Izdava:

Humanitarno Kulturna Udruga "Kraljica Katarina " Banjaluka

78 000 Banjaluka, Branka Perduva 10
Bosna i Hercegovina

Za izdavaa:
Ljiljana Mati

Urednik:
eljko Mati

Lektura:
Tomislav Salopek

Korekture:
Adsla Jelinek Bian
Gordana Ponjavi

Naslovnica i grafiko oblikovanje:

Miki Jakimovski

Tisak:
GrafoMark-Laktai

Naklada:
1000 primjeraka

CIP - Katalogizacija u publikaciji

Nacionalna i univerzitetska biblioteka
Bosne i Hercegovine, Sarajevo
821.163.4(497.6)-94
CIGELJ, Jadranka
Apartman 102 / Jadranka Cigelj. - Banjaluka :
HKU Kraljica Katarina, 2006. - 424 str. : slika
autorice ; 24 cm
Sadri i: 7 gradskih crtica / Miki
Jakimovski
COBISS.BH-ID 15791622


APARTMAN 102
Jadranka Cigelj

Banja Luka, 2006.



Svjedoanstvo terora

Teror ima jo jedno ime od kojeg se ledi krv u ilama: Apartman 102. Iza
tog naziva krije se nevjerojatno i strano iskustvo hrvatske pravnice Jadranke
Cigelj iz Prijedora. Strahote srpskih koncentracijskih logora Omarske i
Trnopolja ovdje je opisala ena koja je u njima provela, zajedno s mnogim
drugim ljudima, 54 dana (u Omarskoj) i 5 dana (u Trnopolju) u zarobljenitvu
srpskih paravojnih jedinica iz kojeg nije trebala izai iva. injenica da su
ona i nekolicina drugih puteni na slobodu zapravo je udo ovjenosti. To je
udo postigla norveka diplomacija koja je poznata po tradiciji humanitarnog
djelovanja i koja je inzistirala na putanju zatvorenika iz koncentracijskog
logora.
Ovo je zapanjujua pria koja zaokuplja pozornost itatelja koji sudjeluje
u teroru, strahu, patnjama i uasima muenih zarobljenika koji su danonono
bili preputeni na milost i nemilost uvara ili su postali rtvama metodine
mainerije smrti. Mnogi su u Omarskoj umrli kao rtve stranih muenja,
jadranka Cigelj izala je iz logora s tekim i fizikim i psihikim oteenjima.
I nakon svega toga, dogaalo se i jo joj se dogaa da samo nekolicina
simpatizera eli sasluati i razumjeti njezinu priu. Ako patnja i bol, strava i
uas prelaze granice mate, onda ih se ne moe opisati. Prosjean graanin
bjei od same pomisli suoavanja s ovom temom, kao i od pogleda u duu
nekog od ovih muenih sugraana. On se uasava ponora patnje koje je ovo
ljudsko bie moralo proi.
Ali to nije sprijeilo jadranku Cigelj da napie ovu knjigu. Strahovanje za
vlastiti ivot i stvarna opasnost od pokolja promijenili su njezin odnos prema
ivotu. Ljudi koji su ovoliko pretrpjeli obino bivaju izolirani od drugih i
osjeaju se neshvaenima. Apartman 102 ne opisuje to izravno, nego govori o
stranim svakodnevnim iskustvima i o neshvatljivim udima koja se jo uvijek
dogaaju, ak i na mjestima strave i uasa, kao to je to primjerice bila ljubav
srpskog straara prema zarobljenoj eni. Jadranka se zaljubila u
muslimanskog lijenika koji je za kaznu morao umrijeti u koncentracijskom
logoru. Tu dolazite do toke kada se zlo ne moe opisati ni na koji drugi nain
niti se moe izraziti dodatnim rijeima. itatelj, meutim, koji gleda na ljud-
ski ivot sa suosjeanjem i kojemu je stalo do tue sudbine, itat e ovu knjigu
drhtei od ljudske patnje, i na kraju, unato svom beznau, on e eznuti za
nadom da, ak i u najteim zloinima, postoji iskrica svjetla koje nastoji
izniknuti.
Sva se ova patnja mogla izbjei da su zapadni ili ameriki politiari
istinski i na vrijeme preuzeli odgovornost. Gledajui u stranu, oklijevajui i
okreui lea, oni snose moralnu i potpuno osobnu odgovornost za to to se
dogodilo. Zbog toga e se oni morati suoiti s vlastitom savjeu u
posljednjim trenutcima svojih ivota. Tijek svjetske politike nikada nije bio
razlog za sreu, malokad za nadu, a u pravilu je bio razlog za gorku
rezignaciju, gotovo oaj nad ovjeanstvom koje se nije kadro promijeniti
unato svim filozofsidm i kranskim tumaenjima ljudskih prava.
Knjiga Jadranke Cigelj mogla je posluiti kao temelj za moralnu osudu,
ali ga se ona odrie i pokazuje nam umjesto toga usamljeniku sudbinu
mnogih bezimenih Cigelja. To je uinjeno ne kao izraz nade u poboljanje
svjetske politike, budui da nema razloga vjerovati da do toga moe doi,
nego kao dokaz postojanja ljudi koji nisu izgubili njihovu ljubav ak ni u
najstranijim trenutcima svoga ivota. To je osnova veliine ove autorice i
onoga to njezinu knjigu ini potrebnim svjedoanstvom.

Dr. Franz Pahl

predsjednik regionalnog Parlamenta
Trentino-juog Tirola
___________________________________Apartman 102 - Jadranka Cigelj_____

I, ene ...!
Stajao je u vratima. Podrugljivi smijeak titrao je na usnama obraslima
njegovanim brkovima. Tamne, smee oi, zbog guste kose koja se, briljivo
poeljana, sjajila od ulja ili briljantina, iskrile su, istiui sigurnost kojom je
zraila cijela ovjekova pojava.
Do tada na tihi razgovor, prekinuo je ulazak mukarca, to je izazvalo
teak, skamenjen uzdah, punei prostoriju nijemim iekivanjem.
Zrak je bio okovan utnjom i nelagodom koja me je poela obuzimati kao
plimni val.
Polako je klizio pogledom preko naih lica, koja smo pognutih glava
pokuavale prikriti.
Moje su misli isprazno lutale traei bilo kakav oslonac. U grlu mi je
pulziralo. Obuzimala me je nelagodna slutnja, izazivajui paniku. Pokuavala
sam zbrkane misli sloiti u pronalaenju znaenja ovog posjeta. No panika je,
kao naglo nadola plima, obuhvatila cijelo moje bie. ake koje sam u strahu
stisnula punile su se ljepljivim znojem. Ispod oka potraila sam pogled neke
druge ene. Sve su oi bile usmjerene prema podu, a usta stisnuta, nijema, kao
da utnjom kojom smo punile beskrajne minute moemo odagnati nenadanog
posjetite-lja.
Ti! Ti, tamo! Okata! ... Danas si dovedena? Bile su to najobinije
rijei, ali unato tomu nosile su neku prijetnju. Na upit nije odgovorila ni
jedna od nas. A niti se ikojoj izravno obratio. Oprezno sam pogledala lica jo
triju ena koje su dovedene tog dana. Osupnula sam se. Zurile su u mene.
Grlo mi se ponovno stislo u trenutku spoznaje da se mukarac obraa meni.
Nisam mogla procijediti ni rije, jedva klimnuvi glavom umjesto odgovora.
Sitne kapljice znoja skupljale su mi se na usnicama, klizei kutovima prema
bradi. Glupa misao probila se i gotovo glasno izgovorih: Pa ja se nikada ne
znojim ...
Ne boj se ... Prii! Nije molio. Nije nita pitao. Izrekao je to kao blagu
zapovijed. Natjeravi noge teke kao olovo na korak, prila sam mu blie.
Ima oi kao moja Ivanka. Jest. Ba kao ona. Odmah sam to primijetio.
Zatomljivala sam u sebi elju za bijegom. Rijei su se nizale kao da ih
govori za sebe. U jednom trenutku podigao je ruku prema mojem licu. Lagano
obuhvativi palcem i malim prstom moju bradu, njenim dodirima ostalih
prstiju brisao je sitne kapljice znoja koji se skupljao iznad mojih usana. Nisam
se usudila pomaknuti ni milimetar, unato blagonaklonu pogledu kojim mi je
analizirao lice. Zadnjim djeliem svijesti zaustavljala sam paniku koja se,
uzrokujui bolnu ukruenost svih miia, penjala inei pritom nesnosni

13
___________________________________Apartman 102 - Jadranka Cigelj_____

pritisak. Trenutci koji su prolazili inili su se beskrajnima. U ovom prostoru

postojali su samo moj strah, i uzronik straha. Sve drugo u hipu je nestalo
izvan dometa moje svijesti. Uz lea mi se polako poela penjati studen,
uzrokujui naglu obamrlost cijelog tijela.
elim s tobom razgovarati nasamo! Bila je to zapovijed, popraena
laganim stiskom moje brade. Pogledom sam pokuala nai oslonac u oima
drugih ena. Ali njihove su oi bile prikovane pogledima u prazno, kao da na
taj nain izbjegavaju svoju moguu sudbinu.
Spustila sam pogled prema stolu, na kojem su bili ostaci naega
veeranjeg objeda. A bila je to tek prva veer mojeg boravka u ovom
prostoru.
Njegova ruka kliznula je s mojeg lica na nadlakticu. Blago me je gurnuo
prema vratima. Izlazak iz osvijetljene prostorije u tamu hodnika bio je novi
ok. Teko sam pomicala strahom okovane noge, dok me je on udnom,
strpljivom blagou, no ipak odluno, gurao nekamo u mrak. inilo se da taj
na hod traje veoma dugo, dok se nije pojavio traak svjetlosti uzrokovan
vjerojatno odsjajem mjeseine, ili nekog drugog izvora svjetlosti izvan ovoga
prostora. Osjetila sam kako ostavlja moju podlakticu i gura moja lea vrstim
dodirom ruke nekamo prema naprijed.
Doi! Tiha zapovijed. Gurnuo me naprijed. Vie nije bilo njenosti u
dodiru, a ni u glasu. Nasluivala sam prijetnju koja se, iako neizreena,
osjetila u tonu kojim mi se obraao.
Pokuavala sam oi prilagoditi slaboj svjetlosti koja je prostoriju punila
sablasnim sjenama, osvjetljavajui komade uredskog namjetaja. Mora da su
vani neki reflektori. Pokuavala sam svoje misli usredotoiti bar na neto to
bi zaustavilo silnu elju za vritanjem. Intuitivno sam osjetila kako ne smijem
pokazati strah, a kamoli udovoljiti nagonu za vritanjem. Osjetila sam kako
me ponovno vrsto stee za nadlakticu, vukui me istodobno nekamo nanie.
Shvatila sam. elio je da sjednem. Ukrueno sam i dalje stajala, sve do
trenutka dok mi tekim rukama nije pritisnuo ramena, prisiljavajui me da
posluam neizreeni nalog. Pod svojim nogama osjetila sam dodir njegovih
nogu. Sjedio je. Moj slabi pokuaj otpora slomio je vrstim pritiskom, i ve
sljedeeg trenutka sjedila sam u njegovu krilu.
Znai, ti si ona Hrvatica koju su danas doveli? uo sam danas u
komandi. Priali su o tebi kako si neka opasna ara ... Pomislih, zato ne bih
otiao i vidio ... Moda i nisi tako loa ... Kad ono! Vidi vraga! Ista si moja
Ivanka!
Koja Ivanka? proaptala sam, uspravljajui u mraku klonulu glavu;
uplaila sam se svoga nesmotrenog pitanja, ali odgovor je doao istim

14
___________________________________Apartman 102 - Jadranka Cigelj_____

zapovjedno mirnim tonom, ne odajui kako je moje pitanje neto to je

nepotrebno: Ivanka? To ti je moja ljepotica iz Koprivnice. Hodali smo jedno
vrijeme. Nekad. Bio sam mlad. Lijep. Znatieljan. Volio sam skitati po cijeloj
Jugi. I tako, naioh na nju. Ruka mu je, pratei rijei, zamiljeno klizila
mojim leima, a ja, oteala od potisnutog straha, ne mogavi vie procijediti
ni jednu rije, eljela sam da se njegova pria nastavi. Traje ...
Sliite mnogo. Samo ona je bila neto nia. Ti si prilino visoka. Ali, isti
ste tip. Okate. Brinete, a i kosa ... tako kao tvoja nemirna, kovrava ... Zna,
volio sam je... Posljednje rijei izgovorio je nekim udnim njenim
apatom, koji je ponovno vratio traak nade. to je bilo s tvojom Ivankom?
upitala sam elei ga nagovoriti na priu, mislei kako u na taj nain
odagnati ruku koja me je sve vie gnjeila po tijelu. Ah! Daljina ... Mladost...
Moja lutanja. Nije me htjela ekati!
Hvala Bogu. Nije spomenuo nacionalnost, ili slino. Osjetila sam blago
olakanje.
Stisak njegovih ruku malo je popustio. Traak nade nametnuo je misao da
e me moda pustiti. Nekoliko trenutaka vladala je tiina. ak su i sablasne
sjene, potisnute potpunim mrakom, nestale. Izvana se uo tihi razgovor
straara, koji je pratio zvuk kie to je iznenada poela pljutati. Prijeteu
tamu probio je iznenadni bolni jauk mukarca.
Primijetio sam tvoj strah! Ruka u mraku vrsto zagrabi u moje grudi.
Dobre su jo. Jesi li dojila? ... Negdje u kutu misli okovanih uasnom
slutnjom, pomislih na sina. Iz grla mi se prolomio jecaj. Ne plai! Ima
vremena. Vidjet e druge. Nisu kao ja. Govorio je tiho, ciljano. Tako da je
svaka rije pogaala vie od bilo kojeg udarca. Ponienje se mijealo sa
strahom i instinktom preivljavanja. Suknja koju je grubim pokretima poeo
povlaiti prema gore grebala je i zatezala moje ionako strahom ukoene
udove. Neki metalni predmet zarezao mi se u bedro, dok me je povlaio
prema podu, istodobno se oslobaajui hlaa. Uspanieno sam se opirala
zadnjom snagom, ali ve smo bili negdje na podu ...
Teka ruka vojnika stiskala mi je vrat, dok je druga grubo razdvajala
noge ...
Usopljeni zvui koje je isputao, gurajui jezikom oko usta, nagonili su
me na povraanje i oduzimali mi dah. Utroba mi se u nemonom otporu
miija kidala ... U trenutku mi se inilo kako gubim razum.
Negdje, izvan mene, izvan vremena, postojao je mir ...
Dola sam k sebi sluajui struganje njegovih vojnikih izama, dok je
plima boli i nemoi obuhvaala sve to je preostalo od nekadanjeg ivota.

15
___________________________________Apartman 102 - Jadranka Cigelj_____

Ne znam kada ni kako sam se vratila u prostoriju u kojoj su ene spavale. Po

povratku nitko me nije nita pitao. U sobi su vladali mrak i tiina. Legla sam u
kut kraj Mugbile. Cijelo tijelo bilo je gomila boli natopljena golemim
ponienjem. Usne, izgriene zubima stranca, pekle su me od navale suza to
su se slijevale preko njih. Osjetila sam lagani dodir male Mugbiline ruke.
Obgrlila me je bez rijei, briui mi drugom rukom suze to su se sve jae
slijevale. utke mi je njenim dodirima pokazivala kako razumije. Bila sam
beskrajno zahvalna na tiini koju nitko nije prekidao. Tada sam osjetila neku
ljepljivu vrelinu koja mi je punila donji dio tijela. Prisilila sam svoju ruku da
pronae izvor te ljepljive tople vlage. Osupnulo me. Krvarim.
Pruila sam ruku, traei u mraku torbicu. Izvlaei papirnate rupie
koje sam u njoj nala, napipala sam malu staklenu boicu. Parfem. Histerina
navala smijeha mijeala se sa suzama i izazivala zdvojnost pokreta
Mugbilinih ruku koje su mi pokuavale zatvoriti usta. Te noi ona i ta boica
parfema bili su nijemi svjedoci nestajanja i posljednjega traga mojega
proteklog ivota.
Sivilo dana probijalo se kroz prozor. Promatrajui prve zrake sunca koje
su upravo nestvarno obasjavale lie dekorativnog bilja, pomislih kako nisam
zamijetila kada je prestala kia. Filodendroni i fikusi, preostali iz nekoga
drugog vremena, kao da su se rugali poleglim enskim tijelima. Tjerajui
sjeanje na proteklu no, prebrojila sam nas dvanaest. Dvanaest ena.
Jedanaest njih je spavalo. Bar se tako inilo, i ja sam im zavidjela.
Prole veeri straar nam je zabranio otvoriti prozor, pa je prostorija
odisala smradom ustajalih neopranih tijela. Smrdio mi je i moj znoj natopljen
ponienjem i strahom.
Kroz prozorsko staklo zamijetih cijev automata. Pretpostavila sam da je
na terasi straar koji ga dri. Ta sitna zapaanja odvlaila su moju pozornost,
pa sam na trenutak prestala misliti o boli i potrebi za toplom vodom. Sva
osjetila bila su mi tupa, a usta suha i puna opore gorke skrame.
Nakon stalka s cvijeem, pogled mi je preao prostorijom. Tri uredska
stola, a na njima stolni kalendari okrenuti na 29. travnja godine 1992. Od
istih sjajnih povrina stolova udno su odudarale njihove ladice. Razvaljene
neijim bijesom, zjapile su, kao da mi se rugaju. Iza stolova, tono kraj mene,
naslonjen je na zid dvokrilni ormar. Na njegovim stranicama polijepljene
razglednice iz raznih krajeva, kao nijemi svjedoci nekoga drugog ivota.
Onoga prije 29. travnja. Pozornost su mi privukle udne masne smee mrlje
kojima su bile posute stranice ormara. Traei porijeklo tih, na suncu sjajnih
otoia, prela sam pogledom na pod. I on je bio gusto posut takvim mrljama

16
___________________________________Apartman 102 - Jadranka Cigelj_____

koje su takoer sjajile, ali ne vie smeim, ve zagasitocrvenim masnim

sjajem. U trenutku mi sinu. Bila je to usirena krv. Mrlje su nestajale negdje
pod spuvom na kojoj smo spavale Mugbila, Edna i ja.
Zauh teke korake vojnikih izama i grlene glasove mukaraca koji su
prolazili ispred vrata. Odjednom mi se nametnu pitanje: Gdje li su svi oni koji
su dovedeni prije mene? Juer su me doveli s Jadrankom P. i Ednom. S nama
su bila i trojica mukaraca. Kamo su ih odveli? Zatvorila sam oi pred jutrom
u kojem je jedino izvjesno bila neizvjesnost.
Trgnuo me je tihi, razgovijetni enski glas: Sada e doi! Moramo
pospremiti sobu. Dii spuve. Sloiti deke. Oprati pod. Pripremiti se. S
mukom sam se natjerala otvoriti oi i pogledati enu koja je to govorila. U
sredini sobe stajala je Zdenka. Bar mi je sino rekla da se tako zove. Sitna
enica, stisnutih beskrvnih usnica, podboena rukama o bokove, kao da je
svojim dranjem isticala vanost izreenog. Sino sam je najvie zamijetila po
rijeima koje je nama trima tek dovedenima izrekla umjesto pozdrava: Nita
ne pitajte! Nita ne vidite! Nita ne ujete! I nita vas se ne tie! Netko mi je
tada kratko rekao kako je Zdenka iz Kozarca, odnosno iz zaseoka Rajkovii, i
da je do sada radila u "Krasu". Sada je nervozno protresala svoju bujnu riu
kosu dok joj se iz blijedomodrih oiju isijavala ljutnja. Osim ljutnje, cijelo je
njezino lice odavalo neki prezir. Nisam bila sigurna je li prema nama ili
prema naem poloaju u kojem se i sama nala. .
Tiho smo ustale, poravnavajui zguvanu odjeu. Osmjehivale smo se
jedna drugoj, usklaenim pokretima pospremajui nae improvizirane
leajeve. Zdenka je odnekud donijela neku staru kantu punu udno smee
vode, te prljavu krpu i metlu. Desno od vrata bio je onii eljezni ormar kraj
kojeg smo uredno poslagale naih sedam spuava i deka.
Dobro jutro, kvoke! trgnu nas snaan glas. Kako ste spavale? Vidi ...
vidi ... imamo i novih kvoki ..., rugao se glas dalje. U otvorenim vratima
stajao je visoki, ili se to meni u mojem strahu uinilo, mladi u vojnoj
uniformi. U sputenoj desnoj ruci drao je automat, a lijevom je bio nemarno
naslonjen na bravu vrata. Njegov glas, koji je prekinuo dosadanju tiinu,
odjeknuo je kao grmljavina u mojem umornom mozgu. Do tada nikada nisam
vidjela boju straha. esto je on imao okus ili miris. Dolazio je kao i u mnogih,
najavljen nelagodom i grenjem eluca. Strah u miru. Normalni strah. Teak,
ali podnoljiv. Sada se u ovoj prostoriji iznenada materijalizirao. Dobio boju.
Sivomaslinastu. Boju vojnikove uniforme. Izbjegavajui gledati vojnika,
spustila sam pogled prema podu. Tamo su se pranjave vojnike izme i one
tamnosmee masne mrlje na podu spojile u neku fluidnu masu zelenkastog
odsjaja. Strah je izgubio okus. Gorka skrama suhih usta stegla mi je grlo do
boli. Zurei u tu fluidnu masu, imala sam osjeaj kako se pokrenula i poela
padati na mene.
17