Professional Documents
Culture Documents
Jezični Savjeti PDF
Jezični Savjeti PDF
Vlasta Riner
KK
njievni jezik u teoriji i praksi Ljudevita Jonkea knjiga je koja je pobudila
veliko zanimanje u vrijeme svoga prvoga pojavljivanja u javnosti, godine
1964., kao i godinu dana kasnije, 1965., kada je objavljeno drugo, izmije-
njeno i dopunjeno izdanje. Pisalo se o njoj tih dviju godina u novinama i znanstve-
nim asopisima, a o popularnosti prvoga izdanja svjedoi ubrzo objavljeno drugo
izdanje, to nije bilo uobiajeno za strune (jezikoslovne) knjige onoga (kao ni
naega) doba. Zbog toga kasniji jezikoslovci u prikazima Jonkeovih djela govore o
njegovu bestseleru, kao to ini Nives Opai u lanku Ljudevit Jonke i jezini
savjeti,1 govorei: Nemojmo zaboraviti, godina je 1964.! U ono doba da knjiga
o jeziku (k tomu hrvatskom!) postane pravi pravcati bestseler bilo je ravno udu.
(Opai, 1998.: 73.)
Iz praktinih se savjeta Ljudevita Jonkea daju iitati i njegove teorijske postav-
ke,2 prije svega one prakoga jezikoslovnog kruga strukturalistike: o elastinoj
stabilnosti ili gipkoj postojanosti te o viefunkcionalnosti knjievnoga jezika.
Knjievni jezik za Jonkea nije jednak ni jednom narodnom govoru, nego ga
treba uiti itanjem knjievnih djela. Stoga valja pisati onako kako dobri pisci piu.
Krilaticu Pii onako kako dobri pisci piu umjesto dotadanje Pii onako, kako
narod govori postavlja jo 1953. godine Petar Skok u radu objavljenu u Jeziku,
obrazlaui je rijeima:
to je danas tome tako, razlog lei u politikom, kulturnom i ekonomskom razvitku
naih glavnih kulturnih sredita. (Skok, 1952.: 6.)
Ljudevit Jonke u lanku Specifinost u normiranju hrvatskosrpskog knjievnog
jezika, objavljenu 1964. godine takoer u asopisu Jezik, izrijekom govori da je
spomenutu krilaticu preuzeo od Petra Skoka. (Jonke, 1964.: 1.)
Dobro pisanje ne ukljuuje jezik pisanih i govornih medija jer novinari ne piu
pravilno kao knjievnici, nego grijee rabei samo jednu od postojeih bliskozna-
nica (po rijeima Ljudevita Jonkea istoznanica), i to onu lou:
Takvo odumiranje dobrih narodnih i knjievnih rijei nije korisno, nego je ak i tetno.
Zato da nam odumru lijepe i pravilne rijei rub, napetost, opeklina, nehaj, oborine,
obrat, ujediniti, okrutan u korist istoznanih rijei ivica, zategnutost, opekotina, nehat,
1
Spomenuti se tekst, kao i ostali radovi izneseni na Znanstvenom skupu o Ljudevitu Jonkeu, objav-
ljuje 1998. godine u karlovakom asopisu Svjetlo.
2
U monografiji o Ljudevitu Jonkeu Marko Samardija kae: Budui da o standardnojezinoj pro-
blematici ipak nije mogue pisati tako da se iznosi samo praktino, nego je bar ponegdje potrebno
poneto i teorijski objasniti, to je iz Jonkeovih standardnojezinih radova izluiv niz teorijskih
nazora. (Samardija, 1990.: 67.)
94
Jezik, 54., V. Riner, Jezini savjeti Ljudevita Jonkea i suvremena hrvatska norma
padavine, obrt, objediniti, svirep kako sad preteno piu nai novinari? Kada sluamo
radio-prijenose nogometnih utakmica, na zagrebaki spiker poznaje samo rije ivica
u stotinu varijanata, a rije rub za njega ne postoji. (Jonke, 1965.: 314.)
U istom tekstu Ljudevit Jonke pita se zato nepotrebno stvarati razliku izmeu
govornog i pisanog jezika zato novinari piu na jedan (loiji), a knjievnici na
drugi (bolji) nain? Suprotnost izmeu jezika svih onih koji piu publicistikim
stilom, s jedne strane, i onih koji piu knjievnoumjetnikim stilom, s druge strane;
drukije reeno, izmeu jezika novinara i knjievnika, za Jonkea je neprijeporna,
ba kao to je jasna i razlika u kakvoi njihova pisanja. Stoga se otro suprotstavlja
miljenju Milke Ivi, koja jezik novina, radija, televizije i filma smatra temeljnom
graom za opis suvremenoga jezika.3
Usprkos znaenju teorijskih postavki koje iznosi Ljudevit Jonke, predmetom
je ovoga rada autorovo praktino, savjetniko djelovanje. Stoga e biti izdvojeno
nekoliko Jonkeovih jezinih savjeta koji se usporeuju s normativnim postavkama
suvremenih, ali i starijih jezikoslovaca.
Mogu li povratni glagoli biti i prijelazni? Ili: ita li se enou ili se ita enoa
Ljudevit Jonke poznat je po otrom protivljenju uporabi reenica s glagolima
koje naziva povratnima (koje suvremena norma takvima ne dri)4 i uz koje stoji
objekt u akuzativu (pa su ti glagoli i prijelazni). Na pitanje koje postavlja jo 1953.
godine u asopisu Jezik, a onda ponovno (ali u drukijem, izmijenjenu lanku)
u Telegramu 1962., ita se enou ili se ita enoa, Ljudevit Jonke odgovora bez
dvojbe: ita se enoa!
Meutim, enou se italo i prije i poslije Jonkea, a o tome svjedoilo reenicom
u kojoj glagol uz esticu se ima i izravni objekt u akuzativu. Potvruju to jezini
savjetnici i/ili gramatike s poetka, ali i kraja dvadesetoga stoljea. Jo 1911. godine
u Braniu jezika hrvatskoga Nikola Andri pie: Kod nas se voda pije, a nikada se
ne pije vodu. Kako su spomenute reenice pasive, objanjava Andri, a uz pasiv se
izrie radnja koja se (...) vri na subjektu, glagoli s esticom se neprijelazni su i ne
mogu uza se imati akuzativ. (Andri, 1911. [1997.]: 16.)
Osim Andria, prije Jonkea takve su reenice nepravilnima smatrali i Mirko
Divkovi (u Nastavnom vjesniku 1913. godine) te Tomo Mareti, koji ih u Jezinom
3
Osim u knjizi Knjievni jezik u teoriji i praksi, Lj. Jonke raspravlja o normi i jezinom nesuglasju
dvaju stilova u lanku objavljenu 1965. godine u Jeziku, polemizirajui s miljenjem Milke Ivi
iznesenim na Petom kongresu jugoslavenskih slavista u Sarajevu, a objavljenom takoer u asopisu
Jezik 1965. godine. Taj se Jonkeov tekst donosi i u knjizi Hrvatski knjievni jezik 19. i 20. stoljea
(Jonke, 1971.: 322.330.). O autorovu shvaanju hrvatskoga knjievnog jezika, uz brojne navode,
pie i Marko Samardija u monografiji Ljudevit Jonke (Samardija, 1990.: 61.84.).
4
U Povijesnom pregledu, glasovima i oblicima hrvatskoga knjievnog jezika izrijekom se kae: Svi
glagoli sa esticom se nisu povratni jer se sa se izrie i pasiv, to je posebna morfoloka kategorija
(...), a nisu povratni ni kad je se upotrijebljeno za oznaku bezlinosti. (Babi i dr., 1991.: 676.)
95
Jezik, 54., V. Riner, Jezini savjeti Ljudevita Jonkea i suvremena hrvatska norma
5
I. Pranjkovi upravo pojavu prvoga izdanja Hrvatske gramatike (nazvane Prirunom gramatikom
hrvatskoga knjievnog jezika i otiskane 1979. godine) dri presudnom za promjenu odnosa prema
spomenutim reenicama. Pranjkovi dijeli miljenje Ljudevita Jonkea o nepravilnosti uporabe
takvih reenica, nazivajui ih aktivno-pasivnima. (Pranjkovi, 1998.: 85.)
6
Vrlo slina reenica (Vozae se posebno upozorava na sklizak kolnik.) navodi se kao primjer pre-
oblike obezlienja u Hrvatskoj gramatici (1995.: 453.), ali je autori te gramatike smatraju potpuno
pravilnom.
7
Neosobno i bezlino rabe se kao istovrijednice.
8
Umjesto naziva povratni (refleksivni) predikat (glagol) Sanda Ham predlae naziv estini predikat
jer spomenuti predikati nisu pravi povratni se u njima nije zamjenica nego estica zato to se
ne moe zamijeniti naglaenim oblikom sebe. (Ham, 2005.: 48.) Primjeri koji slijede (Ve je bilo
postavljeno..., Nije potroeno ni kune...) preuzimaju se iz istoga rada.
96
Jezik, 54., V. Riner, Jezini savjeti Ljudevita Jonkea i suvremena hrvatska norma
9
Bezlinim pasivom spomenute reenice smatra D. Kuanda. (Kuanda, 1999.)
97
Jezik, 54., V. Riner, Jezini savjeti Ljudevita Jonkea i suvremena hrvatska norma
98
Jezik, 54., V. Riner, Jezini savjeti Ljudevita Jonkea i suvremena hrvatska norma
99
Jezik, 54., V. Riner, Jezini savjeti Ljudevita Jonkea i suvremena hrvatska norma
10
U tekstu koji prethodi doznaje se da je u Osijeku, i to u Gornjem gradu, velika izloba umjetnikih
i naravnih riedkoa iz Bea. (Branislav, 1878., br. 31.)
100
Jezik, 54., V. Riner, Jezini savjeti Ljudevita Jonkea i suvremena hrvatska norma
101
Jezik, 54., V. Riner, Jezini savjeti Ljudevita Jonkea i suvremena hrvatska norma
11
Umjesto glagola raditi ranijih se godina upotrebljavalo vriti te obavljati. U suvremenom se hr-
vatskom jeziku vriti vie ne rabi esto, to je rezultat jezinih savjeta kojima se prednost daje
glagolu obaviti/obavljati. U Razlikovnom rjeniku srpskog i hrvatskog jezika Vladimira Brod-
njaka umjesto vriti preporua se initi, obavljati, izvoditi neki posao, zadatak; obnaati (neku
dunost). (Brodnjak, 1992.: 588.) Takve je predikate nuno razlikovati od dvolanih predikata
koji normativno nisu nepreporuljivi (npr. obavljati oevid) i mogu se rabiti jer za njih ne postoje
jednolane zamjene.
102
Jezik, 54., V. Riner, Jezini savjeti Ljudevita Jonkea i suvremena hrvatska norma
Izvori i literatura
Andri, Nikola, 1911. [1997.], Brani jezika hrvatskoga, pretisak, Zagreb.
Bari, Eugenija; Lonari, Mijo; Mali, Dragica; Pavei, Slavko; Peti, Mirko; Zeevi,
Vesna; Znika, Marija, 1995., Hrvatska gramatika, Zagreb: kolska knjiga.
Babi, Stjepan; Brozovi, Dalibor; Mogu, Milan; Pavei, Slavko; kari, Ivo.; Teak,
Stjepko, 1991., Povijesni pregled, glasovi i oblici hrvatskoga knjievnog jezika, Nacrti
za gramatiku, Zagreb: HAZU Globus, Nakladni zavod.
Bari, Eugenija; Hudeek, Lana; Koharovi, Neboja; Lonari, Mijo; Lukenda, Marko;
Mami, Mile; Mihaljevi, Milica; ari, Ljiljana; vako, Vanja; Vukojevi, Luka; Ze-
evi, Vesna; agar, Mateo, 1999.,Hrvatski jezini savjetnik, Zagreb: Institut za hrvatski
jezik i jezikoslovlje / Pergamena / kolske novine.
Brabec, Ivan; Hraste, Mate; ivkovi, Sreten, 81968., Gramatika hrvatskosrpskoga jezika,
Zagreb.
Brodnjak, Vladimir, 1992., Razlikovni rjenik srpskog i hrvatskog jezika, Zagreb: kolske
novine.
Della Bella, Ardelio, 1728., Dizionario italiano, latino, ilirico, Venecija.
Divkovi, Mirko, 1913., Neto o pasivu u hrvatsko-srpskom jeziku, Nastavni vjesnik, knj.
XXI., str. 279. 282.
Florschtz, Josip, 1940., Gramatika hrvatskoga ili srpskoga jezika, Zagreb.
Frani, Anela; Hudeek, Lana; Mihaljevi, Milica, 2005., Normativnost i viefunkcio-
nalnost u hrvatskome jeziku, Zagreb: Hrvatska sveuilina naklada.
Guberina, Petar, 1940. [1997.], Zato moemo govoriti o posebnom hrvatskom knjievnom
jeziku, Jezik, 44., 5., 162.191.
Ham, Sanda, 2005., Subjekt i izravni objekt u pasivnoj i neosobnoj reenici, Knjievna
revija, 45., 3.4., str. 48.64.
Ivi, Milka, 1965.1966., Problem norme u knjievnom jeziku, Jezik, god. XIII., 1., str. 1.8.
Jonke, Ljudevit, 1952.1953., ita se enou ili ita se enoa, Jezik, god. I., str. 90.91.
Jonke, Ljudevit, 1964., Specifinost u normiranju hrvatskosrpskog knjievnog jezika, Jezik,
god. XII., 1., str.1.
Jonke, Ljudevit, 1965., Knjievni jezik u teoriji i praksi, Zagreb.
Jonke, Ljudevit, 1971., Hrvatski knjievni jezik 19. i 20. stoljea, Zagreb: Matica hrvat-
ska.
Jonke, Ljudevit, 2005., O hrvatskome jeziku, u Telegramu od 1960. do 1968., priredio
Ivan Markovi, Zagreb: Pergamena.
103
Jezik, 54., V. Riner, Jezini savjeti Ljudevita Jonkea i suvremena hrvatska norma
Kai Mioi, Andrija, 1988., Razgovor ugodni naroda slovinskoga; Matija Antun Reljkovi,
Satir iliti divji ovik, priredio Josip Vonina, Zagreb: Sveuilina naklada Liber.
Katii, Radoslav, 1986., Sintaksa hrvatskoga knjievnog jezika, Nacrt za gramatiku, Za-
greb: JAZU, Globus.
Kuanda, Dubravko, 1999., Pasivizacija kao strategija subjektivizacije/topikalizacije, Je-
zikoslovlje, II., 2.3., Osijek.
Mareti, Tomo, 1924., Hrvatski ili srpski jezini savjetnik za sve one koji ele dobro govoriti
i pisati knjievnim naim jezikom, Zagreb: JAZU.
Melvinger, Jasna, 1982., Supstandardni prijedloni infinitiv i odgovarajua sintaktika
sredstva u hrvatskom knjievnom jeziku, Jezik, XXIX., str. 74.77.
Opai, Nives, 1998., Ljudevit Jonke i jezini savjeti, Svjetlo, 1., str. 71.75.
Pranjkovi, Ivo, 1998., Jonkeovi prinosi hrvatskoj sintaksi, Svjetlo, 1, str. 81.88.
Pranjkovi, Ivo, 1987., Konstrukcije s prijedlogom za ispred nesklonjivih komponenata,
Jezik, god. XXXV., 1., str. 1.6.
Pranjkovi, Ivo, 2001., Druga hrvatska skladnja, Sintaktike rasprave, Zagreb: Hrvatska
sveuilina naklada.
Rjenik hrvatskoga ili srpskoga jezika, knj. I.XXIII., 1880.1976., Zagreb: JAZU.
Samardija, Marko, 1993., Filoloki portreti, Zaprei.
Samardija, Marko, 1990., Ljudevit Jonke, Zagreb.
Sili, Josip; Pranjkovi, Ivo, 2005., Gramatika hrvatskoga jezika za gimnazije i visoka
uilita, Zagreb.
Skok, Petar, 1952., O jezinoj kulturi, Jezik, god. I., 1., str. 6.
Teak, Stjepko, 1990., Hrvatski na svagda()nji, Zagreb: kolske novine.
Teak, Stjepko, 2005., Izmeu jezika i stila, Zagreb: Tipex.
Vince, Zlatko, 1955.1956., O nepravilnoj upotrebi objekta u akuzativu u pasivnim reeni-
cama, Jezik, god. IV., 3., str. 93.96.
Zima, Luka, 1887., Njekoje, veinom sintaktine razlike izmeu akavtine, kajkavtine i
tokavtine, Djela JAZU, 7., Zagreb.
Znika, Marija, 2006., Sintaktika norma hrvatskoga jezika u 20. stoljeu, Hrvatski jezik u
XX. stoljeu zbornik, Zagreb: Matica hrvatska, str. 109.144.
Saetak
Vlasta Riner, Filozofski fakultet, Osijek
UDK 811.163.42, znanstveni lanak,
primljen 30. travnja 2007., prihvaen za tisak 15. svibnja 2007.
104