Metoda ELECTRE

Neka je A a 1 , a 2 , . . . , a n skup alternativa . Svaka od alternativa opisana je s

k atributa koji se u donoenju odluke koriste kao kriteriji f 1 , f 2 , . . . , f k . Problem
odluivanja sastoji se u tome da se identificira ona alternativa iz skupa A koja je
najbolja u odnosu na sve kriterije. Ovaj problem moe se formalno zapisati u obliku
max f 1 a, f 2 a, . . . , f k a/ aA VKO
Ukoliko svi kriteriji nisu jednako vani, pridruuju im se teine (ponderi)
w 1 , w 2 , . . . , w k . Ove informacije mogu se prikazati u obliku slijedee tablice
vrijednosti (tablice odluivanja, matrice odluivanja)
f 1 f 2 ... f j ... f k
w1 w1 ... w1 ... w1
a1 f 1 a 1 f 2 a 1 ... f j a 1 ... f k a 1
... ... ... ... ... ... ...
ai f 1 a i f 2 a i ... f j a i ... f k a i
... ... ... ... ... ... ...
an f 1 a n f 2 a n ... f j a n ... f k a n
Tablica (matrica) odluivanja
Kriteriji f j mogu biti kriteriji koristi (vee je bolje) ili kriteriji troka (manje je
bolje). Bez gubitka na openitosti moe se pretpostaviti da su svi kriteriji kriteriji
koristi.
Vektor A f 1 , f 2 , . . . , f k , gdje je f j max f j a i zove se idealno rjeenje
a i A
problema odluivanja. Ovo idealno rjeenje odgovara idealnom vektoru kod
kompromisnog rangiranja i koristi se na isti nain da bi se rijeio problem
odluivanja. Dakle, najbolja je ona alternativa koja je najblia idealnom rjeenju. Za
mjerenje udaljenosti od idealnog rjeenja mogu se koristiti razliite L p metrike
Minkowskog
1
k p

p f j f j a i p
d p a i wj
Nj

j1

Promjena vrijednosti parametra p ima za posljedicu promjenu relativnog

doprinosa pojedinog odstupanja ukupnoj distanci. to se uzme vea vrijednost za
p to je vei utjecaj najveeg odstupanja u ukupnoj distanci. Kada je p (tzv.
ebievljeva metrika), distanca se izjednaava s najveim odstupanjem. Osim ove
vrijednosti parametra p koriste se i vrijednosti p 1 i p 2 . Za p 1 distanca
se dobije jednostavnim zbrajanjem pojedinanih odstupanja po svim atributima.
Metrika L 1 stoga se jo zove i city block ili Manhattan block mjera distance.
Kada je p 2 distanca predstavlja najkrau udaljenost izmeu dviju toaka u
geometrijskom smislu.
 Osim za izbor najbolje alternative, udaljenost od idealnog rjeenja moe se
koristiti i za rangiranje svih alternativa.
Kod primjene opisanog postupka javljaju se i neki praktini problemi od kojih je
najvaniji taj da svi kriteriji ne moraju imati jednake mjerne skale. Taj problem
rjeava se tako da se prije postupka raunanja udaljenosti od idealnog rjeenja
kriterijalne vrijednosti (stupci u tablici odluivanja) normaliziraju. Za to slui
normalizacijska konstanta N j koja je pridruena pojedinom kriteriju f j .Postoje
razliiti postupci normalizacije koje karakteriziraju razliite pripadne normalizacijske
konstante.

Normalizacija Postotna Euklidska Zbrojem 0-1

n n
Nj f j /100 f j a i 2 |f j a i | f j f min
j
i1 i1

Tablica 1: Normalizacijske konstante

Temeljna ideja metode ELECTRE (Elimination et ChoiceTranslating Reality) je
ta da se u skup alternativa uvede ureajna relacija na temelju podataka iz tablice
(matrice) odluivanja i teina kriterija. Da bi se to postiglo koristi se postupak
modeliranja preferencija. Po definiciji se pretpostavlja:(1 f j a je realan broj koji se
zove vrijednost alternative a po j -tom kriteriju, (2) Ako su vrijednosti f j a fiksne
j k , to je vea vrijednost f k a bolja je alternativa a . Dakle, svaki kriterij iz
omoguuje usporeivanje dviju alternativa a i b . Ovakve usporedbe smatraju se
prvom razinom modeliranja preferencija.
Preferencije modelirane na prvoj razini ograniene su na k osi koje su
pridruene izabranim kriterijima. I u praksi i u teoriji potrebna je druga razina
modeliranja preferencija. Na toj razini uspore uju se a i b uzevi u obzir sve
kriterijalne vrijednosti. Zbog toga se govori o razini objedinjenih preferencija.
Prva razina modeliranja, definirana s familijom kriterija, korisna je za
razumijevanje i objanjavanje modela objedinjavanja s druge razine.
Za usporeivanje alternativa na prvoj razini modeliranja preferencija mogu se
koristiti razliiti tipovi kriterija.
a Obini kriteriji (klasina shema)
f j a f j b aP j b stroga preferencija
f j a f j b aI j b (indiferencija)
b) Pseudo kriteriji
Neka su p j i q j realni brojevi za koje vrijedi p j q j 0
f j a f j b p j aP j b
|f j a f j b| q j aI j b
f j b q j f j a f j b p j aR j b (slaba preferencija)
Veliina p j zove se prag stroge preferencije, a q j se zove prag slabe
preferencije. Pragovi preferencija mogu se definirati kao funkcije od f j a .
Iz usporeivanja dviju alternativa na opisane naine proizlaze osnovne relacije
preferencije: I -indiferencija, P -striktna preferencija, R -slaba preferencija, J
-neusporedivost. Kombiniranjem ovih osnovnih relacija dobivaju se kombinirane
relacije preferencije
ne postoji preferencija a b aIb ili aJb
relacija preferencije a b aPb ili aRb
S outranking relacija aSb aIb ili aRb ili aPb

Vano je naglasiti da je za formiranje outranking relacije dovoljno uvesti relaciju

slabe preferencije (vidjeti )

Metoda ELECTRE moe se prikazati u slijedeih nekoliko

koraka:
Korak 1: Raunanje normalizirane matrice odluivanja
Vrijednosti iz tablice (matrice) odluivanja normaliziraju se tako da se elementi
n
svakog stupca dijele s normalizacijskom konstantom N j f j a i 2 .
i1
Normalizirana matrica odluivanja oznai se s R .
Korak 2: Raunanje ponderirane normalizirane matrice odluivanja
Stupci matrice R mnoe se s teinama odgovarajuih kriterija w i . Dobivena
matrica oznai se s V . Vrijedi V RW gdje je W dijagonalna matrica s w ii w i .
Korak 3: Odreivanje skupova suglasnosti i nesuglasnosti
Za svaki par alternativa a k , a l , k, l 1, 2, . . . , n, k l skup indeksa kriterija
J 1, 2, . . . , n dijeli se na dva podskupa; skup suglasnosti C kl j/ f j a k f j a l
i skup nesuglasnosti D kl j/ f j a k f j a l .
Skup C kl ine indeksi kriterija po kojima alternativa a k nije slabija od
alternative a l , a skup D kl ine indeksi kriterija po kojima je alternativa a k slabija
od alternative a l .
Korak 4: Raunanje matrice suglasnosti
Elementi matrice suglasnosti raunaju se pomou slijedee formule
m m
c kl w j / w j (ukoliko su teine normalizirane tj. w j 1 , vrijedi
jC kl j1 j1
c kl w j ). Jasno je da je 0 c kl 1 . Indeksi suglasnosti c kl , koji odraavaju
jC kl
razinu suglasnosti s dominacijom alternative a k u odnosu na a l , ine matricu
suglasnosti C s c ii 0 .
Korak 5: Raunanje matrice nesuglasnosti
Indeks nesuglasnosti d kl odraava odupiranje alternative a l dominaciji
alternative a k . Vrijednosti tog indeksa raunaju se pomou formule
d kl max |v kj v lj | max |v kj v lj | . Indeksi d kl ine matricu nesuglasnosti D .
jD kl jJ

Korak 6: Raunanje matrice dominacije po suglasnosti

Za raunanje ove matrice nuno je odrediti vrijednost praga suglasnosti s
_
dominacijom c . Alternativa a k moe dominirati alternativu a l ako je zadovoljen
_ _
uvjet c kl c . Obino se za c uzima prosjena vrijednost indeksa suglasnosti
_
c nn1
c kl
.
Usporeivanjem vrijednosti indeksa dominacije za svaki par alternativa a k , a l
s pragom suglasnosti s dominacijom , konstruira se matrica H za ije elemente
vrijedi
_
h kl 1, za c kl c
_
h kl 0, za c kl c
Korak 7:. Raunanje matrice dominacije po nesuglasnosti _
Za raunanje ove matrice potrebno je odrediti prag
_
indeksa nesuglasnosti d .
_
Moe se, slino kao i za vrijednost praga c uzeti d nn1 . Na temelju
d kl
_
izraunatih vrijednosti indeksa nesuglasnosti i praga d slino kao matrica H
rauna se matrica G
_
g kl 1, za d kl d
_
g kl 0, za d kl d
Korak 8: Raunanje agregirane matrice dominacije
Agregirana matrica dominacije E sadri elemente e kl h kl g kl .
Korak 9: Eliminiranje najslabijih alternativa
Agregirana matrica dominacije omoguuje uvoenje parcijalnog ure aja u skup
alternativa A . Ako je e kl 1 , smatra se da alternativa a k dominira alternativu a l
. Matrica A predstavlja matricu incidencije za relaciju parcijalnog ureenja skupa
alternativa. Na temelju te matrice nacrta se graf agregirane dominacije. Alternative
koje nisu dominirane ni s jednom drugom alternativom (u terminima teorije grafova
to su one koje nisu zavrni vorovi ni jednog luka) ine jezgru grafa, a ukoliko ih je
vie meu njima treba izabrati konanu odluku.
Izloeni postupak je postupak metode ELECTRE I . Ukoliko se zahtijeva rang
lista alternativa primjenjuje se postupak ELECTRE II koji se razlikuje od
prethodnog samo po tome to se rang lista alternativa dobiva na temelju
usporeivanja njihovih rangova po vrijednostima tzv. istih suglasnosti s
n n
dominacijom c k c ki c ik i istih nesuglanosti s dominacijom
i1,ik i1,ik

n n
d k d ki d ik .
i1,ik i1,ik

Postoje i druge varijacije ove metode; ELECTRE III je metoda u kojoj se za

modeliranje neizvjesnosti upotrebljavaju pseudokriteriji , a postoji i ELECTRE IV .
Metoda slina ELECTRI je metoda PROMETHEE u kojoj se svakom kriteriju
pridruuju tzv. generalizirani kriterij ime se izbjegava potreba za normalizacijom, a
potom se formira outranking relacija koja slui za uvoenje parcijalnog ureaja u
skup alternativa. I ova metoda ima nekoliko varijacija.

Metoda ELECTRE dijagram toka

(a,b)?A

rauna se indeks
suglasnosti

c(a,b)
a ne dominira b

da

ne da
a ne dominira b c(a,b)>c d(a,b)>d

ne

a dominira b

Slika : Dijagram toka za metodu ELECTRE