HERMANN HESSE

Umijee dokolice

NASLOV IZVORNIKA
Die Kunst des MuBiggangs
Copyright 1973 by Hermann Hesse.

Umijee dokolice
Kratka proza iz ostavtine
Kada ne bih uistinu bio vrlo radian ovjek, kako bih uope doao
na ideju da smiljam hvalospjeve i teorije dokolice. Roeni,
genijalni dokoliari takvo to nikada ne ine.
Hermann Hesse (1928.)
S mojega motrita, ovi prigodni napisi, koji se svjesno i
hotimino slue onim oblikom neobveznoga avrljanja to ga
nazivamo "feljtonom", predstavljaju, kao prvo, tek nevaan dio
mojega rada, a kao drugo, ta razigrana, esto ironino obojena
prigodniarska oitovanja po meni imaju jedan te isti smisao:
borbu protiv onoga to u naoj javnosti nazivam hinjenim
optimizmom ... borbu protiv europ-sko-amerike pomodne vjere u
suverenoga, modernoga ovjeka, koji je tako mnogo postigao ...
protiv, dodue, djeje, ali vrlo opasne samodopadnosti bezvjernog
i nepromiljenog ovjeka mase u njegovoj lakomislenosti, na-
dmenosti, njegovu nedostatku poniznosti, sumnje i odgovornosti.
Ovakve rijei ... nisu upuene ovjeanstvu, ve vremenu,
itateljima novina, masi ija opasnost, smatram, ne lei u manjku
vjere u sebe i vlastitu uzvienost. esto sam zajedno s openitim
upozorenjem na neutemeljenost takve ljudske oholosti takoer
neposredno upozoravao na dogaaje iz nae najnovije povijesti, na
psihiku nepripremljenost i hvastavu lakomislenost s kojom smo
poli u rat, na nesklonost kako naroda tako i pojedinaca da
sukrivnju za to trae kod sebe samih.
Hermann Hesse (1932.)
Umijee dokolice
 Poglavlje umjetnike higijene

Kako je i duhovni rad sve vie nalikovao nasilnomu industrijskom

pogonu bez tradicije i ukusa, a znanost i kola jo vie se trsile
liiti nas slobode i osobnosti te nam stanje usiljenog, zadihanog
pregnua od malih nogu nametnuti kao ideal, tako je, uz neka druga
staromodna umijea, i umijee dokolice sve vie propadalo, gubilo
ugled, padalo u zaborav. Nije da smo u tome ikada bili majstori!
Dokoliarenjem razvijenim do umijea na Zapadu su se uvijek bavili
tek bezazleni diletanti.
Utoliko je zaudnije -u ovo nae doba kada mnogi eznutljivo
pogledavaju prema Istoku i s podosta napora nastoje uloviti trunku
radosti iz Shiraza i Bagdada, malo kulture i tradicije iz Indije i
poneto ozbiljnosti i dubine iz Budhinih svetinja - da malo tko
posegne za onim najbliim i pokua ovladati djeliem arolije
koju, itajui orijentalne knjige pripovjedaka, osjeamo kako
struji iz zdencima rashlaenih dvorita maurskih palaa.
Zato zapravo toliki meu nama u tim knjigama pripovjedaka nalaze
neku neobinu radost i zadovoljstvo, u "Tisuu i jednoj noi", u
turskim narodnim pripovijetkama i u sjajnoj "Papagajskoj knjizi",
Dekameronu istonjake knjievnosti? Zato je tako istanan i
originalan mlai pjesnik Paul Ernst u svojoj "Kraljevni Istoka"
toliko esto slijedio te stare staze? Zastoje Oscar Wilde u svojoj
premorenoj mati tako rado bjeao onamo? elimo li biti iskreni i
zanemarimo li onih nekoliko znanstvenih orijentalista, morat emo
priznati da nam debeli svesci "Tisuu i jedne noi" sadrajno nisu
ravni nijednoj Grimmovoj bajci i nijednoj srednjovjekovnoj
kranskoj sagi. A ipak ih s uitkom itamo, ubrzo ih zaboravimo
da bismo ih zatim s istim zadovoljstvom iznova preitavali. Kako
to? Ta se pojava esto pripisuje lijepoj, razvijenoj pripovjednoj
umjetnosti Istoka. No time vjerojatno precjenjujemo svoj estetski
sud: jer, ako su rijetki, pravi pripovjedaki talenti nae
vlastite knjievnosti u nas tako strano slabo cijenjeni, zato
bismo trali za strancima? Takoer, nije rije ni o radosnome
uivanju u umjetnosti pripovijedanja, barem ne viiiin o njemu. U
biti, za nju openito imamo malo smisla; osim otkrivanja sadraja
mi itajui zapravo traimo samo psiholoke i sentimentalne
podraaje.
Pozadina te istonjake umjetnosti, koja nas tako snano oarava,
jest orijentalna tromost, ona do umijea razvijena dokolica,
vjetina kojom se vlada s mjerom ukusa i u njoj uiva. Arapski
pripovjeda na vrhuncu napetosti svoje bajke jo uvijek ima
napretek vremena do u najsitnije potankosti opisati purpurni
kraljevski ator, vezenu i dragim kamenjem nakienu podsedlicu,
vrline dervia ili savrenstva istinskoga mudraca. Prije negoli
kraljeviu ili kraljevni ita dopusti rei, lakim nam potezima
doarava rumenilo i ivahne crte njezinih usana, sjaj i oblik
lijepih joj bijelih zuba, draesnost smjelo usplamtjela ili
srameljivo oborena pogleda i pokret njegovane, besprijekorno
bijele ruke na kojoj se ruiasti nokti opalnoga sjaja nadmeu s
bljetavilom prstenja optoena biserjem. A sluatelj ga ne
prekida, on ne zna za nestrpljenje i modernu italaku
halapljivost, on s jednakom revnou i uitkom slua o svojstvima
nekog starog pustinjaka, o ljubavnim radostima mladia ili o
samoubojstvu u nemilost paloga vezira.
Dok itamo, neprestance nas prati osjeaj eznua i zavisti: Ovi
ljudi imaju vremena! Vremena napretek! Oni mogu dan i no
potroiti domiljajui se novim prispodobama za ljepotu krasotice
ili podlost zlikovca! A sluatelji, ako je u podne zapoeta
pripovijest do veer tek napola ispriana, mirno pou na poinak,
pomole se i zahvalni Alahu utonu u san, jer sutra je novi dan. Oni
su milijunai vremena, koji kao da grabe iz neiscrpna zdenca, pa
im gubitak jednog sata i dana i tjedna ne znai mnogo. I dok
itamo one beskrajne, isprepletene, udnovate basne i prie, mi i
sami postajemo neobino strpljivi te podlegavi naas velikoj
aroliji ne prieljkujemo kraj - boica dokolice dotakla nas je
svojim arobnim tapiem.
Ono to pokree mnoge od toga silnoga mnotva ljudi, koji
odnedavna tako umorni i ispunjeni vjerom ponovno hodoaste
kolijevci ovjeanstva padajui pod noge velikomu Konfuciju i
velikomu Lao-Ceu, duboka je enja za boanskom dokolicom. to je
arolija boga Bakha, kojom nas liava briga, stoje
slatka,omamljiva slast haia naspram beskrajno dubokoga mira
pustinjaka koji zasjevi na grebenu planine promatra kruenje
svoje sjene i pozorno sluajui duom se predaje stalnom, tihom,
opojnom ritmu sunaca i mjeseci u kruenju? Kod nas, na jadnom
Zapadu, vrijeme smo rastrgali na male i majune komadie od kojih
svaki jo vrijedi jednoga novia; no tamo, ono nerastrgano jo
uvijek tee u neprekinutu plimnom valu utaujui e svijeta,
neiscrpno poput morske soli i svjetlosti zvijezda.
Strana mi je svaka pomisao da bih naoj industriji i naoj
znanosti, koje prodiru osobnosti, htio dati kakav savjet. Ako
industrija i znanost vie ne trebaju osobnosti, neka ih i nemaju.
No mi umjetnici, koji usred velikoga kulturnog bankrota prebivamo
na otoku s jo donekle podnoljivim ivotnim uvjetima, mi moramo
nastaviti potivati neke druge zakone. Za nas osobnost nije
luksuz, ve uvjet opstojnosti, zrak bez kojega nema ivota,
kapital bez kojeg se ne moe. Pritom pod umjetnicima
podrazumijevam sve one koji nuno ele osjeati vlastito ivljenje
i rast, biti svjesni temelja svoje snage i na njima se izgraivati
po uroenim zakonima, svoj ivot, dakle, ne svjedoiti obavljanjem
neke podreene djelatnosti ija bit i djelovanje nisu u jednako
jasnom i smislenom odnosu s temeljima u kakvom su, kod dobre
graevine, svod i zid, krov i stup.
No umjetnicima je oduvijek trebala povremena dokolica, dijelom da
bi si protumaili novosteena znanja i iskustva i pustili da ono
to u njima podsvjesno radi, sazrije, a dijelom da bi, nenamjerno
se predajui, uvijek iznova bivali sve blii prirodnomu, bili
ponovno djeca, ponovno se osjetili prijateljem i bratom zemlje,
biljke, stijene i oblaka. Nevano je stvara li tko slike ili
stihove ili tek eli uivati u sebi graditelju, pjesniku i
stvaratelju, svakomu neminovno uvijek iznova dolaze predasi.
Slikar stoji ispred svjee grundirane slike, osjea da jo nema
potrebnu sabranost i unutarnji poriv te poinje iskuavati,
kolebati se, usiljeno raditi, da bi na posljetku u bijesu ili tuzi
sve bacio, pa osjetivi se nesposobnim i nedoraslim dinomu
zadatku te proklinjuci dan kada posta slikarom on zapre radionicu
jalan na svakog ulinog pometaa kojemu dani prolaze u ugodnoj
djelatnosti i miru savjesti. Pjesnik se zbuni pred zapoetim
planom ne nalazei u njemu vie onu veliinu koju je isprva
osjeao, iskria rijei i stranice, ponovno ih napie, doskora i
njih baci u vatru, a od onog, stoje neko jasno zrio, sad najednom
vidi tek nejasan titraj u maglovitim daljinama, a vlastite mu se
strasti i osjeaji najednom ine triavima, neiskrenima,
sluajnima te on od njih bjei isto onako zavidei ulinomu
pometau. 1 tako dalje.
ivot mnogih umjetnika treinom se, pa i polovicom sastoji od
takvih trenutaka. Samo rijetki iznimni ljudi sposobni su stvarati
u neprekinutu tijeku gotovo bez stanke. Tako nastaju naizgled
prazne stanke dokolice kojih je vanjski izgled oduvijek izazivao
prijezir ili saaljenje skuenih umova koji ne razumiju umjetnost.
Kao to filistar teko moe razumjeti kako golem i silno sloen
posao moe stati u jedan jedini stvaralaki sat, on isto tako ne
moe shvatiti zato jedan toliko aav umjetnik jednostavno ne
nastavi slikati, nizati poteze kista i zato u miru ne dovri
svoje slike, zato je, tovie, tako esto nesposoban za daljnji
rad, zato se baca i tone u razmiljanja i na nekoliko dana ili
tjedana zatvara svoju radionicu. I samoga umjetnika svaki put
iznenade i prevare te stanke i on ponovno upada u iste nevolje i
samoga sebe mui sve dok ne shvati da mora potivati uroene mu
zakone i da ga, stoje utjeno, jednako esto paralizira izobilje
kao i umor. U njemu sazrijeva neto to bi on najradije jo danas
pretvorio u vidljivo, lijepo djelo, no ono se ne da, nije jo
zrelo, svoje jedino mogue, najljepe rjeenje ono u sebi jo nosi
kao zagonetku. Ne preostaje, dakle, drugo doli ekanje.
Za to ekanje postoje stotine lijepih razonoda, poglavito
usavravanje u poznavanju djela znaajnih prethodnika i
suvremenika. Ali nosi li posvuda sa sobom, kao trn u peti,
nerijeen dramski zadatak, tad je najee neugodno itati
Shakespearea, a mui li i alosti li te prvi neuspjeh skice za
sliku, Tizian e ti vjerojatno biti loa utjeha. Napose mladi
ljudi, kojima je "mislei umjetnik" ideal, smatraju da e vrijeme
oteto od umjetnosti najbolje potroiti razmiljajui, pa se bez
cilja i koristi zapleu u duboka mudrovanja, skeptina
razmiljanja i ina melankolina raspoloenja.
Ostali, koji se jo nisu prikljuili svetom ratu protiv alkohola,
koji i meu samim umjetnicima odnedavna ima sve vie uspjeha,
pronalaze put do mjesta na kojima se toi dobra kapljica.
Oni uivaju moju punu naklonost, jer vino kao pomiritelj,
tjeitelj, izvor blagosti i snova otmjenije je i ljepe boanstvo
od onoga u to nas u zadnje vrijeme njegovi brojni neprijatelji
ele uvjeriti. Ali ono nije za svakoga. Voljeti ga umjetniki i
mudro, u njem uivati, a laskavi mu jezik razumjeti u svoj
njegovoj njenosti, za to ovjek, skoro kao i za druge umjetnosti,
mora imati prirodnoga dara, a ak i tad mu je potrebno kolovanje
i ne slijedi li dobru tradiciju, rijetko e dosegnuti savrenstvo.
ak i kada bi bio odabranik, upravo e u neplodna vremena o kojima
govorimo, rijetko u depu imati dovoljno novca za pravo tovanje
nekoga boanstva.
I kako da sada izmeu tih dviju opasnosti - rada preko volje i u
zlo doba, i u misli utonule, obeshrabrujue praznine - kako da
umjetnik spasi i tijelo i duu?
Druenje, sport, putovanja i slino, razonode su koje u takvim
situacijama ne pomau i djelomice u obzir dolaze samo za imune, a
u njih se ubrajati nikada nije bila ambicija umjetnika. A i
sestrinske umjetnosti obino u zla vremena jedna drugu ostavljaju
na cjedilu: pjesnik koji pati zbog nekog nerijeenog zadatka,
veoma e rijetko u slikara ili slikar u glazbenika pronai i, svoj
mir i ravnoteu. Jer uivati duboko i potpuno umjetnik moe samo u
jasna, stvaralaka vremena, dok mu se sada u njegovim i nedaama
svaka umjetnost ini ili suhoparnom i blijedom ili pak ubitano
nadmonom. Povremeno obeshrabrenoga i bespomonoga sat Beethovena
moe jednako lako dokrajiti kao i ozdraviti.
Tu je toka na kojoj mi bolno nedostaje solidnom tradicijom
ustaljeno i profinjeno umijee ljenarenja i gdje moja inae
bezgreno germanska ud sa zaviu i enjom pogledava prema
majinskoj Aziji u kojoj je jedna pradavna vjeba uspjela u
prividno bezoblino stanje vegetiranja i nerada unijeti neki ritam
koji ralanjuje i oplemenjuje. Mogu bez okolianja rei da sam
mnogo vremena potroio na eksperimentalno bavljenje problemom toga
umijea. Iskustva koja sam pritom stekao moram sauvati za
kasniju, posebnu prigodu - neka zasad bude dostatna moja tvrdnja
da sam, primjerice, nauio u kritinim se vremenima metodino i s
velikim uitkom baviti neradom. No da se mogui umjetnici meu
itateljima, umjesto da se sami prihvate metodinoga ljenarenja,
ne bi razoarano odvratili kao od kakva arlatana, dat u jo u
nekoliko reenica pregled svoga vlastitoga prvog naukovanja u
hramu toga umijea.
1. Jednoga dana, gonjen mranom slutnjom, iz knjinice donesoh
najpotpunija njemaka izdanja "Tisuu ijedne noi" i "Putovanja
Sajida Batthala", stadoh ih itati i nakon poetnoga kratkog
uitka, otprilike nakon jednoga dana, shvatih da su mi obje
dosadne.
2. Domiljajui se razlozima tog neuspjeha, naposljetku spoznah da
se u tim knjigama dokraja smije uivati samo leei ili sjedei na
podu. Uspravni zapadnjaki stolac liava ih svakog djelovanja.
Pritom sam, usput, po prvi put postao svjestan potpuno drugaijega
pogleda na prostor i stvari koji ovjek ima iz leeeg poloaja
ili unja.
3. Uskoro otkrih da se djelovanje orijentalnog ozraja
udvostruavalo kada bih, umjesto da sam itam, drugima davao da mi
itaju (pri emu je nuno da i ita lei ili ui).
4. To sada racionalno bavljenje itanjem uskoro je stvorilo
osjeaj rezignirana sluatelja i on me osposobio da nakon kratkog
vremena i bez itanja mogu satima mirovati i svoju pozornost
zaokupiti prividnim sitnicama (zakonitostima leta muica, ritmikom
estica praine ulovljenih u sunanoj zraci, melodikom svjetlosnih
valova itd.). To je urodilo sve veom zauenou nad mnotvom
zbivanja i umirujuim, potpunim zaboravom sebe samoga ime se
stjee osnova za blagotvoran i nikada dosadan far niente. Bio je
to poetak. Drugi e izabrati neke druge putove da bi iz svjesnoga
ivota utonuli u umjetnicima toliko nune i teko ostvarive sate
samozaborava. Kada bi ovaj moj poticaj od nekog moda postojeeg
zapadnjakog majstora dokolice izmamio da progovori o svome
sustavu, ispunio bi mi arku elju.
(1904.)
 O putovanju

Kada su mi predloili da neto napiem o poeziji putovanja, u prvi

mi se mah uinilo primamljivim da jednom od srca nagrdim sve
gadosti suvremenog turizma, besmislenu opsjednutost putovanjem kao
takvim, moderne, puste hotele, strane gradove poput Interlakena,
Engleze i Berlince, unakaem i beskrajno skupi badenski
Schwarzwald, odurne velegradane koji u Alpama hoe ivjeti kao kod
kue, teniske terene Luzerna, gostioniare, konobare, hotelske
obiaje i cijene, patvorena domaa vina i narodne nonje. No, kada
jednom zgodom u vlaku izmeu Verone i Padove nekoj njemakoj
obitelji ne uskratih svoja zapaanja o toj temi, oni me uljudno i
hladno zamolie da utim; a kad sam drugom zgodom u Luzernu plj
usnuo pokvarenog konobara, tada ne bijah zamoljen, ve fiziki
prisiljen da nelijepo se urei napustim gostionicu. Od tog doba
nauio sam se svladavati.
Takoer mi pada na um da sam zapravo na svim svoj im kraim
putovanjima bio sasvim zadovoljan i sa svakog puta donio vee ili
manje blago. Pa emu onda grditi?
O pitanju, kako suvremen ovjek treba putovati, ima mnogo knjiga i
knjiica, ali, koliko znam, ne i dobrih. Kada netko kree na put
radi razonode, zapravo bi trebao znati to ini i zato to ini.
Dananji putujui graanin to ne zna. On putuje jer je ljeti u
gradu prevrue. Putuje jer se nada da e se promjenom zraka,
pogledom na druge krajeve i ljude odmoriti od naporna posla. On
putuje u planine jer ga mori neka nejasna enja, neshvaena
udnja za prirodom, zemljom i raslinjem; putuje u Rim jer je to
dio ope kulture. No on putuje uglavnom zato jer putuju i svi
njegovi roaci i susjedi, jer se poslije o tome moe priati i
hvastati se, jer je to u modi i jer se poslije, kod kue, ovjek
opet osjea tako ugodno.
Sve su to, istina, shvatljivi i estiti motivi. No zato gospodin
Krakauer putuje u Berchtesgaden, gospodin Miiller u Graubunden,
gospoa Schilling u Sankt Blasien? Gospodin Krakauer to ini jer
ima mnogo poznanika koji takoer uvijek odlaze u Berchtesgaden,
gospodin Miiller zna daje Graubiinden daleko od Berlina i da je u
modi, a gospoa je Schilling ula daje zrak u Sankt Blasienu veoma
dobar. Sve troje moglo bi zamijeniti svoje putne planove i rute, i
nita se ne bi promijenilo. Poznanike moe svugdje imati, novca
se moe svugdje rijeiti, a Europa je neizmjerno bogata mjestima
s dobrim zrakom. Zato, dakle, upravo Berchtesgaden? Ili Sankt
Blasien? U tom je pogreka. Putovanje bi uvijek trebalo znaiti
doivljaj, a doivjeti neto vrijedno ovjek moe samo u krajevima
s kojima je duevno povezan. Povremen lijep izlet, vesela veer u
vrtu restorana, vonja parobrodom po jezeru nisu po sebi nikakvi
doivljaji, nikakva obogaenja naega ivota, nikakvi trajnom
snagom d|elotvorni poticaji. Oni to mogu postati, ali ne za
gospodu Krakauera i Mullera.
Moda za te ljude uope nema mjesta na Zemlji s kojim imaju
prisnije odnose. Nema za njih zemlje, obale ili otoka, nema gore,
nema staroga grada koji ih privlai snagom slutnje, kojega im
prizor ispunja najdrae snove i upoznavanje kojega za njih znai
skupljanje blaga. Usprkos tomu oni bi mogli putovati sretnije i
ljepe, kada se ve mora putovati. Prije puta bi se, pa makar samo
na zemljovidu, morali barem povrno upoznati s bitnim znaajkama
drave i mjesta u koje putuju, te u kojem su odnosu njihov
smjetaj, konfiguracija tla, klima i narod prema zaviaju putnika
i njegovoj uobiajenoj okolini. A tijekom boravka u stranome
mjestu morali bi pokuati uivjeti se u osobitosti kraja. Morali
bi se ne samo u prolazu diviti planinama, vodopadima i gradovima
kao efektnim prizorima, ve nauiti svakoga od njih na njegovu
mjestu prepoznavati kao nunog, doraslog i stoga lijepog.
Tko za to ima dobru volju, lako e sam otkriti jednostavne tajne
umijea putovanja. On nee poeljeti u Sirakuzi piti munchensko
pivo te, dobije li ga uope, jo primijetiti kakoje bljutavo i
skupo. On nee putovati u strane zemlje, a da barem donekle ne
razumije njihov jezik. Krajolik, ljude, obiaje, kuhinju i vina
tuine on nee mjeriti mjerilima svojega zaviaja i eljeti da
Venecijanac bude odrjeitiji, Napolitanac tii, stanovnici Berna
da su ljubazniji, daje chianti malo slai, Rivijera prohladnija, a
obala laguna strmija. Svoj nain ivota on e pokuati prilagoditi
obiajima i znaajkama mjesta, pa e u Grindelwaldu ustajati rano,
a u Rimu kasno itd. A napose e svugdje nastojati pribliiti se
narodu i razumjeti ga. On se, dakle, nee kretati u drutvu
meunarodnih putnika, nee odsjedati u meunarodnim hotelima, ve
u gostionicama u kojima su gostioniari i osoblje domai ljudi,
ili jo bolje - privatno kod ljudi u ijem e kunome ivotu nai
sliku ivota naroda.
Bilo bi neizrecivo smijeno kada bi putnik u Africi htio uzjahati
na devu u redingotu i cilindru. Ali se smatra sasvim normalnim da
se u Zermattu ili Wengenu nose pariki kostimi, u francuskim
gradovima govori njemaki, u Goschenenu pije rajnsko vino, a u
Orvietu jedu ista jela kao u Leipzigu. Upita li tu vrstu putnika
o Bernskim Alpama, srdito e govoriti o visokim cijenama brdske
eljeznice Jungfrau, a navede li ih da govore o Siciliji, saznat
e da tamo nema grijanih soba, ali da u Taormini moe nai
izvrsnu francusku kuhinju. Upita li ih za tamonji puk i ivot,
priat e ti kako se tamo nose beskrajno smijene nonje i govori
potpuno nerazumljiv dijalekt.
Dosta o tome. Ta elio sam govoriti o ljepoti putovanja, a ne o
nerazboritosti veine putnika.
Poezija putovanja nije u odmoru od domae jednolinosti, od posla
i nedaa, nije u sluajnome susretu s drugim ljudima i promatranju
drugih slika. Ona nije ni u zadovoljenju znatielje. Ona je u
doivljaju, to jest u vlastitu obogaenju, u organskome usvajanju
novosteenoga, u porastu naega razumijevanja za jedinstvo u
raznolikosti, za tu veliku preu od Zemlje i ovjeanstva, u
ponovnom otkrivanju drevnih istina i zakona u posve novim
okolnostima.
Tu pripada i ono to bih posebno elio nazvati romantikom
putovanja: mnogovrsnost dojmova, neprestano radosno ili tjeskobno
iekivanje iznenaenja, posebice uitak u ophoenju s ljudima
koji su nam novi i strani. Pogled kojim portir ili konobar
odmjerava gosta isti je u Berlinu i u Palermu, no nee zaboraviti
pogled retijskoga pastireta kojega si iznenadio na nekom panjaku
Graubimdena. Nee zaboraviti ni malu obitelj u Pistoji kod koje
si jednom zgodom proboravio dva tjedna. Moda e zaboraviti
imena, nee se vie tono sjeati malih sudbina i briga tih
ljudi, no nikada nee zaboraviti kako si se u nekom sretnom asu
najprije zbliio s djecom, zatim s blijedom enicom, a onda s
muem ili djedom. Jer s njima nisi morao razgovarati o dobro
poznatim stvarima, nisi se morao nadovezivati na stare i
zajednike teme, bio si im tako nov i stran kao i oni tebi i morao
si odloiti konvencionalnost, crpsti iz sebe sama i vratiti se
korijenima vlastita bia kako bi im imao to za rei. S njima si
moda govorio o sitnicama, ali si govorio kao ovjek s ovjekom,
opipavajui i ispitujui, sa eljom da donekle naui razumjeti te
strane ljude, da osvoji i sa sobom ponese djeli njihova bia i
ivota.
Tko u stranim krajolicima i gradovima ne trai samo slavne i
uoljive stvari, ve u sebi udi shvatiti i prigrliti onu dublju
bit, u njegovu e sjeanju najee sluajnosti i sitnice imati
posve osobit sjaj. Kada pomislim na Firencu, prva slika koju vidim
nije katedrala ili stara palaa sinjorije, ve jezerce sa zlatnim
ribicama u Giardino Boboli u kojem sam svoga prvoga firentinskog
popodneva razgovarao s nekolicinom ena i njihove djece, prvi puta
uo firentinski jezik i taj iz mnogih mi knjiga tako poznati grad
po prvi puta osjetio kao neto stvarno i ivo s ime sam mogao
razgovarati i to sam rukama mogao dotaknuti. Katedrala i stara
palaa i sve znamenitosti Firence nisu mi zbog toga promakle,
vjerujem da sam ih bolje doivio i srdanije usvojio, nego mnogi
revni turisti s bedekerom u ruci. Iz niza malih, sporednih
doivljaja sve mi se to sklapa u pouzdanu i jedinstvenu cjelinu,
pa i ako sam zaboravio pokoju lijepu sliku iz galerije Uffizi, u
sjeanju mi ostadoe veeri provedene s domaicom u kuhinji i noi
to ih probdjeh u malim vinarama razgovarajui s mladiima i
mukarcima. Sjeam se i priljiva krojaa iz predgraa koji je
pred svojim kunim vratima na meni krpao poderane hlae i pritom
drao vatrene politike govore, pjevuio operne arije i vesele
puke pjesmice. Takve se sitnice nerijetko pretvore u samu sr
vrijednih uspomena. A budui da sam se tamo potukao s mladiem
zaljubljenim u gostioniarevu ker, lijepi mi je gradi Zofmgen
ostao nezaboravan unato kratkoi mojega boravka od samo dva sata.
Draesno selo Hammerstein, juno od badenskoga Blauena, ne bi mi
sa svojim krovovima i uliicama tako jasno i lijepo ostalo u
sjeanju da na njega ne naletjeli jedne kasne veeri nakon dugoga,
nemiloga tumaranja umom. Zakrenuvi iza izboine brijega spazih
najednom, sasvim neoekivano, u dolini ispred sebe selo, tiho i
usnulo, zbijenih kuica, a iza njega Mjesec na izlasku. Da sam
stigao udobnom cestom i kroza nj propjeaio, ne bih se vie
niega sjeao. No ovako, u njemu ostadoh tek sat vremena, ali ga
za cijeli ivot upamtili kao ubavu, milu sliku. A sa slikom seoca
uvam i ivu predodbu o tom cijelom, osebujnom krajobrazu.
Tko je ikada u mlaim godinama s malo novca i bez prtljage
propjeaio dobar komad puta, ovi su mu dojmovi dobro znani. Dobro
se pamti no provedena u polju djeteline ili na svjeem sijenu,
komadi kruha ili sira isproen u alpskoj pastirskoj kolibi,
iznenadan ulazak u gostionicu u kojoj se slavi seosko vjenanje i
poziv da se slavlju pridrui. Ne treba, meutim, zbog sluaja
zaboraviti bit, zbog romantike poeziju. Prepustiti se putu da te
vodi pouzdavi se u sretan sluaj zacijelo je dobra praksa, no
svako putovanje, treba li biti na radost i u dubljemu smislu
znaiti doivljaj, mora imati vrst, odreen sadraj i smisao.
Greno je i smijeno potucati se iz puke dosade i tupe znatielje
po zemljama kojih unutranje bie ovjeku jest i ostaje strano i
neprivlano. Poput prijateljstva ili ljubavi koju ovjek njeguje i
za nju se rtvuje, poput knjige koju briljivo odabire, kupuje i
ita, i svako putovanje radi razonode ili studijsko putovanje mora
znaiti ljubav, predanost i volju za uenjem. Svrha mu mora biti
da neku zemlju i narod, grad ili krajobraz uini duevnim blagom
putnika, a on s ljubavlju i predanou mora oslukivati tuinu i
ustrajno pronicati u tajnu njezina bia. Imuni kobasiar, koji iz
hvastavosti i pogrenoga poimanja obrazovanosti odlazi u Pariz i
Rim nema nita od toga. No tko je u nizu dugih, uzavrelih
mladalakih godina u sebi nosio enju za Alpama ili morem ili
starim talijanskim gradovima i napokon jedva pritedio neto
vremena i novaca za putovanje, taj e svaki miljokaz i svaki
sunani, ruama penjaicama obrasli samostanski zid i svaki
snjeni vrh i morski predio tuine sa strau prigrliti i ne
putati od sebe prije negoli je razumio jezik tih stvari, prije
nego mu je mrtvilo oivjelo i muk progovorio. On e u jednome danu
imati neizmjerno vie doivljaja i uitaka, negoli pomodni putnik
u nekoliko godina, i za cijeli e ivot ponijeti bogatstvo radosti
i razumijevanja i sretnog zasienja.
Tko ne mora tedjeti novac i vrijeme, a putuje rado, nagonska bi
mu potreba morala biti da one zemlje, u kojima nasluuje
zanimljivosti za svoje oko i srce, usvaja dio po dio i u polaganom
uenju i uivanju osvaja djeli svijeta, da u mnogim zemljama
pusti korijenje i s istoka i zapada skuplja kamenje za lijepu
zgradu cjelovitog razumijevanja Zemlje i njezina ivota.
Meni je jasno da se veina naih dananjih turista sastoji iz
umornih graana koji ne ude ni za im drugim doli da na trenutak
oute osvjeavajuu i utjenu blizinu prirodnoga ivota. O
"prirodi" oni rado govore gajei prema njoj neku dijelom plahu,
dijelom pokroviteljsku ljubav. No gdje ju trae i koliki ju
pronalaze?
Vrlo je rairena zabluda da treba samo otputovati na neko lijepo
mjesto da bi se bilo blie "prirodi" i okusilo njezinu snagu i
utjehu. Ta jasno je da itelju velegrada, koji bjei od vrelih
ulica, svjeina i istoa morskoga ili planinskoga zraka mora
initi dobro. Time se on zadovolji. Osjeti se svjeijim, dublje
die, bolje spava i zahvalan se vraa domu vjerujui daje stvarno
uivao u "prirodi" i da ju je upio. On ne zna daje od nje primio i
razumio tek ono najpovrnije, najnebitnije, a daje ono najbolje
ostavio zapretano na putu. On ne zna gledati, traiti, putovati.
Potpuno je pogreno uvjerenje daje mnogo jednostavnije i lake u
sebe primiti djeli vicarske ili Tirola, Sjevernoga mora ili
Schwarzwalda, nego stei solidnu predodbu o Firenci ili Sieni.
Ljudi, kojima je od Firence u sjeanju ostao tek toranj palae
Vecchio i kupola katedrale, takoer e sa Schlierseea ponijeti tek
obrise Wendelsteina, a iz Luzerna sliku Pilatusa i magliastu
modrinu jezera da bi nakon samo nekoliko tjedana pravim duevnim
bogatstvima oskudijevali isto kao i prije. Priroda se ovjeku isto
onako malo prostire pod noge kao i kultura i umjetnost i upravo od
nekolovana graanina iziskuje beskrajnu portvovnost prije negoli
mu se otkrije i preda.
Lijepo je eljeznicom ili potanskom koijom putovati preko
Gottharda, Brennera ili Simplona i lijepo je putovati Rivijerom od
Genove do Livorna ili brodom od Venecije do Chioggie. No od takvih
dojmova rijetko kada ostane pouzdan trag. Samo su iznimno
profinjeni ljudi istananih osjeaja sposobni letimice, u prolazu,
uoiti znaajke nekoga veeg krajolika i sauvati ih. Veini
ostane tek openit dojam morskoga zraka, modrine vode i obrisa
obala, a i on uskoro izblijedi poput sjeanja na kazalinu sliku.
Tako je gotovo sa svim sudionicima u omiljenim drutvenim
putovanjima Sredozemljem.
ovjek ne mora htjeti sve vidjeti i poznavati. Tko je temeljito
prokrstario dvjema planinama i dolinama vicarskih Alpa, bolje
poznaje vicarsku od onoga koji je u isto vrijeme s putnom kartom
za kruno putovanje obiao cijelu zemlju. Bio sam valjda pet puta
u Luzernu i Vitznauu, a da Vierwaldstattersko jezero jo uvijek
nisam bio intimno shvatio sve dok na njemu ne provedoh sedam
samotnih dana u amcu na vesla, dok ne zaoh u svaku uvalu i ne
iskuah svaku perspektivu. Otada mi ono pripada, otada u bilo
kojem asu mogu bez slika i zemljovida nepogreivo zamisliti svaki
njegov djeli i iznova voljeti i uivati u obliku i vegetaciji
obala, izgledu i visini planina, svakom selu s crkvenim zvonikom i
pristanitem, u bojama i odrazima vode u svako doba dana. Na
temelju tih osjetimo jasnih predodaba mogao sam zatim razumjeti i
tamonje ljude, razlikovati i razumjeti ponaanje i dijalekte
obalnih sela, tipina lica i prezimena, karakter i povijest
pojedinih gradia i kantona.
A venecijanska laguna, usprkos mojoj velikoj ljubavi prema tom
gradu, bila bi mi jo i danas neobian, udnovat, neshvatljiv
kuriozitet, da nisam jednom zgodom, umoran od tupoga buljenja,
osam dana i noi dijelio barku, kruh i krevet nekog ribara s
Torcella. Veslao sam uz otoke, s mreom u ruci gacao muljevitim
sprudovima, upoznavao vodu, biljni i ivotinjski svijet lagune,
disao i promatrao njezin osobit zrak. Otada mije bliska i prisna.
Tih osam dana moda sam mogao upotrijebiti za Tiziana i Veronesea,
no u toj sam ribarskoj barci sa zlatnosmeim trokutastim jedrom
nauio bolje razumijevati Tiziana i Veronesa, nego u Akademiji i
Dudevoj palai. I ne samo tih nekoliko slika, nego i cijela
Venecija sad mi vie nije tek lijepa i tjeskobna zagonetka,ve
mnogo ljepa zbilja koja mi pripada i na koju imam pravo kao osoba
koja ju razumije.
Od pasivna promatranja zlatnoutoga sunanog predveerja i
bezbrina, lagodna udisanja lakog, istog planinskog zraka pa do
intimna razumijevanja prirode i krajobraza dalek je jo put.
Predivno je lijeno i spokojno satima lekariti ispruen na toploj
sunanoj livadi. No cjelovit i stoput dublji i plemenitiji jest
uitak onoga kojemu je ta livada, s potokom i gorom, joikom i
vrletnim planinskim visovima prisan, dobro poznat komad zemlje. Iz
takva komadia tla iitati njegove zakone, prozreti nunost
njegova oblikovanja i vegetacije i osjetiti njihovu vezu s
povijeu, temperamentom, nainom gradnje i govora i nonjom
domaega naroda, to iziskuje ljubav, predanost, vjebu. No takvi
se napori isplate. U zemlji koju si s mnogo truda i ljubavi
upoznao i usvojio, svaka livada i svaka hrid na kojoj otpoine
odaje ti sve svoje tajne krijepei te snagama koje drugima ne
daje.
Kaete da ne moe ba svatko krpicu zemlje, na kojoj ivi jedan
tjedan, prouavati kao geolog, povjesniar, dijalektolog,
botaniar i ekonomist. Naravno da ne. Stvar je u osjeaju, ne u
poznavanju imena. Znanost jo nikoga nije usreila. Tko, meutim,
osjea potrebu da ne ini prazne korake, da se neprestano uti
ivim dijelom cjeline, utkanim u zbivanja svijeta, taj brzo
poinje primjeivati sve ono posebno, izvorno, samobitno. On e
posvuda u zemlji, drveu, planinskim oblicima, ivotinjama i
ljudima neke zemlje osjetiti ono zajedniko i tomu se prikloniti
umjesto da tri za sluajnostima. Uvidjet e da se to zajedniko i
tipino oituje i u najnjenijem cvijetu, u najistananijim
nijansama boje zraka, u najsitnijim razlikama narjeja,
graevinskih oblika, pukih plesova i pjesama, i ve prema
prirodnoj sklonosti neka e mu puka poalica ili miris lia,
crkveni zvonik ili kakav siuan rijedak cvjeti postati formulom
kojom jezgrovito i pouzdano moe obuhvatiti itavu bit nekog
krajobraza. A takve se formule ne zaboravljaju.
Dosta o tome. Jo bih samo htio rei da ne vjerujem u neku posebnu
"nadarenost za putovanje" o kojoj se esto govori. Ljudi kojima na
putovanjima strane stvari na brz i ugodan nain postaju bliske i
koji znaju zapaati sve stoje izvorno i vrijedno,to su isti oni
koji su u ivotu openito spoznali smisao i znaju slijediti svoju
zvijezdu. Snana enja za vrelima ivota, udnja da se osjete
prisnima i sjedinjenima sa svim to ivi, stvara i stasa, njihov
je klju za tajne svijeta za kojima oni poudno i radosno tragaju
ne samo na putovanjima u daleke zemlje, ve isto tako i u ritmu
svakodnevna ivota i doivljaja.
(1904.)
 Pokuar

Grbavi stari pokuar, bez kojega ne mogu ni zamisliti Sokolsku

ulicu, na gradi i svoje djeatvo, bijae zagonetan ovjek o
ijoj su starosti i prolosti kolala tek mutna nagaanja. Kako ve
desecima godina nije imao ni graanskoga imena, ve nai oevi ne
nazivahu ga nikada drukije doli mitskim imenom Brenta Brenta
Periprah.
Premda je naa kua bila prostrana, lijepa i gospodska, stajala je
samo desetak koraka od jednoga mranoga zakutka u koji su se
slijevale neke od najjadnijih siromakih uliica. Kada bi izbio
tifus, to se uvijek tamo dogaalo; kad bi se usred noi prolomila
pijana graja i kletva, a gradski policajci, polako i bojaljivo,
stizali u paru, to je opet bilo tamo. Ako se dogodilo ubojstvo ili
kakva druga strahota, i tada je to bilo tamo. A Sokolska ulica,
najua i najmranija od sviju, posebno me oaravala i snano
privlaila, premda su je od vrha do dna nastavali sve sami
neprijatelji. U njoj su stanovali ak i neki najstraniji meu
njima. Valja znati da su u Gerbesauu od pamtivijeka vladali razdor
i krvava zavada izmeu uenika klasine i puke kole, a ja,
naravno, bijah klasiar. U onoj mranoj uliici esto su me gaali
kamenjem, a nerijetko sam znao zaraditi i gadan udarac u glavu i
lea, ali ga i zadati i time se ponositi. Osobito sam postolarovu
siniu i dvama mesarovim dugonjama malo ee pokazivao zube, a
oni su bili protivnici od imena i znaaja.
Tom, dakle, zlohudom uliicom kretao se Brenta Brenta kad god bi
sa svojim malim limenim kolicima stigao u Gerbesau, a to je bilo
esto. Brenta je zapravo bio samo robustan patuljak dugih i pomalo
iskrivljenih udova i priglupo lukavih oiju, odjeven otrcano, a
opet s nekom ironinom uljudnou. Od vjenoga guranja kolica lea
mu se pogrbie, a hod postade trapav i teak. Nikada se nije znalo
ima li bradu ili ne, jer uvijek je izgledao kao prije tjedan dana
obrijan. Onom se zloudnom uliicom kretao tako sigurno kao da je
u njoj roen, a moda je i bio, premda smo ga oduvijek smatrali
strancem. Zalazio je u one visoke mrane kue s niskim vratima,
pojavljivao na nekom od visokih prozora, zatim nestajao u vlanim,
crnim, knvudavim hodnicima te dovikivao, priao i dobacivao psovke
u sve prizemne i podrumske prozore. Rukovao se sa svim onim
ostarjelim, lijenim, prljavim mukarcima, udvarao se prostim,
raupanim, zaputenim enetinama i poimence poznavao hrpu drske,
bune, plavokose djeice. Penjao se i sputao, ulazio i izlazio, a
u odjei, kretnjama i govoru imao jak lokalni vonj mranoga
polusvijeta koji me ugodnom jezom privlaio, ali mi usprkos
bliskom susjedstvu ipak ostajao neobino stran i nedokuiv.
Mi prijatelji stajali bismo na kraju ulice, ekali da se pokuar
pojavi i svaki puta za njim u svim tonalitetima dobacivali stari
borbeni pokli: Brenta Brenta Periprah! Najee bi mirno produio
prijezirno nam se cerei; no katkada bi oslukujui zastao,
nezgrapnu glavu okrenuo prema nama opako nas gledajui te,
suzdravajui bijes, lagano zavukao ruku u duboki dep svoga
kaputa inei tako vrlo podmuklu i prijeteu gestu.
Taj pogled i ta kretnja iroke smee ruke bili su krivi to sam
vie puta usnio Brentu Brentu. Snovi su, pak, bili krivi to sam
na staroga pokuara esto mislio, bojao ga se i prema njemu gajio
neki udan, tajanstven odnos o kojem on, dakako, nita nije znao.
Naime, ti su snovi uvijek imali neto uzbudljivo jezovito i
titali me poput more. as sam vidio Brentu Brentu kako posee u
svoj duboki dep i vadi duge otre noeve, a ja, kao prikovan, ne
miem se s mjesta dok mi se u smrtnome strahu jei kosa na glavi.
as bih ga vidio gdje odvratno naceren u svojim limenim kolicima
gura sve moje prijatelje, dok bih ja, ukoen od straha, ekao kada
e i mene epati.
A kada bi se starac vratio, opet su mi na pamet padale sve te
strane i uzbudljive stvari. No, unato svemu stajao sam s
ostalima na uglu ulice, dobacivao mu nadimke i smijao mu se dok je
posezao u dep i svoje neobrijano, bezbojno lice razvlaio u
grimasu. Pritom me potajice morila neista savjest i ne bih se,
dokle god je bio u blizini, nipoto usudio sam proi Sokolskom
ulicom, pa ni usred bijela dana.
Vraajui se iz posjeta jednom prijateljskom i gostoljubivom
upnom dvoru, hodao sam dubokom, lijepom jelovom umom grabei
krupnim koracima, jer ve se sputala veer, a pred sobom sam imao
jo dobrih sat i pol hoda. Na cestu je ve padao mrak, a ionako
tamna uma sve se vie i neugodnije zgunjavala dok su se gore, na
visokim jelama jo arile kose zrake rumenoga sutona. esto sam
pogledavao uvis, as da bih uivao u mekoj svjetlosti ugodnih
boja, as traei utjehu, jer u tihoj, dubokoj umi brzi je sumrak
tjeskobno pritiskao moje srce od jedanaest ljeta. Ja zasigurno
nisam bio kukavica, bar mi to tada nitko nekanjeno ne bi smio
rei. Ovdje, meutim, nije bilo neprijatelja ni vidljive opasnosti
- tek sumrak i udan plaviast koloplet sjena u dubini ume.
Nedaleko od ovoga mjesta, nizdol prema Ernstmiihlu, neko se zbilo
ubojstvo.
Ptice se vraahu u gnijezda; postade tiho, veoma tiho, a na cesti,
osim mene, ne bijae ive due. Trudio sam se, tko bi ga znao
zato, hodati to tie i svaki puta bih se uplaio udarivi u
kakav korijen i stvorivi buku. Tako mije hod bivao sve sporiji
umjesto bri, a misli postupno posve odlutale u svijet bajki.
Mislio sam na Ribecala' i na "Tri umska patuljka" i na onoga
stoje poginuo na pjeakome putu za Ernstmiihl.
U tom trenutku zau se tiho zujanje. Zastadoh oslukujui -ponovno
se zau zzzz - to je moralo biti na cesti iza mene. Nita se nije
vidjelo, jer se u meuvremenu skoro potpuno smrailo. To su kola,
pomislim, te ih odluim priekati. Jer, povest e me. Pokuavao
sam se prisjetiti iji bi konji u ovo doba mogli tuda prolaziti.
Ali ne, nije se uo topot konja, ve su, sudei po zvuku, to
morala biti runa kolica, a upravo su se tako sporo pribliavala.
Doista, runa kolica! ekao sam. Vjerojatno su to bila mljekarska
kolica, moda s litzingerkoga imanja. U svakom sluaju morala su
se kretati prema Gerbesauu jer prije njega na putu nije bilo
drugoga mjesta. ekao sam.
Tad ugledam kolica, malenu uvis izgraenu kutiju na dva kotaa, a
iza nje u hodu pogrbljena ovjeka. Zato se uope tako uasno
duboko saginjao? Mora da su kolica teka.
I napokon, evo ga. "Dobra veer", doviknem. Ljepljiv glas
kaljucajui odzdravi. ovjek odgurne kolica dva, tri koraka
dalje, pa zastane kraj mene.
Isuse! - pa to je Brenta Brenta Periprah! Na trenutak me promotri,
pa upita: "Za Gerbesau?" zatim produi, ja uz njega. I tako pola
sata - nas dvojica jedan do drugoga kroz gluhu no. Nije
progovorio ni rije, ve bi se svako malo u sebi nasmijao, tiho,
iskreno i zlurado. I svaki put, taj me pakosni, suludi smijeh
proimao do sri. Htio sam neto rei, ubrzati hod. No nisam
mogao. Na posljetku s mukom protisnuh par rijei.
"to je u tim kolicima?" upitah nesigurnim glasom. Izgovorio sam
to vrlo uljudno i plaho - onom istom Brenti Brenti kojem sam se
stotinama puta na ulici rugao. Pokuar zastane, opet se nasmije,
protrlja ruke, naceri mi se pa iroku desnicu polako zavue u dep
kaputa. Bila je to ona zlobna i runa kretnja koju sam toliko puta
vidio a znaenje joj poznavao iz snova - vaenje dugih noeva!
Poput oajnika dadoh se u takav bijeg da je mrana uma jeala i
ne prestadoh trati prije negoli uplaen i zadihan ne cimnuh
zvonce na oevoj kui.
Takav je bio Brenta Brenta Periprah. Od tog doba, od djeaka sam
postao mukarac, gradi nam se takoer razvio, ali ne i pro-
ljepao, a ak se i u Sokolskoj ulici tota promijenilo. No,
stari pokuar jo uvijek dolazi, zaviruje u podrumske prozore,
zalazi u vlane hodnike, udvara se zaputenim enama i po imenu
pozna svu onu silnu musavu plavokosu djeicu. Izgledom se
postarao, ali se nije mnogo promijenio, a meni je neobina pomisao
da e ga jednom, moda, i moja vlastita djeca saekivati na uglu
Sokolske ulice dovikujui mu njegove stare nadimke.
(1904.)
 Raritet

Prije vie desetljea neki je mladi njemaki pjesnik napisao svoju

prvu knjiicu. Bilo je to slatkasto, lagano, nepromiljeno
nabadanje blijedih ljubavnih rima, bez forme i bez mnogo smisla.
Tko je to itao, osjeao je tek plaho strujanje njenoga
proljetnog daka, a u sjeni propupalih bokora nazirao mlaahnu
djevu u hodu. Bila je plavokosa, njena, u bijelo odjevena i
etala u predveerje svijetlom proljetnom umom - i to je sve to
se o njoj ulo.
Pjesniku se to inilo dostatnim, a kako nije bio bez sredstava, on
odvano zapoe staru, tragikominu borbu za javnost. est slavnih
i nekoliko manjih nakladnika tom su od iekivanja napaenomu
mladcu svi odreda uljudno odbijajui vratili uredno napisani
rukopis. Njihova vrlo tura pisma ostala su nam sauvana i stilom
se bitno ne razlikuju od odgovora kakve su u slinim prigodama
uobiajili slati dananji nakladnici, no sva su pisana rukom i
oito nisu izvaena iz neke unaprijed stvorene zalihe.
Razdraen i umoran od neprihvaanja, dade si pjesnik o vlastitu
troku tiskati stihove u etiri stotine primjeraka. Omalena
knjiica obuhvaa trideset i devet stranica u francuskome duodec
formatu, ukoriena u vrst, crvenosme, na hrptu neto grublji
papir. Trideset primjeraka darovao je autor prijateljima. Dvije
stotine primjeraka dao je nekom knjiaru na prodaju, da bi tih
dvjesto primjeraka uskoro izgorjelo u velikome poaru skladita.
Ostatak naklade, sto i sedamdeset primjeraka, pjesnik je zadrao
za sebe, no ne zna se to se s njima dogodilo. To je djelce bilo
mrtvoroene, a pjesnik je, vjerojatno u prvom redu iz razloga
ekonomske prirode, na odreeno vrijeme posve odustao od daljnjih
poetskih pokuaja.
No, nekih sedam godina kasnije sluajno e otkriti na koji se
nain kao po pagi stvaraju uspjene komedije. Marljivo je prionuo
na posao i, imajui sree, otada je svake godine isporuivao po
jednu komediju, tono i pouzdano kao kakav dobar tvorniar.
Kazalita su bila puna, u izlozima su stajala tiskana izdanja
komedija, snimljeni prizori s pozornice i portreti autora. Sada je
bio slavan, ali je odustao od ponovnoga izdavanja svojih
mladalakih pjesama, vjerojatno jer ih se stidio. Umro je u
cvijetu muevnosti, a kada mu je poslije smrti objavljena kratka
autobiografija preuzeta iz knjievne ostavtine, itatelji se za
njom pomamie. I tek je iz autobiografije svijet saznao za
postojanje onih zagubljenih mladalakih publikacija.
U meuvremenu su one silne komedije izale iz mode i vie se ne
izvode. Knjika izdanja nalaze se hrpimice i po svakoj cijeni,
najee u antikvarijatima kao konvoluti. No onaj svei njegova
prvijenca od kojega je moda - pae vjerojatno - sauvano jo samo
trideset primjeraka to ih je autor svojedobno darovao, sada je
prvorazredna rijetkost koju kolekcionari suhim zlatom plaaju i
neumorno trae. Ta se knjiica svakoga dana pojavljuje u popisima
traenih knjiga; samo je etiri puta osvanula u antikvarijatu i
svaki puta meu ljubiteljima rasplamsala estoku borbu
telegramima. Jer, sjedne strane, ona ipak nosi slavno ime, njegov
je prvijenac, a povrh toga, tiskana je u vlastitoj nakladi. No,
profinjenijim ljubiteljima knjievnosti takoer je zanimljivo i
dirljivo da od jednoga tako slavnoga i kao pricer hladnoga
kazalinog rutinera posjeduju svei sentimentalne mladalake
lirike.
Ukratko, ta se stvarica sa strau trai, a njezin besprijekoran,
neobrezan primjerak smatra se neprocjenjivim, poglavito otkako su
se i neki ameriki kolekcionari dali u potragu. To je skrenulo
pozornost i znanstvenicima, pa sad o toj rijetkoj knjiici postoje
ve dvije disertacije od kojihju jedna rasvjetljava s jezine,
druga s psiholoke strane. Njezin faksimilski pretisak u ezdeset
i pet primjeraka, koji se ne smije ponovno objavljivati, odavno je
razgrabljen, a u asopisima za bibliofile objavljeni su ve deseci
lanaka i biljeaka. Osobito se spori o tome gdje je moglo
zavriti onih sto i sedamdeset primjeraka koji su izbjegli poar.
Je li ih autor unitio, izgubio ili prodao? Ne zna se; njegovi
nasljednici ive u inozemstvu i ne pokazuju nikakvo zanimanje.
Danas kolekcionari zajedan primjerak nude mnogo vie nego za
toliko rijetko prvo izdanje "Zelenoga Hemncha". Osvane li sluajno
negdje onih spornih sto i sedamdeset primjeraka i ne uniti li ih
neki kolekcionar en bloc, slavna e knjiica postati bezvrijedna i
u najboljem sluaju tek se zgodimice, ovla i s ironijom
spominjati uz neke druge smijene anegdote iz povijesti biblio-
filstva.
(1905.)
 Rujansko jutro na Bodenskome jezeru

Ponovno poee, ve poetkom rujna, maglovita jutra. Prvih dana

bijahu tjeskobna, tmurna i alobna, dok je jo ivjelo sjeanje na
blistavu modrinu i smekastu jutarnju rumen kasnoga ljeta.
Izgledala su hladno, tupo, neveselo, prerano jesenski i budila one
prve, dijelom nelagodne, dijelom eznutljive misli na toplinu
sobe, sjaj svjetiljaka, klupicu uz pe u polumraku, peene jabuke
i kolovrat, misli koje svake godine prerano dolaze donosei prvu
jesensku jezu prije no to ju veseli i areni tjedni berbe voa i
groa ponovno raspre i pretvore u misaon, topao osjeaj berbe i
spokoja.
No, sad su se ljudi ponovno sviknuli na jezerske magle i posve im
je normalno da se sunce ne vidi prije podneva. A tko za to ima
oi, zahvalno i pozorno uiva u tim sivim jutrima s njihovom
finom, kao koprenom zastrtom igrom svjetla, s njihovim bojama
jezera poput kovine i stakla i nepredvidljivim prostornim
opsjenama koje se esto doimaju poput uda, bajki i arobnih
snova. Jezero vie nema druge obale, ve se razlijeva, iroko kao
more, u neke nestvarne srebrnaste daljine. A i s ove strane,
obrisi i boje vide se tek iz neposredne blizine, dok se podalje
sve rasplinjava u sivilu od oblaka, koprene, izmaglice i vlana
svjetla. Ozbiljni, samotni, markantni vrci topola plivaju tromo
poput blijedih sjenovitih otoka u maglovitu zraku, barke, neujne
poput duhova, nestvarnim plove visinama iznad zaparenih voda, a iz
nevidljivih sela i majura prigueni zvui zvona, kukurijekanje
pijetlova, lave pasa dopiru kroz vlanu hladnou kao iz nekih
nedostinih, dalekih predjela.
Kada je jutros zapuhao lagan sjeverac, nataknuo sam visoko, usko
trokutasto jedro na svoj ami, nabio si lulu i kroz maglu lagano
zaplovio jezerom. Sunce je vjerojatno ve bilo iznad brda jer se
ranojutarnje olovno sivilo jezerske povrine polako pretvaralo u
bistru srebrnu boju, gotovo kao na blijedoj mjeseini. Na inae
tako prijateljski bliskima, razlistanim ili aem obraslim obalama
nita se nije vidjelo, a nemajui kompasa, kao da sam jedrio
sasvim nepoznatim, beskrajnim vodama i morima oblaka, pa ak nisam
mogao nainiti niti nikakvu procjenu brzine svoje plovidbe. No,
nakon nekog vremena prouio sam dubinu, a kako nisam naao dno,
spustio sam plutajuu strunu s mamcem za tuke na 20 metara dubine
te ju stao za sobom lagano vui.
Tako sam, skutren na kormilarskome sjedalu, plovio moda jedan sat
bez prestanka u bjelkastoj magli. Bilo je prohladno. Lijeva ruka,
kojom sam drao ue jedra, ukoila se i utrnula, i bijah ljut na
sebe to ne ponesoh rukavice. A onda se predah tlapnjama.
Razmiljah o udnome rodbinskom ubojstvu koje se, u vrijeme
koncila u Konstanzu, zbilo u dvorcu moga seoceta Gaienhofena i
zbog raznih me okolnosti zanimalo, miljah na ono cijelo,
neobino, burno vrijeme u kojemu je naa tiha obala jezera bila
sreditem svijeta i kulture i popritem velikih povijesnih osobnih
sudbina. Zabavljalo me i veselilo te dobro mi znane, a sad u
maglama skrivene obale naseljavati slikama onih davno iezlih
ljudi, njihovim sudbinama i strastima. Zbog nasljedstva barun
ubija svoga brata, nasluuju se odnosi s dalekim zemljama, a iz
Konstanza, prepunog uglednih gostiju, pompe i luksuza, zavodljivo
blistaju drai prebogate kulture ...
Najednom me trgne naglo, otro zujanje dok sam se jo u mati
trudio zamisliti odore i oruja junonjemakih baruna i njihovih
romanskih gostiju s poetka 15. stoljea. U hipu se svim ulima
vratim u javu; u uzbuenju od lovake sree zgrabim kotur, oprezno
trgnem i osjetim na udici snanu ribu kako se oajniki opire.
Lagano poteui izvuem na povrinu lijepu tuku pa ju spustim u
mreu. Zatim ponovno ustro zabacim dok se ulovljena riba bijesno
praakala u kutiji. Pritom sam morao pustiti kormilo, pa se amac
zanio, a iznenadan udar vjetra prasnu mi deblenjakom i utavim
jedrom oko uiju. Nesiguran u pravac, prepustio sam vjetru puno
jedro i sve veom brzinom plovio ravno sve dok ne ugledah
sjenovite obrise malena poluotoka i na njemu stara orahova stabla.
Iz sivkasto zamagljenih vinograda to se nejasno nazi-rahu, s
vremena na vrijeme ulo se pratanje puaka vinogradskih uvara.
Spustili jedro i polako zaveslah prema obali jer sve topliji zrak
snano minsae na skoru kiu. Stadoh traiti najblie pristanite,
ubrzo ga naoh i dok sam izvlaio amac na obalu i raspitivao se o
imenu toga malenoga thurgauskoga sela, poe kia isprva nekako
nevoljko sipiti, a zatim sve jae i sve obilnije pljutati.
ak i da se, sudei po naznakama, toga popodneva nije moglo
oekivati razvedravanje, pljusak i kratko izgnanstvo u nepoznatu
seosku krmu uope me ne bi rastuili. Ja ionako nita ne drim do
takozvanoga "lijepog vremena", jer svakoje vrijeme lijepo, otvori
li ovjek oi i duu; a jedna od mojih omiljenih izletnikih
radosti jest i to da me vrijeme iznenada potjera u zakutke i meu
ljude koje nikada ne bih potraio ni vidio. Uvijek je neobino, a
vrlo esto i veoma zabavno na koji tren ili sat kao nenajavljen
gost sjediti u tuoj sobi kod neznanaca, vidjeti djeli
jednostavna ivota i na trenutak se zagledati u lica koja nikada
prije nisi vidio, koja ti esto uas postanu prisna i nezaboravna,
a koja moda nikada vie ne ugleda.
Bilo je prohladno u polumranoj krmi, vani je sve jae pljutala
kia i u potocima tekla niz prozorska stakla. Vino, naravno -
neizbjeni "tirolac", bilo je oajno trpko i od njega me
podilazila hladnoa. Za velikim jelovim stolom sjedio je jedan
jedini gost, neki upavi stari ribar zlovoljna lica kakvo ve
imaju pijanci, a pred njim aica rakije.
Nisam se tomu ba obradovao. Na posljetku ponem itati jueranje
Steckbornske novine - o sastanku povjerenstva za proirenje
kupalita, izvjee s riblje trnice, o poaru u jednom taglju,
stanju okota, skorom poskupljenju eera itd. Kiilo je sve
glasnije nekom ilavom i neumoljivom upornou, s estim
promjenama ritma koji je u sebi imao neto jednako uzbudljivo
koliko i neutjeno. Malo je nedostajalo pa da izgubim onu od kue
ponesenu jutarnju vedrinu to ju je lov na tuku jo uveao. I dok
sam punio lulu, uo sam da gostioniar onoga zlovoljnoga starca
oslovljava imenom Jakobeli, a na zvuk toga imena na um su mi
padale svakojake pripovijesti. O Jakobeliju sam ve mnogo puta
sluao. Bio je ribar iz Thurgaua, u narodu poznat nadaleko i
nairoko, udak i pijanac, s naznakama ludosti i neobino sretnom
rukom u ribolovu. Govorilo se da nepogreivo poznaje sve vremenske
zakonitosti i kalendar, a moda i razna druga umijea koja svatko
ne razumije. to sam starca due promatrao, bio sam sve uvjereniji
da je to taj Jakobeli. Dobacili mu nekoliko primjedaba o vremenu,
ovom neobino vruem ljetu, o ranim rujanskim maglama i izgledima
za mlado vino.
Jakobeli me neko vrijeme pustio govoriti, ozbiljno me traei
pogledom i nakaljavajui se. A onda najednom, odgurnuvi aicu u
stranu, on velikodunom kretnjom to trai pozornost odmahnu rukom
poput kakva drevna proroka i poe govoriti.
"Ovo ljeto", ree, "svakako je, dragi gospodine, bilo posebno
ljeto, i nita neu rei, ali e se ve vidjeti to uskoro dolazi.
Dragi gospodine. Puno oraha i ljenjaka, to donosi otru zimu, a
puno bukovog i hrastovog ira donosi veliku hladnou. Takoer se
kae:
Kad za sv. Dominika suho je i vrelo,
Zimi e nam selo dugo biti bijelo.
Tako doista i jest. No to jo ne znai mnogo. Meutim, idua
godina, razmislimo li o onome to govorim, bit e gladna godina,
vrela godina. Plodovi i voe sprit e se i usahnuti, isto tako
trava i krumpir, ah e biti puno treanja. "
"Kako to?" upitah. On prijezirno odmahnu rukom. "Kao to kaem,
cijenjeni gospodine. Idua e godina biti sunana godina, a Sunce
je dobar gospodar, no previe suh i vreo. A zatim e i zimajo
vie zahladnjeti. Kao to se dogodilo prije tristo godina kada se
Rajna i ispod povrine ledila, a djeca se u kolijevka-ma
smrzavala."
Uslijedilo je jo nekoliko pjesmica o vremenu, koje sam na alost
zaboravio, a zatim me diskretno pokuao potaknuti da ga poastim
jo jednom rakijicom: pokuaj sam ljubazno preuo. Sad se,
meutim, stade aliti na maglu i hladnou, lo ulov ribe i bolove
u rukama i nogama ponovno skreui pozornost na blagotvorno
djelovanje rakije koja ovjeka zgrije. Tako ju i narui, a ja,
poputajui njegovu moleivu pogledu, napokon obeah platiti. Tu
se on oraspoloi, pa voljan razgovora primaknu stolac blie meni i
stade pripovijedati vesele zgode, ponajvie o stranim
pijanevanjima ili fantastinim ribarskim pohodima. Najbolja je
bila ova: jednom zgodom u Hornu na Zellerskom jezeru prodao je
ribe, pa sav novac odmah zapio. Kada se htio ponovno otisnuti, bio
je toliko nakresan da ga obalni carinici ne htjedoe pustiti u
amac, jer on nikada nije bio dobar na vesla, a jezero se burkalo
i pjenilo. On se svejedno otisnu, pokua dio puta preveslati, a
onda, umoran, utonu u amac i zaspa. A kad se probudio,ami mu
se upravo pribliavao steckbornskomu pristanitu kamo je i elio
stii. Ali jo bolje od toga! Sluajno je, za to u pijanu stanju
nije mario, struna ostala plutati u vodi, pa kad ju je sad htio
izvui, morao se svoj silom uprijeti jer je na njoj visjela tuka
od gotovo sedam kila. Ribu je, naravno, odmah prodao, pa se i
idue noi mogao nakresati.
Kazao sam Jakobeliju da zgode te vrste nisu ba najljepe i daje
on ipak malo prestar za takve nepodoptine. Tad on ponovno
velianstvenim pokretom isprui ruku prema meni, pogladi se po
bradi i stade opet govoriti knjievnim njemakim. (Zgode je bio
ispripovjedio u dijalektu.)
"Za ribolov, dragi gospodine, potrebna je srea, i samo srea.
Moete triput ploviti na jedra, kupovati srebrne mamce za tuke i
sline smicalice, ali nita ne pomae. Netko drugi moe biti pijan
kao majka i vie e upecati. Naime, jedan ima sree, drugi je
nema. Vano je biti roen pod sretnom zvijezdom, shvaate me?"
Shvaao sam. No kad me pogledao s nekom izazovnom nadmoi elei
da ga poastim jo jednom rakijom, suoio se s mojom
neumoljivou. Neko vrijeme neprijateljski je utio pijuckajui na
tlo, a onda, okrenut prema krmaru, stade praviti zajedljive
aluzije. "Neto ti puno stranaca svraa u zadnje vrijeme - hm -
strana gospoda, da - hm. Prije smo tu bili svoji - naravno, svoji
smo bili. Ak' se tako nastavi, ti bi jo mogao postati hotelijer.
Zna, za ovakvu stranu gospodu, i tako finu. Hotelijer, tu se jo
i da zaraditi -"
I tako dalje. Taj mije ton iz nekih drugih ribarskih krmi bio
strano poznat i nimalo mi se nije svialo to su se gostioniar,
a jo vie njegov sin, toliko nakaljavali i susprezali smijeh, a
u mene gledali kao leinari. Najednom mi se uini kao da e
pljusak popustiti. Stoga upitam koliko sam duan, na brzinu
platim, ali ne ostavim napojnicu i izaem iz negostoljubive krme
uz uljudan pozdrav na koji mi om uope ne uzvratie. Umjesto toga,
i prije nego su se vrata zatvorila, iza mene se prolomi zloban
smijeh. Najradije bih se bio vratio i tim prostacima skresao u brk
to mislim, ili ba za inat sjeo za stol. No, tad se sjetih jedne
veeri u Baselu, kada sam zajedno s dvojicom prijatelja toliko
kinjio nekog bezazlenog gosta iz Berlina daje s gaenjem izaao iz
"nae" krme. Stoga posramljeno dadoh dvojici ribara za pravo. A u
isti mi mah pade na pamet da sam sam protiv trojice. I tako sam,
polako, odjedrio natrag, stigao kui pokisao neto iza podneva, pa
pred svoju ve pomalo zabrinutu enu istresao ulovljenu tuku,
doivljaje toga jutra i vremenska prorotva starog Jakobelija.
(1905.)
 Zimsko bljetavilo

etiri je noi i tri dana skoro bez prestanka padao snijeg, dobar,
sitan, trajan snijeg, a zadnje se noi smrznuo poput stakla. Tko
nije svakoga dana pred vratima meo i razgrtao, naao se zarobljen
te se morao latiti budaka da bi oslobodio kuni ulaz, podrumska
vrata i prozore. To se mnogima u selu dogodilo, pa se gunajui
prihvatie posla pred svojim kuama, navukavi duboke izme i
rukavice, a vrat i ui omotavi vunenim alovima. Oni smireni
radovali su se to je veliki snijeg stigao prije mraza i zatitio
im ugroenu zimsku sjetvu. Ali i ovdje kao i drugdje smireni su
veoma u manjini, pa je veina plaljivo proklinjala preotru zimu,
ljudi su jedini pred drugima raunali svoje tete i pripovijedali
jezovite prie o slinim ljutim zimama. No, u cijelome selu jedva
da su bila dva ili tri ovjeka kojima ovaj udesni dan nije
govorio o brigama i nevoljama, ve kudikamo vie o radostima,
bljetavilu i Bojoj ljepoti. Tko godje mogao, ostajao je u kui i
staji, a tko je morao van, glavu je i duu zamatao u tople rupce,
a svojoj enji nije doputao ii drugim putom, osim onim to vodi
natrag do naputene klupice uz pe na kojoj se izmeu zelenih
kaljevih ploa arila podgrjevna ploa od lijevana eljeza. A
ipak, dan je bio takav da ljude iz grada nijedan slikar ne bi u to
uvjerio, mnogo radosniji, modriji i bljetaviji od najljepega
dana kasnoga ljeta. Nebo se, isto i modro, prostiralo u beskrajne
daljine, ume su snivale pod debelim snijegom, planine bljeskale
poput munje ili svjetlucale crvenkastim sjajem, ili se pak ogrtale
u duge, bajkovito modre sjene, a izmeu svega,staklasto zeleno,
lealo jejo nezamrznuto jezero, izbliza zrcalno svijetlo, a u
daljini tamnomodro i crno, opkoljeno bljetavim snjenobijelim
jezicima kopna na kojima nije bilo niega tamnoga osim tankih,
smrznutih nizova ogoljelih topola. A zrakom i beskrajnim nebom,
hvastavo i razuzdano rojila se zastraujua svjetlost odbijajui
se u snjenome bljetavilu od svakog bre-1 uljka i panjaka, od
svakog kamena, bivajui dvaput jaa. U ', neprekinutim valovima
svjetlucala je iznad bijelih povrina, arila se i zlatom rubila
ume i udaljene planine, u dijamantnim i dugi-, nim bojama
bljeskala zrakom poput tanke munje, poivala do mile volje na
utoj trsci i u zelenim jezerskim uvalama na drugoj obali, ak je
i sve sjene inila blagima, plaviasto mekima i neznatnima, kao da
se toga bljetavoga dana i posljednji kutak koji se jo opire mora
svjetlou proeti i zasititi. Za takvih je dana nemogue
vjerovati da e ikada zanoati, no kad se napokon ipak spusti
mrak, divno je promatrati kako se sav taj bljetavo odvani sjaj
polagano predaje, posustaje i trai neki veo, mada nakon takvih
dana niti sama no, ako je bez mjeseca, nikada nije posve tamna.
Takvi snjeni dani i zato su toliko dugi jer nas isto zimsko nebo
i nesputano svjetlo pretvara u djecu, pa tako jo jednom gledamo
Zemlju u bljetavilu stvaranja i jo jednom bez svijesti o vremenu
ivimo kao djeca koju svaki trenutak iznova iznenauje i koja ne
oekuju kraj. Tako je bilo i sa mnom kad sam potkraj toga dana,
vraajui se s dugoga pjeaenja, pri izlasku iz ve mrane ume
ugledao svoje selo u rumenilu sutona. Pohodio sam britko hladne,
slobodne visove s kojih sam promatrao nizove breuljaka, ume,
oranice, jezera i daleke svijetle vrhove Alpa, lutao sam mrtvom
timom zimsko plaviastih uma u kojima, osim plaljivih uzdisaja
otealih stabala, nije glasa bilo za uti. U planinskoj umi
uhodio sam crvenu, opreznu a ipak drsku lisicu, a u trskom
obrasloj movari oslukivao tamne divlje patke, vie od sata trao
za crnom unom, a na duboko zametenom obronku breuljka naiao na
malen le smrznute uto-voljke. Na povlatenu mjestu, izmeu
crvenih borova, promatrao sam bljetavi iroki vrh Glarnischa, na
dvostrukoj se vunenoj podstavi svojih zimskih hlaa sklizao niz
padinu i cijeloga dana ni ive due nisam sreo.
Umoran i radostan vraao sam se kui dok se vani sve bre sputao
mrak. Noge su se ve pomalo koile, i bio sam dobrano gladan, no
zadovoljan. Danas je bio dobar dan, ist, divan, nezaboravan koji
vrijedi kao stotinu napola proivljenih i zaboravljenih dana. A u
sumrak, snjenom, blijedo svjetlucavom cestom kretalo se ispred
mene neto to pokuah sustii. Na udaljenosti od moda jo
stotinu metara razaznah djeaka koji je na glavi nosio preveliku
oevu vunenu kapu, a u ruci prazno vjedro. J ba u trenutku kada
sam ga jasno mogao vidjeti, zauh i njegovu pjesmu. Neko vrijeme
uzaludno pokuavah odgonetnuti to pjeva, jer se zbog hladnoe
vrlo brzo kretao, pa do mene dopirahu tek pojedini tonovi. Zatim
prioh blie i otada se neopazice zadrali iza njega. urio je, s
lijevom rukom duboko u depu, i esto se spoticao na hrapavoj i
grbavo zamrznutoj cesti. No bez prestanka je pjevao, etvrt sata,
pola sata, moda i due, sve dok ne stigosmo u selo i on nestade u
prvoj, ve mranoj ulici. Uvijek sam morao razmiljati i
prisjeati se koju je to pjesmu malian pjevao. Zvuala je kao
prava veernja pjesma za taj dan, kao pjesma iz nezaboravno
bogatoga, pa ipak dalekoga i ve pomalo mutnoga djetinjstva.
Djeak pjevajui nije izgovarao rijei, ve samo la -li - lo, no
to je uvijek bila ona ista melodija, tek neznatno izmijenjena,
svaki puta malo drugaija, la li - la lo, no melodija je bila
toliko poznata, toliko uobiajena da sam ju i ja morao potiho
pjevuiti. Pjesmu nisam poznavao. Moda je ipak bila neka
zaboravljena djeja melodija. Ne vjerujem. Za takvih izletnikih
dana ovjek uje mnogo tonova i vidi mnogo stvari koje mu se uine
esto uvenima i esto vienima i od davnina dobro poznatima, a da
ih ipak nikada nije ni uo ni vidio.
(1905.)
 Prva pustolovina

Neobino je kako se doivljaji od ovjeka mogu otuiti i nestati!

itave godine s tisuama doivljaja mogu ieznuti. Cesto gledam
djecu kako tre u kolu i ne mislim na vlastito kolovanje, gledam
gimnazijalce i jedva se jo sjetim da sam to i ja bio. Gledam
strojare kako odlaze u svoje radionice, a vjetro-gonjasti pisari u
svoje urede, i posve sam zaboravio da sam neko i |a tako iao i
nosio plavu bluzu i pisarsku kutu s ulatenim laktovima. U
knjiari promatram neobine zbirice pjesama osamnaestogodinjaka,
objavljene u nakladi Pierson u Dresde-nu, i vie ne razmiljam o
tome da sam i ja neko pisao takve stihove i nasjeo ba tom istom
lovcu na autore.
I tako sve dok u nekom trenu, u etnji ili vonji vlakom ili
besanom nonom asu ne iskrsne cijeli jedan zaboravljeni dio
ivota i ukae mi se, jarko osvijetljen, kao kakav kazalini
prizor sa svim sitnicama, svim imenima i mjestima, zvucima i
mirisima. To mi se dogodilo prole noi. Vratio mi se doivljaj za
koji sam svojedobno bio siguran da ga nikada neu zaboraviti, a
koji mi je, ipak, godinama netragom pao u zaborav. Isto kao to
izgubimo knjigu ili perorez, pa nam isprva nedostaje, a onda ga
jednoga dana ugledamo u ladici meu starudijama i on je opet tu i
ponovno je na.
Bilo mije osamnaest godina i zavravao sam bravarski nauk.
Odnedavno mije bilo jasno da u toj struci neu daleko dogurati te
odluih jo jednom promijeniti zanimanje. Dok se ne ukae prilika
da to priopim ocu, ostao sam u bravariji obavljajui posao napola
mrzovoljno, napola veselo, kao netko tko je ve dao otkaz svjestan
da svi putovi samo njega ekaju.
Imali smo tada u radionici volontera kojega je resila iznimna
vrlina daje bio u srodstvu s imunom damom iz susjedstva. Ta dama,
mlada udovica nekog tvorniara, stanovala je u omanjoj vili,
posjedovala elegantna kola i jahaega konja i slovila kao gizdava
i ekscentrina jer nije sudjelovala u kolektivnom ispijanju kave,
ve umjesto toga jahala, pecala, uzgajala tulipane i drala
bernardince. O njoj su govorili sa zaviu i ogorenjem, napose
otkad se saznalo daje u Stuttgartu i Miinchenu, kamo je esto
odlazila, znala biti vrlo drutvena.
Otkad je njezin neak ili brati kod nas volontirao, to udo ve
je triput bilo u naoj radionici, pozdravilo svoga roaka i
razgledalo nae strojeve. Svaki je puta izgledala prekrasno i na
mene ostavljala snaan dojam dok bi u otmjenoj haljini prolazila
aavom prostorijom i znatieljna pogleda postavljala smijena
pitanja, visoka svijetloplava ena lica tako svjeeg i naivnog kao
u djevojice. Stajali smo tamo u svojim masnim bravarskim bluzama
garavih ruku i lica, s osjeajem kao da nam je kraljevna dola u
posjet. Ono to smo svaki puta naknadno uvidjeli nikako se nije
slagalo s naim socijaldemokratskim nazorima.
Jednoga dana u vrijeme uine prie mi volonter i ree: "Hoe li u
nedjelju sa mnom k mojoj teti? Pozvala te je."
"Pozvala? uj, ne zbijaj sa mnom glupe ale, jer u ti nabiti nos
u kabao s vodom." No, bio je ozbiljan. Pozvala me je u nedjelju
naveer. Kui smo se mogli vratiti vlakom u deset, a ako bismo
due ostali, moda bi nam dala koiju.
Ophoditi se s vlasnicom luksuzne koije, gospodaricom jednoga
sluge, dviju sluavki, koijaa i vrtlara, po mome je tadanjem
shvaanju bilo upravo besramno. No to mi je palo na pamet tek
nakon to sam ve odavno pourio prihvatiti poziv raspitujui seje
li moje uto nedjeljno odijelo dovoljno dobro.
Do subote sam od silnoga uzbuenja i sree trkarao uokolo kao
muha bez glave. A onda me uhvatio strah. to da tamo kaem, kako
da se vladam, kako da s njom razgovaram? Moje odijelo, kojim sam
se oduvijek ponosio, najednom je imalo toliko nabora i mrlja, a
svi su mi ovratnici na rubovima bili pohabani. Osim toga, i moj je
eir bio star i pohaban, sve se to nije moglo kompenzirati trima
mojim najraskonijim odjevnim predmetima - parom kao igla iljatih
glenjaa, blistavo crvenom, polusvilenom kravatom i cvikerom s
poniklanim okvirima.
U nedjelju naveer krenuo sam s volonterom pjeice u Sett-lingen,
bolestan od uzbuenja i zbunjenosti. Ugledavi vilu, stali smo uz
ogradu ispred inozemnih borova i empresa, dok se lave pasa
mijeao sa zvukom zvonca na ulaznim vratima. Sluga nas je uveo u
kuu, utke, odnosei se prema nama s omalovaavanjem, jedva
doputajui da se obranim od krupnih bernardinaca koji su me
pokuavali epati za hlae. U strahu pogledah svoje ruke koje
mjesecima nisu bile tako pedantno iste. Veer uoi, pola sam ih
sata prao petrolejem i sapunom.
Dama nas je primila u salonu odjevena u jednostavnu, svijetlo-
plavu ljetnu opravu. Pruila nam je ruku ponudivi da sjednemo.
"Veera e", ree, "zaas biti spremna."
"Jeste li kratkovidni?" upita me.
"Pomalo."
"Znate, taj vam cviker uope ne stoji." Skinem ga, tutnem u dep i
prkosno pogledam.
"A i socijalac ste?", nastavi.
"Mislite socijaldemokrat? Da, naravno."
"A zato?"
"Iz uvjerenja."
"Aha. Ali kravata vam je doista zgodna. No, idemo jesti. Vas
dvojica ste valjda doli gladni?"
U susjednoj sobi bila su postavljena tri kuvera. Tamo, suprotno
mome oekivanju, osim triju aa nije bilo niega to bi me
zbunilo. Juha od mozga, bubrenjak, povre, salata i kolai, sve
su to bila jela koja sam znao jesti, a da se ne osramotim. Vino je
domaica sama toila. Tijekom objeda razgovarala je gotovo samo s
volonterom, a kako su me ukusna jela i vino fino zaposlili, uskoro
osjetih ugodu, pa i stanovitu sigurnost.
Nakon objeda vinske su nam ae prenesene u salon, a kada su mi
ponudili finu cigaru i na moje uenje pripalili na crvenoj i
zlatnoutoj svijei, moja se ugoda pretvorila u milinu. Sada sam
se odvaio i pogledati damu, a bila je toliko profinjena i lijepa
da se s ponosom osjetih prenesenim u blaena prostranstva otmjena
svijeta o kojemu sam iz nekih romana i feljtona stekao eznutljivu
i neodreenu predodbu.
Zapodjenuli smo vrlo iv razgovor, a ja, postavi vrlo smion,
odvaih se naaliti primjedbama koje je madam nainila u vezi sa
socijaldemokracijom i crvenom kravatom. "Imate potpuno pravo.",
ree smijeei se. "Samo vi ostanite pri svome uvjerenju. No,
kravatu biste trebali vezivati manje ukoso. Vidite, ovako "
Stala je preda me, nagnula se, objema rukama uzela moju kravatu i
stala ju popravljati. Tad najednom s uasom osjetim kako dva prsta
zavlai u procjep moje koulje lagano mi dotiui prsa. A kada ju
zaprepateno pogledah, ona me jo jednom dotaknu s oba prsta
netremice me gledajui u oi.
K vragu, pomislih i srce mi stade tui, a ona malo ustuknu glumei
da promatra kravatu. No, umjesto toga, ponovno me promotri,
ozbiljno i temeljito, i nekoliko puta lagano kimnu glavom.
"'Mogao bi iz gornje vanjske sobe donijeti kutiju s igricama",
ree svome neaku koji je prelistavao asopis. "Da, budi tako
dobar."
On ode, a ona mi se priblii, polako, irom otvorenih oiju.
"Zna ..." apnu mi meko, "... drag si."
Pritom mi se unese u lice i usne nam se spojie, neujno i arko,
a onda opet, pa jo jednom. Zagrlili ju i privih uza se, tu visoku
lijepu damu, i to tako snano da ju je moralo zaboljeti. Ali ona
je ponovno traila moja usta i dok me ljubila, oi joj se
navlaie i zablistae djevojakim sjajem.
Volonter se vratio s igricama, pa smo sjeli i kockali za prali-ne.
Ponovno je ivahno razgovarala i pri svakom se bacanju alila, no
ja ne izustih ni rijei i teko disah. Povremeno joj je ruka
zalazila ispod stola, poigravala se s mojom rukom ili mi poivala
na koljenu.
Oko deset sati izjavi volonter da nam je vrijeme poi.
"I vi biste ve poli?" upita me ona i pogleda. Neiskusan u
ljubavnim stvarimapromucah daje, valjda, vrijeme, pa ustadoh.
"Pa, kad je tako ..." uzviknu ona, a volonter krenu. Slijedio sam
ga prema vratima, i ba kad je prekoraio prag, ona me trgnu za
ruku i jo jednom privue. Na izlasku mi doapnu: "Budi spretan,
uj, budi spretan." Ni to nisam razumio.
Oprostili smo se i otrali prema postaji. Kupismo karte, a
volonter ue u vlak. No meni sada nije trebalo drutvo. Popeh se
samo na prvu stubu, a kada prometnik zviznu, ja saskoih i
ostadoh. Bila je ve mrkla no.
Omamljen i tuan vraao sam se kui dugom cestom, uljajui se kao
lopov kraj njezina vrta i ograde. Otmjena me dama voljela! Preda
mnom se prostirahu zemlje udesa, a kada sluajno u depu napipah
pomklani cviker, bacih ga u grabu kraj puta.
Idue je nedjelje volonter opet bio pozvan na ruak, no ne i ja.
Vie nije dolazila u radionicu.
Tijekom tri mjeseca esto sam odlazio u Settlingen, nedjeljom ili
kasno naveer, oslukivao uz ogradu, uljao se oko vrta, sluao
lave bernardinaca i um vjetra u kronjama inozemnih stabala,
gledao svjetlo u sobama mislei: Moda me jednom ugleda; ta ona me
voli. Jednom sam iz kue zauo klavirsku glazbu, meku i lelujavu,
i leei uza zid zaplakao.
No nikada me vie sluga nije uveo u kuu i branio od pasa, i
nikada vie njezina ruka nije dotakla moju ruku ni njezine usne
moje usne. To mi se jo samo u snu nekoliko puta dogodilo, u snu.
U kasnu jesen napustio sam bravariju, zauvijek svukao plavu bluzu
i otisnuo se daleko u neki drugi grad.
(1905.)
 Besane noi

U sitne sate lei u postelji, a san ne ide na oi. Ulica je tiha,

u vrtovima s vremena na vrijeme povjetarac dotakne stabla. Negdje
laje pas; ulicom u daljini prolaze kola. uje ih jasno, po
lelujavu zvuku prepoznaje da su na oprugama, u mislima ih
slijedi, zakrenu za ugao, najednom ubrzaju, a uurbano se
kotrljanje uskoro raspline u veliku tiinu. A onda, kasni
prolaznik. Hoda brzo, korak mu udno odjekuje u pustoj ulici.
Zastane, otkljua vrata, zatvori ih za sobom, a onda opet zavlada
muk. Ponovno i jo jednom u sobu dopru zvui mrvice ivota, sve
rjee, sve tie, a onda nastupe sati kada je sve umorno, a svaki i
najtii povjetarac i najsitnije zrnce buke to se kruni ispod
tapete biva glasno i mono i u tebi budi ula. I nema sna. Samo
ti umor na oi i misli spusti tanak veo, u uhu slua um
neprekidna kolanja krvi, u bolnoj glavi slua siuni, grozniavi
ivot, a u ilama osjea ravnomjeran, a ipak zbunjuju ritam
bila.
Nita ti ne pomae prevrtanje s boka na bok, ustajanje i ponovno
lijeganje. To je jedan od onih sati kada nikako ne moe od sebe
pobjei. Tobom sad gospodare misli i pokreti tvoje udi i tvoga
sjeanja, a nema drutva da ih, kao obino, razgovorom odagna.
Tko ivi u tuini, u sjeanje mu dolaze kua i vrt iz njegova
zaviaja i djetinjstvo i ume u kojima je proivio svoje
najslobodnije i najnezaboravnije djeake dane, sobe i stubita u
kojima su odjekivale njegove djeake igre, i slike roditelja,
nekako stranih, ozbiljnih i ostarjelih, s ljubavlju, brigom i
tihim prijekorom u oima. On prua ruku uzalud traei uzvraenu
desnicu, no preplavi ga plima tuge i samoe, a neki drugi likovi
to izranjaju u zbunjenosti i ozbiljnosti toga asa gotovo nas sve
rastuuju. Tko nije u mladim danima svojim najbliima katkad
zagorao ivot, odbio ljubav i prezreo njihovu dobrohotnost? Tko
nije prkosno i oholo propustio neku sreu koja mu se nudila, tko
nije bar jednom povrijedio tue ili svoje dostojanstvo ili
uvrijedio prijatelje nepromiljenom rijeju, neispunjenim
obeanjem, runim i uvredljivim pokretom? Oni sad pred tobom stoje
i mirnim te oima u tiini udno promatraju, a tebe je sram pred
njima i sram te je pred sobom.
Pada ti na pamet koliko si samo noi u tom istom krevetu bezbrino
prospavao izmeu dana punih pokreta, buke i razonode, i kako si
nezamislivo davno, kao danas, bio sam svoj utljivi, nenaminkani
zabavlja. ivio si intenzivno, u to si vrijeme neizmjerno mnogo
vidio, razgovarao, sluao, smijao se, a sada, kao da se nikada
nije dogodilo, sve ti je to strano i od tebe se otuuje, a plavi
su ti nebeski svodovi tvoga djetinjstva, davno zaboravljene slike
tvoga zaviaja i glasovi davno pokojnih strahovito bliski i
prisutni.
San je jedan od najdivnijih darova prirode, prijatelj i utoite,
arobnjak i tihi tjeitelj, i ao mi je iz dubine due svakoga tko
se, patei od dugih nesanica, nauio zadovoljiti s pola sata
grozniava drijemea. Ne bih, ipak, mogao voljeti ovjeka za kog
znam da u ivotu nije imao neprospavanih noi; to bi morala biti
neka djeji ista, neiskvarena dua.
U ovom naem uurbanom, opojnom ivotu zastraujue je malo
trenutaka kada dua postaje svjesna sebe same, kada se ivot ula
i ivot duha povlai, a dua raskriljena stoji pred zrcalom
sjeanja i savjesti. To se zbiva, moda, kada doivimo veliku bol,
moda uz majin odar, uz bolesniku postelju moda, ili na kraju
duega usamljenog putovanja u prvim satima povratka, no uvijek je
praeno smetnjama i sjetama. U tom je vrijednost probdjevenih
noi. Samo se tada bez silnih vanjskih potresa dua moe izraziti,
bilo kroz uenje ili strah, osudu ili tugu. Duevni ivot koji
vodimo tijekom dana nikada nije toliko ist; naa ula u njem
snano sudjeluju, razum se namee pridodajui osjeajima i trunku
glasa osude, finu. dra usporedbe i finu, razornu dra ale. No
dua utonula u snohvaticu ne opire se, pa u toj ovisnosti i
potlaenosti koje traju danima i mjesecima, proivi pola ivota
sve dok ne kucne njezin as i u jednoj tjeskobnoj, besanoj noi ne
zbaci okove i svekolikom nas puninom svoga samovoljnoga ivota
iznenadi ili uasne. Dobro nam je s vremena na vrijeme primijetiti
da na ivot nije samo oblik, da u sebi nosimo mo otpornu na sve
vanjske utjecaje i nepotkupljivu, da u nama progovaraju glasovi
nad kojima nemamo vlast. Tko doista neto jest i posjeduje neku
vrstu vjere, rado se pokorava tim glasovima i iz takvih trenutaka
izlazi produbljena pogleda.
Htio bih rei pokoju i o nesanici kao bolesti, mada je to moda
suvino, jer vjerojatno svi koji od nje pate dobro znaju to elim
rei. No, moda e ipak rado proitati napisano ono to im je
poznato, a to inae nije predmetom razgovora. Pritom mislim na
unutarnji odgoj koji se stjee nespavanjem. Svaka bolest i nunost
ekanja uitelj je kojeg treba pravilno shvatiti. No kola svih
ivanih tegoba osobito je prodorna. "Sigurno je puno propatio",
kae se za ljude koji u pokretima i govoru oituju neobinu mjeru
suzdrane profinjenosti i njene obazrivosti. Ovladavanju
vlastitim tijelom i mislima ne ui nas nijedna kola tako dobro
kao kola nesanice. Njeno doticati i obazrivo postupati moe samo
netko komu je i samome potreban njean dodir. S blagou
promatrati i stvari s ljubavlju ocjenjivati, sagledavati duevne
razloge i sve ljudske slabosti dobrohotno razumjeti moe samo onaj
koji je esto u neumoljivoj tiini samotnih sati bio izruen na
milost i nemilost vlastitim nesputanim mislima. U ivotu nije
teko prepoznati ljude koji su mnoge noi preleali budna oka.
Htio bih navesti jo i odgojnu vrijednost nesanice koja svakako
zasluuje da se podrobno razmotri u nekom drugom kontekstu.
Nesanica je kola strahopotovanja - strahopotovanja sviju
stvari, onoga strahopotovanja koje i najskromniji ivot moe
pokropiti mirisom trajno uzviena raspoloenja, onog istog
strahopotovanja koje je prvi i najvaniji uvjet pjesnike i
umjetnike veliine.
Zamislimo besana ovjeka dok lei u postelji. Sati teku tiho i
uasno sporo, izmeu dvaju otkucaja sata zjapi iroka, crna
provalija nepodnoljiva beskraja. - Koliko smo esto uli
trkaranje mia, kotrljanje kola, kucanje sata, ubor zdenca, huk
vjetra, kripu namjetaja! ujemo ih ne marei za njih. No sada se
u toj samoi i grobnoj tiini eznutljivo hvatamo za svaki daak
ivota koji nas okrzne. Kola u prolazu ivahno nas zaposle,
procjenjujemo im teinu i model, umor ili snagu konja, pokuavamo
pogoditi kojom se ulicom kreu i kamo e skrenuti. Ili pak
vodoskok! Sluamo ga zahvalno kao njenu glazbu, kao to bolesnik
slua rijei prijatelja koji mu dolazi u posjet unosei u njegovu
samou miris zdravlja i daak vanjskoga ivota. Sluamo pad
vodenoga mlaza u pun zdenac, zatim blae i neujednaeno otje-
canje. U neprestanom umu nastojimo uti neki ritam, tiho
pjevuimo u taktu glazbe, a zatim zautimo sluajui ga kako sam
nastavlja svoj poj. Sanjarei, u mislima pratimo vodu to otjee
kao potok i rijeka natrag u more i kolijevku vjenoga postanka,
htijenja i obnove. Tu poinje tkivo due, polovinih misli, na se
ivot pred nama prostire, odnosi i zakoni najednom bivaju jasni u
doivljaju koji nam se dosad inio nerazjanjenim i zbrkanim.
Taj put od oslukivanja zdenca do divljenja dosljednosti svega
zbivanja te strahopotovanja pred skrivenom zadnjom tajnom ivota
neemo prijei nikada tako strpljivo, paljivo i ozbiljno kao u
tim nonim satima.
Na taj su nain, zasigurno, ve svi besani ljudi svoju nevolju
pretvorili u vrlinu. U njihovoj im patnji elim strpljenje i, ako
je mogue, ozdravljenje. Svima lakomislenima, a navlastito onima
vitalnima to se hvastaju zdravljem, elim gdjekad pokoju besanu
no u kojoj e utke morati zastati pred prijekornom pojavom
vlastita unutranjeg ivota.
(1905.)
 Na Gotthardu

Ma koliko esto odlazio u planine do sada sam tek etiri puta

vidio suroga orla. Prvi put, tada skoro jo djeak, kada sam u
srebrnastim visinama spazio sigurno i lijepo kruenje velike ptice
i saznao daje to orao, srce mi stade jae tui i ja u tom
kraljevski otmjenomu letu vidjeh pjesmu i simbol. Slijedio sam ga
edna pogleda zauvijek ga sauvavi u sjeanju. Otada nikada vie
nisam odlazio u planine bez tihe enje da ga ponovno vidim, i
stotinama sam puta na visinskim stazama dizao pogled gajei
djelominu nadu. Ta se nada rijetko ispunjala, no ostala je u meni
jednako iva. Postoje stvari i elje uz koje vezujem svu zadihanu
ivotnu radost i predodbu o najpoeljnijoj zemaljskoj slasti; a
tu prije svih ubrajam ove tri: zvjezdanu zimsku no u visokome
gorju, veernju vonju barkom po venecijanskoj laguni, te vrebanje
orla iznad planina. Kad god me umor svlada od brige i razoaranja,
a isprazan me i ruan dan ojadi i ukoi, ja utoite traim u tim
slikama, i mada one najee ostaju tek neostvarive elje, moja je
udnja u njima ipak nala vrst i ist cilj, a to je ve polovica
ozdravljenja.
Nedavno sam proveo tjedan dana u Zurichu da bih prekinuo dugu zimu
i ponovno udahnuo kulturu, vidio ljude i osjetio se suvremenikom.
To su bili lijepi, ispunjeni dani: vidio sam nove Weltijeve slike,
sluao Beethovena, Mozarta i Huga Wolfa, druio se s prijateljima
slikarima, pjesnicima, urednicima, vidio ulice pune svijeta, brza
kola i lijepo odjevene ene, a nou pijuckao vino uz ivahne
razgovore. Uivao sam u tome da me u trgovinama dobro poslue
(premda poznajem i ljubaznije trgovce od zurikih), priutio si
temeljito i ugodno brijanje, zatim izvrsnu saunu, a predveer
sjedio u vrlo prometnoj kavani s francuskim i talijanskim
urnalima, elegantnim gostima, poletnim konobarima i dobrim
biljarom. Istodobno sam sa zadovoljstvom bio svjestan injenice da
od srca i iskreno uivam u svemu to je gradskim ljudima ve
odavno postalo dosadno i svakodnevno, i tih sam dana vjerojatno
bio najzadovoljniji ovjek u gradu.

Krajem tjedna uini mi se daje za ovaj puta dosta i da bi sada

bilo dobro opet sjediti kod kue izmeu jezera i ume, spavati u
svom krevetu i ponovno misliti na posao. Ljudi su mi sve manje
imponirali, sve manje mi se inili puni ivosti i duha, a osjetih
i potrebu da svakodnevne umjetnike uitke sada na miru ponovno
proivim jer su se jedan s drugim poeli mijeati i pomalo
blijedjeti. Dakle, kui!
No kako sam tih osam dana preko Zurikoga jezera gledao blijede,
tihe Alpe, s nastupajuim umorom i zasienjem u meni se snano
budila pjesma o surome orlu i zimskoj noi u visokome gorju koju
ve dugo ne uh. Novac za put dostajao je jo za dva, tri dana i
odluih skoknuti do Gottharda koji jo nikada, osim u prolazu,
zimi nisam vidio. Zimske izme i ostalu opremu imao sam sasobom,
pa mije preostalo jo samo da kupim kartu i ukrcam se.
Dan je bio siv, kroz prozor vagona, osim najbliih stabala,
breuljaka i kua, nita se nije dalo razaznati. Sve se rasplinulo
u blijedoj izmaglici koja je svjetlost primala jo samo od
svjeega, istog snijega. udilo me to se Zugerko jezero ne
pojavljuje, sve dok nisam otkrio daje zaleeno i zameteno
snijegom. S nestrpljenjem sam ekao traak sunca i kidanje magle.
ekao sam ih u Arthu, u Brunnenu, u Fliielenu, a kada smo proli
Erstfeld -ve se bliilo podne - a mi jo uvijek u oblacima i
sumraku, poeo sam gubiti vjeru i razoarano se pomirio da e gore
padati snijeg i doekati me tmurno vrijeme. Rijetko sam se kada s
toliko napete pozornosti uspinjao gotthardskom eljeznicom, no
Amsteg je bio u magli, Gurtnellen je bio u magli, smioni mostovi
na rijeci ReuB bili su u magli, a kada proavi kroz Wassen ni
tamo nisam naao sunce, napustio sam nadu i svalio se u sjedalo.
Planine su uvijek lijepe i kadto volim i u magli uivati, no kada
zna kako u Alpama izgleda sunan dan, a preostala su ti jo samo
dva do tri, teko ti pada uzaludno iekivanje modroga neba.
A kad sam ve poeo razmiljati nije li moj izlet obino,
brzopleto rasipanje novaca, vlak je iznad Wassena iziao iz
tunela, a u sumaglici i sivobijelom snjenom svjetlu uini mi se
da vidjeh traak modrine i sunca. Hitro skoim, otvorim prozor i
stanem zuriti u nebo. Tamo se, polako i nesigurno, kroz oblake
crvenkasto probijala visoka litica s kosim snjenim brazdama
bivajui sve jasnija i blia, iza nje jo jedna, a povie i trea.
S vrhova planinajuriao je vjetar u snanim zapusima, poderani su
se oblaci mrvili bivajui sve tanji i sablasniji, a zaas se
cijelo gorje raskrilo, i razdragano, suncem obasjano, zablistalo
na prozirnome, blagom zraku, dok se nad njim prostiralo bistro,
tiho, skoro ljubia-stomodro nebo. Obuze me srea, a u sjeanju mi
se probudie stotine slinih zimskih dana u planini, zlatnih i
sjajnih, i svaki je bio dragulj. Sada vie nisam mislio na orla i
no obasjanu mjeseinom; lako poput djeaka iskoio sam u
Goschenenu iz vagona i pohitao ususret toj plavetnoj ljepoti.
Svi grebeni i vrhovi bili su tako udesno jasni i bliski, kakve se
vidjeti moe samo za odabranih zimskih dana, s dugim, ljubiastim
sjenama i bljetavilom snjenih polja. Zapue umjeren fen, a
suncem natopljen zrak stopli se kao s proljea. I opet sam, kao i
prije za mnogih dugih etnja, esto stajao tiho i gledajui oko
sebe imao osjeaj kao daje sve arolija koja bi u tren oka mogla
ieznuti. Ponovno me obuze onaj neobino blaeni, gotovo
tjeskobni osjeaj koji izletniku govori: Ovako uzvienu Zemlju
nikada vie nee gledati! Drvenim saonicama razrovanom, snanim
vjetrom as razmetenom, as posve zatrpanom cestom pokrivenom
smrznutim, metar visokim snijegom, uspinjao sam sepolako uz brdo,
borei se s vjetrom, prema Schollenenu3 i avoljemu mostu. Slavna,
velianstvena cesta i cijeli taj dio divlje doline rijeke ReuB
zimi su nemjerljivo ljepi, negoli sam ih ljeti vidio. I kao u
bajci, mlada rijeka ReuB to se ispod plavia-stih, na mnogim
mjestima probijenih ledenih kora huei valja niza snijegom
zameteni klanac, jedini je ivot u toj bijeloj grobnoj tiini. A
nad malim slapom iznad avoljega mosta, poput svoda to naizgled
slobodno u zraku lebdi, nadvio se sa stotinama grotesknih iljaka
ledeni baldahin od siunih kaplja.
Andermatt kao vremenska razdjelnica bio je pravi doivljaj. Iz
divljega, gruboga, vjetrom propuhanoga klanca izaao sam kroz
kratki tunel koji tamo pokriva cestu u sunan krajolik za-
sljepljujue bjeline. iroka planinska dolina toplo se sjala, na
njezinu kraju, uplaviastoj sjeni, uzdizala se litica, tiha
Hospen-ska dolina s crnim langobardskim tornjem spavala je
skutrena i mrana izmeu visokih snjenih zidina, na lijevoj
strani pogledom sam traio zavijanu i mjesecima snijegom zakrenu
ulicu Furka. udno su u Andermattu izgledali prazni hoteli,
zatvoreni i do prizemnih prozora zatrpani u snijegu iz kojeg su
strili jo samo vrci eljeznih vrtnih ograda. U "Kruni" sam
popio kavu i ugrijao se na kamenoj pei koju je prije ezdesetak
godina sazidao tadanji vlasnik Kolumban Camenzind. Njegovo i
enino ime stoji starinskim slovima napisano na sredinjoj ploi.
Sputala se veer i snijeg stade crvenkasto sipiti. Krenuo sam
natrag i tada, visoko u brdima, jo iznad najviega zavoja gornje
ceste, primijetih pticu u letu. Velik suri orao tiho je i lagano
kruio zrakom, aja sam ga, zastavi, dugo promatrao neobino
zateen ispunjenjem te gotovo ve zaboravljene elje. Sada sam
znao da nee izostati ni vedra, mjeseinom obasjana no, jer fen
je i dalje puhao umjerenom jainom, a prema jugu nebo je bilo tako
bistro modro kao otvorena aska proljetnoga goraca.
Sputanje natrag niz dolinu prema Goschenenu vie nije
predstavljalo napor. U RoBliju sam naruio vino i jelo i malo
otpoi-nuo, sve dok se oko jedan sat iznad strmoga grebena nije
pomolio gotovo pun Mjesec. Tada sam omotao dokoljenice, navukao
rukavice, pa krenuo usnulim selom kraj stare crkvice udesno
mirnim putom kroz usku postraninu dolinu prema gleeru Dam-ma i
goschenenskom panjaku. Hodao sam bez cilja i bez napora koliko
god je staza doputala, a zatim, umorivi se, polako krenuo
natrag. Na mekome snjenom putu nisam uo svojih koraka niti
kakvih drugih zvukova, a u visini pod nono modrim nebom prigueno
se blistao snjeni gleer, bijela je mjeseina ispunjala dolinu i
bila tako svijetla da sam mogao vidjeti plou, koja je kod Frutta
jedva virila iz snijega, a bila je posveena nekom
esnaestogodinjaku nastradalom u lavini. Krupne i treperave
stajale su zvijezde u noi, i nikada neu zaboraviti njihovo
svjetlo, bijelom mjeseinom obasjan krajobraz i muk umornih
vrhova.
Kad sam ujutro ustao nakon nekoliko sati dubokog sna i priao
prozoru, gornji se vrh gleera ponovno kupao u suncu. No ono nije
dopiralo u dolinu, fruttske kue i posljednja, s ove strane
smjetena seoska imanja Goschenena od kraja listopada do kraja
veljae ne prime ni zraku sunca. No sprijeda u selu i niz dolinu
rijeke ReuB moralo je jo prije podneva biti sunano. Odluili dio
puta kui prevaliti na gorskim saonicama. Mogao sam, dodue, jo
ovaj dan ostati ovdje gore, no izgledalo je kao da e se vrijeme
sutra promijeniti, a nisam elio ta dva sjajna dana okonati
sumornim rastankom. Stoga sam, s noge na nogu, proetao do
Schollenena i natrag, oko podneva se oprostio i otiao unajmivi
jake gorske saonice koje sam obeao vratiti vlakom.
Odmah s druge strane eljeznike pruge sjeo sam u saonice i
otisnuo se jurnuvi iznad klanca rijeke ReuB i, uz samo dva
prekida, za pola se sata spustio do "Wassena. Ispred Wassena i
kroz njega put se neko vrijeme uzdizao, a zatim sam udario
udesnom dionicom do Gurtnellena, pa preko arobnoga mosta,
sputajui se najveom brzinom skoro bez zaustavljanja. Ne
postoji, osim brzoga jedrenja i skijanja, nita uzbudljivije i
prtavije od jurnjave niz brijeg na niskim saonicama uza zviduk
zraka, pokraj snjenih litica, sa suncem u zatiljku, a ispred tebe
moni planinski vrhovi koji odvani i hladni miruju na toplome
modrome nebu.
Moja se vonja zavrila. Stigao sam taman na vrijeme da jo predam
saonice i uskoim u vlak. Prije dan i pol, kada sam stizao ovamo,
donja dolina rijeke ReuB i obala jezera kantona Uri jo je bila
pod snijegom. Fen koji snjenim masama u visini jo nije mogao
nauditi, ovdje dolje u meuvremenu je marljivo radio. to smo
dalje odmicali prema dolini, sve je tanji bivao ovdje ve
razvodnjeni snijeg, a u Altdorfu i Fliielenu svi su panjaci na
mlakome podnevnom zraku ve bili vlani i sivozeleni.
(1905.)
 Ljubav

Moj prijatelj, gospodin Thomas Hopfner, od svih je mojih znanaca

zasigurno najiskusniji u ljubavi. Barem je imaqjna[yie ena, kroz
dugu praksu ovladao umijeem zavoenja te se moe podiiti veoma
brojnim osvajanjima. Kada mi o tom pripovijeda, doimam se poput
kolarca. No ponekad u sebi mislim kako o pravoj biti ljubavi ni
on ne zna nita vie od drugih. Ne vjerujem da je u ivotu esto
probdio i proplakao noi zbog svoje drage. U svakom sluaju, njemu
je to rijetko bilo potrebno, i neka je tako, jer unato svojim
uspjesima on nije, veseo ovjek. tovie, nerijetko ga viam
pomalo melankolina, a cijeli njegov nastup odie rezigniranom
mirnoom, priguenou koja ne slii na raspoloenje.
No, to su pretpostavke, a moda i zablude. S psihologijom se moe
pisati knjige, ali ne i proniknuti u ljude, a ja ak ni nisam
psiholog. Pa ipak, kadto mi se ini daje moj prijatelj Thomas
samo zbog toga virtuoz u ljubavnoj igri jer mu za ljubav, koja
vie nije igra, neto nedostaje, i zbog toga je melankolik jer
poznaje taj svoj nedostatak i zbog njega ali. - Sve same
pretpostavke, a moda i zablude.
Ono to mije nedavno ispripovjedio o gospoi Forster bilo mi je
neobino, premda se nije radilo o stvarnome doivljaju ili dapae
pustolovini, ve samo o ugoaju, lirskoj anegdoti.
Sreo sam se s Hopfnerom upravo kada se spremao otii iz "Modre
zvijezde" te ga nagovorih da popijemo bocu vina. Da bih ga
prisilio da poasti nekom boljom kapljicom, naruili bocu obinoga
moselskoga vina koje on sam inae nikada ne pije. On nevoljko
opozove konobara.
"ekajte, nemojte moselsko!"
I narui neku dobru sortu. To mi je odgovaralo, pa smo se uz dobro
vino ubrzo raspriali. Oprezno sam razgovor usmjerio na gospou
Forster. Bila je lijepa ena, jedva prela tridesetu, odnedavna je
stanovala u gradu i pratio ju je glas da je iza sebe imala mnoge
ljubavne veze.
Mu joj je bio nitko i nita. Odnedavno sam znao daju moj
prijatelj posjeuje.
"Dakle Forsterica," ree napokon poputajui, "pa ako te ona ba
toliko zanima. to da kaem? Nisam s njom nita doivio."
"Ba nita?"
"Pa, kako se uzme. Nita to bih zapravo mogao ispriati. Morao
bih biti pjesnik."
Nasmijao sam se.
"Ti inae ba i ne cijeni pjesnike."
"A zato bih? Pjesnici su najee ljudi koji nita ne
doivljavaju. Mogu ti rei, meni se u ivotu dogodilo ve tisuu
stvari koje je trebalo zabiljeiti. Uvijek sam mislio, zato
jednom i neki pjesnik ne doivi takvo to da to ne propadne. Vi
oko najobinijih stvari uvijek nadignete groznu halabuku i svaki
vam je drek dovoljan za jednu cijelu novelu ..."
"A to s gospoom Forster? Je li i to novela?"
"Ne. Skica, ili pjesma. Zna, stanovit ugoaj."
"Dakle, sluam."
"Pa, ta me je ena zanimala. Ti zna to se o njoj govori. Koliko
sam mogao promatrati iz daljine, zacijelo je imala bogatu
prolost. inilo mi se daje voljela i upoznala sve vrste
mukaraca, ali nijednoga nije dugo trpjela. Zbog toga je lijepa."
"to ti zove lijepim?"
"Vrlo jednostavno, ona nema niega suvinoga, nita previe.
Tijelo joj je skladno oblikovano, suzdrano, podreeno njezinoj
volji. Nita na njemu nije neposluno, nita ne zataji, nita nije
tromo. Ne mogu zamisliti nijednu situaciju iz koje ona ne bi
izvukla najveu moguu ljepotu. Upravo me to privuklo, jer meni je
naivnost dosadna. Ja traim svjesnu ljepotu, odgojene oblike,
kulturu. Ma, pustimo teorije!"
"Da, bolje."
"Dakle, upoznali smo se i nekoliko sam puta tamo otiao. U to
vrijeme ona nije imala ljubavnika, to se dalo lako zapaziti. Mu
je bio porculanska figurica. Poeo sam se pribliavati. Nekoliko
pogleda preko stola, pokoja tiha rije pri nazdravljanju aom
vina i rukoljub koji malo predugo traje. Ona je to prihvaala
ekajui to e uslijediti. Onda sam joj doao u posjet u vrijeme
kada je morala biti sama, i ona me primila.
Sjedei joj suelice brzo sam shvatio daje ovdje svaka metoda
izlina. Zbog toga zaigrah va bangue i izjavili joj da sam
zaljubljen i da joj stojim na usluzi. Na to ona zapoe otprilike
ovakav dijalog:
'Razgovarajmo o neem zanimljivijem.'
'Nema niega to bi me zanimalo povrh vas, milostiva. Doao sam
vam to rei. Ako vas to zamara, otii u.'
53
'to vi, dakle, elite od mene?'
'Draga, milostiva!'
'Draga! Ja vas ne poznajem i ne volim.'
'Vidjet ete da se ne alim. Nudim vam sve to jesam i to mogu
uiniti, a moi u mnogo toga uiniti kada je to za vas.'
'Da, to svi govore. U vaim izjavama ljubavi nikada nita novo.
Stoje to ime biste me oduevili? Kada biste doista voljeli, ve
biste odavna neto uinili.'
'Primjerice to?'
'To biste sami morali znati. Mogli ste osam dana postiti ili se
ustrijeliti, ili barem pisati pjesme.'
'Nisam pjesnik.'
'A zato ne? Tko tako voli, kako bi se samo i trebalo voljeti, on
se za jedan osmijeh promee u pjesnika i junaka, za jedan mig, za
jednu rije one koju voli. A ako mu pjesme i nisu dobre, ipak su
strasne i pune ljubavi ...'
'Imate pravo, milostiva. Nisam ni pjesnik ni junak, a ni
ustrijeliti se neu. Ili ako bih to uinio, bilo bi to od boli jer
moja ljubav nije toliko jaka i arka kakvu od mene smijete
zahtijevati. No umjesto svega toga ja imam neto, imam jednu
jedinu malu prednost pred onim idealnim ljubavnikom: ja vas
razumijem.'
'to razumijete?'
'To da eznete kao i ja. Vi ne udite za ljubavnikom, ve biste
eljeli ljubiti, potpuno i nerazumno ljubiti. A to ne moete.'
'Mislite?'
'Mislim daje tako. Vi traite ljubav kakvu ja traim. Nije li
tako?'
'Moda.'
'Stoga vamja ne mogu biti potreban, i vie vas neu gnjaviti. No,
moda ete mi, prije nego odem, rei jeste li ikada sreli pravu
ljubav.'
'Jednom, moda. Kad smo ve dotle doli, mogu vam i to rei. Bilo
je to prije tri godine. Tada sam po prvi put imala osjeaj da me
netko istinski voli.'
'Smijem li dalje pitati?'
'Samo izvolite. Pojavio se tada mukarac, upoznao me i zavolio.
No, budui da sam bila udana, nije mi to rekao. A kada je vidio da
svoga mua ne volim i da imam miljenika, doao je i predloio mi
da raskinem brak. To nije bilo mogue, pa je otada taj mukarac za
mene se brinuo, uvao nas, upozoravao me i bio mi dobar pomaga i
prijatelj. A kada sam zbog njega otpustila svoga miljenika i bila
ga spremna prihvatiti, on me prezreo i otiao i nikada se vie
nije vratio. Taj me je volio, nitko drugi.'
'Shvaam.'
'Dakle, odlazite, zar ne? Moda smo jedno drugom ve i previe
toga rekli.'
'Zbogom. Najbolje je da vie ne dolazim.'"
Moj je prijatelj neko vrijeme utio, a onda dozvao konobara,
platio i otiao. A iz te sam prie izmeu ostaloga zakljuio da mu
nedostaje sposobnost prave ljubavi. Sam je to izgovorio. A ipak,
ljudima se mora najmanje vjerovati onda kada govore o vlastitim
manama. Mnogi se smatraju savrenima samo zato jer od sebe premalo
trae. Moj prijatelj to ne ini, i mogue je gaje upravo njegov
ideal istinske ljubavi stvorio takvim kakav jest. A moda me taj
mudri ovjek nasamario, i moda je onaj razgovor s gospoom
Forster samo plod njegove mate. Jer on je skriveni pjesnik, ma
koliko se tomu opirao.
Sve same pretpostavke, a moda i zablude.
(1906.)
 Mladievo pismo

tovana, milostiva gospoo!

Pozvali ste me da Vam piem. Smatrali ste da mladiu s knjievnim
darom mora biti osobit uitak to se pismom smije obratiti lijepoj
i tovanoj dami. Imate pravo, to jest uitak.
Povrh toga, stavili ste i primjedbu da mnogo bolje piem negoli
govorim. Evo, dakle, piem. To mi je jedina mogunost da Vam
uinim malo zadovoljstvo, a to mi je velika elja. Jer, dragi ste
mi, milostiva gospoo. Dopustite mi da budem iscrpan! To je nuno
jer biste me inae pogreno razumjeli, a moda je i opravdano, jer
ovo e biti moje jedino pismo Vama. A sada dosta s uvodima!
Kada mije bilo esnaest godina, s nekom sam neobinom i moda
starmalom melankolijom primijetio da se radosti djea-tva od mene
otuuju i gube. Gledao sam svoga mlaeg brata kako dubi kanale u
pijesku, baca koplje i lovi leptire i zavidio mu na radosti to
gaje pritom obuzimala, a ije sam se strasne iskrenosti jo vrlo
dobro sjeao. Bio sam ju izgubio ne znajui kada ni zato, a
umjesto nje, jer tada jo ne mogoh dijeliti uitke odraslih,
nastupilo je nezadovoljstvo i enja.
Silnom predanou, ali bez upornosti, bavio sam se as povijeu,
as prirodnim znanostima, tjedan dana svakodnevno do sitnih sati
pravio botanike preparate, a zatim etrnaest dana nita drugo ne
radio nego itao Goethea. Osjeao sam se usamljenim i protiv svoje
volje odvojenim od svih spona sa ivotom, a taj jaz izmeu ivota
i sebe instinktivno sam nastojao premostiti uenjem, znanjem,
spoznavanjem. Po prvi put shvaao sam na vrt kao dio grada i
doline, dolinu kao usjek u planini, planinu kao jasno ogranien
dio Zemljine povrine.
Po prvi put promatrao sam zvijezde kao svemirska tijela, oblike
planina kao nuno nastale proizvode zemaljskih sila, i po prvi sam
puta tada pojmio povijest naroda kao dio povijesti Zemlje. Tada to
jo nisam mogao izraziti i imenovati, no to je u meni bilo i
ivjelo.
Ukratko, u ono sam vrijeme poeo misliti. Spoznao sam, dakle, svoj
ivot kao uvjetovan i ogranien i u meni se probudila ona elja,
koju dijete jo ne poznaje, elja da od svoga ivota, koliko god
uzmognem, uinim neto dobro i lijepo. Vjerojatno svi mladi ljudi
doivljavaju priblino isto, noja to pripovijedam kao da je to bio
sasvim individualan doivljaj, jer sam ga takvim osjeao.
Nezadovoljan i prodiran enjom za neostvarivim proivio sam tako
nekoliko mjeseci, bio sam marljiv, a ipak nestalan, izgarao, a
ipak udio za toplinom. U meuvremenu je priroda bila mudrija od
mene i rijeila munu zagonetku moga stanja. Jednoga sam dana bio
zaljubljen i iznenada mi se vratie sve moje spone sa ivotom,
snanije i raznovrsnije nego ikada prije.
Otada sam doivio i vee i ljepe sate i dane, no nikada vie
takve tjedne i mjesece, tako tople i tako ispunjene neprekinutom
strujom osjeaja. Ne elim Vam priati povijest svoje prve
ljubavi, jer je nebitna, a i vanjske su okolnosti mogle biti posve
drugaije. Ali ivot koji sam tada ivio, to bih pokuao donekle
opisati, premda znam da mi nee uspjeti. Uurbano se traenje
okonalo. Najednom sam stajao usred ivahnoga svijeta i tisuama
korijenskih niti bio povezan sa Zemljom i ljudima. Moja su se ula
doimala promijenjenima, otrijima i ivljima. Osobito oi. Gledao
sam posve drukije nego prije. Gledao sam svjetlije i arenije,
kao umjetnik, osjeao sam radost istoga promatranja.
Vrt moga oca blistao je u ljetnoj raskoi. Njegovi rascvjetali
bokori i stabla s gustim ljetnim liem strila su u duboko nebo,
brljan se povijao uz visoki potporni zid, a nad njim poivala
gora s crvenkastim stijenama i modrocrnom jelovom umom. Stajao
sam i ganut promatrao kako je svaki za se tako udesno lijep i
iv, aren i sjajan. Neki su se cvjetovi njeno njihali na
stapkama i tako dirljivo blago i milo provirivali iz svojih aki
i da sam ih morao voljeti i u njima sam uivao kao u poeziji
pjesnika. A mnogi zvukovi, za koje prije nisam mano, sada su mi
plijenili pozornost, govorili mi i zaokupljali me: um vjetra u
jelama i travi, cvranje turaka na livadama, grmljavina udaljenih
oluja, huk rijeke na brani i cvrkut ptica. S veeri sam gledao i
sluao rojeve muha u zlatnoutom svjetlu predveerja i oslukivao
kreketanje aba uz baru. Tisue beznaajnih sitnica najednom su mi
postale drage i vane i doticale me poput doivljaja: primjerice
jutrom, dok sam za razonodu u vrtu zalijevao nekoliko lijeha, a
zemlja i korijenje tako zahvalno i poudno pilo. Ili, u sjaju
podnevna sunca vidio sam malenog modrog leptira kako tumara kao
opijen. Ili sam promatrao mladu ruu u cvatu. Ili bih naveer iz
malena amca spustio ruku u vodu i na prstima osjeao blago, mlako
strujanje rijeke.
Dok me muila bol bespomone prve ljubavi i dok su me
pokretale neshvaena nevolja, svakodnevna enja, nada i
razoaranje, ipak sam, usprkos sjeti i ljubavnoj strepnji, svakog
tre-
i nutka u dubini srca bio sretan. Sve to je bilo oko mene, bilo
mi je drago i neto mi govorilo, nije bilo mrtvila ni praznine u
svijetu. Nikada to nisam dokraja izgubio. Jo jednom to doivjeti,
u se primiti i zadrati, moja je sadanja predodba o srei.
elite li uti dalje? Od onoga vremena pa do ovoga dana zapravo
sam uvijek bio zaljubljen. Od svega to sam upoznao nita mi se
nije inilo tako plemenitim, vatrenim i zanosnim kao ljubav prema
enama. Nisam uvijek bio u ljubavnim vezama sa enama i
djevojkama, niti sam uvijek svjesno volio neku odreenu, no moje
su misli uvijek nekako bile zaokupljene ljubavlju, a moje
divljenje ljepoti bilo je zapravo neprestano oboavanje ena.
Neu Vam pripovijedati ljubavne prie. Jednom sam imao dragu,
nekoliko mjeseci, a povremeno bih, dijelom i nehotice, u prolasku
pobrao poljubac i zajedniku no, no kada sam doista volio, to je
uvijek bilo nesretno. A ako me sjeanje ne vara, jadi zbog
beznadne ljubavi, strah i bojaljivost i besane noi bile su
zapravo mnogo ljepe od svih malih sretnih sluajeva i uspjeha.
Znate li, milostiva gospoo, da sam u Vas veoma zaljubljen?
Poznajem Vas skoro ve godinu dana, premda sam samo etiri puta
bio u Vaem domu. Kada sam Vas prvi puta ugledao nosili ste na
svijetlosivoj bluzi bro s firentinskim ljiljanom. Jednom sam Vas
vidio na kolodvoru kako ulazite u pariki brzi vlak. Imali ste
kartu za Strasbourg. Tada me jo niste poznavali.
Onda sam s prijateljem doao k Vam'a, tada u Vas ve zaljubljen.
Primijetili ste to tek za moga treeg posjeta, one veeri uz
Schubertovu glazbu. Barem mi se tako inilo. Prvo ste se alili
mojom ozbiljnou, zatim mojim lirskim izrazima, a pri rastanku
ste bili dobroudni i pomalo majinski. A posljednji put, nakon
to ste mi priopili svoju ljetnu adresu, dopustili ste mi da Vam
piem. I to sam, eto, danas uinio nakon dugog razmiljanja.
I kako da sada zavrim? Rekao sam Vam da e ovo moje prvo pismo
biti i zadnje. Primite ove moje ispovijedi, koje su moda i pomalo
smijene, kao jedino to Vam mogu dati i ime Vam mogu pokazati da
Vas veoma potujem i volim. Mislei na Vas i priznavajui si da
sam prema Vama vrlo loe odigrao ulogu zaljubljenoga, osjeam ipak
djeli one arobne ljepote o kojoj sam Vam pisao. Ve je no, pod
mojim prozorom jo uvijek cvre turci u mokrome travnjaku, i
mnoge su stvari opet kao onoga bajkovitog ljeta. Moda u,
pomiljam, sve to jednom smjeti ponovno imati i jo jednom
doivjeti, ostanem li vjeran osjeaju
iz kojeg sam ovo pismo sroio. Htio bih se odrei onoga to za
veinu mladih ljudi proizlazi iz zaljubljenosti, a to sam i ja
odve dovoljno upoznao - dijelom iskrenu, a dijelom umjetnu igru
pogleda i pokreta, sitniavo koritenje nekog ugoaja i prigode,
doticanje stopala pod stolom i zlorabljenje rukoljuba.
Ne uspijevam tono izrei to mislim. Vjerojatno me ipak
razumijete. Ako ste takva kakvu Vas rado zamiljam, tada se moete
od srca nasmijati mome smuenom pismu, a da me time ne
omalovaite. Mogue je da u se i jajednom tomu smijati, no danas
to ne mogu i ne elim. Uz izraze odanoga tovanja, Va vjerni B.
(1906.)
 Sonata

Gospoa Hedwig Dillenius izila je iz kuhinje, odloila pregau,

oprala se i poeljala, a zatim otila u salon doekati mua.
Razgledala je tri, etiri lista iz neke mape s Durerovim slikama,
malo se igrala porculanskom figuricom iz Kopenhagena, sluala kako
s oblinjega tornja izbija podne i na kraju otvorila glasovir.
Odsvirala je par tonova prebirui neku ve napola zaboravljenu
melodiju, a zatim sluala skladan zvuk glasovirskih ica kako se
polako stiava i gubi. Njeni, poput daka blagi titraji bivali su
sve blai i nestvarniji, a zatim su nastupili trenuci u kojima
nije znala uje li jo odjek tih nekoliko tonova ili je taj blagi
podraaj samo sjeanje njezina sluha.
Ne nastavi svirati, ve spusti ruke u krilo i stade razmiljati.
No nije vie razmiljala kao prije, ne vie kao u doba svoga dje-
vojatva kod kue na selu, nije vie razmiljala o malim,
smijenim i dirljivim zgodama od kojih je uvijek samo ona manja
polovica bila stvarna i doivljena. Ve neko vrijeme razmiljala
je o drugo emu. I sama joj je stvarnost postala nestalna i
dvojbena. U svojim napola jasnim, sanjarskim eljama i ushienjima
djevojakog doba esto je mislila kako e se jednoga dana
udati,imati mua, vlastiti ivot i dom, i od te promjene mnogo je
oekivala. Ne samo njenost, toplinu i nove osjeaje ljubavi, ve
ponajprije sigurnost, jasan ivot, ugodnu zatienost od
svakovrsna osporavanja, sumnje i nemoguih elja. Koliko godje
voljela matanje i snove, njezina je enja ipak uvijek teila
nekoj zbilji i odlunom kroenju provjerenim stazama.
Ponovno je razmiljala o tome. Ispalo je drukije negoli je
zamiljala. Mu vie nije bio onakav kao u vrijeme zaruka, dapae,
u to gaje vrijeme gledala u svjetlu koje je sada ugaslo. Vjerovala
je da joj je ravnopravan, pa i nadmoan, da s njom moe ii as
kao prijatelj, as kao voa, a sada joj se poesto ini da gaje
precijenila. Bio je dobar, uljudan, pa i njean, davao joj slobodu
i oslobaao ju malih kunih briga. Bio je zadovoljan njome i
svojim ivotom, poslom, jelom i skromnim uicima, ali tim ivotom
ona nije bila zadovoljna. Imala je u sebi nekog vra-ia koji je
htio zadirkivati i plesati, duha sanjara koji je elio pisati
bajke, stalnu enju da svakodnevni obini, mali ivot povee s
onim silnim i velianstvenim koji je odzvanjao u pjesmama i
slikama, u lijepim knjigama i oluji uma i mora. Nije bila
zadovoljna time da cvijet treba biti samo cvijet, a etnja samo
etnja. Cvijet bi trebao biti patuljasti vilenjak, lijepi duh u
lijepoj preobrazbi, a etnja ne treba biti tek obvezatna vjebica
i odmor, ve slutnjom ispunjen put u nepoznato, posjet vjetru i
potoku, razgovor s nijemim stvarima. A poslije dobroga koncerta
jo dugo bi ostajala u nekom udnom svijetu duhova, dok je mu ve
odavno u papuama proetao kuom, popuio cigaretu, malo popriao
o glazbi, pa se zaelio postelje.
Ve izvjesno vrijeme esto gaje znala iznenaeno pogledati udei
se stoje takav, to vie nema krila, to se samo obazrivo
nasmijeio kada mu je jednom zgodom poeljela otvoriti srce.
I uvijek je iznova donosila odluku da se nee ljutiti, da e biti
strpljiva i dobra i na njegov mu nain ugaati. Moda je bio
umoran, moda su ga na poslu muile neke stvari kojih ju je elio
potedjeti. Bio je tako popustljiv i ljubazan da mu je morala biti
zahvalna. Ali on vie nije bio njezin princ, njezin prijatelj,
gospodar i brat, ponovno je sama prolazila svim dragim putovima
sjeanja i mate, bez njega, aputovi su bivali sve mraniji jer na
njihovu kraju vie nije stajala tajanstvena budunost.
Oglasi se zvonce, korak mu se zau u hodniku, otvorie se vrata i
on ue. Pola je prema njemu i uzvratila mu poljubac.
"Jesi li dobro, mila?"
"Da, hvala, a ti?"
Zatim sjedoe za stol.
"uj," upita ga, "odgovara li ti da Ludwig doe veeras?"
"Naravno, ako ti je do toga stalo."
"Mogla bih ga poslije nazvati. Zna, jedva da mogu doekati."
"A to to?"
"Novu glazbu. Nedavno je pripovijedao daje uvjebao one nove
sonate i da ih sada moe odsvirati. Navodno su vrlo teke."
"Aha, od novoga skladatelja, zar ne?"
"Da. Zove se Reger. Zacijelo su vrlo neobine stvari, silno sam
znatieljna."
"Da, ut emo ve. No, to nee biti neki novi Mozart."
"Dakle veeras. Da ga odmah pozovem i na objed?"
"Kako god eli, duo."
"I tebe zanima Reger? Ludwig je o njemu priao s takvim
oduevljenjem."
"Pa, ovjek uvijek rado poslua neto novo. Ludwig je moda malo
velik entuzijast, zar ne? No, na posljetku, on se u glazbu jamano
razumije vie od mene. Kad netko pola dana svira klavir!"
Uz crnu kavu Hedwig mu je pripovijedala prie o dvjema zebama koje
je danas vidjela u parku. Dobrohotno je sluao smijui se.
"Kakve ti ima ideje! Mogla si postati knjievnica!"
Zatim je otiao u ured, a ona gaje s prozora pratila pogledom jer
je to volio. Tad se i ona lati posla. U knjigu trokova upisala je
posljednji tjedan, pospremila muevu sobu, oprala lisnate biljke i
na posljetku malo ila dok nije dolo vrijeme da se ponovno
pobrine za kuhinju.
Oko osam stigao je mu, a odmah za njim Ludwig, njezin brat.
Rukovao se sa sestrom, pozdravio ogora, a onda ponovno primio
Hedwigu za ruke.
Za veerom su brat i sestra razgovarali ivahno i ugodno. Mu bi
povremeno dometnuo koju i za alu glumio ljubomornoga.

LudWig to prihvati, no ona ne ree nita, ve se zamisli. Osjeala

je daje meu njima trima njezin mu doista stranac. Ludwig joj je
pripadao, imao je isti nain ophoenja, isti duh, ista sjeanja
kao i ona, govorio je istim jezikom, shvaao i uzvraao na sva ona
mala, sitna peckanja. Kada je on bio tu, okruivalo ju je ozraje
njezina zaviaja; tada je sve opet bilo kao nekad, sve je opet
bilo stvarno i ivo stoje od kue u sebi nosila, stoje njezin mu
ljubazno trpio, ali nije uzvraao, jer u biti moda nije ni
razumio.
Ostali su jo sjediti uz crno vino dok ih Hedwignije upozorila.
Sada su preli u salon, Hedwig je otvorila glasovir i upalila
svjetla, brat odloio cigaretu i otvorio kajdanku. Dillenius se
ispruio u niskom naslonjau i privukao cigaretni stol, dok se
Hedwig smjestila postrance uz prozor.
Ludwig je jo rekao nekoliko rijei o novome glazbeniku i njegovoj
sonati. Na trenutak je zavlada potpuna tiina. A onda poe
svirati.
Hedwig je pozorno sluala prve taktove. Glazba ju je udno i
neobino doticala. Pogled joj je poivao na LudWigu kojemu se
tamna kosa povremeno sjajila na svjetlosti svijea. No uskoro je u
toj neobinoj glazbi osjetila snaan i profinjen duh koji ju je
ponio i krila joj dao da nadiavi sve zamke i nejasna mjesta moe
razumjeti i doivjeti djelo.
Dok je Ludwig svirao vidjela je iroku tamnu vodenu povrinu kako
se valja u velikom taktu. Jato velikih, iskonski mranih, golemih
ptiurina doletjelo je uz bjesomuan lepet krila. Oluja je potmulo
tutnjala i kadto u zrak bacala zapjenjene grebene vala to su
prtali tisuama sitnih bisera. U tutnjavi valova, vjetra i
irokih ptijih krila odzvanjalo je i neto tajnovito i ubrzo as
glasnim patosom, as tankim djejim glasiem zapjeva pjesmu,
srdanu, dragu melodiju.
Crni su oblaci leprali razderani u pramenove, a izmeu njih
udesni se pogledi dizali u zlatno duboka nebesa. Velike vale
uzjahae morske nemani okrutna izgleda, ali na onim malima, njeno
i dirljivo u kolo se uhvatie anelci sa smijeno debelju-kastim
udovima i djejim oima. I tako ono drago i milo sve veom
arolijom nadvlada grozotu, i slika se pretvori u lagano,
prozrano, besteinsko meucarstvo u kojem u vlastitu, mjeseini
slinu svjetlu u zraku lebdei kolo pletu njena vilenjaka bia i
istim, kristalnim, bestjelesnim glasovima poju zvuke to ih,
blaeno lake i bezbolne, vjetar razmee.
No sada, kao da vie nisu samo aneoski svjetlosni vilenjaci
lebdjeli i pjevali u bijelome sjaju, ve kao da ovjek o njima
pria ili sanja. Teka kaplja enje i neutaiva ljudska patnja
slijevala se u presretni svijet iste, elja liene ljepote, a
namjesto raja uskrsnu ljudski san o raju, ne manje sjajan i lijep,
no praen dubokim glasovima neutaive enje za zaviajem. Tako
nastaje ljudska elja iz djeje elje; nema vie zategnuta
smijeha, bez bora, ali je zato zrak postao Ijupkiji i bolno slai.
Milozvune pjesme vilenjaka polako se rastoie u huku mora koji
ponovno silno nabuja. Tutnjava bitke, strast i nagon za ivotom. A
odlaskom posljednjega visokoga vala pjesma se pri-mae kraju. U
glasoviru je jo odzvanjala bujica u tihoj, polaganoj rezonanci,
zatim utihnu, i zavlada duboka tiina. Ludwig, pognut nad
glasovirom, ostade sluajui sjediti, Hedwig je sjedila
sklopljenih oiju naslonjena u stolcu kao da spava.
Napokon Dillenius ustade, ode u blagovaonicu i donese ogoru au
vina.
Ludwig se pridigne, zahvali i otpi gutljaj.
"No, ogore," ree, "to misli?"
"O glazbi? Da, bilo je zanimljivo, a ti si i opet sjajno svirao.
Sigurno strahovito mnogo vjeba."
"A sonata?"
"Vidi, to je stvar ukusa. Ja nisam apsolutno protiv svega novoga,
no ona mije malo 'preoriginalna'. Wagnera jo nekako mogu
prihvatiti..."
Ludwig htjede odgovoriti, no u tom trenutku prie mu sestra i
primi ga za ruku. Vidje daje ganuta glazbom i da bi joj daljnji
razgovor o tome samo nanio bol. No u isti mah po prvi puta
primijeti kako je sestra smatrala da morala potedjeti svoga mua
jer mu je nedostajalo neto to je njoj bilo nuno i uroeno. A
kako se doimala tunom, prije odlaska joj kriom ree: "Hede,
neto nije dobro?"
Ona odmahnu glavom.
"Mora mi to uskoro ponovno odsvirati, samo za mene. Hoe li?" U
tom se asu ponovno doimala zadovoljnom te Ludwig ubrzo smiren
poe kui.
Ona, meutim, te noi nije usnula. Znalaje daju mu ne moe
razumjeti i nadala se da e to moi podnijeti. No neprestano je
sluala Ludwigovo pitanje: "Hede, neto nije dobro?" i razmiljala
o tome da mu je morala odgovoriti neistinom, po prvi puta izrei
la.
Uini joj se daje tek sada sasvim izgubila zaviaj i predivnu
mladalaku slobodu i svu blaenu vedrinu raja.
(1906.)
 U onoj klinici

Tjednima sam se morao odricati veernjega itanja jer su mi oi,

oslabljene iitavanjem starih knjiga i rukopisa, mogle obavljati
jo samo najnunije dnevne poslove. No kako sva poteda nije
urodila plodom, na posljetku sam se odluio na posjet onoj
klinici. Bio je ponedjeljak ujutro. Oi su me ponovno boljele,
cesta je bila iroka i pranjava, klinika ekaonica prepuna i
pregrijana, pa sam se shrvan i ljutit ugurao na jednu od
pretrpanih klupa pokuavajui, pun nestrpljenja, izraunati koliko
u vjerojatno morati ekati. Pogledom sam preletio preko gomile
svojih supatnika koji su u tiini ekali. Boravak u takvim
prostorijama oduvijek mi je bio muan, a pogled na sva ta lica to
su, patei od raznovrsnih onih bolesti, poprimila neku bespomonu
tupost, bio je neutjean. U toj masi pronaoh samo dvije privlane
glave: jednoga Talijana kojemu je lijevo oko, vjerojatno u
tunjavi ozlijeeno, bilo povezano rupcem ivih boja, dok je ono
zdravo, desno, junjaki ravnoduno promatralo zidove, ne odajui
ni najmanju zabrinutost ili nestrpljenje. Zatim, jednoga lijepoga
sijedoga gospodina koji je nepomino i spokojno sklopljenih oiju
sjedio u kutu. Doimao se zadubljenim u sjeanja ili lijepe misli,
jer na naboranom, sjedobradom licu neprestano je blistao veoma
tih, priguen osmijeh. No bio sam odve mrzovoljan i pretjerano
zaokupljen sebinom brigom za vlastite oi, a da bih drugima
poklanjao preveliku pozornost ili s njima suosjeao. Oslonivi
glavu na dlanove, stadoh zuriti u pod. Iz lijenikih soba i
ambulanta dopiralo je glasno ispitivanje i blago tjeenje, katkada
i napola priguen krik.
Kada napokon iz dosade ponovno podignuh pogled i ispruih se na
sjedalu, pogled mi pade na djeaka koji je sjedio tono nasuprot
meni. Moglo mu je biti dvanaest godina i isprva mi se inilo da me
gleda. No uskoro shvatih daje pogled tih crvenih, upaljenih oiju
bio beivotan i zurio u prazno. Tako nagreno lice inae je bilo
ljepukasto i zdravo, a i tijelo dobro razvijeno i prilino
snano. Sjeao sam se svoga djeatva i ve tada velikog uitka u
svjetlosti, suncu, umi i livadama, u pjeaenjima kroz planine
svoga zaviaja. Sjeao sam se jedine snane strasti svoga ivota,
svoga tihog druenja s planinama, poljima, stablima i vodom, i s
uenjem shvatih da su mi, skoro bez iznimke, svi isti, pravi,
najljepi uici, koje sam ikada imao, dopirali kroz oi. Taj je
osjeaj bio tako iv da osjetih jaku elju da pobjegnem i negdje
ispred grada zalegnem u visoku, svijetlu travu.
A tu ovaj gotovo slijepi djeak! Nisam uspijevao gledati pokraj
njega. Morao sam uvijek iznova pogledati njegovo ljepukasto lice
i te jadne, crvene, bolesne oi, iz kojih je neprestano tekla
velika suza koju je uvijek otirao jednom te istom strpljivom i
plahom kretnjom.
Prolo je vie od sata. Sjena velike susjedne kue stade se
povlaiti sa staklenoga krova pod kojim smo sjedili, a kroz
otvoren prozori probi se iroka zraka sunca. Djeak, kojemu
sunana zraka dotaknu ruke i koljena, pomaknu se pomalo uplaen.
"To je sunce", rekoh. On stade pruati glavu lagano naprijed,
licem prema gore, sve dok mu sunce ne pogodi oi. Vjee mu
zadrhtae, cijelim licem prostruji blagajeza lake, slatke boli,
oivi mu crte lica i otvori malena, svjea usta.
To je bio samo tren. Zatim se malian ponovno nasloni na klupu,
otre suze to su polako i bez prestanka navirale i ostade sjediti
miran kao i prije. Uskoro ga njegovateljica odvede. No u toj
minuti u meni ieznu sva ljutnja i osornost. Trenutak u kojem sam
tu utjenu svjetlost vidio kako s prolaznom radou pada na taj
mali, razoreni ivot, ostade mi ozbiljna i draga uspomena.
(1906.)
 Gubbio

Sporom lokalnom eljeznicom, u drutvu piljara koji su se vraah

kui, krenuo sam iz Citta di Castello i pred veer stigao u
Gubbio. U gostionici sam odloio naprtnjau, pa prostranim, golim
trgom, kraj franjevake crkve krenuo u etnju gradom u
predveerje.
Bilo je prohladno i kino, u uskim ulicama toga udnovatoga
planinskoga grada ve se sputala no. A kako ovjeku kadto na
putovanjima iznenada na um padaju neobine i suvine misli, stadoh
razmiljati zato zapravo putujem, zato sam u Italiji i ba danas
u Gubbiju. Da, zato? to sam tu traio?
Mada umoran, prihvatih tu neumitnost i potrudih se pronai
odgovor. Prije etrnaest dana otputovao sam od kue da bih jo
jednom doao u Italiju, bio okruen drugaijim narodom i jezikom,
da bih vidio strane gradove, lijepe graevine, stare umjetnine.
emu to? Zato nisam ostao kod kue uz posao i obitelj? Jer sam se
htio odmoriti. Ta zar se ovjek na putovanjima odmara? Ne. To sam
otprije znao, dakle nisam krenuo na put radi odmora.
No, moda radi umjetnosti? To je ve bilo blie istini. udio sam
ponovno vidjeti firentinsku katedralu, ubavi San Marino, slike Fra
Angelica i Donatellove skulpture. A od Firence sam produio put ne
bih li vidio nova djela, pronaao gradove s pre-divnim trgovima i
ulicama, dvorce s monim tornjevima, crkve sa zidovima punim
lijepih fresaka. uo sam o Gubbiju daje prekrasan grad podignut na
strmoj stijeni, s bajkovitim palaama i izazovnim tornjevima,
pravo udo graditeljske smionosti.
No zato sam tamo otputovao? Ne iz znatielje, niti radi
prouavanja, jer nisam ni povjesniar ni umjetnik, a skupljanje
razliitih "znanja" nikada mi nije bilo prevelika ambicija. Neto
je, dakle, u meni moralo hlepiti i udjeti, jer kako bih inae
stajao ovdje, stotine milja daleko od doma, u starome umbrijskome
gradiu? Koju sam potrebu, koju nudu slijedio?
Polako sam pokuavao sloiti mozaik. Mislio sam na San Miniato, na
kupolu i zvonik firentinske katedrale pitajui se to me njima
privuklo? Zato su me ili sretnim? - Pri pogledu na njih utio
sam da ljudski rad i predanost nisu bezvrijedni, da izvan
tjeskobne samoe u kojoj svaki ovjek ivi svoj ivot, postoji
neto svima zajedniko, neto poeljno i vrlo lijepo, da su kroz
sva doba stotine ljudi u osami patile i radile da bi ta utjeha
zajednitva postala vidljivom. Ako ono to su umjetnici i njihovi
pomonici predano i ustrajno stvarali prije vie stotina godina,
danas kao i onda tisue ljudi obdaruje plemenitim mislima, tada ni
svima nama nije bez utjehe to u svojoj samoi i slabosti radimo i
inimo ono mogue.
Tu sam utjehu traio, nita vie. Oduvijek sam znao da postoji ono
zajednitvo, ali ga ovjek s vremena na vrijeme mora ponovno
doivjeti, ponovno vlastitim ulima osjetiti prolost nazonom,
daljinu bliskom, ljepotu vjenom. To nas uvijek iznova zapanji i
usrei. Jer Michelangelo i Fra Angelico radei nisu mislili ni na
mene ni na druge. Stvarali su za sebe same, svatko za se, svatko
djelomice za svoju prijeku potrebu, ogoreno se borei sa
zlovoljom i umorom. Svatko od njih tisuu je puta bio nezadovoljan
uinjenim; Ghirlandajo je sanjao vedrije slike, a Michelangelo
mnogo monije graevine i spomenike. Imamo samo ono to je od njih
ostalo, ali vrijednim smatramo upravo njihov trud. To nas i same
ohrabruje da nastavimo.
Nebitno je to svatko od nas nije velik izabranik. I mi maleni,
bili mi umjetnici ili ne, radujemo se svakoj pobjedi vjenosti nad
sluajem i trebamo te utjehe kako bismo uvijek iznova zapoinjali
borbu s nepovjerenjem prema vrijednosti svega ljudskoga-
Stajao sam, dakle, u Gubbiju da bih iz pogleda na velika djela
ljudskih ruku crpio hrabrost i vjeru. Dotle je doprlo moje
razmiljanje. U meuvremenu sam se uspeo ulicom, koja je bivala
sve strmijom, zaokrenuo u gotovo ravnu sporednu ulicu i najednom
se naao pred najveom zgradom u gradu, srednjovjekovnom
konzuliinom palaom. To mi prekide sve misli. Penjao sam se na
veliku terasu, silazio, gledao, udio se, i za danas sve ostade na
tome. Ta grandiozna, gotovo besramna odvanost arhitekture
jednostavno je zapanjujua i ima neku uzbudljivu nestvarnost. ini
vam se da sanjate ili promatrate dekoraciju i neprestano morate
sami sebe uvjeravati daje sve to doista tu, kameno i vrsto.
Otiao sam s tim osjeajem velikoga uenja i dobar sat vremena
hodao gradom ne budei se iz omame koja me gotovo paralizirala.
Ulice su me primale jedna za drugom, listom strme, tihe, prkosne,
pune visokih, golih kamenih kua od kojih se odbija jeka plonika.
Ponegdje siuan vrt, komadi zemlje to umjetno i uplaeno lebdi
na visokome zidu, zatim pogled uz beskrajno strmu ulicu, a nizbrdo
vrtoglave stepenaste uliice. Moji potkovani potplati bezbroj su
se puta poskliznuli na glatkome, pokislom ploniku. Pritom je bilo
gotovo smijeno gledati kako se u podnoju toga strmoga,
neizrecivim naporima stvaranoga grada stere zelena i ugodna,
nepregledna, pitoma ravnica. A cijeli grad i sve te razmjerno
raskone zgrade i zidine nisu ostavljale dojam razmetljivosti, ve
su se prije doimale sumorno i kao nastale iz pohlepne nude.
Umoran i zbunjen, dok se ve sputala no, potraio sam svoju
gostionicu, naruio veeru i do odlaska na poinak razmiljajui
sjedio uz domae crno vino. Sada mi se inilo da moja teorija i
nije vie sasvim tona. A kako se zbunjujui dojam toga neobinoga
grada tada jo nije dao razjasniti, za motiv svoga putovanja uzeo
sam potrebu da osjetim uenje, koje nikomu ne moram objanjavati,
i da na trenutak lien odgovornosti ivim samo kao gledatelj.
Meutim, nesvrhovitost toga razmiljanja ve sada me poela
nasmijavati.
Moja je spavaonica bila ledeno hladna i vlana, ali je zato krevet
bio izvrstan, i nakon devet sati savrena sna ponovno sam bio
okrijepljen i svje. Izlijeen od jalova mudrovanja ujutro sam
poao u etnju i doivio taj udesni grad onako kako se
doivljavaju pustolovine. Hodao sam zrakom punim patetine strasti
i imao dojam kao da stare fantastine zgrade vehementnim pokretima
nastavljaju glumiti onaj uzavreli ivot kakav je ovdje zasigurno
bujao u minulim vremenima, a kojemu u dananjih itelja nema ni
traga. Prkosno astohleplje stoje borei se s udnim zaprekama
izgradilo ovu strminu, na nikakvu tlu podiglo vrtoglavo visoke
tornjeve i goleme dvorce i visoko na strmome rubu brijega sazdalo
masivne samostane i katele, u sebi nosi neto bajkovito, gotovo
iskonsko.
Gubbio se smjestio na obronku zauzevi tek treinu njegove visine.
Iznad posljednjega gornjega zida i gradskih vrata uspinje se brdo,
golo i strmo, na ijoj se polovici nalazi stara kapelica od sjajne
crvene opeke, a na samome vrhu poput utvrde velika samostanska
zgrada. To brdo od kojih tisuu metara mamilo me. Nakon uzbudljiva
dojma srednjovjekovnoga grada poelio sam malo zaci u prirodu i
zaviriti u planinu. Mislio sam, takoer, da u moda ondje gore iz
oblika planinskoga krajobraza nauiti kako razumjeti prkosno
smioni duh njegovih drevnih graditelja.
Izaavi kroz zadnja gradska vrata stao sam se polako uspinjati i
ubrzo mi se otvorio pogled na iroku, zelenu ravnicu. Dobra i u
velikim zavojima izgraena cesta vodi sve do samostana, a dijelom
puta sjedne je strane obrasla empresima. Crvenu kapelicu zatekao
sam u vrlo ruiniranom stanju, samo to se ne srui.
Moni, prijetei grad ispod mene postupno se smanjivao bivajui
neobino pitom, dok na posljetku nije leao skromno, duboko u
podnoju brijega doimajui se gotovo ravnim. Golemi dvorci i
tornjevi stajali su dolje maleni i krhki poput igraaka. U
visinama stade puhati snaan, hladan snjeni vjetar.
Put je prestao, pa sam slijedio nejasnu kozju stazu koja je preko
pustopoljina, ljunka i kamenih gromada vodila prema vrhu da bi na
kraju nestala. Postade hladno i samotno, gore je puhao nekakav
alpski zrak, a grad postade gotovo nevidljiv.
Napokon sam preao uzvisinu i zastao skoro zaprepaten. S one
strane pucao je pogled na velianstven svijet planina, a ispred
mene u vrtoglav ponor obruavao se strm, divalj klanac, uzak i
jeziv, a uasne litice ponora s obiju strana bijahu posve gole i
crvene. Samo je negdje u sredim raslo malo bunja i trave, i tamo
se stisnulo maleno stado koza s pastiretom, siuno i preplaeno
izmeu brda i doline. Vrh kojega sam ubrzo dosegnuo leao je pod
snijegom.
Zelena ravnica, breuljci s vonjacima, palae i stari gradovi i
cijela poznata mi Italija najednom ieznue i ja stajah u
nepoznatu, divljem, surovu kraju. Ni kue ni sela dokle pogled
see, nigdje ovjeka doli pastireta na obronku, a dolje u
crvenome klancu neki jaha, u kaputu i s velikim iljatim eirom,
prebacivi puku preko lea jahao je na mazgi iz doline u smjeru
Sche-
(1907.)
 rtva ljubavi

Tri godine radio sam kao knjiarski pomonik. U poetku sam

dobivao osamdeset maraka na mjesec, zatim devedeset, pa devedeset
i pet i bio ponosan i sretan jer sam zaraivao za ivot i ni od
koga nisam morao uzimati ni novia. Ambicija mije bila
napredovati u antikvarijatu. Tamo je ovjek mogao kao bibliotekar
ivjeti meu starim knjigama, datirati prvotiske i drvoreze, a u
dobrim je antikvarijatima bilo namjetenja koja su se plaala
dvjesta pedeset i vie maraka. Dodue, put do tamo bio je jo dug
i valjalo je raditi i raditi ...
Svakakvih je objeenjaka bilo meu mojim kolegama. Knjiara mi se
esto inila utoitem svakovrsnih udaka. Raspopi, propali vjeni
studenti, nezaposleni doktori filozofije, po kratkom postupku
otputeni urednici i asnici, koji postadoe neupotrebljivi, svi
oni stajali su do mene za pisarskim pultom. Jedni su imali enu i
djecu i hodali u alosno iznoenoj odjei, drugi su ivjeli gotovo
lagodno, no veina bi se pretrgla ve u prvoj treini mjeseca da
bi preostalo vrijeme uivali u pivu, siru i hvastanju. No svi su
iz nekih svjetlijih vremena sauvali otmjene manire i uen govor i
bili uvjereni da su samo neuvenom nesreom spali na ova skromna
mjesta.
Kao to rekoh - neobini ljudi. Ali ovjeka kakav je bio Columban
HuB nikada prije nisam vidio. Doao je jednoga dana u pisarnicu i
sluajno zatekao nepopunjeno beznaajno pisarsko mjesto, sa
zahvalnou ga prihvatio i na njemu ostao dulje od godine dana.
Zapravo nikada nije inio ni govorio nita upadljivo i izvana nije
ivio drugaije od ostalih siromanih uredskih namjetenika. Na
njemu se, meutim, vidjelo da mu ivot nije oduvijek bio takav.
Moglo mu je biti tek neto preko pedeset godina, a bio je stasit
poput vojnika. Kretnje su mu bile otmjene i iroke, a pogled,
mislio sam tada, kao u pjesnika.
HuB je znao sa mnom poi u gostionicu jer je slutio da mu se
potajice divim i da ga volim. Drao bi tada nadmone govore o
ivotu i doputao mi da ga poastim. A jedne lipanjske veeri
ispriat e mi jo neto. Budui da sam imao roendan poao je sa
mnom na skromnu veeru, pili smo vino, a zatim u toploj noi uz
rijeku etali alejom. Tamo je ispod posljednje lipe stajala kamena
klupa na kojoj se on ispruio, a ja zalegao u travu. 1 tada stade
pripovijedati.
"Vi ste, znate, jo neiskusan mladac i jo nita ne znate o ivotu
u svijetu. No ja sam stara mazga, inae vam ne bih pripovijedao
ono to u vam sada rei. Ako ste estit momak, zadrite to za
sebe i ne naklapajte o tome. No, kako god elite.
Kada me pogledate, u meni vidite pisaria krivih prstiju i
pokrpanih hlaa. Kad biste me i htjeli zatui, ne bih imao nita
protiv. U meni se jo jedva to moe zatui. Kaem li vam da mi je
ivot bio vihor i plamen, slobodno se nasmijte! No moda se i
neete smijati, mladiu, ispripovjedi li vam starac u ljetnoj noi
bajku.
Bili ste ve zaljubljeni, zar ne? I to nekoliko puta, je li tako?
Da, da. No vi jo ne znate to znai ljubiti. Velim vam, ne znate.
Moda ste jednom proplakali no? I cijeli mjesec loe spavali?
Moda ste i pjesme pisali i neko se poigravali milju o
samoubojstvu? Da, poznato mije to. Ali to nije ljubav. Ljubav je
neto drugo.
Jo pred deset godina bio sam ugledan gospodin i pripadao
najvrsnijemu drutvu. Bio sam upravni inovnik i priuvni asnik,
imuan i neovisan, imao jahaega konja i slugu, udobno stanovao i
dobro ivio. Imao sam mjesta u kazalinim loama, ljeti putovao,
posjedovao omanju zbirku umjetnina, bavio se jahanjem i jedrenjem,
naveer se druio s prijateljima uz bijeli i crveni bordo, uz
zajutrak pio pjenuac i seri.
Godinama sam se na sve to bio naviknuo, a ipak sam prilino lako
mogao i bez toga. to uope ima u jelu i pilu, jahanju i vonji,
zar ne? Malo filozofije, i sve postaje nepotrebno i smijeno. Pa i
drutvo i dobar glas i to to pred tobom skidaju eir, i to je na
posljetku nebitno, mada veoma ugodno.
Ali, htjeli smo razgovarati o ljubavi, zar ne? to je, dakle,
ljubav? Umrijeti za voljenu enu, danas se to rijetko dogaa. To
bi svakako bilo najljepe. - Molim vas, ne prekidajte me! Ja ne
govorim o ljubavi udvoje, o ljubljenju i voenju ljubavi i
enidbi. Ja govorim o ljubavi koja je postala jedinim osjeajem
neijeg ivota. Takva ljubav ostaje usamljena ak i onda, kako se
to kae, kada bude "uzvraena". Ona se sastoji u tome da sve
htijenje i
umijee nekog ovjeka strasno tei jednom jedinom cilju i da svaka
rtva postaje nasladom. Ta vrsta ljubavi ne eli biti sretna, ona
eli gorjeti i trpjeti i razarati, ona je plamen i ne moe zga-
snuti prije negoli proguta i ono posljednje ega se dohvati.
O eni koju sam volio ne trebate nita znati. Moda je bila
udesno lijepa, moda samo zgodna. Modaje bila genij, moda i ne.
Boe, zar je to uope bitno! Bila je ponor u kojemu sam trebao
skonati, bila je ruka Boja koja je jednoga dana posegnula u moj
beznaajni ivot. I otada, taj beznaajni ivot bio je sjajan i
raskoan, shvatite to. Najednom to vie nije bio ivot stalekoga
ovjeka, ve ivot boga i djeteta, mahnit i nepromiljen, plamen i
buktinja.
Od toga trenutka, sve to mi je prije bilo vano, postalo je
otrcano i dosadno. Proputao sam stvari koje nikada prije ne bih
propustio, smiljao vragolije i kretao na putovanja samo da bih na
trenutak vidio osmijeh te ene. Za nj u, ja sam bio sve to ju je
tada moglo obradovati, za nju sam bio veseo i ozbiljan, priljiv i
utljiv, korektan i luckast, bogat i ubog. Kada je primijetila
stoje sa mnom posrijedi, poe me stavljati na bezbrojne kunje.
Bilo mije veselje sluiti joj, i nije mogla nita izmisliti,
nikakvu elju smisliti koju joj ne bih ispunio kao daje sitnica.
Ona tada uvidje da sam ju volio vie nego ijedan mukarac, pa
nastupie spokojna vremena kada me shvaala i prihvaala moju
ljubav. Viali smo se tisue puta, zajedno putovali, inili
nemogue samo da bismo bili zajedno i obmanuli svijet.
Sada sam mogao biti sretan. Bio sam joj drag. I neko sam vrijeme,
moda, i bio sretan.
No moje poslanje nije bilo tu enu osvojiti. Poto se neko vrijeme
nauih one sree i ne morah podnositi novih rtava, kada bez muke
od nje dobivah osmijeh i cjelov i no ljubavi, u mene se stade
uvlaiti nemir. Nisam znao to mi nedostaje, bio sam postigao vie
negoli sam u svojim najsmjelijim eljama ikada udio. No bio sam
nespokojan. Kao to rekoh, nije mi bilo poslanje tu enu osvojiti.
Sluaj je htio da se tako zbilo. Poslanje mi je bilo da patim od
ljubavi, a kada je posjedovanje drage mi ene tu patnju poelo
lijeiti i blaiti, u mene se useli nemir. Neko sam vrijeme trpio,
a onda morah poi. Napustio sam enu, uzeo dopust i krenuo na
dalek put. Moj je imetak ve tada bio dobrano naet, ali tko mari?
Putovao sam i vratio se nakon godine dana. Neobina li putovanja!
Tek to sam bio otputovao, stara se vatra ponovno razbuktala. to
sam dalje iao i due izbivao, to se bolnije vraala ona strast, a
ja se radovao i sve dalje putovao, dugih godinu dana, sve dok
vatra ne posta neizdrivom i ne prisili me da se vratim svojoj
dragoj u okrilje.
I sad sam bio tu, ponovno u svom domu i zatekoh ju ljutitu i do
sri povrijeenu. Zar ne, ona se meni predala i usreila me, a ja
sam ju ostavio! Imala je opet ljubavnika, ali vidjeh da ga ne
voli. Prihvatila gaje radi osvete.
Nisam joj mogao rei ni napisati to se zbilo i od nje me
odagnalo, pa ponovno vratilo. Jesam li to i sam znao? Stadoh se,
dakle, iznova oko nje truditi i za nju boriti. Ponovno sam kretao
na daleke pute, proputao vane stvari i rasipao novce samo da bih
od nje uo rije ili joj vidio osmijeh. Otpustila je ljubavnika,
no ubrzo nala novoga jer mi vie nije vjerovala. Pa ipak me
povremeno rado viala. Katkada bi u drutvu za istim stolom ili u
kazalitu najednom preko svih pogledala prema meni, neobino blago
i upitno.
Uvijek me smatrala bogatim,.silno bogatim. A ja sam tu vjeru u
njoj budio i gajio samo da bih uvijek iznova mogao za nju uiniti
neto to siromahu ne bi dopustila. Prije sam joj donosio darove,
no sad je to bila prolost i morao sam smiljati druge naine kako
da joj uinim radost i prinesem rtvu. Prireivao sam koncerte na
kojima su glazbenici, koje je cijenila, izvodili njezine omiljene
skladbe. Kupovao sam mjesta u loama da bih joj mogao ponuditi
ulaznicu za premijeru. Ponovno se naviknula na to da skrbim za
tisue sitnica.
Bio sam u neprestanom vrtlogu poslova, sve za nju. Moj se imetak
iscrpio i sada poee dugovi i novarske vjetine. Prodao sam
slike, stari porculan, jahaega konja i za to kupio automobil koji
joj je trebao stajati na usluzi.
Na posljetku je dolo dotle da sam nazirao kraj. I dok sam ivio u
nadi da u ju ponovno osvojiti, moji su se posljednji izvori
iscrpli. No nisam elio prestati. Imao sam jo svoju slubu, svoj
utjecaj, svoje ugledno mjesto. A emu sve to, ako njoj ne slui? I
tako se dogodilo da sam lagao i utajivao i prestao se bojati
sudskoga ovrhovoditelja jer sam se morao plaiti gorega. Ali nije
bilo uzalud. Ona je otpravila i drugoga ljubavnika, i sada sam
znao da e uzeti mene ili nikoga.
I uzela me, da. To jest, pola je u vicarsku, dopustivi mi da ju
pratim. Idueg sam jutra predao molbu za dopust. Umjesto odgovora
uslijedilo je moje uhienje s optubom: krivotvorenje dokumenata i
pronevjera dravnoga novca. Ne recite nita, nije potrebno. Znam
ve. No znate li daje i to bila vatra i strast i nadnica za ljubav
- biti osramoen i kanjen, izgubiti i posljednji komad odjee?
Shvaate li to, mladi zaljubljenice?
Ispriao sam vam bajku, mladiu. ovjek koji ju je doivio nisam
ja. Ja sam siromaan knjigovoa koji prihvaa va poziv na aicu
vina. No sada idem kui. Ne, ostanite jo, idem sam. Ostanite!"
(1907.)
 Oblaci

Promatrajui pejzaiste esto sam se udio gledajui kako se nebo

modre ili druge boje moe brzo i lako ispuniti ljupkim i istim
oblacima punim ugoaja. To je poput pisanja pjesama koje nama
pjesnicima tako udesno lako ide od ruke. No, to ih ovjek due i
bolje promatra, to bolje i alobnije primjeuje da su te ljupke
pjesmice i oblaii jeftina roba i da vrlo rijetko izdre jasan
pogled. Od mnogih tisua naslikanih oblaka koje sam vidio, sada mi
jo samo rijetki gdjekad plove nebom sjeanja, strano rijetki, a
oni su veinom djela starih majstora, mada se danas esto uje da
su zrak i njegove pojavnosti otkrili, pa skoro i izmislili,
umjetnici tek prije nekoliko desetljea. Meu novim slikarima,
kojima zahvaljujem na nekoliko doista postojanih oblaka, nalaze se
i vicarci Segantini i Hodler. Segantini je naslikao nekoliko
alpskih oblaka, dodue pomalo tekih i materijalnih, inae kao
Bojom rukom stvorenih, a Hodler je u nekoliko navrata, i to na
jednoj skoro neuglednoj sliici u baselskome muzeju, naslikao
posve lake, bezobline, siune bijele pare to nevjerojatno
tanune lebde nad modrom povrinom jezera i sav zrak oiv-ljuju.
No, nisam elio govoriti o slikarima; na tom su podruju pjesnici
posve nepotrebni jer su ih strunjaci zamijenili, premda ovi, im
neto moraju doista predoiti i doarati, mahom poseu za
pjesnicima ili, ako su dovoljno iskreni, i sami ponovno piu
poeziju. Jer, svakoj je znanosti, ne samo estetici, u odlunim
trenucima potreban spoj vida i jezika, sposobnost jasna izriaja.
Nerijetko sam viao i snimljene oblake i moram rei da je bilo
savrenih, premda ne mnogo, jer nijedna fotografska ploa nije
dovoljno osjetljiva na boje. Pritom su slike, na kojima je bilo
snimljeno samo nebo bez komadia zemlje, najee neuspjele. Jer,
pruale su vrlo malo dojma kretanja, a neizvjesnost u kojoj
ostavljaju promatraa kada je rije o udaljenostima, i opet ih
liava svakog efekta ljepote.
Drim da oblake ini lijepima i znaajnima upravo to to se kreu
i to na nebu, koje je za nae oko beivotan prostor,
uspostavljaju udaljenosti, mjere i meuprostore. injenica da te
udaljenosti i mjere znaju nevjerojatno zavaravati, posve je
nevana. Predmet koji pluta povrinom vode isto tako zavarava: oko
uvijek precjenjuje udaljenost izmeu sebe i predmeta, a
podcjenjuje onu izmeu predmeta i druge obale ili obzora. .
Zrani prostor, u kojem pogled ne bi inae nita pronaao i u
golemim bi razmjerima izgubio zanimanje i pozornost, zahvaljujui
oblacima bitno dobiva na vidljivosti: on postaje produetkom
Zemlje. U malome, tu uslugu moe obaviti i ptica, zmaj od papira
ili raketa: za trenutak osjetimo kao djeljiv prostor neto stoje
netom bilo praznina, pusto. Tu nam uslugu nikada ne bi mogla
uiniti puka spoznaja o nepraznini zranoga prostora, jer oko ne
vjeruje lako razumu kao to, unato svem znanju i poznavanju
suprotnih injenica, ono vidi da se Sunce kree, a Zemlja stoji.
Ono to ptica ini u malome, to oblaci ine u velikome. Oni to
golemo prostranstvo ine zornim, ivim, prividno mjerljivim i s
njime nas spajaju. Jer oni nam pripadaju, oni su zemaljski,
zemaljska su voda, jedini su djeli Zemlje i zemaljske tvari koji
se oku vidljivo penje u visine i u nevidljivu prostranstvu
nastavlja ivotni tijek Zemlje.
Otuda i ona simbolika oblaka, koju osjea svaki popodnevni eta,
i koja budi sasvim razliite predodbe i osjeaje negoli pogled na
Sunce, Mjesec, zvijezde. Oni nisu zemaljski, nisu mjerljivo
bliski, ve ive svojim vlastitim ivotom. Nisu dio Zemlje, koji
plovi u prostoru, i svoj oblik i kretanje ne primaju od bliskih i
poznatih nam prirodnih sila. No oblaci s nama dijele zrak i tamu,
vjetar i toplinu. Oni nisu svjetovi, ve pripadaju naemu svijetu,
nastaju i nestaju pred naim oima prema zakonitostima koje
razumijemo i istodobno sami osjeamo, i uvijek se iznova vraaju
Zemlji.
No mi taj povratak rijetko vidimo. Pri ]akoj kii ili snijegu ne
vidimo vie oblake. A dok ih vidimo, njihova je svrha naem oku
neuoljiva.
Kao to nam oblaci ine zrani prostor vidljivijim, tako nam i
kretanje zraka ine uoljivim. A kretanje zraka nije, dodue,
naemu miljenju, ali je zato naim ulima uvijek zagonetno i
stoga privlano. Ako se na stotinu ili tristo ili tisuu metara
nad mojom glavom zrak kovitla, zrane struje kreu, sastaju,
kriaju, dijele, meusobno bore, meni to nita ne znai. No vidim
li gdje oblaci sami ili rojei se plove, pa putuju sad brzo, sad
polagano, zastaju, dijele se i gomilaju, preoblikuju i tope,
propinju i pucaju, tada je to predstava koja budi zanimanje i
plijeni pozornost.
Tako je i sa svjetlou koju ne uoavamo u prividno praznome,
modrome prostoru. No, pliva li u njoj oblak, svjetlost postaje
siva, svijetlosiva, bijela, zlatna, ruiasta, i tako sva ta
svjetlost u visini za mene vie nije izgubljena: jaju vidim,
promatram, u njoj uivam. Tko jo nije s veeri, kada je sunce ve
davno zalo i zemlja ugasla, promatrao kako se u visini, plovei u
svjetlu, oblaci jo are!
Pomislimo li da su oblaci dio Zemlje, tvari i svoj zemaljski,
tvarni ivot vode u visinama, u prostranstvima u kojima osim njih
nita tvarnoga ne moemo vidjeti, tada emo zasigurno razumjeti
njihovu simboliku. Oni nam znae produetak zemaljskoga ivota u
nekim drugim prostranstvima, pokuaj materije da se razgradi,
iskrenu gestu Zemlje, gestu enje za svjetlom, visinom,
lebdenjem, samozaboravom. Oblaci su u prirodi ono to su u
umjetnosti krilata bia, duh-uvari i aneli ija ljudsko-ze-
maljska tijela svojim krilima prkose sili tee.
J najzad, oblaci nam znae i prispodobu o prolaznosti, prispodobu
ponajee vedru, oslobaajuu i blagotvornu. Promatramo njihova
putovanja, borbe, predahe, slavlja i sanjarei ih tumaimo,
gledajui u njima ljudske borbe, slavlja, putovanja, igre, i za
nas je i ugodna i bolna spoznaja daje sva ta lijepa igra sjena
tako asovita, promjenjiva i prolazna.
(1907.)
 Na Boi

U ivotu prosjena ovjeka naeg doba proslava onih nekoliko

opeprihvaenih blagdana zapravo je njegov jedini ustupak idealu.
On Novu godinu proslavlja vrtei glavom ili sentimentalno uzdiui
nad prolaznou ivota, nad brzim protokom vremena, Uskrs i Duhove
slavi kao svetkovine proljea i obnove, a na blagdan Svih svetih
posjeuje groblja. Boi svetkuje tako da si priuti jedan ili
vie dana odmora, eni daruje novu haljinu, a djeci igrake.
Poneki se naas i obraduje djejemu veselju; promatra sjajno
boino drvce s pomalo sjetnom uspomenom na vlastito djetinjstvo i
gledajui djecu kako se raduju darovima misli: Da, radujte se i
uivajte, veoma brzo ivot e vam oduzeti radost i nevinost.
On ne pita: Da, a zapravo zato? Zato mi se ini neupitnim da je
"ivot" zla sila koja iz svijeta djetinjstva vodi u krivnju,
razoaranje i nevoljen posao? Zato radost i nevinost nuno moraju
pasti rtvom "ivota"?
No toga dana, kada se doista to upitao, prestao je biti prosjean
ovjek i zakoraio prema novom ivotu. Nastavi li tim putom, svaki
e mu dan ivota ubudue biti vredniji, sadrajniji i znaajniji
negoli svi prijanji blagdani sa svojim prolaznim sjajem i trunkom
poluiskrene zamiljenosti. Uvidjet e da mu nije "ivot" uzeo
nevinost, radost i ideale i da je bilo nepravedno i smijeno za to
ivot optuiti. Jer, sam se bio obmanuo.
Ne postoji "nunost" ni "struja vremena" koja bi pojedinca mogla
prisiliti da materijalnim dobrima da prednost pred duhovnima, a
prolaznima pred neprolaznima. Tko je nainio takav presudan izbor,
ne smije za to kriviti nikoga doli sebe sama.
"Ta otkud vam to," uzvratit ete, "ovo nae vrijeme nije idealno i
ne moemo mijenjati ni njega ni sebe."
Da, to je ona stara fraza koju jedni ponavljaju od drugih i svatko
misli da joj mora vjerovati. Da nae vrijeme nije idealno! A zato
ne? Zato to se novac zarauje uoljivije, bezobzirnije i
neukusnije nego prije? No pitanje je kako e jednom budunost
prosuivati nae doba. Uvjeren sam da nitko nee rei: bilo je to
doba kada je ugljen bio skup, doba u kom su izumljeni druker i
kada s vodenom masaom, doba posljednjih potanskih koija i
prvoga elektrinog tramvaja. Ja, naprotiv, vjerujem da e se mnogo
vjerojatnije govoriti: bilo je to doba mnogih pjesnika, doba
brojnih i vrlo religioznih pokreta. Sve ono to vam se danas ini
ugodnom razbibrigom i luksuzom, dapae, ono to mnogi od vas
jednostavno nazivaju budalatinom i tlapnjom, to e preivjeti i
postojati i imati svoju vrijednost i znaaj i onda, kada sav va
ogoreni, ozbiljni rat za vreu novaca bude davno, davno
zaboravljen.
Ne poznajete li Boi, praznik ljubavi? svetkovinu radosti? Zar ne
priznajete ljubav i radost kao nadmone sile kojima posveujete
osobite, svete, od drave zatiene blagdane? to je kod nas s
ljubavlju i radou? Da biste tijekom godina nekoliko dana ili
najvie tjedana imali malo sree, vi tri etvrtine svoga ivota
provedete u praini i znoju emerna posla koji vas ne oplemenjuje,
ve tlai. I kad umorni od njega stanete udjeti za svjetlom i
radou, veina ju ne moe pronai u sebi samima, ve ju mora
kupovati - u kazalitu, jeftinom kabaretu, u krmi. A to je s
ljubavlju? ovjeku koji deset do dvanaest sati potroi na
stjecanje novca, dva do etiri sata na gostionicu ili drugo
zadovoljstvo, za enu mu i djecu, brau i sestre preostaje tek
pokoji trenutak.
udesna je, ali jednostavna tajna ivotne mudrosti svih vremena,
da nas svaka, i najmanja nesebina predanost, svako sudionitvo,
svaka ljubav obogauje, dok nas svekolika tenja za posjedom i
moi ini slabijima i siromanijima. Indijci su to znali i
nauavali, a zatim mudri Grci, pa onda Isus iji blagdan danas
slavimo, a otada jo tisue mudraca i pjesnika djela kojih su
nadivjela epohe, dok su bogatai i kraljevi iz toga doba nestali
i proli. Bilo da vam je bliskiji Isus ili Platon, Schiller ili
Spino-za, posvuda ete nai onu istu posljednju mudrost da nas
sretnima ne ini ni mo, ni posjed, ni spoznaja, ve samo ljubav.
Svaka nesebinost, svako odricanje iz ljubavi, svako djelatno
suosjeanje, svaka samozatajnost doimlje se kao davanje, liavanje
sebe, no tako se postaje bogatiji i vei i to je jedini put koji
vodi naprijed i u visine. Drevna je to pjesma, a ja lo sam pjeva
i propovjednik, no istine ne zastarijevaju, one su uvijek i
posvuda istinite, propovijedali ih mi u pustinji, opjevali u
pjesmi ili otisnuli u nekom listu.
(1907.)
 Fragment iz mladosti

S breuljaka se u zlatnome velu sputala ljetna veer. Na izmaku

dana bljetavog i vrelog, natopljen mednim mirisom lipa u cvatu
niz mranu je rijeku lahorio noni povjetarac donosei svjeinu s
planina. Kako je s veeri u gradu jenjavao promet koija i buka
posla, ustar, ravnomjeran ubor tamne vode postade ujniji. Iz
amca to je veselo klizio niz rijeku zvonila je pjesma mlade
seljanke, a prolaznici ju sluali i osmijehom uzvraali. U kuama
na strmoj strani obale, koje se crne i sjeno-vite uzdizahu u
mlijeno svijetlo nebo, tu i tamo crvenkastim sjajem zasvijetlie
pojedini prozori oblikujui sluajna zvijea i figure kojima se
odraz podrhtavajui razlijevao na valovima uzburkane Rajne.
U mome potkrovlju, visoko nad rijekom, bilo je jo vrlo toplo.
Leao sam na otvorenome prozoru i promatrao rijeku koja je jednako
nezadrivo i ravnomjerno, jednolino i ravnoduno tekla ususret
noi i daljini kao to su meni protjecali isprazni dani od kojih
je svaki mogao i trebao biti krasan i neprolazno vrijedan, a koji
su svi odreda propadali bez vrijednosti i spomena.
Tjedni su tako prolazili, a da nisam znao kada e se neto
promijeniti. Bile su mi dvadeset i tri godine i dani su mi
prolazili u beznaajnom uredu u kojem sam radei nezanimljiv posao
zaraivao tek toliko da sam mogao unajmiti sobicu u potkrovlju i
kupiti najnunije namirnice i odjeu. Veeri, noi, rana jutra i
nedjelje prosjedio bih snatrei u svojoj sobi, itajui onih
nekoliko knjiga to sam ih imao, crtkarajui i razmiljajui o
izumu koji sam smatrao dovrenim, no kojega pet i deset i dvadeset
puta nisam uspijevao sastaviti. Odnedavna sam to napustio i sad
sam sjedio udei se kamo me dovela moja radinost i strasna elja
za stvaranjem i utjena vjera u sebe samoga. Gdjekad bih uinio
jo koji pokuaj, odrekao se obroka i za uteeni sitni kupio
crtai pribor, papir i ulje za svjetiljku, no to sam inio jo
jedino osjeajui potrebu da sam sebe zavaram i neuvjerljivu elju
da jo jednom, kao nekad, provedem sate i veeri u prediv-noj
groznici nade i stvaralakog ina. No, otkako su krenule vruine i
moja soba do kasno u no gorjela pod usijanim krovom, izvan ureda
sam sate promatrao jo samo kao dokon gledatelj, ne imajui nita
protiv da ih gledam kako preda mnom prolaze poput uveloga cvijea.
Ponekad bih nakratko sjeo na klupu na nekom trgu gdje je mirisalo
na drvee i tratinu, a kadto bi me u nedjeljno jutro najednom
obuzela bolna, strasna udnja za livadama, umom, planinama i
seoskim zrakom, jer sam na selu odrastao. No gotovo nikada nisam
udovoljio toj nostalgiji, jer su me kukavan ivot i vjena
besparica liili svake svjeine i poduzetnosti. Kad bi me uspomena
na zaviaj i djetinjstvo i seosku slobodu silno muila, napisao
bih majci pismo priajui joj da mije dobro i da je u ovome gradu
ivot predivan. To bi se dogodilo jednom u pet ili est tjedana, a
zatim bih se pitao zato zapravo laem jedinoj osobi na svijetu
koju volim i koja mije privrena. Te lijepe ljetne veeri bio sam
neodluan da li da prihvatim poziv direktora Gelbkea na obiteljsku
vrtnu zabavu. Nisam elio biti meu ljudima, prisiljen
razgovarati, sluati i davati odgovore; bio sam preumoran i
nezainteresiran, i ponovno bih tamo morao lagati, hiniti da mi je
dobro i daje sa mnom sve u redu. S druge pak strane, ugodna i
utjena bila je pomisao da e tamo biti jela i dobroga pia, da u
prohladnome vrtu miriu bokori i cvijee, a kroz ukrasno bunje i
stara stabla vode mirni puteljci. Direktor Gelbke bio mi je, osim
onih nekoliko siromanih kolega na poslu, jedini znanac u gradu.
Moj otac je njemu ili moda jo njegovu ocu neko davno uinio
nekakvu uslugu, a po savjetu svoje majke prije dvije godine doao
sam mu u posjet, pa me sada taj ljubazni gospodin zgodimice
pozivao k sebi u kuu, ne izlaui me ipak drutvenim situacijama
kojima moje obrazovanje i moja garderoba nisu bili dorasli.
Pomisao na sjedenje u prozrano-prohladnome direktorovom vrtu
uinila mi je moju tijesnu, zaguljivu sobicu posve nepodnoljivom
te odluih prihvatiti poziv. Odjenuo sam bolji sako, gumicom za
brisanje oistio ovratnik koulje, ietkao hlae i izme i prema
navici za sobom zakljuao vrata mada kod mene nijedan lopov ne bi
imao to ukrasti. Pomalo umoran, kakav sam u ono doba uvijek bio,
krenuo sam niz usku, ve mranu ulicu, preko ivahnoga mosta i
kroz mirne ulice otmjenijega dijela grada prema direktorovoj kui
koja se tada nalazila gotovo izvan grada u napola seoskom,
staromodno skromnomu gazdinstvu pokraj vrta ograenog zidom. S
tjeskobnom enjom gledao sam, kao toliko puta prije, tu iroko i
nisko graenu kuu, ulazna vrata obrasla ruama penjaicama i
velike prozore sa irokim klupicama. Lagano cimnuvi zvonce proao
sam pokraj sluavke i uao u polumraan hodnik s onom uzbuenom
zbunjenou koja me obuzimala prije svakoga susreta s nepoznatim
ljudima. Do posljednjeg trenutka jo sam gajio djelominu nadu da
u zatei gospodina Gelbkea samoga sa enom ili moda s djecom; no
iz vrta su dopirali nepoznati glasovi i ja se oklijevajui uputim
kroz malu dvoranu prema vrtnim stazama slabano osvijetljenim s
tek nekoliko lampiona.
Domaica mi poe u susret, prui ruku i povede me kraj visokoga
bunja prema rondeli gdje je pod svjetlom lampiona za dvama
stolovima sjedilo drutvo. Direktor me pozdravio na svoj ljubazno
vedar nain, nekoliko obiteljskih prijatelja kimnulo je glavom,
neki se gosti pridigli, predstavili, ja sam promrsio pozdrav i
naklonio se nekolicini dama koje su odjevene u svijetle tonove
blistale na svjetlu lampiona i neko me vrijeme promatrale. Zatim
mi ponudie stolac i smjestie me dolje na uskome dijelu stola
izmeu starije gospoice i vitke mlade djevojke. Dame su gulile
narane, no preda me posluie kruh s maslacem, unku i au vina.
Ona starija neko me vrijeme promatrala, a onda me upita nisam li
jezikoslovac i nije li me ve negdje srela. Ne, rekoh, trgovac
sam, bolje reeno tehniar, pa sam joj pokuao opisati kojem soju
ljudi pripadam; no kako se ve u iduem trenutku drugamo zagledala
oito me ne sluajui, ja zasutim pa se primim ukusnoga jela. A
kako me nitko nije ometao, time sam se zabavio dobrih pola sata,
jer mi je bila sveana iznimka da naveer mogu uivati u obilnim i
finim jelima. Zatim sam polako ispio au dobroga bijelog vina
besposleno sjedei i ekajui to e se dogoditi.
Iznenada mi se obrati mlada dama s moje desne strane, s kojom do
tada nisam ni rije progovorio, te mi vitkom i gipkom rukom ponudi
polovicu oguljene narane. Zahvalim joj, uzmem voku i najednom me
obuze neobina radost i ugoda te pomislim kako se neznanac
vjerojatno ne bi mogao ni na koji ljupkiji nain pribliiti drugoj
osobi, ve takvim jednostavnim i lijepim darom. Tek se sada
paljivo zagledavi u susjedu pred sobom sam vidio profinjenu,
njenu djevojku otprilike svoje visine ili jo viu, gotovo krhkih
oblika i uska, lijepa lica. Barem mi se takvom uinila u tom
trenutku, jer poslije sam mogao uoiti da je, dodue, imala
profinjene i vrlo vitke ruke i noge, ali je bila jaka, okretna i
sigurna. im je ustala i proetala u meni nestade predodba o
njenosti potrebitoj zatite, jer u hodu i kretnjama djevojka je
bila smirena, uznosita i samostalna.
Oprezno sam pojeo polovicu narane nastojei djevojci uputiti
nekoliko ljubaznih rijei i pokazati se donekle pristalim
ovjekom. No iznenada me obuze sumnja da me djevojka moda prije
toga promatrala dok sam u tiini jeo i da me sada smatra ili
prostakom, koji zbog jela zapostavlja susjede, ili gladuem, a to
bi mi bilo jo neugodnije, jer je oajno sliilo istini. U tom
trenutku njezin dar izgubi onaj jednostavni smisao i postade
igrarijom, moda ak i porugom. No moja se sumnja inila
neutemeljenom. Barem se gospoica izraavala i kretala nekom pro-
stodunom mirnoom, uljudno pratila moj govor i nipoto nije
ostavljala dojam da me smatra nekulturnim poedruhom.
Pa ipak, razgovor s njom nije mi bio lak. U ono vrijeme, u nekim
ivotnim iskustvima pred veinom sam svojih vrnjaka prednjaio
isto onoliko koliko sam svojom vanjskom naobrazbom i vjetinom
drutvenoga ophoenja za njima zaostajao. Uljudan razgovor s
mladom damom finih manira za mene je bio prava
vratolomija. Nakon nekoga vremena primijetio sam daje lijepa
djevojka uoila moju podreenost i dame tedi. To me uzrujalo, ali
mi nipoto nije pomoglo prevladati teku smuenost, ve me samo
dodatno zbunilo, pa sam usprkos ugodnoga poetka uskoro zapao u
fatalno raspoloenje obeshrabrenog prkosa. A kada se dama nakon
nekog vremena posvetila razgovorima s drugima, nisam ju pokuavao
zadrati kraj sebe, ve sam ostao tvrdoglavo i pokunjeno sjediti
dok je ivahno i veselo s drugima avrljala. Pruie mi kutiju s
cigaretama, uzeh jednu i zapalih, neveselo i utke otpuhujui
dimove u plaviastu veer. Kada se zatim vei broj gostiju ustao i
uz priu poao u etnju vrtnim puteljci-ma, ja se takoer tiho
pridignem, poem na stranu i s cigaretom stanem iza jednog stabla
gdje me nitko nije mogao smetati, aja sam izdaleka mogao
promatrati zabavu.
U skladu sa svojom sitniavou, koju na veliku alost nikada
nisam uspio promijeniti, bio sam ljut na sebe predbacujui si zbog
svoga priglupo tvrdoglavog ponaanja, no nisam se mogao svladati.
Budui da nitko nije za mene mario, a nisam se uspio odluiti na
bezazlen povratak, ostao sam kojih pola sata u svome nepotrebnom
zaklonu i napustio ga, oklijevajui, tek kada sam uo domaina da
me doziva. Direktor me dovukao za svoj stol dobrohotno se
raspitujui o mome ivotu i zdravlju, aja, izbjegavajui izravan
odgovor, nekako se ponovno ukljuih u drutvo. Meutim, ipak nisam
ostao poteen male kazne za taj brzopleti uzmak. Sada mije ona
vitka djevojka sjedila suelice i to mi se, pri duem
promatranju, vie sviala, to sam se vie kajao zbog svoga
dezerterstva i pokuavao iznova zapodjenuti razgovor. No sada je
bila uznosita i preula moje slabane pokuaje da ponovno oivim
konverzaciju. Uhvativi joj jednom pogled pomislih da e biti
prijeziran ili mrzovoljan, no bio je samo hladan i ravnoduan.
Ponovno me obuze onaj sivi i runi svakodnevni osjeaj jada,
sumnjiavosti i praznine. Gledao sam vrt s blago svjetlucavim
puteljcima i lijepim, tamnim kronjama, bijelo prostrte stolove sa
svjetiljkama, posudama za voe, cvijeem, krukama i naranama,
dobro odjevenu gospodu, gospoe i djevojke u svijetlim, lijepim
bluzama, gledao sam mnoge bijele damske ruke kako se igraju
cvijeem, njuio miris voa i plaviasti dim dobrih cigara, sluao
uglaene i profinjene ljude kako zadovoljno i ivahno razgovaraju
- i sve mi se to inilo beskrajno tuim, stranim i nedostinim, pa
i zabranjenim. Bio sam uljez, gost iz nieg, siromanijeg svijeta,
kojega su uljudno i moda saaljivo trpjeli. Bio sam bezimen,
siromaan, beznaajan radnik koji je neko vrijeme gajio snove o
usponu prema boljem i slobodnijem ivotu, a sad ve odavno potonuo
natrag u ilavu tromost svoga beznadnoga bia.
Tako su mi lijepa ljetna veer i veselo druenje prolazili u
neutjenoj nelagodi, koju sam nerazumnim kinjenjem sebe samoga
prkosno jo vie pogoravao, umjesto da se barem skromno radujem
ugodnoj okolini. U jedanaest sati, kada su prvi gosti krenuli, ja
se takoer kratko oprostim i najkraim putem poem kui da bih
legao u krevet. Ve izvjesno vrijeme drala me neprestana tromost
i pospanost s kojom sam se za radnoga vremena esto morao boriti,
da bih joj u slobodno vrijeme u svakom trenutku bezvoljno
podlegao.
Nekoliko je dana proteklo u uobiajenom neredu. Svijest da ivim u
alosnom izvanrednom stanju odavno sam ve izgubio; ivio sam u
nekoj otupjeloj, nepromiljeno poslunoj ravnodunosti i bez
aljenja gledao kako mi prolaze sati i dani od kojih je svaki
trenutak znaio neponovljiv djeli mladosti i ivota. Kretao sam
se poput satnoga mehanizma, ustajao na vrijeme, prelazio put do
trgovine, obavljao svoj mehaniki posli, uinao kruh i jaje,
vraao se na posao, a zatim naveer leao na prozoru svoje
mansarde na kojem bih esto i zaspao. O vrtnoj zabavi kod
direktora vie nisam razmiljao. Openito, dani su mi prolazili ne
ostavljajui uspomene, a kada bih gdjekad, nou u snu, mislio na
neka druga vremena, bila su to daleka sjeanja na djetinjstvo i
doimala se kao odjeci nekog zaboravljenog i u bajku pretvorenog
predivota.
A onda se jednoga vreloga popodneva dogodilo da me se
sudbinaponovno sjetila. Neki u bijelo odjeven Talijan s prodornim
runim zvoncem i malenim kolicima zveckao je ulicama prodajui
sladoled. Upravo sam bio izaao iz ureda i, vjerojatno prvi put
nakon nekoliko mjeseci, nisam odolio iznenadnoj elji.
Zaboravljajui na svoju pedantno tedljivu odmjerenost, izvadio
sam iz lisnice kovanicu i dao Talijanu da mi za nju u malen
papirnat tanjuri nagrabi crvenkastoga vonog sladoleda koji sam
pohlepno pojeo jo u hodniku kue. To razbuujue hladno
osvjeenje toliko mi je godilo, da sam, i sad se toga sjeam, s
uitkom polizao i mokri tanjuri. Zatim sam kod kue objedovao
svoj uobiajeni komad kruha, malo pridrijemao u nekom polusnu, a
zatim se vratio u pisarnicu. Tamo mije pozlilo, a ubrzo su me
napali tako uasni bolovi u trbuhu da sam, vrsto se drei za rub
pulta, nekoliko sati utke trpio muke, a po svretku radnoga
vremena pohitao k lijeniku. Budui da sam bio upisan u
zdravstveni fond, uputili su me dalje nekom drugom lijeniku, no
taj je bio na ljetnom odmoru pa sam morao prijei jo jedan put do
njegova zamjenika. Zatekao sam ga kod kue. Bio je to mlad,
ljubazan gospodin koji je prema meni postupao kao prema sebi
ravnomu. Kada sam mu, odgovarajui na kratka i jasna pitanja,
prilino tono opisao svoje prilike i svakodnevni nain ivota,
preporuio mije da odem u neku bolnicu u kojoj bih bio bolje
zbrinut nego kod sebe u stanu. Kako nisam uspijevao sasvim
potisnuti bol, on sa smijekom primijeti: "Niste ba esto
bolovali?" Doista, od svoje desete ili jedanaeste godine nikada
nisam bio bolestan. No lijenik ree gotovo nevoljko: "Ubijate se
svojim nainom ivota. Da niste tako ilavi, uz takvu ishranu ve
biste se davno razboljeli. Ovo vamje sada opomena." Pomislio sam,
lako je njemu govoriti s tim zlatnim satom i naoalama, ali sam
ipak shvatio da moje nedostojno stanje u posljednje vrijeme ima
realne uzroke i pritom osjetio moralno rastereenje. No snani
bolovi nisu mi davali mira za razmiljanje i predah. Uzeo sam
papiri koji mi je doktor dao, zahvalio se i otiao da bih se,
ostavivi najnunije obavijesti, javio u bolnicu u kojoj sam
posljednjim snagama potegnuo zvonce te morao sjesti na stube da se
ne bih sruio.
Primili su me prilino neljubazno, no kako su ipak uoili moje
bespomono stanje, odveli su me prvo u mlaku kupku, a zatim u
krevet u kojem sam uskoro, uz sve tii cvile prolazeeg bola,
posve izgubio svijest. Tri dana imao sam osjeaj da moram umrijeti
i svakodnevno se udio da je to tako muno, sporo i bolno. Svaki
mije sat bio beskrajno dug, a kada su tri dana prola, inilo mi
se kao da sam preleao nekoliko tjedana. Napokon sam pronaao
nekoliko sati sna, a pri buenju mi se vratio osjeaj za vrijeme i
svijest o mome stanju. No istodobno sam primjeivao koliko sam bio
slab, jer mi je svaki pokret predstavljao napor, ak mi se i
otvaranje i sklapanje oiju inilo kao mali posao. Kada je dola
sestra i pogledala me, obratih joj se vjerujui da govorim glasno
kao inae, no ona se morala prignuti i jedva me razumjela. Tada
sam shvatio da ne treba nagliti s ponovnim ustajanjem i na
neodreeno se vrijeme, bez puno bola, prepustio djejemu stanju
ovisnosti o tuoj njezi. Potrajalo je neko vrijeme dok mi se nije
poela vraati snaga, jer i najmanja usta puna jela uvijek su mi
iznova inila bol i tegobe, pa bila to i lica lagane juhe.
Tijekom toga neobinog vremena nisam bio, na vlastito uenje, ni
tuan ni zlovoljan. Tupa besmislenost moga bezvoljnog ivotarenja
tih posljednjih mjeseci bivala mije sve jasnija. Prestraio sam se
onoga to mi se skoro dogodilo i iskreno se radovao svome ponovnom
osvjetenju. Bilo je to kao da sam due vrijeme preleao u snu, i
sada sam, napokon budan, s radou iznova napajao i oi i misli.
No zbilo se da su od svih maglovitih dojmova i doivljaja iz toga
sumorno prospavanog vremena neki, koje sam drao skoro
zaboravljenima, sada u jarkim bojama preda mnom stajali zauujue
ivi. Meu tim slikama, kojima sam se u nepoznatoj bolesnikoj
dvorani sada sam zabavljao, na prvome je mjestu stajala slika one
vitke djevojke kojaje u vrtu direktora Gelbkea kraj mene sjedila i
ponudila mi naranu. Nisam joj znao imena, ali sam za dobrih
trenutaka mogao zamisliti cijeli njezin lik i profinjeno lice onom
prisnom jasnoom kakva nam uspijeva samo kod starih znanaca,
zajedno s nainom njezinih kretnja, njezina govora i glasa, i sve
to zajedno stvorilo je sliku pred ijom mi je njenom ljepotom
bilo ugodno i toplo kao djetetu kad se privije uz majku. inilo mi
se kao da sam je u prolim vremenima ve negdje vidio i upoznao, a
njezin ljupki lik, ne marei za proturjeja, poput pratitelja koji
nadilazi zakone vremena, doskora se javljao u svim mojim
sjeanjima, pa ak i onima iz djetinjstva. Uvijek iznova s novim
sam uitkom promatrao tu njenu figuru, koja mije najednom postala
tako prisna i mila, a njezinu tihu nazonost u svome sam svijetu
misli prihvatio nekom bezbrinom, ali ne i nezahvalnom
samorazumljivou, Onako kao to s proljea prihvaamo procvjetale
trenje, a ljeti miris sijena, bez uenja i uzbuenja, no u sebi
ipak duboko zadovoljni.
Pa ipak, taj naivni i edni odnos prema lijepoj slici mojih snova
trajao je samo dotle dok sam posve iscrpljen leao odsjeen od
ivota. No im sam malo ojaao, poeo podnositi jelo i bez velika
se umaranja ponovno uspijevao u krevetu okrenuti, djevojina je
slika gotovo stidljivo ustuknula, a istu, obestraenu sklonost,
zamijenila je eznutljiva udnja. Sada sam najednom sve ee
osjeao ivu elju da joj izgovaram ime, njeno ga apuem i tiho
pjevuim, i postade mi pravom mukom to joj ne znah imena. U
svojim snatrenjima igrao sam se s njom kao s dragom sestricom; no
sad mi je najednom bilo teko oko srca to o meni nita nije
znala, to sam za nju bio stranac iji pozdrav ak moda ne bi
prihvatila ni uzvratila, dapae, to me moda ak ima u zlu,
neugodnu sjeanju. I tako sam leao dan za danom u mislima njome
zaokupljen, a ipak o njoj ne znajui nita osim izgleda i onih
nekoliko rijei to sam ih one veeri od nje uo.
Neki manji dogaaji nakratko su prekinuli to neobino jednostrano
misaono openje s neznankom. Najprije je stiglo majino pismo koje
proitah s udnim osjeajima jer o mojoj bolesti nita nije znala.
tovie, bezazleno je odgovarala na moja posljednja neistinita i
hvalisava izvjea, pa sam kao u zrcalu promatrao sebe i svoj
prijanji jad. Koliko samjoj sada bio dalek, u meuvremenu
okrznuvi smrt i kroz tjelesnu bolest doivjevi unutarnje
ozdravljenje! Posramljeno gurnem pismo pod jastuk i odluim svoje
prijanje neistine prvom zgodom popraviti ili barem ispovjediti.
Uskoro mi stigne vijest od moga poslodavca koju su mi u bolnici
tjedan dana uskraivali. Bio mije poslao manji zaostatak plae, na
koji sam jo imao pravo, i u isti me mah otpustio s posla. Ta me
vijest nije uznemirila mada mi je nain na koji u dalje
zaraivati za ivot jo bio nerazvidan. Osjeaj da sam nasi-lu
istrgnut iz kukavnog i bezdunog ivotnog perioda, u meni je bio
tako snaan i radostan da me materijalne brige nisu mogle shrvati.
Zatim se dogodilo da jednoga dana, u vrijeme posjeta, u bolesniku
prostoriju ue dama sa eirom i suncobranom i ja u njoj s
uenjem prepoznah enu direktora Gelbkea. U ruci je nosila
cvijee. Medicinska ju sestra pozdravi. Budui da sam se stidio i
nisam elio da me prepozna - predmnijevajui da ide u posjet nekom
drugom bolesniku - zavukao sam glavu pod plahtu i prikrio se. No
ona se zaputi ravno prema mome krevetu i zasta-de. uvi njezino
pitanje sestri: "Spava li?" okrenuli se i pruih joj ruku.
Primijetio sam daje bila zateena mojim izgledom, a kad me zatim s
dobrodunim suosjeanjem stala ispitivati i koriti to ju nisam
obavijestio o svom loem stanju, neobino mije godilo to se netko
o meni raspitivao i zanimao za moje stanje. Darovala mije nekoliko
prelijepih rua, no taje ljubaznost bila dvosjekli ma jer mi s
mirisom cvijea stadoe navirati sjeanja na sve one dobre stvari
tamo vani. Od tog trenutka ponovno sam s enjom mislio na svijet
i poput zatoenika iekivao trenutak putanja na slobodu.
Istodobno s buenjem zanimanja za okolinu poeo sam osjeati i
neko zajednitvo sa svojim supatnicima i vie pozornosti
posveivati drugovima iz zajednike prostorije i susjedima u
bolesnikoj sobi. Jedan od njih, moj susjed s lijeve strane, ostao
mi je u sjeanju i zasluuje da ga ne zaboravim. Vjerojatno je
odavno pokopan u bolnici, a njegovo komino ime stoji jo samo na
izgubljenim i poutjelim bolesnikim kartonima iz onog doba. Zvao
se Eustachius Zizibin i bio je putujui kroja ili je to negda
bio, jer njegovim je putovanjima bio zadan cilj, i teko da je
onaj krevet i onu dvoranu napustio drukije doli mrtav. Vjerojatno
je bio svjestan svoga stanja, ali ne i alostan zbog onoga na to
po prirodi nije bio spreman. Ne sjeam se od ega je bolovao, a
vjerojatno to nikada i nisam znao, jer o svojoj bolesti nikada
nije govorio. Moglo mu je biti neto preko etrdeset godina, no
bliska ga je smrt ve bila naela, i mrava mu je glava ve
nalikovala mrtvakoj lubanji. Ali, narav mu je bila nesputana i
jo uvijek djeje vedra, i esto mi se inilo kao da su se tom
ovjeku dogaale samo vesele stvari ili kao da nema razumijevanja
za druge stvari doli vesele.
"Nikad mi se ni' urilo", ree jednom lukavo, "pa sad, evo,
umirem, al' i sad polako."
Domovina mu je, mislim, bila u leskoj, ali u tih dvadeset godina
putovanja svi su mu njemaki dijalekti u govoru ostavili pomalo
traga, kao to se to katkad moe uti u prodavaa miolovki i
kotlokrpa, ali rijetko u pravih obrtnika. esto se u svom krevetu
znao onako za sebe hihotati, a kad bi ga upitali emu se smije,
zapoeo bi reenicom: "Neto mi palo na pamet", te nastavio
pripovijedati o neobinom majstoru u Landshutu kod kojega je neko
radio, ili o egrtskoj pustolovini u Harzu ili o papigi udovice iz
Bruchsala kod koje je neko vrijeme stanovao jer je u njega bila
zaljubljena. Ta gaje papiga osobito veselila i esto mu padala na
um, a kada je o njoj pripovijedao oponaajui kretav, neobino
nazalan ptiji glas, bio je uitak istodobno promatrati njegovu
bezazlenu sreu. U to sam se vrijeme nerijetko smijao njemu i s
njim, no poslije, u vremenima patnje, esto sam se s divljenjem,
pa i tovanjem sjeao kako je svoju sudbinu smireno podnosio i
kako je, skoro ve na umoru, dobrim raspoloenjem zabavljao i
tjeio nas koji smo ozdravljali.
On je takoer bio povodom da sam zgodimice meditirao o smrti, to
nikada prije nisam inio. Moja su se razmiljanja i sada manje
bavila samom smru, a vie lijepom zagonetkom ivota. Po prvi put
postao sam svjestan kako udnovato ovjek pliva svijetlom
povrinom tjelesnog i duhovnog ivota, izronivi iz tame
prijanjih narataja i osuen na skori povratak u tu istu tamu.
Pritom me nije previe muilo moram li tamu nazvati nitavilom ili
vjenou; sama injenica da sam iv dovoljno me zaokupila, jer
sam ju prestao smatrati neim to se podrazumijeva i u njoj,
dapae, sa zahvalnou gledao sretan sluaj. To je takoer
odgovaralo stanju osobe koja ozdravljuje i koja voli, i osjeao
sam se voljnim i sposobnim da od ovoga trenutka ponem mudro
koristiti svoje sposobnosti i vie panje posvetim vrijednosti
vremena. inilo mi se hvalevrijednim i mudrim, poput zadovoljnoga
krojakoga pomonika Zizibina ne dopustiti da mi pomisao na kraj
pokvari uitak ovoga trenutka, pa odluih ubudue u asu zlovolje
izgovarati njegovo ime kao opomenu i podsjeanje na zapovijedi
najjednostavnijega ivotnog umijea. No nikakvim odlukama nisam
uspijevao promijeniti vlastitu narav, ne mogavi van iz svoje
koe, pa mi lijepi naumi skonae onako kao to inae zavravaju
sve moje dobre nakane.
Ipak su mi takve misaone igre i nakane s vremena na vrijeme
pomagale da prebrodim nestrpljive trenutke kojih sam sada ve
mnogo imao. Da su me nakon izljeenja ekale stare, poznate
prilike, ne bih bio tako nervozan. No ovako, doista sam kretao u
nov ivot, iznova sam morao traiti posao i zaradu, a bio sam i
zaljubljen. S uenjem sam primijetio koliko sam se u sebi
promijenio u tom kratkom vremenu od nastupa bolesti. Prije sam si
umiljao da sam ak slobodouman i neovisan jer sam svom seoskom
podrijetlu i pobonoj predaji, zahvaljujui itanju i vjebanju
skepticizma, mogao suprotstaviti naueno bezvjerstvo i svjesnu
vladavinu razuma. Sad sam, meutim, osjeao da mije i ta, pored
sve skromnosti, vrlo samosvjesna filozofija postala bezvrijedna i
na njezino mjesto nije stupila neka nova dogma, ve osloboen
osjeaj nedostatnosti svake vjere i ivahna, neutaiva znatielja
prema onome to mi se u ovom udnovatom ivotu jo moe dogoditi i
od mene nastati.
Budui da u svom krevetu nisam mogao poeti ostvarivati sva ta
nova uvjerenja, pustio sam osjeajima i mislima da slobodno lete
ijedni druge sustiu, a na posljetku sam olovkom i jo nesigurnom
rukom napisao majci podugako pismo u kojem sam, inilo mi se,
izrazio sve stoje tada u meni previralo. Kada sam tu nesretnu
krabotinu iduega dana ponovno proitao i htio bolniarki dati da
ju poalje, najednom mi se jasno pred oima stvori slika majke.
Gledao sam ju, visoku, mravu enu prosijede kose kako u naem
domu obavlja svoj posao, ree hranu i u tekom vjedru vue vodu s
bunara, i gledao sam ju kako sjedi u sobi, pletaom iglom otvara
moje pismo i primie ga svojim strogim, svijetloplavim oima. Tad
mi se moje briljivo birane, a ipak nejasne rijei uinie
budalastima i beskorisnima i pismo razderah na komadie.
Sada sam ponovno smio ustati i nekoliko sati provesti u bolnikome
vrtu, a pri pogledu na krovove koji su nadvisivali zid, na nebo,
ptice koje lepeu krilima i oblake to plove, u meni je
iekivanje i nestrpljenje naraslo do bola. Iza zida bio je grad i
bila je sloboda, tamo su bile ulice u kojima sam smjerao s novom
radou boriti se za svoj ivot i u kojima je negdje u nekoj
nepoznatoj kui vjerojatno stanovala ona vitka, mila djevojka.
U meuvremenu su me lijenik i sestra opskrbili potrebnim
upozorenjima i pravilima za ivot. Nisu mi zatajili da mije utroba
dodue zalijeena, no da nema vie onog bezbrinoga zdravlja, i ne
budem li se strogo pazio, nita se ne moe jamiti. Ta ogranienja
svoje skore slobode sluao sam s odreenom mrzovoljom, jer mi se u
tom trenutku inilo da moj eludac i crijeva ne zasluuju toliku
ast, a kad sam, napokon otputen, osunanom ljetnom ulicom krenuo
u svoj stari stan, osjeao sam se tako sveano i sjajno kao nekad
u bezbrinim mladalakim danima.
Novac mije upravo dostajao da platim pristiglu stanarinu. U mojoj
sobici sve me je gledalo kao novo i ispunjeno vedrom nadom. Nisam
shvaao da sam ovdje mogao provoditi tako neutjene sate. Moji
papiri i crtei takoer su izgubili onaj obeshrabreni izgled.
Uope nisam sumnjao da moj izum ipak mora uspjeti, a ako ne taj,
onda neki drugi.
Iduega dana uredno sam se odjenuo i poao direktoru Gelb-keu. Taj
dobroduni gospodin primio me ljubaznije nego ikada, zabrinuto se
raspitivao za moje zdravlje i ostale potekoe i ponudio mi pomo.
Nisam, meutim, bio voljan dopustiti da mi itko pomogne, osim moje
majke, i dobrodunom sam gospodinu svoje prilike prikazao u
najboljemu svjetlu. Izvijestio sam ga o svojoj odluci da uskoro
otputujem k majci i u mome je opisu to putovanje prije izgledalo
kao zgodna razonoda nego kao povratak ovjeka bez posla u stari
zaviaj.
"Kako god elite", rekao je direktor smjekajui se, "no prije
nego otputujete kui, posjetite nas jo jednu veer! Sutra nam
dolazi nekoliko kunih prijatelja. Biste li doli?"
U mislima na svoju lijepu djevojku ustro sam prihvatio i izaao
iz kue laka koraka kao dijete iz slastiarnice. Do iduega dana,
premda novca vie nisam imao, mogao sam jo nekako ostati u gradu,
a zatim sam namjeravao put kui, k majci, prevaliti bez dodatnih
trokova, pjeke - na stari obrtniki nain. Najprije sam otiao u
stan i napisao majci da u uskoro doi i kod nje neko vrijeme
ostati. Zatim sam odetao izvan grada i na obali, prvi put nakon
duega vremena, legao u procvjetalu travu.
uma je tamo sezala sve do rijenoga toka u kojem je iroka,
svijetlozelena Rajna miljama daleko oplakivala joj rub. Prije
nekoliko godina tamo su podigli brane i obzidali obalu. Okupao sam
se u toj lijepoj divljini, nekoliko sati poivao u travi pod
sjenovitim bukvama, pojeo sendvi koji sam ponio i obnovljenim
ulima upijao svjetlost i mirise ume. A u veselome nestrpljenju
traio sam i znak sudbine, bacajui granice u vodu i nastojei iz
smjera njihova kretanja iitati sudbinu. No granice nisu plovile
ni desno ni lijevo, ve samo ravno, pa sam zakljuio da sreu
trebam vezati uz neki uzvieniji znak. Ispuni li se sutra naveer
moja nada i lijepa gospoica ponovno bude tamo, smatrat u to
pouzdanim znakom da nad mojim ivotom bdije dobra zvijezda.
Nakon toga ugovora sa svojom sudbinom napustio sam ono prohladno
mjesto i vratio se u grad te idui dan proveo u nemirnu iekivanj
u bavei se sitnim pripremama za put i tratei vrijeme sve dok
nije kucnula ta uena veernja ura. Polako i nesigurno zaputio
sam se prema direktorovu domu.
I opet me u vrtu izmeu visokoga bunja doekala blaga polutama,
no u rondeli je stajao jedan jedini stol. Bio sam prvi gost i u
razgovoru s domainom gore-dolje etao vrtnim stazicama. Uskoro se
ponovno oglasi zvono na ulaznim vratima i ue student kojega sam
ve poznavao, a uskoro nakon njega stie i direktorov neak sa
enom, i tek to se pozdravie, pojavi se moja ljepotica u laganoj
opravi na bijele i svijetlosmee tokice. Pri pogledu na nju, koji
sam tjednima svakoga dana toliko puta zamiljao, silno sam se
zbunio i kada sam ju pozdravio i pruio joj ruku, a ona ju primila
hladno uz lagan naklon glave, najednom mi pade na um da sam u
neobinoj zaslijepljenosti na susret sasvim drugaije zamiljao.
Ona, s kojom sam u mislima provodio dane i koja mije postala
bliska, stajala je sada preda mnom kao sasvim strana osoba, no
njezina mije vidljiva nazonost ipak razgalila srce vie i od
najljepih snova.
Sad smo svi bili na broju, na stoluje upaljena velika svjetiljka i
poslueno jelo. Ne ekajui da me se pozove, sjeo sam pokraj vitke
djevojke i prva rije, koju mije priutila, bila je dobrostiva
pokazujui da me se jo sjea.
"Promijenili ste se," ree, "tek sad vidim pri svjetlu lampe."
"Malo sam bolovao", uzvratio sam veselo. No domaica, koja je
sjedila preko puta meni, dobaci: "Da malo! Ta samo to nam nije
umro ne rekavi ni rije."
"Ve biste saznali", kazao sam.
"Zar je bilo tako loe?" upitalaje djevojka, a kad sam se potrudio
da joj svoju nevolju prikazem beznaajnom i promijenim temu,
ispostavilo se daje gospoica godinu dana slubovala kao
dobrovoljna njegovateljica u nekoj bolnici.
"Tamo se ovjek mora svaega nagledati", primijeti domaica, a
moja susjeda, kimnuvi glavom, dometnu: "Zasigurno, ali i ugodnih
stvari! U poetku me sasvim deprimiralo to sam morala gledati
toliko bola i patnje, no poslije sam se esto udila koliko ljudi
mogu trpjeti i neki pritom ostati posve mirni. Niste li i vi neto
slino primijetili?"
Tu ja stadoh priati o leskome krojau Zizibinu i zanijevi se u
priu zaudih se kako mi je lako i brzo govor tekao s usana samo
zato jer me moja susjeda sluala sa ivahnim izrazom lica i tihim
osmijehom. Za vrijeme razgovora, budui da se domaica esto
ukljuivala i gospoici obraala, uspio sam uloviti i njezino ime
koje mi poput umilne glazbe skliznu kroz uho u srce i tamo ga
pohranih kao dugo traeno blago. Zvala se Elisabeth Chevalier i
inilo mi se da je njezino njemako ime u zauujue lijepom i
milom suglasju s francuskim prezimenom.
Na onom istom mjestu na kojem sam prije nekoliko tjedana u
boleivu raspoloenju proveo veer punu mrzovolje, sada sam sjedio
za stolom preobraen u vesela i ivahna sugovornika i jedva da me
titalo to su ti ljudi pored mene bili imuni i od mene bolje
odjeveni i to nisu smjeli znati da u sutra na stari obrtniki
nain poi na dug put k majci. Pomisao da sutra na neizvjesno
vrijeme moram napustiti grad budila se u meni s nekim tihim,
blagim predosjeajem rastanka i nostalgije za domom. Kao u snu
promatrao sam kroz grane stabala i grmlja kako se nono modro nebo
polagano puni zvijezdama i udisao meki zrak ljetne veeri dok su
mi usta izgovarala vedre i ravnodune rijei, a srce treperilo u
oluji sree i enje. Pokraj mene u traku svjetla mirovala je
Elisabethina ljupka glava i svijetlo, usko lice, i kad god bi
govorila, gledao sam ju promatrajui njezino slobodno, bijelo
elo, tamnoplavu kosu i luk njezinih obrva, mirne oi i na stol
poloenu ruku koja je bila skoro djeje uska, a ipak zrela i
sasvim osobna oblika.
Ustali smo malo proetati dok se stol ne raspremi. Hodao sam uz
Elisabethu u tihom sumraku vrtnih puteljaka, gledajui kako ispod
ruba njezine lelujave oprave pri svakom koraku izranjaju i nestaju
mala stopala, pripovijedao joj prie iz zaviaja i ranoga
djetinjstva i s divljenjem promatrao kako je na tom krhkom i
njenom tijelu tako uspravno i energino drala vrat i glavu i u
kakvu je samo skladu bio njezin ravnomjerno gibak korak s
pokretima ruku te zakretima i nagibom vrata. Zemlja mi se inila
lijepo ureenim perivojem, a ljudski ivot hodom kroz njega na
lakim nogama. Moja je krv, postavi rjeom i tenijom, sad
uzavrela i svaki je otkucaj srca bio mali kliktaj.
Djevojci moda nisam bio ni drai ni mrskiji od studenta ili
neaka ili nekog drugog mukarca. No svakako je osjeala moje
blaeno divljenje to ju je okruivalo poput toplijega zraka, te i
sama postade toplija i draesnija, i dok su rijei koje smo
izgovarali sve vie gubile na teini i vanosti, osjeaj prisnije
bliskosti bivao je sve vei. Imao sam osjeaj kao da u kaleu neki
dragocjen napitak sve vie raste i pjenei se, u tekim se
kapljama polako prelijeva preko ruba, i kao da nas dvoje s tihom
jezom kuamo blaene kaplje iz tog vrela sree.
Kada je brani par poao kui, prikljuili smo se i mi mladi.
Direktor se od mene ljubazno oprostio s molbom da pozdravim majku,
njegova mi je ena zaeljela sretan put, izali smo na ulicu, a
kad me Elisabeth upitala hou li ju otpratiti, bilo je to ono emu
sam se ve odavno pun pouzdanja nadao. Nekoliko ulica s namaje jo
iao student, a onda se oprostio i ja sam s Elisabeth sam hodao
usnulim gradom.
Koraala je lako i hitro poput srne. Prelazei preko mosta uivali
smo u umu vode i nemirnom odrazu ulinih svjetiljaka. Budui da
me pitala, priao sam joj o svom sutranjem putu kui, opisivao
zaviajnu dolinu i nae selo. No nisam zaboravio pripomenuti da se
namjeravam vrlo brzo vratiti, a ona je mirno rekla: "Tad u vas
vjerojatno ponovno vidjeti kod Gelbkeovih. To bi me radovalo."
Bre no to sam elio preli smo put; ona je skrenula u prilino
mranu, staru ulicu i zaustavila se pred kunim vratima na kojima
je povukla zvonce i od mene se oprostila. Te rijei pozdrava
najednom su mi opet zazvuale neobino hladno, i s nekom blagom
tugom gledao sam kako Elisabeth nestaje kroz ulazna vrata iza
kojih sam na trenutak mogao razaznati dubok poploan hodnik i
sluavku sa svijenjakom. Zatim sam se vratio na sredinu ulice i
dobro promotrio kuu koja se sa samo dva kata i vrlo istaknutim
prozorskim natkrovima doimala ugodno starom i patricijskom. Budui
da sam kod ulaznih vrata zamijetio malu, ovalnu mjedenu ploicu,
jo jednom sam se vratio ne bih li saznao neto vano, no tamo je
ime Chevalier bilo ugravirano tako sitnim slovima da sam ih u tami
jedva mogao proitati.
Udalj io sam se znaj ui da mi j e sudbina povezana s tom kuom i
s tim gradom, a kada sam iduega dana ranom zorom poao iz grada,
zarekao sam se da u se vratiti kao sreen ovjek i kova svoje
sree.
(1907.)
 Smaknue

Sa svojih nekoliko sljedbenika majstor se s pjeaenja po brdima

sputao u nizinu prilazei zidinama velikoga grada pred ijim se
vratima okupilo mnotvo naroda. Priblii vi se, primijetili su
podignuto stratite i krvnika koji je pokuavao nekog na mukama
izmodenog zatvorenika izvui iz ivoderskih kolica i dote-gliti
do krvnikoga panja. No svjetina se natiskivala oko toga prizora,
rugala se osueniku, pljuvala ga i s bunom radou i poudom
ekala trenutak smaknua u kojem e mu krvnik odrubiti glavu. "Tko
je taj", pitali su sljedbenici jedni druge, "i stoje uope uinio
da mu ovo mnotvo tako divlje prieljkuje smrt? Ne vidimo nikoga
da suosjea ili plae."
"Mislim", ree majstor tuno, "da je heretik." Nastavili su hodati
i stigavi do mnotva sljedbenici se suosjeajno raspitae kod
ljudi o imenu i zlodjelu ovjeka koji je kleao pred panjem.
"Krivovjernik je," vikali su ljudi u bijesu, "hej, eno sputa
prokletu glavu! Dolje s njim! Doista, taj nas je pas htio pouiti
da rajski grad ima samo dvoja vrata, a mi znamo da ih je
dvanaest!"
Zaueni, sljedbenici se okrenue majstoru i upitae: "Kako si
pogodio, majstore?"
On se nasmijei i nastavi hodati.
"Nije bilo teko", ree tiho. "Daje bio ubojica ili tat ili
zlikovac bilo koje vrste, u puku bismo nali saaljenje i
suosjeanje. Mnogi bi plakali, a neki potvrivali u njegovu
nevinost. - Ali, tko ima svoju vjeru, njegovo smaknue puk bez
aljenja gleda, a truplo mu baca psima."
(oko 1908.)
 O uivanju u prirodi

U nae vrijeme obrazovanosti i sveope obmane umjetnici su, jo

vie od knjievnika, stekli iznenauju utjecaj na gradske
itelje. Postalo je, primjerice, modom i obvezom promatrati
krajolike "na slikarski nain". Provodei ljetni odmor ili
putujui kao turist ovjek se raduje kada u igri boja oblaka
otkrije ljubiastu i sivu nijansu koja ga podsjea na neke slike
ili vezove, i on nalazi daje sivkasto zelenilo na rubovima borove
ume divno "ugo-eno" s njenomodrim nebom i vlanosmeim
oranicama. Ako je jo profinjeniji, on ak polemizira o "valerima"
u prirodi i nastoji otkriti ima li nebo ili osvijetljen zid kue
"svjetliji valer". On vjeruje da tim misaonim i verbalnim vjebama
iz dubine due i lukavo uspijeva proniknuti u prirodu i u njoj
uivati. On se smije seljaku kojega brine samo je li mokro ili
suho, toplo ili hladno, smije se botaniaru koji skuplja biljke i
zanesenjaku koji bere gljive. A on sam ne ini nita drugo, ve se
bavi bezvrijednim specijalistikim umijeem. Prirodu promatra ili
kao naslikanu sliku ili kao daju on mora oslikati i kao da ona
postoji upravo i ponajprije radi toga. On misli daje profinjen i
nadmoan, a zapravo nije nita bolji od seljaka koji se ograniava
na praktino poznavanje vremena i pritom vidi mnogo toga to
graanin nikada ne primijeti, a graanin se bavi primijenjenom
estetikom i pritom, dodue, vidi mnogo toga za to seljak nerna
smisla. No obojica su jednako naivna i nekultivirana jer beskrajno
sloenu pojavu promatraju jednostrano trudei se sabiti je u
kalup. Obojica se jedan drugomu smiju, i obojicu obiljeava ponos
i duhovna skuenost osobe kojaje naviknula razmiljati i stvari
promatrati samo kao egoist. Egoizam je za kinoga vremena misliti
samo na svoje krumpirite, a jednak je egoizam u susretu s morem
ili umom zadovoljiti se tek (esto jeftino steenom) estetikom
kritikom i pred sobom ili pred drugima izigravati profinjenog
esteta.
Jamano se od slikara moe u gledanju mnogo nauiti, i njima
svakako pripada pravo da gledaju na svoj nain i za svoje svrhe.
No pejzanu prirodu promatrati samo kao predmet slikarstva ili ak
kao sliku, za to oni koji nisu slikaru nemaju nikakva razloga.
"Slikarsko" promatranje kao praksa onih koji nisu slikari po mome
je uvjerenju jednostavno moda i nije nita uzvienije od
promatranja s motrita seljaka, lovca, asnika na vojnim manevrima
ili geologa. Uostalom jasno je i da pjesniko promatranje pejzaa,
sastoji li se samo od gledanja i odabiranja onoga to se rijeima
moe opisati, takoer ne treba nita vie cijeniti.
Tko, naime, na takav nain gleda, on neprestano kritizira prirodu
i pokuava ju staviti u slubu nekih potreba, bilo praktinih,
bilo estetskih ili znanstvenih. A to je, gledamo li s viega
motrita, pogreno i sitniavo. Prirodu ne treba doivljavati samo
kao plodnu i korisnu, ve i kao lijepu, no ne samo lijepu, ve i
nedokuivu i uzvienu nad lijepim i runim. Mi ju ne elimo
traiti, ve nai; ne trebamo suditi, ve gledati i shvaati,
udisati, a ono to smo u sebe primili trebamo obraditi. Iz ume i
s jesenjeg panjaka, s gleera i polja utoga klasja u nas kroz
sva ula trebaju strujati ivot, snaga, duh, smisao, vrednota.
etnja nekim krajolikom treba potaknuti ono najbolje u nama, sklad
s cjelinom svijeta, i to nam ne treba biti ni sport ni izazov.
Uope ne trebamo s nekim interesom promatrati i prosuivati
planinu i jezero i nebo, ve se budnih ula meu njima, koji su
kao i mi dio cjeline i pojavni oblici jedne ideje, trebamo kretati
i osjeati kao kod kue, svaki sa svojim sposobnostima i
naobrazbom steenim sredstvima, jedan kao umjetnik, drugi kao
prirodoznanac, trei kao filozof. Trebamo se cijelim svojim biem,
ne samo tijelom, osjeati srodnima i povezanima s cjelinom
svijeta. Tek tada emo imati pravi odnos s prirodom.
Tako je primjerice "slikarsko" uivanje u prirodi siromano i
jednostrano ve i stoga jer se oslanja samo na vid. Nerijetko,
meutim, najsnaniji i najosebujniji doivljaj neke kretnje ili
boravka u prirodi ne stjeemo vidom. Ima trenutaka i mjesta kada
je sve to oko prima nitavno u usporedbi s onim to dotie nae
uho, s cvranjem turaka, pojem ptica, hukom mora, umom vjetra.
Drugom zgodom njuh prima najsnanije dojmove: miris lipe u cvatu,
miris sijena, miris vlane, svjee uzorane njive, miris slane
vode, katrana i morskih trava. A na posljetku, moda su najjai
prirodni dojmovi nai osjeaji, ono to ivcima moemo outjeti:
sparina, elektrini naboj u zraku, temperatura, vrstoa ili
mekoa, suhoa ili vlanost zraka, magle. Ti dojmovi koje primamo
ivcima, dojmovi kojima nerijetko i vrlo snani ljudi posvema
podlegnu, igraju vanu, moda i dominantnu ulogu u pjesnitvu, ve
i stoga jer imaju velik i izravan utjecaj na duevna stanja i
raspoloenja. (Morike, Stifter, Storm.) No ni pjesnitvo ni
slikarstvo ne mogu prikazati raznolikost i zajedniko djelovanje
tih dojmova; ak i za prikaz pojedinoga dojma sredstva su im
nedostatna, jer primjerice i najrazvijeniji jezik zakazat e u
pokuaju da rijeima pretoi mirise u jasne pojmove.
Ljudi znaju rei da im "priroda" nita ne daje i da s njom nisu ni
u kakvu odnosu. No ti isti ljudi na proljetnome suncu bivaju
veseli, a na ljetnom tromi, na sparini mlohavi, a na snjenom
vjetru svjei. To ipakjest nekakav odnos i valja ga samo
osvijestiti da bismo bili zreli za uivanje u prirodi. Jer pod tim
ne podrazumijevam tek neobvezujuci osjeaj ugode, ve naprotiv
svjestan suivot i povezanost s prirodom. Ostvari li se to, tada
ono to obino nazivamo "ljepotom" okolice i vremena postaje
nebitno. Jer ta je ljepota dodue prisutna, ona je samo
apstrahirana iz vizualnih doivljaja, a oni nisu jedini
mjerodavni. Prirodaje posvuda lijepa ili nigdje.
Ali zar tada zapravo i ne bismo morali putovati i kretati se u
prirodi? Dakako da ne, kada bismo svugdje bili zdravi i dovreni
ljudi. Budui da to nismo, putovanje nam ipak moe mnogo pruiti:
u tjelesnome smislu higijensku promjenu mjesta i zraka koja potie
ula, a duhovno, dra usporedbe i trijumf osvajake prilagodbe
sebe samih. Moda za svakog ovjeka postoji neka vrsta krajolika u
kojem se najbolje osjea, a neki ljudi jednostavno tjelesno ne
mogu podnijeti more, visoke Alpe, nizinu. No, alosno je siromaan
ovjek kojemu svaki novi kutak Zemlje titi duu kao neto strano
i neprobavljivo. Njemu ne nedostaje samo vanjska, rekao bih
majmunska sposobnost prilagodbe putnika, ve ponajprije ono
uzvienije motrite. Netko tko ne moe usvojiti nijedan strani
krajolik, tko nijednu stranu zemlju ne moe prigrliti, tko nakon
asovita doivljaja nekoga kraja nikada ne osjeti svojevrsnu
nostalgiju za njim kao za domom, u njemu neto nedostaje i nije
nita bolji od onoga koji, napustivi svoju djeju sobu i obitelj,
ne moe nijednoga ovjeka razumjeti, voljeti i s njim se ophoditi.
Vrijedan ovjek osjea se srodan ne samo svojoj obitelji i
okolini, ve svakom ljudskom i prirodnom biu. Antipatije nisu
protudokaz: one poivaju na poznavanju, slutnji, pa i suosjeanju,
ne na ravnoduju. Ono to mije mrsko, za mene ne postoji nita
manje od onoga to volim. No ono to ne poznam i ne elim
poznavati, prema emu sam ravnoduan, s ime sam nepovezan, ono
to me ne dotie, to za me ne postoji, a to je vie toga, sve sam
siromaniji.
A svaka je specijalizacija takva vrsta osiromaenja, takvo
odricanje, i prilino je tuno to u djelatnom, profesionalnom
ivotu mnogostranost biva sve teom i rjeom. Nerijetko je sasvim
dobar slikar u tolikoj mjeri samo slikar da si, ne trepnuvi okom,
da sagraditi runu kuu, a dobar arhitekt u tolikoj mjeri
specijalist, da dopusti vrtlaru koji nema ukusa da mu ureuje
okunicu lijepe kue, i tako dalje. Nije li teta kada i u
rijetkim, lijepim, slobodnim trenucima boravka i etnje u prirodi,
umjesto da joj se cijeli predamo i postanemo veliki, mi se bavimo
uskogrudnim nazorima i interesima. uma pripada jednako malo
slikaru koliko i umaru, oblak jednako malo meteorologu koliko i
zrakoplovcu. Svatko od njih u odnosu na prirodu ima onoliko prava
koliko se usudi uzeti, a za ophoenje s njom nitko si ne treba
traiti uitelja. Moemo uiti od slikara i pjesnika, ali jednako
i od seljaka i umara. A u svakom ovjeku, ma koliko jednostrano
obrazovanom, drijema neko zaboravljeno bratstvo sa Suncem i
Zemljom. Ono se u njemu samo treba probuditi i on e se smijati
pjesniku, slikaru i umaru, irom otvoriti ula i duu i u se
primiti dah stvaralatva.
To je ono to nam mogu pruiti etnje i izleti, putovanja i
ljetovanja, toje vie od higijene i vie od estetike. U
svakodnevnom ivotu naviknuli smo jednostrano ivjeti, raditi i
misliti; ali pred prirodom smo slobodni i cjeloviti i smijemo
upregnuti sva svoja ula i duevne snage, istodobno i ravnopravno.
Nitko to ne moe u bilo koje vrijeme, svatko za sobom vue neke
lance; ali to se ee i intenzivnije, osloboeni svekolikih
svrha, osjeamo srodnima s cjelinom svijeta, lanci e vie
labaviti, a Sunce nam i zvijezde, uma, more i planine, oluja i
mraz, ptica i divlja davati vie od svoga ivota, i manji e
bivati krug stvari s kojima nismo povezani. Samo tako moemo rasti
i svoj ivot uzdizati dajui mu znaenje, vrijednost i irinu.
(1908.)
 Iz pjesnikove korespondencije

Hans SchWab nakladniku E. W. Mundaufu

B., 15. travnja 06. tovani gospodine nakladnice!
Ovaj zamotuljak sadri jedno moje djelo, roman "Paul Wei-gel". Ne
znam je li naziv "roman" posve primjeren, jer knjiga je manje
narativna, a vie idilino-lirska. Ona nee biti hrana za iroku
publiku i na njoj se nee moi pretjerano zaraditi, ali e
vjerojatno ipak pridobiti neki manji, skromniji broj itatelja, a
osobito izae li knjiga u dobroj nakladi kakva je Vaa. Bila bi mi
to velika radost i ast. Do sada sam izdao samo jedan svei
pjesama koje su ostale potpuno nezapaene. Da bih do kraja bio
iskren moram priznati daje ovaj rukopis ve bio kod jednoga
nakladnika na ogledu. Bio sam ga poslao tvrtki L. Biersohn i dobio
odgovor daje djelo upotrebljivo i da bi moglo biti dobro
prihvaeno, no daje gospodinu Biersohnu rizik tiskanja knjige ipak
prevelik pa mi stoga predlae da sam snosim tri etvrtine trokova
tiska. Nisam imao tih mogunosti pa bih to i Vama unaprijed elio
priopiti ukoliko biste mi neto slino kanili predloiti.
Va odgovor s nestrpljenjem oekujem. Nedjelje i tihi noni sati u
kojima je knjiga nastajala sada su iza mene, postali su mi strani
i nebitni, dok rukopis preda mnom lei i turobno me gleda kao
nedonoe svoga lakomislenog oca. U svakom sluaju elio bih Vas
srdano zamoliti da mi o ovom radu sasvim otvoreno priopite svoje
miljenje; ja mogu podnijeti kritiku i prilino sam, barem se
nadam, neoptereen autorskom tatinom.
S osobitim tovanjem,
Va vrlo odani
Hans Schwab
Hans Schwab urednitvu asopisa "Dichterlust"
B., 25. travnja 06. Vrlo tovani gospodine urednice!
Prije dvije godine bili ste toliko ljubazni da u svome listu oti-
snete jednu moju pjesmu. Tada ste mi pisali da od mene oekujete
dobre uratke ulivi mi nadu da bih kasnije moda mogao primiti i
honorar za suradnju, dok ste onu pak pjesmu, u rubrici
predstavljanja mladih talenata, otisnuli bez autorske naknade.
Nisam se usudio uskoro Vas ponovno gnjaviti. Sada, meutim, mislim
da sam prevladao neke poetnike pogreke i postao sigurniji, a
napose u formi jednostavniji i saetiji. U meuvremenu sam napisao
neku vrstu romana (dao sam ga na uvid jednom berlinskom
nakladniku) i vjerujem da sam neto nauio intenzivno se bavei
prozom i drugaijim umjetnikim oblikom. Barem sam se, poto dulje
vrijeme uope nisam pisao stihove, s novom voljom, a nadam se i
obogaen ponovno vratio lirici.
Ovdje su tri pjesme, sve tri iz posljednjega perioda, koje bih Vam
elio ponuditi. Radovalo bi me kad bi naile na Vae odobravanje.
Niste li, meutim, jo skloni te stvari honorirati, tada bih Vas
radije zamolio da mi ih vratite, jer su okolnosti u kojima ivim
vrlo skromne i trenutano sam prisiljen manje misliti na ast
negoli na novac. I omanji honorar bio bi mi dobrodoao, jer svaka
marka za mene predstavlja toliko eljenu i vrijednu zaradu.
S osobitim tovanjem,
Va odani
Hans Schwab
Urednitvo asopisa "Dichterlust" Hansu SchWabu
L., 4. svibnja 06. Potovani gospodine!
U privitku Vam sa zahvalnou vraamo pjesme koje ste nam poslali.
Rado bismo tiskali neku od njih, no nismo u mogunosti posve
nepoznatim autorima isplaivati honorare za liriku.
Molimo Vas da uz eventualne budue poiljke priloite povratnu
potarinu.
Sa tovanjem, Urednitvo asopisa "Dichterlust"
Urednitvo asopisa "Neuzeit" Hansu Schwabu
Miinchen, 8. svibnja 06. Dragi gospodine Schwab!
Zahvaljujemo na noveli koju ste nam ljubazno poslali. Zanimalo nas
je uti da se u novije vrijeme vie elite posvetiti proznomu
stvaralatvu. Mi, meutim, smatramo daje lirika Vae pravo
podruje. Novela koju ste nam poslali zasigurno ima svojih drai,
ali je ipak malo previe lirska i ne bi ba bila primjerena naem
krugu itatelja. Moda da s njome drugdje pokuate. Istodobno Vam
rukopis vraamo preporuenom potom.
Honorar za Vau posljednju lijepu pjesmu stii e poetkom iduega
mjeseca. Radovalo bi nas da nam uskoro na ogled ponovno poaljete
neto od lirike.
Sa tovanjem, Urednitvo asopisa "Neuzeit"
Nakladnik E. W. Mundauf Hansu SchWabu
Berlin, 23. srpnja 06. tovani gospodine Schwab!
Potrajalo je neto due dok nismo nali vremena pregledati rukopis
Vaega romana koji ste nam poslali ovoga proljea. Molimo Vas da
nam ljubazno oprostite zbog kanjenja.
Djelo nam se, unato odreenim nedostacima koji prate valjda sve
prvijence, veoma svidjelo, i bit e nam zadovoljstvo objaviti ga u
naoj nakladi. Vi posjedujete neku uroenu snagu promatranja i
izraavanja koja ublaava stanovite tehnike i formalne
nedostatke, i ne bi bilo nemogue da Vaa knjiga postigne dobar
uspjeh. U svakom sluaju potrudit emo se da obavimo svoj dio
posla. to se poslovnoga dijela tie, vjerujem da emo se lako
sporazumjeti. Iduih dana stii e Vam ugovor o objavljivanju
knjige. Ako bi Vam manji predujam bio od pomoi, molim Vas da nam
to bez ustezanja kaete.
Toliko za danas. S pripremom za tisak rado bismo odmah zapoeli pa
Vas molimo da nam odmah priopite eventualne prijedloge glede
opreme knjige.
Uz srdane pozdrave,
Va odani
nakladnik E. W. Mundauf
Hans Schwab nakladniku E. W. Mundaufu
B., 30. srpnja 06. tovani gospodine!
Najljepa Vam hvala na ljubaznome pismu i ugovoru o izdavanju
knjige s kojim sam, dakako, potpuno suglasan i potpisanog Vam
aljem u privitku.
ast mi je i radost to sada pripadam autorima Vae izdavake
kue. Nadam se da od mene neete doivjeti preveliko razoaranje!
Jer, iskreno govorei, s obzirom na ukupne znaajke moje knjige,
ne vjerujem u uspjeh. Osim toga, kako rukopis ve nekoliko mjeseci
nije u mojim rukama, ve sada me mue mnoge pogreke i
nespretnosti u njoj. A ipak to ne bih mogao bolje napraviti, barem
ne sada. Neke manje ispravke vjerojatno u jo moi uiniti
tijekom tiska, no glavna pogreka knjige, na alost je
nepopravljiva. No, samo lupe daje vie no to ima, mada je to
slaba isprika.
Vau ponudu da mi date predujam sa zahvalnou prihvaam. Odluku o
visini njegova iznosa preputam Vama. Donekle sam u stisci pa bi
mi kojih 50 ili 100 maraka moglo zatrebati, ako to nije neskromno.
Lijepo Vas pozdravlja i jo jednom Vam zahvaljuje
Va vrlo odani Hans Schwab
Nakladnik E. W. Mundauf Hansu SchWabu
Berlin, 1. rujna 06. Dragi gospodine Schwab!
Hvala Vam na brzo obavljenim korekturama! Knjiga e uskoro izai
iz tiska. Imate li posebnih elja glede slanja primjeraka za
recenziju? Ako meu novinarima imate poznatih, molimo Vas da nam
navedete adrese.
I jo jedno pitanje. Vi se jednostavno piete Hans SclrWab. Ne
elite li moda ime Hans, kao to autori obiavaju, pisati s dva
"n", dakle Hanns? Imate li neki dobar svoj portret koji bismo
mogli reproducirati u promidbenim prospektima?
Unato Vaoj sumnjiavosti, od "Paula Weigela" oekujem lijep
uspjeh. Novinstvo se ve poinje zanimati, a vjerujem da emo i
kritikom biti zadovoljni. Vjerojatno u odmah otisnuti i drugo
izdanje. to se tie predujma nemojte se nita brinuti i bez
razmiljanja recite zatreba li Vam jo!
Srdaan pozdrav, Va E. W. Mundauf
Nakladnik E. W. Mundauf Hansu SchWabu
Berlin, 20. rujna 06. Dragi gospodine Schwab!
Hvala Vam lijepa na pismu od 4. o.m. koje nas je obradovalo i
razveselilo. Naravno da nemamo apsolutno nita protiv toga da
svoje ime piete starim nainom, i moda imate pravo kada taj
obiaj pomalo strogo nazivate "glupim privlaenjem pozornosti".
ao mi je to ne elite dati svoj portret. Moda ete s vremenom
nauiti o tome drukije razmiljati.
Trenutano je u tisku drugo izdanje Vaega "Paula Weigela". Poslat
u Vam danas kao tiskanicu etiri kritike prvoga izdanja
objavljene u velikim listovima. Ono je posvuda prihvaeno s
istinskim oduevljenjem! Sigurno neemo ostati na ova dva izdanja.
Mada Vi sami u svojoj pretjeranoj samokritinosti imate vrlo
skromno miljenje o tom djelu, mi strunjaci drugoga smo miljenja
i smatramo ga znaajnim, pa ak i maestralnim uratkom.
Srdani pozdravi, E. W. Mundauf
Urednitvo asopisa "Dichterlust" Hansu Schwabu
L., 28. studenog 06. Vrlo tovani gospodine Schwab!
Jedva ete se jo sjetiti daje prije skoro tri godine u naemu
asopisu objavljena jedna Vaa vrlo lijepa pjesma. Tada smo Vas
zamolili da nam ih uskoro jo poaljete, a danas, jer nam se ini
da ste nas zaboravili, tu bismo molbu htjeli jo jednom usrdno
ponoviti. Zasigurno imate jo lijepih pjesama koje biste nam mogli
poslati.
Radujemo se i ponosni smo jer smo ve prije nekoliko godina, dok
ste jo bili nepoznati i jo niste bili slavni autor "Paula
Weigela", svojim itateljima darovali prilog iz Vaega cijenjenog
pera. Nadamo se veoma dobrom i trajnom razvoju naih odnosa.
Koliko se sjeamo, ona je Vaa pjesma svojedobno ostala
nehonorirana. Naime, vrlo je malo listova u mogunosti honorirati
lirske priloge nepoznatih autora, ma koliko to bilo vrijedno
aljenja. Vjerojatno je izlino spomenuti da e, razumije se,
svaka Vaa poiljka biti ne samo sa zadovoljstvom prihvaena i u
najkraem moguem roku tiskana, ve i pristojno honorirana.
S iskrenim tovanjem,
Vae vrlo odano
urednitvo asopisa "Dichterlust"
Pisac Fedor Pappenau Hansu Schwabu
Wiirstlingen, 15. prosinca 06. tovani gospodine!
Ovih mi je dana od Vaega nakladnika na recenziju potom stigao
roman "Paul Weigel". Knjigu sam proitao i moram rei da sam bio
zauen mirnoom i odvanou kojom ste upotrijebili misli i
ugoaje, pa ak i pojedine likove iz mojega romana "Potop"
objavljenoga prije dvije godine u "Courieru".
No, kako misli ipak ne podlijeu carini, ne kanim se s Vama
sitniavo sporiti, pokaete li sklonost da sa svoje strane i Vi
meni izaete u susret. "Potop" uskoro izlazi kao knjiga kod
nakladnika Biersohna i on e Vam ju dostaviti. Mislim da Vam nee
biti teko u nekim veim novinama ili asopisu objaviti iscrpan
prikaz knjige te ju preporuiti. im se to dogodi, s moje e
strane u ovdanjemu "Beobachteru" i Vaem romanu biti iskazano
dostojno priznanje.
Va odani Fedor Pappenau, pisac
Urednitvo asopisa "Neuzeit" Hansu Schwabu
Miinchen, 18. sijenja 07. Vrlo tovani gospodine Schwab!
Proteklo je ve nekoliko m|eseci otkad ste nas obradovali poslavi
nam svoje pjesme. Moemo li se nadati da emo ih uskoro ponovno od
Vas dobiti? One e nam, kao i uvijek, biti dobrodole.
Osim toga, ovaj put imamo nov prijedlog. Ve i prije smo itajui
Vae pjesme kadto pomislili kako e se Va znaajni talent
vjerojatno angairati i na podruju romana i novele. Koliko smo
bili u pravu svjedoi Va preivni roman "Paul Weigel" kojega smo
itanje upravo dovrili. Jamano ste napisali i neke druge, jo
neobjavljene pripovijesti koje biste nam mogli ponuditi. to se
tie honorara, oekujemo Vae prijedloge.
Potvrujui svoje davno tovanje ostajemo
Vae vjerno Urednitvo asopisa "Neuzeit"
Urednitvo "Kometa" Hansu Schwabu
L., 16. veljae 07. tovani gospodine!
S nepodijeljenim uitkom proitali smo Va roman "Paul Wei-gel" te
bismo Vam eljeli predloiti da nam povjerite da prije izlaska
knjige u svome listu objavimo Va idui rad. Za nov roman slinoga
opsega ponudili bismo Vam honorar u iznosu od 3000 maraka.
U nadi da naa molba nije bila uzaludna, s izrazom iskrenoga
tovanja
Vae odano Urednitvo "Kometa"
Urednitvo "Familienonkela" Hansu Schwabu
S., 11. oujka 07. Cijenjeni gospodine!
S nepodijeljenim uitkom proitali smo Va roman "Paul Wei-gel" te
bismo Vam eljeli predloiti da nam povjerite da prije izlaska
knjige u svome listu objavimo Va idui rad. Za roman slinoga
karaktera i opsega ponudili bismo Vam honorar u iznosu od 4000
maraka.
U ugodnoj nadi da naa molba nije bila uzaludna pozdravljamo Vas,
tovani gospodine kao Vae vrlo odano
Urednitvo "Familienonkela"
Nakladnik E. W. Mundauf Hansu SchWabu
Berchtesgaden, 2. lipnja 07. Dragi i potovani gospodine Schwab!
Iz velebne raskoi visokoga gorja neka Vam ovi redci prenesu moje
pozdrave. Moram Vam, naime, priznati da sam Vaega predivnoga
"Paula Weigela" tek ovdje proitao. Mada sam na temelju prosudbe
svoje gospode lektora i iznenaujuega uspjeha knjige - upravo
tiskamo osamnaesto izdanje - bio potpuno uvjeren u visoke
vrijednosti Vaega djela, ovo tivo me je ipak ganulo i uinilo
Vaim tovateljem. Sada u se dvostrukim arom posvetiti toj
knjizi. Predivan lik staroga seljaka osobito mije imponirao!
Nedavno se pisali da dovravate svoj novi roman. Mogu li o saznati
potankosti? Kada? Kolikoga opsega? Kojega anra? Mogli bismo,
naime, pripremiti novo izdanje i unaprijed stvoriti raspoloenje
za novo djelo.
Srdani pozdravi od Vaega iskreno odanoga
E. W. Mundaufa
Hans Schwab nakladniku E. W. Mundaufu
B., 10. lipnja 07. Dragi gospodine Mundauf!
Zahvaljujem Vam na ljubaznim rijeima o "Paulu Weigelu". U njemu
dodue nema staroga seljaka, no to i nije tako bitno. Danas moram
biti kratak jer imam sve manje vremena budui da me silna
korespondencija sve vie zaokuplja. Dodue, ta su pisma veinom
neiskrena i jedini im je cilj posao, no ja to s ljubaznim
smijekom prihvaam i povremeno se zabavljam tom udnom
popularnou koju sam stekao i koja ide ukorak s nakladama
Weigela. Pritom mije uspjeh knjige jo uvijek zagonetka; taj roman
niti je dobar niti dovoljno lo za toliko naklada, i sve vie mi
se ini daje njegova popularnost neka zabuna.
Dosta o tome. Moja nova knjiga postupno poprima svoj oblik i red.
Odavno je gotova, no njezino sreivanje i pregledavanje zadaju mi
jo puno posla. Rije je, naime, o zbirci pjesama. Vjerujem da
time dajem ono najbolje od sebe, u svakom sluaju vie nego
Weigelom, i nadam se da knjiga ni Vas nee razoarati. Moe li se
moda objaviti ove zime? Njezin opseg jo ne mogu tono
procijeniti, otprilike deset araka.
Pozdravlja Vas Va odani Hans Schwab
Nakladnik E. W. Mundauf Hansu Schwabu
Berchtesgaden, 3. srpnja 07. Dragi gospodine Schwab!
ao mije to upravo sada elite objaviti zbirku pjesama! Naravno
da e mi biti zadovoljstvo i ast objaviti knjigu ako Vi na tome
inzistirate. No prije toga bih Vas zamolio da jo jednom dobro
promislite! Nee Vam biti na tetu prihvatite li ovdje savjet
strunjaka.
Lijepi uspjeh Vaega romana jest, da se slikovito izrazim, temelj,
osnova na kojoj moramo dalje graditi! A sada bi bilo vrlo
pogreno, kada bismo publiku ije ste povjerenje tek stekli,
prepali jednom toliko neoekivanom i slabo izglednom publikacijom.
Izaite uskoro opet s nekim novim romanom, najradije posve istoga
anra kao i prvi i jamim Vam jo vei uspjeh od dosadanjega. A
kasnije, recimo za pet, est godina kada, sigurni u svoju
italaku publiku, vrsto zasjednete u sedlu, tada moete istupiti
i s pjesmama ili bilo im drugim, a da nita ne riskirate. Samo ne
sada! O tome, molim Vas, vrlo dobro promislite i odgovorite mi bez
urbe.
S osobitim tovanjem srdano Vas pozdravlja Va
E. W. Mundauf
(1909.)
 Na ledu

U ono doba svijet mije drukije izgledao. Bilo mije dvanaest i pol
godina i jo sam ivio usred raznobojnoga, bogatoga svijeta
djeakih radosti i matarija. No sada, u mojoj zauenoj dui po
prvi je puta, plaho i puteno, svitalo meko, daleko plavetnilo
blaeg, intimnijeg mladalatva.
Bila je duga, otra zima i naaje lijepa schwarzwaldska rijeka
tjednima leala pod tvrdim ledom. Ne mogu zaboraviti onaj neobini
osjeaj jeze i ushienja s kojim sam prvoga uasno hladnoga jutra
stao na rijeku, jer bila je duboka, a led tako bistar da se kao
kroz tanko staklo ispod sebe moglo vidjeti zelenu vodu, pjeano
dno i kamenje, fantastino spletene vodene biljke, a povremeno i
taman hrbat ribe.
Po pola dana znao sam se s prijateljima naganjati po ledu,
zaarenih obraza i pomodrjelih ruku, srca ustreptala od snanih,
ritminih klizakih pokreta, prepun one udesne, nehajne snage
kojom se uiva u dobu djeatva. Vjebali smo utrke, skok u dalj,
skok u vis, bjeanje, lovljenje, a oni medu nama koji su jo
nosili staromodne kotane sklizaljke uzicama privrene na izme,
nisu bili najloiji trkai. No jedan od nas, sin nekog tvor-
niara, posjedovao je par "halifaxica" koje su bile privrene
bez uzice ili remena i mogle su se u tren oka obuti ili izuti.
Rije halifax otada je godinama stajala na mome boinome popisu
elja, ali bez uspjeha. A kada sam dvanaest godina kasnije poelio
kupiti par doista lijepih i dobrih sklizaljki, morao sam se bolno
suoiti s gubitkom jednog ideala i djelia svoga djejeg
vjerovanja, jer tada su mi, naime, sa smijekom objasnili daje
halifax zastario sustav i odavno vie nije najbolji.
Najradije sam sklizao sam, esto do prvoga mraka. Jurio sam, uio
se pri najveoj brzini na bilo kojoj toci zaustaviti i okrenuti,
s uitkom letaa lebdio sam balansirajui u lijepim lukovima.
Mnogi su moji prijatelji vrijeme na ledu koristili jurcajui za
djevojicama i udvarajui se. Za mene djevojke nisu postojale. Dok
su im drugi viteki sluili, eznutljivo i plaho ih oblijetali ili
smjelo i spretno vodili u parovima, ja sam sam uivao u radosti
sklizanja. A na "vodie djevojica" gledao sam tek s porugom ili
saaljenjem. Naime, iz ispovijedi nekih prijatelja vjerovao sam da
znam koliko su njihovi galantni uici u biti bili dvojbeni.
A onda, ve potkraj zime, jednoga dana do uiju mi dopre vijest
koja se irila meu uenicima, daje Nordkaffer nedavno prilikom
skidanja sklizaljki nekoliko puta poljubio Emmu Meier. Ta mi
vijest u hipu natjera krv u glavu. Poljubio! To je ipak bilo neto
drugo negoli oni dosadni razgovori i srameljivi stisci ruku koji
su inae bili hvaljeni kao najvei uici pri voenju djevojaka na
ledu. Poljubio! To je bio zvuk iz nekog stranog, zatvorenog,
bojaljivo sluenoga svijeta, to je odisalo slasnim mirisom
zabranjena voa, u sebi imalo neto tajnovito, poetino, bezimeno,
pripadalo onom mrano-slatkom, jezovito primamljivom podruju koje
smo svi preuivali, no slutei ga poznavali nauvi poneto o
fantastinim ljubavnim pustolovinama bivih enskara izbaenih iz
kole. "Nordkaffera", etrnaestogodinjeg uenika iz Hamburga,
koji se bogzna kako k nama dotepao, veoma sam cijenio, a njegova
slava, koja je cvjetala i daleko izvan kole, esto mi je remetila
san. A Emma Meier nesporno je bila najzgodnija uenica u
Gebresauu, onako plavokosa, vilasta, uznosita i moje dobi.
Od toga dana u glavi sam vrtio planove i brige. Poljubiti
djevojku, to je ne samo nadilazilo sve moje dotadanje ideale, ve
je i bilo zabranjeno i zaprijeeno kolskim zakonom. Brzo mije
postalo jasno da mije, ipak, jedina prava prigoda otmjena viteka
udvornost na klizalitu. Najprije sam nastojao stoje mogue bolje
ugladiti svoju vanjtinu. Vrijeme i brigu posveivao sam frizuri,
krznenu kapu nosio pristojno na pola ela, a od sestara uspio
namoliti ruiast svilen rubac. Nekako u isto vrijeme na ledu sam
poeo uljudno pozdravljati djevojke, koje sam donekle imao u vidu,
i inilo mi se da su tu moju neuobiajenu ljubaznost primjeivale,
s uenjem dodue, ali ne i bez zadovoljstva.
Mnogo tei bio mi je prvi kontakt, jer jo nikada u ivotu nisam
"zamolio" djevojku. Pokuavao sam osluhnuti kako moji prijatelji
obavljaju tu ozbiljnu ceremoniju. Neki bi se samo naklonili i
ispruili ruku, drugi bi neto promrmljali, no velikaje veina
rabila elegantnu frazu: "Imam li ast?" Ta mije formula silno
imponirala te sam ju uvjebavao kod kue u svojoj sobi pravei
ispred pei naklone i izgovarajui sveane rijei.
I tako je doao dan prvoga tekoga koraka. Jo juer imao sam
namjeru zamoliti neku djevojku, no ne smogavi hrabrosti, vratio
sam se kui klonula duha. Danas sam bio naumio bez oklijevanja
uiniti ono ega sam se koliko plaio toliko i za tim eznuo. Srce
mije snano tuklo i smrtno tjeskoban, poput kakva zloinca, poao
sam na klizalite. Dok sam navlaio klizaljke ruke su mi se
tresle. A onda, u velikom luku jurnuo sam u mnotvo nastojei na
licu zadrati uobiajeno samopouzdanje i sigurnost. Dvaput sam
najveom brzinom proletio cijelom dugakom pistom uivajui u
otru zraku i snanim kretnjama.
Iznenada, tono ispod mosta, svom silom u nekoga udarim i
zaprepateno zateturam u stranu. Na ledu je sjedila lijepa Emma i
vidljivo suspreui bol prijekorno me gledala. Pred oima mi se
zavrtjelo.
"Pomognite mi da ustanem!" govorila je svojim prijateljicama.
Crven u licu kao rak, skinem kapu s glave, pa kleknem do nje i
pomognem joj ustati.
Stajali smo uplaeni i smeteni jedno naspram drugoga i utjeli.
Krzneni kaput, lice i kosa te lijepe djevojke opijali su me
neobinom blizinom. Neuspjeno sam traio rijei isprike,i dalje
drei kapu u ruci. A onda, najednom, dok su mi oi bile kao nekim
velom zastrte, ja napravim mehaniki dubok naklon i pro-mucam:
"Imam li ast?"
Ne odgovorivi nita, njenim prstima primila me za ruku i sa mnom
otklizala. Osjeao sam se kao u neobinom snu. Osjeaj sree,
stida, topline, radosti i zbunjenosti gotovo mije oduzeo dah.
Nekih etvrt sata klizali smo zajedno. A onda, na jednome
stajalitu, lagano oslobodivi svoje ruice ree: "Hvala lijepo",
udaljavajui se sama, dok sam sa zakanjenjem skidao svoju krznenu
kapu i jo dugo ostao na istome mjestu. Tek mi je poslije palo na
pamet da itavo vrijeme nije rekla ni rije.
Led se otopio i svoj pokuaj vie nisam mogao ponoviti. Bila je to
moja prva ljubavna pustolovina. Proi e, meutim, jo godine
prije negoli mi se ostvari san i usnama dotaknem rumena djevojaka
usta.
(1909.)
 Kako je skonao doktor Knolge

Gospodin doktor Knolge, bivi gimnazijski profesor koji se, rano

otiavi u mirovinu, posvetio privatnim filolokim studijama,
zasigurno nikada ne bi doao u vezu s vegetarijancima i
vegetarijanstvom da ga sklonost gubitku daha i reumatizmima nije
prisilila na vegetarijansku dijetu. Uspjeh je bio toliko izniman
da je taj privatni uenjak otada svake godine provodio po par
mjeseci u nekom od vegetarijanskih ljeilita ili pansiona, obino
na jugu, i tako se usprkos svojoj nesklonosti svemu neobinomu i
udnomu poeo druiti s krugovima i pojedincima koji mu nisu
odgovarali i ije rijetke, a ponekad i neizbjene posjete u
domovini nimalo nije volio.
Mnoge je godine doktor Knolge doba proljea i ranoga ljeta pa ak
i jesenske mjesece provodio u nekom od brojnih simpatinih
pansiona za vegetarijance na obali june Francuske ili na Lago
Maggiore. Na tim mjestima upoznao je svakakve ljude i na tota se
naviknuo, na hodanje bosih nogu i dugokose apostole, na fanatike
posta i vegetarijanske gurmane. Meu ovima posljednjima stekao je
brojne prijatelje, a on sam, kojemu je bolest sve vie
zabranjivala konzumiranje tekih jela, prometnuo se u skromna
sladokusca na podruju povra i voa. Nipoto nije bio zadovoljan
svakom salatom od endivije i nikada ne bi pojeo kalifornijsku
naranu mislei daje talijanska. Inae je malo mario za
vegetarijanstvo: za njega je ono bilo samo terapijsko sredstvo i u
najboljem sluaju tek povremeno se zanimao za sve one famozne
jezine novotvorine na tom podruju koje su mu kao filologu bile
udnovate. Tu je bilo vegetarijanaca, vegetarista, ve-getabilista,
frugivora, te takozvanih "istih" vegetarijanaca, koji su jeli
samo nekuhano, i onih "mjeovitih"!
Sam doktor pripadao je, u skladu s jezinom praksom onih upuenih,
u "mjeovite" vegetarijance jer nije jeo samo voe i nekuhano, ve
i kuhano povre, pa ak i jela od mlijeka i jaja. Pritom mu nije
promaklo da su se nad tim ponajvie zgraali "isti" vegetarijanci
strogoga reda. No on se drao podalje od fanatinih vjerskih
raspri te brae i svoju je pripadnost klasi "mjeovitih" pokazivao
samo inom, dok su se mnogi kolege, napose Austrijanci, na
posjetnicama diili svojim staleom.
Kao to rekosmo, Knolge se ba nije uklapao meu te ljude. Ve i
svojim dobroudnim, rumenim licem i irokim stasom posvema se
razlikovao od veine suhonjavih pripadnika brae istoga
vegetarijanstva, to asketski izgledaju, a nerijetko se
fantastino odijevaju, od kojih su neki pustili kosu preko ramena,
a svaki je kroz ivot iao kao fanatik, sljedbenik i muenik svoga
posebnoga ideala. Knolge je bio jezikoslovac i domoljub, i nije
dijelio iste misli o ovjeanstvu ni ideje o socijalnim reformama
niti udni nain ivota svojih drugova vegetarijanaca. Izgledao je
tako da mu je na kolodvorima i pristanitima u Locarnu ili
Pallanzi osoblje svjetskih hotela, koje je inae izdaleka njuilo
svakog "kupusnog apostola", s punim povjerenjem preporuivalo
svoje restorane i ostajalo u udu kada bi ovjek tako pristala
izgleda svoj koveg predao nosau Thalvsije ili Ceresa ili vodiu
magaraca pansiona Monte Verita.
Usprkos tomu, s vremenom se sasvim dobro osjeao u stranoj mu
sredini. Bio je optimist, gotovo umjetnik ivljenja, i meu
biljojedima svih zemalja koji su posjeivali ta mjesta, napose
meu Francuzima, postupno je pronalazio pokojeg miroljubivog
prijatelja rumenih obraza uz kojega je u ugodnom razgovoru za
stolom neometano mogao pojesti svoju mladu salatu i svoju breskvu,
a da mu pritom neki fanatik strogoga reda ne prigovara zbog
"mjeovitog" vegetarijanstva ili neki riojedni budist zbog
religiozne ravnodunosti.
Dogodilo se daje doktor Knolge najprije iz novina, a zatim iz
obavijesti koje su mu izravno stizale iz kruga poznanika, saznao
za veliki osnutak Meunarodnoga vegetarijanskog drutva koje je u
Maloj Aziji kupilo golemo zemljite i svu brau pozivalo da se uz
najumjerenije cijene tamo privremeno smjeste tijekom posjeta ili
trajno nastane. Bio je to pothvat one idealistike skupine
njemakih, nizozemskih i austrijskih biljojeda nastojanja kojih su
predstavljala svojevrstan vegetarijanski ciomzam i teila da
pristaama i sljedbenicima svoje vjere priskrbe vlastitu zemlju s
vlastitom upravom bilo gdje na svijetu gdje postoje onakvi idealno
prirodni uvjeti ivota kakve su zamiljali. Poetak svega bio je
taj osnutak u Maloj Aziji. Njihovi pozivi bili su upueni "svim
prijateljima vegetarijanskoga i vegetabilistikoga naina ivota,
nudizma i ivotne reforme", i toliko su mnogo obeavali i tako
lijepo zvuali da se i gospodin Knolge nije uspio othrvati
eznutljivu zovu iz raja i za iduu se jesen predbiljeio kao
tamonji gost.
Zemlja je navodno u obilju davala fantastino meko povre i voe,
kuhinjom glavne kue upravljao je autor "Putova u raj", a osobito
se ugodnom mnogima uinila okolnost da e se tamo moi ivjeti u
miru i bez poruge opakoga svijeta. Svaka vrsta vegetarijanstva i
tenje za reformom odijevanja bila je doputena i nije postojala
nikakva zabrana osim uivanja u mesu i alkoholu.
Iz svih dijelova svijeta pristizali su odbjegli udaci, dijelom da
bi tamo u Maloj Aziji napokon pronali mir i uitak u ivotu
primjerenom svojoj naravi, a dijelom da bi od mnotva, koje se
tamo slijevalo u udnji za zdravljem, izvukli korist i zaradu.
Stizali su odbjegli sveenici i uitelji sviju crkava, lani
hinduisti, okultisti, uitelji jezika, maseri, magnetopati,
arobnjaci, zra-vomolitelji. Cijeli taj mali svijet ekscentrinih
pojedinaca nije se toliko sastojao od prevaranata i zlih ljudi
koliko od bezazlenih sitnih varalica; jer tu se nije moglo osobito
okoristiti, veina i nije traila nita drugo doli najosnovnije za
ivot, a to u zemljama juga biljojedima nije nimalo skupo.
Ti ljudi to su u Europi i Americi negdje zastranili, veinom su
kao jedini porok sa sobom nosili onu mnogim vegetarijancima
svojstvenu neradinost. Nisu eljeli zlato i uitak, mo i
zadovoljstvo, ve prije svega skroman ivot bez rada i gnjavae.
Mnogi je od njih nekoliko puta propjeaio cijelu Europu kao
skroman ista kvaka na vratima kod imunih sumiljenika ili kao
prorok-propovjednik ili kao nadrilijenik, i Knolge je pri dolasku
u Quissianu naao mnoge stare znance koji su ga gdjekad u Leipzigu
posjeivali kao bezazleni prosjaci.
No najvie je susretao velikane i junake iz svih tabora
vegetarijanstva. Preplanuli mukarci valovitih dugih kosa i brada
koraali su, starozavjetno, u bijelim burnusima i sandalama, drugi
pak nosili sportsku odjeu od svijetloga platna. Neki
dostojanstvenici hodali su goli tek s pregaama od likova pletiva
koje su sami izraivali. Nastale su skupine, pa ak i organizirane
udruge, najednom su se mjestu sastajali frugivori, na drugom
asketski isposnici, na treem teozofi ili tovatelji Svjetla.
Oboavatelji amerikoga proroka Davisa podigli su hram, a jedna je
dvorana sluila misama neosvedenborgista.
U toj udnovatoj guvi kretao se doktor Knolge isprva pomalo
zbunjen. Posjeivao je predavanja bivega badenskoga uitelja po
imenu Klauber koji je na istom alemanskom dijalektu pouavao
narode ovoga planeta o dogaajima u zemlji Atlanti-di, i divio
sejoginu Vishinandi, koji se zapravo zvao Beppo Cina-ri i
dugogodinjim je trudom postigao da broj otkucaja svoga srca
svjesno moe smanjiti za otprilike treinu.
U Europi koja je egzistirala izmeu pojava gospodarskoga i
politikoga ivota ta bi kolonija ostavljala dojam umobolnice ili
fantastine komedije. Ovdje, u Maloj Aziji, sve je izgledalo
prilino razumno i nimalo nemogue. Povremeno se vialo
novopridolice kako ushieni ispunjenjem svojih najdraih snova
hodaju sablasno ozarenih lica ili sa svijetlom suzom radosnicom u
oku, nose cvijee u rukama i svakoga koga sretnu pozdravljaju
cjelovom mira.
No najuoljivija ipak je bila skupina istih frugivora. Oni su se
odrekli hrama i doma i organizacije bilo koje vrste i nisu
pokazivali druge tenje doli da postanu to prirodniji i, kako
govo-rahu, "blii zemlji". Stanovali su pod vedrim nebom i jeli
samo ono to se moglo ubrati sa stabla ili grma. Beskrajno su
prezirali sve druge vegetarijance, a jedan od njih doktoru Knolgeu
u brk je skresao daje konzumacija rie i kruha potpuno ista
svinjarija kao i uivanje mesa te da izmeu takozvanoga
vegetarijanca koji pije mlijeko i bilo kojeg pijanca i rakijaa on
ne vidi nikakvu razliku.
Meu frugivorima isticao se tovanja vrijedni brat Jonas,
najdosljedniji i najuspjeniji predstavnik toga smjera. On je,
dodue, nosio pregau preko bokova, ali se ona jedva razlikovala
od njegova maljava smeeg tijela. ivio je u omanjem umarku po
ijim se granama kretao zamjetno hitrom spretnou. Na rukama i
nogama palci su mu krljali, a cijelo to bie i njegov ivot
predstavljali su najkosmatiji i najuspjeliji povratak prirodi koji
se samo moe zamisliti. Neki rijetki podrugljivci meu sobom su ga
zvali Gorila, no Jonas je mae uivao divljenje i tovanje cijele
provincije.
Veliki se "isti" vegetarijanac bio odrekao uporabe jezika. Kada
bi braa i sestre razgovarali na rubu njegova umarka, on bi
katkada sjedio na grani do njihovih glava, ohrabrujui se cerio
ili negodujui smijao, no ni rijei ne bi izgovorio nastojei
pokretima pokazati daje njegov jezik onaj nepogreivi jezik
prirode koji e jednom postati svjetskim jezikom svih
vegetarijanaca i ljudi prirode. Njegovi najblii prijatelji svakog
su mu dana dolazili, uivali u njegovoj podui u umijeu vakanja
i tucanja oraha i sa strahopotovanjem promatrali njegov napredak
prema savrenstvu mueni brigom da bi ga uskoro mogli izgubiti jer
e se on, vjerojatno u najskorije vrijeme, posve sjedinjen s
prirodom, povui u zaviajnu divljinu planina.
Neki zanesenjaci predloie da se tom udesnom biu, koje je
dovrilo razvojni tijek ivota i pronalo put natrag k vrelu
ljudskoga postanka, odaju boanske poasti. No kada su jednoga
jutra u svitanje s tom nakanom zali u umarak i pjesmom zapoeli
obred, na svojoj omiljenoj velikoj grani pojavio se slavljenik,
prezirno zavitlao po zraku razvezanom pregaom pa svoje tovatelje
stao gaati tvrdim eerima.
Taj Jonas Savreni, taj "Gorila", naemu je doktoru Knolgeu u
dubini njegove skromne due bio odbojan. Sve stoje ikada u svom
srcu preutno osjeao protiv nastranosti vegetarijanskoga
svjetonazora i fanatinosti, to mu se sada u ovoj spodobi s uasom
suprotstavljalo i doimalo kao da se besramno ruga ak i njegovom
vlastitom umjerenom vegetarijanstvu. U grudima toga skromnoga
privatnog uenjaka probudilo se povrijeeno ljudsko dostojanstvo i
on, koji je smireno i strpljivo podnosio tolike neisto-miljenike,
nije moga proi kraj boravita Savrenoga, a da prema njemu ne
osjeti mrnju i bijes. A Gorila koji je na svojoj grani s
ravnodujem promatrao svakovrsne istomiljenike, tovatelje i
kritiare, prema tome je ovjeku, iju je mrnju njegov instinkt
dobro njuio, takoer osjeao sve veu ivotinjsku ogorenost. Kad
god je doktor prolazio, toga bi umskog svata odmjerio prijekorno
uvrijeenim pogledom na to je ovaj uzvraao keenjem zuba i
ljutitim frktanjem.
Knolge je ve bio odluio iduega mjeseca napustiti provinciju i
vratiti se u domovinu, kada je jedne blistave noi punoga Mjeseca,
skoro protiv volje, eui zaao u umarak. Sa sjetom se prisjeao
prolih vremena kada je jo neokrnjena zdravlja kao mesojed i
obian ovjek ivio meu svojima, te u mislima na lijepe godine on
stade nehotice zvidukati neku staru pjesmicu iz studentskih dana.
Uto praskom iz bunja pred njega iskoi umski ovjek uznemiren i
razbjenjen zvucima. Prijetei se isprijei etau mlatarajui
nezgrapnom toljagom. No iznenaeni je doktor bio toliko ogoren i
srdit da se ne dade u bijeg, ve pomisli kako je kucnuo as kada
se mora obraunati s neprijateljem. Gnjevno se smijeei on se
nakloni i ree s toliko poruge i uvrede u glasu, koliko je samo
smogao: Dopustite da se predstavim. Doktor Knolge.
Na to Gorila urliknuvi odbaci toljagu, nasrne na slabanoga
doktora i u tren oka stranim ga rukama ugui. Nali su ga ujutro.
Neki su slutili to se zbilo, no nitko se nije usudio ita uiniti
protiv majmuna Jonasa koji je ravnoduno u umarku krkao orahe.
Oni malobrojni prijatelji, koje je stranac stekao tijekom boravka
u raju, pokopali su ga u blizini, na grobu mu postavivi
jednostavnu plou s kratkim natpisom: Dr. Knolge, mjeoviti
vegetarijanac iz Njemake.
(oko 1910.)
 Veernje paune

Moj gost i prijatelj Heinrich Mohr, vrativi se iz veernje

etnje, sjedio je kod mene u radnoj sobi u smiraj dana. Ispred
prozora u daljini se prostiralo blijedo jezero otro obrubljeno
bregovitom obalom. Kako nam je moj sini netom zaelio laku no,
razgovarali smo o djeci i sjeanjima na djetinjstvo.
"Otkako imam djecu", kazao sam, "u meni su ponovno oivjele
uspomene na neke strasti iz vlastitog djeatva. Prije otprilike
godinu dana ak sam ponovno poeo skupljati leptire. Hoe li
vidjeti moju zbirku?"
Zamolio me, te sam otiao donijeti dvije ili tri od onih laganih
kartonskih kutija. Kada sam otvorio prvu, obojica smo najprije
primijetili koliko se ve smrailo; jedva da su se jo
prepoznavali obrisi raskriljenih leptira.
Dohvatio sam svjetiljku, kresnuo ibicu i u trenutku sav krajolik
vani i prozori utonue u neprobojno nono plavetnilo.
No moji su leptiri u sjaju svjetiljke predivno blistali u kutiji.
Nagnuli smo se nad njih, promatrali lijepa arena stvorenja i
govorili njihova imena.
"Ovo je uta lenta," rekoh, "latinski fulminea, ovdje slovi kao
rijedak leptir."
Heinrich Mohr oprezno je iz kutije izvukao jednoga leptira na
njegovoj pribadai i razgledao donju stranu krila.
"Neobino," rekao je, "nijedan prizor tako snano u meni ne budi
uspomene na djetinjstvo kao pogled na leptire."
A onda, pribadajui leptira natrag na njegovo mjesto i zatvarajui
kutiju ree: "Dosta o tome!"
Rekao je to odrjeito i brzo kao da mu te uspomene nisu bile
drage.
Zatim, im sam kutiju odnio i vratio se, on se smjekao svojim
smekastim, uskim licem i zamolio cigaretu.
"Nemoj mi zamjeriti", rekao je, "ako nisam paljivije razgledao
tvoju zbirku. I ja sam, naravno, kao mladi imao jednu takvu, ali
sam si, na alost, sam zagorao uspomenu na nju. Mogu ti to
ispripovjediti, premda me zapravo sram."
Nad cilindrom svjetiljke pripalio je cigaretu, na svjetiljku
nataknuo zeleno sjenilo te nam lica utonue u polumrak. Sjeo je na
otvoren prozor na kojemu se njegova vitka figura jedva razaznavala
u okolnoj tami. I dok sam puio cigaretu, a kreket aba u daljini
ispunjao no, prijatelj stade pripovijedati.
Leptire sam poeo skupljati s osam ili devet godina i isprva se
time bavio bez puno ara kao i ostalim igrama i zabavama. No
drugoga ljeta, u dobi od kojih deset godina, taj me je sport posve
zaokupio i postao takva strast da su mi ga nekoliko puta morali
zabranjivati jer sam zbog njega sve drugo zaboravljao i proputao.
Lovei leptire preuo bih izbijanje sata na tornju, bilo daje
rije o vremenu za kolu ili objed, a tijekom praznika esto sam
vani s komadom kruha u botaniarskoj kutijici bio od rana jutra
sve do noi ne vraajui se kui na objed.
I sada ponekad osjetim djeli te strasti kada ugledam posebno
lijepe leptire. Tada me na trenutak ponovno obuzme ono bezimeno,
poudno ushienje kakvo samo djeca mogu osjetiti i s kojim sam kao
djeak vrebao svoj prvi lastin rep. Padaju mi najednom na um vrela
popodneva i jaki mirisi na suhoj pustopoljini, prohladni jutarnji
sati u vrtu ili veeri na tajnovitim rubovima uma uz koje sam
vrebajui stajao s mreom u ruci kao lovac na blago, u svakom
trenutku spreman na fantastina iznenaenja i neoekivanu sreu. A
kada bih ugledao lijepa leptira, ak ni nuno osobito rijetkog,
kako na suncu poiva na stabljici biljke i diui pridie i sputa
arena krila, a meni elja za lovom oduzima dah dok se prikradam
sve blie i blie razaznajui svaku blistavu tokicu boje i svaku
kristalnu ilicu krila i svaku tanunu smeka-stu dlaicu ticala,
bilo je to takvo uzbuenje i slast, mjeavina njene radosti i
divlje poude kakvu sam poslije u ivotu rijetko kada ponovno
osjetio.
Kako su mi roditelji bili siromani i nita mi slino nisu mogli
priutiti, svoju sam zbirku morao uvati u obinoj staroj
kartonskoj kutiji. Na dno kutije lijepio sam okrugle plutene
ploice izrezane od epova za boce i u njih zaticao pribadae te
izmeu zguvanih stijenki kutije od ljepenke uvao svoja blaga.
Spoetka sam esto i rado zbirku pokazivao prijateljima, no drugi
su imali drvene kutije sa staklenim poklopcima, kutije za
gusjenice sa zelenim stijenkama od gaze i drugi luksuz pa se nisam
ba mogao prsiti svojom primitivnom konstrukcijom. Nisam, meutim,
ni imao tu potrebu i naviknuo sam se preuivati ak vane i
uzbudljive ulove i plijen pokazivati samo svojim sestrama. Jednom
sam zgodom ulovio i razapeo u nas rijetkoga plavoga svjetlucavog
leptira, a kada je bio suh, ponos me nagnao da ga pokaem barem
svome susjedu, sinu nekog uitelja koji je stanovao iznad
dvorita. Najvei porok toga mladia bila je besprijekornost, a to
je u djece dvaput gore. Posjedovao je beznaajnu zbiricu koja je,
meutim, svojom urednou i tonou postala pravim biserom. ak
je vladao i onom rijekom i tekom vjetinom lijepljenja oteenih
i potrganih leptirovih krila i u svakom pogledu bio uzoran djeak
zbog ega sam ga sa zaviu mrzio i pomalo mu se divio.
Tom idealu uzorna djeaka pokazao sam svoga sjajnog leptira.
Strunim ga je okom odmjerio, priznao njegovu rijetkost i
procijenio mu vrijednost na dvadesetak pfenniga; jer djeak Emil
svim je predmetima skupljanja, napose potanskim markama i
leptirima znao odrediti i novanu vrijednost. Zatim ga je stao
kuditi, nalazei daje moj plavi sjajni leptir loe razapet, da mu
je desno ticalo savijeno, a lijevo isprueno, te tono primijetio
jo jedan defekt, naime da leptiru nedostaju dvije noge. Tom
nedostatku nisam dodue pridavao vee znaenje, ali mije to
zanovijetalo donekle pokvarilo moju radost zbog sjajnoga leptira i
nikada mu vie nisam pokazao svoj plijen.
Dvije godine kasnije, bili smo ve veliki djeaci, ali je moja
strast i dalje bujala, kada se proirio glas daje Emil ulovio
veernje paune. Za mene je to bilo vee uzbuenje negoli da sam
uo da mije neki prijatelj naslijedio milijun maraka ili pronaao
izgubljene knjige Tita Livija. Veernje paune jo nitko od nas
nije ulovio. Uostalom, poznavao sam ga samo sa slike u jednoj
staroj knjizi o leptirima koju sam posjedovao i u kojoj su runo
bojeni bakropisi bili neusporedivo ljepi, a zapravo i toniji od
svih modernih otisaka u boji. Od svih leptira kojima sam znao
imena i koji su mi u kutiji jo nedostajali, ni za jednim nisam
toliko arko udio kao za veernjim paunetom. esto sam gledao
sliku u toj knjizi, a od prijatelja sam uo da kada smei leptir
sjedi na stablu ili stijeni i neka ga ptica ili drugi neprijatelj
hoe napasti, on tada samo izvue svijena tamna prednja krila i
pokae lijepa stranja krila ije velike svijetle oi izgledaju
tako udno i neoekivano da se ptica uplai i ostavi ga na miru.
Tu udesnu ivotinjicu navodno je sada posjedovao onaj dosadni
Emil! uvi to, u prvom sam trenutku osjeao samo radost to u
napokon moi vidjeti tu rijetku ivotinju i izgarao od znatielje.
A onda se u meni probudila zavist i inilo mi se besramnim daje
ba taj dosadnjakovi i debeljko morao uhvatiti tajanstvenog i
dragocjenog leptira. Stoga sam se svladao i nisam mu priutio ast
da prijeem k njemu kako bi mi on pokazao svoj ulov. No ne
prestajui o tome misliti, iduega sam dana, kada su se glasine u
koli potvrdile, istog trena odluio ipak onamo otii.
Nakon objeda, im sam mogao izai iz kue, otrao sam preko
dvorita i popeo se na trei kat susjedne kue gdje je izmeu
prostorija za sluinad i drvarnica uiteljev sin imao sobicu u
kojoj je smio sam stanovati, na emu sam mu esto zavidio. Nikoga
nisam usput sreo, a pokucavi gore na vrata sobe ne dobih nikakav
odgovor. Emila nije bilo, a kada sam pritisnuo kvaku na vratima,
ulaz u sobu, koju je inae za moga odsustva briljivo zakljuavao,
sada je bio otvoren. Uao sam da bih barem vidio ivotinju te sam
odmah pred sebe stavio dvije velike kutije u kojima je Emil uvao
zbirku. U objema sam uzalud traio dok mi nije palo na pamet daje
leptir najvjerojatnije na dasci za prepariranje. Tu sam ga i
naao: smeih krilaca zategnutih tankim listiima papira na dasci
je visjelo veernje paune. Nagnuo sam se nada nj i sve promatrao
iz najvee blizine, maljava svijetlo-smea ticala, elegantne i
beskrajno njeno obojene rubove krila, tanune vunaste dlaice na
unutranjem rubu donjih krila. Samo oi nisam mogao vidjeti, jer
su ih prekrivali listii papira.
Srce mi je tuklo dok sam, poputajui iskuenju, uklanjao papirie
i izvlaio pribadau. Tada ugledah etiri velika neobina oka,
mnogo ljepa i udesnija nego na slici, i gledajui ih osjetih
neodoljivu elju za posjedovanjem te preivne ivotinje, pa
nepromiljeno poinih prvu krau u svome ivotu izvukavi lagano
pribadau, te leptira, koji je ve bio suh i nije gubio oblik, u
zaobljenu dlanu iznesoh iz sobe. Pritom nisam osjeao nita drugo
osim silnog zadovoljstva.
S leptirom skrivenim u desnoj aci sputao sam se stubama. U tom
trenutku zaujem da mi odozdo netko ide ususret i u sekundi mi se
probudi savjest te najednom shvatim da sam ukrao i da sam podlac,
ali me istodobno spopadne uasan strah od moguega otkria te
ruku, koja je skrivala ukradeni plijen, instinktivno zavuem u
dep jakne. Polako sam nastavio hodati, drhtei s hladnim
osjeajem izopaenosti i sramote, u strahu se mimoiao sa
sluavkom i zastao na kunim vratima oroena ela, srca koje je
uzbueno tuklo, zaprepaten i uasnut samim sobom.
Ubrzo mi je postalo jasno da leptira ne mogu i ne smijem zadrati,
da ga moram odnijeti natrag i po mogunosti sve vratiti na staro.
I tako sam, unato silnom strahu od moguega susreta i otkria,
brzo krenuo natrag, urno se uspeo stubama i ve sljedee minute
ponovno stajao u Emilovoj sobici. Oprezno sam izvukao ruku iz
depa i spustio leptira na stol i prije negoli sam ga ponovno
pogledao, skoro zaplakah znajui koja se nesrea dogodila:
veernje je paune bilo uniteno. Nedostajalo je prednje desno
krilo i desno ticalo, a kada sam otkinuto krilo pokuao oprezno
izvui iz depa, bilo je tako rastrgano da se na popravak nije
moglo ni pomisliti.
Skoro vie nego osjeaj krae sada me muio pogled na lijepu i
rijetku ivotinjicu koju sam unitio. Gledao sam na svojim prstima
ostatke finoga smeeg praha s krila, pred sobom rastrgano krilce,
i u tom bih se asu bio rado odrekao svakog posjeda i svake
radosti samo da ono ponovno bude cijelo.
Vrativi se tuan kui cijelo sam poslijepodne prosjedio u naem
malom vrtu sve dok predveer nisam smogao hrabrosti povjeriti se
majci. Jasno sam vidio koliko se uasnula i rastuila, ali je
vjerojatno osjeala da me je ve to priznanje stajalo vie od
podnoenja bilo kakve kazne.
'Mora otii k Emilu', rekla je odluno, 'i sam mu to rei. To je
jedino to moe uiniti i prije toga ne mogu ti oprostiti. Moe
mu ponuditi da u zamjenu odabere bilo to od tvojih stvari i mora
ga moliti za oprost.'
No to bi mi kod svih ostalih drugova bilo lake uiniti nego kod
toga uzornog djeaka. Tono sam predosjeao da me nee razumjeti,
a moda mi ni povjerovati. Ve se spustila veer, a skoro i no, a
ja nisam uspijevao otii. Majka me zatekne u hodniku kue i tiho
ree: 'To se mora dogoditi jo danas, a sada poi!'
Poao sam prijeko i na donjem katu upitao za Emila. Odmah je doao
i ispriao mi kako mu je netko unitio veernje paune, da ne zna
je li to bio neki zloest momak ili moda ptica ili maka. Zamolio
sam ga da poemo gore i da mi pokae. Popeli smo se, otkljuao je
sobna vrata, upalio svijeu i vidio sam kako na dasci za
prepariranje lei uniteni leptir. Vidio sam da ga je pokuavao
sastaviti: potrgano je krilo bilo briljivo raireno i poloeno na
vlanu bugaicu, no bilo je neizljeivo, a i ticalo je
nedostajalo.
Rekao sam mu da sam to ja uinio te se pokuao ispriati i
objasniti.
Umjesto da se razbjesni i na mene izgalami, Emil je tiho za-
zvidao kroz zube, dugo me u tiini promatrao, a onda rekao:
'Tako, dakle, takav si.'
Ponudio sam mu sve svoje igrake, a kada je ostao hladno suzdran
i dalje me prijezimo gledajui, ponudih mu svoju cijelu zbirku
leptira. Na to on ree:
'Hvala lijepo, znam ve tvoju zbirku. Danas se ponovno vidjelo
kako postupa s leptirima.'
Malo je u tom asu nedostajalo da ga epam za vrat. Nita se nije
moglo uiniti, bio sam i ostao nitarija, dok je Emil hladno i s
prijezirnom pravednou stajao preda mnom kao svjetski poredak.
Nije se ak ni ljutio, samo me gledao i prezirao.
Tada sam po prvi puta shvatio da se jednom pokvareno ne moe
popraviti. Otiao sam i bio sretan to me majka nije ispitivala,
ve me poljubila i ostavila na miru. Trebao sam poi na poinak,
za mene je ve bilo kasno. No prije toga, iz blagovaonice sam
kriom donio veliku kutiju, poloio ju na postelju i u tami
otvorio. A onda sam iz nje vadio leptire, jednoga za drugim, i
prstima ih mrvio u prah."
(1911.)
 U zranome brodu

ovjek stari i krug onoga to oekuje da ga izvana obogati,

obraduje i prui mu novo zadovoljstvo, sve vie se suava. U
radosti i nova iskustva, koja sam godinama prieljkivao i od njih
oekivao osobito snane i lijepe dojmove, ubrajala se i vonja
zranim brodom. A sada su i to iskustvo i radost, koji su mi se
inili jo dalekima, ve iza mene i pripadaju prolosti.
Sjedio sam okruen knjigama i uio jezike za svoje idue
putovanje, kada mi je tih dana listonoa donio pismo iz Friedri-
chshafena s pozivom na vonju novim zranim brodom "Schwa-ben".
Pismo je dugo putovalo'i daje zakasnilo dvadeset minuta ne bih
mogao prihvatiti poziv, jer zrani je brod jo samo idui dan
trebao ostati na jezeru, a za pola sata polazio je zadnji brod
kojim sam jo mogao stii do Friedrichshafena.
Blagoslovio sam potu koja svakodnevno donosi toliko nepotrebnoga,
a sada se jedanput pokazala i korisnom, te sam po pasjoj ezi,
onakav kakva me pismo zateklo, iz istih stopa pohitao na parobrod,
uhvatio u Konstanzu posljednju vezu i zaputio se prema
Friedrichshafenu, prolazei u dugom sutonu kraj Me-ersburga i
lijepih veernjih obala. U prvoj gostionici na koju sam naiao
dobio sam urednu i jeftinu sobu to me ugodno iznenadilo, jer su
mi priali daje u posljednje vrijeme Friedrichsha-fen postao
strano elegantan i skup. Ubrzo zatim, eui nou tim starim
gradiem, na novogradnjama i sumnjivim uljepanji-ma doista sam
vidio da je u onim priama ipak bilo i poneto istine. Naveer je
u hotelskim vrtovima bilo vrlo ivo, a kod ljeiline zgrade
drutvo se sjajno zabavljalo uz vojnu glazbu. Starije grof5 bio
pozvao veliko asniko drutvo i nije bilo lako, stajalo me vie
od sat vremena i vie od jedne napojnice dok nisam uspio pronai
nekoga iz Zeppelinova drutva i saznati hoe li zrani brod sutra
poletjeti i u koje vrijeme. Dobivi pouzdan odgovor povukao sam se
i jo neko vrijeme sa zadovoljstvom u miru promatrao aroliku
vrtnu zabavu. Jedan me turist uvukao u razgovor pa smo priali,
kao to je to Friedrichshafenu neizbjeno, o grofu Zeppelinu i
njegovim zranim brodovima. Pritom smo nadoli i na temu
Hardenovih6 napada na Zeppelina, zapravo je stranac o tome
govorio, a ja ga sluao jer se u tehnike stvari doista slabo
razumijem. No idueg sam dana malo paljivije proitao jedan od
Hardenovih lanaka i bio sam sklon ne primiti ga sasvim ozbiljno
budui da je u pojedinostima oito bio u zabludi. Izmeu ostaloga
izgleda da on misli kako su omotai Zeppelinovi zranih brodova
jo uvijek, kao prije mnogo godina, od aluminija, a upravo taj
aluminijski omota on navodi kao dokaz. Meutim, novi zrani
brodovi imaju omotae od svilenoga materijala. Uostalom, nije ni
bitno koliko su duboke te zablude; ne tiu me se; zabavljao me taj
turist koji je pripadao onoj vrsti ljudi koji u nedostatku
vlastita miljenja pribjegavaju temeljitosti. Znao je svaku
sitnicu koja je davala pravo Hardenu,i svaku koja je ila u prilog
grofu, pa se njegova poduka nastavljala u stilu "sjedne strane" i
"s druge strane", "unato" i "nasuprot tomu" kao kritika nekog
marljivog recenzenta koji nema dovoljno ukusa i osobnosti da
knjigu jasno pohvali ili pokudi, ve umjesto toga oprezno i s puno
znanja lavira izmeu da i ne.
Na posljetku je stranac barem iskreno i jasno priznao arku elju
da se jednom provoza takvim zranim brodom, rezignirano uzdiui
kako zasad to mogu samo ugledna gospoda i imunici. Sada sam se
trebao osjetiti nadmonim i vanim, to sam i uinio, no ne
govorei mu da u i ja sutra letjeti cepelinom. Nisam mu htio
nepotrebno stvarati zavist, a ni izazivati sudbinu, jer u sebi sam
se jo uvijek pribojavao da bi mi vrijeme i neke druge okolnosti
jo mogle uskratiti vonju. No kada sam iduega nedjeljnoga jutra,
ietkan i izglaan kako sam najbolje znao i umio, izaao na ve
ranim jutrom vrelu cestu koja vodi prema hangaru za balone, iznad
mene je preivno zujala divovska igraka vraajui se sa svoga
prvoga jutarnjeg leta, i bilo je neobino uzbudljivo gledati kako
se na irokom poiju krcatom nedjeljnim posjetiteljima ta grdosija
sputa i na kraju privezuje.
Nije potrajalo dugo i mogli smo ui penjui se udobnim malenim
drvenim stubama, i pritom, zaudo, nije bilo nikakvoga novoga i
neobinog osjeaja, ni uzbuenja ni tjeskobe, ve je bila
najjednostavnija i najzabavnija stvar na svijetu ui u brod i u
elegantnoj, prozranoj kabini smjestiti se na udobnim stolicama od
panjolske trske u kojima se sjedilo kao u nekom udobnom vagon-
restoranu ili panoramskom vagonu. Radnici su marljivo pritezali
uad, a brojni se gledatelji znatieljno tiskali oko broda.
Turisti s perjanicama na eirima i nedjeljni biciklisti
promatrali su dogaaj, dok smo mi putnici ponosno i hladnokrvno
sjedili u svojoj kabini. Sunce je veselo prilo suhu travu i
svjetlucalo u daljini na jezeru. Preda mnom su stajala dva asnika
koja su sudjelovala u posljednjem letu, a epolete su im
svjetlucale na suncu.
No brod je iznenada uzletio, a dva su asnika zautjela i stala
poprimati neobian izgled te na kraju nisam od njih vidio nita
drugo doli oblo gornjite eira, svijetle epolete, a dolje vrke
cipela. A kada sam se hitro ustavi nagnuo preko ograde, ispod nas
je zemlja nestajala i od prvoga trenutka vie nisam imao osjeaj
da sam s njom u ikakvoj vezi i da joj pripadam. Okupljeno mnotvo
gledatelja izgledalo je sitno i smijeno, grad Friedrichshafen
postao je zauujue pregledan i ljubak, a golemi hangar za balone
smeurao se u beznaajnu tokicu. No zauzvrat nam se otvorilo
carstvo zraka i svijet je postao zaudno velik i irok, promatrali
smo bliske i udaljene gradove kako tiho lee uz jezero koje je
takoer izgubilo veliinu, a meusobna povezanost krajobraza,
oblici obala, sputanje planina od Arlberkih i Graublindenskih
Alpa preko predalpskoga gorja i obalnih breuljaka postadoe
jasni. Rajna vie nije bila veduta, ve joj se moglo sagledati
veliinu, vanost i povijest, a dalje sve do bedema visokih
planina taj godinama dobro mi poznati kraj nizao se i razjanjavao
toliko iznenaujue i jednostavno kao to se katkada studentu,
nakon dugoga rada na pojedinostima, iznenada rasvijetli cijela
struktura i njezine sveze.
Brzinom koju smo mogli samo priblino procijeniti prema brzom
kretanju sjene zranoga broda letjeli smo preko jezera u smjeru
Bregenza, nadlijeui Wasserburg, Bad Schachen i Lindau, i
najednom se nali ve u Bregenzu. Usprkos irokim neostakljenim
prozorima u kabini se nije osjeao ni daak propuha, ali im biste
glavu ili ruke gurnuli kroz prozor, zapuhnuo bi vas zrak silovit
poput olujnoga vjetra. Ispod nas je promicalo jezero s plitkom
obalom zaraslom u a i s movarnim pustopoljinama, nadlijetali
smo sela, gledali krovove i dvorita, ljude i ivotinje u udesnom
skraenju na koje se oko neobino brzo priviknuto, sluali smo i
gledali pozdrave kojima je nedjeljni puk posvuda oitovao svoju
znatielju, radost i uenje. Upalo mi je u oi (premda pri takvom
prvom letu ovjek jedva da neto zapaa uivajui u ugodnom
lebdenju i bezbrinoj radosti putovanja), primijetio sam, dakle,
da su bez iznimke sve ivotinje reagirale na zrani brod, i to sve
s uasom i strahom. Poljski zec bjeao je u luakome strahu
glavom bez obzira, opisujui neobine zavojite i ovalne oblike dok
se napokon nije skrio u vrtu meu mahunarkama. Ptice, pa i
jastrebovi, preplaeno su odlijetali, psi bijesno lajali ili
podvijali repove, a kokoi se posve izbezumile. Nama u kabini buka
stroja nimalo nije smetala, tek tu i tamo boni bi nas vjetar
zapuhnuo mirisom benzinskih para i to je bilo sve, dok vibracijama
ni najmanjega traga.
I dok su nai propeleri zujali, uspinjali smo se nadlijeui
osunanu dolinu Rajne, a Kamor, Hohe Kasten i mnoge druge dobro
poznate planine mono su blistale u bljetavilu svjetla. Dok je
dolje u plodnoj dolini rijeke arko sunce prilo lozu, mi smo
oputeni u hladu plovili visinom, gledali dolje ispod sebe Rajnu,
sela, samostane, gradie, promatrali sa strane prohladne zelene
umske doline i strme, uske planinske proplanke i za manje od sata
stigli do Feldkircha. U Feldkirchu stare su kue sa sjenicama
izgledale neobino skraene, lijepi, stari toranj tvrave gledao
sam toliko ravno odozgo da se obli, smei krov doimao poput
tanjura, a kapelica na breuljku u polju iz te je perspektive bila
toliko skraena da samjoj oblik mogao prepoznati samo po velikoj
sjeni koja je duga i iljata padala kraj nje kao sjena kazaljke na
sunanoj uri.
Kada se Nijemac osjea veoma uzvieno, on pije pjenuac, a
pjenuac se mogao dobiti i u zranome brodu. Bio je zgodno i
ljupko posluen, pa i dobre kakvoe, no taj mi se dodatak ipak
uinio jedinim pomanjkanjem stila i vikom na tom putovanju.
Povratak je bio jo bri, s tri motora, i meni kao i svima nama
bilo je prerano kada smo nakon dva sata ponovno lebdjeti nad
hangarom kraj kojeg nas je ekao roj uurbanih radnika koji su
lovili izbaenu uad vrsto ju drei. Pritom smo proletjeli tik
iznad vrhova nekoga borika i poplaili jo jednog kanjca. Uope
se ne razumijem u tehniku i ne znam koliko e daleko jo dotjerati
grof Zeppelin. Zatvaram oi i ponovno osjeam lakou lebdenja,
mekou plovidbe zrakom, iznova uivam u pogledu na iroko otvorene
krajolike i u osjeaju otklona od svih zemaljskih sitnica; i
pouzdano znam: im mi se ponovno prui prigoda za let, mome
veselju nee biti kraja.
(1911.)
 U zrakoplovu

Kada sam prije nekoliko godina prvi put na Frankfurtskoj ILA-i7

gledao jednokrilce kako izvode svoje slabane pokuaje leta,
eznutljivo sam pomislio: "im to bude ilo malo bolje, mora i ti
poletjeti!" A kada sam se dvije godine kasnije po prvi puta vinuo
u zrak u Zeppelinovom zranom brodu, uivao sam u udesnoj
opijenosti visinom i iznenaujue velianstvenom pogledu i novom
vienju krajolika, no to je jo snanije potaknulo moju elju za
letenjem, i otada sam potajice prieljkivao da uskoro i poletim.
Meutim, stanovao sam na selu i uvijek samo zimi dolazio u velike
gradove, a prijatelji su me ismijavali i sve u vezi s letenjem
nazivali vratolomnim, samoubilakim sportom u koji se u najboljem
sluaju uputaju bivi automobilistiki trkai i zahirjeli
sportski jahai, i zastupali su miljenje da se ovjek koji je
iole na vioj razini, koji ima obveze i, dapae, otac je obitelji,
ni pod kojim okolnostima ne smije "tek radi puke senzacije"
povjeriti takvoj avoljoj napravi.
Te prie nisu mogle umanjiti moju udnju za radou letenja mada
im nisam proturjeio. itao sam o letu iznad Simplona, itao
izvjea o Pauu8 i Parizu, Diibendorfu i talijanskim avijati-
arima, a svojoj eni preuivao tjedne novinske obavijesti o
padovima letaa. I stoput sam se prisjeao i matao o tome kakav
zapravo mora biti osjeaj u letaa. Veinom su to bili okorjeli
sportai ili tehniki pekulanti, i za njih su postojale samo
jaine vjetra, konjske snage, brojevi okretaja i cijene leta. No
mnogi od njih zacijelo su bili pravi pustolovi, onakvi s kojima bi
se pjesnik istog asa mogao poistovjetiti ili ak pobratimiti, u
njima je bilo neto od one velike enje koja nas mami na etnju i
putovanje, inei nam mirovanje mrskim, koja se niim ne da
utaiti, ve svakim ispunjenjem biva sve dublja i nezasitnija.
Nesumnjivo je ta enja, mada u svojim najgrubljim oblicima, u
mnogih letaa bila onaj skriveni poticaj i zavodnik, a te koji su
padali s visina od stotinu metara ili zakvaeni drljali po tlu,
gorjeli u zraku ili pogibali u vodi, njih se nije moglo
usporeivati s radnicima koje je ivot pokosio u njihovoj jadnoj,
hrabroj borbi za svakodnevnu koru kruha. Pripadali su malenomu
krugu onih koji su skonali robujui tajanstvenoj, velikoj enji,
onih kojima kosti lee u provalijama gleera ili koji poginue u
umama Afrike, na
Junome polu ili dalekim morima. U tom stavu jo jae me uvrstila
vijest o pogibiji Lathama kojega sam u Frankfurtu gledao kako
leti, koji je padao u Kanal, da bi na kraju skonao kao lovac u
tropima.
Vrijeme je prolazilo, a letenje mi ostade eljom i zagonetkom.
Dvaput su mi u ruke dopali vjeto i uspjeno sroeni lanci
novinara koji su kao putnici letjeli zrakoplovom. Sa arom sam ih
proitao, no u njima nije bilo niega. Ta su gospoda stajala iznad
same stvari, dok bih ja tako rado bio u samome sreditu. Oni su
znali brojati konjske snage i okretaje, poznavali su pretpovijest
svoga avijatiara, tvrtku koja mu je sagradila motor, znali su
pripovijedati o ponosu naega vremena, o pradavnome snu
ovjeanstva i njegovu ostvarenju zahvaljujui Bleriotu. No o
samome letenju itatelj bi saznao malo ili nita. U tim lancima
pisalo je samo ono to ste otprije znali ili ono stoje barem autor
unaprijed mogao znati. Letenje je zapravo moralo biti pomalo
dosadno; bilo je to "ponosno i uzvieno uvstvo" koje je
podsjealo na polaganje kamena temeljca i na obljetnice, ovjek se
"osjeao posve sigurno, ni traga strahu ili vrtoglavici", to je
dakle sliilo etnji od Munchena do Nvmphenburga. Ili su autori
tih lanaka doista zastupali ono neosobno, ope kulturno
stajalite koje su njihovi lanci naglaavali, ili je bilo strano
teko doarati stvarne osjeaje ovjeka koji leti. Danas mislim
daje ova druga pretpostavka bila tona.
A sada prijeimo na stvar: juer sam letio. Zrakoplovci su stizali
u Bern i jednoga jutra nad svojim sam krovom zauo bru-janje
motora i ugledao lijep jednokrilac koji je tako ponosito, spokojno
i otmjeno nadlijetao nada mnom da mi je srce poskoilo. Idueg sam
dana letio. A sad elim, u mjeri u kojoj je to mogue, pokuati
izrei neke svoje dojmove s toga prvoga leta u svom ivotu, a
budui da je pria o "ispunjenom pradavnom snu ovjeanstva", o
"pobjedi inteligencije nad materijom" itd. ve svima poznata,
uinit u nezahvalan i teak pokuaj da preskoim kulturu, tehniku
i sve ostalo i zabiljeim samo svoje doivljaje. U toj nakani
uivam snanu potporu vlastitog dubokog neznanja: ja ne znam ni
ime tvrtke koja je proizvela motor, ni broj njegovih konjskih
snaga, ni njegovu teinu niti teinu optereenja. Ba nita ne
znam, osim da sam napokon letio i da mi se to uope nije uinilo
sasvim obinim i opekulturnim, ve krajnje pustolovnim. Doista
sam letio "radi puke senzacije", a ona mi je priredila neobuzdanu
radost.
Oko tri satajednoga toploga, sunanoga proljetnog dana pojavio sam
se na uzletitu na kojem se tiskalo nekoliko crnih skupina ljudi
vrtei se jedne oko drugih. Usred jedne od skupina ugledao sam
stroj kojim u letjeti i koji me ekao. "Samo da mi ne pozli!"
pomislio sam, jer slabo podnosim gomile ljudi.
Progurao sam se naprijed sa zelenim naoalama na nosu i utom
putnom torbom u ruci. Stavljao sam ljudima ruku na rame, lagano ih
micao u stranu namjestivi poslovan izraz lica i ljudi su me
proputali iznad svakog oekivanja. Tako sam pregrmio najgori dio
letenja. Stao sam pokraj zrakoplova, pozdravio pilote i pripalio
cigaretu. Neki francuski monter pokuao me upoznati s motorom, a
ja sam mu zahvaljujui kimnuo i tek sada doao na ideju da poblie
razgledam stroj. Na glavi ptijega trupa stajao je drveni
propeler, iza njega motor i spremnik za benzin, zatim pilotsko
mjesto, pa moje putniko sjedalo iza kojega se laka, drvena
konstrukcija brzo suavala prema zgodnom repnom kormilu. Kao
igraka, to je izgledalo arobno, ali da to zrakom treba ponijeti
dva ovjeka, inilo se udesnim, jer tako su lako i ljupko
japanski izgledali ti tapii i iice, a i krila su bila
izgraena tako razigrano i tanko i prozrano da ih se niste
usuivali dotaknuti.
"No ipak," pomislio sam, "motor je glavna stvar, a njega na sreu
ne znam procijeniti. Bilo bi dobro da ubrzo poletimo."
Uto mi pilot mahne da se i ja pripremim. Brzo sam otvorio svoju
utu runu torbu i izvadio stvari, skijaku kapu, rukavice, vuneni
al. Kada sam kapu sretno zakopao na bradi i ispod nje, francuski
mi se monter ljubazno nasmijeio govorei da se ne radi tako i da
kapu moram namjestiti naopako, sa iltom prema natrag jer e mi
inae vrlo brzo odletjeti s glave. Mnotvo se
smijalo i sa zanimanjem gledalo kako si odjeu napokon dovodim u
red. Na kraju mije avijatiar dao jo i kaput i automobilske
naoale, a ja sam se preznojavao pod vunenom kapom i izgledao tako
opinjeno da se mnotvo ponovno od sveg srca smijalo. Fotografski
su aparati bili usmjereni prema nama, a netko mi je doviknuo da
sada jo samo moram privezati nos i onda mi se sigurno vie nita
ne moe dogoditi.
Pilot krenu u zrakoplov i stvar postade ozbiljna. Kada je taj
teki mukarac svojom smeom izmom grubo nagazio na tanku drvenu
preku, nije se slomila, ve nakon toga izdrala i mene, pa smo
sada sjedili na svojim mjestima, u kosturu od sipki presvuenom
platnom, na udobnim stolicama, a okupljeno se mnotvo malo povuklo
i zrak postao bolji.
Isuse, ostavio sam dolje rukavice! No sada nipoto nisam htio
smetati.
U tom trenutku motor zabruji, pred oima nam zazuji propeler
opisujui blistav krug, iza nas velika ptica stade rigati dim i
smrad, a narod se s obiju strana galamei razbjei. Vozili smo se
elastino preko tratine na dva mala kotaa, neobino meko i
udobno, a meni u mojoj vunenoj kapi najednom ponovno postade
ugodno i strano napeto. Mi letimo, vikalo je moje srce, samot to
nismo uzletjeli!
Uto se tratina izgubi ispod nas i stadosmo se koso dizati u
visinu, a to bijae krajnje ugodno i umirujue. Mi letimo! Da, to
jest uzbudljivo, ali sam zamiljao jo uzbudljivijim.
Ne, povlaim to sam rekao. Bilo je dovoljno uzbudljivo. I ba
kada sam se upitao je li prolo deset sekundi ili itav sat od
polijetanja, gospodin pilot se sagnu, osjetih pritisak lea na
sjedalo, a stroj poskoi u visinu. Tu je na trenutak zastao, dok
mi je struja zraka tutnjei ibala kraj uiju, a zatim uinio novi
skok, prokleti, neoekivani skok.
Bacio sam pogled na rotirajui propeler. Ako se ta bitanga uudi,
nastradali smo, pomislio sam na trenutak, no vie reproduktivno,
jer sam u to samo napola vjerovao i to odmah posve zaboravio, jer
mi je pogled sluajno sa strane pao na zemlju, pa sam tek sad
primijetio da smo ve bili visoko, vrlo visoko. Motor je brujao,
vjetar urlikao, ruke mi se smrzavale, a nos hladio, i tu pored
sebe, pokraj tanke drvene letvice, ugledao sam grad Bern i
krivudavu Aaru i tvornice, vojarne, jahalita i aleje, smijeno
male, iskrivljene i ratrkane, i pade mi na pamet kako me je neko
u cepelinu zabavljao pogled na tu siunu vrevu i ljudska bia
pretvorena u igrake.
No to je bilo neto drugo! Ono tamo bilo je udobno promatranje kao
iz neke loe. Ovdje su pogledi na grad i polja i cijeli taj
skraeni i spljoteni svijet bili tek sluajni dodaci. Glavno je
bilo letenje. I letjeli smo! Uspinjali smo se u valovitim crtama,
sve vie i vie, i s vremena na vrijeme iznenada, kao u nekom
predahu, kratko bismo i beumno propali, sjedalo bi poda mnom
nestalo, a eludac se razjapio. Zatim opet uzgon, uspon, osjeaj
snage. A onda nanovo kratko, nepredvidivo poniranje, predah,
napeta utnja u elucu.
Krajolik mi jo nije jasan; sjedim poput djeaka, oparan
doivljajem, a razum ostavili kod kue. Prekidan jezom blaene
tjeskobe bacam poglede i udahe kao pjesme i uzdisaje u svijet,
lebdim bez daha kroz prostranstva uvuen u neku divovsku glazbu, i
posve sam dijete, posve djeak, posve pustolov, i ispijam opojno
vino otrgnutosti, ravnoduja i prezira prema svemu jueranjemu,
animalnog uzbuenja, ja sam zmaj i oblak, Prometej i Ikar.
Boe, stoje to? Sto to stoji tako veliko, tako stvarno i plemenito
usred toga uljivog svijeta koji tako duboko prezirem, koji tako
bijedan i siuan i sitniavo podijeljen lei pod mojim nogama? Na
rubu svijeta, iza svekolike vreve nitavnih oblika i prizemnih
ljubakanja stoje udesne i mone planine. Gledam gdje divovski
Eiger, strog i mraan, i visoki Steckhorn, samotan i otmjen stoje
na svom mjestu, i pri pogledu na taj strahotno proireni obzorja
slutim neto poput brzoga leta iznad Zemlje kada preostaju jo
samo velike planine, pustinje i mora, a sve drugo tone
pretvarajui se u raspadnute morene.
Poniremo duboko, eludac mi se na to naviknuo, ve se nakon par
minuta prilagodio i ne reagira na podraaje. Vrhovi su nestali,
naginjemo se nalijevo usuprot neprijateljskom vjetru, preko krila
se vidi planinski lanac Jure, okomito ispod nas rijeka
Aare,njegovana uma, dvorita, a na kraju luka to ga opisujemo -
iznenadan pogled na cijeli grad, od Barengrabena navie, smjeten
na stijenama u zavoju Aare.
Kada u letjeti preko Alpa, preko mora? Moram se toga jednom
nauiti! Ne vidim nita, tek slutim i utim, ushieno i uplaeno
teturam nekim drugim, preda mnom naglo rastvorenim svijetom, i
polako se uim ponovno misliti. Svijet je uzvienost, uzviena je
planina, pustinja, more. ovjek unosi humor. Poinjem ih ponovno
voljeti, ljude koji tamo dolje gospodare tako sitniavo i
neobino, koji su okresali umu i polovicu svijeta rastrgali na
male, ograene krpice zemlje. Ne elim biti oblak to plovi,
pahulja na vjetru, ptica u letu, ne elim ljubiti planine, a
prezirati ljude od kojih sam najslabiji - elim samo cijelom
svojom ljubavlju prihvatiti njihove slabosti i njihov ponos. Nisu
ni konjske snage ni toni prorauni tehnike znanosti mene i
pilota, Bleriota i Lathama trgnule u visinu, nego drevna silna
enja, iz slabosti roeni prkos, naslijee Titana. To nas je
nauilo letjeti. No letenjem se enja ne ispunjava, luk se jo
jae i bjenje napinje, krug se elja sve vie iri, a srce
prkosnije izgara.
Okruuju me snovi, ulomci misli, ulomci velike glazbe. Uto me
probudi neizrecivo radostan i tjeskoban, napet, iznenaen,
sumnjiav osjeaj koji struji ivcima. Motor uti. Stojimo u
visini, naginjemo se i sad dolazi ono najudesnije: klizimo na
meku zraku koji nas povremeno zapljusne laganim valom, sputamo se
oprezno i spretno kao to automobil s ugaenim motorom klizi niz
brijeg, a skija niz svoj obronak. Krovovi, drvoredi i dimnjaci
iskakuju nam ususret, sve vea i vea biva malena tratina koju
ciljamo, i sada vidim daje to uzletite, a onih nekoliko nejasnih
crnkastih grozdova i hrpica to na njemu vrve, to su ljudi. Isuse,
letimo ravno na njih! Obruavamo se naprijed kao mahniti
pribliavajui se crnoj gomili. Sada jasno vidim pojedine skupine
i likove, ve su tik ispred nas, ene vriskaju, dadilje uasnute i
oajne bjee s djejim kolicima, djeaci se trkom spaavaju,
padaju, odustaju. No mi uzmemo - to se zbiva bez moga znanja te mi
jo jednom, po posljednji put udno zagolica eludac -uzmemo krai
zalet, poskoimo i ponovno se vinemo u zrak. Samo smo traili
uzletite i sadajojednom u krugu oblijeemo veliko polje tonui
sve nie i nie. Veliki je obzor odavno utonuo, zemlja nadire
prema nama, ususret nam dahe okupljeno mnotvo. Jo jednom se
razbjee pred naim strojem, stvori se ulica i mi klizimo nadolje.
"Ne jo! Jo ne!" elim preklinjui zavapiti. Maleni su kotai ve
udarili o tlo, osjetim trzaj u sjedalu, zemlja je ispod nas i
prima nas, ve se zaustavljamo, tisue ljudi zaurla i nahrupi
prema letjelici. S udnim osjeajem malenosti i srama izlazim iz
zrakoplova, silazim na tlo, skidam naoale, kapu, kaput, pruam
ruku pilotu i odlazim, probijajui se kroz zbijenu gomilu, i nisam
siguran ni ujedan osjeaj ili misao, ali sva enja i potreba za
pustolovinom i neukrotiva, nagonska udnja za dalekim putovanjima
u menije nanovo probuena, osnaena i produbljena.
(1912.)
 Pjesniki nekrolozi

Prije vie godina u rukama mi se igrom sluaja nala jedna

smijena zbirica pjesama iz doba nai pradjedova i u to me
vrijeme silno zabavljala te sam iz nje zapisao i neke stihove.
Pjesme iz te originalne knjiice bile su toliko komine, a pritom
tako neobino sigurnoga stila da sam se kod svake morao neemu
smijati, a neemu diviti.
Knjiga je tiskana 1839. pod naslovom: "Melpomena, ili nadgrobne
pjesme. Sainio i objavio Michael von Jung, upnik u Kirchdorfu
kod Memmingena na Illeru14." To je samo prvi od dvaju najavljenih
sveia; je li drugi ikada objavljen, nisam mogao utvrditi.
Iza naslova slijedi bakrorez: izmeu grobova, krieva i mrtvakih
lubanja stoji muza i prebire na gitari. Zatim ide predgovor i u
njem upoznajemo mranoga tvorca nadgrobnih pjesama kao simpatinog
optimista i dragog, brinog upnika. Veinu tih nadgrobnih pjesama
autor je pjevao nad grobovima i jo prije dvadeset i est godina
primijetio da ih puk slua s veom pozornou negoli nadgrobne
govore.
"No ako se ove pjesme i ne pjevaju, ipak su jamano zanimljivo
tivo i tko ih eli upotrijebiti zasigurno ih nee itati bez
osjeaja."
"ini se ipak da ih najsvrhovitije koriste uenici u svakodnevnoj
i vjeronaunoj nastavi rabei ih kao protuotrov protiv
lakomislenih svjetovnih pjesmica itd. One nita manje sadre i
mjere opreza kod bolesti i ivotnih pogibelji kako ovjek
primjenjujui ih ne bi morao prije vremena pasti pokoen srpom
Smrti. "
To iskreno duboko potivanje ljudskoga ivota, koje je, dodue, u
stanovitu proturjeju s brojnim mu pjesmama u kojima se smrt
velia kao izbavitelj i ulazak u blaenstvo, ta topla privrenost
zemaljskom ivotu upnikovo je i pjesnikovo najiskrenije
oitovanje. To proizlazi ve iz uvodne pjesme: "Pjesnik se obraa
smrti." Tu upnik Jung rjeito i zahvalno nabraja mnoge neobine
sluajeve kada je bio u ivotnoj pogibelji ili u smrtnome strahu.

Poujmo:

Jer kad tu od tifusa

ezdeset je dua leglo
Tjeskobno se srce moje
Pred tobom u strahu steglo!
A vruica kad mi tijelom
Utrobom i krvcom vrelom
I ivcima bjenjae ,
Tek uz pomo vomitiva
Ja muke se rijeili te;
Cijelim tijelom dokle snivah
Obli znoj me vruice itd.
No time jo opasnosti nisu prole, jer:
I vodena bolest doe,
Za njom teka groznica,
No, milosna ti me proe I kraj mene prohuja!
Kostobolja me muila est dugih godina I tebi skoro izruila.
A niz dvadeset kad stuba
U tornju teko padoh
Ti mi ipak ne bi gruba
Pa ti ivot tad ne dadoh:
Pod je sreom upalj bio
Inae bih od tog pada
Ludu glavu izgubio.

Taj dobroduni, plaljivi gospodin sada hvali smrt, umiljava joj

se elei s njom svakako biti dobar:

Stoga ja i tobom dosad

Zadovoljan bjeh zapravo,
Pa te samo molim daj mi
Na tom svijetu ivjet zdravo itd.

Za onoga tekog tifusa, kada se i sam pjesnik osjetio u opasnosti,

umro je neki Konrad Beck, vojnik u prolasku, i njemu je posveena
jedna od najljepih nadgrobnih pjesama. Vidimo ga kako obolijeva,
vidimo opasnost zaraze to drugima prijeti i podrunoga lijenika
kako protiv vruice prepisuje kiselo mlijeko:

Htjede tako on vruicu

Hladnim mlijekom sruiti,
Te izvorite toga zla
U elucu uguiti;
No, kod dragog Konrad Beka
Dobrohotna svrha ta
Ubrzo je propala.

Konrad Beck umro je ostavivi iza sebe u selu zarazu:

Valjalo je, dakle, urno
Smislit sredstva dobra, prava,
Kojima se taj hod smrtni
Ka ivotu usmjerava,
Te ih rabit tono, jasno
I dok nije odve kasno
Uguiti kuni dah.
I stadoe tada brino
Dvorit bolesnike sve,
Dajui im pravodobno
Ponajbolje lijekove,
Uredno ih dre, isto
Po noi i po danu,
I dijetu potujui
Po lijeniku propisanu.

Jednako praktine i razborite stavove pjesnik oituje i povodom

dvoboja u kojem je proboden mladi grof von Illerfeld. Umijee
opisivanja posve je doraslo tom uzbudljivom dogaaju i on cijeli
prizor vjerno oslikava sve do kobnoga trenutka:

Povlaiti grof se stade,

Drae ga Fritz u aci,
Duboko mu srce probi
I u pijesak mrtva zbaci.

Umjerenim, no pravednim rijeima taj estiti ovjek odbacuje lo

obiaj izlaska na dvoboj:

Jer, to dokazuju dueli? Jo jedina im svrha ta Pokazati tko veom

vjetinom Tko spretnije maevati zna.
No da bolji maevalac
Od vrline sav je sazdan,
A gubitnik daje zao,
Dvojbeno e biti vazdan.

Moe li se to izrei jasnije i dostojanstvenije? To je najistiji

bidermajer-stil, i poput mnogih dobrih zanatlija svoga doba niti
pjesnik Melpomene vjerojatno nije slutio koliko e samo njegove
unuke razveseliti stil njegovih stihova.
ak i tako teak sluaj kao onaj kada je neki ovjek usmren
ubodima kiobrana, nadgrobnoga pjesnika ne moe iznenaditi. On
briljivo navodi sve potankosti i opisuje sve uzaludne pokuaje
spaavanje nesretnika:

No upala mozga ipak

Pobjedu je odnijela,
Pa se dua na posljetku
Rastade od tijela.

"Na grobu vrsna uitelja" on nalazi ove rijei utjehe koje su, u
isti mah, i najbolje svjedoanstvo lojalne mu udi:

I nikakvo udo to nam

Nedostaje bolno svima,
I s gubitka njegova to
Duboka nas tuga prima.
Ostaje nam tek utjeha
Da vrhovne kolske vlasti
Postavit e slina mua
Vrsna uma, duha, asti.

ini se da teme slijede neku tajnovitu pjesnikovu privlanu snagu;

u njegovu selu dogaaju se najneobinije smrti, djeca se gue u
dimu od ugljena to ga navodi na zakljuak:

Ugljene pare dobre nisu

Za disanje na plua ... itd.

Neki seljak iz neopreza nabode na vile vlastito dijete:

Iz trbuha to ga probi
Trgnu vile u taj mah,
No djetecu hude kobi
To bijae zadnji dah.

Neki ovjek umre od iscrpljenosti:

Tromjeseje sedmo minu

Kako zgubi snagu svaku
No nemahu medicinu
Da izlijee bol opaku
Naas, kanda, bi mu bolje
No to privid kratak bjee
Jer ubrzo sve nevolje
Vratie se jo i tee.

I tako on ulazi u potankosti pojedinih povijesti bolesti, sve ih

uredno biljeei. O eni oboljeloj od vodene bolesti on pie:

Iglom fina, tanka boda

Punktirae lijenik enu:
Bez uspjeha, premda voda
Otekla je sva u trenu.

Pravi je biser nadgrobna pjesma posveena mukarcu koji se smrznuo

u pijanom stanju:

Prvog dana od veljae

Studen je ve takva bila
Da poesto i sve jae
Ledila se krv u ilah,
Na mjerau iva pade
Ko to svatko dobro znade
Na minus dvadeset i est.
Mirovati tko je mogo
Uz toplu je pe sjedio
Drei se doma strogo.

Ali nesretnik je iznimka:

No pokojnik u tom grobu

Na svoj nain nastojae
Odupr'jet se zimskom dobu
Praznei u krmah ae;
I toli se piu oda
Da mu klonu snaga hoda
Noge posve oslabie.

Tako ga je i sustigla sudbina. Na kraju, nadgrobni se pjesnik

oituje i o alkoholu:

Posebice rakija
Suvina nam biva
Jer sva ula opija
Ter pogibelj skriva
Crpe dui, tijelu
Snagu, ivost cijelu
Namjesto da krijepi.

Psihologiju jednog ubojice on pronicljivo slijedi unatrag sve do

njegove mladosti:

Djeak jote, on posta lanom

Mesarskoga ceha asnog,
Te koljui svakim danom
Rad se primi posla lasnog.
Prolijevanje krvi, klanje
Postade mu glavna srea,
Krv dok lipe - to gledanje
Radost bi mu ponajvea.

Teko je nai neki kraj. Ovaj mali izbor prua tek krtu sliku
mnotva situacija kojima se melpomenski pjesnik pokazuje doraslim.
Mnogi e sada pomisliti da se nepravedno rugam dobronamjernu
ovjeku koji ve desetljeima lei u grobu o kojem je tako esto
pjevao. No njegove stihove ne smatram nimalo loijima ili
glupljima od stihova dananjih diletanata ije mi frfljanje, ma
koliko zvualo estetski, nije ni upola tako drago kao domae
dimljene kobasice naega upnika iz Kirchdorfa.

(1912.)
 U Kandyju

Kandy je navodno najubavije mjesto na lijepome otoku Cejlonu, a

vonja eljeznicom iz Colomba prema Kandvju fantastian je slijed
iznenaenja i ljepota. No, sam Kandy ostatak je vrlo staroga
kraljevskog i sveenikog grada, a nedavno gaje engleski novac
uspio pretvoriti u udobno, isto i pokvareno hotelsko i turistiko
gnijezdo. Usprkos tomu, Kandy je lijep, jer sa svim novcem i svim
cementom ovoga svijeta ne moe se unititi bujnost toga krajolika.
Na zelenim obroncima breuljaka vidljiva je sva rasko razgranata
bunja i drvea nad kojima jo raskonije bujaju puzavice, a
hladolei i pavitine pustolovno krupnih cvjetova u kaskadama se
mirisne sputaju u dolinu u kojoj umjetno jezero beznadno boluje
od svoga groteskno neorganskog oblika. Odvani Englezi eu se uz
jezero kraj kojega starice zahralim maetama kose travu, a
engleski etai nemaju osjeaj da ih gnjavi neprestano
navaljivanje koijaa, vozaa rika, trgovaca i prosjaka koji se
ponizno i bez srama nude; jer Englezi su bogati i genijalni
kolonizatori, i najvee im je zadovoljstvo gledati propast naroda
koje su potlaili. Jer ta se propast zbiva krajnje humano,
ljubazno i veselo, to nije ubijanje, ak ni izrabljivanje, ve
tiho, blago korumpiranje i moralna razgradnja. Pa ipak, ta
engleska rabota ima stila, Nijemci i Francuzi inili bi to
kudikamo gore i gluplje, kao to je Englez i inae jedini
Europljanin koji vani meu neciviliziranim narodima ne djeluje
smijeno. Nisam se ni ja dao zaplaiti, nego sam ve prvoga dana
pokuao vidjeti to vie Kandvja. Nije to lako kada je ovjek
otvorena sluha i njene udi; jer etnja gradom naporno je i muno
tranje, kao kroz ibe, izmeu hijena inozemne industrije, a ono
se i u Europi moe doivjeti samo na mjestima usreenima engleskim
novcem. Na posljetku je ovjek sretan da spas moe potraiti kod
nacerenoga vozaa nke koji mu je rudom svojih kolica ve dvadeset
puta zaprijeio prolaz i kojega je ve dvadeset puta potjerao.
Imao je on pravo, dobro je znao da e on i svi njegovi kolege
uiniti sve to treba kako bi se svaki pokuaj pridolice da
proeta Kandvjem okonao bijegom u neka od kolica.
ovjek se na svata navikne. Nekako sam se ve pomirio s vruinom
u Singapuru i Colombu, s komarcima u praumi, indijskim obrocima,
proljevom i grevima, paje tako, valjda, trebalo i ovdje biti.
Nauio sam pogledom zaobilaziti prelijepe djevojice s najtunijim
garavim indijskim oima dok bi prosile, nauio sam sjedokose
pradjedove, koji su izgledali poput svetaca, odbijati hladnim
pogledima, naviknuo sam se na vjernu pratnju ljudi svakojaka soja
koji bi se za novac prodali i koje sam pokretima ruke poput
vojskovoe i grubim povicima znao drati na udaljenosti. ak sam
se nauio i aliti na raun Indije progutavi gorko iskustvo da
onaj produhovljeni, tragalaki, moliteljski pogled veine Indijaca
uope nije vapaj za bogovima i za spasenjem, ve vapaj za
monevjem.
No kada sam se skoro posve udomaio, u svojoj oholosti uinio sam
ludost da jednoga popodneva izaem drei u ruci mreu za leptire.
Unaprijed sam bio spreman da e to izazvati znatielju, a moda i
porugu uline mladei - na to sam ve bio ovrsnuo meu inae vrlo
dobrodunim Malajcima - i doista su svi djeaci po ulicama za mnom
dovikivali neto na grlenome singalskome jeziku. Upitao sam
jednoga singalskoga studenta, koji mi je s knjigama pod mikom
iao ususret, to taj uzvik znai. On se ljubazno nasmijei i tiho
ree: "Oh, master, they are telling that you are an Englishman who
is trying to catch butterflies!" No
oni su djeaci izgledali kao da dovikuju manje bezazlene stvari.
Zadovoljno sam produio i nije me moglo iznenaditi ni to to su mi
se pridruivali brojni drugi djeaci hotei mi pokazati mjesta
bogata leptirima, revno me upozoravajui na svaku prozujalu muicu
i svaki puta pruajui ruku u oekivanju kojegpennyja. Sve to
jedva da me jo moglo zasmetati, a kada je cesta postala tia, a u
blizini uzak umski puteljak obeavao samou, odahnuv-i i
ostatkom humora natjeravi svoje posljednje muitelje u bijeg
hitro zaokrenem na spasonosnu stazu.
1 tako ovjek zaslijepljen ide svojim putem mislei daje
pobjednik, a zapravo je jadan gubitnik. Dok sam ponosno koraao
utvarajui si da sam i opet bio vrlo lukav, kob je ve bila nada
mnom i udica za mnom zabaena, koju nisam slutio i koju u dugo
gutati. itavo je vrijeme na trideset koraka iza mene iao neki
zgodan, miran ovjek ili gospodin kovrave crne kose, smeih
tunih oiju i crnih, lijepih brkova. Zvao se, poslije u to
saznati, Victor Hughes, a sudbina mije namijenila da mu postanem
rtvom.
Pristupio mi je pozdravljajui me s puno potovanja, vrlo uljudno
se nasmijeio doputajui si da me na besprijekornom engleskom
upozori da taj put vodi u kamenolom i da ovdje nije za oekivati
ikakav ulov leptira. Meutim, tamo prijeko, vie nadesno, tamo
nije loe, a juno, na drugom kraju doline, tamo je jedno od
najboljih mjesta. I prije nego sam rekao ita vie od "da" i "ne"
i "hvala lijepo", ve smo uli u neku vrstu razgovora i osobnih
veza; iz pametnih zabrinutih oiju toga lijepoga ovjeka s tihim
me prijekorom gledao stari, otmjeni, potisnuti narodni duh, iz
njegovih rijei i pokreta progovarala je drevna kultura njegovane
uljudnosti i budistike blagosti. I uskoro sam tog ovjeka zavolio
s nekom mjeavinom saaljenja i potovanja. Kao stranac, Bijelac,
s tropskim eirom, bio sam gospodar, master i sahib, pred kojim
se on klanjao kao siromaan domorodac; no njegova aristokratska
pojava, njegovo poznavanje mjesta i struke i tean engleski davali
su mu neku nadmo koju sam ubrzo osjetio. Jer Viktor Hughes u
leptire se razumio neusporedivo vie od mene. S kolegijalnim je
smijekom izgovarao cijele nizove latinskih imena koje nikada
nisam uo, ali sam s odobravanjem kimao ne bih li prikrio svoj
djetinji diletantizam. Nekoliko sam puta dometnuo zbunjeno-
oinskim tonom (tonom koji su Englezi uveli prema domorocima):
"Yes, yes, my dear man, I know ali about Kandy-butterflies!"
Razgovarao je sa mnom o indijskim leptirima kao to iskusan
nadvrtlar u palmiku razgovara sa stranim posjetiteljem mislei
daje ovaj botaniar. Moj lo engleski koji sam vrlo tedljivo
rabio nije mi doputao da objasnim o emu je rije, pa sam se sve
dublje zapletao u la i gotovo bez rijei, nijemom glumom sve vie
preuzimao ulogu znalca i znanstvenoga kolekcionara.
A kada smo se tako zbliili te sam gospodinu Victoru Hughe-su
preutno priznao pravo da me smatra svojevrsnim kolegom na neto
viem poloaju i u meni predmnijeva interese i nakane koje uope
nisam imao, on najednom, sasvim neoekivano, odnekud iz odjee
izvadi zgodnu drvenu kutijicu, a na licu mu osvane, potvrujui
istog asa moju naglo probuenu sumnju, umilan torbarski osmijeh.
Privlanim je pokretima otklopio krinji-cu i na bijelome sam dnu
ugledao arobno ljupku, besprijekorno prepariranu zbirku leptira i
kukaca koju mi je ponudio na prodaju za sitnicu od petnaest
rupija.
Odmah sam uvidio sve razmjere opasnosti, no bio sam bespomoan.
Nisam mogao prema tom uljudnom i gotovo uenom Singalezu najednom
promijeniti stav, dapae, otkrie njegovih namjera, skrivenih
potreba u meni je gotovo povealo simpatiju ili barem saaljenje
prema njemu, no ipak nisam imao ni najmanju volju za kupovinom,
dapae bio sam primoran oprezno postupati s ostatkom novca za put.
I tako sam, tonom u glasu za nijansu hladnijim, sa aljenjem
objasnio da ja, dodue, jesam kolekcionar, ali ne i kupac leptira
i da me, osim toga, gotovi preparirani primjerci uope ne
zanimaju.
Mr. Hughes je to potpuno shvaao. Dakako, kolekcionari kakav sam
ja, tumaio je, nikada ne kupuju ve razapete leptire, odmah mu je
to bilo jasno i samo mi elio pokazati mali uzorak. Razumije se da
ja kupujem samo svjee primjerke u papirnim vreicama koje mi
veeras kani pokazati. Zna da stanujem u hotelu Queens; a moe li
me se tamo nai u est?
To ne znam, odgovorio sam mu kratko, a sada bih elio neometano
nastaviti etnju. Povukao se na najuljudniji nain, i ponovno sam
vjerovao da sam utekao i da imam svoj mir.
No Hughes je postao moja kob. Idue veeri stajao je u predvorju
hotela, nenametljivo me pozdravio, razmijenili smo par rijei o
vremenu kadli iza stupa u predvorju on najednom stvori itavu hrpu
kutijica i krinjica, i u tren oka se naoh okruen bogatom,
vjeto prostrtom izlobom indijskih leptira. Gledatelji su
prilazili stolu, a Victor Hughes pokazivao mnotvo engleskih,
amerikih i njemakih priznanja i narudaba, i to je publika
bivala brojnija, to sam se manje elio eksponirati svojim loim
engleskim. Najednom sam ustao kao da mi je neto vano palo na
pamet, ostavio eir i kaput i pohitao prema dizalu te pobjegao na
trei kat. Tim sam bijegom, meutim, do kraja ispustio konce iz
ruku.
Otada u Kandvju nisam viao vie nita doli svoga gospodina
Hughesa. Stajao je na uglu svake ulice kojom sam hodao, podizao
kaput koji bi mi spuznuo s kola, znao broj moje hotelske sobe i
vrijeme mojih izlazaka i objeda. Ako bih ujutro priekao s
izlaskom do osam, on bi stajao na stubama, no ako sam drugoga dana
krenuo iz hotela ve u pola sedam, on je i opet bio tu. Dok sam se
bezbrino oputao u nekom duanu birajui razglednice, on bi sa
smijekom osvanuo na ulazu trgovine nosei pod rukom kutijicu, a
ako bih vani, u umi lovei mreom promaio leptira, Hughes se
pojavljivao iza ugla, pokazivao prema odbjeglome leptiru
izgovarajui njegov latinski naziv. "Imam dobrih primjeraka od te
vrste, imam i enke; donijet u vam ih u sedam u hotel!"
Nakon nekoliko dana postigao je da mu se vie uope nisam ljubazno
obraao, ali bih od njega poneto kupio za deset rupija. Sada sam
izborio pravo da ga ignoriram, izgrdim i osorno ga se otresem. No
on je uvijek bio tu, uvijek lijep i pristojan i tuno gledao
svojim smeim oima, radosno mi se obraao, a kad sam se ljutio,
on bi odano spustio svoje mrave smee ruke, i uvijek, skriveno u
depu ili pregai, nosio neku krinjicu ili kutijicu, i zorom i
mrakom, uvijek neke nove stvari, as divovsko paune, as "ivi
list", zlatnu maru ili kakva korpiona. Izronio bi iz sjene stupa
dok bih izlazio iz blagovaonice, bio je u rodu s trgovcem kod
kojega sam kupovao praak za zube, i prijatelj s mjenjaem kod
kojega sam novac mijenjao. Sretao me na jezeru i kod hrama, u umi
i na ulici, pozdravljao me ranim jutrom nakon kupanja, a kasno
naveer, dok sam se vraao iz dvorane za biljar, stajao je umoran
i pun prijekora u predvorju hotela uljudno pognute glave i tihih
oiju punih iekivanja, skrivajui u odjei neko od svojih blaga.
Naviknuo sam se na to da ga na ulici izdaleka prepoznam i da
pobjegnem, da ga iznenada osjetim u blizini i skamenim pogled,
nauio sam na izletima svaki sporedni puteljak sumnjiavo
promatrati traei njegov lik, a hotel kriom naputati poput
bjegunca iz gostionice. Vie mi se puta javio u snu i uope me ne
bi zaudilo da sam ga naveer zatekao skrivenog ispod kreveta.
Nikada ne mogu pomisliti na Kandy, a da njega ne ugledam, njegova
mi se slika jae urezala u sjeanje nego sve palme i bambusi,
hramovi i slonovi. I kada sam davno ve napustio Cejlon i danima
plovio na brodu, jo uvijek mi se ujutro na putu od kabine prema
palubi dogaalo da sam se osvrtao s osjeajem tjeskobe i
posramljenosti da moda na nekim vratima, iza kakvog stupa, u
nekom hodniku na mene ne vreba Victor Hughes.
(1912.)
 Zimski izlet

Iz Berna u kojem je titala magla, a podnevom s krovova curila

voda, pobjegao sam na par dana odmoriti se u Grindelwaldu i tamo
odsjeo u lijepom, udobnom engleskom hotelu. Pri dolasku sam bio
nemalo razoaran zatekavi tek siune ostatke snijega, i dok sam
sa skijama na leima prolazio kroz selo, svatko me gledao s
uenjem i saaljenjem. No uskoro sam to zaboravio i nije me
smetalo da skije odloim u podrumskome spremitu. Vrijeme je bilo
predivno, blago sunano s hladnim noima, danju bez vjetra, dok je
u visini oigledno puhao fenjer iz dana u dan vidjeli su se oni
paperjasti raspuhani oblaii, koji uvijek upozoravaju na fen,
kako se njenomodrim nebom u irokim usporednim nizovima i crtama
ire poput paunovih krila.

udesna Grindelwaldska dolina, koju nisam vidio dobrih deset

godina, leala je u nizini gotovo bez snijega, a za toplih podneva
moglo se iznad sela vidjeti kako s kamenja kaplje tanak snijeg i
na mladoj se zelenoj travi ljeska kao u proljee. A sa strane su
leale krape i jaruge zagonetno pune snijega, i u etnji se
uvijek iznova dogaalo da bi ovjek najednom propao u takvu
snjenu rupu i dugo bi mu trebalo da se ponovno osovi na noge.
Prelijepi krajolik opet me se snano dojmio, jer malo je alpskih
dolina u kojima se na tako skuenom prostoru razvilo toliko
veliajne ljepote: odvani, moni Wetterhorn15, mrani, divlji,
poput noa otri Eiger koji gnjei blizinom svoje golemosti, a iza
njega onaj divlji, naputeni i ozloglaeni svijet sve do vrhova
Fischerhorner i Finsteraarhorn, a izmeu njih dva gleera u
surovoj, neprijateljskoj divljini i otrovnom plavetnilu. Sve je to
tako meusobno blisko da se moe jednim pogledom obuhvatiti, a da
ovjek pritom stoji u lijepoj, bogatoj dolini s ubavim kolibicama
i bujnim panjacima, a s one strane na prisoju smjestile se meke
uzvisine i prijevoji i niz manjih, udobnih vrhova, od Faulhorna do
Schvnigenske zaravni. Popnemo li se na Mali Scheidegg'6, stajat
emo zastraujue blizu ispred razjapljenih gleerskih pustoi
Moncha i Jungfraua iji se lijepi srebrnasti vrh u modrini smije
toj hrpi kamena i leda. A zaputimo li se pjeke do Velikoga
Scheidegga, s desne e nam strane biti golema strma stijena
Wetterhorna, nekoliko tisua metara bijeloga granita, slijeva
profil Schwarzhorna s njegovim dugim, ozbiljnim nosom, a ispred
nas dolina i daleke planine sredinje vicarske.
Koliko god mije u mome otmjenom hotelu bilo ugodno, katkada sam
ipak radije u nekoj provjereno dobroj seoskoj krmi uz aicu vina
ili vermuta sluao to se dogodilo u tih deset godina.
Najvanijaje bila smrt upnika Strafiera koji je pod imenom
Gleerski upnik bio nadaleko poznat irom Bernskih Alpa, a i sam
sam ga dobro poznavao. Za svaku je prigodu znao sklepati leprave
pjesmice i bio je dekoracija bez koje je ivot tamo bio
nezamisliv, no bio je i ovjek, prijatelj i pomaga u kojega se
moglo pouzdati. Njega, dakle, vie nema. Kada sam to uo, odmah mi
je na pamet palo maleno, staro grindelwaldsko groblje koje sam
tada, prije deset godina, esto posjeivao, pa odluih idui put
otii onamo u posjet zahvale na grob naemu prijatelju StraBeru.
U meuvremenu, kraj mene je vijao aroliki zimski ivot, sav onaj
dragi sajam radosne ljudskosti, vremena gospoda ukoena na
klizaljkama, s grem u listovima, postarije dame to poci-kuju na
malim saonicama, lijepa mlade u arenoj sportskoj odjei. A ponad
svih Englezi, dostojanstveni i svjesni u toj ivosti, odmjereni u
sportu i gospodari klizalita, Nijemci nesigurni i manje sloni,
izmeu njih nekoliko Talijana: komini su i pomalo afektirani u
kriavim kostimima, ali su na stazi za bob nemilosrdni i
pogibeljno drski.
Jednoga jutra iz hotela sam ugledao gornji dio sela tako lijepo
obasjan suncem da sam pohitao gore proljetnoj modrim ususret. Tu
je stajala, svijetla i ista, stara lijepa crkvica i tek to sam
ju ugledao, na pamet mi opet pade pokojni upnik pa zaoh u
maleno, mirno, sunano groblje da ga posjetim. Tu je on odabrao
najljepe mjesto, toliko zatieno i toplo i zaklonjeno od vjetra,
prikladno za poinak zaslunomu starom gospodinu, blizu njegove
crkve u kojoj je tako esto propovijedao i pjevao. Po grobu mu
drvo jorgovana slika tanku mreu od sjena, a s visova motre
planine. Dobro je smjeten, na prijatelj, i neka mu tako bude i
onda kada nama jednom ne bude dobro. No mene, ne budem li kojim
sluajem dobio isto takvo egzemplarno mjestace za poinak,
nemojte pokapati u nekom od onih ukletih gradskih groblja uz ije
zidine klopoe tramvaj i gdje se u kamenu i staklenim biserima
iivljava ljudska glupost i tatina. Tada bolje da me zauvijek
proguta lijep, munjevit oganj!
Na groblju se ulo tiho kapanje i bilo je pusto, tek je nekoliko
ptica ukalo u bunju. Polagano sam krenuo pokraj skromnih humaka
na ijim se krievima uvijek ponavljaju imena starih obitelji
Baumann, Bernet, Bohren, Brawand, i zastao kraj velikoga,
otmjenoga kamenoga groba u kojem lee etiri mukarca, dva Engleza
i dva vodia to ih na vrhu Wetterhorna ubi grom. Lijepo poivaju
na dobrome mjestu, no nita loije ne poivaju ni oni nestali to
su se smrznuli u ledu negdje izmeu Grindehvalda i Beglistocka ili
Fmsteraarhorna. Tamo iznad gleera i iza surovih, zaleenih
gorskih grebena plavilo se nebo tako toplo i duboko da se doimalo
kao pozdrav iz one zemlje tamo iza, iz Italije, od koje smo mi u
Bernu tako strano udaljeni i odsjeeni, no do koje emo uskoro
stizati za nekoliko sati, kada bude dovrena eljeznika pruga
tunelom Lotschberg,. Nema niega na svijetu to ekam s toliko
enje kao dovretak te pruge.
Ponovno sam s uitkom razgledao okolicu, pohodio gornji i donji
gleer, penjao se na Veliki Scheidegg, istraivao svaki kutak
doline ili se pak sputao strmim stazama za saonice. A na kraju,
jednoga jutra poao sam ponovno posjetiti i Mali Scheidegg.
Popevi se do podneva na vrh, gore sam zatekao bljetavo, toplo
sunce. Prema zaravni Wengeralp sputala se dolina prekrivena
dubokim, mekim snijegom, dok snijeg inae ovdje nije bio osobito
dubok, a ukipljeni gleeri toga neprispodobivo divljeg krajobraza
lukavo su modrozelenkasto svjetlucali ispod tankoga pokrivaa.
Prole je godine jedan poznati grindelwaldki vodi za etiri
minute na skijama proao cijeli Monchs-gleer za prelazak kojega
je inae potrebno nekoliko tjeskobnih sati. Gore sada skije ne bi
bile od koristi, jer nam se odozgo, skoro neskri-veno, zlobno cere
hladne, modre ledene pilje i pukotine.
Dobivi gore neto za pojesti, sada sam se sunao dobrih sat
vremena. Iz Grindelwalda sam bio ponio malene saonice, pa sam na
njima sjedio i leao odmarajui se i diui isti sunani zrak sve
dok nije dolo vrijeme polasku. Nadao sam se da u put natrag u
Grindehvald najveim dijelom moi prevaliti na saonicama.
Zadovoljno sam navukao rukavice, sjeo na saonice pa se poeo
sputati niz padinu prema umi. Ilo je bre od brzoga vlaka, ali
nije dugo potrajalo. Preao sam moda stotinu metara kad najednom
nogama propadnem kroz smrznutu snjenu koru, zapnem, dvaput se
prevrnem i na kraju vrlo mekano prizemljim naglavce u snijegu dok
su moje saonice, poput vesela psia, ivahno trkarale niz brijeg.
Bijesno sam se pridigao i dugo mi je trebalo dok na dnu korita
oblinjega potoia nisam pronaao svoje saonice koje otada vie
nisam isputao. Spust se nastavio, as jurnjavom po glatkom
snijegu i strmim obroncima, as napornim gacanjem kroz snjene
nanose i korita, i esto sam bio sretan da se na par minuta mogu
vrsto primiti za smee granice planinskih rua to su
provirivale iz snijega. Bio sam na pogrenom putu, zakreui sve
dalje prema umi, sve dok nisam shvatio da se na taj nain prije
noi zasigurno ne mogu vratiti. Bilo je muno, no cijelu visinu,
koju sam u dobrih sat vremena bio prevalio dijelom na saonicama,
dijelom prtei snijeg, sada sam ponovno morao prijei penjui se
natrag. Naime, od Grindehvalda do Scheidegga vozi zupana
eljeznica, koja sada, dodue, nije u pogonu, ali su joj tranice
gotovo svugdje vidljive. Odluio sam slijediti prugu im ju
ugledam. Dugo je trajalo i bilo naporno, no najprije sam morao
dobar komad puta saonice vui uz tranice jer je trasa bila
zaleena, a kraj nje se potporni zid obruavao na dubinu od
dvadeset metara. Tada mi se, meutim, uinilo izvedivim da s
vjerom u Boju dobrotu sjednem na saonice kojima dobro vladam,
stavim lijevu nogu kao vodilicu na skoro svugdje otvorenu tranicu
i da se bez daljnjega zaustavljanja brzinom dobrih trkaih kola
sjurim niz cijelu dionicu pruge. S vremena na vrijeme zauo bih
tup metalan udarac, osjetio bol u desnoj nozi i potres u glavi to
je znailo da sam preao preko skretnice. A jednom, ne smijem to
preutjeti, izgubila se i vodilica, pa sam izletio preko zidia,
ali me to stajalo samo mojih naoala i nekoliko ogrebotina. I
konano, bilo je est sati naveer i duboka, modra no kad sam
preko mostia kao grom iz vedra neba uletio u GrindelWald. etvrt
sata pjeaenja do hotela tee mi je palo od svega prethodnoga, no
kosti su bile itave, a ve iduega sata sjedio sam za vruom
juhom i aom karthdusera, i mada to jest plemenito vino, jo
nikada mi nije tako divno godilo kao tada.
(1913.)
 Jedan dan na putu

Kako se lako stie do Bergama odavno sam znao i ponovno sam se

vozio tim najljepim putom od Gottharda prema Italiji. Ali koliko
teko moe biti maknuti se iz Bergama, to sam tek sada saznao.
Izmeu moje odluke da odatle otputujem i samoga polaska prola su
dva i pol dana. Jednom se nigdje u starom gradu nije mogao nai
red vonje, drugi put, odmah nakon pljuska, vrijeme se iznenada
proljepalo, trei put neki me stari glazbenik pozvao na kavu koju
je toila njegova lijepa ki, a zatim me i moj gostioniar zadrao
najavom izvrsne peene jaretine. Takoer sam se nadao da u jednom
konano posjetiti i slavnu pinakoteku, no to mi usprkos
viednevnom boravku nije polo za rukom. Ukratko, u Bergamu je
bilo vrlo lijepo, od Colleoni-jeva lijesa do kinematografa, od
zgodnih kavana u novome dijelu grada sve gore do San Vigilija. A
kako putovanje i u Italiji moe donijeti razoaranja, rado sam
ostajao iz dana u dan, a sve potekoe, koje su ometale nastavak
moga putovanja, potajice sam odobravao.
No jednoga mlako vlanoga popodneva ipak sam konano sjedio u
vlaku. Moj mije gostioniar pronaao izvrstan vlak za Cremonu
kojim sam trebao stii za manje od dva sata. Vlak je krenuo,
udaljavajui se od breuljaka, u ogromnu, svijetlozelenu ravnicu,
praen golemim olujnim oblacima, a ja sam ponovno duboko uivao u
pogledu na tu bogatu, teku zemlju u kojoj obilno rodi sve to je
radosnim ljudima potrebno za ivot i veselje. Sve je dobro
zapoelo, bili smo krenuli na vrijeme i sada smo vozili ivahnim
tempom. Nakon dobrih pola sata ve smo bili u Trevigliu u kojem je
silo neobino mnogo ljudi. Ostao sam sam u vagonu i oputeno
promatrao tu uurbanost kad me kondukter pozove da i ja siem jer
da taj vlak ne ide dalje, a ako elim nastaviti za Cremonu, imam
vezu za tri sata.
Iznio sam koveg iz vlaka i ostavio ga u kolodvorskoj prtljanici.
Bio sam nepovjerljiv prema tom voritu jer sam jednom prije imao
loa iskustva sa slinom postajom. Tom zgodom bio sam izaao u
Fossatu Vicu, u blizini Folignona, i mislio kako se na tako vanom
voritu, u kojem se svi vlakovi zaustavljaju i zadravaju, mora
negdje nalaziti neki dobar, stari, ugodni grad koji nije spomenut
u turistikome vodiu, a moda se moe pogledati i kakva mala
vijenica s etruanskim predmetima ili to slino. Meutim, tamo
nije bilo vijenice niti ikakva grada, pa sam popodne morao sam
provesti na kolodvoru. To mi je ponovno palo na pamet kada sam
zamiljen zbog nastale situacije hodao prema gradu pranjavo
sunanom ulicom pored malih jadnih novogradnja koje su malo
obeavale. No doista je postojao gradi i bio je zgodan, miran i
usnuo i imao lijepu crkvu Sv. Martina u ijem je predvorju
draestan sveti Martin iz gotikih vremena jahao na zidu, a u
trgovini razglednica sjedila je starica koja je u svojoj mladosti
par dana provela u Zunchu i znala jo nekoliko rijei na
vicarskom njemakom i bila ludo sretna kada samju razumio te joj
odgovorio izvjetavajui ju o tome kako je Zurich u meuvremenu
napredovao.
Tako sam proveo prvi sat, a zatim se uputio na mirnu piazzu,
zamolio da mi stave stoli van na sunce, naruio kavu te sjedio i
puei promatrao ivot majunoga gradia. Bio je neiji sprovod i
djeca s bijelim tkanicama nosila su svijee, a s visokoga je
tornja odzvanjala pomalo neusklaena zvonjava. A onda je ponovno
zavladala tiina sve dok se na trgu ne zaustavi neki automobil u
prolasku. To je opet unijelo ivost, djeca su se nagura-vala oko
automobila i dok je voza punio benzin, pritiskala priguenu
trubu. A kada je i to prolo, iz drijemea me prenu nov roj djece:
kola je bila gotova i mlade je nahrupila bosonoga ili u
klompama, ispunila trg nesputanom ivou i skakutala po kamenim
kolobranima ispred crkve. Protekao je jo jedan sat, pa sam izaao
iz kavane i potraio put natrag prema kolodvoru. Na dasci jednog
ugaonog prozora stajala su etiri rascvjetala zum-bula u okrhnutim
loncima za cvijee; podigao sam pogled promatrajui cvijee koje
je u podrumski sjenovitoj uliici svjetlucalo votanim sjajem, a
iza cvijea sjedile su dvije mlade djevojke i ile, jedna od njih
bila je lijepa i pravila se da me ne vidi. No kada sam se nakon
dvadeset koraka ponovno okrenuo i pogledao prema prozoru, ona se
nasmijala i zapoela duhovit razgovor sa svojom sestrom,
pogledavajui prema strancu i neprestano se smijui. Na alost sam
morao ii. Radi prozora punog cvijea i djevojke iza njega koja
uza se ima sestru, ne moe se ostati u Trevigliu.
Na kolodvoru se pokazalo da ima jo dovoljno vremena, pa sam se
neodluno osvrtao prema sivom, pustom putu to vodi u gradi.
Zatim sam u novoj novcatoj i odlinoj gostionici popio dobro vino
i bio zadovoljan Trevigliom kada je stigao vlak i poveo me prema
jugu kroz krajolik tmuran od niskih oblaka. Kroz klopot kotaa
probijao se zvuk grmljavine i ubrzo se spustio kosi pljusak, a
iza, usred kie i oblaka u plahome je plavetnilu stajao,
nadobudan, blijed otoi neba. Kada se kia umorila i stala curiti
tiho i polagano, iz onoga nebeskog prozoria povremeno su se
probijala veernja svjetla gubei se u beskrajnoj ravnici na
ijimje oranicama smekasta crljenica intenzivno mi-risara na
rodnost. Skoro se ve spustila no kada sam stigao u Cremonu i
morao sam prijei pod kiobranom dug put na drugi kraj grada u
kojem je bilo moje konaite. Bilo je to jedno od onihkonaita u
koja svraaju talijanski poslovni putnici i sveenici, a
preporuili su mi ga u Bergamu. Zlovoljan zbog dugoga puta, skoro
sam ga iznevjerio: no nisam poalio to sam izdrao, jer se
konaite pokazalo kao jedno od onih koje u povjerenju doapnete
samo starim i dobrim prijateljima, a kada sam tamo objedovao juhu
od povra i pastrvu iz jezera Garda, usto jo dobro vino, toliko
me ispunilo dobro raspoloenje da sam jo iste noi usprkos kii
izaao da znatieljno bacim prvi pogled na grad.
Nisam odmakao daleko kad se naoh na mirnome, malenome trgu s
lijepim arkadama na kojem je rominjala kia. Sklopio sam kiobran
i zadovoljno produio ispod lukova, hitro preskoio neku mranu,
usku poprenu ulicu, stigao do ogromnih kamenih stuba i uzbuen,
pun napetosti, uao u golemu zgradu, proavi ispod visoka svoda
stigao u dvorite, pa na drugom kraju ponovno zaao pod visok svod
iji su se moni stupovi zrcalili vani na nekom novom, kiom
umivenom trgu. Izaao sam na otvoreno, u udu podigao pogled i
iznenaen pred sobom ugledao katedralni trg, jednu od najljepih i
najsmjelijih arhitektonskih slika na svijetu. Iznad malene piazze
u bljedunjavoj svjetlosti nadmono se uzdizalo proelje katedrale,
udesno odmjereno i u sebi smireno, a iznad velikoga portala
nezamjetan niz skulptura i lijepa, golema rozeta, do nje dva laka
i elegantna niza manjih lukova na draesno svijetlim, tankim
stupiima, a iznad, kao crta zabata, dvije ogromne, prazne,
odvane volute. Sve se to istodobno na-davalo oku, puno glazbe i
predivnoga sklada, a pored toga gordo i gotovo jezivo iknuo je u
visinu neizrecivo visok toranj s malim, njenim galerijama stupova
na vrhu to se pruaju u no.
Zastao sam na kii i upijao taj predivni prizor, usreen i
potresen veliinom i drskom smjelou graevina. Nema sumnje, te
su divovske volute nastale nakon donjih dijelova; tamo su
postavljene, nekom razigranom smjelou, u doba najveselije
renesanse, i premda su potjecale iz nekog drugog vremena i sasvim
drugog svijeta negoli stara romanska graevina, stajale su tamo s
takvom sigurnou kao da tako mora biti. I tako je bilo sve na
tome bajkovitome trgu, sve se doimalo smjelim, divovskim i
pustolovnim, a sve je opet bilo tako ubavo, tako puno smisla i
mjere, pa je gotovo zastraujui prvi dojam bivao blai i tii i u
menije odzvanjao radosno i isto, postoje davno prevladana ona
prva zapanjenost. Kako bi bilo lijepo sutra po danu razgledati
spokojno i polako sve to i tko zna koliko jo drugih netraenih
ljepota!
Vrativi se u svoje konaite dugo sam sjedio na krevetu, raskona
ista glazba katedralnoga trga odzvanjala je u meni, a izmeu toga
navirale slike sjeanja pokazujui mi graevine, vrtove, ljude
Bergama, iroki ravniarski krajolik kojim smo proli vlakom, tihi
sunani kameni trg u Trevigliu, i sve to to sam vidio prije samo
nekoliko sati, sada se inilo ve neobino dalekim.
I opet sam se upitao: to nas to zapravo goni na putovanja? Zato
iz godine u godinu prevaljujemo tolike stotine milja, tamo--amo,
zato zahvalni i radosni stojimo pred graevinama i slikama nekih
bogatijih vremena, znatieljno i zadovoljno promatramo ivot
stranih naroda koji nas se uope ne tiu, avrljamo u vlakovima s
nepoznatim ljudima i samotno oslukujemo ulinu vrevu stranih
velegradova? Neko mi je to bila neka vrsta nagona za uenjem i
ei za znanjem, u to sam vrijeme ispisivao itave blokove
biljeaka o zidovima s freskama starih talijanskih crkava, a novac
koji bih pritedio na jelu troio sam na fotografije starih
skulptura. No onda sam se toga zasitio i prednost davao
putovanjima u siromanije zemlje u kojima su me zanimali jedino
zemlja i strani narod, i tamo mi se taj zagonetni nagon za
putovanjem uinio nekom vrstom elje za pustolovinom. Meutim, to
to se na putovanjima doivi, to zapravo nisu pustolovine, osim
ako pustolovinom ne smatramo zalutale kovege, ukradene kapute,
sobe sa zmijama i krevete s moskitima. Ne, ni to nije bilo ono
pravo. Danas, kada u meni vie nije preostalo ni trunke ei za
znanjem, kada mije nevano eem li talijanskim gradovima bez
bedekera i biljenice i proputam posjetiti itave crkve i zbirke
pune najljepih slika, dok s druge strane, u onome to od tih
stvari pronaem i vidim, sada uivam intenzivnije i tankoutnije
nego ikada; danas kada je u meni nestalo i vjere u pustolovnost
putovanja, ja na putovanja ne kreem ni rjee ni s manjim nagonom
i potrebom nego prije petnaest, deset ili pet godina.
ini mi se da nam je putovanje nadomjestak za onu aktivaciju isto
estetskoga nagona, koji su nai narodi skoro posvema izgubili, a
koji su posjedovali Grci i Rimljani i Talijani iz zlatnih vremena
i koji jo danas nalazimo primjerice u Japanu u kojem pametni i
nimalo djetinjasti ljudi znaju, promatrajui neki drvorez, stablo
ili stijenu, vrt ili jedan jedini cvijet, uivati u vjebi,
sazrijevanju i poznavanju jednoga ula koje je u nas, ini se,
rijetko i slabo razvijeno. isto gledanje, promatranje nepomueno
bilo kakvim traenjem svrhe ili htijenjem, samodostatna vjeba za
oko, uho, nos, opip, to je raj za kojim nostalgino ude oni
tankoutniji meu nama, a upravo ga na putovanju moemo najbolje i
najistije slijediti. Koncentracija koju bi ovjek vian estetici
trebao moi u svakom trenutku postii, ona nama siromanijima
uspijeva barem onih dana i sati nae posvemanje slobode kada nas
ne sustiu nikakve brige, pisma, nikakvi poslovi iz domovine i
svakodnevice. U tom putnom raspoloenju moemo ono to kod kue
rijetko uspijevamo - provoditi tihe, nesvrhovite, zahvalne sate
ispred nekoliko predivnih slika, oduevljeno i otvorena duha
sluati milozvuje plemenitih graevina, sa srcem i uitkom
slijediti crte nekog krajobraza. Tada nam slikom postaje ono to
nam se inae ukazuje samo u mutnome spletu naih htijenja, naih
odnosa, naih briga: ivot ulice i trnice, igra sunca i sjena na
vodi i zemlji, oblik stabla, krik i pokret ivotinje, hod i
ponaanje ljudi. A tko poe na put, a da u svojoj nutrini za tim
ne traga, vraa se prazan i u najboljem sluaju s poneto otealom
vreom znanja.
Meutim, nema li taj estetski nagon ka istom gledanju, nesebinom
primanju i neku viu vezu? Je li on samo enja za mranim
osjeajem zadovoljstva? Je li on samo osvetnika i opominjua bol
zapostavljenog ula? A zato mi onda pogled na jednoga Mantegnu
prua vie od pogleda na lijepoga gutera, zato mi, u krajnjem
sluaju, sat vremena proveden u kapelici koju je oslikao Giotto
znai vie od sata preleanoga na obali mora?
Ne, mi u biti posvuda traimo ono ljudsko i za njim udimo.
Gledajui lijepo brdo ja ne uivam u sluajnoj stvarnosti, ve u
sebi samome, uivam u sposobnosti gledanja, osjeanja linija. U
lijepom stranom krajoliku ja nipoto ne bjeim od kulture, ve
kulturu vjebam i volim i u njoj uivam vjebajui na njoj svoja
ula i misli. Stoga se uvijek ponovno zahvalno i voljno vraam
umjetnostima, zato mi odvana graevina, lijepo oslikan zid, dobra
glazba, vrijedan crte prua na posljetku vie uitka, vie
zadovoljenja mranoga traenja negoli promatranje prirodnih
ljepota. Mislim da ono kamo vodi taj estetski nagon nipoto nije
bijeg od nas samih, ve bijeg od naih loijih instinkta i navada,
i potvrda onoga najboljega u nama, potvrda nae potajne vjere u
ljudski duh. Jer kao to ugodno kupanje u moru, vesela igra
loptom, smjela etnja na snijegu potvruje moje tjelesno Ja,
dajui mu za pravo u njegovim najboljim udnjama i slutnjama i
osjeajem ugode odgovara na njegovo traenje, tako, pri istome
gledanju, veliko blago ljudske kulture, duhovnoga postignua,
odgovara na nau zahtjevnu vjeru u ljudskost kao takvu. to e mi
uitak u Tizianu ako mi njegove slike ne obistinjuju slutnje, ne
potvruju nagone, ne ispunjavaju ideale?
ini mi se, dakle, da putujemo i promatramo i doivljavamo tuinu
u dubini due kao tragai za idealom ovjetva.U tome nas
potkrepljuje i osnauje neka Michelangelova skulptura, Mozartova
glazba, toskanska katedrala ili grki hram, a ta potkrepa i okrepa
nae udnje za smislom, dubokim jedinstvom, besmrt-nou ljudske
kulture jest ono u em na putovanjima najsrdanije uivamo, ak i
kada na to ne mislimo.
Jo dugo sam sjedio razmiljajui, a rijeka misli spajala se sa
sjeanjima na stotine putovanja, jo od najranije mladosti, i
postade mi jasno: koliko god nam vrijeme oduzelo, koliko god
ostarjeli, umorili se, oslabjeli, onaj doivljaj, koji je smisao
naega nagona za putovanjem, nee nikada izgubiti svoj sjaj i kada
za deset i dvadeset godina s drugim nazorima, drugim iskustvima,
drugim perspektivama nego danas budem putovao svijetom, bit e to
na koncu i opet s onom istom nakanom, i onkraj svih razliitosti i
draesne oprenosti zemalja i naroda uvijek e mi se iznova i sve
jasnije otkrivati jedinstveni smisao svekolika ovjetva.
(1913.)
 Pred kolibom u Bernskim Alpama

Ponovno se penjem u jutarnjoj svjetlosti kroz dubok snijeg izmeu

koliba i voaka to se polako prorjeduju i ostaju iza mene. Tanki
jezici borove ume uspinju se nada mnom uz brijeg sve do
posljednje uzvisine na kojoj vie nikakvo stablo ne raste i na
kojoj e se tihi, isti snijeg zadrati sve do ljeta, zameten
duboko u jarke i barunasto gladak, i visjeti preko stjenovitih
obronaka u fantastinim platevima i gromadama.
S naprtnjaom i skijama na leima penjem se korak po korak strmom
prosjekom, put je gladak i ponegdje zaleen, a elini iljak moga
bambusovog tapa kripavo se i nevoljko zabada u snijeg. Od
hodanja mi postade toplo, dok mi se na brkovima ledi dah.
Sve je bijelo i modro, cijeli je svijet bljetavo hladnobijel i
bljetavo svjeemodar, a obrisi vrhova stre, tvrdo i hladno, u
blistavo nebo bez oblaka. Zalazim u neugodno gustu, mranu
crnogorinu umu, skije u prolazu stresaju oskudne ostatke snijega
s nijemih grana, cia je zima, moram odloiti stvari i ponovno
navui kaput.
Povrh ume smjestili se strmi snjeni obronci. Put se suzio i
postao loiji. Izlazei iz ume hirovit lisiji trag sada slijedi
stazu, as s lijeve, as s desne strane, a onda naini finu
razigranu petlju i udari uzbrdo.
Ovdje gore napravit u podnevnu stanku. Posljednja koliba stoji na
uskome rubu panjaka, vrata i malena prozorska okna briljivo su
zatvorena, ispred kue u smjeru juga mala klupa za odmor, a
prijeko zdenac koji, duboko pod snijegom, odzvanja mranim
staklastim zvucima. Upalim pirit, zagrabim snijega u lonac, a u
punoj naprtnjai ponem napipavati kutiju s ajem. Sunce se jarko
bljeska na bijelom aluminiju, iznad kuhala zrak na toplim
podrhtava u uskovitlanim mjehurastim oblicima, potonuli zdenac pod
snijegom tiho grgolji, i u tom bijelo-modrom zimskom svijetu nema
druge kretnje niti zvuka.
Okolo kue, zatiena izboenim krovom, vodi snijegom nepokrivena
stazica oko koje lee borove daske, motke, panjevi za cijepanje,
neobino prazni i goli usred snjene pustoi. Tiina, duboka
tiina. Opustjeli sluh strese se kada, kapnuvi na kuhalo,zapiti
trunka snijega, ili odozdo iz iljatih vrhova stabala zakrijeti
vrana.
A onda najednom, dok sam sjedei drijemao ne znajui jesu li
prole minute ili etvrtine sata, do uha mi dopre beskrajno
slabaan, beskrajno njean i mek zvuk, neobian i zaudan, zvuk
koji dokida aroliju. Nemogue gaje protumaiti, no s njim je sve
postalo drukije: snijeg zagasitiiji, zrak razvueniji, svjetlost
slaa, svijet topliji. I opet taj zvuk - i opet, u sve kraim
razmacima - sad ga prepoznajem, smjekam se i vidim - to je kap
vode koja s krova pada na tlo! A sada padaju istodobno njih tri,
est, deset, druevne, brbljave, marljive, i ukoenost je
prevladana; na krovu se otapa snijeg. U oklopu zime sjedi crvi,
mali unita-va i bua koji opominje - tik, tak, tak ...
Na tlu se ljeska irok pojas vlage, a onih nekoliko lijepih, oblih
kamena za tarac poinju se sjati, nekoliko sasuenih borovih
iglica vrte se plutajui na siunoj lokvi manjoj od mog dlana. A
du cijele june strane krova tromo padaju teke kapi, jedna u
snijeg, jedna bistra i svjea na kamen, jedna tupo na suhu dasku
koj a ju pohlepno proguta, j edna iroka i puna na golu zemlju
koja moe upijati samo polako, polako jer je tako duboko smrznuta.
No, ona e se otvoriti za etiri, za est tjedana, i ovdje e
niknuti sjeme trave to gaje nanio vjetar, a koje sada nevidljivo
spava, maleno i punano. Izmeu kamenja niknut e patuljasti korov
sa sitnim cvijeem, maleni ljuti, mrtva kopriva, meki petolist,
kutravi maslaak.
Kako se samo ovo mjestace u sat vremena posve preobrazilo! Uokolo
jo uvijek lei do glave visok snijeg i jo dugo e ga biti. Ali
oko kolibe, kako li samo ta osloboena snaga die poudnim
ivotom!
S ruba snijega na hrpi dasaka polagano curi kaplja za kapljom, a
edno ih drvo beumno upija. Voda, veselo pljuskajui, slijeva se
s krova na kojemu se ini da snijeg ne uzmie, a ispred praga,
vlano tlo na podnevnome suncu isparava tanke oblaie.
Objedovao sam i skinuo kaput, zatim prsluk, i sada se sunam i
pripadam tom proljetnom otoiu, i mada znam da e to maleno,
zrcalno jezero izmeu mojih cipela i svaka od tih svjetlucavih
kapi ve za nekoliko sati biti mrtve i pretvorene u led - ipak sam
ve vidio proljee na djelu.
Siromano, krto planinsko proljee s tako mnogo neprijatelja i
tako tegobnim ivotom, ono ipak eli ivjeti i raditi i osjeati
se! I dokle god se nita drugo ne moe uiniti niti pomisliti na
ikakvu travu i pelu, jaglac i najmanjega mrava, dotle se
proljee, poput kakva djeaka, zadovoljno i marljivo poigrava onim
oskudnim to ima.
A sada zapoinje njegova najslaa igra. Ono nema nita osim te
kolibe i njezine siune okolice, sve drugo jejo duboko zakopano
u snijegu. Tu se ono hvata jedinoga stoje ivo, drveta. Poigrava
se drvenim gredama i vratima, daskama i sindrom, kladama i
panjevima ispod daana krova. Natapa ih podnevnim suncem dok ne
oedne, pa ih poj i vodom okopnjela snijega, otvara im uspavane
pore, a drvo koje je do maloprije jo bilo mrtvo, sada se sjea
stabla i sunca, rasta i davne mladosti. Slabano die u svom snu,
edno upija vlagu i sunce, iri svoja ukoena vlakna, tu i tamo
krene i lijeno se pomakne. A kako lijeem na daske i pokuavam
zadrijemati, iz polumrtva drveta do mene dopire udesno lagan,
njean miris, slabaan i djetinji, pun dirljive nevinosti zemlje,
pun proljea i ljeta, mahovine i potoka i ivotinjskoga
susjedstva.
A meni, samotnomu skijau, naviklu na ljude i knjige, glazbu,
poeziju i putovanja, koji je iz bogatstva ljudskoga ivota
eljeznicom i potanskom koijom, na krpljama i pjeice stigao amo
gore, meni taj lepravi djetinji miris drva, to se na suncu
grije, snanije i silovitije dotie duu, budi sjeanja na neka
dalja, dublja djetinjstva nego sve to mije ljudsko carstvo ikada
dalo.
(1914.)
 Zdenac u klaustru samostana Maulbronn

Nakon dvadeset i dvije godine prvi put ponovno sam se provezao

malim vlakom pokraj ljetnih umovitih breuljaka maul-bronnskoga
kraja, siao na smrznutoj eljeznikoj postaji, pa se kroz vlanu
umu zaputio prema Maulbronnu17. U zraku se osjeao gorak miris
lia, kroz bukovo granje iznad vinograda
vidio sam Elfingerov brijeg i obli Eichenhiigel i igralita iz
akoga doba, u toplome isparavanju doline iznad vrhova lipa
strili su iljati vrci tornjeva i komadi dugoga crkvenoga
krova, a iz stotina iznenada napuklih brana k meni najednom potee
neizreciv osjeaj ponovnoga vienja, sjeanja, opomene, kajanja.
Tjeskoba ostarjela ovjeka, duboka ljubav i poplaena enja
omamljeno lepeu krilima. Oj, dolino, umo, igralite pokraj
hrasta!
Sputajui se po omarnoj vruini obuzdavao sam srce i stupao
vrstim korakom, proao kraj stare pote, uao kroz velika vrata,
i preavi samostanski trg krenuo prema lipama, zdencu i "Raju",
vidio trg i zgrade kako stoje u blaenoj poluzbilji, upravo kao u
mome sjeanju, sluao kako toplo i potmulo u rascvjeta-lim lipama
zuje rojevi pela, ispod visokih oblih lukova zaao u "Raj",
iznenaen stao okruen nepominom kamenom hladnoom, dubokim
gutljajima pio ozbiljni milozvuk prozorskih lukova i vitkih
ivahnih stupova, upio u se hladan samostanski zrak i najednom
ponovno znao sve, svaku stubu i vrata, svaki prozor i svaku izbu,
svaki krevet u spavaonici, miris vrta i miris samostanske kuhinje
i zvuk jutarnjega zvona!
Sve je opet bilo tu, nita nije nedostajalo, mogao sam produiti
naslijepo i u mraku pronai svaki put, ba kao prije dvadeset i
dvije godine. Udisao sam, osloboen, tu slatku neobinost -
zaviajni zrak, meni putniku bez zaviaja tako rijedak, tako posve
nov! Kao daje neka davno razbijena i postrance ostavljena
dragocjenost preko noi ponovno postala cijela i lijepa i moja.
Kao da dragi pokojnici stoje kraj mene, gledaju me u oi i smijee
se jer sam ih drao mrtvima. Kao da je opet ovdje sve ono to je
mladost, sada ve daleku i bajkovitu, neko inilo tako punom
povjerenja i utjenom i bogatom: oinski dom, majka, drugovi,
fantastino izazovna budunost.
Preboljevi prvu opojnost nastavio sam hodati, amo, tamo, bez
urbe, malim dobro znanim hodnicima u miru te prisne mi blizine.
Posvuda iva sjeanja, a iza njih, poput ostataka starih slika
ispod kasnije buke, ponegdje bijesnu ostaci nekih dubljih
uspomena, krhotine ondanjega nesvjesna duevna ivota; zarasli u
prolost potmulo odzvanjaju najdublji doivljaji iz arobna
djetinjstva kada je tek trebalo neuveno doivjeti i mnotvo
stvari iskuati. A kamo je sve to otilo? to je od toga nastalo?
Malo, vrlo malo.
No neto sam bio zaboravio i to je izronilo tek poslije, u svoje
vrijeme.
Zatim sam, u vrijeme kada inae nitko ne smije ulaziti u zatvorene
dijelove samostana, tiho okrenuo debeli klju u tekim vratima i
oprezno otvorio vrata klaustra. Ni tu nije bilo niega to u
sjeanju ne bi imalo svoju sliku: gotiki svod i nizovi prozora,
crvenkaste i sive kamene ploice s uklesanim nadgrobnim kamenjem
izmeu njih, grbovi i pastirski tapovi, zagonetno isprane mrlje
od boje u staroj buci, izmeu kamenih prozorskih krieva u
smirenom svjetlu zasieno zelenilo grmova izmeu kojih njeno i
tuno svjetlucaju dvije, tri rue.
No sada, pribliivi se uglu, do mene dopre blaeno neobina
glazba, lagani, zanosni zvui, vieglasni u potonuloj monotoniji,
ni daleki ni bliski, udesni, a opet tako normalni, kao da sklad
ove graevine sam u sebi odjekuje ozbiljno i milo.
Uinio sam jo korak, dva prije negoli mi zvuk dopre do svijesti.
Tada stadoh skamenjen, srce mi zatitra, i sjeanje ponovno otvori
sveane dveri, vie i svetije nego prije, i ponovno znah! O,
pjesmo moje mladosti! Nikakav zvuk na svijetu, ni crkvena zvona
moga zaviaja i nijedan ljudski glas od onih jo ivih, ne govori
mi tako kao ti, pjesmo moje mladosti, a kako sam te samo
zaboravio! Zbunjen i posramljen pribliio sam se tom udu, stao na
ulaz kapele sa zdencem i u jasnoj sjeni nadsvoene prostorije
gledao gdje tri zdjele lebde jedna nad drugom dok se raspjevana
voda u osam tankih mlazova slijeva iz prve zdjele u drugu, i u
osam tankih zvonkih mlazova iz druge u ogromnu treu, a svod se u
vjeno ljupkoj igri poigrava tim ivahnim zvucima, danas kao i
juer, danas kao tada, i stoji predivno u sebi skladan i savren
kao slika vjene ljepote.
Mnogo mije plemenitih svodova pruilo sjenovito utoite, mnoge su
me lijepe pjesme uzbuivale i tjeile, mnogi su zdenci meni
putniku uborili. No ovaj je zdenac vie od toga, beskrajno vie,
on poje pjesmu moje mladosti, on je imao moju ljubav i vladao
mojim snovima u doba kada je svaka ljubav jo bila duboka i arka,
a svaki san zvjezdano nebo puno budunosti. Sve emu sam se u
ivotu nadao, sve to sam kanio biti i stvoriti i trpjeti, sve
junatvo i slava i svetost umjetnosti to su do bola ispunjali
moje prve ivotne snove, sve mije to ovaj zdenac pjevao, sve to
oslukivao i titio. A ja sam ga zaboravio! Ne kapelu sa
zvjezdanim svodom i odve vitkim prozorskim potpornjima, niti
zdjele zdenca ni mali, svijetli zeleni vrt usred muklih zidina.
Ali pjesmu zdenca, taj arobni ravnomjerni poj vode to se meko
rui, to utoite i blago moje najranije i najistije mladalake
enje, njega sam zaboravio. Stajao sam tih i nujan u toj prisnoj
svetinji i utio u sebi, duboko i neizbrisivo, svaki grijeh i
opainu i nisam stekao ni junatva ni umjetnike vjetine koji bi
se s tim snovima mjeriti mogli, i nisam se usudio nagnuti preko
ruba i u mranoj vodi potraiti svoju sliku. Samo uronih ruku u
hladnu vodu sve dok ne poe mrznuti se od hladnoe, i sluah kako
pjesma zdenca struji u vrtnu tiinu i u duge, mrtve kamene
dvorane, ljupka kao neko, no za me puna duboke gorine.
"Mora daje za tebe bio predivan osjeaj", rei e mi poslije
prijatelj, "obilaziti ova mjesta i sjeati se onog doba. Tada si
bio pun enje za svijetom i umjetnou, i pun sumnja jer nisi
znao kako e se sve ostvariti. A sada se vraa iz daleka svijeta,
sa svoga posla, iz umjetnikog ivota s putovanjima, zabavama i
prijateljima ..."
"Da, divno je", mogao sam jedino rei.
A onda sam jo jednom sjeo pod visoke lipe, jo jednom se uspeo do
staroga igralita gore kod hrasta, jo jednom proplivao u dubokome
jezeru, a zatim otputovao. Otada, kada pomislim na Maulbronn,
ponovno dobro vidim Faustov toranj i "Raj", trg sa starim hrastom
i iljati zvonik crkve, no to su samo slike i ne mogu biti tako
sjajne i ive dok im u pozadini odzvanja meki zvuk zdenca u kapeli
klaustra, a sjeanjima se nataloila ispod drugih sjeanja poput
ostatka starih svetih slika ispod razrijeena vapna na crkvenome
zidu.
(1914.)
 San o bogovima

Uvodna napomena
Prolo je deset godina od poetka svjetskoga rata. Meu mnogim
sjeanjima koja opominju na ono doba, diljem svijeta postoje i
brojni sluajevi slutnja, prorotava, snovienja, vizija koje se
odnose na rat. S tim se doivljajima ine svakakve obmane, i nije
mi nita toliko strano kao pomisao da bih se svrstao meu to
mnotvo vidovnjaka i proroka rata! U kolovozu 1914. dogaajima sam
bio jednako zateen i zaprepaten kao i svi. No ipak sam, kao i
tisue drugih, novu katastrofu neposredno predosjetio. Barem sam,
kojih osam tjedana pred poetak rata, usnio vrlo neobian san i
zabiljeio ga ve krajem lipnja 1914. Dakako, ta zabiljeka nije
poput kakva slubenog spisa, doslovan i vjeran prikaz sna, ve se
u to doba razvila u malu priu. No ono bitno, pojavu boga rata i
njegove pratnje, nisam svjesno smislio; to je bio stvaran
doivljaj u snu.
Ne zbog njihove neobinosti, ve zato to bi poneko uz njih mogao
vezati neke ozbiljne misli, priopavam ovdje svoje zabiljeke iz
lipnja 1914 godine.
Hodao sam sam i bespomoan, posvuda se sputao mrak i nestajali
oblici, a ja sam traio i trao ne bih li pronaao kamo je nestala
sva svjetlost. Tad naiem na novu zgradu na kojoj su bljetali
prozori, a iznad vrata gorjelo snano svjetlo, i proavi kroz
vrata uem u osvijetljenu dvoranu. U njoj se okupilo mnotvo
ljudi, sjedili su utke i puni pozornosti, jer su doli da kod
reca znanosti Radu utjehu i svjetlost. Na povienu mjestu ispred
naroda stajao je rec znanosti, u crno odjeven, tih ovjek
pametnih, umornih oiju i mnotvu slualaca govorio jasnim,
blagim, umirujuim glasom. No pred njim, na svijetlim ploama
stajale su brojne slike bogova, i upravo je stao ispred boga rata
i pripovijedao kako je taj bog neko nastao u davnim vremenima iz
potreba i elja ondanjih ljudi koji jo nisu bili spoznali
jedinstvo svih svjetskih snaga. Ne, oni su uvijek vidjeli samo ono
pojedinano i trenutano, oni prijanji ljudi, pa su trebali i
stvorili zasebne bogove za more i za kopno, za lov i rat, za kiu
i za sunce. Tako je, dakle, nastao i ovaj bog rata, i sluga
mudrosti pripovijedao je lijepo i jasno gdje su mu postavljane
prve slike i prinoene prve rtve, sve dok poslije s pobjedom
spoznaje taj bog ne postade suvian.
On napravi pokret rukom i bog rata zgasnu i nestade, a umjesto
njega na ploi je stajala slika boga sna, a on je i tu sliku
objasnio,na alost prebrzo, jer bih rado jo dugo sluao o tom
dragom bogu. Ieznu i njegova slika, a nakon nje pojavi se bog
opojno-sti i bog ljubavne radosti i boice poljodjelstva, lova,
kuanstva. Svako od tih boanstava blistalo je u svom posebnom
obliju i ljepoti poput pozdrava i odbljeska iz dalekih
mladalakih doba ovjeanstva, i svaku je objanjavao i tumaio
zato je odavno postala nepotrebna. Jedna za drugom slike su
gasnule i iezavale i svaki put u nama je zadrhtao mali, siuni
trijumf duha, a istodobno u srcu tiho suosjeanje i aljenje. Neki
su se, meutim, neprestano smijali i pljeskali rukama i dovikivali
"Mii to!" kad kod bi slika nekog boanstva zgasnula pred rijeju
uena ovjeka.
Takoer roenje i smrt, saznali smo pozorno sluajui, vie nisu
trebali posebnih simbola, ni ljubav i zavist, mrnja ili bijes,
jer ovjeanstvo se odnedavna zasitilo svih tih bogova i spoznalo
da ni u ljudskoj dui ni u nutrini zemlje i mora ne postoje
zasebne snage i svojstva, ve, tovie, veliko kolanje jedne
jedine prasnage, a prouavanje njezine biti od sada je prva idua,
velika zadaa ljudskoga duha. U meuvremenu, da li zbog gaenja
slika ili zbog drugih nepoznatih mi uzroka, u dvorani je bivalo
sve tamnije i sumranije i vidio sam da mi ni ovdje, u ovome hramu
ne svijetli nijedan ist i vjean izvor, pa odluili pobjei iz te
kue i potraiti svjetlija mjesta.
No prije nego mi se odluka pretvorila u kretnju, vidio sam da
sumrak u dvorani biva sve tmurniji, a ljudi se uznemirie, stadoe
vikati i jedni kroz druge probijati se kao ovce, kad ih najednom
uplai prolom oluje i nitko vie ne htjede sluati rijei mudraca.
Grozan strah i sparina legoe na mnotvo, uh uzdahe i krikove i
vidjeh ljude kako bijesno nahrupie na vrata. Zrak se napuni
prainom i zgusnu poput sumporne pare, sasvim se smrk-nu, no iza
visokih prozora vidjesmo nemirnu arku svjetlost kako treperi u
mutnome crvenilu kao u poaru.
Izgubivi svijestleao sam na podu, a bezbrojni sume bjegunci
cipelama gazili.
Probudivi se i pridigavi na raskrvavljenim rukama naoh se posve
sam u praznoj i unitenoj kui rasklimanih zidova koji su
prijetili da me u padu poklope. U daljini sam uo buku i
grmljavinu i nejasnu tutnjavu, a djeli neba to je prosijavao
kroz raspukle zidove trzao se od eravica kao neko bolno, krvavo
lice. No zapare vie nije bilo.
Ispuzavi iz razorena hrama znanja vidio sam polovicu grada kako
gori u poaru, dok nono nebo liu plameni jezici i stupovi dima.
Pobijeni ljudi leali su razbacani meu ruevinama zgrada, uokolo
je bilo tiho, i mogao sam uti pucketanje i huk udaljenih
buktinja, a iza njih, iz velike daljine dopirahu divlji i
ustraeni urlici kao da se svi narodi svijeta uzdiu u jednom
beskrajnom kriku ili uzdahu.
Ovo je propast svijeta, pomislih, no to me toliko malo zaudilo
kao da sam odavno oekivao. Tad ugledah kako iz ruevina goruega
grada izlazi djeak; ruke je zabio u depove i skakutao, kao da
plee, s noge na nogu, gipko i veselo, a onda zastao i ispustio
vjet zviduk, bio je to na prijateljski zviduk iz vremena
latinske kole, a djeak je bio moj prijatelj Gustav koji se kao
student ustrijelio. Uskoro sam, kao on, i ja opet bio dvanae-
stogodinjak, a gorui grad i udaljena grmljavina i olujni huk sa
svih strana svijeta sada su nam arobno lijepo zvonili u uima. O,
sada je sve bilo dobro, a prola je i nestala mrana mora u kojoj
sam proivio tolike oajne godine.
Smijui se, Gustav mi je pokazao prema nekom dvorcu i visokomu
tornju koji su se upravo ruili. Ta neka propadnu, nije ih teta.
Moe se izgraditi neto novo i ljepe. Hvala Bogu da je Gustav
opet bio tu! ivot je sada ponovno imao smisla.
Iz golema oblaka koji se uzdigao nad ruevinom velebnoga zdanja i
u koji smo obojica puni iekivanja utke zurili, iz tog oblaka
praine oslobodi se uasno stvorenje, prui uvis boansku glavu i
goleme ruke i pobjedonosno zakoraknu u zadimljeni svijet. To
bijae bog rata, isti kakvog su nam pokazali u hramu znanja. No
ovaj je bio iv i gorostasan, a njegovo vatrom obasjano lice
ponosno se smijeilo u veseloj djeakoj oholosti. Ubrzo se bez
rijei sporazumjesmo da emo ga slijediti te poosmo za njim na
krilima brzo i silovito iznad grada i poara, duboko u treperavu
olujnu no kojoj su naa srca ushieno hrlila.
Na uzvisini planine bog rata klikui se zaustavi i protrese svoj
okrugli tit, i gle, sa svih krajeva kugle zemaljske uzdigoe se
daleki, veliki, sveti likovi i pooe mu silni i velianstveni
ususret: bogovi i boice, demoni i polubogovi. Lebdei stie bog
ljubavi, a teturajui bog sna, vitka i stroga doe boica lova i
stizahu drugi bozi bez kraja i konca; a kako zaslijepljen pleme-
nitou njihovih likova bijah oborio pogled, najednom vie ne
bijah sam sa svojim prijateljem, ve s njim i sa mnom i oko nas
neki novi narodi padoe na koljena pred bogovima to se vraahu.
(1914.)
 Glazba

Ponovno sjedim na svome mjestu u kutu koncertne dvorane, a volim

ga jer iza mene nitko ne sjedi, i ponovno do mene dopire tiho
ukanje i bljesak bogate svjetlosti pune dvorane dok ekam, itam
program i osjeam onu slatku napetost koju e kuckanje dirigentske
palice ubrzo dotjerati do vrhunca, a odmah zatim prvi ju zvuk
orkestra osloboditi i izbaviti. Ne znam hoe li zazujati piskutavo
i razdraljivo kao ljetni ples muica u srpanjskoj noi, hoe li
poeti rogovima, svijetlo i veselo ili potmulo i sparno disati u
priguenim basovima? Ne poznajem glazbu koja me danas oekuje i
pun sam slutnje i tragalakog predosjeaja, pun elja kako bi to
trebalo biti, i ve unaprijed uivam uvjeren da e sasvim sigurno
biti lijepo. Jer prijatelji su mi pripovijedali.
Naprijed u velikoj bijeloj dvorani svrstali su se borbeni redovi,
visoko stre uzdignuti kontrabasi i lagano miu svojim dugim
vratovima, zamiljeni elisti posluno se nadvijaju nad strune, a
kada je ugaanje glazbala gotovo zavrilo, iz klarineta se
pobjedonosno otme razdraljivi posljednji probni pisak.
Sada nastupa onaj divni trenutak, dirigent se istegnuo visok i
crn, svjetla se u dvorani najednom sa strahopotovanjem ugasila,
na pultu, snano obasjana nevidljivom svjetiljkom sablasno
svijetli bijela partitura. Na dirigent, kojega svi zahvalno
volimo, kucnuo je tapiem, ispruio obje ruke i sada stoji nagnut
u napetoj pripravnosti. A zatim zabaci glavu, ak odostrag moe se
naslutiti zapovjedniko bljeskanje njegovih oiju, pomakne ruke
poput vraka krila i ubrzo dvoranu i svijet i moje srce preplave
kratki, hitri, pjenasti valovi violina. Iezli su puk i dvorana,
dirigent i orkestar, nestao je i potonuo cijeli svijet da bi pred
mojim osjetima bio ponovno stvoren u novim oblijima. Jao onomu
glazbeniku koji bi sada pokuao nama, koji izgaramo od oekivanja,
izgraditi neki siuan, otrcan svijet, neuvjerljiv, izmiljen,
laan!
Ali ne, majstor je na djelu! Iz praznine i dubine kaosa on
izbacuje val, irok i moan, a nad valom stoji hrid, pust otoi,
tjeskobno utoite nad ponorom svjetova, a na hridi neki ovjek,
stoji ovjek! samotan u beskraju, a u ravnodunoj divljini ivo mu
srce jei jadikovkom to nadahnjuje. U njemu die smisao svijeta,
njega oekuje bezoblini beskraj, njegov usamljen glas u praznu
daljinu izgovara pitanje, i to pitanje arolijom stvara oblik, red
i ljepotu. Tu stoji ovjek, dodue majstor, no on stoji potresen i
sumnjiav nad ponorom, a u glasu mu jeza. Ali gle, svijet mu
zvukom odgovara, melodija struji u nestvoreno, oblik proima kaos,
osjeaj odjekuje u beskrajnom prostranstvu. Dogaa se udo
umjetnosti, ponovno stvaranje. Glasovi odgovaraju usamljenom
pitanju, pogledi struje prema oku koje trai, otkucaji srca i
mogunost ljubavi u pustoi sviu kao zora, a u praskozorje svoje
mlade svijesti prvi ovjek zaposjeda voljnu zemlju. Gordost u
njemu cvjeta i duboko, radosno ganue, njegov glas stasa i vlada i
navjeuje poruku ljubavi.
Nastupa tiina, prvi je stavak gotov. I ponovno ga ujemo, ovjeka
u ije smo bie i duu ukljueni. Stvaranje ide svojim tijekom,
nastaje borba, nastaje nevolja, nastaju patnje. On stoji i
jadikuje da nam srce drhti, on trpi neuzvraenu ljubav i spoznajno
doivljava strano osamljenje. Jecajui glazba prekapa po boli,
rog jadikuje kao u najveoj nevolji, violonelo postieno plae,
iz suglasja mnogih glazbala zgunjava se jezovita tuga, blijeda i
beznadna, a iz noi patnje uzdiu se melodije, sjeanja na
negdanje blaenstvo, poput neznanih zvijea u tunoj hladnoi.
No posljednji stavak iz tmurnoga ozraja tka zlatnu nit utjehe. O,
kako se oboa samo uzdie i izmiui sputa! Borbe se razrjeuju u
lijepu jasnou, runa se zamuenja tope i bivaju odjednom tiha i
srebrnasta, a boli srameljivo trae utoite u spasonosnu
smijeku. Oaj se blago preobraava u spoznaju nunosti, radost i
red vraaju se uzvieni donosei nadu, zaboravljene drai i
ljepote izlaze na svjetlo dana i hvataju se u novo kolo. I sve se
sjedinjuje, patnja i uitak, uzdiui se u velikim zborovima
visoko i vie, nebesa se rastvaraju, a blagosiljajui bozi utjeno
gledaju s visina na sve jae oluje ljudskoga eznua. Uravnoteen,
osvojen i priveden k miru svijet lebdi jedan slatki as, est
dana, blaen u svojoj zadovoljnoj dovrenosti, u sebi sretan i
savren! I to je kraj. Jo omamljeni snanim dojmom, pokuavamo se
olakati pljeskom. A u vrevi tih uzbuenih, pljeuih minuta
postaje nam jasno, svatko sam sebi i drugomu potvruje da smo
doivjeli neto veliko i velianstveno lijepo.
Neki "struni" glazbenici proglaavaju pogrenim i diletantskim
ako sluatelj tijekom glazbene izvedbe vidi slike: krajolike,
ljude, mora, oluje, doba dana i godinja doba. Meni koji sam
toliki laik da ne mogu tono prepoznati ni tonalitet skladbe,
vienje slika ini se prirodnim i dobrim; uostalom, pronaao sam
ga ve kod dobrih glazbenika od struke. Jasno je da na dananjem
koncertu nije morao svaki sluatelj vidjeti isto to i ja: veliki
val, stjenoviti otok usamljena ovjeka i sve drugo. ini mi se,
meutim, daje u svakome sluatelju ta glazba morala izazvati istu
predodbu organskoga rasta i bivanja, nastanka, borbe i patnje i
konane pobjede. Dobar planinar pred oima je mogao imati slike
dugog i opasnog izleta u Alpama, a filozof buenje svijesti i
njezin nastanak i patnju sve do zahvalna, zrela pristanka, dok je
pobonik mogao vidjeti put due koja se tragajui udaljava od boga
i vraa nekom veem, proienom bogu. No nitko, tko je uope s
voljom sluao, nije mogao ne uoiti dramatini luk toga djela, put
od djeteta do ovjeka, od postanka do bitka, od pojedinane sree
do pomirbe s voljom svemira.
U satirinim i humoristinim romanima ili feljtonima ponekad se
ismijavaju oni jadni i saaljenja vrijedni tipovi koncertnih
posjetitelja: poslovni ovjek, koji tijekom pogrebnoga mara iz
Eroi-ce misli na vrijednosne papire, bogata damu koja ide na
Brahm-sov koncert da bi pokazala svoj nakit, majka koja ker
udavau nudi tritu uza zvuke Mozartove glazbe, i kako se svi ti
likovi ve ne zovu. Nema sumnje da postoje takvi ljudi, inae se
njihovi prikazi ne bi tako esto javljali u pisaca.
Meni su se, usprkos tomu, oni uvijek inili nevjerojatnima i
ostali nerazumljivima. Da se na koncert moe ii kao u neko
drutvo ili na neki slubeni dogaaj: ravnoduno i tupo ili
proraunato sa sebinim nakanama ili tato i hvalisavo, to mogu
shvatiti, to je ljudski i zavreuje da se tomu nasmijemo. I sam
sam, jer ne mogu odreivati dan kada e se odrati koncert, ve
vie puta iao na koncert bez dobrog i pobonog raspoloenja,
umoran ili mrzovoljan, bolestan ili zabrinut.
Ali nikada mi nije bilo jasno da ljudi, u trenutku kada je
dirigentska palica ve zaplesala i zvukovi potekli, Beethovenovu
simfoniju, Mozartovu serenadu ili Bachovu kantatu mogu sluati
ravnoduno, nepromijenjeni u dui, bez ganua i poleta, bez straha
i srama ili alosti, bez bola ili radosti. Jedva da se u tehniki
dio netko moe razumjeti manje od mene - ta ja jedva itam note! -
ali da se u djelima velikih glazbenika, ako je to uope sluaj
igdje u umjetnosti, radi o najviem stupnju ljudskoga ivota, o
onom najozbiljnijem i najvanijem za mene i za tebe i za svakoga,
pa to bi morao osjetiti i najvei laik! U tom je, naime, tajna
glazbe da iziskuje samo nau duu, ali cijelu, ona ne trai
inteligenciju i obrazovanje; nadilazei sve umjetnosti i jezike
ona u mnogoznanim, ali u krajnjem smislu uvijek po sebi
razumljivim oblicima neprestano prikazuje tek ljudsku duu. I to
je majstor vei, valjanost i dubina njegova pogleda i doivljaja
sve su manje ograniene. A opet: to je savrenija isto glazbena
forma, to je neposrednije ono umilno djelovanje na nau duu. ak
ako majstor i ne tei niemu drugomu doli najjaem i najotrijem
izrazu vlastitih duevnih stanja ili pak, udaljavajui se od sebe
nastoji li eznutljivo ostvariti san o istoj ljepoti, u oba e
sluaja njegovo djelo svakako biti razumljivo i neposredno.
Tehnika dolazi tek mnogo poslije. Je li Beethoven u nekom svom
djelu violinske note rasporedio pomalo nespretno za prste, je li
Berlioz negdje umetanjem dionice za rog uinio neobinu smjelost,
temelji li se snano djelovanje nekog mjesta u skladbi na zvuku
orgulja ili samo na priguenim violonelima ili emu drugom,
lijepo je i korisno znati, ali je za uitak u glazbi nepotrebno.
ak mislim da laik ponekad prosuuje glazbu tonije i ie od
mnogih glazbenika. Nemalo je djela koja pokraj laika prozuje kao
neka ugodna, ali nevana igra koja ga se osobito ne dojmi, dok
njihovo tehniko majstorstvo upuena ovjeka silno oduevi. Tako i
mi knjievnici procjenjujemo mnoga pjesnika djela, koja za one
naivne uope nemaju nikakvu aroliju. No nije mi poznato nijedno
djelo nekog pravog majstora koje bi ostavilo dojam samo na
strunjake. Povrh toga, mi smo laici i utoliko sretni to u
lijepom djelu moemo duboko uivati i onda kada mu je izvedba
djelomice manjkava. Ustajemo suznih oiju i osjeamo da smo do dna
due potreseni, opomenuti, optueni, proieni, pomireni, dok se
strunjak spori oko agogike ili mu je neki neprecizan ulazak u
dionicu sasvim pokvario raspoloenje. Sigurno je da i znalac ima
svoje uitke koje mi neupueni ne moemo slijediti. Meutim,
upravo ona rijetka, zvukovno jedinstvena vrhunska ostvarenja poput
suzvuja gudakoga kvarteta sastavljena listom od starih, vrlo
milozvunih glazbala, poput drai nekog rijetkog tenora, tople
punine izvanrednog alta, sve to osjea njeno uho, neovisno o svem
znanju, sasvim elementarno. Moi to osjetiti stvar je osjetilne
senzibilnosti, ne obrazovanja, mada se i osjetilni uici mogu
kolovati. A slino je i s dirigentskim postignuima. Kod djela
visoke vrijednosti nikada nee samo tehniko majstorstvo dirigenta
odrediti dosege njegova postignua, ve mnogo vie njegova ljudska
osjeajnost, njegov duevni obzor, njegova osobnost.
to bi nam ivot bio bez glazbe! To uope ne moraju biti koncerti.
U tisuama sluajeva dovoljan je stisak tipke na glasoviru,
zahvalno zvidukanje, pjesma ili pjevuenje ili tek nijemo
sjeanje na nezaboravne taktove. Kada bi netko meni, ili bilo
kojem prosjenom glazbenom zaljubljeniku oduzeo, zabranio ili
nasilno istrgnuo iz sjeanja primjerice Bachove korale, arije iz
arobne frule i Figarova pira, to bi za nas bilo poput gubitka
organa, poput gubitka polovice ili cijeloga osjetila. Koliko
esto, kada nita vie ne pomae, kada nas vie ne raduje ni
nebeska modrina ni zvjezdana no i kada za nas nema niti knj
ievnoga djela, koliko se esto tada iz riznice uspomena pojavi
neka Schu-bertova pjesma, Mozartov takt, zvuk neke mise, sonate -
vie ne znamo gdje smo ju i kada uli - i snano zasvrjetli,
protrese nas i ruke pune ljubavi poloi na bolne nam rane ... Ah,
to bi nam ivot bio bez glazbe!
(1915.)
 Unutranje bogatstvo

Tek u ivotnim nedaama razotkriva se ljudski karakter. Tako se i

odnos pojedinca prema duhovnosti ili idealu, prema svemu to se ne
smije kuati ili dotaknuti, tek tada pokazuje u svom pravom
svjetlu i svojoj pravoj vrijednosti, kada su uobiajena uporita
njegova vanjskoga ivota nestala ili uzdrmana. U vremenima velikih
iskuenja moemo se osvjedoiti da vjerojatno ima vie ljudi koji
znaju umrijeti za idealna dobra, negoli onih koji za njih znaju
ivjeti.
Kultura, nasuprot prirodi, predstavlja sve one duhovne vrednote
to ih je ovjek, nadilazei potrebe trenutka i gologa ivota,
pronaao i stvorio, navlastito religije, umjetnosti i filozofije.
I puka pjesma siromaha, radosno uivanje putujuega djetia u
umi i oblacima, ljubav prema domovini i idealima stranke - sve je
to "kultura", duhovni posjed, ovjetvo. Nadilazei sve
nestalnosti svjetske povijesti i razvoja naroda taj se idealni
posjed ovjeanstva uspio odrati, dokazati i umnoiti. Tko
iskreno u njemu sudjeluje, taj pripada neunitivoj zajednici duha
i posjeduje ono neotuivo. Izgubiti moemo novac, zdravlje,
slobodu, ivot, ali nam se samo zajedno sa ivotom mogu oduzeti
duhovne vrednote koje smo doista stekli i koje posjedujemo.
Tek u vremenima nedae i patnje vidi se to doista jest nae, to
nam ostaje vjerno i neotuivo. Mnogo je onih kojima su lijepa
izreka iz Novoga zavjeta ili misaon Goetheov stih u dobrim
vremenima bili dragi i vrijedni, koji su rado posluali dobro
predavanje ili dobru glazbu, no kojima nita od toga ne ostaje
njihovo kada im nevolja, glad i briga zasjene ivot. Onaj kojemu
se to dogaa, tko je u kulturnim vrednotama sudjelovao tek kao
tihi uivatelj, a sada u nevolji vidi da su ga te vrednote
napustile, tko sa svojom knjinicom izgubi duhovni svijet, a s
koncertnom pretplatom izgubi glazbu, siromaan je ovjek i bez
sumnje s onim lijepim svijetom duhovnosti ni prije nije imao
istinski, pravilan odnos.
Jer pravilni odnos prema tim stvarima nije odnos uivatelja,
koliko god on bio obrazovan, naitan, znalaki upuen. Uivatelj
posjeduje kulturu onako kao to pasivni bogata posjeduje novac -
onoga dana kada ga izgubi, siromaniji je od prosjaka koji se u
svome siromatvu moe i dobro osjeati.
Kulturni posjedi nisu neosobne stvari koje se mogu stei, kupiti i
rabiti. Glazbu to ju velik umjetnik stvori u borbama i dubokim
previranjima svoga unutranjega ivota, kao leerni sluatelj u
koncertnoj dvorani ja ne mogu tek tako usvojiti. I premudru rije
kakva mislioca ili patnika roenu u nudi i nevolji, ja ne mogu
kao tromi tilac zavaljen u naslonja ni stei ni usvojiti.
U svakodnevnom osobnom doivljaju svaki od nas stjee ono staro
iskustvo da nam nijedan odnos, nijedno prijateljstvo ni osjeaj ne
ostaje vjeran i nije pouzdan, ne pruimo li mu krv svoje krvi,
ljubav i suitak, rtve i borbe. Svak zna i doivljava kako je
lako zaljubiti se, a kako je teko i lijepo istinski ljubiti.
Ljubav se, poput svih pravih vrednota, ne da kupiti. Postoji
uitak koji se kupuje, ali ne i ljubav.
Odgoj koji stjeemo kroz ivot iziskuje od svakoga, tko od djeteta
postaje ovjekom, sposobnost podreivanja i rtvovanja,
priznavanje sveza odranju kojih i gajenju moramo rtvovati svoju
trenutanu elju i poudu. U svojoj emo nutrini odrasti i stei
odgoj u onom asu u kojem priznamo te sveze i podredimo im se ne
samo prisilno, ve i dragovoljno. Stogaje zloinac, koji to nikada
ne naui, u naim oima zaostao i manje vrijedan.
Kao to ljudsko drutvo pojedinca samo onda nosi i podupire, kada
on to drutvo priznaje i prinosi mu rtve, tako kultura zajednika
svim ljudima i narodima od nas zahtijeva priznavanje i
podreivanje, a ne samo upoznavanje, koritenje i uivanje. im to
priznanje u sebi ostvarimo, postat emo stvarni suposjednici
kulturnih dobara. A tko je jedan jedini put neku uzvienu misao u
sebi pretvorio u djelo, nekoj spoznaji prinio rtvu, izaao je iz
kruga uivatelja i sada pripada onima kojima njihov posjed u svim
prilikama ostaje vjeran i neotuiv.
Nijedan ovjek nije tako siromaan da jednom na dan ne bi mogao
dignuti pogled prema nebu i sjetiti se neke dobre, ive misli. A
zatoenik koji na putu do posla u sebi ponavlja neki dobar stih
ili potiho pjevui lijepu melodiju, sve te lijepe stvari sa svom
njihovom utjenou moe dublje proivjeti i posjedovati nego neki
razmaenik koji se odavno umorio od vrljanja po silnim ljepotama
i slatkim draima.
Ti koji si tuan i daleko od svojih najdraih, proitaj povremeno
neku dobru izreku, pjesmu, prisjeti se lijepe glazbe, lijepa
krajolika, nekog istog i dobrog trenutka u svom ivotu! I
pogledaj, kada ti je teko, ne zbiva li se udo, ne ini li se
trenutak svjetlijim, budunost utjenijom, ivot milijim!
(1916.)
 Slikar

Slikar po imenu Albert u mladim danima svojim slikama nije

uspijevao postii uspjeh i djelovanje za kakvim je udio. Povukao
se zakljuivi daje sam sebi dovoljan. Godinama je pokuavao. No
pokazivalo se sve vie i vie da nije sam sebi dovoljan. Sjedio je
i slikao nekoga junaka, a tijekom slikanja padala mu na um misao:
"Je li zapravo nuno to to ini? Moraju li zapravo te slike
doista biti naslikane? Ne bi li tebi i svima drugima bilo jednako
dobro kada bi ti samo etao ili pio vino? ini li svojim
slikanjem za sebe i neto drugo, osim to se time malo oma-mi,
malo se zaboravi, malo si vrijeme prikrati?"
Te misli nisu pogodovale radu. S vremenom, Albertovo je slikanje
skoro posve prestalo. Odlazio je u etnje, pio vino, itao knjige,
putovao. No ni tada nije bio zadovoljan.
esto je morao razmiljati o tome s kojim se eljama i nadama
neko poeo baviti slikarstvom. Sjeao se: osjeao je i elio da
izmeu njega i svijeta nastane lijep, snaan odnos i strujanje, da
izmeu njega i svijeta bez prestanka titra i potiho muzicira neka
snaga i srdanost. Svojim junacima i herojskim krajobrazima elio
je izraziti i zadovoljiti svoju nutrinu da bi mu se izvana, kroz
ocjenu i zahvalu promatraa njegovih slika, ona ponovno ivahna,
zahvalna vratila i blistala.
Ali to nije pronaao. To je bio san, a i sanje s vremenom oslabio
i izblijedio. Sada kada je Albert lutao svijetom ili samovao na
zabitnim mjestima ili pjeaio planinskim prijevojima, san se sve
ee i ee ponavljalo, drukiji nego prije, ali jednako
lijep,jednako moan, jednako poudan i blistav u svojoj
mladalakoj snazi htijenja.
O, kako je esto udio outjeti titranje izmeu sebe i svih stvari
na svijetu! Outjeti kako je njegov dah i dah vjetrova i mora isti
i da izmeu njega i svih stvari postoji bratstvo i srodstvo,
ljubav i blizina, zvuk i harmonija!
Vie nije elio slikati slike kojima bi prikazivao sebe samoga i
svoju enju, koje mu donose razumijevanje i ljubav, koje ga
trebaju objasniti, opravdati i slaviti. Vie nije mislio na junake
i velike povorke koji bi trebali izraziti i opisati njegovu
vlastitu bit. udio je jo samo za osjetom onih titraja, onoga
strujanja snage, one skrivene usrdnosti u kojoj bi se sam
pretvorio u nitavilo i propao, umro i ponovno se rodio. Ve i
novi san o tome, ve i nova, osnaena enja za tim inila je
ivot podnoljivim, davala mu stanovit smisao, donosila preobraaj
i izbavljenje.
Albertovi prijatelji, ako ih je uope jo imao, te matarije nisu
dobro shvaali. Samo su primjeivali da se sve vie povlaio u
sebe, tie i udnije govorio i smijeio se, daje vrlo mnogo
izbivao i nije sudjelovao u onim stvarima koje su drugim ljudima
bile drage i vane, u politici ili trgovini, feti strijelaca ili
balu, pametnim razgovorima o umjetnosti, i ni u em od onoga to
je druge radovalo. Pretvorio se u udaka i napola u ludu. Trao je
kroza siv i hladan zimski zrak i predano udisao boje i mirise
zranih struja, trao za malim djetetom koje je nerazgovijetno
pjevuilo, satima zurio u zelenkastu vodu ili u cvjetnu lijehu ili
se kao da ita knjigu zadubio u crte koje bi pronaao u rasjeenom
komadu drveta, korijenu ili repi.
Nitko vie nije za nj mario. ivio je tada u nekom inozemnom
gradiu i jednoga jutra, hodajui alejom, izmeu stabala gledao
tromu rjeicu i strmu, ukastu, glinastu obalu na kojoj se iznad
odrona zemlje i mineralne ogoljelosti granalo pranjavo grmlje i
trnovit korov. Tada je u njemu neto zazvualo, a on zastao
osjeajui u dui da ponovno zvoni ona stara pjesma iz bajkovitih
vremena. uta boja gline i pranjavo zelenilo, ili troma rijeka i
nagla strmina obale, odnos boja i linija, neki zvuk, neka
osobitost u sluajnoj slici bila je lijepa, nevjerojatno lijepa,
dirljiva i potresna, neto mu govorila, bila mu srodna. A on je
osjeao titraj i najsrdaniji odnos izmeu ume i rijeke, izmeu
rijeke i sebe, izmeu neba, zemlje i raslinja, inilo se kao da
sve to postoji samo zato da bi u se tom asu u njegovu oku i srcu
sjedinjeno odrazilo, susrelo i pozdravilo. Srce mu je bilo mjesto
na kojem su se rijeka i bilje, stablo i zrak mogli sresti,
sjediniti, uzajamno uzvisiti i svetkovati praznike ljubavi.
A kada se taj predivni doivljaj uskoro ponovio, slikara obuze
velianstven osjeaj sree, gust i pun poput zlatnouta sutona ili
mirisa vrta. Kuao gaje, bio je sladak i teak, no slikar nije
dugo mogao ostati na tome, jer osjeaj je bio prebogat i u njemu
se pretvarao u obilje i napetost, uzbuenje te gotovo strah i
bijes. Osjeaj je bio jai od njega, uzimao gaje, otimao, a slikar
se bojao da e u njemu potonuti. A to nije htio. elio je ivjeti,
itavu vjenost ivjeti! Nikada, nikada nije tako silno elio
ivjeti kao sada!
Kao poslije opijenosti, jednoga se dana naao miran i sam u nekoj
sobici. Pred njim je stajala kutija s bojama i rasprostrt komadi
kartona: poslije mnogih godina ponovno je sjedio i slikao.
I na tom je ostalo. Misao "Zato to inim?" nije se vie vraala.
Slikao je. Nije vie nita drugo radio doli gledao i slikao. Ili
bi se vani potpuno predavao slikama svijeta ili bi u svojoj sobici
sjedio putajui da ponovno potee struja punine dojmova. Sliku za
slikom stvarao je na svojim malim kartonima, kino nebo s
panjacima, vrtnu ogradu, klupu u umi, seosku cestu, takoer
ljude i ivotinje i stvari koje nikada nije vidio, moda junake
ili anele, no oni su bili i ivjeli poput zida i ume.
Kada se ponovno vratio ljudima, proirio se glas da ponovno slika.
Smatrali su ga prilino ludim, no bili su znatieljni vidjeti
njegove slike. Nije ih elio nikomu pokazati. No, nisu mu davali
mira, gnjavili su ga i silili. Onda je jednom poznaniku dao klju
od svoje sobe, ali je otputovao ne elei biti tamo dok drugi
gledaju njegove slike.
Ljudi dooe i nadignue opu graju i viku da su otkrili stranoga
genija, udaka dodue, ali udaka po milosti Bojoj, i kako ve
glase svi ti izrazi strunjaka i govornika.
Slikar Albert u meuvremenu je odsjeo u nekom selu, unajmio sobu
kod seljaka i rairio svoje boje i kistove.I ponovno je sretan
hodao dolom i brijegom, a zatim na slike prenosio doivljaje i
osjete.
A onda je iz novina saznao da su kod kue svi vidjeli njegove
slike. U gostionici uz au vina itao je dug, lijep lanak u
novinama iz glavnoga grada. Iznad lanka masnim je slovima bilo
otisnuto njegovo ime i posvuda su se iz stupaca cijedile masne
rijei pohvale. No to je dalje itao, sve vie se udio.
"Kako predivno svijetli na toj slici s modrom damom uta boja
pozadine - to je nov, nevieno smion i oaravaju sklad!" "udesna
je i plastinost izraza u mrtvoj prirodi s ruama. -A tek niz
autoportreta! Usuujemo ih se staviti uz bok najboljim remek-
djelima umjetnosti psiholokoga portreta."
Neobino, neobino! Nije se mogao sjetiti daje ikada naslikao
mrtvu prirodu s ruama, niti modru damu, i nikada nije, koliko mu
je bilo poznato, naslikao svoj portret. Nasuprot tomu, nigdje se
nije spominjala ni glinena obala ni aneli, niti kino nebo i
druge tako mu drage slike.
Albert je otputovao natrag u svoj grad. U putnoj odjei otiao je
u svoj stan iz kojega su ljudi ulazili i izlazili. Na vratima je
sjedio ovjek i Albert morae kupiti ulaznicu da bi mogao ui. Tu
su bile njegove slike, dobro mu poznate. No netko je uz njih
objesio papirie na kojima su pisale svakakve stvari o kojima
Albert nita nije znao. "Autoportret" stajalo je uz nekoliko
slika, i drugi naslovi. Neko je vrijeme stajao zamiljen ispred
slika i njihovih nepoznatih imena. Vidio je da ih se moe nazvati
i sasvim drukije negoli je on to uinio. Vidio je daje naslikavi
vrtnu ogradu ispripovjedio neto to se drugima uinilo oblakom, a
provalije njegova krevita krajobraza drugim su ljudima mogle
predstavljati i ljudsko lice.
Na posljetku, to i nije bilo tako bitno. Albert je ipak radije
odluio tiho se udaljiti i otputovati i nikada se vie ne vratiti
u taj grad. Naslikao je jo mnogo slika i dao im jo mnoga imena i
bio sretan, ali ih nikomu nije pokazivao.
(1918.)
 Glasovi i svetac

Noas sam vrlo intenzivno sanjao, a da se ipak niega jasno ne

sjeam. Samo jo znam da su se doivljaji i misli u tim snovima
kretali u dva smjera: jedni posve zaokupljeni i ispunjeni
svakojakim patnjama koje sam pretrpio - drugi puni enje i
nastojanja da tim patnjama ovladam savrenim razumom, sveto-u.
I tako su, izmeu bijede i samoosvjetenja, izmeujada i usrdna
nastojanja, moje misli, elje i fantazije, sve do bolnoga umora
udarale o strme zidove povremeno se pretvarajui u polumrane
tjelesne osjeaje: neobino tono opisana, krajnje diferencirana
stanja alosti, patnje, dubokoga umora prikazivale su se utilno u
slikama i odjecima, dok je istodobno u nekom drugom sloju due
poelo strujati vie duhovne energije: upozorenje na strpljivost,
borbu, nastavak puta koji nema kraja. Uzdahu ovdje odgovara hrabar
korak tamo; osjeaj patnje na jednom stupnju naao je odgovor u
upozorenju, poticaju, samoosvjetenju na drugom stupnju.
Ako uope ima smisla zadravati se kod takvih doivljaja i
oslukujui se naginjati preko rubova voda i klanaca koje ovjek u
sebi nosi, tada taj smisao moe proizai samo ako to vjernije i
tonije pokuamo slijediti titraje svoje due - mnogo dalje i
mnogo dublje negoli rijei seu. Tko to pokuava zabiljeiti, ini
to s osjeajem s kojim bi ovjek na nekom stranom, jedva usput
nauenom jeziku govorio o njenim, osjetljivim, osobnim stvarima.
Moje, dakle, stanje i krug mojih osjeaja izgledali su ovako:
sjedne strane doivljaj teke patnje, s druge strane svjesna
tenja prevladavanju patnje, istom skladu sa sudbinom. Tako je
otprilike prosuivala moja svijest ili neki prvi glas u njoj. A
drugi glas, tii, no dublji i duega odjeka, stanje je drukije
prikazivao. Taj glas (koji sam kao i prvi uo u snu, ali u
daljini) nije patnji dao za krivo, a energinoj tenji za
savrenstvom za pravo, ve je pravdu i nepravdu razdijelio na
obje. Taj drugi glas pjevao je o milini patnje, o njezinoj
nunosti ne hotei ni uti o prevladavanju ili ukidanju patnje,
ve o njezinu produbljenju i nadahnuu.
Prvi je glas govorio, ugrubo prevedeno rijeima, otprilike ovako:
"Patnja je patnja, njome se ne trguje. Ona boli. Ona mui. Postoje
snage koje mogu prevladati patnju. Potrai, dakle, te snage,
vjebaj ih, naoruaj se njima! Bio bi naivna luda i slabi kada bi
vazda htio patiti i trpjeti."
No drugi je glas govorio, ugrubo prevedeno, ovako: "Patnja boli
samo zato jer je se boji. Patnja boli samo zato jer ju kori. Ona
te proganja samo zato jer od nje bjei. Ne mora bjeati, ne
mora koriti, ne mora se bojati. Mora ljubiti. Ta i sam sve
zna, duboko u srcu vrlo dobro zna da postoji jedna jedina
arolija, snaga, jedno jedino spasenje i srea i da se ona ljubav
zove. Ljubi, dakle, patnju! Ne opiri joj se, ne bjei od nje!
Kuaj kako je sona u sebi, predaj joj se, ne doekuj je s
gnuanjem! Samo je tvoje gnuanje ono to boli, nita drugo.
Patnja nije patnja, smrt nije smrt, ne napravi li ih takvima!
Patnja je velianstvena glazba - im ju poslua. No ti ju nikada
ne slua, u uhu uvijek ima neku drugu, vlastitu, svojeglavu
glazbu i tonalitet koje ne eli napustiti, a s kojima je glazba
patnje neskladna. uj me! uj me i sjeti se: patnja nije nita,
ona je tlapnja. Samo ti ju stvara, samo ti nanosi si bol!"
I tako su, osim same patnje i elje za spasenjem, u stalnome
sukobu i trvenju bila jo i ta dva glasa. Prvi, blii svijesti,
imao je mnoge na svojoj strani. Mutnomu carstvu podsvijesti
suprotstavio je svoju jasnou. Na njegovoj su strani bili
autoriteti, Mojsije i proroci, otac i majka, kola, Kant i Fichte.
Drugi je glas zvuao udaljenije, kao iz podsvijesti i iz same
patnje. On nije stvarao suh otok u kaosu, nije stvarao svjetlost u
tmini. On je i sam bio taman, sam je bio prauzrok.
Nemogue je sada izraziti kako se razvijao taj koncert dvaju
glasova. Naime, svaki se od tih dvaju poetnih glasova podijelio,
a svaki se novi podglas ponovno dijelio u sebi, i to ne tako da su
jednostavno nastala dva zbora, jedan nasuprot drugomu, jedan neto
svjetliji, drugi tamniji, jedan viih, drugi niih glasova, jedan
muki, drugi enski ili kako ve. Ne, nego je svaki novi glasi
primao neto od obaju viih glasova, primao titraje kaosa i
titraje oblikujue volje, primao dan i no, mukost i enskost u
novoj, vlastitoj mjeavini. Posvuda je svaki novi glas imao
suprotan karakter onomu glasu od kojega se inilo da je
dijeljenjem nastao. Novi podglas iz kaotina majinskoga glasa
zvuao je sve mukije i jasnije, sve vie hotei i ograniavajui,
i obratno. No svaki je bio mjeavina, svaki se raao iz enje za
drugim principom.
Tako je nastala polifonija i raznolikost u kojoj mi se inilo da
je sauvan cijeli svijet sa svim svojim milijunima mogunosti. Svi
su se meusobno drali u ravnotei; izgledalo je da se cijeli
svijet uz neprestanu tihu bol odigrava u mojoj dui koja sanja. U
njihovu je kretanju bilo snage i zamaha, ali i mnogo trvenja,
opreke i bolne smetnje. Svijet se okretao, okretao se lijepo i
strasno, ali osovina mu je kripala i dimila se.
Kao to rekoh, ne znam vie nita to sam usnio. Note su nestale,
u meni su jo zapisani samo predznaci tonaliteta i glasova. Znam
samo ovo: doivio sam mnogo zla i kod svake nove boli iznova je
planula eznutljiva misao na osloboenje i spasenje. Tako je
postojao vjean tijek, krug poticaja i prijemivosti, oblikovanja
i trpljenja, inidbe i patnje, bez kraja.
Nisam se pritom dobro osjeao. Sve je imalo okus vie po boli nego
po uitku, a tamo gdje su se stanja sna izraavala u tjelesnim
osjetima, oni su bili muni: osjeao sam glavobolju, nesvjesticu,
tjeskobu.
Dogaaji su bili raznoliki, a na svaki novi doivljaj ili patnju
neki novi glas davao je odgovor, nakon svake nove navale slijedila
je unutarnja opomena. Izranjali su uzori, meu inima vidio sam i
starca Zosima iz "Brae Karamazov" koji se javljao kao uzor i
uitelj. No onaj majinski praglas, vjean i uvijek iznova
oblikovan, svaki je put proturjeio, tovie nije proturjeio, ve
je izgledalo kao da se neko drago bie od mene okree i utke
odmahuje glavom. "Ne uzimaj nikakve uzore!", kao da glas govorae.
"Uzori su neto to ne postoji, to sam stvara i zamilja.
Slijediti uzore znai prenemagati se. Ispravnost dolazi sama od
sebe. Pati samo, sine, samo pati i ispij vr do dna! to ga vie
izbjegava, napitak je gori. Kukavica sudbinu ispija kao otrov
ili kao lijek, no ti ju treba piti kao vino i vatru. Tada e ti
slatko prijati."
No okus je bio gorak i cijelu dugu no kota svijeta okretao se
cvilei oko zadimljene osovine. Ovdje je bila slijepa priroda,
ondje vidoviti duh - no duh se neprestano preobraavao u
slijepe,mrtve, puste stvari: u moral, filozofiju, recepte, a
slijepa bi priroda s vremena na vrijeme otvorila oko, udesno
vlano oko due, plaho i svijetlo. Nita nije ostalo vjerno svom
imenu. Nita nije ostalo vjerno svome biu. Sve je bilo samo ime,
sve je bilo "samo" bit, a iza svega, svetost ivota i otajstvo
poslanja povlailo se u uvijek nove, sve udaljenije i tjeskobnije
zrcalne dubine. I tako se moj svijet umei nastavio vrtjeti sve
dok osovina nije stala.
Kada sam se probudio no je bila skoro ve sasvim na izmaku. Nisam
pogledao na sat - toliko budan nisam bio, ali sam nakratko oi
drao otvorene i promatrao blijedu jutarnju svjetlost na
prozorskoj dasci, na stolcu i svojoj odjei. Rukav koulje visio
je oputeno i pomalo iskrivljeno i poticao na kreativne matarije
- nita na svijetu nije naoj dui plodnije i poticajnije od
sutona: tokica bjeline to se razlijeva u tami, sustav sivih i
crnih tmina to se rastau na maglovitoj podlozi.
Noja nisam odgovorio na poticaj da iz visee bijele tokice
oblikujem plesaice koje lebde, mlijene staze koje krue, snjene
vrhove i svete statue. Jo sam leao oparan dugim slijedom snova,
a moja svijest nije uinila nita doli utvrdila da sam budan i
daje blizu zora, da me boli glava i da u, nadam se, jo moi
spavati. Kia je kuckala po krovu i prozorskoj dasci. U meni se
javila tuga, bol i otrenjenje, bjeei sklopih oi i otpuzah u
blizinu sna i snova.
Tamo ih, meutim, nisam u cijelosti naao. Ostao sam u nekom
tankom, krhkom drijemeu u kojem nisam osjeao ni umor ni bol. I
sada sam ponovno doivio neto, neto poput sna, a nije san, neto
poput misli, a nije miljenje, neto poput vizije, poput
kratkotrajna osvjetljenja podsvijesti valovima svjetlosnih zraka
svijesti.
U tom lakom jutarnjem drijemeu doivio sam sveca. Napola je bilo
tako da sam ja sam bio svetac, mislio njegove misli i utio
njegove osjeaje; a napola ga vidjeli kao drugu osobu, od mene
odvojenu, no koju prozirem i u dubini due poznam. Bilo je kao da
ga vidim, i bilo je kao o njemu sluam ili itam. Bilo je kao da
sam sebi priam o tom svecu, a istodobno kao da mi on o sebi pria
ili kao da ispred mene ivi ivot koji ja osjeam kao svoj
vlastiti.
Taj svetac - svejedno je li on bio ja ili tko drugi - taj je
svetac doivio veliku patnju, no to ne mogu opisati kao da se
zbilo nekom drugom, a ne meni samom, jer sam sam ju doivio i
osjetio. Osjeao sam: ono najdrae bilo mi je uzeto, moja su djeca
umrla ili su mi pred oima umirala. No to nisu bila samo moja
vlastita, stvarna djeca, sa svojim oima i elima, svojim ruicama
i glasovima - bila su, osim njih, i moja duhovna djeca i posjedi
koje sam gledao kako umiru i od mene odlaze, bile su to moje
sasvim vlastite, najosobnije i najdrae misli i pjesme, bila je to
moja umjetnost, moje miljenje, moj vid i ivot. Vie od toga i
nije mi se moglo uzeti. Neto tee i okrutnije nisam mogao
doivjeti, ve da mi zgasnu ove drage oi i vie me ne poznaju, da
te drage usne vie ne diu.
To sam doivio ja - ili onaj svetac. Sklopio je oi i smijeio se,
a u njegovu smijeku bila je sva patnja koja se uope zamisliti
moe, bilo je priznanje svekolike slabosti, ljubavi, ranjivosti.
No bilo je lijepo i tiho, i taj slabani smijeak boli ostao je
nepromijenjen i lijep na njegovu licu. Tako izgleda drvo kada ga
na jesenjem suncu napusti posljednje zlatno lie. Tako izgleda
zemlja kada led ili vatra progutaju njen dosadanji ivot. Bila je
bol, bila je patnja, najdublja patnja - no nije bilo opiranja,
nije bilo prigovora. Bila je suglasnost, predaja, sluanje,
upuenost i elja za suradnjom. Svetac je prinosio rtvu hvalei
ju. Patio je, smijeio se. Nije se snaio, a ipak je ostao na
ivotu, jer bio je besmrtan. Uzimao je radost i ljubav i davao ih,
vraao - ali ne nekomu neznancu, ve sudbini, svojoj vlastitoj.
Kao to misao tone u sjeanju i pokret u spokoju, tako su svecu
potonula i iezla njegova djeca i svi posjedi njegove ljubavi,
potonula bolno - ali ne izgubljena, ve utonula u vlastitu
nutrinu. Bila su nestala, ali ne ubijena. Bila su preobraena, ali
ne unitena. Vratila su se u nutrinu, u nutrinu svijeta i nutrinu
patnika. Bila su ivot i postala prispodobe kao to sve jest
prispodoba i u boli se gasi da bi kao nova prispodoba odjenulo
neko drugo ruho.
(1918.)
 Zaviaj

Izmeu Bremena i Napulja, izmeu Bea i Singapura vidio sam mnogo

lijepih gradova, gradove na moru i gradove visoko u gorju, a kao
hodoasnik na mnogim sam zdencima gutljaj popio koji mi se poslije
pretvorio u slatki otrov enje za domom.
No od svih gradova koje znam najljepi je Calw na rijeci Nagold,
taj maleni, stari, vapski gradi u Schwarzwaldu. Sad kada
zgodimice ponovno svratim u Calw, polako krenem od kolodvora
nadolje, pokraj katolike crkve, kraj Orla i umskoga roga i
Biskupskom ulicom uz Nagold sve do Vinske staze ili do Briihla,
zatim preko rijeke i donjom Konom ulicom, pa jednom od onih
strmih poprenih uliica to vode gore do trnice, zatim kroz
predvorje vijenice, pokraj dvaju monih starih zdenaca, bacim
pogled i gore prema starim zgradama Latinske kole, osluhnem u
gostioniarevu vrtu kokodakanje njegovih kokoi, udarim opet
nadolje, pokraj Jelena i Konjia, a onda dugo ostanem stajati na
mostu. To mi je najdrae mjesto u gradiu, katedralni trg u
Firenci naspram njega nita mi nije.
I kad sada s toga lijepoga kamenog mosta pogledam niz rijeku, gore
i dolje, vidim kue za koje ne znam tko u njima stanuje. A kada iz
neke od tih kua proviri lijepa djevojka (kakvih je u Calwu
oduvijek bilo), ne znam joj ime.
No prije trideset godina, iza svih tih brojnih prozora nije
sjedila nijedna djevojka i nijedan mukarac, nijedna starica,
nijedan pas i maka koju nisam poznavao. Preko mosta ne bi prola
kola niti prokasao konj za kog nisam znao komu pripada. 1 tako sam
poznavao sve, mnogobrojne kolarce, njihove igre i podrugljive
nadimke, pekarnice i njihove proizvode, mesare i njihove pse,
stabla i hruteve i ptice i gnijezda na njima, i sorte ogrozda u
vrtovima.
Zbog toga grad Calw posjeduje tu neobinu ljepotu. Ne moram ju
opisivati, to se nalazi u skoro svim mojim knjigama. Nikada ih ne
bih imao potrebu napisati da sam ostao u lijepome Calwu. Nije mi
bilo sueno.
No kad sada (kao to se sve do rata dogaalo jednom u nekoliko
godina) na etvrt sata zasjednem na ogradi mosta preko koje sam
kao djeak tisuu puta sputao strunu za pecanje, duboko u sebi
osjetim udesno ganue kako mije lijep i neobian bio taj
doivljaj: neko sam imao zaviaj! Jednom sam u nekom malenom
mjestu na Zemlji poznavao sve kue i njihove prozore i sve ljude
iza njih! Neko sam bio vezan za odreeno mjesto na toj Zemlji,
kao stoje stablo korijenjem i ivotom vezano za svoje mjesto.
Da sam stablo, jo bih tamo stajao. Ovako, meutim, ne mogu
poeljeti da obnovim prolost. inim to katkada u svojim snovima i
djelima ne hotei to initi u zbilji.
Sada me gdjekad obuzme nostalgija za Calwom. No kada bih tamo
stanovao, svakoga bih sata danju i nou eznuo za onim lijepim
starim vremenom od prije trideset godina koje je davno proteklo
ispod lukova staroga mosta. To ne bi bilo dobro. Zbog koraka koje
smo uinili i smrti kojima smo umrli ne trebamo aliti.
Trebamo samo povremeno svrnuti tamo pogled, proetati Konom
ulicom, na etvrt sata zastati na mostu, pa makar samo u snu, a ni
tada preesto.
(1918.)
 ena na balkonu

Kada sam nedavno za velikih vruina putovao okolicom Milana,

iznova sam se toga sjetio. Proteklo je otada nekoliko godina.
Bilo je to kasnoga ljeta 1911. Po uarenoj vruini onoga vrelog
ljeta vozio sam se pokraj mnogih presuenih rijenih korita,
ugnjavljen vruinom, ali ne i rijekom putnika koja obino preplavi
te krajeve. Na poljima nije bilo ni ive due, kolodvori su bili
zamrli. No u mome je vlaku sjedio jedan postariji gospodin iz
sjeverne Njemake kojega sam unatrag dva dana stalno negdje
susretao. Putovao je prvim razredom, ja treim, ali smo se stalno
sretali u vagon-restoranu i na drugim mjestima i svidjela mi se
njegova trijezno pametna, poneto una konverzacija. Moglo mu je
tada biti godina kao meni sada, i uz njega sam se sam sebi doimao
poput djeaka.
Milano je bio opustio; na kolodvoru nije bilo buke, na ulicama
nikoga, jedva da vidi pokoju koiju. Iza pranjavih aluzina, u
kouljama kratkih rukava kretali su se ljudi kao polagane sjene.
Stari gospodin kojega sam prije dva sata ponovno sreo u vagon-
restoranu, takoer je siao s vlaka, a hotelski mu je posluitelj
preuzeo prtljagu. Gospodin mije u odlasku ovla kimnuo glavom,
doviknuo "dovienja!" i nestao u jednom od elegantnih hotela u
kompleksu, dok sam ja sjeo na tramvaj i potraio staro konaite
koje sam posjeivao od svoga prvoga putovanja po Italiji.
Ulica je bila izumrla, a ispred moje malene zadimljene gostionice
nije bilo drugoga ovjeka doli staroga dronjavog bijednika koji je
pogrbljen i zlovoljan u bijeloj debeloj ulinoj praini tapiem
eprkao opuke. Padrone moga konaita nije se pojavio, ve me do
sobe odveo sluga, i tamo sam se svukao, oprao i cijelo
poslijepodne proveo iza sputenih aluzina u koulji itajui
knjigu i pijuckajui limunadu. No naveer, premda se jedva malo
ohladilo, rijeke ljudi, a i ja s njima, slijevale su se prema
hotelskome kompleksu i etalitima, prodavai novina izvikivali su
svoje naslove, trgovci naranama i torbari s vlanim krikama
lubenice oivljavali su ulicu. Gospodski koijai, ija su gospoda
bila na ljetovanju, u lijepim su koijama vozili u etnju svoje
prijateljice i prijatelje. Automobile se tada rijetko vialo.
Iscrpljen od neprospavane noi i nimalo boljeg raspoloenja,
idueg sam popodneva nastavio putovanje. Pritiskala me vruina,
praina i umor. No elio sam barem prije povratka u Njemaku jo
jednom se naspavati i jedne veeri udisati talijanski zrak. Stoga
odluih izai u Comu. Tako sam i uinio i tek to sam se maknuo od
sunanoga kolodvora i s putnom torbom u ruci zaao u gradi, iz
dvoprega mi kimnu moj poznanik od prekjuer.
"Postaje neizbjean", pomislio sam, ali u biti nisam imao nita
protiv da se ponovno sretnem sa starim gospodinom. No, on je
najprije u svojoj meko ogibljenoj koiji brzo zamaknuo za ugao,
dok sam seje zaputio prema katedrali, a zatim prema lijepom
mjestacu uzjezero da bih potraio konaite. To je uskoro bilo
rijeeno, jer Como je bio prazan i svaka je gostionica pruala
dovoljno mjesta.
Kako je sunce zalazilo, a iz jezera se uzdizala bogata, raskona
veer i daleke obale zasipala ljubiastom prainom, osjeao sam se
dobro i radovao se to u prije povratka u domovinu jo jednom
udahnuti talijansko ljeto. Zahvalno sam etao lijepim gradiem u
kojem su iz veernjih domova milili pospani ljudi. ene su
odlazile u katedralu mirkajui usuprot suncu, imuna je mlade u
bunim jednoprezima odlazila izvan grada ili se u slamnatim
eirima i bijelim hlaama, utim cipelama, s karanfilom u zapuku
i virdinkom u kutu usana etala ulicama koje su se polako budile.
Zasvirala je usna harmonika, ista cipela zauzeo svoje mjesto, na
koje je sad pala sjena, a muterije stadoe pristizati; vlasnici
malenih kafia podizali su platnene strehe i brisali mramorne
stolove pred lokalima. Za petnaestak minuta cijeli se pospani grad
promijenio i oivio, konobari su balansirajui nosili porcije
sladoleda i boce vermuta izmeu zauzetih stolova, djevojke su u
dugim redovima nasmijane prolazile gradom, as slone u
provokativnoj oholosti, ak stidljive i plahe pred mukom mladei.
Najednom, iza ugla piazze pojavi se vergl i uz njegovo glasno
krebetanje zaplesae krasni mladi ljudi, lijepo i hvastavo.
Sve je to za mene bio povratak dobro mi znanih slika i osjeaja,
usamljeno tumaranje prisojnom stranom veernje veselih ulica, ples
na uglu ulice, vermut za pranjavim mramornim stolom, pogled na
lijepe djevojke i zvui njihovih glasova dok uveer odvano i pune
iekivanja pjevaju stih neke pjesme za ples. To su sati kada
mladi putnik sa sjevera sanjarski i blaeno luta ulicama, gleda za
djevojkama i promatra plesove sve dok punina i privlanost ne
ponu goriti, sve dok se mladi ne osjeti usamljenim te bi tota
dao samo da na as bude prisnim dionikom i pripadnikom toga
malenoga veselog sajma tatine i ljubavi. Mladi Nijemac tada se
obino rano povue u neku mirnu krmu da sjetno pojede rioto i
zamiljen provede veer uz veliku bocu domaega vina.
Sve mije to bilo poznato te sam etao tom lijepom, uzbudljivom
vrevom s nasmijeenom nadmoi prisjeajui se mnogih slinih
veeri. Na koncu sam sjeo u otariju, pojeo rioto i popio
nekoliko aica domaega vina. Tada se osjetih dovoljno
okrijepljenim da kao skroman promatra ponovno pribivam toj
veernjoj ivosti, pa sjedoh ispred kafia na uglu draesnoga trga
uz jezero. Pijuckao sam au vode s ledom, gledao kako jezero
uranja u suton, a planine postaju prohladno modre, puio sam
brissago opirui se slatkomu iskuenju u koje me dovodila oputena
etnja mnotva ljudi, pjevuenje djevojka, vreli smijeh plesaa.
"Dobra veer", ree netko pokraj mene: preda mnom je stajao stari
gospodin kojega sam ve toliko puta sreo. Nosio je svijetlo ljetno
odijelo i puio lijepu, solidnu, uvoznu cigaru, govorio svojim
hladno bistrim sjevernjaki obojenim njemakim, a ja sam se
iskreno radovao to ga imam uza se. Sjeo je kraj mene i naruio
limunadu, ja bocu rebbiola. Ubrzo smo se raspriali. Sve to sam
doivio i o emu sam mislio taj je stari pametni gospodin takoer
doivio i o tome razmiljao, samo pametnije, staloenije i
odreenije.
"Sigurno ste u Italiji ve imali i neku ljubavnu pustolovinu",
rekao je dobronamjerno. "Ona je dio ovoga."
Rekao sam polako i sanjarski: "Pa da ..."
A on se ponovno nasmijei govorei: "Zar ne? Na alost, uvijek je
isto. Za ovih lijepih veeri ovjek hoda iza mladih Talijanki i u
svaku bi se mogao zaljubiti, a posrei li se koji put, pa ju
ovjek dobije u naruje, najednom vidi da je jedna od onih to
hoe novac. Da, teta."
Snudeno sam utio. Taj ovjek nije bio prijatelj iluzija. Pio sam
dobro vino i pogledavao preko veernjega trga i tada nasuprot meni
na gornjem katu hotela ugledah enu kako izlazi na uzak balkon,
visoka, u bijelom, blijeda lica i tamne kose, od sumraka ve
napola nejasna. Izala je kratko zakoraknuvi i obje ruke poloila
na eljeznu ogradu kretnjom toliko velikodunom i plemenitom da me
prikovala.
"Je li vino dobro?" ljubazno upita stari gospodin. Od srca ga
preporuivi, naruim mu au vina. Kuao je gutljaj i pohvalio
pie, i dok sam mu dotakao au primijetih da i on pogledava prema
eni na balkonu. No nita nije rekao, pa smo neko vrijeme samo
sjedili zavaljeni u stolce i gledali navie gdje je usamljena
vitka figura u bijelome stajala u sve debljem mraku.
"I ona je posve sama", rekao je stari gospodin. Nita ne
odgovorili. Obojica smo pogledavali prema gore povremeno ot-
pijajui gutljaj dobroga vina.
"Da," ponovno otpoe, "trebalo bi otii gore i malo se potruditi
oko gospoe, zar ne? Zgodnomu mladiu moralo bi biti posve
normalno da mlada lijepa dama nije voljna cijele veeri stajati
sama na balkonu na treem katu i promatrati kako se dolje plee."
Popio sam au vina. Boca je bila prazna. Naruio sam jo jednu pa
nam natoio. Spustila se no i trg se smirivao, stolovi ispred
kafia bili su jo popunjeni, ali su vani plesali tek rijetki
parovi. Gore na balkonu jo uvijek je, bijela i usamljena, stajala
nepoznata ena.
Stari je gospodin polagano ispio au. "Vino je doista dobro",
rekao je svojim jasnim jezikom koji je svakoj, i najmanjoj istini
davao posljednju pomast i potvrdu. Poeo sam ga mrziti, tog starog
kibica.
Tad mi on iznenada spusti ruku na rame, onim besramno dobrohotnim
nainom kojim se stari ljudi osveuju mladima jer sami vie nisu
mladi.
"Poao bih kui", rekao je. "Vjerojatno je ve dovoljno svjee za
spavanje."
"Je", rekao sam nita ne mislei.
"Sigurno. A vi ete vjerojatno jo malo ostati sjediti, pijuckati
vino i motriti na balkon, zar ne? Sretno! ena dobro izgleda, to
je sigurno istina. - No, znate, dragi prijatelju, dosta sam star,
a unato tomu mogu izvrsno spavati. Nije uvijek bilo tako. Kada
sam bio mlai, bio sam isti kao vi. Vidite, veeras sam vas
promatrao i moram rei da ste me fantastino podsjetili na moju
vlastitu mladost. Ni vi ni ja ne spadamo meu one mukarce koji
trae pustolovine i osvajaju ene. Mi smo od onih koji pogledavaju
prema balkonima sjedei dolje sami, pijui vino. Moda jo niste
sami toga sasvim svjesni. No vjerujte mi, to se vie nee
promijeniti, esto sam to promatrao. U najranijoj mladosti ovjek
bi jo mogao uiniti neto protiv toga, odgojem, kada bismo imali
odgajatelje koji bi nas doista eljeli odgajati da budemo sretni.
Poslije ovjek ostane onakav kakav jest, a vi ete i sutra i
ubudue pred drugim balkonima sjediti isto kao danas pred ovim
ovdje. I sa mnom je tako bilo. Dok jo bijah mlad, vjerovao sam da
moja bojaljivost potjee od moga siromatva. No, obogatio sam se,
a nita se nije promijenilo. - Idem sada, laku no!"
I otiao je, prokletnik. Deset sam ga puta htio prekinuti i
zamoliti da me potedi svoje mudrosti, ali nisam uspijevao, bio
sam kao paraliziran i zaaran. Neastivi! Pozvao sam konobara.
Stari je gospodin tono platio svojih par oldi za limunadu, a
dvije boce vina prepustio je mojoj brizi.
Kada sam ustao, pogled mije i protiv volje jo jednom svratio na
balkon. Malen i beznaajan visio je na tamnome proelju. ene vie
nije bilo.
(1913.)
 Proljetna etnja

Sad ponovno sitne, svijetle suze lee na smolastim pupoljcima

lia, a prva paunad na suncu iri i skuplja svoje barunasto
ruho, djeaci se igraju zvrkovima i kamenim kuglama. Veliki je
tjedan, pun i prepun zvukova, bremenit uspomenama na jarke boje
pisanica, na Isusa u vrtu Gethsemani, Isusa na Golgoti, na muku po
Mateju, na prva ushienja, prve ljubavi, prve mladalake
melankolije. umarice se njiu u mahovini, abljaci se sjaje uz
rubove livadskih potoka.
Samotan putnik, ne razlikujem izmeu nagona i prisila svoje
nutrine i koncerta toga rasta koji me tisuama glasova izvana
okruuje. Dolazim iz grada, nakon vrlo dugoga vremena ponovno sam
bio meu ljudima, sjedio u vlaku, gledao slike i skulpture i
sluao predivne nove pjesme Othmara Schoecka. Sada mi veseo
povjetarac licem lahori kao to meko zapuhuje zanjihane umarice,
i u meni kovitla rojeve uspomena poput vrtloga praine, a iz
uzburkane mi krvi do svijesti dopire opomena na bol i prolaznost.
Kamene na putu, jai si od mene! Stablo na livadi, nadivjet e
me, a moda ak i ti, maleni grme malina, a moda ak i ona
njenoruiasta umarica.
Na trenutak osjeam, dublje no ikada, prolaznost svoga oblija i
osjeam privlanost preobrazbe, u kamen, u zemlju, u grm malina, u
korijen stabla. Moja se e grevito hvata znakova prolaznosti,
zemlje i vode i uvela lia. Sutra, prekosutra, uskoro, uskoro u
biti ti, bit u lie, zemlja, korijen, vie neu pisati rijei na
papiru, vie neu mirisati predivni eboj, neu vie u depu
nositi raun od zubara, vie me nee opasni inovnici muiti
domovnicom, plovit u kao oblak u plavetnilu, tei kao val u
potoku, pupati kao list na grmu, utonuo u zaborav, u tisuu puta
uenu mijenu.
Jo deset i jo sto puta ti e me iznova uhvatiti, opiniti i
zatoiti, ti svijetu rijei, svijetu miljenja, ljudi, svijetu
uveana zadovoljstva i grozniava straha. Tisuu puta oduevit e
me i uplaiti, pjesmama pjevanim uz glasovir, novinama,
telegramima, vijestima o smrti, obrascima za prijavu i svim svojim
drangulijama, ti svijetu pun zadovoljstva i straha, ljupka opero
puna melodijskoga besmisla! Ali nikada, dao Bog, neu te posve
izgubiti, molitvo prolaznosti, pasionska glazbo mijene, spremnosti
za umiranje, voljo za ponovno roenje. Uvijek e se Uskrs ponovno
vraati, zadovoljstvo se uvijek iznova pretvarati u strah, strah u
spasenje, bez tuge e me pjesma prolaznosti pratiti na mojim
putima, puna privole, puna spremnosti, puna nade.
(1920.)
 Crkve i kapele Ticina

Jedno od uda juga koja protestantskoga sjevernjaka doekuju u

krajevima juno od Alpa, jest i katolianstvo. Ne mogu zaboraviti
kako je na mom prvom mladalakom putu po Italiji to djelovalo na
mene, sina iz stroge protestantske obitelji, kako sam zauen i
oaran promatrao to posve normalno i naivno obitavanje jednoga
naroda u njegovim hramovima, njegovoj religiji, tu stoernu snagu
Crkve iz koje je neprestano dotjecala struja boje, utjehe, glazbe,
titraja i poticaja. Premda je katolianstvo u Italiji i u alpskim
zemljama u opadanju (u Ticinu je to vidljivo, a veina lijepih
starih crkvenih zdanja danas vie ne bi bila mogua), jo uvijek
je, u usporedbi sa sjeverom, Crkva nazona svojom vidljivou i
ini snano majinsko sredite ivota. A na ovjeka odrasla na
protestantizmu i muenjima savjesti nita ne djeluje snanije i
dirljivije od pogleda na naivnu pobonost koja se pokazuje i
ukraava. Svejedno da li u nekom hramu na Cejlonu ili u Kini ili
nekoj ticinskoj kapeli, taj pogled na nas uvijek djeluje kao
sjeanje na izgubljena djetinjstva due, na daleke rajeve, na
blaenu primitivnost i nevinost religiozna ivota, i nama duhovno
nezasitnim Europljanima nita ne nedostaje vie od upravo tog
zadovoljstva i te nevinosti. Dok prelazim preko Alpa, onako kao
to mi duu gane daak toplijega podneblja, prvi glasovi zvonkoga
jezika, prve terase okota, tako me njeno i opominjui gane i
pogled na brojne lijepe crkve i kapele, poput sjeanja na neko
meke, blae, materinski blisko ivotno stanje; na djetinjije,
jednostavnije, pobonije, radosnije ovjetvo. I sve sam manje i
manje mogao osjeajem razluiti katoliku od antike pobonosti.
Isto kao to prastari, rimsko-sredozemni nain obrade tla,
izgradnje terasa s okotima, dudovima, maslinama, ovdje dolje
neuniten opstoji u svojim drevnim i vrstim oblicima, tako se jo
i danas u zemljama juno od Alpa zadralo neto od pogansko-
pobonoga, vedroga, slikama oparanoga, zdravoga antikoga kulta i
vjere. Gdje je u rimsko doba stajao hram, danas stoji crkva, gdje
je u ono doba stajao malen, primitivan kameni stup nekog poljskog
duha ili umskoga boanstva, danas stoji kri, gdje je tada
stajalo maleno seosko svetite neke nimfe, najade, boga polja,
danas stoji stup sa slikom ili kapelica nekog sveca. Kao u davna
vremena pred kapelicom se igraju djeca, kao u davna vremena kite
ju cvijeem, putnik i pastir odmaraju se na tom mjestu, uz nju
raste empres ili hrast, a jedne ljetne nedjelje u lijepoj povorci
u haljama modre i zlatne boje svratit e i biskup te posvetiti i
blagosloviti to maleno svetite da ne padne u zaborav i da iz tog
mjesta i dalje struji utjeha i radost, podsjeanje na Boga i
sjeanje na nae najvie ciljeve.
U Ticinu sam to uvijek osobito snano osjeao. Da se nalazite na
junome podnoju Alpa, da ulazite u zemlju sunca i najstarije
europske kulture, o tome vam ne govori samo toplina sunca, zvuk
lijepoga jezika, mudra terasasta gradnja vinograda, ve isto tako
i sva ona pobona zdanja, stara i nova, sve one crkve, kapele,
stupovi sa slikama. Sva su lijepa, bez ikakve iznimke, jer Ticinci
su od davnina odlini graditelji i zidari i u Italiji su pomagali
u podizanju nekih od najveih graevina. Uvijek je i bez iznimke
lijep i poloaj crkve, sjetimo se Lugana, Tesseretea, Ronca, St.
Abbondija kod Gentilina, Breganone, Madonne del Sasso. Prilaz
svetitu takoer je uvijek lijep i dobro osmiljen. Cesta ili most
obrubljeni zidovima blagom nas prisilom vode ravno prema crkvi, a
prije ulaza, uvijek nas doeka slobodan prostor i ovjek ne ulazi
u crkvu zadihan od penjanja, ili zatran od sputanja niz brijeg,
ve hodoasnika najprije prihvati ravan, ma koliko malen, slobodan
prostor uz koji stoji nekoliko stabala, a ulaz je najee
zasjenjen i zatien predvorjem. Jo iz daljine to predvorje s tri
ili pet lukova, sjenovito i dostojanstveno, esto zove i poziva k
sebi.
Kao i sve zgrade u toj zemlji bogatoj kamenom i siromanoj drvom,
i crkve i kapele cijele su od kamena. U malim planinskim seocima
crkvice su neobraene i neobukane, golih zidova, krov je takoer
od neobraenih ploa od kriljevca, i odlikuje ga samo zabat i
zvonik. Na drugim je mjestima graevina o-bukana i oslikana,
nerijetko predivno, premda podneblje ba i ne pogoduje zidnim
slikanjama na vanjskim zidovima. Viaju se i siromane i vrlo
jednostavne crkve, ali ne i propale.
Kako usred grada ili sela crkva daje najsnaniji naglasak, a
campanile odreuje siluetu mjesta, tako posvuda pradavna pobonost
struji zemljom sve do naputenih i teko dostupnih dolina i gora.
ak i u najzabitnijem kraju, ima li koza na ispai i ljudi koji
idu trbuhom za kruhom, ponegdje jo stoji neko malo svetite,
kapela na zavoju puta, ispod ije strehe prolazi cesta i pod kojom
se na kii moe otpoinuti, pokoji stup sa slikom, djetinje lijep,
a izmeu starih zidova, ispod kamenoga krova, maleni zid oslikan
starim, izblijedjelim bojama. U proljee ispred svakoga od njih
stoji aa, vr, limena posuda u koju djeca stavljaju cvijee.
Ne ue li nikada u neki od hramova Bojih, ovjek ipak posvuda
nalazi upozorenja na njih. Tko na kamenom planinskom grebenu eli
otpoinuti, s uarene se seoske ceste skloniti u hlad, taj
zahvalno uiva u tim graevinama. One su svakomu dobrodole i samo
kao ures krajolika, kao odmorita, putokazi, kao poivalita za
pogled koji skakue gore-dolje po brdovitu kraju. No unutra, esto
su bogate lijepim i rijetkim stvarima. Od Luinijevih slika u
Luganu sve do nepoznatih malih planinskih kapelica posvuda se u
ticinskim crkvama pronae neka slika, freska, oltarni reljef,
krstionica, gipsana figura koja svjedoi o uskoj povezanosti te
brdovite zemlje s kulturom klasine Italije i o starome daru
Ticinaca za likovnu umjetnost. Mogao bih navesti stotinu primjera,
no ovim redcima ne bih elio upozoravati na ovu ili onu pojedinost
i glumiti vodia. Kudikamo je ljepe ii bez vodia i tko pjeaci
Ticinom brzo e se na svoju sreu uvjeriti da se posvuda, usred
najdivnijih krajolika, jo mogu pronai tihi, prekrasni ostaci
drevne umjetnosti.
Drage crkve Ticina, drage kapele i kapelice, koliko sam dobrih
trenutaka proveo kao va gost! Koliko ste mi radosti pruile,
koliko dobroga hlada, koliko sree vaom umjetnou, koliko
podsjeanja na ono to je nuno, na radosnu, hrabru, ivotnu
pobonost bistra pogleda! Koliko sam misa u vama posluao, koliko
pjesama upljana, koliko sam ivopisnih procesija gledao kako
naviru iz vaih portala i nestaju u svijetlom krajobrazu! Vi
pripadate ovoj zemlji kao planine i jezera, kao duboko usjeene
divlje doline, kao udljivo razigrana zvonjava vaih zvonika, kao
sjenoviti grotto19 u umi i stari roccolo na breuljku. Ugodan je
ivot u vaem hladu, pa i ljudima druge vjere.
(1920.)
 Ples

Grotto,stabla,kia,sumrak,unutra svjetlo, krmar, glazba, njena,

seoska, ples,gledano kroz mreu bukovih stabala,Marija plee u
crvenoj opravi.
Nakon duge ege i sue pala je kia. Gromovi su praskali, prsnulo
je nekoliko zrna tue, nakon prve zaguljive sparine rairila se
blaga svjeina, nadaleko mirie na zemlju, kamenje i gorko lie,
spustila se veer.
U umi, na prisojnoj strani planine, nalaze se seoski grotti i
vinski podrumi, maleno, patuljasto, bajkovito selo u umi, sve
sama proelja kamenih kuica koja nemaju stranje strane jer se
krov i kua gube u brijegu u ijoj su utrobi iskopani duboki
podrumi. Tu lei vino u velikim bavama, vino od prole jeseni, pa
i odpretprole, starijega nema. To je blago groano crno vino i
ima osvjeavaju i kiselkast okus po vonome soku i lupinama od
bobica groa; debele lupine kalifornijskoga groa daju mu kiseo
okus na koji se ovjek mora naviknuti da bi ga cijenio.
Sjedimo uz grotto na strmom umskom obronku na malenoj terasi do
koje se uspinje nespretnim stubama i na kojoj ima mjesta za dva
stola. Gorostasna se uzdiu stabla, stara divovska stabla, kesten,
platana, bagrem. Na vrhu kia bez prestanka rominja umilnom
melodijom, no skoro se nijedna kaplja ne sputa do nas, sve se
gube u gustoj strehi od lia i slijevaju niz tamna stabla.
Sjedimo u mraku s ruiastim vinom u malim bijelo-plavim zemljanim
kupicama.
Ispod naega terasastog otoia, okomito ispod nas, svjetluca
crvenkasto svjetlo podrumskoga predvorja, pogledavamo nadolje kroz
gusto lie starih bukvi. Na svjetlu svjetiljaka veselo se sjaji
mjed: rog lei na koljenima mukarca pred kojim je kupica vina. On
prinese rog usnama,, ovjek do njega, napola vidljiv, uzme bas-
trubu i kad zasviraju, pridrui im se i trei glas, neko njeno
drveno glazbalo to podsjea na fagot. Sviraju potiho, suzdrano,
pametno, dobro znajui da sjede u malenom,uskom predvorju i da
imaju malo sluatelja. Sviraju seosku glazbu, veselo, srdano, ne
bez ganua i humora, savreno sigurni u taktu, poletni, ne sasvim
isto ugoeni. Glazba je upravo kao i vino koje pijemo: dobra,
nevina, seoska, pouzdana, bez podmuklosti i estokih podraaja.
Tek to su do nas doprli zvui, tek to smo se na uskoj klupi
okrenuli da bismo gledali to se dolje zbiva, ve se pojavie
plesai. U ostatku dnevnoga svjetla koje jo oklijeva na malenome
trgu ispred podrumskoga ulaza, u ostatku svjetlosti svjetiljaka
koja tee iz predvorja pleu tri para. Vidimo ih kroz gustu mreu
bukovih stabala koja ih esto zaklanja.
Prvi su par dvije djevojice, jednoj dvanaest, drugoj sedam
godina. Starija je sva u crnome, crna pregaa, crne dokoljenice,
crne cipele. Mlada je sva u svijetlome, bijela pregaa, bose noge,
bosa stopala. Stanja plee vrlo pravilno, strogo u taktu i
savjesno, dobro joj ide, ne grijei u koracima, pouruje i
zastajkuje na pravome mjestu, lice joj je ozbiljno i poput blijede
latice jedva primjetno pliva u vlanoj, mlakoj tami veeri i ume.
Mlaa, sedam joj godina, jo ne zna pravilno plesati, tek eli
nauiti. Koraci su joj sveano dugi, neprestano gleda u noge svoje
partnerice koja ju tiho poduava, punanu donju usnu lagano dri
zubima povuenu nagore. Obje su djevojke ispunjene ozbiljnou i
sreom, a ples im odie djetinjim dostojanstvom.
Drugi se par sastoji od dvojice mladia, dvadesetogodinjaka.
Prvi, vii, gologlav je i ima kratke kovre, drugi na glavi nosi
nakrivljen pusten eir. Obojica se malo smjekaju i obojica se
predaju plesu s poneto napregnute volje silno se trudei da svaki
pokret izvedu ne samo tono, ve i da ga ukrase to veom
izraajnou. Daleko od sebe pruaju spojene ruke, zabacuju glavu
u zatiljak, povremeno duboko unu, obojica uvuku lea
pokuavajui izvesti najtee figure. Njihov ples potie puhaa na
drvenome glazbalu i on svira s vie njenosti i eznua. Dva se
plesaa smjekaju, onaj vii, predano, blaeno, zaljubljeno u sebe
i u svoj ples, onaj drugi vragolasto i blago zbunjeno, jednako
spreman prihvatiti lagan podsmijeh kao i pobrati pohvale. Onaj
vii lake e snai u ivotu.
Dvije djevojke koje ine trei par zovu se Luigina i Maria i obje
sam prije dvije godine gledao kako odlaze u kolu. Luigina je
junjakoga kova, laka, vrlo vitka, vrlo mrava, njezine visoke
njene noge i dugi tanki vrat puni su opore ljupkosti. No mnogo je
ljepa Maria kojoj sam jo donedavno govorio ti, ali se sada vie
i ne usudim. Licejoj je vrsto, svjee, oi svijetloplavei
odlune, kosa gusta, smea, a oblici i pokreti ve jedri i
djevojaki, doima se pomalo tromom, ali joj je pogled snaan i
rasan. Da sam momak iz sela, ne bih nijednu drugu uzeo osim
Marije. Nosi crvenu opravu, uvijek nosi crveno ili ruiasto.
Maria plee s Luiginom, crvena joj oprava ponegdje proviri pa se
ponovno izgubi iza bukova lia. Obje djevojke vrlo lijepo pleu,
pune su sree, nisu vie sputane dubokom djejom ozbiljnou kao
one dvije manje jo neosloboene, a niti su tate kao dva mladia.
Njima dvjema, Mariji i Luigini, najbolje pristaje mili, njeni
zvuk puhaa, vesela glazba bogata ukrasima i skokovima. Iznad
glava im plee zeleni umski suton, na elima im malen odsjaj
svjetla iz predvorja, a noge koraaju vrsto, sitno i gipko.
Tako je to, tamo dolje; iza crnih oblaka od bukovih stabala jo
tee svjetlost, tamo tee glazba, tamo pleu mladi ljudi, a drugi
stoje naslonjeni na stup predvorja, gledaju ih, hvale, kimaju
glavom, smiju se. No ovdje u mraku sjedimo mi, mi drugi, mi
stranci i umjetnici, na nekom drugom svjetlu, nekom drugom zraku,
oplahnuti nekom drugom glazbom. Nas ushiuju i oduevljavaju
stvari koje oni tamo ne vide: sjena lista na kamenu, izblijedjela
modra boja na bluzi etelice. Mi zavidimo i eznemo za stvarima
koje su onima prijeko bezvrijedne i posve obine. Oni pak u nas
vide neobine stvari i navade na kojima nam takoer zavide, a koje
su nama odavno dojadile. Moemo, ako hoemo, otii k onima
prijeko; nije nam zabranjeno s njima se pomijeati, sjediti uz
njihovu glazbu, s njima zaplesati. No mi ostajemo ipak u mraku
ispod starih platana, sluamo melodije trojice puhaa, promatramo
ljupku svjetlost to gasne na svijetlim licima, oslukujemo
Marijinu crvenu halju kako umi i bori se u tami to sve vie
pada, i zahvalno udiemo arobni dah sumraka i blaeni mir
malenoga seoskoga svijeta ija igra dotie samo nae oko, ija
nevolja nije naa, ija nam srea ne pripada.
Toimo ruiasto vino u modre glinene kupice dok se dolje
rasplesani likovi sve vie pretvaraju u sjene. Nestaje i crvena
Manjina oprava stapajui se s tamom. A svijetla, poput cvijea
blijeda lica gasnu i tonu. Samo topla crvena svjetlost u predvorju
die jae, i mi odlazimo prije negoli i ona istee.
(oko 1921.)
 Biljeka s putovanja

Travanjsko je vrijeme, u odrazu mokrih ulica na trenutak zasja

plavetnilo i sunce, a kada vjetar naas zastane, posvuda pjevaju
kosovi.
U malenom sam gradiu Jure koji se naslanja na planinski lanac
sivih stijena i gleda preko beskrajna arena prostranstva prema
dalekim Alpama.
Sino sam stigao ovamo odazvavi se pozivu da omanjem drutvu
ovdanjih ljubitelja umjetnosti itam svoje pjesme. Ponovno su mi
se, kao skoro svaki put pri takvim pothvatima, neobino mijeali
osjeaji, bio sam pomalo potiten i pomalo tuan, a u pozadini tih
osjeaja stajalo je pitanje: "Koja je svrha tvoje dananje
aktivnosti? Ima li tvoje itanje pjesama ikakva smisla? Jesi li
doputovao ovamo doista samo zato da bi naveer tijekom jednoga
sata zabavljao nekolicinu ljudi? A sam tvoj pjesniki rad - ima li
smisla? Je li to neto drugo osim prolazne zabave, za tebe i za
itatelje?"
Ipak sam sino u maloj dvorani odrao svoju veer poezije trudei
se dati joj neki smisao, pa stoga ni ovaj puta nisam mario ni za
svoju poeziju ni za zabavu sluatelja, ve sam se posve
usredotoio na predodbu: "Moda u ovoj dvorani sjedi neki ovjek,
moda ak i dva, i tomu je ovjeku sueno da u ovom veernjem satu
bude ranjen ili ga sudbina opomene jednom jedinom rijeju koja za
njega biva opomenom i upozorenjem, koja za njega vie nije zabava,
knjievnost i stvar obrazovanja, ve neposredno zalazi u njega,
stvara mu boli i radosti i na trenutak donosi novi poticaj
nastanku i borbi njegove due." Tako sam razmiljao itajui svoje
pjesme, ne kao da su to pjesme i moje djelo, ve kao da su udice
koje zabacujem da bih namamio ljude. I dok sam napeto i sveano
iitavao pjesme, naglaavajui u njima samo ono duhovno i
opominjue, u menije smijeei se sjedio dvojnik i sve to
promatrao s pomalo poruge, pomalo suosjeanja, ljubazno strpljiv.
1 tako je veer dobro prola; jer sve uspijeva, sve je mogue, sve
ima smisla kada je dvojnik u nama nazoan i kada gleda. No ipak je
u meni preostao i dio potitenosti i tuge, potreba za opravdanjem
mojih postupaka i moga ivota, tajanstvena praznina. Do kasno u
no sjedio sam s nekolicinom mladih ljudi kod svoga domaina,
pokuavao u razgovorima dobaciti koju rije, osjeao s odreenom
tugom i ironijom da nitko od nazonih veeras od mene nije dobio
nita drugo osim prolazne zabave, a onda sam uutio, oprostio se i
poao u postelju, ali sam vrlo malo spavao.
No danas, ovoga udljivoga travanjskog prijepodneva, ostao mi je
nakon doruka jo sat vremena za etnju gradom. Poao sam zajedno
s mjesnim upnikom s kojim sam se juer donekle sprijateljio, a
kada smo se pribliili kolodvoru s kojega je za pola sata polazio
moj vlak, on mi sa aljenjem ree da me ne moe dalje pratiti jer
da mora obaviti pogreb. Upitao sam tko je pokojnik, a upnik ree
da na ukopu nee biti nikoga osim pogrebnika i andara, jer da je
pokojnik nepoznata skitnica koju su juer pronali mrtvu na obali
rijeke, napola u vodi, s malom prostrijel-nom ranom na glavi i
malim revolverskim zrnom u mozgu; i da mu do sada nisu uspjeli
saznati ni imena ni podrijetla.
Sada sam najednom znao da nisam posve uzaludno doputovao ovamo sa
svojim pjesmama u putnoj torbi. Zapala me dunost koja mi je istog
trena ogrijala srce i uskoro sam poao sa upnikom na groblje na
kojem smo se, gacajui po vlanoj, blatnoj zemlji uspeli do
mokrog, svjee iskopanog groba. Posljednji grob do njega, onaj od
juer, bio je prekriven visoko naslaganim vijencima iz kojih su,
vlane i mlohave, visjele bijele vrpce sa zlatnim slovima. Od
andara sam saznao sve to je znao o pokojniku, ak je iz svoje
grube kone lisnice izvadio i malo, smijeno lagano revolversko
zrno i ja sam ga dotaknuo. Zatim smo koveg s bezimenim spustili u
raku, od mene je dobio zelenu granicu, koju sam bio otkinuo s
grobljanske ivice, a od upnika psalam, Oena i sveano "Spomeni
se, ovjee, da si prah i da e se u prah pretvoriti." Nisam
uope sumnjao da smo tu pokopali jednoga od mojih drugova -
putnika namjernika - jednoga od onih bez domovine i graanstva
prema kojima sam cijeloga ivota gajio neku vrstu ljubavi i
razumijevanja i koji su mi bliskiji od besprijekornih
starosjedilaca. Smijekom sam svome bratu poslao pozdrav u vlanu
raku, blagoslovio ga i sluao upnika kako milo i srdano izgovara
psalam dok mu oko gole glave vihore snjene pahulje. Oprostio sam
se od ukopnika, od andara, od groba i pohitao prema kolodvoru,
stigao na vlak i otputovao, zadovoljan svojim putovanjem, s
nekoliko stihova psalma u glavi i uvjeren da e jednom i na mome
grobu netko stajati i smijeiti se i za mnom spustiti zelenu
granicu.
(1922.)
 Egzotina umjetnost

Od kraja sedamnaestoga stoljea kineska je umjetnost, napose

porculan i vezovi, poela stizati u Francusku, tamo je brzo
djelovala, pa su je europska umjetnost i moda osamnaestoga
stoljea preradile u obliku razigranih "chinoiseries". Negdje
sredinom devetnaestoga stoljea ovamo je stigao, ovaj put iz
Japana, nov val istonoazijske umjetnosti, takoer preko Pariza
odakle je i djelovao. Oba puta bili su to proizvodi kasne, ve
izvjetae-ne klasicistike umjetnosti, bio je to upravo onaj dio
egzotike koji je zbog europske udaljenosti od prirode i
stanovitoga zamora morao djelovati najmanje zaudno. Poznata je
ona vrlo zamjetna sposobnost prilagodbe impresionizma japanskom
drvorezu i kliiranju. Ostala umjetnost egzotinih zemalja za
Europu nije postojala, barem ne kao umjetnost, u najboljem sluaju
kao etnografski specijalitet.
U meuvremenu, u posljednjih deset godina i to krajnje ubrzano,
egzotina je umjetnost u Europi poela djelovati. Tek to je
splasnulo zanimanje umjetnika i ljubitelja umjetnosti za Egipat,
tek to su visoko razvijene umjetnine iz Kine, Indije, ijama,
Jave kod nas donekle postale poznate, zapljusnuo nas je posve nov
val, prava, divlja egzotika, crnaka plastika, rezbarije i pletiva
Oceanije. Plesne maske i kumiri, primitivno-erotske umjetnine
Crnaca, pradrevne figure Kine sada su nam postale poznate, postale
nam neobine, postale nam vane.
Pobjedonosni (uostalom predivni i od mene iskreno prihvaeni)
prodor oslikanih lubanja, upavih plesnih krinki, stranih hi-mera
primitivnih naroda i razdoblja u tihi, mirni, pomalo dosadni hram
europskih umjetnina i umjetnikih izloaba, zasigurno je znak
propasti. Dodue, ne one propasti kakvu zamilja graanski
itatelj novina, kada ga naljuti Spengler2'1, ve one prirodne,
ispravne, zdrave propasti koja je istodobno poetak preporoda -one
vrste propasti koja nije nita drugo doli zamor prenaglaenih
funkcija u dui pojedinca i naroda, i isprva nesvjesna tenja
suprotnomu polu. U vremenima takvih ozraja propasti stalno se
javljaju neobini novi bogovi, prije sliniji avlu, i to je
dosad bilo razumno, postaje besmisleno, a ludost biva pozitivna i
ulijeva nadu, naizgled se sve granice briu, svako vrednovanje
postaje nemogue, pojavljuje se demiurg koji je ni dobar ni zao,
ni bog ni avao, ve samo stvaratelj, samo razontelj, samo slijepa
pra-snaga. Taj prizor prividne propasti isti je onaj koji se u
pojedincu pretvara u potresan doivljaj, udo, obrat. To je
trenutak doivljenog paradoksa, trenutak bljeska u kojem se dotiu
rastavljeni polovi, granice padaju, a norme se rastapaju. Pritom,
u odreenim okolnostima, propadaju i morali i poredci, no sam taj
proces toliko je iv, kako se samo zamisliti moe.
Tako doivljavam prodor egzotine umjetnosti iz Brazila, iz
Benina, iz Nove Kaledonije, iz Nove Gvineje. Ona Europi pokazuje
njezinu protuteu, ona odie izvornou i divljom snagom oplodnje,
mirie na praumu i krokodila. Ona vodi natrag na stupnjeve
ivota, u duevna stanja koja smo mi Europljani naizgled odavno
"prevladali". Mi ju neemo ponovno primiti niti na stupnju
stanovnika Oceanije. Ali ne razumom i znanou, ve krvlju i
srcem, mi moramo primiti sve te avle i kumire bez milosti. Ono
to smo u svojim umjetnostima, u svojoj duhovnosti, u religijama
stekli, odnjegovali, oplemenili i postupno raz-rijedili i
rasprili, svi ti nai ideali i ukusi, njima smo odgojili jednu
stranu ovjeka, na raun one druge, sluili smo bogu svjetlosti
mjeui mrane sile. I kao to Goethe, u svome nauku o bojama, o
tami ne pjeva kao o nitavilu, ve kao o stvaralakoj opreci
svjetlosti, tako sada (samo ne s Goetheovom
osvijetenou)umjetniki i duhovni svijet Europe stoji pred
tvorevinama s Bor-nea i iz Perua, divi se i mora priznati, dapae
duboko potovati ono to je donedavna bio uas i groza. I
najednom, ovjek razmilja i o tome kako najjai ljudi u
umjetnosti kasne Europe, Dostojevski i van Gogh, imaju tu divlju,
fanatinu sklonost k jezivom, taj miris zabranjena voa, tu
srodnost sa zloinom.
Tim putom odavno se krenulo i nikakve veinske odluke nee kota
vratiti unatrag. To je put Fausta k majkama. On nije udoban, nije
mio, ali je nuan.
(1922.)
 Izgubljeni perorez

Juer sam izgubio perorez i pritom se osvjedoio da moja

filozofija i spremnost na prihvaanje sudbine stoje na klimavim
nogama, jer taj me je sitni gubitak nerazmjerno rastuio, a jo i
danas sam u mislima s izgubljenim noiem mada sam sebe ismijavam
zbog takvih sentimentalnosti.
Lo je znak da me gubitak noia moe toliko rastuiti. U moje
hirove koje mogu kritizirati i protiv njih se boriti, ali ih se ne
mogu potpuno rijeiti, spada i to da se vrlo privreno vezujem uza
stvari koje sam neko vrijeme posjedovao, i svaki mije puta
nelagodno, pa ak i bolno kada se moram rastati od nekog dugo
noenog odijela ili eira ili tapa ili pak od stana u kojem sam
dugo proboravio, a da i ne spominjem neke jo tee rastanke i
oprotaje. No taj je noi pripadao vrlo rijetkim predmetima koji
su do sada preivjeli sve promjene u mom ivotu i desetljeima me
pratili kroza sve mijene. Dodue, ja posjedujemjo neke svete
sitnice iz davne prolosti, majin prsten, oev sat, nekoliko
fotografija i uspomena iz svoga ranog djetinjstva, no sve su te
stvari zapravo mrtve, one su muzej, lee u ormaru i jedva da ih
jednom godinje pogledam. Ali noi je godinama bio gotovo
svakodnevno rabljen predmet, tisuama puta spustio sam ga u dep,
izvadio, koristio za posao i igrariju, u prijanjim ga vremenima
vie puta izgubio i ponovno naao. Bio mi je drag taj noi i
valjda je zavrijedio ovu tubalicu.
To nije bio obian perorez kakvih sam u ivotu napretek imao i
potroio. Bio je vrtni noi s jednom jedinom, vrlo jakom otricom
zakrivljenom u obliku polumjeseca, u vrstom, glatkom drvenom
drku. Nije to bio predmet luksuza i igrarije, ve ozbiljno,
solidno oruje, pouzdano orue prastarog, prokuanog oblika. Ti
oblici potjeu iz iskustava pradjedova, unatrag stotina i tisua
godina, i esto dugo odolijevaju navali industrije s njezinom
ambicijom da prokuane oblike zamijeni nekim nepotvrenim, novim,
besmislenim i neozbiljnim oblicima, jer industrija svoju
opstojnost gradi na tome da suvremeni ovjek vie ne voli predmete
s kojima radi i s kojima se igra, ve da ih lako i esto mijenja.
Kada bi, kao u starim vremenima, svatko u svom ivotu jedan jedini
puta kupio vrst, dobar, plemenit no i briljivo ga uvao do
kraja ivota, to bi bilo s tvornicama noeva? Ne, danas ljudi
svaki as mijenjaju no i vilicu, gumb za manetu, eir, tap za
hodanje i kiobran, industrija je uspjela sve te predmete
podrediti modi, a od modnih oblika, proraunatih za jednu sezonu,
ne moe se traiti da posjeduju ljepotu, ivahnost i ispravnost
onih prastarih, prokuanih, pravih oblika.
Jo se dobro sjeam dana kada sam doao u posjed svoga lijepoga
srpolikog vrtnog noia. Bio sam tada na vrhuncu, u svakom
pogledu, a tako sam se i osjeao. Bio sam netom oenjen, bio sam
pobjegao iz grada i zatoenitva neprivlanog posla i sada sam
sjedio, neovisan i samo sebi odgovoran, u lijepom selu na
Bodenskome jezeru, imao uspjeha s knjigama koje sam pisao i
smatrao ih vrlo dobrima, imao sam na jezeru amac na vesla, ena
je ekala prvo dijete, pa sam se dao u velik pothvat ija me
vanost cijeloga ispunjala: gradnju vlastite kue i stvaranje
vlastitog vrta. Zemljite je ve bilo kupljeno i dimenzije
iskolene, i hodajui parcelom katkada sam osjeao ljepotu i
dostojanstvo toga pothvata, inilo mi se da polaem kamen temeljac
za sva vremena i za sebe, svoju enu i djecu ovdje osnivam
domovinu i utoite. Nacrti kue bili su gotovi, a vrt je u mojoj
predodbi polako poprimao oblik sa irokom, dugom sredinjom
stazom, zdencem, livadom s kestenima.
U to vrijeme, moglo mi je biti kojih trideset godina, jednoga dana
za mene je parobrodom stigla teka poiljka, pa sam pomagao u
njezinu izvlaenju s mosta za iskrcaj robe. Dolazila je od tvrtke
za ureenje vrtova i sadravala sve same alatke za vrt: tihae,
lopate, grablje, budake, motike (meu kojima me osobito oduevila
ona s labuim vratom) i jo druge tomu sline stvari. Izmeu njih,
briljivo umotani u krpe, leali su manji i osjetljiviji predmeti
koje sam radosno odmotavao i razgledavao, a meu njima je bio i
zakrivljeni noi koji sam istog trena rasklopio i promotrio.
Njegov sjajni novi elik svjetlucao mi je u oi, vrsto i napeto
skoila je stranja opruga, a poniklani okovi drka bljeskali.
Tada je to bio maleni privjesak, siuan dodatak mojoj opremi.
Nisam ni mislio da e jednom od sveg mojeg lijepog mladog posjeda,
od kue i vrta, obitelji i zaviaja taj noi biti jedini komadi
koji e mi jo pripadati i uza me ostati.
Nije dugo potrajalo i ve sam si novim noiem skoro odsjekao
prst; oiljak jo i danas nosim. U meuvremenu, vrt je bio
napravljen i zasaen, kua sagraena, i mnogo je godina noi bio
moj pratitelj pri svakom odlasku u vrt. Njime sam obrezivao voke,
a suncokrete i dalije sjekao u struke, njime sam rezbario drke
bia i lukove za svoje sinie. Svakoga dana, osim za kraih
putovanja, nekoliko sam sati proveo u vrtu o kojem sam se svih tih
godina sam skrbio, kopajui i sadei, sijui i zalijevajui,
gnojei i berui, a u hladnijim dobima godine uvijek mi je u kutu
vrta gorjela vatrica u kojoj sam palio korov i staro korijenje i
svakovrsne otpatke. Moji su sinovi tamo rado stajali, gurali u
vatru ibe i trske, pekli krumpire i kestenje. Pritom mije noi
jednom pao u vatru i na drku se napravila mala opeklina koju je
otada nosio i po kojoj bih ga prepoznao meu svim noevima
svijeta.
A onda je dolo vrijeme kada sam mnogo putovao, jer se vie nisam
osjeao odve ugodno u lijepoj kui na Bodenskome jezeru. esto
sam ostavljao svoj vrt i putovao svijetom kao da sam negdje
napustio i zaboravio svoju najvaniju stvar, putovao sam do
najudaljenijega jugoistoka Sumatre i vidio velike zelene leptire
kako svjetlucaju u dungli. A kada sam se vratio, ena se sa mnom
sloila da prodamo kuu i napustimo selo. Ispostavilo se da su za
sinove koji su odrastali potrebne kole i tota drugo, daje
ostanak ovdje izgubio svoj smisao i daje moj san o srei i uitku
u toj kui bio pogrean san koji se morao pokopati.
U predivnom starom vrtu s ogromnim prastarim stablima blizu
jednoga lijepoga vicarskoga grada, s pogledom na oblinje sveane
snjene planine, ponovno sam palio svoje uobiajene jesenje i
proljetne vatre, a kad me i u novom prebivalitu ivot titao,
tota mi teko ilo i neskladno zvualo, krivnju sam traio as
tu, as tamo, esto i u vlastitom srcu, a dok sam promatrao svoj
snani vrtni noi sjetio sam se Goetheove izvrsne upute za
sentimentalne samoubojice, da si smrt ne uine odve ugodnom, ve
daju zaslue junatvom i da si barem vlastitom rukom zariju no u
srce. Ali to nisam mogao, isto kao ni Goethe.
Doao je rat i ubrzo razloge svoga nezadovoljstva i melankolije
vie nisam morao traiti daleko, ve sam ih jasno prepoznavao
znajui da se tu nita ne moe izlijeiti i daje preivljavanje
pakla toga vremena unato svemu dobra terapija protiv samoive
sjete i razoaranosti. Nastupila su vremena kada sam noi jo
rijetko rabio, jer je bilo previe drugoga posla. I tako je
postupno sve poelo kliziti, najprije Njemako Carstvo i njegov
rat koji je promatrati iz inozemstva u ono doba bila muka bez
premca. A kada je rat svrio, i u mom se ivotu tota okrenulo i
promijenilo. Vie nisam posjedovao vrt ni kuu, morao sam se i od
obitelji odvojiti te zapoeti i dokraja iskuati godine samovanja
i osvjetenja. Tada sam esto u dugim, vrlo dugim zimama izopenja
sjedio u hladnoj sobi pred malim kaminom, spaljivao pisma i novine
i rezuckao svojim starim noiem drvo prije nego bih ga gurnuo u
vatru te gledao u plamen promatrajui svoj ivot, svoju ambiciju,
svoje znanje i cijelo svoje bie kako polako sagorijeva
pretvarajui se u isti pepeo. I premda me moje bie, moja
ambicija, tatina i sva ona nejasna ivotna arolija poslije
ponovno sve vie zaokupljala, ipak sam bio pronaao utoite,
spoznao jednu istinu, a zaviaj, koji nikada u ivotu nisam uspio
osnovati i posjedovati, poeo je rasti u mom vlastitom srcu.
Ako mi sada toliko nedostaje taj vrtni noi, koji me pratio na
dugome putu, to nije ni junaki ni mudro. Noja danas ne elim biti
ni junaan ni mudar, za to sutra imam vremena.
(1924.)
 to je pjesnik naveer vidio

Junije srpanjski dan arei se zalazio, planine su plivale u

modroj ljetnoj omaglici s ruiastim vrhovima, u poljima se na
sparini kuhao teki urod, nabreklije kukuruz stajao visok i jedar,
u mnogim je poljima ito ve bilo pokoeno, a u mlaki, brana-sto
zasieni miris pranjave seoske ceste iz polja i vrtova slijevali
su se slatki i prezreli mirisi razliita cvijea. U gustome
zelenilu zemlja je jo zadravala dnevnu toplinu, a seoski zlatni
zabati blistali su toplim odsjajem u sutonu koji pada.
Iz jednoga sela prema drugome uzavrelom je cestom hodao zaljubljen
par, polako i besciljno, odgaajui rastanak, as njeno se drei
za ruke, as zagrljeni, rame uz rame. Hodali su lijepo i meko,
svjetlucavi u laganoj ljetnoj odjei, u bijelim cipelama,
gologlavi, noeni ljubavlju, u tihoj groznici veeri, djevojka
bijela lica i vrata, mukarac tamno preplanuo, oboje vitki i
uspravni, oboje lijepi, oboje sjedinjeni u osjeaju trenutka i kao
jednim srcem hranjeni i tjerani, no oboje ipak duboko razliiti i
meusobno udaljeni. Bio je to trenutak u kojem se prijateljstvo
htjelo prometnuti u ljubav, a igra u sudbinu. Oboje su se
smijeili i oboje bijahu gotovo tuno ozbiljni.
Nitko u tom asu nije prolazio cestom izmeu dvaju sela, radnici u
polju ve su poli na poinak. U blizini jedne seoske kue, koja
je svijetlo sjala izmeu stabala kao da je jo uvijek na suncu,
zaljubljeni su zastali i zagrlili se. Mukarac je njeno poveo
djevojku do ruba ceste uz koju se protegnuo zidi, sjeli su na
njega da bi jo bili zajedno, da se ne bi morali vratiti u selo i
k ljudima, da ne bi ve potroili ostatak zajednikoga puta. Tiho
su sjedili na zidu, meu karanfilima i kamenikama, a iznad njih
lie vinove loze. Kroz prainu i mirise dopirali su zvui sela,
cika djeje igre, zov majke, muki smijeh, zvui staroga
glasovira, daleki i plahi. Sjedili su tiho naslonjeni jedno na
drugo, ne govorei, osjeajui zajedno kako lie nad njima tamni,
mirisi oko njih se roje, a topli se zrak jei u prvoj slutnji rose
i hladnoe.
Djevojkaje bila mlada, vrlo mlada i lijepa, vitak i prekrasan iz
lagane se oprave izvijao visok, svijetao vrat, a iz kratkih rukava
vitke i duge, svijetle ruke. Voljela je svoga prijatelja,
vjerovala da ga veoma voli. Mnogo je o njemu znala, dobro gaje
poznavala, dugo su se druili. Cesto bi se na trenutak prisjetili
svoje ljepote i svoga spola, njeno produili stisak ruke i ovla
se, kao u igri, poljubili. Bio joj je prijatelj, pomalo i
savjetnik i pouzdanik, stariji, upueniji, i samo je katkad nad
nebom njihova prijateljstva na trenutak bljesnulo, kratko drago
sjeanje da izmeu njih ne postoji samo povjerenje i
prijateljstvo, ve i tatina, elja za moi, pa i slatko
neprijateljstvo i privlanost spolova. Sada je to htjelo sazreti,
sada se i to drugo rasplamsalo.
I mukarac je bio lijep, no bez one mladosti i svjeine kao u
djevojke. Bio je mnogo stariji od nje, iskuao je ljubav i
sudbinu, doivio brodolom i novo isplovljenje. Zamiljenost i
samosvijest otro su mu bili urezani u mravo smee lice, a
sudbina naborana na elo i obraze. No te je veeri gledao blago i
predano. Njegova se ruka poigravala djevojinom rukom, lagano i
blago prelazila du cijele ruke, preko zatiljka, ramena i grudi
prijateljice, opisujui malene razigrane putove njenosti. A kada
su mu iz tiha, u suton utonula lica ususret pola njezina usta,
ljupka i strpljiva kao cvijet, dok je u njemu bujala njenost i
rasla glad strasti, neprestance je mislio na to i znao da su mnoge
druge mile ene isto tako hodale s njim za ljetnih veeri, da su
na drugim rukama, drugim kosama, oko drugih ramena i bokova
njegovi prsti opisivali ove iste putove njenosti, daje vjebao
naueno, ponavljao doivljeno, da je cijela ova struja osjeaja za
njega bila neto drugo nego za djevojku, neto lijepo i milo, ali
ne vie novo, ne jo nevieno, ne jo neokuano i sveto.
I ovaj napitak mogu pijuckati, pomislio je, i on je sladak, i on
je aroban, i moda ovaj mladi cvijet mogu bolje voljeti,
znalaki, obazrivije, njenije no to bi to mogao neki mladi,
negoli sam to i sam mogao prije deset, prije petnaest godina. Mogu
ju njenije, pametnije, ljubaznije prenijeti preko praga prvoga
iskustva nego bilo tko drugi. To fino, plemenito vino mogu kuati
plemenitije i zahvalnije od ikojega mladca. No ne mogu joj skriti
da nakon opojnosti dolazi sitost, ne mogu joj, poto proe prva
opojnost, glumiti voljenoga o kakvome sanja, koji ostaje u zanosu.
Gledat u ju kako drhti i plae i bit u hladan i potajno
nestrpljiv. Plait u se trenutka, ve sada se plaim trenutka,
kada e oima koje se bude morati okusiti otrenjenje i kada joj
lice vie ne bude cvijet, nego se razvue u grimasu uasnuto
spoznajom o izgubljenom djevojatvu. Sjedili su utke na zidu u
procvjeta-lom bilju, privijeni jedno uz drugo, s vremena na
vrijeme podila bi ih jeza poude i tjenje sljubila. Tek tu i
tamo rekli bi pokoju rije, nerazgovijetnu, djetinjastu rije:
dragi - duo - mila -voli li me?
Tada iz seoske kue, iji je odsjaj u tami lia takoer stao
blijedjeti, izae dijete, malena djevojica, od kojih deset
godina, bosonoga, na vitkim preplanulim noicama, u kratkoj,
tamnoj haljinici, tamne duge kose iznad blijedosmeega lica.
Dolazila je zaigrano, neodluno, pomalo zbunjeno, nosei u ruci
ue za preskakanje, dok su noice beumno trale cestom.
Mijenjajui korake razigrano je prilazila mjestu nakojem su
zaljubljeni sjedili. Stigavi do njih usporila je hod kao da
nerado prolazi, kao daju neto tamo vue kao to nonoga leptira
privlai cvijet plamen-ca. Tiho je procvrkutala pozdrav "buona
sera'.Djevojka joj ljubazno kimnu sazida, mukarac joj ljubazno do
viknu: "Ciao, cara mia."
Dijete je kraj njih prolazilo, polako, nerado, sve vie i vie
oklijevajui, a nakon pedeset koraka zastalo, okrenulo se,
oklijevajui, ponovno se pribliilo, prolo blizu pokraj
zaljubljenog para, zbunjeno i nasmijeeno pogledalo, produilo,
nestalo u vrtu seoske kue.
"Kako je samo zgodna!" ree mukarac.
Proteklo je malo vremena, sumrak jedva da se produbio, kadli
djevojica ponovno izae kroz vrtni ulaz. Naas je zastala,
potajice pogledala niz ulicu traei zidi, lie loze,
zaljubljeni par. A onda je stala trati prema ulici brzim trkom na
bosim, gipkim stopalima, proletjela pokraj para, u trku se
okrenula, odskakuta-la do vrtnih vrata, na minutu zastala, pa onda
protrala jo jednom, jo dvaput, triput u tihom, usamljenom trku.
Zaljubljeni par utke ju je promatrao kako tri, okree se, kako
joj kratka, tamna haljinica udara o vitke djeje noge. Osjeali su
daje taj trk bio njima posveen, daje arolija iz njih sjala, da
ta malena djevojica u svom djejem snu osjea slutnju ljubavi i
bezglasnu opojnost uvstva.
Djevojin se trk sada pretvorio u ples, pribliavala se leb-dei,
njiui se, mijenjajui korak. Mali je lik usamljeno plesao u
mraku na bijeloj cesti. Njezin je ples iskazivao poast, njezin
mali djeji ples bio je pjesma i molitva upravljena budunosti,
ljubavi. Ozbiljno i predano prinijela je svoju rtvu, lebdei amo,
lebdei tamo, nestavt na kraju u tamnome vrtu.
"Opinili smo ju", ree zaljubljena djevojka. "Ona osjea ljubav."
Prijatelj je utio. Mislio je: moda je to dijete u svojoj malenoj
opijenosti plesom ljepe i punije uivalo u ljubavi no to e ju
ikada doivjeti. Mislio je: moda smo i nas dvoje ve kuali ono
najbolje i najsrdanije od svoje ljubavi, a ono to se jo moe
desiti jest sumoran svretak.
Ustao je i podigao prijateljicu sa zida.
"Mora poi," ree, "kasno je. Otpratit u te do raskrija."
Utonula u san stajala je seoska kua i vrt kada su proli kraj
njezinih vrata. Preko ulaznih vrata visjeli su cvjetovi ipka jo
se vedro i svijetlo rumenei u noi koja pada.
Zagrljeni su stigli do raskrija. Za rastanak, strasno su se
poljubili, otrgli, razdvojili, jo jednom se oboje okrenuli, jo
jednom poljubili, no poljubac vie nije donosio sreu, ve samo
vreliju e. Djevojka je pruila korak, a on dugo za njom gledao.
I u tom je trenutku prolost bila s njim i gledala ga u oi: drugi
rastanci, drugi noni poljupci, druge usne, druga imena. Obuze ga
tuga i on polako poe natrag svojom cestom, a iznad stabala
izaoe zvijezde.
U toj noi, u kojoj nije usnuo, misli su mu dole do zakljuka:
beskorisno je ponavljati prolost. Jo bih pokoju enu mogao
voljeti, moda mi jo koju godinu pogled bude svijetao, ruka
njena i moj poljubac enama drag. A onda u se morati rastati, no
to e biti u porazu i oaju, danas to jo mogu dobrovoljno
uiniti. Odricanje, koje danas znai pobjedu, tada e biti jo
samo prezira vrijedno. Stoga se ve danas moram odricati, ve
danas rastajati.
Mnogo sam danas nauio, mnogo jo moram nauiti. Moram uiti od
djeteta koje nas je razdragalo svojim tihim plesom. U njemu je
procvjetala ljubav kada je naveer ugledalo ljubavni par. Rani
val, tjeskobno lijepa slutnja uitka potekla je tom djetetu kroz
krv i ono je zaplesalo jer jo ne moe voljeti. Tako i ja moram
nauiti plesati, poudu pretvarati u glazbu, putenost u
molitvu. Tada u uvijek moi voljeti i nikada vie prolost neu,
morati ponavljati. To je put kojim elim poi.
(oko 1924.)
 Strani grad na jugu

Taj grad jedan je od najaljivijih i najunosnijih pothvata

modernoga duha. Njegov nastanak i ureenje poivaju na genijalnoj
sintezi, kakvu su mogli smisliti samo vrlo temeljiti poznavatelji
psihologije itelja velegrada, ako ih ve ne elimo opisati kao
izravan utjecaj velegradske due, kao ostvarenje njezina sna. Jer
njegovim osnutkom u idealnom savrenstvu ostvaruju se sve elje za
odmorom i prirodom kakve gaji svaka prosjena velegradska dua.
Poznato je da se stanovnik velegrada niim toliko ne zanosi koliko
prirodom, idilom, mirom i ljepotom. No poznato je da su sve te
lijepe stvari, za kojima on toliko udi i kojima je zemlja
donedavno obilovala, njemu posve neprobavljive i nepodnoljive. A
kako ih on ipak eli imati, jer sije prirodu uvrtio u glavu, ovdje
mu je, kao to postoji kava bez kofeina i cigarete bez nikotina,
izgraena bezopasna i higijenska priroda bez prirode. A pritom,
mjerodavno je bilo ono vrhovno naelo moderne primijenjene
umjetnosti, zahtjev za apsolutnom "izvor-nou". Moderno
obrtnitvo s pravom naglaava taj zahtjev koji u ranijim vremenima
nije bio poznat jer je tada svaka ovca doista bila prava ovca i
davala pravu vunu, svaka krava bila prava krava i davala pravo
mlijeko, a umjetne ovce i krave jo nisu bile izumljene. No kada
su izumljene i gotovo potisnule one prave, uskoro je izumljeni
ideal izvornosti. Prola su vremena kada su naivni kneevi u nekoj
od njemakih dolina gradili umjetne ruevine, imitacije
pustinjakih prebivalita, malu patvorenu vicarsku ili imitaciju
Posillipa.Dananjim je poduzetnicima strana ona apsurdna pomisao
da bi velegradskom poznavatelju pokuali doarati Italiju u
blizini Londona, vicarsku kod Chemnitza ili Siciliju na
Bodenskome jezeru. Nadomjestak za prirodu kakav zahtijeva dananji
graanin, obvezno mora biti izvoran, nepatvoren kao srebrnina
kojom objeduje, izvoran kao biserje koje nosi njegova ena, i
nepatvoren kao ljubav koju u srcu gaji prema narodu i Republici.
Sve to ostvariti nije bilo lako. Imuni stanovnik velegrada za
proljee i za jesen trai jug koji odgovara njegovim predodbama i
potrebama, pravi jug s palmama i limunovim stablima, modra jezera,
slikovite gradie, a sve se to lako moe dobiti. No on, povrh
toga,' trai i drutvo, trai higijenu i istou, trai gradsko
ozraje, glazbu, tehniku, eleganciju, on oekuje prirodu
bezrezervno podreenu ovjeku i njegovom rukom preoblikovanu,
prirodu koja mu, dodue, nudi drai i iluzije, no koja je
fleksibilna i od njega nita ne trai, u koju se on moe udobno
smjestiti sa svim svojim velegradskim navikama, obiajima i
zahtjevima. Meutim, kako je priroda najneumoljivija od svega nam
poznatoga, ispunjavanje takvih zahtjeva ini se gotovo nemoguim.
No ljudskoj radinosti, znamo, nita nije nemogue. I sanje
ostvaren.
Strani grad na jugu nije se, naravno, mogao proizvesti u jednom
jedinom primjerku. Napravljeno je trideset ili etrdeset takvih
idealnih gradova. Danas ih susreemo na svakom iole pogodnom
mjestu, a pokuam li opisati neki od njih, to, dakako, nije ovaj
ili onaj grad, on nema osobnoga imena, kako to ga nema ni Fordov
automobil, ve je samo primjerak, jedan od mnogih.
Izmeu dugih, lagano zakrivljenih podzidanih obala lei blago
uzburkano modro jezero, a uz njegov rub ljudi uivaju u prirodi.
Uz obalu plove bezbrojni mali amci na vesla s veselo prugastim
markizama i arenim zastavicama, elegantni lijepi amci s malim,
ljupkim jastucima i isti kao operacijski stolovi. Njihovi
vlasnici hodaju obalom gore-dolje, svim prolaznicima neprestance
nudei brodice za iznajmljivanje. Ti mukarci hodaju u odijelima
poput mornarskih, golih prsa i golih preplanulih ruku, govore
pravim talijanskim jezikom, ali jednako mogu i na svakom drugom
jeziku dati obavijest, imaju sjajne junjake oi, pue duge,
tanke cigare i djeluju slikovito.
Uzdu obale plove amci, uz rub jezera protee se etalite,
dvostruka ulica iji je dio do jezera, ispod uredno okresanih
stabala, rezerviran za pjeake, dok je unutranji dio bljetava,
uzavrela prometnica to vrvi hotelskim autobusima, automobilima,
tramvajima i zapregama. Uz tu cestu smjestio se strani grad koji
ima jednu dimenziju manje od ostalih gradova: protee se samo u
duinu i visinu, ali ne i u dubinu. Sastoji se od gustog, velebnog
pojasa hotelskih zgrada. No iza toga pojasa, atrakcija je koju se
ne smije ne vidjeti, tamo se dogaa pravi jug, tamo je, naime,
doista smjeten jedan stari talijanski gradi u kojem se na
tijesnoj trnici jakih mirisa prodaju povre, kokoi i ribe, u
kojem bosonoga djeca limenkama od konzervi igraju nogomet, a majke
razbaruenih kosa i snanih glasova galame izvikujui milozvuna
klasina imena svoje djece. Tu mirie na salamu, na vino, na
zahod, duhan i runi rad, tu veseli mukarci u kouljama stoje
ispred otvorenih vrata duana, postolari sjede na cesti tucajui
kou, i sve je izvorno i vrlo areno i originalno i na toj bi
sceni u svakom trenutku mogao otpoeti prvi in neke opere. Tu se
mogu vidjeti stranci kako s velikom znatieljom otkrivaju mjesto,
a od onih kolovanih esto se uju razumne izjave o narodnoj dui
ovdanjega puka. Prodavai sladoleda malim kloparavim kolicima
probijaju se uskim ulicama izvikujui svoje poslastice, ponegdje u
nekom dvoritu ili na omanjem trgu zasvira vergl. Svakoga dana
stranac u ovome malome, prljavom i zanimljivom gradu provede sat
ili dva, kupuje izratke od pletene slame i razglednice, pokuava
govoriti talijanski i skuplja dojmove. Ovdje se i vrlo mnogo
fotografira.
Jo dalje, iza staroga gradia, prostrla se zemlja sa selima i
livadama, vinogradima i umama, tamo je priroda jo onakva kakva
je oduvijek bila, divlja i neuljuena, no stranci malo od toga
vide, jer kada se s vremena na vrijeme automobilom provezu kroz tu
prirodu, oni livade i sela uz rub ceste vide jednako pranjavima i
neprijateljskima kao i drugdje.
Stoga se stranac s takvih izleta ubrzo opet vrati u idealni grad.
Tamo stoje veliki, viekatni hoteli kojima upravljaju inteligentni
direktori s uglaenim i briljivim osobljem. Tamo jezerom plove
ljupki parobrodi, a cestom prolaze elegantna kola, posvuda noga
stupa po asfaltu i cementu, posvuda je svjee pometeno i
poprskano, posvuda se na prodaju nudi galanterija i osvjeenja. U
hotelu Bristol stanuje bivi francuski predsjednik, a u hotelu
Park njemaki rajhskancelar, ljudi odlaze u elegantne kavane i
sreu poznanike iz Berlina, Frankfurta i Miinchena, itaju novine
iz domovine i tako iz operetne Italije staroga grada ponovno
uranjaju u dobro, solidno ozraje domovine, velegrada: rukuju se
svjee opranim rukama, uzajamno pozivaju na osvjeavajua pia, u
meuvremenu telefoniraju s tvrtkom u domovini, kreu se l|ubazno i
ivahno meu ljubaznim, dobro odjevenim, zadovoljnim ljudima. Na
hotelskim terasama, iza balustrada i stabala oleandra sjede slavni
pjesnici i zamiljena pogleda zure u povrinu jezera, povremeno
primaju predstavnike tiska i uskoro se sazna na kojem djelu sada
radi pojedini majstor. U ugodnom, malom restoranu moe se vidjeti
omiljena glumica iz domovinskog velegrada kako sjedi odjevena u
kostim, kao u snu, i desertom hrani pekinezera. 1 ona je
oduevljena prirodom i esto do pobonosti ganuta kada naveer u
sobi br. 178 hotela Palae otvori prozor i ugleda beskrajan niz
treperavih svjetala to se pruaju du obale i sanjarski nestaju s
onu stranu zaljeva.
Spokojno i zadovoljno ljudi eu promenadom, tu su i Mull-erovi iz
Darmstadta, a uje se da e sutra u dvorani ljeilita nastupiti i
talijanski tenor, jedini kojeg se nakon Carusajo doista moe
sluati. Predveer ljudi gledaju malene parobrode kako se vraaju
u luku, promatraju putnike koji izlaze, ponovno susreu poznanike,
na trenutak zastanu pred nekim izlogom punim staroga namjetaja i
vezova, a onda zahladi i ljudi se vraaju u hotel, iza zidova od
betona i stakla, u kojem blagovaonica ve svjetluca odbljeskom
porculana, stakla i srebra i u kojem e se poslije odrati manji
bal. Glazba je ionako ve tu, i tek to su obavljene pripreme za
veernji izlazak, ve vas doekuju umilni, lelujavi zvui.
Pred hotelom, s veeri se polagano gasi rasko cvijea. Tu u
lijehama izmeu betonskih zidova stoji gusto i areno, bujno
procvalo cvijee, kamelije i rododendroni, a izmeu njih visoke
palme, sve nepatvorene, i bujne hortenzije pune jedrih, hladno
modrih kuglica. Sutra je skupni izlet u -aggio i ljudi mu se
raduju. A stigne li se sutra zabunom umjesto u -aggio u neko drugo
mjesto, u -iggo ili -ino, nikakva teta, jer tamo e se nai isti
ovakav idealan grad, isto jezero, ista podzidana obala, isti
sliko-vito-veseli stari grad i isti dobri hoteli s visokim
staklenim zidovima iza kojih nas pri objedu gledaju palme, i ista
dobra, meka glazba i sve to inae pripada ivotu graanina kada
si eli ugoditi.
(1925.)
 Izlet u grad

Napusti li pustinjak nakon dugih godina svoju sobicu te se zaputi

u grad i blizinu ljudi, on obino za taj svoj potez moe navesti
odline razloge, ali je rezultat najee smijean. Pustinjak
treba ostati pustinjakom kao postolar postolarom. Da pustinja-tvo
nije nikakvo zanimanje ili daje manje vrijedno, isto kao i
proenje, pomodno je europsko miljenje koje nitko nee shvatiti
ozbiljno. Pustinjak je zanimanje isto kao i postolar, isto kao
prosjak, isto kao razbojnik, isto kao ratnik, to je mnogo starije,
vanije, svetije zanimanje negoli su primjerice pseudozanimanja
poput sudskog ovrho voditelj a, profesora estetike i tomu slino.
I kada netko ispadne iz svoga zanimanja, iz svoje krinke i uloge,
makar to uinio iz najrazumljivijih i najdraesnijih razloga, iz
toga se obino izrodi nekakva glupost.
Tako je bilo i sa mnom kada sam, nezadovoljan sobom i svojim
ivotom, za sobom zakljuao svoju sobu u planini i na trenutak
poao meu ljude, u grad. Uinio sam to iz znatielje i elje za
novim doivljajima i doticajima, uinio sam to u slabanoj nadi da
u moda ponovno doivjeti malo radosti, zabave i zadovoljstva
nakon to sam dugo osjeao tek prezasienost i bol. Nadao sam se
da e mi se moda posreiti da se ponovno odmjerim s drugim
ljudima i da ljude i sebe samoga ponovno mogu shvatiti ozbiljno.
Bio sam voljan prepustiti se utjecaju grada, mnotva, javnosti,
umjetnosti, trgovine, ukratko, svim arolijama ovoga svijeta,
osloboditi se teine i umiljene mudrosti pustinjaka i mislioca,
ponovno biti ovjek, dijete, ponovno moi vjerovati u smisao i
ljepotu ljudskoga ivota. ovjek mojega kova koji u biti ne moe
vjerovati u vrijednost ljudskoga ivota, no kojemu su oni
uobiajeni putovi spasenja koji naivne vode u samoubojstvo i
ludilo, zaprijeeni i nemogui, kojega je, dakle, priroda valjda
upravo zato izmislila da bi sebi i drugima na vlastitu primjeru
dokazivao besmislenost i bezizlaznost onoga to je priroda
zapoela uputajui se u eksperiment zvan "ovjek", takav ovjek,
naravno, ima pomalo teak ivot te stoga, s vremena na vrijeme,
osjeti potrebu povui neki drugi registar i neto u svom ivotu
promijeniti ne bi li on moda bio malo podnoljiviji i ljepi.
Tako sam, dakle, sa svojim kovegom doputovao u grad i tamo, usred
ljudskoga okruenja, unajmio sobu. Nije bilo lako naviknuti se na
ovdanji ivot. U zauujue, nevjerojatno vrijeme ti su ljudi
zorom ustajali, nou se vraali kui, svirali glasovir i violinu,
kupali se, trali gore-dolje. Veinom su to bili poslovni ljudi
ili njihovi namjetenici, i svi su imali strano mnogo posla.
Naime, jedni su doista imali mnogo posla, jer su im poslovi slabo
ili, pa su bili preoptereeni nastojanjima da ih poboljaju. Svi
su bili preoptereeni i skoro svi proizvodili ili trili stvari
koje ovjeku u ivotu nisu potrebne i koje su izmiljene samo zato
da bi proizvoau i trgovcu donijele zaradu. Neke sam od tih
predmeta iskuao iz znatielje. Budui da sam usred buke i guve
uspijevao vrlo malo spavati, od jednoga od tih trgovaca kupio sam
sredstvo za spavanje, od drugoga neke knjige ija je svrha bila
ugodno zabaviti itatelja. No sredstvo za spavanje, umjesto da me
uspava, samo me uznemirilo i razdrailo, a knjige, umjesto da me
zabave, usred bijela dana su me uspavale. A tako je u biti bilo sa
svime. Bila je to igra koja je sve igrae, kako trgovce tako i
kupce, oito silno zabavljala, no koju nitko nije pomiljao
ozbiljno shvatiti. Bilo je vrijeme uoi velikoga godinjeg
blagdana kojemu je smisao, sjedne strane, unaprijediti industriju
i na nekoliko tjedana oiviti trgovinu, s druge pak strane,
izlaganjem otpiljenih mladih stabala u svim gradskim stanovima
probuditi neku vrstu sjeanja na prirodu i umu i slaviti radosti
obiteljskog ivota. To je takoer bila igra i dogovor koji sam
uskoro prozreo. Niti je postojao itko komu je sjeanje na prirodu
i umu bilo potrebno ili koji bi bio toliko budalast da sobne
jelke smatra prikladnim sredstvom za njegovanje uitka u prirodi,
niti je veina naroda s osobitim potovanjem slavila obitelj, brak
i blagoslovljenost djecom, ve ih je gotovo openito doivljavala
kao teret. No taj je blagdan etiri tjedna zaokupljao milijune
namjetenika i dva dana svim iteljima prireivao jednostavnu
zabavu. ak i meni, strancu, nudili su kolae i eljeli sretne
blagdane, a u kuama, koje na to uope nisu bile naviknule,
nekoliko sati trajale su orgije obiteljske sree.
Inae, grad je u to vrijeme izgledao draesno. U irokim
trgovakim ulicama, danju i nou kua do kue, prozor do prozora,
bljetali su obiljem svjetlosti, izloenom robom, cvijeem,
igrakama, i inilo se daje sav onaj tako teki i ozbiljni
poslovni ivot milijuna ljudi zapravo aljiva i dobro smiljena
zabavna igra. No stranca je svakako mogla smetati navada
gostioniara da i na tim mjestima omame, na kojima ovjek pokuava
na nekoliko sati zaboraviti prirodu, obitelj, posao i sve drugo i
isprati ih ukusnim piima, da su i na tim tihim mjestima za pie i
puenje postavili rasvijetljene jelke sa ili bez glazbe, koje su
ovdje jo vie nego u privatnim domovima zraile zaguljivim
sjajem i sentimentalnou.
Jedne veeri, jo prije poetka blagdana, sjedio sam u gostionici
uz kajganu i pola litre crnoga vina donekle zadovoljan kadli mi za
oko zapne novinska najava koja me istog trenutka privukla. Neko
knjievno drutvo organiziralo je veer Hermanna Hessea i toplo
preporuivalo posjet tom dogaaju. Pohitao sam onamo, pronaao
kuu i dvoranu, a na njezinim vratima blagajnika kojega sam upitao
nastupa li i autor glavom i bradom. Ne, gospodin Hesse ne nastupa,
odgovorio je pokuavajui se opravdati, no umirio sam ga
primjedbom da sudjelovanju toga gospodina ne pridajem ni najmanju
vanost. Platio sam marku i dobio program, i poto sam neko
vrijeme prosjedio ekajui, priredba je otpoela. Tu sam uo niz
pjesama koje sam napisao u mlaim danima. U to vrijeme, kada sam
ih pisao, jo sam imao sklonosti i ideale mladosti i vie sam
drao do zanosa i idealizma, nego do iskrenosti. Stoga sam ivot
preteito vidio vedrim i vrijednim prihvaanja, dok ga danas niti
volim niti nijeem, ve jednostavno prihvaam. Zato mije bilo
neobino u tim pjesmama sluati svoj vlastiti glas kako progovara
iz mladalakog doba. Skladatelji su pjesme dijelom uglazbili, a
lijepo odjevene dame ih pjevale, dijelom recitirale ili itale, i
mogao sam promatrati kako onaj dio sluateljstva, koji u sebi nosi
mladalake i sentimentalne osjeaje, upija predstavu i k tomu se
osjeajno smijei, dok je onaj drugi, suzdraniji dio sluatelja,
kojima sam i sam pripadao, ostajao hladan te se ili pomalo
prijezirno smijeio ili zaspao. A usred sveg tog promatranja i
zauenosti nad simpatinom plitkou pjesama koje su mi neko
bile tako vane i svete, mogao sam u sebi opaziti i dobar dio
tatine, jer sam svaki puta bio razoaran i pomalo uvrijeen kada
bi pjevaica ili ita, kao stoje uobiajeno, u pjesmama ispustili
pojedine rijei ili ih zamijenili nekim drugima. No cijela ta
veernja zabava nije mi godila i nisam mogao doekati kraj, jer me
tjerao neki suh i gorak okus u grlu i elucu koji sam zatim satima
uzalud pokuavao isprati konjakom i vodom. 1 na toj knjievnoj
veeri, na kojoj sam u odreenoj mjeri mogao sloviti kao strunjak
i znalac, ponovno sam primijetio onu izoliranost koja me ini
pustinjakom, a sastoji se u tome da u sebi nosim neku neshvatljivu
udnju da ljudski ivot ozbiljno shvatim, dok ga svi drugi prema
nekom tajnom i meni nepoznatom pravilu igre promatraju kao zabavnu
drutvenu igru u kojoj zadovoljno sudjeluju.
I dok me sve to sam vidio i doivio samo jo vie zbunjivalo i
nikako nisam uspijevao doista se ukljuiti u igru, u meuvremenu
se zbio jo jedan doivljaj koji me nije uinio smijenim, ve me
samo potvrdio i osnaio. Morao sam pomoi pri ukopu prijatelja
koji je iznenada umro i nipoto nije bio pustinjak, ve veseo i
drutven ovjek. A kada sam se pokojniku za rastanak zagledao u to
sada smireno lice, nisam iz njega mogao iitati ni zlovolju ni
bol zbog toga stoje otrgnut iz simpatine igre ivota, ve samo
duboku suglasnost, svojevrsno zadovoljstvo injenicom da mu se
napokon posreilo i da zagonetni ljudski ivot vie ne mora
svladavati kako neku igru, ve da ga u najdubljim temeljima moe
ozbiljno shvatiti. To lice pokojnika mnogo mi je govorilo i nije
me rastuilo, ve usreilo.
Nastavljam tako etati ulicama, gledam lijepe ene i uurbane
srdite mukarce, i svi su u meuvremenu ponovno odloili svoje
pomalo zbunjeno i izvjetaeno, blagdanski ozareno lice, i katkada
me boli, katkada zabavlja ta predstava ija u tajnovita pravila
igre, nadam se, na posljetku ipak prezreti.
(1925.)
 Veernji oblaci

Na istonome zidu moje dnevne i radne sobe uska su balkonska vrata

koja od svibnja do kasnoga rujna danju i nou stoje otvorena, a
ispred njih malen je kameni balkon irok jedan, dubok pola koraka.
Taj balkon moj je najbolji posjed. Zbog njega sam se ve prije
vie godina odluio ovdje nastaniti, zbog njega sam se nakon svih
putovanja uvijek iznova s nekom zahvalnou vraao ovamo u svoj
stan u Ticinu. On je uvijek bio moj ponos i moje umijee lijepoga
stanovanja s birano lijepim, irokim pogledom kroz prozore; no
tako lijep kao ovdje jedva da je bio ikoji od mojih prijanjih
pogleda. Premda kre otpada sa zidova i tapete vise u dronjcima,
premda nedostaju mnoge udobnosti-zbog ovog pogleda ostajem tu
stanovati. Ispred balkona strmo niz brijeg obruava se stari
rasadnik junih biljaka: tu su palme s debelim lepezastim
kronjama, kamelije, rododendroni, mimoze, judii,izmeu njih
nekoliko visokih tisa, nad njima se uspele glicinije, a zatim
uske, visee terase rua. Taj usnuli stari vrt visi izmeu mene i
svijeta, on ili nekoliko tihih jaruica obraslih umom kestena
ije vrhove odozgo gledam. Njihove mi kronje ume dan i no,
zaklanjaju me od svijeta, od kua i ljudi, buke i praine. Tako
sam donekle zaklonjen, premda se nisam posve udaljio od svijeta,
niti to elim. Do naega sela ipak vodi cesta, a njom svakoga dana
stie potanski automobil donosei mnoga nepotrebna pisma, pokojeg
suvinog posjetitelja, a katkada i nekog dobrodolog.
U satima kada ulazna vrata kue drim zatvorena, nikakav me poziv
ne moe stii. To su popodnevni sati, a vrlo esto i veernji. U
to vrijeme kuni je ulaz zakljuan, zvona nema, i kada onda
sjednem na svoj patuljasti balkon s mnogobrojnim vrtnim terasama
ispod sebe, nitko mi ne moe smetati. Tada preko vrta i umskoga
klanca vidim Salvatore, iza njega Generoso, vidim svjetlucavi
jezerski rukavac Porlezza i visoke planine s onu stranu jezera
Como koje sve do ranoga ljeta u svojim usjecima jo uvaju snijeg.
Ponekad naveer dok sjedim i promatram veernje oblake kako ispred
mene plove u mojoj visini, gotovo sam zadovoljan. Gledam onaj
dolje svijet i mislim: mogu bez tebe. Nisam imao sree u tom
svijetu, nisam se u njeg dobro uklapao, a on mi je moju nesklonost
netedimice uzvraao. Ali me nije ubio. Jo sam iv, prkosno sam
se odrao i mada nisam postao uspjean tvorniar ili boksa ili
filmska zvijezda, ipak sam postao ono to sam si jo kao
dvanaestogodinjak uvrtio u glavu: pjesnik, a izmeu ostalog sam
nauio da nam svijet, ako od njega nita ne elimo i samo ga tiho
i pozorno oima promatramo, tota moe ponuditi o emu oni
uspjeni i ljubimci svijeta nita ne znaju. Sposobnost promatranja
izvrsno je umijee, profinjeno, blagotvorno i nerijetko vrlo
zabavno.
To umijee svladao sam na veernjim oblacima. Uvijek kada naveer
po obiaju sjedim na malenom balkonu zaokupljaju me oblaci, jer
moje visoko smjeteno ptije gnijezdo gleda ravno u oblake. Za
kinoga vremena, za bijesnih, neobuzdanih oluja ovoga podneblja,
oblaci mi se zavlae u sobu, vise u bijelo-sivim krpama na
balkonskoj ogradi, puu oko mojih cipela pa zatim vani vijugaju
gore i dolje do zelenih, oroenih planinskih dolina koje pri
svakoj munji tako uplaeno bijesnu, do mrzloga, crnog jezera, a
zatim navie u blijede, upijajue nebeske visine. No za lijepoga
vremena, kada jezero modro svjetluca i ima ljubiaste veernje
sjene, kada u udaljenim selima prozorska stakla zlatom za-
svijetle, a zapadni se rub planina ari kao od svjetlucava,
ruiasta dragoga kamena, tada su i oblaci vrlo areni i
raspoloeni i tada satima, bez nakane i cilja, igraju svoje djeje
igre.
Neko sam, kao mladi, prema oblacima imao poboan i pomalo svean
odnos. Danas, kako starim, vie ih ne shvaam tako ozbiljno, no
svejedno mi nisu nita manje dragi. Oni su djeca, a djecu ozbiljno
shvaaju samo njihovi roditelji, nitko drugi. Djedovi i bake,
starci, koji su ve i sami ponovno zaokupljeni povratkom u
djetinjstvo, djecu ne shvaaju ozbiljno kao ni sebe same. Patos je
lijepa stvar i on mladim ljudima esto vrlo dobro pristaje.
Starijim je ljudima primjereniji humor, smijeak, neshvaanje
svega ozbiljno, preobraavanje prirode u sliku, promatranje stvari
kao da su asovite igre veernjih oblaka.
Da ne bih zaboravio glavnu stvar zbog koje sam se latio pera u
ruke: sino, prvoga lijepoga, vlano-vedrog dana nakon kina
vremena, ono to se dogaalo s oblacima bilo je doista aavo. Jo
do maloprije rastezali su se preko neba u dugim redovima, visjeli
u debelim naborima, lagano u sebe zamotani i zavreni
osvjeavajuim vjetrom, postupno se svi pretvarajui u duguljaste
valjke koji tiho u sebi vriju. I upravo dok je to jo trajalo, dok
je jo cijelo nebo, ako ga ve nije zahvatila otra, hladna zelena
modrina vedre veeri, bilo sustav vrpca i nabora, golemih zmija
koje su se polako migoljile, polako tijelom rasle i sve vie se
zgunjavale - najednom, tek to sam na minutu pogledao u stranu,
cijelo je nebo u visini bilo slobodno i bljetavo svjee-vedro, a
svi se oblaci smanjili i postali beznaajni, pritisnuti uz obzor,
gore bijeli i zlatnouti s modrim trbusima, svi izdueni, oblika
kao zrani brodovi i kitovi, svi vrlo plastini, vrlo vrsto
zbijeni i lijepo oblikovani. Upravo u toj minuti posljednja je
ruiasta rumen i zlatnouti sjaj naputao biserne planinske
vrhove, a cijela zemlja utrnula, samo se na nebu jo kratko sjajio
dan. Brodovi od oblaka, mada je puhao otar vjetar, leali su
naizgled nepomino i neodluno tik iznad gorskih grebena i u svoje
sve hladnije boje mijeali trunku rumene i bakarno smee nijanse,
nosom okrenuti k vjetru, no valjalo ih je dobro drati na oku da
bi ih se iz minute u minutu moglo prepoznavati, jer dok su se
inili solidnima i tromima i jedva pominima, njihovi su se oblici
neprestano pretakali jedni oko drugih ijedni u druge. Prijetvorno
su izvodili svoje vragolije u predveerje, poput djeaka koji
stoje kraj kolske ograde i skinuvi kape pozdravljaju uitelja, a
tek to se on osvrnuo, vie ih nema, a iza ograde bruji smijeh.
U meuvremenu je jedan dui oblak preplivao preko drugih, lebdio
(i on naizgled nepomian i kao od kovine izliven) ruiast i
usamljen na nebeskom zelenilu, da bi se najednom sasvim zaario,
svijetao cinober, istodobno poprimajui oaravajui oblik ribe i
zaplivao, taj golemi, svijetlei zlatni aran s malenom pla-
viastom trbunom perajom, smijeei se i posve zadovoljan usu-
sret smrti, jer i posljednji su se tragovi svjetla gubili i mojoj
zlatnoj ribici nije vie ostala ni minuta ivota. I ve je od repa
bivao smeiji i crnji, od trbuha modriji, svijetli se cinober i
boja zlata arila jo samo na najgornjemu rubu njegova hrpta. Tada
on munjevito uvue rep, napuhne glavu da se sva zaobli i dok se
ve gasio i gubio svoj posljednji zlatni sjaj, zavrti se u kuglu i
iz nje - kao da eli ispuhati vlastitu duu - on ispue dvije niti
sive oblane koprene, te stade puhati i puui se rasplinjavati u
sve tanje koprene, a zatim se izgubi, nestade.
Nikada nisam vidio tako aljivu vrstu samoubojstva. Ta se pristala
zlatna ribica sklupa u meduzu, ispue vlastitu duu, vlastitom
snagom ispue vlastitu supstancu, kroz jedna usta, kroz jedno
drijelo, kroz jedan otvor, i ispue sebe samu u nitavilo. Neko
kada sam jo ivio dolje u svijetu i shvaao se ozbiljno, tota
sam doivio i vidio, tota teko razumljivo, teko podnoljivo,
meu inim i jedan svjetski rat - ali neto tako zapanjujue, tako
djetinje razigrano u svom ponaanju jo nikada nisam vidio u nekog
ovjeka, u nekoj naciji ili nekom parlamentu. A toga nije bilo
malo to sam negda, dok sam ga jo ozbiljno shvaao, vidio vani u
svijetu.
Otila je zlatna ribica i moja je radost za danas minula. Unutra
me je dodue ekala lijepa knjiga, no bio bih radije jo koji sat
plivao sa svojom zlatnom ribicom.
(1926.)
 Akvarel

Danas oko podneva vidio sam i predosjetio da e ovo biti veer za

slikanje. Nekoliko je dana bilo vjetrovito, naveer uvijek
kristalno vedro, ujutro oblano, a sada je pristigao taj meki,
sivkasti zrak, taj blagi, sneni veo, tako mi dobro poznat, a pred
veer kada svjetlo bude ukoso padalo, bit e predivno. Bilo je i
drugih veeri za slikanje, i uvijek je bilo lijepo, ak i kada je
kiilo, ak za onih strahovito staklasto prozirnih fenovitih
prijepodneva kada ste u selu udaljenom etiri sata mogli
prebrajati prozore. No, dam poput dananjega bili su neto drugo i
posebno, tih dana ovjek ne da je mogao, ve je morao slikati.
Tada je svaka tokica crvene ili oker boje tako zvuno provirivala
iz zelenila, svaki stari trs sa svojom sjenom stajao je tako
zamiljeno, lijepo i u sebe zadubljeno, a jo i u najdubljoj sjeni
svakaje boja govorila jasno i snano.
U djetinjstvu sam poznavao takve dane tijekom praznika. Tada,
dodue, nije bila rije o slikanju, ve o pecanju. A za nudu,
pecati se uvijek moglo. No, bilo je dana s nekim vjetrom, nekim
mirisom, nekom vlagom, nekom vrstom oblaka i sjena, i tada sam ve
ujutro tono i pouzdano znao da e danas popodne na donjem mostiu
biti rijene mrene, a naveer kod valjaonice da e gristi grgei.
Otada se svijet, kao i moj ivot, promijenio, a radost i sretna
punina takvog ribikog dana iz djeakoga doba postala je neto
bajkovito i jo jedva zamislivo. No, sam ovjek malo se mijenja i
on eli imati bilo kakvu radost, bilo kakvu igru, pa tako umjesto
pecanja danas imam slikanje akvarela, i kada predznaci vremena
obeavaju lijep, dobar dan za slikanje, u svom vremenom srcu ja
ponovno outim daleku, tihu jeku onoga uitka iz djetinjstva, one
spremnosti i poduzetnosti, i sve u svemu, to mi budu dobri dani
kakve u veem broju oekujem od svakoga ljeta.
Izaao sam kasno poslijepodne, natovarivi na lea naprtnjau sa
slikarskim priborom, i nosei u ruci preklopnu stolicu zaputio se
prema mjestu koje sam jo oko podneva zamislio. To je strm obronak
iznad naega sela, svojedobno prekriven gustom kestenovom umom,
no prologa ljeta posve raskren; na njemu sam ve vie puta
slikao izmeu jo pomalo mirisnih panjeva. Otuda se vidjela
istona strana sela, sve sami tamni, stari krovovi od drvenih
cigala, uz njih i nekoliko svijetlocrvenih, novih, labirint golih,
neobukanih zidova, izmeu njih posvuda stabla i vrtovi, tu i tamo
suilo se na zraku neto bijelog ili arenog rublja. S druge
strane sela, veliki modri planinski lanci, jedan iza drugoga, s
ruiastim vrhovima i ljubiastim nizovima sjena, desno dolje
komadi jezera, a na drugoj strani nekoliko svijetlih, treperavih
zaselaka.
Sada sam imao oko dva sata vremena dok se sunce lagano sputalo i
svjetlo nad krovovima i zidovima polako bivalo toplije, dublje,
zlatnije. Prije nego sam poeo crtati, na trenutak sam promotrio
cijelu raznoliku dolinu sve dolje do jezera, udaljena sela, prvi
plan s panjevimajo svijetlim na rezu, iz kojih su tjerali ve
metar visoki, bujno zeleni boni izdanci, a izmeu, crvena suha
zemlja sa svjetlucavim kamenjem, s duboko urezanim vododerinama iz
kinoga razdoblja, a zatim pogledah nae selo, to maleno, toplo
gnijezdo od zidina, zabata, krovova u kojem mije svaka crta i
povrina tako dugo i dobro poznata, oblici koje sam desecima puta
okom prouavao, a potom olovkom crtao. Jedan velik krov,
svojedobno tamnosme, koji se treba slikati caput mortuumom, bio
je svjee pokriven; bila je to Giovannijeva kua sa irokom
otvorenom loom ispod krova na kojoj su u jesen visjeli zlatnouti
klipovi kukuruza. Sada je on cijeli taj veliki krov dao iznova
pokriti! Prije nekoliko mjeseci umro mu je otac, najstariji
mukarac u selu, pa je sada stekao nasljedstvo, obogatio se i
prihvatio posla te popravlja i gradi, lii i boja. A dalje u
pozadini, kuica maloga Cavadinija svjee je oliena, barem s
jedne strane. eli se oeniti, maleni momak, i prema vrtu je izbio
vrata.
Da, moraju postojati ljudi koji imaju kue i grade kue, koji se
ene i na svijet donose djecu, koji naveer pred svojim vratima
sjede i pue, nedjeljom odlaze u grotte i boaju, i koje se bira u
opinsko vijee. Sve te kue i kolibe pripadaju nekomu, netko ih
je sagradio, netko u njima stanuje, jede i spava i gleda kako
djeca rastu, zarauje ili se zaduuje. A i svi ti mali vrtovi i
svako stablo i livada, svaki vinograd i lovorov grm i svaki djeli
kestenove ume nekomu pripada, prodaje se, nasljeuje, nekoga
raduje, nekog brine. U novu veliku kolsku zgradu odlaze mladi,
tamo ue najnunije stvari, ljeti imaju tri mjeseca praznika, a
onda odvano i eljno kreu u ivot, grade, ene se, rue zidove,
sade drvee, zaduuju se, alju novu djecu u kolu.
Ono to ti ljudi vide na svojim kuama i vrtovima, ja to ne vidim
ili vidim samo djelomice. Daje u podrumu voda i daje hambar pun
takora, da kamin ne vue i daje grah u vrtu previe u sjeni, ja
nita od toga ne vidim, to me ne veseli niti me brine. No, ono to
ja vidim na naemu selu, to pak ljudi ne vide. Nitko ne vidi kako
blijedi, troni vapnenasti zid tamo odostrag vue iz neba nijansu
modrine pa ju zatitralu sputa na zemlju. Nitko ne vidi kako se
blago i toplo smijei bljedunjava ruiasta rumen onog zabata
izmeu lepravog zelenila mimoza, kako na kui Adaminijevih masno
i jedro stoji tamni uti oker ispred tekoga plavetnila planine, i
kako empres u Sindacovu vrtu aljivo presijeca kovravo lie.
Nitko ne vidi da glazba tih boja upravo u tom asu ima svoj
najii i najbolje ugoen zvuk, da igra zvukova, ljestvica
svjetlina, borba sjena u tom malenom svijetu ni u kojem trenutku
nisu iste. Nitko ne vidi kako dolje, u plaviastoj koljci doline,
veernji zlatnouti dim povlai tanku crtu potiskujui planine, s
one druge strane, sve dublje u prostor. A ako moraju postojati
ljudi koji grade kue, rue kue, sade ume, kre ume, boje
prozorske kapke i zasijavaju vrtove, tada e valjda postojati i
ovjek koji sve to vidi, koji je promatra svih tih poslova i
djela, koji te zidove i krovove prima u svoje oko i srce, koji ih
voli i pokuava naslikati.
Ja nisam dobar slikar, diletant sam;'no ne postoji nijedan jedini
ovjek koji u ovoj prostranoj dolini sva ta razliita lica
godinjih doba, dana i sati, te nabore zemljita, oblike obala,
udljive pjeake staze u zelenilu toliko pozna i voli i njeguje
kao ja, kojemu su toliko prirasle srcu i koji s njima ivi. Zato
je tu slikar sa slamnatim eirom, sa svojom naprtnjaom i
preklopnom stolicom, koji u svako doba obilazi i oslukuje
vinograde i rubove uma, kojemu se kolarci uvijek pomalo
podsmjehuju i koji drugim ljudima katkada zavidi na njihovim
kuama i vrtovima, enama i djeci, radostima i brigama.
Povukao sam nekoliko poteza olovkom po bijelom listu papira,
izvadio paletu i nalio vodu. I sada kistom punim vode i s malo
napuljsko ute boje stavljam najsvjetliju toku svoje sliice; to
je onaj osvijetljeni zabat tamo sasvim odostrag iznad debele,
sone smokve. I sada ne znam vie nita o Giovanniju i nita o
Mariju Cavadiniju i vie im ne zavidim, a za njihove brige marim
koliko i oni za moje. Napeto i s naporom probijam se kroz
zelenilo, kroz sivilo, nanosim vlagu nad udaljenom planinom,
ubadam tokice rumenila izmeu zelenoga lia, a onda izmeu njih
plavo, silno se brinem za sjenu ispod Marijevog crvenog krova,
trudim se oko zlatnoutog zelenila oblog dudovog stabla iznad
sjenovitog zida. U tom veernjem satu, u tom kratkom, arkom
slikarskome satu na obronku iznad naeg sela ja vie nisam
promatra i gledatelj tuih ivota, ne zavidim im, ne ocjenjujem
ih, ne znam nita o njima, ve sam u svoj posao zagrizao i u svoju
igru zaljubljen jednako gladno, jednako djetinje, jednako hrabro
kao drugi u svoj posao i svoju igru.
(1926.)
 Zimski praznici

Nikada se ne zgodi onako kako je ovjek zamislio. Ve godinama

pokuavam sebe i svoj ivot umskoga ovjeka malo vie uskladiti s
onim to se u Berlinu naziva kulturom, i ve sam nekoliko zima
proveo u gradovima. U Ziirichu imam konaite, katkada bih se
odvaio i do Stuttgarta, do Frankfurta, do Minchena, a s vremena
na vrijeme ak sam se ozbiljno nosio milju da jednom tajno i
inkognito svratim do Berlina da vidim jesu li moje predodbe o toj
metropoli doista tako zaostale i glupe kao to mi svakoga dana
govore. A sada sjedim, umjesto u Berlinu, na tisuu osamsto metara
visine u planinama Graubiindena, u Arosi, kamo sam poslan s
ljubazne skrbi za moje zdravlje. No moj nedostatak nisu plua, i
molim da mi se ne alju ni adrese lijenika ni uzorci ljekovita
bilja.
Poslavi me amo gore na snijeg, moji prijatelji, ukoliko me se tek
nisu htjeli nakratko rijeiti, vjerojatno su mislili da mi
nedostaje ist, hladan visinski zrak, da u moda ozdraviti budu
li me, umjesto zaguljive atmosfere kolodvora, radnih soba i
plesnih dvorana, okruivali sunce, snijeg i zvjezdani zrak. I sada
sam tu, u Arosi, nakon vie od deset godina po prvi puta ponovno u
planinama. Umjesto velegrada, snijeg, umjesto "kulture", jelove
ume i olujni naleti fena, umjesto Berlina, Graubiinden - tako me,
protivno mojoj volji, ovamo nanio put. To se, kao i uvijek,
pokazalo izvrsnim, a osim toga, onaj plan koji mi se potpuno
izjalovio, ovdje se, neoekivano, djelomice ostvario. Jer ovdje
gore, premda samo za jednu veer, pronaao sam Berlin i berlinski
zrak i nekoliko sati mogao sam se usavravati u vjebama pripreme
za ivot u velegradu.
Planine koje sam u mladosti toliko volio, toliko im se udvarao i
prikradao, a onda ih dugi niz godina posve napustio, zapostavio i
skoro zaboravio, isprva me nisu doekale osobito ljubazno. U
prirodi nema sentimentalnosti, i dok sam polako se penjui prema
Arosi i ponovno gledajui snijegom zameteni Tobel, mrana korita
potoka i bljetavo bijele vrhove, s tjeskobom i ganuem ponovno
osjeao kako se u meni budi dio moje mladosti i kako mi naviru
stotine tugaljivih sjeanja, planine su na taj njeni pozdrav
odgovarale tihom, strogom i pomalo podrugljivom oputenou kojom
priroda uvijek doekuje nas ljude, svoju najdarovitiju i najvie
zabludjelu djecu. Neobini osjeaji oteali su mi dah, svaki me
korak podsjeao na to da vie nisam mladi, ve oteeni
rekonvalescent i da zasad nema govora o ponavljanju mladalakih
vremena sa skijakim turama preko utljivih prijevoja ususret
strmim napornim vrhovima, ve da se najprije moram prilagoditi i
dokazati u onim najobinijim stvarima. Izmeu znojenja i
smrzavanja, s dosadnim sitnim naletima vruice, s neprestano
straljivim i preosjetljivim srcem, ne mogavi nou spavati, morao
sam proi prvu prilagodbu i mnogo je dana proteklo prije negoli
sam mogao i pomisliti da iskuam svoje skije, a kamoli da krenem
skijati.
Pritom mije pomagao izvrstan hotel. U njemu sam uio pola dana, pa
i cijeli dan provesti u neradu, u krevetu, u salonu, u lealjci.
No malo-pomalo usuivao sam se izai i na snijeg gdje su na
uglaanim malim stazama za poetnike stotine ljeilinih gostiju
vjebale na skijama uei skijanje od uitelja ili uvjebanijih
prijatelja. Vidio sam daje i na tom podruju izmiljeno mnotvo
naprednih i novih stvari. Ljudi vie nisu kao nekada u doba moje
mladosti i moga skijanja nabadali nasumce tapovima uz brijeg, niz
brijeg sve u cilju da se to prije udalje od sela i hotela i
stignu na vrh, ve su se uredno bavili sportom kao takvim.
Oklijevajui sam se poeo pripremati, privezao svoje stare skije,
par dobrih starih norvekih skija koje su se na brojnim
neestetskim turama uglaale i stanjile. Nije vie bilo mladosti,
nedostajalo je snage i daha, ambicije i elje za pothvatom. No ono
od skijanja to sam negda nauio, prije dvanaest i petnaest
godina, sve mi se istog trena vratilo.
Tek to sam se ponovno donekle naviknuo na planinski zrak i mogao
svladati hotelsko stubite ili se uspentrati na stazu za poetnike
bez prevelikog lupanja srca, ve sam se odvaio ovdje gore
zakoraiti i na parketm podij kulture, pa jedne veeri u ljei-
linoj dvorani odrah predavanje. Bilo je tu iz Berlina i ostalih
dijelova Njemake doista mnogo zgodnih, zadovoljnih, lijepo
odjevenih ena i djevojaka i uope mi se nije dogodilo da prema
parketu osjetim onu uobiajenu sputanost, dapae, ak sam sat
vremena imao dojam da se ovaj puta s tim svijetom zadovoljnih,
elegantnih, sportskih, velegradskih ljudi mogu izvrsno razumjeti.
1 tako je taj knjievni pothvat iao svojim tijekom i tek to je
bio zavrio, preli smo na neto manje ozbiljne razgovore, sjedili
uz vino i zakusku u ljeilinoj dvorani, sluali dez-sastav,
gledali kako lijepi, elegantni parovi pleu nove plesove, i
svugdje u bljetavoj dvorani vladala je ona vedra, odluna
afirmacija ivota, onaj udobni, gipki drutveni mehanizam, onaj
blistavi i problemima neskloni poslijeratni optimizam kojemu se
toliko udim i na alost ga nikako ne mogu nauiti - ukratko, bila
je to veer u Berlinu ili Parizu, a uz pomo dobroga vina
uspijevao sam se vladati, mada ne i osjeati, gotovo kao pripadnik
toga svijeta. No poslije mije mamurluk dao do znanja da sam se
prevario i da su parket, salon i plesni podij za mene kudikamo
opasniji i neu-godniji nego staza za poetnike. Ponovno sam se
povukao da bih se u svojoj urednoj hotelskoj sobici bavio pjesmama
i sitnim slikarijama. Vani je snijeilo, padalo dan i no, pinije
su se svijale pod snijegom, a kada me proao kulturni mamurluk,
jednoga jutra primijetih da priroda, koja me je ovdje gore
doekala tako hladno i oputeno, samo eka malo udvaranja i
ljubavi da bi mi opet, kao negda, pokazala mnoga svoja tajnovita
lica. Premda jo nisam mogao raditi prave ture, moja ula su bila
budna, i kao to sam pri hladnoj ruiastoj veernjoj svjetlosti
oima iita-vao sjene i uleknua na planinskim obroncima, tako
sam na skijama, u spustu, svim udovima i miiima, a napose
stranjim dijelovima koljena, opipavajui tu ivu, promjenjivu
strukturu obronaka, osjeao kako ruka ljubavnika utilno spoznaje
ruku, rame i lea prijateljice, uzvraa njihove kretnje, doticajem
daje odgovor njihovoj ljepoti.
Tek sada ponovno sam u planinama, tek sada su mi snijeg i nebo,
uma pinija i iljate stijene opet bliske i drage. Sjedim u podne
visoko gore uz jednu od koliba na Tschuggenu", s tekom vadim
sendvi i voe iz naprtnjae, jedem, proteem se, lijeem na suhu
drvenu klupu, osjeam kako mi jarko sunce pri ve pocrvenjelo
lice, sluam s krova kolibe dobro poznat zvuk kaplji okopnjela
snijega koji usred ove snjene pustinje zvui kao plaha pjesma
ranoga proljea i dolaska cvijea. Na kripavim skijama penjem se
na jedan od velikih obronaka gdje uma zavrava i uzdiu se jo
jedino bijeli, smrznuti vrhovi planina podsjeajui me na smione
visoke planinske prijevoje Tibeta. Sputam se niz jedan od
obronaka, mek u koljenima, osjeam kako se oblici stotina malih
terasa i zaobljenja od pete do glave u mene upisuju, muziciraju,
pozivaju me na pustolovine ljubavi i sjedinjenja. Uplaim se
iznenadne strmine na ijem kraju prijeti crna, otvorena jama, ili
pak gole kamene gromade koja stri iz zemlje, pokuam ju hitro
izbjei, izgubim nadzor na skijama, tresnem o planinski obronak
svom teinom, a ipak meko, osjetim golicanje snijega na vratu i
potiljku, zatim jo koju minutu osjeam strah i uzdrmanost, dok se
ponovno prikupljam i iznova kreem. Moram se prebaciti preko neke
ograde, skijama okrznem smekaste granice grmova alpskih rua to
vire iz snijega, ponovno padnem, i svaki trenutak, svaka
pustolovina, svaki pad podsjea me na stotine zaboravljenih slika,
na stotine slinih malih doivljaja iz minulih godina, na Engadm,
na Prattingau, na Gotthard i Ber-nske Alpe. To to sada radim,
kratki su poetniki izleti i za dionicu koju pravi skija prijee
onako usput u satu slobodnoga vremena, meni je potrebno pola dana.
No ponovno sam nauio mirisati kakvou snijega, putati planini da
me nosi, na njezina zadirkivanja uzvraati pritiskom miia.
Te sitnice doivljavam drukije nego sam ih neko doivljavao,
neto bljee i bez sumnje manje vatreno i silovito, ali zato s
vie opreza, njenije, blae, iskusnije, kao to vremeni
ljubavnik umjesto slijepog mladalakog ara i mladalake snage
eni prua vie njenosti, vie razumijevanja i zahvalnosti. Tako
se ja udvaram planinama koje su mi neko bile prijateljice, a koje
sam zatim gotovo zaboravio, i one prihvaaju moje udvaranje, ne
pretjerano, ne patetino, ali ljubazno. Doputaju da se s njima
poigram, daruju mi pokoji mio pogled, a onda mi iznenada podmetnu
nogu i na trenutak me uplae jednim od svojih mranih,
neprijateljskih lica (snijegom zametene planine u veernjem sutonu
ili prije velikoga snijega mogu izgledati tako jezivo prijetei,
tako duboko neprijateljski, tako smrtonosno!).
Za dva tjedna moram ponovno odavde otii, moram dolje u gradu
odrati neko predavanje i jo tota obaviti. Te obveze
namjeravam ispuniti. No, ponekad dok tako posrem u snijegu i
uspravljam se nakon pada, poelim da mi se posljednjega dana prije
povratka dogodi neka manja nezgoda, neka posve mala skijaka
nezgoda koja ovjeka ne ubije, ali je dovoljna da na neko vrijeme
produi praznike u Arosi.
(1928.)
 Nezadovoljne misli

Cijelu veer proveo sam iznimno ugodno, u malom drutvu za stolom

skoro prazne hotelske dvorane, u dobrim razgovorima i uz staro
francusko crno vino koje zasluuje svaku pohvalu - a ipak, kao i
uvijek, zasigurno sam opet negdje pogrijeio, jer skoro ve dva
sata u krevetu uzalud ekam san. Na nonome ormariu gori netom
ponovno upaljena svjetiljka, sa zidnih tapeta gledaju me veseli
struci rua, o sputene rolete kucka nona kia koju veoma volim
i koja mi obino pomae zaspati. Ali ne uspijevam zaspati, toliko
sam budan koliko cijeloga dana nisam bio. Tko e ga znati gdje sam
opet pogrijeio! Moda je to u vezi s crnim vinom, izvrsnim starim
bordoom koji je ljudima moje dobi navodno veoma ukusan i vrlo
dobro mije prijao. No jesam li, pitam se zabrinuto u svojoj
postelji osvijetljenoj toplom svjetlou, jesam li moda popio
previe plemenitoga vina, ili premalo? Nikada u ivotu nisam uspio
pronai pravu mjeru, to su mi jo prije trideset i pet godina
esto govorili moji uitelji, i alosno su bili u pravu sa svim
svojim ne uvijek dobronamjernim predvianjima: nita nisam
postigao, i unato svojoj darovitosti ostao sam na zemlji stranac
i usamljena skitnica. Ah, s godinama sve mi se ee dogaa da se
iznenada moram sjetiti nekih stvari to sam ih negda uio u koli,
a njihovu istinitost i vrijednost tada nisam znao cijeniti, no
koje se sada neumoljivo vraaju i pokazuju da jo uvijek imaju
pravo. ak i veeras, usred najboljeg razgovora uz najbolje vino,
iznenada mi u grlu ponovno zape mrvica kolskoga znanja. Bio je to
neki stih, kitica iz neke cijenjene crkvene pjesme koju sam
svojedobno kao djeak morao naizust znati i iji mi se prvi stih
tada, djeaku bez stava, inio vrlo apsurdnim i neukusnim. Glasio
je: "O, kad bih imao tisuu jezika i tisuu usta!" - i tek danas,
nakon nekoliko desetljea, pijuckajui dobro staro francusko vino,
taj je udesni stih ponovno u meni zazvuao i na trenutak imao,
dodue nepoboan, ali jasan smisao. ini se da i gospodina u
susjednoj sobi takoer more misli i brige, barem ga ve etvrt
sata ujem kako ee po sobi. Njegova zabrinuta nona etnja ne
remeti mi san, jer u kunim papuama tiho hoda po sagu. No ja to
ipak mogu uti i udim se da taj ovjek, iji sam snani stas i
dobroudno, punano lice za veerom izdaleka promatrao, usprkos
svom zadovoljnom izgledu vjerojatno takoer ima svoje tjeskobe i
potekoe - zato bi inae, umjesto da spava ili jo sjedi u
dvorani, tako dugo hodao po tijesnoj hotelskoj sobici, bez
prestanka gore-dolje, kao uhvaena, nemirna ivotinja u kavezu iza
reetaka? Jadni brate, jadni vue, jadni jelene, mogu te
razumjeti. Ali sada prestani, braco, i napokon lezi! Vjerojatno je
donekle utjeno znati da i drugi, oni naizgled sretni imaju svoje
brige; no, na posljetku, nije u tome spas.
Na mome nonome ormariu lei knjiga, neobino lijepa i uzbudljiva
knjiga o umjetnosti s predivnim slikama, ali ta se knjiga i ita
jer govori o jednom neobinom, ganutljivom umjetnikom ivotu.
Mislim na djelo o Henriju Toulouse-Lautrecu G. Jedlicke, u izdanju
Brune Cassierera iz Berlina. Uvijek sam volio toga Toulouse-
Lautreca, uvijek sam se divio njegovim arobnim crteima i toliko
mnogo shvaao i dijelio njegovu ljubav prema ljudima iz cirkusa,
plesaicama, klaunovima i pelivanima.
No u ovo doba ja ne mogu itati, za to sam takoer previe budan.
Moram misliti na one kolske uspomene i na veeranje drutvo, i
na bordo, i na svoga nespokojnog susjeda, i kao to se on
uzvrpoljio u svome kavezu i ne moe prestati, tako i ja neumorno i
plaljivo uvijek iznova optravam krug svojih misli -misli bez
znaenja i dubine. Misli koje zapravo uope ne zasluuju da se
njima bavim, no koje me silom zaokupljaju.
Nema sumnje, trebao sam popiti malo vie onog dobrog vina, pa bih
sada mogao spavati. Nitko, pa ni najzluradiji promatra, ne bi
veeras za mene mogao rei da sam bio pijan, to mi se openito u
ivotu vrlo rijetko dogaalo. U krajnjem sluaju mogao bi moda
rei da sam bio blago pripit, a i to bi ve bio vrlo grub opis
moga stanja. Svaki pristojni reporter pripisao bi mi nita vie od
draesnoga vinskog raspoloenja. No, nije li moda upravo to bila
pogreka te veeri, uvijek i tisuu puta ponavljana pogreka moga
ivota, to (ne samo u piu, ve u svemu) nisam, dodue, bio
uskogrudan i sitniav, ali sam ipak kod odreene granice ustuknuo
i postao moralan? Nije li bezuvjetna i neupitna predanost,
bezobzirnost prema svomu jastvu, vrlina koju osobito cijenim? I
nije li bilo pogreno i bijedno stoje mene, naizgled predanog
ovjeka, neki ostatak odgojem usaenoga morala uvijek iznova
sputavao?
Smjekajui se, s tapeta me gledaju veseli struci rua, a crveni
pli naslonjaa kao da s uitkom guta zrake svjetlosti iz male
stolne svjetiljke. Kada sam nedavno uselio u ovu hotelsku sobu,
inila mi se malenim, stranim prostorom, nunim smjetajem za
krae vrijeme. Sada, meutim, poto sam u njoj proboravio nekoliko
dana i kada moja pisma prekrivaju stol, moje rublje lei u ormaru,
jedan od mojih akvarela visi pribijen na zidu sukobljavajui se sa
zadovoljnim ruicama na tapeti, ova mi je sobica ve postala
prisna i mila, moj mali zaviaj, i nerado u je napustiti. Nije li
to glupo i sentimentalno, nije li to ono to dananji ljudi
nazivaju zaostalim i romantinim? Nisu li mi ti "moderni" ljudi
kudikamo nadmoniji, sa svojim automobilima, svojom hladnoom,
svojim konim kaputima, svojim neuvredljivim amerikim licima?
Mogue. Premda sam doivio da se ti gospodari Zemlje, kojima
toliko zavidim, unato svojim carskim njukama i konim oklopima,
u sluaju dueg izostanka oekivanih burzovnih izvjea i drugih
sitnijih nezgoda mogu dovoljno iivcirati i izgubiti kontrolu. Ne,
neu im previe zavidjeti, jer moda mnogi od njih, koji su mi
bili pojam uzvienosti i oputenosti, sada nou poput moga
hotelskoga susjeda eu amo-tamo, osjeaju da ih stie aka
sudbine i gui tjeskoba - i premda ih mue druge stvari i kao
aveti proganjaju, u biti im nije mnogo drukije nego meni. A ono
to su mi uitelji tako esto govorili i predviali, ovaj nestalni
ivot, ivot pod neprestano promjenjivim tlakom zraka, ovo
neumorno trpljenje ivota kojemu u njegovoj najdubljoj osnovi
nedostaje neto bitno - to su kolnici mirne due mogli pretkazati
cijelom dananjem ovjeanstvu.
Sat vremena leao sam u mraku, a onda ponovno upalio svjetiljku, u
traku svjetlosti tim mislima polako ispisao cijeli papir, pritom
odlomio vrak olovke i morao ustati i potraiti no da bih ju
ponovno zailjio. Koliko u jo esto leati u nekoj tako srdano
tapeciranoj gostinskoj sobi, ekati san, osjeati besmislenost
svoga ivota, a istodobno njegovu aroliju, sluati nepoznata
susjeda kako nemirno u noi koraa, drati papir na koljenima,
zapisivati svakakve neozbiljne i bezvrijedne stvari?
Sada - ve je svanulo i prorezi aluzine blijedo svjetlucaju -
uplai me snaan metalan prasak. O, pomislim, moj se siroti susjed
ustrijelio! Trebao sam ove noi posluati onaj osjeaj koji sam
istog asa potisnuo kao odve sentimentalan i djetinjast - i
trebao sam otii do tog nemirnog etaa, posjetiti ga i rei mu
koju rije. Bila je to moja jednostavna kranska dunost. No, on
nije vie mogao izdrati i sada je bio mrtav, znao samo to i bio
sam sukrivac.
Ali ne, nije se ubio. Pucanj se, naime, ponavlja, a mjesto odakle
dolazi nije susjedna soba, ve eljezna cijev parnoga grijanja
koje je uvedeno u svim hotelima, koje ponekad z,rai toplinu, a
izmeu ostaloga slui i tomu da usamljena hotelskoga gosta barem
akustino podsjeti na njegovu povezanost s okolnim svijetom.
Tad ugasim svjetlo, okrenem se na stranu i jo jednom pokuam
zaspati. To mi najee nekako i uspije pred zoru.
(1927.)
 Ljetno putovanje eljeznicom

Ponovno sam na kraem putovanju, ve sat i pol sjedim u vlaku i

ini mi se kao daje od polaska prolo nemjerljivo mnogo vremena:
toliko mi je dosadno i neudobno i mrsko putovanje eljeznicom. uo
sam priu daje prije nekoliko godma navodno neki Amerikanac po
imenu Lindwurm ili tomu slino preletio ocean prosjedivi u
zrakoplovu vie od trideset sati. Mora da se taj ovjek na kraju
puta osjeao slino kao ja. No ipak nije, on je letio zrakom i
iznad svjetskoga mora, gledao je listom lijepe, prave, stvarne,
nepatvorene stvari: oblake, magle, zvijezde, gledao je osunano i
nono more, i tako je mogao izdrati trideset sati. No, ovo ovdje,
to mije vrijeme inilo tako dugim i svako, pa i najkrae
putovanje pretvaralo u muenje, to nije bilo ni more ni nebo, ni
broj sati ili kilometara, ve zatoenost u meni stranom,
neprijateljskom i omraenom svijetu, zatvorenost u zoni pretrpanoj
civilizacijom i tehnikom. Znam da stanovnik velegrada to jedva
moe shvatiti, jer on dan i no, pa i u snu ivi u tom podruju.
No, za mene neciviliziranoga, divljaka i nomada, koji voli slobodu
i za tota ne mari, za mene je to podruje eljeznice,
velegradova, hotela, poslovnica, ureda, tvornica ubitano kao i
boravak u zrakopraznom prostoru.
Iznad moje glave na lakiranom drvenom zidu stajala je, crno na
bijelom emajlu, ispisana brojka, brojka 46, a ta etvorka kao i
estica bila je napisana na nain kako ju zasigurno ovjek
vlastitom rukom nikada ne bi napisao, ve onako kako ju samo u
nekom dravnom uredu moe smisliti neki prividni ovjek za
prividne ljude, tako neljudski trezveno, glupo i mrtvo, tako jadno
apstraktno i ukoeno. A ista je takva brojka stajala iznad svakog
sjedala numerirajui i poniavajui ljude, a pokraj su visjele,
briljivo vijcima privrene, sline emajlirane ploice sa
zabranama, zakonima i savjetima. Puenje je bilo zabranjeno, i
naginjanje kroz prozor, a "svaka zloporaba" konice za opasnost
takoer je bila zabranjena. Konica za opasnost! Jo od
djetinjstva konica za opasnost bila mije u vlaku neto doista
najljepe i najizazovnije, a u slabosti moga ivota ubrajalo se i
to to ju se nikada nisam usudio povui. Na stotinama kraih i
duih putovanja osjeao sam tu elju, najjae dok sam bio djeak:
povui ruicu i zaustaviti vlak! Tako bih na trenutak bio kralj,
bio bih gospodar lokomotive, strojara, vlakovoe, suputnika, reda
vonje, drave i njezinih zabrana, tog cijelog sloenog svijeta
poretka i precizno ureene dosade! Jednostavno, snano trgne
ovalnu ruicu i svekolika se arolija zaustavi, putnici preplae,
slubenici uznemire, parni stroj pone dahtati, vagoni se zatresu,
a kovezi u mreama zanjiu. No, nikada si nisam ispunio tu elju,
a bogme ni danas se ne bih usudio! O tome sam esto razmiljao, i
to
koliko! i sve sam si lijepo predoio, i kako bih kondukteru, kada
upadne u kupe, na pitanje da zato sam povukao konicu, odgovorio
da mi je u vagonu pretopio i da vie ne mogu podnijeti pogled na
te crne brojke na emajlu i na natpise sa zabranama i na lice onoga
gospodina s aktovkom te da stoga moram sii. No, nisam povukao
icu, kukaviki sam se poigravao svojim eljama ne smogavi
hrabrosti za taj in. Takva je ovjek kukavica.
Da su na zidovima barem visjele samo brojke i natpisi sa
zabranama! No tamo je visio jo i plakat i sluio istoj svrsi kao
i svi plakati na svijetu, naime da bi neki ljudi na tom zaraivali
. novce. A ti su ljudi ovaj puta to pokuavali na sasvim osobit
nain: na svom prokletom plakatu nacrtali su Isusa, Isusa s
trnovom krunom nadajui se da e na njegovoj patnji i smrti na
bilo koji nain zaraditi. Sa svih zidova gledala me napaena
Kristova glava. Modaje to bio pokuaj ucjene, modaje nakana bila
da se svaki kranin u vlaku zgrozi i plati samo da se makne to
oskvrnue Bojega lika? Ali ne, upitao sam o tome nekoliko
suputnika, i to nije bila namjera. Slika je, rekli su, osim zarade
imala i svoju umjetniku svrhu i bila poziv na kazalinu predstavu
negdje u planinama. Dugo sam razmiljao o tome to ine ti
neobini tvorci plakata. I Juda Ikariot izdao je Isusa, dakako,
ve toliko puta Krist je bio izdan, moda se ak na to i naviknuo.
Pajesu li ljudi tim svojim plakatom s Isusom mogli zaraditi tako
mnogo novaca? Zasigurno vie nego Juda koji je to uinio za
trideset srebrnjaka. No, on se naknadno barem objesio! Bi li se
netko od tvoraca toga plakata objesio postoje dobio srebrnjake? Ne
vjerujem, ne vjerujem da su i za to sposobni. Rijetko se danas
uje neto slino: to s Judom dogodilo se u nekom drugom vremenu,
nekom drugom svijetu, svijetu u kojem su zlikovci i hulje jo
koliko-toliko bili pristojni i znali to dolikuje.
Na trenutak sklopih oi. Odluili sii na iduoj postaji pa zvala
se ona i pakao. Zapravo sam elio otputovati do Freiburga, no u
tom trenutku nita mi se na svijetu nije inilo potrebnijim nego
da prekinem glupo putovanje. Pripremio sam svoju prirunu torbu,
otvorio ju, oima grickao narane na vrhu i malo prevrtao po onih
nekoliko novih knjiga koje sam ponio. Jer usred
ovog neshvatljivog vremena i njegovih lica s aktovkama i plakatima
s Isusom neki nakladnici i dalje tiskaju najugodnije i najljepe
stvari. Jednu od njih ve sam proitao, "Usporednice ljubavi"A.
Huxleyja (njemaki nakladnik Inselverlag), iznimno duhovitu,
pomalo beutnu, ali zabavnu knjigu.
Druga knjiga koju sam ponio podsjea me na jednoga pokojnika, a na
alost ijednu umrlu epohu, na onu kratku i lijepu epohu kada je u
Njemakoj iz 1918., koja se umorna od rata guila u besmislu i
beznau, buknulo novo, humano, fanatino kozmopolitsko duhovno
ozraje i postalo duhovnim nositeljem revolucije. Vjerojatno
najumnija glava te malene zajednice istinski duhovnih
revolucionara bio je Eisnerov25 prijatelj Gustav Lan-dauer26. Onih
nekoliko ljudi toga kova ondanja je proturevolu-cija najokrutnije
pobila, a oni postadoe muenicima njemake revolucije (premda
nipoto i svecima mlade republike!). Netko tko je tim krugovima
bio blizak i s njima povezan mnogostrukim osobnim i duhovnim
vezama, bio je Ludwig Rubiner. I on je odavno pokojni. Zgodno novo
izdanje njegova izbora iz Tolstojevih dnevnika 1895. - 1898.
(nakladnik Rascher iz Ziiri-cha) danas ponovno podsjea na njega.
Nain na koji je izvrio odabir i njegov znaajan predgovor
pripadaju onom kratkom, brzo usahlom procvatu revolucionarne
njemake duhovnosti oko g. 1918.
Poravnavam knjige u torbi, prekrivam ih nonom kouljom (tko zna
gdje u noas spavati?) i nastojim se jo malo strpjeti. Gospodina
s aktovkom gledam u oi: to su hladne, pobjedonosne oi ovjeka
koji je uspjean jer je nematovit. Zatvaram oi kada mi pogled
treba pasti na emajlirane ploice ili na plakat s Isusom. Pomislim
kako su etrdesetih godina, otprilike u vrijeme kada mije roen
otac, postojali neki kneevi i ministri koji su se estoko opirali
uvoenju tako nasilna i neukusna izuma kakav je eljeznica. O,
vidoviti preci, tada su vas smatrali glupanima - no vi biste ipak
pobijedili! Bili ste sanjari, Don Quijotei, i nitko vas nije
ozbiljno shvaao. ak se ni Isusa vie ozbiljno ne shvaa, i on je
za ove dananje ljude svojevrsni Don Quijote ili, kako to oni kau
na svom budalastom jeziku, "romantiar".
Sada se vozimo sporije i ubrzo emo se zaustaviti na malenom
kolodvoru koji ne poznam i kojemu ne mogu proitati natpis jer ga
zastire dim lokomotive. Kako god se selo zvalo, izai u, negdje u
blizini zacijelo u pronai rub ume uz koji mogu lei i
promatrati oblake. Negdje u blizini nai e se i potoi u kojem
mogu osvjeiti lice i gledati pastrve. Jednom prije mnogo godina
za takvog prekida putovanja nasmijeila mi se osobita srea: bilo
je to pred vratima jednog malog, uspavanog gradia na Gornjoj
Rajni. Tamo sam gledao kako na mokroj livadi pupa-vac sa svojom
enkom plee svadbeni ples, onako kako to samo pupavci znaju.
Valja pouriti. Sa svojom prirunom torbom iskobeljam se iz vlaka,
preskoim nekoliko kolosijeka, ugledam u blizini omanji breuljak,
lijepo obrastao visokim jasenovima i potrim prema njemu. Tek kada
sam ve odavno proao pokraj postaje sjetim se da ne znam ime tom
mjestu. No, valjda nije ni Damask ni Tokio. To mogu i naveer
saznati.
(1927.)
 Jadikovka za starim stablom

Skoro ve deset godina, kako je svrio onaj svjei, veseli rat,

moje svakodnevno drutvo, moje trajno i prisno okruenje nije se
vie sastojalo od ljudi. Meni dodue ne nedostaje prijatelja i
prijateljica, no druenje s njima sveana je, a ne svakodnevna
prigoda, katkada oni posjete mene, katkada ja njih: odviknuo sam
se od trajnog i svakodnevnog suivota s drugim ljudima. Kako ivim
sam, dogaa mi se da u obinoj, svakodnevnoj komunikaciji, stvari
sve vie zamjenjuju ljude. tap s kojim eem, alica iz koje
pijem mlijeko, vaza na stolu, zdjela s voem, pepeljara, stajaa
svjetiljka sa zelenim sjenilom, mali bronani indijski Krina,
slike na zidu i da na kraju spomenem ono najbolje, brojne knjige
na zidovima moga stania - to su stvari koje mi prave drutvo pri
buenju i prije sna, pri jelu i radu, za dobrih i loih dana,
njihova su mi lica prisna i stvaraju ugodnu iluziju zaviaja i
doma. Jo mnogo drugih predmeta moji su prisni prijatelji. To su
stvari kojih mi se gledanje i doticanje, njihova nijema sluba i
nijemi jezik ine dragima i nunima, a kada me neki od tih
predmeta napusti i od mene ode, kada se razbije stara zdjela,
padne vaza, izgubi perorez, tada su to za mene gubitci, tada se od
njih moram oprostiti, nakratko sabrati i posvetiti im posmrtno
slovo.
I moja radna soba sa svojim pomalo kosim zidovima, svojim starim,
posve izblijedjelim zlatnoutim tapetama, s mnogim neravninama u
stropnoj buci, ubraja se u moje drugove i prijatelje. Lijepa je
to soba i bio bih izgubljen da miju netko oduzme. No najljepe u
njoj jest otvor koji vodi na maleni balkon. Odatle ne samo da
vidim jezero od Lugana sve do San Mametta, s njegovim uvalama,
planinama i selima, desecima bliskih i udaljenih sela, ve imam, a
to mije najdrae, i pogled dolje na stari, tihi, zaarani vrt u
kojem se stara, dostojanstvena stabla njiu na vjetru i kii, gdje
na uskim, strmim terasama stoje visoke palme, lijepe, bujne
kamelije, rododendroni, magnolije, u kojem rastu tisa, crvenolisna
bukva, indijska vrba i visoke, zimzelene ljetne magnolije. Taj
pogled iz moje sobe, te terase, grmovi i stabla jo vie nego soba
i predmeti pripadaju meni i mom ivotu, oni su moj pravi krug
prijatelja, moji blinji, s njima ivim, na mojoj su strani i
pouzdani. A kada bacim pogled na taj vrt, on mi prui ne samo ono
to prua ushienu ili ravnodunu pogledu svakoga neznanca, ve
neizmjerno vie, jer ta mi je slika prisna dugi niz godina,
svakoga sata, danju i nou, svakoga godinjeg doba i po svakom
vremenu, lie svakog stabla i njegov cvijet i plod dobro su mi
poznati u svakom stanju svoga nastanka i uvenua, svatko je moj
prijatelj, svaije tajne znam poznate samo meni i nikom drugom.
Izgubiti neko od tih stabala za mene znai izgubiti prijatelja.
Umorim li se od slikanja ili pisan,a, razmiljanja ili itanja,
svoj odmor traim na balkonu i pogledu na vrke stabala to
gledaju prema meni. Tu sam nedavno sa aljenjem proitao da je
predivna knjiga ve zavrena. Yeatsova "Alkemiarska rua"
(njemako izdanje J. Hegner, Hellerau), te arobne pripovijetke iz
keltskoga svijeta, tako bogate starom polupoganskom mistikom, tako
tajanstvene i mrano strasne. Tu sam prelistavao "Pisma s
putovanja jednog umjetnika" Joachima Ringelnatza (nakladnik
Rowohlt), i zabavljao se njime i njegovim humorom koji uope nije
vedar, ve pravi crni humor negdje izmeu ale i jada, izmeu
zanosa i oajanja. Pozdrav tebi, brate Rmgelnatz! A tu bih katkad
na pola sata prelistao dva sveska "Povijesti grkoga udorea"
Hansa Lichta (nakladnik P. Aretz, Dresden) u kojima se izmeu svih
onih zapanjujuih slika, a ponajvie samim slikama pripovijedaju
mnoga korisna znanja o ljubavnom ivotu Grka na kojem bismo im u
mnogoemu mogli pozavidjeti.
U proljee postoji razdoblje kada je vrt arko rujan od pro-
cvjetalih kamelija, ljeti cvjetaju palme, a visoko u stablima
posvuda se penju modre glicinije. No, indijska vrba, to malo,
neobino drvo koje unato svojoj siunosti izgleda prastaro i kao
da se pola godine smrzava, indijska se vrba tek kasno u godini
odvai potjerati listove, da bi tek sredinom kolovoza poela
cvjetati.
Ipak najljepe od svih tih stabala vie nije tu, prije nekoliko
dana slomila ga je oluja. Gledam ga gdje lei jo neuklonjeno, taj
teki stari gorostas prelomljena i dotrajala debla, a na mjestu
gdje je stajao vidim veliku iroku prazninu kroz koju proviruje
udaljena kestenova uma i nekoliko dosad skrivenih kua.
Bio je to judi, ono stablo na kojem se Isusov izdajnik objesio,
no na njemu se nije vidjelo njegovo tjeskobno podrijetlo, dapae,
bilo je to najljepe stablo u vrtu i zapravo sam zbog njega prije
vie godina unajmio ovaj stan. U to vrijeme, kada je rat zavrio,
stigao sam u ovaj kraj sam i kao izbjeglica, moj se dotadanji
ivot bio raspao i traio sam smjetaj kako bih ovdje radio i
razmiljao i u sebi obnovio razoreni svijet. Traio sam manji
stan, a kada sam pogledao ovaj sadanji, prilino mi se svidio, no
odluujue je bilo kada me gazdarica povela na mali balkon.
Najednom je ispod mene leao Klingsorov vrt, a usred njega sjajilo
se svijetloruiasto procvjetalo golemo stablo. Odmah sam se
raspitao o njegovu imenu i gle, bio je to judi, i otad je iz
godine u godinu cvalo milijunima ruiastih cvjetova priljubljenih
uz koru, slino kao kod likovca, cvat je trajao etiri do est
tjedana, a tek nakon toga pojavilo se svijetlozeleno lie, da bi
zatim u tom svijetlozelenom liu visjelo gusto mnotvo
tamnopurpurnih i tajanstvenih komuaka.
Upitate li rjenik za judi, neete, dakako, saznati bogzna to. O
Judi i Kristu ni rijei! Ali zato u njemu stoji da to stablo
pripada rodu leguminoza, da se naziva cercis siliquastrum., da
potjee iz june Europe i da se tamo javlja kao ukrasni grm, te da
ga se takoer naziva i "lani roga" - falsches Johannisbrot. Tko
e ga znati kako je dolo do te zbrke pravoga Jude i lanoga
Johannesa! No, kada proitam rije "ukrasni grm", moram se
nasmijati unato svom jadu. Ukrasni grm! Bilo je to stablo,
gorostasno stablo, trupca tako debelog kakav ni sam u svojim
"najboljim" godinama nisam bio, njegov se vrh uspinjao iz dubokoga
ponora vrta skoro do visine moga balkona, bio je to prekrasan
primjerak, pravi jarbol! Ne bih poelio stajati ispod toga
ukrasnoga grma kada se nedavno u oluji slomio i stropotao kao
stari svjetionik.
Ovo posljednje vrijeme ionako nije bilo za pohvalu. Ljeto se
iznenada razboljelo i osjealo se daje na umoru, a prvoga doista
jesenjega kinog dana morao sam na posljednji poinak ispratiti
najdraega prijatelja (ne stablo, ve ovjeka). Otada se, za ve
prohladnih noi i estih kia, vie nisam mogao dobro ugrijati i
vrlo ozbiljno razmiljah o odlasku. Mirisalo je na jesen, na
propast, na ljesove i grobne vijence.
A onda jedne noi, poput zakanjelog odjeka nekih amerikih i
oceanskih orkana, s juga zapue bijesna oluja, polomi vinograde,
isprevre dimnjake, demolira ak i moj mali kameni balkon, a onda
jo u posljednjim satima uze i moj stari judi. Sjeam se kako sam
kao mladi volio kada su u prekrasnim romantinim Hauffovim ili
Hoffmannovim pripovijetkama bjenjele strane ekvinocijske oluje!
Ah, upravo je tako bilo; tako teko, tako strano, tako bijesno
kao da dolazi iz pustinje u nau se mirnu dolinu natiskivao gust
topao vjetar i njoj nastavljao svoje ameriko divljanje. Bila je
to runa no, bez minute sna. Osim male djece u cijelome selu
nitko nije oka sklopio, a ujutro, uokolo su leale razbijene
opeke, polupana prozorska stakla, slomljeni okoti. No ono
najgore, to se nikako ne moe nadoknaditi, za mene je judi.
Njega e dodue zamijeniti sadnica mlaega brata, o tome se vodi
briga: no dok on bude i samo napola tako stasit kao njegov
prethodnik, mene davno vie nee biti.
Kada sam nedavno po jesenjem pljusku pokapao dragog prijatelja i
gledao kako lijes nestaje u vlanoj raci, postojalaje utjeha daje
pronaao svoj mir, daje otiao s ovoga svijeta koji mu nije bio
sklon. Napustivi borbu i brige preao je na drugu obalu. Za judi
nema te utjehe. Samo mi jadni ljudi, kada se pokapa netko od nas,
moemo si kao slabu utjehu rei: "Pa, dobro mu je, i moemo mu u
biti pozavidjeti." Za svog judia ja to ne mogu rei. On zasigurno
nije elio umrijeti, do duboke je starosti iz godine u godinu
raskono i razmetljivo tjerao milijune blistavih cvjetova, veselo
i radino ih pretvarao u plodove, zelene komuke plodova bojio
prvo smeom, zatim purpurnom bojom i nikada nikomu, koga je vidio
umirati, nije pozavidio na smrti. Vjerojatno nije osobito cijenilo
nas ljude. Moda nas je poznavao jo iz Judinog doba. Sada njegovo
golemo truplo lei u vrtu satrvi u padu jo itave kolonije
manjeg i mlaeg raslinja.
(1927.)
 U posjetu Masagetima

Koliko god moja domovina, ako tako neto doista imam, sve druge
zemlje svijeta nesumnjivo nadmauje svojim prednostima i divnim
ustanovama, ipak sam nedavno osjetio elju za putovanjem i poao u
daleku zemlju Masageta u kojoj od izuma baruta nikada vie nisam
bio. Vukla me elja da vidim u kojoj se mjeri taj toliko slavni i
hrabri narod, iji su ratnici neko svladali Kira Velikoga, u
meuvremenu promijenio i moda prilagodio obiajima ovoga doba.
I doista, svojim oekivanjima nimalo nisam precijenio hrabre
Masagete. Poput svih zemalja, koje imaju ambiciju ubrajati se meu
naprednije, i zemlja Masageta odnedavna svakom strancu, koji se
priblii njezinim granicama, ususret alje reportera -ne
raunajui, naravno, one sluajeve kada su to vaniji, asniji i
ugledniji stranci, jer tada im se, u ovisnosti o rangu, ukazuje,
dakako, mnogo vea ast. Tako boksae ili nogometne prvake prima
ministar higijene, plivake natjecatelje ministar kulture, a
vlasnike svjetskih rekorda predsjednik drave ili njegov zamjenik.
Noja sam ostao poteen izljeva takve panje: budui da sam bio
knjievnik, na granici me doekao obian novinar, ugodan mlai
ovjek zgodnog izgleda, i zamolio me da ga prije ulaska u zemlju
poastim kraim predstavljanjem svoga svjetonazora, a napose svoga
miljenja o Masagetima. Taj simpatini obiaj u meuvremenu je,
dakle, i ovdje uveden.
"Dragi gospodine," kazao sam, "dopustite mi, s obzirom na moje
nesavreno poznavanje vaeg divnog jezika, da se ograniim na
najhitnije. Moj svjetonazor uvijek je svjetonazor one zemlje kojom
putujem, to se samo po sebi razumije. to se pak tie mojih znanja
o vaoj veleslavnoj zemlji i narodu, onapotjeu iz najboljega
moguega i najasnijega izvora, naime iz knjige 'Klio' velikoga
Herodota. Ispunjen dubokim divljenjem prema neustraivosti njezine
mone vojske i dinom uspomenom na vau junaku kraljicu Tomiris,
ve sam u ranijim vremenima imao ast posjetiti vau zemlju, a
sada sam taj posjet elio obnoviti."
"Hvala lijepo", rekao je pomalo mrano Masaget. "Vae nam ime nije
nepoznato. Nae ministarstvo propagande vrlo pomno prati sve
izjave u inozemstvu o nama, pa nam tako nije promaklo da ste vi
autor tridesetak redaka o masagetskim obiajima koje ste objavili
u novinama. Bit e mi ast pratiti vas na vaem sadanjem putu po
naoj zemlji i skrbiti se da uspijete uoiti koliko su se neki
nai obiaji otada promijenili."
Njegov pomalo sumoran ton dao mi je do znanja da moje prijanje
izjave o Masagetima, koje sam toliko volio i toliko im se divio,
ovdje u zemlji nipoto nisu naile na ope odobravanje. Pomislio
sam da se okrenem i vratim i sjeao se kraljice Tomiris, koja je
glavu velikoga Kira gurnula u crijevo napunjeno krvlju, kao i
drugih rasnih oitovanja ovoga ivahnoga narodnog duha. No, na
posljetku, imao sam svoju putovnicu i vizu, a Tomi-risina vremena
bila su prolost.
"Oprostit ete mi", rekao je moj vodi sada neto ljubaznije, "ako
moram ustrajati na tome da najprije provjerim vau vjeru. Ne da
bismo imali ita protiv vas, premda ste jednom prije ve posjetili
nau zemlju. Ne zbog toga, ve radi puke formalnosti i zato to
ste se pomalo jednostrano pozvali na Herodota. Kao to znate, u
vrijeme onoga jamano vrlo darovitoga Jonjanina jo nije postojao
nikakav slubeni ured za propagandu i kulturu, tako da one njegove
ipak donekle nemarne izjave o naoj zemlji jo kako-tako mogu
proi. Ali ne moemo prihvatiti da se dananji autor poziva na
Herodota i to iskljuivo na njega. Dakle, molim vas, cijenjeni
kolega, recite mi ukratko to o Masagetima mislite i za njih
osjeate."
Uzdahnuo sam. Tako dakle, ovaj mladi ovjek nije imao namjeru
olakati mi posao, ve je ustrajao na formalnostima. Pa onda
krenimo s formalnostima! Zapoeo sam:
"Razumije se da sam vrlo dobro upoznat s time da Masageti ne samo
da su najstariji, najpoboniji, najuljueniji i ujedno najhrabriji
narod na Zemlji, da su njihove nepobjedive vojske najbrojnije,
njihova flota najvea, njihov karakter najustrajniji a istodobno
najljubazniji, njihove ene najljepe, njihove kole i javne
ustanove najuzornije na svijetu, ve i da u najveoj mjeri
posjeduju onu diljem svijeta tako visoko cijenjenu i u mnogim
drugim narodima toliko nedostatnu vrlinu, naime da u svome
osjeaju vlastite nadmoi prema strancima budu tako dobrohotni i
obazrivi i da od svakog ubogog stranca ne oekuju da on sam,
porijeklom iz neke manje zemlje, bude na visini masagetskog
savrenstva. Neu propustiti da u svojoj domovini i o tome
vjerodostojno svjedoim."
"Odlino," ree moj pratitelj dobrohotno, "u svojem nabrajanju
naih vrlina doista ste pogodili bit stvari, tovie bit stvari.
Vidim da ste o nama bolje obavijeteni negoli se isprva inilo, i
iskreno vam, iz odanog masagetskog srca, u naoj lijepoj zemlji
elim dobrodolicu. Neke pojedinosti u vaim znanjima iziskuju jo
pokoju dopunu. Napose mije upalo u oi da niste spomenuli naa
visoka postignua na dva vana podruja: u sportu i kranstvu.
Bio je to Masaget, dragi gospodine, koji je na meunarodnom
natjecanju u skakutanju unatrag zavezanih oiju s 11,098 postavio
svjetski rekord."
"Doista," uljudno sam slagao, "kako se toga nisam sjetio! No, vi
ste spomenuli jo i kranstvo kao podruje na kojem je va narod
postavio rekorde. Mogu li vas zamoliti da me o tom poduite?"
"Kako da ne", rekao je mladi ovjek. "elio sam samo napomenuti da
bi nam dobro dolo kada biste u svome putopisu o toj toci
pridodali pokoji ljubazni superlativ. Primjerice, u jednom gradiu
na Araxesu imamo starog sveenika koji je u svom ivotu odrao ni
manje ni vie nego 63000 misa, a u jednom drugom gradu postoji
slavna moderna crkva u kojoj je sve od cementa i to od domaega
cementa: zidovi, toranj, podovi, stupovi, oltari, krov,
krstionica, propovjedaonica itd., sve do zadnjeg svijenjaka, do
zadnje krabice."
Lijepo, pomislio sam, onda vam valjda i zacementirani sveenik
stoji na propovjedaonici od cementa. No, utio sam.
"Vidite," nastavio je moj vodi, "bit u vam iskren. Na je
interes da to vie irimo svoj kranski ugled. Naime, premda je
naa zemlja jo prije mnogo stoljea prihvatila kransku
religiju, a nekadanjim masagetskim bogovima i kultovima vie nema
ni traga, u zemlji ipak postoji jedna mala i odve vatrena stranka
koja nastoji ponovno uvesti stare bogove iz doba perzijskoga
kralja Kira i kraljice Tomiris. Znate, to je obian hir nekolicine
fantasta, no dakako, tisak u susjednim zemljama dokopao se te
smijurije i dovodi ju u vezu s reorganizacijom naeg obrambenog
sustava. Sumnjii nas se da elimo ukinuti kranstvo kako bismo u
iduem ratu lake sruili i onih posljednjih nekoliko prepreka za
primjenu svih sredstava za unitavanje. To je razlog zbog kojeg bi
nam dobro dolo da se naglasi kransko usmjerenje nae zemlje.
Naravno da ne pomiljamo ni u najmanjoj mjeri utjecati na vaa
objektivna izvjea, no ipak vam u etiri oka mogu povjeriti da bi
vaa spremnost da poneto napiete o naem kranstvu, za
posljedicu mogla imati osoban poziv naega rajhskancelara. To
onako usput."
"Razmislit u", rekao sam. "Kranstvo zapravo nije moja
specijalnost. A sada se silno radujem to u ponovno vidjeti onaj
prekrasni spomenik koji su vai pradjedovi podignuli junakomu
Spargapisesu."
"Spargapises?" promrsi moj kolega. "A tko je to?"
"Pa, veliki sin kraljice Tomiris, koji nije mogao podnijeti
sramotu to gaje Kir nadmudrio pa si je u zatoenitvu oduzeo
ivot."
"A, da, naravno", uzviknuo je moj pratitelj. "Da, navodno je taj
spomenik bio vrlo lijep. Na neobian je nain nestao s lica
zemlje. Vidite, kao to vam je poznato, mi se strano zanimamo za
znanost, osobito za prouavanje starine, i to se tie broja
etvornih metara iskopanih ili potkopanih u istraivake svrhe,
naa je zemlja u svjetskoj statistici na treem ili etvrtom
mjestu. Ta zamana iskopavanja koja su preteito bila posveena
prethistorijskim nalazima vodila su u blizinu onoga spomenika iz
doba Tomirise, a budui daje upravo to zemljite obeavalo
znaajne nalaze, osobito kostiju masagetskog mamuta, pokualo se
na odreenoj dubini potkopati spomenik. On se, meutim, tom
prilikom uruio! Navodno se njegovi ostaci jo mogu vidjeti u
Masagetskom muzeju."
Odveo me do pripremljenog vozila i u ivahnom razgovoru poosmo
prema unutranjosti zemlje.
(1927.)
 Predboini izlozi

Boi je tema o kojoj zapravo nerado govorim. Sjedne strane ta

lijepa rije budi tako duboke, svete uspomene iz bajkovita zdenca
djetinjstva, tako svjetluca u sjaju onog plaviastog praskozorja
ivota i tako je proeta neunitivo svetim simbolima jaslica,
zvijezde, malenoga Isusa, poklonjenjem pastira i kraljeva i
mudraca s Istoka! S druge pak strane "Boi" je olienje, otrovni
spremnik svih graanskih sentimentalnosti i prijetvornosti, povod
za divlje orgije industrije i trgovine, veliki bljetavi artikl
robnih kua koji mirie na lakirani lim, na iglice jelke i
gramofon, na premorene raznosae i listonoe koji potajice kunu,
na ukoeno slavlje u graanskim sobama pod okienim drvcem, na
posebne novinske priloge i intenzivno oglaavanje, ukratko, na
tisuu stvari koje su mi sve odreda odbojne i mrske i za koje bih
mnogo manje mario i smatrao ih smijenima kada tako uasno ne bi
zlorabile Spasiteljevo ime i uspomene na nae najranije
djetinjstvo
Nemojmo, dakle, govoriti o Boiu - iz toga bi proizale sve same
nelagode, primjerice, da jo uvijek ne znam to bih darovao svojoj
prijateljici i je li dvadeset maraka za kuharicu primjereno; ah,
pa kada bih jo mogao prijatelja S. sprijeiti da mi ponovno
daruje neto onako skupo, a tako alosno beskorisno kao lani! Ili,
ne moe li se razmiljanje o Boiu posve izbjei, dopustite mi da
mislim na onu stvarnu i iskrenu predboinu radost koju i dandanas
volim osjetiti kao razoaran i usamljen ovjek: na radost izrade
onih boinih darova koje jo i danas, kao neko u djeako doba,
imam naviku svojeruno praviti za neke svoje prijatelje: male
biljenice s novim, rukom pisanim pjesmama, listove s pejzanim
akvarelima i sline stvari.
No, usprkos svim oprenim i tjeskobmm osjeajima moram rei: nekih
veeri u prosincu, kada nakon tmurnog, oblanog po-podneva u
ulicama s duanima zasja svjetlost, kada svi oni areni i jarki
odsjaji iz izloga padnu na vlaan ili snijegom pokriven asfalt i
ulica poprimi neku sveanu ivost, tada mi ta prijetvorna, silna
boina uurbanost sa svojom svijetlom vanjtinom ipak donekle
godi i tada mogu sat vremena proetati upravo onim dijelom grada
koji inae izbjegavam, i mogu, posve zaokupljen, sat vremena
hodati pokraj trgovina i zadubljeno ih promatrati. Tada sanjarim
da sam sin kalifa iz Bagdada i da sam nakon dugog, pustolovnog
puta, pobjegavi pred pogibelji iz stranoga zatoenitva, stigao
u neki bljetavi grad Dalekoga istoka, i da se ushieno i
znatieljno stapam s guvom koja vlada oko trgovina.
Razmiljanje se nikako ne uklapa u to raspoloenje, a u tom satu
veernje etnje upravo je lijepa ta odrijeenost od obveze
razmiljanja. No, ako sam pritom, ipak, s vremena na vrijeme
pomalo razmiljao i sam sebe promatrao, svaki put bih s odreenim
(nekad vedrim, nekad neugodnim) uenjem otkrio za sebe, krepkoga
pedesetogodinjaka ve prosijede glave i blagog izraza lica s
naoalama, da sam vrlo vjerojatno u dubini due ostao i ponovno
postao neobino djetinjast To primjeujem kada se potrudim
pripaziti na koji nain zapravo na mene djeluju ti puni,bljetavi
izlozi i koji mi predmeti zapinju za oko i izazivaju elje. Tada
opaam da su stvari koje mi se mogu svidjeti i u meni stvoriti
udnju gotovo jo uvijek one iste kao u doba moga djeatva i
mladalatva.
I doista, usred te bune i pomalo crnaki neumjerene ponude roba,
rijetke su one koje bih poelio, a sva dostignua novije tehnike
ostavljaju me strano nezainteresiranim. S uenjem promatram kako
znatieljni i eljni ljudi stoje i pred onim izlozima u koje ja ne
mogu pogledati bez vee dosade i pred kojima mi nikada ne bi palo
na pamet usporiti korak. To su primjerice trgovine s Kodakovim
fotoaparatima, s gramofonima, sportskim rekvizitima,
radioaparatima. Da imam povlasticu koja bi mi doputala da iz svih
tih trgovina odaberem sve to bih uope volio imati, povlasticu
bih bacio, a ja produio. Profinjeni kronome-tri, duhoviti brijai
aparati, bljetavi mikroskopi, ljupki kuni kinoprojektori - nita
od toga ne bi mi vrijedilo ni koliko papir za umatanje. No,
drukije je s izlozima knjiara. Premda sam na tom podruju
poprilino razmaen i nakljukan, ispred dobre knjiare skoro
uvijek nakratko zastanem, i ne zanima me samo duhovno trite,
imena kolega, pohvale izdavaa, ve barem isto toliko zanima me i
privlai i materijalna strana knjiga: crveni
koni hrbat, lijepo englesko platno, lijepo toniran pergament,
mapa ukoriena u grubo kvrgavo jedreno platno. No u svijetu knjiga
uvijek se mogu otkriti i neka simpatina izdanja, premda im je
razina uglavnom vrlo skromna. S radou gledam est smeih svezaka
Rilkeovih sabranih djela i hasidske spise Martina Bubera u jednome
svesku i "Skitnice" Knuta Hamsuna (O, Auguste, vragolane), radujem
se to postoje nova izdanja Josefa Conrada, namignem Stepskom vuku
i pozdravim "Goste" Geor-ga Munka, a jednom ak zaem u knjiaru
da bi mi pokazali album iz izloga, Glasenappova "Indijska
svetita". Dugo stojim nagnut nad slikama, mislima odlutao u
Indiju, ganut injenicom da i ti toliko strani, toliko egzotini
divovski hramovi, dvorita, jezerca i pilje govore istim i uvijek
jednakim jezikom kao i francuske katedrale i junotalijanski
hramovi, jezikom vjere i predanosti, ushienosti i blaene
rastronosti pred boanstvom.
Ako me te knjiare podsjeaju na mnoga ushienja i udnje iz
mladosti, neke me druge slike vode jo dalje u moju prolost; njih
sam zapravo trebao prve spomenuti. To s knjigama nipoto nije bilo
izmiljeno, ali zato pomalo uljepano. Jer, gle! postoje neki
drugi izlozi i duani pred kojima imam najjae dojmove, najtoplije
doivljaje, najsnanije elje. Djejim oduevljenjem i primitivnom
poudom promatram zamamna jela, a ponajvie ona najdjetinjija -
slastice. Putujeem srnu kalifa vraaju se snane djeje udnje
dok promatra te ogromne kristalne zdjele pune velikih pralina,
brda areno zapakiranih okolada, raskone pladnjeve pune
kremastih okolada. A u drugom izlogu, mnogo poetinijem od onih
izloaba Kodakovih aparata i zvunika, odueve me, premda ve
odavno ne jedem kobasicu, masni sjajni vijenci kobasica, mirne i
suhe objeene salame, u staniol umotane, ukoso zasjeene jetrenice
od kojih nikada nijednu ne bih kupio, od kojih veinu ne bih mogao
pojesti ni probaviti, jer kobasica je jelo za optimiste, no pogled
na njih ipak me oarava dajui mi predodbu bogatstva i
blagostanja. A tek mala, njena rolana unka, taj dragulj od
unke, doista me dovodi u napast i tko zna hou li ju kupiti.
Meutim, idua trgovina mojim ulima nudi jo slasnije stvari:
arobnih boja, svijetli poput velikih neobinih dragulja, tu se
moe vidjeti kandirano voe, kruke, breskve, pistacije, masline,
ananas. Nita od toga neu kupiti, nita od toga ne bih mogao
probaviti. Kandirano voe nije, dodue, specijalno jelo za
optimiste, o nikako, no ipak vie za ene i mlade, a svakako ne
za boleljive polustarce osjetljivih eludaca i potrebitih
mirovanja. Pasite dalje, ushiene oi!
Slijedi trgovina s termos-bocama, toplim jastucima, termo-forima i
slinim stvarima, trgovina kojoj bih s razlogom mogao pokloniti
pozornost, no ja nezainteresirano proem. Ali prava ljekarna posve
mi zaokupi panju; to je sajam koji rado gledam, i premda moj
razum zapravo s ironijom promatra taj toliko zorno prikazani spoj
znanosti i industrije u znaku Mamona, ja ipak na tim arenim
boicama, tim zgodnim svilenkastim pakovanjima i kutijicama sa
zanimanjem i zadovoljstvom itam nazive koji mnogo obeavaju, a
veina ih je izmiljena na nekom teko iskvarenom grkom. "Odsada
bez kostobolje!" obeava ovalna staklena kutijica, no ne nasjedam
ni na nju ni na plakat "Jeste li ivani?"; mrzim takva nezgrapna
pitanja. Ali zato tu i tamo vidim u staklenim cjevicama, u
boicama i paketiima svoje dobre prijatelje, sredstva koja
poznajem i cijenim i kojih je omanji izbor dobro imati u putnoj
torbi. Nazive im neu spomenuti jer mi farmaceutska tvornica jo
nikada nije poslala ogledne primjerke na recenziju.
Raskono svijetle blagdanske trgovine. Postoje dvije vrste
trgovina pred kojima katkada zastanem, no ne da bih promatrao
izloge, ve ljude pred njima. To su trgovine u kojima se kupuju
igrake i trgovine u kojima se elegantnim damama nudi odjea,
nakit, potreptine za njegu kose i koe, noktiju i nonih prstiju.
Tu ovjek moe vidjeti lijepe oi to se nerijetko are sjajem
najprimitivnije udnje i s radou ustanoviti da postoje svjetovi
i industrijske grane ija se nunost ne moe dodue spoznati na
neposredan, ali zato moe na ovaj posredan nain.
No moja udnja krajnje je neposredna, kada zastanem pred nekim
diskretnim izlogom u kojem stoje probrane marke starih konjaka i
plemenitih vina, a isto tako pred onim svijetlim, lijepim izlozima
u kojima na staklenim ploama mame duhani i cigare, teke, debele
u staniol umotane uvozne cigare, crne, dobre brazilske, lijepe
svijetle holandske i one krasne iz Manile.
Postoji jo jedna vrsta trgovina koje od najranijih vremena za
mene nisu izgubile svoju dra. To su trgovine papira, olovaka,
pera, boja, vodenih boja, ravnala, estara, crtaega ugljena. Pred
njima dugo stojim, zaljubljen u zbirku predivnih parikih ili
londonskih vodenih boja, u snop plemenitih Kohinoor olovaka, u
kutiju sa sibirskim grafitom, smotke i slojeve plemenitih papira.
Stotinu takvih araka njeno-vrstoga, solidnoga papira, to bi bio
dar kojim bi me se moglo namamiti!
Na kraju, meutim, ponu zepsti noge, a za kupovinu ima vremena i
neki drugi put. Ah, samo da mi prijatelj S. za Boi ne daruje
Kodak ili koaricu orhideja!
(1927.)
 Ponovni susret s Ninom

Kada se nakon mjeseci izbivanja vratim na svoj breuljak u Ticinu,

uvijek iznova iznenaen i ganut njegovom ljepotom, tada nisam tek
jednostavno ponovno kod kue, ve se prvo moram presaditi i
potjerati novo korijenje, ponovno povezati niti, pronai stare
navike i ponegdje najprije iznova potraiti dodir s prolou,
prije nego mi ladanjski ivot juga ponovno pone goditi. Ne moram
samo raspremiti kovege i pronai seoske cipele i ljetnu odjeu,
ve moram i utvrditi jesu li mi susjedi jo ivi, provjeriti to
se ovdje za pola godine promijenilo, koliko je koraka napredovao
proces koji postupno i s ovoga miloga predjela svlai dugo uvanu
nevinost ispunjajui ju blagodatima civilizacije. Tono, kod
donjega je klanca posve raskren i ogoljen jo jedan umski
obronak i gradi se vila, na jednom zavoju naa je cesta proirena,
a to je znailo nestanak arobnoga starog vrta. Ugaene su i
posljednje konjunice u naem kraju i zamijenjene automobilima, a
nova su kola prevelika za te stare, uske uliice. Dakle, nikada
vie neu vidjeti staroga Piera s njegova dva zdrava, snana konja
kako se u modroj odori potanskoga koijaa uz klopot utih koija
sputa niz brijeg, nikada ga vie kod Grotto del Pae neu moi
nagovoriti na aicu vina i mali, neslubeni predah. Ah, i nikada
vie neu sjediti nad Ligunom uz prelijepi rub ume, moje omiljeno
mjesto za slikanje: neki je stranac kupio umu i livadu i ogradio
ju icom, a tamo gdje je stajalo onih nekoliko lijepih jasenova,
sada se gradi garaa.
No, zato se pojasevi trave ispod okota zelene svojom starom
svjeinom, a ispod usahla lia ukaju kao i uvijek modro-zeleni
smaragdni guteri, uma je modra i bijela od zimzelena bilja,
umarica i jagoda u cvatu, a kroz mladozelenu umu svjee i blago
svjetluca jezero. Raspremio sam kovege, sasluao seoske novosti,
izrazio suut udovici pokojnoga Cesca, a Nineti estitao na
njezinoj crnookoj bambini, izvadio i pripremio svoj slikarski
pribor, naprtnjau, stolac, lijepi zrnasti papir za akvarel,
olovke i boje. To je uvijek najljepi dio toga posla: sva ona mala
udubljenja u mojoj paleti dopunjavati svjeim, veselo blistavim
bojama, kobaltnomodrom koja me usreuje, nasmijanim cinoberom,
njenom limunutom, prozirnim gumigutom. To je sada gotovo. No
ponovno zapoeti slikati i nije ba tako jednostavno, pa to rado
malo odgaam do sutra, do nedjelje, do iduega tjedna. Kada ovjek
nakon est mjeseci ponovno sjedi u prirodi, umae kist u vodu i
ponovno se sprema djeli ljeta prenijeti na papir, tada odviknuta
oka i nevjeste ruke sjedi prilino bespomono i alosno, a trava i
kamen, nebo i oblaci ljepi su nego ikada, elja za slikanjem im
se toliko nemoguom i smjelom kao nikada prije. Ne, jo malo u
priekati.
Pa ipak, preda mnom su cijelo ljeto i jesen, jo jednom se nadam
da u se nekoliko mjeseci osjeati dobro, da u duge dane
provoditi u prirodi, rijeiti se kostobolje, poigravati se svojim
bojama i ivjeti neto veselijim i nevinijim ivotom, negoli je
mogue zimi i u gradovima. Godine brzo prolaze - bosonoga djeca,
koju sam prije mnogo godina doavi u ovo selo gledao kako idu u
kolu, ve su oenjena ili sjede u Luganu ili Milanu za pisaim
strojevima ili u trgovini za pultom, a ondanji starci, seoske
starine, u meuvremenu su poumirali.
Na pamet mi padne Nina-je li jo iva? Dragi Boe, tek sam je se
sada sjetio! Nina je moja prijateljica, jedna od rijetkih dobrih
prijateljica koje imam u ovome kraju. Sedamdeset i osam joj je
ljeta i stanuje u jednom od najudaljenijih zaselaka u ovome kraju
na koje dananje doba jo nije stavilo ruku. Put do nje strm je i
naporan, moram se po suncu spustiti nekoliko stotina metara niz
brijeg, i s druge se strane ponovno uspeti. No, odmah kreem na
put i najprije se sputam kroz vinograde i umu, zatim udarim
poprijeko uskom zelenom dolinom, a onda, s druge strane, penjem se
strmim breuljcima koji su ljeti puni ciklama, a zimi puni
emerika. Prvo dijete koje u selu sretnem pitam to radi stara
Nina. Eh, pria malian, ona naveer jo uvijek sjedi na crkvenom
zidu i mre duhan. Zadovoljno produim: dakle, jo je iva, jo
ju nisam izgubio, ljubazno e me doekati i neto e, dodue,
mumljati i jadikovati, ali mi ipak pruiti svijetao primjer
usamljenog starog ovjeka koji svoje godine, svoju kosto-bolju,
svoje siromatvo i osamu podnosi ilavo i ne bez odreene radosti,
a pred svijetom se ne krevelji i ne klanja, ve na njega pljuje
odluna da do posljednjega asa ne prihvati ni lijenika ni
sveenika.
S bljetave sam ulice pokraj kapele zaao u sjenu prastaroga
mranog zida koji krivudav i prkosan stoji na litici planinskoga
grebena i ne zna za vrijeme, ne poznaje drugu sadanjost osim
sunca koje se vjeno ponovno vraa, nikakvu drugu mijenu doli
smjenu godinjih doba, iz desetljea u desetljee, iz stoljea u
stoljee. Jednom e i ti stan zidovi pasti, ti lijepi, mrani,
nehigijenski kutovi bit e preureeni i opskrbljeni cementom,
limom, tekuom vodom, higijenom, gramofonima i drugim kulturnim
dobrima, nad kostima stare Nine stajat e hotel s francuskim
jelovnikom ili e si neki Berlinac izgraditi ljetnikovac. No danas
su jo tu i ja ulazim preko visokoga kamenog praga i iskrivljene
kamene stube u kuhinju svoje prijateljice Nine. Tu kao i uvijek
mirie na kamen i prohladnu svjeinu, a i kavu i intenzivno
mirie na dim zelenog drveta, a na kamenu podu na svojoj niskoj
klupici sjedi stara Nina ispred golema kamina u kojem pucketa
vatrica od ijega joj dima pomalo suze oi, i svojim smeim, od
kostobolje kvrgavim prstima gura iverje natrag u vatru.
"Zdravo, Nina, sjeate li me se jo?"
"Oh, Signorpoeta, caro amico, son content di rivederla!"
Pridie se, premda to ne elim dopustiti, polako ustaje i s
naporom pomie ukoene udove. U lijevoj ruci podrhtava joj drvena
tabakera, grudi i lea zagrnula je crnim vunenim rupcem. Iz toga
starog, lijepog lica ptice grabljivice tuno-podrugljivo gledaju
otre vilaste oi. Gleda me podrugljivo i prijateljski, zna ona
Stepskoga vuka, zna da sam dodue signore i nekakav umjetnik, no
da se sa mnom ne dogaa bogzna to, da sam tumaram Ticinom i da
sam uhvatio isto onoliko malo sree kao i ona premda smo ju
zasigurno oboje prilino marljivo traili. teta, Nina, to si za
mene roena etrdeset godina prerano. teta! Dodue, ne doivljava
te svako lijepom, nekima prije slii na staru vjeticu pomalo
upaljenih oiju, iskrivljenih udova, prljavih prstiju i s burmutom
pod nosom. Ali kakav je to samo nos na naboranom orlovskom licu!
Kakvo dranje kada se tek uspravi i svojom mravom visinom
uspravna stoji! I kako je samo pametan, kako ponosan, kako
prijeziran, a ipak ne zao pogled tvojih lijepo oblikovanih,
slobodnih, neuplaenih oiju! Starice Nino, kako lijepa djevojka
morala si biti, kako lijepa, odvana, rasna ena! Nina me podsjea
na proteklo ljeto, na moje prijatelje, moju sestru, moju voljenu -
sve ih poznaje - usput zaviruje u lonac, vidi da je voda
prokljuala pa iz ladice mlinca naspe mljevenu kavu, stavi preda
me alicu, ponudi mi burmut, i sada sjedimo uz vatru, pijemo kavu,
pijuckamo u vatru, pripovijedamo, ispitujemo, polako postajemo
utljivi i priklopimo pokoju o kostobolji, o zimi, o dvojbenosti
ivota.
"Kostobolja! Kurva je to, prokleta kurva! Sporca puttana! avo ju
odnio! Dabogda crkla. Ma, pustimo psovke! Sretna sam to ste
doli, jako sam sretna. Ostanimo prijatelji. Kada si star, ljudi
ti vie ne svraaju esto. Sedamdeset i osma mi je sada."
Jo jednom se s naporom ustane, ode u susjednu sobu u kojoj na
zrcalu stoje poutjele fotografije. Znam da trai dar za mene. Ne
pronalazi nita pa mi na dar ponudi neku od starih fotografija, no
kako ju ne elim uzeti, moram barem jo jednom smrknuti iz njezine
burmutice.
U zadimljenoj kuhinji moje prijateljice nije vie odve isto i
nimalo higijenski, pod je sav zapljuvan, niz stolac visi poderana
slama, a rijetki od vas itatelja rado bi pili iz ovog lonia za
kavu, ovog starog limenog lonia, crnog od ai i sivog od pepela
na ijim se rubovima u dugom nizu godina uhvatila debela kora
sasuene, zgusnute kave. Mi ovdje ivimo izvan dananjega svijeta
i vremena, dodue malo zaputeno i jadno, pomalo oronulo i nimalo
higijenski, ali zato blizu ume i planine, blizu koza i kokoi
(koje kokodaui tre po kuhinji), blizu vjetica i bajki. Kava iz
iskrivljenog limenog lonia divno prija, jaka posve crna kava s
laganom, aromatinom primjesom trpkoga okusa po dimu od drva, a
nae druenje i ispijanje kave i psovke i tepanja i hrabro staro
Ninino lice neizmjerno su mi drai od dvanaest poziva na kavu s
plesom, od dvanaest veeri s knjievnim razgovorima u krugu
slavnih intelektualaca - premda zasigurno ni tim lijepim stvarima
ne bih elio odrei relativnu vrijednost.
Vani sada zalazi sunce, Ninina se maka vratila i skoila joj u
krilo, a odsjaj vatre na okreenim kamenim zidovima topliji je.
Kako hladna, kako okrutno hladna mora daje bila zima u ovoj
visokoj, sjenovitoj, praznoj kamenoj pilji u kojoj nema niega
osim siune otvorene vatre koja treperi u kaminu i ove stare
usamljene ene s bolnim zglobovima, koja nema drugoga drutva osim
make i ove tri kokoi.
Nina potjera maku i ponovno ustane, visoka i sablasna u tom
polumraku, mrava i koata s bijelim uperkom na strogom licu
ptice grabljivice. Jo mi ne da poi. Pozvala me da jo jedan sat
budem njezin gost, pa odlazi po kruh i vino.
(1927.)
 Opreke

Sredina je ljeta i veliko stablo ljetne magnolije pred mojim

prozorima ve tjednima je u cvatu; ono je simbol junoga ljeta u
svom prividno nehajnom, prividno ravnoduno sporom, no zapravo
brzom i rastronom nainu cvjetanja. Od snjenobijelih, ogromnih
aki uvijek ih je nekoliko, najvie osam ili deset, istodobno
otvoreno, i dok stablo tijekom dva mjeseca svoga cvata u cjelini
pokazuje uvijek isto lice, ti predivni golemi cvjetovi zapravo su
tako prolazni: nijedan od njih ne ivi due od dva dana. Iz
blijedog, zelenkasto osjenanog pupoljka taj cvijet se otvara
najee u zoru, i lebdi isto bijel i arobno nestvaran
odraavajui svjetlost poput snjenoga Atlasa, lebdi jedan dan
provirujui iz tamoblistavih, tvrdih, zimzelenih listova, a onda
potiho stane mijenjati boju, utjeti na rubovima, gubiti oblik i
starjeti s ganutljivim izrazom klonua i umora, a i to starenje
traje samo jedan dan. Zatim je bijeli cvijet ve promijenio boju,
postavi kao cimet svijetlosme, a latice, juer kao Atlas, danas
su pod prstima poput tanke, njene stavljene koe: arobna, divna
tvar, njena poput daha, a ipak vrsta, ak i gruba. I tako moje
veliko stablo magnolije iz dana u dan nosi svoje iste, snjene
cvjetove i kao da su uvijek jedni te isti. Ugodan, uzbuuju,
zamaman miris koji podsjea na miris svjeih limuna, ali sladak,
dopire s cvjetova u moju radnu sobu. Veliko stablo ljetne
magnolije (ne treba ga brkati s proljetnom magnolijom takoer
poznatom na sjeveru), ma koliko bilo lijepo, nije uvijek moj
prijatelj. Ima godinjih doba kada ga promatram zamiljeno, ak i
neprijateljski. Ono raste i raste, i u deset godina koliko mije
susjed, toliko se istegnulo da mi je u jesenskim i proljetnim
mjesecima balkon ostao uskraen i za ono malo jutarnjega sunca.
Izraslo je ono u krnoga momka i svojim jakim, jedrim stasom esto
mi slii na nekog neotesanog, naglo izraslog, pomalo nesklapnog
mladia. No sada, u vrijeme njegova ljetnog cvata, ono sveano
stoji puno njenoga dostojanstva, klepee na vjetru svojim
ukoenim, kao lakiranim sjajnim listovima brino pazei na svoje
njene, odve lijepe i odve prolazne cvjetove.
Nasuprot tom stablu s njegovim blijedim divovskim cvjetovima stoji
jedno drugo, patuljasto stablo zasaeno u loncu na mome malome
balkonu. To je zdepasto patuljasto stablo, neka vrsta empresa, ni
metar visoko, ali skoro ve etrdeset godina staro, mali kvrgavi i
samosvjesni patuljak, pomalo ganutljiv i pomalo komian, pun
dostojanstva, a ipak udnovat i sposoban ovjeku izmamiti osmijeh.
Tek sam ga nedavno dobio na dar, za roendan, i sada tu stoji,
prua svoje karakterne, kao u desetljetnim olujama okvrgavjele
grane jedva duine prsta, i ravnoduno gleda prema svom divovskom
bratu od kojega bi dva cvijeta bila dovoljna da prekriju asnoga
patuljka. Njega to ne smeta, ini se da uope ne primjeuje
velikoga tustog brata, magnoliju iji je jedan list velik kao
cijela njegova grana. U svojoj udnovatoj maloj monumentalnosti
doima se duboko zamiljenim, posve zagledanim u sebe, i doima se
prastaro, onako kao to i ljudski patuljci esto mogu izgledati,
tako neizrecivo staro ili bezvremenski.
Po ovoj tekoj ljetnoj vruini, koja nas ve tjednima pritie,
vrlo malo izlazim, ivim u svojih nekoliko sobica, iza sputenih
roleta, a drutvo mi prave dva stabla, div i patuljak. Divovska
magnolija ini mi se simbolom i zovom svekolika rasta, svekolika
nagonskog i prirodnog ivota, svekolike bezbrinosti i bujne
plodnosti. Nasuprot tomu, utljivi patuljak, u to ne treba
sumnjati, pripada suprotnomu polu: njemu ne treba toliko prostora,
nije rastroan, ne tei za intenzitetom i trajnou, on nije
priroda, ve duh, nije nagon, nego volja. Dragi mali patulje,
kako udesno i razborito, kako ilavo i prastaro izgleda!
Zdravlje, vrsnoa i bezbrini optimizam, nasmijeeno odbijanje
svih dubljih problema, zadriglo kukaviko odricanje od agresivnog
propitivanja, ivotno umijee uivanja u trenutku - to je parola
naeg vremena - tako se ono nada da e zavarati sjeanje na
svjetski rat koje titi. Pretjerano neoptereen
problemima,oponaajui ameriki stil, poput glumca zakrabuljena u
debelu bebu, pretjerano glup, neuvjerljivo sretan i nasmijeen
("smi-ling"), takvim se ukazuje taj pomodni optimizam, svakoga
dana ureen novim blistavim cvjetovima, slikama novih filmskih
zvijezda, brojkama novih rekorda. No da su sve te veliine
trenutane, da sve te slike i svi ti rekordi traju tek jedan dan,
to nitko ne pita, jer uvijek stiu novi. A uslijed toga pomalo
prenapuhanog optimizma, pretjerano glupog optimizma, koji rat i
bijedu, smrt i bol proglaava glupou koju ljudi samo umiljaju,
i koji ne eli znati ni za kakvu brigu ili probleme - uslijed toga
nadnaravno velikoga, po amerikom uzoru napuhanog optimizma, duh
biva prisiljen i podraen na isto takva pretjerivanja, na
udvostruenu kritinost, na produbljenu problematiku, na
neprijateljsko odbijanje te cijele djeje slike svijeta, u bojama
zrele maline, koju odraavaju pomodne filozofije i ilustrirani
asopisi.
Tako izmeu moja dva susjed-stabla, arobno vitalne magnolije i
udesno dematerijaliziranog i oduhovljenog patuljka, sjedim i
promatram igru suprotnosti, o tome razmiljam, na vruini
dremuckam, malo puim i ekam da se spusti veer i iz ume
prostruji neto svjeiji zrak.
I posvuda u onome to inim, itam, mislim, svugdje nailazim na
isti razdor dananjega svijeta. Svakoga dana dobivam nekoliko
pisama, najee od nepoznatih ljudi, u pravilu dobronamjerna i
dobroduna pisma, koja ponekad odobravaju, ponekad optuuju, no
sva govore o istom problemu, i sva su ili proeta nevienim
optimizmom i mene pesimista ne mogu dovoljno pokuditi ili ismijati
ili saalijevati - ili mi, pak, daju za pravo, daju mi fanatino i
pretjerano za pravo, voeni dubokom nevoljom i oajanjem.
Naravno da oboje imaju pravo, magnolija i patuljasto stablo,
optimisti i pesimisti. Samo ja one prve smatram opasnijima, jer ne
mogu gledati njihovo silno zadovoljstvo i njihov siti smijeh, a da
se ne sjetim 1914. godine i onoga toboe tako zdravog optimizma
kojim su u to vrijeme itavi narodi sve smatrali divnim i
arobnim, i prijetili staviti pred zid svakog pesimista koji bi
podsjeao na to da su ratovi zapravo vrlo opasni i nasilni
pothvati i da bi to moglo moda i tuno zavriti. Ti su pesimisti
dijelom ismijani, dijelom stavljeni pred zid, a optimisti su
slavili to veliko doba, klicali i godinama pobjeivali sve dok se
oni i itav njihov narod nisu dobrano umorili od klicanja i od
pobjeda i iznenada se slomili, pa su ih negdanji pesimisti morali
tjeiti i ohrabrivati na daljnji ivot. Ne mogu to iskustvo
potpuno zaboraviti.
Ne, naravno da mi ljudi duha i pesimisti nemamo pravo kada svoje
doba optuujemo, osuujemo ili mu se podsmjehujemo. No, ne bismo
li na posljetku mi ljudi duha (danas nas nazivaju romantiarima ne
mislei pod tim nita ljubazno) trebali biti djeliem ovoga doba,
imati pravo govoriti u njegovo ime i utjelovljivati jednu njegovu
stranujednako kao i boksai koji se tuku za nagrade ili
proizvoai automobila? Na ovo si pitanje neskromno dajem potvrdan
odgovor.
Ta dva stabla u svojoj udesnoj opreci stoje, kao i sve stvari u
prirodi, neoptereena oprekama, svako sigurno u sebe i u svoje
pravo, svakojako i ilavo. Magnolija, nabrekla u svojoj sono-sti,
odie uzbudljivim mirisom svojih cvjetova, dok se patuljasto
stablo sve dublje povlai u se.
(1928.)
 S jeseni

Uvelo jejo jedno ljeto, skratio se dnevni luk sunca, a iz none

izmaglice, u dolini, svakoga jutra ume izranjaju malo ue, malo
ogoljenije. Jo ponegdje usred ute kestenove ume nazire se
plavkasta mrlja, tamna kao ljeti: to su akacije na vlanom tlu
koje se dugo zelene. No zato, kada i njih sustigne, zastraujue
brzo venu. Mali listovi, poredani dva po dva, preko noi ute i
padaju, lijepo i umorno, lelujave zlatne kapi, u veliki grob.
To je vrijeme kada za me poinje putovanje. Od proljea sve do
prvih hladnih noi sjedim usidren i nita me ne moe izmamiti iz
moga ladanjskoga boravita. Tu ivim u umi i planini, promatram
cvijee i gutere, oslukujem leptire i zmije, crtam stara
ticinska sela i slikam pejzae modroga jezera iza arenih lea
ume tustih poput gusjenice. Smei zidni guter i veliki modro-
zeleni smaragdni guter s paunovim vratom koji se prelijeva u
tamnomodrim nijansama bliski su mi, kao i vretenca staklastih
krilaca i male smekaste bjelouke uz potok i debele dugake
eskulapove zmije u ljunku sunanih obronaka. Ja znam gdje se
gnijezde sojke kretalice i zelene une, poznam omiljena
obitavalita lastinoga repa, veernjega pauneta, "panjolskih
zastava". Pjeaei, poivajui, slikajui, dokoliarski, a ipak
marljivo, iz godine u godinu temeljito sam upoznavao ovu lijepu
zemlju od koje stranci na svojim priglupim, beskorisnim masovnim
putovanjima ne uspiju vidjeti nita osim prizora s razglednice.
Upoznavao sam ih iz mjeseca u mjesec, umu, polja i vinograde,
ljude i poljsko cvijee. No, s godinama, zime mi ovdje na jugu
postadoe nepodnoljive usprkos lijepom, dragom suncu. Kina su
razdoblja deprimirajua; etiri promrzle zime, u doba inflacije,
prosjedio sam ovdje pred vatricom u ognjitu trajno si naruiv-i
zdravlje. Otada i otkako mi lisnica ponovno doputa, zimi odlazim
ne da bih vidio ljepe krajeve, jer takvih nema, niti da bih
traio promjenu, jer dosada je neto to priroda ne pozna, ona je
graanski izum - no ja putujem u toplice, putujem u gradove u
kojima postoje vrata i prozori koji se dobro zatvaraju, topli
drveni podovi, dobre pei, lijenik i maser, i dok uz njihovu
pomo pokuavam podnijeti zimske boljetice, usput mi se
neoekivano dogodi i neto lijepo: posjet prijateljima, dobra
glazba, pretraivanje knjinica i galerija. Stanujem tada u gradu,
pa mi, premda me je teko pronai, dolaze svakakvi ljudi. Dolaze
neshvaeni slikari s mapama punim sjajnih skica, dolaze mladi
samosvjesni ljudi koji, zavrivi filologiju, sada o meni ele
pisati doktorsku disertaciju, pa ju i piu neustraivo razdirui
na komadie mene i ono to sam trideset godina radio, a njihov im
fakultet za to na mudru glavu natakne doktorski eir. Dolaze
pijani bohemi koji esto znaju dobre prie i svakako su izdaniji
od bilo kojeg "dobrog drutva", a dolaze i kometi i ekscentrici
duha, geniji s manijom proganjanja, osnivai religija, magiari.
Sve donedavno povremeno je dolazio i dragi siroti pjesnik Kla-
bund, pun pria, pun znatielje, mladolika i uvijek pomalo
grozniava lica, ili bi, pak, na brzinu i samo na sat, dva, bez
prtljage i stigavi vlakom u pogrenom smjeru, osvanula plavokosa
vila Emmy Hennings, a prije se katkada pojavljivao i suhonjavi
gnom Hans Morgenthaler koji je malo govorio, sebi u brk se smijao,
kadto iz depa izvukao strahovito zdvojne pjesme i bio na smrt
bolestan; on je takoer ove godine umro. Za sve njih ja sam neka
vrsta ujaka, uzajamno se volimo, oni me s uenjem gledaju kako
naizgled ivim sasvim graanskim ivotom, a istodobno ipak
pripadam njihovom svijetu, no ne ubrajaju me sasvim u svoje, u ceh
apatrida, premda znaju da ne volim samo Mozarta i firentinske
Bogorodice, ve isto toliko i one koji su zastranili, proganjane
stepske vukove. Razmjenjujemo pjesme i crtee, dajemo jedni
drugima adrese svojih redakcija, posuujemo si knjige i popijemo
koju bocu vina. Ponekad se dam nagovoriti i na put u neki lijep
grad eljan obrazovanja, jednom na godinu, pa tamo dobijem novac
za put i honorar, u pratnji znalca razgledam znamenitosti grada, a
zauzvrat jednu veer moram nepoznatim ljudima u nekoj
nesimpatinoj dvorani itati svoje pjesme i svaki put to inim s
osjeajem: "Nikad vie!"
No prije negoli ponovno zapone gradski i putniki i luta-laki
ivot moram se ovdje oprostiti, izvui korijenje iz zemlje,
spakirati kovege, rukovati se s Natalinom i Marijom i Annun-
ziatom, moram s prtljagom otputovati u Lugano i sjesti na vlak, a
jo i tada sam kod kue, svezan i podinjen, i tek kada ieznu
posljednji ruiasti obronci planina, a jelove se ume prue prema
Gotthardu, najednom me okrui tuina i sloboda, i ponovno sam
biljka bez korijena, lutalica.
Ve tri dana u mojoj sobi razjapljen stoji veliki koveg i ponovno
se moram pakirati. Moram to dobro smisliti, jer odlazim na barem
est mjeseci. Odjea, izme i rublje - to je lako, izvue ih iz
ladica, stavi u koveg, na njega sjedne i pritisne. Ali sve
ostalo, sve one sitnice potrebne za rad i zadovoljstvo! Mora
ponijeti knjige i slikarski pribor i knjige skica, pa i neku od
slika da bi njome promijenio ar hotelskoj sobi, i jo tota, no
najee ponese ono pogreno. Kada se pakira, ovjek je uvijek
pretjerano praktian i pedantan.
A upravo su te "praktine" stvari nevane jer ih posvuda moe
nai i svugdje su iste. Ali neka od onih nepraktinih stvar, dobro
odabrana, moe cijeloj prtljazi dati smisao i dra: neki talisman,
preparirana ptica, hrpa starih pisama. Emmy to divno zna, ona
otputuje ne ponijevi ni cipele ni rublje, no zato ponese sliku
Bogorodice i okruglu glazbenu kutijicu na ijem valjiu ima tri
pjesme kojima je naas uveselila ve mnogu beznadnu brau.
Opratam se od mnogoega. Pospremam knjige koje sam posljednje
proitao: lijepe knjige ovaj put! Bio je to "Siroti Chatterton" E.
Penzoldta (nakladnik "Insel") iznimno ljupka knjiga, knjiga za
lutalice i nezvane goste ivota. Bilo je to djelo iz ostavtine
dragoga Klabunda, roman "Borgia" (izdava Phaidon, Be), lijepa
knjiga kao i sva Klabundova djela, koja je hinei neku prtavu
snagu u stvarnosti vruica, stalna poviena temperatura bolesnika,
no puna njegove gipke razigrane mate i melodiozna jezina
umijea. Vrlo vrijednim itanja uinilo mi se i djelo "Godite
1902." Ernsta Glaesera (izdava Kiepenheuer) koje je moda prije
dokument jednoga vremena, nego pjesniko djelo; no je li to bitno
ako nas knjiga katkada pogaa izravno u srce. Meutim, sve te
knjige, ma koliko bile lijepe, moraju ostati ovdje. Ponijet u
neto drugo, neto od Huga Balla, neto od Stiftera, svezak
Goethea. Uto mi padne poklopac kovega; izgleda da mu je, starcu,
dovoljno. U mnogim je zemljama bio i brojnih se jezika nasluao,
gorostasni kineski nosai tereta u malajskim su ga i indijskim
lukama prtili s broda na brod, s broda u hotel, a na malenom se
amcu danima vozio uzvodno nekom praumskom rijekom u Nizozemskoj
Indiji. Nadam se da e izdrati jo koju godinu, ne bih ga volio
nadivjeti.
Uskoro u biti spreman za put. Nadam se da u u Zurichu na
programu nai neku Mozartovu operu ili "Pentezileju" Othmara
Schoecka, i tamo ostati nekoliko dana. Nadam se da su iz Bade-na
sada ve otili ljeilini gosti, pa u se tamo smjestiti na neko
vrijeme, lei u kupku, namjestiti stol za slikanje i pisanje i
higijenski predrijemati poetak zime. Moda u nai nekoga tko e
mi na par tjedana posuditi staklenku sa zlatnim ribicama da
prikratim vrijeme i ne budem tako usamljen. Mojaje prijateljica na
putu, ovih bi se dana trebala pismom javiti iz Bea ili Krakova.
Vrati se brzo, draga ptico selice! Ve mi rukama i nogama struji
putna nervoza, ne sjedi mi se vie u sobi, ne ide mi se u etnju.
Ugaam svojoj elji i trpam sve rublje u koveg. Tu je i zelena
koulja koju sam jednom zgodom dobio od prijateljice. Kamo e sa
mnom putovati, zelena kouljice? Otisnut emo se na put, stanovati
u prolaznim zaviajima, u hotelima, iznajmljenim sobama, uvijek se
iznova malo osvjeiti i obnoviti s poneto pranja i glaanja sve
dok nabori ne postanu krhki i na se oblik raspadne. Tad emo se
preobraziti, kouljo moja, ti vie nee biti koulja, ve krpa,
moda jednom postane lijep, bijel komad papira na kojem ljubavnik
pie svojoj djevojci iz tuine. A ja vie neu biti putujui
pacijent i literat, nego u kruiti u nekim drugim krugovima,
otpuhnut u neke druge vrtloge. Moda u se vratiti, studirati
filologiju i napisati disertaciju ili se baviti nekom igrom. A
moda sam sada proao kroz istilite ovjetva i vie se neu
vratiti ili u se, kao vitka, crvena lisica, kao pametna, okretna
kuna, kao tihi, tamni gu vratiti na zemlju koju jo uvijek volim.
(1928.)
 Splavarenje

Vjerojatno jo i danas negdje na Zemlji kroz travu i umu teku

potoci i rijeke, u cik zore na rubovima uma u oroenu liu stoje
srne blagih oiju, moda se dananjoj djeci njihov potok s
cementiranim obalama i njihova livada sa sportskim igralitem i
draima za bicikle ine isto tako lijepima i asnima kao to se
nama nesuvremenima neko, prije pola stoljea, inio pravi potok i
prava livada. Nema smisla o tome se sporiti, moda je u
meuvremenu svijet doista postao savreniji. Bilo kako bilo, mi
stariji ipak mislimo da smo prije etrdeset do pedeset godina jo
neto udisali, neto kuali i doivljavali stoje otada posve
iezlo iz ovog usavrenog svijeta: ostatak nevinosti, ostatak
bezazleno-sti i seoske jednostavnosti koju se u ono doba usred
Njemake jo ponegdje moglo sresti, dok ju se danas i u Polineziji
uzalud trai. Stoga se rado spominjemo djetinjstva i veselo, glupo
i sebino uivamo u pravu svoje dobi da na raun dananjega
hvalimo prola vremena. Ovih dana vratila mi se uspomena na to
sada bajkovito d|etinjstvo. Dobro dola, lijepa uspomeno!
Kroz moj rodni grad u Schwarzwaldu protjecala je rijeka, rijeka uz
koju su tada stajale tek rijetke tvornice, na kojoj je bilo mnogo
starih mlinova i mostova, pliaka zaraslih u a i ipraja johe,
u kojoj je bilo mnogo riba, a ljeti milijuni tamnoplavih
vretenaca. Nije mi poznato kako su se ribe i vretenca odrale
izmeu sve veih cementnih podzida obale i sve veeg broja
tvornica, moda su jo uvijek tu. No, vjerojatno je davno iezlo
neto stoje tada postojalo na rijeci, neto lijepo i tajanstveno,
bajkovito, neto najljepe to je posjedovala ta lijepa arobna
rijeka: splavarenje. Tada, u nae doba, tijekom ljeta jelovi su
trupci iz Schwarzwalda na golemim splavima prevoeni malenim
rijekama sve do Mannheima, a katkada jo i dalje, sve do
Nizozemske. Splavarenje je bilo poseban zanat i za svaki je gradi
u proljee pojava prve splavi bila vanija i neobinija od pojave
prvih lasta.
Takva splav (koja se na vapskom nije zvala "das FloB", ve "der
Flooz") sastojala se od samih dugih jelovih i borovih trupaca s
kojih je skinuta kura, ali nisu dalje obraivani, a splav se
sastojala od veeg broja lanaka. Svaki je lanak obuhvaao osam
do dvanaest trupaca koj i su na krajevima bili svezani, a na
svakom lanku elastino je visio sljedei lanak, povezan vrbama,
pa se splav, ma koliko duga bila, svojim pokretnim lancima mogla
prilagoavati rijenim zavojima. Meutim, nerijetko se dogaalo da
se splav zaglavi, stoje za cijeli grad bio uzbudljiv dogaaj, a za
mlade pravo slavlje. Splavari, kojima su se s mostova i s prozora
kua viestruko rugali zbog njihove nespretnosti, bili su bijesni
i morali grozniavo raditi, gazili su psujui do struka u vodi,
vikali i pokazivali ono poznato divljatvo i sirovost svog
stalea; jo mrzovoljniji i ljui bili su mlinari i ribari, i svi
koji su od rijeke ivjeli i zaraivali, a napose brojni koari
dobacujui splavarima poalice i psovke. Ako se splav zaglavila
ispod otvorene ustave, tada bi se najvie mlinari uzetali i
raspsovali, a nas djeake zadesila bi katkad posebna srea:
rijeno je korito jednim dijelom bilo skoro prazno, pa smo ispod
brane mogli rukama loviti ribe, iroke, svjetlucave crvenperke,
hitre, bodljikave grgee, a katkada i paklare.
Splavari su oito pripadali lutalicama, divljacima, putnicima,
nomadima, a splav i splavare uvari udorea i reda nisu ba
podnosili. Nasuprot tomu, za nas djeake, kad god bi se pojavila
splav, to je bila prigoda za pustolovine, uzbuenja i sukobe sa
snagama reda. Kao stoje izmeu mlinara i splavara trajao vjeni
rat u kojem sam uvijek bio na strani splavara, tako je kod naih
uitelja, roditelja i teta postojala odbojnost prema splavarstvu i
nastojanje da nam se to vie onemogui doticaj s njim. Kada bi
nekom od nas kod kue izletjela vrlo nepristojna rije ili sona
psovka, teta bi rekla da smo to, naravno, opet pokupili od
splavara. A nerijetko bi nas onoga dana, koji bi se prolaskom
splavi za nas pretvorio u praznik, otac istukao, majka plakala, a
policajci na nas vikali. Jedna lijepa pria, koju smo kao djeaci
voljeli vie od svega, govorila je o malom djeaku koji se unato
svim zabranama popeo na splav i njome stigao sve do Nizozemske i
mora, da bi se tek nakon nekoliko mjeseci vratio oaloenim
roditeljima. Poi stopama toga djeaka godinama je bila moja arka
elja.
Mnogo ee negoli je moj dobri otac slutio, kao djeai sam na
kraim relacijama bio slijepi putnik na splavi. To je bilo strogo
zabranjeno i ne samo da si protiv sebe imao odgajatelje i
policiju, ve na alost najee i same splavare. Nema za djeaka
ljepe i uzbudljivije stvari na svijetu od vonje na splavi. Kada
mislim na to, u meni se stotinama arobnih mirisa budi cijeli
zaviaj i prolost. Popeti se na ploveu splav moglo se ili s mo-
stia na brani, takozvane "ustave", ili pak s obale, to esto
nije bilo nimalo teko, ali se svaki put moralo platiti
djelominim ili cijelim kupanjem. Jo najlake je bilo za vrlo
toplih ljetnih dana, kada smo ionako na sebi imali vrlo malo
odjee, bez cipela i arapa. Tada smo lako stizali do splavi, a
ako si se jo uspio i sakriti od splavara, bilo je divno nekoliko
milja sputati se niz rijeku izmeu zelenih tihih obala prolazei
ispod mostova i ustava.
No za vrijeme plovidbe, ako splavar prema tebi ne bi bio
pretjerano ljubazan, postavio bi te na hrpu dasaka, pa si vrlo
brzo mogao iskusiti i sve nedae splavarskog zanata na kojem si im
inae zavidio. Stajao si nesigurno na skliskim trupcima izmeu
kojih je voda neprekidno prskala, bio si mokar do koe, a ako nije
bilo vrlo toplo, ubrzo bi se poeo smrzavati. A onda se bliio
trenutak kada si morao napustiti splav koja je brzo plovila.
Padala je veer, drhturio si od vlane hladnoe i dospio u kraj u
kojem obale vie nisi tako dobro poznavao kao kod kue. Sada je
trebalo uvrebati mjesto i bez predomiljanja ga odmah iskoristiti
- obino je u tom posljednjem trenutku palo jo jedno kupanje,
esto je bilo i opasno, a katkada se znala dogoditi nesrea; i sam
sam tom zgodom iskusio jezu pogibelji.
A kada bi zatim sretno ponovno bio stigao na kopno, pod nogama
osjetio tlo i travu, put do kue bio je dug, katkada vrlo dug.
Stajao si tako u mokrim cipelama, mokroj odjei, bez kape koju si
izgubio, nakon dugog stajanja na skliskim, mokrim trupcima
osjeajui slabost u listovima i koljenima, a ipak si morao
pjeaiti jo sat ili dva ili jo due, da bi te na kraju doekala
uplakana majka, uasnuta teta i smrtno ozbiljan otac koji su
hvalili Boga stoje zabludjela djeaka, mada nije zasluio, sauvao
iva i zdrava.
Od djetinjstva |e bilo tako: nita nisi dobio na dar, svaku si
sreu morao platiti. I kada danas raunam u emu se zapravo
sastojala srea takve vonje na splavi, kada oduzmem sve tegobe,
napore i nezgode, malo toga preostane. No to malo to ostane,
divno je; tiha, brza i uzbudljiva vonja hladnom rijekom to
glasno ubori, izmeu vode to glasno prska, arobni prolasci
ispod mostova kroz debelu, dugaku viseu pauinu, sanjarski
trenuci uranjanja u neizrecivo blaen osjeaj putovanja, kretanja,
bijega i vonje u svijet, prema Neckaru, prema Rajni i Nizozemskoj
- i to malo to ostane, ta vlanost, smrzavanje, to blaenstvo
plaeno psovkama splavara i propovijedima roditelja sve je
nadoknaivalo, bilo je vrijedno svega to si za to morao
rtvovati. Bio si splavar, bio si putnik, nomad, plovio pokraj
gradova i ljudi, tiho i nigdje ne pripadajui, i u srcu osjeao
irinu svijeta i neobinu enju za domom. O ne, to zasigurno nije
bilo preskupo plaeno.
(1928.)
 Neko u Wiirzburgu

Ima gradova - primjerice Weimar - u kojima su pjesnici ivjeli i

umrli. Prolazite njima i itate spomen-ploe nad ulaznim vratima,
pozdravljate Goethea, Wielanda, Herdera, a onda vam padne na pamet
da su svi ti pjesnici, dodue, doista umrli u tom gradu, no da
nijedan u njemu nije roen. Nasuprot tomu, doete li u Stuttgart i
na izletu posjetite dva, tri susjedna gradia, trebat e vam
itave stranice u biljenici da biste zapisali imena svih pjesnika
koji su tamo roeni.
Da sam budui pjesnik i da se upravo bavim izborom svoga rodnog
mjesta, u razmatranje bih sasvim ozbiljno uzeo grad Wiir-zburg na
Majni. Taj lijepi grad ostavlja jak dojam da pjesniku, koji je u
njemu roen, ima to za dati.
Poavi iz gostionice u etnju, stiem nehotice vrlo brzo do
najvee zgrade u gradu, do Rezidencije. Pred zgradom vidim
prostran, vrlo tih poploan trg, daleko iza vidim portale koji
ekaju, vidim reetkasta vrata koja obeavaju vrt. No, u nepoznatu
gradu ne volim odmah zapoeti sa znamenitostima, ne volim od njega
najprije vidjeti ono to mi je iz knjiga i slika odavno poznato.
Stoga privremeno zaobilazim Rezidenciju i ponovno se okreem prema
sreditu grada. Ubrzo primjeujem da taj grad pripada onim
ljubaznim i hranjivim gradovima u kojima niti se materijalne
potrebe ljudi zadovoljavaju krto i asketski niti se oholo
skrivaju. Ne, ovdje posvuda veselo i zamamno mirie na kruh i sir,
kobasice i ribe, u mnogim trgovinama i na tandovima te ukusne
stvari raskono su i lijepo rasprostrte, brojni hljepii,
kruhovi, peciva i kifle razliitih oblika, obilje kobasica svih
veliina i boja, a izmeu njih iz malenih duana i sa tandova na
trnici blistaju se vesele i blage mrtve prirode od povra i voa,
kraj njih se smijee lijepi, ugodni cimeri, a kroz otvorena vrata
trgovine dopire blag miris kave i duhana, kroz otvorena podrumska
vrata miris bavi i vina, kroz otvorena crkvena vrata miris
tamjana - tu se ne ivi nordijski, protestantski i apstraktno, ve
posve junjaki, katoliki, dobro odmjereno. Tu ne vlada ni gladna
askeza ni pohlepna pomama za zabavom, ve skladna ivotna radost.
Tu jo ljudi uivaju u tom da svoj kruh, svoju ribu, svoju funtu
svijea kupuju kod pekara, ribara, svjeara, u brojnim malim
duanima, kod obrtnika i trgovaca koje osobno poznaju i s kojima
pri kupnji malo proavrljaju o gripi, o djeci i koli, o
posljednjem stonom sajmu.
Polako sam obiao ulice i trgove, predivne ulice, prekrasne
trgove! Gotike crkve sezale su tankim elegantnim vrcima tornjeva
u svijetlo jutarnje nebo, bogate, lijepe graanske kue iz starih
vremena stajale su uz put namjetajui izraze lica imunih osoba
koje veoma dre do sebe, iznad sjenovitih zdenaca ivahne, poletne
skupine baroknih figura verale su se k nebu, a u mnogim je ulicama
skoro iznad svakih kunih vrata, skoro ispod svake uline
svjetiljke stajala Bogorodica. U tom ugodnome gradu, jasno sam
vidio, veoma su voljeli Majku Boju, tu najdraesniju duevnu
sliku vjere. Ljudi joj nisu samo upravljali svoje molitve, nego ju
imali i kod sebe, kod kue, bili s njom prisni, smatrali ju
svojom, pa bi pred n]om napravili i koju alu. Bilo je toliko
mnogo figura Bogorodice, izrezbarene, izlivene, isklesane i
naslikane, gotiki pobone i barokno jedre, elegine iz 1450. g. i
otresite iz 18. stoljea, velike i male, u boji i pozlaene,
seljake i profinjene, damske i kumirske. U njezinoj sjeni i
zatiti ivio je taj zadovoljni grad, u njezino] veseloj i
pobonoj sjeni proivio sam i disao i ja jednoga sunanoga putnoga
dana.
Na prohladnom, vlanom malom trgu to je mirisao na kamen i vodu
naao sam u koritima zdenca i postavljenim bavama ribe ulovljene
u Majni i donesene na trnicu; masni arani i mrave tuke, tamne,
tajnovite jegulje i sanjarski, skliski linjaci stajali su buljei
svojim lijepim zlatnoutim oima kao zatoenici u previe plitkoj
i gustoj vodi. Pozdrav vama, draga, nijema brao, ja znam to
znai biti ulovljen i istrgnut iz svoga svijeta, osuen na zrak
koji ne moe disati, na svjetlo na kojem moe samo umrijeti.
Uhvaena rukom tuste prodavaice, na trenutak mi se pred oima na
svjetlu dana zanjihala neka duguljasta, plemenita riba -mogao je
biti barbun - sa svojim zlatnim, alobmm oima, oajnikim se
pokretom iskoprcala i ljeskajui praakala na vlanom kamenom
ploniku. Pobjegao sam. Ako je tu riblja trnica, pomislih, znai
da ni Majna ne moe biti daleko, pa se prepustih osjeaju
vlanosti i teine, zovu vodenjaka i riba, i ubrzo me neto povue
kroz mraan kolni ulaz s ije je druge strane tekla Majna. No,
ovdje nipoto nije bilo vlano, mrano, tmurno i nije vonjalo na
ribu, ve je bilo bljetavo svijetlo. Modra i siva u svijetlim je
pramenovima tekla iroka rijeka, nad njom se nadvio plemenit most
s kojega su figure svetaca bacale sjene u vodu, poviena, ograena
obala doekala me ne samo suncem i svijetlim odsjajima, ve i
neoekivanom, silnom vrevom boja. Tamo je, naime, bilo podignuto
sajmite pa se, ekajui veer i otvorenje, du obale pruio
dugaak red primamljivih kioska. Vrtuljak s labudovima i konjima,
velika ljuljaka, mediarski duani s bijelo-crvemm prugastim
nadstrenicama, i muzeji i magiarski kabineti sa snanim,
reklamnim shkarijama, s lijepim divljim krajolicima, smjelo
izmiljenim ivotinjama i divljim, romantinim djevojakim i
vilinskim likovima rasputenih kosa povukli su me natrag u carstvo
umjetnosti i kulture. Volim prouavati tu vrstu narodnih umjetnina
i njihovom stilu pristupam istim onim kritiarskim nainom kojim
se povjesniari umjetnosti bave katedralama i Bogorodicama.
Otkrivam velianstvenoga leteega lava, koji jo stoji (ili,
tovie, leti) pod utjecajem Rubensove kole, naizgled dobar
ueniki rad iz prvog do drugog desetljea novoga vijeka, i
pronalazim herojski krajolik s hijenama i vulkanom koji riga
vatru, stil Douanier, s kraja srednjega vijeka.
Obogaen tim biljekama, prelazim preko mosta na kojem zgodni
cimeri obeavaju plave i peene ribe, u duaniu kupim cigaru i
razglednicu i dugo se zadrim u razgovoru s prodavaem,
karakternim mukarcem estitih, i pomalo previe pojednostavljenih
politikih nazora, pa nastavljajui svoju skitnju dospijem kroz
neku izumrlu uliicu pred stranji ulaz crkve. Uem, unutranjost
je bogato ureena, sa stupova i oltara bljeska mnogo zlata,
predjednim od oltara stoji staklena vitrina, u njoj svjetluca
nekoliko ljupkih boja i neto mae kao kakav pokret ili figura.
Pribliim se i iza stakla ugledam Bogorodicu, tuno-lijepu
Bogorodicu dugih vjea i tankih, elegantnih ruica kao u princeze.
Ona arobno gleda iz svoga staklenoga kuita, daleka naemu
svijetu, potrebita nekog drugog svijeta i uzduha, koji su joj u
zamjenu pokuali posuditi u obliku ovog tankog staklenog kuita.
U ljupkosti i otmjenosti svojih snova mnogo je profinjenija od
nas, ljudi dananjice, a ipak me iza svojih lagano zrcalnih
stakala nekako podsjea na ribe, moju sirotu brau, na njihove
plaviaste boje srebra, njihove tune zlatnoute oi, njihovu za-
toenost u bavi, nijemu patnju i neizbjenu smrt izmeu bucmastih
ribarskih ena i vlanoga taraca. Tako sjedi i uti lijepo
oslikana Bogorodica s prenjenim prstima i tunim lijepim vjea-
ma, ivei prividnim ivotom u naem stoljeu i svojo] staklenoj
kutiji, a ipak nas tjei i jaa onaj njeni, boleljivi smisao u
nama kojega je ona simbol i koji se u naem dananjem svijetu ini
osuenim na smrt. No, dua ne umire. Ona se gasi u plemenitim,
arenim snovima koje odnosi vjetar, iza staklenih se kutija utjee
pobonim stvorenjima davnih stoljea, plaho i sestrinski govori sa
stvorom koji pati, noipak nastavlja ivjeti i na posljetku
preivljava rat i dravu i strojeve i svjetska carstva od kojih se
i ono najstarije pokraj nje doima poput djeteta pokraj pramajke.
Jo mnogo toga lijepoga i mnogo smijenoga vidio sam toga dana sve
dok poslijepodne umoran i prepunjen slikama ponovno ne dospjeh na
veliki, uspavani trg ispred Rezidencije. U njezinoj unutranjosti
nalazila se stotinjak metara dugaka Tiepolova freska, i jo
pokoja znamenitost. No, nije mi se s tim urilo, to nije bilo
vano. Iza ogromnoga dvorca ekao me velik, raskoan vrt sa
zelenim mladicama na granama i mnotvom pjevica u kronjama. Tamo
se odmoriti, tamo na klupi sjediti, zatvorenih oiju uroniti u
unutranje slike, sluati tanku, bljeskavu mreu zvukova brojnih
ptijih glasova, osjeati na koljenima i rukama toplinu sunca,
odmarati se i zaboraviti u kojem sam gradu i u kojem stoljeu - to
nije bilo najgore od svega dobroga to mi je donio taj putni dan.
(1928.)
 Let

Ponovno sam pokuao putovati. Otputovao sam u vapsku i tamo su me

ugostili svakovrsnim finim stvarima: vapskim vinom i kolaima,
starim vijenicama, kapelama i mostovima, proljetnim jutarnjim
oblacima iznad crvene zemlje i sutonima iznad uspavanih rijenih
dolina. Nije nikakvo umijee u vapskoj se dobro osjeati ak i
kada je ovjek bolestan i ima razloga za razliita nezadovoljstva
- a ako je ovjek ak i rodom iz vapske i od djetinjstva razumije
govor tih ljudi, te crvene oranice i vinograde, stare gradie,
tada je prava srea proslaviti takav kratak povratak u zaviaj i
vidjeti da sve te lijepe stvari jo postoje. A i vabe su mi
ostale vjerne, stare sam prijatelje pronaao nepromijenjene, a
nepromijenjen sam naao i stari vapski tisak koji
jo i danas, godine 1928., ne moe zaboraviti ni oprostiti da se
poluvabo Hesse svojedobno tijekom rata nije oduevljavao ni carem
ni ratom, pa mi pri svakom povratku prijeteim prstom stavljaju do
znanja da su od mene neto drugo oekivali. No, i taj ton pripada
vapskom koncertu i za mene je dio zaviaja i ugode.
No, kako to ve biva, ja sam se, usprkos svojoj staroj nesklonosti
prema eljeznici (kada bih bio monik, u svojoj bih zemlji i danas
zabranjivao uvoenje tih surovih strojeva) - usprkos, dakle, svemu
tome dao sam se nagovoriti da nastavim putovanje te da i ostatku
Njemake posvetim pozornost. Ta elja za putovanjem, koja mi u
biti uope ne pristaje, imala je viestruke razloge. Ponajprije to
stoje kod kue, u mome zimovalitu, ve etrnaest dana leala moja
pota i ekala me, stotine i stotine pisama, deseci novih knjiga i
mnogo drugoga papira, pozivnice na aj i pozivnice na plaanje,
poreza, a sve te papirne stvari rjeavale su se same od sebe, samo
ako upravo tada nisi kod kue te ih pusti da lee i ekaju. Isto
je bilo i s brojnim posjetima, sa svim onim nezaposlenim
Berlincima i njihovim frankfurtskim kolegama koji su za uskrsnih
praznika na jugu kina popodneva koristili za posjet pjesniku
Hesseu. Mogli su dolaziti i na vratima kucati koliko god su
htjeli, bio sam na sigurnom. No, bilo je i drugih, ljepih razloga
za nastavak putovanja, meu inima i taj da me pratila lijepa i
pametna druica koja nije bile voljna slijediti me na jug, ali je
u smjeru sjevera bila spremna na odreene ustupke. Premda, dakle,
na sjeveru nisam imao to traiti i bio unaprijed siguran u svoje
razoaranje te unaprijed znao kakve e mi nevolje nakon toga
prirediti povratak, bio sam dovoljno lakomislen i uvijek iznova
sjedao u neki vlak, u neki od onih tijesnih, neljudskih, prepunih
eljeznikih vagona u kojima je zrak zaguljiv i kroz ije prozore
putnik satima i danima moe gledati samo kolodvore i tvornice.
Kraj mene je sjedila moja druica, povremeno bismo sili u nekom
lijepom starom gradiu, razgledali gotike portale i rokoko
vrtove, u malim krmama kuali vino i kobasice, preko ograde mosta
zurili u zelene rijeke i tamne, tihe ribe, i neopazice, polako,
odmicali sve dalje na sjever u krajeve u koje sam zasigurno nikada
ne bih odlutao, no u koje sam sada dragovoljno dopustio da me se
odvue vezanoga nitima draesnih sluajnosti i ugodnih zaborava.
No, svemu jednom doe kraj, pa je tako jednoga dana zavrio i taj
pomalo nepromiljeni put na sjever. Jednoga dana, probuen i
otrijenjen, stajao sam u nekom sjevernonjemakom gradiu, mislim
daje pripadao Brandenburgu, barem je bio okruen pijeskom i
borovom umom, puhao je hladan vjetar, narjeje tamonjih ljudi
zvualo mi je strano, a moja je druica bila otputovala i ve mi
se javljala razglednicama iz neke druge zemlje. Bio je travanj, a
prohladni je vjetar mrsio kiu i sunane zrake, i najednom sam
postao svjestan svoga poloaja: da sam sam i da sam zalutao u neku
tuu, pomalo negostoljubivu zemlju, ne znajui tono kako sam tu
dospio, da se u mojem dalekom, malenom prividnom zaviaju u
meuvremenu iz dana u dan sve neugodnije gomilala pota i druge
obveze i nerijeeni poslovi, i da povratak iziskuje bezbrojne sate
vonje eljeznicom - mnogo vie sati i dana u vlaku no to bih u
takvom stanju mogao izdrati. Kako bi bilo dobro sada dobiti upalu
plua i biti brzo izbavljen, ili zabunom pasti rtvom jednoga od
onih brojnih politikih ubojstava, ili moi stvarati arolije, ili
moi letjeti! ekaj, pa to je dobra pomisao: letjeti! Palo mije
napamat da sam to jo davno kanio uiniti, da sam to svojedobno
jednom ak i iskuao, davno prije rata, kada je zrakoplovstvo jo
bilo u povojima. urno sam nazvao najblii ured Lufthanse i
rezervirao mjesto, a zatim se s runom torbicom, kiobranom i
svenjem hrane na vrijeme pojavio na uzletitu te obavivi neke
ceremonije i uz strogi nadzor i tutorstvo brojnih aerodromskih
slubenika popeh se u krasan zrakoplov i zadovoljno poletjeli.
Ideja je bila dobra. Dakako, ne moe se osporiti da i putovanje
zrakoplovom ima svojih nedostataka, no za ljude moga kova to je
ipak prava stvar. Na posljetku, boravci na pustim, praznim
uzletitima i u praznim, odve novim, odve sveanim i strogo
funkcionalnim zranim lukama traju tek etvrt sata, dok je sve
ostalo vrlo zgodno i udobno. Taj dugaki put od sjevernoga stupnja
geografske irine, kamo sam bio zalutao, pa do meni ugodnijih
krajeva preletio sam za samo nekoliko sati i pritom otkrio vrlo
ugodne stvari.
Prvo i najljepe otkrie bilo je ovo: Njemaka, kakvu ovjek vidi
iz vlaka, ta sumorna, zadimljena Njemaka od cementa i valovita
lima, bila je fikcija! Njemaka uope nije bila takva kakvom ju je
putovanje eljeznicom nastojalo prikazati! Nije se sastojala ni od
cementa ni od lima, niti od tvornica i kolodvora, ve od same ume
i zemlje, oranica, breuljaka, rijeka, od arobno ruiastih
zemljanih povrina, a svi om veliki i mali gradovi, sve one
tvornice, kolodvori, graevine od valovita lima u stvarnosti su
zauzimali tek smijeno malen dio njezine povrine, bili tek
nekoliko siunih oiljaka na njezinu tijelu. To me otkrie
beskrajno razgalilo. Taj Berlin, taj Halle, taj Leipzig bili su
malene, nevane deformacije, siune pjege na licu Njemake, dok
se sve drugo sastojalo od vrste zemlje, prekrasnog zelenila i
gledalo prema meni, lijepo i spokojno, svojim plavim, blagim
jezerskim oima i mirno ljeskavim rijenim nitima to su sezale u
nebo. Na obzoru su se mijeali zvui mnotva njenih, hladnih boja
i u tom koncertu punom mijena nije se dalo razluiti stoje nebo i
oblak, a to planina, grad ili voda. Daleko se prualo svijetlo
pjeano tlo protkano umama, ne marei za Berlin, ne marei za
siune eljeznice koje su se ponegdje kroz njeg uljale, ne
hajui za tehniku, novac i politiku. Izmeu sebe i zemlje, izmeu
sebe i dvadesetoga stoljea ovjek je samo trebao staviti nekoliko
stotina metara zraka i oni su postajali vrlo ljubazni i
miroljubivi i nisu znali ni za nevolju, ni za rat, ni za podlost.
Tu sreu utjenoga iskustva moralo se platiti luakom bukom
propelera. Buka je bila danak koji je na inae oaravajui
zrakoplov plaao duhu tehnike i modernoga doba, u toj buci
odjekivala je sva uurbanost, sva umiljenost, sva bezobzirnost,
sirovost i otupjelost nae civilizacije. No, prevladalo je ono
drugo i buka se mogla podnijeti, zaepili biste ui i dok je uho
trpjelo zlostavljanje, oko je uivalo u izobilju. No, uivalo je
tijelo, osjet opipa, osjet ravnotee - lebdenje u zraku, ija se
tjelesnost jasno osjeala, prualo je mnotvo finih utilnih
senzacija.
Zemlja vie nije bila tako svijetla, pijesak je ve prestajao i
poinjala je smea oranica, uzdizali su se breuljci i planine
koje smo nadlijetali, a lagano, u smjeru juga, gola proljetna
zemlja sve se vie zelenjela. Najednom, nakon sati leta, ugledao
sam od istoka prema zapadu svjetlucanje dugakoga rijenog toka.
Je li to ve mogao biti Neckar? Ne, to je bila Majna i kada sam se
nagnuo, okomito ispod sebe ugledao osam malu i istu Majnu i grad
Wiirzburg, isti onaj grad Wiirzburg koji sam nedavno sa svojom
druicom tako temeljito razgledao. Vidio sam mostove koje smo
prelazili, crkve pred kojima smo stajali, zavjetnu kapelu,
Rezidenciju i njezin veliki vrt u kojem smo sluali ptice, vidio
sam ugao ulice na kojem se skree prema gradskom ljeilitu, da bi
se popila dobra frankovka, gledao sam i gledao i ve nakon minute
vie nisam bio tamo, nego sam ve lebdio nad novim slikama. Dola
je vapska, Alb i Schwarzwald, primicalo nam se crno nevrijeme, pa
smo mu umakli nagore i prema istoku, zemlja moje mladosti leala
je ispod mene udesno rasprostrta, vrlo iroka, ivih boja, tek je
Bodensko jezero bljedunjavo svjetlucalo, a Hohent-Wie strio iz
zemlje kao neki divovski odbaeni oblutak. I ve sam bio blizu
takozvanom zaviaju u kojem su me ekale sve obveze i pisma, i bio
bih radije produio let. No tehnika, ma koliko zgodna, ima svoje
granice i tu nije bilo milosti, nikakvoga produetka leta, te sam
na krajnjem odreditu neizostavno morao sii. im budu postojali
zrakoplovi s dugakim letovima na kojima se kao na jedrenjaku moe
ivjeti tjednima i mjesecima, odmah u se u Lufthansi raspitati o
uvjetima.
(1928.)
 Kina nedjelja

Kii ve od rane zore, iz sata u sat, cijele ove nedjelje. Dugo

sam ostao u postelji u svojoj sobi u potkrovlju staroga, mirnoga
hotela u kojem sam doivio ve mnogo sunanih i kinih dana.
Pokuavao sam se sjetiti kako sam u prijanjim razdobljima svoga
ivota provodio takve kine dane. Mislim da su mi uvijek donosili
stanovitu nelagodu i potitenost, ve i u mladosti kada sam za
takve nedjelje deset sati mogao itati Nietzschea, a popodne jo
tri sata igrati biljar. Bezazleni i ugodni takvi su dani bili samo
u djetinjstvu, i na kine dane uvam nekoliko uspomena u
najdonjem, najstarijem spremniku sjeanja: sjeam se, primjerice,
staroga kamina, neke vrste pilje u prizemlju roditeljske kue, u
kojem je bilo mrano i tjeskobno mirisalo na a i ovlaen
pjeenjak. Vjerojatnoje taj kamin, kojije ve desetljeima stajao
hladan i prazan i neiskoriten, nekada bio kruna pe. U njemu sam
katkada sjedio za kinoga dana, sam, u mraku, daleko od svih ljudi
i skriven od sluavke i roditelja, skutren u polutami zurio u
sivkastu zvunu kinu zavjesu kojaje visjela pred vratima, te
oarano uivao u opojnosti samoe, kie, tiine, tame i tajne.
Sjeam se takoer kine nedjelje kada me otac zatvorio u tavanskoj
sobici kao kaznu za neku moju nepodoptinu toga dana.Tamo kiu
nisam mogao vidjeti, ali sam ju uo sjedei na nekakvoj kutiji
tono ispod krova o ije je crjepove pljutala kia. No,nisam
mislio na kiu, jer sam ubrzo nakon svoga uhienja i za toenja
otkrio da su, kao prvo, tamo meu obinim crjepovima bila i dva
staklena, koji dodue nisu bili prozirni, ali su proputali
dovoljno svjetla, a kao drugo, tamo je bila i jedna od onih
brojnih silno pranjavih krinja, koje su se tu od pamtivijeka
povlaile nakrcane gomilom poutjelih spisa, sve samim tankim
biljenicama i brourama koje sam, mlad itatelj, odmah stao
prouavati. Razoaranje je bilo veliko: to listom bijahu tiva za
moralnu okrepu, priice o grozno dobrim i glupavim djeacima koji
su sluali svoje roditelje, voljeli ("voljeli!") svoje uitelje,
uokolo gurali svoje oslijepljele majke u invalidskim kolicima i
snaili im vjeru itanjem Svetoga pisma i za to bivali od Boga
blagoslovljeni. No, malo dublje u krinji ipak sam pronaao ne-
jtp vrijedno itanja, maleno blago, priu o ivotu razbojnikoga
kapetana u Falakoj, koji je ivio negdje u doba mojih pradjedova
i ija su djela, patnje i smaknue bili opisani divnom jasnoom.
itanje jo i danas pripada onim orujima kojima se borim protiv
tjeskobe sumornoga kinog dana, a danas mi, zapravo, za tu svrhu
na raspolaganju stoje tri ljepe knjige negoli onda, no na alost,
danas ni najbolje knjige ne prijaju tako dobro kao onda
razbojniki kapetan. Primjerice, Inselverlag poslao mi je knjigu
"Pieter Breughel" Felixa Timmermanna u kojoj staloeni Fla-manac
svojim zasienim, slikama bogatim, strpljivim, djeje ljupkim
stilom opisuje ivot svoga velikoga zemljaka. Tu knjigu rado
itam, premda bez napetosti i uzbuenja. Ili pak zavirim u
"Stupnjeve spoznaje" Kuna Fiedlera (izdava Georg Muller,
Miinchen), a tamo se neobian, estok i rasan duh bon s jednim od
najivot-nijih problema, naime, s problemom nejednakosti meu
ljudima. On je primijetio (a to je u demokratskim i duhovno
zasienim vremenima kakvo je nae ve ravno otkriu) da ne postoji
normalan ovjek koji posjeduje ta i ta svojstva i u ijem
miljenju postoje te i te kategorije, koje zahtijeva Kant, ve da
usred tih nezanimljivih normalnih ljudi katkada ima nadmonih
ljudi, koji su usput esto patoloki sluajevi, no kojima je dana
mogunost da izreknu istinu, neumitnost ivotnih procesa i
simboliku svake zasebnosti u odnosu na cjelinu. Fiedler pokuava
uspostaviti hijerarhiju duhova i karaktera, ljestvicu njihovih
vrijednosti, i time ini neto jednako anakrono koliko i nuno. On
to ini, jer se nedostatnim sredstvima drukije i ne moe, njegov
jezik i njegove simbole za nudu moemo razumjeti, ali ne i
preuzeti i usvojiti. Svejedno, njegova je knjiga puna ivota i
duha i zasluuje svaku pozornost. A isti nakladnik, Georg Muller,
poslao mi je i najnovije izdanje romana "Druga strana" Alfreda
Kubina, tu nezaboravnu knjigu, jednu od najpoetinijih knjiga
posljednjih desetljea, a ovo novo izdanje na moju radost sadri
vei broj novijih Kubinovih crtea koje od srca pozdravljam. Kubin
nipoto ne pripada tipu umjetnika koji mi je najbliskiji i kojega
najvie volim, no usred ove nae priglupe zabavne i industrijske
umjetnosti jedan je od rijetkih za koje znam da negdje postoje kao
moja duhovna braa, zadubljeni u svoje igre, paenici, ali plodni,
nepotkupljivi, izvan dnevnih zbivanja i prijevara. Pa ipak, ne
mogu vie kao nekad itati deset sati na dan, i sad eem po
sobici gore-dolje, zastanem pred prozorom, bacim pogled dolje na
mali obli trg s lipom i na usku, tijesnu ulicu koja se sastoji od
samih krmi po imenu Srp, Vol, Rog i Cvijet, sve same stare kue s
visokim, strmim krovovima niz koje se slijeva kia. U Cvijetu, na
prozoru se pojavi sobarica, vitka zgodna djevojka u bijeloj
pregai, istrese metlu i nakratko sanjarski zastane na prozoru.
Sada me ugledala, nasmijei seja kimnem glavom, ona ljubazno
uzvrati pa se povue. Na alost je bila previe ljubazna, bila je
to ona vrsta ljubaznosti kakvu mlade, lijepe djevojke poklanjaju
ozbiljnim, postarijim gosponima od kojih nema straha.
Lije kao iz kabla, a izgleda da se preko puta zaepio oluk, pa
tamo bez prestanka s lijepe visine pada mali, ivahni vodopad na
poploani trg. Na takvim krovnim vodopadima u djetinjstvu smo
kradomice iskuavali kiobrane svojih majki i teta. Bilaje to
zgodna igra.
Naslonjen na prozor, na kojem bih za ljepega vremena u ovo doba
hranio vrapce i zebe, promatram beskrajan izljev nebeskih voda. I
razmiljam: kada bi ovako nastavilo kiiti, danas i sutra i
prekosutra, danima, tjednima, mjesecima bez prestanka - to bi se
zbilo? Na ulicama bi zavladao ugodan mir, izostali bi automobili,
a nasred pogibeljnih kolnika praakali bi se dadev-njaci. Zatim
bi, postupno, izostali i vlakovi, pa i pota jer bi tranice bile
poplavljene, a veina bi tunela potonula i uruila se. A na
posljetku bi se polako stalo uzdizati more i kopnu otimati zemlju.
Bilo bi zasigurno teta mnogih ribarskih sela i mnogih plemenitih
maslina to su se, sive i zanjihane, nadvile nad modro more. No -
razmiljam tako u svojoj kinoj nedjeljnoj tromosti -more bi
trebalo porasti za samo nekoliko desetaka metara i sve to svijetu
donosi buku i nemir bilo bi uniteno i potopljeno. Skoro sve
svjetske metropole lee na tek neznatnoj nadmorskoj visini, a ako
bi moralo kiiti dvadeset godina da se preplavi Jura i Schwarzwald
ili ak Alpe, za New York, London, Berlin i drugo trebalo bi mnogo
manje vremena. Kolika bi to bila teta, ne moe se ni zamisliti.
No po ovakvom se kinom danu poigravati takvim mislima, neobino
je zadovoljstvo.
(1928.)
 Povratak na selo

Hvala Bogu, pobjegao sam iz grada, pakiranje kovega i putovanje

sada je iza mene i nakon estomjesenoga izbivanja ponovno sam kod
kue. Bilo je lijepo ponovno se voziti kroz Gott-hard - tim sam
putom proao valjda vie od stotinu puta i jo uvijek u njemu
uivam. Bilo je lijepo u Goschenenu jo jednom vidjeti kako krpa
snijeg, u Airolu se od njega rastati, u Fiadu ugledati prvo
poljsko cvijee, ispred Giornica prve marelice i kruke u cvatu.
Sam dolazak u Lugano nije imao drai. Prenapuenost Zemlje odavno
mi nije tako neugodno udarila u oi kao ovdje gdje su se u vrijeme
Uskrsa stranci rojili kao skakavci. U malenom Luganu etvrtina je
stanovnika iz Berlina, treina iz Ziiricha, petina iz Frankfurta i
Stuttgarta, na etvorni metar dolazi otprilike deset ljudi,
svakoga dana mnogi budu zgnjeeni, a ipak se ne primjeuje nikakvo
smanjivanje, naprotiv, svaki pristigli brzi vlak donosi petsto do
tisuu novih gostiju. To su, naravno, draesni ljudi, beskrajno
skromni, koji spavaju utroje u kadi ili na grani jabuke, koji sa
zahvalnou i ganuem udiu prainu automobilskih cesta, kroz
velike naoale na bljedunjavim licima pametno i zahvalno gledaju
livade u cvatu koje su zbog njih ograene bodljikavom icom dok su
jo prije nekoliko godina leale na suncu slobodne i prisne,
proarane uskim puteljcima. Draesni su to ljudi, ti stranci,
dobro odgojeni, zahvalni, beskrajno skromni, uzajamno se gaze
svojim automobilima ne alei se, danima tumaraju od sela do sela
ne bi li nali jo koji slobodan krevet, uzalud, naravno,
fotografiraju i u vinarijama se dive konobaricama odjevenima u
davno iezle ticinske nonje, pokuavaju s njima govoriti
talijanski, i sve im je draesno i uzbudljivo i uope ne
primjeuju kako zapravo iz godine u godinu jedan od rijetkih u
srednjoj Europi preostalih rajski lijepih krajeva urno pretvaraju
u predgrae Berlina. Iz godine u godinu mnoe se automobili,
hoteli su sve puniji, a i zadnji, najdobroudniji stari seljak
protiv najezde turista, koji mu gaze livade, brani se bodljikavom
icom, pa livada za livadom i lijepi, tihi rubovi uma nestaju
jedni za drugima, pretvaraju se u gradilita, u ograena
zemljita. Novac, industrija, tehnika, moderni duh odavno su se
dokopali ovog jo donedavno arobnoga krajolika, a mi stari
prijatelji, poznavatelji i otkrivai ovog krajolika spadamo u one
neugodne i staromodne stvari koje se pritiu uza zid i
istrebljuju. Posljednji meu nama objesit e se na posljednjem
starom ticinskom stablu kestena na dan prije nego ono bude srueno
po nalogu nekog graevinskog muktaa.
Zasada, ipak, jo uivamo skromnu zatitu. Kao prvo, u zemlji jo
postoje krajevi u kojima se esto javlja tifus (prole su godine u
svome selu u Ticinu od njega umrli jedan moj prijatelj i njegova
ena), a kao drugo, jo uvijek krui pria da je kraj oko Lugana
najljepi u travnju (kada je u pravilu sezona kia), a da se ljeti
ovdje od vruine ne moe izdrati. Zasada nam oni, dakle, jo
priute ljeto s njegovom lijepom vruinom, a mi smo zbog toga
sretni. No, sada, u proljee, zamirimo na jedno oko, esto i na
oba, ulazna vrata drimo dobro zakljuana i iza sputenih aluzina
promatramo crnu vijugavu masu ljudi koja poput gotovo neprekinute
vojnike kolone iz dana u dan prolazi kroz sva naa sela i ganuta
se masovno klanja ostacima nekad doista lijepog krajolika.
Kako se Zemlja samo napuila! Kamo god pogledam, nove kue, novi
hoteli, novi kolodvori, sve se poveava, posvuda se dograuje nov
kat; ini se da vie nije mogue sat vremena proetati negdje na
Zemlji, a ne naii na gomile ljudi. Ni u pustinji Gobi, ni u
Turkestanu.
Ah, a tako je, u umanjenoj perspektivi, i u mome skuenome
momakom kuanstvu; sve je puno i punije, nigdje mjesta! Zidove
sam ve odavno potpuno ispunio slikama, nijedna vie ne stane.
Police s knjigama pucaju i iskrivljene vise preoptereene
dvostrukim redovima knjiga. A stalno pristiu nove, uvijek iznova
radna mije soba ispunjena paketima izmeu kojih oprezno i u
dugakim koracima moram traiti put. No najsmjenije je to se na
nekoliko paketa unda uvijek nae i pokoja vrijedna stvar, znak da
dobre knjige ipak ne izumiru; moju odluku da vie nita novoga ne
itam uvijek iznova ponite poiljke izdavaa kojima se samo mogu
diviti. Tako i sada, poto sam uklonio nekoliko stotina svezaka
balasta, preostaje mi itav niz divnih knjiga koje unato svemu
volim i elim zadrati, pa ih onda silom natiskujem u police koje
se pod njima lome.
itam te prekrasne knjige, zatvoren u svoju malenu sobu, dok vani
cvjetaju jaglaci i umarice, a poljem se kree taman roj stranaca.
Budui daje danas u modi za Uskrs biti u Luganu, oni su tu. Za
deset godina bit e u Meksiku ili Hondurasu. Kada bi bila moda
itati i znati lijepe pjesme i pripovijesti, oni bi navalili na
knjige koje spominjem. Ali to oni preputaju meni, pa sam tako
milijunima njihov predstavnik za itanje. Zato u u ljeto, kada
ovdje izbije ona zloglasna vruina, na naim umskim i poljskim
puteljcima ponovno imati prostora i moi etati i disati. Tada e
stranci ve biti kod kue u Berlinu ih u visokom gorju ili tko zna
gdje, no uvijek tamo gdje e se sa sebi slinima morati otimati za
posljednji krevet i kaljati i mirkati u praini vlastitih
automobila. udna li svijeta!
(1928.)
 Cinije

Dragi prijatelju!
I ovo neobino i pomalo ekscentrino ljeto jednom se mora
zavriti. Planine ve sada imaju onaj sjaj dragoga kamenja, onaj
presvijetli oblik i prozranu, tanku, draesnu kobaltnu modrinu
zapravo tipinu za rujan. 1 opet su ujutro livade tako teko
vlane, a u liu se treanja polagano poinje osjeati purpur, u
liu akacije zlatno utilo. Budui daje ovoga ljeta ak i tamo
gore u Vaim eskimskim zemljama sjeverno od Majne bilo sasvim
lijepo toplo, moete zamisliti da se mi ovdje dolje na jugu
takoer nismo smrzavali. Neobino je ovo ljeto, takoer ovdje na
jugu. Imali smo sasvim neuobiajene oluje, meu inima i jednu koja
je trajala etiri dana, a bilo je i mnogo nevremena, i koliko god
je to esto bilo lijepo za oko, nije mi godilo i loe sam se
osjeao.
No, ljeto nipoto nisam izgubio. Uivao sam u onoj srei koja se
naizgled sastoji iz samih briga, a ipakje tako estoka i
uzbudljiva, i ne mogu je unititi ni vremenske prilike ni tjelesne
boli, to je ona najbolja i zapravo jedina srea za nas i nama
sline: sa strau prionuti na posao, neto stvarati, biti
produktivan. Podrobnije Vam o tom poslu ne mogu govoriti, o njemu
emo govoriti za nekoliko godina. Uvijek zavidim i udim se onim
pjesnicima o kojima iz godine u godinu dobro obavijeteni tisak
zna izvijestiti: gospodin X, na veliki dramatiar, trenutano na
svojem imanju na Rajni pie komediju iznimne aktualnosti itd. Kad
bi mi se dogodilo da novine saznaju i objave naslov i sadraj
nekog djela dok jo na njemu radim, vjerujem da bih sve svoje
papire bacio u kamin i zapalio. Ionako mi se olako dogaa da neki
rad, koji mije tjednima i mjesecima bio vaan i drag, iznenada za
mene izgubi svoju aroliju ili da najednom na njemu do oaja
spoznam vlastite nedostatke te ga pustim po strani i na posljetku
unitim.
Usporedno s poslom proitao sam i neke lijepe stvari, a najljepe
od svega bilo je ponovno smireno itanje Stifterova "Poljskoga
cvijea" za toplih srpanjskih veeri. Dragi prijatelju, kako je to
ljupka, oaravajua knjiica!
Shvaate da sam si nakon vrelih i radnih ljetnih tjedana sada
priutio poneto spokoja i odmora. On se, dodue, ne sastoji od
nerada -jer za tu sreu nemam nimalo dara - no, ipak od donekle
usporenog ivljenja, potrebe da sa stanovitom pobonou pribivam
svretku ljeta.
U ovo vrijeme kada je ljeto polako na izmaku ima u zraku neke
bistrine koju bih nazvao "slikarskom" kada slikari pod tim ne bi
podrazumijevali ono to se lako da naslikati. No, ta bi se
bistrina iznimno teko naslikala, a ipak silno drai daju se
kistom svlada i uvelia, jer nikada boje nemaju tu duboku maginu
snagu sjaja, kao u dragulja, nikada sjene nemaju tu njenost, a da
se ne utanje, i nikada u biljnome svijetu nije bilo ljepih boja
negoli sada kada su nagovjetaj i jeseni sve ve dotaknuli, a ipak
jo nije zapoela pomalo jarka i nesputana radost boja prave
jeseni. No, u vrtovima ve sada stoje najblistaviji cvjetovi u
godini, jo ponegdje cvjetaju rumeni mogranji, a zatim dalije i
georgine, cinije, lijepe kate i arobne koraljne fuksije! Pa ipak,
olienje prave ljetne i predjesenske radosti boja ipak su cinije!
To cvijee sada mi stalno stoji u sobi i na sreu je vrlo trajno,
i sve preobrazbe takva struka cinija od njegove prve svjeine pa
do uvenua ja pratim s osjeajem sree i znatielje bez premca. U
svijetu cvijea nema niega blistavijega i zdravijega od dva-
naestak svjee odrezanih cinija najrazliitijih boja. One praskaju
svjetlou i pocikuju bojom. Najjarkija uta i naranasta,
najnasmijanija rumena i najneobinija crvenoljubiasta, koje esto
mogu izgledati kako boje na vrpcama i nedjeljnim nonjama naivnih
seoskih djevojaka - te snane boje mogu se staviti jedna uz drugu
ijedna s drugom pomijeati, kako god se eli, i uvijek su draesno
lijepe, uvijek su ne samo snane i svijetle, ve jedna drugu
prihvaaju, ive kao dobri susjedi, jedna drugu drae i uzvisuju.
Time Vam, dakako, nisam ispriao nita novo. Ne utvaram si da sam
pronalaza cinija. Samo Vam pripovijedam o svojoj zaljubljenosti u
to cvijee, jer ono pripada najugodnijim i najljepim osjeajima
koji su me nakon dugo vremena snali. A ta se, moda senilna, ali
nipoto mlana zaljubljenost osobito rasplamsa gledajui kako to
cvijee vene! Gledajui cinije kako u vazi lagano blijede i umiru
ja doivljavam mrtvaki ples, napola tunu, napola divnu
suglasnost s prolaznou, jer upravo je ono najprolaznije
najljepe, jer i umiranje moe biti tako lijepo, tako cvjetno,
tako milo.
Promatrajte jednom, dragi prijatelju, struak cinija starih osam
ili deset dana! Promatrajte tada, dok cvijet jo nekoliko dana
blijedi ipak ostajui lijep, promotrite ga nekoliko puta vrlo
pozorno! Vidjet ete da su cvjetovi, koji su u svojoj svjeini
imali najjare, najopijenije boje, sada poprimili najdelikatnije,
naju-mornije i najnjenije nijanse. Naranasta od prekjuer
pretvorila se danas u napuljsko utu, a preksutra e biti siva s
tananom nijansom bronce. Vesela seoska modrorumena boja lagano se
prevlaci bljedilom, kao nekom suprotnou sjene, sve umorniji
rubovi latica mjestimice se blago pregibaju pokazujui priguenu
bjelinu, neizrecivo ganutljivu, tugaljivu sivoruiastu kakva se
vidi na posve izblijedjeloj prabakinoj svilenoj odjei ili starim
poutjelim akvarelima. Obratite, prijatelju, pozornost i na donju
stranu latica! Na toj sjenovitoj strani koja, kada se stabljike
prelome, najednom postane prenaglaeno vidljiva, tamo se zbiva
igra mijene boja, tamo se put u nebo, tenja za sve veom
duhovnou zbiva jo mirisnije, jo zaunije nego u samome
vjeniu. Tu sanjare izgubljene boje koje inae ne nalazimo meu
cvijeem, neobino metalni, mineralni tonovi, nijanse sive, sivo-
zelene, bronane boje koje inae moemo nai samo na kamenu
visokoga gorja ili u svijetu mahovina i algi.
Vi znate cijeniti takve stvari kao to su vina, znate cijeniti
osobit miris plemenite berbe ili njeno povijanje maljica na koi
breskve ili lijepe ene. Vi mi se, jer imam profinjenija ula od
nekog boksaa i produhovljenije mogunosti doivljavanja, zbog
toga neete smjekati kao sentimentalnom romantiaru, bilo da
izgaram zbog uvelih boja cinije ili draesnih zamiruih tonova u
Stifterovu Poljskom cvijeu. No, prorijedili smo se, prijatelju,
naem soju prijeti izumiranje. Pokuajte jednom i dajte nekom
suvremenom Amerikancu ija se glazbenost sastoji u rukovanju
gramofonom, za kojega dobro lakiran automobil ve pripada svijetu
ljepote - dajte za probu jednom zgodom takvom zadovoljnom i
skromnom poluovjeku poduku iz umijea kako doivjeti umiranje
cvijeta, preobrazbu ruiaste u svijetlosivu boju kao neto
najivotnije i najuzbudljivije, kao tajnu sveg ivota i svekolike
ljepote! Zaudit ete se!
Budete li meditirali o nekim stvarima na koje Vas je moje ljetno
pismo moglo podsjetiti, vjerojatno ete u sebi outjeti ponovno
buenje takoer one misli da bolesti dananjice mogu biti zdravlja
sutranjice i obratno. Kada oni naizgled tako krepki i prokleto
zdravi ljudi od novca i strojeva u iduem narataju jo vie
sretno zaglupe, moda e tada imati lijenike, uitelje, umjetnike
i arobnjake i skupo ih plaati da ih ovi ponovno upute u tajne
ljepote i due.
(1928.)
 Poslije Boia

Pomalo tjeskobno, u danima poslije boinih blagdana, na komodi

sam promatrao onih nekoliko paketia koji su me brinuli. Bile su
to stvari koje sam dobio na dar, no koje mi nisu mogle koristiti,
pa sam ih trebao zamijeniti. To se uvijek tako radi, a u dobrim
trgovinama prodavaice su od predboine kupovine za ovo vrijeme
zamjena uspjele sauvati jo toliko blistave ljubaznosti da je to
pravo udo. No, usprkos tomu, ne idem rado u takve ophodnje. Ve
mi i kupovina teko pada i esto ju dugo odgaam - a sada jo i
zamjena, odlazak u trgovine koje ljudi koriste da bi se ponovno
zanimali za ve obavljene stvari! Ne, to mi je strano mrsko, i
kada bi bilo do mene, neupotrebljive bih darove radije zauvijek
odloio u nekoj ladici.
Na sreu, tu je bila moja prijateljica koja se izvrsno razumije u
sve te stvari, pa sam ju zamolio da se mnome malo pozabavi i da
zajedno poemo u te tri trgovine. Rado je to uinila, ne samo meni
za ljubav, ve i zato jer ju je zabavljalo, njoj je to bilo poput
sporta, poput umijea kojim se s radou bavila. Otili smo,
dakle, zajedno u trgovinu rukavicama, rekli dobar dan, odmotali
moje boine rukavice, ja sam ivano vrtio svoj eir u ruci i
traio fraze koje su uobiajeni uvod u takve transakcije, no nisam
imao uspjeha, pa sam rije rado prepustio svojoj pomagaici. I
gle, udo se s lakoom dogaalo, rukavice su uz osmijeh, Bogu
hvala, uzete natrag, a ja se najednom naoh pred izborom arenih
koulja od kojih sam jednu smio izabrati. To mije odgovaralo, pa
sam glumio strunjaka, nakon krae se zamiljenosti sjetio
veliine svoga ovratnika, i ubrzo smo s novim paketiem napustili
trgovinu u kojoj su kao dodatak proslavi Kristova roenja cijeloga
dana mijenjani tapovi za etnju, rukavice i kape.
S novim je nalivperom takoer sve odlino prolo. U prepunoj
trgovini morao sam sjesti ispred zgodne gospoice koja je preda me
postavila papir za pisanje i mnotvo pera na izbor, i tako sam
sjedio i pisao po arku papira, crtao cvijee, zvijezde i inicijale
sve dok ga cijeloga nisam ispunio. Tada sam uzeo jedno od
iskuanih pera, a bude li mi pisanje i nadalje predstavljalo
napor, za to nee biti krivo pero, jer je to zlatno pero iz
Amerike koje se moe puniti zlatnom rukom, pa onda iz njega teku
zlatne rijei daje milina. No, ono mije potrebnije za crtanje.
Zahvalno sam stavio u dep tu zlatoustu sipu i krenuo dalje, s
mukom stigao do optiara kojemu sam morao priznati da mi moje nove
naoale za itanje slabo slue te da ih mora uzeti natrag i
napraviti nove. S prijateljiinom zatitom i osnaen uspjesima s
kouljom i nalivperom, i u ovoj sam staklenoj enklavi nastupio
samouvjereno, a dobroudni me je ovjek sasluao te doista uzeo
naoale natrag. Nikada to ne bih pomislio. Na njegovom mjestu,
nikada to ne bih uinio.
Pobjedniki pohod kroz one tri strane trgovine, etnja s
prijateljicom na svjeem zimskom vjetru, preobrazba triju
nelagodnih paketia u tri simpatina, bili su dovoljan razlog za
moje vedro raspoloenje i zahvalnost. Prilikom zamjene rukavica
dobio sam ak i depno ogledalce koje sam zatim darovao
pratiteljici.
Na povratku kui bio sam vrlo zadovoljan i nisam se htio ni latiti
posla niti se baviti svim onim jo neproitanim pismima koja su se
nagomilala posljednjih dana. Sjeao sam se djetinjstva i kako je
samo bilo lijepo tih dana poslije Boia pri svakom jutarnjem
buenju i svakom povratku kui ponovno zgrabiti nove darove i biti
sretan to ih ima. Jednom zgodom dobio sam na dar violinu, pa sam
ak i nou ustajao da bih ju doticao i tiho joj cupkao strune.
Jednom su mi darovali Don Quijotea i svaka mi je etnja ili
odlazak u crkvu, ak i svaki obrok, znaila neugodan prekid tiva
koje me inilo sretnim.
Ovoga puta nisam dobio stvari koje bi me toliko oduevile. Za
vremene ljude nema vie toga sjaja i arolije kakvu su neko
imali violina, knjiga, igraka, klizaljke. Tu su stajale tri
kutije s dobrim cigarama, to je bilo utjeno, i neto vina i
konjaka kojima u prikratiti veeri. Novo je nalivpero bilo vrlo
lijepo, ali ne dovoljno prikladno da bi ga ovjek privio uza srce
predajui se slasti njegova posjeda.
Ipak je postojao jedan predmet, jedan dar koji je doista bio
svean, doista izniman i aroban, koji sam u trenucima spokoja
mogao izvaditi i s oduevljenjem promatrati, u koji sam se mogao
zagledati i zaljubiti. Izvukao sam taj dar i s njim sjeo uz
prozor. Bio je to, zgodno smjeten ispod stakla, prekrasan
egzotian leptir lijepoga imena urania, doletio iz Madagaskara.
Taj lijepo graeni leptir vitkih, snanih jedriliarskih krila i
bogato nazupan ispod donjega krila sjedio je lagano lebdei na
grani. Tijelo mu je, s gornje strane prugasto zeleno i crno, dolje
imalo smekaste malje, a glavica se sjala zlatnozelenom bojom.
Gornja su krila imala zeleno-crne uzorke, a na izloenoj strani to
je bila dodue raskona, topla i zlatnosjajna zelena boja, ali
zato na poleini posve hladna, njena, srebrnasta veronsko zelena
u kojoj su svjetlucala kristalna repna rebra. No, donja krila,
fantastino nazupana, osim zelenog i crnog uzorka pokazivala su i
veliko, sjajno polje duboke zlatnoute boje koja se na svjetlu
prelijevala sve do bakarnocrvene, pa ak i skrletne boje, hirovito
proarana sasvim crnim mrljama, a na najdonjem dijelu krilo je,
poput damske oprave, bilo opiveno laganim, kratkim, siunim pla-
vocrnim krznom. Osim toga, to je donje krilo imalo jo jednu
posebnost: njime je prolazila kratka, sanjarski izlomljena crta od
iste bjeline koja je cijelo krilo pomalo rastakala, pretvarajui
ga u lepravu igru zraka i zlatne praine, i inilo se da one
fantastine zupce iz sebe snano izbacuje kao neke zrake. Neto
raskonije, tajanstvenije i draesnije od toga leptira s
Madagaskara, od toga prozranoga afrikoga sna od zelene, crne i
zlatne
boje ne bi se moglo nai na boinim stolovima u cijelome gradu.
Njemu se vratiti, bila je radost; u njega se zadubiti, prava
sveanost.
Dugo sam sjedio nagnut nad strancem iz Madagaskara doputajui mu
da me oara. Na tota me podsjeao, o mnogoemu mi govorio. Bio
je prispodoba ljepote, sree, prispodoba umjetnosti. Oblik mu je
bio pobjeda nad smru, njegova igra boja -osmijeh nadmoi nad
prolaznou. Taj preparirani leptir ispod stakla bio je jedan
jedini zrakasti i mnogovrsni osmijeh koji mi se as inio
djetinjim, as prastarim i mudrim, pa ratnikim ubojitim, potom
bolno podrugljivim - tako se uvijek smijei ljepota, tako se
osmjehuju oblija u kojima se ivot naizgled zgusnuo u neku
trajnost, ljepota vjenoga tijeka poprimila svoj oblik, bio to
cvijet ili ivotinja, egipatska glava ili mrtvaka maska genija.
Taj je osmijeh bio nadmoan i vjean, a zadubi li se ovjek u
njega, osmijeh bi najednom postao i sablasno divalj i lud, lijep i
okrutan, blag i opasan, pun najviega razuma i najbjenje ludosti.
Posvuda gdje se ivot na trenutak ini savreno oblikovanim, on
ima te oprene aspekte. Ne postoji plemenita glazba koja u nekom
trenutku na nas ne djeluje kao djeji osmijeh, a u drugom asu kao
najdublja korota. Takva je i ljepota uvijek i posvuda: ljupka
povrina zrcala ispod koje vreba skriveni kaos. Takva je i srea
uvijek i posvuda: zanosan trenutak, koji im zasja ve poinje
blijedjeti zapuhnut dakom neumitne smrti. Takva je i visoka
umjetnost, visoka mudrost odabranika uvijek i posvuda: znalaki
osmijeh iznad ponora, prihvaanje patnje, igra sklada iznad vjene
smrtne borbe opreka.
Iz zlatnoga je sjaja milo gledao razliveni purpur, iznad rep-nih
rebara napinjao se vrst crno-zeleni crte, a vitki su areni
zupci razigrano odapinjali svoje svjetlosne strelice. Ti dragi
goste, zanosni strance! Jesi li iz Madagaskara doletio upravo zato
da bi mi zimsku veer ispunio snovima boja? Jesi li utekao vjenoj
majci iz njezine velike kutije s bojama upravo zato da bi mi
pjevao staru mudru pjesmu o jedinstvu opreka, da bi me ponovno
nauio ono to sam esto znao i tako esto zaboravljao? Je li te
strpljiva ljudska ruka tako isto preparirala i na granicu
zalijepila upravo zato da bi bolesna ovjeka u satu samoe ushitio
svojim bljeskavim igrarijama, utjeio svojim tihim snovima? Jesu
li te ubili i stisnuli pod staklo da bi nas tvoja ovjekovjeena
patnja i smrt utjeila kao to nam je ovjekovjeena patnja i smrt
velikih patnika, istinskih umjetnika zaudno utjena i draga
umjesto da nam svojim oajem isprazni duu?
Iznad svjetlucavih zlatnih krila neto bljee titra veernja
svjetlost, lagano se gasi crvenkasto zlato i ubrzo itavu aroliju
guta tmina i nema joj traga. No, on ipak nastavlja igru vjenosti,
odvanu umjetniku igru za trajnost ljepote - u mojoj dui
nastavlja se pjesma, u mojim mislima ivahno nastavljaju treperiti
zrake boja. Nije uzalud ovaj siroti, lijepi leptir umro u
Madagaskaru, nije uzalud neka plaha ruka tako isto preparirala i
neprolaznim uinila njegova krila i ticala i barunasto krzno. Jo
dugo e mi ovaj mali balzamirani faraon pripovijedati iz svoga
carstva sunca, a dugo poto se raspadne i ja se raspadnem, negdje
u nekoj duu jo e poneto cvjetati od njegove blaene igre i
mudroga osmijeha i prenositi se novim naratajima kao to
Tutankamono-vo zlato i danas sja, a krv Kristova i danas tee.
(1928.)
 Kratak izlet u plivaki sport

Ako se pjesnik dvadesetak, tridesetak godina trudio i stekao

brojne prijatelje i neprijatelje, tada ne samo da ga obasipaju
svakovrsnim astima, ne samo da doivljava da ona ista urednitva,
koja su mu uz ljubazne izraze aljenja vjeno vraala pjesme, sada
angairaju profesore da o njemu piu dugake lanke, ne, do njega
ak neposredno dopire i glas naroda. Svakogajutra pota mu
dostavlja hrpu pisama i smotuljaka iz kojih moe zakljuiti da mu
trud nije bio uzaludan. Ukazuje mu se ast da ita rukopise i
prvijence brojnih mladih kolega, ista ona urednitva, koja ga
neprestano mole za suradnju, a neprestano mu vraaju pjesme, urno
ga, esto ak i telegrafski ispituju o njegovom feljtonistikom
miljenju o Ligi naroda ili o budunosti jedriliarskog sporta,
mlade itateljice od njega mole fotografiju, a starije ga upuuju
u tajne svoga ivota i razloge svoga pristupa teozofiji ili
Christian Scienceu, a dobiva i pozive da se pretplati na konver-
zacijske leksikone jer da se u njima nalazi i njegovo cijenjeno
ime. Ukratko, takvom pjesniku pota svakoga jutra dokazuje da mu
ivot i djelo nisu bili uzalud. Sa svakim je pjesnikom isto.
No, ovjek katkada nije raspoloen odmah, pri prvom gutljaju kave
i zalogaju kruha, s punim se potovanjem suoiti s tom zajednicom
i prihvatiti njezine pozdrave, njezine elje i savjete za pisanje
buduih knjiga. To mi se juer dogodilo, pa sam potu, koja je
ovaj puta stigla u sasvim neoekivanom opsegu, gurnuo postrance,
nataknuo na glavu eir i najprije poao u krau etnju.
Siao sam niza stube, pokraj vrata svoga susjeda H. koji je sada
vjerojatno sjedio u svojoj banci i pisao brojke. Jer, bio je
bankovni inovnik, no njegova je ambicija stremila nekim drugim
sferama; u dui je bio sporta i ovih je dana, kako sam saznao iz
novina i meususjedskih razgovora, postigao prvi veliki uspjeh
jednom specijalnou koju je sam izmislio. Naime, gospodin H. bio
je sportski pliva i vie mi se puta poalio kako su na tom
podruju mogunosti vrlo ograniene. Ziiriko je jezero preplivao
za kojih deset minuta, ne znam vie je li po irini ili po duini,
to je ilo tako glatko, i silno sam mu se divio, no on je turobna
pogleda rekao da se u plivanju vie ne moe bogzna to postii,
jer da su u tom sportu ve toliko istrenirani da e doskora biti
dostignuta krajnja toka: za minutu e se preplivati kilometar, a
kada bi i taj rekord bio oboren, nikada se, po miljenju
strunjaka, ne bi postiglo vie nego da, u najboljem sluaju,
pliva na drugu obalu stigne u istom trenutku kada se otisnuo od
ove.
Meutim, moj susjed H. nije bio obian pliva, bio je genij. Iz
dana u dan smiljao je nova plivaka umijea. Do sada se, govorio
je, plivalo doista vrlo dobro i estito, a posljednje plivako
natjecanje za malu djecu od Gibraltara do Afrike pokazalo je da
plivaki sport doista vie ne poznaje nikakve zapreke ni granice.
No, ljudi su do sada, naivno, uvijek plivali slijedei zranu
liniju i povrinom vode. Prijatelj H., koji je oduvijek bio dobar
ronilac, sada je uveo novi sport u kojem pliva na dnu mora, kao
da planinari vrhovima gora, slijedi uzvisine i udubljenja tla.
Prije nekoliko dana na taj je nain preplivao Bodensko jezero,
vazda dvadeset centimetara iznad dna, i sav je svijet bio izvan
sebe zbog tog ostvarenja.
Pa ipak, mislio sam u sebi, nama je pjesnicima bolje. Doi e dan
kada e svaki dobro uvjebani pliva postizati ono stoje H.
nedavno postigao, i njegova e slava izblijedjeti, a plivaki e
se sport iznova morati potruditi da smisli nove zadae. Kod nas
pjesnika, naprotiv, koliko je samo sve jo bilo otvoreno, kako je
irok i jedva ljudskom nogom dotaknut pred nama stajao cijeli
svijet! Prihvatimo li daje u dvije tisue petsto godina od Homera
doista i ostvaren nekakav napredak - a i o tome bi se moglo
sporiti - kako je samo malen bio taj napredak! Ta me misao
osvjeila i u dobrom raspoloenju vratio sam se kui hotei se
smjesta latiti posla. Tu je, meutim, jo leala ona jutarnja
pota, a danas je jo bila tri ili etiri puta opsenija nego
inae! Pomalo zlovoljno otvorio sam prvi tucet pisama i stao ih
itati. No, danas je doista bio sretan dan. Pisma su listom bila
ugodna. Svakoje zapoinjalo naslovom "Vrlo tovani maestro" i
sadravalo samo ugodne i laskave stvari. Sveuilite moje zemlje,
premda nisam bio ni tvorniar ni operni tenor, odluilo mi je
dodijeliti poasni doktorat. Slavne "Schweinfurter Zeitung", koje
su mi uvijek odbijale pjesme koje sam im slao, vapile su za mojom
suradnjom u ma kojem obliku i na kojem god podruju i da e svaki
moj redak urednitvu i itateljima biti veoma dobrodoao. I tako
se to bez prestanka nizalo. Pjevaica Ida iz gradskoga kazalita,
ta slatka smeokosa vjetica, pozivala me na vonju automobilom.
Fotograf iz Dortmunda i jedan iz Karlsruhea usrdno su me molili da
radi fotografiranja smiju doi ovamo. Na tri mjeseca besplatno mi
je ponuen automobil na probu. Nije tu bilo pisama ni od
teozofkinja ni od pristalica mazdaznana, ni rimske tragedije
mlaih gimnazijalaca ni revolucionarne drame maturanata. To je
bilo iznenaujue, bio je velik dan. Ni moj pedeseti ni moj
ezdeseti roendan nisu mi donijeli ni priblino takve trijumfe.
Gotovo da mi je bilo previe. Odluio sam ostatak pisama proitati
tek poslije objeda. Meutim, bio je tu ijedan zgodan, plosnat
paketi koji mije kopkao znatielju. Vidjelo se na njemu da u sebi
nije mogao skrivati ni knjigu ni rukopis i da mu je sadraj mogao
biti samo ugodan. Prerezao sam uzicu i rastvorio omot. Pojavili su
se ruiasti svilenkasti papiri, iz njih se razlio
njean miris, a mek i njean pod prstima je bio i sadraj.
Razmotao sam ga paljivo i sveano kao neki spomenik i naao runi
rad od fine tkanine poput trikoa. Zaueno sam ga rairio i
prostro preko stolca. Bio je to crni kupai kostim od svilenkasto
svjetlucava trikoa, a na prsnome dijelu bilo je naiveno veliko
svijetlocrveno srce obvezeno kriiima, a u crvenom srcu crnim je
slovima bilo izvezeno: "Velikom Heinrichu, nezaboravnom podvodnom
plivau."
K vragu, napokon sam shvatio i uvidio da itava ta izdana
jutarnja pota uope nije meni pripadala, ve mome susjedu H.,
plivau koji je sada sjedio u svojoj banci i iljio olovke, no
koji e sutra dati otkaz na poslu i odazvati se jednom od
bezbrojnih asnih poziva u Berlin, Ameriku, Pariz ili London,
kakvi su mu svakodnevno stizali.
Ljutit i pomalo pokunjen jo jednom sam izaao i odetao do keja.
Tu je lealo Ziiriko jezero, gledao sam ga i intenzivno
razmiljao ne bih li dobro uinio da prijeem na plivaki sport.
Ako i nisam mogao raunati na svjetske rekorde, ipak sam bio
prilino kran, a neko sam kao djeak odlino plivao. To bi mi
moda bilo dovoljno za lijepe uspjehe vrijedne pozornosti. No,
jezero je izgledalo tako odurno hladno i vlano, i mislei na to
kako je majstor H. tu nesagledivu dionicu odavde do druge obale
preplivao za deset minuta ponovno mi pade na pamet koliki me jo
zahvalni i neiscrpni ciljevi i zadaci ekaju u knjievnosti.
Ne, svom u susjedu H. poslati potu uz ljubazne isprike, zamoliti
ga ulaznicu za njegovu iduu plivaku ekshibiciju, povremeno ga
zamoliti da urednitvima velikih listova kae za mene koju lijepu
rije glede tiskanja mojih pjesama. to se ostaloga tie, plivaki
bih sport radije prepustio aranima i tukama i nastavio se
ogledati u knjievnosti. Ve me nekoliko dana zaokupljala pjesma o
proljeu, ili, tovie, o neobinu mirisu mladih, smolastih
pupoljaka i njegovu utjecaju na mlade i stare ljude, iznimno
razliitu utjecaju, i premda se inilo tekim i gotovo nemoguim
tu stvar s pupoljcima sroiti donekle zadovoljavajue za ljudska
srca, ipak nisam htio biti od onih koji zanemaruju svoj zanat i
izbjegavaju svoju ivotnu zadau.
(1928.)
 U munchenskoj galeriji

Usprkos tisuama svojih veza s umjetnou, ja na nju, zapravo, i

nisam toliko upuen koliko stanovnik velegrada. Njemu umjetnost u
isto vrijeme mora nadomjestiti neto drugo to je vie od
umjetnosti - prirodu. Stanovnik velegrada rijetko ima prigodu
upoznati prirodu, a nerijetki lake i sigurnije naue razlikovati
sve marke automobila negoli vrste drvea, cvijea ili ptica. No,
kada graanin oko sebe vidi prirodu, kada stigne na more, u
planine, na jug, njegov je odnos s njom slabaan. On die dobar
zrak, oi malo odmara na zelenilu livada ili modrini mora, ali
nikada dokraja ne naputa sferu obesprirodenosti u kojoj je
naviknuo ivjeti: izmeu sebe i prirode on uvijek podie zatitni
zid civilizacije: hotel, salon, pleteni naslonja za plau,
gramofon, automobil (ovjek nigdje ne vidi toliko malo kao na
uobiajenim putovanjima automobilom). I tako se dogaa da oni
senzibilni graani, eljni ljepote, slabo poznaju ono prvo i
doista majinsko vrelo ljepote, prirodu, ali zato esto postignu
iznenaujuu profinjenost u poznavanju onog drugog vrela,
umjetnosti, i uivanju u njoj. Tom soju pripadaju primjerice svi
oni koji pri pogledu na suton ili morsku plau mogu ushieno
uskliknuti: gotovo kao Claude Laurraine! ili: isto kao Renoir! Svi
odlini poznavatelji slikarstva pripadaj u tom tipu, bili oni
kritiari umjetnosti ili kolekcionari ili neto tree. Pravi
umjetnici, meutim, nikada ne pripadaju tom soju ljudi premda i
oni, na kraju krajeva, mogu biti odlini poznavatelji umjetnosti.
Jaki umjetnici posjeduju, kao prvu i najvaniju znaajku, uvijek
onu bezuvjetnu ljubav prema prirodi, ono nesvjesno i tvrdoglavo
znanje da priroda nipoto nije zamjena za umjetnost, nego
izvorite i majka svekolike umjetnosti.
Dugo vremena mogu ivjeti bez umjetnosti, i netko mi moe koliko
god eli priati o nekom novom parikom slikaru, no ja u
strpljivo ekati da me sluaj upozna s djelima tog slikara, i
nikada neu poaliti to nisam vidio ove ili one slavne umjetnine.
Nikada mi ne bi palo na pamet da se zbog nekoliko skulptura ili
slika zaputim u London ili Berlin. Uvijek sam okruen svijetom
koji se neiscrpno moe promatrati, i svaki mladi list na stablu
kestena i svaki oblak u zraku nada mnom, u satima moga bdijenja
jednako mije drag, jednako vaan, jednako oaravaju i pouan kao
i sve galerije svijeta.
Svejedno se veoma mogu zaljubiti u umjetnika djela, napose u
slike, i zahvalan sam kada mi se prui prilika da vidim lijepe
stvari te vrste. No, osobito volim ponovni susret s meni dragim
slikama. Nakon mnogih godina i desetljea ponovno vidjeti nekog
Tiziana u Veneciji, nekog omiljenog Parisa Bordonea u Milanu,
nekog odreenog Renoira kod Reinharta u Winterthuru, za mene to
moe biti iznimna srea.
Kada me nedavno put naveo u Miinchen, znao sam da me u njemu
oekuju takve radosti. Ve vie godina nisam bio u Miin-chenu i
mnogo sam pria uo o propasti Miinchena kao grada umjetnosti te o
nevjerojatnom politikom usmjerenju koje tamo vlada. Za te se
stvari, meutim, nisam osjeao odgovornim: vjerojatno e jo biti
na ivotu onih nekoliko prijatelja koje sam u Miinchenu jo imao,
u Nvmphenburkom parku opet e plivati labudovi, a u nekom
vinotoju ponovno e ponuditi izvrsno moselsko vino, a kao sve te
dobre stvari, tamo e se jo nai i neke meni odavno drage slike,
u to sam se mogao pouzdati. Tako je i bilo, slike kao i lijepi,
slikoviti munchenski zrak bili su nepromijenjeni, a to se tie
propasti grada umjetnosti, nisam zapravo shvatio kako na tom zraku
i u blizini onih prekrasnih starih slika dananji slikar ne bi
mogao jednako dobro slikati kao i prije pedeset godina.
Uostalom, prva lijepa slika koju sam ugledao, uope nije bila
stara, ve sasvim nova, bio je to crte Olafa Gulbranssona, moga
negdanjeg prijatelja i crtakoga druga. Bio je to iljatom
olovkom nacrtan djeji portret, vrlo vjeran, a pritom tako
vrhunaravno ornamentalan kakvi i jesu najbolji crtei toga dragog
ovjeka. Bilo mi je teko pri srcu to sam nekoliko dana u
Miinchenu, u istome gradu s Olafom, a ipak ga neu vidjeti. Stari
Olafe, nemoj mi zamjeriti, no ovaj sam se puta izvukao pomalo te
se pribojavajui. Vidi, ti si atletski tip, a ja njean i
boleljiv ovjek, i da sam te nazvao i pozvao u vinarmcu, a zatim
oko jedanaest iz nje otiao nakon pola litre vina, ti bi se
razbjesnio i na svojim me jakim rukama odnio do auta i odvezao
sebi kui i tamo preda me stavio viski i slina estoka pia, a
drugoga bi dana moda ponovno napravio neki od svojih lijepih
crtea, dok bih ja leao na umoru. No, nisam to elio, nego sam
htio ponovno vidjeti Minchen, a u to su spadale i neke slike.
Stoga, dakle, ponovni susret s tobom nisam rtvovao nekom hiru,
ve Altdorferu, Diireru, Rembrandtu, Cezanneu i Mareesu.
Dva prijepodneva proveo sam u staroj pinakoteci, i ne samo da sam
ponovno pronaao svoje stare miljenice, ve sam stekao i jednu
novu. Neto due zadrao sam se u prvim dvoranama kod starih
Nijemaca i Nizozemaca, oduevljen Dirkom Boutsom, oduevljen
majstorom Bartolomejskoga oltara, zatim pomalo potitena srca
krenuo u Durerov kabinet, jer slikar Diirer nikada mi nije bio
doista drag, a njegov autoportret s dugim, priglupim uvojcima
oduvijek mije bio upravo odvratan. Kako sam, meutim, sjedne druge
strane, sa strane crtea i nekih bakroreza, ipak veoma cijenio
toga istoga Diirera, osjeao sam obvezu potraiti ga. I tu se
dogodilo iznenaenje: dok me taj autoportret gledao istim onim
starim nainom ne bivajui mi nimalo simpatinijim, etiri su mi
apostola najednom zarobila pogled i srce, jer to je bilo
naslikano, udesno slikovito naslikano, to je cvjetalo na licima,
rukama i apostolskim haljama poput cvijea i pjevalo poput glazbe.
Dobro je to nisam izbjegao Diirera! Bogatiji za neto lijepo,
bogatiji za jednu ljubav, nastavio sam razgledati. No sada vie
nisam oklijevao i prisjeao se svojih obveza, ve sam, protravi
zaslijepljeno kroz najljepe dvorane slika, slijedei srce zaao u
pokrajnju prostoriju u kojoj vise Altdorferi. Tu se nalazi slika,
"Aleksandrova bitka" koja je za mene najneo-binije i
najtajnovitije djelo njemakoga slikarstva. Taj prikaz bitke s
kojih deset tisua figurica u sebi sadri svu njemaku
temeljitost, zagrienost i pedanteriju, a istodobno je na slici
sve to neizrecivo prevladano i obasjano gracioznou i tihom
arolijom boja kakvu nijedan Francuz ili Kinez ne moe nadmaiti.
U ovisnosti kako se slika gleda, moe se pomisliti: "Boe dragi,
mora da je dobri Altdorfer bezbroj godina sjedio za tim prkavim
poslom!", ili u iduem trenutku osjetiti: "Isuse, mora daje cijela
slika naslikana jednog jedinog boanskog prijepodneva,jednako mi
je drag, jednako vaan, jednako oaravaju i pouan kao i sve
galerije svijeta.
Svejedno se veoma mogu zaljubiti u umjetnika djela, napose u
slike, i zahvalan sam kada mi se prui prilika da vidim lijepe
stvari te vrste. No, osobito volim ponovni susret s meni dragim
slikama. Nakon mnogih godina i desetljea ponovno vidjeti nekog
Tiziana u Veneciji, nekog omiljenog Parisa Bordonea u Milanu,
nekog odreenog Renoira kod Reinharta u Winterthuru, za mene to
moe biti iznimna srea.
Kada me nedavno put naveo u Munchen, znao sam da me u njemu
oekuju takve radosti. Ve vie godina nisam bio u Miin-chenu i
mnogo sam pria uo o propasti Mimchena kao grada umjetnosti te o
nevjerojatnom politikom usmjerenju koje tamo vlada. Za te se
stvari, meutim, nisam osjeao odgovornim: vjerojatno e jo biti
na ivotu onih nekoliko prijatelja koje sam u Miinchenu jo imao,
u Nvmphenburkom parku opet e plivati labudovi, a u nekom
vinotoju ponovno e ponuditi izvrsno mo-selsko vino, a kao sve te
dobre stvari, tamo e se jo nai i neke meni odavno drage slike,
u to sam se mogao pouzdati. Tako je i bilo, slike kao i lijepi,
slikoviti miinchenski zrak bili su nepromijenjeni, a to se tie
propasti grada umjetnosti, nisam zapravo shvatio kako na tom zraku
i u blizini onih prekrasnih starih slika dananji slikar ne bi
mogao jednako dobro slikati kao i prije pedeset godina.
Uostalom, prva lijepa slika koju sam ugledao, uope nije bila
stara, ve sasvim nova, bio je to crte Olafa Gulbranssona, moga
negdanjeg prijatelja i crtakoga druga. Bio je to iljatom
olovkom nacrtan djeji portret, vrlo vjeran, a pritom tako
vrhunaravno ornamentalan kakvi i jesu najbolji crtei toga dragog
ovjeka. Bilo mi je teko pri srcu to sam nekoliko dana u
Miinchenu, u istome gradu s Olafom, a ipak ga neu vidjeti. Stari
Olafe, nemoj mi zamjeriti, no ovaj sam se puta izvukao pomalo te
se pribojavajui. Vidi, ti si atletski tip, a ja njean i
boleljiv ovjek, i da sam te nazvao i pozvao u vinarnicu, a zatim
oko jedanaest iz nje otiao nakon pola litre vina, ti bi se
razbjesnio i na svojim me jakim rukama odnio do auta i odvezao
sebi kui i tamo preda me stavio viski i slina estoka pia, a
drugoga bi dana moda ponovno napravio neki od svojih lijepih
crtea, dok bih ja leao na umoru. No, nisam to elio, nego sam
htio ponovno vidjeti Munchen, a u to su spadale i neke slike.
Stoga, dakle, ponovni susret s tobom nisam rtvovao nekom hiru,
ve Altdorferu, Diireru, Rembrandtu, Cezanneu i Mareesu.
Dva prijepodneva proveo sam u staroj pinakoteci, i ne samo da sam
ponovno pronaao svoje stare miljenice, ve sam stekao i jednu
novu. Neto due zadrao sam se u prvim dvoranama kod starih
Nijemaca i Nizozemaca, oduevljen Dirkom Boutsom, oduevljen
majstorom Bartolomejskoga oltara, zatim pomalo potitena srca
krenuo u Diirerov kabinet, jer slikar Diirer nikada mi nije bio
doista drag, a njegov autoportret s dugim, priglupim uvojcima
oduvijek mije bio upravo odvratan. Kako sam, meutim, sjedne druge
strane, sa strane crtea i nekih bakroreza, ipak veoma cijenio
toga istoga Durera, osjeao sam obvezu potraiti ga. I tu se
dogodilo iznenaenje: dok me taj autoportret gledao istim onim
starim nainom ne bivajui mi nimalo simpatinijim, etiri su mi
apostola najednom zarobila pogled i srce, jer to je bilo
naslikano, udesno slikovito naslikano, to je cvjetalo na licima,
rukama i apostolskim haljama poput cvijea i pjevalo poput glazbe.
Dobro je to nisam izbjegao Durera! Bogatiji za neto lijepo,
bogatiji za jednu ljubav, nastavio sam razgledati. No sada vie
nisam oklijevao i prisjeao se svojih obveza, ve sam, protravi
zaslijepljeno kroz najljepe dvorane slika, slijedei srce zaao u
pokrajnju prostoriju u kojoj vise Altdorferi. Tu se nalazi slika,
"Aleksandrova bitka" kojaje za mene najneo-binije i
najtajnovitije djelo njemakoga slikarstva. Taj prikaz bitke s
kojih deset tisua figurica u sebi sadri svu njemaku
temeljitost, zagrienost i pedanteriju, a istodobno je na slici
sve to neizrecivo prevladano i obasjano gracioznou i tihom
arolijom boja kakvu nijedan Francuz ili Kmez ne moe nadmaiti. U
ovisnosti kako se slika gleda, moe se pomisliti: "Boe dragi,
mora daje dobri Altdorfer bezbroj godina sjedio za tim prkavim
poslom!", ili u iduem trenutku osjetiti: "Isuse, mora daje cijela
slika naslikana jednog jedinog boanskog prijepodneva,toliko je
apsolutno jedinstvena, tako je trenutana i neponovljiva igra
arolije svjetlosti iznad toga mnotva figura!" Dugo sam stajao
pred njom i napajao oi. A odmah pored visjela je moja druga
miljenica, mali zeleni Altdorerov krajobraz, ta siuna sliica u
kojoj osjeam sve praume i zelena utoita cijeloga svijeta, sa
skladno zanjihanim vrhovima stabala i milim, blagim zlatnoutim
tonom iznad sveg tog zelenila.
Ne bih nikada zavrio, ako bih se dalje uputao u podrobnosti, jer
tema je neiscrpna. Bio sam, meutim, i u novoj Dravnoj galeriji.
Ona je proizala iz zamisli koja je jedinstvena u povijesti
galerija. Galerije su uvijek nekako nacionalistike, uvijek
donekle ele prikazati da, eto, nijedan drugi narod na svijetu ne
moe naslikati ili kupiti takve slike kao upravo te. No, u toj
munchenskoj galeriji vlada obratno naelo, naelo zauujue
poniznosti i iskrenosti. Tvorcu galerije bio je postavljen zadatak
da jasno prikae kako je nepodnoljivo prazno i loe njemako, a
osobito miinchensko slikarstvo odreenih desetljea u usporedbi s
njemakim slikarstvom dvaju prethodnih desetljea, ili pak u
usporedbi s ondanjim Francuzima. Zadatakje genijalno rijeen.
Izloba je tako postavljena da ne moete nasumce poeti od ove ili
one dvorane, ve nuno morate slijediti prikaz kao to se slijedi
dobro voena argumentacija. Uavi u galeriju nai ete se usred
najboljega njemakog slikarstva, kod Mareesa, kod Schucha i
Leibla, kod mlaega Hansa Thome i mladoga Triibnera. Skoro je
svaka slika dragulj. A onda slijedi, iz dvorane u dvoranu, uasan
presjek kroz propast njemake, a osobito munchenske umjetnosti od
kraja osamdesetih godina. U ogromnim prostorijama vise slikurine
(ima tu i poneega pristojnoga, no nita osobito visokoga ranga),
prazne velike slike wilhelminske epohe i mentaliteta, dekorativni
uradci zahtjevna formata i najskromnije kakvoe. I gle, muenje je
prolo i bez daha stiete na kraj tih prostorija, no sada vas ne
putaju van ljutitoga ili moda razoaranoga, ve se pred vama
otvara malena dvorana u kojoj je prikazano to moe biti pravo
slikarstvo. To je dvorana Francuza; u njoj vise dvije moje
miljenice: Cezanneov "eljezniki prokop" i Mane-tova "Barka". A
zatim jo jedno iznenaenje: takoer iz toga francuskoga kabineta
ne puste vas kui bez utjenog prizora, jer slijedi jo manji, ne
sasvim prvoklasan, ali ipak lijep izbor iz suvremenog slikarstva u
kojem se pokazuje kako je ona) jitgendstil i ona dekorativna
obmana temeljito propala i kako dananje slikarstvo, pa i u
Njemakoj, ide novim putovima. Meu slikama toga kabineta utjeha i
opet imam miljenicu, Kokoschkinu "Veneciju" s njegovim vedrim
raspoloenjem koje pue na refu-le. Pomireni naputate izlobu,
jer je duhovita, ali ne i opaka, ona vas savije, ali i ponovno
uspravi. Vrlo dobra, odlina je stvar ta Dravna galerija.
Ponovno vidjevi te stvari utolio sam glad, a budui da u to
vrijeme nije svirao Karl Valentin, mogao sam ponovno napustiti
Miinchen bez osjeaja da sam propustio ita bitno.
(1929.)
 Koncert virtuoza

Sino sam bio na koncertu koji se bitno razlikovao od koncerata

kakve sam inae naviknuo sluati. Bio je to koncert svjetski
slavnoga, mondenoga violinistikog virtuoza, dakle, ne samo
glazbeni ve i sportski, a prije svega drutveni dogaaj. Tako je
ovaj koncert i protekao sasvim drukije od ostalih koncerata na
kojima je rije samo o glazbi.
Program je, dodue, veim dijelom obeavao pravu glazbu, to je
gotovo mogao biti program obinoga glazbenika. Lijepe su skladbe
na njemu stajale, Kreutzerova sonata, Bachova Chacon-ne,
Tartinijeva sonata s "avoljim trilerom". Ti lijepi komadi
popunili su dvije treine koncerta. A onda, pred kraj, program se
mijenjao. Tu su stajale skladbe s lijepim i veoma obeavajuim
naslovima, fantazije na mjeseini i venecijanske noi nepoznatih
skladatelja ija su imena upuivala na etnike skupine koje se do
sada jo nisu istaknule u glazbi. Ukratko, trei dio koncerta
snano je podsjeao na programe kakve nalazimo izvjeene u
glazbenim paviljonima otmjenih toplica. A kraj su inili neki
komadi koje je veliki virtuoz sam skladao. Sa znatieljom sam
poao na taj dogaaj. U mladosti sam sluao na violini Sarasatea i
Joachima, a unato nekim smetnjama, njihove su me izvedbe
oduevile. Dakako, ona je glazba bila neto drugo, neto sasvim
razliito, neto to nije imalo nikakve veze s virtuoznou, neto
emu je trebala anonimnost i pobonost da bi moglo procvjetati.
No, zato su virtuozi, jo od Paganinijevih vremena, za svakoga, pa
i za mene, imali onu aroliju opsjenara i znalca, onu magiju
artizma i ciganske svirke: i ja sam jednom zgodom kao dvanae-
stogodinjak, nedugo poto sam po prvi puta postao vlasnikom
violine, snivao san o virtuozu, u svojim matarijama stajao pred
ogromnim krcatim dvoranama, desetke tisua ljudi usreivao jednim
osmijehom, carevi su me ugoivali i odlikovali zlatnim kolajnama,
putovao sam usamljen, slavan, bez zaviaja, od grada do grada, s
jednoga kraja svijeta na drugi, ene su me voljele, narod mi
zavidio, bio sam genijalan i graciozan plesa na visokoj ici
umijea i svjetske slave. Sve je to, dakle, jo postojalo, i danas
e ponovno mladi djeaci zaarenih oiju gledati blistavoga
virtuoza, iparice uzdisati, a s galerija se prolamati gromki
pljesak. Lijepo, radovao sam se tomu, bio sam napet.I doista je
bilo vrlo lijepo.
Ve odavno, prije nego sam i stigao do koncertne dvorane, iz
mnogih mije naznaka bilo jasno da danas nije rije o onome to ja
i moji prijatelji nazivamo glazbom, ne o jednom od onih tihih i
fantastinih doivljaja u nekom nestvarnom i bezimenom carstvu,
ve o dogaaju najvie zbiljnosti. Dogaaji te veeri nisu se
odigravali u nekoliko vie-manje sanjarskih i za ivot nesposobnih
mozgova, ve su pokretali motore, konje, novarke, frizere i svu
ostalu zbilju. Ono to se tu zbivalo nije bilo zanese-njaki
nestvarno i ludo, ve krajnje stvarno i tono, imalo je onu istu
estinu i slian izgled kakav pokazuju veliki sadraji modernoga
ivota: sportsko igralite, burza, velike sveanosti.
Bilo je naporno u dijelovima ulica u blizini koncertne dvorane
uljati se kroz kolone automobila. Stigavi do ulaza, mogli ste se
pomalo umisliti, jer ste ve neto postigli, jer ste se probili,
trijumfirali nad onima dolje i ulovili mjesto pod suncem. A ve na
putu, na pranjavoj cesti izmeu stotina automobila koji su
nastojali stii do koncertne dvorane, saznavao sam vijesti o
velikanu, njegova me slava zapljuskivala, probijala se u moju
samou te mene, koji ne odlazim ni u kakvo drutvo i ne itam
novine, pretvorila u zauenog poznavatelja zanimljivih
potankosti.
"Sutra naveer," netko ree, "hoe li svirati ve u Hamburgu?"
Netko izrazi sumnju: "U Hamburgu? Kako misli do sutra naveer
stii u Hamburg, u tom sluaju ve bi sada morao sjediti u vlaku?"
"Kojeta! Naravno da e putovati zrakoplovom. Moda ima svoj
vlastiti." A u garderobi u kojoj sam nastavio pobjedonosnu bitku,
iz ivahna razgovora svojih suboraca saznah daje veliki glazbenik
za ovu veer traio i dobio etrnaest tisua franaka. Taj se iznos
izgovarao sa strahopotovanjem. Neki su, dodue, smatrali da
umjetnost zapravo nije samo za bogatae, i to je nailo na
odobravanje pokazujui da bi veina bila sretna da je ulaznice
kupila po "normalnoj" cijeni, ali da su ipak svi bili ponosni to
su tako skupo platili. Nisam mogao proniknuti u psihologiju toga
razdora, jer sam ulaznicu dobio na dar.
-Napokon smo svi uli, napokon su svi bili na svojim mjestima.
Izmeu redova sjedala, u hodnicima, u susjednoj dvorani, na podiju
sve do glasovira bili su naikani dodatni stolci, nijedno mjesto
nije bilo prazno, a povremeno se izvana, s blagajne, ulo glasno
jadikovanje onih koji su bili odbijeni. Zau se zvuk zvonca i sve
utihnu. Najednom se, hitra koraka, pojavi veliki violinist, a iza
njega, skromno, mladi pijanist.
U trenutku nas je sve oduevio. Ne, nije to bio ni nekakav
ciganski mlitavac, ni neki pohlepnik za novcem, ve ozbiljan,
simpatian, gibak, a ipak dostojanstven gospodin lijepe pojave i
biranih oblika. Niti je dobacivao poljupce niti izigravao
profesora koji mrzi itav svijet, ve je budno motrio publiku i
tono znao o emu je rije, naime o borbi izmeu njega i toga diva
s tisuu glava, borbi koju je bio odluan dobiti i ve ju napola
dobio, jer rijetko e tako brojna publika, plativi tako visoke
cijene, naknadno priznati razoaranje.
Virtuoz nam se svima veoma svidio. A kada je poeo svirati,
polagani stavak Kreutzerove sonate, odmah se vidjelo da njegova
svjetska slava nije bila nezasluena. Taj simpatini ovjek
izvanredno je baratao violinom, posjedovao gipkost u voenju
gudala, istou hvata, snagu i elastinost tona, majstorstvo
kojemu smo se preputali s voljom i radou. Drugi je stavak
zapoeo poneto uurbano, lagano forsirajui tempo, ali ipak
prelijepo. A i mladi je pijanist takoer svirao vrlo ivo i
simpatino.
Kreutzerovom sonatom bila je obavljena prva treina programa, a u
stanci, gospodin u redu ispred mene svome je susjedu raunao
koliko je tisua franaka umjetnik zaradio ve u prvih pola sata.
Slijedila je Bachova Chaconne, vrlo lijepa, no tek u treem
komadu, u Tartinijevoj sonati, violmistova je vrsnoa dola do
punog sjaja. Ta skladba, u njegovoj je izvedbi doista bila udesno
djelo, zapanjujue teko i zapanjujue svladano, a usto i odlina,
solidna glazba. Ako je iroka publika pozorno sluala Beethovena i
Bacha moda samo iz potovanja i samo za ljubav violinistu, sada
se u zanosu stapala s titraj ima glazbe. Prolomio se pljesak,
virtuoz se vrlo korektno naklonio, a kod treega ili etvrtoga
izlaska naklonu pridodao i smijeak.
U treem dijelu koncerta, mi stvarni ljubitelji glazbe, mi
puritanci dobre glazbe, nali smo se u nevolji, jer se malo-pomalo
ilo ususret irokoj publici, a ono to dobrim glazbenicima
Beethovenu i Bachu nije nikako, a famoznom znalcu Tartiniju tek
djelomice polo za rukom, to je izvrsno uspijevalo tim nepoznatim,
egzotinim skladateljima tanga: tisue je dua usplamtjelo topei
se od miline i predavajui borbu, ljudi su se blaeno smijeili, u
oima se krijesile suze, ushieno su jecali i nakon svakog od tih
kratkih zabavnih komada opijeno, gromoglasno pljeskali. Velikan je
pobijedio, svaka od tri tisue dua njemu je pripadala, i sve su
se voljno predavale, doputale da ih miluje, zadirkuje, usreuje,
ponesene valom opojnosti i oaranja. Nasuprot tomu, nekolicina nas
puritanaca u sebi smo se opirali, vojevali herojski beskorisni
boj, nevoljko se smijali izvoenju tih triarija, a istodobno ipak
nismo mogli ne zamijetiti mekou gudala, blagoglasje tonova, i
kadto se ispod brka nasmijeiti aroliji neke besramne, ali
arobno odsvirane dionice.
Velika je arolija bila na vrhuncu. Jer, i mi nezadovoljni
puritanci plivali smo, barem na trenutak, noeni tim velikim
valom, i nas je, barem na as, obuzelo to slatko, draesno bunilo.
Opet smo bili djeaci i vraali se s prvoga sata violine, opet smo
matali kako, pregazivi planine tekoa, svaki od nas na
trenutak, u mati, biva On, Maestro, arobnjak, i lakim potezom
gudala osvaja srca, nasmijeeno, s lakoom pobjeuje udovite,
mnotvo, upija pljesak, upija zanesenost mase, u njoj se
ljuljuka, njoj se smijei.
Tisue je dua usplamtjelo. Ne htjedoe da se koncert zavri.
Pljeskali su, vikali, tropotali nogama. Tjerali su umjetnika na
nove i nove izlaske, na jo drugi, trei, etvrti dodatak. On je
to inio elegantno i zgodno, klanjao se, svirao dodatke; mnotvo
je stojei slualo, bez daha, posve oarano. Vjerovali su da su
sada pobjednici, njih tisue povjerovae da su ga svladali, da ga
svojim oduevljenjem neprestano mogu tjerati na nove i nove
izlaske i daljnje muziciranje. No, on je odsvirao tono one
dodatke koje je, predmnijevam, unaprijed dogovorio s pijanistom, a
odsviravi i posljednji, na programu neotisnuti, ali unaprijed
uraunati dio svoga koncerta, nestao je vie se ne pojavivi.
Nita nije pomagalo, valjalo je poi, valjalo je probuditi se.
Tijekom cijele veeri u meni su bile dvije osobe, dva sluatelja,
dva suizvoaa. Jedan je bio stari ljubitelj glazbe s
nepotkupljivim ukusom, drugi, pak, puritanac dobre glazbe, koji je
esto, ozbiljan, vrtio glavom, a u posljednjoj treini veeri nije
s time mogao prestati. Ne samo daje bio protiv primjene te
vjetine na glazbu osrednje vrijednosti, ne samo daje bio protiv
tih eznutljivih, pripovjednih, zabavnih, dopadljivih salonskih
sklad-bica, nego je bio protiv cijele te publike, protiv tih
bogatih ljudi koje se nikada nije vialo na ozbiljnijim
koncertima, koji su se mnotvom svojih automobila dovezli do tog
virtuoza kao na neku utrku ili burzu, bio je protiv toga plitkoga,
brzo probuenoga, brzo prohujalog oduevljenja svih tih iparica.
Onaj, pak, drugi u meni bio je djeak koji je slijedio
pobjedonosnoga gudakoga junaka, s njime se sjedinio, s njime
podrhtavao.
Te dvije osobe tijekom cijele su veeri mnogo razgovarale i mnogo
se sporile. Dogaalo se da je iskusni ljubitelj glazbe u meni
prosvjedovao protiv izvoenih skladbica, a daje djeak u meni
morao podsjeati na to da sam, prije mnogo godina, i sam napisao
roman u kojem neki saksofonist ozlojeenom glazbenom kritiaru
daje odgovore svakako vrijedne itanja.
Ah, a koliko sam samo morao razmiljati o umjetniku, tom korektnom
arobnjaku! Je li on u srcu bio glazbenik koji bi najradije svirao
samo Bacha i Mozarta i koji se vrlo polagano i nakon unutranjih
borba pomirio s time da ljudima nita ne namee, ve da im daje
ono to sami trae? Je li on bio kozmopolit uguen uspjehom? Je li
bio hladnokrvno proraunat i tono znao ljude zagolicati na onom
osjetljivom mjestu izmeu suzne lijezde i lisnice gdje pljute
suze i taliri ako ovjek vlada arolijom? Ili je, pak, bio ponizan
sluga umjetnosti, preskroman da bi se drznuo imati stav, koji je
posluno i marljivo predan svojoj ulozi i koji se ne opire
sudbini? Ili je moda, iz vrlo dubokih razloga i iskustava, poeo
oajavati zbog vrijednosti i mogunosti shvaanja prave glazbe u
dananjem svijetu, i je li teio tomu da onkraj svekolike glazbe
ljude najprije ponovno privede poecima umjetnosti, goloj
uvstvenoj ljepoti tonova, goloj snazi primitivnih osjeaja? To se
nije dalo odgonetnuti. Jo uvijek o tom razmiljam.
(1929.)
 itanje u krevetu

Stanuje li u hotelu due od tri do etiri tjedna, uvijek mora

raunati i s ponekom smetnjom. Ili je u zgradi svadba koja uz
glazbu i pjesmu traje cijeli dan i no i ujutro zavrava na
hodnicima s ganutim skupinama pijanih ljudi. Ili tvoj hotelski
susjed s lijeve strane pokuava plinom izvriti samoubojstvo, a
plinske pare dopiru do tebe. Ili se ustrijeli, stoje samo po sebi
pristojnije, ali to uini u doba dana kada bi gosti hotela od
svojih susjeda mogli oekivati neto tie vladanje. Katkada pukne
vodovodna cijev i mora se spaavati plivajui, ili jednog jutra u
est sati pred tvojim prozorima osvanu ljestve po kojima se pentra
skupina mukaraca sa zadatkom da presloi krov.
Budui da sam sada ve tri tjedna neometano stanovao u svome
starome Heiligenhofu u Badenu, mogao sam raunati da e uskoro
nastupiti neka smetnja. Ovaj puta bila je jedna od onih
najbezazlenijih: neto se pokvarilo na grijanju ijedan dan morali
smo se smrzavati. Junaki sam izdrao prijepodne, tek malo
proetavi, a zatim poeo raditi, u toploj spavaici, i svaki put
sam se obradovao kada bi u hladnim eljeznim zmijolikim cijevima
parnoga grijanja grgotanje ili pitanje naizgled upozoravalo na
ponovno buenje ivota. Ipak, nije to ilo tako brzo, i tijekom
popodneva, kada su mi se ruke i noge ohladile, popustio sam i
poloio oruje. Svukao sam se i legao u krevet. A kako sam time
ve na neki nain naruio poredak stvari i poinio svojevrstan
eksces legavi u postelju usred bijela dana, onda sam uinio jo
neto to inae nisam obiavao. Moji poznanici i kritiari mojih
djela gotovo su svi miljenja da sam ovjek bez naela. Iz nekih
razmiljanja i nekih mjesta u mojim knjigama ti su, ne ba
otroumni ljudi zakljuili da vodim nedoputeno slobodan, lagodan
ivot grlom u jagode. Budui da ujutro volim dugo leati, da si u
ivotnim nedaama katkad priutim pokoju bocu vina, budui da ne
primam i ne idem u posjete, i iz slinih sitnica ti su loi
promatrai zakljuili da sam mekuan, mlohav, zaputen ovjek koji
se uvijek predaje, koji ni za to ne smogne snage i koji ivi
nemoralnim i nesreenim ivotom. No oni to govore samo zato jer ih
ljuti i ini im se preuzetnim to ja priznajem svoje navike i
poroke. Kada bih htio (a to bi bilo jednostavno) svijetu prikazati
varljivu sliku urednoga, graanskoga ivota, kada bih na bocu vina
htio nalijepiti etiketu kolonjske vode, kada bih svojim
posjetiteljima, umjesto da im kaem da su mi naporni, htio lagati
da nisam kod kue, ukratko, kada bih htio obmanjivati i lagati,
bio bih na najboljem glasu i ubrzo dobio poasni doktorat.
U stvarnosti, meutim, to manje prihvaam graanske norme, to se
stroe pridravam vlastitih naela. To su naela za koja drim da
su odlina i po kojima se nijedan od mojih kritiara ne bi mogao
ravnati niti jedan mjesec. Jedno od njih jest naelo neitanja
novina - i to ne iz neke knjievnike oholosti ili zablude da su
dnevne novine loije tivo od onoga to dananji Nijemac naziva
"pjesnitvom", ve jednostavno zato to me ne zanimaju ni politika
ni sport ni financije, i zato to mije ve odavno postalo
nepodnoljivo iz dana u dan bespomono gledati kako svijet srlja u
nove ratove.
I kad sada svoju naviku negledanja novina koji put u godini
prekinem na pola sata, tada u tome uivam kao u nekoj senzaciji,
isto kao u kinu u koje takoer, s potihom jezom, odem jedanput
godinje. Toga pomalo neutjenog dana, strpavi se u krevet i na
alost neopskrbljen nekim drugim tivom, itao sam dvoje novine.
Jedne od njih, neke ziirike novine, bile su jo prilino nove,
stare tek etiri ili pet dana, a imao sam ih zato jer mi je u tom
broju bila otisnuta jedna pjesma. Druge su novine bile otprilike
tjedan dana starije i takoer me nita nisu stajale jer su mi
dopale u ruke u obliku papira za zamatanje. I sad sam itao te
dvoje novine sa znatieljom i uzbuenjem, to jest itao sam,
naravno, samo one dijelove iji jezik razumijem. Ona pak podruja
za ije je prikazivanje potreban poseban, tajni jezik, morao sam
preskoiti, dakle sport, politiku i burzu. Preostale su, dakle,
kratke vijesti i feljton. I ponovno sam svim ulima shvatio zato
ljudi itaju novine. Shvatio sam, oaran gustom mreom vijesti,
aroliju bezbrinog promatranja i osjetio sam se na sat vremena
sjedinjenim s tim silnim starcima koji godinama negdje uporno
sjede i ne mogu umrijeti samo zato jer su radijski pretplatnici i
iz sata u sat oekuju novosti.
Pjesnici su najee prilino nematoviti ljudi, pa sam tako
ponovno bio opijen i iznenaen svim tim vijestima od kojih nijednu
ne bih bio u stanju sam smisliti. itao sam krajnje neobine
stvari o kojima u danima i noima morati razmiljati. Samo me
nekoliko od tih vijesti ostavilo ravnodunim: vijest da jo uvijek
traje estoka i bezuspjena borba protiv raka jednako me malo
zaudila kao i vijest o novoj amerikoj zakladi za iskorjenjivanje
darvinizma. No, tri ili etiri puta paljivo sam proitao vijest
iz jednog vicarskog grada u kojem je osuen neki mladi, jer je
iz nehaja usmrtio vlastitu majku, i to na novanu kaznu od sto
franaka. Tom jadnom mladiu dogodila se nesrea daje pred majinim
oimabaratao vatrenim orujem, ono je opalilo i usmrtilo ju.
Sluaj je tuan, ali ne i nezamisliv, u svakim novinama postoje
jo gore i uasnije vijesti. Sram me je, meutim, priznati koliko
sam sati uludo potroio na naknadni izraun te novane kazne.
ovjek ubije vlastitu majku. Uini li to namjerno, ubojica je, i
kakav svijet ve jest, nee ga se predati nekom mudrom Sarastru
koji e mu objasniti svu besmislenost tog ubojstva i pokuati od
njega napraviti ovjeka, nego e ga nakratko strpati u zatvor ili
e u zemljama, u kojima vladaju jo stari barbarski kneevi, da bi
uveli reda, odrubiti mu aavu glavu. No, ovaj ubojica uope nije
ubojica, ve nesretnik kojemu se dogodilo neto neobino alosno.
Na temelju kojih tabela, na temelju kojih je procjena vrijednosti
ljudskoga ivota ili odgojne snage novane kazne sud uspio taj iz
nehaja uniteni ivot procijeniti novanim iznosom od upravo
stotinu franaka? Ni u jednom trenutku nisam si dopustio posumnjati
u estitost i dobru volju suca. Uvjeren sam da se silno trudio
donijeti pravednu presudu i daje izmeu svojih razboritih
promiljanja i slova zakona zapadao u teke sukobe. Ali gdje na
svijetu postoji ovjek koji bi vijest o toj presudi mogao
proitati s razumijevanjem ili ak osjeajem zadovoljstva?
U feljtonu sam pronaao drukiju vijest koja se odnosila na
jednoga od mojih slavnih kolega. Iz "obavijetenih izvora"
priopeno nam je da veliki zabavni pisac M. trenutano boravi u S.
radi sklapanja ugovora o ekranizaciji svoga posljednjeg romana, te
daje gospodin M. izjavio da se njegovo idue djelo nee baviti
manje vanim i uzbudljivim problemom, no on e jedva biti u stanju
prije isteka dvogodinjega roka dovriti taj zamani posao. I ta
me vijest dugo zaokupljala. Kako samo odano, kako dobro i
briljivo taj kolega mora svakodnevno obavljati svoj posao da bi
mogao davati takve prognoze! Ali zato ih daje? Ne bi li ga
tijekom rada mogao obuzeti neki drugi gorui problem, jo vaniji
od ovoga, i prisiliti na neki drugi posao? Ne bi li mu se mogao
pokvariti pisai stroj ili razboljeti tajnica? I koja je uope
korist od te prognoze? Kako e se osjeati kada nakon dvije godine
bude morao priznati da nije gotov? A to ako mu ekranizacija
romana donese toliko novaca da pone ivjeti ivotom bogataa?
Tada nee biti gotov ni njegov sljedei roman niti ikoje idue
djelo, osim ako tajnica ne preuzme voenje tvrtke.
Iz jedne druge novinske vijesti saznajem da se cepelin pod
vodstvom dr. Eckenera sprema na povratni let iz Amerike. To znai
daje prije toga morao tamo odletjeti. Lijep uspjeh! Ta me vijest
obradovala. A koliko samo godina nisam pomislio na dr Eckenera pod
ijim sam vodstvom prije osamnaest godina prvi puta letio
cepelinom iznad Bodenskoga jezera i Arlberga. Sjeao sam se
snanoga, ne pretjerano priljivog mukarca vrsta, pouzdana
kapetanskog lica kojemu sam tada upamtio i lice i ime premda smo
izmijenili tek pokoju rije. I, eto, nakon svih tih godina i
sudbina, taj je mukarac jo uvijek u poslu, nastavio je raditi i
na posljetku stigao do Amerike, i ni rat, ni inflacija, niti
osobne sudbine nisu ga mogle sprijeiti u obavljanju njegove
slube i afirmaciji vlastite odlunosti. Jo ga jasno vidim pred
sobom, kao one 1910. kada mije uputio nekoliko ljubaznih rijei
(mislei valjda da sam izvjestitelj), a zatim se popeo u svoju
pilotsku gondolu. On nije u ratu postao general, nije za inflacije
postao bankar, jo uvijek je graditelj cepelina i kapetan, ostao
je vjeran svojoj stvari. Izmeu tolikih zbunjujuih novosti koje
su se iz dviju novina slile u mene, ova je vijest bila umirujua.
No, sada je dosta. Cijelo sam popodne proveo listajui dvoje
novine. Radijatori su jo uvijek hladni, pa u pokuati malo
odspavati.
(1929.)
 Odabrani zaviaj

Na alost nikada si nisam znao uiniti ivot jednostavnim i

udobnim. Ali jednim sam umijeem, jednim jedinim, oduvijek vladao:
umijeem lijepoga stanovanja. Od vremena kada sam mogao sam birati
svoje prebivalite uvijek sam izvanredno lijepo stanovao, uvijek
sam pred prozorima imao karakteristian, velik, irok krajolik.
No, nikada nisam tako lijepo stanovao kao u Ticinu, i nijednom od
svojih prebivalita nisam toliko godina ostao vjeran kao svom
sadanjem; ve jedanaest godina stanujem ovdje i jo ne pomiljam
na odlazak. Ticinski krajolik, koji sam 1907. po prvi puta
temeljito upoznao, uvijek me privlaio poput predodreenoga
zaviaja ili uenoga pribjeita. On se nalazi u mnogim mojim
pjesmama, navlastito u pjesmi "Wanderung" koja je nita drugo doli
hvalospjev ticinskomu kraju.
Godinama mije elja u luganskome kraju posjedovati kuicu ili
komadi zemlje i tu doekati jesen ivota. Jer veoma volim i
itelje Ticina, ne samo njihov krajolik i podneblje. Za jedanaest
godina koliko meu njima ivim, jo nikada meu nama nije pala
teka rije. esto sam govorio: pjesnik je u mnogim stvarima
najskromnije bie na svijetu, ali zato u nekim drugim stvarima
mnogo zahtijeva i radije e umrijeti nego da se odrekne. Ja, na
primjer, ne bih mogao ivjeti kada okolica mojim ulima ne bi
pruala barem minimum prave supstancije, pravih slika. ivjeti u
modernome gradu, usred ogoljene pragmatine arhitekture, meu
papirnatim zidovima, imitacijama drveta, usred sve samih surogata
i privida, za mene bi bilo potpuno nemogue i tu bih vrlo brzo
uvenuo. No ovdje, u Ticinu, pronalazim mnoge stvari koje ne
izgledaju samo lijepo i ugodno, ve i obiluju tisuljetnom
tradicijom. Goli kameni stol uz kamenu klupu ispod lovor-vinje
ili bukve s vrem ili glinenom alicom punom crnog vina, usto kruh
i kozji sir - sve je to u doba Horacija bilo navlas isto.
(1930.)
 Vatromet

Moji prijatelji i neprijatelji odavno to znaju i zamjeraju: mnoge

me stvari ne raduju i u mnoge stvari ne vjerujem koje su ponos
dananjega ovjeanstva; ne vjerujem u tehniku, ne vjerujem u
ideju napretka, ne vjerujem ni u uzvienost i veliinu naega doba
niti u ikoju od njegovih "ideja vodilja", ali zato pred onim to
se naziva "prirodom" osjeam bezgranino potovanje.
Pa ipak, postoje neki izumi i obmane prirodnih sila kojima se
iznimno divim i koje volim, volim ih jednako ili ak vie nego
prirodne pojave. Dok me motoristike utrke ne mogu ni jedan metar
izmamiti iz moga stana, mene se uhom punim prave glazbe, pogledom
na pravu arhitekturu, pjesnikim stihom moe vrlo lako ukrotiti,
jer divim se ljudskom duhu koji je stvorio takve stvari. Ako dobro
uoavam, zapravo sam nesklon i nepovjerljiv samo prema "korisnim"
izumima. Ta navodno korisna dostignua uvijek imaju neki prokleti
talog, uvijek su tako otrcana, tako nevelikoduna, tako zadihana,
ovjek vrlo brzo otkrije njihove motive, njihovu tatinu i
pohlepu, i te korisne pojavnosti kulture posvuda za sobom
ostavljaju dugaak trag svinjarije, rata, smrti, zatakane bijede.
Iza lea civilizacije svijet je pun gomila mulja i otpada; korisni
izumi nemaju za posljedicu samo lijepe svjetske izlobe i
elegantne salone automobila, ve njih prate i vojske rudara s
blijedim licima i bijednim nadnicama, njih prate bolest i
pustoenje, a parne strojeve i turbine ovjeanstvo plaa
beskrajnim razaranjima u slici zemlje i slici ovjeka, borama na
licu radnika, borama na licu poduzetnika, propau due,
trajkovima i ratovima, listom zlim i odvratnim stvarima, dok,
naprotiv, zato stoje ovjek izumio violinu i zato stoje netko
napisao arije u Figaru nikakva se cijena ne mora platiti. Mozart i
Morike30 nisu svijet mnogo stajali, bili su jeftini poput
suncobrana, i svaki je namjetenik u nekom tehnikom uredu od njih
skuplji.
Ali kao to rekosmo, svaka ast nekim izumima! Jo od djetinjstva
strasno volim osobito sve one izume koji nose peat beskorisnosti,
dokoliarstva, razigranosti i rastronosti. U te umjetnosti ne
spada samo glazba, pjesnitvo itd., ve i mnoge druge stvari.
Stoje neka umjetnost beskorisnija, to manje slui ikakvim
potrebama, to vie ima obiljeja luksuza, dokolice, djetinjarije,
to mi je draa.
Pritom je za mene lijepo i neobino saznanje da ovjeanstvo
zapravo uope nije uvijek onakvo kakvim se rado prikazuje, uope
nije onako beskrajno praktino i opijeno korisnou, uope nije
onako pohlepno i proraunato. Tek ovih dana ponovno sam dobio
krasnu potvrdu toga. Na gradi na jezeru upriliio je velik
vatromet. Vatromet je, uraunavi duge stanke, trajao ni puni sat
i, kako me uvjeravaju, stajao nekoliko tisua franaka. Presretan
sam. Gradska uprava i turistika zajednica zajedno s odborom
graana sastali su se da bi uinili neto to mene i mnoge druge
oduevljava, ali to se svakom pravom gospodarstveniku, svakom
istinskom prijatelju korisnosti mora initi groznom ludou.
Odluili su sebi i u to vrijeme nazonim ljeilinim gostima
jednom prirediti pravo veselje. Odluili su na najzgodniji,
najnekorisniji i najbri, na najpovrniji i najzabavniji nain na
svijetu ispaliti u zrak nekoliko tisua suvinih franaka, i moram
rei da im je to savreno uspjelo. Bilo je velianstveno. Zapoelo
je gromkim pucnjem iz topa, parodijom na sve ratove i ubojstva,
glazbeno-aljivom uporabom najozbiljnijih sila koje je domiljati
ovjek znao staviti u svoju slubu. Tako se i nastavilo. Umjesto
da se puca, praskalo se, umjesto granata letjele su rakete,
umjesto rapnela svijetlee kugle, umjesto ranjavanja uli su se
uzvici oduevljenja, ukratko, taj cijeli skupi rat, uza sve
rasipanje baruta, bjesnio je tako bezazleno i draesno, tako
areno i zabavno daje bila milina.
Osim toga, taj rat, ta vrlo mudro i temeljito smiljena i
sraunata vojna, nije tekla nipoto onako glupo i ogranieno kako
se inae odvijaju ratovi. I ratovi s pravim granatama, i ratovi s
generalima najee se takoer temelje na mudrim i preciznim
planovima i proraunima, ali na alost uvijek drukije ispadne, i
na posljetku, umjesto da izvri tonu proraunatu tehniku akciju,
ovjek zaglibi u velikim svinjarijama koje nitko nije predvidio i
koje nikomu nisu na radost. No ovdje, u ovom prekrasnom
minijaturnom ratu, sve se odvijalo prema zamisli, uvod i predigra,
pojaavanje tempa i usporavanje sve do bljetavoga zavrnog
efekta, sve se odvijalo upravo onako kako se htjelo, i nije bilo
nikakva pukog sluaja i sirovosti u to se najee, unato
planovima generaltaba, ratovi pretvaraju, ve je to bio posve
duhovan, razigran, sasvim idealan dogaaj.
Valjalo je rijeiti pitanje kako u to kraem vremenu za zabavu
to veeg broja ljudi ispaliti toliko i toliko tisua franaka, a
bez ikakvih zlih posljedica? Pitanje je razrijeeno genijalno i
bez ostatka. Raspodijeljen na samo nekoliko velikih snopova
golemih raketa, svaki po cijeni od nekoliko tisua franaka, u
kratkom je roku cijeli iznos na najljepi nain otprhnuo u zrak,
svaki trenutak toga zbivanja odgovarao je naumu pirotehniara,
program je tekao onako kako se izvodi simfonija prema maginim
propisima partiture, i svaki je trenutak te izvedbe za nas
gledatelje obilovao napetou i uitkom. Postiglo se isto ono to
se postie svakom visokom i pravom umjetnou: podsjeanje na
boanske ivotne prostore iskrenja duha, sjetno osmjehivanje zbog
asovitosti i uvenua svega lijepoga, hrabra suglasnost s tom
rasipnom predstavom. Ako je meu gledateljima moda i bio gdjekoji
siroti svat koji je povremeno pomiljao kako bi mu dobro dolo da
je mogao dobiti deseti ili dvadeseti dio troka ove lijepe i
prolazne predstave - takav je bio rijetka iznimka. Veina
gledatelja -jasno se osjealo u sveanome ozraju te veeri - nije
pomiljala na takve trice, ve su stajali razrogaenih oiju,
zabaenih glava, smijali se i utjeli i bili ushieni, oarani, a
negdje i potreseni ljepotom zbivanja - njihovom promiljenou,
njihovom oitom beskorisnou, silnim rasipanjem baruta, svjetla,
duha i prorauna, tim cijelim golemim trokom ni za to, tim
skupim i duhovitim aparatom koji je pokrenut samo radi sitnog,
prolaznog veselja. Ja ak vjerujem, ako je doputeno rei, daje
osjeaj koji je veina tih oaranih gledatelja pritom doivjela
bio srodan osjeaju pobonosti s kakvim nedjeljni misari sluaju
propovijed.
Dakako, kada bih doista bio zanovijetalo kakvim me prikazuju moji
prijatelji i neprijatelji, ne bi bilo mi teko iza draesne fasade
tog vatrometa naslutiti neku prljavtinu. Mogue je da hotelijeri
i gradska uprava cijelu tu stvar nisu upriliili da bi se rijeili
franaka, ve naprotiv, da bi izokola zaradili novce. Mogue je da
najvei dio otprhloga novca ostaje tamo gdje se strpljivo i
obzirno pripremaju budui ratovi: kod proizvoaa eksplozivnih
sredstava itd. Ukratko, ne mora se imati mnogo duha da bi se
obezvrijedilo i taj lijepi, mali vatrometni doivljaj. No, dobro
se uvam, da to ne uinim. Jo sam opijen onim prolomom piska-vih
zelenih i crvenih zvjezdica to prte iz aske divovskoga zlatnog
cvijeta, a sretan sam i zbog toga golemoga plamenog cvijeta koji
je zauzeo pola neba, a onda tako brzo i temeljito ieznuo.
Openito, jo uvijek sam ushien; bilo je arobno, primjerice,
kako su grimizne kie iskrica tako tiho poput tanahne koprene od
pria nestajale na nonome nebu, a iza njih, tako neizrecivo
udno i od druge tvari sazdane, ponovno se krijesile prave
zvijezde! Svidjela mi se i ona originalna vrsta oholih raketa to
su tako udesno energino i divlje srljale u visine oigledno ka-
nei na pola sata svojom vanou ispuniti cijelo nebo - da bi
zatim, jedva dosegnuvi vrhunac svoje putanje, najednom iezle uz
ljutit, kratak prasak, poput kakva gospodina koji je odluio
prisustvovati velikomu slavlju te se u fraku i nakien odlijima
zaputio u sveanu dvoranu, no kojega, ugledavi ju, spopadne
gnuanje te se stisnutih usnica u hipu okrene i na odlasku u brk
promrsi: "Ma, fukam ja na sve vas ..."
(1930.)
 Praenje knjiga

Jedan neobian posao posljednjih me osam dana posvema zaokupio.

Kako se uskoro selim, ponovno sam morao, prvi put u posljednjih
dvanaest godina, svoju cijelu biblioteku oistiti i pripremiti za
pakiranje. Opsezanje to i naporan posao kojemu sam svakoga dana
posvetio najmanje etiri do pet sati da bih naveer slomljenih
lea i prazne glave uivao u radostima mehanikim radom steenog
umora. Isti se taj posao mogao obaviti jednostavnije i povrmje,
noja sam ga obavio temeljito, vrlo temeljito, jer tih nekoliko
tisua knjiga moja su najbolja i najdraa imovina, a osim toga, u
ranoj sam mladosti, u onim bajnim godinama s konca devetnaestoga
stoljea, kao knjiar i antikvar nauio postupati s knjigama jo s
onim starim cehovskim formalnostima.
Neobine su situacije nastajale tijekom toga viednevnog posla.
Jednom, primjerice, stajao sam na svojoj maloj terasi okrenut
prema sjeveroistoku briljivo slaui na kamenoj ogradi pun
naramak knjiga te ih zatim u snopovima od tri ili etiri udarajui
da ih ispraim. Pritom sam u rukama drao dva debela, teka sveska
u velikom oktavu, njeno ih udario jednog od drugog i gledao kako
se iz njih izvija praina, i u trenutku, budei se iz
zatupljenosti tim mehanikim poslom, promotrio sam naslove na
hrptu tih svezaka: bila je to Spenglerova "Propast Zapada".
Preplavilo me mnotvo sjeanja i ideja. Prva je pomisao bila:
"Trebali bi moji sinovi ili drugi mladi ljudi vidjeti kako tu
stojim, briljivo pokuavajui knjiurine spasiti od praine i
trulei i kako slavnu knjigu o propasti njeno oslobaam praine!"
Palo mi je takoer na pamet kako su me one 19** godine posjetili
neki engleski studenti koji su sudjelovali na ljetnome teaju u
Luganu to gaje vodila sestra Romama Rollanda. Bila je meu njima
jedna zgodna djevojka imenom Blakeneve koja mi je pripovijedala o
Spengleru o kojemu sam se, naravno, ve ionako bio nasluao. Kazao
samjoj da bi mi bilo vano proitati tu knjigu, no da sam
trenutano presiromaan da bih ju mogao kupiti. Kada mi je zatim
ponudila da mi ju posudi (u Njemakoj pogoenoj inflacijom sa
svojim je engleskim funtama ivjela u obilju), izrijekom sam ju
zamolio da to i uini, a za uzvrat joj darovao prvo izdanje jedne
od svojih knjiga. Knjigu je uzela, no o djevojci i Spengleru nisam
vie uo ni slova. Bio je to njezin inflacijski posli s nekim
osiromaenim knjievnikom, i potrajat e jo nekoliko mjeseci
prije negoli uzmognem kupiti Spengle-ra, da bi me zatim tatina i
popovanje iz njegova predgovora razbjesnili, a poglavlje o
magijskoj kulturi oduevilo. Sada sam, nakon toliko godina,
ponovno u ruci drao te sveske. O, kako se samo brzo raspada, uti
i trune veina knjiga iz onih ratnih i poratnih godina! I kako se
samo ve danas veina tih knjiga doima neobino staro, tako staro,
davno proteklo i davno zaboravljeno, deset godina poslije! Iznutra
i izvana ostavljaju dojam prolaznosti i skoro kao da ve jesu
prole; poutio i krhak visi bijedni papir u iskrivljenim i
rasklimanim svescima od ljepenke, a naslovi i korice zvue tako
napregnuto, promuklo, tako fanatizira-no i preklinjue. Strah i
nemo tako jasno vriti iz naslova mladih pjesnika i mislilaca iz
1920., a ipak to tada nisam primjeivao ili tek usput, i te sam
knjige u ono doba itao i prouavao s toliko mara i tonosti zbog
kojih bi mi sada skoro moglo biti ao. Mislio sam: intelektualci
jednog naroda, koji se netom vratio iz etverogodinjega rata i
taj rat okonao porazom i bankrotom, morali bi zapravo imati mnogo
toga za rei, a taj doivljaj morao se negdje uobliiti i
rezultirati promiljanjem. No, sve u svemu, rezultat je bio
zauujue slab, premda sam to tada samo nasluivao, a ne i
stvarno shvaao. Jer, premda sam u onim knjigama s uzbudljivim
naslovima nalazio vrlo malo istinske spoznaje i samospoznaje, ipak
sam u svima pronalazio neku drugu fascinaciju: nekakvo uzbueno,
katastrofino, napuhano raspoloenje, nekakav miris propasti
svijeta i tisuljetnog carstva. A osim toga, itao sam ih sa
znatieljom i duhovnom gladi s kakvom od svoje mladosti nita vie
nisam itao, jer premda sam te ratne godine intimno proivio sve
do unitenja, premda su mi one moj vanjski i unutranji ivot
gotovo razorile, ipak nisam vidio ni okusio sam rat, frontu, rov,
zemunicu. Bio sam u inozemstvu, a sada, kada su zavrila
nepodnoljiva trabunjanja ratnih feljtonista, muktaa koji su na
ofenzivama i junatvima zaraivali honorare po retku napisanog
teksta, sada kada se najbolji dio naroda, zbunjen i potresen,
slomljen i duboko zamiljen vraao iz rata, sada se ipak negdje
morao zauti onaj pravi, stvarni glas, istinski duh Njemake,
morao je nama drugima omoguiti da negdje pronaemo brau ili
predvodnike i da se stavimo u slubu neega u to se moglo
vjerovati i za to se moglo boriti. No, zbilo se drukije, s
iznimkom Landauerova glasa i posve razliitog Spengle-rova glasa,
nijedna od tih silnih poruka nita mi tada nije dala, inilo se da
je njemaki duh bankrotirao isto kao i njemaka politika, i
valjalo je i nadalje ostati sam, ekati, ne gubiti vjeru u
Njemaku. udesno daleko i nestvarno gleda me ono doba iz smeih,
oronulih listova, knjiga, biljenica, isjeaka.
Iduega dana naiao sam na jo jedan, jo zagubljeniji, jo
neobiniji i udaljeniji sloj svoje knjinice. Bile su to tiskovine
iz ratnih godina, tiskovine koje sam sam izdavao i redigirao za
njemake vojnike zarobljene u Francuskoj tijekom svoga rada u
skrbi za ratne zarobljenike. Tu sam naiao na tri godita
"Nedjeljnoga glasnika za njemake ratne zarobljenike" koji sam
svakih etrnaest dana u tisuama primjeraka slao u Francusku,
Englesku i Rusiju. Bile su to male tiskovine koje su po mome
nalogu pravljene za zarobljenike, pripovijetke Emila Straufia,
brae Mann, Gottfrieda Kellera, Storma, moja vlastita, mala,
jednostavna, ali sasvim pristojna izdanja tiskana samo kao darovi
ratnim zarobljenicima koji su nas u to doba zatrpali desecima
tisua molbi za nekakvim tivom. Te malene knjiice danas su
postale rijetkost, noja ih jo sve posjedujem, a neke od njih jo
i danas su mi drage jer sam u njima u jeku rata nastojao probuditi
neto od nadpolitikoga i nadnacionalnog duha starije njemake
knjievnosti. Tu su i udne "Vijesti iz njemakih zarobljenikih
logora" koje je u ono vrijeme izdavao na odjel pri njemakome
poslanstvu u Bernu, samo za internu uporabu, neobino trezveni i u
biti zastraujui dokumenti onoga vremena i naih tadanjih
oajnikih nastojanja da negdje, barem u malome, u taj ratni stroj
unesemo nekakav smisao ili, budui da se to inilo nemoguim,
neto poput srca i ljubavi. Pronaao sam i svoje prve ratne
lanke, meu njima i one potpisane pseudonimom Sinclair, od kojih
je prvi objavljen godine 1916.
Srea za moju biblioteku daje to njezin najmanji odio! Njezin
najvei i najbolji odio jest onaj sa starijom njemakom
knjievnou, a i dananja je knjievnost sasvim dobro zastupljena
taj je odio jedini koji jo uvijek snano raste: samo ovoga
ljeta pridodao sam joj sjajne knjige kao to su svezak iz
ostavtine Fran-za Kafke, novi roman Ine Seidel, zaudnu
pripovijest "Vihor na Jamajci" Richarda Hughesa. Manji, ali na
svoj nain posve dovoljan jest jedan drugi odio koji sam njegovao
vie od dvadeset i pet godina i iz kojega mi je mnogo dobroga
dolo: knjige s Istoka. Tu su pjesme, izreke i govori drevne
Indije, kineski mudraci, a neki od tih svezaka, primjerice Li Bu
We, Konfucije, Chuang Tse, uvijek su mi nadohvat ruke i od njih
katkada, kao od Yi Jinga, traim savjet kao od svetih proroita.
Sada sve te tisue knjiga lee nijeme, neprepoznatljive, umotane u
papir i naslagane na policama i ekaju da ih se spakira u kutije i
odnese u drugu kuu, u druge sobe. Neke od njih prilikom
raspakiran] a odloit u na stranu, neu ih vie staviti na policu
i negdje svrstati, ve odvojiti.
Gotovo sam tjedan dana potroio na posao s knjigama. Velik je
teret takva biblioteka, a moderni ljudi smatraju smijenim neim
takvim si optereivati ivot i to tegliti. To su isti oni ljudi
koji smatraju da se moe i bez Vergilija i Ariosta, koji su prije
deset godina kupovali Tarzana, a danas kupuju slino tivo. Kada
je o lektiri rije, njihovo je naelo: povrno, ali dobro
zainjeno, i nita od toga ne sauvati poslije itanja! A mi
ostali imamo naelo: u svoje knjinice ne pripustiti po mogunosti
nita bezvrijedno, a dokazane vrijednosti nikada vie ne dati od
sebe! A onda uvijek iznova doe takav dan kada ostarjeli ljubitelj
knjiga briljivo prai svoju "Propast Zapada" govorei sam sebi da
mu je dodue, zapravo i strogo uzevi ta knjiga odavno ve
posluila i postala suvina, ali da svejedno pripada nekolicini
knjiga svoje epohe koje su pomogle epohi dati lice, i da odreeni
pijetet, stanovito strahopotovanje iziskuje obzir prema takvim
knjigama.
Dobro da nas mladi svijet ne gleda dok ispraujemo svoje kupusare!
I dobro je to sami sebe nee vidjeti dok se, prorijeene kose i
rasklimanih zuba, osvru za neim to ih je pratilo kroz ivot i
emu su ostali vjerni.
(1931.)
 San

Usnih: u muzeju sam, tovie na izlobi. Izduene dvorane, na

zidovima povjeane slike, gobleni, stare zastave i raznovrsne
arene drangulije. Ubrzo se umorim, dvoranama nema kraja. Osobito
su mi se stopala umorila i eznem da naas otpoinem prije negoli
poem natrag. Ali tek u pokojoj od velikih prostorija vidio sam
stolac, a kada sam ugledao jedan, na njemu je ve sjedio netko
potrebit odmora. Postupno me obuzimao onaj plaljivo-turobni,
kafkijanski osjeaj izgubljenosti, vjeno uzaludnog nastojanja,
alosti i besmisla vrline, jer na ovu zamornu izlobu nisam doao
iz oholosti, ve za ljubav poznanicima ili roacima koji su me
zamolili i kojima sam morao obeati izvjetaj o toj priredbi.
Tako sam na bolnim nogama i sa slabanom nadom stigao do nove,
velike dvorane, no jedva da sam jo uspio baciti koji pogled na
izobilje nesreenih znamenitosti kadli najednom stadoh trati sve
bre i bre: stolac, koji je stajao uza zid i na kojem je do sada
sjedio neki zasieni posjetitelj, sada se oslobodio. Trao sam i
trao, prostorijaje bila uasno velika. I kada sam bio .udaljen
tek na korak ili dva od naslonjaa, pretekao me neki ovjek za
kojega sam dotad mislio daje kustos. On je, meutim, kako sam sada
spoznao, bio pripadnik one klase invalida ili poluinvalida koje
drava titi; prepoznao sam to po njegovim cipelama, jakim
cokulama koje drava tim ljudima stavlja na raspolaganje.
Pretekao me, dakle, i zadovoljna izraza lica spustio se na udoban
stolac. No, kad mije okrenuo lice, ono ne samo daje bilo
dobroduno i srdano, ve je prema meni sjalo nekom vrlo posebnom,
osobnom naklonou. Jer, pokazalo se neto neoekivano: premda
sam, zapravo, u pohlepnoj urbi bio jurnuo prema onom stolcu i
gorko se razoarao kad gaje u posljednjem trenutku netko drugi
zauzeo, ovjek koji je sada na njemu sjedio i bio pobjednik, oito
je mislio da sam mu iz puke uljudnosti pustio prednost; zahvalio
se svojski se trudei pokazati svoju zahvalnost i naklonost.
Okrenuo sam se i poao, a on se ponovno ustao i pridruio mi se u
razgledavanju. I tada je zapoelo neko, s moje strane hinjeno i
usiljeno, od njega pak iskreno nadmetanje u uljudnosti koje se
oitovalo i u jeziku. Bili smo, ini mi se, u Italiji, i moj je
"invalid" bio Talijan, ali je meni, strancu u ast govorio
nejasnim francuskim, na to sam ja uzvraao loim talijanskim.
Kao prvo, taj me uljudni gospodin, koji je sada kao i ja zaboravio
na umor i elju za sjedenjem, pogreno smatrao olienjem
ljubaznosti, pae svojim dobroiniteljem, i nije elio za mnom
zaostajati u plemenitosti i dobrim manirama. Nadalje me, takoer
pogreno, smatrao mnogo mlaim negoli sam bio, te siromanim i
potrebitim zatite i prema meni se odnosio kao jednostavan ovjek
sa sigurnim zaposlenjem prema mladom siromanom umjetniku, i tek
to smo uz obostrane lingvistike napore razmijenili prve
ljubaznosti, dao mije do znanja da je prema meni iskreno
dobronamjeran i da se mirno mogu povjeriti njegovoj zatiti i
skrbi. Kako je primijetio da sam zapazio njegove cipele i da mije
poznato njihovo znaenje i porijeklo, priapnuo mi je da to doista
jesu one poznate, izvrsne invalidske cipele i da e on ve nekako
nai naina da i meni besplatno pribavi par takvih cipela.
I premda mi se od naeg natjecanja za stolac stanje i raspoloenje
bitno popravilo, ipak su uskoro ijedno i drugo ponovno sve vie
tonuli. Njegovu zabludu da svoj stolac ima zahvaliti mojoj
uljudnosti nisam mogao ispraviti, jednostavno nisam smogao
hrabrosti jasno mu rei daje to obmana i da ja nipoto nisam tako
plemenit i ljubazan ovjek, i sada sam, kao da ve imam na nogama
potkovane teke dravne cokule, zaglibio u nekakvoj teko
prohodnoj bljuzgavici obveze i patvorene privrenosti i kretao se,
premda iz drugih razloga, nita manje sputano i teko nego prije u
potrazi za stolcem. Obeanje u vezi s cipelama gotovo da sam ve
prihvatio, poeo sam, dodue, ve smiljati nekakav odgovor
zahvale i blagoga odbijanja, ali za to su mi bile potrebne neke
fraze kojih se uza sav napor nisam mogao sjetiti, pa ni talijanski
naziv za tu vrstu cokula nikako mi nije padao na pamet, premda sam
ga nekada znao. I dok smo tako koraali osmjehujui se i
zaokupljeni odve otmjenom konverzacijom, svakim sam korakom sve
vie postajao rob svoga dobroinitelja, tovie rob lane uloge u
koju sam upao.
No revni je gospodin ve otvorio neka uska vrata u zidu i zamolio
me da uem. Duguje mi, kazao je, zahvalnost te je mislio da bih u
velikome pogonu ove izlobe zasigurno mogao pronai neki posao i
skromnu zaradu, a upravo mi ovdje moe pokazati takvu prigodu.
Uli smo u usku i sumranu pokrajnju prostoriju, a u njoj ispred
siune nie, koja je sadravala neto poput tednjaka, stajala je
priprosta, vesela ena i neto pekla. Iznad malenoga plinskog
plamena drala je veliku plosnatu tavu, a u tavi se cvrljila neka
vrsta peciva, nekakav plosnat okrugao kola ili lepinja. Na
sredini lepinje bila je nalijepljena tiskana, kriavo arena
sliica od papira ili kartona i shvatio sam da se oko zapeene
slike treba presaviti rub tijesta i sliku plastino uokviriti. Ti
kolai ili lepinje, shvaao sam, bili su duhovit artikl smiljen
za prodaju na izlobi, a ena ga je proizvodila u velikim
koliinama. I mene su trebali poduiti vjetini proizvodnje,
invalid i ena trsili su se da mi objasne postupak i zahvate. I
ponovno je njihova revnost bila iskrena, dok je moja revnost kojom
sam se toga latio hinei da udim nauiti i da razumijem, i opet
bila lana i stajala me napora.
Nisam sasvim uspijevao shvatiti postupak peenja, ali sam zato
primijetio kako je nelagodno uska bila nia sa tednjakom ispred
koje je ena stajala i kako nikada neu biti dovoljno spretan i
jak da bih mogao isto to i ona. upljina u koju se svaki puta
moralo gurnuti teku tavu bila je tako uska daje s obiju strana
izmeu tave i ruba nie jedva preostajao koji milimetar prostora.
Ne, taj je posao zacijelo bio vrlo osjetljiv i naporan. No njih
dvoje nisu dijelili moju tjeskobu, ve su se smijali i bili
beskrajno zadovoljni.
(1932.)
 Suvremeni uitak u vremenu suvremenika Eduarda

Shvatite ovo prozno djelce onakvim kakvo jest: kao alu, kao igru
u slobodno vrijeme, i ne traite odve revno nekog smisla. Kadto
na trenutak mora biti i igre i ale i nevinosti. Ozbiljnost nikada
nije toliko daleko od nas i naih ala koliko bismo voljeli.
Primjerice, gorka zbilja koja stoji iza ove jezine poalice jest
u njoj razigrano ismijana propast naega jezika, jezovita
inflacija pojmova i rijei. Za ljude s jo doista ivim osjeajem
za jezik moj "Uitak u vremenu" jedva daje za nijansu gluplji i
isprazniji od veega dijela one njemake proze koja nas danomice
zasipa iz novina, govora, predavanja, reklama itd.
"Samo se ufaj udariti me!", uzviknula je Eduardova ena.
"Meti pred pragom svojih vrata", uzvratio je mrzovoljno, i dok je
hvatala zrak da bi ponovno progovorila, on zagrmi: "Ma ni
govora!", i ona se mane govora. Nikada joj nije mogao oprostiti
njezino podrijetlo iz Warnemiindea. Upozoravali su ga na
kwarnemunanke, no on ju, zaprisegnuvi, ipak uze ne uspijevajui
nikada joj zaepiti dangubicu, jer akoprem je biladote-penka, ipak
je teno natucavala njemaki.
No, neto se moralo sluiti. Otiao je, dakle, kupio lijepu rolu
filma, snimio neku tadanju zvijezdu, koju je zatim dao razviti, i
koja je kako zbacila jaram Versailleskoga mira odnosno Youn-gova
plana tako mu i priskrbila pristojnu rentu.
"Reeno-uinjeno", smjekao se lukavi urnalisac. Jer, tomu ga je
pouila majina dosjetka: da bi se izvukao iz nedaa, najbolje je
ponaati se kao urnalisac. Na zeleno obunjenim, modro
onebljenim, zlatno osunanim grudima majke prirode oporavljao se
od dobivenih rana i bitaka, u vjenoj tiini uma u kojima su
dvoglavi orli jo jatimice stolovali. I ba tamo je stekao Elze
Kadmij poznanstvo. Jedan je pogled bio dovoljan za to poz-no
znanstvo. Rano se svija tko crvom eli biti. No, u najdubljoj
nutrini njezina enskog misterija Elza je bila savrena nitica.
Jednom e zgodom to sasvim sluajno otkriti. "Budi ono to jesi!"
uzviknula je sokolei samu sebe, i u istom trenu isparila.
"Tko sam ja, za tebe e, Eduarde, uvijek ostati tajna", apnula
je. Tada on ode nekom mistiku i to plati dobrim komadom
GeorgaKaisera33.
Vratio se duboko razoaran. "Na tebe u morati odsad dobro
prigaziti", uzviknuo je, pa ju pregazio. No, pri pogledu na
pregaenu grenicu obli ga hladan tu, a kako mu je domovina
ionako postala preskupom, zaputi se k Novim Hebrejima, ali ga pri
pretovaru drutvenoga kapitala umalo prodre neki prodrljivi
ekvator. No, umjesto da prerano zabode nosom u ledinu, on stupi na
kopno i uzviknu: "Abdallah!"
Neki ga uroenik pokua pouiti: "Molim vas, kae se Ab-dullah."
"Nije nego", odbrusi, "pa ne kae se ni 'Walhulla.Tamo je i
spjevao onu slavnu "Generalsku jadikovku", stihove to odavna
postadoe omiljenom pjesmom svih tankoutnih ministara rata:
Sa visina onog brijega U dol gleda general Pognut o svoj general-
tap, U oku mu tuga, al.
Imao je za to mnogo razloga. Svi ga ostavie na cjedilu, pa je,
nezadovoljan cjedilom, opustio nos. Nikada se nije osjeao tako
oputeno. Prijetea kob nad njim je nadvila eline pande kao nad
imiem imaka. Turobno je gledalo zagonetno nebo budunosti.
Otiao je gastrologu i zatraio da mu ovaj postavi relativnost;
poslije e se, meutim, ispostaviti daje gastri lagao. Briljivim
okretanjem uvijek druge strane nareenoga, sveudilj vjeran
iracionalnim datostima, branio je navrat-nanos principale
interesnih glupacija.
Tako se odvijao njegov zauujui uspon. Stigavi na posljetku na
kraj svijeta, kamo je jedna jedina osoba prije njega ikada kroila
krzmavom nogom osvajaa, sjeti se Herakla i njegovih umnih rijei:
"Stup, aj! polako!"
Nebeski mir prostruja njegovim prometnim ilama kucavicama, dua
mu bijae puna ali cijela to jest raspjevana.
(1933.)
 Ljepota leptira

Sve vidljivo je izraz, svaprirodaje slikajezik i areno

hijeroglifsko pismo. Danas, usprkos visoko razvijenoj prirodnoj
znanosti, mi nismo odve dobro pripremljeni i odgojeni za pravo
promatranje i prije bi se reklo da smo s prirodom na ratnoj nozi.
Neka druga vremena, moda sva vremena i sva razdoblja prije nego
su tehnika i industrija zagospodarile Zemljom, imala su osjeaja i
razumijevanja za arobni jezik znakova prirode i znala ih itati
jednostavnije i nevinije od nas. Taj osjeaj nipoto nije bio
sentimentalan. Sentimentalni odnos ovjeka prema prirodi novijega
je datuma, nastao moda tek iz nae neiste savjesti prema njoj.
Smisao za govor prirode, smisao za uivanje u raznolikosti koju
stvarajui ivot svugdje oituje, poriv za nekakvim tumaenjem
toga raznovrsnog jezika, tovie ta snana potreba za odgovorom
stara je koliko i ovjek. Slutnja nekog skrivenog, nekog svetog
jedinstva iza silne raznovrsnosti, neke pramajke iza svih tih
poroda, nekog stvoritelja iza svih stvorenja, taj udesni pradavni
nagon ovjeka za povratkom iskonu svijeta i tajni njegovih poela
bio je i ostao korijenom svekolike umjetnosti. Izgleda da smo se
danas beskrajno udaljili od tovanja prirode u tom pobonom smislu
traenja jedinstva u raznolikosti. Ne priznajemo rado taj djetinji
iskonski nagon u sebi i zbijamo ale kada nas na njega podsjete.
No vjerojatno je ipak zabluda, kada drimo da mi i cijelo dananje
ovjeanstvo u sebi nemamo strahopotovanja i sposobnosti za
poboan doivljaj prirode. Ovog nam je trenutka prilino teko,
dapae nemogue, prirodu onako bezazleno pretakati u mitove i
Stvoritelja onako djetinje personificirati i oboavati kao Oca,
kako je to polazilo za rukom nekim drugim vremenima. Moda i nismo
u krivu kada nam se gdjekad oblici stare pobonosti ine pomalo
povrnima i neozbiljnima, i kada slutimo daje silna, sudbonosna
sklonost suvremene fizike prema filozofiji u osnovi poboan
proces.
Vladali se mi pobono-skromno ili nadmono-drsko, bilo da se
ranijim vjerovanjima u oduhovljenost prirode podsmjehujemo ili
divimo: na stvarni odnos s prirodom, ak i tamo gdje ju poznajemo
jo samo kao predmet izrabljivanja, zapravo je odnos djeteta s
majkom, a osim onih nekoliko drevnih putova, koji ovjeka mogu
privesti blaenstvu i mudrosti, nisu pronaeni novi. Jedan od tih
putova, najjednostavniji i najdjetinjiji, jest zauenost nad
prirodom i slutnjom ispunjeno oslukivanje njezina govora.
"Tu sam da bih se udio!" kae Goetheov stih. S uenjem sve
poinje, s uenjem i zavrava, pa ipak, to nije uzaludan put.
Divim li se nekoj mahovini, kristalu, cvijetu, zlaanomu kukcu ili
nebeskim oblacima, moru i spokojnim, divovskim uzdisajima njegovih
vala, leptirovu krilu i poretku kristalnih mu rebara, obliku i
arenu optoju njegovih rubova, raznoliku pismu i ukrasju njegova
crtea i beskrajnim, draesnim, arobno blagim prijelazima i
nijansama boja - svaki put kada okom ili drugim osjetilom doivim
djeli prirode, kada me on privue i oara i njegovoj se pojavi i
objavi naas otvorim, u istom trenutku zaboravim itav onaj
pohlepni i zaslijepljeni svijet ljudske nude, i umjesto da mislim
ili zapovijedam, stjeem ili izrabljujem, suzbijam ili
organiziram, ja u tom trenutku ne inim nita drugo, ve se poput
Goethea "udim", i tim se uenjem ne zbratimih samo s Goetheom i
svim drugim pjesnicima i mudracima, ve se zbratimih sa svim onim
to s divljenjem utim kao iv svijet: s leptirom, kukcem,
oblakom, rijekom i gorom, jer sam na putu uenja na trenutak
utekao svijetu podjela i stupio u svijet jedinstva u kojem stvar i
stvor jedno drugom govore: tat twam asi ("To si ti.")
Na bezazleniji odnos s prirodom, kakav su gajili raniji narataji,
gledamo katkada sa sjetom, pa i zaviu, no svoje doba ne elimo
shvaati ozbiljnije negoli zasluuje i ne elimo se primjerice
aliti to se na naim visokim kolama ne nauavaju
najjednostavniji putovi k mudrosti, dapae to se tamo namjesto
umijea divljenja nauava upravo suprotno: prebrojavanje i
mjerenje umjesto ushienja, trezvenost umjesto oaranosti, kruto
ustrajanje na odvojenosti pojedinca umjesto njegove bliskosti s
cjelinom i jedinstvom svijeta. Te visoke kole nisu kole
mudrosti, ve kole znanja; no upravo one preutno predmnijevaju
da postoji ono to same ne mogu nauavati, sposobnost doivljaja,
ganua, Go-etheovo divljenje, i njihovi najvrsniji duhovi ne
poznaju viega cilja od toga da ponovno budu stepenica prema
upravo takvim pojavama kao to su Goethe i drugi istinski mudraci.
(1935.)
 Baselska sjeanja

Moje veze s Baselom stare su koliko i ja i jo stanje, jer ne samo

da mi je otac bio u slubi baselske misije, ve i majin otac,
jedan od uenih misionara koji je mlade indologe fascinirao ne
samo time stoje sanskrt znao itati, nego i govoriti, i koji je
zasluan za poznavanje gramatike i leksikografije malavala-ma i
ostalih indijskih jezika. Toga vapskog djeda (drugi je bio iz
Rusije) prije pola stoljea posjetitelji su baselskih misionarskih
sveanosti poznavali kao stalnoga govornika na otvorenju
sveanosti u crkvi Sv. Martina. Njegova ki, moja majka, odgojena
u Gundeldingenu kod Basela, govorila je baselski njemaki gotovo
jednako dobro kao i engleski i malayamski. Njezin najmlai brat
oenio se djevojkom iz Basela. A osim toga i povrh svega, baselska
je misija i njezino vrhovno tijelo, "Committee", bila glavna i
svakodnevno spominjana vlast u ivotu mojih roditelja, bake i
djeda. Znao sam, dakle, za Basel i o njemu imao stanovitu
predodbu i prije negoli sam ga prvi puta vidio u dobi od
priblino etiri godine. Naime, u to je doba moj otac bio
premjeten u Basel kao uitelj u misionarskom domu, a mi djeca toj
smo se promjeni radovali ne samo zato jer je bila promjena i
znaila putovanje, ve i zato to smo o Baselu imali divnu i
privlanu predodbu. Jer, nisu sam pripovijedali samo o misiji i
misionarskom domu, ve i o Rajni i njezinim mostovima, o lijepome,
starom gradu, stolnoj crkvi i Lallenkonigu35, a mnoge od tih
neobinosti poznavali smo ve sa slika.
Od 1881. do 1886. ivjeli smo u Baselu i stanovali na Miiller-
wegu, nasuprot Spalenringwegu izmeu kojih je tada prolazila
alzaka eljeznica. Pogled na vlakove i esto stajanje i ekanje
na eljeznikom prijelazu kada smo htjeli u grad, pripada mojim
15 Jedna od baselskih znamenitosti, "Lallenkonig" predstavlja
okrunjenu glavu koja, pokretana unutranjim mehanizmom, u
pravilnim vremenskim intervalima plazi jezik tzv. Malom Baselu.
(prim. prev.)
najranijim baselskim dojmovima. Tih godina moj je otac zatraio i
dobio baselsko graanstvo.
Na Mullerweg sa svojom okolicom bio je vjerojatno prilino
skromno predgrae, no za nas djecu to je bio raj i prauma u kojoj
otkriima i pustolovinama nije bilo kraja. Seoski kraj poinjao je
ve u neposrednoj blizini nae kue; seosko imanje, koje se
prualo u smjeru Allschwila36, i ljunara u njegovoj blizini
pruali su prigodu za seoske igre. A veliko, za mene maliana
beskrajno prostrano polje, koja se tada s jo neizgraenom
poljarovom kuom prualo sve do "Neubada", bilo je moje lovite
leptira i prizorite za nae igre Indijanaca. Neka od sjeanja iz
onoga doba zapisana su u poglavlju o djetinjstvu "Hermanna
Lauschera". Postupno sam, napose za nedjeljnih etnja s ocem,
poblie upoznavao i sredite grada, Rajnu i splav kod Blumen-
raina, mostove, stolnu crkvu i zamak, klaustar, povijesni muzej
koji je u ono vrijeme bio smjeten nad klaustrom. A od dojmova,
koje je za nekoliko posjeta pod oevim vodstvom na mene ostavio
ondanji muzej umjetnosti, neki su jo uvijek bili posve ivi kada
sam se nakon dvanaest ili vie godina ponovno vratio u Basel. U te
dojmove spadaju Bocklinove freske na stubitu, Holbeinova slika
obitelji i mrtvi Krist, Feuerbachov37 Aretino i Djeja idila i
Ziindova slika sa itnim poljem koju sam kao djeak osobito volio.
U dvije ili tri posljednje godine naega tadanjega baselskog
perioda, listopadski je sajam takoer bio velik dogaaj sa svojim
kioscima i vrtuljcima, udesnim pjesmama ulinih pjevaa na
BarfiiBerplatzu, slatkim "MeBmocken"38 i brojnim verglaima koje
se vidjelo i ulo sve do naeg predgraa.
Navrivi devet godina morao sam ponovno napustiti Basel; otac je
bio opozvan u vapsku, a mi djeca morali smo se naviknuti na nove
kole i ponovno zaboraviti baselski njemaki. No, svakako su
ostale veze s Baselom, i vrlo esto dobivali smo posjete odande.
Meutim, sam grad, s iznimkom jednog kraeg boravka za vrijeme
praznika, ponovno u vidjeti tek kao odrastao ovjek.
Koliko je snano Basel na mene djelovao u djetinjstvu, pokazalo se
kada sam po svretku knjiarskoga i antikvarskog naukovanja po
prvi puta slobodno i po vlastitom izboru krenuo u svijet. Nisam
imao druge elje doli vratiti se u Basel. inilo se kao da me tamo
neto eka, pa sam dao sve od sebe da kao mladi knjiarski
pomonik u Baselu naem posao. To mi je polo za rukom i ujesen
1899. ponovno sam stigao u Basel, s Nietzsche-ovim djelima (koliko
ih je dotad izalo) i Bocklinovim uokvirenim Otokom mrtvaca u
kovegu koji je sadravao moj imetak. Vie nisam bio dijete i
vjerovao sam da me s Baselom moga djetinjstva i misionarskim domom
i njegovim ozrajem vie ne veu nikakve spone. Ve sam bio
objavio omanju zbirku pjesama, itao Schopenhauera i oduevljavao
se Nietzscheom. Basel je sada za mene prije svega bio grad
Nietzschea, Jacoba Burckhardta i Bocklina. Pa ipak, neke od mojih
prvih etnja onih dana kasnoga ljeta po mome dolasku bile su
posveene postajama moga djetinjstva: Miillerwegu, prostranoj
livadi, Spalentoru.
Poeo sam raditi u Reichovoj knjiari (danas Helbing & Li-
chtenhahn) i ve nakon nekoliko dana upitao svoga kolegu Hel-binga
je li mu moda poznat izvjesni dr. Hans Trog. Naime, jo u
Tiibingenu bio sam proitao omanju biografiju Jacoba Burckhardta
iz pera mladoga Hansa Troga. Helbing se nasmijao rekavi da taj
sjedi tik do nas, u istoj kui s nama, i da ga mogu potraiti.
Trog je u to vrijeme bio jedan od najmlaih urednika Allgemeine
Schweizer Zeitunga kojemu je urednitvo bilo smjeteno u dvorinoj
zgradi nae knjiare. Iz toga prvoga baselskoga knjievnog
poznanstva proistekla je povremena suradnja na feljtonu tih
novina, a tamo je oko 1900. objavljeno i nekoliko mojih prvih
recenzija knjiga. Jedne od svojih prvih baselskih nedjelja
potraio sam, prilino bojaljivo, kuu povjesniara i tadanjega
dravnog arhivara Rudolfa Wackernagela, "stranji Wiirttemberger
Hof' u BrunngaBliju, kamo me moj otac bio preporuio. Tamo sam, a
uskoro i kod Jakoba Wackernagela, bio izrazito ljubazno primljen,
i ubrzo osim svoga posla i svojih kolega uspostavio i ivahnu
komunikaciju s vie baselskih obitelji koje su listom bile bliske
sveuilitu i u kojima sam upoznao i veinu mlaih znanstvenika.
Najee sam viao Joela, W6lfflina, Meza i Bertholeta, takoer
Joh. Hallera. Novosteeni prijatelj, s kojim sam neko vrijeme
dijelio i zajedniki stan u Holbeinstraf3e, bio je mladi
rajnlandski arhitekt Jennen koji je upravo bio osvojio prvu
nagradu na natjeaju za radove na proirenju vijenice. Bio je
novogotiar, uenik Schafera iz Karlsruhea i taj mladi ovjek,
koji je sav kipio od ivotne radosti, mene je, samotnjaka i asketa
uveo u mnoge uitke i zadovoljstva materijalnoga ivota. U al-
zakim i badenskim selima, poznatima po vinu i parogama,
nerijetko smo prireivali gozbe, u Storchenu igrali biljar, a u
Vujem klancu, koji je tada jo bio mala, mirna vinara, te u
Kacigi na ribljoj trnici (u Stepskome vuku zove se elina
kaciga) esto se bavili onim studijama rezultat kojih su
Camenzindovi hvalospjevi vinu.
Tim sam se studijama mogao zapravo i drugdje baviti. Ali duh koji
je vladao tadanjim obrazovanim Baselom, barem koliko je meni bilo
vidljivo, ne bih bio nigdje naao tako ist, i tek mi je poslije
postalo jasno da je jedan jedini mukarac utisnuo tom duhu
karakteristian peat. Lijep grad s drevnom tradicijom i
obrazovanim viim graanskim slojem, malim sveuilitem, lijepim
muzejom itd. mogao se i drugdje nai. Ovdje, meutim, sve je bilo
proeto duhom, utjecajem i uzorom ovjeka koji je tijekom nekoliko
desetljea duhovnom Baselu bio uitelj, a u pitanjima kulture
arbiter elegantiarum. Zvao se Jacob Burckhar-dt i bio je umro
prije samo nekoliko godina. Ve tada sam bio njegov itatelj;
dakako, jo u Tiibingenu sam bio proitao "Kulturu renesanse", a u
Baselu "Konstantma", no jo sam bio preduboko oaran Nietzscheom
da bih se posve otvorio Burckhard-tovu izravnom utjecaju. Utoliko
je jai bio onaj neizravni: kao mladi edan znanja i prijemiv
kretao sam se u krugu ljudi na ije znanje i interese, tivo i
putovanja, nain miljenja, shvaanje povijesti i konverzaciju
nita i nitko nije tako snano utjecao i oblikovao ih kao Jacob
Burckhardt. Mit o vie njegovih zasebnih i ciklikih predavanja,
napose o "Razmiljanjima o svjetskoj povijesti", do mene je u tom
krugu dopro u vrijeme kada njegova posthumna djela jo nisu bila
objavljena, a kada sam godine 1901. krenuo na svoje prvo putovanje
po Italiji, ne samo da sam u putnoj torbi imao njegova Cicerona,
nego je cijeli taj put, njegovo ozraje i tendencija, krug onoga
to sam traio i to mije bilo vano, bio pod njegovim utjecajem u
mjeri koju sam tek mnogo poslije u cijelosti spoznao kada je
oaranost Nietzscheom davno bila izblijedjela, a Burckhardt postao
mojim stvarnim voom.
Kada sam nakon tih nekoliko ivahnih mladalakih godina ponovno
naputao Basel, sa sobom sam ponio, osim tih, i neke druge
utjecaje i veze: bio sam zaruen djevojkom iz Basela, u Ba-selu
sam vjenan i premda su se s godinama moji posjeti bili
prorijedili, s Baselom sam neprekidno bio ne samo u svakovrsnim
vezama, ve sam mu u dui ostao vjeran i zahvalan.
(1937.)
 O jednoj tapiseriji

Na zidu mojeg atelijera visi goblen u irokom formatu, tri staze

jedna iznad druge, srednja s modrom, druge dvije s crvenom
osnovom. Na tim se trima osnovama i oko i dua mogu na-uiti, one
su arolik raj pun lijepih i draesnih oblika, skladno ali ne i
pedantno poredanih, u kompoziciji ija skrovita strogost i
promiljenost gotovo da promakne prvom pogledu, ali je zato na
dugi rok vjerojatno najvea ar ovog umjetnikog djela. Umjetnica
visokoga ranga godinu je dana tkala tu tapiseriju; o kakvoi
njezine tkalake tehnike ne usudim se govoriti, jer se u to slabo
razumijem. Moda se vie razumijem u umjetniku kreativnost i
kulturu koje su preduvjet takva djela: ono iziskuje visokokolo-
van smisao za boje, crtaku i arhitektonsku nadarenost i velik
osjeaj za stil. to se, dakle, tie due toga djela, njegove
supstancije, njegova sadraja i unutranje vrijednosti, vjerujem
da sam umjetniin kolega, prijatelj i brat. Jer taj je goblen,
izmeu ostalog, i pjesniko djelo, tovie, on je to primamo i
bitno; jer snaga kojom se smiljaju takve figure, takvi spletovi
likova ne dolazi od istanana osjeaja za svilu i tkalaku
tehniku, ne samo od profinjena osjeaja za boje, ona tee iz
stvaralake radosti, iz volje, znatielje, sanjarenja i enje
jedne neobine, pjesnike due koja stoji zahvalno i portvovno
otvorena prema svijetu i njegovu bogatstvu slika, no on joj, ipak,
nije dostatan. Iz te otvorenosti i te nedostatnosti raa se
svekoliko pjesnitvo. Ono stvara magian prostor u kojem se
nespojivo spaja, a nemogue oz-biljava. A tom imaginarnom i
nadstvarnom prostoru odgovara isto takvo doba, doba pjesnitva,
mita, bajke, koje je u proturjeju sa svakim povijesnim i
kalendarskim vremenom i zajedniko je sagama i bajkama svih naroda
i svih pjesnika. A to doba, doba bajki i stvaralake vjenosti,
nalazi se na mojoj tapiseriji. U svome bogatome svijetu figura taj
idealni prostor uspijeva dimenzije stvari i likova na najvedriji i
najljupkiji nain prilagoditi duevnim potrebama, a to se tie
vremena u koje je smjeteno to umjetniko djelo, ono je rajsko:
ljudi i ivotinje, pitome i divlje, velike i male, prepoznatljive
i izmiljene, dananje i praiskon-ske, miroljubivo i bratski
hodaju jedni pored drugih.
Onaj ije je djelo ovladalo tim prostorom i postalo dionikom toga
bogomdanog vremena, pjesnik je, i ispred svoga je "stvarnoga",
svoga povijesnog i biografskog vremena otiao onoliko naprijed
koliko za njim i zaostaje. Ako sam idealan prostor gore nazvao
"maginim", tu sam pogibeljnu i zlorabljenu rije upotrijebio u
njezinu punom i pravom smislu; jer koliko god je prava magija na
Zemlji postala rijetkom, ona jo i danas ivi u umjetnosti. Ne
zaboravimo spomenuti ni to da se umjetnost gospoe Marije Geroe
posvema dri na strani bijele magije i odrie se crne. Jer, kao
to je u starom arobnjatvu postojalo bijelo i crno, svijetlo i
tmurno, bogougodno i zabranjeno, tako i u umjetnosti postoji
mogunost crnomagijskoga djelovanja, djelovanja zabranjenim
sredstvima krivotvorenja. Kod tapiserija, primjerice, viteko je
pravilo igre potivanje dvodimenzionalnosti, plono-sti, i
odricanje od perspektivnih i inih sredstava za doaravanje
prostorne dubine. Vidio sam skoro sve radove ove umjetnice i
posvuda je ostala vjerna tom naelu.
Na mojoj se tapiseriji mogu vidjeti ljubavni parovi, drvee u
cvatu, gazele na pai, slonovi na poinku, lavovi u pokretu,
neobine zmijolike ribe i tigrovi-hijene, takoer i skupina od tri
opsjenara, tri umjetnika blaenom ozbiljnou zadubljena u svoju
igru, i jo mnogo drugih stvari. A poneki e pametnjakovi zastati
pred njom i moda rei: "Da, ali na njoj su ljudi vii od
stabala", ili "postoji li zapravo igdje ivotinja kao ta hijena
ili je to samo izmiljeno?" Taj ovjek nikada nee ui u svijet
slika moje tapiserije i nikada u raj prave bajke, uvijek e ostati
vani, makar i elio ui, jer su mu drugi rekli da je tu rije o
visokim umjetnikim kvalitetama, ali i da kao investicija takvi
gobleni nisu najgluplji potez. No, taj isti ovjek koji po danu
bespomono stoji ispred takvih tapiserija, katkada se nou u snu
pretvara u pjesnika i sanja upravo takve prostore i vremena, takve
nevjerojatne, a ipak silno uvjerljive likove. Samo to taj
nedobrovoljni pjesnik nije gospodar, ve rob svojih poetskih sanja
koje nakon buenja u hipu zaboravlja.
(1945.)
 Neodaslano pismo pjevaici

Budui da sam Vas esto sluao na oratorijima i pjevakim

koncertima, u koncertnim dvoranama i na radiju, i kako od smrti
svoje prijateljice Ilone, koja je dodue predstavljala stanovitu
suprotnost i nain oprean Vaemu, nijednu drugu pjevaicu nisam
sluao s toliko radosti, divljenja i pobonosti kao Vas, doputam
si da Vam nakon Vaega dananjega koncerta napiem ovih nekoliko
redaka. Dananji mi koncert, dodue, nije bio onako drag kao mnogi
raniji, jer mi se uinilo da program nije posve dostojan Vaega
umijea, no Vi ste i taj program, to ga nisam s veseljem
pozdravio, ve jednostavno kao takvog primio, otpjevali na svoj
savren i svakoj kritici dorastao nain, taj objektivni i smjerni,
suzdrani, plemeniti nain koji proizlazi iz otmjena, savreno
kolovana i strogo njegovana glasa s dostojanstvom i
jednostavnou razumnog i istinskog ovjeka. Vjerujem da se jednoj
pjevaici ne moe i ne bi trebalo izrei veu hvalu. Ono to
lirini feljtoni esto u superlativima hvale i preporuuju kod
pjevaica: ud, raspoloenje, nadahnutost, srdanost, umilnost i
kako se ve sve to ne zove, to mi se uvijek ini dvojbenim i
nerazumljivim i jednako nevanim kao i vie-manje lijep stas ili
lijepa oprava u pjevaice. Ja od nje, zapravo, ne oekujem i ne
nadam se ni dui ni srdanosti ni osjeajnosti ni zlatnom srcu,
ve predmnijevam da se sve to ve u dovoljnoj mjeri nalazi u
pjesmi ili ariji, dakle u umjetnikom djelu sazdanom od poezije i
glazbe, da su joj to dali ve njezini tvorci te da nekakvo
pridodavanje nije ni potrebno ni korisno. Kada je rije o
Goetheovu
tekstu uz glazbu Schuberta ili Huga Wolfa, vjerujem da to djelo
nee oskudijevati srcem, duom i osjeajima, i radije ne bih
pjevaici zahvaljivao na jo njezinom osobnom prinosu tim
kvalitetama. Ja ne udim uti njezinu bliskost s onim to pjeva ni
njezinu ganutost umjetnikim djelom, ve to toniju i savreniju
izvedbu onoga to stoji u notama. To ne treba niti pojaavati
nekim vikom osjeajnosti, niti slabiti pomanjkanjem
razumijevanja. To je jedino to oekujemo od pjevaa i pjevaica,
a to nije malo, nego strano mnogo i to rijetki ostvaruju, jer
osim boanske obdarenosti vrsnim glasom to iziskuje ne samo
krajnje precizno kolovanje i vjebu, ve i znatnu inteligenciju,
sposobnost da se u cijelosti shvate sve kvalitete nekog djela,
prije svega da ga se prepozna kao cjelinu, a ne da se iz njega
izvlae samo najbolji dijelovi - za virtuoza zahvalna mjesta - te
ih se, na tetu cjeline, prezentira s pretjeranom izraajnou.
Navest u jedan vrlo nezgrapan primjer: vie sam puta sluao
neiskusne mlade pjevaice kako izvode pjesmu "Moj dragi stanuje u
Penni" iz talijanske pjesmarice, a od teksta i skladbe izvoaice
nisu razumjele ni usvojile nita vie osim postizanja efekta time
da u zadnjem stihu trijumfalno zagrme "Deset!" Pjevale su oajno,
no najnii sloj publike svaki bi puta vie ili manje nasjeo na taj
trik s "Deset!" i zapljeskao.
Sve je to samo po sebi razumljivo, no izgleda da se u praksi to
ipak ne podrazumijeva, ni kada je rije o pjevaima, ni njihovim
sluateljima ni dijelu kritiara. No kad sada nastupi pjevaica i
te naizgled tako jednostavne zahtjeve doista ispuni, kada doista
pjeva ono to je skladatelj napisao, kada nita ne isputa i nita
ne dodaje, nita ne laira, kada uvaava svaki ton i takt, tada je
to za nas uvijek sretan sluaj i udo i osjeamo zahvalnost koja
nam grije srce, blagu utaenost kakvu inae osjeamo samo kada
neko omiljeno djelo sami itamo ili sviramo ili u pamenju
zazivamo, a da pritom izmeu djela i nas nema posrednika.
Tu rijetku sreu darivanja iz ruke posrednice koja umjetnikom
djelu nita ne uzima i nita ne dodaje, koja je dodue volja i
inteligencija, ali skoro vie ne i osoba, tu sreu ljubitelji
dobre glazbe zahvaljuju umjetnicima Vaega kova. Takve se
umjetnike tee nalazi za pjevanu nego za instrumentalnu glazbu:
upravo je zato utoliko velika srea sresti jednoga od tih rijetkih
umjetnika. Postoji, jamano, i druga vrsta sree pri sluanju
pjevanja, i ona moe biti vrlo intenzivna: srea da nam se udvara,
da nas osvoji i oara umjetnikova osobnost. No, takva srea nije
ista, ona je pomalo u vezi s crnom magijom, ona je rakija umjesto
vina i zavrava prezasienou. Ta neista vrsta glazbenog uitka
zavodi nas i kvari na dvojak nain: nae zanimanje i nau ljubav
ona odvodi od umjetnikoga djela prema izvoau i kvari nau
prosudbu navodei nas da za ljubav zanimljivomu izvoau
prihvatimo i ona djela koja bismo inae odbacili. I kod
najjadnijega popularnog komada sirenin zov ne gubi svoju aroliju.
No nasuprot tomu, ista, objektivna umjetnika izvedba jaa i
oplemenjuje nau prosudbu. Kada pjeva sirena, u nekim emo
okolnostima otrpjeti i lou glazbu. Ali kada pjevate Vi, tovana,
i jedanput svoj program iznimno proirite i na sumnjivu glazbu,
njezina me izvedba tada nee zavesti daju prihvatim, ve tad
osjeam nelagodu i neku vrstu stida i najradije bih Vas na
koljenima molio da svoju umjetnost posvetite samo sluenju
savrenstvu koje Vas je jedino dostojno. A kada bih doista poslao
ovo pismo zahvale i ljubavi, mogli biste mi s pravom odgovoriti da
pridajete malo vanosti tomu da Vas glazbenim kvalitetama i
glazbenoj prosudbi poduava laik poput mene. S pravom ne biste
dopustili da kritiziram Va program. No, naravno, moje pismo nee
biti odaslano, ono je tek razgovor sa samim sobom i usamljeno
razglabanje. Pokuavam si neto razbistriti, naime porijeklo i
smisao svoga glazbenoga ukusa i suda. Ukljuujem li se uope u
razgovor ili razmiljanje o umjetnosti, tada to inim, dodue, kao
umjetnik, ali ne kao kritiar umjetnosti ili estetiar, ve uvijek
kao moralist. Ono to na podruju umjetnosti trebam odbaciti ili s
nepovjerenjem gledati, a to, nasuprot tomu, trebam tovati i
voljeti, ne diktiraju mi neki objektivni i na bilo koji nain
normirani pojmovi vrijednosti i ljepote, ve neka vrsta savjesti
koja je moralne i neestetske naravi i koju upravo zato nazivam
savjeu, a ne, primjerice, ukusom. Taje savjest subjektivna i
samo za mene obvezujua, i niti ne pomiljam da bih svijet
uvjeravao u onu vrstu glazbe koju volim, ili da bih mu onu drugu,
koju ne mogu ozbiljno shvatiti, moda elio ogaditi. Od onoga to
kazalita i operne pozornice svakodnevno izvode, maloto me moe
privui, ali sam posve suglasan da se taj cijeli umjetniki svijet
i svjetska umjetnost razvija i odrava. Blaenu Utopiju u kojoj
nema crne, ve je samo bijela magija, u kojoj nema glazbenoga
blefa i parade, ja ne traim u nekakvoj budunosti, ve ju moram
sam stvoriti u siunome isjeku svijeta koji meni pripada i na
koji mogu utjecati. U ono to volim i potujem spadaju umjetnici i
djela kojima puk nikada nije bio sklon, a u djela koja ne volim i
moja ih savjest ili moj ukus odbacuju spadaju najslavnija imena i
naslovi. Granice, dakako, nisu krute, donekle su elastine;
katkada me umjetnik, kojega je moj instinkt do sada odbacivao,
ipak moe iznenaditi i postideno mogu otkriti neko djelce u kojem
on unato svemu odgovara momu svijetu i nainu. A isto tako, kod
silno velikih, gotovo ve sakrosanktnih majstora moe me kadto na
trenutak preplaiti jedva zamjetno zastranjivanje, tatina,
lakomislenost ili ambicija i elja za ostavljanjem dojma. Kako sam
i sam umjetnik i znam da su moja vlastita djela puna takvih
sumnjivih mjesta i, unato elji da budu ista, puna kojekakvih
natruha, takva me otkria usprkos svojoj naelnoj strahoti ne mogu
doista pokolebati. Nije na meni da odluujem jesu li ikada doista
postojali savreni, posve isti, posve poboni, svome djelu i
slubi posve predani majstori koji su nadrasli ono ljudsko.
Dovoljno je to postoje savrena djela i to je kroz medij onih
majstora s vremena na vrijeme nastao kristalan komad objektivirana
duha i bio dan ljudima kao zlatno mjerilo. Moj sud o glazbenim
djelima, kao to rekoh, ne gaji ambiciju da bude estetski i
objektivno "toan" ili u bilo kojem smislu mjerodavan ili
suvremen. Openito, isto estetski sud kao knjievnik si mogu
dopustiti samo o knjievnosti, o vrsti umjetnosti kojoj poznajem
sredstva, vjetinu i mogunosti i koju razumijem do meni moguega
stupnja. Mojim odnosom prema drugim umjetnostima, poglavito prema
glazbi, ne upravlja toliko svijest koliko duevni instinkti, i on
se ne sastoji iz postupaka inteligencije, nego iz higijene, iz
potrebe za stanovitom istoom i podnoljivou, zrakom,
temperaturom i hranom kod koje se dua dobro osjea i koja uvijek
olakava korak od ugode prema aktivnosti, od duevnoga mira prema
elji za stvaranjem. Uivanje u umjetnosti za mene nije ni
opojnost ni tenja za obrazovanjem,ve zrak za plua i hrana, i
kada ujem glazbu koja u meni izaziva gaenje ili onu odve
slatku, pretjerano zaeerenu ili zapaprenu, ja ju tada ne
odbacujem zbog dubokoga uvida u bit umjetnosti i ne odbacujem ju
kao kritiar, nego to inim gotovo sasvim instinktivno. To,
meutim, nipoto ne iskljuuje da se u mnogim sluajevima taj
instinkt poslije, pa i prije razumske provjere pokae tonim. Bez
takvih instinkta i duevne higijene umjetnik ne moe ivjeti, i
svatko ima svoju vlastitu. No, da se vratim na glazbu: u moj moda
pomalo puritanski umjetniki moral, moral i higijenu umjetnika i
individualista, spada ne samo osjetljivost na duevnu hranu, nego
i nita manje osjetljiv zazor od orgija zajednice, od svega to
ima veze s duom i psihom mase. To je najdelikatnija toka mojega
morala, jer oko nje se taloe svi sukobi izmeu osobe i zajednice,
izmeu due pojedinca i mase, umjetnika i publike, i uope se ne
bih usudio svoju privrenost individualizmu kao starac jo jednom
spomenuti, da se moje osjetljivosti i moji instinkti, koje su oni
normalni i besprijekorni esto kudili, na jednom posebnom
podruju, naime onom politikom, nisu pokazali tako strano
tonima. Mnogo sam puta gledao kako dvoranu punu ljudi, grad pun
lj udi, zemlju punu ljudi zahvaa ona opojnost i zanos
pretvarajui ih u homogenu masu, kako se svaka individualnost
gasi, a oduevljenje ljudskom slogom, slijevanje svih nagona
ujedan masovni nagon ispunja stotine, tisue ili milijune ljudi
nekim uzvienim osjeajem, eljom za rtvovanjem, odricanjem od
sebe, nekim junatvom koje se isprva s ganuem i suzama oituje u
povicima, usklicima i prizorima bratimljenja, da bi na posljetku
zavrilo u ratu, ludilu i potocima krvi. Na tu ljudsku sposobnost
opijanja zajednikom patnjom, zajednikim ponosom, zajednikom
mrnjom i au, moj me je individualistiki i umjetniki instinkt
uvijek najsnanije upozoravao. Kada se u nekoj prostoriji,
dvorani, nekom selu, gradu, nekoj zemlji pone osjeati ta
tjeskobna uzvienost, ja postanem hladan i sumnjiav, najeim se i
ve vidim kako krv tee i gradovi u plamenu gore, dok je oko mene
veina, sa suzama oduevljenja i ganutosti u oima, jo zaposlena
klicanjem i bratimljenjem.
Dosta o politici. Kakve to ima veze s umjetnou? Pa, ima to
nekakvih veza, imaju one tota zajednikoga. Primjerice,
najmonije i najalosnije sredstvo politikoga djelovanja, masovna
psihoza, takoer je najmonije i najnepotenije sredstvo
umjetnosti, a koncertna dvorana ili kazalite dovoljno esto, to
jest svake uspjene i sjajne veeri, prua upravo tu predstavu
masovnoga zanosa, i pravaje srea to se on moe ispuhati kroz
tradicionalni pljesak, moda neto pojaan tapkanjem nogama i
povicima bravo! Velik ili najvei dio publike, a da toga i nije
svjestan, na takve priredbe odlazi samo radi trenutaka te
opojnosti. Iz tjelesne topline mnotva ljudi, iz poticaja to ih
prua glazba i ozraja to ga stvaraju dirigenti i virtuozi
nastaje napetost i poviena temperatura koja svakoga tko joj
podlegne uzdie, kako mu se tada ini, "iznad njega samoga", to
jest za trenutak ga liava uma i drugih nemilih smetnja i u
asovitom, ali snanom osjeaju sree pretvara u muicu to
sudjeluje u plesu velikoga roja. I ja sam katkada znao podlei toj
opojnosti i aroliji, barem u svojim mlaim godinama, i ja sam s
drugima podrhtavao i pljeskao i zajedno s pet stotina ili tisuu
drugih nastojao odgoditi trenutak buenja i otrenjenja, kraj
zanosa: ve na nogama i spremni za polazak neprestanim smo
huanjem jo jednom nastojali oivjeti ve utihnuli umjetniki
aparat. No, to mi se nije esto dogaalo. A ono stoje nakon tih
opojnosti slijedilo, uvijek je bila ona munina koju nazivamo
neistom savjeu ili mamurlukom.
(1947.)
 Glazbene biljeke

Reenica o kadenci

Ako jest, kao to se u onom glazbenom dijalogu, nadmetanju ili

ljubavnom odnosu izmeu orkestra i solo instrumenta, to ga je
argon glazbenika unatrag dva i pol stoljea naviknuo nazivati
"koncertom", uvijek iznova kroz nekoliko taktova dogaa, da upravo
to glazbalo, naas razrijeeno kako borbe s monim sugovornikom
tako i uloge obinoga pomonika u razvoju, izmjeni
"Kao to vidite," pisao je Hesse godine 1948. skladatelju Willu
Eisenmannu, 'lova reenica nije toliko pokuaj da se objasni
fenomen kadence, koliko aljiv pokuaj oponaanja toga fenomena u
jednoj jedinoj proznoj reenici."
u produetku neke glazbene teme, u izvjesnoj mjeri bude osloboeno
iz upletenosti u gotovo zamren svijet funkcija, zahtjeva,
zadataka, odgovornosti i napasti, otputeno iz strano
diferencirane, mnogostruko ovisne, prema mnogim suigraima
obvezane egzistencije i vraeno u svoj vlastiti, zaviajni,
individualni svijet, ini se da mu taj privremeni povratak u
carstvo koje samo njemu pripada, u nevinost, slobodu i sferu u
kojoj vladaju vlastiti zakoni njegova bia, daje sasvim nov
poticaj i dah, poletnost prije sputanu i ogranienu obzirnou
prema partneru, gotovo opojnu radost i zadovoljstvo samim sobom i
vlastitim mogunostima, ini se da mu je to poziv na uivanje u
ponovno steenoj slobodi, nezasitno uivanje u samo njemu
svojstvenom ozraju, te ohrabrenje da poput ptice pobjegle iz
zatoenitva tek u dugom nizu trilera klikui ponovno osvijesti
vlastite snage da bi zatim, as u valovitim, as trijumfalno
uzlaznim, pa razuzdano prema basu silaznim pasaama, zamasima i
poletima doivjelo ono od virtuozne ekstaze to se doima
nenadmanim, pae nemoguim.

Sluajui Schumannovu glazbu

U toj glazbi neprestance lahori vjetar, ne neki postojan,

nesnosan, teak, ravnomjeran, ve skokovit, razigran, nestaan i
na mah, neko arlijanje koje iznenada pone, pa se izgubi, i
ovjeku se ini da pritom vidi blago vihorenje praine i lia, to
je vjetar lijepoga vremena, dobar drug za etnju i igru, ivahan,
pun dosjetki, as priljiv, as eljan tranja i plesa. Pue i
lahori, njie se i trese, plee i poskakuje u toj glazbi punoj
ljupkosti i mladosti, smijei se i smije, igra i zadirkuje, as
obijesno, as njeno. ini se neshvatljivim daje pjesnik tih
arobnih taktova skapao i umro melankolian i tmuran. Dodue, toj
glazbi nedostaje mira, statike, pa donekle i zaviaja, ona je
moda odvie ivahna, odvie nespokojna, odve uspuhana i vjetru
srodna, odve uzburkana i mladalaki uzavrela, i jednom e se
morati iscrpsti. Izmeu glazbe zdravoga i ivota i svretka
bolesnoga Schumanna zjapi isti ponor kao izmeu razuzdane
kominosti mladoga i ozbiljnosti starijega Clemensa Brentana. I
kako to ve biva u naem sloenom i pomalo sentimentalnom svijetu:
ta bla-gou proeta glazba lijepoga vremena sa svojim mladalaki
lijepim nemirom zvui nam jo draesnije, jo poletnije i ljupkije
kada znamo kakva je no i dubok mrak ekao toga dragoga
glazbenika.
(1947.)
 Izbrisana rije

Neobian dogaaj juer nas je, enu i mene, zaposlio na sat

vremena. Iz Amerike nam je stiglo pismo nekoga starca, pobonoga
njemakog idova iz jedne od onih starih idovskih kua s rajnsko-
majnskoga podruja koje su se sve do poetka ove neljubazne
dananjice ubrajale u najstarija i najouvanija kulturna arita
Njemake, jedne od onih starih rajnsko-idovskih obitelji od kojih
je jedna, upredivnome romanu Wilhelma Spevera "Das Gliick der
Andernach", nala svoj spomenik i dostojan nekrolog. Taj stari
gospodin iz New Yorka, emigrant, kultiviran i poboan idov,
bezimenik u onoj vojsci vrijednih ljudi koje je Njemaka odbacila
u korist bukaa i zlotvora, pisao mi je zbog pitanja savjesti to
gaje muilo; a molba koju mije uputio, smatrajui ju svojom
dunou, sastoji se u tome da u iduim nakladama jedne od svojih
knjiga izostavim jednu jedinu rije. Nedavno je proitao
"Ljeilinoga gosta" i u njemu citat "Ljubi blinjega svoga kao
samoga sebe". Ljeilini gost tu izreku smatra "najmudrijom
rijeju koja je ikada izgovorena" i dodaje: "Rije koja zaudo
stoji ve u Starome zavjetu." Za moga itatelja i autora pisma iz
Amerike, za tog pobonog idova i itatelja Biblije, rije
"zaudo" nije prihvatljiva i on u njoj nalazi uvredu i sumnju u
idove i Toru i ozbiljnim me rijeima moli daju izbriem.
Sada je najprije moja ena, jer mi oi to nisu mogle obaviti,
morala u potrazi za onim mjestom preletjeti "Ljeilinoga gosta"
da bi utvrdila kontekst i tonu formulaciju reenice. Zatim sam
paljivo proitao tu sumnjivu stranicu svoje knjige napisane prije
dvadeset i pet godina. Naravno daje autor pisma imao pravo,
naravno je da to bila zabluda i da je za idovske itatelje bilo
gotovo svetogre ako je autor, kojega su do sada ozbiljno
shvaali, smatrao "zaudnim" to je tako plemenita i uzviena
rije stajala "ve" u Starome zavjetu, dakle bila napisana davno
prije Isusa i kranskoga nauka. Imao je pravo, u to nije trebalo
sumnjati: moj izraz "zaudo" bio je, kao i rije "ve" (na kojoj,
meutim, autor pisma nije prigovorio) objektivno netoan, bio je
brzoplet i nerazuman, odraavao je neto od onog u isti mah
zbunjenog i oholog naina kojim je tijekom moga djetinjstva i
odgoja popularna protestantska teologija nama protestantskoj
djeici govorila o Bibliji i idovstvu, svodei se na to da su
idovstvo i Stari zavjet dodue vrlo asni i nikada dovoljno
tovani, no da im ipak nedostaje onaj zavretak, kruna, jer da je
Stari zavjet preteito knjiga zakona i strogosti, dok je tek Novi
zavjet donio pravi i puni pojam ljubavi, milosti itd. Kada sam u
"Ljei-linom gostu" prije dvadeset i pet godina napisao taj
redak, nisam bio, barem ne u tom trenutku, nadmoan znalac, ve mi
se tada, navodei onu prekrasnu misao o ljubavi prema blinjemu,
doista uinilo "udnim" da se takva misao, koja se mirne due moe
nazvati kvintesencijom kranskoga nauka ili kranskoga morala,
nalazi "ve" u Starome zavjetu. Imao je pravo, taj dragi i
zabrinuti Amerianin.
Ali to sad s tim? Je li "Ljeilini gost" i jesu li sve moje
knjige bile napisane da bi u narodu irile znanja i objektivne
istine? Dakako da su, prije svega drugoga, eljele sluiti istini,
ali u smislu iskrenosti koja se uzdrava svakog autoritarnog
prizvuka pri izricanju misli; iskrenosti koja autora prisiljava na
pozamano odavanje vlastite osobe i nerijetko na raskrivanje sebe
samoga, a tu rtvu jo nijedan itatelj nikada nije posve shvatio.
Pajesam li svojim itateljima htio priopiti neto drugo doli
rezultate vlastitoga doivljaja i miljenja, a k tomu uvijek i
dionicu osobnoga puta kojim sam stigao do tih rezultata? Jesam li
ikada glumio diktatora, bezuvjetnog znalca, sveenika i uitelja
koji svoje istine objavljuje autoritetom slube, briljivo
preuujui svoje praznine i sumnje? Nije li ovo bila moja uloga i
zadaa: svojim itateljima ne priopiti samo svoje misli i
uvjerenja, ve i svoje sumnje, i pred njima ne glumiti
autoriziranoga i upuenoga, ve pokazati sebe samoga, brata koji
traga i luta?
ovjeku u Americi nisam sve to mogao objanjavati. Budui da to
nije primijetio itajui moje knjige, koje je gotovo sve poznavao,
onda ni ma kako dugim pismom ne bih uspio sklonuti ga na drugu
vrstu itanja i razumijevanja. Od mene je zahtijevao da u knjizi
izbriem jednu jedinu rije traei tako da u slubi istine
poinim la, da hinim kao da tada, prije dvadeset i pet godina
kada sam pisao "Ljeilinoga gosta", nisam mogao biti lakomislen,
biti u zabludi i neznanju glede Biblije i teologije, kao da tada,
isto kao i danas, na meni posvuda nisu visjeli ostaci moga
podrijetla i odgoja. Nije li to moda ipak bio prevelik zahtjev?
Stvar je naizgled bila vrlo jednostavna. Od mene se zahtijevalo
neto stoje proturjeilo mome biu i ukusu, mojim literarnim
navikama, da ne kaem odmah mojim "naelima", a na to je postojao
zapravo jedan jedini odgovor - odbijanje. No, stvari uvijek
izgledaju jednostavnije nego to jesu, a one moralne jo i vie od
drugih. Da sam barem bio dvadeset godina mlai! Tada ne bih svoju
enu gnjavio traenjem mjesta u knjizi, ne bih si toliko opteretio
savjest, nego bih naao vremena i itatelju tu stvar u pismu
protumaio s razliitih strana, zagrijao bih se piui i laskavo
samoga sebe uvjerio da sam sada partnera doista uvjerio i umirio.
Rije "zaudo" i dalje bi stajala u mojoj knjizi i plemenitom
iskrenou dokumentirala moju neupuenost i nerazumnost iz l923.
No sada sam ipak bio neto stariji i zabrinutiji, pa i neto
nesigurniji, a ovjek koji je elio da se rije izbrie, takoer
nije bio mlad itatelj kojega je trebalo umiriti dobrim pismom i
pokolebati u njegovim uvjerenjima, ve je to bio postariji
gospodin ijemu pismu nije nedostajalo ni skromnosti ni
dostojanstva. Bio je, povrh toga, poboan ovjek i ljubitelj
Biblije, ovjek koji je Stari zavjet poznavao kudikamo bolje od
mene i kojega je moja pomalo nepromiljeno napisana rije
povrijedila i sablaznila. I jo neto: bio je idov. Bioje
pripadnik naroda koji je svijetu podario Bibliju i Spasitelja i za
to poeo mrnju i ljutito neprijateljstvo gotovo svih drugih
naroda, ovjek iz jednog iskonski svetog naroda koji je u naem
bezbonom vremenu pretrpio nezamislive patnje i pritom se pokazao
boljim od ikojeg drugog, mlaeg naroda u slinoj nevolji: jer ne
samo da su Zidovi (a to vrijedi jo i danas, jer progon jo traje)
pruili nevien primjer solidarnosti, bratske spremnosti na pomo
i portvovnost, ega svijet jo uope nije postao svjestan, oni
su, povrh toga, u nebrojenim sluajevima dokazali junatvo u
trpljenju, hrabrost pred smru, dostojanstvo u bijedi i propasti
pri pogledu na koje se, mi neidovi, moemo posramiti.
I sada bih tom dobronamjernom i asnom starcu idovu trebao
odgovoriti, uskratiti mu zadovoljtinu koju je na plemenit nain
zatraio, trebao bih njegovoj vjeri i nadosobno pobonoj mudrosti
suprotstaviti svoje pravo autora knjige, predstavnika jedne
psiholoke specijalnosti, suprotstaviti svoj patos sljedbenika
jedne ideje, te razoaravi ga i odbivi, jo ga i pouiti?
Nisam smogao tu snagu. To bi iziskivalo i mjeru samopouzdanja,
vjere u sebe i smisao i vrijednost svoga rada, a to danas vie
nisam nalazio. itatelju u New Yorku napisao sam kratko pisamce da
sam mu ispunio elju, a svome izdavau poslao obavijest da u
moguem novom izdanju "Ljeilinoga gosta" na stranici 154. rije
"zaudo" treba izostaviti.
(1948.)
 Skok

Kanimo li ivotopis plemenitoga Willibalda Mlaega vom Armela

prenijeti cijenjenim buduim naratajima, veoma smo svjesni kako
tekoa svoga zadatka tako i nesuvremenosti i neo-miljenosti
takvih radova. Epoha koja izumiteljima stroja za drobljenje atoma
plete vijence slave, a navalu publike na nedjeljna putovanja na
Saturn uspijeva suzbiti jo samo jakim policijskim snagama, epoha
koja priznaje i tuje jo samo materijalni uspjeh i mjerljiva
sportska postignua, niti e imati sluha niti pokazati zanimanje
za velika djela stilita ni za pokuaje ugaanja glasovira
GottWalta Petera Harnischa, a kamoli za na pokuaj velianja
uspomene na Willibalda Mlaega vom Armela. Tjei nas, meutim, i
krijepi pomisao da tovateljima onih stilita, onoga Walta
Harnischa ili naega blaenoga Willibalda vom Armela i
prezirateljima uspjeha i napretka nikako ne bi priliilo kada bi u
svom radu mislili na odobravanje onih rekordera ili nedjeljnih
izletnika na Mjesec. Ne, ako ve trebamo imati nekakvu vrstu
ambicije koja nas potie i nadahnjuje, onda ona treba biti
drugaija, plemenitija i uzvienija.

Plemenito umijee koje je "Willibald cijeloga ivota vjebao, nije

izmislio on ve ga je jo kao djeak upoznao preko svoga oca koji
je takoer do u daleku prolost imao svoje prethodnike i uzore.
On, Willibald Stariji, uzvienu vjetinu, koja se najee naziva
imenom "Skok", nije dodue upoznao i uvjebao odvie rano, nego
tek kao odrastao ovjek. Ono malo to znamo o njegovu ivotu moe
se ukratko saeti. Bio je sin asnika koji gaje odgajao na grub i
vojniki nain i od njega takoer elio stvoriti asnika, no taj
cilj nije postigao jer se Willibald, ogoren oevom grubou i
strogou, ilavim prkosom odupirao njegovim nakanama. Premda po
prirodi slian ocu i posve privren sportskim i vojnikim
vjebama, postojano se opirao zanimanju to mu gaje otac
namijenio, i tvrdoglavim se prkosom posvetio upravo onim
djelatnostima i studijama za koje je vidio da ih otac prezire i
izruguje, knjievnosti, glazbi, filolokim znanostima. Protjerao
je svoju volju i postao uiteljem. Poznat je postao kao autor
popijevke: "Kako li nam pramaljee srce raduje" koja se
desetljeima esto pjevala i bila jedna od najomiljenijih pjesama
u svim srednjokolskim pjesmaricama. No, kasniji su narataji
odbacili kako tekst tako i melodiju pjesme, narugavi se stilu
koji je bio radost cijelom jednom narataju, te pjesmu uklonili iz
udbenika. Nije nam poznato je li Willibald Stariji to jo
doivio, no malo je vjerojatno da bi ga uzrujalo. Poto je
nekoliko godina predavao na viim kolama, umre mu otac, a netom
poslije prestade i Willibaldov odbojan stav prema vojnikom i
asnikom ivotu zajedno s njegovim prkosno prenaglaenim
glazbenim sklonostima. Sada, kada je zauvijek otiao strogi
autoritet na kojega je bio tako ilavo revoltiran, s radou je
slijedio naslijeene sklonosti i nagone, napustio gramatiku i
liru, zapoeo asniku karijeru i brzo svladao njezine prve
stupnjeve. Zatim je, dodijeljen nekom poslanstvu na Istoku,
upoznao Orijent i tamo stekao poznanstvo koje e mu odrediti
ivot. Pruila mu se prilika promatrati ples dervia i to je
isprva inio zauzevi stav pomalo nadmene i skeptine znatielje
koju su mnogi zapadnjaci u onim istonim zemljama drali
prikladnom, no sve gaje vie fascinirala mo entuzijazma i
posvemanji zanos koji je nadahnjivao te pobone plesae, a
osobito je jedan od njih, neki mlad dervi visoka stasa i gotovo
nadljudskoga dranja, plijenio njegovu pozornost i posve pridobio
njegovo divljenje i ljubav. Nije odustajao sve dok se nije uspio
upoznati, a na posljetku i sprijateljiti s Ahmedom. Od njega je
Willibald sada nauio onu neobinu vjebu sluenju kojoj e on, a
poslije i njegov sin, posvetiti ivot - skok preko vlastite sjene.
Otkako je otkrio da se Ahmed esto povlai u osamu radi posebnih
vjebi tijekom kojih se znao briljivo zatititi od svakog
znatieljnog pogleda, nije imao mira sve dok mu dervi nije odao
svoju tajnu. Upitavi usrdno dervia da to to radi tako potajice
i u osami, Willibald na svoje uenje dobi kratak odgovor:
"Preskaem svoju sjenu." "Ali to nije mogue," uzviknuo je
Willibald, "to je suludo." "Vidjet e", glasio je Ahmedov
odgovor, te on narui prijatelja da se iduega dana u odreeno
vrijeme pojavi na usamljenu mjestu iza staja konaita za
karavane. Tu gaje zapadnjak sada mogao vidjeti kako preskakuje
svoju sjenu, to jest: vidio gaje kako skae s toliko okretnosti i
brzine da nije bio u stanju prosuditi je li skaka doista bio
spretniji i bri od vlastite sjene koja je, s njim se nadmeui,
poskakivala na pijesku. Sjena nije dobivala ni trenutka predaha, a
gospodar sjene doimao se kao da nema teine, lebdio je i kovitlao
se u neprekidnim munjevitim skokovima poput leptira ili vretenca
predajui se skakanju, kovitlanju, lijetanju. Je li sjena doista
preskoena ili ne, ne samo daje ostalo nerazjanjeno, ve je
zadivljenu promatrau postalo nebitno, zaboravio je na to i gledao
skakaa istim onim ganuem i divljenjem, istom onom slutnjom uda
i blaenstva, kao neko ples dervikoga zbora. Poto Ahmed okona
svoju vjebu, zaustavi se na trenutak sklopljenih oiju, naizgled
ni oznojen ni omamljen ni umoran, lica ozarena iskrenom sreom.
Kada je otvorio oi, Willi-bald mu zahvali dubokim naklonom kakav
je nauio za prijam kod sultana. Upitao je prijatelja na stoje
mislio dok je skakao. "Na koga?", ree ovaj tihim glasom. "Na
Njega kojemu skokovi nisu potrebni." Willibald odmah shvati. "...
nisu potrebni?" ponovi upitno. Ahmed ree: "ON sam svjetlost je i
nema sjena."
Do toga asa ivot Willibalda Starijega bilo je ivot ciljeva,
stremljenja i ambicije; najprije se kao uitelj, kao pjesnik i
glazbenik trudio stei priznanje i slavu, zatim kao asnik
potovanje i naklonost nadreenih. U tom se asu odigra promjena.
Njegov cilj vie nije bio izvan njega samoga, a njegova srea,
njegovo zadovoljstvo nisu se vie trebali izvana uveavati ili
umanjivati. Od tog asa cilj mu bijae dosegnuti neto od onoga
to je poslije preskakanja vlastite sjene kao srea i svjetlost
blistalo na Ahmedovu licu, te on stade eznuti za onim stupnjem
predanosti koju je po prvi puta oima opazio u vrtlonom plesu
dervia, a sada, tie ali profinjenije, u pobonoj plesnoj slubi
skakaa preko sjene.
Premda je bio naviknut na svakovrsne stroge tjelovjebe, dugo je
potrajalo dok nije postigao, dodue, ne ba savrenstvo svoga
prijatelja, no ipak izvjesnu spretnost.
(Napisano vjerojatno tijekom pedesetih godina.)
 Kineska legenda

Pria kae o Meng Hsijui:

Do uiju kad mu dopre nedavno da umjetnici mladi dubiti vjebahu
na glavi da bi gledanja nov nain iskuali, MengHsia toj vjebi se
odmah i sam podvrgnu i poto ju neko vrijeme iskuavae, on ree
svojim uenicima: "Nov i ljepi sad zrijem ovaj svijet kada na
glavu se postavim."
To se prou, te novatorima meu mladim umjetnicima ta potvrda
starog majstora na veliku diku bijae.
Kako on bi veoma utljive udi i sljedbenike prije nazonou
odgajae i primjerom doli naukom, svaku mu izreku pozorno sluahu
i drugima prenoahu.
No doskora, poto rijei one ushitie novatore, starce zaudie,
pa i razljutie, oglasi se opet izrekom novom. On nedavno, rekoe,
izjavi ovo:
"Dobro je to ovjek dvije noge ima! Dubljenje na glavi za
zdravlje ljudsko dobro nije, a dubilac ponovno kada se uspravi,
svijet ga tada, na noge osovljena, dvostruko lijepo u oi gleda."
Te rijei velikoga majstora zgranue silno kako mlade dubioce, to
se izdanima il' izruganima naoe, tako i mandarine.
"Danas", rekoe mandarini, "Meng Hsia tvrdi jedno, sutra posve
opreno. No, nije mogue dvije da istine ima. Tko bi od starosti
nepametna starca jo ozbiljno shvaao?"
Majstoru bi dojavljeno kako novatori i mandarini o njem govorahu.
Nasmija se. No poto ga njegovi zamolie, on objasni:
"Postoji stvarnost, djeaci, i u nju ne treba dirati. Istine,
meutim, rijeima iskazana miljenja o zbilji, bezbrojne su, i
svakaje koliko tona toliko i pogrena."
Na daljnja ga objanjenja uenici, ma koliko se trsili, ne uspjee
potaknuti.
(1959.)
 BILJEKA O PISCU

Hermann Hesse (1877. - 1962.)

Plodonosni Nijemac Hermann Hesse jedan je od najitanijih i
najprevoenijih pisaca stoljea. Mlade na Zapadu smatrala ga je
zaetnikom hipi-kulture te je osobitu popularnost stekao
ezdesetih godina.
Pohaao je sjemenite, iz kojega bjei, a zatim radi kao
knjiniarski i bravarski pomonik. Putuje u Indiju, koja ostaje
njegova trajna inspiracija. Za Prvoga svjetskog rata djeluje u
Crvenom kriu. Nastanivi se stalno u vicarskoj i postavi njen
dravljanin (1923.), Hesse javno istupa protiv nacistike
ideologije i ratnog osvajanja. Njegova je prepiska s
istomiljenikom Romainom Rollandom vano ljudsko i kulturno-
povijesno svjedoanstvo toga vremena.
Vrhunac je Hesseova dometa roman "Stepski vuk" (Der Steppenwolf,
1927.). Brojne autorove knjige poezije sadre nekoliko
antologijskih pjesama. Dobitnik je Nobelove nagrade za knjievnost
1946. godine. Hesse je pisao i putopise i eseje.
Najpoznatija su mu djela: Peter Camenzind (1904.), Pod rvnjem
(1906.), Gertrud (1910.), Rosshalde (1914.), Demian (1919.),
Siddhartha (1922.), Narcis i Zlatousti (1930.) i Igra staklenim
perlama (1943.).

HERMANN HESSE
UMIJEE DOKOLICE
IZDAVA
Zagrebaka naklada
ZA IZDAVAA
Zdenko Vlaini
UREDNIK
Kreimir Maligec
LEKTURA I KOREKTURA
Sandra Filipi
LIKOVNA OPREMA
Zdenko Vlaini
KOMPJUTORSKA OBRADA NASLOVNICE
Dario Bajurin
GRAFIKA PRIPREMA
Lobel Machala
TISAK VORAK - Zagreb
Copyright ZAGREBAKA NAKLADA 2002
www.zg-naklada.com
www.zg-naklada.hr