. Kada bih podigao glavu s papira, popodnevu bi se ve bliio kraj - nestajalo bi
svjetla, iznenada bi me ovijala tama. Dani bivahu sve krai, Boi se bliio. Bacio sam
se u bitku svim snagama rekoh si: nije samo tebi tako... i mono dnevno svjetlo
takoer boj bije. I ono ponekad biva pokoreno, a ponekad pobijedi. Ali, ne oajava - pa
u se i ja boriti i nadati zajedno sa svjetlom!
inilo mi se, i ta me je misao ispunila smjelou, da u suprotstavljanju udovici slijedim
sveopi ritam univerzuma. Prijetvorna materija izabrala je njezino tijelo, pomislih, kako
bi polako guila i gasila slobodan plamen to u meni titra. Rekoh, stoga, sebi: boanska
je neunitiva sila koja tvar pretvara u duh - a svaki ovjek nosi u sebi djeli boanskog
vrtloga i stoga moe kruh, vodu i meso pretvarati u djelo i misao. U pravu bjee Zorba
kada kaza: Reci mi to blaguje - kazat u ti ko si!

I tako se ja silno naprezah ne bih ti tu estoku udnju puti preoblikovao u ,,Budu.

O emu razmilja, gazda? Ko da nisi sasvim pri sebi ree mi Zorba na Badnju
veer; pronicljivac je imao posve jasnu ideju o zloduhu s kojim se borim.

Uinih se kao da nisam uo, ali Zorba nije bio od onih koji lako poputaju.

Mladi si ti, gazda ree, da bi potom naglo nastavio ljutito i gorko prijekorno:
Mlad si i otresit, dobro se hrani i napaja, die osvjeavajui morski zrak i skuplja
energiju - a to ini s njom? Sam spava, to za snagu nimalo dobro nije. Oti e tamo
veeras - da, ne gube vie vremena! Gazda, sve je na ovom svijetu krajnje jednostavno.
Koliko ti puta to moram re? Stoga, idi i ne kompliciraj stvari!

Rukopis ,,Bude leao je otvoren preda mnom i nagnuh se nad njegove listove sluajui
Zorbine rijei - shvaajui da mi pokazuje neupitan, privlaan i posve ljudski put da njim
zakoraim. Opet me je zvao duh Mare, podmuklog podvodaa. Sluao sam ga ne
uzvraajui mu ni rijei, polako okreui listove rukopisa i zvidei neku ariju kako bih
prikrio osjeaje. Ali Zorba, videi da ne kanim progovoriti, odjednom prasnu:

Boina je veer, prijatelju! Pohitaj, odi k njoj prije nego to krene u crkvu. Isus e
se noas roditi, ajde, uini i ti svoje udo!

Pridigao sam se razdraen.

Zorba, dosta bi bilo! rekoh mu. Svatko slijedi svoje pute. ovjek je poput
drveta... a nikad ne opanjkava smokvu to ne raa trenjama, zar ne? Dakle, toliko o
tom! Jo malo pa e pono. Hajdmo u crkvu, nek se i nama Krist ponovo rodi.

Zorba navue debelu zimsku kapu na elo.

A dobro... onda ree nimalo sretan. Ajmo! Ali ou da zna da bi Bog bio
mnogo zadovoljniji da si veeras otio udovi ko arhanel Mihovil. Da je Bog imao
tvoje sklonosti, gazda, nikad ne bi bio posjetio Djevu Mariju i Krist se nikad ne bi bio
rodio. Pita li me koju nam je stazu Bog pokazao, kaem ti - onu prema Mariji. Udovica
je tvoja Marija.
Poekao je, utei, da mu neto otpovrnem - uzalud. Zatim je grunuo laktom u vrata,
otvorio ih i izaao, u ljutnji udarajui tapom oblutke na tlu pred barakom.

Da! ponavljao je uporno. Udovica je Marija.

Da se neto dogovorimo: ne gnjavi... i ne galami! rekoh iznerviran.

Krenuli smo kroz vedru zimsku no dugim koracima. Nebo je bilo potpuno isto, pa
zvijezde bjehu goleme i kao da su nisko visjele s neba, poput ognjenih kugla. No nam
se, dok smo napredovali obalom, uinila golemom crnom nemani poleglom uzdu
rubova mora. Od veeras, rekoh sam sebi, svjetlost to ju je zima bila natjerala na
uzmak, poinje se vraati, pobjedniki napredovati... kao da je iznova roena s
djetecem bogom.

Svi su se seljani natiskali u toplu i mirisnu konicu crkve - mukarci naprijed, a ene, s
rukama sklopljenim u molitvi, iza njih. Visoki paroh Stephanos bio je u poprilino
razdraenu stanju, izmuen etrdesetodnevnim postom - odjeven u zlatom ukraeno
euharistijsko ruho, obilazio je oko oltara krupnim koracima, nervozno mahao laicom s
tamjanom i pjevao iz petnih ila... kao da eli pouriti roenje Kristovo, eda bi otrao
kui na krepku juhu, slasne kobase i dimljenu svinjetinu.

Da Sveto pismo kae Danas se svjetlost rodi, ljudsko srce ne bi tako ustreperilo pa
takva misao ne bi bila postala legenda ni osvojila svijet. Takva reenica, puki opis
redovite prirodne pojave, ne bi bila raspalila nau matu, unijela ognja u duu. Ali je
svjetlost to se raa u zimskoj obamrlosti postala djetece, a djetece Bog - i nae due
zaneseno trepere u Boinoj noi ve dvije tisue godina. Tajanstveni je obred zavren
neposredno nakon ponoi: Krist bjee iznova roen. Izgladnjeli, a sretni, seljaci su
pohitali kuama - ne bi li u dubini svojih eludaca osjetili tajnu otjelovljenja. Trbuh je,
bogme, vana osnova vjere: kruh, vino i meso nedvojbeno jesu bitni - jer samo kruh,
vino i meso mogu nahraniti tijelo da u dui stvori Boga.

Zvijezde na nebu blistale su poput anela nad bijelom kupolom hrama, dok se Mlijeni
put prostirao poput svjetlucave rijeke s kraja na kraj svoda. Jedna je zelenkasta zvijezda
treperila tono nad nama, poput smaragda - uzdahnuo sam, obuzet navrlim osjeajima.

Gazda, vjeruje li ti u to? Zorba e na svoj nain. Mislim, to da je Bog ovjek

posto i rodio se u talici? Vjeruje li... ili si na ponoku io samo da noge protegne?

Teko je na to odgovoriti, Zorba rekoh. Ne mogu re ni da vjerujem, ni da ne

vjerujem. A ti?

Ni ja ne mogu kazat da vjerujem, ne mogu nikako. Vidi, kad sam dijete bio, baba
mi je prie o tom priala, al nisam joj vjerovo ni rijei. Premda, sav bi se treso od
silni osjeaja, smijo se i plako, ba ko da sam vjerovo. Kad sam se zamomio i
paperje mi po obrazima izraslo, batalio sam sve... ak se s tim i rugo. A sad, otkako
ostari - ko da omeka, gazda. Jope nekako... ko da vjerujem. Koja ti je tajna ovjek!

Krenuli smo ulicom put madame Hortense i nesvijesno ubrzavajui korak - poput dvaju
izgladnjelih konja koji su namirisali staju i sijeno.

Vjeti su sveti oci, zna! Zorba e podsmjeljivo. Navuku te preko eluca, pa

kako da im umakne. eteres dana ne daju jesti meso, vino pit... samo postit. A zato?
Da eteres dana udi za dobrim zalogajem mesa i aom vina. Znaju masni krmci sve
porke trikove!

Ajmo, gazda! ivlje ree jo ubrzavajui korak. Treba puranu dat to ga ide!

Kad smo stigli u sobiak dobre nae gospe (s izazovno velikim krevetom), zatekli smo
stol prekriven bijelim stolnjakom - na sredini bjee upravo peeni puran, s odvojenim
batacima. Od eljezne se pei irila ugodna toplina. Gospoa Hortense bjee uvila kosu i
obukla dugaku sveanu haljinu izblijedjelo-ruiaste boje, s golemim rukavima i
pohabanim ukrasima od ipke, a oko naboranoga vrata svezala dva prsta iroku,
kanarinski utu svilenu vrpcu. Povrh svega, netedimice se bjee poprskala vodicom od
naranina cvijeta.

Kako li je sve na ovom svijetu savreno usklaeno, pomislih - i kako se zemlja podudara
s ljudskim srcem! Eto, ta stara kabaretska pjevaica, koja je vodila odista raskalaen
ivot, sada - nasukana na ovoj samotnoj obali - u svojoj bijednoj sobici sublimira svu
brinu predanost i posveenost toplini doma priroenu enskom rodu. Obilat i paljivo
pripremljen obrok, uarena pe, dotjerana i ureena domaica, miris naranina cvijeta...
kako se samo sva ta mala tjelesna zadovoljstva brzo i jednostavno pretau u golemu
duhovnu radost! Srce mi se naglo razigralo u grudima - osjetih, te sveane veeri, kako
nisam ba posve sam na toj pustoj obali. Prilazilo mi je stvorenje puno enske
posveenosti, njenosti i strpljenja: majka, sestra i brana druica u istoj osobi. A ja, koji
miljah da nita ne trebam - odjednom osjetih kako trebam sve.

I Zorbu vjerojatno bjee snala jednaka emocija, jer jedva da bjesmo i uli, a on pohita
prema napirlitanoj umjetnici i zagrli ju.

Krist se rodi! usklinu on. estitke primi, sorto enska!

Potom se okrenu meni, smijui se od uha do uha:

Vidi, gazda, kakvo je prepredeno stvorenje ena! Ta i Boga moe okrenut oko
maloga prsta!

Posjedali smo za stol, halapljivo opustoili tanjure i napojili se vinom. Tijela nam bjehu
zadovoljena, a due ustreptale od zadovoljstva. Zorba bjee itekako ivnuo.
 Jedimo i pijmo! Pij i jedi, gazda, razgali se. I zapjevaj, ko to su pastiri pjevali
Slava Bogu na visini, a na zemlji, mir ljudima dobre volje!" Krist se rodi, nije li to
predivno! Pusti glasa, neka te Gospod uje i razveseli se! neprekidno je kliktao. Jer,
kad bi Zorba jednom povratio duh, nije bilo toga tko bi mu na kraj stao.

Krist se rodi, mudri moj Solomone, jadno moje piskaralo! Ne cjepidlai i ne

sitniari... jel se rodi, ii se ne rodi? Naravno da se rodi, ne budi mimo svijeta! Ako
uzme povealo i pogleda vodu to je pije - ree mi tako jednom neki inenjer - vidjet
e, kaza mi on, da je puna crvia to ih ne moe zamijetit golim okom. A vidi li crve,
napit se nee... pa bogme ni utait e. Ispij svoju au, gazda, crvia e nestat, a ti
e se napit i e utait!

Potom se okrenuo naoj gizdavoj druzi, podigao punu au i nazdravio joj:

Predraga moja Bubulino, moja pajdaice po oruju, ispijam ovo u tvoje zdravlje!
Vidio sam mnogo pulena u ivotu, prikovanih pod kosnike na brodskim pramcima, s
bujnim grudima to ih rukama podupiru, rumenih obraza i jarko crvenih usana.
Naplovie se te morima, nema luke u koju ne zaoe... a kad im se brodovi u treice
raspadoe, iznijee ih na suho da, do kraja svoga vijeka, stoje podupirui grede konoba u
koje kapetani na pie navraaju. Bubulino moja, gledaju te veeras na ovo alo
iskrcanu, ovako trbuha puna dobrih zalogaja i gutljaja... u mojim si irom otvorenim
oima uprav pulena s neke vele lae. A ja sam tvoj zadnji porat, ja sam ona konoba u
koju kapetani na mul-dva svraaju. Odi, nasloni se na me, uberi jedra! Ispijam ovu
au kretskoga vina u tvoje zdravlje, sireno moja!

Dirnuta i shrvana u isti mah, gospa Hortense rasplakala se, naslonivi glavu na Zorbino
rame.

Eto, gazda apnuo mi je u uho krasnom sam se govorancijom u nevolju uvalio.

Stara me raga nee veeras pustit da odem. A, to mogu. Vazda mi je ao tih sirota...
Da, ba mi suut vabe!

Krist se rodi! opet e on, sad u sirenino uho. U nae zdravlje!

Provukao je ruku sa aom ispod tuste nadlaktice nae gospe i oni se tako kucnue,
ukrtenih ruku i gledajui se zaneseno. Ne bjee mnogo ostalo do zore kad sam ih
ostavio u zagrijanoj izbi s velikom posteljom i krenuo stazom put daare. Seljani se
bjehu poteno najeli i napili, pa im kue utonue u san, vrata i prozora zatvorenih pod
krupnim zimskim zvijezdama.

Hladno bjee, more je hualo pod obalom, a Zornica mi je nestano plesala na istonom
svodu. Krenuo sam uza samo more, nadigravajui se s valovima: kad bi se povlaili,
gazio bih oplakanim ljunkom, a zatim pred onima to su se vraali bjeao na krunu ala.
Presretan tako, rekoh sam sebi: U tom je srea - nemati ambicije, a raditi kao konj, kao
da ti je ambicija beskrajna. ivjeti daleko od svih, ne trebati ljude, a ipak ih voljeti.
Sudjelovati u boinom slavlju, a potom, dobro se najevi i napivi, iskrasti se u osamu,
umaknuti svim klopkama i uivati pod zvijezdama nad sobom, s kopnom lijevo i morem
desno - i odjednom shvatiti da je ivot izveo u tvom srcu zavrno svoje udo: postao
bajka!

Naredni dani udno su mi protjecali: trsio sam se navui masku sranosti, vikao i
izigravao budalu, ali sam u srcu srca znao da bjeh tuan, jer su mi cijeloga tog tjedna
svetkovina uspomene ispunjavale grudi dalekom glazbom i slikama voljenih. Iznova me
bjee sustigla istina drevne izreke: srce je ovjeje prokop pun krvi - a voljeni mrtvi
prilaze njegovu rubu, krv piju i tako se u ivot vraaju. Sto ti je netko od njih drai bio,
tim ti vie krvi popije.

I novogodinja veer doe - seoska djeurlija, nosei veliku barku od papira, pojavie se
pred naom kolibom pjevajui kolende veselim i prodornim glasovima:

Sveti Basil* na otok nam doe

Kad iz rodne Cezareje poe...

...a zatim, pokazujui kako se sveti ovjek iz maloazijske Kapadocije, doplovivi indigo-
modrim morem, sa svoga broda iskrcao upravo na tom dijelu kretske obale, djeak
odjeven u biskupsko ruho zasu one koji ga doekae liem i cvijeem, nato mu oni
odgovorie pjesmom:

Nazdravlje vam ljeto novo,

Sad, krani, ujte ovo:

Ambari vam puni bili,

U mjeine ulje slili,

Rodila vam svaka loza,

Mnoila se ovca, koza,

Pazila vam ena vrijedna

Od podruma dom do trijema

Ljubimicu ker udali

I uskoro djed postali

Nek izrodi glave muke

Da ponesu bojne puke

Carigrada oslobode

Na obali Mramor-vode

Gdje carevi nai davni

Stolovae moni, slavni!

Zorba ih je sluao u transu, uzevi u jednom trenu daire iz ruku nekog momia i poevi
mahnito tamburati u ritmu napjeva. Ja sam promatrao taj prizor i djecu sluao zanijemio
od spoznaje da jo jedan list otpada s moga srca - da sam s prolaskom godine uinio jo
jedan korak blie mranoj jami.

to se s tobom zbiva, gazda? upitao me je izmeu dvaju stihova, pjevajui s

djecom iz svega glasa i udarajui dlanom o nategnutu kou daira. Sto je s tobom,
ovjee? Posivio si ko da si u jednom danu godinu ostario - a vid mene! Ko da sam
jope mulac. Ponovo se rodi ba ko Krist! Zar se on ne raa svake godine iznova?... I
ja!

Legao sam u postelju i zatvorio oi. Srce mi je te veeri podivljalo - a o tom ne htjedoh
nita Zorbi rei. Nikako zaspat... osjetih da upravo te noi moram svesti sve moje
raune. Pretresao sam cijeli ivot - ukaza mi se nedosljedan, obiljeen oklijevanjem i
nesuvislou, nalik snu. U oaju, o svemu sam duboko razmiljao: moj mi se ivot
uinio poput raeljana oblaka to ga vjetrovi s visova napadaju, stalno mu mijenjajui
oblik. Trgaju ga, preoblikuju: as je oblika labuda, as demona, pa korpije, psa,
majmuna... stalno ga iznova mrse i razdiru, nose daljinama... ponekad obojena dugom.

Svanulo je, ali ne otvorih oi. Nastojao sam usmjeriti sve svoje snage ne bih li ostvario
silnu elju da prodrem kroz pokoricu uma i sunovratim se tminom opasna kanala, kojim
se svaka ljudska kap slijeva da bi se pomijeala s oceanom. arko sam elio poderati veo
svijesti i spoznati to mi nova godina nosi.

Jutro, gazda. Sretno ti Novo ljeto!

Zorbin me glas brutalno spustio na zemlju. Otvorio sam oi upravo u trenu kad je
velikim narom tresnuo o vrata daare - zrnje se, poput krupnih rubina, rasulo posvuda
uokolo, sve do mog leaja. Pokupio sam ih nekoliko i pojeo, osjetivi svjeinu u grlu

Nadam se da emo namlatit rpu para i da e nas silovat bataljon djevica! ree
Zorba oran za sprdnju, kao to i prilii uz tako praznovjernu gestu.
Zatim se oprao, obrijao i obukao najbolje to je imao: hlae od zelene tkanine i domau
pletenu, pa stupanu jaknu, povrh koje je navukao polupodstavljenu dolamu od kozje
koe. Na kraju, na glavu je stavio svoju rusku ubaru od astrahana - i paljivo zasukao
brkove.

Gazda, idem ja do crkve... pojavit se tamo ispred kompanije. Ne bi bilo dobro za

rudnik kad bi pomislili da smo masoni. Nita me ne kota, a i ubit u vrijeme.

Potom se naklonio i krenuo - dodajui poluglasno:

A moebit u i udovicu vidjet.

Bog, dobrobit kompanije i udovica skladno su se pomijeali u Zorbinoj glavi - uh

njegove lagane korake kako se udaljavaju. Ustao sam, ini bjehu skrene - dua mi je
iznova bila zasunjena u tamnici tijela.

Odjenuo sam se i siao do mora - korakom poletnim, radostan kao da bjeh izbjegao
pogibelji ili grijehu. Moja tajna elja tog praskozorja da prodrem u spoznaju budunosti
prije nego to ona nastane odjednom mi se uini svetogrem. Sjetih se onoga jutra kad
sam na kori nekog drveta otkrio kukuljicu u kojoj ve razvijen leptir bjee probio rupicu,
kako bi mogao disati dok se sprema na izlazak iz nje. Promatrao sam ga neko vrijeme,
on nikako da se pomoli, pa postadoh nestrpljiv - te se nagnuh nad ahuricu kako bih ju
ugrijao dahom. Hukao sam najintenzivnije to sam mogao i udo se poelo odvijati pred
mojim oima, bre od ivota: ahura se otvorila, leptir je poeo polako izlaziti na jo
nesigurnim nogama... a nikad neu zaboraviti moj uas kada vidjeh kako mu krila bjehu
naborana i zguvana. Podrhtavajui tijelom, nesretni ih je insekt pokuavao rastresti i
razmotati, a ja sam mu, nagnut nad njim, nastojao pomoi toplim dahom. Uzalud - jer su
se ona trebala razvijati polako, strpljivo i postupno, pod utjecajem suneve topline. Sad
je kasno bilo, budui da sam svojim dahom potakao leptira da kukuljicu napusti prerano,
nedoraslih krila. Borio se sa svojom hudom sudbom jo nekoliko sekunda, a onda mi
uginuo na dlanu.

To siuno tjelece vjerujem da je najtei teret na mojoj savjesti - jer danas razumijem da
je najvei grijeh kriti temeljne zakone prirode. Ne smijemo srljati, ne smijemo biti
nestrpljivi, nego s povjerenjem slijediti zemaljski ritam. Sjedei na stijeni, upijao sam tu
novogodinju misao. Kad bi onaj leptiri uvijek leprao preda mnom i pokazivao mi put!

* Sveti Bazilije Veliki, jedan od etiriju najveih istonih kranskih otaca, rodio se 329.
u Cezareji (u dananjoj Turskoj), u plemikoj obitelji. Studirao je u Konstantinopolu,
zajedno s Grgurom Nazijanskim, velikim prijateljem, kasnije takoer proglaenim
svetim. Cijenjen govornik, uplaen da e ga preuzeti slava, razdijelio je sve to je imao,
zamonaio se i poeo osnivati manastire, te uspostavio pravila ivljenja u njima. Umro je
14. lipnja 379. prirodnom smru, Grka ga pravoslavna crkva slavi 1. sijenja.
 11

Probudio sam se radostan kao da bjeh dobio novogodinje darove! Vjetar bijae studen,
nebo posve vedro, a more blistavo-modro. Krenuo sam prema selu, pomiljajui kako je
misa vjerojatno ve prola, a koraajui proet odista udnim osjeajem: pitajui se koga
li u prvog za sreu, ili nesreu - ove godine sresti. Kad bi to barem, rekoh u sebi,
bilo neko dijete, ruku krcatih novogodinjim igrakama - ili postariji mukarac, a jo u
snazi, u bijeloj koulji dugih izvezenih rukava, zadovoljan i ponosan to je hrabro
ispunio svoje dunosti na zemlji. Napredujui stazom, to sam se vie pribliavao selu,
sve sam uznemireniji bio - a onda mi zaklecae koljena: pod maslinama, koraajui s
kamena na kamen kaldrme seoskog druma, u crvenoj haljini i sa crnim rupcem na
glavi... vitka i draesna ukazala mi se udovica!

Njezin je lelujav hod zaista bio nalik kretanju crne pantere, a uini mi se i da se zrakom
iri jedak miris mousa. Da mi je samo pobjei! Osjeao sam, naime, da ta zvijer -
razjarena mojom suzdranou - ne bi imala milosti i da mi nema druge nego uzmaknuti.
Ali kako?... Udovica mi se neumitno pribliavala, a kad bi stala na ljunak, pod njenim
je stopalima tropotao kao da vojska njime gazi. Ugledala me, trznula glavom tako da joj
je rubac spao niz ramena, a kosa joj se rasula, crna i sjajna poput gavranoga pera.
Uputila mi je sjetan pogled i nasmijeila se - oi joj zablistae i divlje, i umiljato. Hitrim
je pokretom vratila maramu na mjesto, kao da se srami to mi je dopustila da joj vidim
jednu od enskih najveih tajna: njezinu kosu.

Htio sam ju osloviti, poeljeti joj sretno Novo ljeto, ali mi se grlo stisnulo kao i onomad
kad se galerija uruila i ivot mi bio u opasnosti. Trska oko njezina vrta povijala se na
vjetru, a zimsko je sunce obasjalo zlatne plodove limuna i tamnozeleno lie naranaa u
njemu - da mi se uini blistavim poput raja. Udova je zastala, pruila ruku i otvorila
kapiju - upravo u trenu kad sam prolazio pored nje. Osvrnula se uokolo, a onda me,
podigavi obrve, upitno pogledala. Zatim se, njiui bokovima, zaputila prema kui -
ostavivi dvorina vrata otvorena - te mi nestala za stablima naranaa.

Proi kroz kapiju i zatvoriti ju za sobom, pouriti za tom enom, obujmiti ju oko struka i
bez rijei ju odvui do prostrane udovike postelje - to bi se zvalo muki postupiti! To bi
uinio moj djed, a ufam se da e i moj unuk htjeti... dok sam ja ostao ukopan poput
kamena stupa, neodluan i zamiljen. ,,U nekomu drugom ivotu, promrmljao sam sebi u
bradu... ,,u drugom ivotu valjda u se ponijeti bolje nego sad!

Nastavio sam ulicom omeenom zelenilom, utei na dui breme kao da poinih smrtni
grijeh. Odjednom osjetih studen od koje uzdrhtah i noge mi tako klimave postadoe da
sam tumarao desno-lijevo stazom, neuspjeno nastojei otjerati iz mojih misli udoviine
zanjihane kukove, njezin osmijeh, njezine oi, grudi... koje su mi se iznova vraale pred
oi, guei me silnim uzbuenjem.
Bjelogorino drvee jo bjee bez lia, ali su pupoljci bili puni soka, nabubreli ususret
rastvaranju. U svakom se nazirao izdanak, mlada granica, cvijet, budui plod zapretan u
njemu u iekivanju sunca pod kojim e se razbuktati. Danju i nou, premda jo usred
zime, veliko udo proljea u potaji se i tiini pripremalo pod naoko suhim ljuicama.
Odjednom uskliknuh od radosti: premda bezlisno, bademovo stablo u zaklonjenoj
gromai bjee se osulo beharom - najavljujui pramaljee, premda jo uvelike zima
bjee, kao predvodnik ostalog drvea to e uskoro procvjetati. Napustio me onaj stisak
u grudima, prodisao sam upijajui punim pluima opojno-otar miris. Dugo ostadoh
ondje, ni o em ne razmiljajui, bezbrian i sretan. Bjee to moja vjenost pod stablom
u raju.

Iz idile me trgnuo preglasan i grub Zorbin povik:

to li radi tu skriven, gazda?! Posvuda te traim, a nidje te nema. Podne e,

ovjee... dolazi!

Kamo? Zato?

Kako kamo?! Jo pita kamo... Odojkovoj materi! Zar nisi gladan? ovjee, stara je
ispekla prase u penici... koji miris - da ti slina navre na usta! Ajde!

Ustao sam, blago dodirnuvi hrapavu koru staroga stabla badema to krije toliko tajna i
to je stvorilo udo u obliku svoga cvata. Zorba je krenuo preda mnom, laka koraka, pun
poleta - i gladan. Njegovu stamenu i nemirnu tijelu zaista nikad nije bilo dovoljno hrane,
pia, ena i plesa - to je sve smatrao temeljnim potrebama mukarca. Zamijetih da nosi
nekakav plosnat paketi omotan ruiastim papirom i uvezan uzicom zlatne boje.

Novogodinji dar? upitah ga smjekajui se.

Ma, eto... samo da vazda ne jadikuje, sirotica! odgovorio mi je uz osmijeh, ne

okrenuvi mi se, nastojei prikriti osjeaje. Da se prisjeti nekadanje veliine, jer,
ena je - nismo li to mnogo puta rekli? - pa time i stvor koji samo tuguje nad samim
sobom.

Fotografija?

Vidjet e, vidjet e, samo polako! Ja sam joj sam neto priredio. Ajde, bolje da
urimo nego to brbljamo.

Podnevno sunce zaista je prijalo naim kostima, a i more kao da bjee sretno grijui se
pod njim. U daljini, nenastanjen mali koj, zaodjenut laganom izmaglicom, inio se
izdignutim nad more - kao da lebdi nad njim. Kad smo se primakli selu, Zorba mi prie
sasvim blizu, pa e poluglasno:
 Zna, gazda, ona je osoba bila u crkvi. Stajo sam posve naprijed pred pojcem, kadli
odjednom vidje kako se slike svetaca na ikonostasu oblijevaju svjetlom. Krist, Blaena
Djeva Marija, svih dvanes apostola... zablistae! Sto se to dogaa?" upita se i
prekrii. Jel to sunce?A kad se okrenu - udovica!

Dobro, Zorba. Dovoljno sam uo rekoh mu, ubrzavi korak.

Izbliza sam je vidio on e, pritravajui mi. Ima made na obrazu, dovoljno da

te izludi. Koja li je to tajna - made na enskom licu! Jesil ti to kad vidio? Koa mekana
i glatka, a na njoj iznebuha... crna tokica. A to bi ti vie! Da te iz pameti izvede!
Razumije li to, gazda? Sto tvoje knjige o tom kau? upitao je irom razgrogaenih
oiju, zapanjen onim za to nije imao objanjenja.

Vrag nek ih nosi!

Zorba se od srca nasmijao, zadovoljan sobom.

I neka! uzviknuo je. I neka! Poinje svaat.

Nismo zastali u kavani, nego produili put nae dobre gospe koja nam bjee ispekla
odojka i ekala nas na pragu. Opet je imala kanarinsko-utu vrpcu oko vrata, a svatko bi
se ua-snuo da ju je ugledao onako estoko napudranu i usta pod tekim premazom
jarkocrvenog rua - jer, pulena brodska bogme ne bjee. im nas je ugledala, cijelo se
njezino tijelo uzbibalo, a sitne joj se oice zalijepie za Zorbine brke. Zatvorivi dvorina
vrata za nama, on ju namah obujmi oko struka.

Sretna ti Nova godina, Bubulino moja! ree joj, te ju poljubi u tust i naboran vrat.
Vid to sam ti donio!

Iako zagolicana znatieljom, stara sirena nije se izbezumila: primila je dar bez euforije,
polako odrijeila zlatnu uzicu, pogledala unutra - i vrisnula od veselja. Nagnuh se da
vidim ime li ju je to Zorba razgalio: na komadu ljepenke stari je pokvarenjak etirima
bojama - crvenom, zlatnom, sivom i crnom - narisao etiri golema bojna broda kako, pod
sveanom galom, plove indigo-modrim morem, a pred njima je, na valovima gola i
bijela, s raspletenom kosom, grudi nad vodom i sa sirenskim ribljim repom, plivala
gospa Hortense sa utom vrpcom oko vrata! Drala je etiri ueta i vukla za sobom one
ratne lae pod zastavama Engleske, Rusije, Francuske i Italije - a u svakom od
etiriju uglova bjee po brada: svijetla, ria, sijeda i crna. Ocvala je morska vila u trenu
shvatila:

To sam ja! uskliknula je ponosno pokazujui sirenu, te dodala, uz dubok uzdah:

Ah! Neko sam i ja bila velika sila... neko.
Zatim je sa avla nad krevetom skinula malo okruglo zrcalo, te na njegovo mjesto - uz
papagajevu krletku - objesila Zorbinu slikariju. ak se i kroz njezinu debelu minku
vidjelo da je problijedjela.

Zorba je, u meuvremenu, klisnuo u kuhinju - oito gladan - te donio pladanj s peenim
prasetom, spustio ga, kao i butelju vina, preda se na stol, pa nam nalio ae.

Ajmo! Na jelo! uzviknuo je pljesnuvi rukama. Za temelje se treba pobrinut...

trbuh! A onda emo, duo, i za ono pod njim!

Ozraje su, meutim, naruavali uzdasi stare sirene jer joj svaka Nova godina bjee
sudnji dan u malom, kad bi se osvrnula unatrag svojim ivotom, odvagnula sve i
spoznala kako ga je proerdala. U svakoj bi se sveanoj prigodi, pod prorijeenim
vlasima te starice, iz groba uspomena dizali velegradovi, mukarci, svilene haljine,
butelje ampanjca i namirisane brade.

Nemam teka promrsila je srameljivo. Ba nimalo, niti malo.

Kleknula je pred peicu i prodarala uareno ugljevlje - plameni jezici odrazie joj se na
mlohavim obrazima. Uvojak sa ela nekako joj je kliznuo preko obrve i izgorio
zahvaen jarom - soba se ispunila tekim vonjem spaljene kose.

Neu jesti... ne-u jo je jednom promrmljala, vidjevi da uope ne hajemo za nju.

Zorba je u jednom trenu grevito stisnuo ake, nervozno i neodluno u isti mah: mogao
ju je pustiti da grinta koliko hoe, dok se mi bavimo peenim svinjetom - ili kleknuti do
nje, zagrliti ju i primiriti blagim rijeima. Motrio sam njegovo suncem i vjetrom
opaljeno lice i uvidio, po nervoznim kretnjama, da ga proimaju proturjeni porivi. U
jednom trenu, pak, poigravanje njegovih oiju i bora se primirilo - donio je odluku:
kleknuo je kraj madame Hortense i stavio ake na njezina koljena.

Ako ne bude jela, mala moja arobnice ree joj tonom punim ganua onda je
svemu kraj. Smiluj se sirotom praiu, krasoto moja, pa pojedi barem njegovu slasnu
nogicu!

Rekavi to, Zorba joj stavi u usta hrskavu odojievu nogu premazanu maslacem, te ju
njeno posadi na njen stolac izmeu nas dvojice.

Jedi ree joj jedi, moje blago, da bi sveti Bazilije doo i u nae selo. Ako ne
bude htjela, znaj... nee nam doi! Vratit e se u svoju zemlju, u Cezareju, i to
odnosei sve novogodinje darove to ih je podijelio: pera i papire, igrake i kolae, ak
i ovo odoje. Zato, otvori usta, Bubulino moja, i jedi!
Skupio je kaiprst i srednjak pa ju pokakljao ispod pazuha - stara se sirena
raskokodakala od milote, obrisala sitne pocrvenjele oi i latila se glodanja slasne
nogice. Upravo u tom trenutku dva se zaljubljena maja stvora poee dernjati na krovu
nad naim glavama. Glasovi im bjehu zasieni neopisivim jedom i mrnjom, dok su se
prijetei nadjaavali, a ubrzo zausmo i divlje grebanje, jauke i siktanje - oito su se dva
nakostrijeena maora dohvatila da jedan drugog rastrgne na komade.

Mijauuu, mijauuu... Zorba e pogledavajui eretski ocvalu morsku djevu.

Nasmijala se i stisnula mu ruku pod stolom - nesumnjivo joj bjee popustio stisak u grlu,
jer je jela ne oklijevajui.

Sunce je na svom putu nalo prozori njezine izbe i snopom bljetavih zraka obasjalo
joj stopala. Boca na stolu bjee ve prazna, a Zorba se - suui brk poput divljega maka
primicao primjerku enskog roda: gospa Hortense, stisnuvi ruke uz torzo i uvukavi
glavu meu ramena, ustreperila je osjetivi njegov topli, vinom podgrijan dah na svojoj
koi.

Gazda, ne vjerovat...ima jo jedna tajna obrati mi se Zorba. U mene ti sve

ide natrake. Kad sam klinac bio, izgledo sam starmalo. Zatvoren u se, malo sam
govorio, a i kad bi progovorio, glas mi bjee ko u odrasla ovjeka. Govorili da sam ko
moj did! A to sam stariji bivao, sve vei bezveznjak od mene, pa u dvadesetoj udri
divjat. Ma, zapravo nita - isto to i drugi derani te dobi ine. Kad mi je eteres bilo,
poe se mlad osjeat... i odado se najluim nestalucima. A sad, kad mi je vie od
ezdese - ustvari, ezdeset i pet, gazda, al zamrai to - kako da ti objasnim? Iskreno,
svijet mi pretijesan postade!

Podigao je au i obratio se svojoj gospi, glasa puna grinje savjesti.

Za tvoje dobro zdravlje, Bubulino ree joj sveanim tonom. Neka se Bog
pobrine da ti ove godine izraste pokoji zub i neto lijepih obrvica, da ti se koa pomladi i
zamirie ko breskva! I da batali te vrpce - nisi kue ni mae! - pa da izbije novi
ustanak na Kreti i etiri se velike sile vrate sa svojim flotama... moja Bubulino... a da
svaka bude imala svog admirala, a on kovravu i namirisanu bradu! A ti, sireno moja, da
jo jednom izroni iz valova, pjevajui im svoje divne pjesme, pa neka se im potom sve
flote razbiju o dvije ove oble i divje stijene!

Zorba je pritom poloio svoje goleme ake na mlitave objeene grudi nae vrle gospe.
Opet on bjee ivnuo - glasa gruba i obojena poudom. Nasmijah se onom ega sam se u
tom trenu sjetio: u nekom filmu vidjeh turskoga pau kako se obijesno provodi u jednom
parikom kabareu, drei mladu plavokosu zabavljaicu na koljenu - a kako je njegovo
uzbuenje raslo, tako se i kita njegova fesa dizala, najprije u vodoravan poloaj, a onda
odjednom uspravno gore!
 emu se smije, gazda? Zorba me upita.

Njegova je gospa, meutim, jo razmiljala o onom to joj je rekao, pa e u nevjerici:

Misli da je to mogue, Zorba? Ali, zar mladost... kada proe, ne nestane zauvijek?

Zorba je primakao svoj stolac njezinomu.

Posluaj me, patkice ree, pokuavajui otkopati tree, kljuno dugme s njezinog
steznika. Posluaj, kazat u ti kakav u ti krasan dar nabaviti. Pojavio se neki novi
lijenik, Voronoff... koji uda ini, kau. Da ti nekakav lijek, ne znam dal u pilulama ii
je praak - uzme ga i eto te za as u dvadesetoj! U dvadesetpetoj, u najgorem sluaju.
Ne plai, duo, naruit u da ti malo toga poalje, otamo... iz Europe.

Oronula se sirena trgnula, crveno joj se tjeme uarilo pod prorijeenom kosom - bacila
se debelim omlitavljelim rukama oko Zorbinog vrata.

Ako su kapi, medeni moj mrmljala je tarui se o Zorbu poput make - naruit e
mi demejanu, hoe jel da? A, ako je u prahu...

Punu vreu! Zorba e, obraunavi se konano s treim pucetom.

One make na krovu, nakon privremenog zatija, opet poee izvijati svojim groznim
glasovima; sad jedan od njih bjee moleivo-tugaljiv, a drugi prijetee-srdit. Naa je
dobra domaica zijevnula, a oi joj se obojie enjom.

uje te grozne maketine? Zaista nemaju srama ree tiho, premjetajui se na

Zorbino koljeno. Naslonila se glavom na njegovo rame, obrazom uz njegov vrat i
duboko uzdahnula - oito bjee da je malo previe popila, jer se oi dobrano zamutie.

Na to misli, moja Bubulino? upitao je Zorba, maivi joj se za prsa.

Aleksandrija... promrmljala je ostarjela sirena, vraajui se stazom svojih lutanja.

Aleksandrija, Bejrut... pa Konstantinopol... Turci, Arapi... erbet, zlatne sandale...
crveni fesovi...

Ponovo je uzdahnula, te e tronuto:

Kad je onu no Ali-beg sa mnom proveo... Kakav brk! Kakve obrve! Kako me je u
naruju drao!... A onda pozva zurlae i tapandije, novac im s prozora baci da u mom
dvoritu sviraju do zore. Susjedi pozelenjeli od zavisti... Opet je Ali-beg s njom!
siktali su u bijesu.
 Kasnije, u Konstantinopolu, Sulejman-paa nikad mi ne bi dao da petkom izlazim iz
kue. Bojao se da bi me sultan mogao vidjet idui u damiju, pa - zablijeten mojom
ljepotom - naredit da me otmu. Stoga bi svakoga jutra, odlazei iz moje kue, ostavljao
tri golema crnca na vratima, da se ostali mukarci podalje od mene dre. Ah, mali moj
Sulejman!

Izvukla je veliki karirani rubac iz grudnjaka i zagrizla ga, itei poput kornjae. Zorba,
razoaran, vrati ju na njezin stolac - potom ustade, proe dva-tri puta sobom gore-dolje,
pa i on pone itati; prostorija mu bjelodano tijesna postade. Odjednom se mai tapa i
istra u dvorite - kroz vrata ga vidjeh kako prislanja ljestve uza zid i penje se njima, po
dvije preke odjednom, sav razjaren.

Koga e to ispraiti, Zorba? doviknuh mu. Sulejman-pau?

Proklete make! uzvikao se. Zar nas ne mogu ni trena ostavit na miru?

U jednom skoku, eto njega na krovu! Dotad je gospa Hortense, tretena-pijana i

rasputene kose, zatvorenih suznih oiju, a poluotvorenih bezubih usta - blaeno
zahrkala. San ju podie i ponese put velikih gradova Istoka - u vrtove za visokim
zidovima i zamraene hareme zaljubljenih paa. San ju je kroza zid proveo i odveo na
puinu da, poput riba na udicu, ulovi etiri velika bojna broda. Teko diui i krkljajui,
stara se morska vila smijeila sretna u snu - ba kao da joj je prijalo osvjeavajue
kupanje u moru. Uto se Zorba vratio, vitlajui svojim tapom.

Zaspala, a? ree vidjevi ju. Zaspala kljusina, a...?

Jest, Zorba-paa odgovorio sam. San ju odnio tamo gdje si obeao da e ju

odvesti doktor Voronoff, onaj to staradi mladost vraa - u dvadesetu. Pomladio ju, pa
sada ee ulicama Aleksandrije, Bejruta...

Kvragu nek ide, stara opajdara! zabrundao je Zorba i bijesno pljunuo na pod.
Pogle samo kako se smijulji! Da mi je samo znat komu se kesi, kuka bestidna. Ajde,
gazda, idemo!

Stavio je kapu na glavu i otvorio vrata.

Kako emo ju samu ostaviti? zaustih, ali me Zorba prekide:

Nije ta sama! progunao je. Sanja da je sa Sulejman-paom. Zar ne vidi da je

u sedmom nebu? Ajmo, batali vraga!

Izali smo na hladan zrak - mjesec je plovio po vedru nebu.

 ene! Zorba e gadei se. Uh!... Ali, nije to tvoja greka, za to su zasluna
praznoglava spadala poput Sulejmana i Zorbe!

Ne, ni naa zasluga nije! opet e, nakon asak-dva predaha. Postoji bie koje je
uzrok svemu tomu: Veliko Praznoglavo Spadalo, Veliki Sulejman-paa... zna ko!

Ako postoji doekah ga. A to ako ga nema?

Boe svemogui, onda smo ga...!

Neko smo vrijeme koraali jedan uz drugog bez rijei - Zorbi su se nedvojbeno po glavi
motale nekakve neobuzdane misli, jer bi svako malo oinuo tapom po oblutku na tlu i
pljunuo. Onda mi se odjednom okrenu:

Neka Bog posveti kosti mog dida! Zno je poneto o enama, a silno ih je volio,
nesretnik... a te su ga, jadnika, umjele dobro preveslat cijelog ivota. ,,Povr svega
dobra to ti u tvom vijeku elim, Alexise, sinko moj, zno mi je re, ena se uvaj!
Jer, kada Stvoritelj uze Adamovo rebro da od njeg enu naini - proklet neka je taj as!
- vrag se u zmiju pretvori, zgrabi rebro i utee s njim. Bog potra za njim i stie ga, al
mu se neastivi u gujinu liku ispuze iz aka i Gospodu ostadoe samo njegovi roii u
ruci! Dobar domain i licom polje navodnjava", ree Bog, pa u napravit enu od
avolovi rogova!" I uini tako... i tako nas vrag svi dopade, Alexise, sinko moj. Zato,
gdje god dirno enu, vraji e roi dodirnut! uvaj se nje, sinko moj, jer ta je jabuku
u rajskom vrtu ukrala, pokazala Adamu svoju sramotu i otada zavodniki vrcka uokolo.
Kuga je pomorila! Zagrize li bilo koju od tih jabuka, izgubljen si - ne zagrize li, opet si
nigdje! Sto da ti onda savjetujem, sinko moj? ini kako ti je volja! To ti moj dida meni
kaza, a kako onda oekuje da se urazumim? Proo sam sve to i on - i otio dovraga!

urili smo kroza selo, zbunjeni mjeseinom. Jer, zamisli da posjedi negdje na piu, pa
izae da bi proetao - i zatekne svijet udovino preoblien. Putovi se pretvorili u
mlijene rijeke, rupe na putu i jarci ispunili se kredom, a brda pokrila snijegom. Tvoje
ruke, lice i vrat svjetlucaju kao zadak u krijesnice, a mjesec ti objesio na grudi udnovatu
okruglu kolajnu.

Hodali smo hitro, u tiini, opijeni mjeseinom koliko i vinom jedva smo i osjeali da
dodirujemo tlo. Za nama, u usnulom selu, psi se bjehu ispeli na krovove i zavijahu na
mjesec - a i nas dvojica, bez jasna razloga, bjesmo osjetili silnu elju da istegnemo
vratove put mjeseca i ponemo tuliti. Kad smo doli do udoviina vrta, Zorba zastade -
vino, dobra veera i mjeseina bjehu mu zavrtjeli glavom: izvio je vratom i poeo svojim
grubim magareim glasom njakati nekakav prostaki dvostih.

I ona je od vrajeg roga nastala! ree potom. Ajmo, gazda!

Zora je ve rudila kad smo stigli do kolibe. Temeljito pohaban, bacih se na leaj, dok se
Zorba umio, upalio pe i skuhao kavu. Skutrio se kraj vrata, pripalio cigaretu i poeo
mirno vui dimove, sjedei alla turca s gornjim dijelom tijela uspravljenim poput
svijee... zagledan u more. Lice mu bjee smrknuto i zamiljeno, pa me podsjetio na
neku japansku sliku: asketa sjedi skrtenih nogu ovijen naranasto-crvenom haljom, a
lice mu blista poput duboreza u tvrdu drvu zatamnjena kiom: vrat mu uspravan, smijei
se dok, bez imalo straha, gleda u mranu no.

Promatrajui Zorbu na mjeseevu svjetlu, divio sam se smjelosti i jednostavnosti

njegove prilagodbe svijetu oko njega, nainu na koji su njegovi tijelo i dua tvorili
skladnu cjelinu, a sve do eg je mario - ene, kruh, vino, meso, san... - sretno se
mijealo s njegovim tkivom i Zorba postajalo. Nikad ne vidjeh tako prijateljskog sklada
izmeu ovjeka i svemira!

Mjesec samo to ne bjee zaao, posve okrugao i blijedo-zelenkast nad neopisivim

mirom to se rasprostro nad morem. Zorba je bacio opuak i dohvatio torbu, prekopao ju
i izvadio neto ice, malih kolotura i daica, te zatim upalio uljanicu i poeo iznova
sastavljati model svoje iare. Pogrbljen nad tom neuko sklepanom igrakom izvodio je
proraune - koji mora da su bili krajnje zamreni i teki, jer se svako malo ljutito ekao
po glavi i psovao.

Odjednom, svega mu dosta bjee: udario je akom po maketi i do temelja ju skrio.

12

San me dubok svladao, pa kad se konano probudih, Zorba ve bjee otiao. Hladno je
bilo i nisam imao ni najmanje elje ustati. Pruih ruku prema polici s knjigama nad
glavom i dohvatih onu to ju bjeh ponio kao osobito mi dragu: zbirku Mallarmeovih
pjesama. itao sam ih nasumce i polako, potom zatvorih knjigu, pa ju opet otvorih - i
potom zavitlah u kut: prvi mi se put u ivotu njegova poezija uinila beskrvna, bez
arome, liena ljudskosti. Sivo-plaviaste, uplje rijei u zrakopraznu prostoru - savreno
bistra destilirana voda bez ijedne bakterije, ali i bez hranjivih tvari. Bez ivota.

U religijama koje izgube izvornu stvaralaku iskru, bogovi ne ostaju vie od pjesnikih
motiva i ornamenata za ukraavanje ovjeje samoe - i zidova. Neto se slino dogodilo
i toj poeziji: strastvene tenja srca, obremenjene zemljom i sjemenjem, postadoe
besprijekorna intelektualna igra, spretno sloena prozrana i zamrena arhitektura.
Iznova sam otvorio knjigu i poeo ponovo itati. Zato li su me te poeme zaokupljale
toliko godina? ista poezija! ivot se pretvorio u lako shvatljivu, prozirnu igru,
neoptereenu ijednom kapljom krvi. Ljudski je element okrutan, neotesan, prljav -
sastoji se od ljubavi, puti i emerna krika. Dajmo mu da se zgusne u apstraktnu misao, te
se - raznim alkemijskim procesima, kao esencija u retorti -razrijedi i ishlapi.
Sve ono to me ranije tako oaravalo tog mi se jutra nije priinilo niim vie od
mentalnih akrobacija i rafinirana arlatanstva! Tako uvijek biva na zalasku jedne
civilizacije, tako zavrava muka ovjeja - u majstorski smiljenim obmanama: istoj
poeziji, istoj glazbi, istoj misli. Posljednji ovjek koji je sebe oslobodio svih
vjerovanja, svih zabluda... ili vie nita ne oekuje niti se iega boji - glinu od koje je
umijeen vidi svedenu na duh, a taj duh nema tla u kojem bi se ukorijenio, iz kojeg bi
vukao ivotne sokove. Posljednji ovjek ispraznio je sama sebe - nema vie sjemena,
gnoja ni krvi. Sve se pretvorilo u rijei, svaki skup rijei u muziko ongliranje. tovie,
posljednji ovjek ide i dalje: ami u svojoj posvemanjoj osami i razlae glazbu na
nijeme matematike jednadbe.

Protrnuo sam! Buda je posljednji ovjek!" ote mi se iz grudi - to je njegova tajna i

zastraujue znaenje. Buda je ista" dua koja je samu sebe ispraznila: u njemu je
praznina - on je Praznina. Isprazni svoje tijelo, isprazni svoj duh, srce isprazni!"
propovijeda on, a gdje god nogom stane, voda vie ne tee, trava ne raste, dijete se ne
raa. Moram pokrenuti rijei i njihovu negromantsku snagu, pomislih, magijske ritmove
zazvati... opsjesti ga, baciti ini na nj i protjerati ga iz moje nutrine. Moram na njeg
baciti mreu slika, zarobiti njega - a sebe osloboditi!

Pisanje Bude" zapravo je prestajalo biti knjievna vjeba: bila je to borba na ivot i
smrti protiv ogromne razorne snage to se krije u meni, dvoboj s golemim NE to mi
prodire srce - a o ishodu tog dvoboja ovisio je spas moje due. Uzeh rukopis, odlunom
i ustrom kretnjom, jer bjeh otkrio cilj - znao sam gdje udariti! Buda je bio posljednji
ovjek, a mi - mi smo na samom poetku, nismo ni jeli, ni pili, ni voljeli dovoljno...
nismo jo ivjeli. Taj profinjen starac kratka daha prebrzo nam je naiao. Moramo ga se
rijeiti to je bre mogue!

Govorio sam tako sebi i poeo pisati - ali to nije bilo pisanje: bio je to stvaran rat,
nemilosrdan lov, opkoljavanje... aranje ne bi li se udovite izvelo iz skrovita.
Umjetnost, zapravo magijski zaziv. Mrane ubilake sile prebivaju u naoj nutrini,
smrtonosni nagoni za klanjem, unitavanjem, mrnjom, beaem... a onda se javi
umjetnost, pa nas izbavlja svojim sladunjavim glasanjem. Pisao sam, progonio tu misao i
bitku bio cijeloga dana, tako da do veeri bjeh posve iscrpljen. Ali, osjeao sam da mi se
zbio napredak, da sam osvojio nekoliko neprijateljevih isturenih poloaja. Stoga sam
eljno iekivao da se Zorba vrati, kako bih se najeo, naspavao i obnovio snagu za
nastavak boja u sljedeu zoru.

Ve se bilo smrailo kad je doao - zraei kao da mi eli poruiti kako je i on naao
odgovor na neto vano. ekao sam da mi kae na to.

Da, nekoliko dana ranije pomalo sam izgubio strpljenje s njim, pa mu rekoh ljutito:
 Zorba, ponestaje novca. Sto god treba uiniti, neka bude brzo! Hajde da pustimo u
rad tu iaru; ako nam nije uspjelo s ugljenom, valjda hoe s drvom. Ne krene li, gotovi
smo!

Zorba se poekao po potiljku, pa e nujno:

Nestaje para, veli, gazda? Ne valja!

Zapravo ih nema vie, Zorba. Spraili smo bogme mnogo. Zato uini neto! Kako
napreduju pokusi, ima li sree?

Zorba je oborio glavu i uskratio mi odgovor. Posramljen te veeri, tek mi je nakon

nekoliko minuta otpovrnuo dobrano bijesan:

Ta prokleta kosina! Ma, odredit u ja nju kako valja...

A sada, eto ga ozarenog zadovoljstvom zbog uspjeha.

Uspio sam, gazda! povikao je. Nao sam pravi nagib! Danima mi je izmico,
nastoje mi zanavijek pobje, al sam ga sustigo i prikovo za zemlju, gazda!

Odlino, a sad pouri i pokreni stvar. Punom parom, Zorba! Sto ti jo treba?

Moro bi sutra rano u grad, po opremu. Treba mi debelo elino ue, koloturi,
kuglini leajevi, klinovi, kuke... Ali, ne brini, eto me nazad prije neg odem!

Zatim je naloio oganj, te nam priredio veeru; jeli smo s izvrsnim apetitom, a bogme i
popili - ta, zar se ne bjesmo obojica naradili tog dana?!

Jutro potom, ispratio sam Zorbu do sela - usput smo razgovarali kao ozbiljni ljudi
zaokupljeni praktinim pitanjima, pa i o ponovnom vaenju lignita. Dok smo koraali
nizbrdicom, Zorba je udario nogom u povelik kamen koji se skotrljao padinom. Zastao je
preneraen, kao da taj zapanjujui prizor vidi prvom u ivotu. Pogledao me, a ja u
njegovim oima razabrah blagu sablazan.

Gazda, vidje li ti ovo? konano e ne krijui uenje. Na strmini kamenje kao

da oivi.

Nita mu ne rekoh, ali osjetih radost veliku: tako, pomislih, veliki vizionari i pjesnici sve
vide - kao da im je prvi put. Svakog se jutra pred njihovim oima ukazuje novi svijet, ali
oni ga zapravo ne otkrivaju, nego stvaraju. Univerzum je Zorbi, kao neko prvim
ljudima na zemlji, bio slika gusta i teka: on je ivio s tlom, vodom, ivotinjama i
Bogom - bez remetilakog utjecaja razuma.
Gospa Hortense bila je obavijetena o njegovom putu u grad i ekala nas je na svom
pragu - nakinurena kao seoski gajda u blagdansku veer. Unajmljena mazga bjee
vezana pred njenim vratima, a Zorba ju odmah pojaha i primi uzde u ruke. Obezliena
sirena bojaljivo je prila i poloila svoju tustu kratku ruku na ivotinjine grudi - kao da
eli sprijeiti voljenoga da ode.

Zorba gugutala je propinjui se na prste. Zorba...

Ne podnosei ljubavnike kojetarije, i to nasred seoske ulice, okrenuo je glavu - a jadna

se enica, vidjevi mu izraz na licu, silno prestrai, pa je i dalje pritiskala aku na
mazgina prsa, puna usrdnog preklinjanja.

to oe? upita ju on ljutito.

Zorba... budi dobar, nemoj me zaboraviti zavapila je. Dobar budi.

Zorba joj nita ne ree, nego gnjevno trnu uzdama i mazga krenu.

Puno sree, Zorba! doviknuh za njim. Tri dana, uje li me? Ni dana vie!

Dri me za rije, gazda! Zbogom! uzvratio je napola se okrenuvi na samaru i

mahnuvi nam svojom krupnom akom. Stara se morska vila rasplakala, pa suze
izdubie korita u tekim naslagama pudera na njezinom licu.

Zorba se potom izgubi meu maslinama. Gospa Hortense nastavila je plakati, nastojei
tu i tamo uloviti pogledom crvenu ponjavu to se nakratko jo nazirala kroz granje - a
koju bjee dala draganu na bi na njoj, dvaput presavijenoj, udobnije sjedio na tvrdu
samaru. Konano jaha bi posve skriven srebrnkastim liem, a kad se gospoa Hortense
ogledala oko sebe, svijet joj se najednom ukaza posve pust.

Nisam se vratio na obalu - osjetio sam nekakvu tugu i zaputio se u planine. Ali, upravo
kad bjeh stupio na stazu put brda, zauh potara kako trubom najavljuje dolazak u selo.

Gospodine! pozvao me je, maui rukom.

Priao je i dao mi cijeli naramak novina, nekoliko knjievnih asopisa i dva pisma -
jedno sam odmah stavio u dep da bih ga naveer proitao, kada dan proe i duh mi se
smiri. Jer, znajui tko ga napisao, elio sam odgoditi moju radost kako bi due potrajala.

Poiljatelja drugog pisma prepoznao sam po otro i drhtavom rukom oblikovanim

slovima, kao i po egzotinim markama: poslao mi ga je nekadanji kolega sa studija
imenom Karayannis - a dolo je iz divljih afrikih gora u blizini jezera Tanganyika.
Bjee on udan, impulzivan ovjek tamne puti i blistavo bijelih zuba, a jedan mu je
onjak strao van kao u vepra. Nije taj govorio - urlao je, on nije raspravljao - svaao se.
Napustio je domovinu - i Kretu, gdje je, kao mlad monah, vjerouitelj bio zato to se
spetljao s nekom uenicom, pa kad ih zatekoe u polju kako se ljube i miluju, oboje
bjehu potjerani. Mladi je teolog, meutim, istoga dana svrznuo mantiju i ukrcao se na
brod - pa ujaku u Afriku, gdje se svojski prihvatio posla. Otvorio je uariju i stekao
golem novac, a s vremena na vrijeme bi mi pisao i pozivao me da doem k njemu na
barem est mjeseci. Kad bih otvorio neko od njegovih pisama, ak i prije nego to bih ga
poeo itati, osjetio bih s gomile listova -redovito svezanih uzicom - njegov estok dah
od kojeg bi mi se kosa digla na glavi. Uvijek bih donosio odluku da u otii u Afriku i
posjetiti ga, ali nikad ne bjeh to i uinio. Siao sam sa staze, sjeo na kamen i poeo itati:

Kad e se konano nakaniti i doi mi ovamo, ti priljepku to se zakeljio pri kretsku

stijenu? Jesi, pretvorio si se u tipina uljiva Grka, tumaralo po krmama i dangubu
ogrezlu u gluvarenje po kavanama. Ali, nije tebi birtija samo birtija, nego i knjiga,
navada, tvoja dragocjena ideologija. Tebi je sve to u kavani, a menije danas nedjelja,
nemam to raditi, pa sjedim na imanju i mislim na tebe. Sunce ari kao topionika pe,
odavno nije bilo kapi kie. Inae, kad ovdje pada, u travnju, svibnju i lipnju, to ti je opi
potop.

Sam sam i volim biti sam. Ima tu poprilino grkih mizerija - a gdje ta gamad sve nije
dospjela? - ali se ne elim mijeati s njima. Gade mi se! Naime, vi proklete kavanske
dangube neka vas vrag nosi!- poslali ste i ovamo te vaegubavce, bijednike koji se
kolju im se sastanu. Nita Grku ne razvaljuje kao politika! Jasno, ne bez zasluge
kartanja, gluposti i putenih grijeha.

Europljani su mi zaista odvratni, pa stoga nedjeljom i lutam po brdima Usumbare.

Mrzim Europljane, ali vie od ikoga prezirem Grke i sve grko. Nikad vie neu stati
nogom na grko tlo ovdje ostajem i tu u skonati. Grob sam si ve pripremio, ispred
moje kolibe, tu na divljoj padini brda. Podigao sam nadgrobnu plou i sam uklesao
epitaf, i to velikim slovima:

OVDJE LEI GRK KOJI JE MRZIO GRKE

Prasnem u smijeh, pljunem, opsujem i zaplaem kad god se sjetim Grke. Zato i jesam
napustio domovinu zauvijek da nikad vie ne bih vidio Grka niti ita grko. Dooh ovdje
donosei moju sudbinu sa sobom nije ona mene ovamo dovela: ovjek ini ono to
odabere! donesoh sudbinu sobom, radio sam i jo radim kao rob. Znojio sam se i
nastaviti u znoj prolijevati, na hampere. Bijem se sa zemljom, vjetrom, kiom i s
radnicima, mojim crvenim i crnim robovima.

Nemam zadovoljstava, osim jednoga: rad. Fiziki i umni, premda vie volim fiziki.
Volim se iscrpiti, preznojiti, uti kako mi kosti krckaju. Nisam rob novca novac je moj
rob. Rob sam rada i time se ponosim. Suem uad, a sad sam poeo i pamuk saditi.
Prole noi, izbila tunjava meu mojim crncima iz dvaju plemena, Wayao i Wangoni
 zbog ene, dakako, kurvetine. Povrijeen ponos, to bi drugo bilo. Ba kao i u Grkoj!
Uvrede, dernjava, pa batine u ruke i po glavama. ene dotrae usred noi k meni,
probudie me navaljujui da idem posredovati. Razljutih se, rekoh im da idu dovraga, a
onda mogu i britanskoj policiji. Ali, ostadoe one tulei mi pred vratima cijelu no. U
zoru, odoh tamo i presudih.

Sutra rano idem se pentrati po gorju Usumbara, pokrivenu gustim umama, s bistrim
vodama i vjenim zelenilom. A ti, usrani babilonski Gre, kad e se otisnuti od Europe?
Te velike kurve koja sjedi na mnogim vodama, s kojom zemaljski kraljevi bludnie!
kad e doi da se zajedno penjemo ovim djevianskim divljim brdima?

Imam dijete s jednom crnkinjom: djevojicu. Mater sam joj otjerao, nabijala mi rogove
javno, usred bijela dana, pod svakim zelenim stablom u susjedstvu. Dosta mi bjee nje,
pa ju izbacih iz kue, ali sam curicu zadrao. Dvije su joj godine, hoda i poinje
govoriti. Uim je grki prva reenica to sam ju nauio bila je: Pljujem na vas,
jebeni Grci jebeni Grci, na vas pljujem!

Slii mi, fakinka mala, samo ima materin iroki spljoten nos. Volim ju, ali jedino kao
to moe voljeti psa ili maku. Doi i napravi sina eni iz Usumbare, pa emo ih
jednoga dana vjenati. Sebi da udovoljimo, a i njima!

Pozdravljam te, i neka je vrag s tobom, kao i sa mnom, dragi prijatelju!

KARAYANNIS, Servus diabolicus Dei

Ostavih pismo otvoreno na koljenima - opet me bjee spopala iva elja da odem tamo.
Ne stoga to sam poelio otii - posve mi je dobro bilo na kretskoj obali, osjeao sam se
slobodan i sretan tu, nita mi povrh toga nije trebalo - nego zato jer me oduvijek
zaokupljala udnja da dodirnem i vidim to je vie mogue zemlje i mora prije nego to
umrem.

Ustao sam, promijenio nakanu, te - umjesto da se uspnem na brijeg - krenuh urno

prema alu. Osjeao sam ono drugo pismo u depu moje dolame i nisam vie mogao
ekati: onaj teko podnoljivi osjeaj miline i radosti dovoljno je potrajao.

Stigao sam u kolibu, naloio vatru, skuhao aj i pojeo malo kruha s medom i naranu, te
se svukao, opruio po postelji i otvorio omotnicu:

MAJSTORE I POETNICE - SRDAAN POZDRAV!

Imam ovdje posla golemog i tekog, hvala Bogu - opasnu ovu rije stavljam u
navodnike, kao divlju zvijer iza reetaka, da se ne uzruja im otvori moje pismo.
Odista krvavog posla, slavljen budi ,,Bog! Pola milijuna Grka u pogibelji je diljem
june Rusije i Kavkaza. Mnogi od njih govore samo ruski ili turski, ali im srce govori
grki, i to fanatino. Naeg su roda, vidi im ih pogleda: grabeljivo strijeljaju oima
poput lasice, kad se nasmiju senzualnim usnama oko njim im bora podmuklosti, a da i ne
spominjem kako su se uspjeli nametnuti kao gazde i podjarmili muike da za njih rade na
beskrajnim ruskim prostranstvima - posve dovoljno da te uvjeri kako su potomci tvoga
oboavanog Odiseja. Stoga ih ovjek i zavoli, pa ne moe dopustiti da nestanu.

A njima zaista prijeti nestanak. Izgubili su sve to su imali, gladni su, goli i bosi. Sjedne
ih strane gone boljevici, s druge Kurdi. Izbjeglice se sjatile sa svih strana, eda bi se
skrasile u nekomu gruzijskom ili armenskom gradu. Nema hrane, lijekova ni odjee.
Skupljaju se po lukama, eljno promatrajui obzor ne bi li vidjeli grke brodove kako
dolaze da ih povezu natrag Majci Grkoj. Dio naega bia to znai i dio nae due
u posvemanjoj je panici.

Ako ih prepustimo njihovoj sudbini, izgubljeni su. Trebamo mnogo Ijubavi i

razumijevanja, entuzijazma i smisla za praktino

osobina koje ti tako voli vidjeti na okupu da bismo ih spasili i doveli u onaj dio
nae slobodne domovine u kojem e biti najkorisniji, dakle u rubne dijelove Makedonije
i Trakije. Jedino tako moemo zbrinuti stotine tisua Grka radi naeg spasenja. Stoga
sam, im sam doao ovamo, narisao krug i - onako kao to si me uio - nazvao ga
mojom dunou. Rekoh si: Ako sauvam cijelim ovaj krug i sebe u sauvati; ne
uspijem li ga spasiti, i sam sam izgubljen!" A unutar tog kruga pola je milijuna Grka!

Obilazim sela i gradove, okupljam ih, piem izvjetaje, aljem telegrame, nastojim da
vlasti u Ateni poalju brodove s hranom, odjeom, lijekovima... te u povratku prevezu
ova jadna bia u Grku. Ako ovjek moe biti sretan predano se i uporno za neto borei
onda sam sretan. Ne znam jesam li sreu odmjerio po mom stasu, da se posluim
tvojom dosjetkom, a molim nebesa da jesam, jer bih tako bio velika linost. elio bih da
mi stas izraste do razine zamislive sree, a to bi znailo do krajnjih granica Grke! Ali,
dosta teoretiziranja: ti lei na kretskom alu, oslukuje um mora i zvukove santurija
ima vremena, a ja ga nemam. Progutalo me moje djelovanje i drago mi je da je tako
akcija, dragi inertni uitelju, akcija! Nema drugog puta spasenju.

Predmet mojih promiljanja zapravo je vrlo jednostavan i sav u jednom komadu: kaem
si ti itelji Ponta i Kavkaza, seljaci iz Kara, sitni prekupci i veliki trgovci iz Tijlisa,
Batuma, Novorosijska, Rostova, Odese, s Krima... naa su braa, naa krv, jer je svima
njima glavni grad Grke Konstantinopol. Svi imamo istog poglavara ti ga naziva
Odisejem, drugi pak Konstantinom Paleologom*... ali ne mislei na onoga koji je bio
ubijen pod zidinama Bizanta, nego na drugoga, legendarnog, pretvorenog u mramor,
koji stoji jo ekajui Anela Slobode. S tvojim doputenjem, tog bih predvodnika
naega roda nazvao Acritasom **. Vie mi se svia njegovo ime, zvui strogo i ratniki
im ga uje, pred oima ti je slika vjenog Helena, naoruanog do zuba, koji se
neprestance i bez predaha bori na granicama i razdjelnicama. Na svakoj od njih:
nacionalnoj, intelektualnoj, duhovnoj. Doda li Digenesa***, jo e cjelovitije opisati
udesni spoj Istoka i Zapada kojim je na rod obiljeen.

Sad sam u Karsu, doao sam okupiti Grke iz susjednih sela. Na dan mog dolaska Kurdi
su uhvatili grkog uitelja i sveenika u kotarskom sreditu i pribili obojici potkove na
stopala. Ugledni su se ljudi silno prestraili i izbjegli u kuu u kojoj sam i ja sad
stalno ujemo pucnjeve kurdskih puaka, sve su nam blie a svi ti Grci gledaju u me
kao da sam jedini koji ima snage spasiti ih.

Namjeravao sam sutra produiti prema Tiflisu, ali me je sada, kad smo suoeni sa
smrtnom opasnou, sram otii. Ostajem, dakle, ali nemoj misliti da me nije strah:
itekako jest, ali i stid me je. Ne bi li Rembrandtov ratnik, moj ratnik, isto uinio? On bi
svakako ostao pa ostajem i ja. Ako Kurdi prodru u grad, posve je prirodno i pravedno
da budem prvi koga e potkovati. Siguran sam, uitelju, kako nikad nisi pomiljao da bi
tvoj uenik mogao tako zavriti!

Nakon jedne od onih beskonanih grkih rasprava, zakljuili smo da e se tijekom noi
svi sabrati s mazgama, konjima, stokom, enama i djecom pa da emo u
praskozorje zajedno put sjevera. Ja u na elu, ba kao ovan koji predvodi stado.

Zamisli pokret svih tih obitelji, cijelog naroda, preko gorskih lanaca i ravni legendarnih
imena! A ja, kao nekakav Mojsije njegova imitacija! - vodim izabrani puk u Obeanu
zemlju, kako ovaj naivan svijet naziva Grku. Naravno, da bih bio dostojan toga
mojsijevskog poslanja, a i da te ne obrukam, morao bih se

odrei moje elegantne obue - zbog koje si me vazda gnjavio i omotati stopala ovjom
koom. Trebao bih imati i dugu, masnu i raupanu bradu, te - povrh svega par velikih
rogova. Ali, zaista mi je ao, ne mogu si priutiti takvo zadovoljstvo. Lake bi bilo
natjerati me da duu promijenim, nego ono na sebi pa cipele nosim, redovito sam
izbrijan (lice mi glatko kao glava kupusa!), a nisam se ni oenio.

Metre moj, ufam se da e dobiti ovo pismo, jer bi mi moglo posljednje biti. Nitko ne
zna, a ja nemam povjerenja u tajne sile za koje se kae da tite ovjeka. Vjerujem samo u
slijepe sile koje udaraju desno i lijevo, bez svrhe i prepoznatljive namjere, ali ubijajui
svakoga tko im se nae na putu. Ako odem s ovoga svijeta kaem ,,odem, kako ne bih
tebe ni sebe straio pravom rijeju dakle, odem li, uzdam se da e tebi biti dobro i da
e te srea pratiti, dragi uitelju! Zbunjen sam time to ti o tom tako piem, ali moram,
pa mi oprosti. I ja sam tebe odista volio.

Pri dnu lista bjee dodan postscriptum, oito dopisan u urbi:

PS. Nisam zaboravio na dogovor na brodu kad sam polazio: budem li morao otii"s
ovoga svijeta, uputit u ti znak, ma gdje bio; neka te ne uplai.
* Konstantin XI Paleolog (1404.-1453.), posljednji (nikad okrunjeni) bizantski car, zvani
Draga, jer mu je mati bila srpska princeza Jelena Draga. Nakon 54 dana nesmiljene
bitke, lienog pomoi kranskoga svijeta, porazio ga je sultan Mehmed II - slijedila su
trodnevna nesmiljena razbojstva, pljaka, pale, silovanje i razaranje Konstantinopola.
Uao u povijest, jer je skinuo carsku odoru i borio se kao obian vojnik, a u legendu jer
mu tijelo nikada nije naeno - pa se vjerovalo da poiva ispod carigradskih Zlatnih vrata,
te da e povesti krane u bitku za osloboenje grada (zbog ega su Turci - zazidali ta
vrata!).

** Bazilije Digenes Acritas, lik iz bizantskih legenda, opjevan u epskim pjesmama

(ispjevanim pukim narjejem, petnaestoslonim stihovima bez rime) o bizantsko-
arapskim ratovima izmeu 7. i 11. stoljea; simbol predstrae na istonim granicama
Carstva; sauvana dva rukopisa akritskih pjesama, u Escorialu (1867 stihova) i
Grottaferrati (3749 stihova).

*** Digenes, porod dviju krvi, bizantske majine i sirijske oeve; budui da mu je otac,
sirijski emir, prvo oteo i silovao majku, a potom ju oenio i prihvatio njezinu vjeru,
simbol dvojnog porijekla i nadmoi kranstva na koje mu se otac obratio, a on ga
gorljivo branio maem.

13

Tri dana, etiri, pet... prooe, a od Zorbe ni traga, ni glasa! Tek sam estoga dana dobio
iz Kandije njegovo pismo - nekoliko listova s hrpom kojetarija ispisanih na mirisnu
ruiastu papiru; na svakoj stranici bjee u kutu nacrtano srce probodeno strijelom.

Kako sam ga sauvao, ovdje ga vjerno prenosim - ukljuujui nezgodne izraze kojih ima
tu i tamo - a jedino sam ispravio njegove armantne gramatike i pravopisne greke.
Inae je Zorba pero drao kao rudarski maklin, napadajui papir svom estinom, pa je
njegovo pismo bilo jednako ukraeno probojima i mrljama tinte!

DRAGI GAZDA! GOSPODINE PODUZETNIE!

Latih se pera da te pitam je li ti zdravlje kako valja. I mi smo dobro, hvaljen budi Bog!

Shvatio sam prije nekog vremena da nisam na ovaj svijet doao da bih bio konj ili vol.
ivotinje ive samo da bi jele, pa da izbjegnem optubu da sam i ja takav, danonono
smiljam sebi posla. Riskiram kruh svagdanji za dobru ideju, pa izokreem poslovicu i
kaem: Bolje biti mrava barska koka na jezercu, negoli tust vrabac u krletci. Iliti, po
makedonsku, bolje je vuku gladnu u gori, negoli situ na lancu psetu.
Mnogi su ljudi domoljubi ako ih nita ne kota, a ja patriot nisam, niti u biti, togod me
kotalo. Mnogi ljudi, zabrinuti za svoje dupe, vjeruju u raj i time si veu lanac oko nogu.
Ja nemam okova, slobodan sam! Ne bojim se pakla u kojem bi mi se guzica prila, niti
udim za rajem u kojem raste etverolisna djetelina. Kamenoglav sam ja i nemam pojma
kako se sve to valjano pie, ali ti me, gazda, razumije.

Mnogi se ljudi boje ispraznosti materijalnog prevladao sam i to! Mnogi se upinju
razmiljajui, ja nemam potrebe ni za tim. Nit se prekomjerno radujem dobru, nit'
oajavam nad zlom. Da ujem kako su Grci osvojili Carigrad isto bi mi bilo ko da su
Turci zauzeli Atenu. Ako po ovim besmislicama zakljui da sam skrenuo pameu, pii
mi.

Idem po duanima, ovdje u Kandiji, i valjam se od smijeha. emu se smije, brate?"

stalno me pitaju. A kako da im kaem da kad pruim ruku da bih opipao elino ue, ne
bih li se uvjerio valja li, pritom razmiljam to je zapravo ovjeanstvo, zato je uope
nastalo na ovom svijetu i koje mu je ono dobro? Nikakvo, ako mene pita!

Nema razlike u tom imao ja enu ili ne, bio poten ili hulja, bio paa ili ulini nosa.
Jedina stvarna razlika jest jesam li mrtav il iv. A bilo da me pozove Bog ili Vrag
(zna to, gazda ja mislim da su Bog i Vrag isto), umrijet u, pretvoritse u usmrenu
leinu i izazivat eljad na povraanje. Morat e me zakopat barem metar i po duboko
da se ne pogue od smrada!

Usput, pitat u te neto to me zaista uasava ali samo to, imaj na umu pa mi ne
da mira danju ni nou. To to me strai, gazda, jest starost. Neka nas nebesa od nje
sauvaju! Smrt je nita - samo puf! i utrnu se svijea ali starost je poguba!

Smatram daje teka gadarija to ti moram priznat da starim - i inim sve to mogu da
ljudi ne zamijete da ve jesam star: ganjam vjetar uokolo, pleem... premda me kima
boli, al i dalje skaem, zatim pijem, smrai mi se pred oima i sve mi se zavrti, al samo
sjednem i pretvaram se da je sve mila majka.

Kad se preznojim, bacim se u more pa nazebem i zakaljao bi, onako iz dubine plua,
al me stid, gazda, pa potisnem kaalj natrag. Jesi li me ikad uo da kaljem? Nisi! Ali,
nije tako samo kad ima svijeta oko mene, nego i kad sam sam: sram me je pred Zorbom
to o tom misli, gazda? Ja se pred njim stidim zakaljat, ej!

Jednoga dana na svetoj planini Atosu bio sam i tamo, a bolje da sam si desnu ruku
odsjekao! sretoh kaluera, oca Lavrentija, rodom s Chiosa. Jadnik vjerovae da je
avo u njemu, ak mu je i ime dao: zvae ga Hoda. Oe Hoda da jedem meso na
Veliki petak!" cvilio je nesretnik, lupajui glavom o crkveni zid. Oe Hoda da legnem
sa enom. Hoda bi ubio igumana. Hoda to oe, ne ja! I stalno glavom o zid.
Imam i ja nekakvog avla u sebi, gazda, a zovem ga Zorba. Taj unutarnji Zorba ne eli
ostarjeti, ni najmanje ba, pa nije ni ostario, niti e ikad. Adaha je on, kosa mu crna ko
crna mast, ima sva tridesidva (brojkom: 32) zuba i crven gariful za uhom. Ali, vanjski
Zorba, sirotan i tugovan, dobrano je sparuen i sve mu je manje i sijedih na glavi. Ko
da ide u se, smeurao se, zubi mu ispadaju, a sve mu vea uesa sve obraslija starakim
bijelim dlakama dugakim ko u tovara!

Sto mu je init, gazda? Koliko e se dugo ta dva Zorbe uspjeti nosit jedan s drugim?
Koji e pobijedit? Ako uskoro prdnem u abar, sve u redu ba me briga. Ali, ako mi je
sueno dugo jo tako ivjet, onda sam nagrabusio. Naje... , gazda!Jer, doi e dan kad
u se posvema obrukat izgubit slobodu, jer e me ki i snaha morat pazit kao
djetece, njihovo jezivo malo udovite: da se ne zapali puei, da ne padne iz postelje,
da se ne uneredi. A kad se ipak userem fuj! morat e me okupat!

I ti e, gazda, morat kroz istu bruku, premda si sada mlad. Pripazi, stoga i sluaj to ti
kaem: slijedi moj put, inae ti nema spasa. Ajmo skupa u planine, prerujmo ih u
potrazi za ugljenom, bakrom, eljezom i tupinom namlatimo hrpu para, tako da nas
rodbina potuje, prijatelji nam izme liu, a bogatai nas pozdravljaju eire skidajui.

Ne moramo uspjeti, gazda, a moe nas i drugaija nesrea snai zaklat nas vuci ili
medvjedi, neka druga zvjerad kojoj bi to dobro dolo! pa emo kazat kako Bog i alje
divlja stvorenja na zemlju zato da poderu ljude poput nas, eda ne bi prenisko pali.

Tu je Zorba drvenim bojicama nacrtao visoka i vitka mukarca kako bjei sjenom pod
zelenim kronjama umskog drvea, a sedam mu crvenih vukova za petama; povrh slike,
velikim je slovima napisao: Zorba i Sedam Smrtnih Grijeha".

Iz ovog pisma mora uvidjet kakva sam ja nesrea od ovjeka. Samo kad sam s tobom
imam nekakve anse, jer, kad razgovaram s tobom, liavam se moga udovinog umnog
stanja. Jer, ti si zaista poput mene, iako to ne zna. I ti ima Sotonu u sebi, premda mu
jo ne zna ime, a kako mu ga nisi dao, mnogo teko die. Krsti ga, gazda, i bolje e se
osjeati!

Napisao sam ti kako sam nesretan, jer vidim daje sva moja pamet zapravo glupost i nita
vie. Ima, meutim, vremena kad me povazdan salijeu velike misli, pa kad bi mogao
uinit ono to mi unutarnji Zorba kae da uradim, svijet bi zapanjen bio! Vidi, budui
da u mojem ugovoru sa ivotom nema odredbe o vremenskom ogranienju, kad naiem
na najopasniju strminu ja otpustim konice. ivot je mukarca put sa strmim
usponima i surducima, pa svi mudri ljudi povlae konice.

Ali a time u ti, gazda, moda najbolje pokazat od kakvog sam tofa bremze sam
posve odbacio prije mnogo godina, jer se ni najmanje ne bojim iskliznua. To ti je ono,
gazda, kada vlak izleti s tranica - mi strojari to zovemo iskakanje. A samo neastivi
znade jesam li uope zamijetio sva iskliznua to su mi se dosad zbila! Danju i nou,
tjeram punom parom naprijed, inei uprav ono to hou pa kvragu sve ako se
izvrnem i skrim u tisuu komada. Sto mogu izgubit? Nita! A da to i ne uzimam olako,
zar ne bih jednako skonao? Naravno da bih. Stoga, oei!

Siguran sam da te nasmijavam ovim, gazda, ali stavljam na papir moje bedastoe, ili
ako ti je tako drae moja promiljanja, moje slabosti (u em je ustvari razlika izmeu
njih?), jer ti ne mogu jednostavno napisat da te elim razvedrit ukoliko ti nisam
dosadan. Smijeh mi izaziva pomisao da se ti smije, pa tako smijeh na zemlji nikad ne
prestaje. Svaki mu ima neko svoje blesavo veselje, ali je najblesavije od svih, u mojim
oima, nemati nikakvo.

Tako, vidi, ja ovdje u Kandiji izvodim vlastitu inaicu blesavosti, pa ti o njoj piem na
dugo i iroko, jer te elim pitat za savjet. Jo si ti mlad, naravno, ali si itao knjige
drevne i mudre, pa si tako postao - ne zamjeri mi to to kaem pomalo staromodan;
stoga bih htio tvoj savjet.

Naime, mislim da svaki ovjek ima vlastiti miris. Ne zamjeujemo to ba jer se ti mirisi
mijeaju i teko nam je, kad smo u drutvu, kazat koji je moj, a koji tvoj. Samo znamo za
gadan vonj po eljadetu mislim onaj to ga zovemo ljudski smrad. A ima ljudi koji ga
doivljavaju kao daje lavanda dok se meni od njega samo bljuje. Ali, ajmo dalje, jer
to je neka druga pria.

Ma, htio sam rei opet mi dolo otpustit bremzu da ene, te gadure, mora da
imaju vlaan nos kao kuke, jer glatko namiriu ovjeka koji ih eli i po vonju
prepoznaju onoga koji ih nee. Stoga u svakom gradu u kojeg sam nogom kroio, pa i
sad, kad ostarjeh, porunjeh poput majmuna i ostadoh bez valjane odjee, uvijek me
neka enska namirie, ili dvije, pa me ganjat stanu. Kuke! Bog ih blagoslovio.

Uglavnom, prvoga dana kada sretno prispjeh u Kandiju ve veer bjee. Pourih ravno
u duane, ali svi bjehu zatvoreni. Stoga odoh u neku krmu, dadoh mazgi pie*, sam
veerah i oprah se, pa pripalih duvan i odoh malo uokolo. Nit sam ivu duu u gradu
znao, nit itko mene posve slobodan bjeh. Mogao sam zviat ulicom, smijat se,
govorit sam sa sobom.

Kupih si aku peenih bundevinih kotica, pa grickajui ih i pijuckajui ljuske prooh

ulicama uzdu i poprijeko, kolko mi je srce htjelo. Ulina rasvjeta upaljena, muki
pijuckaju aperitive, ene na putu kuama, a zrak pun mirisa pudera, sapuna za
umivanje, anisa** i suvlakija. *** Rekoh si: Zorba, dokle e tako rairenih
nozdrva? Nije ti ostalo jo mnogo uivanja u mirisima, pa ajde, stara barabo, nadii se
kolko god moe!
Tako ti ja sam sebi, koraajui gore-dolje onim velikim trgom poznat ti je svakako
kadli, Bogu hvala, odjednom uh povike kojima se ples prati, tamburin, liru... nekakve
levantinske napjeve. Naulih ui, te bre-bolje put mjesta odakle je pjesma dolazila
bjee to kavana s glazbom, uprav ono to sam elio!

Uoh i sjedoh za stoli posve naprijed a zato i ne bih bio drzak, kada me, kao to
rekoh, nitko ovdje ne poznaje, pa slobode kolko hoe.

Neka je krupna enska eprtlja tancala na podiju suknju za-diui, ali ne obratih na nju
panju. Naruih pivo, kad li se pojavi slatka omalena crnka, pa sjedne za moj stol.
ovjee, patulom namazana bjee!

Slobodno, dida? upita nasmijeivi se.

Krv mi u glavu navre, vratom sam joj htio zavrnuti, drznici! Ali, suzdrah se bjee mi
ao pripadnice enskoga roda pa dozvah konobara:

Dvije boce ampanjca, molim!

Oprosti mi, gazda! Potroih neto tvoga novca, ali takva to uvreda bjee da sam nam
morao ast spasiti moju i tvoju, jer sam morao natjerati to derite da klekne pred nas.
Fakat sam morao. Znam da me ti nikad ne bi ostavio bez obrane, tek tako, u vie nego
tekom trenutku. Stoga Dvije boce ampanjca, konobaru!

Stie pjenuac, a naruih i neto kolaa, pa opet ampanjca, a naie i nekakav s

jasminom, pa kupih cijelu koaru i istresoh je u krilo maloj fufi koja se usudila onako
nas uvrijediti. Pili smo i pili, a kunem ti se, gazda, da ju i ne tipnuh. Znam ja kako to
ide. Jer, kada mlad bjeh, prvo bi mi bilo utipnuti ensku i poigrati se s njom. Sada, kad
ostarih, prvo mi je potroiti neto para, galantan biti, iroke ruke.

ene silno vole kad ih se tako tretira, kuje poblesave za tobom, a moe biti grbav, stara
podrtina, ruan ko lopina sve e ti oprostit! Nita drugo ne vide, kukine keri, nego
ruku koja rasipa novac i troi na njih kao da ga baca u koaru bez dna.

/I tako, kako rekoh, spiskao sam poprilino Bog neka te blagoslovi, gazda, i uzvrati ti
stostruko pa se reena djevojura bogme zalijepi za me. Gnjeila se uza me, sve ee
i ee, gurajui svoje malecno koljeno meu moje duge koate nourde ali, drah se
poput tange leda, iako je u meni vrelo bilo i nemir kljuao. To ene raspameti
zapamti za sluaj da se ikada nae u jednakoj situaciji, moe ti bit od velike koristi
kad ih pusti da se krkaju iznutra, a ti ni da bi ih dirnuo!

Doe tako pono - i proe. Svjetla se poee gasiti, kavana zatvarati. Izvadih smotuljak
novanica od tisuu drahma i platih, dakako, uz velikodunu napojnicu konobaru a
ona se cura naprosto zakelji za me.
 Kako se zove? upita me mazno.

Dida! odgovorih ljutito.

Bezobrazna me kujica nato estoko tipnu, te proapta:

Odi sa mnom, sa mnom odi!

Uzeh je za ruicu, znalaki je stisnuvi, te rekoh grubim glasom:

Ajdmo onda, mala!

Ostalo moe zamislit, gazda obavili smo to je trebalo i onda poosmo spavat. Nije
manje od podneva bilo kad sam se probudio ogledah se uokolo... i to vidjeh? Lijep
sobiak, sve na svomu mjestu, naslonja-ljuljaka, umivaonik, fini sapuni, boice s
mirisima, ogledala svih veliina, po zidu objeena odjea ivahnih boja, te cijela
galerija fotografija: mornari, pjeadijski oficiri, pomorski kapetani, policajci, plesaice,
ene sa samo jednim odjevnim predmetom sandalama... a do mene, u postelji, topao i
mirisan primjerak enskoga roda razbaruene kose!

Ah, Zorba , rekoh sam sebi, zatvarajui oi, uao si u raj jo za ivota. Eto te na
dobru mjestu, ne mrdaj!

Jednom sam ti ranije rekao, gazda, da svaki ovjek ima svoj zaseban raj. Tebi e,
primjerice, raj biti krcat knjigama i velikim demejanama tinte. Nekomu e drugom biti
pun baava vina, ruma ili brandyja, nekomu novca na hrpe, a meni je raj upravo takav:
mala mirisna soba sa arenom odjeom na zidu, finim sapunima, velikim krevetom s
dobrim oprugama i primjerkom enskoga roda uz moj bok.

Tko greku prizna, pola mu se prata. Nisam tog dana nosa van pomolio, a i kamo bih
iao? Sto bih radio? Nema frke! Lijepo mi je bilo gdje se zatekoh, pa uputih narudbu da
nam iz najboljeg restorana u gradu donesu neto hrane ali samo najbolje, one koja
vraa snagu: crnog kavijara, odrezaka, ribe, limunovog soka, kadaifa... **** Opet smo
se odali naem posliu i kratko dremnuli, te se probudili predveer, obukli i ruku-pod-
ruku do one kavane.

Da skratim priu i ne zadavim te rijeima, taj se program jo odvija. Ali, ne brini, gazda,
vodim ja rauna i o naem posliu tu i tamo odem po duanima. Kupit u ja to
elino ue i sve to treba, ne beri brige, a bilo to dan prije ili tjedan kasnije, pa i cijeli
mjesec, zar je uope vano?

Zna kako se kae brzina pomae samo kad se muhe love. Ili, kako u Makedoniji vele,
maka koja uri udnu maad koti. U tvom interesu, ekam da mi se sluh izotri i
pamet razbistri, kako me ne bi netko prevario. To ue mora biti prvoklasno, ili smo
nagrabusili stoga, strpljenja, gazda, imaj povjerenja u mene.

Nadasve, ne brini za moje zdravlje, jer mi avanture dobro ine. U svega nekoliko dana
nevieno sam se pomladio! Tako sam ojaao, velim ti, da e mi i novo zubalo izrast.
Neto me kima boljela kad sam doao ovamo, a sad je savrena ko violinsko gudalo.
Svakog se jutra gledam u zrcalo i moram ti priznat da me udi to mi kosa nije obno
pocrnjela ko krema za izme.

Vjerojatno se pita zato ti sve ovo i ovako piem? Pa, ti meni doe neto poput
ispovjednika eto, gazda, nije me sram priznati ti sve moje grijehe. A zna zato? Zato
jer, kolko vidim bio u pravu ili ne mari za njih manje neg je crnog ispod nokta.
Dri mokru spuvu u ruci, ba ko Bog - pa fljus!pljus! i sve ih obrie. A to me
ohrabruje da ti navedem sve kako jest. Stoga sluaj!

Posve sam izbezumljen, na rubu potpunog ludila! Molim te, gazda, primi se pera i otpisi
mi im dobije ovo pismo, jer u dok ne dobijem tvoj odgovor biti na mukama
paklenim. Mislim, naime, da je moje ime ve godinama izbrisano s Bojeg popisa! A i sa
Sotoninog, nema sumnje, pa sam jo samo u tvojoj evidenciji, te stoga nemam nikoga
osim tovanoga tebe komu bih se obratio; zato me sasluaj, a evo o emu je rije:

Juer bjee svetkovina u selu nedaleko od Kandije a vrag neka me nosi ako znam
kojemu svecu u ast! Lola eto ti ga na! zaboravih ti je predstaviti dakle Lola, kako
se ta betijica zove, ree mi:

Dida! Tako bih ila ne fetu... (inae, sad me tako odmila zove).

Pa, idi, none rekoh joj ja.

Ali, hou da ide sa mnom.

Ne idem! Ne drim ti ja nita do svetaca. Idi sama.

Dobro, kad je tako. Onda ni ja ne idem.

ovjee, zapanjila me, pa blenuh u nju:

Nee? A zato? Zar ne ree da bi ila?

Neu i neu!

Ne eli biti slobodna?

Ne elim!
Pomislih, bogme, da mi se priinjaju glasovi!

Ne eli slobodna biti? upitah zaprepaten.

Ne elim! Ne elim! Neu, ne-u!

Gazda, ovo ti piem u njezinoj sobi, na njezinu pisaem papiru - a sad me, za Boga
miloga, paljivo posluaj: ja mislim da su ljudska bia samo ona eljad koja eli
slobodna biti. A ene, koje ne ele slobodne biti jesu li one ljudska bia?

Za ime Gospodnje, odgovori mi to bre moe!

Sve najbolje najboljem gazdi,

JA, ALEXIS ZORBA.

Kad sam doitao njegovo pismo, dvije mi stvari padoe na um... ne - tri. Nisam znao bih
li se razljutio, ili bih se smijao... ili bih se samo divio tomu jednostavnom svatu koji je
naprosto skrio sve ljuture ivota - logiku, moral, potenje - pa dopro do same njegove
biti. Bjee on lien svih ovjeku tako potrebnih vrlina - a ostade mu samo jedna, tegobna
i opasna, kojoj je teko udovoljiti i koja ga stalno i neodoljivo vodi do krajnjih granica,
prema provaliji.

Piui, taj prosti radnik u svojoj estini i nespretnosti pera lomi - a obuzet je temeljnim
pitanjima ovjeanstva, ba poput prvih ljudi kad su se liavali majmunskoga krzna, ili
velikih filozofa. On te fundamentalne probleme doivljava neposredno i utei ih kao
ono to zahtijeva hitan odgovor. Poput djeteta, sve vidi po prvi put - vjeito je zauen i
pita se zato ovo, a otkud ono. Sve mu se udno ini i svakoga je jutra, kad otvori oi i
ugleda drvee, more, kamenje i ptice, iznova njima zadivljen.

Kakvo je to udo! klie razgaljen. Kako se ta udesa zovu: drvee, more,

kamenje, ptice...?

Jednom, sjeam se, na putu u selo susretosmo staria kako jai na mazgi - a Zorba
razgrogai oba oka i zagleda se u ivotinju. Tako je buljio u nju da se seljak u strahu
prekriio i povikao:

Za ime Boje, brate, nemoj mi je ure!

to li uini starcu da ti je ono rekao? upitah ga kad smo poodmakli.

Ja?! Sto misli da sam uinio? Nita... samo pogledao mazgu. Zar tebi nije bilo
udno?
 udno?! A to to?

Pa... da na svijetu ima takvih stvorenja kao to su mazge!

Drugoga dana, dok sam itao opruen na alu, Zorba doe, sjede mi nasuprot, stavi
santuri na koljena i pone svirati. Podigoh oi i pogledah ga, te zamijetih kako mu se
izraz lica mijenja dok ga divlja radost postupno osvaja sa svakom notom. Protegao je
svoj dugi naborani vrat i otpoeo pjesmu - makedonsku, kleptsku, divljem kriku nalik.

Grlo mu se pretvorilo u organ pretpovijesnog ovjeka, koji je krikom izraavao sve to

smo do danas razloili na pjesnitvo, glazbu i misao. Takav je vrisak izvirao iz dubine
Zorbinog bia, a tanka se skrama civilizacije drobila dok se iz nje oslobaala besmrtna
zvijer, kosmati strani gorila.

Lignit, zarada i gubitak, gospa Hortense i planovi za budunost... sve bjee nestalo:
njegov je krik odnio sve to mu je prethodilo - i nita nam drugo vie nije trebalo.
Zatravljeni, na samotnoj kretskoj obali, nas dvojica bjesmo skupili u grudima svu
gorinu ivota i sve medno u njemu.

tovie, nije vie bilo ni oporosti, ni slasti. Sunce je potonulo u more, Veliki medvjed
zaplesao oko svoje nepomine nebeske osi, mjesec se digao i zagledao uasnut u dva
sitna stvorenja koja pjevaju na alu - nikog se ne bojei.

Ha! ovjek je divlja neman Zorba e odjednom, silno uzbuen svojom pjesmom.
Batali knjige, gazda. Zar te nije stid? ovjek je divlja betija, a divlje betije ne
itaju!

Na tren je umuknuo, a onda se grohotom nasmijao.

Zna da je Bog stvorio ovjeka, jel da? A zna li to je ovjek, ta ivotinja, prvo
rekao Bogu?

Ne znam. Kako bih mogao znati? Nisam bio tamo.

Ja jesam! Zorba e oiju punih sjaja.

Da?... Pa kai onda.

Pola u zanosu, pola u ali, pone Zorba izmiljati svoju inaicu prie o nastanku ovjeka:

E, pa sluaj, gazda! Jednog se jutra Bog probudi sav u ku... pa e Kakav li sam ja
jeb... Bog, kad nemam eljadeta da mi tamjan pali, da se zaklinje mojim imenom, da mi
vrijeme prekrati? Dosta mi je tog samotnjakog ivota ptice kukavice. Pih! Pa ti on
lijepo pljune u ake, zasue rukave, stavi naoale, te uzme grudu zemlje... pljune na nju,
da bi se mijesit mogla, izgnjei je kako valja i oblikuje od nje ovjeuljka kojeg stavi da
se stvrdnjava i pee na suncu. Sedam dana kasnije, uze on osuen kipi, pogleda ga i
primi se za trbuh od smijeha.

Vrag neka me nosi, ree, ako ovo nije svinje uspravljeno na stranje noge! Nisam to
htio... nikako. Nema sumnje, neto sam gadno sfuao! Potom Bog dograbi to nakazno
bie za vrag i nabije ga nogom u tur, negodujui: Gubi se da te ne vidim! Eto te, koti
prasad... to ti je sav posao, zemlja je tvoja. I mar to dalje od mene: lijeva - desna, lijeva
- desna.

Ali, ne bjee to bie svinja! Eto njega uskoro s pustenim eirom, dolamom nehajno
prebaenom preko ramena, hlaa s paljivo izglaanom crtom i turskim nanulama sa
crvenim kiankama. A za paom mu bode - samo mu ga je Vrag mogao dati! - s
ugraviranim natpisom: Moj si! Bio je to ovjek. Bog isprui ruku da mu je ovaj
poljubi, ali ovjek zasue brk, pa e: Daj, stara rago, mii mi se s puta. Pusti me pro!

Zorba tu zastade videi da se raspadam od smijeha, pa se namrti:

Ne smij se! ree. Uprav je tako bilo!

A kako ti to zna?

Jer osjeam da se jedino tako moglo dogodit! Jer bi ba tako ja bio postupio da mi
se bilo na na Adamovu mjestu. A dam si glavu odsje ako se Adam imalo drukije
ponio. Stoga, nita ne vjeruj onom to ti knjige kau - meni vjerovat treba!

Ne ekajui odgovor, posegnuo je svojim dugakim rukama za santurijem i iznova

zasvirao.

Stoga sam sauvao ono Zorbino namirisano pismo, sa srcima strijelom probodenim u
uglovima papira ruiaste boje, i ivio dan za danom osjeajui njegovu ljudsku
nazonost iz vremena kad je boravio uza me.

Jer, vrijeme u njegovu drutvu bjee poprimilo novu aromu. Nije ono vie bilo
aritmetiki niz dogaaja niti slijed nerazrjeivih filozofskih problema: bjee postalo
topao pijesak, protjeran kroza sitno sito - a ja osjetih kako mi blago promie meu
prstima.

Blagoslovljen nek je Zorba! proaptah. Dao je toplo, voljeno i ivo tijelo svim
apstraktnim mislima to su treperile u meni... i opet drhtim kad ga nema uza me.

Zatim sam uzeo list papira, pozvao radnika i uputio ga da preda hitan telegram:

Vraaj se istog trena!

* Pia, skupni naziv za hranu to se daje konjima, mazgama i drugim kopitarima, obino
mjeavina sijena, zobi i drugih itarica.

** Anis, Pimpinella anisum L., titarka izrazito snane i svjee arome, sline onoj
koromaa. U Grkoj se upotrebljava kao zain, te - posebice - kao dominantna
komponenta u aromatiziranju lozovae, odnosno proizvodnji travarice poznate i u nas
kao mastika.

*** Souvlaki, jelo tradicionalne grke kuhinje: na aru peeni janjei ranjii (ili od
bijeloga pileeg, te svinjskog mesa) marinirani umakom tzatziki, pripremljenim od
jogurta, kiselog vrhnja, vinskog octa, krastavca, enjaka i maslinovog ulja.

**** Kadaif, orijentalna slastica egipatskog porijekla, rasprostranjena u arapskom

svijetu, Turskoj i balkanskim zemljama; osnova je fina tjestenina, a dodaci variraju
ovisno o zemlji i tradiciji, od maslaca i eernog sirupa do mrvljenih oraha, ruine
vodice, cimeta i meda.

14

Subotnje popodne bjee, prvi dan oujka. Sjedio sam na alu, leima naslonjen na
stijenu, licem prema moru - uronjen u rukopis. Toga dana vidjeh prvu lastavicu i to me
ispuni sreom. Istjerivanje Bude istjecalo je na papir bez ikakvih prepreka, a moja se
bitka s njim smirivala - nisam vie bio u oajnikoj hitnji, posve siguran da u djelo
privesti kraju.

Odjednom zauh korake po ljunku, podigoh oi i vidjeh staru sirenu kako se valja
uzdu ala, nakinurena poput fregate. Bjee preznojena i bez daha, a vidjelo se i da ju
neto estoko mui.

Ima li pisma? upitala je silno znatieljno.

Ima! odgovorih joj uz osmijeh, te se pridigoh da bih ju pozdravio. alje vam

mnogo pozdrava, kae da misli na vas danju i nou. Da jedva jede i pije, koliko mu je
teko razdvojenost podnijeti.

Je li to sve to kae? pitala je nesretnica, teko dolazei do zraka.

Tako mi je ao bjee da sam izvadio Zorbino pismo iz depa i pretvarao se da joj ga

itam, a ocvala je morska vila zinula bezubim ustima i mirkala oicama, netremice
sluajui. U poetku sam ju lako uvjerio da zaista iitavam njegove rijei, ali kako je
storija odmicala, a meni ponestajalo teksta", da bih sklepao priu poeo sam teko
odgonetavati Zorbin rukopis" - jer sam besramno izmiljao: Juer, gazda, odoh u jeftinu
zalogajnicu eda bih neto pregrizao, jer ogladnjeh - kadli ugledah prekrasnu djevojku da
tamo ulazi... moj Boe! ista moja Bubulina... i istog mi se asa oi napunie suzama,
potekoe mi kao iz esme, a u grlu mi se grop sveza, gutat vie nisam mogao! Ustao
sam, platio raun i izaao... i ja, koji na svece pomiljam jedino za puna mjeseca, bjeh
tako dirnut, gazda, da sam otrao u crkvu svetog Minasa i svijeu u njegovu slavu
pripalio. Minase sveti, rekoh u molitvi, daj mi da ujem dobre vijesti od one koju
ljubim, daj da nam se krila ubrzo ponovo isprepletu!

Ha-ha-ha! nasmijala se oronula sirena blistajui od radosti.

Zato se smijete, dobra eno? upitao sam, zastavi da predahnem i smislim nove
lai. Zaista, emu se smijete? Meni je ovo toliko tuno da se jedva suzdravam od
plaa.

Kad biste samo znali, kad biste znali... gospa e Hortense zagrcnuvi se od
smijeha.

to?!

Krila... tako stari jarac stopala naziva. Tako on o njima govori kada smo sami. Da
nam se krila isprepletu, pie! Ha-ha-ha!

Sluajte dalje, zapanjit e vas to navodi.

Okrenuh stranu i nastavih glumatati da slijedim Zorbine reenice:

A danas, kad sam prolazio pored brijanice, kalfa je prolio na ulicu lavor vode sa
sapunicom i cijela se mahala ispunila mirisom. Opet sam se sjetio moje Bubuline i suze
ronio! Ne mogu vie bez nje, gazda... glava e mi se rasprsnuti. Eto, i pjesmu sam joj
posvetio. Prije dvije noi, muen nesanicom, doe mi nadahnue, pa stihove sroih -
ufam se da e joj ih proitati.

Ah, na nekoj stazi, kad susreli se bismo

iroka ona bila, ii uska pa nam tisno

Ja kaldrma bi tio, bitsvom duinom staze

Po kvrgavomu meni da tvoje noge gaze!

Gospa Hortense, malaksala i poluzatvorenih oiju, sluala je sva sretna, s najveom

panjom. ak je i odvezala onu vrpcu oko vrata, jerbo ju je malko guila, pa opusti
nabore da joj slobodno vise. Utonula u utnju i nasmijeena, bjee zadovoljna i sretna, u
mislima predana dalekim lutanjima.
Oujak bjee, mlada otava proarana crvenim, utim i tamnoljubiastim cvjetovima,
bistrim su vodama plivali crni i bijeli labudovi glasajui se ljubavnim zovom. enke
bijele, a mujaci crni, poluotvorenih grimiznih kljunova. Velike modre morejske jegulje
plazile su iz vode, ljeskajui se na suncu, da bi se ovijale oko utih zmijurina.

Gospi Hortense opet etrnaesta bjee, plesala je na orijentalnim sagovima u Aleksandriji,

Bejrutu, Smirni, Konstantinopolu... pa pred kretskom obalom, na ulatenim brodskim
palubama - ega se ba nije mogla jasno sjeati, jer bjee zbunjena, uzdrhtalih grudi, a i
obala kao da se rasplinjavala.

Odjednom, dok je ona tako plesala, more se prekrilo laama zlatnih pramaca, a na
njihovim palubama - areni atori sa svilenim plamencima. Cijela je povorka paa izala
iz adorja, s uspravljenim zlatnim kitama na njihovim fesovima, a eto i debelih starih
begova na hodoau, ruku krcatih bogatim darovima, u pratnji melankolinih i
golobradih im sinova. I admirali dooe, sa svojim blistavim trorogim eirima, pa
mornari sa zasljepljujue bijelim kragnama i u hlaama irokih lepravih nogavica.

Slijedili su ih mladi Kreani u naboranim svijetloplavim gaama, sa utim izmama na

nogama i crnim rupiima svezanim na tjemenima... a na kraju doe Zorba, visok i
omravio od ljubavnih napora, s tekim zarunikim prstenom na ruci i vijencem od
naraninih cvjetia na sijedoj glavi.

Sioe s brodova svi ti mukarci to ih je znala svojih pustolovnih ljeta, nitko ne

izostade, pa ak ni napola bezubi i grbavi barkariol koji ju je neke davne veeri izvezao
na more podno Carigrada. No se spusti i nitko ih ne vidje - a svi se iskrcae, do
posljednjega, dok se na vodi za njima parie jegulje, zmije i labudovi! Ti joj mukarci
prioe i okupie se u klupko kao guje u proljee, kada siku upletene poput brodskog
ueta - a u sredini, naga i sva bijela, sjajui se od znoja, usana razdvojenih kako bi se
vidjeli njeni iljati zubii, jedra i nezasitna, nabreklih grudi i bradavica na njima - sike
gospa Hortense od etrnaest, dvadeset, trideset, etrdeset, ezdeset... ljeta.

Nita nestalo nije, ne umre nijedan ljubavnik! U njenim udnjom proetim grudima svi
su uskrsnuli - u svojim sveanim odorama. Ba kao da je gospa Hortense uznosita
trojarbolna fregata, svi se njeni ljubavnici - a ima ih, bogme, nakon etrdeset i pet godina
radnoga staa! - uspinju se na nju, smjetaju po palubama, na razmi, penju se u snast...
dok ona plovi, teko havarirana i poesto uperena, put posljednje slavne luke za kojom
je desetljeima tako udjela: vjenanja. A Zorba uzima tisuu likova: Turaka,
Europljana, Armenaca, Arapa, Grka... pa gospa Hortense, grlei njega, grli cijelu onu
blagoslovljenu beskrajnu procesiju.

Stara je sirena odjednom postala svjesna da prestadoh itati - lice joj se u hipu liilo
onoga zanosnog sjaja, pa e prijekorno, podigavi svoje teke kapke i oblizujui poudne
usne:
 Zar nita vie ne kae?

Sto biste vie htjeli, madame Hortense? Zar ne vidite - u cijelom pismu samo o vama
zbori i ni o emu drugom. Pogledajte, puna etiri lista! I svakom u kutu srce strijelom
probodeno, pie Zorba da je sam to nacrtao, svojeruno. Pogledajte, ljubav ga
prostrijelila, dok ispod... dva se goluba ljube, a na njihovim krilima, mikroskopski sitnim
slovima crvenom tintom, dva isprepletena imena: Hortense - Zorba!

Ne bjee, dakako, ni golubova ni imena, ali se sitne oi ostarjele sirene ispunie takvim
suzama da ih ne bi mogla ni vidjeti, koliko god se upinjala.

Nita vie? Niega...? opet je upitala, jo uvijek nezadovoljna.

Jer, krila, mirisna voda iz brijakog lavora, ranjena srca i golupii - sve to bjee zgodno,
ali nimalo povrh ispraznih rijei. Magla i dim, dok je njezin praktian enski um
zahtijevao neto opipljivije, vre.

Koliko li se puta u ivotu nasluala takvih kojetarija! I kakvo su joj dobro donijele?
Nakon dugih godina teke tlake ostavljena sama kao gol prst, usred niega.

Nita vie? iznova je promrmljala u iekivanju potvrde njezine elje, pa e

potom, gledajui me oima koute stjerane u klanac: Zar je to zaista sve?

Osjetih duboko saaljenje, pa rekoh: Kae on i neto drugo, izvanredno vano,

madame Hortense... pa sam stoga to sauvao za kraj.

A to? ona e uz oajniki uzdah.

Pie da e, im se vrati, na koljena pred vama, suznih oiju - prositi vas da se udate za
nj. Jer da ne moe vie ekati, elei vas uiniti svojom enicom, gospoom Hortense
Zorba, kako se nikada vie ne biste rastali.

Tek su joj sad provrele suze! Obuze ju silna radost, nasmijeila joj se uena luka - ona
za kojom je udjela cijelog ivota! Mir u dui i lijeganje u asnu postelju, nita vie!

Dobro... ree kad je dola sebi, lica pokrivena rukama kao da se koncentrira, a
onda e suzdrano kao plemenita dama: Prihvaam, ali... napii mu, molim te, da
ovdje u selu ne izrauju vjenie od naranina cvijeta. Morat e ih donijeti iz Kandije,
kao i dvije bijele svijee s ruiastim vrpcama, te dobrih ueerenih badema. Nadalje,
vjenanicu mi treba kupiti, bijelu... te svilene arape i satenske salonske cipele.
Posteljinu imamo, kai mu da toga ne donosi, a imamo i krevet.

Ta je sastavljala listu narudaba, ne asei s pretvaranjem mua u potrka. I uspravila se,

odjednom poprimajui izgled asne udane ene!
 Pitala bih te neto, vrlo ozbiljno ree potom, pa zastade dirnuta provalom osjeaja.

Samo dajte, madame Hortense! Na raspolaganju sam vam.

Zorba i ja mnogo te volimo. Vrlo si drag ovjek... nee nas rastuiti. Bi li nam kum
bio?

Stresao sam se! Neko, u domu mojih roditelja, bjee ostarjela slukinja imenom
Diamandoula; vie joj je od ezdeset godina bilo, a bjee brkata i ravna ko daska,
usidjelitvom dovedena do ruba histerije - kadli se zaljubi u mjesnog piljara, zaputenog
i debelog, osavog seoskog klipana.

Kad e me enit? pitala ga je svake nedjelje. eni me ve jednom! Ko e tolko

ekat? Ja to podnijet ne mogu...

Ne mogu ni ja! odgovarao bi joj oprezni trgovi, motajui se oko nje da muteriju ne
izgubi. Ni ja ne mogu vie izdrat, Diamandoula, ali ipak - ne moemo se vjenati dok
mi brk ne naraste poput tvoga.

Prolazile tako godine, Diamandoula ekala, ivci joj se smirivali, glavobolje se

prorijedile, njezine gorke usne - koje nikad ne bjehu poljubljene - nauile se smijati, a
paljivije je i rublje pralja, lomila manje sua i jelo joj rjee zagorijevalo.

Hoete li doi i kum nam bit, mladi gospodaru? upita ona mene jedne veeri kriomice.

Naravno da hou, Diamandoula, rekoh s knedlom u grlu, saalivi se na jadnicu.

Toga se sjetih kad mi je gospa Hortense uputila jednaku molbu - i srce mi se estoko
uzlupalo.

Naravno da hou, ast e mi biti, madame Hortense odgovorih joj.

Ustala je, popravila uzicu na eiriu i ovlaila usne.

Lako no onda ree mi polazei. Laku no... i nek nam se to prije vrati.

Promatrao sam ju kako se gega udaljavajui se, njiui tijelom naprasno razbuenom
afektacijom mlade djevojke. Radost joj je krila podarila i njezine su izobliene stare
salonke ostavljale dubok trag u pijesku.

Madame Hortense jedva je stigla prijei bilo breuljka prema selu, kadli zauh vrisak i
kuknjavu iz tog smjera. Skoio sam na noge i potrao tamo - a kad sam se uspeo uza
strminu, vidjeh nekoliko ena kako zapomau i vrite poput narikaa. Popeo sam se na
stijenu da bih bolje vidio to se dogaa: za enama su i mukarci trali iz sela prema
obali, mnogobrojni psi lajui za njima, a kako dvojica-trojica onih pred mnotvo bjehu
na konjima, silna se praina digla nad stazom.

Zlo se neko zbilo, pomislio sam i potrao zaljevskom obalom.

Uzbuna i graja bjehu sve vee, zamijetih dva-tri proljetna oblaka obasjana suncem na
zalasku i smokvu Nae Mlade Gospodarice ureenu blijedozelenim proljetnim liem.

Gospa Hortense odjednom se stvorila preda mnom - vraajui se prestraena, bez daha i
nosei u ruci papuu to joj bjee spala s noge.

Boe moj! Moj Boe! zajecala je vidjevi me, zetaturavi u istom trenu tako da je
umalo pala; zgrabio sam ju rukama u posljednjem asu.

Sto se dogodilo? Zato plaete? emu sva ta gungula? upitao sam pomaui joj da
nazuje cipelu.

Strah me je... tako se plaim!

ega, zaboga?

Smrti.

Stara sirena nedvojbeno bjee osjetila vonj smrti u zraku. Prihvatih ju pod ruku kako bih
ju poveo prema selu, ali se njezino onemoalo tijelo oduprlo drui od straha.

Neu... neu tamo ponavljala je guei se od jeze; sirota jadnica uasavala se

prilaenja mjestu na kojem se smrt pojavila - kako ju Haron* ne bi vidio i zapamtio. Kao
to stara eljad tada obino ini, naa se nevoljna sirena skutrila glave uvuene meu
ramena i drhtala obujmivi si grudi rukama, dok se neki i travom pokriju ili umrljaju
zemljom, kako ih podzemni laar ne bi zamijetio. Povukla se u sjenu jedne masline,
rasprostrla svoj kaput pun zakrpa i unula na nj.

Zaogrni me, hoe li? I preko glave, pa poi vidjeti.

Hladno vam je?

Jest. Pokrij me.

Pokrio sam ju to sam bolje mogao, tako da se pod svojim smeim ogrtaem jedva
razlikovala od tla, te odoh onamo. Kad sam se popeo do prijevoja brijega, jasno sam uo
tubalice, a u tom trenu Mimiko protri pored mene.

Sto je zbilo, Mimiko?

 Utopio se! Utopio se! odgovorio mi je strano uzbuen, ne zastajui.

Tko?!

Pavli, Mavrandonijev sin.

Kako? Zato?

Zbog udovice.

Potonja njegova rije ostade visjeti u zraku, poprimajui obrise kobnoga, zavodljivog
tijela te ene.

Priao sam stijenama - cijelo je selo bilo ondje: mukarci u utnji, gologlavi, a ene,
rubaca zabaenih na lea, upale su kosu i isputale prodorne krike. Utopljenikovo
naduto tijelo sivoukaste boje lealo je na alu - stari Mavrandoni, nagnut nad sinovljev
le, okamenjen ga je promatrao, oslonjen na tap u desnoj ruci, a ljevicom se drei za
kovravu sijedu bradu.

Prokleta bila, udovice! zau se odjednom gnjevan glas. Dat e Bog pa e

platit za ovo!

Neka ena iskorai pred mnotvo, pa se obrati mukarcima:

Zar u cijelom selu nema muke glave da je prevali preko koljena i preree joj grkljan
ko ovci? Pih! Kukavice!

Oni kojima je uputila izazov nita joj ne rekoe, iako je pljunula na njih. Onda se javi
Kondomanolio, vlasnik kavane-mesnice, glasno da ga svi uju:

Ne omalovaavaj nas, luda Katerino! Ne poniavaj nas, ima u naem selu jo

mukaraca staroga kova... vidjet e!

Nisam se vie mogao suzdrati, pa povikah:

Sve vas sram ima biti! Kako bi ta ena mogla biti odgovorna? Sueno mu bilo... Zar
se Boga ne bojite?

Nitko mi ne odgovori. Manolakas, brati utopljenoga, sagnu se i uze le na ruke, te krenu

put sela. ene su i dalje vritale, greble se po obrazima do krvi i kosu upale, a kad
vidjee da pandur odnosi tijelo, potrae da se prime za neki njegov dio. Ali stari ih
Mavrandoni, vitlajui tapom, rastjera i izae na elo povorke - ene za njim, nariui.
Posljednji su, i dalje utonuli u muk, koraali mukarci.
Kad su nestali u sutonu, opet se zauo tihi um mora -ogledah se uokolo, sam sam bio.

Idem doma, pomislih. Kakvog li dana, o Boe, koliko li tuge donese.

Duboko zamiljen, slijedio sam stazu povrh ala, osjeajui divljenje prema tim ljudima,
tako suosjeajno ukljuenim u ljudsku patnju: gospi Hortense, Zorbi, udovici, jadnom
Pavliju, koji se hrabro bacio u more ne bi li utopio svoj al, ludoj Katerini koja se
izderala na muke zamjerajui im to udovi ne prereu grkljan kao ovci, Mavrandoniju
koji pred drugima nije htio zaplakati ni rijei rei... a samo sam ja bio nemoan u svojoj
racionalnosti, moja krv jedino nije uzavrela, budui niti sam volio, niti mrzio sa strau.
Jedino to sam htio bilo je kukaviki srediti stvar", prebacujui odgovornost sudbini u
ruke.

U polumraku vidjeh strica Anagnostija kako sjedi na kamenu, brade oslonjene na tap,
zagledan u more. Pozvah ga - nije me uo, pa mu prioh; tada me vidje i kimnu glavom.

Jadna li svijeta! promrljao je. teta golema mlada ovjeka. Siroti momak, ne
mogae alost podnijeti, pa se baci u more i utopi se. Sad je spaen!

Spaen?

Spaen, sine moj, spaen. to je inae mogo u ivotu? Da je oenio udovicu, ubrzo
bi svae bilo, moda i bruke. drebica je ona, ta bestidna enetina! im vidi mukarca,
zare. A da je nije oenio, cijeloga bi se vijeka muio, jer se ne bi mogo otrest pomisli
da je propustio sreu golemu. Zinuo ponor pred njim, a provalija iza njega!

Ne govori tako, stie Anagnosti. Oaj e spopasti svakoga tko te uje.

Ma daj... ne strahuj. Ko me jo uje osim tebe, a da neko i uje, misli da bi mi

vjerovo? Eto, je li ikad bilo sretnijega od mene? Imam polja, vinograda i maslinika,
kuu dvokatnicu. Imuan sam, pa jo i seoski poglavar. Kad je vrijeme bilo, naoh si
krotku enu koja mi same sinove rodi. Ba nikad ne vidjeh da me prkosno pogledala, a i
svi su mi sinovi dobri oevi familija. to bi vie poeljet mogo? Korijeni su mi,
bogme, duboko... Ali, da moram iznova ivot zapoet, svezo bi kamen oko vrata, ko
jadni Pavli, i u more se bacio. Teak je ivot, tako mi Boga - teak i najsretnijemu,
proklet bio!

Ali, to tebi manjka, strie Anagnosti? Na to se ti ali?

Nita mi ne fali, kaza ti! Al pitaj ljudsko srce...

Zautio je na tren, iznova bacivi pogled na sve tamnije more.

 Bogme, Pavli, dobro si uinio! ree zamahnuvi tapom put vode. Neka ene
kukaju i vrite, ene su pa nemaju mozga. Ti si se spasio, Pavli... to tvoj aa dobro zna,
pa zato od njeg ni glasa!

Bacio je pogled put neba i planina koje su se stapale u tamnu siluetu.

Eto noi, bolje da krenem proapta, a onda se uzvrpolji kao da mu je ao to mu se

omakoe one rijei - kao da mi je otkrio golemu tajnu, pa bi sada sve zatakao.

Stavio mi je drhtavu ruku na rame.

Mlad si ti ree smijuljei se ne sluaj starce. Da svijet mari za to to oni govore,

odavno bi se u propas strmoglavio. A ako ti udovica prijee preko puta, zgrabi je! Oeni
je, ecu s njom imaj... ne oklijevaj. Nevoje i jesu da mlade snau!

Domogao sam se daare, upalio vatru i pristavio veernji aj. Bio sam umoran i gladan,
pa navalih na hranu poput grabljivice - odajui se posve ivotinjskom uitku. Odjednom
Mimiko pomoli svojom spljotenom glavicom kroz prozor, pa se zagleda u me - kraj
ognja, zabavljenog jelom. Bojaljivo mi se osmjehnuo.

Sto si doao, Mimiko?

Donio sam ti neto, gazda... od udovice. Koaru naranaa. Kae da su to posljednje iz

njezinog vrta.

Od udovice? trgnuh se. A zato mi ih alje?

Zbog dobri rijei to si ih pred seljacima kazo u njezinu obranu, veli.

Kakvih dobrih rijei?

to ti ga ja znam! Samo ti kaem to je ona rekla... to je sve.

Ispraznio je koaru na moj krevet, pa je cijela koliba zamirisala zlatnim plodovima.

Reci joj da sam veoma zahvalan na daru i da joj savjetujem da pazi na sebe. Neka
bude oprezna i ni u kom sluaju se ne pojavljuje u selu, uje li? Neka se dri kue, iza
zabravljenih vrata, neko vrijeme... dok ova nesrea ne bude zaboravljena. Razumije,
Mimiko?

Je li to sve, gazda?

To je sve, moe ii.

 Zaista sve? Mimiko e namignuvi.

Gubi se!

Kad je jadniak otiao, oljutio sam jednu naranu - bila je slaa od meda. Legao sam i
odmah zaspao, a cijele sam noi tumarao nasadima naranaa: vru je vjetar puhao, pa
mu izloih gola prsa i metnuh si struak bosiljka za uho... bjeh seoski momak od
dvadesetak ljeta koji lunja meu naraninim stablima, zvidi i eka... a koga?... to nisam
znao, ali mi je srce htjelo iz grudi iskoit od veselja... zasukao sam brk i cijele noi
sluao more kako uzdie poput ene skrivene meu stablima naranaa...

* Haron ili Karon, u grkoj je mitologiji laar koji due prevozi u Had, preko rijeka
Stiksa i Aherona, koje svijet ivih odjeljuju od svijeta mrtvih, Njemu za plau u antiko
se doba umrlima stavljao u usta novi zvan obolus ili danake, a oni koji nisu imali
novca, ili bili ostavljeni nesahranjeni, bili su osueni na stogodinje lutanje obalama tih
rijeka. U mitovima o herojima - kao to su Herkul, Orfej, Eneja, Dioniz i Psiha - oni se,
ivi, Haronovom laom i vraaju iz podzemnoga svijeta.

15

Tog je dana zapuhao estok juni vjetar, raznosei vrelinu afrike pustinje cijelim
Sredozemljem. Zrakom su se kovitlali oblaci sitna pijeska, to je ljudima prodirao u
drijela i plua - osjeali su ga pod zubima, a od njega su im i oi bile upaljene. Prozore i
vrata valjalo je dobro zatvoriti da se svaki ulomak kruha ne bi osuo njime.

Tekih proteklih dana, otkako ivotne snage poee bujati, osjeao sam se rtvom
proljetnih nemira, osjeaja klonulosti, emocionalne napetosti u grudima, nekakve studeni
u cijelom tijelu i elje - ili to bjee sjeanje na nju? - za potpunom, a jednostavnom,
sreom.

Krenuo sam strmom kamenitom stazom prema planinama, osjetivi iznenadan poriv da
obiem iskopine gradia minojske kulture*, koje su izronile iz zemlje nakon tri ili etiri
tisue godine i opet se grijale na iskonskomu otokom suncu. Pomislih, naime, da se e
za tri ili etiri sata napornog uspona primiriti ustreptalost to ju mi je proljee donijelo.

Golo suro stijenje, blistavo u svojoj golotinji, surovost i pusto gorja - tako su mi
oduvijek pri srcu. Na jednom kamenu vidjeh sovu! Golema jejina, utih oiju
zaslijepljenih dnevnim svjetlom, prelijepa, tajanstvena... paljivo me je promatrala;
koraao sam to sam mogao opreznije, ali joj se nisam uspio skriti: preplaena, neujno
je poletjela i nestala meu klisurama. Zrak je bio zasien mirisom majine duice, a po
bodljikavim granicama kapinike rastvarali su se prvi uti cvjetii.
Kad sam doao do mjesta s kojeg su se vidjeli ostaci pradavnog naselja, zastao sam kao
zaaran: upravo podne bjee, pa su suneve zrake padale gotovo okomito i oblijevale
kamenje svojom svjetlou. U drevnim gradskim ruevinama opasno je to doba dana, jer
se posvuda uju krici i aputanja duhova. Pukne li negdje granica, zagrebe li guter
noktima po kamenu, bace li oblaci udne sjene po iskopinama... teka groza eljade
obuzme. Jer, svaka je stopa tla po kojem kroi neiji grob, pa se mrtvi javljaju
negodujui.

Oi su mi se postupno privikle na bljetavo svjetlo, te sam nogao nazrijeti tragove

ljudske ruke meu ruevinama: dvije iroke ulice poploane kamenjem uglaane
povrine. Lijevo i desno od njih tekli su uski krivudavi odvojci, a u sreditu naseobine -
kruna agora, prostor za javne skupove, te do nje, u uzorno demokratskom skladu,
kraljevska palaa s dvostrukim kolonadama, irokim kamenim stubitima i
mnogobrojnim zgradama. U gradskom sreditu svaki je kamen nosio trag bezbrojnih
ovjejih stopa, a tu se nalazio i rtvenik Velike Boginje s njenom statuom bujnih golih
prsa - sa iroko razmaknutim dojkama - i ruku ovijenih zmijama.

Posvuda uokolo vidjele su se male radionice, torkuli za ulje, kovanice, stolarske i

lonarske radnje. Vidjeh i mravinjak, mudro nastao na zaklonjenu mjestu - iz kojeg su
mravi takoer nestali prije mnogo tisua ljeta. Na jednomu mjestu klesar je izraivao
aru od kamena proarana ilicama, ali ju nije stigao dovriti - dlijeto mu je ispalo iz
ruke, da bi se nalo tisuama godina kasnije, na tlu pored nedovrena umjetnikog djela.
U takvim trenucima ljudsko srce truju vjeita glupa pitanja: zato? za koje dobro?... jer
tko moe bez gorine pogledati nedovrenu aru to ju je umjetnik izraivao sretan i
uvjeren u svoje nadahnue - pa odjednom poraen bio.

Iznenada, pastiri - opaljen suncem i sa kretskim crnim rupcem, s resicama po

rubovima, povrh kovave kose - pojavi se meu kamenjem do uruene plae, pa mi
doviknu:

Ej, ti tamo... burazeru!

udio sam za samoom, pa se uinih da nisam uo - ali mi se taj deran smijehom naruga:

to je, gluh se pravi, a? Ima cigaru? Daj jednu! Dosta mi ivota u ovoj pustoj
rupetini.

Posljednje je rijei izgovorio s takvom sjetom da mi ga zaista bjee ao - ali, cigareta

nisam imao, pa mu ponudih novac. Uzvratio mi je mrzovoljno:

Kvragu pare! to da uinim s njima? Kaem ti, svega sam sit... samo da mi je cigaru!

Eto, nemam ba niti jednu, ao mi je rekoh.

 Cigaretu nema?! bjee ljut i ojaen, te stade mlatiti tapom po tlu. Cigare
nema... Pa koga vraga ima u depovima kad su ti tako nabubreli?

Knjigu, rupi, neto papira, nalivpero, sklopivi noi... nabrajao sam, vadei
stvari iz obaju depova i pokazujui mu ih. Dam ti noi, hoe?

Imam ga. Imam svega to mi srce eli: kruha, sira, maslina, no, koe za izme, ilo,
vode u tikvici... svega, osim cigareta! A to ti je ko da i nemam nita. A ti, to ite u
ovim razvalinama?

Prouavam starine.

I kakvo ti dobro od toga?

Nikakvo.

Ni meni. Sve mrtvo... a mi ivi. Odlazi, bolje ti je, i to brzo. Bog s tobom!

Idem, idem rekoh ba kao da mi je njega posluati.

Krenuh istom uskom stazom natrag, kadli mi se neka znatielja rodi: okrenuh se i vidjeh
djeaka-pastira umornog od samoe jo na onom kamenu. Njegova rudlava kosa, bjeei
ispod crnoga rupca, vijorila je na junom vjetru, a sunce ga je obasjavalo od glave do
pete. Uinilo mi se da vidim bronanu statuu mladia koja se, s pastirskim tapom
kukom namaknutom na rame, zvidukom glasa.

Nakon stotinjak koraka krenuo sam drugom stazom nizbrdo - vreli vjetar s mora donosio
je mirise dalekih vrtova, zasien vonj zemlje, um valova kojima more kao da se smijalo
zaigrano pod nebom modrim i blistavim poput kaljena elika. Zima natjera ljudsko tijelo
i um da se stisnu, zgre - a onda nam proljetna toplina nadima grudi. Hodajui tako
zamiljen, odjednom zauh udno glasanje u zraku: podigao sam pogled i vidjeh udesan
prizor to bi me uvijek duboko dirnuo, sve od dana djetinjstva: dralovi su napredovali
nebom u svomu borbenom poretku, vraajui se sa zimovanja u toplim krajevima -
kako grke legende tvrde - nosei lastavice na krilima i u udubinama svojih omravjelih
tijela.

Nepogreiv ritam godinjih doba, nezaustavljivo kolo ivota, etiri stanja zemlje
naizmjence obasjavane suncem i liavane njegova ara, prolaznost ivota... sve me to
iznova proelo osjeajem teke sjete. Opet se jednom mojim biem - kao jeka glasanja
dralova - prolomila opomena da je ovjeku samo jedan ivot dan, da nema drugoga, pa
mu je sve u emu uivati hoe da se nauije u ovomu svijetu, jer druge prilike biti nee...
u cjelokupnoj vjenosti.
Um koji uje to nemilosrdno upozorenje - strano i puno saaljenja, u isti mah - odlui
pobijediti svoje slabosti i zloe, lijenost i isprazna ufanja, te svom snagom zgrabiti svaku
sekundu to zauvijek bjei. Veliki nam primjeri padaju na um i jasno vidimo da smo
izgubljene due, da nam se ivot rasplinjava u sitnim zadovoljstvima i banalnim
razgovorima. Sramotno! Sramotno! negodujemo grizui si usne.

dralovi su preplovili nebo i nestali prema sjeveru, ali su mi u mislima jo lijetali od

jedne do druge sljepoonice, putajui svoje uplje krike. Siao sam do mora i nastavio
urno rubom vode. Kako li me samo uznemiruje samotnjako koraanje uz more! Svaki
val, svaka ptica na nebu... podsjea me na moje dunosti. Kad sam s nekim u drutvu,
smijem se i priam, pa ne ujem to mi poruuju ptice i vali - a moda mi tada nita i ne
govore, ne dozivaju me kad vide da sam zaokupljen brbljanjem.

Opruio sam se po alu i zatvorio oi. to li je uope dua? upitao sam se. Kakva je
to tajna veza izmeu due, mora, oblaka, mirisa prirode? Ili je ona sama more, oblak,
miris...:

Digao sam se i nastavio koraati kao da bjeh dosegao nekakvu odluku; kakvu odluku?
To nisam znao - a tada iznenada zauh glas za sobom:

Kamo ete, gospodine... s Bojom pomoi? Do manastira?

Okrenuh se - krupan i zdepast postariji ovjek, s rupcem omotanim oko sijede kose,
mahao mi je rukom i smijeio se. Za njim je koraala vremena ena, oito supruga mu,
a dva-tri koraka iza nje mravo tamnoputo djevoje s ognjem u oima, zabraeno
bijelom maramom.

U manastir? upita starac po drugi put, ponukavi me da neoekivano zakljuim

kako zaista bjeh nakanio onamo. Jer, ve sam mjesecima namjeravao do enskog
samostana uza sam rub mora, ali nikako da zaista odem. Eto, tog je popodneva tijelo
odjednom odluilo da mi ispuni tu elju.

Da rekoh idem do manastira, posluati napjeve Svetoj Djevi u ast.

Blagoslovila te, sinko on e, pourujui korak kako bi me sustigao; priavi mi,

upita:

Ti si od onog... kako zovu, ugljenokopa?

Jesam.

E, neka ti Blaena Djevica pomogne da zaradi! ini silno dobro selu, omoguujui
mnogomu siromanu ocu da uzdri obitelj. Blagoslovljen bio!
Trenutak kasnije, taj mi prepreden starac - koji je morao znati da mi ba i ne ide kako
treba - dobaci kao utjehu:

A i ne bude li ara, sine... ne beri brige, nee na gubitku bit, jer e ti dua drito u
raj!

U to se, djede, i uzdam.

Zna... nisam nikad u kolu io, ma razumje kad sam jednom u crkvi uo ono to
Krist da je reko... U pamet mi se usjeklo, nikad zaboravit neu: ,,Prodaj, kaza
Spasitelj, sve to ima, kako bi Veliki Biser pribavio. A to je Veliki Biser? Spas due
nae, gospodine moj. A ti si dobro poodmako na putu da ga stekne!

Veliki Biser! Koliko li mi je puta, u tmini moga ivota, zasvjetlucao... kao ogromna
suza.

Hodasmo tako, nas dvojica mukih naprijed, starica i djevoje za nama, s rukama
sklopljenim u molitvi. S vremena na vrijeme o neemu bismo prozborili: hoe li masline
dobro zametnuti? hoe li biti kie da jeam valjano proklija?... a kako ima biti da smo
obojica ogladnjeli, stalno smo se vraali na razgovor o hrani.

Koje ti je omiljeno jelo, djede?

Svako sine, jer je grijeh preveliki kazat za ovo da je dobro, a ono da ne valja.

Zato? Nije li nam dano da biramo?

Nije! Bezbeli da nije.

A zato?!

Jer toliko svijeta gladuje.

Zautio sam, posramljen, jer moje srce nikad nije doseglo te visine plemenitosti i
suosjeanja.

Zvonce manastirske kapele oglasilo se vedrim i zaigranim zvukom, nalik enskom

smijehu - na to se starac skrueno prekriio.

Neka nam Djeva Muenica na pomoi bude promrmljao je. No joj je u grlu i
krvari sve od vremena kad su gusari pustoili i klali.
Starac mi je potom ispriao legendu o Djeviinim mukama kao da se radilo o stradanju
stvarne ene, mlade izbjeglice s Istoka s djetecem u naruju, koju su nevjernici zaklali
na Kreti.

Jednom godinje prava krv potee iz njezine rane nastavio je starac. Pamtim,
davno to bjee... na taj dan, a znam da jo golobrad bje... sjatilo se svijeta iz okolni sela
u brdima, svi dooe da Gospu proslave. Petnaesti kolovoza bjee. Mi muki spali smo
vanka, po dvoru, a ene unutra... a ja u snu u Djevu kako plae! Skoi se na noge, pa
k ikoni i stavi joj ruku na onu ranu na vratu... I to misli, gospodine moj, da se zbilo?
Prsti mi crveni od njezine vrele krvi!

Starina se pritom prekrsti i osvrnu se da vidi sustiu li nas njegove enske.

Ajmo, enskinje! Jo malo pa smo stigli doviknu im, pa e potom meni, tiho da
one ne uju:

Nisam tada jo oenjen bio, pa se zavjetova Njezinoj Svetosti da u se odre ovoga

svijeta puna prijevare i oti u kaluere kaza, pa se nasmija.

Sto se smije, djede?

Bogme, to itekako zasluuje da se nasmijem. Jer, istoga dana, za vrijeme svetkovine,

avo mi na put kroi, u enu obuen... onu za nama! ree pokazujui bez rijei
palcem preko lea, ne okrenuvi se, prema starici koja nas je slijedila.

Sad se ne da pogledat! Gadi joj se da je dirnem ree mi poluglasno, kao sudrugu u

nepodoptini ali je oni godina bila teka namigua, praakala se poput ribe na
suhom. Ljepotica dugi trepavica je zvahu... a i zasluivala je taj nadimak, ovjee... koja
li drska cura bjee! A sad, neka mi Bog ne uskrati pokoja dui, gdje su joj one trepavice?
Ni dlaice, ko da i vjetar odnese!

Nauvi valjda o em je rije, starica za nama oglasi se mrzovoljnim frktanjem - poput

dukele na lancu, ali ne ree ni rijei.

Eto nas, evo manastira ree moj sugovornik kad smo prispjeli.

Uza samo more, stisnut izmeu dviju gromada stijenja, bjelinom je bljesnuo manastir sa
svojom kapelom pod kupolom u sredini kompleksa, svjee okreenom i zaobljenom
poput djevojake sise. Uokolo bjee tuce elija s modro obojenim

vratima, usred dvora tri vitka empresa, a uzdu zidova kojima samostan bjee ograen
nekoliko stabalaca kruice, trnovita granja, osutih cvijeem.
Ubrzasmo korak, hitajui ususret skladnu pjevu to je dopirao kroz otvorena vrata
svetita, dok se slanim zrakom irio miris tamjana. Ulazna vrata nadsvoena lukom bila
su irom otvorena i kroza njih se vidjelo samostansko dvorite, isto i poploano tamnim
i bijelim oblutcima. Uzdu zidova, desno i lijevo, stajale su are s rumarinom,
mauranom i murtilicom. Koje li vedrine! Koje ljupkosti!... pod suncem na zalasku to je
snijenobijele zidove oblijevalo sve zagasitijim rumenilom.

Kapelica, topla i poprilino mrana u nutrini, mirisala je voskom mnogobrojnih svijea,

a pred mukarcima i enama, uronjenim u oblak tamjanova dima, kaluerice u utegnutim
crnim habitima - pet ili est njih - pjevale su visokim moleivim glasovima: Boe
svemogui...Povremeno su se bacale na koljena, ne prekidajui pjev, a pritom su njihove
mantije utale poput ptijih krila.

Odavno ne bjeh uo napjeve u slavu Djevice Marije, jer sam u buntovnim mladenakim
godinama pored crkava prolazio pun ljutnje i prijezira. Ali, godine prooe i moje
estine nestade, pa sam iznova iao na vjerske svetkovine - Boi, Uskrs, blagdan
Uzaaa - sretan osjeajui da je oivjelo ono dijete u meni. Mistian zanos mojih ranih
godina izrodio se u estetsko zadovoljstvo. Divljaci vjeruju da glazbeni instrument koji se
ne rabi u obredne svrhe gubi od Boga darovanu snagu i ne daje vie skladan zvuk; tako
se i vjera u meni svela na umjetnost.

Zaao sam u kut bogomolje, naslonio se na korska sjedala to su ih bezbrojne vjernike

ruke izglaale poput slonovae i predao se uivanju u bizantskim crkvenim napjevima
batinjenim iz davne prolosti: Slavljene da su visine nedostupne umu ovjejem!
Slavljene da su dubine to ih ni aneosko oko ne vidi! Slavljena budi Bezgrena Djevo,
ruo neuvela...

Monahinje su opet pale niice, utei haljama poput ptica kad prolijeu. Minute su
prolazile, aneli krila nadimljenih tamjanom i s pupoljcima ljiljana u rukama pjevali su u
slavu Marijinu, a sunce zae ostavljajui manastir u pepeljasto-modru sumraku. Ne
sjeam se u kojem smo trenutku izali u dvorite, ali se u nekom asu naoh sam s
igumanijom i dvjema mladim kaluericama pod najveim od triju empresovih stabala.
Mlada mi iskuenica donese slatko, au vode i kavu, pa ugodan razgovor poe.

Govorili smo o udesima to ih pripisuju Djevi Mariji, lignitu, kokoima koje u proljee
poinju nesti jaja, o sestri Eudoxiji, epileptiarki koja se svako malo prostre po podu
kapele tresui se i grei poput palamide na podu ribarske barke, zapjenjenih usta
trgajui odjeu sa sebe.

Trideset i peta joj je ree nadstojnica samostana uz dubok uzdah. Opake

godine... teko njoj i nama s njom. Neka joj Sveta Muenica pomogne i zalijei ju! Bit
e dobro za deset ili petnaest godina.
 Za deset ili petnaest tek? ote mi se uasnutu.

A to je deset ili petnaest godina? igumanija e jetko. O vjenosti nam je

mislit!

Nita joj na to nisam rekao - znao sam da je dio vjenosti svaka minuta to proe.
Poljubih asnoj majci ruku - bijelu nadlanicu gojazne ene, to je mirisala tamjanom - i
krenuh natrag. No je ve padala, tri-etiri vrane urile su svojim gnijezdima, sove
polijetale iz dupalja u starim deblima, a puevi, gusjenice, gliste i poljski mievi milili iz
zemlje - da ih none grabljivice poderu.

Tajanstvena zmija koja guta vlastiti rep zatoila me u svom krugu: zemlja daruje ivot
svojoj djeci - i sama ih prodire... da bi porodila novu, koju e opet poderati.

Ogledao sam se uokolo - ve je bilo poprilino mrano. I posljednji seljani bjehu se

razili, nitko me nije mogao vidjeti - bio sam posve sam. Skinuh obuu i zaoh u more,
vukui stopala po pijesku. Osjetih silan poriv da dodirnem kamen, vodu, zrak... golim
tijelom - igumanija me tako bjee ogorila svojom ,,vjenou da sam osjeao kako me
ta rije ovija poput ome kojom se love divlji konji. elja me spopade da golim tijelom
legnem na tlo i u vodu, kako bih se uvjerio da te prolazne tvari nisu privid.

Postoji i nisi sam! kriknuo sam u najdubljoj dubini samoga sebe. O, Zemljo! Ja sam
ti posljednje roeno edo, napajam se na tvojim prsima i ne kanim se od njih odbiti. Sve
da mi ne dopusti ivjeti dulje od minute, u toj jedinoj na tvojim sam prsima i napajam
se iz njih. Uzdrhtao sam od osjeaja kako se izlaem opasnosti da me oamuti ta
ljudoderska rije ,,vjenost, sjetivi se da sam ranije - kada? prije samo godinu dana -
eljno ponirao u nju zatvorenih oiju i rairenih ruku, htijui joj se posve predati.

Kad sam polazio prvi razred osnovne kole, u poetnici namijenjenoj svladavanju
drugog dijela alfabeta bjee priica: Pade dijete u bunar - poinjala je - pa nae u
njem udesan grad, vrtove cvjetne, jezera od sama meda, brda od slatica i bezbroj
arenih igraaka. Dok bih ju itao, svaki njezin slog kao da me je nosio blie tomu
arobnom gradu, pa sam jednog podneva, po povratku iz kole, potrao u na vrt, do
ruba bunara pod odrinom - i stadoh kao omaijan promatrati glatku crnu povrinu vode u
njemu. Ubrzo mi se uinilo da vidim predivni onaj grad, njegove ulice i kue, djecu i
lozje s grozdovima. Nisam vie mogao odoljeti: nagnuo sam se gornjim dijelom tijela,
ispruio ruke i poeo se nogama otiskivati o tlo kako bih se bacio preko bunarske
ograde. U tomu me trenu mati vidje - vrisnula je, dotrala i zgrabila me oko struka... u
posljednjem trenu!

Kao dijete, umalo sam se strmoglavio u bunar - a sada, odrastao, bezmalo nestadoh u
rijei ,,vjenost - te, prije toga, u nekima jo: ,,ljubav, ,,nada, ,,domovina, Bog... -
a kad god bi neka od njih ostajala pobijeena za mnom, obuzimao me osjeaj da sam
izbjegao opasnosti i ostvario napredak. Ali nisam, samo sam mijenjao rijei, nazivajui
to osloboenjem. A sada, posljednje dvije godine, visim nagnut nad ponorom rijei
,,Buda.Meutim, sada sam uvjeren - Zorbi hvala i slava - da e Buda biti posljednja
takva rije-provalija, nakon koje su slobodan biti. Zauvijek? Zar to ne kaemo svaki
put...

Obljeven sreom od glave do pete, svukao sam se i bacio u more - obijesni su se valii
igrali sa mnom i ja s njima. Na kraju, umoran sam izaao iz vode, pustio da me no i
vjetar osue od kapljica i krenuo put daare dugim koracima, proet osjeajem da sam
izbjegao velikoj pogibelji i da se jo vre drim prsa Velike Majke.

* Kretsko-minojska kultura, nastala na tom otoku u bronanom dobu, vrhunac je

doivjela u 16. stoljeu prije nove ere, iz kojeg potjee lokalitet Knossos - otkrio ga je
britanski arheolog Arthur Evans, oko 1900. godine - a unitena je posljedicama prirodne
katastrofe: erupcijom podmorskog vulkana koji je (oko) 1580. p.n.e. razorio nedaleki
otok Thira (Santorini). Naime, uzdrmana potresima, obale opustoene golemim
valovima i zasuta vulkanskim pepelom, Kreta je dugo nakon toga bila mjesto nepogodno
za ivot.

16

Kad sam doao do dijela obale s kojeg se nazirala hrpa iskopana lignita, stadoh
kao ukopan: u kolibi je gorjelo svjetlo. Mora biti da se Zorba vratio! pomislio
sam sav sretan.

Doe mi da potrim, ali se obuzdah - moram prikriti radost, rekoh sebi, te se

praviti ljutim i odrati mu dobru lekciju. Zaboga, poslao sam ga hitnim poslom, a
on se razbakario o mom troku, upustio se s nekakvom birtijskom pevaljkom i
vraa se nakon punih dvanaest dana! Moram se ponijeti kao da sam bijesan...
moram! Usporio sam korak kako bih stigao potisnuti veselje i silno se trudio
,,nabaciti razjarenost stiskao pesnice, upinjao se dati licu smrknut izgled,
inio sve da bih izgledao kao ovjek do neba ljut... ali mi nije uspijevalo. tovie,
sa svakom stopom blie baraci razgaljeniji sam bio.

Priuljao sam se sa stranje strane i bacio oko kroz prozori pod samim
krovom: vidjeh Zorbu na koljenima pred peicom kako kuha kavu. Srce mi se
raskravilo pritom pa viknuh:

Zorba!
Vrata se u tren oka rastvorie i Zorba, bosonog, istra van. Istegao je vrat buljei
u tminu, a kad me ugledao prvo je rairio ruke da me zagrli - a onda ih mlohavo
spustio niz tijelo.

Drago mi je da te vidim, gazda ree konano, oklijevajui, objeene face -

kao okamenjen preda mnom.

Odvratih mu, trsei se da zvui prijekorno:

Meni je drago da si se potrudio uope se vratit! a tada ga bocnuh: Da

mi nisi priao - ovjee, kako zaudara po sapunu!

Ah, da samo zna koliko sam se trudio. Svu sam kou ogulio, satima se ribo
plovucem, ma se taj avolji vonj ne da isprat. A to sad s tim?... Ve e pro,
ko i mnogo puta prije. Ne moe vjeno ostat Zorba e u zamjetnoj nelagodi.

Hajdmo unutra rekoh, jedva se suzdravajui da ne prasnem u smijeh.

Nije samo on vonjao sapunom - cijela je koliba mirisala toaletnim potreptinama,

parfemima, puderom... enom.

Sto ti je ovo za miloga Boga? zgranuh se pokazujui na koveg krcat

pakovanja miomirisnih sapuna, vreica neznana sadraja, enskih arapa... a
bjee tu i mali crveni suncobran, te dvije boice kolonjske vodice.

Darovi procijedi Zorba pognuvi glavu.

Darovi?! sad mi je ve uspijevalo zvuati bijesno.

Darovi?

Da, gazda. Sirotoj Bubulini. Ne srdi se, gazda, Uskrs ide, a i ona je ljudsko
bie, zar ne?

Jo sam se jednom jedva obuzdao da se ne razvalim od grohotna smijeha!

Ali, najvanije joj nisi donio kazah mu to sam ozbiljnije mogao.

to?!

Svadbene vjenie, od naranina cvijeta. Za mladenku, jasno.

Sto?! Vjenie za mladenku?... O em pria?

Rekoh mu zatim, sve potanko, kako sam staru sirenu raznjeio njegovim"
pismom i branom ponudom.

Nisi to smio uinit, gazda... ako ti smijem re. Jebem ti, nije se s tim alit.
Slabe su ene, krhka stvorenja - koliko li sam ti to puta reko. One su ti, ovjee,
ko porculanske vaze, vraki se oprezno mora s njima.

Iskreno, posramih se - i ao mi bjee, al prekasno, pa promijenih temu:

A elino ue... i alat, nabavio si?

Jesam, sve sam donio, ne beri brige! Nisam ja ba takav bezveznjak. Sve
sam podmirio: sajla je tu, Lola je dobila svoje, Bubulina ono to je njoj
namijenjeno... sve je pod kontrolom.

Maknuo je potom ibrik s ognja, nalio mi alicu kave te dodao tufahije i tahan-
halvu s uljem od sezama - za koju je znao da mi je omiljena slastica.

Tebi sam na dar donio cijelu veliku kutiju tahan-halve. Vidi, nisam te
zaboravio ree mi osmjehnuvi se s naklonou, a motrei me cijelo vrijeme
ispitivaki, oima opreznim poput zmijskih. Nikog nisam zaboravio. I stari je
papagaj dobio vreicu kikirikija. Zna, povelik je moj mozak.

Je li se taj tvoj golemi mozak dovinuo rjeenja onog problema to te muio...

ti, vucibatino stara? upitah ga smirenijim tonom.

Kojeg problema, gazda?

Jesu li ene ljudska bia ili nisu?

A tooo! To smo rijeili Zorba e, s olakanjem odmahnuvi rukom. Jes,

ena je ljudsko bie... ko i mi, samo gore! Ta, kad ti takujin vidi, sva se
izbezumi. Objesi se oda te, odrie se svoje slobode... i to veselo, jer u njezinoj
glavi samo tvoj novac svjetluca. Ali, ubrzo ona... ma, vragu ih daj, sve su iste,
gazda!

Ustao je i bacio opuak kroz prozor, pa e ozbiljnim glasom:

Sad, ko ovjek ovjeku: Veliki tjedan ide, nabavili smo ue, pa je krajnji as
da odemo do manastira, da nam oni pretili veprovi potpiu ugovor o zakupu
ume prije negoli vide da podiemo iaru... zna na to mislim? A i inae, bjei
vrijeme, gazda. Nikamo neemo dospjet ako ne dograbimo bika za rogove.
Moramo to uspostavit, poet zgrtat pare... brodove graom tovarit da se
povrati to je spraeno. I taj moj put u Kandiju bogme je koto. Sto da ti kaem,
vrag me...

Sljedeoj mu se rijei nije dalo preko jezika - a ao mi ga bjee, onako ojaena

poput djeteta koje je poinilo nekakvu glupost, pa sad ne zna kako se izvui,
nego se samo trese od emera.

Srami se..., rekoh sam sebi. Kako moe pustiti takvu duu od ovjeka da
drhturi pred tobom u strahu od cijene svoje preigranosti? A gdje e nai
drugoga Zorbu? Hajde ti to lijepo spuvom - fljas!pljas!

Ako te je vrag u rasipnost uvalio, neka vrag i odgovoran bude! Pusti ga...
kvragu, ne spominjimo ga vie, Zorba. to je bilo, bilo je. Zaboravi - i skidaj
santuri sa zida!

Opet je raskrilio ruke kao da e me zagrliti, ali ih opet i spusti - ne bjee smogao
snage - a onda jednim skokom prie santuriju, izvadi ga iz navlake i prie svijei
da ga obrie, a ja tek tada vidjeh da mu je kosa crna kao ugljen!

Spadalo staro, kog si to avla s kosom uinio?! upitah ga u udu. Sto ti

je bilo, pobogu?

Opituro je, gazda! odgovorio mi je iscerivi se od uha do uha. Ne

zamjeri. Moro sam, jer sa sijedom ne bje berieta.

Kako to?!

A, kako? Tatina! Seem ti ja jednoga dana s Lolom, dre je za ruku... ma,

zapravo, samo onako vrkom moji prsta... kadli neko derite, ni do pasa mi nije,
nadade dreku za nama: ,,Vi dide! kurvino e kopile, pa onda: Ej, ti tamo! Di
e s njom, starkeljo?" Lolu iv sram pojede, mo zamislit, a ni meni ne bje
svejedno, pa ti ja lijepo iste veeri brijau da mi upe u crno opitura.

Nisam izdrao, poeh ridati od smijeha - to mu ni najmanje drago nije bilo.

To je tebi smijeno, gazda? Ali, ekaj malo... Pojma nema kakva je udna
betija ljudski stvor! Otkad sam to uinio, posve sam drugi ovjek. Isto ko i ti kad
me vidje, pomisli da sam steko crne vlasi zauvijek - eljade lako zaboravlja ono
to mu nije drago - a kunem ti se da me ta promjena osnai. I Lola to vidje! A
sjea li se moji bolova u kimi na koje sam ti se alio? Nema i vie! Ne
vjeruje mi, vidim... jer tvoji libri o tom nita ne kau.

Nasmijeio se potom ironino, pa e pokajniki:

 Moram ti priznat, gazda: jedina knjiga to sam je u ivotu proito bio je
Sindbad Moreplovac, a ne donese mi dobra kolko je lula duvana.

Ne dovrivi reenicu, polako je i paljivo razmotao santuri.

Ajdmo van. Santuri nije na svom izmeu etri zida. Njegova divja ud
otvoren prostor oe.

Izali smo pred baraku. Nad nama su zvijezde treperile, Mlijeni put bjee se
prosuo s jednoga na drugi kraj svoda, a more se pjenilo podno ala. Sjeli smo
na ljunak, tako da su nam valovi oblizivali bosa stopala.

Kad se propada, mora u tomu vidjet vedriju stranu. Samo... mi da

propadnemo? Ajmo, stari drue! Zorba e polaui santuri na koljena.

Daj makedonsku, iz tvoje domaje, Zorba rekoh.

Ne! Kretsku emo, iz tvoje. Otpjevat u ti neto to sam uo u Kandiji, ivot

mi je promijenila ta pjesma.

Nekoliko je asaka razmiljao, kao da se prisjea napjeva, pa e sjetno:

Zapravo, nije mi ga promijenila, nego sada znam da sam u pravu bio...

Zatim je poeo prebirati batiima po icama, protegnuo vrat i zapjevao divljim,

grubim i bolnim glasom:

Kad jednom svog se ivota otisnes putem

Ne sustaj nikad, ne dvoji da li je pravi

Hrabro u ruke mladosti timun stavi

Jednom je ivi u cijelom vijeku svojem

Brige se rasprie nonim nebom, nesta zebnje, uzletje dua... a Lola, lignit,
iara, velike i male nedae, ,,vjenost sama - pretvorie se u plaviast dim to
se razilazi u zraku i ostade samo raspjevana modra ptica neutaive ljudske
enje.

Sve ti prosto bilo, Zorba! rekoh mu kad je zavrio pjesmu. Sve neka ti
bude: ta ena, obojena kosa, novac to si ga potraio... samo nastavi pjevat!

Opet je izvio vratom i zapjevao jo jednu kretsku, nauenu u noima u Kandiji:

Smjelo, u Boga s vjerom!

Bonacom, olujnim morem

Sporazom ko ne umije

Pobjeda tom se ne smije

Nekoliko radnika, koji su uokolo spavali - uvi da se Zorba vratio, ve su u

sumrak doli kako bi u zoru bili na poslu - ulo je pjesmu, pa nam prie;
posjedali su u polukrug za Zorbinim leima i sluali omiljene im napjeve...
osjeajui nemir u nogama. Konano, ne mogavi se suzdrati, stupie iz mraka
goli do pojasa i raupane kose, samo u zguvanim gaama, te se uhvatie u
kolo i poee zaneseno plesati na obalnom ljunku.

Promatrao sam ih uzbuen do sri; to je, pomislih, ona ila kucavica to sam ju
toliko traio. Ne elim nijednu drugu!

Sljedeeg jutra, tovie - prije svanua, galerije rudnika odjekivale su Zorbinim

povicima i udarcima maklina. Ljudi su radili kao mahniti - a samo im je Zorba
mogao dati takva poticaja. Jer, uza nj se rad pretvarao u vino, ene i pjesmu...
odista je umio zaraziti ljude. U njegovim je rukama oivljavala zemlja, a kamen,
ugljen, drvo i radnici prilagoavali su se njegovom tempu - kao da je rat
proglaen u podzemnim hodnicima obasjanim bijelim svjetlom karbidnih
svjetiljaka, a Zorba, na elu, predvodi bitku prsa u prsa. Davao je ime svakoj
galeriji i ili, te lik svakoj nevidljivoj sili - a onda im nije bilo lako pobjei.

Kada znam da je to prokop ,,Canavaro znao bi rei; tako, naime, dade

ime prvoj krtenoj galeriji gdje misli da se moe skriti, dovraga?! A kad mu
znam ime, nek samo ima obraza prljavo igrat! Ne smije mi to ni ,,Igumanija,
Danguba" niti Klecalo", a kako li bi Canavaro" smio.

Tog sam mu se dana uspio nezamijeen uuljati u kop - jo izdaleka uo sam

kako vie na radnike, kao i uvijek kad bi bio dobre volje:

Ajmo! ivlje, ivlje! ee to, ljudi, ako oete da poderemo cijelo brdo!
Jesmo li mukarci ili nismo? Ljudi od imena i obraza... Ni samom Bogu nije
svejedno kad nas vidi ovako nabruene! Vi Kreani, ja Makedonac... svladat
emo planinu, a vie se od planine oe da nas svlada! Turke smo ispraili, za
ne? Pa to bi nam onda ovakvo brdace moglo? Ajmo!

Netko je u tom trenu pritrao Zorbi - u svjetlu acetilenske svjetiljke vidjeh

Mimikovo sitno lice.
 Zorba... Zorba... zazva ga siromaak svojim piskutavim glasiem.

Okrenuvi se, Zorba ga spazi i odmah spozna zato je doao - pa prijetei

podie aku i podviknu:

Van! Gubi se! Istog asa.

Ona me poslala promuca seoska bena.

Gubi se, kad ti kaem! Vidi da radimo.

Videi da vrag nosi alu, Mimiko utee to su ga noge nosile - Zorba bijesno
pijunu za njim.

Dan je za rau. Muko je on, a ena je no - ona je za uivanje. To se ne

smije pomijeat!

Eto podneva rekoh mu prilazei. Daj malo predaha ljudima, neka

objeduju.

Okrenuo se i mrko me pogledao:

Ne ekaj nas, gazda. Samo ti ajde na objed. Dvanes smo dana izgubili...
treba to nadoknadit. Dobar tebi tek!

Izaao sam iz ugljenokopa i krenuo prema moru. Otvorih knjigu to ju bjeh ponio
- ako i jesam bio gladan, u tom sam trenu na to zaboravio; jer, sinu mi... i
meditacija je opako rudarenje, poniranje u mrane galerije misli. A knjiga to ju
otvorih duboko me uznemirila: u njoj bjehu opisana snijegom pokrivena tibetska
gorja, tajanstveni samostani u kojima se monasi zaodjenuti haljama afranove
boje danima bez rijei tako koncentriraju da su u stanju snagom volje prisiliti eter
da poprimi oblik kakav poele.

Uokolo, planinski vrhunci, zrak ispunjen duhovima... Nigdje se drugdje na svijetu

ljudski agor ne uje na tolikoj visini. Veliki uitelji, askete, o ponoi povedu
uenike, momke od esnaest ili osamnaest godina, do zaleena jezera meu
klisurama - tamo ih svuku, prolome led i kau im da svoje halje namoe u
studenoj vodi, te da se potom njima omotaju kako bi im se osuile na tijelima.
Kada sva vlaga iz platna ispari, postupak se ponavlja - pa tako sedam puta... a
onda se vraaju u samostan na jutarnju molitvu.

Ti se pripravnici za monahe uspinju na vrhunce visoke etiri i pol do pet i pol

tisua metara, sjednu gore diui duboko i usporeno - pa, premda goli do
pojasa, nikakvu studen ne ute. A kad uzmu grumen leda u ruku, te se svom
snagom koncentriraju na nj, voda uzavri... i tako aj pripreme.

Veliki asketa, kad okupi uenike oko sebe, govori:

Jao si ga onomu tko nema izvor sree u samomu sebi!

Jao si ga onomu tko ivi da bi udovoljavao drugima!

Jao si ga onomu tko ne spozna da su ovaj ivot i onaj budui jedno!

No je pala i nisam vie mogao itati. Zaklopih knjigu i pogledah niz more:
moram se osloboditi svih tih fantoma, pomislih - Bude, Boga, Domovine, Ideja...
Jao si ga onomu tko ih se ne moe otarasiti! More se odjednom posve zacrnjelo
- mladi je mjesec utonuo za obzor i ostavio na dio svijeta u mraku. U daljini, psi
su se glasali tunim cviljenjem, a gudure im uzvraahu jekom.

Zorba se pojavio iz tame, sav pokriven prljavtinom - koulja je s njega visjela u

dronjcima. Priao mi je oiju blistavih od zadovoljstva.

Dobro je danas bilo! Odradili smo i mnogo, i dobro.

Cuo ga jesam, ali ne i razumio o emu govori - u mislima sam jo bio na

dalekim, strmim i opasnim liticama.

O em razmilja, gazda? upitao me je. Ode ti morem, a?

Pribrao sam se, pogledao Zorbu i odreno zamahnuo glavom.

Zorba rekoh mu oprezno ti si umilja da si pravi-pravcati Sindbad

Moreplovac, o svemu ima sud jer si proao neto svijeta. Ali, jedva da si ita
vidio... zapravo nita! Ba nita, jadna budalo, kao to ni ja nisam, da ne
pomisli da te omalovaavam. Mnogo je svijet vei nego to nas dvojica
mislimo. Jer, ak i kad putujemo, cijelim zemljama prolazimo, zapravo nikada ne
gurnemo nosa preko praga vlastita doma.

Zorba je nabrao usne, ali nita ne ree; samo se oglasio gunanjem nalik reanj
u vjerna psa kojeg je vlasnik iznenada udario.

Postoje planine u dalekom svijetu nastavio sam goleme i visoke, a cijele

posute manastirima u kojima ive monasi odjeveni u halje afranove boje. Ti
ostaju sjedei ukrtenih nogu po mjesec, dva, est mjeseci... samo na jedno
mislei. Na jednu jedinu stvar, uje li ti mene? Ne dvije - jednu! Ne misle ni na
lignit, ni na ene kao mi, nego se usredotoe na jednu jedinu misao i postiu
uda. Vidio si to se dogaa kad uzme lupu i koncentrira njom suneve zrake
u jednu toku? Moe papir ili drvo tako upalit, zar ne? Zato? Zato jer si leom
prikupio rasprene zrake i usmjerio ih u jednu toku. Jednako je s ljudskim
umom: uda moe postii ako se koncentrira na jedno, na jedno samo.
Razumije li ti mene, Zorba?

uh ga kako teko die - u jednom se trenutku stresao kao da e utei, ali se

suzdrao.

Nastavi... oglasio se iz dubine grla, kao da ga netko gui, a onda je

poskoio u mjestu - pobunivi se: Uuti, molim te! Uuti! Zato mi to pria?
Zato mi um truje? Nita meni ovdje ne fali, zato me uznemirava? Gladan
sam bio, pa mi Bog... ili Vrag... neka sam proklet ako vidim razlike meu njima!...
dobaci kost i ja ju oglodah. Pa sam mahnuo repom i zalajao: Hvala! Hvala! A ti
me sad...

Uzvrpoljio se, polazio etiri-pet koraka kao da e prema kolibi, pa se vraao,

opet odlazio... kuhajui u sebi - te iznova stade preda me:

Pih! A jes mi lijepu kourinu hitno taj Bog-Vrag! porku staru kabaretsku
protuhu! Doderanu krntiju koja vie zaplovit ne moe!

Dograbio je pregrt ljunka i bijesno ga bacio u more.

Ali, ko je taj to nam kosti dobacuje?

Priekao je malo, pa kad mu ne odgovorih, opet je progovorio krajnje uzbuen:

Nita ti na to, gazda, a...? Reci, ako zna - da mu i ja doznam ime. A tada, ne
brini, ve u ja nekako s njim! Ali, ako zapravo nemamo izgleda... kamo da se
ovjek djene? Pobijesnit u!

Ogladnio sam rekoh mu. Hajde, pripremi nam neto... da se najprije

najedemo.

Zar ne bismo jednu veer mogli izdrat bez hrane? Jedan od mojih strieva
kaluer je bio... preko tjedna nita nije uzimao osim soli i vode, a subotom i
blagdanom aicu mekinja. Poivio je stotinu i dvadeset godina.

Poivio je stotinu i dvadeset godina, Zorba, jer je imao vjere. Taj je bio naao
svog Boga i nije se optereivao brigama. Ali nas dvojica nemamo Boga koji nas
hrani, pa stoga, Zorba, naloi oganj i skuhaj nam one podlanice. Uini dobru
gustu gregadu, s mnogo luka i papra, onako kako volimo... a onda emo vidjeti.
 Vidjeti... to? Zorba e zaista razjaren. im nam se trbusi zasite, sve
emo to zaboravit!

Tono! Hrana tomu i slui, Zorba. A sad, kreni, ovjee. Kuhanja se primi da
nam se glave ne rasprsnu!

On, meutim, ni da mrdne; ostao je ondje gdje stajae, promatrajui me bez

ijednog pokreta.

Sluaj, gazda, neto bi ti kazo. Znam to smjera -dok si mi govorio, vidje to

kao u bljesku.

A to ja to smjeram, Zorba? upitah ga zaintrigiran.

Oe manastir podi, eto to! A, umjesto monaha, naselit e unutra

nekoliko guraa pera ko to je i potovano ti gospodstvo, pa ete ubijati vrijeme
piskarajui dan i no. A onda e vam, ko svecima na starim slikarijama, iz usta
izlazit vrpce s natpisima. Dobro sam pogodio, jel da?

Spustih glavu, itekako oaloen. Davni snovi moje mladosti, golema krila to
pogubie svoja pera, plemeniti i naivni, velikoduni porivi... Utemeljiti
intelektualnu zajednicu i zakopati se negdje: tuce pravih prijatelja - glazbenika,
pjesnika, slikara... da po cijeli dan rade, a naveer se sastaju na gozbama, da bi
zajedno pjevali, itali, raspravljali o velikim problemima ovjeanstva,
razvaljujui ustaljene odgovore. Bio sam sastavio i pravila te zajednice, te naao
prikladnu zgradu na jednom prijevoju gore Hymettusa, nedaleko od Sv. Ivana
Lovca.

Pogodio sam! Dovoljno blizu Zorba e likujui, kad je zamijetio da sam

utonuo u utnju.

Pa... molim u te da mi udovolji jednoj elji, asni brate: da me imenuje

vratarom toga tvog konventa, kako bih povremeno mogao togod u nj
prokrijumarit. Odnosno, unijet u njegov posveeni krug mandolinu, demejanu
rakije, peena odojka, poneku ensku... kako ne bi tamo potraili vae ivote na
same gluposti!

Silan ga je smijeh spopao - zadovoljan sobom pourio je prema daari, ja za

njim. Oistio je ribu, sve bez rijei, dok sam ja nanio drva i upalio vatru. im je
bila skuhana, dograbili smo lice i poeli jesti pravo iz lonca - i dalje utei, jer
nam to bjehu prvi zalogaji toga dana. Popili smo i po au-dvije vina, pa nam se
stanje duha brzo popravilo. Zorba konano progovori:
 Bilo bi veselo, gazda, da nam gospa Bubulina sad bane! U dobrom bi trenu,
po nju, naila... ali, neka nas Bog sauva! Ta je zaista manje od utjene
nagrade, ali, svejedno, gazda... nekako mi je nedostajala, vrag nek je nosi!

A ne pita me tko ti je tu koicu dobacio, a?

Ba me briga, gazda! Takvu na, to ti je teko ko i u slamarici buhu. Zato,

uzmi kost i ne optereuj se time ko ju je bacio, nego vidi je li sona, ima li mesa
na njoj. To se pita, ostalo je...

Uini hrana udo! rekoh potapavi ga po ramenu.

Smirilo se izgladnjelo tijelo, kao i dua to bjee rastrgana pitanjima. Santurija

se laaj!

Ali, upravo kad je ustao, teki se koraci zaue po ljunku. Zorbine se dlakave
nozdrve rairie...

Mi o vuku... izusti tiho, lupivi se po natkoljenicama. Eto kuke!

Namirisala Zorbu i dolazi.

Odoh ja! rekoh ustajui. Nita ja s tim nemam. Idem proetat malo, a
ti... snai se.

Laku no, gazda.

I ne zaboravi, Zorba - obeao si oenit ju. Da me nisi laovom uinio!

enidba... opet? Gazda, toga mi je bogme navrh nosa proitao je uz

dubok uzdah.

Oblak mirisa po toaletnom sapunu sve nam je blii bio.

Hrabro, Zorba! apnuh izlazei hitro u no.

Vani se ve ulo teko dahtanje oronule morske vile.

* Orijentalne slastice; tufahije - jabuke punjene pastom od jabuka kuhanih u

slatkoj vodi s limunom, uz dodatak maslaca, mljevenih badema ili oraha, malo
mljevene kave i umuenog bjelanjka; na kraju se preliju eernim sirupom i
ukrase tuenim vrhnjem; tahan-halva - halva od sezama, sadri penino
brano, sjemensko i sezamovo ulje, eer, glukozu ili med; ponekad se u masu
dodaje kakao, pistacije, bademi ili vanilija - po konzistenciji je tvrda i suha, pa se
lako drobi.
 17

Sljedeeg jutra, Zorbin me glas probudio u samo praskozorje; pomislio sam, to

li ga je spopalo tako rano zorom - emu galama...

Moramo se ozbiljno pozabavit poslom, gazda doviknuo mi je punei

naprtnjae hranom. Doveo sam dvije mazge, ustaj pa emo do manastira da
potpiemo ugovor za iaru. Usput, ako ima neega to lavu utjera strah u kosti,
onda su to ui. Poderat e nas, gazda.

Zato sirotu Bubulinu u naziva? upitao sam ga nasmijavi se; pretvarao

se da me nije uo.

Ajde, kreemo... prije nego to se sunce visoko digne ree pourujui me.

Odista sam se radovao usponu u planine i uivanju u mirisu borovine. Uzjahali

smo na ivotinje i krenuli uzbrdo, te zastali nakratko pred rudnikom kako bi
Zorba izdao upute radnicima: kaza im da kopaju u ,,Igumaniji, proire galeriju
,,Danguba i raiste ,,Canavaro.

Dan bjee blistav poput praiskonskog dijamanta. Sto smo se vie uspinjali, duh
nam bjee proieniji i uzbueniji - iznova sam osjetio kako ist zrak utjee na
duu, kako joj prija lagano disanje i pogled na beskrajne horizonte. Da ovjek
pomisli kako je i dua ivotinja s pluima i nozdrvama koja treba kisik, koja se
gui u praini i ondje gdje je previe ustajala izdaha.

Sunce ve bjee visoko kad smo se domogli borove ume. Zrak je mirisao
smolom, a vjetar umio u kronjama nad nama, povijajui ih kao morske valove.
Tijekom cijelog uspona Zorba je promatrao nagib padine - u mati je ve pobijao
stupove, svakih nekoliko metara, a kad me pogledao vidjeh u njegovim oima
elino ue iare kako se presijava na suncu, dok se oda nj zakvaeni trupci
sputaju prema moru zvidei zrakom kao strelice izbaene iz luka.

Protrljao je ruke.

Kapital! ree obuzet silnim uzbuenjem. Ovo e bit zlatni rudnik, gazda!
Ubrzo emo se valjat u parama ko prasad u glibu. Mo emo sve o em smo
priali.

Pogledah ga u udu.
 Hm, nemoj mi re da si ve zaboravio! Ne ree li da emo, prije nego to
ponemo gradit onaj tvoj samostan, oti zajedno u one visoke planine... kako
se ono zovu?

Tibet... Ne, Zorba, nisam zaboravio. Ii emo, ali samo nas dvojica, bez ena.

Ko je njih spomeno?! Jesu korisni ti bijedni stvorovi, i to mnogo... zato, nita

protiv nji da nisi kazo... ali samo kad ovjek nema pametnijeg posla - ko, na
priliku, kopanja ugljena, osvajanja gradova ili razgovora s Bogom. A to bi inio,
kad nema takvi posala... da ne prsne od huje? Opijo se, kocko ili plazio po
eni... i eko nekakvu svoju uru - ako mu ta ima ikad do.

Rekavi to, na trenutak zastade, pa e glasom punim mrzovolje i jada:

Ako mu uope doe, jer moebit i ne doe. Nikad.

Opet je nekoliko trenutaka utio, pa nastavio svoj solilokvij:

Ne mogu ja vie ovako, gazda! Il e se svijet morat smanjit, il ja vei

narast. Inae, uze me vrag!

U tom se asu monah pojavi meu borovima, riokos i bolesno ut u licu, u

pohabanoj halji zavrnutih rukava i s domaom pletenom kapom na glavi. U
desnoj je ruci nosio eljeznu ipku kojom je u hodu o tlo udarao. Kad nas je
spazio, zastade i die tu tangu uvis.

Kuda vas dvojica? upita.

U manastir Zorba mu otpovrnu. Pomolit se idemo.

Vratite se, krani! viknu kaluer, a sjajne mu se modre oi zaarie

estinom. Okrente mazge natrag, posluajte me! Nije Djeviin vonjak ono
to ete tamo na, nego Sotonin vrt. Siromatvo, poniznost, estitost... kau da
ine kaluersku krunu. Mo mislit! Vraajte se, kaem vam, jer tamo caruju
novac, bahatost i pouda spram mladih momaka. To je njihovo sveto trojstvo!

uj zajebanta - zabavan momak! apnu mi Zorba, okrenuvi se; oito

oduevljen namjernikom, zaustavi mazgu, nagnu se prema njemu i upita ga:

Kako ti je ime, brate? Otkuda si?

Zaharija mi je ime. A otkud sam... niotkud! Upravo sam pokupio sve svoje i
odlazim! Zauvijek, jer se to vie podnijet ne moe. A, kako se ti zove,
zemljae?
 Canavaro.

Ne mogu ja to vie izdrat, brate Canavaro. Po cijelu no Krist tui, jaue i

jei, spat mi ne da... pa tuim, jauem i jeim i ja s njim. A onda me iguman -
peko se u ognjima paklenim dovijeka! - jutros otjera... govorei Zaharija, brai
usnuti ne da, nema mi druge nego otjerat te. Nato ja njemu: Ja da im usnut
ne dam? Ili Krist?... On tui, jaue i jei, a kako mogu da ne tuim, jauem i
jeim s njim! Nato ti taj antikrist raspelo podie pa me... vidi! monah pritom
skide kapu i pokaza na tjemenu kvrgu prekrivenu kosom namoenom usirenom
krvlju te mi ne osta drugo nego da dadem petama vjetra... i niza stranu.

Ajde ti lijepo s nama natrag ree mu Zorba. Sredit u ja to s igumanom,

a sad... pravi nam drutvo i pokazuj put. Samo te je nebo poslalo.

Monah se na tren zamisli - oi mu se ozarie udnim sjajem.

A to e mi dat? upita.

Sto bi ti htio?

Kilo suenog bakalara i bocu vinjaka.

Zorba se nagnu, oslonjen na prednji dio samara, pa e smrtno ozbiljno:

A da ti, Zaharija, nema moebit nekakva neastivog u sebi?

Kaluer se sav strese, pa e u udu:

Kako si pogodio?!

Ja sam ti s Atosa Zorba e smrtno-ozbiljno pa znam poneto o tom.

Zaharija na to pognu glavu i priznade jedva ujno:

Jes, neastivi je u meni.

To on ite suhe ribe i konjaka, jel da?

Jes, neka je proklet tri puta!

Tja, tako ti je to! A pui li on? Zorba e dobacujui monahu cigaretu; ulovio
ju je ustro kao aba muhu.
 Pui, jata! Kuri ko Turin, kuga ga pomela odgovori kaluer vadei
kremen, gubu i ocilo iz proreza na mantiji; kad je pripalio cigaretu, povue dim
kao da mu je zadnji u ivotu.

U ime Gospodnje! ree, te oinu onom ipkom o tlo i strese se od uitka.

A kako je tvomu neastivom ime? upita ga Zorba, namignuvi mi i udarivi

mazgu akom po sapima, kako bismo nastavili uzbrdo.

Josip! Zaharija e ne okrenuvi se; doslovce shvativi Zorbin prijedlog da

nam vodi bude, krenuo je nekoliko koraka pred nama, potapajui se metalnom
mougom.

Napola poludjeli kaluer ni najmanje nije bio suputnik po mojem ukusu. Bolestan
um, kao i bolesno tijelo, u mene izaziva ponajprije saaljenje, a donekle i
gaenje. Ipak, nita ne rekoh, preputajui Zorbi da uini kako mu drago.

Na svjeem i mirisnom zraku ubrzo smo ogladnjeli, pa kad smo se domogli

velikog bora razgranate kronje, sjaismo i otvorismo nae torbe. Zlosretni se
kaluer navirivao da vidi to li je u njima.

Polako, Zaharija! Nita se ne oblizuj, danas je Veliki ponedjeljak. Ali, mi, jer
smo masoni, slobodni zidari, blago-vat emo neto peenja i piletine... neka
nam Bog ne zamjeri. Tebi... evo malo maslina i halve, dovoljno za tvoj svetaki
trbuh!

Monah se uhvati za umazanu bradu.

Meni e dosta bit masline, kora hljeba i gutljaj vode nimalo e skrueno
Ali Josip, neastivi, taj bi mesa s vama, brao. O, voli taj piletinu, ko i svaka pala
dua... a i vina bi se napio iz vae tikvice!

Prekriio se, pa potom u tren oka smazao masline i halvu, te se vode napio,
obrisavi potom usta zapeem, a onda se opet prekrstio - kao na kraju obroka -
te e:

E, sad je na Josipa red, dua mu triput prokleta!

Bacivi se na ponuenu piletinu, halapljivo je odgrizao s koica i gutao velike

komade mesa, sikui kroz zalogaje:

deri, izgubljena duo! Labaj, betijo bezbona!

 Sila si, bogme, kaluere! Zorba ga je poticao podrugljivo se smjekajui.
Vidim ja, moe ti za dvojicu.

Potom e meni:

Sto ti se ini, gazda... kakav je ovo nesretnik?

Nije ba da ne slii na te! nisam odolio da ga bocnem.

Na, Josipe, napij se! Zorba mu prui tikvicu s vinom.

Loi, zla sreo! Zaharija e zgrabivi tikvu i izlijevajui vino u otvoreno

drijelo.

Kako je sunce sve ee peklo, kad smo nastavili prema manastiru drali smo
se to dubljega hlada - jedino je sumanuti kaluer i dalje kroio osunanim
dijelom staze, znojei se kao da ga netko vodom oblijeva; da bi nas potedio
njegova smrada po kiselu znoju i ustajalu tamjanu, Zorba mu ree da i on koraa
zasjenjenom stranom puta.

Kako kaluer posta? upitao ga je potom, raspoloen za priu kao i uvijek

nakon jela.

Zaharija se kiselo nasmijei.

Pretpostavljam da misli kako bje silno prouovijen? Taman posla!

Siromatvo, brate, neimatina grdna! Od gladi se umiralo, pa reko sebi: ,,U
manastir, nema druge - tamo barem nee od gladi crknut!

Pa... jesil zadovoljan bio?

Slava Bogu na nebesima! Kukam i alim se, ali ne obadaj to, jer ne rogoborim
zbog uskraeni zemaljski potreba. S tim ti je poi-doi, a nema u mene dlake
na jeziku. Nego, brate, meni je do nebesa stalo! A dobra sam dua, nikog ne
diram, poalice priam i kapare uokolo berem... ma su kalueri opaki, govore da
sam sotonom obuzet i napadaju me. Ali, govorim ja samom sebi: Ne moe bit!
Jer i Bog voli alu i smijeh. Znam da e mi jednoga dana re: Odi amo, ti mali
lakrdijau, nasmij me! Tako u vam ja u raj u ko lakrdija u Boga!

Jes ti glava uvrnuta, spadalo jedno, ma na pravu stranu! Zorba e

sokolei ga. Nego, daj hitrije malo. Mazge dre tvoj korak, pa e prije mrak
nego mi do manastira.
Zaharija pouri pred nama, pa krenusmo strmo uzbrdo, a tada mi se vrati znani
osjeaj kako se s usponom u planine penjem i prema uzvisinama duha,
ostavljajui u podnoju sitne brige, a okreui se plemenitim izazovima -
prelazei put od oportunistikih istina prema vrletnim predodbama.

Naa Gospa od Osvete! doviknu kaluer, zastavi iznenada i pokazujui

nam ipkom prema kapelici s draesnom kupolom; potom je kleknuo i prekriio
se.

Kad smo prili, sjaismo i uosmo u crkvicu. Prohladno unutra bjee; u dnu
prostorije vidjeh ikonu pocrnjelu od ae svijea - pred njom srebreno kandilo s
vjenim ikom, a uokolo bezbroj zavjetnih ploica, tankih srebrenih listia na
kojima su nevjesti kujundije ugravirali oi, ake, noge, srca... Priao sam
Bogorodiinoj slici: bjee lika nemilosrdne ene-ratnice, jaka vrata i mrka
isposnikog izraza tvrdokorne djevice - a u ruci joj ne bjee Djetece Boje,
nego bojno koplje.

Jao si ga onom ko napadne manastir! Zaharija e glasom punim groze.

Bacit e se na nj i probost ga kopljem, ko i alirske gusare kad su jednom u
davnini upali ovamo, te ga opljakali i spalili. Neznaboce je to grdne kazne
stajalo: kad su prolazili pored kapele, Blaena je Djevica odjednom izala iz
ikone, utrala meu nji, pa kopljem nemilice desno-lijevo... te pobi sve do
jednoga! Jo je moj djed viao njiove kosti razbacane uokolo, bjehu cijelu umu
zagadili. Otada je Naa Gospa od Osvete, prije toga bila je od Milosra.

A zato nije to udo uinila prije nego to su razbojnici spalili manastir, oe

Zaharija? upita ga Zorba.

Tako bjee Svevinjega volja! odgovori kaluer, triput se prekrstivi.

Zna Svevinji svoje promrsi Zorba penjui se na samar. Ajmo dalje!

Ubrzo se pred naim oima ukaza zaravan na kojoj ugledasmo obrise manastira
Blaene Djevice, okruena stijenama i prastarim borovima. Vedar u svojoj
bjelini, odsjeen od ostatka svijeta u toj udolini meu visokim umovitim gorama,
sjedinjujui u sebi plemeniti sklad planinskih vrhova i umilnost visoravni, taj mi
se manastir uini udesno prikladnim mjestom za bijeg u meditaciju. Tu bi,
pomislih, delikatan i trezven duh mogao domisliti uzvieno religijsko iskustvo po
mjeri ovjeka... kao to ne moe na nadljudski strmim klisurama, niti u nizinama
to potiu na lijenost i sladostrae - dok ovdje ima koliko mu treba, ali nita
povrh toga, da se uzdigne ne gubei ljudsku blagost. Ovakvo mjesto ne bi tesalo
ni heroje, ni bitange - samo ljude.
Pade mi na um kako bi ono bilo savreno jednako za antiki grki hram i arenu
muhamedansku moeju - jer bi Bog ovdje na zemlju siao u jednostavnu
ljudskom obliku, koraao bosonog po proljetnoj travi i tiho divanio s pukom.

Koje li divote! Oaravajue osame! Duhovnog blagostanja... proaptao

sam.

Sjahali smo, proli kroz kapiju i uspeli se u gostinsku odaju, gdje nas - po tradiciji
- poastie rakijom, slatkim i kavom. Domain, zvan i gostoljub, doe nas vidjeti,
a ubrzo bjesmo okrueni i zantieljnim monasima koji su brbljali u jedan glas. U
oima im podmuklost, na usnama nezasitnost, masne brade i upavi brkovi,
nadasve teak jarji vonj uspaljenih mujaka.

Donijeste li kakve novine? upita me jedan kaluer nasrtljivo.

Novine?! prenerazih se. to e vam novine ovdje, zaboga?

to i drugima, brate! Da saznamo to se dogaa u svijetu, dolje uz more

povikae dvojica-trojica monaha mrzovoljno.

Naslonjeni na balkonsku ogradu, graktali su poput jata gavrana, uzbueno

raspravljajui o Engleskoj, Rusiji, Venizelosu*, kralju**... Svijet je prognao njih,
ali se oni nisu odrekli njega - oim im bjehu pune velegradova, duana, novina,
ena...

Kosmat i krupan kaluer prie nam i zapilji se u nas, pa e mi onda

nepovjerljivo:

Ma, neto bih ti pokazao, da mi kae to o tom misli. Idem donijeti.

Ode on, kratkih runjavih ruku skrtenih preko trbuine, vukui stopala u
pustenim papuama po izlizanim ploama poda, a ostali se monasi poee
zlurado cerekati.

Otac Demetrios oe i vama pokazat svoju glinenu gospu ree brat

gostoljub. Neastivi je taj kipi namjerno zbog njega u zemlju sakrio, da ga
ovaj nae kad bude kopao u vrtu... ko to se i zbilo. Odnio ga u svoju eliju i
otad ne spava. Bezmalo je pameu skrenuo.

Zorba se die na noge - teki vonj u manastirskim odajama doslovce ga je

guio.

Mi dodosmo s ugovorom, da ga otac iguman potpie ree.

 Znam odgovori domain ali je asni Otac jutros otiao do sela, strpite
se.

Uto se otac Demetrios vratio nosei neto meu dlanovima naprijed ispruenim -
kao da skriva Sveti Graal.

Evo... pogledajte ree oprezno rastvarajui ake.

Prioh mu: s kaluerova dlana smijeila se siuna figurina iz Tanagre***,

polugola i srameljiva, podupirui glavu jedinom preostalom rukom.

Rekao bih da time to tako pokazuje na svoju glavu hoe re da uva neto
dragocjeno u sebi, moebit dragi kamen, dijamant ili biser. Sto ti misli? upita
me brat Demetrios.

Ja mislim da je samo boli glava dobaci podrugljivo jedan od kaluera koji

nam prioe.

Ali, Demetrios se ne dade pokolebati: donje usne objeene kao u jarca, gledao
me i nestrpljivo oekivao sud; meutim, kako sam ja oklijevao bilo to rei, on
nastavi:

Mislim da bi je trebalo skrit pa vidjet. Spavat mi ne da, a ako je dijamant...

I ne sluajui ga, promatrao sam skladan lik djevojke malih vrstih grudi, koja se
obrela tu, u mirisu tamjana i meu smrknutim boanstvima kria koja bacaju
kletvu na puteno, poljupce i smijeh. Kad bih ju samo mogao spasiti...

Zorba uze glinenu figurinu s kaluerova dlana, pa ju znalaki opipa, zadravi se

prstima na njenim iljatim sisicama.

Zar ne vidi, dobri moj brate, da su to avolja posla? Sam je vrag u njoj,
nema sumnje. Ali, ne brini. Umijem ja s njim, proklet bio. Pogledaj joj sise, brate
Demetriose - oble, izazovne i tvrde. Upravo su takve sise u avolica, a ja ih
znam buljuk cijeli!

Uto se mladi monah pojavi u okviru vrata - sunce mu je obasjalo zlaanu kosu i
oblo lice s paperjastom bradicom. Onaj monah opaka jezika, koji se ranije bjee
oglasio, namignu bratu gostoljubu, nato se obojica zlobno iscerie.

Oe Demetriose ree mu podmuklica. Evo tvoga novaka Gavrila.

Monah urno uze figurinu iz Zorbine ruke i stuti se, kotrljajui se poput bave,
put ulaza u konak. Ljepukasti pripravnik krenuo je bez rijei pred njim,
enskasto se njiui u bokovima, te obojica nestadoe u oronulu i mranu
hodniku.

Dao sam znak Zorbi da izaemo na dvorite, gdje vie nije bilo tako
nepodnoljivo vrue. Usred ograena prostora jedno je naranino stablo bilo u
punom cvatu, a tik do njega voda je uborila iz mramorne ovnujske glave, oito
dospjele s nekog antikog spomenika. Sagnuh se tako da mi je voda po potiljku
potekla, to me sjajno osvjeilo.

Za ime Boje, kakvi su ovo ljudi? Zorba e ne krijui gaenje. Ni

mukarci, ni ene... mazgovi! Fuj! Ja bi to sve povjeo!

I on se osvjeio, gurnuvi glavu pod vodeni mlaz, a tada se gromko nasmijao:

Due mi, povjeo bi ih! U svakom je od njih vrag svoje vrste. Neki oe enu,
neki bakalara, drugi bi para, trei novine... kakva gomila tupoglavaca! Koga
vraga ne siu u stvarni svijet, pa se nauivaju svega ime modani tlae?

Pripalio je cigaretu i sjeo pod rascvalu naranu.

Kad ja za neim udim, zna to uinim? upitao me. Prederem se da

mi iza uiju puca, pa se toga rijeim i vie o tom ne mislim. Ili se, sjetim li se,
ispovraam! Jednom, kad sam dijete bio - ispriat u ti ovo kao primjer -
naprosto poludio za trenjama! Nisam para imo, pa ni mogo kupit mnogo
odjednom... tako, kad bi pojeo najvie to sam platit uspijevo, jo mi nije dosta
bilo. Danju i nou ni o em mislio nisam nego o trenjama - slina mi na usta
tekla, kakva to muka bjee. Jednoga dana, il bje poludio, ili mi od srama dolo,
ne znam vie... bilo kako bilo, trenje menom ovladae i to je zaista urnebesno
bilo. I to uini? Usto sam jedne noi, prekopo ai page i nao srebrenu
meidiju****, pa mu je ukro.

Sutradan sam poranio na pazar i kupio u piljara punu koaru treanja, sjeo u
nekakav jarak i navalio, pa trpo u se dok nisam sve izjeo. Stomak me gadno
zabolio i zlo mi bjee. Bogme, gazda, opako zlo, tako da od tog dana trenje
vie ne poelje. Ma, ni vidjet ih ne mogu. I tako se spasi - otada i najslaoj
trenji mogu re: E, ba te neu! Kasnije sam isto uinio s vinom i duvanom, pa
iako i sad pijem i puim, mogu prestat svakoga trena. Nisam rob strasti. Snae
me to i s domovinom: silno mi bjee na pameti, ma mi dodija: u grlu me guila,
te je ispljunu i nikad otada muke s njom!

A ene? upitah ga.

Do e i one na red, proklete bile!.Dodijat e mi... kad mi sedamdeseta

bude.
Rekavi to, malo se zamislio - nekako mu preblizu bjee.

Osamdeseta! ree ispravivi se. Vidim, gazda, da te to nasmijava, ali ne

bi trebalo. Tako se mukarci samooslobaaju. Posluaj ti mene - nema drugog
naina nego se pretrpat dok ne prasne. Asketizam nije rjeenje... jer, kako
misli vraga nadmait, gazda, ako se sam u vraga i po ne preobrazi?

Uto se Demetrios, teko dahui, vratio u dvorite - plavokosi mladi monah za

njim.

Svak bi pomislio, eno prekaljenog anela promrmlja Zorba, divei se

srameljivu momku mladenakog lika.

Dvojica monaha produie prema kamenom stubitu koje vodi u gornje elije.
Demetrios se okrenuo momku, znaajno ga pogledao i neto mu rekao - na to
ovaj odreno kimnu glavom. Meutim, trenutak kasnije popustljivo pognu glavu,
obgrli starog kaluera rukom oko pojasa i krenu s njim uza stepenice.

Jesil vidio? upita me Zorba, pa e bijesno: Sodoma i Gomora!

Dvojica monaha navirie se za Demetriosom i Gavrilom, namignue jedan

drugom - te u smijeh.

Pakosna bagra! proguna Zorba. Ni vrana vrani oi ne kopa, a vidi nji!

Jesi li ikad vidio da su ene meusobno tako zlurade?

Ali oni su mukarci odgovorih mu nasmijavi se.

Vjeruj ti meni, gazda, nema ti u njih mnogo razlike! Mazgovi i mazge, svi
redom... a svejedno zvao ih Demetrios ili Demetra, Gavril ili Gavrila, kako kojega
ve doivljava. Ajmo, gazda, neka nam to potpiu to je bre mogue i
bjemo. Ako jo ostanemo tu, brzo e nam se jednako zgadit muko i ensko.

Potom e posve tiho:

Osim toga, imam plan!

Jo jedna tvoja suluda zamisao, ne sumnjam. Ne misli li, stari jare, da si za

svoju dob poinio dovoljno budalatina? Kai, to si smislio.

Zorba slegne ramenima.

Kako mogu tebi takvo neto re, gazda? Ti si pristojan momak, ako smijem
tako kazat, i svakom e uinit najbolje to moe, ma ko to bio. Ako zimi vidi
buhu na poplunu, stavit e je poda nj da se ne prehladi... pa kako bi razumio
staru hulju poput mene? Ja, kad naem buhu, crc! meu noktima i nema je. Kad
naiem na ovcu, bogme je prikoljem, nabijem na raanj i pozovem prijatelje da
se poaste! Ti bi reko, nije to tvoja ovca - i nije, priznam. Ali, gazda, ajmo se mi
najprije najest, pa emo zatim lijepo na miru i natenane raspravit to je moje, a
to tvoje. Eto, pustit u te da govori do mile volje... dok ja akalicom istim
zube!

Dvoritem se prolomi njegov smijeh - pa brat Zaharija silno prestraen pritra na

prstima, pokazujui mu kaiprstom pristisnutim na usta da utihne.

Pst! Ne smije se smijat ovdje! Vidi, tamo gore... onaj prozori; tamo je
biblioteka u kojoj episkop povazdan radi. Pie... sveti je on ovjek. Po cijele
dane samo pie i stoga mu mir treba.

Ha, brate Josipe! Upravo si ti osoba koju ja trebam. Gdje ti je elija? Povedi
me, porazgovaro bi s tobom ree Zorba, primivi monaha pod ruku; zatim e
meni:

Dok nas nema, ti malo obii manastirsku crkvu i razgledaj stare ikone. Ja u
priekat igumana, nee taj jo dugo. Ali, nita sam ne poinji, jer bi mogo
zabrljat. Meni sve prepusti, imam plan, kaem ti.

Potom, sagnuvi se kako bi mi mogao na uho apnuti, dodade:

Dobit emo umu u po cijene. Nikom ni rijei! Nakon toga se urno udaljio,
drei munjenog kaluera vrsto za nadlakticu.

* Elefterios Kyriakou Venizelos (Murnies kod Kanije, 23. kolovoza 1864. - Pariz,
18. oujka 1936.) bio je poznati grki revolucionar, potomak Spartanca
Venizelosa Cravatesa, koji je (pred Albancima) izbjegao na Kretu, dravnik i
jedan od najutjecajnijih grkih politiara 20. stoljea. Kao viekratni pobjednik na
izborima, te potom premijer (1910.-1920., 1928.-1932.) snano je utjecao na
oblikovanje dravnog ustroja, tako da ga zovu tvorcem moderne grke drave.

** S obzirom na vrijeme zbivanja romana, vjerojatno se misli na Konstantina I.

(1913.-1917., 1920.-1922.), pronjemaki usmjerenog monarha, koji je bio u
sukobu s Venizelosom, jer je pokuavao izbjei da Grka ue u I. svjetski rat na
strani Antante; godine 1916. Venizelos je, uz potporu Antante, uspostavio vladu
u Solunu, a postrojbe tog saveza okupirale su dijelove zemlje, pa je Grka u
lipnju pristupila Antanti i objavila rat Centralnim silama, a Konstantin bio
prinuen abdicirati u korist sina Aleksandra (1917.-1920.).
*** Tanagra , naselje sjeverno od Atene, nedaleko od Tebe, u antici poznato po
masovnoj proizvodnji figurina od peene zemlje; smatra se da je ime stanovnika
Greje, sredinjega grada te regije - koje na grkom glasi Graikoi - korijen
latinskog imena Graecus, Grk, koje je prvi ponio Homer, a kasnije i cjelokupno
stanovnitvo balkanskog juga pod utjecajem helenske kulture.

**** Medidija (Mejidie, tur. Mecidi Nishani), odlije to ga je 1852. ustanovio

sultan Abdulmedid I, za ratne i graanske zasluge. U sredini sedmerokrake
srebrene zvijezde zlatni je medaljon oko kojega je prsten od crvenog emajla, s
natpisom: Gorljivost, Posveenost, Odanost, a na dnu je upisana godina po
islamskom kalendaru AH 1268 (1852.), Postojalo je pet redova tog ordena,
najvanijeg u povijesti Otomanskog Carstva; u prvom redu broj nositelja je bio
ogranien na 50, a u petomu na 6.000.

18

Prijeoh prag manastirske crkve i stupih u njezinu sjenovitu, hladnu i mirisnu

unutranjost. Hram bjee pust, votanice zataknute u bronane svijenjake
bacale su slabano svjetlo uokolo, a prostor u dnu kapele popunjavao je vjeto
izraen ikonostas u obliku velike odrine krcate grozdovima. Zidovi bjehu od poda
do stropa prekriveni napola oljutenim freskama - zastraujuim slikama
isposnika nalik kosturima, oeva crkve Kristove i prizora muke njegove, golemih
anela stroga lika s kosom uvezanom plavim i crvenim vrpcama izblijedjelim od
vlage.

Visoko pod svodom bjee naslikana Djeva Marija dugih ruku, dlanova sklopljenih
u molitvi, a iak tekoga srebrenog kandila to je visjelo pred njom njenim je
treperavim plamikom milovao njezino izdueno paeniko lice. Nikad joj neu
zaboraviti oi pune boli, usta obiljeena grom i bradu to svjedoi o snanoj
volji. Eto, pomislih, savreno sretne i zadovoljne Majke, ak i u beskrajnoj tuzi,
jer osjea da je njezina smrtna utroba porodila onoga koji nee umrijeti.

Kad sam prekoraio prag u povratku, sunce je ve zalazilo - sjeo sam pod ono
naranino drvo, ispunjen sreom. Kupola hrama oblila se rumenilom kao da zora
svie. Kalueri se bjehu razili na odmor po svojim elijama, kako bi prikupili
snage jer im je slijedila no bez sna: Krist e te noi zapoeti uspon na Golgotu,
pa trebaju poi za njim. Dvije crne krmae ruiastih sisa mirovale su pod
stablom rogaa, a po krovovima se epurili i gukali golubovi.

Koliko li u jo ivjeti, pomislih, uivajui divote zemlje, zraka, tiine i mirisa

naranina stabla u cvatu? Ikona svetoga Baka, to ju vidjeh u crkvi, srce mi je
ozarila razgaljenou: iznova mi je otkrila ono to me uvijek najdublje dirne -
jedinstvo i snagu svrhovitosti, ustrajnost udnje. Blaena neka je ta draesna
ikonica kranskog mladia kojem kovrava kosa pada preko ela poput
grozdova groa. Dioniz, radostan antiki bog vina i zanosa, i sveti Bako u
mojim su se mislima stopili u jedan lik: pod liem vinove loze, zaodjenuto
monakom haljom, ivotom drhti jedno te isto tijelo - Grka.

Zorba se vratio i urno mi prenio vijest:

Iguman je doo. Malo smo porazgovarali, ne da se lako nagovorit. Kae da

nam nee dat umu za sitni, trai mnogo vie nego to smo ponudili, stara
hulja... Ali, nisam jo gotov s njim.

Kakvo sad nagovaranje? Zar ne bjesmo utanaili cijenu?

Ne mijeaj se u ovo, gazda, zaboga preklinjao me Zorba. Samo e

pokvarit. Eto, ti o starom sporazumu, ali toga vie nema. Mrtav i pokopan, velim
ti. Ali, ne mrti se, dobit emo mi umu u po cijene!

Kakvu si podvalu opet smislio, Zorba?

Nita ti ne brini, to je moj poso. Podmazat u ja gdje treba i stvar e glatko

krenut, razumije?

Ali, kakvo sad podmazivanje? Nita mi nije jasno.

Ma... u Kandiji sam potroio vie nego to sam smio, pa to moram

nadoknadit. Prvo je Lola progutala hrpu moga... to jest, tvoga novca. Ne misli
valjda da sam to zaboravio? Oprosti, ima u mene samopotovanja. Ne
doputam ja sebi mrlje na savjesti! Kolko sam spisko, tolko u namirit. Pa
kontam, ako me Lola kotala sedam tisua drahma, za toliko u skinut cijenu
ume. Tako e iguman, manastir i Djeva Marija podmirit raun za Lolu. To ti je
moj plan, kako ti se ini?

Nikako! Uope mi se ne svia. Zato bi Djeva Marija bila odgovorna za tvoje

svinjarije?

Odgovorna je itekako, i vie nego odgovorna! Vidi, ona je rodila sina... Boga,
a taj je stvorio mene, Zorbu... i dao mi onaj instrument - zna ti na to mislim. A
taj prokleti instrument, gdje god susreo primjerak enskoga roda, uini da
izgubim glavu i odrijeim esu. Jasno? Stoga je Njezina Svetost i vie nego
odgovorna... pa neka plati!

Zorba, nisi me uvjerio. Ne svia mi se to ni najmanje.

 To je drugi par rukava. Ajdmo mi najprije spasit sedam iljada, a raspravljat
emo poslije! Prvo me ljubi, dragana pa onda pitaj do kada, zna kako
pjesma kae.

Uto se na domain pojavio: uglaeno sveeniki pozvao nas je na veeru. Uli

smo u refektorij, prostranu samostansku blagovaonicu s klupama i uskim
stolovima - zrak u njoj bjee ispunjen kiselim vonjem uegla ulja. Na stranjem
zidu bila je freska Posljednje veere": jedanaest odanih uenika okupljenih oko
Krista poput stada ovaca, a postrance izdvojen riokosi Juda - crna ovca
ispupena ela i orlovskog nosa. A Krist ga netremice promatra...

Gostoljub sjede, pokazavi meni mjesto desno, a Zorbi lijevo od njega.

Postimo ree pa stoga nema ulja ni vina... ni za goste, to ete nam

ufam se, oprostiti. Ali, zaista ste dobrodoli.

Prekriili smo se, te se u tiini predali blagovanju maslina, proljetnog luka,

mladoga graha i halve. Sva trojica smo vakali polako, poput kunia.

Tako se ivi sad ovdje u nas ree domain krini put i post. Ali,
strpljenja brao, Uskrs dolazi, Jaganjac Boji povest e nas u Kraljevstvo
Nebesko.

Nakaljao sam se - Zorba pomisli namjerno, pa me oepi po stopalu ispod stola,

kako bi mi poruio: uti!

Vidio sam brata Zahariju... Zorba e da bi promijenio temu.

I to vam je taj luak rekao? gostoljub e znatieljno. Svih je sedam

zloduha u njemu, ne obraajte panju ni na rije od onog to govori. Dua mu je
neista i samu neist oko sebe sije.

Zvono je tugaljivo zaklecalo, pozivajui kaluere na obred, pa se domain

prekriio i ustao od stola.

Moram ii kaza. Poinje Krini put, i mi moramo nositi kri dok On svoj
nosi. Moete ostat na konaku, svakako ste umorni od puta. Do jutarnje slube...

Ti krmci! procijedio je Zorba kad se kaluer udaljio. Svinje! Laovi!

Mazgovi!

Sto ne valja, Zorba? Zaharija ti je neto rekao?

 Nije vano, gazda, kvragu sve! Ne budu li htjeli potpisat, pokazat u ja njima
od kakvog sam tofa!

Poli smo u dodijeljenu nam eliju; u kutu izbe bjee ikona Djevice s obrazom
prislonjenim uza sinovljev, a oi joj pune suza.

Zna li, gazda, zato plae? Zorba e kimajui glavom u znak

negodovanja.

Ne.

Zato to vidi to se dogaa! Da sam ikonopisac, Djevicu bi sliko bez oi, ui i

nosa - iz samilosti prema njoj.

Opruismo se na tvrdim posteljama, drveni okviri kojih su mirisali

empresovinom. Kroz otvoren prozor strujao je njeni dah proljea pun mirisa
cvijea. Povremeno bi se iz dvorita ulo alobno monako pojanje, na valove,
kao da ga vjetar donosi. Slavuj poe pjevati negdje blizu prozora, zatim se oglasi
drugi - malo dalje - pa trei... i no se ispuni zvucima ljubavi.

Nisam mogao zaspati: poj slavuja, pomijean s tubalicama procesije za krizom,

ponukao me da se i sam uspnem na Golgotu, da poem kroz nasade naranaa
u cvatu, slijedei velike mrlje krvi po kamenju. U plaviastoj proljetnoj noi vidio
sam hladan znoj kako se sjaji po cijelomu Kristovu blijedom tijelu dok posre pod
bremenom kria - vidjeh mu ruke, drhtave i ispruene kao u prosjaka koji one
uzdu puta preklinje da ga sasluaju. Galilejska sirotinja tri za njim kliui ,,Ho-
sana! Hosana!... u rukama im palmine grane, svoje halje pod noge mu prostiru.
On gleda one koje voli, a nitko ne ponire u dubine njegovog oaja. Samo on zna
da koraa ususret smrti. Pod zvijezdama, plaui bezglasno, tjei on svoju
ljudsku duu sapetu strahom:

Poput itnoga zrna, i ti, moje srce, mora pasti na zemlju i umrijeti. Ali, ne boj se
- jer, ne umre li, kako e ploda donijeti? Kako e nahraniti ljude koji od gladi
umiru?

Ali, njegovo ljudsko srce u grudima, uzdrhtalo i klonulo, nije htjelo umrijeti.

S drvea oko manastira razlijegao se poj slavuja - meu granjem i liem

oroenim nonom vlagom lebdjela je pjesma ljubavi i strasti, a s njom se
ispreplitao pla ustreperjela jadnog srca cijelog ovjeanstva. Pomalo i
neosjetno, praen korizmenim napjevom i pjesmom slavuja, otputih se u carstvo
sna... vjerojatno onako kao to dua ponire u raj.
Nisam odspavao ni sat vremena, kadli me probudi nekakav prasak - koji me
ispuni silnim strahom.

Zorba! povikao sam. Jesi li uo? To je bio pucanj iz pitolja.

On je, meutim, sjedio na krevetu i puio.

Ne uzrujavaj se, gazda ree tekom mukom obuzdavajui bijes. Neka

oni samo sreuju svoje konte, svinje porke.

S hodnika se zaue uzbueni povici: netko je teak, vukui noge u nanulama,

koraao tamo-amo, vrata elija su se kripei otvarala i zatvarala, a iz daljine je
dopirao jauk nalik ranjenikovu. Skoio sam s leaja i otvorio vrata, kadli se
smeuran stari pojavi preda mnom - irei ruke i zatvarajui mi prolaz. Na sebi
je imao bijelu koulju do poda, a na glavi takoer bijelu stoastu nonu kapicu.

Tko si ti?!

Episkop ree taj druim glasom.

Umalo nisam prasnuo u smijeh! Da - episkop?! Bez odore, zlatom izvezene

misnice, mitre i kria ukraena pregrtima poludraga kamenja... jer prvi put
vidjeh episkopa u nonom ruhu.

Kakav je to pucanj bio, Vaa Uzoritosti? Iz pitolja?

Ne znam, nita ja ne znam promucao je gurajui me blago natrag u eliju.

Zorba, na svojoj postelji, prasnu u smijeh!

Zar te strah, sitni oe? Odi, starino, k nama. Nismo mi kalueri, nemaj brige.

Zorba! opomenuh ga spustivi glas. Zar ne moe pokazat vie

potovanja? Episkop je.

Hm... u nonoj koulji niko nije episkop! Odi, starino!

Ustao je s leaja, uzeo velikodostojnika pod ruku, uveo ga u eliju i zabravio

vrata, a potom iz svoga ruksaka izvadio bocu ruma i natoio aicu do vrha.

Popij, prijatelju. To e te di.

Stari iskapi rum u jednom gutljaju - i bogme ivnu. Sjeo je na moju postelju,
oslonivi se leima o zid.
 Vaa Uzoritosti, nije li se ono uo pucanj iz revolvera?

Ne znam, sine. Radio sam do pola noi, otiao potom u krevet... a tada uh
galamu iz susjedne elije. Oca Demetriosa...

A tako! Zorba e uz grohotan smijeh. U pravu si bio, Zaharija. Ta krmad

porka, dakle!

Bit e nekakav lopov... ili slino promrlja episkop oborivi glavu.

Guva na hodniku bjee prestala, pa je manastir utonuo u tiinu. Episkop me

pogleda blago, zastraenim oicama, kao da preklinje.

Jesi li pospan, sine? upitao je.

Osjetio sam da ne eli otii natrag u svoju samotnjaku izbu - oito ga bjee
spopao golem strah.

Ne. Ne spava mi se, moete jo ostati s nama.

Poesmo tako razgovarati - a ni Zorbi vie nije bilo do sna: naslonio se na jastuk
i poeo motati cigaretu.

ini mi se kulturan mladi ree mi episkop. Ja ti ovdje nemam s kim

progovorit... a imam tri teorije koje mi ivot ine podnoljivim. Iznio bih ti ih, sine.

Prva je moja teorija poe on i ne ekajui da mu odobrim da oblik

cvijeta odreuje njegovu boju, a boja da utjee na ostala njegova svojstva. Isto
tako, svaka boja cvijeta drugaije utjee na ljudsko tijelo, a time i na ovjeju
duu. Stoga krajnje paljivo moramo hodati poljem kad je u cvatu!

Zastao je kao da oekuje moj sud - a ja zamislih staria kako lunja livadama i
pretrauje, pun potajna uzbuenja, oblike i boje poljskoga cvijea. Mora da
pritom drhti u mistinim strahovima, jer su njemu u proljee polja napuena
bezbrojnim arenim anelima i avlima.

Evo moje druge teorije: svaka ideja kojoj se znade zamjetan utjecaj ima i
zamjetan bitak. Ona je zaista tu, ne lebdi nevidljiva u atmosferi, nego ima
stvarno tijelo - oi, usta, stopala, eludac... Svaka je muka ili enska, pa stoga
trai ensko ili muko, kakav je ve sluaj. Zato u Evanelju stoji: Rije tijelom
postade.

Opet me je znatieljno pogledao, oekujui odreenje.

 Trea moja teorija nastavio je u hitnji, kao da mu je sve nepodnoljivija
moja utanja glasi ovako: neto vjenosti ima i u naim prolaznim ivotima,
jedino nam ju je samima teko otkriti. Svakodnevne brige vode nas na
stranputicu, pa samo nekolicina, cvijet ovjeanstva, uspijeva ivjeti vjenost u
svojim prolaznim ivotima na zemlji. A kako bi bez tih svi ostali bili izgubljeni,
Bog im se smilovao i podario im vjeru - pa tako mnotvo, slijedei izabrane, i
samo vjenost ivi.

Okonao je solilokvij, vidljivo rastereen time to je uspio nekom izloiti svoja

iznaaa. Podigao je sitne oi bez trepavica i nasmijeio mi se - kao da hoe
rei: Evo, dajem ti sve to imam... pa uzmi! Odista me dirnuo pogled na tog
ostarjelog ovjeuljka koji mi prua, jedva i poznajui me, plodove svoga
cjeloivotnog rada - dok mu se oi od ganua pune suzama.

Sto misli o mojim teorijama? upita uzimajui mi lijevu aku i skrivajui ju

meu svojima, u oi me gledajui. Osjetih da mu o mojem odgovoru ovisi
spoznaja je li, ili nije, cijeli njegov ivot beskoristan bio - a svjestan bjeh i da,
iznad i povrh istine, postoji dunost vanija i nemjerljivo ljudskija.

Te bi teorije mogle spasiti mnoge due rekoh.

Episkopovo se lice ozari: priznato je opravdanje cijelomu njegovom ivotu.

Hvala ti, sine proaptao je toplo mi stiui ruku.

Zorba se uto skoi iz svoga kuta:

Imam ja etvrtu teoriju!

Pogledah ga u strahu to li e izvaliti, a i episkop mu se okrenu.

Kai, sine, nek je i tvoja teorija blagoslovljena. Koja je?

Dva i dva su etiri! ree Zorba sveano-ozbiljno.

Episkop ga pogleda zgranuto.

A peta je, starino, da dva i dva nisu etiri nastavi Zorba. Ajde, prijatelju,
odlui se! Iskoristi priliku.

Pa... ne razumijem uzmuca se stari, pogledavajui me upitno.

Ni ja! ree Zorba razvalivi se od smijeha.

ao mi bjee sirotog starca posramljenog Zorbinom porugom, pa mu se obratih
promijenivi temu:

ime se inae bavite u manastiru, vaa uzoritosti? upitah ga.

Prepisujem drevne rukopise sauvane u manastiru, sine... a odnedavno i

skupljam epitete to se u vezi s Djevom Marijom upotrebljavaju u bogosluju.
Nisam za drugo, ostario sam, pa prebirem izraze divljenja Svetoj Majci kako bih
zaboravio jade ovoga svijeta.

Naslonio se laktom na jastuk, zatvorio oi i poeo nizati kao u deliriju:

Rua nesvenula, Njiva preplodna, Vino opojno, Vrelo nepresuno, Izvor

udesa, Klju dveri rajskih, Ljestve u nebesa, Most nerazorivi, Fregata-
spasiteljica brodolomnika, Utoite smirenja, Zora prevedra, Svjetlo vjeito,
Munja neugasiva, Stup ognjeni, Vojskovoa nepobjedivi, Toranj nerazruivi,
Tvra nesavladiva, Utjeha neiscrpna, Radost pregolema, Vid slijepih, Majka
siroadi, Trpeza blagdanska, Hrana najgladnijih, Mir nenaruivi, Vedrina
djevianska, Miris opojni, Gozba duhovna, Med i mlijeko naroda...

Ode stari na onu bandu ree Zorba to je tie mogao, videi da je na

iznenadni posjetitelj puinama svoje sumanute egzaltacije u san otplovio.
Pokrit u ga da se ne bi prehladio. Inae, u jednom da ima sedamdeset i
sedam vrsta ludila. Ovo je, valjda, sedamdeset i osma.

U svitanje se u dvoritu zauo semantron* - nagnuh se kroz tijesno okno i vidjeh

sparuena monaha s visokom crnom kapuljaom na glavi kako polako kroi
ukrug udarajui malim batom po dugaku komadu drva neobino skladna zvona.
Zvuk semantrona, odjekujui jutarnjim zrakom skladno i dojmljivo, kao da bjee
uutkao slavuje - umjesto njih oglasie se druge ptice, cvrkuui u kronjama.

Oaran semantronom, njegovim glasanjem punim sjetna priziva, pomislih da i na

mjestima bremenitim znacima trulei stanovit ivotni ritam uspijeva ouvati
dojmljivu izvanjsku formu, punu plemenitosti. Duh je ieznuo, ali je ostavio
golemo svoje stanite to ga je polako razvijao i koje ostade za njim intrigantno
poput morske koljke. Odista, to li su velianstvene katedrale u bunim
bezbonim megapolisima, nego prazne ljuture, pomislih - pretpovijesna
udovita od kojih je ostao samo kostur, nagrien suncem i kiama.

Kucanje se zaulo na vratima nae elije: do naih je uiju dopro unjkavo-

sladunjav gostoljubov glas:

Ustanite, brao. Vrijeme je za jutarnju molitvu.

 Kakva to pucnjava bjee noas? Zorba e skoivi na noge.

Poekao je trenutak, ali nikakva glasa s hodnika, premda ga je onaj s druge

strane vrata morao dobro uti - ako smo mi mogli njegovo umno disanje.

Ko je puco iz pitolja?! opet e on, poprilino bijesan.

Ali, umjesto odgovora zausmo kako se domain urno udaljava niz hodnik.
Zorba u hipu otvori vrata, pijunu u smjeru odlazeega i prodera se iz sveg grla:

Nitkovi prljavi! Hulje mantijake! Svi redom... popovi, kalueri, monahinje,

crkvenjaci, sakristani, svi. Zavreujete jedino da se pljune na vas!

Hajdemo! rekoh. utim vonj krvi u zraku.

Da je samo krv! zarea Zorba. Idi ti, gazda, na zornicu, ako oe. Ja u
pogledat uokolo da vidim to bi mogo izna.

Zorba, hajdemo, kaem ti! ponovih zgaen. Molim te, budi dobar pa ne
guraj nos u ono to te se ne tie.

E, tamo ga uprav vazda i guram! odvratio mi je ljutito, a potom se

prepredeno nasmijeio, pa e: Reko bi ja da nama avo uslugu ini.
Razumije da bi taj revolverski pucanj mogo kotat manastir lijepi sedam
iljada?!

Potom siosmo u dvorite - miris cvijea, jutarnja svjeina... ukratko: divota

nebeska. Zaharija nas je ekao, a kad vidje Zorbu, pritra i zgrabi ga za ruku.

Brate Canavaro! proaptao je drhtavim glasom. Ajde, bjeat nam je

odavde!

A kakav ono bjee pucanj? Iz pitolja... nekoga ubilo, zar ne? Govori ii u ti
vratom zavrnut!

Kalueru se zatrese brada; ogledao se uokolo - nikoga ne bjee u dvoru, elije

zatvorene, samo je pjev u valovima dopirao kroz otvorena vrata hrama.

Odite za mnom, obojica promucao je. Sodoma i Gomora!

Proli smo uz vanjsku stranu dvorinog zida i kroz vrt; dvjestotinjak koraka od
manastira bjee brainska grobnica. Uli smo u prostoriju s grobnim ploama po
podu, slijedei Zahariju koji nas povede do kapelice - otvorio je vrataca, pa
uosmo za njim. Na sredini, na hasuri od rogoine, lealo je tijelo pokriveno
monakom mantijom - po jedna svijea bjee upaljena uz glavu i noge
pokojnika.

Sagnuo sam se i podigao dio halje kojom mu bjee skriveno lice: bio je to
plavokosi Gavril, novak brata Demetriosa.

Na vratima kapelice-mrtvanice, iroko rairenih krila, s isukanim maem i

crvenim sandalama na nogama, bjee lik arhanela Mihovila.

Arhanele! Baci oganj i sumpor na njih, sve ih spali! zavapi Zaharija.

Uini neto, arhanele Mihovile, izai iz ikone! Zamahni maem i sasijeci ih! Nisi
li uo onaj revolverski pucanj?

Ko ga je ubio? Ko? Demetrios?... Govori, jarja bradurino! Zorba ga

zgrabi za nadlakticu, ali mu se kaluer otrgnu i pade niice pred arhanelom.

Ostao je nepokretan nekoliko trenutaka, lica podignutog prema ikoni, netremice

gledajui u nju napola otvorenih usta. Onda odjednom skoi na noge!

Ja u ih spalit! uskliknu odluno. Arhanel se pomaknuo, vidio sam!

Znak mi je dao.

Rekavi to, priao je ikoni i svojim debelim usnama poljubio Mihovilov ma.

Slavljen budi Bog! Spaen sam!

Zorba ga opet dohvati za ruku:

Ajdmo, Zaharija. Sad e uinit kako sam ti reko.

Potom se meni obrati: Daj pare, gazda. Ja u sam potpisat papire. Vuci su
oni, a ti janje, poderali bi te. Prepusti to meni i ne brini, imam ja te tuste krmke
gdje su najosjetljiviji. Oti emo odavde sa umom u depu. Idemo, Zaharija!

Njih se dvojica kradom zaputie prema manastiru, a ja krenuh u etnju meu

borovima. Sunce ve bjee visoko, pa su jo samo rijetke kapljice rose blistale
po liu. Ispred mene izleti kos, te se spusti na granu divlje kruice, strese krila,
pogleda me pa iz utoga kljuna ispusti dva-tri podrugljiva zviduka. Kroz borik
vidjeh kaluere kako izlaze iz crkve u dugom nizu, pognutih glava i kapuljaa
sputenih na ramena. Liturgija bjee okonana - polazili su u blagovaonicu na
jutarnji obrok.

Kakva teta, pomislih, da je njihovo isposnitvo i plemenito ozraje mjesta

lieno due.
Umoran sam bio, a i neispavan, pa se opruih po tratini. Zrak bjee pun mirisa
ljubica, brnistre, rumarina i kadulje -svuda su zujali kukci, zalijeui se na
cvijee poput gusara, kako bi mu nektar posisali. U daljini su blistale planine,
prozrane i spokojne poput izmaglice pokrenute vrelom svjetlou sunca.

Zatvorih oi, smiren osjeajui kako me proima tajanstveno tiho zadovoljstvo -

kao da zelena divota oko mene sami raj bjee, kanda sva svjeina, eterinost i
oduevljenje to sam ga osjeao Boje djelo bjehu... ili Bog sam, jer on mijenja
svoju pojavnost svakoga trena. Sretan je ovjek koji ga moe prepoznati u svim
njegovim stanjima - onda kada je aa vode, sljedeeg trena sin koji ti cupka na
koljenima... moda i obina jutarnja etnja.

Malo pomalo, sve je oko mene - ne mijenjajui oblik -san postajalo. Sretan sam
bio, zemlja se i raj u jedno stopie. Cvijet u polju, s velikom kapljom meda u
sredini: takvim mi se ivot uini, a moja dua - divlja pela koja ga grabi.

Grubo sam bio probuen iz toga stanja blaenstva: zauh korake i apate za
sobom, a u istom trenu Zorba me dozva glasom punim likovanja:

Idemo, gazda!

Kad mi je priao, vidjeh u njegovim sitnim oima avolski sjaj.

Idemo? Sve je sreeno? upitah s olakanjem.

Sve! odgovorio je tapui se dlanom po gornjem depu dolame. Suma

je tu! Vjerujem da e nam sreu donijet. A tu je i sedam tisua koji nas je Lola
kotala!

Izvadio je smotuljak novanica iz depa.

Dr , otplaujem dug ree mi. Nee me vie bit sram u oi te pogledat.

Sve je unutar te svote, arape, torbice, parfemi, suncobran za gospu Bubulinu,
ak i papagajev kikiriki. I tahan-halva to sam je tebi donio!

Zorba... zadri ti to. Kao dar od mene odvratih. I zapali svijeu Gospi o
koju si se ogrijeio.

Zorba se okrenu: brat Zaharija prilazio nam je u svojoj halji zelenoj od

prljavtine, u nanulama izlizanih peta - vodei nae mazge. Zorba mu prinese
smotuljak tisuica oima:
 Rastajemo se, brate Josipe... a tu ti je dovoljno para da moe kupit stotinu
kila bakalara i natrpat se njim da ti stomak pukne. deri dok ne pone
povraat, pa e se ga se oslobodit do kraja ivota. Odi, prui apu!

Kaluer prie, zgrabi novac i strpa ga u kesu pod mantijom.

I petroleja u ovim nabavit! ree iskesivi se.

Po mraku, kad svi stari bradati jarci zaru apnu mu Zorba u uho i kad
bude jaka vjetra, zalij posvud uokolo. I ne zaboravi za potpalu natopit staru
ponjavu il pamunu krpu, bilo to... samo da dobro plane! Svatio si?

Videi da munjeni kaluer sav drhti od zebnje, Zorba ga osokoli:

Ne tresi se tako! Arhanel Mihovil ti je naredio da to uini, nije li? Vjeruj u

petrolej i Boju milost! Dobra ti srea!

Pojahali smo mazge, pa bacih posljednji pogled na manastir.

Jesi li to doznao, Zorba? upitah ga.

O pucnju? Ne optereuj glavu time, gazda. U pravu bjee Zaharija: Sodoma i

Gomora! Demetrios ubi ljepotana... eto ti na znanje.

Demetrios? Ali zato?

Ne eprkaj po tom, gazda. Sve je sama prljavtina i pokvarenost.

Zorba se potom okrenu manastiru; kalueri su izlazili iz refektorija, pognutih

glava i sklopljenih ruku, da bi se pozabravljivali u svojim elijama.

Prokunite me, sveta brao! doviknu im ogoreno.

* Semantron, prijenosna udaraljka kojom se u manastiru monahe poziva na

molitvu ili poetak procesije. Porijeklom iz Egipta, po Levantu se proirio nakon
to je sultan zabranio kranskim crkvama koritenje zvona (koja su inae na
Istok dola iz Venecije: 865. godine dud je bizantskom caru Mihajlu III darovao
prvih 12). Obino je od javorova ili brezova drva, maksimalne duljine do 3 m,
irine oko 45 cm, a debljine oko 5 cm; zvuk se stvara udaranjem posebnim
batom.
 19

Prvo eljade koje vidjesmo kad smo sjaili po silasku na obalu bjee - Bubulina!
Sjedila je zaogrnuta haljom pred vratima kolibe - a kada upalih svjetiljku i vidjeh
joj lice, zaista sam se zabrinuo.

to je po zlu polo, gospo Hortense? Jeste li bolesni? upitao sam ju.

Drugo je posrijedi bilo: otkako joj je u umu zablistala velika nada - vjenanje -
stara je sirena izgubila sav svoj ionako teko odrediv i debelo dvojben arm. Kao
da nastoji izbrisati prolost i odbaciti areno perje kojim se kitila u danima
pustopanih igara s paama, begovima i admiralima, najednom nije imala vee
tenje nego postati ozbiljna i potovana obina ena, od samih vrlina i dobrote.
Nije se vie ureavala ni minkala - pokazivala se onakvom kakva bjee:
jadnicom koja se eli udati.

Zorba ni da bi usta otvorio - nervozno je upkao svoj svjee obojen brk. Kleknuo
je pred pe, upalio vatru i pristavio vodu za kavu.

Okrutan si! ocvala e kabaretska pjevaica najednom, hrapavim glasom.

On ustade i pogleda ju - oi joj se ovlaie istoga trena. Zorba nije mogao

podnijeti da ga neka ena prekori, to ga je temeljito pogaalo - taj se utapao u
jednoj jedinoj enskoj suzi. Nita nije rekao, nego je stavio kavu i eer u ibrik i
mijeao ih da se zagriju na ploi.

Zato me tako dugo dri na iglama prije vjenanja?

Vie se ne usuujem pojaviti u selu! Osramoena sam! Obruena... ubit u se!

zatulila je promuklo i alobno.

Sjedei na mojoj postelji, naslonivi se laktom na jastuk, odista sam uivao u toj
istodobno smijenoj i dirljivoj sceni.

Ni svadbene vijence nisi donio... zato? nastavila je grintati, spustivi

mlohavu tustu ruku na Zorbino koljeno - posljednju vrstu toku koja je u ivotu
ostala tom jadnom stvorenju, nakon tisuu i jednog brodoloma. inilo se da je on
to tako i shvatio, pa donekle omekao ,,gard - ali nam je bez ijedne rijei i razlio
kavu u tri fildana.

Dragi, zato nisi donio svadbene vijence... pitam ponovila je drhtavim

glasom.
 Nisu imali valjanih u Kandiji Zorba e konano, odsjeno i zamjetno
nervozno.

Kad nam je dodao kavu, skutrio se u kutu - sjeo na pod i domentuo:

Pisao sam u Atenu da mi ih poalju. I bijele sam svijee naruio, ueerene

bademe sa okoladnim preljevom takoer njegova se mata otimala s lanca.
Poput pjesnika u aru nadahnua, blistavih je oiju uzletio u visine u kojima se
istina i fikcija mijeaju poput sestara, sve vie sliei jedna drugoj. Oputajui
se, buno je srkao kavu, potom pripalio i drugu cigaretu - a razloga za
zadovoljstvo itekako je bilo: u depu mu bjee ugovor o iskoritavanju
manastirske ume, izmirio je kandijski dug... bio je sretan, pa se otkvaio.

Nae vjenanje, draga Bubulino, mora biti da se pamti i pripovijeda

nastavio je zaneseno. ekaj da vidi vjenanicu kakvu sam ti naruio! Zato i
jesam ostao tako dugo u Kandiji. Poslao sam po dvojicu glasovitih modnih
kreatora iz Atene i rekao im: Pazite! Zeni kojom u se vjenati nema ravne na
Istoku ni na Zapadu. Bila je priznata kraljica etiriju velikih sila, a sad je udova,
jer su velike sile mrtve... i jedva je nekako pristala da me uzme za mua. Ou,
stoga, da njezina vjenanica bez premca bude: sva od svile, ukraena biserima i
zlatnim zvjezdicama! Pobunie se oni - rekoe da e haljina prelijepa biti, pa da
e takvo bljetavilo zaslijepiti goste. Vrlo vano! rekoh im ja, Koga briga, samo
da je moja voljena zadovoljna!"

Gospa Hortense sluala ga je naslonjena na zid, irok joj se osmijeh razlio

mlohavim, ali ozarenim licem - a crvena vrpca oko njezina usaljenog vrata samo
to ne pue.

Neto bih ti apnula na uho ree mu gledajui ga zatelebanim oima.

Zorba mi kriom namignu, pa se nagnu prema njoj.

Donijela sam ti neto veeras budua mu je apnula u dlakavo uho, umalo

mu liznuvi runjavu koljku svojim iljatim jezikom.

Potom je zavukla ruku u njedra, izvadila rupi s jednim krajem svezanim u vor
i pruila ga Zorbi. Primio je maramicu palcem i kaiprstom, stavio ju na svoje
desno koljeno, te se -okrenuvi se vratima - zagledao u more.

Zar nee razvezati uzao, Zorba? Kao da ti se ne uri... ree mu pomalo

razoarano.

Pusti me da popijem kavu i popuim najprije odvratio je mrzovoljno. A

ne moram ga ni razvezati, znam to je u njemu.
 Razvei! Razvei! zacvilila je oronula sirena poput razmaene djevojice.

Kaem ti da u najprije popuit! presjekao ju je, dobacivi mi optuujui

pogled, kao da htjede rei: Sve si ovo ti zakuhao!

Polako je puio, isputajui dim kroz nozdrve, netremice zagledan u more.

Juina e sutra ree kao za sebe. Mijenja se vrijeme. Nabubrit e

pupovi na drveu, kao i djevojake grudi - iz jeleka e iskakat! Ah... proljee!
Opako doba, avolja izmiljotina!

Uutje na asak-dva, pa e opet:

Jesi li zamijetio, gazda, da je sve dobro na ovom svijetu Vrag stvorio? Lijepe
ene, proljee, peeno prase, vino... sve je njegovo djelo! A Bog stvori kaluere,
post, aj od kamilice i ene-rugobe. Pih!

Rekavi to, bacio je dug mrzovoljan pogled na madame Hortense, koja ga je -

zgrena u kutu kolibe - paljivo sluala, podsjeajui ga svako malo na sebe
dozivanjem:

Zorba! Zorba...

Meutim, ne marei za nju, zapalio je treu cigaretu i iznova poeo raspredati

svoju priu:

U proljee, Sotonina je vlast na vrhuncu. Remeni se otputaju, bluze

raskopavaju, stare gospoe uzdiu... Umukni, Bubulina!

Zorba! Zorba! preklinjala ga je sirota starica - te se konano odvaila ustati

i gurnuti mu onaj rupi u ruku.

Bacio je opuak, uzeo maramicu i odvezao vor - pa se u udu zagledao u ono

to vidje na svom dlanu.

Koji je ovo vrag, Bubulina? upitao je s neskrivenim gaenjem.

Prstenje, prstenii... blago moje. Vjenano prstenje promucala je stara

morska vila, sva drui. Evo nam i kuma ovdje, Bog ga blagoslovio. No je
prelijepa, jugo pue i Bog nas promatra... zaruimo se, Zorba!

Pogledavao je as mene, as nju, potom prstenje na svom dlanu, a buljuk

demona u njemu boj je bio - i nije se nazirao pobjednik meu njima. Nesretna ga
je ena promatrala oima prepunim straha.
 Zorba, Zorba moj u nekom je trenu iznova zagugutala.

Gledao sam ga, sjedei na postelji, i pitajui se koji e od svih moguih izlaza
izabrati. Nije mu dugo trebalo - trznuo je glavom, lice mu se razvedrilo, pljesnuo
je rukama i skoio se na noge:

Idemo van! ree uzbueno. Pod zvijezde, da nas sam Bog vidi! Gazda,
ti ponesi prstenje. Umije li pojat?

Ne odgovorih oraspoloen ali tko mari!

Digao sam se s kreveta i pomogao staroj dami da ustane.

Umijem ja. Zaboravi ti kazat da sam davno neko i ministrant bio. O, da...
io s popom na ukope, krtenja, vjenanja... nauio sve crkvene napjeve
naizust! Odi, moja Bubulino! Doi mi zdesna, jedra digni moja mala francuska
fregato!

Bjelodano, od svih je Zorbinih demona pobjedu odnio klaun dobra srca - ao mu

bjee ruinirane sirene i srce mu se razgalilo kada vidje da ga promatra onako
netremice, zebnjom okovana.

Vrag nek me odnese promrsio je potvrujui svoju odluku jo sam

uvijek sposoban priutit malo veselja pripadnici enskoga roda. Ajmo!

Pohitao je na alo, uzeo madame Hortense za ruku, meni dao prstenje, okrenuo
se moru i zapjevao:

Blagoslovljen budi Gospod na sve vijeke vjekova, amen!

Potom se okrenuo meni, pa e:

Obavi svoje, gazda!

Nema veeras gazde, ja sam ti kum! otpovrnuh.

Onda se priberi - pa kad viknem ,,Bravo!, namakni nam prstene.

Opet je zapojao svojim dubokim glasom, nalik jedino magareem revanju:

Za slugu Bojeg Alexisa i slugu Boju Hortense, koji ti pristupie kao zarunik
i zarunica, Boe, spasenje u tebe prosimo!
 Kyrie eleison! Kyrie eleison! odnekud mi dolepra, pa otpjevah kroz nos,
teko se suzdravajui da ne prasnem u smijeh - ili da se ne rasplaem.

Ima jo, ali neka me Vrag nosi ako se sjeam Zorba e uivjevi se u svoju
ulogu. Nema veze, ajmo mi na kakljivi dio.

Rekavi to skoio je u zrak poput ribe iz vode, povikao

Bravo! Bravo! i pruio mi ruku.

I ti isprui ruicu ree svojoj zarunici, pa i ona prui put mene svoju
drhtavu staraku aku, koe smeurane od godina, pranja lonaca i rublja.

Namaknuo sam im prstene, dok je Zorba, pojei unjkavo poput dervia, nizao:

Sluga Boji Alexis zarui se slugom Bojom Hortense, u ime Oca, Sina i
Duha Svetoga, amen! Sluga Boja Hortense zarui se slugom Bojim Alexisom!

E, tako... sad smo mirni do sljedee godine! Doi, duo slatka, da ti dam prvi
asni i zakoniti poljubac u ivotu!

Ali, gospa Hortense pade preda nj niice i obrgli mu potkoljenice sva u suzama.
Zorba kimne suosjeajno glavom.

Jadne li su ene! Kakve su to glupae promrmljao je saaljivo.

Gospa Hortense nekako se pridie, otrese suknju, pa da e ga zagrliti, ali ju on

sprijei:

Korizmeni je utorak, postimo! Nita mi ne prilazi.

Zorba moj promucala je na rubu nesvjestice.

Strpljenja, draga! ekaj do Uskrsa, a onda emo oinut po mesu i jajima se

kucnut. Sad bi bilo vrijeme da krene kui. Sto e ljudi rei ako te vide da u ovo
doba noi lunja naokolo?

Bubulinin pogled bjee pun usrdne molbe.

Ne! Nikako! Zorba nije kanio popustiti. Korizma je, nita prije Uskrsa!
Ajde, idemo s tobom.

Nagnuvi se prema meni, proaptao mi je u uho:

 Ne ostavljaj me s njom, za miloga Boga! Uope nisam od volje.

Tako smo krenuli zajedno prema selu. Nebo bjee vedro, miris mora obavi nas
poput vela, none su se ptice glasale u tami. Stara je morska vila, visei o
Zorbinoj ruci, koraala vukui teke noge, sretna... ali i razoarana. Najzad je
uplovila u luku za kojom je toliko udjela nakon to je cijelog ivota pjevala i
plesala, uivajui i rugajui se pristojnim enama, a srca u dronjcima. Kada bi,
namirisana, pod tekom minkom i u napadno blistavoj odjei, koraala ulicama
Aleksandrije, Bejruta, Konstantinopola... pa vidjela enu kako doji edo, i njezine
bi se grudi uzbibale, a bradavice nabubrile, jednako vapei za djejim
ustacima.

Nai mua, udaj se, rodi dijete" - unutarnji glas cijeloga joj je ivota govorio o
njenim snovima, ali, nikada nije otkrila te bolne udnje ijednomu ivom biu. A
sad, slavljen budi Bog - donekle kasno, ali bolje ikad nego nikad - eto nje u
eljenom portu, premda uruene i valovljem havarirane.

S vremena na vrijeme podizala je oi i postrance promatrala krupnoga

nespretnog grubijana koji je koraao uza nju. Nije bogati paa pod fesom sa
zlatnom kianskom, mislila je, ,,a niti ljepukast begov sin. Ali, hvaljen budi Bog,
bolje i takav, nego nikakav! Taj e mi mu biti... moj mu, zauvijek! Slava budi
Bogu na nebesima!"

Zorba je osjeao da mu se svom teinom objesila o ruku i da ju vie on vue

nego to sama kroi, pa je jedva ekao da se dohvatimo sela kako bi je se
otarasio. Jadnica se spoticala po kamenju, gotovo je sve nokte na nonim
prstima potrgala, kurje su ju oi boljele, ali se ni jednom rijeju ne oglasi. emu
rei bilo to, zato se aliti - kad je sve savreno, Bogu hvala!

Proli smo tako smokvu Nae Mlade Gospodarice i udoviin vrt, te zastali kad
smo doprli do prvih kua u sreditu sela.

Laku no, blago moje ree stara sirena propinjui se na prste, ne bi li

dosegla usne svoga dragana, ali se Zorba ne htjede sagnuti.

Dopusti da ti stopala poljubim, ljubavi moja! Bubulina e nato, spremajui

se niice pasti.

Ne! Nikako! pobunio se on. Ja bih tvoja trebao poljubiti. Trebao bih,
ljubavi, al mi se ne da veeras. Laku no!

ree uzevi ju u naruje, oito dirnut.

Krenusmo natrag nas dvojica, bez rijei... udiui punim pluima svje noni
zrak. Zorba nije dugo izdrao - naglo e, okrenuvi se prema meni:

Sto da radimo, gazda?! Da se smijemo? Plaemo?... Daj nekakav savjet,

zaboga!

Nita mu ne odgovorih - i meni se bjee stislo u grlu, a nisam znao bih li

zaplakao ili prasnuo u smijeh.

Gazda Zorba e potom ko bjee onaj raskalaeni bog koji nikad nije
doputo usamljenoj eni da jadikuje? Neto nau o njemu: daje isto bradu
pituravo, imo tetovirane sirene i srca strijelom probodena po rukama,
preruavo se, u svata pretvaro... bika, labuda, ovna... ak i u - neka mi oprosti
njegova visost - tovara! U sve to su te sirote droplje eljele. Kako li mu ono ime
bjee?

Vjerojatno misli na Zeusa. Zato si na njega pomislio?

Bog mu dui milostiv bio! uskliknu Zorba irei ruke prema nebu. Nije
mu, bogme, lako bilo... kroza to li je taj sve proo! Veliki muenik, gazda, vjeruj
mi. Ti guta sve to ti knjige kau, ali pomisli na tren kakvi su ti ljudi koji ih piu.
Pih! Buljuk seoskih uitelja - a to oni znaju o enama, ili mukarcima koji
ganjaju ene? Ba nita!

Zato ti ne napie knjigu, Zorba, pa nam lijepo objasni sve tajne ivota i
svijeta? narugao sam se.

Zato... nisam, niti u - iz jednostavnog razloga to sam ja proivio sve te

tajne, pa kako sam onda mogo imat vremena za pisanje? Jednom me omeo rat,
drugi put ene, trei vino, etvrti santuri - kako misli da mi je moglo prete
vremena da mrim artiju? Zato to i zapada bijedna piskarala: oni koji zaista ive
misterije ivota nemaju kad pisat, a oni koji imaju vremena za pisanje ne ive
ivotne tajne! Slae se?

Vratimo se mi temi: to li ono kaza o Zeusu?

Ah, jadnik Boji! Zorba e s uzdahom. Samo ja znam koliko se taj

napatio. Volio je ene, naravno, ali ne onako ko to vi, piskarala, mislite. Nikako
tako, nego ih je iskreno alio! Zno je koliko pate i rtvovo se za njima ugodit.
Kad bi, u nekoj zabiti od Boga zaboravljenoj, vidio staru curu kako vene od elje
i alosti, ili moebit lijepu mladu snahu - ak i kad ne bi bila osobita ljepota, ma
vraga!... mogla je i krampus bit - pa kad ne bi mogla zaspat, jer joj mua ne bi
bilo doma, taj bi se dobriina prekriio, promijenio odjeu, uzeo bilo koji oblik o
kojem bi ta jadnica sanjala, pa k njoj u postelju!
 Nije se taj vrijeo ni podbacivo ni kad bi se neka tjela samo malo protrljat...
a ne! tovie, esto bi i sam bio nasmrt iscrpljen, razumije to, jelda? Pa, ko bi
zadovoljio sve te uspaljene kozurine! On, Zeus... stara jarina. Koliko li je puta
htio da ga puste na miru, jer se loe osjeao. Jesi li ikad vidio jarca nakon to ga
sprai tucetu koza? Sline mu cure iz objeene gubice, oi mu zamagljene i
staklaste, kalje ko da hripavac ima i jedva se dri na nogama. Jadni stari Zeus
mora da se poesto nalazio u takvom stanju, pa bi u zoru, kad bi doo doma,
mrmljao sebi u bradu: O, Boe, ou li se ikad nauivat dobra nonog odmora?
S nogu spadam... - a ne bi snage imo ni bale obrisat.

Ali, u istom bi asu uo uzdah: dolje na zemlji neka bi ena upravo zbacila
pokriva sa sebe, izala polugola na balkon i uzdisala tako estoko da bi
vjetrenjau pokrenut mogla. A stari bi Zeus gnjevno: Grom i pakao! Opet
moram tamo. Eno neke, samosaalijeva se - moram oti i utjeit je! I zbivalo
se to neprestance, tako da su ga ene posve iznurile. Na kraju, nije mogo
mrdnut, poeo je povraat od muke, ruke i noge mu se oduzee, te doe za
umrijet. Tada njegov nasljednik Krist naie, pa vidje nesretnika u bijednu stanju.
ena se uvaj!" ree mu Zeus na samrti.

Zorba me oduevljavao svjeinom duha - razvaljivao sam se od smijeha.

Samo se ti smij, gazda! Ali, ako Bog ili Vrag pomogne, pa ovaj na mali
pothvat uspije - ne ini se to meni moguim, ali ipak - zna kakav u obrt
otvorit? enidbenu agenciju! To je prava stvar: enidbeni ured Zeus! Sve e
jadnice, kojima se nije posreilo da nau mua, imat jo jednu ansu: usidjelice,
prostakue, one kvrgavih koljena i razroke, grbave i kljaste... a ja u ih primat u
malom salonu zidova prekrivenih fotografijama pristalih momaka, pa u im
govorit: Samo birajte, gospo, odaberite kojeg oete, a moje je da se potrudim
kako bi taj bio Va mu.

Onda u na nekoga koji barem malo slii tomu na fotografiji, obu ga navlas
tako, te mu dat neto para i re mu: Ulica ta-i-ta, broj taj-i-taj, potrai
gospoicu kako-li-joj-je-ime i estoko je obljubi. Nek te ne spopadne gaenje -
sve plaam. Legni s njom, nabajaj joj sve lijepe prie to ih mukarci govore
enama... ne brini, ta jadnica nikad nije ula nijednu od njih. Obeaj da e je
enit, prui joj malo zadovoljstva one vrste to ga imaju i ostarjele koze,
kornjae i stonoge ak.

A bude li meu njima nekakva baba poput nae oronule Bubuline - Bog nek
je blagoslovi! - pa je niko od tih ne bude htio tjeit ni za kakve pare... e, tada u
se ja, direktor agencije, lijepo prekriit i obavit to osobno! A tada e ut stare
kenjce u susjedstvu kako baljezgaju: Pogle, molim te! Kakav je to stari bludnik!
Gdje su mu oi, zar ni nosa nema da osjeti smrad?" A ja u im re: Poujte, vi,
tovari olinjali! Da, imam oi... imam i nos, vi, stari grintavci! Ali, imam i srca, pa
mi je ao nesretnice. A vi, jer nemate srca, uzalud imate oi i nosove cijeloga
svijeta. Kada kucne as, nee vam vrijedit ni piljiva boba!

A jednom, kad se i ja potroim i onemoam od silni dobroinstava, pa

krepam, sveti Petar, kljuar rajski vrata, irom e mi ih otvorit i kazat: Ulazi,
Zorba, jadnie... ulazi, muenie, pa lezi tamo uza kompu svog Zeusa. Odmori
se, stara momino, ti si bogme odradio svoje na zemlji. Uivaj moj blagoslov!"

Zorba se posve zanio svojom priom: mata mu je postavljala stupice i on je

padao pravo u njih - poeo je vjerovati vlastitim izmiljotinama. Kad smo naili
pored smokve Nae Mlade Gospodarice, duboko je uzdahnuo, stavio potom
ruku na grudi kao da se zaklinje, te e:

Ne jadi se, Bubulina, jadna crvotona i maltretirana podrtino. Ne strahuj, neu

te ostavit bez utjehe. Jesu te napustile sve etiri velesile, mlados te ostavi, Bog
zaboravi. Ali ja, Zorba, neu!

Pono bjee prola kad smo stigli do naega ala - a upravo se tada i vjetar
javio. Od afrike obale zapuhao je topli notus, vjetar to goru razvija, potie
pupanje vinove loze i nadima grudi cijele Krete. Otok, sroen sa svojim morem,
tim se vjetrom napaja energijama novog ivota. Zeus, Zorba, jugo... sve mi se
izmijealo u umornoj glavi, pa u mraku vidjeh jedino krupna mukarca sjajne
crne brade i kose kako se saginje i ljubi crvene usne gospe Hortense - Zemlje.

20

im smo stigli u kolibu, obojica se bacimo na krevete. Zorba je zadovoljno trljao

ruke.

Dobar je dan za nama, gazda... a pretpostavljam da e me pitati to ja

podrazumijevam pod dobar; to ti je meni - ispunjen. Pomisli samo: jutros smo bili
miljama daleko, u manastiru, gdje smo temeljito sredili igumana - taj mora da
nas je prokleo! Zatim, kad smo se vratili u daaru, naosmo gospu Bubulinu...
te se zaruih. Usput, vidi prsten - eeno zlato! Kae da je uvala dva zlatnika
to joj ih engleski admiral dade potkraj prolog stoljea... drala ih, ree, za
trokove pogreba - pa ih sada, neka joj bude u dobar as, dade zlataru da ih
prekuje u prstenove. Koja li ti je prokleta tajna ljudski rod!
 Hajde na spavanje, Zorba! rekoh mu umoran i sit prie. Oladi malo, bilo
je i vie nego dovoljno za jedan dan. Sutra nas velika sveanost eka: podizanje
prvoga stupa za iaru. Pozvao sam paroha Stephanosa da doe.

Dobro si uinio, gazda, to ti nije bila loao zamisao. Neka doe, stara popina
jarje brade, a mogu i svi seoski uglednici. Dat emo im svjeice da ih dre.
Valja nam dojam stvoriti, bit e to dobro za na posao. Inae, nita ti ne vodi
rauna o tom to ja inim... imam ja svoga Boga i svoga Vraga, ali misli na
druge ljude.

Potom se smijati poeo. Nije mogao zaspati, oito silno uskomeana mozga.

O, dida moj, Bog ti kosti blagoslovio! nakon nekoliko e trenutaka, uz

dubok uzdah. Taj ti je bludnik bio, isto ko i ja... ali je stari pokvarenjak otio
hodoastit na Sveti Grob i posto hadija. Bog samo znade to li mu bjee! Kad
se vratio u selo, jedan od njegovi pajdaa, inae kozokradica koji nita potena
u dotadanjem ivotu uinio nije, kaza mu: Onda, prijatelju... donese li mi sa
Svetoga Groba ulomi kria Kristova? Nego to! Kako se usuuje i pitat
jesam ili nisam?! moj e prepredeni dida. Gdje bi ja tebe zaboravio, pajdo...
Nego, doi lijepo veeras k meni, povedi jereja da nas sve blagoslovi, pa u ti
predat relikviju. E, da - donesi peenog odojka i vina, da se poastimo za
berieta!

Onda ti moj dida ode doma, pa iz dovratka - koji sav crvotoan bjee - izreza
komadi drva, ne vei od zrna rie, te ga lijepo zamota u komadi svilene
podstave i kapnu malo ulja po njemu. Nakon uru-dvije, eto onoga njegova
kumpanja s veleasnim, svinjetom na ranju i demejanom vina u ruci! Pop
prebaci epitrahilj preko ramena, te ree blagoslov... moj dida predade prijatelju
drvce u smotuljku, pa zatim prionue na peenje. I, vjeruj mi, gazda - taj se
njegov pajdo poklonio i niice pred drvcem pao, te ga potom objesio oko vrata i
od onoga dana posto potpuni drukiji ovjek. Odmetnuo se u brda, pridruio
armatoloima* i kleptima, te s njima iao u pohare po turskim selima. Bez imalo
straha bacao se u kiu tanadi - ta zato bi se bojao, kad mu je estica Kristova
kria, sa samoga Svetog Groba, oko vrata? Njemu vie puano zrno nita nije
moglo!

Zorba prasnu u grohotan smijeh.

Ideja ti je sve ree zamiljeno. Ima li vjere, onda ti i pranja iz trulih

vrata postaje sveta relikvija. A, ako nema vjere, i cijeli e ti Sveti Kri bit samo
crvotoan dovratak.
Iznova se zadivih tom ovjeku iji um funkcionira s toliko povjerenja u ono to
tako smjelo izrie i iz ije due - s koje god strane da ju takne - sam oganj
izbija.

Jesi li ikad ratovao, Zorba?

Otkud bi zno? ree namrtivi se. Ne pamtim... u kakvom ratu?

Pa, mislim, jesi li se ikad borio za domovinu?

Zar ne bi mogli o neemu drugom? Prooe davno te besmislice, svreno je

s glupostima. Najbolje je zaboravit ih.

To to naziva besmislicom, Zorba? Kako te sram nije... tako govoriti o

ratovanju za otadbinu?

Zorba podie glavu i pogleda me iskosa, a kako je petrolejka visjela iznad moje
postelje, dobro sam ga vidio - i razumio da je duboko uznemiren. Gledajui me
mrko i suui brk konano ree:

To to si reko, gazda, prilino je nezrelo. Neto to bi oekivo od zadrta

seoskog uitelja. Jednako sam pjevat mogo, mjesto to sam nastojo da te
neem poduim, prosti, ako smijem tako kazat.

Zato?! pobunio sam se. Sve je meni jasno, Zorba, ne zaboravi to.

Naravno, jasno ti je... onako kako ti kae tvoj mozak: ovo je dobro - ono loe;
ovo je istina - ono nije; ovaj je u pravu - onaj nije. Ali, kamo nas to vodi?! Dok
govori, gledam ti ruke i grudi - a to one govore? Nita! Nijeme su, ni rijei da
kau. Ko da nema kapi krvi u njima! A ime ti misli da razumije, da ti je jasno?
Glavom?! Ba!

Pa, odgovori onda, Zorba. Ne izvrdavaj, otvoreno te pitam rekoh kako bih
ga uzrujao. Poprilino sam siguran da ti ba i nije stalo do domovine, jel da?

Toliko se razljutio da je udario iz sve snage akom po ,,zidu nae nastambe,

izraenom od lima rasjeene benzinske bave.

Ovaj ovjek koga vidi tu pred sobom odvratio je na rubu bijesa jednom
je izvezao sliku Aje Sofije kosom s vlastite glave i nosio je oko vrata kao
amajliju. Da, gazda, to sam uinio... izvezao hram ovim mojim nezgrapnim
apama i kosom to onda bjee crna kao gar. Tumarao sam tada makedonskim
planinama s Pavlosom Melasom** - dugonja sam bio tih godina, vii od ove
barake, odjeven u makedonsku koulju i gae, sa crvenim fesom na glavi,
srebrenim ukrasima, amuletima, jataganima, fieklijama i pitoljima. Sav bje pod
elikom i srebrenim tokama. Kad bi stupo, zvealo je ko da regimenta ulicom
gazi. A vidi ovo... pogledaj dobro!

Zorba pritom raskopa koulju i spusti hlae, te mi dobaci:

Prinesi svjetiljku!

Uinio sam kako je rekao - i vidjeh da je preplanula koa na njegovim mravim

grudima poput reeta proarana oiljcima od puanih zrna, sablje i bodea.

A sad pogledaj lea! ree okrenuvi se. Ni ogrebotine, vidi... a zna

to to znai? E, pa sad vrati petrolejku na mjesto.

Zato kaem besmislica! nastavio je razjareno. Odvratno, zapravo! Kad li

e se mukarci ponaat ko mukarci, to ti misli? Navuemo hlae, koulje s
ovratnikom, eire na glavu... a ipak ostajemo mazgovi, lisci, vukovi i krmci.
Kaemo da smo stvoreni na priliku Boju! Ko, mi?! Pljujem ja na nae idiotske
njuke!

Bjelodano su se strana sjeanja vraala u njegov um - obuzimala ga je sve

vea gorina, a kroz rasklimane i prorijeene zube cijedio je nikom razumljive
rijei pune bijesa. Ustao je, dohvatio vr s vodom i otpio velik gutljaj, a onda e:

Gdje god me takne, jauknem. Sav sam u oiljcima i nabojima. Ne misli

valjda zbog tih pokvarenjaa, ena? Kad sam otkrio svoju mukost, nisam se ja
mnogo njima bavio... povalio bih ih u prolazu, poput kokota, pa dalje. porke
gadure, govorio sam u sebi, te e mi svu snagu posisat - nek ih vrag nosi! Pa
sam onda dograbio puku i otisnuo se planine kao komita. Jednoga dana, u
sumrak sam se uvukao u bugarsko selo i skrio u staji pod kuom nekog jereja,
nemilosrdna njihova komita. Taj bi s veeri skido mantiju, navlaio seljaku
odjeu, uzimo puku u ruke i haro po susjednim grkim selima... a pred zoru bi
se vrao doma, spiro sa sebe blato i krv, te preio kazat misu pravovjernima.
Dan prije tog kad sam se skrio u njegovoj tali, ubio je grkog uitelja - ustrijelio
ga u postelji.

I tako sam se pritajio i eko, kad eto njega, oko ponoi, da narani konje - a ja
se baci na nj i prereza mu grkljan ko ovci. Odrezo sam mu ui i stavio ih u
pag. Naime, skupljo sam odsjeena bugarska uesa, pa uzeh i popova, te
uteko! A nekoliko dana potom, doo ja u isto selo, u po bijela dana... ko torbar.
Ostavio bio oruje u planini, pa sio kupit soli, hljeba i nekoliko pari izama za
one u eti. Kadli vidje petoro djeice pred nekom kuom, sva u crnom, bosa,
jedno drugom do uha - prose...
 Dva djeaka i tri djevojice, najstarijoj jedva desetak godina... a najmlae dri
na rukama, ljubi ga i miluje da ne plae. Ne znam zato, nadahnue od Boga
mora da je bilo, prio im pa pitam na bugarskom: iji ste, djeco? Najstariji
deki podie glavu, pa e: Parohovi. Zaklalo nam oca neki dan u tali."
ovjee, suze mi navrijee u oi, zemlja mi se pod nogama stade okretat ko
mlinski kamen. Da se nisam na nekakav zid naslonio, bio bi se sruio.

Priite, djeco, reko ja njima, ,,priite, te izvadi kesu, a puna mi bjee turskih
lira i srebrena ordenja to ga uze pobijenima, a to je isto ko novac sluilo.
Kleknu pred siroad i sve im dado! Uzmite, nosite! Nosite sve! viko sam u
oaju. Sve uzmite, vae je! Djeca se bacie u prainu i sve pokupie, a ja im
tada dado i koaru s onim kupljenim za komite. Sve nosite! Sve!

Uteko potom iz sela, a kad sam se ume domogo, strgo sam s vrata Svetu
Sofiju izvezenu vlastitim vlasima, iskido je na komade i pobjego to su me noge
nosile! I jo bjeim...

Eto, tako se spasi ree nakon nekoliko minuta, okrenuvi mi se, onako
naslonjen na limeni ,,zid kolibe.

Spasio se domovine?

Da, od optereenja njom odgovorio je odluno, te dodao, uzdahnuvi i

ne samo njom, nego i popovima, novcem. Sve sam podvrgo situ i reetu, pa
prosijavo i prosijavo, olakavajui time svoje breme. Tako sam - kako bi ti
kazo -doo do svoje slobode, ovjek posto.

Oi mu zasjae, a usta mu se razvukoe u irok osmijeh od zadovoljstva samim

sobom. Poutje nakratko, te nastavi priu - njegovo se ushieno srce nije dalo
obuzdati:

Neki sam godina zno kazat: onaj ovjek je Turin, ovaj Bugarin, trei Grk...
pa, tako zadojen iskljuivou, uinio za otadbinu stvari od koji bi ti se kosa na
glavi digla. Ljudima sam grkljane rezo, sela palio, ene pljako i silovo, zatiro
cijele familije. A zato? Zato jer bjehu Turci ili Bugari. Uh! Pakla dopao, svinjo!
reko jednom sebi. Pakla dopao, dabogda!" Stoga danas kaem jedino: ovaj
ovjek je dobar, a onaj je kukin sin. Bio Bugarin, Turin, Grk... potpuno mi je
svejedno. Samo je li dobar ili rav, jedino to sada pitam...

A kako stariji bivam - zaklinjem ti se na zadnju koru hljeba to mi je suena -

osjeam da ni to vie pitat neu. Jer, bio ovjek dobar ii lo, svejedno ga samo
alim. im ugledam nekoga, u nutrini se sav trgam, premda se drim ko da mi
nije ni najmanje stalo. Vidi jadnika, pomislim: jede, pije, sa enom lijee... sve u
istom strahu, ko god bio. Ko i svi, ima svoga Boga i Vraga, a jednog e se dana
mrtav opruzit i bit pokopan da slui ko hrana crvima. Tuga i sirota! I po tom
smo svi braa - puka crvima hrana!

A ako je taj neko ena... e, tad mogu jedino plakat dok mi u oima suza ima!
Ti me, potovani gazda, gnjavi i prigovara mi da mi je previe do nji stalo. Ali,
zato ne bi za ene mario, kad su tako slaba bia da se izbezume i ne znaju to
ine, nego ti se predaju istoga trena im ih primi za sise?

Pouj ovo... Jednom doo ja u bugarsko selo s neto Grka, a neki stari gad,
naijenac u seoskom poglavarstvu, vidje me i - da bi se dodvorio Bugarima -
prokaza, te oni opkolie kuu u kojoj sam bio. Ja se nekako iskrado na doksat,
pa na krov... pa na drugi, te tako s doksata na krov i s krova na doksat bjeo. Al
mjeseina bjee, pa mi vidjeli sjenu, te i oni na krovove i pucat poee. Sto li u
sad? Baci se u neiju avliju, pa u kuu, a tamo ena, Bugarka, sama spavala!
Skoila se na noge, u nonoj koulji, da e vrisnut, al ja digo ruke uvis i reko:
Milost! Milost! Ne vii... te ju zgrabi za sise. Problijedje ona ko krpa, umalo se
onesvijesti!

Ovamo brzo, ree mi poluglasno, ovamo da nas ne vide, te me uze za ruku i

povue prema postelji. Jesi l Grk? upita. Jesam, Grk sam... nemoj me izdat
reko primaju je oko pasa. Ni najmanje se ne pobuni, te ti ja s njom u krevet,
srca ustitrala od uzbuenja. Eto, Zorba, pae zlo, pomisli, prave ene za
tebe... a to jo mukomu treba? A je li Bugarka, Grkinja, Papuanka - posljednje
je vano! Od ljudske je vrste, ima usta, sise... moe se i oe milovat. Kako te
nije sram ubijat, krme jedno izopaeno!

Tako sam ti ja mislio dok bje s njom, uivaju u njezinoj vrelini. Ali, misli da
me ona luda kuka, domovina, ostavila na miru? Iskro sam se iz sela zorom u
robi to mi je ta Bugarka dade... udovica bjee, pa izvadila iz krinje odjeu
pokojnoga mua. A onda se baci preda me, koljena mi obgrli i kumit stade da
opet doem.

Jesam, opet sam doo. Ve sljedee noi, ali ko domoljub, jasno - bijesna
zvijer, drugim rijeima. Vratio se s kantom petroleja i uego cijelo selo! Ima bit
da je izgorjela s ostalima, nesretnica. Ljudmila joj ime bjee.

Uzdahnuo je, zatim pripalio cigaretu - te ju, povukavi svega dva-tri dima, ljutito
bacio u pe.

Domovina, veli... vjeruju u to smee o kojem tvoje knjige govore. A da meni

povjeruje? Trebo bi, zna! Sve dok bude drava, ljudi e se ponaat ko
ivotinje, krvoedne zvijeri.
Ja sam se toga oslobodio, hvaljen budi Bog! Drava za mene vie ne postoji! A
za tebe?

Ne odgovorih mu - a itekako sam mu zavidio. Jer, on bjee proivio, svojom

koom i krvlju osjetio boj i ubijanje, ljubljenje... sve to sam ja pokuavao nauiti
iz perom zapisanoga.

Sve probleme to sam ih nastojao razrijeiti toku po toku, prikovan za stolac u

mojoj samoi, ovaj je ovjek rijeio na istu planinskom zraku - i to sabljom.
Spustih kapke, ne nalazei utjehe.

Ti to spava, gazda? upita me Zorba uzrujano. A ja tu, ko budala,

priam li priam!

Legao je, gunajui ljutito, i ubrzo ga uh kako hre.

Nisam usnio cijele noi, a slavuj to sam ga tada prvi put kraj ala uo ispunio
mi je usamljenost nepodnoljivom tugom - odjednom osjetih kako mi se suze
slijevaju niz obraze. Guei se od plaa, u samo sam praskozorje ustao i
zagledao se u obalu i more, to su se vidjeli kroz vrata nae daare. Uinilo mi
se da se svijet preko noi promijenio. Prekoputa, na pijesku, skupina se
bodljikavih grmia - do juer nezamjetnih u svojoj neupadljivoj boji - osula bijelim
cvjetiima, a zrak je bio pun slatkasta mirisa limuna i naranaa u cvatu. Izaao
sam iz kolibe i uinio nekoliko koraka: nikada ranije ne bjeh vidio takvo vjeno
obnovljivo udo.

Odjednom zauh usklih od sree iza mojih lea: Zorba bjee ustao i polugol
istrao pred vrata. I on je bio uzbuen prizorom proljea.

Sto je ovo? pitao je zadivljen. To udo ondje, gazda, ta modrina to se

talasa - kako to zovu? More?! More?... A to je ono prekriveno zelenim,
cvijeem ureenim, velom? Zemlja? Koji li je umjetnik to stvorio? Prvi put to
vidim, gazda, kunem ti se!

Jesi li pameu skrenuo, Zorba? doviknuh mu, videi kako je razrogaio

oi.

Sto mi se ruga?! Za ne vidi da je arolija posrijedi?

Istrao je pred baraku, te poeo plesati i valjati se po travi poput mlada

magareta. Uto se sunce pojavilo, pa pruih dlanove ususret njegovoj toplini.
Osjetio sam kako me, ba kao i sve ivo oko nas, proimaju novi ivotni sokovi -
a i da su uznemireno tijelo i ustreptala dua od iste tvari.
Zorba se pridigao s tla, kose ovlaene rosom i zemljom umrljane.

Hitro, gazda! doviknuo mi je. Moramo se urediti i lijepo obui, da dobro

izgledamo kad nas dou blagosloviti. Brzo e jerej i uglednici, a da nas zateknu
kako se valjamo po tratini, bila bi to sramota za kompaniju! Dakle, pranje,
koulje, kravate... i smrtno ozbiljne face! Nema veze to si bezglav, u ovomu je
ludom svijetu vano da nosi valjan eir!

Odjenuli smo se, uto su stigli radnici, a nedugo za njima i ugledni ljudi iz sela.

Priberi se, gazda! Bez ludorija danas, ne smijemo ispast smijeni stalno
me opominjao... ili sebe podsjeao?

Pred seoskim je uglednicima koraao jerej Stephanos, u zamazanoj mantiji

dubokih depova. Taj je u njihove bezdane - na posveenjima, ukopima,
vjenanjima, krtenjima... - trpao sve to bi ponueno bilo: groice i pite s
mesom, savijae i komade peenja, krastavce i sitne kolaie, a onda bi naveer
stara popadija metnula naoale i prebirala ono to bi iz njih istresao, neprekidno
rogoborei - i grickajui od ovog il onog.

Za sveenikom su ili stariji ljudi: prvi Kondomanolio, vlasnik kavane-mesnice,

koji bjee umislio da poznaje svijet, jer je jednom dospio ak do Kaneje - i vidio
princa Georga; za njim stric Anagnosti, staloen i nasmijeen kako i prilii
seoskom glavaru, u bljetavo bijeloj koulji irokih rukava; slijedio ga je uitelj,
sveana dranja, oslanjajui se u hodu na tap - te, na kraju povorke,
Mavrandoni, spora i teka koraka. Na glavi mu bjee crni rubac, a nosio je i crnu
koulju te cipele. Pozdravio nas je zamjetno usiljeno, onako izdvojen gorinom,
te se potom odmaknuo od veine i stao postrance, leima okrenut moru.

U ime Isusa Krista, Gospodina naega! oglasio se Zorba sveanim

zazivom, te poveo povorku koja ga slijedila u pobonoj skruenosti.

U grudima tih seljaka razbudie se stoljetna sjeanja na magijske ceremonije -

sve oi bjehu uprte u sveenika, od kojeg se oekivalo da se suprotstavi
nevidljivim silama i odagna ih jednako kao to je, tisuama godina ranije, vra
irio ruke i kropio uokolo posveenom vodicom, mrmljajui tajnovite i mone
rijei pred kojima bi zli dusi ustuknuli, a dobri se uzdigli iz voda i tla, te zrakom
doleprali - u pomo ovjeanstvu.

Doli smo tako do prve jame, iskopane uza samu obalu -u koju je trebalo usaditi
prvi stup nae iare. Radnici podigoe golem borov trupac i uspravie ga,
petom u rupi, paroh prebaci epitrahilj preko ramena, stade kaditi tamjanom, te -
pogleda prikovana pri uspravljeni balvan - otpoe blagoslov:
 Na kamenu stancu nek utemeljen bude, da ga vjetri ni vode uzdrmat ne
mogu. Amen.

Amen! zagrmi Zorba kriajui se.

Amen! promrmljae zatim seoski uglednici.

Amen! rekoe i radnici, na kraju.

Neka Svevinji blagoslovi djelo vae i dade vam bogatstva Abrahamova i

Izakova! nastavio je pop, nato mu Zorba tutnu novanicu od stotinu drahma u
ruku.

Blagoslovljen da si jerej e vrlo zadovoljan.

Vratili smo se do kolibe, gdje je Zorba poastio goste vinom i posnom

zakuskom: peenom hobotnicom, prenim lignjama, grahom prebrancem i
maslinama. Kad su poistili zdjele, uglednici se razioe kuama - magijska je
sveanost bila okonana.

Ovo smo vrlo dobro uspjeli privest kraju! ree Zorba trljajui ruke.

Zatim se presvukao u radnu odjeu i dohvatio kramp.

Ajdmo! Prekrstite se i na posao! doviknuo je radnicima i poveo ih trasom;

nije glave digao cijeloga bogovetnog dana.

Od prvog pilona, svakih pedeset metara radnici su kopali jamu za sljedei, te ga

ukopavali i napredovali pravocrtnom linijom prema vrhu brda. Zorba je
premjeravao teren, stalno neto raunao, nareivao... toliko obuzet poslom da
svih tih sati nije nita pojeo ni duhan zapalio.

Dananji svijet je u neredu znao bi mi rei jer se sve radi polovino.

Polovino govorimo, bojei se cjeline, pa smo i dobri napola. Zaboga, ini sve
kako valja! Svakom avlu dobar udarac u glavu i nema da omane! Bog deset
puta vie mrzi vraga-napola, negoli nepatvorenog Sotonu!

Te veeri, kad se vratio s rae, legao je na pijesak sav iscrpljen.

Tu u spat ree da bi zoru doeko i onda opet na posao. Uvest u i

none smjene.

emu takva hitnja, Zorba?

 emu? odvratio je nakon neto oklijevanja. Ma, ou vidjet jesam li
iznao pravi nagib ili nisam. Ako nisam, zlo i naopako. Razumije li to, gazda?
to prije vidim na emu smo, kako god bilo, tim bolje po nas.

Veerao je halapljivo, brzo grabei zalogaje, a uskoro potom plaom je

odjeknulo njegovo hrkanje. Ja ostadoh dugo budan, promatrao sam zvijezde
kako putuju nebom. Vidjeh kako se mijenja poloaj cijelog svoda, a i moja se
lubanja, poput zvjezdarnike kupole, kretala zajedno sa zvijeima. Promatraj
kretanje zvijezda, kao da se i ti kree s njima - ta izreka Marka Aurelija ispunila
mi je srce skladom.

* Armatoloi (sing. armatolos) - grka kranska najamnika paramilicija, koju su

Turci novaili i plaali za odravanje mira u teko prohodnim krajevima s
razvijenim banditizmom, primjerice na podruju tesalijskoga gorja Agrafa, gdje
su prve skupine nastale neposredno nakon otomanskog prodora na Balkan. Iz
tog je naziva - znaenja orunik, izvedenog iz venetske rijei arma=oruje -
nastao termin martoloz, poznat u balkanskim zemljama nastanjenim Slavenima.
Armatoloi su se uglavnom regrutirali meu kleptima, a esto - prema sultanovi
plaenici - zajedno s njima orobljavali Turke i imune Grke.

** Klepti - od grke rijei kleftis znaenja lopov - pandan su hajducima,

naoruanim otpadnikim skupinama koje su nastajale od sirotinje, razbojnika i
odbjeglih robijaa u dijelovima Balkana naseljenim slavenskim narodima. Prvi
spomen potjee iz 1453. godine, kada se oko gradia Mistra na Peloponezu
javljaju skupine klefta kao ustanika protiv turske vlasti, ali zapravo bandita koji
jednako teroriziraju i domae nesklono im stanovnitvo. Kao i armatoloi, bili su
jezgra ustanike vojske koja je od 1821. godine povela rat za konano
oslobaanje Grke od otomanske vlasti.

*** Pavlos Melas (1870-1904), asnik grke vojske, roen u Marseillesu od

roditelja porijeklom iz Sjevernog Epira; po povratku u Grku, njegov je otac
Michalis Melas bio zastupnik Atike u parlamentu i gradonaenik Atene, dok je
Pavlos gradio karijeru u topnitvu, da bi 1904. (dvije godine nakon Ilindenskog
ustanka) doao u Makedoniju organizirati borbu protiv probugarske Vnatrenje
makedonske revolucionarne organizacije u sklopu strategije pripojenja cijele
Makedonije Grkoj. Ubili su ga Turci u egejsko-makedonskom selu Statitsa,
danas Melas, njemu u ast.

21

Uskrs osvanu, pa se Zorba prikladno odjenuo - te nazuo debele tamnocrvene

vunene bjeve, za koje ree da mu ih je isplela neka njegova prija u Makedoniji.
Nestrpljivo se uspinjao do vrha breuljka za naom obalom, pa silazio, te se
opet peo, promatrajui seoski put, a drei dlan nad gustim obrvama kako bi
zatitio oi od sunca.

Kasni, stara tuljanica. Nema je, podrtine... Nikako da se pojavi, dronjava stara
bandijera!

Leptir, upravo izmigoljio iz kukuljice, uzletje i htjede se odmoriti na Zorbinu brku -

te ga zakaklja, pa ga ovaj dahom otpue, nato leptir odletje i nestade u
sunanu nebu. Oekivali smo gospu Hortense, da doe s nama proslaviti Uskrs
- pa smo ispekli janje na ranju, prostrli bijeli stolnjak po pijesku, ak obojili
nekoliko jaja. Pola u ali, pola u zbilji, odluili smo joj prirediti velianstven
doek; tu, na osamljenoj plai, ta nas je demekasta, jeftinim mirisima
natopljena i beznadno oronula sirena uvijek na udan nain osvajala.

Kada je ne bi bilo, nedostajao nam je njezin parfem nalik ishlapljeloj kolonjskoj

vodici, njezino smijeno geganje slino pajem, blago hrapav glas i dva
sivoplava oka zajedljiva pogleda. Nalomili smo stoga granica mirte i lovora, te
sloili slavoluk ispod kojeg je trebala proi - a na samom luku zatakli smo sa
strana po dvije zastavice: englesku i francusku, te talijansku i rusku, a po sredini,
na visoku tapu, grku plavu s bijelim kriem i prugama.

Budui da nismo bili admirali, pa niti imali topove, pozajmili smo dvije puetine i
nakanili doekati ju na brijegu, te - im ju spazimo kako se valja i nabada stazom
- ispaliti poasni plotun! eljeli smo na toj pustoj obali oivjeti neto od njezine
prole slave, tako da i ona, svenula nesretnica, uiva u trenutanoj iluziji i
zamisli samu sebe kao nekadanju mladu enu vrstih grudi, rumenih usana, sa
svilenim arapama i salonskim cipelicama na nogama. Odista, koja li je svrha
podsjeanja na Kristovo uskrsnue, ako nije i zarad obnove mladosti i veselja u
svakom od nas - ako nije u stanju uiniti da se stara koketa opet osjea kao da
joj je dvadeset i neka?

Kasni, droplja stara! Gdje li je vie, tuljanica olinjala...? Nema nje, tog
poderanog barjaka Zorba je ponavljao, vrpoljei se i diui arape boje
prezrele vinje to su mu stalno spadale niz potkoljenice.

Sjedi, Zorba. Doi ovamo. Pripali u hladu, sad e ona nastojao sam ga
primiriti.

Posluao me je - bacio jo jedan pogled na seoski drum i doao sjesti u sjenu

rogaa. Podne se bliilo i bjee dobrano vrue. Iz daljine su se na mahove ula
vesela uskrnja zvona, a vjetar nam je povremeno donosio i arhaina sazvuja
kretske lire*. Cijelo je selo brujalo ivotom, poput pelinjaka u proljee.
Zorba nevoljko odmahnu glavom.

Gotovo je... Neko sam i ja osjeao da mi dua o Uskrsu buja, uzlazi put
nebesa ko Kristova, al proe, gotovo je s tim ree otuno. Jo mi se samo
tijelo obnavlja... onako, kada mi neko dade obrok, pa drugi, trei... govorei:
Samo zalogaji uzmi, jo samo jedan - i tako se natrpam estoke i slasne
hrane, to ne ode sva niz crijeva. Neto i ostane, sauva se, pa se pretvori u
dobro raspoloenje, ples i pjesmu, rvanje ak - e, to ti ja zovem uskrsnuem.

Ponovo se digao na noge, pogledao prema obzoru i namrtio se.

Neki momi tri ovamo ree i ode mu ususret.

Kad su se susreli, taj se djeak podie na none prste i apnu neto Zorbi u uho
nato e ovaj natrag grmei u bijesu:

Bolesna?! Koji joj je vrag?

Gubi se dok te nisam! dobaci potom onom deranu, koji je oito ekao
nagradu, a meni e:

Gazda, idem skoit do sela da vidim to se dogodilo staroj ragi. Daj mi dva
crvena jaja da se tucnemo. Brzo u ja natrag.

Stavio je uskrnja jaja u dep, povukao iznova spale bjeve i pourio put sela.
Ja sioh s brijega, te se opruih po hladnu alu. S mora je pirio lagan vjetar,
mrekajui povrinu vode, pa su mi dva galeba, plivajui nedaleko od obale, as
nestajala u dolu meu valiima, as se opet vidjela - kao da osobito uivaju u toj
igri. Promatrao sam ih, vjerujui da im godi svjeina vode pod grudima, te mi
neobina misao doe na um: To je pravi put - pronai apsolutan ritam i prikloniti
mu se s apsolutnim povjerenjem.

Zorba se pojavio nakon ure vremena, zadovoljno suui brk:

Prehladila se, sirota... nita strano. Posljednji je dana, ustvari cijeloga

tjedna, odlazila na pononu molitvu, iako je katolkinja. Ree da je zbog mene
ila, pa nazebla. Utoplio sam je, istrljo uljem iz svjetiljke i natjero da popije
aicu ruma. Ve sutra e bit ila i vesela... Hm! Kako se stara betija
rastorokala dok sam je masiro - gugutala ko grlica, sve govore da je kaklja!
Mo mislit.

Sjeli smo i latili se jela, Zorba nam je natoio bukare.

U njezino zdravlje! Neka vrag i ne pomisli da je odnese... dugo jo!

Blagovali smo i pili neko vrijeme u tiini - samo nam je vjetar donosio daleke
zvuke lire, nalik brujanju pelinjeg roja. Krist se uzdizao iz mrtvih i na seoskim
gumnima: uskrnje janje i blagdanski kolai pretvarali su se u ljubavne napjeve.
Kad se Zorba do sita najeo i obilato napio, prislonio je dlan uza svoje veliko
runjavo uho:

Lira... promrmljao je. Kolo je u selu.

Potom se naglo die - vino mu bjelodano bjee udrilo u glavu.

Koga vraga nas dvojica radimo sami ovdje, ko dvije sinje kukavice?! Ajdmo
u kolo! Zar ti nije ao janjca to smo ga smazali? Ne bi valjda pustio da nestane
tek tako? U pjesmu i ples treba ga pretvorit, tako ga potroit. Zorba uskrsnu!

Sto ti je, Zorba?! Jesi l poludio... smiri se, budalo.

Iskreno, gazda, zato bi? Nije ba da neto slavim, al teta janjca, teta i
jaja, uskrnjeg kolaa, kajmaka... Da smo prezalogajili po koru kruha i aicu
maslina, i ja bi reko: ,,Ajmo spat! Sto se tu ima slavit? to su ti masline i kruh,
jelda? Kakva vajda od nji... Ali, vjeruj ti meni, grijeh je utaman izjest ovakvu
hranu. Ajdmo, gazda, idemo proslavit Uzaae!

Ne ide mi se danas. Hajde ti - isplei se i za mene.

Nije se dao nagovoriti - dohvatio me za ruku i podigao.

Krist na nebo uzae, prijatelju! Uskrsnu iz mrtvi. E, da su mi tvoje godine!

Naglavce bi se baco u sve i svata... rad, vino, ljubav, ne boje se Boga ni
Vraga! Tomu mladost slui.

To janjetina iz tebe govori, Zorba! Podivljao janjac u tebi, u vuka se pretvorio.

Nije nego u Zorbu, a Zorba tebi lijepo kae: posluaj, pa me onda i psovat
moe! Ja sam Sindbad Moreplovac... ne mislim time re da sam se naluto
svijeta, to nisam uope, ali jesam pljako i ubijo, lago i lego s buljukom ena...
prekrio sve zapovijedi Boje! Koliko i ono ima? Deset! Zato ne dvaes,
pedese, stotinu? Da i sve prekrim! Pa ipak, ako ima Boga, ne bi me bilo strah
pojavit se pred njim kad mi kucne as. Ne znam kako bi ti to kazo da svati...

Drim da nita od tog nije vano, jer ne misli valjda da Bog nema pametnijeg
posla nego gledat to koji zemaljski crv ini? Pa se jedi i bjesni ko budala zato
jer se neki od njih spetljo sa enkom-crvom iz susjedne kue, ili se nader o
mesine na Veliki Petak? Ba! Ma, gonite mi se svi... popovi i vae pomije!
 Dobro, Zorba rekoh, ne bih li ga natjerao da posve podivlja Bog te
moda nee pitati to si jeo, ali svakako hoe to si radio!

Kaem ti da nee ni to! A sad e ti pitat kako znam to ja, Zorba buzdovan...
Eto, znam! Sigurno! Jer, da sam imo dva sina, pa jedan ispo miran i brian,
skruen i u svem umjeren, a drugi baraba, gramzljivac, hajduina i enskar,
moje bi srce pripalo tomu drugom. Misli, zato jer bi bio poput mene? Ali, ko
moe kazat da nisam ja sliniji Bogu negoli stari jerej Stephanos koji danonono
plazi na koljenima i ubire manu? I Bog uiva po svojoj volji, ubija i nepravdu
ini, obljubljuje i djela, voli nemogue stvari ba ko i ja. Jede to ga volja, lijee
sa enom koju odabere.

Eto, ponekad vidi krasoticu kako prolazi, svjea ko voda izvorska, pa ti srce
zaigra - a zemlja se odjednom otvori...i nema je! Kud se djenu? Ko je uze? Ako
je dobra bila i udoredna, kazat e: Uzo je Bog. Ako je, pak, flundra bila, svi e
re: Doo Vrag po svoje. Ali, gazda, ko to ti reko toliko puta... i ope ti kaem,
Bog i Vrag su jedno te isto!

Zorba dograbi svoj tap, naheri kapu mangupski na jednu stranu, pogleda me
saaljivo i otvori napola usta kao da htjede dodati neto onom to kaza - ali
nita ne ree, nego ode put sela vedro uzdignuta ela. U suncu kasnog
popodneva njegova duga sjena i tap kojim je vitlao oivjee cijelo alo. Uto i
mene svlada osjeaj usamljenosti, te skoih na noge - ali zato? kamo bih?...
nisam znao. Samo moje tijelo bjee ustalo - nije um o tom odluio, tijelo ne bjee
od njega ni savjeta iskalo!

Idemo! Naprijed! zapovijedilo je.

Krenuh prema selu brzim i odlunim koracima, zastajui tu i tamo da bih uivao
u dubokim udisajima mirisa proljea. Zemlja je odisala kamilicom, a kako sam se
pribliavao vrtovima, sve je snaniji bio dih limunova i naranina cvijea, te lia
lovora. Na zapadnom nebu veselo je bljesnula Veernjica.

More, ene, vino i naporan rad! mrmljao sam Zorbine rijei, mimo svoje
volje, koraajui seoskim putom. More, ene, vino i naporan rad! Baciti se
naglavce u djelo, u vino, u ljubav... nikad se ne bojei Boga ni Vraga... to
mladosti prilii! ponavljao sam u hodu, kao da sama sebe ohrabrujem.

Odjednom stadoh kao ukopan - kanda dospjeh ondje gdje me sudbina vodila.
Gdje? Ogledah se uokolo: bio sam nadomak udoviina vrta... i u tom trenu
zauh kako za ivicom od trske i bodljikave divlje kruice netko pjevui njenim
enstvenim glasom. Priao sam i razmaknuo vlati trstike: pod naraninim je
stablima stajala ena u crnom bujnih grudi - noiem je odrezivala granice
pune cvijeta i pritom tiho pjevala. U sumraku vidjeh kako joj se bjelasaju
polugole sise.

Zadrah dah - ona je zvijer, divlja i neukrotiva, pomislih... i ona to znade. Kako
su pred njom mukarci jadna i uzaludna stvorenja, liena obrane i svrhe! A ona
krupna i grabeljiva, ba kao enke nekih kukaca - bogomoljke, skakavca,
pauka - koje poderu mujake nakon oplodnje, kao to bi i ona svoga u zoru.

Je li postala svjesna da ju promatram...? Naglo je umukla i okrenula se prema

meni: oi nam se susretoe. Osjetih kako mi koljena klecaju - kao da sam za
ivicom tigricu ugledao.

Tko je to? upitala je priguenim glasom, navlaei al preko grudi, dok je

je lice poprimalo smrknut izraz.

Malo je nedostajalo da uzmaknem, ali mi se Zorbine rijei odjednom razlie

srcem: More, ene, vino... pa skupih neznane mi hrabrosti:

Ja sam... ja odgovorih. Pusti me unutra.

Nisam jo ni izrekao te rijei, kad li me uas spopade i umalo opet pobjegoh;

ipak, svladao sam se, premda obuzet sramom.

Kako misli ja... koji ja?

Polako mi je i oprezno prila, nagnula se u mom smjeru i zamirila kako bi me

jasnije vidjela - pa uinila jo jedan korak, nagnuta prema naprijed i dobrano
napeta. Odjednom joj se lice razvedri: ovlaila je usne vrkom jezika, pa e
iznenaeno:

Gazda! Zakupac rudnika...

Zatim mi prie jo blie, sagnuta kao da e skoiti.

Ti, gazda? progovori tiho, grlenim glasom na rubu apata.

Da, ja...

Ulazi!

Zora je rudjela kad sam se vratio - zatekavi Zorbu na klupici pred kolibom.
Puio je, pogleda uperena nekamo preko mora, kao da me ekao. im me je
ugledao, skoio je na noge i ispitivaki me promotrio - dok su mu se nosnice
rairile i uzdrhtale kao u hrta. Ispruio je svoj dugi vrat i omirisao me - njegovo
se lice istoga trena ozarilo silnom radou: nanjuio je udovicu. Rairio je ruke,
razgaljen cijelim biem.

Nek si blagoslovljen! ree ne krijui oduevljenje.

Legao sam i zatvorio oi. uo sam kako more mirno i skladno die, a ja se u
istom ritmu diem i sputam... poput onih galebova. Tako njeno uljuljkan, brzo
sam zaspao - i usnio golemu crnkinju kako poiva oslonjena na koljena i laktove,
nalik golemu hramu od mrka granita... ja, sav oajan, obilazim ju ne bih li naao
ulaza, a nisam vei od maloga joj nonog prsta. Odjednom, obiavi njezinu
petu, vidjeh mraan otvor peini nalik, a neki mi moan glas naredi: ,,Ulazi! Pa
uoh...

Probudih se oko podneva: sunce je prodiralo kroz prozor oblijevajui posteljinu

svjetlom - a njegove su zrake takvom silinom tukle u ogledalce na zidu da se
inilo kako se pod njima rasprskava u tisue komadia. Prisjetih se divovske
crnkinje iz sna, zauh more kako ape alu... zatvorih oi i prepustih se
osjeaju beskrajne sree. Tijelo mi bjee lagano i zasieno poput zvijeri nakon
lova - poto je ulovila i poderala rtvu, pa se sada oblizuje leei na suncu. Moj
um, i on tjelesan na stanovit nain, odmarao se, takoer sit - kao da je naao
zaudno jednostavan odgovor na zamreno ivotno pitanje to ga je dugo
muilo.

Sav se ushit od prole noi razlijevao iz dubine moga bia, ravao u rukavce i
bujice kojima se natapala ilovaa od koje bjeh nainjen. Leei tako zatvorenih
oiju, kao da sam uo kako moje nutarnje bie drobi svoju vanjsku ljuturu i
nesputano raste. Te sam noi, po prvi put, jasno osjetio da je i dua tjelesna -
moda neuhvatljivija, prozranija i nesputanija - ali jednako materijalna kao i
tijelo. A tijelo je dua, moda oteala od iscrpljenosti dugim putovanjem i
pogrbljena pod bremenom to ga je batinila. Osjetih sjenu nad sobom, pa
otvorih oi: Zorba je stajao u otvoru vrata i promatrao me... sav sretan.

Samo spavaj, ne razbuuj se, momino! ree mi gotovo majinskom

brinou. A i blagdan je, samo spavaj!

Dovoljno sam spavao rekoh pridiui se i sjedajui na krevet.

Jajce u ti umutit, da se oporavi! dobaci mi uz osmijeh.

Nisam mu odgovorio, nego otrao do mora i bacio se u vodu, te se potom osuio

na suncu. Na usnama, u nozdrvama, na prstima... jo sam osjeao slatkast i
opojan miris naranine vodice i lovorova ulja kojim kretske ene njeguju kosu.
Sino je nabrala naramak cvijeem osutih granica narane to e ih odnijeti
Kristu naveer, kad seljaci budu u kolu pod topolama na trgu, a crkva prazna.
Ikonostas nad njenom posteljom bio je krcat limunovim cvijetom, a kroz peteljke
se vidjela alobna Gospa s oima boje badema.

Zorba mi je na alo donio umueno jaje, dvije narane i mali uskrnji kola s
groicama, posluivi me tiho i predano poput majke koja ugaa sinu,
povratniku iz rata. Pogledao me je izrazito naklono, pa se udaljio.

Idem usadit nekoliko stupova doviknu mi kad je ve odmakao.

Mirno sam blagovao, uivajui na suncu i osjeajui posvemanju sreu u

cijelom tijelu - kao da plutam hladnim zelenim vodama mora. Nisam doputao
umu da zagospodari tom tjelesnom radou, da me utisne u svoje kalupe i ushit
pretvori u misao. Pustio sam tijelu da se raduje, cijelo... od tjemena do stopala,
kao ivotinja. Svejedno, povremeno bih se u toj ekstazi pogledavao -
zagledavao i u vlastitu nutrinu - pitajui se to li se to dogaa; kako se to zbilo
da svijet bude tako savreno prilagoen naim rukama i trbusima? Opet sam
zatvorio oi i uronio u muk.

22

Pod topolama, uskrnje kolo bjee na vrhuncu. Predvodio ga je visok i lijep

crnomanjast momak od dvadesetak godina, obraza prekrivenih gustom bradom
koja jo ne bjee upoznala britve. I grudi, to su mu se vidjele kad bi razdrljio
koulju, takoer bjehu obrasle crnim kovrama, a plesao je glave zabaene
unatrag, udarajui nogama o tlo kao da e poletjeti. Povremeno bi bacio pogled
na neku od djevojaka, a tada bi mu zasjale oi - jedino bjeloonicama zamjetne
na suncem opaljenu licu. Djelovao je istodobno oaravajue i zastraujue.

Vraao sam se iz kue gospe Hortense, gdje sam ostavio neku enu da joj bude
pri ruci, te - primiren time - zastao kako bih promatrao Kreane u kolu. Spazih
glavara Anagnostija, pa sjedoh na klupu do njega.

Tko je ovaj mladi kolovoa? upitao sam ga.

Sifakas, obanin. Poput arhanela je, nitkov koji ti duu otima! Cijele je
godine sa stadom u planini, samo za Uskrs sie u selo da vidi ljude i kola se
naplee odgovori mi stric Anagnosti uz osmijeh, te e zatim poluglasno:
Da mi je njegovu mlados! Eh, da mi je njegovu mlados... tako mi Boga, jurio
bi na Konstantinopol!

Mladi, kao da ga je uo, trznuo je glavom i ispustio udan krik, nimalo ljudski -
poput glasanja ovna mrkaa.
 Sviraj, sviraj, Fanurio! doviknu liriaru da i sam Haron, vesla pokojnika,
svisne od ljepote.

Pomislih kako svake minute i smrt umire, te se ponovo raa, jednako kao i ivot
- jer tisuama godina mladii i djevojke pleu pod njenim proljetnim liem
topola, breza, hrastova, platana, palma... i plesat e jo tisuama godina, lica
ozraenih udnjom. Njihovi se likovi mijenjaju, stare i naboraju se, zemlji se
vraaju, ali se drugi raaju da zauzmu njihova mjesta. Jedan je taj vjeni plesa
- tisue su njegovih oblija, a uvijek mu je dvadeset godina, jer je besmrtan.

U kolu, mladi pastir uini pokret kao da e brk zasukati - ali mu jo ne bjee
izrastao.

Sviraj, Fanurio! Sviraj, da mi srce ne prepukne!

Liriar mu odgovori potvrdnim kimanjem glavom, te zagudi jo ee, a proporci

na gudalu pojaae mahniti ritam glazbe - nato je Sifakas nekoliko puta
poskoio do visine ovjeka, te vrkom izme skinuo bijeli rubac s glave onom do
njega u kolu; bio je to pandur Manolakas.

Evala, mome! prolomi se iz mukih grla, dok djevojke zamjetno uzdrhtae

i jo vie oborie poglede.

Mladi obanin niti je odgovorio ita, niti pogledao ikoga - koliko god divlje naravi
bio, toliko je slijedio svoj instinkt i izvodio plesne figure pljeui se akama po
butinama i potkoljenicama, najee srameljivo zagledan u zemlju. Ali, u
jednom trenu stade Fanuriova lira, okameni se kolo: stari djevac, crkvenjak
Androulio, trao je prema sredini trga, irei ruke uzbueno put neba:

Udovica! Udovica! vikao je iz petnih ila, ostajui bez daha.

Seoski redar Manolakas potra mu prvi ususret, dajui rukom znak plesaima da
prekinu kolo. Momci i djevojke ukipie se dok im je krv navirala u glave, starci
ustadoe sa svojih mjesta - samo je crkva na drugoj strani, bijela i ukraena
vijencima od mirte i lovora, nijemo svjedoila toj nagloj mijeni. Fanurio, takoer
zbunjen, odloio je liru na koljena, uzeo travanjsku ruicu to ju bjee za uho
zataknuo i poeo ju mirisati.

Gdje je, Androulio? zaulo se nekoliko bijesnih glasova. Gdje je,

prokletnica?

U crkvi... upravo ula, kuja... nose naramak rascvalih limunovih grana!

Ajmo! Sepat je treba! prodera se pandur potravi put hrama.

U tom se trenu udova pojavila na crkvenim vratima, zabraena crnim rupcem.
Vidjevi svjetinu zastala je i prekriilase.

Kuko bestidna! Kurvetino! Ubojice! povikae seljaci. Jo se ima obraza

tu pojavit!? Drte je! Ta je obrukala cijelo selo!

Neki od razjarenih potrae za Manolakasom put crkve, a drugi zasue udovicu

kamenjem. Pogoena u rame, vrisnula je od boli, pokrila lice rukama i htjela
uzmaknuti, ali mladii ve bjehu potrali prema crkvenim vratima, a pandur
isukao no. Udova se, jauui od boli i uasa, pognuta tijela povlaila ne bi li
nala utoita u hramu, ali ju je stari Mavrandoni preduhitrio - stao je na prag i
rairio ruke preprijeivi joj put. Nesretnica je potom obgrlila staro empresovo
deblo u crkvenom dvoritu; uto ju netko pogodi kamenom u glavu, pa joj
marama spade i kosa joj se rasu po ramenima.

Za ime Kristovo! Za ime Kristovo! vritala je grevito se drei empresa.

Zbijene u skupinu, djevojke na trgu drhtale su od uzbuenja i grizle krajeve

svojih bijelih rubaca, znatieljno promatrajui prizor, dok su starice, naslonjene
leima na zidove avlija, urlale promuklim glasovima: Ubijte je! Ubijte je!

Dvojica mladia bacie se na nju, a u tom hrvanju bluza joj se podera i dojke
bljesnue bijele poput mramora, dok joj je krv s tjemena pocurila elom, niz
obraze i vrat.

Za ime Kristovo! Za ime Kristovo! zapomagala je teko daui.

Curak njezine krvi preko bijele sise silno je uzbudio mladie i oni trgnue noeve
iz korica zataknutih za pojaseve.

Odbijte! graknu Mavrandoni. Moja je!

Jo stojei na crkvenom pragu, starac podie ruku - svi stadoe i umuknue.

Manolakas ree potom dubokim hrapavim glasom.

Krv tvoga bratia vapi i zove te... pokoja mu daj.

Skoih sa zida na kojeg se bjeh uspeo i potrah prema crkvi - spotakoh se o

nekakav kamen i opruih se po kaldrmi koliko sam dug i irok. Upravo u tom
trenutku Sifakas naie - zgrabio me je za vrat kao maku i digao na noge,
dobacivi mi:

Nije ovo mjesto za takve poput tebe. Gubi se!

 Zar nema ljudskog osjeaja za nju? Smiluj joj se, ovjee!

Babom me dri, a? branin mi se isceri u lice. Da joj se smilujem?!

Kojeta! Muko sam, ovjee.

Koraao sam u stopu za njim, s duom u nosu. Svjetina bjee okruila udovu -
zlokobna tiina nastade u kojoj se ulo samo rtvino teko disanje. Uto se
Manolakas prekrii, te stupi prema udovici diui no u ruci - babetine uza
zidove cijuknue od ushita, a djevojice sakrie lica maramama. Udova podie
pogled i videi bode nad glavom, jauknu poput junice, te pade na koljena uza
empresovo deblo, glave pognute meu stisnutim ramenima. Njezina se
raskona kosa rasu po tlu, otkrivajui joj bijeli vrat, blistav u ranom sumraku.

Nek se vri Boja pravda! graknu stari Mavrandoni, prekriivi se i on.

Ali, u tom se trenutku zau snaan glas za naim leima:

Spusti no, ubojico!

Svi se zapanjeni okrenue, Manolakas podie glavu: Zorba bjee pred njim,
vitlajui rukama od bijesa.

Zar vas sram nije?! E, jeste mi lijepo drutvo pravih mukarina! Cijelo se
selo diglo da ubije jednu enu! Odbijte ii ste na sramotu cijeloj Kreti!

Dr se svoga posla, Zorba! I ne guraj nos u na zagrmio je Mavrandoni, a

onda e neaku:

Manolakase, u ime Kristovo i Djeve Marije, kolji!

Manolakas nato skoi, dograbi udovicu i obori ju na tlo, te ju pritisnu koljenom na

trbuh i podie no. Ali, u djeliu sekunde Zorba ga jednom rukom zgrabi za
ljevicu, a drugom - omotanom njegovim velikim rupcem - da e dohvatiti bode
iz pandurove desne. Udova se pridie na koljena i osvrnu uokolo traei puta da
pobjegne, ali joj seljani preprijeie uzmak. tovie, oni koji su dotad sjedili po
klupama ili stajali uokolo, prioe kako bi ju posve opkolili.

Zorba se za to vrijeme, odluan i pribran, bez rijei borio da Manolakasu otme

no. Promatrao sam ih uasnut, stojei kraj crkvenih vrata. Pandur je sav
pocrvenio od bijesa, a kad mu Sifakas i jo neki krupan seljak prioe da bi
pomogli, otjera ih prezrivo sijevajui oima:

Odbi! Niko da nije prio! viknu im razjaren.

Napao je Zorbu svom snagom, nastojei ga udariti glavurdom kao bik. Ali,
usnica stisnutih od ljutnje, Zorba je vjeto izmicao njegovim nasrtajima, cijelo mu
vrijeme drei desnu ruku svom snagom. U nekom trenu, izbezumljen od bijesa,
Manolakas uspije zgrabiti zubima Zorbino uho - trznuo je glavom i odgrizao mu
dio koljke, pa krv iknu po obojici.

Zorba! viknuo sam uasnut i pokuao se probiti kroz rulju kako bih mu
pomogao.

Ne prilazi, gazda! Ne mijeaj se u ovo!

Istodobno Zorba zamahnu akom i zada Manolakasu munjevit udarac u donji dio
trbuha. Ovaj se zgri, ispusti no iz ruke i odgrieni komad Zorbinog uha iz usta,
te se, smrtno problijedivi, srui na tlo. Zorba ga jo jednom estoko udari, a
potom uze njegov no i baci ga preko crkvene ograde.

Dii se! Ide sa mnom kaza udovici, strijeljajui zakrvavljenim oima po

onima uokolo.

Udova se nekako osovi na noge, te prikupi svu snagu kako bi krenula za

Zorbom, ali utaman - stari se Mavrandoni bacio na nju poput jastreba, pritisnuo
ju koljenom pri zemlju, munjevito omotao njezine pletenice triput oko lijeve ruke i
desnom joj prerezao grkljan jednim potezom.

Neka ovaj grijeh padne na moju glavu! ree to je glasnije mogao, bacivi
rtvinu glavu na crkveni prag... i opet se prekrsti.

Zorba, uasnut prizorom, u jadu iupa pola brka. Priao sam mu i primio ga za
nadlakticu - nagnuo se prema meni i pogledao me dok su mu se krupne suze
lijepile za trepavice.

Ajmo odavde, gazda! ree guei se od gnjeva.

Te veeri nit je ita pojeo, nit popio. Grlo mi se stislo, nee nita niza nj, ree.
Oprao je ranjeno uho hladnom vodom, te poloio na krvavi ostatak vatu
natopljenu rakijom. Sjedei na postelji, s glavom meu rukama, duboko se
zamislio. I ja bjeh utonuo u muk leei oslonjen na laktove, na podu uza zid,
osjeajui jedino kako mi se vrele suze slijevaju niz obraze - dok nita nisam
mislio, poput djeteta shrvana dubokom tugom.

Zorba odjednom pridie glavu i dade oduka svojim osjeajima; slijedei

nekakvu divlju misao, poeo je urlati:
 Kaem ti, gazda, sve to se na ovom svijetu dogaa sama je nepravda,
nepravda i nepravda! A ja ne elim bit dio toga! Ja, Zorba, crv jadni, pu
balavac. Zato mladi moraju mrijet, a stare podrtine i nadalje ivjet? Zato
djeca umiru?... Imao sam sina neko, Dimitri se zvao, izgubi ga kad mu samo tri
godine bjehu. I nikad, nikad neu Bogu oprostit to ga uze, uje li? Velim ti,
onoga dana kad umrem, ako se On bude imo obraza preda mnom pojavit... i
ako on stvarno jes pravi Bog, itekako e ga imat zato sram bit! Da, da! Imat
e ga zato bit sram pred Zorbu stat - preda me, pua balavca!

Odjednom je stisnuo zube kao da trpi estok bol - valjda je jarostan trznuo
glavom i povrijedio ranu, jer mu krv opet stade tei niz vrat. Stisnuo je zube da
ne vrisne od muke.

Smiri se, Zorba! Promijenit u ti zavoj rekoh mu videi da se gadno pati.

Opet sam mu oprao uho rakijom, a tada natopio vatu naraninom vodicom to
mi ju udovica bjee poslala.

Naranina vodica? iznenadi se kad je osjetio miris.

Stvarno, naranina vodica. I po kosi mi polij, po rukama, posvuda!

Oito se vraao meu ive - u udu ga pogledah.

Kao da kroim u njezin vrt... ree, a onda se opet preade lamentacijama:

Koliko je godina trebalo zemlji da stvori onakvo tijelo! Kad bi je ovjek
pogledao, ne bi mogo re nego Eh! da mi je dvadeseta, pa da cijeli muki rod
nestane s lica zemlje, a samo ta ena i ja ostanemo da mi raa djecu! Ma, kakvu
djecu! Bogove... a gdje je sad?

Skoio se na noge, oiju punih suza.

Ne mogu izdrat, gazda! Moram hodat. Uspet u se uz brdo i si niza nj

dva-tri puta noas, da se barem donekle smirim. Eh! jadna udovice... Moram ti
tubalicu ispjevat.

Izaao je iz kolibe, zaputio se put brda i nestao u tami.

Ja se svalih na postelju, ugasih petrolejku i poeh na moj kukaveljski, mukarca

nedostojan nain, pretvarati stvarnost u apstrakciju, oduzimajui joj krv, meso i
kosti, povezujui ju s univerzalnim zakonima... dok ne dooh do zakljuka da je
ono to se zbilo - potrebno bilo. tovie, da je pridonijelo opoj harmoniji. Tako,
na kraju, stigoh do odvratne utjehe: kako je ispravno da se ono to se dogodilo -
dogodit i trebalo.
Umorstvo udovice uselilo mi se u mozak - konicu u kojoj je godinama svaki
otrov med postajao - i izazvalo opu pomutnju. Ali, moja filozofija odmah se
okomila na to strano upozorenje, okruila ga slikama i smicalicama, te ga brzo
uinila nekodljivim, ba kao to pele radilice u vosak sahrane iznemogla truta
kad im doe otimati med.

Za nekoliko sati udovica e tako poivati u mojim sjeanjima, smirena i vedra,

pretvorena u simbol. Bjee zatoena u vosku moga srca - odakle vie nije mogla
iriti paniku mojim tijelom ni paralizirati mi mozak, a strani dogaaji toga jednog
dana razili su se prostorom i vremenom, stapajui se s onima nekadanjih
civilizacija... koje se stopie sa sudbinom zemlje, a zemlja s usudom svemira. I
tako, vrativi se udovici, ustvrdih da je podlegla temeljnim zakonima opstanka,
izmirena sa svojim ubojicama, ovjekovjeena i spokojna.

Vrijeme mi se otkrilo u svomu konanom znaenju: udovica je umrla tisuama

godina ranije, u razdoblju egejske civilizacije, a mlade djevojke iz Knossosa,
kose poeljane u uvojke, umrle su upravo jutros na obali ovoga divnog mora.
San me obuzeo, ba kao to e jednoga dana - nita od tog sigurnije nije! - smrt,
te utonuh nesvjesno u tminu. Nisam uo kad se Zorba vratio, a niti je li uope,
jer sam ga sljedeega jutra zatekao na padini brda kako urla i psuje radnike.

Nita to su inili nije mu bilo po volji. Trojicu svojeglavih glatko je otpustio, pa

se sam latio krampa i poeo preko stijena i kroz grmlje raiavati trasu du
koje je trebalo pobijati stupove. Popeo se uz brdo, susreo tamo neke drvosjee
koji su ruili borove i gadno ih izvrijeao. Jedan od njih usudio se podsmjehnuti
mu se i neto nerazgovjetno progunati - nato ga je Zorba udario. Naveer je u
kolibu doao posve iscrpljen i u poderanoj odjei. Sjeo je pored mene na alo,
jedva je mogao usta otvoriti - a kad je konano progovorio, priao je o drvenoj
grai, iari i lignitu, ba poput grabeljiva koncesionara koji hita da opustoi
neko mjesto, zgrne to je vie mogue profita i nestane.

U stanju samoutjehe, to ga bjeh dosegao, opet sam htio govoriti o udovici;

puio je svoju dugu ruku i pokrio mi usta akom.

Umukni! ree mi priguenim glasom.

I jesam, i to sramei se. Takav je pravi mukarac, pomislih, zavidei Zorbi na

njegovoj tuzi; mukarac vrele krvi i vrste kime, onaj koji - kada pati - puta niz
obraze prave suze, a kad je sretan ne naruava svjeinu svoje radosti
prosijavajui ju kroza sitno sito metafizike. Tri ili etiri dana tako nam prooe:
Zorba je neumorno radio, ne zastajui da bi jeo ili pio, a i ne odmarajui se
cijelo je vrijeme podizao stupove svoje iare.
Jedne veeri spomenuh mu da je gospa Bubulina jo u postelji, da lijenik nije
doao i da ga u bunilu stalno doziva.

Dobro promrsio je stisnuvi ake u nelagodi.

Sljedeega jutra, u praskozorje je otiao do sela i vratio se kao da se tamo nije

ni minute zadrao.

Jesi li ju vidio? upitah ga. Kako je?

Nita joj nije. Umrijet e odgovorio je i krenuo na posao.

Te veeri, ne okusivi ni zalogaja, uzeo je tap i krenuo nekamo.

Kamo e? U selo? pitao sam.

Ne. Idem proetat. Brzo u natrag ree mi polazei prema selu odlunim
korakom.

Bio sam umoran, pa se svalih u postelju - a um mi opet odluta sagledavajui

cijeli svijet iznova; navrijee uspomene, s njima i tuge. Ali, koliko god daleko da
su mi misli bludjele, stalno su se vraale i zaokupljale Zorbom. Ako ikada naie
na Manolakasa, dok lunja uokolo, taj e se kretski gorostas baciti na nj divljim
bijesom, pomislih. Rekoe, naime, da posljednjih dana ne izlazi iz kue -
sramei se pokazat se u selu - te da govori kako e, uhvati li ga, Zorbu zubima
rastrgat kao vuk jaganjca. Drugi radnik, pak, kaza da ga je vidio usred noi kako
se ulja oko nae kolibe naoruan do zuba - susretnu li se noas, jedan od njih
to nee preivjeti.

S tim mislima na umu, skoih s kreveta, odjenuh se i pooh urno stazom prema
selu. Studen i vlaan noni zrak mirisao je ljubiicama. Nakon nekog vremena
spazih Zorbu kako polako koraa put sela, kao da je silno umoran, zastajui s
vremena na vrijeme, promatrajui zvijezde, oslukujui neto - pa opet naprijed,
sada neto bre, lupkajui tapom po kamenju. Pribliavao se udoviinom vrtu.
Zrak bjee ispunjen mirisom cvijeta limuna i kozje krvi. U tom se trenu, s nekog
od stabala narane, zau slavuj - njegov se dirljiv poj razlio tamom poput vode iz
bistra vrela. Nevidljiva ptiica pjevala je i pjevala da ovjeku dah stane. Zorba,
oaran tom ljepotom, na tren je zastao - a tada se pokrenu trska u ivici, otro
lie zautalo je metalno poput ukrtenih maeva.

Tu li si! s druge se strane zau gnjevan povien glas.

Nao li te najzad, budaletino stara!

Krv mi se sledi - prepoznao sam taj glas; Zorba, uini mi se, nije, premda je
zastao i ispruio tap prema bunju - a u istom trenu kupan ovjek iskoi iz
gustia.

Ko je to? povie Zorba nagnuvi se da bi vidio izazivaa.

Ja! Manolakas.

Idi svojim putom! Okani me se!

Zato si me obruko?

Nisam ja tebe obruko, Manolakase! Okani me se, kad ti kaem. Ti si ljudina,

snaan ko meed... al je srea bila na mojoj strani. A ona ti je kurva, i to
orava. Zar to nisi zno?

Bila srea il ne bila, orava ili ne... izbrisat u ja tu sramotu! Manolakas e

krguui zubima. I to noas! Ima li no?

Nemam. Samo tap ree Zorba mrzovljno.

Onda idi po nj. Tu te ekam. Kreni!

Zorba ni da se pomakne.

Ustraio si se, ha? Manolakas se iskesi podrugljivo.

Idi po no, kad ti kaem!

A to bi ja s njim? upita Zorba, otkrivajui bojom glasa da se poeo

uzrujavati. Sto bi ja s bodeom? Sto se pred ckrvom zbilo? Kolko se sjeam,
ti si ga imo, ja ne - i jesam li te udesio, ha?

Manolakas je bijesno otpuhnuo.

Jo bi se i sprdo sa mnom, jel? Izabro si lo trenutak za nadmudrivanje... jer

ja sam naoruan, a ti nisi. Idi po no, uljivi Makedonce, pa emo vidjet ko je
bolji!

Zorba die ruku i odbaci tap - uo sam kako je pao u trstiku.

Baci no! doviknu potom panduru.

Priuljao sam im se na vrcima prsta i u svjetlu zvijezda vidjeh kako i no,
bljesnuvi otricom, leti u ivicu.

Ajd sad! Zorba e pljunuvi u ake, ali prije nego to su se dohvatili

uletjeh meu njih.

Stoj! viknuh. Ti, Manolakase! I ti, Zorba! Ovamo obojica! Sram vas bilo!

Dvojica ljutih suparnika polako mi prioe - uzeh svakog za desnicu.

Ruka ruci! rekoh otro. Vas dvojica, obojica estoki prijani, morate
okonat ovaj prijepor.

Obeastio me! Manolakas zareza, pokuavajui istrgnuti ruku.

Nitko ne moe ugroziti tvoju ast tek tako kazah odluno. Cijelo selo
zna da si hrabar ovjek, pa zaboravi to se pred crkvom zbilo. Zlosretna ura za
sve nas! Sto je bilo, bilo je... i ne zaboravi, Zorba nije ovdje domai, Makedonac
je, a nema vee sramote za nas Kreane, nego kad dignemo ruku na gosta na
otoku. Dajte si sad ruke, to je poteno i uljudno... i doi u nau daaru,
Manolakase. Napit emo se i ispei korak kobasica da zapeatimo nae
prijateljstvo!

Uzeh Manolakasa jednom rukom oko pasa i tako ga povedoh dio puta.

On je star ovjek, ne zaboravi apnuh mu a snaan momak poput tebe

nikad ne bi smio napasti nekoga njegovih godina.

A, dobro. Tebi za volju Manolakas e, konano popustivi, te se obrati

Zorbi: Daj ruku... prolo i nek se zaboravi, prijatelju.

Uho si mi odgrizo, prisjelo ti! Evo ruke sloi se Zorba.

Rukovali su se tako snano, sve ee i sijevajui oima da pomislih kako e se

iznova pomlatiti.

Jes ima stisak, Manolakase! ree Zorba kroza zube.

Ima te, bogme, i dobro si jak!

I ti ima monu ruku, due mi. Moe li jo jae stisnut?

Dosta bi bilo! umijeah se. Hajdmo mi to zalit!

Na putu prema alu koraao sam izmeu njih dvojice -

Zorba mi bjee zdesna, a Manolakas slijeva.

Bit e dobra etva ove godine rekoh da promijenim temu. Kiilo je kad
je trebalo.

Nisam izmamio ni rijei od njih - bjelodano su jo bili obojica napeti; pouzdah se

u vino... i tako stigosmo do kolibe. Manolakas je sjeo na kamen pred naom
nastambom, a Zorba se latio peenja kobasica na aru i natoio nam po bukaru.

Uzdravlje! rekoh diui svoju. Tvoje, Manolakase, i tvoje, Zorba!

Kucnimo se.

Sva trojica se kucnusmo bukarama, a onda Manolakas proli nekoliko kapi vina
na zemlju.

Nek mi se krv prolije ko ovo vino ree sveanim tonom ako ikada
dignem ruku na tebe, Zorba.

I meni neka krv potee ko ovo vino Zorba e, priklanjajui se drevnom

obiaju i prolijevajui nekoliko kapi pored ognja ako nisam ve zaboravio da
si mi savako uho!

* Kretska lira gudaki je troiani instrument krukolika tijela, nastao u 7. stoljeu

evolucijom bizantske lire; svira se gudalom obino ukraenim praporcima. U
stoljeima bizantske vlasti i kulturne dominacije istonim Sredozemljem, osim
kretske nastale su i egejska lira, kalabrijska lira da braccio, dubrovako-
dalmatinska lijerica i bugarska gadulka, a nakon turske invazije kemene
(emane), glazbalo raireno zemljama nekadanjega Otomanskog Carstva.
Bizantska lira smatra se pra-roditeljicom violine i srodnih joj gudakih
instrumenata, razvoj kojih tee od 15. stoljea.

23

Zorba me probudio u svitanje - kad sam otvorio oi, vidjeh ga kako sjedi u
postelji, pridignut iz leeeg poloaja.

Gazda, spava...?

A to je, Zorba?
 Usnio sam neto... smijeno. Mislim da emo uskoro na nekakav put, ili neto
slino. Sluaj, ovo ete nasmijat. Tu, u ovoj naoj vali - brod, ogroman, ko grad
velik... sirena se uje, isplovit se sprema, a ja trim iz sela da se stignem
ukrcat, nose papagaja u ruci. Stiem na vrijeme i penjem se na palubu... kad
eto ti kapetana, vie mi da moram kupit kartu. Koliko kota? pitam ja, vadei
smotuljak novanica iz depa. Iljadu drahma, kae on. Ajd, polako! velim ja
njemu, bi li osamsto bilo dosta? Ne, iljadu!... Ali imam samo osam stotina, evo ti
na. Iljadu, ni jedne manje! Ako nema, silazi s broda! Tu ti on meni pone gadno
i na ivce... Sluaj, kapetane, velim ja njemu, uzmi ovi osam stotina to ti
dajem - za tvoje dobro! Jer, ne uzme li, probudit u se i izgubit e i njih!

Ispriavi svoj san, Zorba prasnu u smijeh.

Koja ti je udna maina ovjek! ree zadivljeno. Nakrca ga hljebom,

vinom, ribom, zelenjavom... a iz njega pokuljaju uzdasi, smijeh i snovi. Ko iz
fabrike! Kladim se da u glavi imamo neto poput zvunog filma.

Onda, sjetivi se neega, naglo skoi iz postelje.

Ali zato papagaj?! uzviknuo je zabrinuto i zastraeno u isti mah. to li

znai papagaj... uza me? Hm! Bojim se...

Nije stigao dovriti reenicu - u kolibu je kroio zdepast riokosi glasnik, izgleda
samoga neastivog.

Za milost Gospodinovu! protisnuo je kroz grlo zagueno tekim disanjem.

Sirotica vriti da oe doktora... ui da ti probije. Umire, i sama to veli, a
bogme vidi se. Ponavja da ete je imat na savjesti!

Sram me obuzeo: u emeru zbog udoviina umorstva bjesmo posve zaboravili

nau staru prijateljicu.

Odlazi, jadna ena nastavio je riokosi blagoglagoljivo. Kalje tako da

joj se sav hotel trese. Pravim magareim kaljem... Ki-ha! Ki-ha! Cijelim se
selom ori.

Ajd umukni! presjekoh ga. Ne rugaj se s tim.

Uzeo sam list papira i napisao poruku.

Odnesi ovo lijeniku i ne odlazi od njega dok se svojim oima ne uvjeri da je

uzjaio na kobilu! Jesi li razumio? A sad, brii!

Tusti zgrabi list iz moje ruke, zataknu ga za pojas i ode to je urnije mogao.
Zorba je za to vrijeme hitro ustao, obukao se bez ijedne rijei, smrknuta lica.

Priekaj, idem s tobom rekoh diui se iz kreveta.

Odo ja! doviknuo je s vrata i pourio prema selu.

Slijedio sam ga koju minutu kasnije - zaavi, nadomak udoviina opustjela vrta,
u oblak mirisa naranina cvijeta. Mimiko je sjedio zgren pred kapijom, zurei
preda se poput prebijena psa. Upalih i pocrvenjelih oiju, kao da bjee u se
uao; kad me ugledao, podie kamen sa zemlje.

to radi tu, Mimiko? upitao sam ga bacivi alostan pogled prema vrtu -
kao da osjetih dvije tople svemone ruke kako me grle, dok me opija miris
limunova cvijea i lovorova ulja iz njezine kose. Nita onda ne rekosmo jedno
drugom, u sumraku joj vidjeh samo blistave crne oi i zube izbijeljene orahovim
liem.

A to me to pita? zareao je. Prolazi. Idi za svojim poslom.

Hoe cigaretu?

Ne puim vie... Svi ste vi krdo krmaka! Svi vi! Svi!

Zastao je, teko dolazei do daha, a i kao da ite ponajbolju rije.

Da, krmci! Hulje... laovi... ubojice!

Potonja je oito bila ona koju je traio - s olakanjem je pljesnuo rukama i

proderao se kretavim glasom:

Ubojice! Ubojice! Ubojice!

Ima pravo, Mimiko rekoh. U pravu si, ubojice.

Hitajui prema selu, vidjeh starog Anagnostija: oslonjen o tap, promatrao je dva
uta leptiria kako jedan za drugim lijeu nad zelenom tratinom. Bjelodano,
zaavi u godine u kojima vie ne brine o usjevima, eni ni djeci, imao je
vremena bezazleno promatrati svijet oko sebe. Zamijetio je moju sjenu na tlu i
podigao glavu:

Kakvo li te dobro nosi ovako rano amo? upitao je, ali i odmah - videi
zabrinutost u mojim oima, nastavio ne ekajui odgovor: Uini neto hitno,
sine... ma, nisam siguran da e je zate ivu. Ah, jadnica nesretna.
Prostran krevet, to itekako rabljen bjee - najvjerniji njezin suborac - zapremao
je sredinu sobika, gotovo ga posve ispunjavajui. Nad glavom nekadanje
kabaretske pjevaice, iz krletke ju je promatrao njezin odani osobni savjetnik -
papagaj zelene krune i uta vrata, izbuljena zloestog oka i glave na ljudski
nain nagnute ustranu, kako bi bolje vidio gospodaricu dok jei u postelji.

Ne, nisu to bili nekadanji uzdasi i stenjenja to ih je dobro poznavao, a koje je

ona isputala darujui strast, niti njena gugutanja, ponajmanje razuzdan smijeh.
Niz obraze njegove gazdarice sad su se slijevale kapi ledena znoja, kosa joj se -
raupana poput kudjelje - lijepila za sljepoonice, tijelo treslo nesavladivim
drhtajima - a sve je to papagaj po prvi put gledao, udei se, tjeskobom obuzet.
Htjede graknuti Canavaro! Canavaro!, ali mu usklik zastade u grlu.

Njegova se gospodarica guila krkljajui i stenjui, posustalim je rukama dizala

rub plahte kako bi mahala njime da osvjei lice - bez traga minke, upalih obraza
- ali je samo rastjerivala teak vonj znoja i tijela koje se poelo raspadati.
Njezine deformirane salonke izlizanih peta virile su ispod postelje - izazivajui
dirljivije asocijacije negoli pogled na njihovu vlasnicu.

Zorba, sjedei na rubu kreveta, nije mogao skinuti pogleda s njih. Grizao se za
usne, nastojei da zadri suze - nije me vidio ni uo kad sam uao i sjeo do
njega.

Jadnica je hropila, sve tee dolazei do daha - Zorba uze njezin eir ukraen
umjetnim ruama i stade njime mahati, lamatajui svojom krupnom rukom gore-
dolje kao da raspiruje grumen vlana ugljena. U nekom je trenu gospa Hortense
otvorila oi i proarala njima prostorijom brzim pokretima jabuica - pa se
okamenila od uasa kad je shvatila da nita ne vidi, ak ni Zorbu koji ju je
rashlaivao maui eirom. Tmina kroz koju je nazirala nekakva izobliena bia
nalik udovitima od plaviastih isparenja, njihovim razjapljenim raljama, rukama
nalik kandama, crnim krilima... ispuni ju krajnjim strahom - zabila je nokte u
jastuk natopljen njenim suzama, slinom i znojem, te prostenjala:

Neu da umrem! Ne elim umrijeti.

Ali, dvije su seoske narikae, douvi u kakvom je stanju, upravo pristigle.

Uuljale su se u sobu, pa sjele na pod, leima oslonjene na zid. Papagaj ih
vidje, uputi im prijekoran pogled svojim studenim okom, te isprui vrat i
zakrijeta ,,Canav... -ali ga Zorba presjee zamahnuvi ruetinom put krletke.

Neu da umrem! Ne elim umrijeti... opet se oglasila sirena na izdisaju.

Uto dva golobrada momia, preplanula od sunca, provirie kroz otkrinuta vrata
i zagledae se u bolesnicu na postelji.
Kao da bjehu zadovoljni vienim, namignue jedan drugom i nestadoe. Ubrzo
smo saznali o emu se radilo: kroz prozor se zau uzbueno kokodakanje i lepet
kokojih krila - netko ih je oito lovio dvoritem.

Prva narikaa, stara Malamatenia, obrati se svojoj druzi:

Vidje li ih, tetka Lenio... vidje li vragova? Pohitali, prokletnici gladni. Sad e
njenim kokoima zakrenuti vratom i izjest ih. Sva se seoska gladomr, nitarije i
protuhe, u dvoru okupie... jo malo pa e sve opeljeit.

Potom poutje trenutak, pa e nesretnici na samrti:

Ajd, umiri, prijo... to prije moe proita nestrpljivo. Putaj due, ne

oklijevaj. Da i nas dvije neto zapadne.

Bog-istina, majko Malamatenijo oglasi se tetka Lenio, nabravi bezuba

usta nalik prorezu meu sparuenim obrazima ne ine oni momci nita loe.
Ako se oe najest, ukradi - ako oe neto ste, otmi... vazda mi je tako mati
govorila. Ajmo mi otaljat nae tubalice to prije moemo, pa jamit togod rie i
eera, kakvu tavu ii zdjelu... da bi nam jadnica ostala blagoslovljena u
sjeanju. A ko bi izjeo njezine kokoi i kunie, kad nema nikoga svoga? Ko bi
popio njezino vino, naslijedio posteljinu i eljeve, poslastice i ostalo? Ko... to
misli, majko Malamatenijo? Neka mi Bog prosti, ma u i ja uzet nekoliko
stvarica za se!

Priekaj malo, draga... bez pree Malamatenia e poloivi aku na

podlakticu tetke Lenio. I ja sam na isto nadola... ne kanim te ometat, ali
priekajmo dok duu ispusti.

Za to je vrijeme bolesnica na umoru krajnjim naporom rukama traila neto pod

jastukom - bjee to maleno raspelo od ulatene bjelokosti, to ga je tamo stavila
kad je shvatila da joj se loe sprema, jedva ga pronaavi na dnu krinje meu
vezenim bluzama, plianim vrpcama i inim drangulijama. Krist joj oito bjee lijek
samo za sluaj teke bolesti - ni najmanje potreban ni koristan u vremenima
zabave, uivanja u jelu, piu i vragolijama u postelji. Napipavi ga konano,
posljednjom snagom ga je izvukla ispod jastuka i privila na grudi posve mokre
od znoja.

Isuse dragi... dragi moj Isuse... aptala je zaneseno, pritiui krii na

prsa poput posljednjeg ljubavnika.

Njezine rijei, izreene pola na grkom, pola na francuskom, a pune njenosti i

topline, silno uznemirie papagaja! Osjetio je da njegova gazdarica govori
drugaijim tonom - onim to ga se sjeao iz dugih besanih noi, pa naglo ivnu i
zakria promuklo poput ostarjela pijetla:

Canavaro! Canavaro!

Zorba ga ovoga puta nije natjerao da umukne - gledao je madame Hortense

kako plae i ljubi raspelo dok joj se neoekivana blagost razlijeva beivotnim
licem.

Uto se vrata otvorie - stric Anagnosti ue tiho, s kapom u ruci. Priao je

bolesnici, spustio se na desno koljeno i naklonio.

Oprosti mi, draga gospo ree skrueno a tebi e Bog. Oprosti mi ako
sam ti nekad uputio grubu rije. Znamo mi muki to... Oprosti.

Draga ga gospa, meutim, nije ula nit vidjela - leei smirena kao da tone u
neizrecivu sreu. Sva su njezina iskuenja prolost bila: starake nevolje, sve
poruge i uvrede to ih je ikad otrpjela, tune veeri to ih je provela sama na
svomu pustom pragu, pletui debele vunene arape. Prolost bjee i vrijeme u
kojem je ta elegantna Parianka bila izazovna ena kojoj mukarci nisu mogli
odoljeti, koja je - u svojim blistavim godinama - natjerala etiri velesile da kleknu
preda nju i da ju pozdrave svojim ratnim brodovljem!

U njenim uspomenama more modro bjee, valovlje ureeno bijelim krestama,

bojni su se brodovi ljuljukali usidreni u zaljevu, a raznobojne zastavice vijorile
na svim njihovim jarbolima. U zraku se osjeao miris prepelica i lososa sa ara,
kandirano voe u kristalnim se zdjelama raznosilo po stolovima, a epovi s
butelja ampanjca letjeli su u nebo. Brade: crna, zlatna, ria i sijeda - svaka
namirisana svojim parfemom... mousom, paulijem, kolonjskom vodicom i onim
mirisa ljubiica... a potom se zatvaraju metalna vrata brodskih kabina, navlae
teki zastori i pale svijee. Madame Hortense zatvara oi: sve ljubavi njezinog
ivota, sav njezin ivot u mukama - o, Boe svemogui! - ne potraja dulje od
sekunde.

Selila se s koljena na koljeno, sklapala ruke oko zlatom ureenih odora, uranjala
prstima u one namirisane brade - a imena svojih admiralskih ljubavnika
popamtila je koliko i papagaj. Samo Canavarovo, jer on najmlai bjee, a i jedini
ije je ime njezina ptica umjela izgovoriti, dok imena ostalih - zamrena i teko
izgovorljiva - bjehu stoga i zaboravljena.

Madame Hortense jo je jednom duboko udahnula, priljubljujui malo raspelo

uza se.
 Moj Canavaro, mali moj Canavaro mrmljala je u deliriju, pritiui krii uz
mlohava prsa.

Poinje buncat, ne zna to zbori tetka Lenio e kao za sebe. Mora da je

ugledala svog anela uvara, pa se prestraila. Ajmo mi razvezat marame i
pri odru.

to!? Zar te nije od Boga strah? Ti bi da ponemo naricat nada njom jo

ivom? prekori ju majka Malamatenia.

Ha... majko Malamatenijo uzvrati Lenio mrzovoljno ti bi da ekamo dok

ne pusti zadnji ropac, da ne mislimo na ono u njezinoj krinji, odjeu i stvari to
ih ima u kredencu, na kokoi i kunie! E, ne valja tako - zna se to je prvo!

Tetka Lenio nato se die s poda - majka Malamatenia rogoborei za njom, a

zatim obje potom razvezae rupce i razba-ruie prstima svoje prorijeene
sijede pramenove, te se primie svaka za jednu stranu postelje. Tetka Lenio
potom dade znak za poetak naricanja, ispustivi dug krik svojim raspuklim
glasom, jezovit i bolan, da eljadetu ledene srsi niz kimu krenu.

Iiiiiiii...!

Zorba odjednom doe sebi, skoi bijesno te dograbi obje za raupane kosurine
i povue ih od bolesniinog kreveta.

Zaepite gubiine, vrane proklete! izdera se na njih.

Zar ne vidite da je jo iva? U paklu gorjele!

Vjetac stari... i budaletina! pobuni se majka Malamatenia, vezujui rubac.

Da mi je samo znat otkud njega vrag nanese da nas ometa, glupan stari!

Gospa Hortense, posve malaksala stara sirena, ipak bjee ula krik uza svoj
leaj, jer ponovi:

Neu da umrem! Ne elim umrijeti...

Ponovo turobna, otkrivala je izrazom lica da je njezino privienje izblijedjelo -

admiralske lae potonule, peeni fazani, ampanjac i namirisane brade iezli, a
ona iznova pala u smrdljivu postelju... na kraju svijeta. Pokuala se pridii, kao
da se eli oteti odru na kojem gasne, ali se svalila natrag, te opet oajniki
zabugarila:

Neu da umrem! Ne elim umrijeti...

Zorba se nagnuo i dodirnuo joj elo svojom velikom kvrgavom akom, te joj
odmaknuo pramenove kose to su se lijepili uza znojne sljepoonice; njegove
sitne oi ptice grabljivice ispunie se suzama.

Ne kukaj, duo... ne plai mrmljao je. Ja sam tu, Zorba. Ne boj se.

Kao da joj se udna vizija odjednom povratila - golem modrozeleni leptir natkrilio
je njezinu postelju - starica na samrti primila se za Zorbinu ruku, pa zatim
ispruila svoju i zagrlila ga nagnutog nad nju. Usne joj se pokrenue...

Canavaro moj... mali moj Canavaro...

Raspelce pritom pade s jastuka na pod i razbi se u stotinu krhotina - a u dvoru

se zau muki glas:

Ajmo operuat kokoi. Uzavrela je voda!

Sjedio sam u kutu sobe, zanijemio, oiju oroenih suzama. To li je ivot,

pomislih, sazdan od uspona i padova, nedosljednosti i oguglalosti, bremenit
pokvarenou... nemilosrdan.

Ti primitivni kretski seljaci oko dogorjele kabaretske pjevaice kanda nisu od

ovoga svijeta - neljudski se raduju njenoj smrti, kao da nije bila ljudsko bie,
nego udna velika ptica koja je na njihov otok s neba pala, polomivi krila, pa se
okupie na obali pod selom kako bi ju gledali dok umire. Kao da bjee ostarjela
aplja, angorska maka ili tuljanica.

Zorba njeno maknu ruke gospe Hortense sa svoga vrata i die se na noge,
blijed kao kre. Obrisao je oi vanjskim stranama aka i pogledao bolesnicu, ali
nita ne vidje - pa ih jo jednom obrisa... a tada ugleda jedino kako ona gri
svoje beivotne noge pod pokriva i iskrivljuje usta u nastupu straha. Sva se
protresla jednom, dvaput... a tada joj pokriva spuznu na pod i ukaza joj se
polugolo tijelo, naduto i obliveno znojem, koe posivjele i osute zelenkasto-utim
mrljama. Ispustila je potom kretav prodoran krik poput ptice kad joj presijeku
vrat i ukoila se irom otvorenih oiju, staklasta sjaja, punim uasa.

Papagaj je skoio na dno svoje krletke, primio se kandama za ipke i netremice

popratio pokret Zorbine ruke kada je, neopisivom njenou, spustio one kapke
njegove gospodarice.

Ajmo sad! Mrtva je! uskliknu majka Malamatenia priavi hitro

pokojniinoj postelji. Obje narikae zbacie marame s glava, opet raupae
kosu i poee vritati njiui se naprijed-natrag, udarajui se u prsa grevito
stisnutim akama. Postupno ih je to ritmiko gibanje uvelo u hipnotiko stanje, iz
dubina pamenja navrijee nekadanje im vlastite boli, srca im se prolomie
tugom i odjeknue tubalice alosne i strane.

Ne aluj to e pod ledinu lei...

Ne tuguj to sad je Stiks ti prijei...

Zorba izae u dvorite - nije se branio od suza, ali nije htio plakati pred enama.
Sjetih se kako mi je jednom rekao. Ne stidim se ja zaplakat, ali samo pred
mukima. Meu nama ima nekakva jedinstva, jel da? - pa nije sramota. Ali, pred
enama mukarac uvijek treba hrabrost pokazat, jer kad bi i mi poeli suzit ko
one, to bi bilo s tim jadnim biima? Smak svijeta!

Pridole starice oprale su tijelo madame Hortense vinom, presvukle ju u istu

odjeu naenu u krinji, te izlile po njoj cijelu boicu kolonjske vode. Uto iz
oblinjega vrta doletje roj muha koje joj poloie jajaca u nozdrve i oi te u
uglove usana.

No se primicala. Nebo prema zapadu bjee prelijepo vedro, samo je poneki

paperjast oblak uokviren zlatnim odrazom sunca plovio sve tamnijim modro-
rumenim nebom, mijenjajui oblik u visinskom vjetru, pa tako as bjee brod,
as labud, a onda fantastino udovite od pamuka i raeljane svile. Kroz
trstiku na rubu dvorita naziralo se more, valovito i pozlaeno odsjajem neba.

Dvije tuste svrake sletjee s oblinje smokve i krenue tamo-amo dvorom, ali ih
Zorba poplai bacivi se ljutito put njih kamenom. U drugom su kraju dvorita
seoski leinari pripremali veliku gozbu: iznijeli su pokojniin kuhinjski stol, te
narezali naeni kruh, razdijelili si tanjure, viljuke i noeve, a iz podruma donijeli
demejanu vina - kako bi zalili kokoi to su se ve kuhale u loncu. Izgladnjeli, a
sretni, blagovali su i pili, nazdravljajui i kucajui se aama.

Bog da joj duu spasi! A za sve poinjeno da joj i pokoru oprosti ree
jedan, a drugi e:

Svi joj se ljubavnici anelima stvorili i duu joj u nebo uznijeli!

A vi staroga Zorbe! Manolakas e podrugljivo. Gaa svrake

kamenjem. Ej, pa on je sad udovac! uj, Zorba! Doi popit s nama, zemljae...
u spomen na tvoju draganu.

Kad se okrenuo, Zorba vidje krcat stol, upravo skuhane kokoi u zdjelama, vino
kako se iskri u aama i krne, suncem opaljene mukarine sa crnim
maramama na glavama - drne i mladolike.
 Zorba, Zorba! uh ga kako mrmlja sebi u bradu. Sad se pokai od
kakvog si materijala!

Priao je razuzdanoj skupini, te prihvatio au - pa ju istrusio naiskap, potom

drugu, treu... a zatim pojeo kuhani batak. Neto su mu govorili, ali nit ih je
sluao, niti im odgovarao - bez ijedne rijei halapljivo je gutao goleme zalogaje,
jednako i pio na duak, a pogleda stalno uprta put vrata sobe u kojoj su narikae
nizale jadikovke nad pokojnicom na odru. Povremeno bi se naricanje prekidalo,
pa bi se zaulo otvaranje ladica i vrataca ormara - s vremena na vrijeme i
poneki osoran glas, prijekoran, svadljiv, zatim larma kao da se netko potukao, te
opet krici i leleci, jednolini i puni oaja, nalik brujanju pelinjeg roja.

Vidjeh kako narikae svako malo pretrauju pokojniino pokustvo, uzimajui

sve to im pod ruku doe... eer, kavu, rahat-lokum; majka Malamatenia
strpala je nekoliko kockica te slastice u bezuba usta i potom se oglasila muklim
naricanjem -kroz zalogaj. One dvije babe koje su presvukle umrlu peljeile su
njezinu krinju, vadei iz nje i trpajui u njedra rupie od damasta i lanene
runike, svilene arape i podvezice - vraajui se nakon svake krae k postelji
preminule i kriajui se nad njom.

Vidjevi to se dogaa, majka Malamatenia je pobjenjela; prosiktala je tetki

Lenio da narie sama dok ona neto ne sredi - i zarila se objema rukama u
krinju. Nije vie bogznato bilo u njoj: komadi starog satena, staromodna
ljubiasta haljina, jo starije crvene sandale, slomljena lepeza, onaj Zorbin
suncobran iz Kandije i, posve na dnu, admiralski trorogi eir - davni dar
Bubulini, tko bi znao od koga i gdje. Valjda ga je ponekad, u samoi, stavljala na
glavu da se prisjeti stare slave i sama se sebi divi videi se u zrcalu.

One starice potom odoe, a tetka Lenio iznova se lati naricanja, busajui se u
grudi u ritmu alopojke. Zorba se vratio, pogledao mrtvu sirenu opruenu
posteljom, ve posve mrtvaki pozelenjelu - ruke joj bjehu prekriene na prsima,
barunasta vrpca oko vrata, a lice prekriveno muhama.

aka zemlje uh ga kako ape. Pregrt blata koja je gladna bila...

smijala se, ljubila. Gvalja gliba koja je lila ljudske suze. A sad? Koji li nas vrag
donosi na zemlju... i koji li nas vrag s nje odnosi?

Pljunuo je rezignirano na pod i sjeo na krinju. Vani, u dvoru, mlaarija se

hvatala u kolo; naime, i liriar Fanurio konano je doao, pa maknue stolove
ustranu, te razmjestie kantu za petrolej, umivaonik i koaru za prljavo rublje
kako bi bilo mjesta za ples. Pojavie se i seoski starjeine: glavar Anagnosti u
bijeloj koulji i s kvrgavim tapom u ruci, Kondomanolio, usaljen i prljav, zatim
uitelj s pernicom zataknutom za pojas i perom sa zelenim dralom za uhom -
samo je stari Mavrandoni nedostajao; nakon ubojstva udovice odmetnuo se u
planine.

Veseli me da vas vidim! ree stric Anagnosti diui ruku da pozdravi

okupljene. Veseli me i da uivate, Bog vas blagoslovio! Ali, ne viite... ne
smijete glasni bit, jer mrtvi uju. Mogu mrtvi ut, imajte na umu, itekako mogu.

Kondomanolio je objasnio zato su doli:

Oemo popisat pokojniinu imovinu, kako bi je podijelili siromasima. Vi ste

se, vidim, do sita najeli i napili do mile volje, i neka vam to bude dosta. Da niste
sve poistili, jer...! zaprijeti on podignutim tapom.

Ali, u taj se as za njima trojicom pojavi desetak odrpanih ena, prljave kose i
bosih nogu - a svaka s praznom vreom pod rukom i sepetom na leima.
Nahrupile su u dvor, gurajui se bez rijei.

Stric Anagnosti, okrenuvi se kad ih je ugledao, otro se obrecnu:

Odbijte! to bi vi... oporu ciganura? Opustoile sve, ha? Odbijte, kad

kaem. Sve emo lijepo popisat, stvar po stvar, pa onda podijelit meu
sirotinjom, poteno i kako treba.

Uitelj je izvadio tintarnicu dotada zadjenutu za pas, uzeo list ista papira i
krenuo put pokojniina duania da otpone popis. Ali, u tom se trenu zaula
zagluna buka - kao da netko lupa limenkama, alice se lome udarajui jedna o
drugu ili kalemi konca padaju s polica - a kuhinjom se prolomi estoka lupa
lonaca, tanjura i pribora za jelo.

Stari je Kondomanolio uletio tamo vitlajui tapinom -ali to je mogao: starice,

starci, djeurlija... ve su bjeali kroz vrata, iskakali kroz prozore, bacali se s
balkona, a svatko nosei ono to je bio u stanju zgrabiti: zdjelu, tavu, madrac,
kunia... dok neki na kraju izvadie i sobna vrata iz okvira, pa s njima na pleima
niz ulicu. Mimiko je uzeo pokojniine salonske cipele, povezao ih uzicom i
prebacio oko vrata - pa se inilo da mu gospa Hortense sjedi na ramenima, a od
cijele nje i svega na njoj vidljive samo pohabane salonke.

Uitelj je, mrtei se i negodujui, vratio tintarnicu za pojas, smotao papir na

kojem ne bjee ni slovca ispisao, te bez rijei - vie nego zgroen - prekoraio
prag dvorinih vrata i otiao kui. Siroti stari Anagnosti uzalud je vikao na eljad
da prestane otimati i razvlaiti tue, stalno maui tapom.

Stid vas i sram bilo! Kakva li bruke!... A mrtvi uju, ne zaboravite!

 Da odem pozvat popa? upita ga Mimiko.

Kakva popa, glupane!? bijesno e Kondomanolio.

Katolkinja je bila, zar nisi nikad vidio kako se kria? Cijelom akom... ko i
ostali nevjernici. Ajmo mi nju to prije zakopat, dok se svi ne usmrdimo i da ne
zagadi nam cijelo selo.

Sva se crvima puni, tako mi samoga Svetog Kria! Mimiko e uasnut,

krstei se po nekoliko puta.

Stric Anagnosti, seoski poglavar, kimnu zdvojno glavom te mu ree:

to je tu udno, blesane? Prava je istina da je ovjek pun crva od dana kad

se rodi, samo to ih ne vidimo... a kad osjete da se eljade usmruje, nagrnu iz
svojih rupa - bijeli poput onih crvia u pokvarenu siru.

Zvijezde se pojavie na nebu, kao da vise objeene o svod, nalik treperavim

zvoniima to se mnoe ne bi li ispunili svu nebesku tminu. Zorba bjee skinuo
krletku s papagajem sa avla nad pokojniinom glavom. Ptica-siroe stisla se u
kutu kaveza, unezvijereno promatrajui sve oko sebe - a nita ne razumijevajui;
konano zavue glavu pod bilo i stade se tresti od straha. Kad je Zorba spustio
krletku na pod, papagaj se trgnu i prui vrat kao da e neto rei - ali ga on
uutka po kazujui mu rukom da miran bude i govorei mu tronuto da ga utjei:

Tiho... tiho! Ide sa mnom.

Nagnut nad umrlu, netremice je promatrao lice - u nekom se trenu, onako suha i
stisnuta grla sagnuo kao da e ju poljubiti, ali odustade.

Ajmo odavde, za ime Boje! ree poluglasno, te dohvati kavez s

papagajem i kroi u dvorite; vidjevi me uz kapiju, prie i uhvati me desnicom
za miku, pa e jo jednom turobno - naoko smiren, ali drui usnama:

Ajmo...

Svi moramo ovako kazah rezignirano

E, jesi me utjeio, gazda! Ajdemo

Trenutak samo rekoh videi da se seljaci spremaju odnijeti le. Red je da

priekamo ukop. Kao da se ne moe strpjeti koju minutu.

A dobro pristao je, spustio papagaja u krletci na tlo i prekriio ruke.

Iz pokojnicine sobe najprije izaoe stric Anagnosti i Kondomanolio, obojica
gologlavi i kriajui se - a za njima etvorica od onih plesaa s travanjskim
ruama zataknutim iza uha, napola pijani i dobre volje; svaki je primio po jedan
ugao avlijskih vrata na koja poloie tijelo umrle sirene. Slijedio ih je liriar s
glazbalom u ruci, potom jo desetak mukaraca, dobrano nakresanih, teturajui
pijano u tiini, te pet ili est ena, s prigrabljenim posuem, rubeninom,
stolcima... Na kraju je povorke iao Mimiko, s pokojniinim salonkama, izlizanih
peta, na uzici oko vrata.

Ubojice! Ubojice! Ubojice! klicao je sveudilj radostan zbog otkria prave

rijei.

S valovita mora dopirao je vru i vlaan vjetar - raznosei vedro-sarkastian glas

liriara Fanurija koji se oglasio u toplu sumraku:

O sunce, zato li hita tako... nestaju za obzorom zlatnim?

Ajmo! nestrpljivo e Zorba. Svemu je kraj.

24

utke smo krenuli uskim seoskim ulicama. Svjetla ne bjee ni u jednoj kui -
vidjele su se samo njihove mrane sjene. Negdje je lajao pas, vol se iz neke
staje uo, a iz daljine je vjetar donosio radosno zveckanje praporaca s gudala
lire, nalik zaigranim vodama edrvana.

Zorba rekoh da razbijem taj teak muk koji je ovo vjetar... notus?

Zorba, kroei preda mnom s papagajevom krletkom u ruci poput fenjera, nita
ne odgovori; obratio mi se tek kada siosmo na nau obalu:

Zar nisi gladan, gazda?

Ne, Zorba... nisam gladan.

A jesi li pospan?

Ni to.

Nisam ni ja. Da posjedimo malo na alu?... Neto bi te pito.

Obojica smo bili umorni, ali nijedan od nas nije htio na poinak: nismo se mogli
liiti gorine nekoliko posljednjih sati, a san nam se inio kao bijeg u vrijeme
opasnosti. Odista, sramili smo se otii u postelju.

Sjeli smo uz more. Zorba je stavio kavez s pticom meu koljena i neko vrijeme
utio, dok se uznemirujua tvorevina ukaza na nebu nad planinom - udovite s
bezbroj oiju i zavojitim repom. Povremeno bi se neka zvijezda otrgla s neba i
propala mranim svodom.

Zorba se zagledao u nebo, obuzet ushitom kao da takvo neto vidi prvi put.

to li se dogaa tamo gore? promrmljao je, a trenutak kasnije odvaio se i

progovoriti.

Moe li mi re, gazda poeo je dubokim i ozbiljnim glasom to li to sve

znai? Ko je njih stvorio... i zato? A, povr svega mjeavinom e ljutnje i
straha zato ljudi umiru?

Ne znam, Zorba odgovorio sam posramljen kao da mu nisam umio

odgovoriti na najjednostavnije pitanje, neto najtemeljnije... to nisam znao
objasniti.

Ne zna?! zapanjio se, razgrogaivi oi u udu - ba kao one noi kad

sam priznao da ne umijem plesati.

Poutio je asak-dva, a onda je provalilo iz njega:

A sve te proklete knjiurine to ih ita... kakva vajda od njih? Zato ih uope

ita? Ako to ne kau, to ti onda uope kau?

Govore o zbunjenosti ovjeanstva time to nema odgovora na pitanje to si

ga upravo postavio, Zorba.

Dovraga ovjeanstvo i njegova zebnja! uzviknuo je udarivi u oaju

nogom o tlo.

Od njegova se glasa papagaj probudio i zakriao, kao da upomo zove:

Canavaro! Canavaro!

Umukni! I ti... izderao se Zorba na nj, udarivi rukom po krletci; potom e

opet meni:
 Tio bi da mi kae otkle smo doli i gdje idemo. Svih tih godina otkako
izgara gutajui te arobne knjiurine - valjda si provako pedese tona
kartuine, a to si iz nji svih nauio?

U njegovom je glasu bilo toliko patnje da mi se srce ovilo tugom; zaista, kako
sam silno elio da mu mogu odgovoriti! Osjetio sam u dubini bia da najvie to
ovjek moe dosei nije Znanje ni Vrlina, Dobrota ni Pobjeda, nego neto
mnogo vee, herojskije ali i beznadnije: Sveti Strah!

Ne moe odgovorit? Zorba e uznemireno.

Pokuao sam mom sudrugu objasniti to podrazumijevam pod Svetim Strahom.

Mi smo mali crvi, Zorba... poput sitnih gusjenica na listiima golema stabla.
Taj mali list je Zemlja, ostali su listovi nebeska tijela to ih nou vidi da putuju
svodom. A mi se kreemo na tomu naem listiu, prouavajui ga paljivo i puni
strahopotovanja. Omiriemo ga, pa nam ponekad dii, a drugi put smrdi.
Kuamo ga i nalazimo da je jestiv, a kad ga udarimo, plae kao ljudsko
stvorenje...

Neki ljudi, oni smjeliji meu nama, dopru i do ruba tog listia, odakle se nazire
samo kaos. Zadrhtimo pitajui se kakva je strana provalija pod nama. U daljini
ujemo um drugog lia naega golemog stabla, osjeamo kako sokovi naviru
u na list iz korijena i srca nam se nadimaju u grudima. Ali, nagnuti nad
zastraujuim ponorom, drhtimo od straha svim tijelom i duom. U tom trenutku
zainje se...

I tu sam stao - jer sam htio rei kako u tom trenu nastaje poezija, ali sam znao
da Zorba to ne bi razumio, pa stoga stadoh.

to se zane, to poinje? Zato si fermo? upitao je tjeskobno.

...ponje ogromna opasnost, Zorba. Neke spopadne vrtoglavica, druge

obamrlost, tree strah golemi, pa, u potrazi za odgovorom kojim bi osnaili srca,
kau: Bog! Neki opet, sa samoga ruba tog lista, zure u provaliju staloeno i
hrabro, te kau: Svia mi se to.

Zorba je neko vrijeme duboko razmiljao, upinjui se da shvati.

Zna oglasio se konano svakoga trena mislim o smrti. Pomislim na nju

i nije da me strah, ali nikad neu re ni da mi je draga. Ne, nije... ni najmanje!
Ne mirim se s njom!

asak-dva je utihnuo, pa e opet:

 Nisam ti ja od oni koji e sagnut iju ko ovca i re Haronu: Rei mi grkljan,
Harone gospodaru - ou pravo u raj!

Slua sam ga itekako usplahiren. Koji li ono mudarc bjee koji je upuivao
uenike da se dragovoljno podvrgnu onom to zakon ite?... Eda bi uskliknuli
da! Nunomu i Neizbjeno pretvorili u neto uinjeno njihovom slobodnom
voljom, jer je to jedini ovjekov put do osloboenja - jadan i bijedan, ali drugog
ne imade.

A to biva s pobunom? Ponosnim donkihotskim uzvratom ovjeanstva radi

pobjede nad nudom i podvrgavanja izvanjskih zakona onima unutarnjim,
zakonima due... da se zanijee sve to jest i stvori novi svijet po zakonima
neijega vlastitog srca, zakonima suprotnim neljudskim regulama prirode - da se
izgradi novi svijet, ii, bolji i moralniji od onoga koji sada postoji?

Zorba mi je uputio dug pogled, te - spoznavi kako mu nemam vie to kazati -

podigao krletku s papagajem brino kao da pazi da ga ne probudi, spustio ga
pored glave i opruio se po alu.

Lako no, gazda ree. Dosta je bilo!

Od Afrike je puhao jak juni vjetar, potiui rast voa i povra na Kreti, kao i
pupanje djevojakih grudi. Osjeao sam ga na elu, usnama i vratu - ba kao i
plodovi, moj je mozak bujao i bubrio. Nisam mogao, a niti htio, spati... a ni o em
ni razmiljao nisam. Te sam tople noi samo osjeao da netko, neto... dozrijeva
u meni, doivljavao sam najzaudnije iskustvo: vidjeh mijene u samom sebi.
Ono to nam se obino zbiva u najtamnijim dubinama utrobe ovoga se puta
dogaalo na javi, pred mojim oima. uei uz more, promatrao sam to udo u
nastajanju.

Zvijezde u neko doba izblijedjee, nebo se osvijetlje, a na toj se zorom obasjanoj

pozadini pojavie - kao da bjehu minucioznim perom nacrtani - planine, drvee i
galebovi. Novo se jutro raalo.

Nekoliko dana proe, tijekom kojih je ito poelo zoriti: klasje se sunovratilo od
teine zrna, cvrci s maslinovih stabala proparae zrak, a blistavi kukci
zabrujae u ognjenu svjetlu. S mora se dizala izmaglica...

Zorba je iz dana u dan zorom utke polazio u planinu - posao oko podizanja
iare pribliavao se kraju. Svi su stupovi bili na svojim mjestima, elino ue
protegnuto i koloturi privreni. Zorba je dolazio s posla u sumrak, posve
iscrpljen. Naloio bi oganj i pripremio nam veernji obrok, pa bismo blagovali.
Pazili smo da ne razbudimo demone koji su mirovali u nama: smrt i strah, pa
stoga nijednom nismo razgovarali o udovici, gospi Hortense ni Bogu. Samo
bismo u mrtvoj tiini pogledima lutali morem.

Zbog Zorbina muka, u mom se biu opet javie vjena, a zaludna pitanja - grudi
mi se iznova ispunie tjeskobom. Sto je ovaj svijet uope? upitah se. Koja mu je
svrha i ime ju mi moemo poduprijeti za trajanja naih beznaajnih ivota? Po
Zor-bi, smisao ovjeka i materije uope jest da poraa radost - drugi bi rekli da
stvara duh, ali je to na drugoj razini jedno te isto. Ali zato? S kojim razlogom?
Jer, kada se tijelo raspadne, ostane li ita od onoga to smo nazivali duom? Ili
ne ostaje nita, pa naa neutaiva udnja za besmrtnou ne izvire iz injenice
da smo besmrtni, nego iz toga to u naim kratkim ivotima sluimo neemu
besmrtnom?

Jednog sam jutra ustao i umio se - a i zemlja, inilo se, upravo bjee poranila i
ritualno se oprala, jer je sva blistala kao da iznova nastaje. Pooh u selo: slijeva
mi bjee mirno more boje indiga, a zdesna se u daljini ljeskahu itna polja - nalik
armiji procvaloj bezbrojem zlaanih kopalja. Prooh kraj smokve Nae Mlade
Gospodarice, osute zelenim liem i sitnim plodovima, urnim korakom obioh
udoviin vrt - nisam imao snage ni osvrnuti se - te uoh u naselje.

Hoteli gospe Hortense bjee opustoen i naputen, bez vrata i prozora, pa su

psi slobodno lunjali po dvoru i praznim prostorijama. Iz sobe smrti nestalo bjee
postelje, ormara i svih stolaca - samo u jednom kutu ostade iznoena papua
izlizane pete, s olinjalom crvenom kitom... uvajui, svojom izoblienom formom,
uspomenu na stopalo negdanje vlasnice. Tako se jadna papuica, s vie suuti
nego ljudski um, opirala zaboravu voljene noge koja ju je razgazila.

Bilo je ve kasno kad sam se vratio - Zorba ve bjee uegao oganj i pripremao
se kuhati, a kad je podigao pogled i prostrijelio me oima, odmah je znao gdje
sam bio. Namrtio se i nakon toliko dana utnje te je veeri odrijeio srce, te
iznova progovorio.

Patim li, patim, gazda ree kao da se opravdava. Srce mi se cijepa, a

ionako je ve cijelo u oiljcima i brazgotinama od silnih ranjavanja... premda se u
hipu skrpi, pa se rane ne vide. Sav sam prekriven zaraslim ranama, gazda. Zato
i mogu toliko podnijet.

Kanda si zaboravio sirotu Bubulinu, Zorba rekoh mu za me poneto

grubim tonom.

Oito sam ga razdraio - uzvratio mi je povienim glasom:

Novi puti, nove nakane! obrecnuo se. Zauvijek sam presto mislit na
ono to se zbilo juer, kao i pitat sama sebe to e se zbit sutra. Samo mi je do
onog to se danas dogaa, ovoga trena, stalo... pa kaem samu sebi: Sto radi
u ovom asu, Zorba? ,,Spim. ,,U redu, slatko spavaj! ,,A to sad ini, Zorba?
,,Radim! ,,E, pa radi - i to dobro. ,,A sad, Zorba, ime se sada bavi? enu
ljubim! Pa, ljubi je, Zorba! I na sve zaboravi dok to ini; niega drugog nema
na zemlji, samo ti i ona! Samo daj...

Malo je zastao, pa ubrzo nastavio:

Zna, dok je iva bila... Bubulina... nikakav Canavaro nije joj priutio onoliko
zadovoljstva koliko sam ja, ocvali Zorba, kost i koa od ovjeka. A zna zato?
Zato jer je svaki Canavaro, od svih koji su je ljubili, za to vrijeme mislio o svojoj
floti, svom kralju, svojoj Kreti, svom ordenju - i svojoj eni. A ja bi na sve
zaboravljao, to je ona znala, stara protuha! Jer, prava ena - posluaj ovo,
uzdam se da e ti valjat - vie zadovoljstva doivljava od onog to prua, nego
od onoga to od mukarca dobiva!

Kleknuo je da bi dodao drva na vatru i opet zautio. Gledao sam ga osjeajui

kako me oblijeva osjeaj sree: tih sam se minuta na pustoj obali osjeao sve
jednostavnijim ljudskim biem - i sve bogatijim temeljnim ljudskim vrijednostima.
Sine mi kako su nai obroci svake veeri nevjerojatno nalik uvarcima to ih
mornari pripremaju kad se iskrcaju na neznanu alu: skuhani od ribe, koljaka,
luka i mnogo papra - ukusniji od svakoga drugog jela i bez premca po hranjivosti
ovjejem duhu. Odista, tu - na kraju svijeta - Zorba i ja bjesmo poput dvojice
brodolomnika.

Prekosutra pokreemo nau iaru ree Zorba, vraajui se toku svojih

misli. Ne hodim ja zemljom vie! Posto sam bie uzduha, osjeam koloture
pod pazusima.

A pamti li, Zorba, mamac to si mi ga dobacio u onoj pirejskoj konobi... kojim

si me dobio na udicu? upitah ga.

Ree da priprema izvrsne orbe, a, vidi, one su mi najdraa hrana. Kako si

to znao?

Zorba odmahnu glavom uz neto podsmijeha:

Nemam pojma, gazda. Eto, tako mi palo na um, jer si sjedio onako u kutu
krme, mualjiv i suzdran, nagnut nad knjiicu pozlaena hrbata, pa ne znam...
uinilo mi se da bi rado orbe. Nadolo mi tek onako, nema se tu to razumjet.

Rekavi to, odjednom se nagnuo put vrata - oslukujui.

uti! tiho e. Neko dolazi.

Odista, zauli smo neije brze korake i teko dahtanje eljadeta koje hita - i
odjednom se u okvira vrata, obasjan titrajima plamena, ukaza monah u
poderanoj mantiji, gologlav, rie brade i brkova... od kojeg je dopirao jaki vonj
petroleja.

Ti, oe Zaharija?! uskliknu Zorba. to li te dovelo u takvo stanje?

Kaluer se srui na tlo uza sam oganj, drui donjom vilicom - na to se Zorba
nagnu nada nj, namignuvi mi.

Jesam! ree kaluer.

Evala, brate! oduevljeno e Zorba. Sigurno e sad u raj, ne gine ti! I

to e u s kantom petroleja u rukama!

Amen! promrmlja kaluer kriajui se.

Kako je bilo? Kada? Ajde, priaj nam!

Vidje arhanela Mihovila, brate Canavaro... i on mi naredi. Pouj kako to

bjee: trijebio sam grah u kujni, sam... vrata zatvorena, a kalueri na veernjoj
euharistiji. Mrtva tiina, tako da sam uo ptiice kako vani poju... zvonko poput
anela. Sve bjeh pripravio, pa sam samo ekao... skrio kupljeni petrolej u
grobljanskoj kapelici, pod samim presvetim oltarom, eda bi ga arhanel Mihovil
blagoslovio...

I tako, juer popodne trijebio ja grah, a raj mi sveudilj na umu... pa reko u

sebi: Kriste, Gospodaru, jel da zasluujem Kraljevstvo Nebesko? I da zna,
spreman sam navijeke trijebit grah u rajskoj kujni! Eto, to sam mislio... i suze mi
se slijevahu niz obraze. Kadli, odjednom zau lepet krila nada mnom. Razumje
ijih i pognu glavu tresu se od straha... a onda glas zau: Zaharija, glavu
gore i ne boj se!... ma se ja ustreso toliko da sam se po podu prostro. Gore
glavu, Zaharija! opet e onaj glas... te digo ja glavu i vidje - vrata otvorena, a
na pragu arhanel Mihovil, ba onakav ko to je naslikan na vratima
manastirskog svetita...

Isti, sa crnim krilima, crvenim sandalama i zlatnim oreolom - a jedino mu u

ruci, mjesto maa, upaljena zublja. Zdravo, Zaharija! on e ti meni... Sluga
sam Boji, odvrati ja, to zapovijeda? Uzmi ovu baklju plamenu... i neka je
Bog uza te! Prui ja ruku, osjeti kako mi dlanovi gore, a arhanel nestade.
Samo ognjeni trag na nebu vidje, ko kad zvijezda pada.

Monah obrisa znoj s lica - zamijetih da je posve problijedio i da cvokoe zubima

kao u tekoj vruici.
 A onda? Zorba mu nije dao predaha. to je dalje bilo, Zaharija...
pripovijedaj.

U tom su asu kalueri dolazili s veernje i polazili prema blagovaonici, a

iguman, prolazei pokraj mene, udari me nogom ko pae, nato se svi
nasmijae. Nita ja ne reko, a za arhanelom bjee u zraku osto vonj sumpora,
ma niko od njih to ne primijeti. Zaharija, zar nee na veeru? upita me
sakristan, ali ja ni da bi usta otvorio. Aneoska je hrana njemu dovoljna!" ree
Demetrios, onaj sodomist, nato se opet svi nasmijae. A ja se nato digo i pravo
na groblje, te se baci niice pred arhanela - satima sam osjeo njegovu nogu
na mom vratu. Ali, meni to vrijeme ipak proletje brzinom munje, ba ko to sati i
stoljea u raju prolaze. Pono doe, sve se smiri... kalueri odoe na poinak.
Ja se tada digo, prekrii i poljubi arhanelovu nogu. Ima da i nema, reko u
sebi, uze petrolej, otvori bidon i krenu... nose sveanj skupljeni krpetina.

No, ljudi moji, mrana ko mastilo! Ni mjesec ne bjee jo izaao, pa u

manastiru tmina ko u paklu. A ja preko dvora, pa uza stube i tako do igumanove
odaje - zali ondje petrolejom vrata, prozore i zidove. Otra potom do
Demetriosove elije, pa i nju zali uzdu i poprijeko, zajedno s drvenim balkonom
-ba ko to si mi reko. Onda odo u kapelicu, uga svijeu na plamiku kandila
pred Kristovim kipom, te potpali oganj.

Ostavi bez daha, kaluer potom zastade - oiju uarenih unutarnjim plamenom.

Neka je slavljen Gospod! promrsio je zatim, kriajui se. Slava Gospodu

u visini, manastir bjee sav u hipu ognjem zahvaen. Plamtite, ognji pakleni!"
poviko sam tada to sam glasnije mogo, te pobjego to me noge nose. Tro
sam i tro, sluajui za sobom zvona kako se glasaju i kaluersku viku. Pa sam
tro, tro i tr o... a kad je svanulo, skrio se u umi, tresu se od straha. Sunce
izae, pa zau monahe kako me itu, ali Bog posla maglu, te me ne vidjee.

U predveerje mi se glas javi koji ree: Idi prema moru. Odlazi!" Vodi me,
arhanele! zavapi i dado se nizbrdo. Nisam ja zno kamo idem, ali me arhanel
vodio... ponekad bljeskovima munja, drugom aljui crne ptiurine da i slijedim,
potom otvaraju preda mnom stazu padinama brda, a ja sam hito za tim
znacima ne sustaju, potpunoma mu vjerujui. I, kao to vidite, golema je milost
Njegova - nao te, dragi brate Canavaro! I spasi se!

Zorba ni rijei ne ree, ali mu se lice ozarilo irokim osmijehom zadovoljstva, sve
od uglova usana do dlakavih magareih uesa. Veera uto bjee gotova i on
maknu lonac s vatre.

Zaharija upita on kaluera ime se aneli hrane?

 Duhom odgovori monah, jo se jednom prekrstivi.

Duhom? Vjetrom, drugim rijeima? Ali, to ne moe zasitit ovjeka... pa se

primakni, pojedi malo kruha, ima i riblje orbe. alabrcni zalogaj-dva mesa, pa
e se pribrat. Silan si poso obavio! Jedi sad!

Nisam gladan ree monah.

Nije Zaharija gladan, a to je s Josipom? Zar nije ni on?

Josip... kaluer e tiho, kao da nam otkriva duboku tajnu izgorje, dua
mu prokleta! Izgorje, slavljen budi Bog!

Izgorje!? Zorba e ne mogavi se suzdrati od smijeha. Kako? Kad?

Vidje li ga kako gori?

Brate Canavaro, spri ga plamen onoga trena kad pripali svijeu na plamiku
kandila Kristovog. Ovim ga oima vidje kako mi iz usta izlazi, ba ko one crne
vrpce s ognjenim slovima na ikonama - a plamen svijee dohvati ga i uee. Ko
zmija se previjo gorei, al mu nije pomoglo: u pepeo se stvori. Kakva li
olakanja! Hvaljen budi Boe! Osjeam da ve u raj kroi.

Ustao je s mjesta na kojem se bjee uz oganj skutrio.

Idem. Spavat u na alu, kako mi je zapovijeeno.

Krenuo je potom uz rub mora i ubrzo nam nestade u nonoj tmini.

Odgovoran si za nj, Zorba rekoh. Nau li ga kalueri, gotovo je s njim.

Nee ga na, ne brini, gazda. Znam ja igre te vrste dobro i predobro: sutra u
ga rano ujutro obrijat, dat me neto potene robe da odjene i stavit ga na brod.
Ne zaokupljaj se njim, ne vrijedi tlake. A je li ti brodet dobar? Uivaj kruh
svagdanji, hranu ovjeju, i ne optereuj glavu niim vie.

Zorba je poveerao sa zamjetnim tekom, otpio gutljaj i obrisao brkove -

raspoloen za priu.

Jesil primijetio, gazda, da je vrag u njemu mrtav? Sad ti je on prazan

jadniak, posve ispranjen... gotovo! Odsad e bit ko i svaki drugi ovjek.

Razmiljao je zatim asak-dva, pa e opet:

A, to misli, gazda... taj njegov avo...?

 Naravno rekoh da je zapravo bila opsesivna zamisao da spali manastir,
pa se sad, kad je to uinio, primirio. Ta je njegova ideja htjela jesti meso, vino
piti... dok je dozrijevala da bi se pretoila u djelo. Zaharija nije trebao ni mesa, ni
vina - on je dozrijevao postei.

Zorba je neko vrijeme to to mu kazah premetao mislima, pa e odjednom:

Bogami, gazda, drim da pravo ima! A i da je u meni najmanje pet ili es

vragova!

Svatko od nas ponekog ima, Zorba, i neka te to brine. Sto ih vie imamo, tim
bolje. Najvanije je da svi tee istom cilju, iako svaki ide svojim putom.

Te rijei kao da su ga se snano dojmile: spustio je svoju krupnu glavu na

koljena i utonuo u razmiljanje.

Kojem cilju? upita me potom, samo diui pogled.

Otkud da znam, Zorba? Teka mi pitanja postavlja... kako bih ti to objasnio?

to jednostavnije mi reci, da mogu svatit. Dosad sam vazda puto moje

demone da ine to i volja i idu kud oe, pa me stoga neki ljudi smatrali
nepotenim, a drugi potenjakom drali. Govorili neki da sam lud, a drugi da
sam mudar ko Solomon - a ja sam ti sve to i jo vie - prava ruska salata!
Pomozi mi, zato, gazda, da malo razbistrim stvari: kojem cilju?

Ja mislim, Zorba... ali, moe bit i da grijeim, da postoje tri vrste ljudi: oni koji
si postave cilj da, takoreku, ive svoj ivot: jedu, piju, ljube, bogate se i slavu
stjeu; onda dou oni koji odlue da im cilj ne bude ivjeti svoj ivot, nego se
podrediti ivotima drugih - ti vjeruju da je u svakom ovjeku cijelo ovjeanstvo,
pa nastoje sve prosvijetiliti, vole svakoga koliko god je mogue i ine svima
dobro; konano, ima i onih kojima je cilj ivjeti ivot svega svijeta - ljudi, ivotinja,
drvea, zvijezda... jer smo svi to jedno, svi smo jedinstvena tvar koja sudjeluje u
istomu stranom boju. Kakvom boju? Pretvaranju materije u duh.

Tvrda je u mene tikva Zorba e ekajui se po glavi ne razumijem ti ja

to lako. E, a kad bi ti mogo otplesat sve to si sad reko... svatio bi.

Ugrizoh se za usnu, posvema zbunjen. Kad bih mu mogao plesom izraziti sve te
oajnike misli!? Ali, ja to nisam umio - cijeli mi ivot utaman ode.

Ili kad bi to umio priom kazat, ko to je Hussein-aga zno. Bjee on stari

Turin, susjed na, a vrlo star, siroma puki, ni ene, ni djece, posve sam.
Odjea mu iznoena, al blistava od istoe. Sam je pro, sam kuvo, podove
ribo... a predveer bi navratio da nas obie. Sjeo bi u dvor s mojom babom i jo
nekoliko ena, te s njima bjeve pleo. Kaem ti, gazda, taj Hussein bjee sveti
ovjek. Jednoga me dana posadi na koljena i stavi mi ruku na tjeme ko da mi
blagoslov udjeluje, pa e ,,Alexise, tajnu u ti kazat. Premalen si sad da je
razumije, ali e je spoznat kad odraste. Pouj, maleni: ni sedam nebeskih
krugova, ni sedam zemaljskih, nisu dovoljni da obuhvate Boga, al ga srce
ljudsko prihvatit moe. Zato, paljiv budi, Alexise - i neka te moj blagoslov prati
nikad ne ucvili ljudsko srce!

Sluao sam ga u potpunoj tiini. O, kad ne bih bio ikad u stanju usta otvoriti -
pomislio sam - dok moja apstraktna ideja ne dosegne vrhunac... i pretoi se u
priu! Ali, samo veliki pjesnici uzlete tako, ili pak narodi nakon dugih stoljea
truda u tiini.

Idem vidjet to li na palikua smjera ree Zorba ustajui. Ponijet u

deku i pokrit ga da se ne prehladi, a i noice - premda ne jamim prvoklasan
posao.

Otiao je rubom mora glasno se smijui, s pokrivaem pod desnom mikom i

karama u ljevici. Uto je mjesec izaao, pa se cijelim krajem razlilo njegovo
blijedo svjetlo, uto-plavo poput obraza bolesna ovjeka.

Ostavi sam uz oganj, odvagnuh Zorbine rijei - pune znaenja i toplih mirisa
zemlje. Osjeti se da mu naviru iz dubina bia i da zrae ljudskou, a moje -
papirnate. Izlaze mi iz glave, jedva pokropljene kapima krvi, pa ako ita i
vrijede, duguju to onoj kapljici krvi u njima.

Leei na trbuhu eprkao sam po vruu pepelu, kad li se Zorba vrati - ruku
nemono sputenih niz tijelo, a oiju prepunih uenja.

Gazda, nemoj to primit preteko...

Skoih se na noge.

...kaluer je mrtav.

Mrtav?!

Nao sam ga kako lei na stijeni, sav obasjan mjeseinom. Kleknuo sam i
poeo mu stri bradu i ostatke brka... pa strigd ja i strigo, a on ni da mrdne.
Tako mu ja, zanesen, oia cijeli pokrov - bjee na njem oka dlaina. Onda,
vidjevi ga tako ostriena ko ovna, nasmijo sam se luaki. jor Za-harija!
uzviknu, prodrmusavi ga i smiju se - Probudi se da vidi kakvo je udo Sveta
Djeva uinila!'Probudi se, proklet bio... drmnem ga ja opet, al ni da se pomakne,
niti se ita dogodi. Nije mogo podnijet, siromah! reko ja sebi, raskopa mu
mantiju i stavi ruku na srce. Nita!... Fermala mu maina!

Priajui, Zorba je brzo povratio duh monahova smrt bjee ga samo na tren
liila rijei, ali je sve brzo postavio na pravo mjesto.

Sto emo sad, gazda? Ja mislim da ga treba spalit - da on koji je druge

petrolejom u smrt poslo treba i sam u ognju petrolejskom. Zar nema neega
takvog u Evanelju? A u zamazanoj odjei, k tomu petrolejom natopljenoj, ima
da gori ko Juda na Pokladni utorak!

ini to hoe rekoh sapet nelagodom.

Zorba se, meutim, zaokupi dubokim promiljanjem.

Nema to smisla, ba nikakvog oglasi se najzad. Ako ga zapalim,

mantija e mu planut ko zublja, ali je on sam kost i koa, jadniak. Tako
mravu, vraje bi mu vrijeme trebalo da se pretvori u pepeo. Nema na njemu ni
grama sala da potkuri vatru.

Zatim, odmahnuvi glavom, dodade:

Da ima Boga, ne misli li da bi sve ovo zno unaprijed, pa ga uinio krupnim i

tustim da nam pomogne? Sto misli?

Ne mijeaj me u to ni najmanje. Uini togod hoe, ali brzo.

Najbolje bi bilo da se nekakvo udo desi! Kalueri bi povjerovali da se Bog

prometnuo u bricu, ostrigo ga i poslo na onaj svijet da ga kazni zbog tete to je
poinio manastiru. udo... ali koje? Kakvo udo? E, Zorba, za to te imamo!

Mjeseev srp, na putu da nestane za obzorom, poprimio je boju arena bakra.

Umoran od svega, bacih se na postelju - a kad sam se sljedeeg jutra probudio,
Zorba je kuhao kavu, tik uza me. Lice mu bjee mrtvaki blijedo, a oi crvene i
upale od manjka sna - dok mu je na velikoj jarjoj gubici igrao maliciozan smijeh.

Uope nisam spavo, gazda. Moro sam neto obavit.

to si obavio, ti... pokvarenjae?

Uinio sam udo!

Nasmijao se i stavio prst na usta:

 Neu ti kazat, ali sutra sveano putamo nau iaru u pogon, pa e se oni
pretili krmci sjatit ovamo da je blagoslove - a tada e doznat za novi mirakul to
ga je uinila Gospa od Osvete, golema li je mo Njezina!

Nalio nam je kavu...

Zna, dobar bi ja iguman bio ree. Da otvorim samostan, kladim se da

bi se svi uokolo morali pozatvarat, jer bi im oteo sve muterije. Oe malo
suza? Moe: spuvicu za ikonu i svetac e plakat kolko oe. Grmljavina?
Stavio bi mehanizam ispod oltara koji bi stvaro zagluujui larmu. Duhovi?
Dvojica monaha od najveeg povjerenja nou bi tumarali po manastirskom krovu
zavijeni u plahte... I svake bi godine skupio gomilu bogalja, slijepaca i oduzeti,
na Njezin dan ih poastio i pobrino se da opet vide danje svjetlo, osove se na
noge i zaigraju kolo u Njezinu slavu!

to je tu smijeno, gazda? Imo sam strica koji je jednom nao stara

mazgova, na samrti... neko ga pustio u brdo da krepa. A moj ti ga stric dovede
doma, pa svako jutro s njim na panjak, te predveer u talu. Ej, Haralampije!
vikali seljaci za njim dok bi prolazio selom, koga vraga izvodi s tom lipsalom
ragom? To mi je tvornica gnojiva!" odgovorio bi. Vidi, gazda, u mojim bi
rukama manastir bio tvornica uda!

25

Dan uoi toga 1. svibnja neu zaboraviti dok sam iv. iara je bila dovrena:
stupovi-nosai, elino ue i koloturi sjajili su se na jutarnjem suncu. Golemi
borovi trupci bjehu nagomilani na vrhu brda, gdje su radnici stajali ekajui znak
da ih privrste pri nosae i upute niz ue prema moru.

Velika grka zastava vijorila se na vrhu jarbola uz polaznu toku na padini, a

druga, slina njoj, dolje uz more - dok je Zorba pred nau kolibu postavio
bavicu vina, uz koju je jedan radnik vrtio raanj na kojem se peklo pretilo
iljee. Naime, nakon sveanog blagoslova, gosti su se trebali poastiti i
nazdraviti da nam pothvat uspije.

Zorba bjee iznio i papagaja u kavezu, te ga postavio na visoku stijenu pored

prvoga stupa.

Ko da mu gospodaricu vidim promrmljao je gledajui pticu s naklonou,

te izvadio iz depa aku kikirikija i dao pernatom svatu.
Zorba bjee odjenuo ponajbolju svoju robu: raskopanu bijelu koulju, zelenu
dolamu, sive hlae i dobre ,,gumionke - tovie, i ofarbao brkove koji bjehu
poeli gubiti kandijsku boju. Poput plemenitaa koji ukazuje poast svojim
velikaima, pourio je izraziti dobrodolicu seoskim starjeinama koji pristigoe,
objanjavajui im to iara jest, kakvu korist donosi cijelom kraju, te kako mu je
Sveta Djeva - u beskrajnoj milosti - svojom mudrou pomogla da savreno
izvede cijeli projekt.

Pozamaan je to tehniki pothvat kaza im jer je trebalo izna pravi

nagib, a to je zahtijevalo truda! Mjesecima sam naprezao modani, ali utaman...
Oito um ljudski nije dostatan za velika djela poput ovog - za koje, pak, treba
Boje pomoi. Eto, Blaena Djevica vidje kako se nad tim muim, pa mi se
smilova, te ree: Siroti Zorba... nije on loe eljade, sve to ini za dobrobit sela,
mislim da u mu dat ruku. I onda - udo Boje! Zorba se triput prekrii, pa
nastavi:

Mirakul odista! Jedne mi noi u snu doe ena u crnini - Djeva Blaena to
bjee - dre u ruci mali model iare, ne dui od pedlja. ,,Zorba, ree mi, plan
sam ti donijela... s nebesa. Evo ti u malom nagiba to ga ite, a i moj blagoslov
primi!" I nestade! Probudio sam se, skoio na noge i otro do mjesta gdje sam
cijelo vrijeme pokuse izvodio - i to vidje? Ue stoji pod pravim kutom, postavilo
se samo od sebe... a tamjan mirie, to dokazuje da ga je ruka Djeve Marije
dotakla!

Kondomanolio bjee otvorio usta da neto upita, ali se u tom trenu ukazae
petorica monaha na mazgama kako silaze kamenitom brdskom stazom. esti,
pak, nosei velik drveni kri na ramenima, trao je pred njima viui neto -
nerazumljivo nam koliko god smo se upinjali da shvatimo to.

Potom zausmo poj: kalueri su mahali rukama, diui ih prema nebu, te se

kriali, a potkove njihove marve izbijale su iskre iz kamenja. Monah koji je
prilazio pjeice konano doe do nas, preznojena lica - diui visoko kri to ga
je donio.

Krani! udo! kriknu pritom. udo, krani! Sveti oci donose Najsvetiju
Djevicu... Na koljena pred njom i slavite je!

Seljaci, uglednici i radnici uzbueno mu pritrae, okruujui ga i sami se

krstei. Ostadoh postrance - a Zorba me pogleda oima blistava sjaja.

Primakni se i ti, gazda, da uje o udu Najsvetije Djevice kaza mi.

Kaluer je, urno i jedva do daha dolazei, zapoeo priu.

 Na koljena, krani, poujte o boanskom udu! Posluajte, krani! Neastivi
bjee ovladao duom onog prokletnika Zaharije, pa ga, prije dva dana, navede
da polije manastir petrolejom. Spazismo oganj o ponoi, te pohitasmo iz postelja
to smo bre mogli... ali ve sve, igumanov konak, doksati i elije, u plamenu
bjee. Latismo se zvona zazivaju Upomo! Upomo, Sveta Djevo od Osvete!
Bacimo se potom na oganj, gasei ga vjedrima i krazima vode... pa do ranoga
jutra, slava Milosti Njezinoj, utrnusmo plamen.

Odosmo zatim do kapelice i bacismo se na koljena pred udotvornom

ikonom, zazivajui: Sveta Djevo od Osvete! Uzmi koplje svoje i proburazi
zloinca!" Onda se okupismo u dvoru i zamijetismo da Zaharije, Jude naega,
nema. On je podmetnuo poar! Niko nego on! povikasmo i dadosmo se u
potragu za njim. Traili ga cijeli dan, pa nita... zatim i cijelu no, opet ga ne
naosmo. Ali, jutros u zoru odosmo opet do kapelice - i to vidjesmo, brao?
udo strano! Zaharija leae mrtav pod svetom ikonom, a na iljku Djeviina
koplja velika mrlja krvi!

Kyrie eleison!Kyrie eleison! promrmljae seljani obuzeti uasom.

Nije to sve! monah e gutajui slinu. Kada se pregnusmo da podignemo

zlosretnog Zahariju, ostadosmo bez daha: Djevica mu ostrigla kosu, bradu i
brkove... ba ko da je, prosti mi Boe, katoliki pop!

Jedva se suzdravajui da ne prasnem u smijeh, okrenuh se Zorbi - dobacivi

mu tiho:

Huljo!

On je, meutim, netremice promatrao kaluera - oiju u udu razgrogaenih - te

kriajui se cijelo vrijeme, hinei duboko uznemirene osjeaje, kako bi pokazao
da je krajnje zapanjen.

Velik si, Gospode! O, velik si, Gospode... i udesna su djela tvoja! aptao
je.

Uto dooe i ostali kalueri, te sjaie. Brat gostoljub nosio je ikonu u rukama -
kad se popeo na oblinju stijenu, svi pohitae da se niice bace pred
udotvornom Gospom. Posljednji prie Demetrios, nosei pladanj za skupljanje
milodara i kropei seljake glave posveenom ruinom vodicom. Trojica
monaha, stojei uza nj, pojali su zahvalnice drei ruke sklopljene nad trbusima,
ela oroenih krupnim grakama znoja.
 Ponijet emo je u procesiji po svim kretskim selima ree tusti Demetrios
kako bi vjernici mogli kleknut pred Njezinu Svetost i prinijet joj darove. Treba
nam para, mnogo para, za obnovu manastira.

Krmci debeli! progunao je Zorba. Jo e se i okoristit od svega!

Potom prie igumanu:

Oe sveti, sve je spremno za ceremoniju. Neka Sveta Djeva blagoslovi nae

djelo!

Sunce ve bjee visoko, vrlo je vrue bilo - a niotkud daka vjetra. Kalueri
zauzeli mjesta oko jarbola sa zastavom, te - briui znojna ela irokim rukavima
svojih mantija - otpoeli pojati molitvu za temelje zdanja.

Gospode, o Gospode, utemelji ovaj pothvat na tvrdoj stijeni, da ga vjetri ni

vode ne uzdrmaju...

Potom uronie kropilice u romijenu s posveenom vodom i pokropie njom

objekte i ljude: stupove, ue, koloture, Zorbu, mene, seljake, radnike... i samo
more na kraju. Zatim, paljivo koliko je god mogue bilo - kao da bolesnu enu
premjetaju - podigoe ikonu i stavie ju kraj papagaja, te se natiskae uza nju.
Na drugoj strani bjehu seoski starjeine, u sredini Zorba, dok sam se ja,
ekajui, povukao malo prema alu.

iaru je trebalo provjeriti trima pokuajima: u ime Svetoga Trojstva - ali bjee
dodan i etvrti, u slavu Svete Djeve od Osvete. Monasi, ljudi iz sela i radnici
prekrstie se mrmljajui

,,U ime Svetoga Trojstva i Svete Djevice!"

Zorba je jednim skokom priao jarbolu kraj prvoga stupa, povukao uzicu i
zastava se spusti - to je bio znak ljudima na vrhu brda koji su ekali naredbu.
Svi promatrai odstupie, pogleda uperenih prema gornjoj postaji.

U ime Oca! oglasi se iguman.

Ne moe se opisati to se potom zbilo - katastrofa nas je pogodila poput munje.

Jedva smo imali vremena pobjei od konstrukcije koja se sva zanjihala, dok je
borovo deblo, to su ga radnici prikvaili pri ue, poprimilo sotonsko ubrzanje.
Iskre su frcale, a kad je balvan - nekoliko sekunda kasnije - stigao do donje
postaje, veliki se iveri razletjee zrakom, a od njega ne ostade drugo do li
pougljenjen trupac.
Zorba me pogledao oima provalnika zateena na djelu. Kaluer i seljaci mudro
se jo vie odmaknue, a privezane mazge silno se uznemirie - dok se pretili
Demetrios sruio na tlo teko dahui.

Smiluj mi se, Boe! promrsio je uasnut od straha.

Zorba podie ruke smirujui okupljene.

Nita to nije uvjeravao ih je. Uvijek je tako s prvim balvanom. Sad se

iara uhodala... pogledajte!

Podigao je barjak, te ga spustio - dajui znak onima gore, te onda otrao to

dalje od stupa.

I Sina! iguman e drhtavim glasom.

Pustie i drugi trupac: piloni se zanjihae, a balvan dobi ubrzanje - ali i pone
glavinjati poput oamuene pliskavice, strmoglavljujui se prema nama. Nije
daleko dopro: pretvorio se u prah i pepeo negdje oko polovice puta.

Vrag neka ga nosi! prasnu Zorba zagrizavi brke donjim zubima.

Prokleti nagib nije pravi!

Priao je jarbolu, digao zastavu i pun bijesa dao znak za trei pokuaj. Kalueri
se sakrie za svoje mazge, kriajui se neprestance, a seoski uglednici bjehu
ve jednom nogom u bijegu.

I Duha Svetoga! promuca iguman, drei objema rukama rubove halje

kako bi mogao to hitrije utei.

Tree je deblo golemo bilo, a jedva da je bilo otputeno s gornje postaje kadli se
zau strana buka.

Leite, za ime Boga! povie Zorba bjeei to ga noge nose.

Kalueri se bacie po tlu, a seljani dadoe petama vjetra. Trupac na uetu

najprije se propeo, pa estoko tresnuo po sajli, izazvavi roj iskara, a prije nego
to smo mogli shvatiti to se zbiva, jurnuo je nizbrdo, preletio donju postaju i
alo, te pao u more daleko od obale, digavi pravi gejzir pjene i kapljica.

Stupovi su se zastraujue tresli, a nekoliko ih se i opasno nagnulo. Poplaene

mazge otrgle su se s ulara i razbjeale.
 Nita to nije! Nita zabrinjavajue! urlao je Zorba, izvan sebe od gnjeva.
Sad je postrojenje valjano uhodano, pa emo ga pokrenut kako treba!

I Svete Djeve od Osvete! procijedio je iguman bjeei prema stijenama.

Pustie i etvrti balvan - jeziv se zvuk dvaput zauo u zraku, a onda se piloni
poruie jedan za drugim, poput domina.

Kyrie eleison! Kyrie eleison! zapomagali su seljaci, radnici i kalueri

bezglavo bjeei s poprita sloma.

Jedan je doletjeli iver ranio Demetriosa u bedro, a drugi mu je za dlaku promaio

oko. Seljani iezoe, a usamljena je Djevica sa stijene - s uzdignutim kopljem -
promatrala ljude pod sobom okom hladnim i okrutnim. Kraj nje, vie mrtav nego
iv, drhturio je papagaj - zelenih pera nakostrijeenih kao da mu bjehu
pobodena u tijelo.

Monasi se vratie po Gospu, uzee ju na ruke - pomaui Demetriosu da se

pridigne; ranjeni je kaluer tulio od boli - te prikupie mazge, uzjaie ih i
nadadoe se u bijeg. Radnici, nasmrt preplaeni, napustie i iljee to se peklo,
pa meso stade gorjeti s donje strane.

Ode ovan u pepeo! povie Zorba zabrinuto pritr-avajui ranju.

Sjeo sam uza nj - nitko ne bjee ostao na alu, samo nas dvojica. Okrenuo se i
uputio mi dug ispitivaki pogled, oklijevajui da bilo to kae: nije znao kako u
prihvatiti katastrofu i kako e se cijeli na pothvat zavriti.

Latio se noa, jo jednom se nagnuo nad jednogodinjeg ovna, kuao je li peen

i odmah ga skinuo sa ara - prislonivi raanj uz oblinje stablo.

Taman kako treba ree ba kao to valja, gazda. Oe komad?

Daj... i kruh i vino. Ogladnio sam odgovorih.

Zorba otra po bavicu i dokotura ju blizu janjca, te donese cijeli bijeli hljeb i
dvije bukare. Svaki se potom mai svoga noa, pa odrezasmo po komad mesa,
kruh natrgasmo i poesmo blagovati.

Jel da je dobra janjetina, gazda? Topi se u ustima! Vidi, nema tu bogatih

panjaka, ivotinje pasu samo suhu travu, pa im je stoga meso tako slasno.
Pamtim da sam samo jednom u ivotu jeo ukusno poput ovoga: onda kad bijah
izvezao Svetu Sofiju od vlastite kose, pa je nosio ko amajliju. Stara pria...
 Kai ju, priaj!

Stara pria, velim ti, gazda! Luda grka zamisao.

Hajde, Zorba, zna da volim kad rasplie na dugo i iroko.

Ma, ovako ti je to bilo: Bugari nas opkolili, no bjee pala, pa vidjesmo njihove
vatre posvud uokolo po padinama brda. Da bi nas zastraili, udarali u cimbala i
tulili ko vuji opor... valjda ih je tri stotine bilo. Nas... dvadeset i osmorica,
Rouvas nas predvodio - neka mu Bog duu potedi, ako je mrtav, silan momak
bjee! Daj, Zorba, ree on meni, natakni ovcu na raanj. Mnogo je sonija
kad se ispee u zemlji, kapetane," ja u ti njemu, a on da uinim kako mi drago,
ali to bre, jer da emo skapat od gladi. Tako iskopasmo jamu, pa ovcu
posoljenu i popaprenu u nju, zatrpasmo je... a onda navalismo ugljena povr
zemlje i zapalismo oganj. Posjedasmo uokolo, s korom suha hljeba u ruci,
ekajui. Moebit nam je ovo zadnje to emo blagovat, ree voa. ,,Jel se
ikom upak smrzo? Nasmijasmo se svi, niko se ne usudi odgovorit, nego
dohvatismo tikvice, pa mu nazdravismo: ,,U tvoje zdravlje, voo! A oni tamo bi
morali opaki strijelci bit da nas pobiju! Ispili smo na duak, pa jo jednom, a
onda izvadismo ovcu iz jame.

O, gazda, kakvo je to peenje bilo! I sad mi voda navre na usta kad se

sjetim... topilo se na jeziku ko lokum! Dadosmo zubima posla bez oklijevanja, a i
zapovjednik ree da nije ukusnijeg mesa u ivotu kuao. Bog nek nam je na
pomoi! uzvratismo... a Rouvas, iako nikad ranije nije brka vinom okvasio, popi
bukaru naiskap. ,,A sad emo zapjevat, i to kleptsku! Oni tamo zavijaju ko vuci,
a mi emo pjevat. Dimose, starino, poni! Jeli smo i pili, pili i jeli - a onda krenu
pjesma, sve glasnija i glasnija, odjekuju klancima: ,,Ajduk sam, majko,
etrdeset ljeta... orilo se, a jesmo, gazda, svojski pjevali! Bog nek nam je na
pomoi! ponavljo voa, ,,Jes ima due u nama!

Onda mi ree da pogledam to plee kae, bravlja lopatica, pa se primako

ognju iste je od mesa. Sto stoji?" opet e on. Ne vidim ni groba, ni mrtvaca.
Kanda emo se jo jednom izvu, odgovori, na to e on: Iz tvoji usta u Boje
ui! Potom, jer iako ve u nekim godinama, enjen ne bjee, dodade: Samo da
mi je sina... ba me briga to bi potom bilo!

Zorba odreza sebi povelik komad bubrenjaka, pa e sjetno:

A jes bila ona ovca... ali nije ova slabija od nje koliko je crna pod noktom.
Divota!

Vina daj, Zorba rekoh. Do ruba nam nalij, da se muki napijemo!

Kucnuli smo se i predali uivanju u vinu, izvrsnu kretskom, bogate boje rubina -
zagasite kao zeja krv. Kad ga pije, kao da se krvlju same zemlje prieuje,
postaje svojevrsna adaja. Vene ti se nalijevaju snagom, a srce dobrotom! Ako
si janje bio, lav postaje, zaboravlja ivotne beznaajnosti, sve mee nestaju.
Sjedinjen s ljudima, zvjerinjem i Bogom - osjea da si jedno sa svekolikim
svemirom.

Pogledaj plee ovoga janjca, Zorba sine mi. itaj, to kae?

Vrlo je paljivo odvojio lopaticu od pleke, oistio ju od mesa i zagledao se u

njezino udubljenje osvijetljeno ognjem.

Sve najbolje ree trpko se smjekajui. Poivjet emo iljadu godina,

gazda. Srca su nam od samog elika!

Putovanje vidim, dugo putovanje nastavi potom zamiljeno a na

njegovu kraju golema kua s bezbroj vrata. Mora bit da su dvori nekakva
kralja... ili manastir gdje u ja vratar bit i bavit se vercom, ko to smo rekli?

Dolij vina, Zorba, i okani se proricanja. Ja u ti kazat to je ta kuerina zaista,

sa svim svojim vratima: zemlja... i po njoj grobovi. To je kraj duga putovanja,
Zorba. Dobro tebi zdravlje, protuho!

U tvoje zdravlje, gazda! Srea je slijepa, kau, pa ne vidi kamo srlja i tako
nalijee na eljad, pa onoga u koga bubne zovemo sretnikom. Kvragu sa
sreom, ako je to tako! A to bi ona nama, ne trebamo je. Jel tako, gazda?

Tako je! to bi nam... Uzdravlje!

Ispijali smo bukare i bukare, oglodali svaku kost peenog iljeeta - i svijet kao
da je nekako vedriji postao: more se inilo radosnim, zemlja se njihala poput
brodske palube, dva galeba, gegajui se alom, glasala se poput razbrbljane
eljadi.

Dii se, Zorba! rekoh ustajui iznenada. Naui me plesati!

Zorba skoi na noge, a oi mu se zaarie:

Plesati, gazda!? Plesati?... Sjajno! Ajmo!

Hajdmo, Zorba! Moj ivot nije to je bio. Plesat emo!

Za poetak, zeimbekiko u te nauit. Divlji ratniki ples, vazda sam ga pleso

u komitima, prije polaska u bitku.
Sazuo je cipele i svoje purpurne bjeve, a od gonje odjee ostavio samo koulju
- ali, kako se silno zagrijao, i nju je svukao.

Gledaj mi stopala, gazda naredio je. Vidi!

Ispruio je desnu nogu, dodirnuo tlo prstima, pa petom...pa to ponovio lijevom -

sve ee i bre, oduevljeno udarajui stopalom o tlo koje je uzvraalo poput
bubnja.

Sada ti, momino! ree stavljajui mi ruku na rame A onda emo

zajedno.

Posve smo se predali plesu - Zorba me poduavao, uporno ispravljao moje

greke, vodio me strpljivo i sa silnom blagou. A ja - osmjelio se i osjetio da mi
srce stjee krila... poput ptice.

Bravo! udo si ti od ovjeka! ohrabrivao me Zorba, pljeui rukama da bi

mi davao ritam. Bravo, mladiu! Dovraga papiri i tinte! Pakao nek uzme
bogatstva i profite... i rudnike, manastire i radnike! A to li neemo sad,
momino, kad si, plesat nauivi, moj jezik svladao... moi jedan drugom kazat!

Poskakivao je mahnito alom, bosonog, udarajui dlanom o dlan.

Gazda, toliko ti toga ou re! Nikad nisam nikoga volio ko tebe... i stotinu ti
stvari htjedo kazat, ali moj jezik to nije uspijevao. Pa u sve otplesat! Evo!

Skoio je ruku i nogu rairenih kao da mu krila bjehu - kada ga vidjeh kako se
baca uvis, na mranoj pozadini neba i mora, izgledao mi je kao arhanel
pobune. Zorbin je ples, naime, bio pun svojeglavosti i prkosa - kao da je put
nebesa dovikivao: to mi moe, Svemogui? Nita mi ne moe nego me
ubit! E, pa ubij me - ba me briga! Dao sam si oduka, rekao sve to sam htio...
imao vremena da se ispleem - i ne trebam te vie!

Promatrajui Zorbu kako plee, prvi sam put razumio udesan napor to ga
ovjek ulae da svlada svoju teinu. Divio sam se njegovoj izdrljivosti,
okretnosti i ponosnu dranju. estokim koracima u pijesku ispisivao je
demonsku povijest ljudskoga roda. Odjednom je stao, promotrivi uruenu
iaru pretvorenu u niz razorenih jama iz kojih stupovi izvaljeni bjehu. Sunce se
primicalo rubu neba, sjene bivale sve dulje; Zorba mi se okrenu, pa e - s rukom
na ustima, na svoj nain, poput djeteta koje se snebiva:

Due ti, gazda, vidje li kako je iskrilo?

Obojica prasnusmo u smijeh - a Zorba mi se baci oko vrata, vrsto me zagrli i
poljubi.

Jel i tebi to bilo smijeno? ree razdragano. Tomu se smije? E, pa,

gazda... svaka ti ast!

Smijui se grohotom, neko smo se vrijeme hrvali, a kad smo popadali na tlo,
ispruismo se ondje na alu i zaspasmo u naruju jedan drugomu.

Probudio sam se u zoru i urno krenuo prema selu; srce mi je silno tuklo u
grudima. Rijetko sam se kad u ivotu osjeao tako pun radosti - tovie, ne
pukog veselja, nego uzviena, zaudna i niim objanjiva zadovoljstva. Dapae,
ne samo neobjanjiva, nego suprotna svim objanjenjima! Jer bjeh izgubio sve:
novac, ljude, iaru, balvane... tovie, i malenu luku bjesmo sagradili, a sad
nismo imali to iz nje otpremati, jer sve bjee propalo.

Ali, upravo me u tom trenu proeo neoekivan osjeaj osloboenja: kao da sam
u tjeskobnu i mranu labirintu neminovnog otkrio slobodu kako se sretna
zaigrala u kutu - i ja se zaigrah s njom! Kojeg li veselja: kada sve poe naopako,
stavit si duu na kunju i vidjeti koliko je istrajna i hrabra. Nevidljiv, a svemoan
dumanin - neki ga zovu Bogom, neki Vragom - kao da nasre ne bi li nas
unitio, ali nas unitit ne moe.

Svaki put kada se u sebi osjetimo pobjednicima, iako smo izvana potueni, mi,
ljudska bia, osjeamo neopisiv ponos i radost: vanjska ugroza biva pretvorena
u vrhunsku i nenaruivu sreu. Sjetih se kako mi Zorba nekom zgodom ree:

Jedne noi, nad snijegom zametenom makedonskom planinom straan se

vjetar die, tako da se sva tresla kolibica u kojoj bjeh zanoio kao da e se
prevrnuti. Uvrstio sam je i podupro, te sjedio sam uz oganj i rugao se vjetrutini:
Nee u moju kolibicu, burazeru! Niti u ti otvorit vrata, niti e mi vatru
ugasit... a ni kolibu otpuhat, bogme!

U tih sam nekoliko Zorbinih rijei shvatio kako se ljudi moraju ponijeti i kakvo
dranje primijeniti kad im je nositi se s monom, a slijepom nevoljom. Koraao
sam alom obraajui se nevidljivu neprijatelju: Nee u moju duu zai! Neu ti
vrata otvoriti! Nee mi oganj utrnuti, a niti me s nogu svaliti! Sunce jo ne bjee
provirilo preko ruba brda - boje su se igrale nebom i vodom: plava, zelena,
rumena, sedefasta... dok su se podalje od obale, u maslinicima, ptiice budile i
cvrkutale opijene jutarnjim svjetlom.

Krenuo sam rubom vode kako bih rekao zbogom tomu samotnom alu, da mi se
uree u pamenje i da ga ponesem sa sobom zauvijek. Mnoge sam radosti i
mnoge uitke na njemu upoznao - ivot sa Zorbom proirio mi je srce, a neke
njegove rijei primirile mi duu. Taj ovjek nepogreiva instinkta, sirova
orlovskog lika, u tvrdoj je vjeri kroio preicama i ne gubei daha stizao do
samih vrhova - ponekad i dalje od njih.

Skupina mukaraca i ena naie, nosei koare pune hrane i velikih boca vina:
seoska eljad ila je slaviti 1. svibnja u svojim vrtovima. Neka je djevojka
pjevala, glasa bistra poput izvorske vode, a curetak upravo propupalih grudi
protra kraj mene bez daha i uspne se na visoku stijenu. Ganjao ju je crnobrad
mukarac, problijedio od jeda.

Silazi odatle! Silazi! vikao je grubim glasom.

Ali, to djevoje uarenih obraza podie ruke, sastavi dlanove na potiljku i

zapjeva, njiui se preznojenim tijelom:

Rekla ti sa smijehom, ii uz gorke suze,

Ne ljubim te vie ma ti srce uze!

Silazi! Silazi kad ti kaem vikao je bradati, as molei ju, as prijetei, da bi

odjednom skoio put djevojice i dohvatio ju za nogu, snano ju zgrabivi.
Briznula je u pla kao da je jedva ekala da joj progonitelj tom grubom gestom
oslobodi osjeaje.

Pourio sam dalje. Svi ti iznenadni iskazi radosti uznemirie mi srce. I stara mi
sirena pade na um, kao da ju vidim - onako gojaznu i namirisanu, izljubljenu
uzdu i poprijeko. Ali, ona je sad pod zemljom leala, vjerojatno naduta i zelena
sva, koe u raspadanju, kroz koju su otekle njezine tjelesne tekue... sva
prekrivena crvima to po njoj gmiu.

Stresoh se od uasa. Ponekad se zemlja uini prozirnom, pa vidimo svoga

posljednjeg vladara crva kako danonono ruje u svojoj podzemnoj
radionici. Ali, brzo usmjerimo oi drugamo, jer ljudi mogu podnijeti sve i svata -
osim pogled na toga malog bijelog poderuha.

Uao sam u selo upravo kad se potar spremao puhnuti u svoju trubu.

Pismo, gazda! ree pruajui mi plavu kuvertu.

Poskoio sam od veselja im sam prepoznao osebujan poiljaoev rukopis, te

urno proao kroz grmlje uz neiji maslinik, zaao u nj i nestrpljivo otvorio
omotnicu. Poruka bjee kratka i ispisana u hitnji - odmah sam ju proitao:
Stigli smo do granice s Gruzijom, uspjevi pobjei Kurdima i sve je u redu.
Konano sam spoznao to je srea, jer sam tek sada iskusio znaenje stare
izreke: Srea je izvravati svoju dunost, a to je ta dunost tea, tim ti je srea
vea.

Za nekoliko dana ova e proganjana bia, na samom rubu snaga, stii u Batum,
a upravo sam primio brzojav u kojem stoji: Prvi su brodovi ve na vidiku!

Ove tisue marljivih i inteligentnih Grka, sa svojim enama irokih kukova i

djecom s ognjem u oima uskoro e biti prebaene u Makedoniju i Trakiju.
Ubrizgat emo novu i valjanu krv u stare ile domovine Grke.

Donekle me sve to iscrpilo, priznajem, ali zar je sada vano? Borili smo se, dragi
moj gospodine, i pobijedili. Sretan sam!

Skrio sam pismo u dep i nastavio urno dalje - i ja sretan. Krenuo sam strmom
stazom uz planinu, trljajui meu prstima slatko-mirisnu granicu majine
duice. Bliilo se podne, pa mi je sjena padala gotovo pred noge. Vidjeh vjetruu
kako lebdi maui krilima tako brzo da se inilo kako stoji u mjestu, a prepelica -
osjetivi moje korake, prhnu iz grma i vinu se u zrak letei pravocrtno poput
mehanike sprave.

Sretan sam bio - da sam mogao, bio bih pjevao iz svega glasa da dam oduka
mojim osjeajima, ali sam uspijevao jedino isputati neartikulirane krike. Sto se s
tobom dogaa, ovjee? - pitao sam sama sebe podrugujui se. Zar si i onda
bio takav domoljub, samo to to nisi znao? Ili toliko voli svoga prijatelja? Sramit
bi se trebao, obuzdaj se i utihni!

Ali, to me oduevljenje nosilo cijelim putom - i neprestance sam vikao. Uto

zauh kozje zvonce: crne, smee i sive koze pojavie se na stijenama
obasjanim arkim suncem. Pred njima jarac, ponosno ukoena vrata,
ispunjavajui zrak svojim tekim vonjem.

Ej, burazeru! Kud si naumio? Koga ganja?

obani se uspeo sustiui koze i zazvidao za mnom na prste.

Moram neto uinit! I to hitno odgovorih mu nastavljajui uspon.

Stani malo! Doi... osvjei se kozjim mlijekom vikao je za mnom, pratei

me skaui sa stijene na stijenu.

Ne rekoh li ti da moram neto na brzinu obavit? odvratih, ne elei

presjei moje veselje predahom ni razgovorom s njim.
 Oe re da ti se gadi moje mlijeko? pastir e uvrijeeno. Ajde onda,
nek ti je sa sreom!

Ponovo je stavio kaiprst i prstenjak u usta i zazvidao, pa se zajedno s kozama

i psima izgubio za stijenama.

Ubrzo sam izbio na vrh brda - i smirih se najednom, ba kao da mi je ondje cilj
bio. Opruio sam se po litici u sjeni i zagledao u daleku ravan i more. Duboko
sam udisao zrak zasien isparenjima kadulje i timijana. Ustao sam, natrgao
nekoliko grmia kadulje i od njih sloio jastuk, ponovo legao, te umoran sklopio
oi. U trenu me misli ponesoe na te daleke visoravni pokrivene snijegom:
nastojao sam zamisliti neveliku skupinu mukaraca i ena s njihovim blagom
kako napreduje prema sjeveru, a moj prijatelj kroi pred njima poput ovna,
predvodnika stada. Ali, ubrzo mi u glavi zbrka nastade i osjetih nesavladivu elju
za snom.

Htjedoh se oduprijeti: ne dopustiti snu da me obori, pa otvorih oi. Crvenokljuna

je galica sletjela na samo sljeme brda, tono nasuprot meni, pa sam mogao
dobro vidjeti kako joj se presijava modro-crno perje, a vidjeh joj i blago povijen
rumeni kljun. Protrnuo sam: ta mi se ptica uini zloslutnim znakom, pa uzeh
kamen s tla i bacih ga put nje. Polako je, gotovo ne hajui za me, rairila krila
spremajui se poletjeti.

Jo mi se jednom oi sklopie - nisam se vie mogao odupirati snu i svladao me

u trenu. Valjda nisam usnio vie od nekoliko sekunda, kad li se trgoh, vrisnuh i
uspravih u sjedei poloaj: galica me upravo u tom trenu nadletjela, tono iznad
glave. Naslonio sam se na stijenu, sav se tresui; teak mi se san zario u misli
poput maa: vidjeh se u Ateni, kako koraam Hermesovom ulicom... sam. Sunce
nemilosrdno ee, ulica pusta, svi duani zatvoreni, potpuna samoa... i,
prolazei uza crkvicu Kapnikarea*, vidim mog prijatelja kako, blijed i bez daha,
tri prema meni iz smjera Trga Ustava**. Slijedi nekakva vrlo visoka i mrava
ovjeka, koji grabi divovskim koracima. Moj prijatelj, u diplomatskom odijelu,
zamjeuje me i dovikuje izdaleka, jedva dolazei do zraka:

Hej, to radi ovih dana? Odavno te ne vidjeh. Daj da se naemo veeras,

porazgovarat emo.

A gdje? odvikujem ja, glasno kao da moj prijatelj vrlo daleko, pa moram
vikati iz svega glasa kako bi moje rijei doprle do njega.

Na Trgu sloge***, veeras u est. U kavani Rajski izvor.

Dobro! odgovaram. Bit u tamo.

 Kae da hoe govori on prijekorno ali nee!

Hou sigurno! bunim se. Evo ruke!

urim...

Zato uri? Daj ruku!

Prua mi ruku, a ona mu se odjednom odvaja od ramena i leti zrakom traei

moju. Zgrozio sam se od njezina ledenog stiska - i probudio se potresen i u
plau. U tom trenutku spazih onu pticu kako mi lebdi nad glavom: s usta kao da
mi se otrov luio.

Okrenuh se prema istoku, oiju prikovanih za obzor u elji da prodrem u daljine i

vidim ga, jer sam bio uvjeren da mi je prijatelj u pogibelji. Triput sam uzviknuo
njegovo ime:

Stavridaki! Stavridaki! Stavridaki!

Ohrabrit sam ga htio, ali mi se glas gubio nekoliko metara preda mnom, rasplinj
avaj ui se put neba.

Potrao sam navrat-nanos nizbrdo, ne bih li potisnuo tugu trapljenjem. Mozak mi

se uzalud muio da povee one tajanstvene poruke koje nam se ponekad uspiju
probiti tijelom i doprijeti do due. U dubini moga bia, udna me izvjesnost -
dublja od razuma, posvema ivotinjska po naravi - ispunila jezom. Ista ona
izvjesnost to ju neke ivotinje - ovce i takori - osjete prije zemljotresa. Budila
se u meni dua prvih ljudi na zemlji, kakva bjee prije potpunog odvajanja od
svekolika ivog i neivog svijeta, kad je istinu spoznavala izravno, bez
remetilakog utjecaja razuma.

U opasnosti je! On je u pogibelji mrmljao sam.

Umrijet e! Moda on sam to jo ne shvaa, ali ja znam... siguran sam.

Trei niz planinsku stazu, posrnuo sam preko gomile kamenja i prostro se po
kru, razbacujui kamenie uokolo -ustao sam izgrebanih i krvavih ruku i nogu.

Umrijet e! Umrijet e! opet naglas izustih, osjeajui kao da mi se

nekakva gvalja die u grlu.

Nesretan ovjek die uza svoj bijedni ivot ono to misli da je nesavladiva
prepreka, pa se zavlai u to skrovite i nastoji u svoju svakidanjicu unijeti malo
reda i sigurnosti... malo sree. Sve se mora odvijati utabananim stazama,
slijedei posveenu rutinu i biti u skladu s jednostavnim i pouzdanim pravilima.
Unutar tog zabrana, utvrena radi oajnike obrane od svega nepoznatoga,
njegove male izvjesnosti - migoljei poput stonoge - ostaju bez izazova. Ali,
postoji jedan znamenit dumanin kojeg se ovjek smrtno boji i kojeg mrzi: Velika
Izvjesnost. A sada Velika Izvjesnost bjee probila vanjski zid moje egzistencije i
spremala se bacit mi se na duu.

Kad sam dopro do ala, zastadoh na tren da doem do daha; bilo je to kao da
sam uzmaknuo na drugu liniju obrane kako bih se pribrao. Sve se te poruke,
pomislio sam, raaju iz nae unutarnje tjeskobe, a u naim se snima zaodijevaju
blistavih ruhom simbola - znai, mi smo oni koji ih stvaraju. Smirio sam se, moj
razum je srce na red pozivao, podrezujui krila tomu udnom pulsirajuem
imiu, potkresavajui mu ih i striui, sve dok mu nije onemoguio da leti.

Kad sam stigao u kolibu, potiho sam se nasmijao vlastitoj gluposti: sram me je
bilo toga to mi je um onako brzo pokleknuo pred panikom. Bjeh se povratio u
svakidanju stvarnost - pa i ogladnio, oednio, osjetio iscrpljenost, a i pekle su
me posjekotine to im ih kamenje bjee nanijelo po udovima. Moje se srce
osjeao spokojno: strani neprijatelj, koji je prodro kroz vanjske zidine,
zaustavljen je drugom linijom obrane oko moje due.

* Kapnikarea, bizantska crkvica sagraena oko 1050. godine, na temeljima

razorena antikog hrama (vjerojatno posveenog Ateni ili Demetri), jedna od
najstarijih u Ateni. Nalazi se u trgovakoj ulici Ermou, na poetku znamenite
etvrti Plaka.

** Syntagma , Trg Ustava, nazvan tako u sjeanje na Ustav od 3. rujna 1843. to

ga kralj Otto morao donijeti nakon pobune naroda i vojske; u neposrednoj blizini
je Grob neznanog junaka, poznat po slikovitoj smjeni strae, koju ini 120
vojnika, evzona, u povijesnim odorama.

*** Omonia , Trg sloge, drugi po veliini u glavnom gradu Grke. Okruen
klasicistikim zgradama mahom podignutim u drugoj polovini 19. stoljea, esta
je pozornica proslava, sveanog otvaranja velikih sportskih dogaaja - i
masovnih demonstracija.

26

Gotovo je bilo... sve. Zorba je prikupio elino ue, alat, kariole, otpadno eljezo
i drvenu grau, pa sloio od svega hrpu na obali, spremnu za utovar na brod.

Darovat u ti to, Zorba rekoh mu. Sve je tvoje i dobra ti srea.

Zorba se zagrcnu kao da nastoji zadrati jecaj.

Rastajemo se? promrmljao je. Kamo e, gazda?

U inozemstvo, Zorba. Staromu jarcu u meni ostalo je jo mnogo papira za

savakat.

Zar nita bolje nisi nauio, gazda?

Jesam, Zorba. Tebi zahvaljujui, pa u stoga sad primijeniti tvoj sistem: uinit
u s mojim knjigama ono to si ti s trenjama - nagutat u se kartuine da e mi
pozliti od nje, pa u ju svu ispljunuti i oslobodit je se zauvijek.

A to e sa mnom bit bez tvoga drutva, gazda?

Ne boj se, Zorba, opet emo se sresti. Pa... tko zna, golema je snaga u
ovjeku! Jednoga emo dana ostvariti onaj na veliki plan: sagradit si vlastiti
manastir, bez boga i vraga, samo sa slobodnim ljudima. A ti e vratar bit,
Zorba. U tebe e bit veliki kljui da otvara i zatvara kapiju, kao sveti Petar.

Nita na to ne ree - sjedei na tlu, leima uprt o zid daare, samo je ispijao i
iznova natakao mule, iznova pio... sve bez rijei. Tako i no doe, pa
poveerasmo - nadolijevajui si vina, uoi posljednjeg razgovora; sljedeeg
emo se jutra, zorom ve, rastati.

Da, da... Zorba e u neko doba, upkajui si brk i praznei au. Da,
da...

Nad nama zvjezdano nebo; u nama srca eljna olakanja, ali jo u gru.
Kai mu zbogom zauvijek, rekoh si u mislima, i dobro ga pogledaj; nikada vie,
nikada... tvoje oi Zorbu vidjeti nee.

Mogao sam mu se baciti na starake grudi i zaplakati, ali sam se sramio toga -
kao to nisam mogao ni prikriti osjeaje smijehom. Gvalja mi bjee u grlu.
Promatrao sam ga kako prua vrat poput ptice grabljivice dok trusi mule u tiini
- gledao ga i razmiljao kakva li je zbunjujua tajna taj na ivot. Ljudi se sretnu i
raziu poput lienja u vjetru - oi nam se uzalud trse ne bi li sauvale sliku lica,
tijela ili pokreta osobe koju smo voljeli... a nakon nekoliko godina ne pamtimo niti
bjehu li mu, ili joj, oi plave ili crne.

Ljudska bi dua treba biti od mjedi, jo bolje - od elika! - pobunio sam se u sebi,
a ne od pukoga zraka!
Zorba je i nadalje pio, drei svoju veliku glavu uspravljenu, bez pokreta - kao da
slua korake nekoga tko se pribliava kroz no, ili ponire u najnedostupnije
dubine svoga bia.

O em razmilja, Zorba?

O em razmiljam, gazda?... Ni o em, ba ni o emu, velim ti. Ni o em ne

mislim.

Trenutak-dva potom, napunivi iznova mul, pa mi ree:

Uzdravlje, gazda!

Kucnuli smo se, znajui obojica da tako gorak osjeaj tuge ne moe dugo
potrajati - rasplakat emo se ili napiti... ili poeti plesat kao luaci.

Zasviraj, Zorba! predloih mu.

Ne kaza li ti onomad, gazda, da santuri oe sretno srce. Zasvirat u... za

mjesec dana ili dva, ne mogu to znat. I zapjevat u - o dvojici koji se zauvijek
razdvajaju.

Zauvijek! uskliknuo sam zastraen rijeju nepovratnom i nezaljeiva

uinka, za koju nisam oekivao da u ju tako glasno izrei. Odista me
prenerazila.

Zauvijek! ponovio je Zorba, teko gutajui slinu.

Tako je... zauvijek. A ono to ree o ponovnom susretu, o podizanju

manastira, to ti je ko kad bolesno eljade hrabri ne bi li stalo na noge. Ne
prihvaam to... i ne elim. Zar smo slabi ko ene da nam treba takva
sokoljenja? Naravno da nismo. Da, ovo jes zauvijek!

Moda ostanem ovdje s tobom izustih zapanjen Zorbinom oajnikom

naklonou prema meni. Moda odem s tobom, slobodan sam.

Zorba odreno kimnu glavom.

Ne, nisi ti slobodan nevoljko e a lanac kojim si vezan nije ti moebit

nita dulji nego u drugi ljudi. Tako ti je to, gazda. Na podugaku si komadu
lanca il ueta, pa moe tamo-amo, misle da si slobodan, al nikad ga ne
presijeca popola. A eljade, ako ne prereze svoje ue...
 Presje u ga jednoga dana! rekoh prkosno, jer su mi Zorbine rijei dirnule
otvorenu ranu i silno me zaboljele.

Teko je to, gazda, veoma teko. Oe se mrva ludosti za to... ludila, zna.
Treba sve stavit na kocku! A u tebe je um tako trezven, vazda ite ponajbolje za
te. ovjek ti je poput sitna trgovca, pa vazda konta: ovo sam toliko platio i po
toliko prodo... pa mi je tolika zarada, ili toliki gubitak. Glava ti je brian mali
duandija: nikad ne riskira sve to ima, sveudilj neto u priuvi dri... i nikad ne
presijeca ono ue, ne trga lanac. A, ne! Jer o njem ovisi, hulja! Klizne li joj iz
dohvata, gotova je sirota - propala! Ali, kai ti meni, ako ovjek ne prekine uze,
kakvog mu je okusa ivot? Kamilice, slaba aja od kamilice... a ne ruma, od
koga vidi ivot s obje bande!

Nakratko je zautio, potom jo otpio, te se iznova oglasio.

Mora mi prostit, gazda ree jer govnovalj sam ti ja. Rijei mi se lijepe
za zube ko glib za izme. Ne umijem sroit lijepe reenice ni pohvale,
jednostavno ne mogu. Ali, znam da ti razumije...

Ispraznio je au i pogledao me.

Ti razumije! uzviknuo je kao da se odjednom razbjesnio. Svaa i zato

nikad nee imat mira. Da ne pojmi, sretan bi bio! Sto bi ti falilo? Mlad si, ima
para, zdrav si, dobar si momak - ba nita ti ne manjka. Nita, neka me grom
ubije nije li tako! Osim jedne stvari - mrve ludosti! A kad nje nema, gazda...

Zabrinuto je kimnuo glavom i umuknuo - a ja samo to ne zaplakah. Sve to je

rekao sama je istina bila; jer, kao dijete, bjeh pun suludih nakana, nadljudskih
elja - posvema nezadovoljan svijetom. Postupno, kako je vrijeme prolazio,
smirivao sam se: postavljao si granice, odvajao mogue od nemoguega,
ljudsko od boanskoga... drei svoga zmaja na zategnutoj uzici kako mi se ne
bi oteo.

Golem je meteorit ostavio ognjen trag nebom - Zorba se zagleda uvis oiju
razgrogaenih kao da nikad ne bjee vidio ,,zvijezdu u padu.

Vidje li? upitao me.

Da.

Opet potonusmo u muk. Zorba najednom protegnu svoj naboran vrat, nadme si
prsa i ispusti divlji oajniki krik - to ga odmah pretvori u ljudsko glasanje: iz
dubina njegova bia die se jednolina melodija, prepuna tuge i samoe. Samo
se srce zemlje raspuklo nadvoje, oslobodivi sladak i neodoljiv otrov Istoka.
Osjetih kako se u meni polako raspadaju svi konci to me jo vezuju s hrabrou
i nadom.

Iki kiklik bir tepende otiyor

Otme de, kiklik, bemin dertim yetiyor, aman, aman!...

Pustinja, sitan pijesak dokle god pogled see... zrak titra presijavajui se rumen,
modrikast, ut - a sljepoonice da ti prsnu, pa dua puta divlji vrisak i klike, jer
joj se nikakav krik ne vraa kao odgovor. Oi mi se ispunie suzama.

Jareba zauh kako se pite glasa;

Ne pisti jarebe dosta mi i mog jada, aman, aman!...

Zorba umuknu potom, briui naglim pokretom prsta znoj s obrva. Sagnuo je
glavu i zagledao se u tlo.

Kakva je to pjesma, turska? upitah ga nakon nekoliko asaka.

Pjesma gonia deva, pjevaju je u pustinji. Godinama nit sam je se sjetio, nit
je zapjevo... a, eto sad.

Podie glavu - glas mu bjee hrapav kao da izlazi iz zaguena grla.

Gazda, vrijeme ti je da legne ree. Morat e zorom ustat ako kani

uvatit brod u Kandiji. Laku ti no!

Ne spava mi se odvratih. Ostat u s tobom, budan. Ovo nam je zadnja

no zajedno.

Zato je i treba brzo okonat! kaza mi, okreui prazan mul naopako, u
znak da vie ne eli piti. Sad i ovdje, jednostavno tako... ko kad mukarci
prestaju puit, pit i kartat. Ko grka junaina, palikari.

A moj otac bio je palikari, ljudina! Ne obaziri se na me, ni sjena mu nisam...

tono se kae, ni do koljena. Bjee od onih negdanjih Grka o kojima se pria i
pripovijeda. Kad bi ti taj ruku stisno, umalo bi ti kosti u prah smrvio. Ja
progovorim, tu i tamo... a moj je aa grmio, rzo i pojo - rijetko se obina
ljudska rije ula iz njegovi usta. E, da... imo je taj poroka, ma ih se otreso ko
sabljom. Eto, dimio je godinama ko fumar na kui, a jednog jutra ode u polje
orat, pa kad je stigo tamo, nasloni se na podzid, te mai rukom za pas po
duvankesu, kako bi smoto jednu prije nego to pone radit. Nae on kesu, ma
praznu: zaboravio je napunit prije odlaska iz kue.
 Zapjenio se od bijesa, rikno ko bik, pa da e natrag put sela, jer mu je strast
za puenjem bila posve poremetila um. Kadli... e, zato ja vazda govorim da je
ovjek tajna nepresuna - odjednom stade ko ukopan, sram ga obuze, pa uze
onu kesu i svu je rastrga zubima, baci i izgazi, pljuvaju po njoj. porkuljo!
porkuljo!... Eto ti na, smee jedno! urlao je da ga se ulo - i otad, do kraja
ivota nije stavio cigar u usta. Tako se pravi ljudi ponaaju... Laku ti no!

Ustao je i krenuo alom ne okrenuvi se niti jednom. Otiao je sve do ruba

mora i ondje se opruio po ljunku.

Nikad ga vie nisam vidio. Mazgar je prispio prije nego su se pijevci oglasili,
popeo sam se u sedlo i otiao. Moebit grijeim, ali pretpostavljam da se Zorba
bio negdje skrio i promatrao me kako polazim - iako nije pritrao da mi uputi
uobiajeno Zbogom!... kako se jo jednom ne bismo rastuili i rasplakali,
rukovali se i mahali si rupcima razmjenjujui uzdahe.

Na je rastanak bio kao da nas maem razdvojie.

U Kandiji mi dadoe telegram - uzeh da drhtavim rukama, promatrajui ga neko

vrijeme prije nego to sam otvorio, jer sam znao to u njem stoji. Sa
zastraujuom izvjesnou razabrao sam broj rijei, tovie i slova to ih je
sadrao. Obuze me elja da ga poderem u komadie i ne otvorivi omotnicu -
zato da itam kad znam to je u njoj?

Ali, nema vie vjere u naim duama, teta! Razum, vjeiti piljar, podruguje se
dui kao to se mi rugamo gatarama i staricama koje uroke bacaju... ili
ekscentrinim vremenim gospoama. I tako, otvorih telegram - bio je iz Tbilisija.
Na trenutak mi slova zaigrae pred oima, nisam mogao ni rijei sloiti, a onda
se smirie i proitah:

STAVRIDAKI JE UMRO JUER POSLIJEPODNE OD UPALE PLUA.

Pet je godina prolo, pet dugih godina strahovanja, tijekom kojih se vrijeme
ubrzalo, a zemljopisne se mee rasplesale - dravne se granice irile i suavale
poput mijeha u harmonike. Zorbu i mene oluja je nosila svakoga njegovim
putima, premda sam prvih triju godina znao povremeno dobiti od njega kratku
poruku na dopisnici.

Jedna mi doe s Atosa sa slikom Gospe, uvarice Dveri, velikih tunih oiju i
odlune brade. Pod njom, Zorba bjee napisao svojim debelim i tekim perom
kojim bi redovito zaorao po papiru.

Nema ovdje posla, gazda! I kalueri buhe iaju. Odlazim!

Nekoliko dana potom, eto druge kartoline:

Nemogu obilazit sve te manastire nose papagaja u ruci ko putujui komedija,

pa sam ga darovo nekomu smijenom kalueru koji je nauio kosa da krasno
zvidue Kyrie Eleison. Vrag mali poje ko pravi monah, zapanji se kad ga
uje. Taj e kaluer nauit i papagaja pojat. A, pokvarenjak je taj bogme svata
u ivotu vidio, pa sad posto asni otac! Na papagaj kaluer! Sve ti najbolje!
Otac Alexios, iskuenik.

est ili sedam mjeseci kasnije, eto meni dopisnice iz Rumunjske - sa slikom
stasite i jedre ene u haljini to joj dobrano otkriva prsa.

Jo sam iv, tovim se kukuruznom kaom i trusim vodku. Radim na naftnom

polju, pa sam prljav i smrdim ko kanalizacijski takor. Ali, koga briga, kad ovdje
moe na svega to ti srce i trbuh ite. Pravi raj za starog razvratnika ko to
sam ja. Razumije, gazda, jelda? Divota od ivota... mlada mesa i slatkih srdaca
za male pare, slavljen budi Bog! Svako ti dobro,

ALEXIS ZORBESCU, kanalizacijski takor

Prooe jo dvije godine, a tada primih jo jednu dopisnicu - tog puta iz Srbije.

Jo sam iv. Prokleto je ladno ovdje, pa sam se moro oenit. Okreni pa e joj
vidjet lice lijep komad enske. Malo je odeblja u struku, jerbo mi nosi maloga
Zorbu. Stojim uza nju u vestitu to si mi ga ti do, a vjenani prsten na mojoj ruci
je od jadne stare Bubuline nita nije nemogue! Bog neka joj blagoslovi
zemne ostatke! Ovoj je ime Ljuba.

Dolama s ovratnikom od lisijeg krzna je iz enina miraza. Dovela mi je i krmau

sa sedam praia koja smijena druina! te dvoje djece iz prvoga braka.
Zaboravi ti spomenut da je udovica. Nao sam rudnik bakra ovdje u blizini, pa
uspio smotat jednog poduzetnika i sad mi je lako, ivim ko paa. Svako ti dobro,

ALEXIS ZORBI, bivi udovac

Na poleini - Zorbina fotografija: u sjajnoj formi bjee, odjeven kao mladoenja,

s krznenom kapom na glavi, u dugaku ogrtau - i s kicokim tapom u ruci.
Drei ga pod ruku, uza nj bjee lijepa Slavenka, ne starija od dvadeset i pet
ljeta, divlja kobila monih bedara, izazovna i nestana izgleda, u visokim
izmama i obdarena bujnim grudima. Pod slikom, jo malo Zorbinog vrakopisa:

Ja, Zorba, i beskonana tlaka, ene. Ovoj je ime Ljuba.

Ja sam svih tih godina putovao po stranim zemljama - imajui svoju tlaku
beskonanu, ali ta ne bjee bujnih prsa, u novom kaputu, a ni prasadi da bi mi
darovala. Onda, jednoga dana u Berlinu, dobih telegram:

NAAO UDESAN ZELENI KAMEN. DOLAZI ODMAH. ZORBA.

Bjee to u vrijeme teke gladi u Njemakoj. Vrijednost marke bila se tako srozala
da su ljudi morali milijune nositi u kovegu kako bi nabavili i najmanju stvar,
poput potanske marke. Nestaica hrane, studen, iznoena odjea, obua puna
rupa - a neko rumeni njemaki obrazi sada blijedi. Kad bi zapuhao i najslabiji
vjetar, ljudi su padali po ulicama kao lie. Majke bi djeci davale komadi gume
da ga zvau kako ne bi plakala, a nou je policija uvala mostove preko rijeka i
kanala kako bi spreavala ene da se s njih bacaju s porodom u naruju, ne bi li
tako privele svoju muku kraju.

Zima bjee i snijeilo je. U sobi do moje jedan se Nijemac, profesor orijentalnih
jezika, pokuavao ugrijati tako to bi uzeo dugaak kist i - na bolan dalekoistoni
nain - prepisivao drevne kineske spjevove ili Konfucijeve izreke: vrak kista,
podignuti lakat i pisarevo srce trebali su zatvarati istostranian trokut.

Nakon samo nekoliko minuta znao bi mi rei, s neizmjernim zadovoljstvom

znoj se s mene slijeva. Tako se ugrijem.

Usred takvih sam gorkih dana primio taj Zorbin brzojav - pa me u prvi mah
razljutio; milijuni ljudi tonu u teko ponienje, jer nemaju korice hljeba da odre
tijelo i duu na ivotu, a on mene poziva da krenem na put dug tisuu milja kako
bih vidio prekrasan zeleni kamen! Kvragu i ljepota! Nema ta srca, niti imalo mari
za ljudsku patnju!

Ali, ubrzo me uas spopade: gnjev mi je ishlapio i po-eh shvaati da moje srce
uzvraa tomu neljudskom Zorbinom pozivu. Neka je divlja ptica u meni mlatarala
krilima i traila da odem. Ipak, ne pooh - jo jednom se ne odvaih. Nisam
posluao boanstven divlji huk u sebi, ne upustih se taj besmislen, a plemenit
in. Posluao sam trezven i hladan glas ljudske logike, pa se i latio pera da to
Zorbi objasnim.

Ovako mi je odgovorio:

Piskaralo si ti, gazda, ako mi doputa da ti tako kaem. I ti si mogo vidjet

prelijep zeleni kamen bar jednom u ivotu, ali ga, kukave, ne vidje. Boe moj,
ponekad kad bi osto bez posla pito bi sama sebe: Ima li il nema pakla? Ali jue,
kad je dolo tvoje pismo, reko: Sigurno ima pakla za piskarala ko to je gazda!
Nikad mi otada nije pisao, a bjesmo razdvojeni i stranijim zbivanjima: svijet je
nastavio kovitlati se i glavinjati poput pijana eljadeta. Tlo se rastvorilo gutajui
prijateljstva i ljudske obzire.

esto sam prijateljima priao o toj velikoj dui: udili smo se ponosnu i
samosvjesnu dranju, dubljem od razuma, u toga neukog ovjeka. Zorba je
jednim skokom stizao do duhovnih vrhunaca do kojih smo se mi uspinjali nakon
godina bolnih napora. Rekli bismo: Zorba je silna dua! - ili, ako bi on skoio i
preko tih visina - Zorba je lud!

Tako je prolazilo vrijeme, trovano slau sjeanja. I druga mi je sjena - ona mog
prijatelja - pala na duu... da se nikada ne bi digla, jer nisam elio da me
napusti. Ali, o toj sjeni nikomu nisam govorio - sam sam razgovarao s njom, te
se tako, njoj zahvaljujui, pomirio sa smru. Imao sam vlastiti tajni most prema
drugoj strani: kad ga je dua mog prijatelja prela, osjetih da je umorna i blijeda -
preslaba bjee da mi stisne ruku.

Ponekad sam se u strahu pitao je li mom prijatelju manjkalo vremena na zemlji

da robovanje tijelu preobrazi u slobodu, da razvije i osnai duu, tako da mu ne
bude obuzeta jezom i razorena u uzvienom trenu umiranja. Moda, pomislio
sam, nije imao vremena da besmrtnim uini ono to je u njem obesmrtiti trebalo.
Ali, povremeno bi mi uspomena na nj jaa bila - da li zaista? ili sam ga se ja
samo intenzivnije sjeao? - pa kada bih se vraao u ono vrijeme, mlad on bjee i
toliko bi me uzbudio da bih mu uo korake na stubitu.

Jedne sam zime samotnjaki hodoastio u Engandinsko gorje, gdje smo prije
mnogo godina moj prijatelj i ja - sa enom koju smo obojica voljeli - proveli
skupa nekoliko zanosnih sati. Zanoio sam u istom hotelu u kojem smo onda
boravili: mjeseina se slijevala kroz otvoren prozor i osjetih duh planina; borovi
pod snijegom i mirna modra no uselie mi se u misli.

Osjetio sam neopisivu sreu, kao da san bjee duboko, mirno i prozirno more - a
ja uljuljkan, sretan i nepomian u dubinama; ali, osjetila mi bjehu tako britko
izotrena da bi barka, koja bi prola povrinom i tisuama hvati nada mnom,
izazvala duboke rane po mom tijelu.

Odjednom mi neka sjena prie: znao sam tko to bjee. uo sam njegov glas,
pun prijekora:

Spava li?

Odgovorih jednakim tonom:

Ostavio si me da te ekam, mjesecima ti ne zauh glasa. Gdje si lutao?

 Bio sam uza te cijelo to vrijeme, ali si me zaboravio. Nemam uvijek snage da
te zazovem, a ti... ti me pokuava napustiti. Lijepa li je mjeseina noas, kao i
stabla zametena u snijegu, sav ivot na zemlji! Ali, imaj milosti - nemoj me
zaboraviti.

Ne zaboravljam te... i ti to dobro zna. Prvih dana, kad si me napustio, trao

sam divljim planinama, da si izmorim tijelo, i proveo besane noi mislei na te. I
pjesme sam pisao, ne bih li dao oduka uvstvima. Ali, bijedna to bjee poezija
koja mi ne otkloni bol. Jedna od njih ovako poinje:

I dok s Haronom ti kroi po bespuu surom

Divim se kako li lako, ko dvije nebeske ptice

Odoste obzora onkraj ni trag u svijetu ovom...

U drugoj, takoer nedovrenoj, zavapio sam:

O, stisni zube, voljeni... da dua tvoja neprhne!

Gorko se nasmijeio, nagnuvi se nada me - protrnuh videi ga onako blijedog.

Dugo me je gledao praznim dupljama u kojima mu neko oi bjehu, a sada
samo dva grumenia zemlje.

O em misli? proaptao sam. Zato ne kae neto?

Njegov je glas opet dopro do mene poput daleka uzdaha:

Ah, to ostane od due kojoj svijet premalen bjee! Nekoliko redaka tue
poezije, razbacanih i iskasapljenih stihova - niti potpuna katrena! Odlazim i
vraam se na zemlju, posjeujem one koji su mi dragi bili, ali su njihova srca
zatvorena? Gdje mogu ui? Kako se mogu oivotvoriti? Vrtim se poput psa koji
opisuje krugove kuom, koje su sva vrata zabravljena i zakovana. Oh... kad bih
mogao ivjeti slobodan, ne hvatajui se poput utopljenika za vaa iva i topla
tijela!

Suze mu potekoe iz dupalja - grudice zemlje pretvorie se u blato... ali mu se

glas pojaa.

Najvie si mi veselja priutio ree onda na festivalu u Zrichu. Sjea li

se? Digao si au da ispijemo u moje zdravlje. Pamti li to? Jo je netko bio s
nama...

Sjeam se odgovorih. Zvali smo ju naom milostivom gospom.

Zautjeli smo. inilo se da je otada mnogo stoljea prolo. Zrich! Vani je
snjeilo, a cvijee bjee na stolu troje nas za njim.

O em razmilja, uitelju? upita sjena s prizvukom ironije.

O nekolikim stvarima, svemu.

A ja o tvojim posljednjim rijeima. Podigao si au i rekao drhtavim glasom:

Dragi moj prijatelju, kad si djetece bio, tvoj te je stari djed drao na jednom
koljenu, a o drugo oslonio kretsku liru na kojoj ti je svirao drevne palikarijske
melodije. Veeras pijem za tvoje zdravlje. Neka ti sudbina podari da uvijek
bude sjedio Bogu u krilu! Bog ti je brzo usliio molbu, naalost!

Pa to onda? povikao sam. Ljubav je jaa od smrti.

Opet se gorko nasmijeio, ali nita ne ree. Osjetio sam kako mu se tijelo
rastvara u mraku, postajui puki jecaj, uzdah, poruga.

Danima mi je okus smrti ostao na usnama, ali mi bjee pao teret sa srca. Smrt je
u moj ivot ula znanim i voljenim likom - poput prijatelja koji je doao po tebe,
pa strpljivo u kutu eka da dovri posao.

Ali, Zorbina mi se sjena stalno ljubomorno prikradala. Jedne sam noi sam bio u
mojoj kui na otoku Aegini... sretan. Prozor prema moru bjee otvoren,
mjeseina je strujala kroza nj unutra - i more je sreom odisalo. Kako mi tijelo
bjee silno umorno od preduga plivanja, spavao sam dubokim snom.

Odjednom, pred samu zoru - usred sve te sree - Zorba se pojavio u mom snu.
Ne mogu se sjetiti to je kazao i zato bjee doao, ali, kad sam se razbudio,
srce mi prepui htjede. Ne znajui zato, suze mi na oi navrijee. Ispuni me
neodoljiva elja da obnovimo ivot kojim smo skupa ivjeli na kretskoj obali, da
pokrenem pamenje i prikupim sve izreke, uzvike, geste, suze, plesove... to mi
ih Zorba bjee razasuo umom - kako bi ih sauvao.

Ta udnja tako estoka bjee da sam je se uplaio - jer u njoj vidjeh znak da
Zorba, negdje na zemlji, umire. Naime, osjeao sam kako mi je dua tako
sjedinjena s njegovom da se nemoguim inilo da bi jedan od nas umro, a drugi
ne bio potresen i ne zaplakao od boli. Na tren sam oklijevao da prikupim sve
uspomene na Zorbu i pretoim ih u rijei. Kao da me djetinjast strah spopao -
rekoh sebi: Uinim li tako, to e znaiti da Zorbi zaista smrt prijeti; moram se
boriti protiv tajanstvene ruke koja, ini se, tjera moju da tako postupi.

Odolijevao sam dva dana, tri... cijeli tjedan, bacivi se na pisanje drugih stvari,
odlazei na cjelodnevne izlete i mnogo itajui. Takvim sam se varkama sluio
ne bih li izbjegao nazonost nevidljivoga, ali mi um bjee posve zaokupljen
snanim osjeajem nemira sa Zorbom u vezi.

Jednog sam dana sjedio na terasi moje kue, uz more, oko podneva; sunce je
estoko arilo, a ja se zagledah u golu i arobnu Salaminu preda mnom.
Najedamput, potaknut onom boanskom rukom, uzeh papir, pa se opruih po
uarenim kamenim ploama i poeh nizati Zorbine rijei i djela. Pisao sam ne
razmiljajui, hitajui da vratim prolost u ivot, nastojei se sjetiti Zorbe kakav je
zaista bio i upravo ga takvog uskrsnuti. Osjeao sam da bi, nestane li, to bio
iskljuivo moj propust, pa sam radio dan i no ne bih li ispisao to cjelovitiju sliku
moga starog prijatelja.

Postupio sam kao vraevi divljih afrikih plemena kada su na stijenama pilja
crtali pretke kakve su ih vidjeli u snima, trsei se da ih prikau to ivotnijima,
eda bi pokojnici mogli prepoznati svoja tijela i ui u njih.

Za nekoliko je tjedana moja kronika o Zorbi bila dovrena. Posljednjega sam

dana opet u kasno popodne sjedio na terasi zagledan u more - sa zavrenim
rukopisom u krilu. Sretan sam bio i osjeao olakanje kao da mi je breme s
plea palo... istodobno se utei kao ena koja dri novoroeno edo.

Za brdima Peloponeza rumeno je sunce zalazilo kada se Soula, djevojica iz

sela koja mi je donosila potu iz grada, uspela na terasu. Pruila mi je pismo i
otrala: razumio sam. Zapravo, inilo mi se da razumijem, jer - kada otvorih
pismo - niti sam skoio na noge, niti kriknuo, jer ne bjeh pogoen bojazni.
Siguran sam bio - znao sam, tono onoga trena kada sam, drei rukopis u krilu,
promatrao zalaz sunca, da u ga primiti. Proitah ga staloeno, ne urei;
odaslano bjee iz sela kraj Skopja, u Srbiji, napisano suhoparnim njemakim.
Preveo sam ga:

Uitelj sam u ovom selu i piem Vam kako bih Vam saopio tunu vijest da je
Alexis Zorba, vlasnik ovdanjeg rudnika bakra, umro prole nedjelje u est
popodne. Sa samrtne me postelje pozvao:

Odi, uitelju, kaza mi. Imam prijatelja u Grkoj, pa kad umrem, pii mu i
prenesi da sam do posljednjeg asa bio posve pri svijesti i mislio na nj. I kai
mu, to god da sam uinio, ni najmanje ne alim. Reci mu kako se ufam da je on
dobro i kako je vrijeme da posvjedoi malo pameti.

Sluaj, asak jo. Ako nekakav pop, ili bilo tko drugi, doe da me ispovijedi i
dade mi sveti sakrament, kai mu da se gubi to bre moe i prokune me mjesto
toga! Svata sam u ivotu uinio, ali ne i dovoljno. Ljudi poput mene trebali bi
ivjeti hiljadu godina. Laku ti no!"
To mu bjehu zadnje rijei. Potom se pridigao i sjeo u postelji, odbacio plahte i
htio ustati. Skoismo da ga sprijeimo - Ljuba, ena mu, i ja, te jo nekoliko
krnih susjeda, ali nas je sve grubo odgurnuo, digao se iz kreveta i priao
prozoru. Tamo se vrsto primio okvira, zagledao se u daleke planine, irom
otvorio oi i najprije se poeo smijati, a zatim njitati poput konja. Tako ga je na
stojeke, nokata zarivenih u prozorski okvir, i smrt sustigla.

ena njegova, Ljuba, zamolila me da Vam piem i izrazim njezino potovanje.

Pokojnik je esto o Vama govorio, kae, i ostavio upute da Vam, po njegovoj
smrti, preda njegov santuri, da Vas na nj sjea.

Stoga Vas udovica moli da, budete li naili ovuda, svratite u nae selo i budete
tako dobri da prenoite kao gost u njezinoj kui, a kad ujutro odete da
ponesete santuri sa sobom.
Sadraj:

PROLOG
1
2
3
4
5
6
7
8
9
10
11
12
13
14
15
16
17
18
19
20
21
22
23
24
25
26