Professional Documents
Culture Documents
Herman Hese Risalda PDF
Herman Hese Risalda PDF
info
Herman Hese
Risalda
PRVO POGLAVLJE
Kada je Johan Veragut pre deset godina kupio imanje Roshalde i nastanio se na njemu,
bio je to zaputeni stari spahiluk sa vrtnim stazama zaraslim u korov, klupama
prekrivenim mahovinom, sa tronim stepenicama i neprohodnim, zaputenim parkom.
Na imanju, koje se prostiralo na oko osam jutara, tada nije bilo drugih zgrada osim lepog,
prilino oronulog zamka, tale i batenske kuice u parku nalik na hram, iji se portal
naherio na zaralim arkama, a ije su nekad plavom svilom presvuene zidove prekrivali
mahovina i bu.
im je kupio imanje, novi vlasnik je poruio mali, troni hram, ostavivi samo deset
starih kamenih stepenika koji su od praga tog Ijubavnog kutka vodili do ruba ribnjaka.
Na mestu kuice u parku podignut je tada Veragutov atelje, u kome je sedam godina
slikao i provodio u njemu vei deo vremena, mada je stanovao preko u zamku, sve dok ga
sve ee razmirice u porodici nisu navele da starijeg sina udalji od kue i koluje na
stranu i zamak prepusti svojoj eni i posluzi, a da za svoje potrebe dogradi uz atelje dve
sobe, u kojima je otad stanovao kao neenja. teta je bila za tu lepu gospodsku kuu
gospoa Veragut je sa sedmogodinjim Pjerom koristila samo gornji sprat i, mada je
primala posete i goste aH nikad vee drutvo, itav niz prostorija zvrjao je prazan iz
godine u godinu.Mali Pjer nije bio samo ljubimac oba svoja roditelja, ve i jedina spona
izmeu oca i majke, koja je uslovila da se izmeu zamka i ateljea odri neka vrsta veze
on je zapravo bio i jedini gospodar i vlasnik Roshaldea. Gospodin Veragut je boravio
iskljuivo u svom ateljeu, uz umsko jezero i u nekadanjem lovitu, dok je njegova ena
upravljala zamkom, njoj su pripadali travnjaci, park i vrt divljih kestenova tako bi jedno
zalazilo u podruje drugog samo retko i kao gost, osim to je slikar najee ruavao i
veeravao u zamku. Mali Pjer je bio jedini koji takav razdvojeni ivot i podelu podruja
nije priznavao, I gotovo nije ni znao za njih. Podjednako bezbrino je trkarao po staroj i
novoj kui, u ateljeu i u biblioteci svog oca oseao se jednako kod kue kao i preko u
hodniku i u dvorani sa slikama, ili u sobama svoje majke njemu su pripadale jagode u
vrtu divljih kestenova, cvee u liparu, ribe u umskom jezeru, kupalina kuica i gondola.
Oseao se gospodarem i tienikom devojaka svoje majke, kao i oevog sluge Roberta,
bio je sin domaice za posetioce i goste svoje majke, a sin slikara za gospou koja bi
povremeno navraala u oev atelje i govorila francuski, a portreti deaka, njegove slike i
fotografije visili su kako po zidovima oeve spavae sobe, tako i u staroj kui po svetlim
tapetama u majinim sobama. Pjeru je bilo lepo, moda i lepe nego deci iji roditelji
ive u slozi nije bilo nikakvog programa o njegovom vaspitanju, a ako bi mu tu i tamo na
majinom podruju gorelo tlo pod nogama, predeo oko umskog jezera pruao bi mu
sigurno utoite.
Pjer je ve odavno bio u krevetu, a posle jedanaest sati zamraio se i poslednji osvetljeni
prozor u zamku. Johan Veragut se kasno iza ponoi sam vraao peke iz grada, gde je sa
nekim poznanicima proveo vee u krmi. Dok je koraao kroz blagu, oblanu no ranog
leta, iezla je oko njega atmosfera vina i dima, uspaljenog smeha i smelih ala, pa je
svesno udisao pomalo opori vlani i lopli noni vazduh i hodao paljivo putem meu ve
visoko iikalim, tamnim utim poljima u susret Roshal fdeu, ije su se visoke kronje
tmasto i spokojno ocrtavale na nonom nebu. Proao je mimo ulaza u imanje, bacivi
letimian pogled na zamak koji se svojim svetlim proeljem, plemenit i primamljiv,
belasao u pomrini meu crnim stablima i nekoliko minuta posmatrao je tu lepu sliku s
uivanjem i uenjem stranca, sluajnog namernika zatim je produio jo stotinka
koraaja du visoke ivice do mesta na kome je napravio prolaz i skrivenu umsku stazu
do svog ateljea. Snaan ovek, niska rasta, koraao je budnih ula mranim parkom
preraslim u umu u pravcu svog obitavalita, koje se odjednom stvorilo pred njim, tamo
gde se inilo da se tmina kronji nad jezerom razmaknula i u irokom krugu pomolilo
bledo, suro nebo. Jezerce je bilo bezmalo crno u mukloj tiini, mutna svetlost se po vodi
namrekala kao beskrajno tanana koa ili fina praina. Veragut je bacio pogled na
asovnik, bilo je gotovo jedan. Otkljuao je bona vrata na maloj zgradi koja su vodila u
njegovu dnevnu sobu. Uavi, upalio je sveu i brzo se svukao, pa izaao nag i lagano
silazio niz iroke, niske kamene stepenice sve do vode, koja mu je u magnovenju
zablistala pred nogama, stvarajau male, nene krugove. Zaronivi, preplivao je krau
stazu ka sredini jezera i, osetivi iznenadni umor nakon veeri provedene na neuobiajeni
nain, vratio i sav mokar uao u kuu. Ogrnuo se upavim oertaem za kupanje, otro
vodu sa kratko podiane kose i bos se popeo preko nekoliko stepenica do ataljea,
ogromne, gotovo prazne prostorije, gde je zatim sa nekoliko nectrpljivih pokreta upalio
sva elektrina svetla. Pohitao je do slikarskih nogara na kojima se nalazilo omanje platno,
njegov rad poslednjih dana. Podboivi se o kolena, stajao je pognut pred slikom i irom
otvorenih oiju zurio u povrinu sa sveim bojama koje su odraavale jarku svetlost.
Zadrao se tako dvatri minuta, utke i netremice, dok mu se rad, do poslednjeg poteza
etkicom, nije ivo uvreio u oima godinama je imao obiaj da uoi radnih dana ne
ponese u krevet i u san nikakvu drugu predstavu osim slike na kojoj je upravo radio.
Ugasio je svetla, uzeo sveu i poao u spavau sobu, na ijim je vratima bila okaena
tablica za pisanje i kreda. "Buenje u sedam asova, kafa u devet" ispisao je na njoj
krupnim latininim slovima, zatvorio vrata za sobom i legao u krevet. Krae vreme je
leao tako, otvorenih oiju, nepokretan, trudei se da dozove u pamet sliku na kojoj je
radio. Zasitivi se, zaklopio je bistre sivkaste oi, prigueno uzdahnuo i ubrzo utonuo u
san.
Ujutro, kad ga Robert probudi u odreeno vreme, on se smesta die, umi tekuom
hladnom vodom u maloj susednoj prostoriji, zatim obue ve prilino isprano odelo od
grubog sivog platna i poe u atelje, u kome je sluga ve bio podigao teke roletne. Na
stoiu je stajao tanjir sa voem, bokal vode i komad raanog hleba, koji zamiljeno uze
u ruke i zagrize stojei pred slikarskim nogarima i posmatrajui sliku. Hodajui tamoamo
progutao je nekoliko zalogaja hleba, uzeo nekoliko zrna treanja sa staklenog tanjira i
primetdo kraj njega nekoliko pisama i novina, ali im nije poklonio ni najmanju panju,
ve je odmah seo na poljsku stolicu, pogleda prikovana za rad. Mala slika irokog
formata prikazivala je ranu zoru, koju je slikar pre nekoliko nedelja doiveo na putu i
zabeleio sa nekoliko skica. Tom prilikom bio je odseo u maloj seoskoj gostionici na
Gornjoj Rajni, ali nije zatekao kolegu kojeg je eleo da poseti u tom mestu, pa je u
zadimljenoj krmi proveo neprijatno kino vee i lou no u vlanoj gostinskoj sobi u
kojoj se irio zadah krea i memle. Probudivi se pre svitanja, vru i zlovoljan iza lakog
sna, naiao je na jo zakljuana kuna vrata, pa je iziao kroz jedan od prozora krme i
odvezavi jedan amac na obMnjoj obali Rajne, zaveslao laganom strujom jo sumrane
reke. Upravo kada je hteo da se vrati, ugledao je veslaa koji mu je dolazio u susret sa
suprotne obale. Treperava hladna svetlost mutnog kiovitog osvita razlila se oko tamnih
obrisa ribarskog amca, koji je izgledao prekomerno veliki. Zastao je iznenada pogoen i
duboko zanet tom neobinom svetlou, saekao je da mu se priblii ovek koji se
zaustavio kod plutajueg znaka za mreu i izvlaio vru iz hladne vode. Pojavie se dve
iroke, zagasitosrebrnaste ribe, zablistae za trenutak vlanim sjajem nad sivom rekom i s
pljeskom padoe u ribarev amac. Vergaut je zamolio oveka da ga saeka i poao po
najnuniji slikarski pribor, a zatim je vodenim bojicama izradio skicu. Posle toga se
zadrao jedan dan u mestu, provodivi vreme u itanju i pisanju, sutradan ujutro opet je
slikao napolju a onda produio put, ali se otad u mislima uvek nanovo vraao na tu sliku i
muio se dok u njemu nije popriroila oblik, a sada je ve danima radio na njoj i gotovo je
zavrio.
Oduvek je najradije slikao pri jakom suncu, ili pri svetlosti koja se prelamala kroz umu i
park, stoga mu je rasplinuta srebrnasta sveina slike zadavala prilino muke, ali mu je
podarila i jedan novi ton. Jue mu je polo za rukom da nae reenje, stoga je sad znao da
se nalazi pred dobrim, neobinim radom, koji se nije ograniavao na to da zadri i
preslika neko vienje, ve je za trenutak probio staklastu povrinu ravnodunog
zagonetnog bitisanja prirode, omoguivi da se oseti divlji, neizmerni dah stvarnosti.
Ne odvajajuoi budan pogled od slike, slikar je odmeravao tonove na paleti koja gotovo ni
po emu nije bila nalik onoj kojom se obino sluio, na kojoj su nedostajale gotovo sve
crvene i ute nijanse. Voda i vazduh su bili dovreni, povrinom se razlila zimogroljiva,
nevoljna svetlost, priobalno bunje i koevi lebdeli su kao senke u vlanom i pepeljastom
polumraku, grubo sklepani amac se nestvarno i rasplinuto Ijuljukao na vodi, a i
ribarevo lice bilo je bezlino i nemuto, samo je ruka kojom je spokojno posegao za
ribaraa bila puna neumitne stvarnosti. Jedna od riba je zablistala skoivi preko ruba
amca, druga je leala spljotena i nepokretna, a njena razjapljena okrugla usta i uplaene
ukoene oi bile su pune ivotinjskog bola. Celina je delovala hladno i bezmalo svirepo
tuno, ali spokojno i neprikosnoveno, liena svake druge simbolike osim one jednostavne
bez koje nema umetnikog dela, koja nam omogucuje da teskobnu nepojmljivost
celokupne prirode ne samo osetimo ve i zavolimo s izvesnim slatkim uenjem.
Slikar je proveo oko dva asa u radu kada je sluga pokucao na vrata i na rastresen poziv
svoga gospodara uao sa dorukom. Tiho je razmestio ibrike, olje i tanjire, primakao
stolicu i neko vreme utke ekao, a onda oprezno opomenuo: Sve je pripremljeno,
pospodine Veragut. Evo me, odvrati slikar i palcem zbrisa potez etkicom koji je upravo
izveo na repu ribe u skoku. Ima li tople vode?
Opravi ruke seo je da popije kafu.
Mogli biste mi napuniti lulu, Roberte, ree raspoloeno. Onu malu bez poklopca, trebalo
bi da je u spavaoj sobi.
Sluga pohita. Veragut je predano ispijao jaku kafu, osetivi da se jedva primetni
nagovetaj vrtoglavice i opteg sloma, koji bi ga odnedavna obuzimali posle napornog
rada, rasprio kao jutarnja magla. Uzeo je lulu iz ruke sluge, koji mu je zatim pripali, i
poudno uvlaio aromatini dim koji je pojaao i oplemenio dejstvo kafe. Pokazavi
sliku,ree:
Vi ste, Roberte, pecali u detinjstvu, zar ne?
Jesam, gospodine Veragut.
Pogledajte onu ribu tamo, ne onu u zraku nega ovu dole sa razjapljenim ustima. Jesu li
usta dobra?
Bie da jesu, ree Robert nepoverljivo. Ali vi to znate bolje od mene, dodade s
prizvukom prekora, kao da je u tom pitanju nazreo podsmeh.
Ne, dragi moj, nije tako. ovek samo u prvoj mladosti, do svoje trinaeste-etrnaeste
godine doivljava s punom otrinom i sveinom sve to ga okruuje, pa od toga ivi celog
ivota. Kao deak nikad nisam imao posla sa ribama, zato i pitam. Dakle, je li gubica
dobra ovako?
Dobra je, nita joj ne fali, prosudi Robert oigledno polaskan.
Veragut je ponovo ustao i ispitivao svoju paletu. Robert ga je posmatrao. Poznavao je
poetak koncentracije njegovog pogleda zbog kojeg je delovao gotovo staklasto, a znao
je da su za njega sad on i kafa, malopreanji kratki razgovor i sve drugo potonuli, da bi
se slikar prenuo kao iz dubokog sna kada bi mu se kroz koji minut obratio. Ali to bi bilo
opasno. Robert je raspremio sto i primetio da je pota ostala netaknuta.
Gospodine Veragut! pozva ga poluglasno. Slikar je jo bio doseljiv. Sa odbojnou se
upitno osvrnuo preko ramena, kao umoran ovek koji tek to nije usnuo a neko ga
doziva.
Stigla su neka pisma.
Rekavi to, Robert izie. Veragut nervozno istisnu gomilicu kobaltplavog na paletu, baci
tubu na mali limom okovani slikarski sto i poe meati boju, ali ga je opomena sluge
omela, pa je ljutito odloio paletu i dohvatio pisma. Bila su to uobdajena poslovna
pisma, poziv za uee na nekoj izlobi, molba urednitva nekog lista da dostavi podatke
o svom ivotu, po koji raun ali utom mu pogled na dobro poznat rukopis izazva u dui
neku vrstu slatke jeze uzeo je pismo i s uivanjem proitao svoje ime i svaku re adrese,
udubivi se zadovoljno u posmatranje slobodnih, samovoljnih i karakteristinih crta tog
rukopisa. Zatim se potrudio da odgonetne i potanski ig. Marka je bila italijanska, to je
mogao da bude samo Napulj ili enova, prema tome, njegov prijatelj je bio ve u Evropi,
u blizini, pa je za koji dan mogao da stigne. Bio je dirnut otvarajui pismo i sa
zadovoljstvom je ugledao strogi niz, kao pod konac poreanih redova. Razmislivi bolje,
ta retka pdsma inostranog prijatelja bila su mu za poslednjih petest godina jedina
nepomuena radost, osim rada i asova provedenih sa malim Pjerom. I kao svaki put, i
sada ga je usred radosnog oekivanja spopalo nejasno, muno oseanje postienosti, jer
bi mu dolo do svesti koliko mu je ivot bio osiromaen i lien Ijubavi.
Dragi Johane!
Napulj, juna nou
Kao i obino, gutljaj kijantija uz masne makarone i dreka nekolicine torbara ispred krme
prvi su znaci evropske kulture kojoj se opet pribliavam. Ovde u Napulju se za pet godina
nita nije izmenilo, mnogo manje negoli u Singapuru ili angaju, pa to uzimam kao dobar
znak da u i kod kue zatei sve u redu. Prekosutra stiem u enovu gde e me doekati
neak i s njime u otputovati do roaka, koji me ovom prilikom nee doekati sa
prekomernim simpatijama budui da poslednjih deset godina, raunajui poteno, nisam
zaradio ni deset talira. Raunam da e biti potrebno etiripet dana da zadovoljim osnovne
porodine zahteve, iza toga za poslove u Holandiji jo pet ili est dana, tako da bih oko
og mogao doa do tebe. Obavestiu te telegrafski. Hteo bih da se zadrim kod tebe
najmanje deset do etrnaest dana, i da te ometam u radu. Poto si uasno slavan i, ako je
to to si pre otprilike dvadeset godina obino govorio o uspehu i slavi samo upola bilo
tano, onda si u meuvremenu zacelo u znatnoj meri izlapeo i zablesavio. Hteo bih da
otkupim i neke tvoje slike, a moja preanja alba zbog loih poslova bio je samo pokuaj
da snizim tvoje cene. Starimo, Johane. Bila je to moja dvanaesta plovidba Crvenim
morem i prvi put sam patio zbog vruoine. Bilo je stepeni! Pobogu, stari moj, jo samo
etrnaest dana! To e te kotati nekoliko desetina boca mozelskog vina. Prolo je vie od
etiri godine od poslednjeg vienja. Izmeu. i. tvoje pismo me moe nai u Antverpenu,
u hotelu Evropa. Javi mi ukoliko su tvoje slike izloene u mestima kroz koja putujem.
Tvoj Oto.*
www.skripta.info