Orhan Pamuk

NOVI IVOT
I drugi su sluali iste bajke, ali nisu doivjeli nite slino.
NOVALIS
 1

Jednoga dana proitao sam knjigu i cijeli mi se ivot promijenio.

Ve na prvim stranicama tako sam duboko osjetio njezinu snagu, da
sam pomislio kako se moje tijelo otrgnulo i udaljilo od stola i stolca na
kojem sam sjedio. No usprkos tom osjeaju odijeljenosti, kao da je
cijelo moje bie vie nego ikad bilo na tom stolcu i za tim stolom, a
knjiga je svu snagu svojega utjecaja prosula ne samo po mojem duhu,
nego i po svemu to me ini mnome. Taj utjecaj je bio toliko snaan
da sam pomislio kako s njezinih stranica u moje lice prti Svjetlost;
Svjetlost koja je zasljepljivala moj um, a istovremeno ga i bljetavo
osvjetljavala. Pomislio sam da u se s njome iznova izgraditi, osjetio
da u s njome skrenuti s puta, u njoj osjetio sjene ivota koji u poslije
upoznati i pribliiti mu se. Sjedio sam za stolom i u nekom kutku
svijesti znao sam da itam, okreem stranice, i da mi se cijeli ivot
mijenja dok itam nove rijei i odlomke. Nakon nekog vremena,
osjetio sam se toliko nespremnim i bespomonim pred onime to me
eka, da sam, voen instinktom, kao da se elim zatititi od sile koja
izvire iz knjige, na trenutak odmaknuo lice od nje. Tada sam sa
strahom primijetio da se i svijet koji me okruuje iz korijena mijenja te
me obuzeo osjeaj samoe kakav do tada nikada nisam osjetio. Kao da
sam ostao sam u zemlji iji jezik, navike i krajolik ne poznajem.
Taj osjeaj usamljenosti uinio me bespomonim, a to kao da me
na trenutak jo vre vezalo uz knjigu. Kao da mi je knjiga trebala
pokazati to trebam uiniti u toj novoj zemlji u kojoj sam se naao,
ono u to elim vjerovati, ono to u vidjeti i put kojim e moj ivot
krenuti. Okreui stranicu po stranicu, itao sam je kao vodi koji e
mi pokazati put u divljoj i stranoj zemlji. Pomogni mi, poelio sam
rei, pomogni mi da pronaem novi ivot bez nesrea i nevolja. No
znao sam da je i ovaj ivot izgraen prema rijeima vodia. Dok sam
itao rije po rije, s jedne strane sam pokuavao nai put, a s druge
sam sm gradio matarije koje e mi pomoi da ga potpuno izgubim.
Cijelo to vrijeme knjiga je stajala na stolu, i dok je prosipala
svoju svjetlost na moje lice, izgledala je poznato i slino drugim
stvarima u sobi. To sam osjetio radosno doekujui postojanje novog
ivota koji se otvarao preda mnom, jednog novog svijeta: knjiga koja
e mi toliko promijeniti ivot zapravo je bila obina stvar. Dok su se
vrata i prozori mojega uma otvarali udima novoga svijeta koja su mi
obeavale rijei knjige, ponovo sam razmiljao o sluajnosti koja me k
njoj dovela, no ta matarija je bila na povrini mojeg uma i nije
prodirala u dubinu. itajui, toj sam se misli vraao kao s nekim
strahom; novi svijet koji mi je pokazala knjiga bio je toliko stran,
toliko udan i zapanjuju da sam osjeao potrebu da se nekako veem
uz sadanjost kako ne bih potpuno utonuo u njega. Naime, obuzimao
me strah da ako podignem pogled s knjige i osvrnem se po sobi,
prema ormaru i krevetu, ako pogledam kroz prozor, neu pronai
svijet kakav sam ostavio.
Minute i stranice su letjele, u daljini su prolazili vlakovi, uo sam
mamin izlazak i potom povratak u kuu. Svakodnevno brujanje
grada, zvonce prodavaa jogurta koji je proao pored vrata, motori
automobila i svi zvukovi koje sam poznavao inili su mi se stranima.
Na tren mi se uinilo da pada kia, no to su bili glasovi djevojica koje
preskau ue. Uinilo mi se da se vrijeme proljepalo iako je po
prozoru rominjala kiica. Proitao sam sljedeu stranicu, i sljedeu, i
sve ostale. Vidio sam svjetlo koje probija s praga drugog svijeta. Vidio
sam ono to sam dosad znao i ono to nisam. Vidio sam svoj ivot i
put kojim sam mislio da e krenuti...
Dok sam polako okretao stranice, svijet za ije postojanje prije
nisam znao niti sam o njemu razmiljao, koji nikada nisam mogao ni
naslutiti, uurio se u mojoj dui i ondje Ostao. Mnoge stvari koje
sam dosad znao i o njima razmiljao pretvorile su se u detalje na
kojima se ne vrijedi zadravati, a one koje nisam znao izale su iz
svojih skrovita i poslale mi znakove. Da me tko dok sam itao pitao
to su one, kao da ne bih mogao odgovoriti, jer sam znao da polagano
kreem na put bez povratka, osjeao da gubim zanimanje za neke od
stvari koje ostavljam za sobom, ali opet, osjeao sam takvo uzbuenje
i znatielju prema novom ivotu koji se preda mnom otvarao da mi se
sve to postoji inilo vrijednim panje. Zbog toga me potresalo
uzbuenje, poeo sam mahati nogama, a mnotvo, bogatstvo i zbrka
mogunosti koje su bile preda mnom pretvorili su se u neku vrstu
straha.
Tako zapanjen, u svjetlosti koja je izvirala iz knjige i udarala mi
u lice, vidio sam oronule sobe, divlje autobuse, umorne ljude,
izblijedjela slova, izgubljena naselja, ivote i prikaze.
U njemu je postojalo putovanje. Uvijek je bilo tu. Sve je bilo
putovanje. Na tom putovanju vidio sam pogled koji me uvijek pratio,
koji bi se, kada sam to najmanje oekivao, pojavio preda mnom,
potom nestao, a potom me, zato to je nestao, tjerao da ga traim;
mek pogled davno oien od svake krivnje i grijeha... elio sam biti
taj pogled. elio sam biti dio onoga svijeta koji je promatrao. Ta elja
je bila toliko jaka da sam gotovo povjerovao da u njemu ivim. Ne,
nije bilo potrebe da vjerujem, ivio sam u njemu. A knjiga je,
naravno, jer sam u njemu ivio, sigurno priala o meni. To je bilo tako
jer je netko prije mene ve mislio moje misli i zapisao ih.
Shvatio sam da rijei i ono to mi govore moraju biti dvije
potpuno razliite stvari, jer sam od samog poetka osjeao da je knjiga
napisana za mene. Zato je svaka rije toliko utjecala na mene dok sam
je itao. Ne zato to su te rijei bile nevjerojatne i blistave, ne, nego
zato to me obuzeo osjeaj da knjiga govori o meni. Nisam mogao
razabrati kako se to dogodilo. Moda i jesam, ali sam, traei svoj put
meu ubojicama, nesreama, smrtima i izgubljenim znakovima,
zaboravio.
Tako se, to sam dalje itao, moj pogled pretvarao u rijei knjige,
a one u moj pogled. Moje oi, zaslijepljene svjetlou, vie nisu
razlikovale svijet koji je u knjizi od knjige koja je u svijetu. Kao da je
taj jedini svijet i sve to u njemu postoji, sve boje i sve stvari, u toj
knjizi i njezinim rijeima, a ja sam, itajui, svojim umom radosno i
zaueno ostvarivao sve to sam mogao zamisliti. Shvatio sam itajui
da je sve to mi je knjiga pokazivala, prvo apui, poslije pulsirajui,
a potom nesmiljenom snagom, godinama lealo u dubini moje due.
Knjiga je pronala izgubljeno blago koje je stoljeima lealo pod
vodom i izvukla ga na povrinu, a ja sam osjeao elju da svemu to
sam pronaao meu recima i rijeima kaem: Sada sam i to ja. Ta
misao mi je dola negdje na zadnjim stranicama, i poelio sam je
izrei. Poslije, kad sam se potpuno predao svijetu o kojem je govorila
knjiga, vidio sam svoju smrt kao anela koji se pojavio na granici
mraka i sumraka. Svoju vlastitu smrt...
U jednom trenutku shvatio sam da mi se ivot obogatio vie
nego to sam ikada mogao zamisliti. Tada sam se uplaio, ne toga da
kad pogledam svijet, stvari, svoju sobu i ulice neu moi vidjeti ono o
emu knjiga govori, nego da u se od nje udaljiti. Uzeo sam je u ruke i
udahnuo miris papira i tiskarske boje koji je izvirao iz njezinih
stranica, kao to sam inio kad bih u djetinjstvu doitao strip. Mirisali
su jednako.
Ustao sam, priao prozoru i prislonio elo na hladno prozorsko
staklo, kao to sam inio kad sam bio dijete, i pogledao na ulicu.
Kamion koji je bio parkiran na ploniku preko puta kad sam prije pet
sati tog poslijepodneva stavio knjigu na stol i poeo itati bio je otiao,
ali su iz njega istovarili ormare sa zrcalima, teke stolove, stolie za
kavu, kutije i stojee svjetiljke, a u prazan stan preko puta uselila se
nova obitelj. Zavjese jo nisu bile objeene pa sam na jarkom svjetlu
gole arulje mogao vidjeti sredovjene roditelje i sina i ker mojih
godina kako veeraju pred upaljenim televizorom. Djevojina kosa
bila je smea, a televizijski ekran zelen.
Neko vrijeme sam ih promatrao. To mi se svialo moda i zato
to su susjedi bili novi; kao da sam zbog toga bio zatien. Nisam se
elio suoiti s dubokim promjenama poznatog i starog svijeta koji me
okruivao, no vie nisam ni primjeivao da su ulice one stare ulice, ni
da je moja soba ona stara soba, ni da su moja majka i prijatelji i dalje ti
isti ljudi. U njima svima mora da je postojalo nekakvo neprijateljstvo,
neka prijetnja, neto zastraujue to nisam mogao imenovati.
Povukao sam se korak od prozora, ali nisam se mogao vratiti knjizi
koja me pozivala. Ono to je skrenulo moj ivot s puta ekalo me
ondje, iza mojih lea, na stolu. Koliko god okretao lea, poetak
svega bio je tamo, meu reima knjige, a ja sam samo trebao krenuti
tim putem.
Mora da mi se na trenutak to odvajanje od starog ivota uinilo
toliko zastraujuim da sam poelio pronai spokoj poput onih iji se
ivoti zbog neke katastrofe nepovratno promijene, matajui da e
moj ivot ostati takav kakav je bio prije, i da nesrea, katastrofa, ili to
god bila ta strana stvar koja mi se dogodila, ne postoji. No toliko sam
duboko osjeao postojanje knjige koja je jo uvijek otvorena stajala na
stolu iza mojih lea, da nisam mogao ni zamiljati da e moj ivot
ostati isti kakav je bio dosad.
Tako sam, kad me majka pozvala na veeru, izaao iz sobe i, kao
neki doljak koji se trudi naviknuti na novi svijet, pokuao razgovarati
s njom. Televizor je bio upaljen, a na tanjurima su bili krumpiri s
mljevenim mesom, poriluk s maslinovim uljem, zelena salata i jabuke.
Mama je priala o susjedima koji su se uselili preko puta, o tome kako
sam, bravo, cijelo popodne sjedio i uio, o trnici, o kii, o vijestima
na televiziji i ovjeku koji ih ita. Volio sam svoju majku. Bila je lijepa,
ugodna i njena ena puna razumijevanja, pa sam se osjeao krivim
to sam proitao knjigu i uao u svijet kojemu ona ne pripada.
Da je knjiga napisana za sve, razmiljao sam, s jedne strane ivot
ne bi bio tako teak i nesmiljen kao prije. S druge strane, pomisao da
je knjiga napisana samo za mene, za jednog razumnog studenta
graevine poput mene, nije mogla biti istinita. Kako bi onda sve
moglo ostati nepromijenjeno? Bojao sam se i pomisliti da je knjiga
tajna izmiljena samo za mene. Kasnije, dok je majka prala posue,
htio sam joj pomoi, dodirnuti je i prenijeti svoj Unutarnji svijet u ovo
vrijeme.
 Pusti, duo, ja u, rekla je,
Neko vrijeme sam gledao televiziju. Moda bih mogao ui u taj
svijet iza ekrana, a moda ga i raznijeti jednim udarcem. No to to
sam gledao bio je. na televizor u naoj kui; dijelom kuno-
boanstvo, dijelom svjetiljka. Navukao sam jaknu i obukao cipele.
Izlazim, rekao sam.
Kad e se vratiti? pitala je majka, Da te ekam?
Nemoj. Uvijek zaspi pred televizorom.
Jesi li ugasio svjetlo u sobi?
I tako sam izaao na ulice etvrti u kojoj sam dvadeset i dvije
godine ivio, ulice svoga djetinjstva, kao da izlazim na opasne ulice
neke strane zemlje. Osjetivi vlanu prosinaku hladnou kao lagan
povjetarac na licu, pomislio sam: Moda postoje i neke stvari koje su
iz staroga svijeta prele u novi. To sam trebao vidjeti sada, hodajui
ulicama i plonicima koji tvore moj ivot. Dolo mi je da potrim.
ustro sam koraao mranim plonicima, izbjegavajui goleme
kontejnere za smee i blatne lokve i sa svakim novim korakom gledao
raanje jednog novog svijeta. Platane i topole iz mojega djetinjstva na
prvi su pogled bile one iste platane i topole, ali je snaga uspomena i
asocijacija koje su me uz njih vezale nestala. Umorna stabla, poznate
dvokatnice i prljave stambene zgrade iju sam gradnju od temelja i
mijeanja vapna do crijepa na krovu kao dijete pratio, a poslije se u
njima igrao s novim prijateljima, nisam promatrao kao neizostavne
dijelove svojeg ivota, nego kao da gledam fotografije za koje sam
zaboravio kada su i gdje snimljene: prepoznavao ih po sjenama,
osvijetljenim prozorima, stablima u njihovim vrtovima ili slovima i
znakovima na ulazima, ali nimalo ne osjeajui snagu poznatog. Stari
svijet je bio ondje, preda mnom, uz mene, na ulicama. Okruivao me
u obliku poznatih izloga trgovina mjeovitom robom, osvijetljene
pekarnice na trgu kod kolodvora u Erenkoju u kojoj su jo pekli
peciva, sanduka s voem kod voara, taki, slastiarnice ivot, tronih
kamiona, cerada, i mranih i umornih lica. Pred svim tim sjenama
koje su lagano podrhtavale pod nonim svjetlima, dio srca mi se
sledio. U njemu sam nosio knjigu kao da krijem zloin. elio sam
pobjei od svih tih poznatih ulica, melankolije vlanih stabala i
neonskih slova i svjetala voarnica i mesnica koja su se ocrtavala u
lokvama vode na plonicima koji su me inili onime to jesam.
Zapuhao je lagan povjetarac, s grana su se prosule kapi vode, zauo
sam brujanje i zakljuio da je knjiga tajna koja mi je otkrivena.
Obuzeo me strah, poelio sam razgovarati s nekime.
Uao sam u kafi Mladost u kojem su se neki moji prijatelji iz
susjedstva jo uvijek naveer okupljali i kartali, gledali nogometne
utakmice na televiziji i druili se. Za stranjim stolom, pod crno-
bijelim svjetlima televizora askali su momak kojeg sam poznavao s
fakulteta, pomagao je ocu u postolarskoj radnji, i prijatelj iz
susjedstva, nogometa u amaterskoj momadi. Pred njima sam vidio
novine ije su se stranice rasule od itanja, dvije aice za aj, cigarete
i bocu piva koju su kupili u duanu mjeovitom robom i sakrili na
prazan stolac. Poelio sam dugo razgovarati s nekim od njih, moda i
satima, ali sam odmah shvatio da neu moi. Na trenutak mi je duu
obavila tolika tuga da su mi gotovo navrle suze, ali sam je ponosno
otresao; one kojima u otvoriti duu, odabrat u meu sjenama koje
ive u svijetu iz knjige.
Umalo sam pomislio da u potpunosti vladam svojom sudbinom,
no znao sam - mnome sada vlada knjiga. Nije stala na tome da se u
meni uuri kao neka tajna ili grijeh, nego sam od nje zanijemio kao
u snu. Gdje su bili meni slini ljudi s kojima bih mogao razgovarati?
Gdje je bila zemlja u kojoj u pronai san koji se obraa mojem srcu?
Gdje su bili drugi koji su proitali knjigu?
Preao sam prugu, zaao u sporedne ulice, gazio po poutjelom
liu koje je otpalo i zalijepilo se za asfalt. Odjednom me obuzeo
dubok optimizam: ako zauvijek nastavim ovako hodati, brzo hodati,
ako nikada ne stanem, ako krenem na putovanja, moda stignem u
svijet iz knjige. Novi ivot, iji sam odbljesak osjeao u sebi, bio je
daleko, moda u nekoj nedostinoj zemlji, ali sam osjeao da mu se
kretanjem pribliavam, i da u uspjeti makar stari ivot ostaviti za
sobom.
Kad sam stigao do plae, zbunilo me to je more bilo crno kao
katran. Zato nikada prije nisam primijetio da je more nou toliko
mrano, strogo i nemilosrdno? Kao da su predmeti imali jezik, a ja
sam ga u prolaznoj tiini u koju me knjiga uvukla uspijevao pomalo
uti. Teinu mora koje se polako valjalo na trenutak sam osjetio u
sebi, kao svoju nepovratnu smrt s kojom sam se susreo itajui knjigu,
no u meni se nije mekoljio osjeaj da je stigao kraj svemu, koji donosi
prava smrt, nego znatielja i uzbuenje nekoga tko zapoinje nov
ivot.
Tumarao sam plaom. Kao mali bih nakon olujnog juga s
prijateljima iz susjedstva ovdje skupljao konzerve i plastinu
ambalau koju je nanijelo more, i meu bocama, obuom za plau,
rotiljima, aruljama i plastinim lutkama, traio neto, neki arobni
komad koji je dio blaga, neki sjajan novi predmet za koji ne znamo to
je. Na tren sam osjetio da bi moj pogled, prosvijetljen svjetlou
knjige, bilo koji obian predmet iz starog svijeta uz malo prouavanja
mogao pretvoriti u tu arobnu stvar koju smo traili kad sam bio mali.
No istodobno me toliko snano obuzeo osjeaj da me knjiga ostavila
samog samcatog u ovome svijetu, da sam pomislio da e mrano
more odjednom porasti i progutati me.
Obuzela me panika. Pourio sam se, ali ne kako bih sa svakim
korakom vidio stvaranje novog svijeta, nego da bih se to prije naao
u sobi, sm sa svojom knjigom. Koraao sam gotovo trei, i kao da
sam se ve vidio samoga sebe nastalog iz svjetla knjige. To me
umirivalo.
Moj je otac imao prijatelja svojih godina koji je, kao i on,
godinama radio za Dravne eljeznice, napredovao do ina
inspektora i zbog svoje strasti prema eljeznicama pisao za asopis
eljeznica. Uz to su djeji romani koje je sm pisao i oslikavao
objavljivani u seriji Djeje pustolovine za novi dan. U danima kad sam
itao knjige Pertev i Peter ili Kamer u Americi koje mi je poklonio striko
Rifki eljezniar, esto bih poelio otrati kui i uroniti u njih. No te
djeje knjige su uvijek zavravale. U njima bi, ba kao u filmovima, u
etiri slova pisalo kraj. Kad bih ih proitao, ne samo da bih primijetio
granice zemlje u kojoj sam elio biti, nego bih istodobno bolno shvatio
da je taj arobni svijet mjesto koje je izmislio striko Rifki eljezniar.
Znao sam, meutim, da je u knjizi, zbog koje sam sada trao kui da
je ponovo proitam, sve istina. Da je zbog toga nosim u sebi. Da mi se
zbog toga vlane ulice kojima sam u trku prolazio ine nestvarnima,
kao da su dio dosadne zadae koju mi je netko dao kako bi me
kaznio. Jer knjiga je, ili mi se barem tako inilo, govorila o razlogu
mojega postojanja na ovome svijetu.
Preao sam prugu i upravo prolazio pored damije kad sam
primijetio da u ugaziti u lokvu, poskoio, spotaknuo se, posrnuo i
pao na blatan asfalt koliko sam dug i irok.
Odmah sam ustao i namjeravao krenuti dalje, kad je bradat
starac, koji je vidio kako sam se opruio, rekao:
Poteno si pao, sine. Jesi li dobro?
Nisam, rekao sam. Juer mi je umro otac. Danas smo ga
pokopali. Bio je pravi gad. Stalno je pio, tukao je mamu i nije elio da
budemo ovdje, pa sam godinama ivio u Viranbagu. Kakav sad
Viranbag? Starac je moda znao da je sve to govorim la, ali sam se
na trenutak osjetio jako pametnim. Moda je to bilo zbog lai koju
sam ispalio, moda zbog knjige, a moda je u pitanju bilo neto
jednostavnije poput ovjekovog zabezeknutog lica, ne znam, no
pomislio sam: Ne boj se. Ne boj se, idi. Taj svijet u knjizi je pravi
svijet! No bojao sam se...
Zato?
Jer sam uo to se dogaa onima poput mene, koji proitaju
knjigu pa im ivot isklizne iz ruku, zato. uo sam prie o onima koji
su proitali knjigu Temeljni principi filozofije, odobravali svaku rije
koju su progutali u jednu no, sljedei dan se pridruili Novim
pionirima revolucionarnih proletera, tri dana kasnije bili uhvaeni u
pljaki banke i potom odleali deset godina. Znao sam i za one koji su
proitali neku od knjiga poput Islama i novog morala ili Prokletstva
pozapadnjaivanja, u jednoj noi preli iz krme u damiju, i u mirisu
ruine vodice poeli strpljivo ekati smrt koja e stii pedeset godina
kasnije. Upoznao sam se i s onima koje su obuzele knjige poput
Ljubav oslobaa i Upoznaj sebe. Ti su bili vie od vrste koja bi vjerovala
u horoskop, no i oni su iskreno govorili: Ova knjiga mi je preko noi
promijenila cijeli ivot! Zapravo me ni beznae tog zastraujueg
prizora nije muilo. Bojao sam se samoe. Kao to bi veina budala
poput mene vjerojatno uinila, bojao sam se da u pogreno shvatiti
knjigu. Da u biti povran ili da to neu moi biti. To jest, da neu
moi biti poput ostalih, da u se utopiti u ljubavi i provesti cijeli ivot
kao ruglo, poznajui tajnu i pokuavajui je objasniti onima koji je ni
najmanje ne ele otkriti. Toga da u zavriti u zatvoru, da u izgledati
kao da mi fale daske u glavi, da u naposljetku shvatiti da je svijet
okrutan barem onoliko koliko sam mislio da jest i da neu uspjeti
natjerati lijepe djevojke da me zavole. Jer ako je to to pie u knjizi
istina, ako je ivot onakav kakvog sam ga s tih stranica itao, ako je
takav svijet mogu, zato ljudi jo uvijek idu u damiju? Zato sjede u
kafiima i gube vrijeme u praznom razgovoru i svaku veer u ovo
doba, da ne bi umrli od dosade, sjede pred televizorima? To mi
nikako nije bilo jasno. I na ulici ima poluzanimljivih stvari koje se
mogu gledati poput televizije. Na primjer, moda e neki auto
prebrzo proi, konj zarzati ili neki pijanac zavikati, pa zato ljudi ne
mogu navui zastore do kraja.
Ne sjeam se koliko mi je trebalo da shvatim kako stojim pred
zgradom strike Rifkija eljezniara i zurim u njegov stan na drugom
katu kroz polunavuene zastore. Primijetio sam gdje stojim, ali toga
nisam bio svjestan. Moda sam mu te veeri, onog dana kada mi se
ivot iz korijena promijenio zbog jedne knjige, instinktivno poslao
pozdrav. Na umu mi je bila udna elja; jo jednom izbliza vidjeti
stvari koje sam vidio u njegovoj kui kad sam ga zadnji put posjetio s
ocem: kanarince u krletci, barometar na zidu, slike eljeznice koje su
visjele paljivo uokvirene, komodu s vitrinom u kojoj su s jedne
strane stajale aice za likere, minijaturni vagoni, srebrne posude za
eer, kontrolorske spravice za ponitavanje karata, medalje za slubu
u eljeznici, a s druge etrdeset ili pedeset knjiga, nikad koriteni
samovar stajao je na vrhu, na stolu igrae karte... Kroz poluotvorene
zastore vidio sam Svjetlost televizora u sobi, ali ne i televizor.
Odjednom sam se, voen odlunou za koju ne znam odakle se
stvorila, popeo na zid koji je dijelio vrt zgrade od plonika i vidio
glavu udovice strike Rifkija eljezniara, tete Ratibe, i televizor koji je
gledala. Dok je sjedila pod kutom od etrdeset pet stupnjeva okrenuta
prema muevoj praznoj fotelji i gledala televiziju, uvlaila je glavu
meu ramena, ba kao moja majka. No umjesto da plete poput moje
majke, puila je duboko uvlaei dim.
Moj otac je prole godine umro od srca. Striko Rifki eljezniar
umro je godinu dana prije, ali nasilnom smru. Jedne noi je na putu
prema kafiu stradao od metka. Ubojica nije uhvaen. Spominjala se
ljubomora, no moj otac u posljednjih godinu dana ivota u to nikad
nije povjerovao. Nije imao djece.
U pono, kad je moja majka ve davno bila zaspala, sjeo sam za
stol uspravan kao svijea, i dok sam promatrao knjigu koja je stajala
oslonjena na moje ruke, zapea i dlanove, polako, uzbueno i
radosno sam zaboravio na svjetla susjedstva i grada koja su se gasila,
na melankoliju pustih vlanih ulica, na povike prodavaa boze koji je
prolazio zadnji put, na dvije-tri vrane koje su u pogreno vrijeme
zakrijetale, na klopot beskrajno dugakih teretnih vlakova koji su
poeli prolaziti nakon zadnjeg prigradskog vlaka i na sve ono to u
pono nae susjedstvo ini mojim, i potpuno se predao svjetlu knjige.
Tako su rukovi, vrata kina, prijatelji s fakulteta, dnevne novine,
gazirani sokovi, nogometne utakmice, redovi u predavaonici, trajekti,
lijepe djevojke, snovi o srei, moja budua djevojka i ena, moj radni
stol, moja jutra i doruci, moje autobusne karte i sitni problemi,
nedovrene zadae iz statike, stare hlae, moje lice, pidame i noi,
asopisi uz koje sam masturbirao, cigarete, pa ak i moj vjerni krevet
koji me iza lea ekao kao mjesto najsigurnijeg zaborava, koji su do
toga dana sainjavali sav moj ivot i snove, u potpunosti nestali iz
mojeg uma, a ja sam se zatekao kako lutam ondje, u toj zemlji od
svjetla.
 2

Sutradan sam se zaljubio. Taj me osjeaj potresao koliko i

svjetlost koja je iz knjige prtala u moje lice, i svom mi silinom ukazao
na to da je ivot odavno poeo.
im sam se ujutro probudio, razmislio sam o svemu to mi se
dogodilo prethodnog dana i shvatio da nova zemlja, ija su se vrata
preda mnom otvarala, nije bila samo kratkotrajan plod moje mate,
ve da je jednako stvarna koliko i moje tijelo, ruke i noge. Kako bih se
spasio od neizdrivog osjeaja samoe koji me obuzeo, morao sam
nai one koji su bili poput mene.
Snijeg koji je naveer padao prekrio je prozorske daske,
nogostupe i krovove. Obasjana bijelom i uznemirujuom dnevnom
svjetlou, otvorena knjiga na stolu djelovala je nevinije i
jednostavnije. To ju je inilo jo stranijom.
Pa ipak, kao i svakoga jutra uspio sam dorukovati s majkom,
prolistati Milijet, osjeajui miris pohanog kruha te baciti pogled na
tekst Delala Salika{1}. Dok sam jeo sir i ispijao aj imao sam osjeaj
kao da se nita nije promijenilo, nasmijeio sam se majci ije je lice
bilo vedro. inilo se da me zveckanje alica, ajnika i liica te
kamion prodavaa naranaa na ulici ele obavijestiti da e ivot tei
kao i prije, no nisu me prevarili. Bio sam toliko siguran da se ivot
potpuno promijenio, da mi ni teki, troni oev kaput, nije djelovao
staro.
Proetao sam do postaje te vlakom stigao do trajekta. Iskrcao
sam se na pristanitu u Karakoju, gurajui se laktovima uspeo se
stubama, uao u autobus i doao na Taksim. Dok sam hodao prema
Takili zastao sam na trenutak i pogledao Ciganke koje su prodavale
cvijee. Jesam li mogao povjerovati da e ivot ostati isti? Jesam li
mogao zaboraviti knjigu koju sam proitao? U jednom mi se trenutku
sve to uinilo toliko stranim, da sam poelio pobjei.
Na predavanju iz mehanike optereenja u biljenicu sam posve
ozbiljno zapisivao brojke, formule i izvode koji su se nalazili na ploi.
Kada elavi profesor ne bi nita pisao po ploi, prekriio bih ruke i
sluao njegov ugodan glas. Nisam bio siguran sluam li ga ili
oponaam sve druge studente Odsjeka za graevinu pri Tehnikom
sveuilitu koji se samo prave da ga sluaju. Uskoro sam shvatio da je
stari svijet jednako beznadan kao i ovaj koji me okruuje. Srce mi je
poelo brzo tui, zavrtjelo mi se u glavi, kao da mojim venama tee
svjea krv, te sam s uitkom osjetio kako se snaga svjetlosti iz knjige,
koja je prtala u moje lice, preko zatiljka polako iri mojim tijelom.
Jedan nov svijet ponitio je sve to postoji te je ak i sadanjost
pretvorio u prolost. Sve to sam vidio i dotaknuo bilo je toliko staro
da je bilo vrijedno aljenja.
Prvi sam put vidio tu knjigu dva dana ranije u rukama jedne
studentice arhitekture. Namjeravala je neto kupiti u kantini na katu
te je traila novanik, meutim nije mogla pretraiti torbu jer je u ruci
drala knjigu. Morala ju je staviti na stol za kojim sam sjedio, a ja sam
je nakratko pogledao. Djevojka je potom uzela knjigu i stavila je u
torbu. Sluajnost koja je promijenila cijeli moj ivot nije bila nita vie
od toga. Sljedei put ugledao sam tu knjigu na povratku kui, meu
starim knjigama, brourama, pjesnikim zbirkama, knjigama o
proricanju budunosti te ljubavnim i politikim romanima izloenima
na ulici, i tada sam je kupio.
Kada se u podne oglasilo zvono, veina studenata potrala je
prema stubama kako bi stali u red za jelo u kantini, a ja sam ostao
sjediti u tiini. Kasnije sam proetao hodnicima, siao do kantine,
proao kroz dvorite, hodao meu stupovima, bacio pogled na drvee
pokriveno snijegom u parku prekoputa, ulazio u prazne
predavaonice te u zahodu popio vodu. Proetao sam gotovo cijelom
zgradom. Djevojke nije bilo nigdje, meutim nisam se brinuo.
U hodnicima je nakon ruka vladala jo vea guva. Proetao
sam odsjekom Arhitekture, uao u crtaonu, gledao kako se na
stolovima za crtanje igraju kovanicama, sjeo u kut te proitao novine
ije sam razbacane stranice sakupio. Ponovo sam proetao hodnicima,
penjao se i silazio stubama te sluao razgovore o nogometu, politici i
jueranjem tv programu. Pridruio sam se drutvu koje je zbijalo ale
na raun jedne filmske zvijezde koja je odluila da e dobiti dijete,
dodavao im upalja i cigarete, sluao vic koji je ispriao jedan od
studenata i uza sve to dobronamjerno odgovarao svima koji bi me u
prolazu pitali jesam li vidio ovoga ili onoga. Kada ne bih mogao nai
prijatelje s kojima bih proveo vrijeme, ni prozor kroz koji bih gledao,
te kada moja etnja ne bi imala cilj, poeo bih brzo hodati kao da mi je
neto vano palo na pamet i kao da sam u velikoj urbi. Budui da
nije bilo jasno kamo idem, kada bih se zatekao pred vratima knjinice,
doao na polukat ili sreo nekoga tko bi me traio cigaretu, promijenio
bih smjer, uao u masu i stao da zapalim jo jednu cigaretu. Ba kada
sam namjeravao pogledati novi oglas na oglasnoj ploi, srce mi je
poelo brzo kucati, izdalo me i ostavilo bespomonog. U velikoj grupi
studenata ugledao sam djevojku u ijoj sam ruci vidio knjigu. Kao u
snu, sporim se koracima udaljavala od mene i tako me pozivala.
Izgubio sam glavu, dobro sam znao da vie nisam svoj. Prepustio sam
se i potrao za njom.
Nosila je haljinu koja je bila blijeda kao da je bijela, ali nije bila ni
bijela ni neke druge boje. Sustigao sam je prije nego to je dola do
stuba. Kada sam je pogledao iz neposredne blizine, lice mi je obasjala
Svjetlost snana poput one koja je prtala iz knjige, no bila je posve
njena. Bio sam svjestan svega i nalazio sam se na pragu novog
ivota. Bio sam na vrhu prljavih stuba i ivio ivot poput onog iz
knjige. Svaki put kada sam pogledao u tu svjetlost, bio sam svjestan
da me srce nee posluati.
Rekao sam joj da sam proitao knjigu. Rekao sam joj da sam je
proitao nakon to sam je vidio u njenoj ruci. Prije nego to sam je
proitao, ivio sam u jednom svijetu, a nakon to sam je proitao, u
posve drugom svijetu. Morali smo razgovarati, jer sam u tom svijetu
bio posve sam.
Idem na predavanje, rekla je.
Jako sam se iznenadio. Djevojka je to moda i shvatila, jer je na
trenutak razmislila.
Dobro, moemo pronai neku praznu predavaonicu i
porazgovarati, rekla je odluno.
Pronali smo praznu predavaonicu na drugom katu. Dok smo
ulazili, noge su mi se tresle. Nisam znao kako u opisati svijet o kojem
mi je govorila knjiga. Knjiga je razgovarala sa mnom kao da apue i
otvorila vrata tog novog svijeta kao da odaje tajnu. Rekla mi je da se
zove Danan{2}, a ja sam njoj rekao svoje ime.
to te vee uz tu knjigu? pitala je.
Anele, elio sam joj nadahnuto odgovoriti: injenica da si je ti
proitala. Bio sam posve zbunjen; odakle sad taj aneo?! Uvijek se
zbunim, ali kasnije mi netko pomogne, moda ba aneo.
Nakon to sam je proitao, ivot mi se posve promijenio,
rekao sam. Moja soba, dom i svijet prestali su biti moji. Imao sam
osjeaj da sam stranac u nekom drugom svijetu. Prvi put sam je vidio
u tvojoj ruci, sigurno si je i ti proitala. Priaj mi o svijetu u koji si
otila i iz kojeg si se vratila. Reci mi to moram uiniti da uem u taj
svijet. Objasni mi zato smo jo uvijek ovdje. Reci mi kako to da mi taj
svijet moe biti blizak kao vlastiti dom, a vlastiti dom nepoznat kao i
sav svijet.
Tko zna to sam joj jo namjeravao rei u istom stilu i ritmu, no
u jednome trenutku kao da sam ostao zaslijepljen. Siva svjetlost
zimskog podneva bila je toliko sjajna, da se inilo kako su prozori
male predavaonice koja je mirisala na kredu od leda. Sa strahom sam
joj pogledao u lice.
to bi uinio da moe ui u svijet iz knjige? pitala je.
Lice joj je bilo blijedo, kosa i obrve smei, a pogled blag. Ako je i
dola iz tog svijeta, vie je izgledala kao da je sainjena od sjeanja na
njega. Ako je dola iz budunosti, nosila je brige i tugu vezane uz nju.
Gledao sam je, ali nisam bio svjestan toga; kao da se bojim da e
situacija biti stvarnija ako nastavim gledati.
Uinio bih sve da mogu pronai svijet iz knjige, rekao sam.
Ljupko me pogledala, smijeei se jedva primjetno. Kako da se
ponaate kada vas djevojka neobine ljepote tako pogleda? Kako
trebate drati ibicu, zapaliti cigaretu, i gledati kroz prozor? Kako
trebate razgovarati s njom? Kako se morate drati i disati? To ne
poduavaju u ovim predavaonicama. Oni poput mene u takvim se
beznadnim situacijama skvre pokuavajui sakriti lupanje srca.
to to sve moe uiniti? pitala me. Sve... rekao sam i
zautio oslukujui otkucaje svoga srca.
Ne znam zato su mi se u glavi pojavile slike putovanja koja su
toliko duga da nikada nee prestati, mitskih kia koje ne prestaju
padati, izgubljenih ulica koje vode jedna u drugu, tunih stabala,
blatnih rijeka, vrtova i raznih zemalja. Morao sam otii onamo kako
bih je jednog dana mogao zagrliti.
Bi li, na primjer, riskirao ivot?
Bih.
ak i da zna da postoje ljudi koji ubijaju one koji su proitali
tu knjigu?
Nastojao sam suspregnuti smijeak, s obzirom na to da je budui
inenjer u meni rekao Naposljetku, to je samo knjiga!, meutim Danan
me je pomno promatrala. U panici sam pomislio kako se nikada neu
moi pribliiti ni svijetu iz knjige ni njoj ako uinim i najmanju
pogreku.
Ne mislim da e me netko ubiti, rekao sam oponaajui neki
nepoznat glas. ak i kada bi to bilo tako, ne bih se bojao smrti.
Njezine oi boje meda zasjale su na blijedoj svjetlosti koja je
dopirala kroz prozor. Misli li da taj svijet postoji ili misli da je rije
o svijetu iz mate koji postoji samo u knjizi? Taj svijet postoji,
rekao sam. Toliko si lijepa da znam kako dolazi iz tog svijeta.
Napravila je dva brza koraka prema meni. Objema me rukama
primila za glavu i poljubila. Njezin je jezik na trenutak ostao na mojim
usnama. Povlaila se sve dok je nisam uhvatio rukama.
Vrlo si hrabar, rekla je.
Osjetio sam miris lavande, miris kolonjske vode i kao pijan
zakoraio sam prema njoj. Ispred vrata su prolazila dva studenta i
nadvikivala se.
ekaj. Molim te, sluaj me, rekla je. Sve to to si mi rekao
mora rei i Mehmetu. On je bio otiao u svijet o kojem govori knjiga i
vratio se. Razumije li da on dolazi iz tog svijeta? Meutim ne vjeruje
da drugi mogu povjerovati u tu knjigu, ni otii u taj svijet. Doivio je
strane stvari i prestao vjerovati. Moe li mu to ispriati?
Tko je Mehmet?
Deset minuta prije prvog predavanja budi ispred predavaonice
201, rekla je te u trenu izala kroz vrata i nestala.
Predavaonica je bila prazna, kao da ni ja nisam bio u njoj. Nitko
me nije tako poljubio niti me itko tako gledao. Opet sam ostao sam.
Bojao sam se, mislio sam da je vie nikada neu vidjeti i da vie
nikada neu biti u stanju stati na noge. elio sam potrati za njom, ali
srce mi je kucalo toliko brzo da sam se bojao udahnuti. Posve bijela
svjetlost nije zaslijepila samo moje oi, ve i moj um. Pomislio sam da
je razlog tome knjiga i tako sam jasno shvatio koliko volim tu knjigu i
koliko elim biti ondje, u tom svijetu, da sam na trenutak pomislio
kako u zaplakati. Njezino postojanje davalo mi je snagu. Znao sam
da e me ta djevojka ponovo zagrliti. Mislio sam da me cijeli svijet
napustio.
Kroz prozor su dopirali zvukovi, pogledao sam van. Grupa
studenata graevine grudala se i dovikivala na rubu parka.
Pogledao sam ih, ali ih nisam vidio niti sam ih razumio. Vie
uope nisam bio dijete. Nestao sam.
To e se dogoditi, ili se ve dogodilo, svima nama u jedan posve
obian dan. U trenutku kada nam je glava puna novinskih vijesti,
buke koju proizvode automobili, tunih rijei, a u depovima nam se
nalaze iskoritene karte za kino i prosuti duhan te kada mislimo da
inimo najobinije korake, postanemo svjesni da smo odavno otili
nekamo drugamo te da se ne nalazimo ovdje, na mjestu na koje su
nas doveli nai koraci. Odavno sam otiao, otopivi se iza prozora
u posve blijedoj boji. Tada trebamo zagrliti neku djevojku i zasluiti
njezinu ljubav, ne bismo li se mogli vratiti u zemlju u koju elimo ui.
Kako li je samo moje srce, koje se nije zaustavljalo, nauilo sve te
mudrosti! Zaljubio sam se, namjeravao sam se prepustiti glasu srca.
Pogledao sam na sat. Ostalo je jo osam minuta.
Poput sablasti hodao sam hodnicima visokih stropova, i na
udan nain osjeao da imam samo jedno tijelo, jedan ivot, jedno lice
i jednu priu. Bih li je mogao sresti u svoj toj masi ljudi? Ako je
sretnem, to u joj rei? Nisam se mogao sjetiti kako mi izgleda lice.
Uao sam u zahod pored stuba i pogledao usne koje je maloprije
poljubila. Majko, zaljubio sam se, majko nestajem, bojim se, ali za nju
bih bio u stanju sve uiniti. Pitat u je tko je taj Mehmet, zato se boji i
tko su ti koji ele ubiti one koji proitaju tu knjigu. Ne bojim se
nikoga. Ako si proitala knjigu ni ti se, poput mene, nee bojati.
Susreo sam se s velikom skupinom studenata, i najednom sam
shvatio da opet brzo hodam, kao da moram obaviti neto vano.
Uspeo sam se na drugi kat i proao kraj visokih prozora koji su
gledali prema unutranjem dvoritu u kojem se nalazio zdenac.
Hodao sam, zaboravljajui na sebe i mislei samo na Danan. Proao
sam izmeu svojih kolega, ispred predavaonice u kojoj sam imao
predavanje. Znate li da me maloprije jedna lijepa djevojka poljubila?
Noge su me brzim koracima vodile u budunost. U toj su se
budunosti nalazile mrane ume, hotelske sobe, matanja obojena u
ljubiastu i plavu boju, ivot, spokoj i smrt.
Tri minute prije poetka predavanja doao sam pred
predavaonicu dvjesto jedan i prije nego to sam ugledao Danan,
shvatio tko je Mehmet. Lice mu je bilo blijedo, bio je visok, mrav,
zamiljen te umoran ba kao i ja. Kao kroz maglu sam se prisjeao da
sam ga ve negdje vidio sa Danan. Ovaj zna vie od mene, i proivio
je vie od mene, ak je i godinu ili dvije stariji od mene, pomislio sam.
Ne znam kako me prepoznao. Stali smo sa strane, pored
ormara.
Proitao si knjigu, rekao je. to si pronaao u njoj?
Novi ivot.
Vjeruje li u to?
Vjerujem.
Koa na njegovom licu izgledala je toliko ispijeno da sam se
uplaio svega to je doivio. Sluaj, i ja sam bio povjerovao. Mislio
sam da sam pronaao taj svijet. Vozio sam se autobusima, iao od
grada do grada, mislio sam da u nai tu zemlju, ljude i ulice. Vjeruj
mi, smrt je zadnja postaja. Okrutno ubijaju. ak nas i sad moda
prate.
Nemoj ga plaiti, rekla je Danan.
Uslijedila je tiina. Mehmet me pogledao kao da me ve
godinama poznaje. Kasnije sam pomislio da sam ga razoarao.
Ne bojim se, rekao sam i pogledao Danan. Mogu ii do
kraja, rekao sam odluno poput mukarca iz nekog filma. Dananino
nevjerojatno tijelo bilo je udaljeno dva koraka od mene. Stajala je
izmeu nas, ali bila je blie njemu.
Nije to nita zbog ega bi se trebalo ii do kraja, rekao je
Mehmet. To je samo knjiga, plod mate, netko je sjeo i napisao je.
Moe je samo iznova itati.
Reci i njemu ono to si meni rekao, rekla je Danan.
Taj svijet postoji, rekao sam. elio sam primiti Dananine
lijepe ruke i povui je, no zastao sam. Pronai u ga.
Taj svijet ne postoji, sve je to samo pria. Moe je smatrati
predstavom koju je neka stara budala izvela za djecu. Budui da je
zabavio djecu, poelio je napisati i knjigu za odrasle. Pitanje je zna li i
on sam to ona znai. Ako je proita, zabavit e se, no ako
povjeruje u nju, unitit e ti ivot.
Ondje postoji jedan svijet, znam da u pronai nain da odem
onamo, rekao sam poput odlunih budala iz filmova. U tom sluaju,
dovienja.
 Okrenuo se i pogledao Danan kao da joj eli kazati: Rekao sam
ti. Spremao se otii, no zastao je i upitao me: Kako moe biti toliko
siguran da taj ivot postoji?
Zato to mi se ini da knjiga pria moju priu. Prijateljski se
nasmijeio i otiao.
ekaj, nemoj ii. Je li ti to deko? upitao sam Danan. Svidio
si mu se. On se ne boji za sebe, ve za takve kao to smo ti i ja.
Je li ti to deko? Nemoj otii prije nego to mi sve objasni.
Potrebna sam mu, rekla je.
Toliko sam puta u filmovima ve bio uo tu reenicu da sam s
uzbuenjem i vjerujui u to rekao: Ako me ostavi, umrijet u.
Nasmijala se i s velikom skupinom studenata ula u
predavaonicu 201. Na trenutak sam poelio za njima ui na
predavanje. Kroz iroke prozore predavaonice s pogledom na hodnik
vidio sam njih dvoje meu studentima koji su nosili svjetlosmee
haljine i traperice. Nali su klupu i sjeli. Bez rijei su ekali poetak
predavanja. Danan je najednom laganim pokretom zataknula svoju
smeu kosu iza uiju, a jo jedan dio moga srca otopio se i otiao u
nepovrat. Za razliku od onoga to za ljubav kau u filmovima, osjeao
sam se bijedno, slijedei noge prema mjestu na koje su me vodile.
to misli o meni? Koje su boje zidovi njezine kue? O emu
razgovara s ocem? Sjaji li se njihova kupaonica? Ima li brata ili sestru?
to jede za doruak? Jesu li njih dvoje par? Zato me poljubila?
Mala predavaonica u kojoj me poljubila bila je prazna. Uao sam
u nju poput poraenog vojnika, ali odluan u elji da krenem u novu
bitku. U praznoj predavaonici samo jeka mojih koraka, moje uboge
ruke koje otvaraju kutiju cigareta, miris krede i svjetlost bjelja od leda.
Naslonio sam elo na prozor. Zar je to bio taj novi ivot na ijem sam
se pragu jutros vidio? Bio sam umoran od razmiljanja, ali je budui
inenjer u jednom kutku moga uma ipak radio logian izraun: Nisam
u stanju otii na svoje predavanje, priekat u ih. Izai e za dva sata.
Prislonio sam elo na prozor. Nisam znao koliko je vremena
prolo, saalijevao sam se i to mi se svidjelo. Ba kad sam pomislio da
e mi se oi orositi, poeo je sipiti snijeg noen laganim vjetrom.
Dolje, izmeu stabala javora i kestena, na padini koja se sputala
prema Dolmabaheu, sve je bilo posve mirno. Stabla ne znaju da su
stabla, pomislio sam. S grana pokrivenih snijegom poletjele su vrane.
U udu sam ih pogledao.
Promatrao sam pahuljice. Padale su njiui se lagano te su u
jednom trenutku, kao da nisu znale to bi, poele slijediti ostale
pahuljice, a kasnije, kada su postale neodlune, zapuhao je jedva
primjetan vjetar i odnio ih. S vremena na vrijeme, pokoja se pahuljica
zanjihala i ostala nepomina u zraku te bi kao da je od neega
odustala ili pak promijenila miljenje, polako krenula natrag k nebu.
Vidio sam da puno pahuljica ne zavrava u blatu i na asfaltu, nego da
se uspinju.
Tko je primijetio da zavretak parka, koji s dvije strane sijeku
asfaltirani puteljci oblikujui trokut, upuuje na Djevojaku kulu? Tko
je vidio da istoni vjetar ve godinama savreno simetrino savija
borove koji rastu uz rub plonika i tako oblikuje osmerokut iznad
postaje za minibus? Tko se, vidjevi na ploinku ovjeka s ruiastom
vreicom u ruci, sjetio da polovica stanovnika Istanbula ee ulicama i
nosi plastine vreice? Anele, tko je uope, vidjevi tragove gladnih
pasa i ljudi koji skupljaju prazne boce u beivotnim gradskim
parkovima prekrivenim snijegom i pepelom, pomislio na tvoje
znakove? Zar sam na taj nain trebao upoznati novi svijet ija mi je
vrata, kao da otkriva tajnu, otvorila knjiga koju sam kupio na ulici?
Na svjetlosti koja je postajala olovno siva i snijegu koji je sve jae
padao, Dananinu sjenu nisu prvo ugledale moje oi, ve usplahireno
srce. Nosila je ljubiasti kaput. To je znailo da je moje srce zapamtilo
kaput po neemu loem, a da ja to nisam znao. S njom je bio Mehmet
koji ju je slijedio poput kakvog zloduha, ne ostavljajui trag u snijegu.
Poelio sam potrati i sustii ih.
Zaustavili su se na mjestu na kojem su prije dva dana bile
izloene knjige i poeli razgovarati. Osim to su razgovarali, pokreti
njihovih ruku i nain na koji se Danan ranjivo povlaila, ukazivali su
i na to da se svaaju. inili su to poput ljubavnika naviknutih na
svau.
Poslije su poeli hodati te su se opet zaustavili. Bio sam vrlo
daleko od njih, ali zbog naina na koji su stajali i pogleda koji su im
upuivali prolaznici koji su hodali nogostupom, mogao sam posve
jasno razabrati da su se estoko posvaali.
Ni to nije dugo trajalo. Danan se okrenula i dok je hodala
prema meni i Takili, Mehmet je nakratko pogledao prema njoj te
otiao u smjeru Taksima. Srce mi je opet poelo brzo kucati.
Tada sam vidio da mukarac s plastinom vreicom ruiaste
boje, koji je na postaji ekao minibus za Sarijer, prelazi ulicu. To nije
bilo ono to bi trebale zamijetiti oi fokusirane na elegantan hod lijepe
sjene u ljubiastom kaputu, ali neto u pokretima tog mukarca, koji je
u ruci nosio plastinu vreicu i trei prelazio ulicu, privlailo je
panju poput pogrene note u skladbi. Dva koraka prije nego to je
preao na nogostup izvadio je pitolj i uperio ga u Mehmeta. Mehmet
ga je primijetio.
Prvo sam vidio da je Mehmet pogoen, a zatim uo pucanj.
Nakon to sam uo drugi pucanj, pomislio sam da u uti i trei.
Mehmet je posrnuo i pao. ovjek je bacio plastinu vreicu i potrao
prema parku.
Danan mi se pribliavala istim nesretnim, elegantnim, kratkim
koracima. Nije ula pucnje. Kamion pokriven snijegom, koji je
prevozio narane, veselo i uz puno buke uao je u raskrije. Svijet kao
da se pokrenuo.
Vidio sam strku na postaji minbuseva. Mehmet je ustajao.
Mukarac koji je bacio plastinu vreicu, trao je u daljini, poskakujui
u parku kroz snijeg na padini prema stadionu Inonu, poput klauna
koji eli zabaviti djecu, a dva su ga razigrana psa slijedila.
Morao sam potrati, spustiti se na ulicu, doekati Danan i rei
joj to se dogodilo, no stao sam i promatrao Mehmeta kako se njie i
zbunjeno promatra okolinu. Koliko? Dugo, sve dok Danan nije zala
za ugao Takile i kada je vie nisam vidio.
Potrao sam, siao stubama i proao izmeu policajaca u civilu,
studenata te podvornika koji su stajali na vratima. Kada sam doao do
glavnih vrata, Danan nije bila ondje, niti je ita upuivalo na to gdje
bi se mogla nalaziti. Poeo sam se urno uspinjati ulicom. Kada sam
stigao do raskrija, nisam vidio nita to je bilo vezano uz prizor
kojem sam svjedoio, niti sam ikoga sreo. Ondje nisu bili ni Mehmet
ni plastina vreica ovjeka koji je pucao.
Mjesto na koje je Mehmet pao bilo je blatnjavo zbog snijega koji
se otopio. U blizini su proli dvogodinje dijete s kapom na glavi i
njegova otmjena, lijepa majka.
Mama, kamo je pobjegao zec? pitalo je dijete. Potrao sam na
drugu stranu, prema postaji minibuseva. Svijet je opet bio obavijen
tiinom i nezainteresiranou stabala. Dva vozaa na postaji, koji su
bili nalik jedan drugom kao jaje jajetu, nisu se mogli prestati uditi
mojim pitanjima, nisu nita znali. Ni konobar s licem razbojnika, koji
im je donio aj, nije nita uo, ali se uope nije iznenadio. Policajac sa
zvidaljkom u ruci pogledao me kao da sam ja taj koji je povukao
okida. Na boru iznad moje glave, skupile su se vrane. U posljednjem
sam trenutku gurnuo glavu u minibus koji je kretao i uurbano
postavljao pitanja. Jedna starija ena je odgovorila: Mladi i djevojka
su se ondje ukrcali u taksi i otili.
Prstom je pokazala prema Taksimu. Znajui kakvu glupost
inim, potrao sam u tom smjeru. U guvi, meu svim prodavaima,
automobilima i prodavaonicama pomislio sam da sam posve sam. Ba
kada sam pomislio zai u Bejoglu, neto mi je palo na pamet. Trao
sam od avenije Siraselviler do zgrade hitne pomoi te sam poput
bolesnika kojem je hitno potrebna pomo utrao unutra kroz ulaz za
hitne sluajeve, ravno u miris etera i joda.
Vidio sam mukarce u rastrganim hlaama, s dijelovima tijela u
gipsu, koji su bili obliveni krvlju. Tu su bili i oni koji su imali
problema s probavom i koji su se otrovali, ija su lica bila ljubiasta.
Nakon to su im isprali eluce, polegli su ih na nosila i ostavili na
zraku izmeu tegli s ciklamama koje su stajale u snijegu. Pokazao sam
put ljubaznom debelom gospodinu, koji je idui od vrata do vrata
traio deurnog lijenika. U aci je drao kraj ueta za vjeanje rublja
koje je vrsto zavezao oko ruke kako ne bi iskrvario. Vidio sam i stare
prijatelje koji su, nakon to su jedan drugoga izboli istim noem,
sjedili nasuprot deurnog policajca i ispriavajui se zbog toga to su
zaboravili donijeti no, posluno davali iskaz. Prije nego to sam
doao na red, od medicinskih sestara doznao sam da ranjeni student
u pratnji djevojke smee kose danas nije zatraio pomo.
Kasnije sam svratio i u bolnicu na Bejogluu i ondje kao da sam
vidio iste one prijatelje koji su jedan drugoga izboli noem, djevojke
koje su pokuale poiniti samoubojstvo popivi tinkturu joda, egrte
kojima je ruku ili prst zahvatio stroj te iste one putnike koji su se
stiskali izmeu trajekta i pristanita ili autobusa i postaje. Paljivo sam
prouio popis primljenih pacijenata, dao iskaz policajcu koji je
sumnjao u moje sumnje te se uplaio da u zaplakati nakon to sam
osjetio miris kolonjske vode s mirisom lavande, kojom je ruke svih nas
obilno popricao jedan sretni otac, prije nego to se uspeo u rodilite.
Dok je padao mrak, vraao sam se na mjesto zloina. Proao
sam izmeu minibusova i uao u park. Vrane su prvo ljutito oblijetale
iznad moje glave, a kasnije su se sakrile na grane i paljivo me
promatrale. Moda sam se i nalazio usred gradske vreve, no
povukavi se na osamu uo sam samo tiinu, poput ubojice koji je
nekoga izbo noem. U daljini je gorjelo blijedouto svjetlo
predavaonice u kojoj me Danan poljubila; vjerojatno je trajalo
predavanje. Stabla ija me bespomonost jutros iznenadila, pretvorila
su se u ogromne i okrutne jablane. Gazio sam po snijegu koji mi je
ulazio u cipele i pronaao tragove mukarca koji je s plastinom
vreicom u ruci trao, poskakujui sretno poput klauna. Kako bih se
uvjerio u to da njegovi tragovi postoje, Slijedio sam ih do donje ceste.
Kasnije sam krenuo natrag. Dok sam se uspinjao, vidio sam se da su
se tragovi mukarca koji je bacio plastinu vreicu odavno pomijeali
s mojima. Odjednom su iz grmlja izala dva tamna psa, koji su bili
krivi koliko i ja i koji su ba kao i ja bili svjedoci svega, i u strahu
pobjegla. Na trenutak sam stao i pogledao u nebo, bilo je tamno
koliko i ti psi.
Majka i ja smo za vrijeme veere gledali televiziju. Ljudi koji bi
se svako malo pojavljivali na ekranu te vijesti o ubojstvima,
nesreama i poarima djelovali su mi daleko i nerazumljivo, poput
olujnih valova koji se pojavljuju na malom dijelu mora meu svim
ostalim valovima. Pa ipak, u meni se neprestano javljala elja da
budem ondje, da budem dio tog udaljenog mora sive boje. Slika na
ekranu crno-bijelog televizora, ija antena nije bila dobro namjetena,
lagano je poigravala, no nije se pojavio nitko tko bi spomenuo
ubijenog studenta.
Nakon veere, zatvorio sam se u sobu. Uplaio sam se knjige
koju sam ostavio otvorenu na stolu. U njezinu se zovu i mojoj rastuoj
elji da joj se vratim i predam u potpunosti, oitovala neka sirova
snaga. Pomislivi da se neu moi obuzdati, izaao sam na ulicu.
Hodao sam ulicama prekrivenim blatom i snijegom, sve do mora.
Tama mora dala mi je snagu.
im sam se vratio kui, voen tom snagom sjeo sam za stol i kao
da tijelo preputam nekoj svetoj dunosti, zgrabio Svjetlost koja je iz
knjige prtala u moje lice. Svjetlost isprva nije bila snana, no kako
sam itao rijei i okretao stranice, obavila me tolikom silinom da sam
osjetio kako se cijelo moje bie otapa i nestaje. itao sam do jutra
osjeajui neutaivu elju da potrim, te bol u trbuhu koju su
uzrokovali nestrpljivost i uzbuenje
 3

Dane koji su slijedili proveo sam traei Danan. Dva se dana

nije pojavila u Takili. U poetku sam njezinu odsutnost doivljavao
razumljivom i mislio da e doi, ali onaj stari svijet koji se nalazio pod
mojim nogama polako je nestajao. Bio sam umoran od traenja,
osvrtanja i nadanja. Bio sam opasno zaljubljen, a uz to sam se pod
utjecajem knjige koju sam svake noi do jutra itao osjeao sam
samcat. Bio sam bolno svjestan da se ovaj svijet sastoji od slojeva
prizora, niza protumaenih znakova i povee skupine slijepo
prihvaenih navika. Da se pravi svijet i ivot nalaze u svemu tome ili
izvan, ali negdje u blizini. Shvatio sam da mi nitko osim Danan nee
pokazati put.
Paljivo sam itao sve novine koje su punili detalji o politikim
ubojstvima, onima obinima koja su posljedica pijanstva, krvavim
nesreama i poarima, gradske vijesti i tjednike, ali nigdje nisam
uspijevao pronai trag. Nakon to bih cijele noi itao knjigu, oko
podneva bih odlazio u Takilu i lutao hodnicima nadajui se da u je
sresti, da je moda upravo dola, svako malo svraao do kantine,
sputao se i penjao stubama, zastajao i pogledavao u dvorite, obilazio
knjinicu, prolazio meu stupovima, zastajao pred vratima
predavaonice u kojoj me poljubila, ako bi mi strpljenje dostajalo
odlazio na neko predavanje i tako ubijao vrijeme, a zatim izlazio iz
predavaonice kako bih ponovio istu etnju. Nisam imao to raditi
osim traiti, ekati i nou iznova itati knjigu.
 Nakon Tjedan dana pokuao sam se sprijateljiti s Dananinim
kolegama s predavanja. Pretpostavljao sam da ni ona ni Mehmet
nemaju puno prijatelja. Nekolicina ih je znala da Mehmet u hotelu na
Taksimu radi kao recepcionar i noni uvar, i da ondje negdje ivi, ali
mi nitko nije mogao rei nita o tome zato ovih dana ne dolazi u
Takilu. Jedna neprijateljski nastrojena djevojka koja je s Danan ila
u gimnaziju, ali se s njom ba i nije uspjela sprijateljiti, rekla mi je da
Danan ivi na Niantau. Druga djevojka mije ispriala da su jednom
do jutra pokuavale zavriti zadane nacrte i predati ih u roku, kao i to
da Danan ima naoitog i uglaenog starijeg brata koji radi s njihovim
ocem. inilo se da nju vie zanima brat nego Danan. Adresu nisam
dobio od nje, nego iz referade rekavi da elim kolegama poslati
estitke za Novu godinu.
Nou bih itao knjigu, do jutra, dok ne bih ostao sasvim iscrpljen
zbog boli u oima i nesanice. Ponekad bi mi se svjetlo koje mi je za
itanja udaralo u lice uinilo toliko jakim i toliko bljetavim da bih
pomislio da se cijeli moj duh i tijelo koje sjedi za stolom tope i nestaju,
i da sve to me ini mnome nestaje zajedno s tim svjetlom koje prti iz
knjige. Tada bi mi pred oima oivjele slike svjetla koje se iri i
obuhvaa me, prvo kao da se iz podzemlja probija kroz pukotinu, a
potom jaa i iri se toliko da obujmljuje cijeli svijet i mene na mom
mjestu u tom svijetu. Matao sam kako na ulicama te zemlje, u kojoj
kao da na trenutak vidim hrabre nove ljude, besmrtna stabla i
izgubljene gradove, susreem Danan i kako me ona grli.
Jedne veeri potkraj prosinca otiao sam u Dananinu etvrt, na
Nianta. Dugo sam neodluno hodao glavnom ulicom uz izloge
osvijetljene za Novu godinu i elegantne ene koje su se s djecom
vraale iz kupnje, i zadravao se pred izlozima novootvorenih
prodavaonica sendvia, trgovina koje prodaju novine i asopise,
slastiarnica i trgovina odjeom.
Dok su se trgovine zatvarale, a prepune ulice praznile,
pozvonio sam na vrata zgrade u jednoj od sporednih ulica. Vrata je
otvorila kuna pomonica. Rekao sam joj da sam Dananin prijatelj s
fakulteta. Povukla se u stan. Iz televizora je dopirao zvuk politikog
govora. Zauo sam apat. Pojavio se otac sa snjenobijelim rupcem u
ruci, visok, u bijeloj koulji, i pozvao me da uem. Znatieljna i
dotjerana majka, naoit brat i jedai stol ija je etvrta strana zjapila
prazna. Na televiziji su se emitirale vijesti.
Rekao sam da sam Dananin kolega s arhitekture, da ne dolazi
na predavanja, da su se svi kolege zabrinuli, da oni koji su je zvali
telefonom nisu dobili zadovoljavajui odgovor, i da je osim toga kod
nje jedna zadaa iz statike koju moram dovriti, te da se ispriavam
to je moram traiti natrag. S tronim kaputom mojeg pokojnog oca
prebaenim preko lijeve ruke, mora da sam izgledao kao bijesan vuk
umotan u izblijedjelu janjeu kou.
"Izgleda kao dobar deko, poeo je Dananin otac. Rekao je
da e biti otvoren prema meni i zamolio me da iskreno odgovorim na
pitanja. Osjeam li sklonost prema ljevici ili desnici,
fundamentalistima ili socijalistima, ili bilo kojem politikom
opredjeljenju? Ne! Jesam li povezan s politikim organizacijama na
sveuilitu ili izvan njega? Ne, ni to nisam.
Tiina. Majine obrve su se podignule s odobravanjem i
naklonou. Oeve oi boje meda, poput Dananinih, preletjele su
preko nasuminih prizora na televizoru, na trenutak odlutale u
nepostojee daleke krajeve i potom se odluno okrenule prema meni.
Danan je otila od kue, nestala je. Moda se i ne bi moglo rei
da je "nestala. Jednom u dva-tri dana bi, sudei po umu na liniji,
nazvala iz nekog udaljenog grada, rekla im da se ne brinu za nju, da
je dobro, i bez daljnjeg razgovora sputala slualicu ne uzimajui k
srcu oeva pitanja i navaljivanja kao ni majine molbe. Zbog toga su s
pravom posumnjali da njihovu ker iskoritavaju za mrane poslove
neke politike organizacije. Pomiljali su da se obrate policiji, ali su
odustali jer su oduvijek vjerovali u Dananinu inteligenciju i bili
sigurni da e se opametiti i sama se izvui iz nevolja u koje se uvalila.
Majka me pomno prouila, od odjee i frizure, i uspomene na oca
koju sam prebacio preko naslona fotelje, do cipela i planim glasom
zamolila da joj odmah kaem imam li neku informaciju ili slutnju koja
bi rasvijetlila ovu situaciju.
 Na lice sam navukao zbunjen izraz i rekao: Ne, gospoo,
nemam nikakvu ideju ni pretpostavku. Na trenutak smo se svi
zagledali u pladanj s burekom i salatu od mrkve na stolu. Naoit brat,
koji je s vremena na vrijeme ulazio u sobu, uz ispriku mi je priopio
da nije uspio pronai moju nedovrenu zadau. Natuknuo sam da bih
je moda uspio pronai da je sam potraim u sobi, no umjesto da mi
otvore spavau sobu svoje izgubljene keri, bez puno inzistiranja su
mi pokazali njezino prazno mjesto za jedaim stolom. Bio sam
ponosan zaljubljenik, odbio sam. Ipak, kad sam na izlasku iz sobe
ugledao uokvirenu sliku na klaviru, pokajao sam se. Na slici se
devetogodinja Danan, s kosom u pletenicama, u ljupkom
zapadnjakom kostimu anela s malim krilima koji je vjerojatno
navukla za neku osnovnokolsku predstavu, i sa sjetnim djejim
pogledom jedva primjetno smijei pored majke i oca.
Kako je samo neprijateljska i hladna bila no! Kako su samo
mrane ulice bile nesmiljene! U trenu sam shvatio zato su psi koji
prolaze u oporima toliko zbijeni jedni uz druge. Njeno sam
probudio majku koja je zaspala pred televizorom, dotaknuo njezin
uveli vrat, osjetio njezin miris i poelio da me zagrli. Kad sam se
zatvorio u sobu, jo jednom sam osjetio da e moj pravi ivot uskoro
poeti.
itao sam knjigu. itao sam je s potovanjem, pokoravajui joj
se, elei da me odvede iz ovog svijeta. Pred oima su mi se ukazale
nove zemlje, novi ljudi, novi prizori. Vidio sam oblake boje plamena,
mrana mora, ljubiasta stabla i crvene valove. Potom su se, kao to
se dogaalo nekih proljetnih jutara kad bi sunce zasjalo odmah poslije
kie, a ja proetao optimistinim i odlunim koracima, prljave
stambene zgrade, uklete ulice i mrtvi prozori odjednom povukli i
nestali, raznolike utvare u mome umu polako razile, a preda mnom
se, obasjana snijenobijelim svjetlom, pojavila ljubav. U naruju je
nosila maleno dijete, djevojicu iju sam uokvirenu sliku vidio na
klaviru.
Djevojica me gledala smijeei se. Moda je neto htjela rei.
Moda ve i jest, ali ja to nisam htio. Na tren sam se osjetio
bespomonim. Neki mi je unutarnji glas rekao da nikada neu biti dio
te slike, a ja sam to bolno prihvatio. Istodobno me obuzelo kajanje.
Tada sam, previjajui se od boli, vidio kako to dvoje na udnovat
nain nestaje u visini.
Te prikaze su na trenutak u meni pobudile takav uas da sam
se, kao prvog dana itanja, kao da se elim zatititi od svjetla koje
prti sa stranica, sa strahom odmaknuo od knjige.
Sjetno sam primijetio tiinu svoje sobe, spokoj koji mi prua stol,
mirnou svojih aka i ruku i kako je moje tijelo meu stvarima,
kutijom cigareta, karama, udbenicima, zastorima i krevetom
zaglavilo ovdje, u nekom drugom ivotu.
Osjeao sam njegovu toplinu i puls, i elio da se udalji od tog
svijeta, no istovremeno sam uo zvukove stambene zgrade i udaljene
uzvike prodavaa boze, i osjeao da su sjedenje i itanje knjige usred
noi u ovom svijetu, i postojanje u ovom trenutku, stvari koje se mogu
dokazati. Neko vrijeme sam samo sluao te zvukove - trube
automobila negdje u daljini, lajanje pasa, lagani povjetarac, razgovor
dvoje ljudi koji prolaze ulicom (sutra ujutro, rekao je jedan) i
kloparanje jednog od onih dugih teretnih vlakova koje je odjednom
zavladalo umovima noi. Puno kasnije, kada se na trenutak uinilo
da e se sve istopiti u potpunoj tiini, odjednom mi se pred oima
ukazala prikaza i shvatio sam kako mi se knjiga uvlai u duu. Dok mi
je lice bilo okrenuto prema svjetlu koje je izviralo iz nje, moja dua
kao da je bila potpuno prazan list. Mora da se tako sadraj knjige
postepeno prenosio u nju.
Posegnuo sam s mjesta na kojem sam sjedio i iz ladice izvadio
biljenicu. Bila je to biljenica na kvadratie, kupljena nekoliko
tjedana prije mojeg susreta s knjigom za kolegij statike, no nisam je
bio koristio. Otvorio sam prvu stranicu, udahnuo miris istog bijelog
papira, uzeo kemijsku olovku i reenicu po reenicu poeo zapisivati
ono to mi je govorila knjiga. Nakon to bih zapisao reenicu koju mi
je knjiga apnula, preao bih na sljedeu i zapisao je. Kada bi knjiga
prela na nov odlomak, i ja bih ga zapoeo, pa sam nakon nekog
vremena primijetio da sam u biljenicu zapisao rijei knjige onakvima
kakve jesu. Tako sam, zapisujui prvo jedan a potom drugi odlomak,
iznova oivljavao ono to mi je govorila knjiga. Neto kasnije sam
podigao glavu sa stranica koje sam ispisao i pogledao prvo knjigu, a
potom biljenicu. Biljenicu sam ispisivao ja, ali je sadraj bio jednak
onome u knjizi. To mi se toliko svidjelo da sam poeo tako pisati
svake veeri i pisao sve do ranih jutarnjih sati.
Vie uope nisam odlazio na predavanja. Uglavnom me uope
ne bi zanimalo gdje je koje predavanje nego bih lutao hodnicima kao
netko tko bjei od vlastitog duha i bez odmora jo jednom odlazio u
kantinu, potom na najvii kat, pa u knjinicu, pa u predavaonice i
onda opet u kantinu; i svaki put kada bih vidio da Danan nije ondje,
patio od duboke boli koja bi mi proela utrobu.
Kako su dani letjeli, tako sam se navikao na tu bol u trbuhu, pa
sam uspijevao ivjeti s njom i makar je malo kontrolirati. Moda je
brzi hod koristio, moda i puenje, no najvanije je bilo pronai male
stvari koje e mi zaokupiti panju: pria koju je netko ispriao, nova
ljubiasta olovka za crtanje, krhkost stabala pred prozorom, svako
novo lice koje bi na ulici iskrsnulo preda mnom udaljilo bi me makar
nakratko od svijesti o bolnoj gorljivosti i samoi koje su mi se iz
utrobe irile po cijelom tijelu. Kada bih doao na bilo koje mjesto na
kojem bih mogao susresti Danan, na primjer u kantinu, ne bih
odmah nestrpljivo pregledao cijeli prostor i tako odjednom potroio
sve mogunosti koje mi prua, nego bih prvo pogledao u kut u kojem
su brbljale djevojke odjevene u traper s cigaretama u rukama, a
istovremeno poinjao zamiljati kako Danan sjedi malo dalje, negdje
iza mene. U kratkome roku bih tako duboko povjerovao u tu
matariju da se ne bih okrenuo kako ne bi nestala, nego bih dugo
promatrao one koji stoje u redu na blagajni i one koji sjede za stolom
na koji je prije dva tjedna Danan spustila knjigu pred mene, i tako
zaradio jo nekoliko trenutaka sree u kojima je Dananina topla
prikaza treperila tik iza mene i jo snanije povjerovao u nju. Ona se
mojim ilama polako irila poput slatke tekuine, ali kada bih se
osvrnuo i vidio da iza mene nema ni Danan ni iega to bi mi
ukazalo na nju, zamijenio bi je otrov koji izjeda nutrinu.
 Puno puta sam sluao i itao da je ljubav slatka bol. Tih sam se
dana esto susretao s tim praznim rijeima koje su se nalazile u veini
knjiga o gatanju i u novinama, tik uz rubriku horoskop ili meu
slikama salata i receptima za kreme na stranicama dom-obitelj-
srea, jer su me, zbog eljeznih utega boli koje sam nosio u trbuhu,
oajnika usamljenost i ljubomora toliko otuile od ljudi i uinile
toliko beznadnim da sam poeo slijepo traiti pomo ne samo u
rubrikama o horoskopu i zvijezdama u novinama i asopisima, nego i
u nekim drugim znakovima: Ako je broj stuba koje vode na kat
neparan, Danan je gore... Ako se na vratima prvo pojavi ena, danas
u vidjeti Danan... Ako vlak krene prije nego nabrojim do sedam,
pronai e me i razgovarati sa mnom... Ako prvi izaem iz trajekta,
danas e se pojaviti.
Iz trajekata sam izlazio prvi. Nisam gazio po linijama izmeu
kamenih ploa. Utvrdio sam da je broj epova od sokova baenih na
pod kafia neparan. Popio sam aj sa egrtom zavarivaa koji je nosio
pulover i kaput iste ljubiaste boje. Imao sam toliko sree da sam
slovima s registarskih tablica prvih pet taksija koji su naili mogao
napisati njezino ime. Uspio sam zadravajui dah proi kroz
pothodnik na Karakoju. Uspio sam izbrojati do devet tisua a da se ne
pomaknem s mjesta gledajui njene prozore na Niantau. Prekinuo
sam prijateljstvo s onima koji nisu znali da njezino ime znai i draga
i Alah. Budui da nam se imena rimuju, pozivnice na vjenanje koje
sam u mati dao tiskati ukrasio sam profinjenim katrenama poput
onih s omota karamela Novi ivot. Tjedan dana sam svake noi tono
u tri sata uspijevao pogoditi broj osvijetljenih prozora koje sam mogao
vidjeti s moga prozora i to ne premaujui pogreku od pet posto koju
sam si doputao. Recitirao sam slavni Fuzulijev stih bez Danan ivot
nema smisla, unatrag za trideset devet osoba. Nazvao sam njezine
ukuane koristei tono dvadeset osam razliitih glasova i identiteta
te pitao za nju. Ne bih se vraao kui prije nego bih trideset devet
puta, od slova koje bih vidio na zidnim oglasima i plakatima,
neonskim svjetiljkama koje su se palile i gasile, te na izlozima
kebabdinica, prodavaa lutrije i ljekarni i u mati ih odande izvadio,
sastavio njezino ime. No Danan se nije vratila. Kad sam se jedne
ponoi vraao kui, nakon to sam udvostruio broj igara i strpljivo
pobijedio u svim bitkama s brojevima i sluajnostima koje su mi
pribliavale Danan makar kao slamke nade, s ulice sam u svojoj sobi
vidio upaljeno svjetlo. Vjerojatno se majka zabrinula to kasnim, ili je
ondje neto traila, ali u mojoj glavi se pojavio sasvim drugaiji prizor.
Zamislio sam sebe kako sjedim za stolom, ondje, u sobi iji sam
osvijetljeni prozor promatrao. To sam zamislio s tolikom eljom i
arom da sam na trenutak pomislio kako pred prljavobijelim djeliem
zida koji se nazirao meu zasorima, tik uz svjetiljku iju sam
naranastu boju jedva razabirao, vidim svoju glavu. U istom trenu me
iznutra potresao toliko naelektriziran osjeaj slobode, da sam ostao
zapanjen. Sve je tako jednostavno, rekao sam u sebi. ovjek kojeg
sam promatrao tuim oima trebao je ostati ondje, u toj sobi. Ja sam
pak trebao pobjei od sobe, od kue, od svojih stvari, od majinog
mirisa, od svojeg kreveta i svoje dvadesetdvogodinje prolosti. Novi
ivot trebao sam zapoeti odlaskom iz te sobe jer ni Danan ni ona
zemlja nisu bile dovoljno blizu da ujutro izae i uveer se vrati.
Uao sam u sobu i promotrio svoj krevet, knjige koje su stajale u
kutu mojeg stola, asopise s golim enama koje nisam prolistao otkad
sam upoznao Danan jer se otada nisam samozadovoljavao, teku
koju sam stavio na radijator kako bih osuio cigarete, sitni na
tanjuru, privjesak za kljueve, ormar ija se vrata nisu mogla do kraja
zatvoriti i sve stvari koje su me vezale za stari svijet kao da su tue, i
shvatio da trebam pobjei.
Poslije, dok sam itao i pisao knjigu, naslutio sam da ono to
piem ukazuje na kretanje unutar svijeta. Kao da nisam trebao biti na
jednome mjestu, nego na svima. Moja soba je bila jedno mjesto, a ne
sva! Zato bih ujutro iao u Takilu, pitao sam se. Danan nee
biti tamo! Bilo je i drugih mjesta na koja Danan nee doi. I na njih
sam uzalud odlazio, ali vie neu. Od sada u ii onamo kamo me
vodi tekst. I Danan i novi ivot moraju biti ondje. Tako me, dok sam
pisao sve to mi je pripovijedala knjiga, polako proela svijest o
mjestima na koja u poi i radosno sam osjetio da postupno postajem
druga osoba. Mnogo kasnije, kad sam bacio pogled na stranice koje
sam ispisao kao putnik zadovoljan putem koji je odabrao, jasno sam
vidio tko je novi ovjek u kojega se pretvaram.
Ja sam bio osoba koja sjedi za stolom, reenicu po reenicu
prepisuje knjigu u svoju biljenicu, i piui nasluuje smjer puta koji
vodi u ivot za kojim traga. Onaj tko ita knjigu i cijeli mu se ivot
mijenja, zaljubljenik, onaj tko osjea da polazi na putovanje u novi
ivot, bio sam ja. Onaj kojem bi majka prije spavanja zakucala na
vrata i rekla mu: Kad ve pie do jutra, barem nemoj puiti, bio
sam ja. Kad bi zvukovi noi utihnuli, u sat kad se u naselju uje samo
zavijanje opora pasa koji laju u daljini, onaj koji ustaje od stola i baca
zadnji pogled na knjigu koju tjednima ita i stranice biljenice koju je
ispunio nadahnut njome, bio sam ja. Onaj koji s dna ormara uzima
novac koji se nakupio pod arapama i ne ugasivi svjetlo u sobi
zastaje pred majinim vratima i s ljubavlju slua disanje koje dopire
iznutra, bio sam ja. Ja sam bio, anele, onaj koji je dugo nakon ponoi
klisnuo iz vlastite kue poput plaljivog stranca i stopio se s mranim
ulicama. Ja sam bio onaj koji je s plonika promatrao rasvijetljene
prozore vlastite sobe u suzama i s osjeajem usamljenosti kao da
promatra tui krhak i istroen ivot. Ja sam bio onaj koji je sluajui
odjek vlastitih koraka u tiini radosno jurio u novi ivot.
U naselju su gorjela samo mrtva svjetla u kui strike Rifkija
eljezniara. Na trenutak sam se popeo na zid njegovog dvorita i
kroz poluraskriljene zastore na blijedom svjetlu vidio njegovu enu,
tetu Ratibe, kako sjedi i pui. U jednoj od djejih pria strike Rifkija,
hrabri junak koji kree u potragu za Zlatnom zemljom, kao ja sada,
slua zov mranih ulica, buku dalekih zemalja i um nevidljivih
stabala, i sa suzama u oima tumara sumornim ulicama svojeg
djetinjstva. Umotan u kaput pokojnog oca, umirovljenog djelatnika
Dravnih eljeznica, u suzama sam odlutao u srce mrane noi.
No me skrivala, no me uvala, no mi je pokazala put. Zaao
sam u unutarnje organe grada koji su lijeno titrali. U betonske ulice
krute poput tijela oboljelog od paralize i neonske bulevare koje
potresaju jauci kamiona punih mlijeka, mesa, konzervi i razbojnika.
Blagoslovio sam kante za smee koje su sadraj svojih otvorenih
drijela prosipale po vlanim plonicima na kojima se zrcalilo svjetlo;
pitao za put zastraujua stabla koja nisu mogla stajati na mjestu;
namigivao sugraanima koji su jo uvijek sreivali raune za
blagajnama sumornih duana; izbjegavao policajce koji su drali
strau na vratima policijskih postaja; sjetno se smijeio pijancima,
beskunicima, nevjernicima i odmetnicima nesvjesnima sjaja novog
ivota; mrano se pogledavao s vozaima taksija koji su mi se u tiini
crvenih svjetala koja se pale i gase pribliavali polako poput besanih
grenika; nisam vjerovao ljepoticama koje su mi se smijeile s reklama
za sapune na zidovima; nisam vjerovao ni zgodnim mukarcima na
reklamama za cigarete, kipovima Atatrka, ni sutranjim novinama
oko kojih su se navlaili pijanci i oni koji pate od nesanice, kao ni
prodavau lutrije koji pije aj u kafiu otvorenom cijelu no i
njegovom prijatelju koji mi uz pokret rukom dovikuje: Sjedni,
mladiu." Unutarnji mirisi truloga grada odveli su me do autobusnih
kolodvora koji miriu na more, evape, zahode, ispune plinove,
benzin i prljavtinu.
Kako me ne bi opila arena slova od pleksiglasa u imenima
stotina gradova i sela koja su mi sa zidova iznad ureda autobusnih
prijevoznika obeavala nove zemlje, nova srca i nove ivote, uao
sam u mali restoran. Okrenuo sam lea slatkom od griza, mlijenom
pudingu i salatama poredanima u hladnjaku sa irokim staklom,
nanizanima poput imena gradova i slova u nazivima autobusnih
prijevoznika, koji e biti probavljeni tko zna koliko stotina kilometara
dalje i u tko zna kojim elucima, sjeo za stol i zaboravio to poinjem
ekati. Moda da me ti, anele, njeno povue, blago me usmjeri,
ljupko potakne i povede sa sobom. No u restoranu, osim nekolicine
izgubljenih, pospanih i prejedenih putnika i majke s djetetom u
naruju, nije bilo nikoga. Dok su moje oi traile tragove novog
ivota, jedna ploica na zidu je upozoravala: NE IGRAJTE SE SA
SVJETILJKOM! - KORITENJE ZAHODA SE NAPLAUJE, govorila
je druga, a trea strogim i odlunim slovima zavijala: ZABRANJENO
UNOENJE ALKOHOLNIH PIA. Odjednom kao da sam pred
prozorskim oknima svojega uma vidio klepetav let tamnih vrana; kao
da sam vidio da je ova toka ishodite moje smrti. Htio sam ti moi
opisati melankoliju tog kolodvorskog restorana koja se polako
zatvarala u sebe, anele, no bio sam toliko umoran da sam uo jauk
stoljea koji je podsjeao na zavijanje besanih uma, volio divlji duh
bunih motora odvanih autobusa od kojih se svaki upuivao u neki
drugi kraj, elio da me pozove Danan koja negdje daleko trai
prekretnicu, ali u tiini, poput gledatelja spremnog da zbog tehnikog
kvara gleda film bez tona, jer sam, ini se, zadrijemao i glava mi je
klonula na stol.
Koliko dugo, ne znam. Kad sam se probudio, naao sam se u
istom restoranu pred novim ljudima, i ovoga puta osjetio da u
anelu moi opisati poetnu toku velikog putovanja koje e me
odvesti do jedinstvenih trenutaka. Meni nasuprot nalazila su se trojica
mladia koji su buno zbrajali novac i raunali troak za karte.
Beskrajno usamljen starac koji je kaput i plastinu vreicu odloio na
stol, pokraj zdjelice za juhu, sa licom u ruci mirisao je i mijeao svoj
nesretni ivot, a jedan je konobar u polumraku, u kojem su se pruali
prazni stolovi, zijevajui itao novine. Tik uz mene je pak stajalo
zamagljeno staklo koje se sputalo od stropa do prljavog kamenog
poda; iza njega tamnomodra no, a u njoj autobusi koji su me bukom
motora pozivali u onu zemlju.
U jedan od njih sam se ukrcao u nepoznat sat. Nije bilo jutro, ali
s vremenom je svanulo. Sunce se rodilo, a oi mi se napunile
njegovim sjajem i snom. Zaspao sam.
Ulazio sam u autobuse i izlazio iz njih, lutao kolodvorima.
Ulazio sam u autobuse i u njima spavao, dani i noi su letjeli. Ulazio
sam u autobuse, izlazio u selima, danima ulazio u tamu i rekao sebi:
Kako je samo taj mladi putnik odluan u nakani da se vucara putem
koji e ga dovesti na prag nepoznate zemlje.
 4

Danima sam sm putovao, o anele, ukrcavao se svakoga dana

u autobuse, nisam znao odakle dolazim ni gdje sam, nisam znao
putujem li brzo ili sporo, i putovao sam tako jedne hladne zimske
veeri. U polusnu, na sjedalu smjetenom u stranjem dijelu autobusa
ija svjetla su se odavno ugasila, vie sam sanjao nego spavao i bio
sam blie posve mranim prikazama koje su se nalazile vani, nego
zemlji snova. U nepreglednoj pustopoljini koju su obasjavala razroka
svjetla naeg autobusa, vidio sam, kroz poluotvorene oi, tanano
drvo, stijenu na kojoj se nalazila reklama za kolonjsku vodu, stupove
dalekovoda, prijetea svjetla pokojeg kamiona u prolazu i gledao film
na ekranu televizora povezanog s videoureajem iznad vozaevog
sjedala. Dok je mlada glumica govorila ekran je postajao ljubiast,
kakav je bio i Dananin kaput, a dok joj je nestrpljivi i uurbani
mladi odgovarao, postajao je svijetloplave boje koja je jednom
prigodom ostavila dubok dojam na mene. Kao to to obino biva,
mislio sam na tebe i sjeao te se, a ljubiasta i svjetloplava u kadru
spojile su se; ali ne, nisu se poljubili.
Sjeam se da me tijekom treeg tjedna putovanja, usred filma,
obuzeo zapanjujue snaan osjeaj nepotpunosti, nemira i iekivanja.
Pepeo cigarete koju sam drao u ruci nervozno sam tresao u
pepeljaru koju u malo kasnije zatvoriti snanim i odlunim udarcem
ela. Ljutita nestrpljivost rasla je u meni zbog neodlunosti ljubavnika
na ekranu, koji se jo uvijek nisu bili poljubili, i pretvarala se u sve
izraeniju i dublju napetost. U tome sam trenutku osjetio da treba
uslijediti ona prava stvar. Kao kada nastupi arobna tiina koju
osjeaju svi, ukljuujui i gledatelje u kinu, prije nego to kralju stave
krunu na glavu. U toj tiini uje se samo zvuk mahanja krila golubova
koji prelijeu iznad trga na kojem e okruniti kralja. Tada sam zauo
stenjanje starca koji je drijemao u sjedalu pored moga i okrenuo se.
Njegova elava glava bila je naslonjena na zamrznuti, tamni
prozor i spokojno se njihala. Dvjesto kilometara prije nego to smo
proli pored dva bijedna grada koji su ljubomorno oponaali jedan
drugog, rekao mi je da ga glava neopisivo boli. Pomislio sam da mu je
lijenik, kojeg e posjetiti ujutro kada stignemo u gradi, bio
savjetovao da je zbog tumora na mozgu nasloni na hladan prozor.
Dok sam okretao pogled prema mranoj cesti, obuzela me napetost
kakvu ve danima nisam bio osjetio. Pitao sam se kakvo je to
iekivanje kojem se ne mogu oduprijeti i kako to da me ba sada
obuzima ta neutaiva elja?
Zauo sam snanu buku i zatresao se uslijed siline kojom su se
pomaknuli moji unutarnji organi. Poletio sam sa svoga mjesta, udario
u sjedalo ispred sebe, estoko se zabio u komade elika, lima,
aluminija i stakla te se presavinuo. Istog sam trena pao unatrag i kao
netko posve drugi naao se na istome sjedalu autobusa.
Meutim autobus vie nije bio onaj isti autobus. S mjesta na
kojem sam nastavio zbunjeno sjediti, kroz plavu sam sumaglicu vidio
da se dio autobusa u kojem je sjedio voza, i sjedala koja su se nalazila
iza njega, smrskalo i nestalo.
To je znailo da sam naao ono to sam traio i elio. Koliko sam
samo bio svjestan toga to sam naao u svome srcu. Istovremeno sam
bio i ondje i ovdje; u spokoju i u krvavoj bitci, patio od utvarne
nesanice i snivao beskonaan san, u veeri koja ne prestaje i u
vremenu koje brzo prolazi. Zbog toga sam ba kao to to biva u
filmovima, posve usporeno ustao sa sjedala i proao pored tijela
mladog posluitelja koji se preselio na drugi svijet drei bocu u
rukama. Kroz stranja vrata autobusa izaao sam u mraan veernji
vrt.
Na jednome kraju tog pustog vrta kojem se nije vidio kraj,
nalazio se asfalt pokriven komadiima stakla, a na drugome zemlja iz
koje nema povratka. Bez straha sam zakoraio u barunastu veer,
vjerujui da je to ta tiha zemlja koja je u mome umu ve tjednima
odisala rajskom toplinom. Hodao sam kao u snu, ali bio sam budan, a
moje noge kao da nisu dodirivale tlo. Moda i nisam imao stopala, a
moda se i ne sjeam dobro jer sam bio sam. Bio sam posve sam i bio
sam ono to jesam. Tijelo i svijest su mi obamrli. Bio sam pun sebe.
U toj rajskoj tmini sjeo sam kraj stijene i ispruio se na tlo. Na
nebu pokoja zvijezda, a pored mene prava stijena. eznutljivo sam je
dotaknuo, osjeajui nevjerojatan uitak pravoga dodira. Neko je
postojao svijet u kojem su dodiri bili pravi dodiri, mirisi pravi mirisi, a
glasovi pravi glasovi. Zvijezdo, je li mogue da je to vrijeme na
trenutak oivjelo u sadanjosti? U tami sam mogao razaznati svoj
ivot. Proitao sam knjigu i naao te. Ako je ovo smrt, iznova sam se
rodio. Nalazim se ovdje u tom novom svijetu kao netko posve nov,
bez sjeanja i bez prolosti. Sada sam poput atraktivnih zvijezda
novih tv serija ili bjegunca koji se nakon godina zatoenitva u
tamnici, zbunjen poput djeteta, susree sa zvijezdama. ujem zov
tiine kakav nisam uo nikada do sada i pitam: emu autobusi, noi i
gradovi? emu sve te ceste, mostovi i lica? emu samoa to nou
titi? emu povrne rijei? emu vrijeme koje se nee vratiti? uo
sam pucketanje tla i otkucaje svoga sata. U knjizi je pisalo da je
vrijeme tiina s tri dimenzije. Pomislio sam kako u umrijeti ne
spoznavi te tri dimenzije, ivot, svijet i knjigu, i ne vidjevi te jo
jednom. Dok sam tako razgovarao s tek roenim zvijezdama, na
pamet mi je pala jedna posve djetinjasta misao: premlad sam da
umrem. Iznova sam otkrio dodir, miris i Svjetlost, i osjetio toplinu
krvi na svojim hladnim rukama. Danan, sa sreom sam promatrao
svijet, i pritom te volio.
Oblak praine nadvio se poput kakvog arobnog kiobrana nad
mrtvim tijelima i putnicima na samrti, na mjestu gdje se sam
zaustavio nesretni autobus koji se svom silinom zabio u kamion
natovaren cementom. Iz autobusa je neprekidno izlazila plava
Svjetlost. Oni koji su preivjeli i nesretnici koji e uskoro umrijeti
oprezno su izlazili na stranja vrata, kao da koraaju po povrini
nekog novog planeta. Majko, vi ste ostali, a ja sam izaao. Majko,
depovi su mi oteali krvlju kao da nosim kovanice. elio sam
razgovarati s gospodinom koji je na glavi nosio eir i vukao se po tlu
drei plastinu vreicu u ruci, s pedantnim vojnikom koji se nagnuo i
paljivo promatrao razderotinu na hlaama i s bakicom koja se
prepustila veseloj prii jer je bila sretna to je uhvatila priliku da
izravno razgovara s Bogom.
elio sam podijeliti tajnu ovog jedinstvenog i savrenog
vremena s otroumnim djelatnikom osiguravajueg drutva, koji je
brojao zvijezde, sa zbunjenom djevojkom ija je majka preklinjala
mrtvoga vozaa te s brkatim mukarcima koji su se rukovali iako se
nisu poznavali, i lagano, njiui se poput ljubavnika, plesali i slavili
ivot. Anele, elio sam im rei da je ovaj jedinstveni trenutak
podaren rijetkim Bojim stvorenjima poput nas te da e se, ako se
pojavi, pojaviti samo jednom i to pod oblakom praine u ovaj sretni
sat, i pitati nas zato smo toliko sretni. Majko i sine, koji se poput
ljubavnika svom snagom grlite i po prvi put u ivotu bez susprezanja
plaete, slatka eno, koja si otkrila daje krv crvenija od rua, te da u
smrti ima vie samilosti nego u ivotu, ti sretno dijete, koje si se
uspravilo pored mrtva oeva tijela i s lutkom u ruci promatra
zvijezde, tko nam je darovao ovo ispunjenje, zadovoljstvo i sreu?
Glas u meni rekao je samo jedno: Odlazak... Meutim odavno sam
shvatio da neu umrijeti. Gospoa ije je lice bilo posve crveno od
krvi, i koja e netom nakon toga umrijeti, pitala me za posluitelja iz
autobusa. eljela je odmah uzeti svoje kofere kako bi stigla na vlak
koji je ujutro kretao iz grada. Njezina krvava karta ostala je kod
mene.
Uao sam u autobus kroz stranja vrata, nastojei ne vidjeti
mrtva tijela u prvim redovima, tijela ija su se lica prilijepila za staklo.
Sjetio sam se groznog brujanja autobusnih motora na svim mojim
putovanjima. Nisam naiao na smrtnu tiinu, ve na glasove onih koji
su se borili sa sjeanjima, eljama i utvarama. Posluitelj je i dalje
drao u ruci bocu, a uplakana majka dijete koje je mirno spavalo. Bilo
je vrlo hladno. Sjeo sam jer sam osjetio bol u nogama. Starac kojeg je
bolio mozak, sa sjedala do mog, preselio se na drugi svijet kada i
urna skupina iz prvih redova, no i dalje je strpljivo sjedio. Spavao je
zatvorenih oiju, a kada je umro, oi su mu se otvorile. Odnekud su
se u prednjem dijelu autobusa pojavila dva mukarca i na hladnou
nemarno izbacilo jedno tijelo kako bi se rashladilo.
Tada sam primijetio najarobniju sluajnost i puku sreu:
televizor iznad vozaevog sjedala bio je netaknut, a filmski ljubavnici
konano su se grlili. Rupiem sam obrisao krv s lica, ela i vrata,
otvorio pepeljaru koju sam maloas zatvorio elom, sretno zapalio
cigaretu i gledao film na ekranu.
Ljubili su se i ljubili, pijui si ivot i ru s usana. Zato sam kao
dijete tijekom scena ljubljenja zadravao dah? Zato sam klatario
nogama i gledao u mjesto na platnu koje je bilo malo iznad
ljubavnika? Ah, taj poljubac! Kako li sam se samo dobro sjeao okusa
koji je ostao na mojim usnama u bijeloj svjetlosti to je dopirala kroz
prozor. Samo jednom ivotu. U suzama sam ponovio Dananino
ime.
Kada je film zavrio, dok su se tijela krutila na hladnoi izvan
autobusa, prvo sam primijetio svjetla, a kasnije i kamion koji se iz
potovanja zaustavio pred sretnim prizorom. U depu jakne osobe
koja se nalazila u sjedalu do moga te bez razumijevanja i dalje gledala
u prazan ekran nalazio se debeli novanik. Ime Mahmut, prezime
Mahler, osobna iskaznica, fotografija sina koji mi slii i izrezak iz
novina Denizli Postasi iz 1966., u kojem je bila opisana borba pijetlova.
Novac e mi biti dovoljan za vie tjedana, zadrat u i vjenani list,
hvala lijepo.
Kako bismo se zatitili od hladnoe, mi koji smo preivjeli, legli
smo pored trupala u prikolicu kamiona koji nas je vozio u gradi i
promatrali zvijezde. inilo se da nam zvijezde poruuju da se
smirimo, kao da ve nismo bili smireni; pogledajte kako smo znali to
od nas oekuju. Dok sam leao i tresao se zajedno s kamionom te dok
je iznad nas uurbano promicao pokoji oblak, a pored nas pokoje
usplahireno stablo, pomislio sam kako ovaj ivahni, slabo osvijetljeni
mete, u kojem su se u bliskom zagrljaju pomijeali ivi i mrtvi,
izgleda kao scena iz filmova snimanih sinemaskopom, u kojoj se moj
dragi aneo, za kojeg sam pretpostavljao da e biti dobro raspoloen i
aljiv, u trenu spusti s neba i otkrije mi tajne moga srca i ivota, no
scena koju sam relativno dobro poznavao iz jednog stripa strike
Rifkija, nije se dogodila. Tako sam ostao sam sa zvijezdom
sjevernjaom, polarnim medvjedom i brojem OJ. Kasnije sam
razmislio i primijetio da sve i nije ba tako savreno, neto je
nedostajalo. U tijelu nova dua, novi ivot preda mnom, svenjevi
novca u depu, a na nebu nove zvijezde. Trait u i pronai to to
nedostaje.
to je ivot inilo nepotpunim?
Zelenooka medicinska sestra koja je ila moje koljeno rekla je da
je u pitanju noga. Nisam se smio opirati. Dobro. Hoete li se udati za
mene? U nozi i stopalu nita nije slomljeno. U redu, hoete li spavati
sa mnom? Jedan av i na moje elo. Od boli su mi potekle suze.
Morao sam primijetiti da neto nedostaje, zbog prstena na njezinoj
desnoj ruci. Sigurno je u Njemakoj netko eka. Bio sam nova osoba,
ali ne u potpunosti. U tome sam stanju napustio bolnicu i uspavanu
medicinsku sestru.
Praen zvukovima jutarnjeg poziva na molitvu otiao sam u
hotel Nova svjetlost i na recepciji traio kljueve najbolje sobe.
Masturbirao sam gledajui u stari primjerak novina Hurijet, koji sam
naao u pranjavom ormaru. Bio je to nedjeljni prilog u boji, na ijim
je stranicama vlasnica restorana na Nitantau u Istanbulu izloila sav
namjetaj naruen iz Milana, svoje dvije kastrirane make te komad
svoga osrednjeg tijela. Zaspao sam.
Gradi Sirinjer u kojem sam proveo gotovo ezdeset sati, od
kojih sam trideset tri prospavao u hotelu Nova svjetlost, bio je vrlo
zgodan: 1. Brijanica. Na pultu se nalazio sapun za brijanje OPA u
omotu od aluminijske folije. Blagi miris mentola ostao je na mojim
obrazima tijekom cijelog boravka u tom gradu. 2. itaonica za mlade.
Zamiljeni starci u rukama dre karo i herc kraljeve od kairanog
papira i gledaju Atatrkov spomenik na trgu, traktore, mene koji
pomalo epam te ene, nogometae, ubojstva, sapune i parove koji se
ljube na televizoru koji je stalno upaljen. 3. U trgovini s natpisom
Marlboro, osim cigareta nalazili su se stari karate i meki pornografski
filmovi, listii Dravne lutrije i Toto Sporta, ljubavni i krimi-romani na
posudbu, otrov za mieve i kalendar na zidu s kojeg se smjekala
jedna ljepotica koja me podsjeala na Danan. 4. Restoran. Dobar
grah i evapi. 5. Pota. Telefonirao sam. Majke ne razumiju, plau. 6.
Kafi irinjer. Vijest o naoj sretnoj nesrei u novinama Hurijet. Nosio
sam ih sa sobom dva dana i nauio vijest napamet - 12 mrtvih! Dok
sam je s uitkom ponovo itao, priao mi je ovjek u kasnim
tridesetim, za kojeg nisam mogao sa sigurnou rei je li ubojica ili
policajac u civilu. Pribliio mi se poput sjene, proitao ime
proizvoaa (Zenith) sata koji je izvadio iz depa i obratio mi se u
stihovima:

Zato je vino u poeziji luaka

isprika za ljubav, ne za smrt?
Novine kau da vas
opila je nesrea.

Ne priekavi moj odgovor, izaao je iz kafia, ostavivi za

sobom snaan miris sapuna za brijanje OPA.
Tijekom jedne od etnja koje su zavravale na autobusnim
terminalima, pomislio sam kako svaki armantni grad ima svoga
luaka. Danan, na prijatelj nije bio ni u jednoj od dvije gradske
gostionice, a ja sam nakon ezdeset sati svom snagom osjetio onu
ranije spomenutu arku elju, kao da mislim na tebe. Besani oferi,
umorni autobusi i neobrijani posluitelji, odvedite me u tu nepoznatu
zemlju u koju elim otii! Da se krvave glave onesvijestim na pragu
smrti i postanem netko drugi. Tako sam jedne veeri, s dva ava na
tijelu i osobnom iskaznicom osobe poginule u nesrei, napustio
irinjer na jednom od stranjih sjedala starog Magirusa.
Veer, duga vjetrovita veer. Kroz tamno zrcalo moga prozora
prola su sela, jo mranije staje, besmrtno drvee, tune benzinske
crpke, prazni restorani, tihe planine i usplahireni zeevi. Katkada bih
tijekom vedrih veeri dugo gledao svjetlost kako poigrava u daljini i
detaljno zamiljao ivot koji osvjetljava pa bih u tom sretnom ivotu
naa mjesto za sebe i Danan, a kada bi se autobus poeo udaljavati
od tog svjetla, poelio sam biti ondje, pod tim krovom, a ne na svome
sjedalu koje se neprestano treslo. Katkada bih na benzinskim
postajama, odmoritima, raskrijima na kojima su vozila s puno
obzira proputala jedna druge, i na uskim mostovima promatrao
putnike u drugim autobusima, te bih zamiljao da vidim Danan, a
kada bih se posve prepustio matanjima, smiljao bih kako da stignem
na taj autobus, ukrcam se i zagrlim je. Katkada bih se pak osjeao
toliko premoreno i beznadno da bih poelio biti ovjek kojeg sam
tijekom jednog veernjeg povratka vidio kroz poluotvorene prozore
naeg srditog autobusa to se okretao u uskim ulicama nekog zabitog
gradia. Sjedio je za stolom i puio. Meutim znao sam da zapravo
elim biti ondje, na nekom drugom mjestu i ivjeti u nekom drugom
vremenu.
Ondje, meu tijelima onih koji su nakon glasne eksplozije
umirali ili ve umrli, u trenutku lakoe kada dua ne zna bi li se
odvojila od tijela. Prije nego se uspnem do sedam nebeskih sfera i
spremim za etnju, pokuao sam se priviknuti na pogled s praga
mrane zemlje iz koje nema povratka, koja je poinjala s lokvama krvi
i krhotinama stakla te se sa zadovoljstvom pitao trebam li u nju ui.
Kakva su jutra u toj drugoj zemlji? Kako bi bilo ostaviti se putovanja i
nestati u mrkloj noi? Najeio sam se od pomisli na tu jedinstvenu
zemlju u kojoj vlada vrijeme kada u se onesvijestiti i postati netko
drugi te moda zagrliti Danan. Na elu i u nogama osjetio sam
neutaivu elju da dosegnem tu sreu koja e uslijediti.
Hej, vi, nesretna brao to nou se ukrcavate u autobuse. Znam
da i vi traite to vrijeme u kojem nema gravitacije. U vrtu koji nije ni
ovdje ni ondje, ve izmeu ta dva svijeta, elite biti netko drugi.
Znam da nogometni navija u konoj jakni ne iekuje jutarnju
utakmicu ve nesreu u kojoj e postati krvlju obliveni junak, te da
nervozna gospoa, koja neprestano vadi neto iz plastine vreice i
stavlja u usta, eli doi na prag drugog svijeta, a ne svojoj sestri i
neakinji. Znam da djelatnik katastarskog ureda koji zatvorenih oiju
ee zemljom snova ne broji zgrade u mjestu, ve izraunava sjecite
u kojem sva mjesta postaju prolost, te da srednjokolac koji sjedi u
prednjem dijelu autobusa ne zamilja lice svoje drage, ve trenutak
kada e strastveno poljubiti vjetrobransko staklo. Kada bi voza naglo
zakoio, a autobus zaplesao na vjetru, svi bi s uzbuenjem otvorili oi
i pogledali prema cesti, pitajui se je li dolo to arobno vrijeme. Ne,
jo nije!
Na sjedalima autobusa proveo sam osamdeset devet sati, ali u
sebi nisam zauo otkucaje tog sretnog sata. Nakon jednog koenja
zabili smo se u kamion natovaren kokoima, no putnicima i kokoima
nije pala ni dlaka s glave. Dok je jedne veeri autobus preko ledom
pokrivene ceste ugodno klizio prema provaliji, vidio sam svjetlost
koja uslijedi pri susretu s Bogom lice u lice. Netom prije nego to sam
otkrio zajedniku tajnu postojanja, ljubavi, ivota i vremena, aljivi je
autobus ostao visjeti na rubu tamne praznine.
Negdje sam proitao da srea nije slijepa, ve neuka. Pomislio
sam da je srea utjeha za one koji nisu uli za statistiku i vjerojatnost.
Kroz stranja vrata sputao sam se na tlo i vraao u ivot, na stranja
sam vrata ulazio na autobusne kolodvore i svjedoio njihovom
dinaminom ivotu: prodavai kotica, kaseta i lutrije, stariji mukarci
i ene s koferima i plastinim vreicama u rukama. Nisam elio stvari
prepustiti pukoj srei pa sam traio najloije autobuse, birao ceste s
najvie zavoja i u kafiima birao samo najsnenije vozae; Brzitrans,
Leteitrans, Pravitrans, Eksprestrans... Posluitelji su izlili boce i boce
kolonjske vode na moje ruke, no u njenom mirisu nisam prepoznao
miris lica koje volim. Na pladnjevima izraenim od imitacije srebra
nudili su nas kolaiima kakve smo jeli u djetinjstvu, no nijedan me
nije podsjetio na one koje je mama sluila uz aj. Jeo sam domae
okolade bez kakaa, no nisam osjetio greve u nogama kao u
djetinjstvu. Katkada bi donosili koare pune slatkia i karamela, ali
meu njima nisam naiao na karamele Novi ivot koje je volio striko
Rifki. U snu bih brojao kilometre, a budan bih sanjao. Stisnuo sam se
na sjedalu i posve se smanjio, skupio sam noge i sanjao da vodim
ljubav s ovjekom u sjedalu do svog. Kada sam se probudio, njegova
elava glava poivala je na mojim ramenima, a bespomona ruka na
mome krilu.
 Svake bih veeri oprezno sjedio kraj nekog drugog nesretnika; s
vremenom bih im postajao sugovornik, a kasnije i osoba kojoj bi se
bez srama povjeravali. Cigaretu? Kamo putujete? ime se bavite? U
jednom sam autobusu bio djelatnik osiguravajueg drutva koji putuje
od grada do grada, a u drugom, u kojem je bilo vrlo hladno, tvrdio
sam da u se uskoro oeniti sestrinom, ljubavi svog ivota. U jednom
sam autobusu nekom starcu rekao da ekam anela, ponaajui se
pritom kao netko tko promatra NLO-e, a u drugom sam tvrdio da
majstor urar i ja moemo popraviti sve satove. Stariji gospodin rekao
je da je njegov sat marke Movado, uvijek pokazuje tono vrijeme.
Dok je vlasnik sata koji nikada ne kasni spavao otvorenih usta, uinilo
mi se da ujem njegove precizne otkucaje. to je vrijeme? Nesrea!
to je ivot? Vrijeme! to je nesrea? ivot, novi ivot! Anele, tako
sam, slijedei logiku koju zaudo nije slijedio nitko drugi, umjesto na
autobusne kolodvore, odluio ii ravno na mjesta prometnih nesrea.
Nakon to se jedan autobus izdajniki zabio u stranji dio
kamiona s kojeg su strale metalne ipke, vidio sam probodene
putnike na prednjim sjedalima. Vidio sam vozaa koji je, ne elei
pregaziti arenu maku, odvezao svoj tromi autobus u provaliju.
Tijelo mu je bilo toliko zaglavljeno da ga nisu mogli izvaditi. Vidio
sam smrskane glave, rastrgana tijela, otrgnute ruke, vozae kojima su
unutarnji organi ostali na upravljau, prosute mozgove, raskrvavljene
ui i ui s naunicama, slomljene i itave naoale, ogledalca, arena
crijeva razasuta po novinama, eljeve, zdrobljeno voe, kovanice,
izbijene zube, djeje boice, cipele te sve druge predmete i bia koja
su bila posveena tom trenutku.
Jedne hladne proljetne veeri, nakon dojave prometne policije u
Konji, naao sam dva autobusa koja su se sudarila u pustopoljini u
blizini jezera Tuza. Prolo je pola sata od estokog i glasnog sudara,
no arolija koja ini ivot smislenim i podnoljivim i dalje je
ispunjavala zrak. Stajao sam izmeu policije i vozila andarmerije,
gledao u mrani kota autobusa koji se prevrnuo i osjetio miris smrti i
novog ivota. Noge su mi zadrhtale, a oiljak na elu je zapekao.
Odluno sam krenuo naprijed kao da idem na ljubavni sastanak,
proao kroz zbunjenu masu i zakoraio u polumranu sumaglicu.
 Uao sam u autobus kroz vrata iju je kvaku bilo prilino teko
dosegnuti. Dok sam hodao pored izokrenutih sjedala, gazio po
naoalama, staklu, lancima i vou koji su se prosuli po stropu
autobusa, ne mogavi se oduprijeti gravitaciji, sjetio sam se neega.
Ranije sam bio netko drugi, a taj netko je elio biti poput mene.
Sanjao sam o ivotu u kojem se vrijeme polako zgunjava, a boje u
mome umu teku poput slapa. Nije li bilo tako? Sjetio sam se knjige
koju sam ostavio na stolu i matao kako pilji u strop moje sobe, ba
kao to su ljudi koji su poginuli u nesrei otvorenih usta promatrali
nebeski svod. Zamiljao sam je na stolu meu predmetima koji
pripadaju mome starom neproivljenom ivotu. I ba kada sam
namjeravao izustiti: Majko, pogledaj. Meu krhotinama stakla,
kapima krvi i mrtvim tijelima traim svjetlo drugog ivota, ugledao
sam novanik. Jedno se truplo, prije smrti poelo penjati prema
sjedalu i razbijenom prozoru, no zaustavivi se zbog ravnotee,
svijetu je izloilo novanik u stranjem depu.
Uzeo sam novanik, stavio ga u dep, ali to nije bilo ono ega
sam se sjetio, pravei se kao da se uope ne sjeam. Kroz razmaknute
zastore, koji se lagano pomiu i razbijene prozore vidim onaj drugi
autobus. Na njemu sam vidio natpis Turbosigurnitrans ispisan
crvenom bojom Marlbora i plavom bojom smrti.
Iskoio sam kroz jedan smrskani prozor, potrao izmeu vojnika
i trupala koja nisu odnijeli, gazei po krhotinama stakla. To je taj
autobus, nisam se prevario. Turbosigurnitrans, njime sam prije est
tjedana u jednom komadu doputovao iz smijenog grada u jedno
mrano mjesto.
Uao sam kroz smrskana vrata staroga prijatelja, sjeo na isto
sjedalo kao i prije est tjedana i poput strpljivog i optimistinog
putnika ekao da autobus krene. Sto sam ekao? Moda vjetar,
vrijeme polaska, ili nekog putnika. Poelo se daniti. Osjetio sam
prisutnost drugih putnika, preivjelih i poginulih, koji su poput mene
ostali u svojim sjedalima; bit e da kroz jecaj, hropac i vrisku
raspravljaju s ljepoticama iz nonih mora i sa smru iz snova o raju.
Kasnije je moja oprezna dua osjetila neto dublje: pogledao sam
prema potpuno smrskanom prednjem djelu autobusa u kojem je samo
radio ostao netaknut te sam kroz vrisak, hropac, pla i uzdisaje zauo
zvuke glazbe noene povjetarcem.
Na trenutak nastupa tiina, primjeujem da svie. U oblaku
praha vidim radosne prikaze mrtvih i umiruih. Putnie, doao si na
kraj puta, ali mislio sam da moe stii i dalje. Jesi li na pragu tog
trenutka ili ne zna nalazi li se iza vrata do kojih si doao vrt u kojem
se nalaze jo jedna vrata te iza njih jo jedan skriveni vrt u kojem se
mijeaju ivot i smrt, misao i pokret, vrijeme i sluajnost te svjetlost i
srea, pa se polako njie u iekivanju. U potpunosti me obuzela ona
neutaiva elja da budem i ovdje i ondje. Uinilo mi se da ujem neke
rijei, zadrhtao sam od hladnoe, a tada sam vidio da kroz vrata
ulazi ti, ljepotice Danan. Nosila si istu onu bijelu haljinu kao i onda
kada sam te vidio u zgradi fakulteta. Polako si mi prila.
Nisi me pitala to radim ovdje, niti sam ja tebe to pitao, oboje
smo znali odgovor.
Uzeo sam te za ruku, posjeo pored sebe na sjedalo broj 38 i
rupiem koji sam kupio u irinjoru obrisao ti krv s ela. utjeli smo u
tiini, a ja sam te drao za ruku.
Rudjela je zora, stigla su vozila hitne pomoi, a na radiju mrtvog
vozaa svirala je, kako to obino kau, naa pjesma.
 5

Nakon to su u dravnoj bolnici Dananino elo ukrasili s etiri

ava, i nakon to smo uz niske zidove i mrane zgrade proetali golim
ulicama grada, osjeajui mehaniko podizanje i sputanje svojih
stopala, prvim smo autobusom napustili Mevlanin mrtvi grad. Sjeam
se prva tri grada koja su uslijedila: grad dimnjaara, grad u kojem svi
najvie vole juhu od lee i grad u kojem vlada sua. Poslije, dok smo
spavali i budili se u autobusima i kotrljali od grada do grada, sve se
pretvorilo u svojevrstan san. Vidio sam zidove s kojih je otpala buka,
plakate iz mladosti pjevaa koji su ve dosegli prag starosti, most koji
su odnijele proljetne poplave i doseljenike iz Afganistana koji prodaju
Kurane veliine palca.
Dok mi se Dananina kestenjasta kosa prosipala po ramenu,
mora da sam vidio i druge stvari: guve na kolodvoru, ljubiaste
planine, ploe od pleksiglasa, sretne i vesele pse koji su nas progonili
na izlazima iz gradia i prepredene prodavae drangulija koji su svoju
robu nudili svakom putniku, od prvog do zadnjeg. Kada bi Danan
izgubila nadu da e pronai novi trag za ono to je nazivala svojim
istragama, na malim odmoritima bi od prodavaa kupila tvrdo
kuhana jaja, pogae, oguljene krastavce i boce udnih provincijskih
gaziranih sokova koje sam vidio prvi put u ivotu i od toga na naim
koljenima pripremila gozbu. Potom bi svanulo, pa bi pala no, pa
opet oblano jutro. Voza bi promijenio brzinu, pala bi jo jedna no
crnja od najcrnjeg mraka, a Danan bi mi, pod naranastim i crvenim
svjetlima boje plastinih naranaa i jeftinih rueva koji su joj s
videoureaja iznad oferskog mjesta obasjavali lice, pripovijedala.
Dananina i Mehmetova veza - prvi je put upotrijebila tu rije -
zapoela je prije godinu i pol. Kroz maglu se sjeala da ga je i prije
viala u mnotvu studenata arhitekture i graevine u Takili, ali ga
je zapravo primijetila tek kad ga je ugledala na recepciji hotela u
blizini Taksima, u koji je dola posjetiti roaka iz Njemake. Oko
ponoi je s roditeljima sila u predvorje hotela i u misli joj se upisao
visok mukarac blijedog i krhkog tijela koji je stajao na recepciji.
Moda i zato to se nikako nisam mogla sjetiti gdje sam ga ve
vidjela, rekla je Danan i toplo mi se nasmijeila, no ja sam znao da
nije bilo tako.
Ponovo ga je vidjela na jesen, im su poela predavanja, na
hodnicima Takile i u kratkom roku su se zaljubili. Dugo bi etali
ulicama Istanbula, odlazili u kino i sjedili u studentskim kantinama i
kafiima.
U poetku nismo puno razgovarali, rekla je Danan tonom
koji je koristila dok bi davala jedno od onih ozbiljnih objanjenja. To
nije bilo zato to je Mehmet bio stidljiv, ni zato to nije volio
razgovarati. Jer, to ga je vie upoznavala i to je vie dijelila ivot s
njime, uviala je koliko moe biti drutven, odluan, razgovorljiv, pa
ak i nasrtljiv. utio bi zbog tjeskobe, rekla je jedne noi, ne
gledajui u mene nego u scenu automobilske potjere na ekranu
televizora. Zbog tuge, dodala je kasnije, s jedva primjetnim
smijekom.
Policijski automobili koji su na ekranu neprestano jurili, slijetali s
mostova u rijeke i prelijetali jedni druge sada su se sudarili i pretvorili
u klupko. Danan se jako trudila shvatiti tu tjeskobu i tugu, prodrijeti
u ivot koji je iza nje i postii da se Mehmet otvori, te je polako u
tome i uspijevala. Mehmet je prvo govorio o nekom drugom ivotu, o
tome kako je neko bio netko drugi, u konaku u nekom mjestu u
provinciji. Poslije, kad se odvaio, rekao je da je cijeli taj ivot ostavio
za sobom, da eli zapoeti novi ivot i da njegova prolost uope nije
vana. Neko je bio drugi ovjek, a poslije je po vlastitoj elji postao
netko drugi.
 Budui daje Danan upoznala tu novu osobu, nije s njom trebao
krenuti na putovanje i kopati po prolosti. Jer uas s kojim je dolazio i
s kojim se susretao nije bio dio njegova starog ivota, nego novoga za
kojim je neko eljno iao. S tim ivotom, rekla je Danan jednom
prigodom, dok smo sjedili za stolom na nekom mranom kolodvoru,
za stolom na kojem je stajala Vatan konzerva stara deset godina, satni
zupanici i djeji asopisi koje je pronala u prodavaonici mjeovitom
robom punoj mieva u centru ruevnog gradia, kod prodavaa
antiknih satova i na pranjavim policama u poslovnici Sport Toto, a
mi prijateljski, ak i radosno raspravljali na koji emo se autobus
ukrcati. S tim ivotom Mehmet se susreo u knjizi. Tako smo tono
devetnaest dana nakon susreta u smrskanom autobusu prvi put
spomenuli knjigu. Danan mi je rekla da je natjerati Mehmeta da
govori o knjizi bilo teko koliko i natjerati ga da govori o ivotu koji je
ostavio za sobom i o uzrocima svoje tuge. Ponekad bi, dok su sjetno
hodali ulicama Istanbula, pili aj u kavani na Bosporu ili zajedno uili,
od njega odluno zatraila tu knjigu, tu zaaranu stvar, ali Mehmet bi
je grubo odbio. Ondje, u polumraku zemlje na koju je ta knjiga bacala
svjetlost, smrt, ljubav i strava bespomono su lutali poput zlih duhova
u obliku ogorenih beznadnika s ledenim licima, opasanih pitoljima,
a djevojka poput Danan o toj zemlji slomljenih srdaca, izgubljenih
dua i ubojica nije smjela ni razmiljati.
No Danan je navaljivala i uvjeravala ga da je time jako
rastuuje i udaljava od sebe te je tako uspjela makar malo zavarati
Mehmeta. Moda je tada elio da i ja proitam knjigu i spasim ga od
njezine arolije i otrova, rekla je Danan, jer tada sam ve vjerovala
da me voli. A moda, dodala je kasnije, dok je na autobus na
prijelazu preko eljeznike pruge strpljivo ekao vlak koji nikako da
se pojavi, nije bio svjestan da zajedno moemo krenuti u taj ivot
koji je treperio u nekom kutku njegova uma, i o kojem je jo uvijek
matao.
Kloparajui poput vlakova ije su lokomotive dugo nakon
ponoi isputale zviduke prolazei mojom starom etvrti uz na su
prozor, jedan za drugim, proli vagoni natovareni penicom,
strojevima i slomljenim staklom, vagoni krotki poput pokajnikih
prikaza iz nekog drugog svijeta.
Danan i ja smo malo razgovarali o utjecaju knjige na nas. Bio je
toliko snaan, neupitan i postojan da bi se razgovor od njemu, pored
same knjige, pretvorio u isprazne rijei, pusta naklapanja. Knjiga je u
naim ivotima, tijekom tog putovanja autobusom, bila neupitna,
temeljna stvar, poput potrebe za suncem i vodom, i bila je ondje,
meu nama.
Poli smo na put voeni svjetlom koje nam je iz nje prtalo u
lica. Pokuavali smo ii tim putem voeni intuicijom, i nismo posve
eljeli znati kamo idemo. Ipak smo ponekad podrobno raspravljali o
tome na koji se autobus trebamo ukrcati. Jednom je, u ekaonici
prevelikoj za jedno selo, koja je podsjeala na hangar, metalni glas
koji se irio iz zvunika u Danan pobudio elju da bude ondje, na
odreditu autobusa ije su vrijeme polaska objavili, i mi smo joj se,
usprkos mojem protivljenju, pokorili. Drugi put smo krenuli za
mladiem koji je nosio mali plastini kofer u rukama, slijedili su ga
uplakana majka i otac koji je puio, a poli smo za njim samo zato to
je stasom i lagano pogrbljenim dranjem podsjeao na Mehmeta. Uli
smo za njim u autobus u kojem je pisalo da mu je jedina konkurencija
Turkish Airlines. Nakon tri sela i dvije prljave rijeke vidjeli smo
naega mladia kako na pola puta izlazi i hoda prema vojarni
opasanoj straarskim tornjevima i zidovima koji su odluno tvrdili
sretan sam to sam Turin.
Ukrcavali smo se na razne autobuse koji su ili daleko u
pustopoljine, sve do njihovih rubova, samo zato to bi se Danan
svidjela njihova boja zelenog sukna ili crvenog crijepa, ili zato to bi
se repii na slovu r u natpisu brzina munje izduili poput munje
ako ih se brzo, samo naas, pogleda. Kad Dananine istrage u
pranjavim gradiima, dremljivim arijama i prljavim kolodvorima
ne bi urodile plodom, ja bih je upitao kamo i zato idemo, podsjetio je
da se koliina novca u novanicima koje sam ukrao iz depova onih
koji su poginuli u autobusu smanjuje, i pravio se da pokuavam
shvatiti neloginu logiku naih istraga. Danan se nije nimalo
iznenadila kad sam joj rekao da sam s prozora predavaonice u
Takili promatrao mukarca kako puca u Mehmeta. Po njezinom
miljenju, ivot je bio pun jasnih, ak i planiranih susreta, koje su
neke budale liene intuicije nazivale sluajnou. Prilino dugo
nakon to je Mehmet ranjen, Danan je iz komeanja u evabdinici
na suprotnom ploniku osjetila da se dogaa neto neuobiajeno,
sjetila se da je ula pucnjeve i, slutei to se dogodilo, pohitala
Mehmetu. Netko drugi bi rekao da to to su na mjestu na kojem je
Mehmet ranjen odmah nali taksi koji ih je odvezao u Bolnicu vojne
mornarice na Kasimpai, da to mora biti sluajnost, no voza taksija
ondje je nedavno sluio vojni rok. Budui da rana na ramenu nije bila
teka, Mehmet je za tri-etiri dana trebao biti otputen. No kada je
Danan ujutro stigla u bolnicu, shvatila je da je pobjegao.
Otila sam u hotel, potom svratila u Takilu, obila kafie koje
je volio i neko vrijeme, znajui da je uzalud, kod kue ekala njegov
poziv, rekla je s hladnokrvnou i jasnoom koja me oduevila.
Odavna sam shvatila da se vratio onamo, u onu zemlju iz knjige.
Na putovanju u tu zemlju ja sam joj bio suputnik. Na putu da
ponovo otkrijemo tu zemlju trebali smo biti potpora jedno
drugome. Pomisao da e u potrazi za tim novim ivotom dvije osobe
bolje misliti od jedne nije bila pogrena. Bili smo suputnici i prijatelji
na putu ivota; jedno drugome bili smo bezuvjetna potpora; bili smo
domiljati poput Mari i Alija koji su naoalama palili vatru i tjednima
sjedili u nonim autobusima naslonjeni jedno na drugo.
Bilo je i veeri kada bih se probudio nakon to bi i drugi film u
naem autobusu zavrio uz ivahnu jeku pucnjeva, lupanja vrata i
eksplozija helikoptera, i dugo nakon to bismo mi iscrpljeni putnici
krenuli na nemirno putovanje zemljom snova, tresui se zajedno s
kotaima autobusa dok bi zvuk naeg disanja prizivao smrt, probudio
bih se zbog rupe preko koje bismo preli ili naglog koenja i dugo
gledao Danan kako vrsto spava kraj mene, na sjedalu pored
prozora. Glava bi joj bila naslonjena na jastuk koji je napravila
presavivi zastorie na prozorima, a kestenjasta kosa na jastuku bila
bi savijena u ljupko klupko iz kojeg se prosipala po njezinim
ramenima.
 Njezine drage duge ruke poput dvije krhke grane pruale bi se
prema mojim nemirnim koljenima, a ponekad bi jednom rukom
pridravala jastuk od zastora, a drugom se uhvatila za lakat ruke
kojom bi pridravala taj jastuk. Kad bih pogledao njezino lice,
uglavnom bih na njemu vidio brigu zbog koje se mrtila, a ponekad bi
njezine namrtene kestenjaste obrve na elu ocrtavale upitnike koji su
me zabrinjavali. Poslije bih na njezinim blijedim obrazima ugledao
svjetlost te bih zamiljao kako na mjestu gdje se njezin labui vrat
spaja s kostima brade cvatu rue i da na nepristupanom djeliu
njezine koe koji bi se vidio pod kosom razasutom po vratu, kada bi
pognula glavu, vjeverice zaigrano poskakuju, pozivajui me u taj
nepristupani barunasti raj. Na njezinim beskrajno punim i blijedim
usnama, na sitnim ranicama koje su se na njima ponekad pojavljivale
jer ih je nervozno grizla, ili na cijelom licu, ako bi se u snu barem
malo uspjela nasmijeiti, vidio bih tu zlatnu zemlju i rekao u sebi:
Ah, anele, ni najednom predavanju nisam nauio, ni u jednoj knjizi
proitao, ni u jednom filmu vidio kako je lijepo do mile volje
promatrati voljenu osobu kako sniva.
Razgovarali smo o anelu i smrti koja nam je izgledala poput
nekog njegovog ozbiljnog i strogog pobratima, no to smo inili slabim
i krhkim rijeima koje su bile poput otrcanih predmeta za koje bi se
Danan cjenkala u trgovini mjeovitom robom, u eljeznariji na uglu i
sa snenim prodavaem pozamanterije, samo kako bi se malo poigrala
s njima, i potom ih zaboravljene ostavila na sjedalima autobusa. Smrt
je bila posvuda, a najvie ondje. Posvuda se proirila. Sakupljali smo
znakove kako bismo pronali to mjesto i susreli se s Mehmetom, a
poslije ih samo ostavljali kao tragove. Sve to smo doznali iz knjige.
Doznali smo iza jedinstvene trenutke u kojima se dogodi nesrea, za
prag s kojeg se vidi drugi svijet, za ulaze u kina, za karamele Novi
ivot, za ubojice koji bi mogli ubiti Mehmeta, a moda i nas, hotele
pred kojima su moji koraci postajali sporiji, za duge tiine, noi i
blijeda svjetla restorana. Ovako bih trebao rei: nakon svega to se
dogodilo ukrcavali bismo se na autobus i kretali na put i ponekad bi
prije mraka, to jest dok bi pomonici vozaa pregledavali karte,
putnici se upoznavali, a djeca i znatieljnici promatrali ravan asfalt ili
pranjave planinske putove kao da gledaju video, Dananine oi
odjednom zablistale, a ona bi poela govoriti.
Znala sam kao dijete, oko ponoi, rekla je jednom, dok bi svi
ukuani spavali, ustati iz kreveta, razmaknuti zastore i promatrati
ulicu. Po njoj bi netko hodao. Neki pijanac, grbavac, debeljko ili
uvar. Uvijek bi to bili mukarci... Bojala sam se, voljela sam svoj
krevet, ali sam eljela biti ondje, vani. O djeacima sam nauila
igrajui se skrivaa s bratovim prijateljima na naoj vikendici. A
poneto i u viim razredima osnovne kole, gledala bi ih kako
prouavaju ono to su izvukli ispod klupe. A dok sam bila jo mlaa,
gledala sam kako udno stiu noge ako bi im se usred igre
pripikilo.
Kada sam imala devet godina, pala sam dok smo bili na
ljetovanju i raskrvarila koljeno, a mama je vriskala i plakala. Otile
smo striki koji je bio hotelski lijenik. Kako si slatka, rekao mi je striko,
kako mila, oistio mi je ranu otopinom hidrogena, kako pametna. Dok
mi je promatrao kosu, shvatila sam da mu se sviam. Imao je arobne
oi koje su me promatrale iz nekog drugog svijeta. Vjee su mu bile
lagano sputene. Moda je bio pospan, no kao da je i mene i sve oko
mene uspio vidjeti ba tako kako jest...
Anelove oi su svugdje, na svemu, uvijek su ondje... Pa ipak,
mi jadnici patimo zbog nedostataka tih oiju. Je li to zato to smo
zaboravili? Zato to nam je volja oslabjela? Zato to ne volimo ivot?
Znam da u se dok putujem i prolazim kroz gradove, jednoga dana,
jedne noi, kroz prozor autobusa, susresti oi u oi s anelom. Kako
bi ga mogla vidjeti, trebam znati kako gledati. Ti autobusi naposljetku
ovjeka dovedu kamo eli. Vjerujem autobusima, a ponekad i u
anele. Ne, u njih uvijek vjerujem. Da, uvijek. Ne, ponekad.
O anelu kojeg traim, itala sam u knjizi. Ondje je stajao kao
tua misao, kao neka vrsta gosta, no ja sam ga potpuno prihvatila.
Znam da e mi, kad ga vidim, na trenutak pokazati svu tajnu ivota.
Osjetila sam njegovu prisutnost u autobusima i na mjestima nesrea.
Sve se, kao to je Mehmet rekao, ukazuje jedno na drugo. Kamo god
Mehmet krene, oko njega svjetluca smrt. Zna, moda i zato to u
sebi nosi knjigu. No na mjestima nesrea i u autobusima nisam ula
da oni koji znaju za knjigu ili za novi ivot spominju anela. Na tragu
sam mu. Sakupljam znakove koje ostavlja.
Mehmet mi je jedne kine noi rekao da su oni koji ga ele ubiti
krenuli u akciju. Mogu biti bilo gdje, moda nas sada ak i sluaju.
Nemoj krivo shvatiti, ali i ti bi mogao biti jedan od njih. ovjek esto
radi sasvim suprotno od onoga to misli, ili misli suprotno od onoga
to radi. Putujui u tu zemlju, vratit e se sebi; mislei da ita knjigu,
iznova e je napisati; elei pomoi, zavrit e ranjen.. . Veina ljudi
zapravo ne eli ni novi ivot, ni novi svijet. Zbog toga su ubili autora
knjige.
O autoru knjige, to jest starcu kojega je nazivala autorom,
Danan je govorila jezikom koji meni nije bio dovoljno jasan i stilom
koji me uzbuivao ne samo rijeima, nego i misterioznim nainom na
koji ih je izgovarala. Tek je neko vrijeme sjedila na jednom od
prednjih sjedala autobusa, oi su joj bile uprte u bijele prometne linije
koje su bljetale na asfaltu, a u ljubiastoj se noi svjetla drugih
autobusa, kamiona i automobila iz nekog razloga uope nisu vidjela.
Znam da su Mehmet i stari pisac tijekom svojih susreta sve itali
jedan drugome iz oiju. Mehmet ga je traio i istraivao o njemu. Kad
su se susreli, nisu puno razgovarali. utjeli su, malo raspravljali,
utjeli, starac je rekao da je knjigu napisao u mladosti, ili je godine u
kojima ju je napisao nazivao svojom mladou. Knjiga je ostala u mojoj
mladosti, rekao je tuno. Poslije su starca zastraili i natjerali ga da se
odrekne onoga to je vlastoruno napisao i izvukao iz vlastite due. U
tome nema nita iznenaujue. A kad su ga naposljetku ubili... I kad
je nakon njegovog ubojstva red doao na Mehmeta... Mi emo
Mehmeta pronai prije ubojica... Vano je sljedee: postoje oni koji
itaju knjigu i vjeruju u nju. Susreem ih dok lutam gradovima,
kolodvorima, duanima i ulicama. Prepoznajem ih po oima.
Poznajem ih. Lica onih koji je itaju i vjeruju u nju su drugaija,
melankolija i elja u njihovim oima su sline, i ti e to jednoga dana
shvatiti, moda ve jesi. Ako poznaje njezinu tajnu i krene prema
njoj, ivot je lijep.
 Ako bismo, dok je Danan pripovijedala, bili u tmurnom
restoranu punom muha na nekom zabaenom odmaralitu, u pono
bismo puili i pili besplatan aj koji bi nam posluio pospani djeak i
halapljivo gutali kompot od jagoda koji mirie na plastiku. Kad bismo
se tresli u prednjim redovima tronog autobusa, usred buke, moje bi
oi poivale na Dananinim lijepim punim usnama, a njezine pratile
asimetrina svjetla kamiona koji su s vremena na vrijeme prolazili.
Ako bismo sjedili u nekom od kolodvora meu mnotvom koje eka,
drei plastine vreice, kartonske kofere i zaveljaje u rukama,
Danan bi usred prie naglo ustala od stola, nestala i ostavila me u
ledeno hladnoj samoi.
Nakon minuta i sati koji nikako nisu prolazili, pronaao bih je u
nekom od antikvarijata u sporednim ulicama grada u kojem smo
ekali autobus kako sumnjiavo promatra mlinac za kavu, oteeno
glaalo ili staru pe na ugalj. Ponekad bi se vratila s udnovatim
provincijskim novinama u ruci i tajnovitim osmijehom na licu i itala
mi obavijesti o mjerama koje je opina poduzela kako bi sprijeila da
ivotinje koje se uveer vraaju u staju prolaze glavnom ulicom i o
zadnjim novitetima koje je podrunica Ajgaza iz Istanbula uvela u
svoju trgovinu. esto bih je pronalazio kako se drui s nekim iz
mnotva: zaneseno bi razgovarala s gospoama ije su glave bile
pokrivene maramama, dugo ljubila malu djevojicu runu poput
paeta koju bi drala u naruju i zapanjujuom koliinom informacija
pomagala zlonamjernim strancima koji su mirisali na sapun za
brijanje OPA da se snau. Kad bih joj oprezno priao, rekla bi mi da
na sva ta putovanja moda idemo kako bismo rjeavali tu vrstu
problema: Ova gospoa doekuje sina koji se vraa iz vojske, ali iz
autobusa koji je doao iz Vana nije izaao nitko poznat! Raspitivali
smo se za druge o voznom redu autobusa, mijenjali vozne karte,
umirivali uplakanu djecu i uvali kofere i zaveljaje onima koji su ili
na zahod. Bog vas blagoslovio! rekla nam je jednom debeljukasta
teta sa zlatnim zubima. Potom je podigla obrve i rekla: Zna li da ti
je ena vrlo lijepa?
U pono, kada bi se ugasila svjetla autobusa i televizijski ekran
koji je svijetlio jae od njih, i u autobusu zamro svaki pokret osim
dima cigarete koji se dizao prema krovu od sjedala najtjeskobnijeg,
besanog putnika, u sjedalima koja su se njeno ljuljukala, naa bi se
tijela polako ispreplela. Osjeao bih njezinu kosu na svome licu, njene
duge ruke s njenim zglobovima na svojim koljenima i njezin dah
snenog mirisa na najeenom zatiljku. Dok su se kotai autobusa
okretali, a dizel motor jednolino stenjao, neko novo vrijeme obavilo
bi nas poput spore, mrane i tople tekuine te njeno zaigralo u
naim utrnulim, ukoenim nogama i kostima.
Tada, dok bi moja ruka gorjela od dodira njezine, dok bih satima
ekao da njezina glava padne - neka samo padne - na moje rame, ili
dok bih sjedio posve ukoen kako bi njezina kosa koja mije dodirivala
vrat tamo i ostala, paljivo i s potovanjem brojao bih njezine udisaje i
pitao se to znae tune bore koje bi joj se pojavile na elu. A kada bi
joj pod mojim pogledom blijedo lice odjednom osvijetlila jaka svjetlost,
a ona se probudila, u onoj poetnoj zbunjenosti ne bi pogledala kroz
prozor kako bi shvatila gdje je, nego u moje oi koje su joj ulijevale
povjerenje, i iznenada bi se nasmijeila. Kako sam samo sretan bio!
Noima sam pazio da ne nasloni glavu na zaleeno staklo i ne
nahladi se, skidao sako boje vinje koji sam kupio u Erzindanu i
pokrivao je, a kad bi se voza zaigrao sputajui se planinskim
putovima, pazio da joj se pognuto tijelo ne zanese i udari u neto.
Ponekad bi mi se tijekom tih straarenja pogled zadrao negdje
izmeu koe njezinog vrata i mekanih zavijutaka njezinih uiju, a
misli bi mi, meu zvukovima motora, uzdasima i smrtnim eljama,
odlutale u uspomene na izlet amcima i borbu snjenim grudama koje
su ostale u snovima mojeg djetinjstva i ispreplele se sa sanjarenjem o
sretnom braku u kojemu emo Danan i ja jednoga dana ivjeti. Kada
bih se satima poslije probudio obasjan zrakama sunca koje bi aljivo
udarale u prozor, hladno i otro poput kristala, prvo bih shvatio da je
topli vrt s mirisom lavande, u koji sam uronio glavu, zapravo njezin
vrat, i zadrao se jo malo u njemu, negdje izmeu sna i jave. Potom
bih trepnuo i dok bih pozdravljao sunano jutro, ljubiaste obrise
planina i prve tragove novoga dana, tuno bih primijetio koliko su
Dananine oi daleko od mene.
Ljubav, rekla bi Danan iznenada poput majstora filmske
sinkronizacije, oivljavajui rije koja je bila potisnuta duboko u meni,
usmjerava ovjeka prema cilju, izvlai dijelove ivota na povrinu i,
sada shvaam, naposljetku ga dovodi do tajne svijeta. Sada idemo
tamo.
Kada sam prvi put vidjela Mehmeta, rekla bi Danan uope
ne primjeujui Clinta Eastwooda koji ju je promatrao s naslovnice
starog asopisa ostavljenog na jednome od stolova u ekaonici,
odmah sam shvatila da e mi se itav ivot promijeniti. Prije nego to
sam ga vidjela, imala sam jedan ivot, a kad sam ga upoznala, dobila
sam drugi. Kao da su sve stvari oko mene, svi predmeti, kreveti, ljudi,
svjetiljke, pepeljare, ulice, oblaci i dimnjaci odjednom promijenili boju
i oblik, a ja sam se oduevljeno dala na upoznavanje tog sasvim novog
svijeta. Kada sam poela itati knjigu, pomislila sam da vie ne trebam
ni jednu drugu knjigu, ni jednu priu. Kako bih temeljito shvatila
svijet koji se otvarao preda mnom, morala sam samo pogledati i sve
vidjeti svojim oima. No nakon itanja iznenada sam vidjela i stvari
koje sam trebala vidjeti, i ono to je iza njih. Probudila sam Mehmeta,
koji se sjetan vratio iz zemlje koju je posjetio, i uvjerila ga da emo
zajedno moi krenuti u taj ivot. Tih dana bismo se vraali knjizi i
zajedno je itali. Ponekad bismo pojedinom dijelu knjige posvetili
tjedne, a ponekad bismo odmah nakon itanja uoili da je sve vrlo
jasno i jednostavno. Poslije bismo otili u kino, itali druge knjige i
novine te lutali ulicama. Dok smo mislili na knjigu i u mislima je itali,
ulice Istanbula zasvjetlucale bi sasvim drugim svjetlom i postajale
naima.
Znali smo da e starac sa tapom u ruci, kojega smo vidjeli na
ulici, prvo otii u kavanu i ondje provesti neko vrijeme, a potom
doekati unuka pred vratima kole. Primijetili smo da je kobila koja
vue treu od tri zaprege koje smo vidjeli na cesti, majka dvojice
mravih konja koji vuku prve dvije. Odmah bismo shvatili zato se
mukarci s plavim arapama guraju, to znai vozni red vlakova kad
se proita unatrag, i da je koveg u ruci znojnog, debelog ovjeka koji
se ukrcava u javni autobus pun stvari iz kue koju je neto ranije
opljakao i njegovog donjeg rublja. Poslije bismo otili u neki kafi
iznova itati knjigu i neprestano, bez predaha, satima raspravljali o
njoj. To je bila ljubav, i ponekad bih, kao na filmu, pomislila da je
ljubav jedini nain da se taj daleki svijet povee s ovim. No bilo je i
stvari koje nikada neu znati, rekla je Danan jedne kine noi, ne
skidajui pogleda sa scene poljupca na ekranu, i, nekoliko skliskih
kilometara i tri-etiri umorna kamiona poslije, kada bi scenu poljupca
zamijenio prizor autobusa slinog naemu u ljupkom krajoliku, koji
nimalo nije naliio na krajolik kroz koji smo se kretali, dodala: Sada
idemo na to sasvim nepoznato mjesto.
Kada bi nam odjea od znoja, praine i prljavtine postala
neupotrebljiva, a na koi nam se nakupili slojevi povijesti koja je
posve izmijenila ovo tlo od doba Kriarskih ratova do danas, prije
prelaska iz jednog autobusa u drugi, nasumino bismo se uputili u
centar Nasuminog grada. Danan bi kupila dugu popelinsku suknju
u kojoj bi izgledala kao dobronamjerna seoska uiteljica, a ja uvijek
jednaku koulju u kojoj bih izgledao kao ranija, bljea verzija sebe...
Ako bismo se poslije sjetili podignuti pogled izmeu zgrade lokalne
uprave, Atatrkovog kipa, zastupnitva tvrtke Arelik, ljekarnice i
damije, na kristalno plavom komadiu neba koji se pruao izmeu
platnenih reklama za teaj uenja Kurana i skoranje grupne
ceremonije obrezivanja, uoili bismo krhku bijelu liniju koju je iscrtao
neki mlaznjak, na trenutak zastali s papirnatim paketima i plastinim
vreicama u rukama i s ljubavlju pogledali u nebo. Odmah potom
upitali bismo blijedog slubenika s blijedom kravatom gdje se nalazi
gradski hamam.
Hamam bi ujutro bio otvoren za ene, pa bih tumarao ulicama i
dremuckao u kafiima. Prolazei pored hotela, zamiljao bih kako
Danan govorim da bismo barem jedan dan i jednu no trebali
provesti na vrstom tlu, ne na kotaima i u sjedalima autobusa, nego
kao svi ostali, na primjer u hotelu. Bilo je veeri kada bih joj to i
rekao, no dok bi se nebo mrailo, Danan bi mi pokazivala rezultate
istrage koju je provela dok sam bio u hamamu: korice starog asopisa
Fotoroman, jo starije asopise za djecu, primjerke vakaih guma koje
sam neko vakao, ali to ve i zaboravio, i vrpcu za kosu do ijeg
znaenja nikako nisam uspijevao doprijeti. Rei u ti u autobusu,
rekla bi mi Danan s onim posebnim smijekom koji bi joj bljesnuo na
licu kada bi jo jednom gledala isti film na videu. Jedne noi kada se
na tv ekranu naeg tmurnog autobusa umjesto arenog filma pojavila
suzdrana i uljudna gospoa, koja je donijela rune vijesti o smrti,
Danan je rekla: Idem u Mehmetov drugi ivot. No u tom ivotu on
nije bio Mehmet, nego netko drugi. U brzom prolazu pored
benzinske crpke lice joj je obasjala znatieljna crvena neonska
Svjetlost. Mehmet nije puno priao o tome tko je bio u drugom
ivotu, ni o svojim sestrama, ni o jednom konaku, ni o stablu murve,
pa ni o svom drugom imenu i o tome kakav je tada bio. Jednom mi je
rekao da je u djetinjstvu jako volio asopis Djeji tjednik. Jesi li kada
itao Djeji tjednik? Njezini dugi prsti proli bi preko svenja asopisa
koji su utjeli smotani i gurnuti u procijep s pepeljarom koji je dijelio
naa sjedala.
Pogled joj ne bi zastao na stranicama asopisa, nego na meni
koji sam ih promatrao, i rekla bi: Mehmet je govorio da e se svi
vratiti ovamo. Ove stvari sakupljam za njega. Stvari koje sainjavaju
njegovo djetinjstvo... To su stvari koje smo pronali u knjizi.
Razumije li?
Ne bih je posve razumio. Ponekad je uope ne bih razumio. No
Danan je razgovarala sa mnom tako da bih pomislio da shvaam.
Ba kao ti, rekla bi Danan. I Mehmet je proitavi knjigu shvatio
da e mu se itav ivot promijeniti i da je ono to zna gotovo.
Gotovo... Studirao je medicinu, ali je sve svoje vrijeme posvetio knjizi
i ivotu u njoj. Shvatio je i da mora napustiti svu svoju prolost kako
bi mogao postati netko sasvim nov. Zato je prekinuo vezu s ocem i
obitelji... No nije ih se lako rijeio. Rekao mi je da je pravo
osloboenje i prvi korak k novome ivotu doivio tek u prometnoj
nesrei ... Istina je, nesree su izlaz, a izlaz su nesree... Aneo se
ukae u aroliji tih trenutaka, i tada nam se pred oima pojavi pravo
znaenje zbrke koju nazivamo ivotom. Tada se vraamo kui...
Kada bih uo takve rijei, zatekao bih se kako sanjarim o majci,
sobi, stvarima, krevetu i domu koje sam ostavio, i matao uvijek s
podlim racionalizmom i odmjerenim osjeajem krivnje o tome kako ih
uspijevam spojiti s Danan koja pored mene sniva o novom ivotu.
 6

U svim autobusima kojima smo putovali iznad vozaeva sjedala

nalazio se televizor. Katkada bismo ga bez rijei gledali. Izuzev
prozora na autobusu, taj televizor koji je uz pomo kutija, ipkastih
stolnjaka, barunastih zastora, lakiranih dasaka, amajlija, staklenih
zrna i naljepnica pretvoren u moderni oltar, bio je na jedini prozor u
vanjski svijet, s obzirom na to da mjesecima nismo itali novine.
Gledali smo kako okretni junaci karate filmova poskakuju i u jednom
trenutku rukama i nogama udaraju lica stotina bijednika i njihove
nespretne, usporene domae kopije. Gledali smo ameriki film u
kojem inteligentni, simpatini crni junak uspije prevariti nesposobne
bogatae, policiju i gangstere, film u kojem mladi i zgodni piloti
izvode akrobacije u avionima i helikopterima te film strave u kojem
vampiri opsjedaju i plae mlade ljepotice. U veini domaih filmova u
kojima bogatai meka srca svojim kerima s manirama gospoica
nikako ne uspijevaju pronai dobrog i iskrenog mua, svi muki i
enski junaci u jednom periodu svog ivota radili su kao pjevai.
Meu njima neprestano dolazi do takvih nesporazuma da se sve to
nerazumijevanje u jednom trenutku pretvori u razumijevanje. U
domaim filmovima bili smo toliko naviknuti na stereotipna lica i
tijela strpljivog potara, okrutnog silovatelja, gromoglasnog suca,
rune sestrice dobrog srca i gospoe s majinskim instinktom, da smo
se prevarili ugledavi dobrohotnu sestricu i silovatelja kako jedu juhu
od crvene lee meu uspavanim putnicima na odmoritu u restoranu
Sjeanja, na ijim su zidovima bili objeene fotografije glumaca,
hrvaa te Atatrka. Sjeam se da sam odsutno promatrao aroliko
drutvo u restoranu dok se Danan prisjeala svih glumica s
fotografija na zidu koje su bile silovane, te zamiljao da se svi mi
nalazimo u hladnom salonu nekog nepoznatog broda koji nas odvodi
u smrt dok pijemo juhu od crvene lee.
Na televizoru smo vidjeli nebrojeno puno prizora tunjava,
smrskanih prozora, aa i vrata, prizora u kojim su automobili i avioni
nestajali iz kadra, nakon ega bi uslijedila eksplozija. Vidjeli smo
kue, vojske, sretne obitelji, zlikovce, ljubavna pisma, nebodere,
riznice koje je progutala vatra, krv koja ne prestaje tei niz lica i
vratove, iznimno duge scene potjera, stotine, tisue automobila koji
prate jedni druge i velikom brzinom ulaze u zavoj te se kasnije
sudaraju, ene koje neprestano pucaju jedne u druge i desetke tisua
stranih i domaih, brkatih nesretnika, i onih bez brkova. Prije nego
to bi poeo novi film Danan bi kazala: Nisam mislila da e tako
lako prevariti mladia. Kada bi i taj film zavrio, rekla bi: Pa ipak,
ivot je lijep, ako nekamo ide. Ili: Ne vjerujem, ne mogu me
zavarati, ali volim to. Katkada bi u polusnu, sretna zbog filma koji je
pogledala, kazala: Sanjat u sretno oenjene.
Do kraja treeg mjeseca naeg putovanja, Danan i ja sigurno
smo vidjeli vie od tisuu scena u kojima se likovi ljube. Svaki put
kada bi se poljubili, u autobusu bi zavladala tiina, bez obzira na to
jesu li putnici u autobusu u rukama drali koare s jajima, bili
inovnici s torbama ili netko drugi i bez obzira na mjesta i gradove
kroz koje smo prolazili. Osvijestio bih ponekad da Danan dri ruke
na koljenima, ili u krilu, i na trenutak poelio uiniti neto znaajno,
smisleno i estoko. Jedne kine ljetne veeri uinio sam to ega se
tono ne sjeam, ili neto tome slino.
Svjetla polupraznog autobusa bila su ugaena. Sjedili smo
negdje na sredini i na televizoru gledali prizore tropske kie koja nam
je djelovala daleko i strano. Instinktivno sam se okrenuo prema
prozoru, pribliio glavu Dananinoj te vidio da pada kia. U istom
sam je trenutku poljubio, onako kako sam vidio da to rade u
filmovima i mislio da se to tako radi; Anele, poljubio sam je svom
snagom i s puno ara, raskrvarivi joj usne, a ona se opirala.
Ne, duo. Ti nisi on. Jako mu slii, ali nisi on.
Je li svjetlost na njezinu licu dopirala s najudaljenije ruiaste
neonske reklame za Turk Petrol, oko koje se skupilo navie muha ili
je to bilo svjetlo nevjerojatne zore na ekranu? U knjizi je pisalo da je iz
djevojinih usana potekla krv, a u filmovima koje smo gledali, likovi
bi u takvim situacijama ruili stolove, razbijali stakla i velikom se
brzinom automobilima zabijali u zid. Bio sam tuan jer sam oekivao
okus poljupca na svojim usnama. Utjeio sam se otkrivi da vie ne
postojim, no nakon to se autobus snano zatresao, zbog boli u
preponama osjetio sam svoje bie vie nego ikada do tada. Poelio
sam se istegnuti, eksplodirati i opustiti. Kasnije je ta elja postala jo
dublja, postala je cijeli novi svijet. eljno sam iekivao ne znajui to
e se dogoditi i znojio se. Odjednom je sve sretno eksplodiralo,
smrskalo se i nestalo.
Prvo smo zauli onu prekrasnu buku, a kasnije i kratkotrajnu
tiinu koja uslijedi nakon nesree. Vidio sam da je voza poginuo te
da je ovaj put s njime nestao i televizor. Kada je zapoela vika i
vriska, uzeo sam Danan za ruku i okretno je spustio na zemlju.
Odmah sam primijetio da se na kii koja je pljutala, nama i naem
autobusu nije dogodilo nita strano. Poginulo je dvoje-troje putnika i
voza. Meutim drugi autobus Prebrzitrans u koji se preminuli voza
zabio sa strane, preklopio se i otkotrljao u blatno polje. Bio je pun
mrtvih i onih koji su umirali. Polako i oprezno sili smo u polje, kao
da ulazimo u tamno sredite ivota i oarano se pribliili mjestu kamo
se autobus otkotrljao.
Kada smo mu prili, jedna djevojka posve oblivena krvlju
pokuavala je izai kroz smrskani prozor. Ruka joj je bila ispruena.
Provirili smo i vidjeli da dri ruku mladia koji je bio na izmaku
snaga. Djevojka u trapericama izala je iz autobusa uz nau pomo, ali
ni u jednom trenutku nije isputala mladievu ruku. Kasnije se
nagnula prema ruci i povlaei je pokuala izvui mladia. Meutim
vidjeli smo da je on zaglavljen u izvrnutom autobusu, izmeu ipki od
nikla i arenog lima koji se presavio poput kartona. Ubrzo je umro,
piljei u izvrnutu sliku nas i mranog, kinog svijeta.
Niz lice dugokose djevojke slijevala se krv. Bila je naih godina.
Na njezinom licu koje je u ivot vraala kia, vidjela se zbunjenost
koja nije karakteristina za nekoga tko se suoio sa smru. Pokisla
djevojko, bilo nam te je jako ao. U jednom trenutku pod svjetlima
naeg autobusa pogledala je mrtvog mukarca na sjedalu, i kazala:
Tata e se jako naljutiti.
Pustila je njegovu ruku, i pomilovala Dananino lice, kao da je
rije o bezgrenoj sestrici koju ve stoljeima poznaje.
Anele, nakon svih tih kinih putovanja, konano sam te
nala, rekla je.
Njezino krvavo, lijepo lice bilo je okrenuto prema Danan,
gledala ju je sretno, eznutljivo i s divljenjem.
Pogled koji me uvijek pratio, i koji bi se na trenutak pojavio na
najneoekivanijim mjestima i brzo nestajao, te koji me tjerao da ga
traim, bio je tvoj pogled. Anele, zna da smo putovali, spavali u
autobusima, ili od grada do grada i iznova itali knjigu kako bismo
susreli tvoj blagi pogled, rekla je.
Danan je bila pomalo zbunjena i neodluna, ali kasnije se
nasmijeila kao da je zadovoljna zbog skrivene geometrije te
pogreke.
Nasmijei mi se, rekla je djevojka koja je umirala. Anele, tada
sam shvatio da e umrijeti. Nasmijei mi se pa da na tvome licu jo
jednom vidim svjetlost onog svijeta. Podsjeti me na toplinu pekarnice
u kojoj sam tijekom snjenih zimskih dana kupovala peciva, sreu s
kojom sam za toplih ljetnih dana s mola skakala u more. Podsjeti me
na prvi poljubac i zagrljaj, stablo oraha do ijeg sam se vrha sama
uspela, veer kada sam se onesvijestila, no kada me opilo veselje, na
ono to se nalazi ispod mog popluna i mladia kojim me s ljubavlju
gleda. Sve to nalazi se u zemlji u koju elim otii. Pomogni mi da
odem onamo i sa svakim udisajem sretno prihvatim svoj odlazak.
Danan joj se blago nasmijeila.
Kako li ste samo vi aneli strani! rekla je djevojka, a polje
kukuruza odzvanjalo je povicima sjeanja i smrti. Kako ste strani, a
istovremeno lijepi! Dok se mi polako suimo i nestajemo kao sve
druge stvari i sjeanja, vi i sve to obasja vaa vjena svjetlost, odiete
bezvremenskim spokojem. Otkako smo proitali knjigu moj nesretni
dragi i ja, gledali smo kroz prozore autobusa i traili vae poglede.
Anele, tvoje poglede. Sada razumijem da je to taj jedinstveni
trenutak koji je obeala knjiga, trenutak prolaska izmeu dvaju
svjetova. Sada nisam ni u jednom od njih, i ispunjena sreom,
razumijem to znae odlazak, spokoj, smrt i vrijeme. Anele, jo mi se
nasmijei.
Kao da se nisam mogao sjetiti to se neko vrijeme dogaalo
nakon toga. Dogodilo mi se neto, kao kad na kraju slatkog pijanstva
izgubimo glavu i ujutro kaemo: U tom trenutku dolo je do prekida
filma. Sjeam se da je prvo nestao zvuk te mi se uinilo da vidim
kako se Danan i djevojka gledaju. Bit e daje nakon zvuka nestala i
slika, jer su stvari koje su se neko vrijeme dogaale isparile i nestale,
ne ostavivi traga u mome sjeanju.
Kroz maglu se sjeam da je djevojka u trapericama spominjala
vodu, ali nisam shvatio ni kako smo preli preko polja kukuruza i
nali se na obali rijeke, je li to uope bila rijeka ili blatni potok, ni
odakle je dopirala plava svjetlost u kojoj sam vidio kapi kie to su
padale u vodu stvarajui krugove na njezinoj povrini.
Nakon nekog vremena, ponovno sam vidio da djevojka u
trapericama miluje Dananino lice. Neto joj je aptala, ali nisam je
uo, ili te rijei, koje je aptala kao u snu, nisu dopirale do mene.
Praen jedva primjetnim osjeajem krivnje, pomislio sam da bih ih
trebao ostaviti same. Poao sam nekoliko koraka uz obalu rijeke, a
stopala kao da su zapinjala u blatu. abe, koje su preplaili moji
nesigurni koraci, skoile su u vodu uz zvuk plop. Zguvana kutija
cigareta na povrini vode doplovila je do mene. Bila je to kutija
cigareta Maltepe. S vremena na vrijeme zanjihala bie zbog kapi kie
koje su padale po njoj, a kasnije je ponosno i pompozno nastavila
ploviti prema zemlji neizvjesnosti. Vidio sam samo kutiju cigareta i
djevojinu i Dananinu sjenu, te mi se uinilo da se pomiu.
 Ba kada sam pomislio da sam je poljubio i pohrlio u smrt, zauo
sam Dananin glas.
Pomozi mi. Oprat emo joj lice, da otac ne vidi krv, rekla je.
Priao sam djevojci s lea i primio je. Imala je njena ramena i
topla pazuha. Dugo sam gledao kako Danan majinskim pokretima
suosjeajno pere ranu na djevojinu elu i licu, uzimajui u dlan vodu
iz potoka kojim je plovila kutija. Djevojka nam je rekla da ju je tako
prala baka dok je bila dijete. Nekada je bila dijete i bojala se vode,
sada je velika, voli vodu ali umire.
Prije nego umrem, elim vam neto rei. Odvedite me do
autobusa, rekla je.
Pored presavijenog i naglavce okrenutog autobusa nalazila se
neodluna skupina ljudi, kakve je mogue vidjeti na kraju uurbanih i
zamornih blagdanskih noi. Nije bilo jasno to rade dvije-tri osobe
koje se polako kreu; moda su nosile neko truplo kao da nose kofer.
ena s plastinom torbom u ruci otvorila je kiobran kao da eka
drugi autobus. Putnici naeg autobusa ubojice i putnici autobusa rtve
zajedniki su nastojali izvui kofere, trupla i djecu iz smrskanog
autobusa. Ruka koju je ispustila djevojka na samrti, nalazila se na
mjestu gdje ju je i ostavila.
inilo se kao da je djevojka autobusu prilazi vie zbog osjeaja
odgovornosti i primoranosti, nego zbog tuge i suosjeajno je uzela
mladievu ruku.
To je bio moj dragi, rekla je. Ja sam prva proitala knjigu.
Oarala me i preplaila. Pogrijeila sam; mislila sam da e i njega
oarati pa sam mu je dala da je proita. Tako je i bilo, meutim to mu
nije bilo dovoljno. elio je otii u tu zemlju. Nisam ga uspjela uvjeriti
daje to samo knjiga. Voljela sam ga.
Krenuli smo na put od grada do grada, dodirujui povrinu
ivota, nastojei nai ono to je skriveno u njegovim bojama, tragajui
za stvarnou koju nismo pronali. Nakon to su uslijedile svae,
ostavila sam ga samog u potrazi, vratila se kui, majci i ocu, i ekala.
Naposljetku mi se vratio, ali kao netko posve drugi. Rekao mi je da je
knjiga mnoge nesretnike odvela na pogrean put te da je izvor svega
zla. Zakleo se da e se osvetiti knjizi zbog svih razoaranja i svih
tunih ivota. Rekla sam mu da za to nije kriva knjiga, da je ista kao i
brojne druge knjige te da je bitno ono to ovjek vidi dok ita, no
nisam ga mogla natjerati da me poslua. Obuzeo ga je osvetniki bijes
koji opsjeda prevarene nesretnike. Priao mi je o dr. Narinu{3} i
njegovoj borbi protiv knjige, stranih kultura koje nas unitavaju i ratu
koji je objavio svemu to dolazi sa Zapada te o njegovoj velikoj borbi
protiv tiskanih tekstova. Spominjao je razne satove, antikne
predmete, rune mlince, kaveze za kanarince i vitla bunara. Nisam ga
razumjela, ali sam ga voljela. Ispunio ga je dubok prijezir, no bio je
ljubav mog ivota. Zato sam krenula za njim, kada je rekao da e se u
gradiu Gudulu u ime naih ciljeva odrati tajni sastanak trgovaca.
Ljudi dr. Narina trebali su nas pronai i odvesti k njemu. Zaustavite
izdaju knjige i ivota. Dr. Narin oekuje dvoje mladih distributera
grijalica, odanih borbi. Nae osobne iskaznice nalaze se u
unutranjem depu sakoa moga dragog. Mukarac koji treba doi po
nas mirii na sapun za brijanje OPA.
Djevojino lice ponovo je oblila krv, poljubila je i pomilovala
nepominu ruku te zaplakala. Danan ju je primila za ramena.
Anele, i ja sam kriva. Ne zasluujem tvoju ljubav. Dragi me
obmanuo, krenula sam za njime i izdala knjigu. Budui da je njegova
krivnja vea, umro je ne vidjevi te. Otac e biti vrlo ljutit, ali sretna
sam to u umrijeti u tvojim rukama.
Danan joj je rekla da nee umrijeti, ali s obzirom na to da u
filmovima koje smo gledali oni koji umiru nikada ne najave svoju
smrt, pomisao da e umrijeti odavno nam je poela djelovala
uvjerljivo. Preuzevi ulogu anela, Danan je, kao to je to bio sluaj
u tim filmovima, uzela djevojinu ruku, stavila je u ruku mrtvog
mladia i vrsto ih stisnula. Djevojka je umrla, drei svoga dragog za
ruku.
Danan se pribliila mladiu koji je naglavce promatrao svijet.
Provirila je kroz smrskani prozor autobusa, neko vrijeme pretraivala
njegove depove te se vratila na kiu, zadovoljno se smijeei. U ruci
je drala nae nove osobne iskaznice.
 Kako sam samo volio vidjeti taj sretni osmjeh na njezinom licu.
Na rubovima njezinih punih usana, na mjestu gdje su se pod blagim
kutom lijepi zubi spajali s usnama, vidio sam dvije tamne toke. Dva
simpatina trokuta koja su se mogla vidjeti dok se smije.
Jedanput me poljubila, i ja sam nju jedanput poljubio. Poelio
sam da se sada na kii jo jednom poljubimo, meutim lagano se
udaljila od mene.
U naem novom ivotu, ti se zove Ali Kara, a ja Efsun Kara,
rekla je, itajui imena s osobnih iskaznica. Imamo i vjenani list.
Kasnije se nasmijeila i suosjeajnim glasom u maniri uiteljice
engleskog jezika pune razumijevanja, rekla: Gospodin i gospoa
Kara idu na konvenciju distributera u gradi Gudul.
 7

Nakon tri autobusa, ljetnih kia koje nisu prestajale padati i dva
grada, stigli smo u Gudul. Za sobom smo ostavili blatnjavi autobusni
kolodvor i uspinjali se prema uskim nogostupima u trgovakom
sreditu gradia. Pogledao sam u nebo i vidio neto udno; platneni
transparent pozivao je djecu na ljetni teaj uenja Kurana. U izlogu
poslovnice Sport Toto i dravne tvrtke Tekel, jedinog distributera
duhanskih i alkoholnih proizvoda u zemlji, tri preparirana takora
kesila su se meu raznobojnim bocama likera. Fotografije na vratima
ljekarne podsjeale su na letke kakve nakon politikih ubojstava na
sprovodima, za reverom nose oaloeni. Na njima bi ispod
fotografije pokojnika, koji su Danan podsjeali na dobrostojee
likove iz domaih filmova, pisali datum te godina roenja i smrti. Uli
smo u jednu trgovinu u kojoj si kupili plastini kofer i najlonske
koulje, nadajui se da emo u njima izgledati poput dvoje
respektabilnih distributera. Uz uske nogostupe, preko kojih smo se
uspinjali do hotela, stabla kestena bila su iznenaujue pravilno
poredana. U sjeni jednog od nalazio se natpis: Suneenje na
tradicionalan nain, ne laserom.
Kada ga je proitala, Danan je rekla: Oekuju nas. U depu
sam pripremio vjenani list Alija i Efsun Kare, no recepcionar s
hitlerovskim briima u hotelu Srea samo ga je letimino pogledao.
Jeste li i vi doli na konvenciju? pitao je. Svi su na otvaranju
u zgradi srednje kole. Imate li jo kakvu prtljagu osim te torbe?
 Nai koferi izgorjeli su zajedno s autobusom i ostalim
putnicima, rekao sam. Gdje se nalazi srednja kola?
Naravno, zna se dogoditi da autobus izgori, g. Ali, rekao je
recepcionar. Djeak e vam pokazati gdje se nalazi kola. S
djeakom koji nas je vodio, Danan je razgovarala ljupkim glasom,
kakav nije koristila kada bi se meni obraala. Zar ti te crne naoale
ne zatamnjuju svijet? pitala ga je Danan. Ne, jer ja sam Michael
Jackson, odgovorio je djeak. to ti majka kae na to? pitala je
Danan. Isplela ti je krasan prsluk. To se nje ne tie! rekao je
djeak.
Prije nego to smo stigli do Srednje kole Kenan Evren, ije je
ime bilo istaknuto na svjetlucavom neonskom natpisu kao da je rije o
jednom od nonih klubova na Bejogluu, od Michaela Jacksona doznali
smo sljedee stvari: pohaao je esti razred, njegov otac radio je u
kinu kojim je upravljao vlasnik hotela, ali sada je radio na konvenciji.
Cijeli je gradi imao posla oko konvencije, a neki ljudi protivili su se
svemu tome zato to je naelnik rekao: Neu dopustiti sramoenje
gradia u kojem sam ja naelnik.
Meu izlocima u srednjoj koli vidjeli smo stroj koji skriva
vrijeme, arobno staklo koje crno-bijelim televizorima daje boju, prvu
tursku napravu za detektiranje svinjetine, bezmirisni losion za njegu
lica poslije brijanja, kare koje lako i jednostavno izrezuju kupone iz
novina, pe koja se automatski upali im vlasnik ue u kuu i sat na
navijanje koji jednim potezom prua suvremeno, ekonomino rjeenje
za problem vezan uz minarete, mujezine, zvunike, islamizaciju i
pozapadnjaavanja. Na mehanizam uobiajenog sata s kukavicom
umjesto ptice postavljene su dvije figure; u vrijeme namaza siuni
imam ukazao bi se na prvome katu, koji je izgledao poput balkona na
minaretu i tri puta rekao: Bog je velik! a minijaturni gospodin bez
brkova i s kravatom svaki puni sat pojavio bi se na balkonu na
drugom katu i rekao: Srea to sam Turin, Turin, Turin. Kada
smo vidjeli napravu koja je bila verzija tamne komore, poeli smo
sumnjati u tvrdnju da su svi ti izumi djelo srednjokolaca iz regije.
Oevi, strievi i uitelji, koji su etali meu mnotvom, sigurno su
imali svoje prste u tome. Stotine malih zrcala bila su poredana jedno
nasuprot drugom u prostoru izmeu naplatka i automobilske gume,
stvarajui tako svojevrstan labirint. U jednom trenutku svjetlost i slika
ule bi u taj labirint od zrcala pa kada se poklopcem zatvori otvor i
tako sprijei dotok nove svjetlosti, ranije zarobljena slika prisiljena je
reflektirati se unedogled. Ako kasnije u bilo, kojem trenutku
podignete poklopac i prislonite oko na otvor, moete vidjeti sliku koja
je zarobljena u komori; na primjer javor, goropadnog uitelja koji ee
izlobom, debelog distributera hladnjaka, pritavog uenika, vr
ispunjen ajranom, inovnika iz gruntovnice koji pije limunadu iz ae,
portret generala Kenana Evrena, bezubog podvornika koji se smijei
u napravu, sumnjivog mukarca, vlastito oko ili lijepu i znatieljnu
Danan ija koa se sjajila unato svom putu koji smo prevalili.
Na izlobi smo osim onoga to se moglo vidjeti u toj napravi,
vidjeli i druge stvari; ovjek koji je na sebi imao bijelu koulju, kravatu
i karirani sako drao je govor. Veina ljudi bila je podijeljena u grupe
te su paljivo promatrali jedni druge i nas. Crvenokosa djevojica s
vrpcom u kosi, stajala je uz skute svoje krupne majke s maramom na
glavi i u sebi ponavlja pjesmicu koju e uskoro recitirati. Danan mi je
prila. Na sebi je imala svjetlozelenu suknju s otisnutim uzorkom,
domaeg proizvoaa Sumerbanka, koju smo bili kupili u
Kastamonuur Anele, zna da sam je jako volio. Popili smo ajran te
sneno i odsutno promatrali pranjavu, poslijepodnevnu svjetlost u
kantini. Prizor koji smo vidjeli bio je sainjen od svojevrsnog ivotnog
znanja i glazbe postojanja. Tada smo ugledali jedan televizor te mu se
pribliili kako bismo shvatili o emu je tono rije.
Ovaj televizor doprinos je dr. Narina, rekao je mukarac s
leptir-manom. Je li on bio mason? U jednim sam novinama bio
proitao da masoni obino nose leptir-mane. S kime se imam ast
upoznati? pitao je, paljivo promatrajui moje elo. Moda je razlog
tome bio taj to se suzdravao gledati u Danan dulje nego u mene.
Ali i Efsun Kara, rekao sam.
Vrlo ste mladi. To to meu svim ovim ogorenim
distributerima ima i tako mladih ljudi, ulijeva nadu.
 I ba kada sam poelio izustiti: Mi ovdje ne predstavljamo
mladost, ve jedan nov ivot, krupni gospodin, koji je bio dovoljno
simpatian da ga srednjokolka na ulici pita koliko je sati, rekao je:
Nismo ogoreni, naa vjera je snana.
Tako smo se i mi prikljuili mnotvu. Djevojica s vrpcom u kosi
izrecitirala je pjesmu, mumljajui pritom poput ljetnog povjetarca.
Mladi koji je bio dovoljno zgodan da igra ulogu pjesnika u domaem
filmu govorio je o svojoj regiji, pedantno poput kakva vojnika.
Spomenuo je selduke minarete, rode, elektrinu centralu u
izgradnji i mlijeko koje daju njihove krave. Dok su uenici govorili o
svojim izlocima koji su se nalazili na stolovima u kantini, njihovi
oevi i uitelji dolazili su do njih i s ponosom nas gledali. Upoznali
smo i ostale sudionike konvencije koji su u rukama drali ae
ispunjene ajranom i limunadom, sudarali se s njima u prolazu i
rukovali. Osjetio sam jedva primjetan miris alkohola te sapuna za
brijanje OPA i pitao se odakle dopire. Pogledali smo televizor dr.
Narina. Njega se najvie spominjalo, no on nije bio ovdje.
Kada se smrailo, izali smo iz zgrade srednje kole i krenuli
prema restoranu. Mukarci su hodali sprijeda, ene straga. Mrane
ulice Gudula odisale su osjeajem preutnog neprijateljstva.
Promatrali su nas kroz vrata brijanica i trgovina koje su i dalje radile,
iz kafia u kojem je gorio televizor i iza prozora zgrade gradske
uprave kroz koji je dopiralo svjetlo. Jedna od roda koju je zgodni
uenik bio spomenuo, s tornja na trgu gledala je kako ulazimo u
restoran. Je li nas gledala sa zanimanjem ili je njezin pogled bio
neprijateljski?
Taj restoran bio je simpatino mjesto s akvarijem i lonanicama
na ijim su zidovima visjele fotografije turskih velikana, povijesne
podmornice koja je asno potonula, nogometaa nepravilnih glava,
slike ljubiastih smokava i marelica utih poput slame. Kada su ga
ispunili distributeri u pratnji svojih supruga, srednjokolci, njihovi
uitelji i svi oni kojima smo bili dragi, osjeao sam se kao da se ve
mjesecima pripremam za tu veer i prieljkujem biti okruen takvim
mnotvom. Pio sam sa svima, ali na koncu sam popio vie od svih.
Dok sam sjedio za stolom s ostalim mukarcima, koji su sjedali pored
mene i ustajali, te kuckao svoju au s rakijom o njihove, s puno ara
govorio sam o izgubljenoj ivotnoj asti i stvarima koje su nestale.
Temu nisam naeo ja, nego oni: potpuno sam se sloio s prijateljski
raspoloenim mukarcem koji je iz depa izvadio pil igraih karata, s
ponosom pokazao da je kralja pretvorio u ejha a deka u
sljedbenika i zatim dugo objanjavao zato se za dva i pol milijuna
stolova u sto sedamdeset tisua kafia diljem nae zemlje moraju
dijeliti upravo takve karte. Obojica smo se zaudili. Nada je te veeri
bila prisutna meu nama u nekom obliku, no je li taj oblik bio
aneoski? Rekli su da je nada oblik svjetlosti, da se svaki put kada
uzdahnemo i izdahnemo smanjimo te da iz zemlje iskopamo ono to
smo u nju zakopali. Netko od njih pokazao je fotografiju pei, a netko
drugi bicikla koji savreno odgovara naoj veliini. Mukarac s leptir-
manom izvadio je boicu s nekom tekuinom i rekao da je koristi
umjesto zubne paste. Starcu bez zuba bilo je ao to ne moe piti, ali
nam je prepriao svoj san: "Rekao nam je da nas ne mogu slomiti ako
budemo neustraivi. Tko je to on? Zato nije doao dr. Narin? On
zna tajnu stvari koju uvaju prave stvari. Zato nije ovdje? Da je dr.
Narin imao priliku vidjeti ovog mladia punog vjere, volio bi ga kao
svoga sina, rekao je netko. iji je to glas bio? Prije nego to sam
stigao okrenuti glavu, nestao je. Psst, nemojte tako nepromiljeno
spominjati dr. Narina, rekli su mu. Kada se sutra na televizoru
pojavi aneo, bit e problema! Rekli su i da je naelnik kriv za sav taj
strah, ali i da on nije izriito protiv njih. I najbogatiji ovjek u
Turskoj, Vehbi Ko, mogao bi doi ovamo na na poziv. On je najvei
distributer, rekao je netko. Sjeam se da sam se s nekim poljubio te
da su me, nakon to sam im objasnio sve o televizorima u
autobusima, bojama i vremenu, izgrlili te mi estitali na mladosti i
iskrenosti. Na novi televizor presudit e onima koji nas ele stjerati
u stupicu. Novi ekran znai novi ivot, rekao je simpatini vlasnik
poslovnice Tekel. Ljudi su sjedali pored mene i ustajali. I ja sam sjeo
pored nekog drugog mukarca, ustao i govorio o nesreama, knjizi,
spokoju i onom posebnom trenutku. Osjetio sam da sam pretjerao
kada sam rekao: Ljubav. Ustao sam i pogledao Danan. Sjedila je
meu uiteljima i njihovim suprugama koji su je paljivo promatrali.
Sjeo sam i rekao: Vrijeme je nesrea. Upravo zbog nesree smo sada
ovdje, na ovome svijetu. Pozvali su poljoprivrednika u konoj jakni i
rekli mi da sluam to e rei. Laskate mi, rekao je uspuhujui se
poput starca iako nije bio previe star te iz depa izvadio svoj skromni
izum. Bio je to depni sat koji sam od sebe stane kada osjeti da ste
sretni te tako vjeno produlji trenutak vae sree. Kada osjeti da niste
sretni, njegova mala i velika kazaljka panino ponu uriti, a vi se
tada zaudite kako vrijeme brzo prolazi i kako brige nestaju u tren
oka. Nou, dok spokojno spavate, taj sat koji je strpljivo kucao na
starevom dlanu, namjeta vrijeme pa ujutro ustajete kada i svi drugi,
kao da se nita nije dogodilo.
Vrijeme, rekao sam i na trenutak se zapiljio u ribe koje sporo
plivaju u akvariju. Neki mukarac priao mi je poput sjene i rekao:
Optuuju nas za omalovaavanje zapadnjake kulture, no dogaa se
upravo suprotno. Jeste li uli za preostale kriare koji ve stoljeima
ive u peinama u Ugrupu? Razgovarao sam s ribama i pitao se iji
je to glas. I prije nego to sam se okrenuo, nestao je. Prvo sam
pomislio da je to bila samo sjena, no kasnije sam osjetio i onaj straan
miris OPA sapuna za brijanje i prestraio se.
im sam sjeo na stolicu, stariji gospodin s velikim brkovima, koji
je oko prsta nervozno vrtio lanac privjeska za kljueve, pitao me tko
sam, kome sam dao glas, koji projekt mi se svidio i to u ujutro
odluiti. I dalje sam mislio na ribe i namjeravao ga ponuditi jo
jednom aom rakije. uo sam razne glasove. utio sam te kasnije
shvatio da pored mene stoji simpatini ovlateni zastupnik dravne
tvrtke Tekel. Rekao je da se vie nikoga ne boji, ak ni naelnika
kojem su smetala tri preparirana takora u izlogu poslovnice. Zato
dravna tvrtka Tekel dri monopol na prodaju alkohola u ovoj zemlji?
Sjetio sam se neega, uplaio se i rekao to to mi je palo na pamet.
Ako je ivot putovanje, ja ve est mjeseci putujem. Nauio sam
neke stvari, dopustite mi da vam kaem koje. Proitao sam knjigu,
izgubio sav svoj svijet i krenuo na put kako bih pronaao novi! to
sam naao? rekao sam. Anele, imao sam osjeaj da e im ti rei to
sam naao! Na trenutak sam zautio, razmislio i ne znajui to
govorim, rekao: Aneo. Kao da sam se prenuo iz sna, poeo sam te
traiti u mnotvu i sjetio se: Ljubav. Ondje, meu distributerima
hladnjaka i grijalica te njihovih supruga, meu mukarcima s leptir-
manama i njegovim kerima Danan je plesala s nekim visokim,
drskim srednjokolcem na zvuke glazbe koji su dopirali s nekog
nevidljivog radija, praena odmjerenim pogledima profesora i
senilnih staraca.
Sjeo sam na stolac i popuio cigaretu. Da sam tad barem znao
plesati... Ples kakav u filmovima pleu mladenci. Popio sam kavu. Svi
satovi, pa ak i onaj koji osjea sreu, sigurno su ili naprijed... Jo
jedna cigareta... Pljeskali su parovima koji su plesali... Jo kave...
Danan se vratila meu enski dio mnotva. Popio sam jo jednu
kavu...
Poput svih mukaraca iz gradia i distributera iz regije, uzeo
sam svoju izabranicu za ruku. Tko je onaj srednjokolac? Odakle te
poznaje? Roda nas promatra s kule na kojoj se smjestila, dok po
mraku eemo gradiem. Ba kad smo u hotelu, poput pravih
suprunika, od nonog uvara uzeli klju sobe broj 19, izmeu mene i
stuba odjednom se isprijeilo krupno, znojno tijelo mukarca koji je
djelovao kao da zna to radi i bio odluniji od ostalih te mi presjekao
put.
Cijenjeni gospodine Kara, rekao je. Ako imate trenutak...
Pomislio sam da je to policajac koji je primijetio da smo vjenani list
uzeli rtvi prometne nesree. Bismo li mogli malo porazgovarati?
pitao je. Djelovao je kao da sa mnom eli povesti jedan od onih
mukih razgovora. Kako li je Danan samo otmjeno izgledala u suknji
s otisnutim uzorkom dok se s kljuem sobe broj 19 u ruci udaljavala i
uspinjala stubama.
Nije bio iz Gudula, a ime sam mu zaboravio im ga je izgovorio.
Recimo da se zvao gospodin Sova zato to mi se obratio u taj kasni
sat, no mogue je i da mi je to palo napamet zato to se u predvorju
hotela nalazi kavez s kanarincem. Dok je kanarinac skakao gore dolje
po kavezu i icama g. Sova rekao je: Sada nas aste jelom i piem, ali
sutra e od nas traiti da glasamo. Jeste li razmiljali o tome? Cijelu
sam veer razgovarao s distributerima iz regije i cijele zemlje. Sutra
moe nastati velika strka pa elim da sada razmislite o tome. Jeste li
dobro razmislili? Kome ete dati svoj glas?
to vi mislite, kome bih ga trebao dati?
Sigurno ne dr. Narinu. Brate, vjeruj mi - obraam ti se s tom
rijeju - sve je to samo jedna velika nevolja. ine li aneli grene
stvari? Moemo li se uspjeno nositi s problemima s kojima se
susreemo? Vie ne moemo biti onakvu kakvi jesmo. ak si je i
slavni kolumnist Delal Salik oduzeo ivot nakon to je to shvatio.
Tekstove sada pie netko drugi. Pod svakim kamenom koji sada
podignete nalaze se oni, Amerikanci. Da, tuno je to smo shvatili da
vie ne moemo biti onakvi kakvi jesmo, no to zrelo shvaanje titi
nas od katastrofe. Nai sinovi i unuci ne razumiju, pa to? Civilizacije
se grade, ali i nestaju... Dok ih grade, i ti vjeruj da si na dobrom putu,
a kada ponu propadati, zgrabi oruje, poput kakva razmaena
djeteta. Koga e ubiti s obzirom na injenicu da cijela civilizacija
mijenja identitet? Kako e od anela napraviti sudionika u zloinu?
Naposljetku, tko je aneo? emu slui skupljanje starih pei,
kompasa, djejih asopisa i salveta? Zato misle da se aneo protivi
knjigama i tisku? Svi mi nastojimo ivjeti smislen ivot, ali u jednom
trenutku posustanemo. Tko meu nama moe biti ono to uistinu
jest? Koji to sretnik uje anelov apat? Sve to su spekulacije i
isprazne rijei za obmanu onih koji toga nisu svjesni. Stvari su
izmakle kontroli. Jeste li uli? Rekli su da e doi i Vehbi Ko? Vlasti
to nee dopustiti. Nastradat e i neduni. Sutra e pokazati kako radi
televizor dr. Narina. Zato on ima poseban tretman? Sve e nas
dovesti u nevolju. Kau da e ispriati priu vezanu uz Colu. To je
suludo. Nismo zbog toga doli.
Namjeravao mi je rei jo neke stvari, ali u taj prostor, koji ne
zasluuje da ga nazivamo predvorjem, uao je mukarac s crvenom
kravatom. To e se nastaviti cijelu veer, rekao je gospodin Sova i
nestao. Vidio sam kako, slijedei nekog drugog distributera, izlazi na
mrane ulice gradia Gudula.
Stube uz koje se uspela Danan nalazile su se preda mnom.
Osjetio sam neku vruinu, noge su mi se tresle. Nisam bio siguran je li
razlog rakija ili kava. Srce mi je snano tuklo, a na elu sam osjetio
kapi znoja. Nisam se uspeo stubama, nego sam otrao do telefona i
nazvao jedan broj. Linija je bila zauzeta. Ponovo sam nazvao i dobio
pogrean broj. Majko, nazvao sam te i rekao: enim se. Majko, uje
li me? Noas se enim. Zapravo, ve smo vjenani. Ona je gore u sobi
do koje vode stube. Oenio sam anela. Majko, nemoj plakati.
Obeavam, vratit u se kui. Nemoj plakati. Vrati u se kui s
anelom pod rukom.
Kako to da prije nisam bio primijetio zrcalo iza krletke s
kanarincem? Bilo mi je udno vidjeti ga dok sam se uspinjao stubama.
Danan je otvorila vrata sobe broj 19, doekala me s cigaretom u
ruci te zatim otila do prozora i promatrala gradski trg. Sama soba
izgledala je poput privatnog sefa koji je netko otvorio samo za nas.
Bila je tiha, topla i poluzamraena. U noj su se nalazila dva kreveta
smjetena jedan do drugoga.
Sumorna svjetla gradia dopirala su kroz otvoreni prozor i
obasjavala jednu stranu Dananinog vrata i kose, a ljutiti i nestrpljivi
dim cigarete - moda mi se to samo uinilo - izlazio je njezinih usta,
koja nisam mogao vidjeti, i uzdizao se prema nesretnoj tami koju su
na nebu, godinama diui, stvorili besani i nespokojni spavai te
preminuli stanovnici Gudula.
uli smo pijanca kako se smije u prizemlju. Netko je tresnuo
vratima - moda neki od distributera. Vidio sam Danan kako iskusno
baca neugaenu cigaretu kroz prozor i poput djeteta promatra njezin
naranasti vrh kako se okree u zraku dok pada na zemlju. Doao
sam do prozora i pogledao ulicu i trg, no nisam vidio nita. Poslije
smo oboje dugo promatrali stvari koje su se vidjele kroz prozor, kao
da je rije o koricama neke nove knjige.
I ti si puno popila, zar ne? pitao sam.
Da, jesam, odgovorila je Danan ljubazno.
Gdje zavrava?
Misli na cestu? pitala je Danan veselo i prstom pokazala
cestu koja se protezala od trga, do groblja i poslije do autobusnog
terminala.
to misli, gdje e sve ovo zavriti?
Ne znam, ali elim ii do kraja, rekla je Danan. Nije li to
bolje nego da samo sjedimo i ekamo?
Uskoro emo ostati bez novca, rekao sam.
Tamne rubove ceste koju je maloprije pokazala prstom,
osvijetlila su snana svjetla automobila, koji je doao na trg i stao na
prazno mjesto.
Nikada neemo stii onamo, rekao sam.
Popio si vie od mene, rekla je Danan.
Neki mukarac izaao je iz automobila, zakljuao ga i krenuo
prema nama, no nije nas primijetio. Zgazio je opuak koji je Danan
bacila kroz prozor, kao da je rije o neijem ivotu koji bezobzirno
unitava, i uao u hotel Srea.
Uslijedila je dugotrajna tiina; inilo se kao da je gradi posve
pust. Na trenutak se zauo lave pasa u nekoj udaljenoj etvrti i zatim
se ponovo nije ulo nita. S vremena na vrijeme u kronjama javora i
kestena, koji su rasli na neosvijetljenom dijelu trga, lie bi beumno
zaplesalo na neprimjetnom povjetarcu. Dugo smo stajali pored
prozora i poput djece eljne zabave, gledali kroz prozor. Pamenje
kao da se igralo sa mnom. Osjeao sam kako sekunde prolaze, ali kao
da nisam znao to se zbiva.
Znatno kasnije Danan je rekla: Ne, nemoj me dirati. Nikada
prije nisam bila s mukarcem.
Kao to ponekad biva i u stvarnom ivotu, a ne samo kada se
prisjeamo prolosti, na trenutak sam pomislio da su situacija koju
sam doivio i gradi Gudul, koji sam vidio kroz prozor, samo plod
moje mate. Moda Gudul koji sam vidio pred sobom i nije bio
stvaran gradi, nego samo slika gradia na potanskoj marki iz serije
Domovina, koju je izdala dravna potanska uprava. Ba kao i gradii
na markama, trg u Gudulu izgledao je kao uspomena, a ne kao mjesto
na kojem se moete proetati, kupiti cigarete i razgledavati pranjave
izloge.
 Ovo je grad iz mate, sazdan je od uspomena, pomislio sam.
Znao sam da moje oi tragaju za nekim neizbrisivim vizualnim
ekvivalentom bolne uspomene zauvijek usaene u moje pamenje,
koja sama od sebe izranja iz nekog dubokog mjesta. Pogledom sam
preao preko tamnog prostora u podnoju drvea pored trga,
traktorskih blatobrana koje je obasjavala neka nejasna svjetlost, slabo
vidljivih slova na ljekarni i banci, lea nekog starca i pojedinih
prozora... Kasnije sam poput kakvog znatieljnika koji ne pokuava
otkriti gdje se nalazi trg s fotografije, nego mjesto s kojeg je snimljena
fotografija, poeo zamiljati da izvana vidim sebe kako gledam kroz
prozor drugog kata hotela. Kao u uvodnim kadrovima stranih
filmova koje smo gledali u autobusima, u kojima se prvo pojavi cijeli
grad, zatim neka gradska etvrt pa dvorite i naposljetku prozor, dok
sam gledao kroz prozor tog dalekog i zabaenog hotela, a ti u haljini
koja se odmah zapraila, umorna leala na krevetu pored prozora, u
glavi sam prvo vidio cijelu zemlju, zatim sav put koji smo prevalili pa
cijeli gradi, trg, hotel, prozor i naposljetku nas dvoje. Svi gradovi,
sela, filmovi, benzinske postaje i ljudi koje sam zamiljao i djelomino
ih se sjeao kao da su se stopili s bolju i enjom koju sam osjeao
duboko u sebi, no nisam bio siguran je li tuga s gradova, tronih
stvari i putnika prela na mene ili sam pak ja po cijeloj zemlji i karti
irio tugu koju sam nosio u srcu.
Ljubiasta tapeta koje je poinjala kod rubova prozora podsjetila
me na kartu. Na elektrinoj grijalici pisalo je ime tvrtke Vezuv, s ijim
sam se regionalnim distributerom te veeri upoznao. Slavina na
suprotnom zidu kapala je. Vrata ormara nisu bila zatvorena do kraja
pa su se u zrcalu na vratima odraavali noni ormari smjeten
izmeu dva kreveta i mala svjetiljka, ija je slabana svjetlost padala
na Danan, koja je u haljini ispruena spavala na ljubiastom
pokrivau s uzorkom lia. Njezina kestenjasta kosa poprimila je
crvenkastu nijansu. Kako to prije nisam bio primijetio?
Pomislio sam kako jo puno toga nisam primijetio. Um mi je
svijetlio poput nonih restorana u koje bismo tijekom nonih
putovanja ulazili i jeli juhu, nakon to bismo se iskrcali iz autobusa, i
bio sam posve zbunjen. Umorne misli prolazile su kroz zbunjeni um,
mijenjajui brzinu i uspuhujui se kao utvarni i sneni kamioni pored
restorana na krianjima. uo sam djevojku iz svojih snova kako die
dok spava odmah iza mojih lea i sanja nekog drugog mukarca.
Legni pored nje i zagrli je! Nakon sveg vremena koje ste proveli
zajedno, vaa tijela ele jedno drugo! Tko je taj dr. Narin? Nisam vie
mogao izdrati pa sam se okrenuo. Dok sam gledao noge svoje
ljepotice, sjetio sam se da mi vani, u nonoj tiini spletkare iza lea i
ekaju me. Noni leptir posve je polako doleprao kroz tu tiinu i
kruio oko arulje na stupu uline rasvjete, prosipajui prah sa svojih
krila uz puno boli. Ljubi je dugo, sve dok vaa tijela ne proguta
plamen strasti. ujem li ja to neku glazbu ili to samo moj um na
zahtjev sluatelja reproducira pjesmu Noni zov? Mnogi mladi
mukarci u mojim godinama, ija seksualna strast nije utaena, dobro
znaju da noni zov nije nita drugo doli odlazak u mranu uliicu,
tuno zavijanje s dva ili tri sebi slina bijednika, meusobno psovanje,
priprema za izradu bombe kojom ete jedni druge dii u zrak i -
anele, moda e ti to razumjeti - ogovaranja onih koji su osmislili
meunarodnu urotu koja nas je osudila na bijedan ivot. Mislim da se
takvo ogovaranje naziva povijest.
Pola sata, odnosno etrdeset i pet minuta promatrao sam
Danan kako spava. Dobro, moda je to trajalo najvie sat vremena.
Poslije sam otvorio vrata, izaao iz sobe, zakljuao vrata i klju
spremio u dep. Danan je ostala u sobi, a ja sam bio odbijen i
prognan. Vratit u se im popuim cigaretu i zagrliti je. Napit u se na
nekom otvorenom mjestu, skupiti hrabrost, vratiti se i zagrliti je.
Spletkari u noi zaskoili su me na stubama. Znai, vi ste Ali
Kara. estitam, uspjeli ste doi ovamo, a tako ste mladi, rekao je
jedan od njih Ako nam se pridruite, rei emo vam to e se
dogoditi sutra kada nastane strka, rekao je drugi razbojnik, koji je
bio otprilike iste visine i nosio otprilike istu usku kravatu i crni sako.
U rukama su drali cigarete, koje su izgledale kao cijevi pitolja
s crvenim vrhom uperenim u moje elo, i provokativno se smjekali.
Ne elimo vas prestraiti, ve upozoriti, dodao je prvi od njih.
Shvatio sam da se usred noi spremaju obmanuti nove ljude.
 Izali smo na ulicu koju roda vie nije promatrala i proli pored
izloga s raznobojnim bocama i prepariranim takorima. Uli smo u
stranju ulicu i nakon samo nekoliko koraka doekao nas je miris
rakije i gostionice. Nakon to smo sjeli za stol na kojem se nalazio
prljav plastificirani stolnjak i urno ispili po dvije ae rakije, kao da je
rije o lijeku, doznao sam neke nove stvari o svojim prijateljima, srei
i ivotu.
Prvo mi se obratio gospodin Sitki, distributer piva iz Sejdiehira.
Rekao mi je da izmeu njegova posla i uvjerenja nema nikakve
nedosljednosti, jer ako malo bolje razmislimo, moemo doi do
zakljuka da pivo zapravo i nije alkoholno pie kakvo je rakija.
Naruio je bocu piva Efes, i dok ga je ulijevao u au objasnio mi da
mjehurii u njoj nisu nita drugo nego ugljini dioksid. Moda ba
zato to se bavio distribucijom ivaih maina, moj drugi prijatelj nije
previe mario za osjetljivost i uznemirenost. Poput snenih i pijanih
vozaa kamiona, koji usred noi slijepo hrle ka pokvarenim
stupovima elektrine rasvjete, pohrlio je u bit ivota.
Spokoj je bio ondje, u tom mirnom gradiu i maloj gostionici, u
sreditu ivota, za stolom za kojim smo nas trojica vjernih prijatelja
pili. Kada smo razmislili o svemu to nam se u prolosti dogodilo i
svemu to nas sutra eka, bili smo svjesni vrijednosti tog jedinstvenog
trenutka koji se nalazio izmeu nae slavodobitne prolosti te strane
i bijedne budunosti. Zakleli smo se da emo jedni drugima uvijek
govoriti istinu, izgrlili se, izljubili, i suznih oiju smijali. Okrenuli smo
se prema sumanutim distributerima i mnotvu otroumnih
pripadnika subverzivnih organizacija u gostionici te nazdravili u
njihovu ast. To je bio ivot u svom svome sjaju, nije bio na nekom
drugom mjestu, nije bio u raju, ni u paklu, ve tamo u tom trenutku.
Koji bi luak rekao da nismo u pravu? Koja bi nam budala to
zamjerila? Tko bi nas to mogao nazvati jadnim bijednicima? Nismo
eznuli za ivotom u Istanbulu, New Yorku i Parizu. Neka zadre sve
svoje salone, dolare, nebodere, avione, radio i tv prijemnike - i mi
smo imali svoj televizor - i arene novine. Imali smo neto to oni
nisu; srce. Pogledaj kako svjetlost ivota polako ulazi u moje srce.
 Anele, sjeam se da sam se u jednom trenutku pribrao i pitao
se zato svi to ne mogu uiniti. Ako je tako lako popiti lijek za sreu,
zato ga svi ne popiju. ovjek s pseudonimom Ali Kara, koji je u
drutvu svojih bliskih prijatelja iz gostionice izaao u ljetnu no, pita:
"emu sva ta bol, tuga i bijeda? Na drugom katu hotela Srea gorjelo
je svjetlo pod kojim je Dananina kosa izgledala crveno.
Sjeam se da smo kasnije ustro raspravljali o republici,
Atatrku i javnim biljezima. Uli smo u zgradu opine i otili u ured
gospodina naelnika koji me poljubio u elo; i on je bio jedan od nas.
Rekao je da je iz Ankare poslana direktiva i da sutra nikome od nas
nee pasti ni dlaka s glave. Izdvojio me od ostalih, rekao da ima
povjerenja u mene te da, ako elim, mogu proitati slubenu
obavijest, netom otisnutu na posve novom stroju za umnoavanje, na
kojoj se boja jo nije bila osuila.
Cijenjeni stanovnici Gudula, uglednici, brao, sestre, majke,
oevi i uenici medrese Imam Hatip! ini se da su neke od osoba
koje su juer dole u na gradi zaboravile da su ovdje gosti! to to
oni ele? Zar ele pljuvati po svemu to je sveto u naem gradiu koji
je ve stotinama godina odan svojim damijama, blagdanima, vjeri,
Proroku, ejhovima i Atatrkovu kipu. Ne, mi neemo piti vino i ne
moete nas natjerati da pijemo Coca Colu. Ne klanjamo se vragu i
Americi, nego Alahu. Zato se u naem spokojnom gradiu sakupljaju
osvjedoeni nitkovi i kopije Mary i Alija koji nastoje omalovaiti naeg
marala Fevzija akmaka, meu kojima je bio i cionistiki agent Maks
Rulo? Tko je aneo? Tko je dovoljno drzak da anela prikae na
televiziji? Zar emo mirno promatrati kako drsko vrijeaju Haci
Rodu, koja ve dvadeset godina titi na gradi, i pripadnike
vatrogasne postrojbe? Zar je Atatrk radi toga otjerao Grke? Ako tim
drznicima, koji su zaboravili da su ovdje gosti, ne pokaemo gdje im
je mjesto i ne odrimo lekciju, kako emo sutra jedni drugima moi
pogledati u oi? U jedanaest sati okupit emo se na Vatrogasnom
trgu. Radije emo mrijeti, no ivjeti bez asti!
Ponovo sam proitao obavijest. Bih li, itajui je zdesna nalijevo
ili tako da zdruim velika slova, bio itao neku drugu obavijest? Ne.
Gospodin naelnik rekao je da vatrogasna vozila od jutra crpe vodu iz
potoka Gudula. Iako postoji samo mala vjerojatnost da e stvari sutra
izmaknuti kontroli, poari bi se mogli proiriti, a razjarenu masu
vodeni mlaz na toj vruini moda uope nee omesti. Gradonaelnik
je primirio nae ljude, rekavi da surauju s opinskim uredom, te da
u trenutku kada izbiju neredi na scenu stupa jedinica andarmerije
smjetena u okrunom sreditu. Vidjet emo tko e arati po
reklamama za sapune i plakatima sa enskim likom na zidu, jednom
kada se situacija smiri, a s lica provokatora i neprijatelja republike i
naeg naroda, padnu maske. Da vidimo tko e tada pijan izai iz
krojanice i na pasja kola psovati naelnika i rodu, rekao je naelnik.
Tada su odluili da smjeli mladi, kao to sam ja, mora vidjeti
krojanicu. Nakon to mi je naelnik dao da proitam kontraproglas
koji su napisala dva uitelja koja su bili tajni lanovi Odbora za
promociju suvremene civilizacije, rekao je podvorniku da me odvede
u krojanicu.
Gospodin naelnik sve nas prisiljava da radimo
prekovremeno, rekao mi je podvornik Hasan kada smo izali na
ulicu. Pod okriljem noi dva policajca u civilu u tiini su skidali
platneni transparent na kojem je bio oglaen teaj uenja Kurana.
Sluimo dravi i narodu.
Meu tkaninama, ivaim strojevima i zrcalima u krojanici,
nalazio se drven stoli na kojem je bio smjeten televizor, a ispod
njega videoureaj. Dva mladia tek neznatno starija od mene stajala
su iza televizora i radili na njemu s odvijaima i icama u rukama.
Mukarac koji je sjedio u ljubiastom naslonjau u kutu te
istovremeno promatrao svoj odraz u velikom zrcalu preko puta,
odmjerio me i pogledao podvornika Hasana, kao da eli neto pitati.
Poslao ga je gospodin naelnik. Brigu o njemu povjerio je
vama, rekao je striko Hasan.
ovjek u ljubiastom naslonjau bio je isti onaj ovjek koji je
uao u hotel netom nakon to je zgazio Dananinu cigaretu. Ljubazno
se nasmijeio i rekao mi da sjednem. Pola sata kasnije ispruio je ruku
i ukljuio video.
 Na ekranu televizora pojavio se ekran, a u tom drugom ekranu
mogao se vidjeti jo jedan tv ekran. Odjednom sam ugledao plavu
svjetlost koja me podsjetila na smrt, ali smrt je u tome trenutku
sigurno bila negdje daleko. To plavo svjetlo neko vrijeme besciljno je
lutalo beskrajnom pustopoljinom kroz koju smo bili proli autobusom.
Zatim sam vidio zoru kako rudi; zoru poput onih s fotografija na
kalendarima. Moda su to bili i prizori raanja svijeta. Bilo je
prekrasno napiti se u nepoznatom gradiu, sjediti u nekoj krojanici u
drutvu prijatelja koje sam tek upoznao te, ne razmiljajui o smislu
ivota, gledati razotkrivanje njegove tajne na ekranu, dok moja draga
spava u hotelskoj sobi. Zato ovjek razmilja koristei rijei, a pati s
pomou prizora? elim! rekao sam sebi u bradu, ali nisam znao to
to elim. Kasnije se na ekranu pojavila bijela svjetlost, koju su dvojica
mladia zauzeta radom na televizoru moda primijetila zbog odsjaja
na mome licu. Okrenuli su televizor prema sebi i ukljuili zvuk. U
tome je trenutku svjetlost poprimila aneoski oblik.
Vrlo sam daleko, rekao je neki glas. Toliko daleko, da se u
svakom trenutku nalazim meu vama. Sluajte me sada u zvuku glasa
koji ujete u sebi. Pomiite usne kao da pomiete moje.
Mumljao sam poput nesretnog glumca iji se glas koristi za
sinkronizaciju i zvuao pritom kao da pokuavam prisvojiti loe
prevedene rijei koje je izgovorila neka druga osoba.
Nee moi podnijeti vrijeme koje prolazi dok Danan spava, a
jutro se blii, rekao sam tim glasom. Pa ipak, ako stisnem zube,
moda i izdrim.
Nakon toga uslijedila je tiina i kao da sam na ekranu televizora
vidio ono to mi se motalo po glavi te sam pomislio da nije vano jesu
li mi oi sklopljene ili otvorene jer su prizori u mome umu i vanjskom
svijetu identini. Odjednom sam ponovo progovorio:
Bog je stvorio svijet u trenutku kad je poelio vidjeti odraz
svojih beskrajnih atributa. Tako su nastali mjesec, iji nas sjaj nou
plai u umi, prizori jutra u pustopoljini, sjajnog nebeskog svoda i
netaknute rijeke koja oplahuju stjenovite obale, koje esto imamo
priliku vidjeti na televiziji i u uvodnim scenama filmova. Na
mranome nebu mjesec je tada bio posve sam, poput usamljenog
televizora u dnevnoj sobi, koji se nakon to struja ponovno doe upali
i sam sebi prikazuje svijet dok cijela obitelj vrsto spava. Mjesec i sve
te druge kreacije postojale su jo i tada, ali nije bilo nikoga tko bi ih
mogao gledati. Stvari tada nisu imale duu, izgledale su kao da se
odraavaju u neuglaanom zrcalu. Znate o emu je rije, dugo ste to
promatrali. Sada jo jednom pogledajte taj svijet bez due i neka vam
taj prizor poslui kao pouka.
Upravo u tom trenutku eksplodirat e bomba, rekao je jedan
od dvojice mladia koji je u ruci drao builicu. Iz razgovora koji je
uslijedio shvatio sam da su u televizor postavili bombu. Je li mogue
da sam pogreno shvatio? Ne, nisam; bila je to neka vrsta vizualne
bombe koja e eksplodirati u trenutku kada se na ekranu pojavi
zasljepljujua aneoska svjetlost. Znao sam da sam ih dobro shvatio
zato to sam se s osjeajem krivnje zanimao za tehnike detalje
vezane uz tu vizualnu bombu. S druge strane, mislio sam da
jednostavno mora biti tako. inilo se da e bomba eksplodirati
blago i toplo, kao da je rije o prometnoj nesrei. Dok distributeri na
jutarnjem sastanku budu zadubljeno promatrali prizore na ekranu i
raspravljali o stvarima, svjetlosti i vremenu, vrijeme koje se stotinama
godina akumuliralo u tom mnotvu gladnom ivota, borbe i urote
najednom e se proiriti velikom brzinom i sve zamrznuti. Tada sam
shvatio kako ne elim umrijeti od sranog udara ili u eksploziji
bombe, nego u prometnoj nesrei. Moda zato to sam mislio da e
mi se u tom trenutku ukazati aneo i na uho mi apnuti tajnu ivota.
Anele, kada?
Na ekranu sam i dalje vidio neke prizore. Nisam sa sigurnou
mogao rei je li rije o nekoj bezbojnoj svjetlosti ili anelu. Prizori koji
uslijede nakon eksplozije bombe, slini su prizorima ivota poslije
smrti. Bio sam vrlo uzbuen to koristim tu jedinstvenu priliku te sam
u jednom trenutku shvatio da sinkroniziram prizore na ekranu.
Nisam znao ponavljam li tue rijei ili je li to bio bratski trenutak,
slian onome kada se dvije due nau na onome svijetu.
Kada je Bog udahnuo duu svijetu, Adamovo oko ga je
promatralo. Tada smo vidjeli stvari kao to ih vide djeca i onakvima
kakve uistinu jesu, a ne kao da su odraz u neuglaanom ogledalu.
Tada smo bili vesela djeca koja imenuju ono to vide i vide ono to
imenuju! Neko davno vrijeme je bilo vrijeme, nesrea je bila nesrea,
a ivot samo ivot. To je bilo vrijeme iskrene sree, no vraga je to
inilo nesretnim pa je iskovao Veliku urotu. Jedan od sluga Velike
urote bio je i ovjek prezimena Gutenberg. Njega i njegove imitatore
nazivali su tiskarima. Umnaao je rijei brzinom kojom marljive ruke,
strpljivi prsti i pedantna olovka nisu uspijevali pa su se one posvuda
razasule, poput staklenih perli koje su se otrgnule s niti. Poput
gladnih i pomahnitalih ohara rijei i tekstovi napali su naa vrata,
omote sapuna i pakete jaja. Tako su rijei i stvari, koje su neko davno
bile nerazdvojne, jedne drugima okrenule lea. Kada su nas obasjane
mjeseinom pitali to su vrijeme, ivot, tuga, sudbina i bol, poput
studenta koji no prije ispita provodi uei gradivo napamet, pobrkali
smo sve odgovore, iako smo ih neko davno nosili u svojim srcima.
Jedna budala rekla je da je vrijeme buka. Neki drugi nesretnik rekao
je da je nesrea sudbina. Netko trei rekao je da je ivot knjiga. Kao
to vidite, zbunjeno smo ekali da nam aneo na uho apne tone
odgovore, rekli smo jedni drugima.
Gospodine Ali, vjerujete li u Boga? pitao je mukarac koji je
sjedio u ljubiastom naslonjau i prekinuo na razgovor.
Neko sam vrijeme razmiljao.
Moj Bog{4} eka me u hotelskoj sobi, rekao sam.
Bog je ljubav svih nas, idi k njemu, rekao je. Ujutro otii na
brijanje u brijanicu Venera.
Izaao sam u toplu ljetnu veer Bomba je opsjena, ba kao i
prometna nesrea; nikad se ne zna kada emo se s njom susresti,
rekao sam sebi. Bilo je oito da smo samo bijedni gubitnici koji su
izgubili u igri na sreu, koju nazivamo povijest, a sada smo jo i u ime
Boga, povijesti i knjige stoljeima namjeravali bombardirati jedni
druge i dizati u nebesa svoja tijela i due, postavljajui bombe u
vreice s bombonima, primjerke Kurana i mjenjake kutije, kako
bismo jedni druge uvjerili da smo barem u neemu uspjeli pobijediti.
Dok sam razmiljao kako to i nije neto loe, odjednom sam ugledao
svjetlo u Dananinoj sobi.
Uao sam u hotel i uspeo se do sobe. Majko, jako sam pijan.
Legao sam pored Danan, i zaspao, mislei da je grlim.
Ujutro sam se probudio i dugo promatrao Danan kako spava.
Na licu su joj se oitovali i zabrinutost i pozornost koje bi joj krasili
lice dok smo sa sjedala u autobusima gledali filmove; podigla je svoje
kestenjaste obrve kao da se u snu priprema na neki zapanjujui
prizor. Slavina na slivniku je i dalje kapala. Snop pranjave svjetlosti
dopirao je izmeu zastora i postao boje meda kada je obasjao
Dananine noge, a ona je promrmljala neto kao da postavlja pitanje.
Lagano se okrenula u krevetu, a ja sam izaao iz sobe.
Na putu do brijanice Venera, osjeao sam jutarnju svjeinu na
svome elu i ondje vidio ovjeka kojeg sam sino upoznao. Lice mu je
bilo prekriveno pjenom za brijanje. im sam sjeo kako bih priekao
da doem na red, preplaio sam se prepoznavi miris. Pogledi su nam
se sreli u ogledalu pa smo se nasmijeili jedan drugome. Naravno, taj
nas je ovjek trebao odvesti dr. Narinu
 8

Dok se Danan na stranjem sjedalu Chevroleta s

prepoznatljivom perajom iz 1961. godine hladila primjerkom novina
Gudul Postasi, maui njime nervozno poput kakve gizdave panjolske
princeze, ja sam na prednjem sjedalu brojao utvama sela, umorne
mostove i bezline gradie. Na voza mirisao je na sapun za brijanje
OPA i nije bio previe raspoloen za razgovor. Svidjelo mu se igrati
radioprijamnikom, sluati stalno iste vijesti i nedosljedne vremenske
prognoze. U unutranjosti Anatolije oekuje se i ne oekuje kia. U
unutranjosti zapadne Anatolije mjestimini pljuskovi, poluoblano i
vedro vrijeme. est smo sati putovali pod tim poluoblanim nebom,
prolazei kroz mrane pljuskove koji kao da su izali iz gusarskih
filmova i bajkovitih zemalja. Nakon to smo proli kroz pljusak koji je
nemilosrdno udarao po krovu Chevroleta, nali smo se u jednom
posve drugom svijetu, svijetu iz bajke.
Tuni brisai su utihnuli. Kroz leptir-staklo lijevog prozora vidio
sam da je sunce, koje je u tom geometrijski organiziranom svijetu bilo
posve sjajno, na zalasku. Kristalno bistra, otvorena, tiha zemljo, odaj
nam svoje tajne. Drvee okupano kinim kapima bilo je vidljivo i
jasno. Ptice i leptiri letjeli su ispred nas, ne prilazei vjetrobranskom
staklu, poput pametnih, spokojnih leptira i ptica. Pitao sam se gdje se
u toj bezvremenskoj zemlji nalazi div iz bajke i iza kojeg drveta se
skrivaju ruiasti patuljci i ljubiaste vjetice. Ba kada sam poelio
rei da se ne vidi ni jedno slovo ni znak, pored nas je, po cesti koja se
sjajila, proao tih kamion na ijem je stranjem djelu pisalo: prije
pretjecanja razmisli! Skrenuli smo lijevo na zemljani put, uspeli se u
brda, u sumrak proli kroz izgubljena sela, vidjeli mrane ume i
zaustavili se pred kuom dr. Narina.
Bila je to drvena kua nalik na stare konake u gradiima koji bi
nakon obiteljske tragedije i preseljenja bili pretvoreni u hotele s
imenima kao to su Veselje, Uitak, Svemir i Komfor, meutim u
blizini nije bilo vatrogasnih vozila, pranjavih traktora ni restorana
Merkez Lezet. Samo tiina... Na katu su se nalazila etiri prozora, a
ne est kao to je karakteristino za konake tog tipa. Kroz tri prozora
dopirala je naranasta svjetlost koja je padala na donje listove triju
javora ispred kue. U polumraku se naziralo stablo murve. Zastori su
se pomaknuli, zaulo se lupanje prozora, koraci i zvonce, sjene su se
zaplesale, a vrata otvorila. Da, doekao nas je on, dr. Narin.
Bio je visok, zgodan, u kasnijim ezdesetim godinama ivota i
nosio je naoale. Imao je jedno od onih lica kojih se kasnije moemo
sjetiti, ali ne moemo sa sigurnou rei jesu li na njemu bile i
naoale; jednako kao to se ne moemo sjetiti imaju li neke osobe koje
dobro poznajemo brkove. Djelovao je impresivno. Kasnije, u sobi,
Danan je rekla da se boji, no djelovala je vie znatieljno nego
uplaeno.
Veerali smo za dugim stolom, a svjetlost plinskih svjetiljki
bacala je duge sjene. Imao je tri keri. Najmlaa od njih bila je sretna i
sanjarski raspoloena Gulizar, koja unato godinama nije bila udana.
Srednja kerka, Gulendam, sjedila je blie svome suprugu lijeniku,
koji je glasno disao na nos, nego svome ocu. Najstarija od njih, lijepa
Guldihan, bila je razvedena ve neko vrijeme.{5} To sam zakljuio iz
razgovora s njezinim poslunim kerima, koje su imale est i sedam
godina. Majka tih triju lijepih keri bila je sitna ena sklona
emotivnim ucjenama. Njezini pogledi i dranje kao da su govorili:
Rasplakat u se. Na drugom kraju stola sjedio je odvjetnik iz nekog
meni nepoznatog gradia, koji je ispriao priu o zemljinoj parnici u
koju je ukljuio teme stranake pripadnosti, politike, mita i smrti.
Razveselio se kada je vidio da ga dr. Narin, kao to je i oekivao, sa
zanimanjem slua i oima daje do znanja da se slae s njim, iako se
gnua te teme. Odmah pored mene sjedio je jedan starac, sretan to
provodi zadnje godine svog ivota u prisutnosti tako brojne i
utjecajne obitelji. Nije bilo jasno je li u kakvom rodbinskom odnosu s
obitelji, ali u prilog svojoj srei na stol je poput kakvog dodatnog
tanjura smjestio radioprijemnik. Nekoliko sam puta vidio kako mu se
primie - moda nije dobro uo - i slua. Nema vijesti iz Gudula!
kazao je. Okrenuo se prema meni i dr. Narinu, nasmijao se i pokazao
svoje umjetno zubalo. Zatim je posve prirodno zakljuio: Doktor voli
filozofske rasprave. Oboava mlade ljude kao to ste vi. Stvarno sliite
njegovu sinu!
Uslijedila je duga tiina. Mislio sam da e se majka rasplakati, u
oima dr. Narina vidio sam stranu srdbu. Zvuci zidnog sata s
klatnom, koji je bio smjeten negdje izvan sobe, devet su nas puta
podsjetili na prolaznost vremena i ivota.
Dok sam pogledom prelazio preko stola, sobe i ljudi u njoj,
predmeta i jela, polako sam poeo primjeivati da su meu nama
prisutni tragovi i znakovi koji upuuju na snove ili duboko usaena
ivotna sjeanja. Ponekad bismo u nekoj dugoj noi koju smo
provodili u autobusu, nakon to bi posluitelj na zahtjev putnika
stavio u videoureaj drugu kasetu, osjetili na trenutak oaranost,
slabu i opreznu dodue, ili otar ubod neodlunosti koja ne bi dugo
potrajala i prepustili se sluajnoj igri iju nunost nismo mogli
naslutiti, kao da bismo osjetili da najednom drugom sjedalu iz
drugaijeg kuta iznova s uenjem poinjemo otkrivati tajnu skrivene
i neproraunate geometrije to ivot se zove i davati smisao duboko
skrivenom znaenju u liku blijedog mukarca s pitoljem, crvenim
jabukama i mehanikim zvukovima, shvatili bismo da smo taj film ve
bili pogledali.
Osjeao sam to i nakon veere. Neko smo vrijeme na starevu
radiju sluali dramu koju sam gledao u djetinjstvu. Gulizar je donijela
srebrnu posudu u kojoj su se nalazili bomboni Asian s okusom
kokosa, koji su bili nestali iz naih sjeanja i karamele Novi ivot. Istu
takvu posudu vidio sam i u kui obitelji strike Rifkija. Gulendam nas
je ponudila kavom, a njezina majka pitala elimo li jo to. Na
stoliima i policama ormara s ogledalima, ija su vrata bila otvorena,
nalazili su se stripovi koji su se prodavali diljem zemlje. Dok je ispijao
kavu i navijao sat na zidu, dr. Narin bio je paljiv i suosjeajan poput
oca obitelji s fotografija na listiima Dravne lutrije. I stvari u sobi
odisale su tragovima patrijarhalne otmjenosti i loginog reda koji nije
bilo lako imenovati; okruivali su nas zastori na ijim su rubovima bili
uiveni ljiljani, plinske pei koje se vie ne koriste i svjetiljke koje su
bile jednako statine kao i svjetlost kojom su sjale. Dr. Narin me uzeo
za ruku, pokazao mi barometar na zidu i rekao mi da tri puta kucnem
po njegovom tankom stakalcu. Uinio sam to. Kada se kazaljka
pomaknula, oinskim je glasom rekao: Sutra nas opet oekuje runo
vrijeme.
Kada smo se vratili u sobu, Danan mi je rekla da se tik do
barometra nalazila uokvirena stara fotografija nekog mladia. Nisam
je bio primijetio. Poput nezainteresiranih ljudi koji su izgubili
kontrolu nad vlastitim ivotom, spavaju tijekom filma ili ne itaju
dovoljno paljivo, pitao sam ija se to fotografija nalazi u okviru.
Mehmetova, odgovorila je Danan. Stajali smo pod
priguenom svjetlosti plinske svjetiljke koju su nam dali. Zar jo
uvijek nisi shvatio? Dr. Narin je Mehmetov otac.
Sjeam se da sam u glavi zauo niz zvukova, poput onih koje
proizvodi nesretni telefon u koji eton nikako da upadne. Kasnije su
sve stvari dole na svoje mjesto, a ja sam, shvativi nepobitnu istinu
koja je uslijedila poput smiraja oluje u zoru, osjeao ljutnju, a ne
uenje. Veini nas se to sigurno dogodilo; kao kada mislimo da ve
sat vremena s razumijevanjem gledamo film, i na kraju filma
zakljuimo da smo jedine budale u kinu koje su ga pogreno shvatile,
te nas obuzme ljutnja. Kako se prije zvao?
Nahit, rekla je Danan kimnuvi mudro glavom, poput onih
to vjeruju u astrologiju. To je naziv za zvijezdu Danicu, odnosno
Veneru.
Ba kada sam poelio rei: Da se tako zovem i da mi je to otac, i
ja bih elio biti netko drugi, primijetio sam da Danan plae.
Ne elim se sjeati ostatka noi. Morao sam tjeiti Danan, koja
je lila suze zbog Mehmeta, odnosno Nahita. To ak i ne bi bilo toliko
strano, da je nisam morao podsjetiti da Mehmet-Nahit nije poginuo u
prometnoj nesrei, nego da je to samo bio trik koji je izveo. Sigurno
emo ga nai usred pustopoljine, dok preobraen mudrou iz knjige
hoda prekrasnim ulicama prekrasne zemlje u kojoj se ivi novi ivot.
Iako je, zapravo, Danan vjerovala u to puno vie nego ja, duu
moje ljepotice nagrizala je sumnja noena olujom pa sam joj dugo
morao objanjavati zato mislim da smo na dobrom putu. Bez
problema smo se iskrali, pobjegli s tajnog sastanka distributera te
slijedei skrivenu logiku koja je djelovala kao puka sluajnost, stigli u
konak gdje je osoba koju traimo provela djetinjstvo i ovu sobu koja
obiluje njezinim tragovima. itatelji koji u mojim rijeima osjeaju
ljutnju i sarkazam, moda primjeuju da se zastor pred mojim oima
podigao te da je oaranost koja je ispunila moju duu svjetlou i u
potpunosti me obuzela - kako da to kaem - na neki nain krenula u
drugom smjeru. Danan je bila vrlo tuna samo zato to se
pretpostavljalo da je Mehmet-Nahit mrtav, a ja sam se rastuio,
shvativi da naa putovanja autobusom vie nikada nee biti kao prije.
Nakon to smo s trima sestrama za dorukom jeli med i kozji sir
te pili aj, proetali smo svojevrsnim muzejom koji je dr. Narin dao
napraviti na drugom katu konaka, u spomen na svoje etvrto dijete i
jedinog sina Nahita, koji je u mladosti izgorio u tunoj prometnoj
nesrei. Otac je elio da vidite ovo mjesto, rekla je Guldihan i bez
problema ugurala ogroman klju u kljuanicu koja je bila toliko mala
da sam se zaudio.
Vrata su vodila u arobnu tiinu. Osjetio sam miris starih
asopisa i novina te ugledao priguenu svjetlost koja je dopirala kroz
zastore. Ovdje su se nalazili Nahitov krevet i pokriva na kojem su
bili izvezeni cvjetovi. Na zidu su visjele Mehmetove slike iz djetinjstva
i mladenatva te slike iz vremena kada se zvao Nahit.
Srce mi je poelo brzo kucati zbog udnog poriva. Guldihan
nam je apui pokazala Nahitove uokvirene osnovnokolske i
srednjokolske svjedodbe te sve same izvrsne ocjene. Ovdje su se
nalazile blatne tenisice u kojima je mali Nahit igrao nogomet i njegove
hlae s tregerima. Kaleidoskop proizveden u Japanu i kupljen u
trgovini Sunovrat u Ankari. Najeio sam se, prepoznavi motive iz
svog djetinjstva u polumranoj sobi, te se uplaio koliko i Danan,
kada je Guldihan razmaknula zastore i kroz apat rekla da je njezin
dragi brat tijekom studija medicine, svaki put kada bi se vratio kui,
cijele dane bez prestanka itao i potom doekivao jutra puei na
ovom prozoru i promatrajui stablo murve.
Uslijedila je tiina. Danan je pitala Guldihan koje je to knjige
Mehmet tada itao. Najstariju sestru na trenutak je obuzela
tajanstvena utnja i neodlunost. Otac je mislio da nije prikladno da
ih drimo u kui, te se nasmijala kao da se pokuava utjeiti.
Moete ipak pogledati ove knjige. Njih je itao u djetinjstvu.
Pokazala nam je ormar pored kreveta, pun djejih asopisa i
stripova. Nisam mu se elio pribliiti, zato to se nisam elio
poistovjetiti s djetetom koje je neko italo ta izdanja i zato to sam se
bojao da bi se Danan u tom iritantnom muzeju mogla ponovo
raznjeiti i zaplakati, no popustio sam kada mi se ruka sama ispruila
u elji da dotakne crte na naslovnici jednog od stripova uredno
sloenih na polici. Djelovali su mi previe poznato, unato tome to
su bili izblijedjeli.
Crte je prikazivao dvanaestogodinjeg djeaka koji je stajao na
rubu ponora okruenog otrim stijenama; jednom se rukom drao za
veliko drvo, iji su listovi zbog loeg tiska bili sve samo ne zeleni, a
drugom je rukom u posljednjem trenu uhvatio plavokoso dijete svojih
godina i spasio ga od pada u ponor. Na licima oba djeteta oitovao se
uas. U pozadini su se nalazili prizori divlje amerike prirode koja je
bila sive i plave boje, te strvinar koji je kruio ekajui da se dogodi
neto loe pa da krv potekne.
Kao to bih to u djetinjstvu radio, sriui naglas, proitao sam
naslov kao da ga prvi put u ivotu vidim: Nebi u Nebraski. Dok sam
brzo okretao stranice romana, prisjetio sam se dogodovtina iz tog
prvog djela strike Rifkija.
Sultan je Nebija imenovao predstavnikom djece islamskog
svijeta na velikom svjetskom sajmu u Chicagu. Ondje mu je mladi
Indijanac imena Tom objasnio svoj problem pa su krenuli put
Nebraske. Bijeli ljudi eljeli su osvojiti podruja na kojima su Tomovi
preci lovili bizone, poticali su Indijance iz njegovog plemena da
postanu ovisni o alkoholu te davali boce konjaka i oruje mladim
Indijancima koji nisu eljeli ivjeti plemenski ivot. Urota koju su
otkrili Tom i Nebi bila je nemilosrdna: napijali su miroljubive
Indijance i poticali ih na otpor, ne bi li ih kasnije vojnici federalne
vojske poubijali i protjerali. Nakon smrti bogatog vlasnika bara i
hotela, koji je, pokuavi gurnuti Toma u provaliju, sam zavrio u njoj,
djeaci su uspjeli spasiti pleme od urote.
Danan je listala stranice stripa Mary i Ali, jer joj je naslov
djelovao poznato. U njemu su bile opisane dogodovtine jednog
djeaka iz Istanbula koji je otiao u Ameriku. U potrazi za avanturom
Ali se ukrcao na parobrod na Galati, stigao u Ameriku te se na
pristanitu upoznao s Mary, koja je uplakana promatrala Atlantski
ocean, zato to ju je maeha izbacila iz kue. Zajedno su krenuli na
put prema Zapadu kako bi pronali djevojicinog oca. Prolazili su
kroz ulice St. Louisa koje podsjeaju na ilustracije iz stripa Kapetan
Miki, napredovali kroz bjelogorine ume u Iowi, u ije je tamne
kutove autor smjestio sjene vukova te stigli u suncem okupan raj,
ostavivi za sobom sve naoruane kauboje, pljakae vlakova i
Indijance koji su napadali koije. U toj zelenoj i svijetloj dolini, Mary
shvati da joj pronalazak oca nee otvoriti vrata prave sree, ve da
ona poiva u tradicionalnim istonjakim vrijednostima kao to su
spokoj, pokornost i strpljivost, o kojima joj je Ali pripovijedao, te se,
kao da je voena zadatkom, vrati bratu u Boston. Dok u daljini
promatra Ameriku, s jedrenjaka na koji se ukrcao osjetivi enju za
Istanbulom, Ali razmilja: Nepravde i zlih ljudi ima svugdje. Bitno je
ivjeti ivot kakvim moemo ouvati dobrotu u sebi.
Mislio sam da e se Danan rastuiti, no razvedrila se, okreui
stranice, miris njihove boje podsjetio me na hladne i mrane zimske
dane moga djetinjstva. Rekao sam joj da sam i ja u djetinjstvu proitao
te stripove. Pomislivi kako nije shvatila ono na to sam joj elio
ukazati, rekao sami da je to jedna od brojnih slinosti izmeu mene i
Mehmeta-Nahita. ini mi se da sam se ponaao poput zaluenog
ljubavnika koji misli da je njegova draga bezosjeajna zato to mu ne
uzvraa ljubav. Nisam joj poelio rei da je autor tih stripova osoba
koju sam u djetinjstvu zvao striko Rifiki, ali sam joj rekao kako je
jednom prilikom itateljima objasnio zato u njima osjea potrebu
oiviti takve likove.
Draga djeco, napisao je striko Rifki u kratkom tekstu na
poetku jednog stripa. Svaki put kada vidim kako se u vagonima
vlaka ili kroz ulice moje skromne etvrti vraate iz kole, itate
kaubojske stripove koji opisuju dogodovtine Kapetana Mikija i Billyja
Kida. Ba kao i vi, volim itati o pustolovinama tih hrabrih i iskrenih
kauboja. Zato sam mislio da bi vam se moda svidjelo itati o
dogodovtinama jednog turskog djeaka meu amerikim kaubojima.
Tako se ne biste susretali samo s junacima iz kranskog svijeta, ve
biste itajui o pustolovinama naeg sugraanina, nauili cijeniti
moralne i nacionalne vrijednosti koje su nam podarili preci. Ako vas
uzbuuje pomisao da u jednoj siromanoj istanbulskoj etvrti ivi
djeak koji je brz na okidau koliko i Billy Kid, te iskren poput
Kapetana Mikija, prepustite se avanturi koja slijedi.
Danan i ja smo u dugotrajnoj tiini strpljivo i paljivo
promatrali crno-bijele junake, sjenovite planine, strane ume i
gradove pune udnih izuma i navika, koje je svojim crteima bio
oivio striko Rifki, ba kao to su Mary i Ali promatrali udesa s
kojima su se susretali na Divljem Zapadu. U odvjetnikim uredima,
lukama s obiljem jedrenjaka, dugakim postajama vlaka te meu
onima koje je ponijela zlatna groznica, vidjeli smo muketire koji su
slali pozdrave Turcima i sultanu, crnce koji su pobjegli iz ropstva i
nali utoite u islamu, poglavice indijanskih plemena koji od
srednjoazijskih Turaka ue amanske metode izrade atora,
zemljoradnike ija su srca ista poput aneoskih te djecu. Nakon to
sam proitao nekoliko stranica jedne krvave epizode, u kojoj su
revolverai poubijali jedni druge poput muha, a glavni likovi bivali
zbunjeni zato to esto nisu znali tko je dobar, a tko zao, te u kojoj su
istonjake moralne vrijednosti usporeivane sa zapadnjakim
racionalizmom, jedan dobri i hrabri junak kojem su u zoru pucali u
lea, prije smrti osjetio je da e se na pragu izmeu dvaju svjetova
susresti s anelom. Meutim striko Rifki nije nacrtao anela. Jedne na
druge poslagao sam brojeve u kojima kroz brojne avanture Pertev iz
Istanbula i Peter iz Bostona postaju bliski prijatelji i preokrenu cijelu
Ameriku naglavake, te pokazao Danan svoje omiljene prizore:
mladi Pertev, uz Peterovu pomo, osmisli sustav ogledala i razotkrije
kockara varalicu koji je opljakao cijeli grad, i s prevarenim
graanima koji se zaklinju da se vie nikada nee kockati i igrati
poker, otjera ga iz gradia. Kada u jednom gradiu u Teksasu kroz
pod u crkvi potekne nafta, a graani koji su podijeljeni meu sobom,
krenu u meusoban obraun i tako ponu srljati u stupicu pohlepnog
naftaa milijardera i onih to zlorabljuju pobonost, Peteru poe za
rukom smiriti graane govorom o atatrkovskim sekularnim
principima, prosvjetiteljstvu i pozapadnjaivanju, koji je zapamtio iz
razgovora s Pertevom. Uz to, Pertev je potaknuo mladoga Edisona,
koji je u to vrijeme radio kao prodava novina u vlakovima, na
razmiljanje koje e kasnije uroditi izumom prve elektrine arulje,
rekavi mu da su aneli sainjeni od svjetla te da u njima poiva
arobni elektricitet.
Strip strike Rifikija imena Junaci eljeznice odraavao je njegove
vlastite strasti i tenje, vie od svih ostalih njegovih djela. U toj se
epizodi susreemo s Pertevom i Peterom koji pomau graditeljima
transkontinentalne eljeznice. Izgradnja pruge, koja je povezala istok
i zapad zemlje, bila je pitanje ivota ili smrti, ba kao i u Turskoj
tridesetih godina dvadesetog stoljea, ali broj protivnika tog pothvata
bilo je velik; od vlasnika tvrtke Wells Fargo i poslovnih ljudi tvrtke
Mobil Petrol, do sveenika koji nisu eljeli da eljeznica prolazi kroz
njihovu zemlju i meunarodnih neprijatelja kao to je bila Rusija.
Sabotirali su prosvjetiteljska nastojanja graditelja eljeznice,
provocirajui Indijance, potiui radnike na trajk, te ba kao to je to
bio sluaj i u Istanbulu, nagovarajui mlaariju da iletima i noevima
unitava sjedala u kupeima vagona.
Ako izgradnja eljeznice propadne, naa se zemlja nee moi
razviti, a prometne nezgode bit e neizbjene. Petrev, moramo se
boriti do kraja! rekao je Peter panino u jednom od balona s tekstom.
Kako sam samo volio te velike usklinike koji bi uslijedili nakon
krupnih slova u balonu! Pazi! doviknuo bi Pertev Peteru i tako ga
upozorio da mora izbjei no, prije nego to mu ga neki izdajnik
zabije u lea. Iza tebe je! povikao bi Peter, a Pertev bi, ni ne
okrenuvi se, zamahnuo akom i udario nekog neprijatelja eljeznice
u bradu. Katkada bi se umijeao i striko Rifki i u male pravokutnike
koje bi smjestio izmeu crtea, dugim i tankim slovima napisao:
IZNENADA, TO JE SAD TO? ili ODJEDNOM, te bi na kraj rijei stavio
ogroman usklinik, a ja bih shvatio da je tako u priu uvukao mene i
Mehmeta koji se nekada zvao Nahit.
Danan i ja smo obratili panju na reenice koje zavravaju
usklinikom i proitali jedan balon s tekstom na ijem se kraju nalazio
usklinik.
To o emu govori knjiga, za mene je sada daleka prolost!
rekao je jedan od likova koji se posvetio borbi za opismenjavanje,
Peteru i Pertevu kada su ga posjetili u kolibi u koju se zatvorio zato
to je bio razoaran ivotom.
Sabrao sam se, vidjevi da se Danan odmie od stranica na
kojim su svi dobronamjerni Amerikanci plavokosi i pjegavi, svi
zlikovci imaju iskrivljena usta, na kojima svi koriste svaku priliku da
zahvale jedni drugima, na kojima strvinari rastrgaju i pojedu sva
trupla, a sokovi u svakom kaktusu poteku i tako spase one koji umiru
od ei.
Umjesto da matam o tome kako u iznova krenuti u ivot kao
neki drugi Nahit, pomislio sam da moram spasiti Danan od lanih
snova. Rastuila se gledajuu Nahitove srednjokolske svjedodbe i
slike na osobnoj iskaznici. Kao kad striko Rifki potri u pomo nekom
dobrom junaku koji se naao u bezizlaznoj situaciji te u mali
pravokutnik napie IZNENADA!, u sobu je iznenada ula Gulizar i
rekla da nas njezin otac oekuje.
Nisam znao to e biti s nama, niti na emu zasnivam svoje
razmiljanje vezano uz to da u se moi pribliiti Danan. Dok smo u
taj jutarnji sat izlazili iz muzeja posveenog vremenu kada je Mehmet
jo bio Nahit, instinktivno sam pomislio kako elim pobjei s tog
mjesta ili postati Nahit.
 9

Kada smo kasnije dr. Narin i ja krenuli na dugu etnju po

njegovom posjedu, velikoduno mi je ponudio te dvije opcije koje sam
i sm elio, kao da je rije o dva ivotna izbora. Sluajnost je da oevi,
poput boanstava obdarenih beskonanim pamenjem i evidencijom,
znaju o emu sve razmiljaju njihovi sinovi. esto na sinove i
neznance koje pomijeaju s njima reflektiraju svoje neostvarene
strasti.
Nakon to smo izali iz muzeja, shvatio sam da dr. Narin eli da
proeemo i razgovaramo. Proli smo pored oranica na kojima se ito
njihalo na posve laganom vjetru, ispod stabala jabuka na kojima su
rasli mali, jo zeleni plodovi i uz nekoliko zaputenih praznih polja na
kojima su snene ovce i goveda njukala rijetko raslinje. Dr. Narin mi
je pokazao nekoliko krtinjaka i tragove koje su ostavile divlje svinje
te objasnio kako da u pticama koje lagano i nepravilno mau krilima
dok sa zemljita na sjevernom dijelu gradia lete prema vonjacima,
prepoznam kosove. Pounim, strpljivim i gotovo suosjeanim glasom
objasnio je jo puno toga.
Zapravo, nije bio lijenik. Nadimak su mu u vojsci dali prijatelji
jer je puno panje posveivao detaljima koji su korisni pri manjim
popravcima; kao to su osmokutne matice i brzina okretanja ruice
poljskog telefona. Budui da je volio predmete i da mu se svidjelo
brinuti se o njima te budui da je otkrivanje jedinstvenih
karakteristika predmeta smatrao najvanijom stvari u ivotu,
prihvatio je nadimak. Nije studirao medicinu, ve pravo, to je bilo u
skladu sa eljom njegova oca, zastupnika u parlamentu. Kasnije je
radio kao odvjetnik u svome gradiu. Kada je nakon oeve smrti
naslijedio zemlju i drvee koje mi je prstom pokazao, poelio je ivjeti
u skladu sa svojim eljama. Onako kako je on sam elio; meu svim
onim njemu jasnim stvarima koje je sam izabrao i na koje se navikao.
S tim je ciljem otvorio trgovinu.
Dok smo se uspinjali na brdo koje je neodluno sunce samo
djelomino ugrijalo, dr. Narin mi je rekao da stvari imaju pamenje.
Ba kao i mi, stvari su u stanju biljeiti svoja sjeanja i ono to im se
dogodi, no veina nas toga nije svjesna. Stvari pitaju jedne za druge,
dogovaraju se, doaptavaju, stvaraju neku skrivenu ravnoteu i
pritom skladaju glazbu to svijet se zove. Onaj tko obrati panju, ut
e, vidjeti i razumjeti to, rekao je dr. Narin. Objasnio mi je da se na
temelju vapnenastih mrlja na osuenoj granici moe zakljuiti da
kosovi ovdje svijaju gnijezda, na temelju blatnih tragova da je prije
dva dana padala kia te da je puhao vjetar koji je slomio granicu.
U svojoj trgovini nije prodavao samo robu donesenu iz tvornica
u Ankari i Istanbulu, nego i robu proizvedenu u svim dijelovima
Anatolije; kremenje za otrenje, tepihe, kovane kljueve, filtere za
plinske tednjake koji su sjajno mirisali, jednostavne hladnjake,
unjaste kape od najboljeg pusta, kremene za upaljae Ronson, kvake
za vrata, male akvarije i sve druge smislene stvari koje ovjeku mogu
pasti na pamet. Godine provedene u trgovini koja je ispunjavala sve
ljudske potrebe bile su najsretnije godine njegovog ivota, a kada je
nakon tri keri dobio i sina, bio je jo sretniji. Kada me pitao, rekao
sam mu koliko godina imam. Njegov je sin imao godina koliko i ja
kada je umro.
S nekog mjesta u podnoju brda dopirali su povici djece koju
nismo mogli vidjeti. Kada se sunce sakrilo iza tamnih i prijeteih
oblaka koji su se pribliavali velikom brzinom, u daljini smo vidjeli
djecu kako na istini igraju nogomet. Sekundu ili dvije nakon to bi
udarili loptu, do nas bi dopro zvuk. Dr. Narin rekao je da se neki od
njih bave sitnim lopovlucima. Upravo su djeca prve rtve nemorala
koji sa sobom donese raspad velikih civilizacija i slabljenje pamenja.
Ona bre i bezbolnije zaborave stare stvari i lake mataju o novima.
Rekao je i da su to djeca iz gradila.
Dok je govorio o svome sinu, obuzela me ljutnja. Zato oevi
imaju potrebu biti tako ponosni? Zato su nesvjesno toliko okrutni?
Primijetio sam da mu oi iza naoala izgledaju neobino malo. Sjetio
sam se da je takve oi imao i njegov sin.
Rekao je da je njegov sin bio vrlo pametan. S etiri i pol godine
nauio je itati. tovie, mogao je okrenuti novine naopako i proitati
sva slova. Smiljao je igre za koje je sam odreivao pravila,
pobjeivao oca u ahu i bio u stanju odmah napamet nauiti pjesmu
od tri katrena. Bio sam svjestan da su to rijei oca koji je izgubio sina i
koji nije bio dobar u ahu, ali ipak sam nasjeo na trik. Dok je govorio
kako su on i Nahit zajedno jahali, i ja sam u mati jahao s njima, a dok
je priao kako se Nahit tijekom srednjokolskih dana, u jednom
trenutku predao vjeri ja sam u mati, poput njega, tijekom hladnih
zimskih noi zbog sehura{6} ustajao kada i moja baka. I ja sam osjeao
ljutnju i patnju zbog sveg siromatva, gluposti i neukosti u svojoj
okolini. Da, jesam! Dok je dr. Narin govorio, sjetio sam se da sam
unato svim tim sjajnim osobinama i ja mladi s bogatim unutarnjim
svijetom ba poput Nahita. Da, dok bi drugi u drutvu s cigaretom u
ruci smiljali ale i privlaili panju, Nahit bi se povukao u kut i
zadubio u osjetljive misli koje bi ublaile njegov strogi pogled. Da, u
trenutku kada bi se to najmanje oekivalo, naslutio bi da se u nekome
koga drugi nisu ni primjeivali krije neto sjajno, dao mu da doe do
izraaja - sin srednjokolskog podvornika ili ludi, poetski raspoloeni
kinooperater koji bi na projektor uvijek stavio pogrean kotur - te se
sprijateljio s njime. Meutim zbog tih prijateljstava nije napustio svoj
svijet. Zapravo, svi su mu eljeli biti prijatelji i na neki nain biti bliski
s njime. Bio je iskren, zgodan, potovao je starije, a mlae...
Dugo sam mislio na Danan. Poput tv prijemnika na kojem je
stalno upaljen isti kanal stalno sam mislio na nju, ali taj sam je put
zamiljao na drugom sjedalu. Moda je razlog bio taj to sam sebe
poeo drukije doivljavati.
 Poslije je proitao jednu knjigu i usprotivio mi se, rekao je dr.
Narin kad smo se uspeli na brdo. Grane empresa na brdu njihale su
se na vjetru koji nije bio hladan, ali je bio svje i nije nosio nikakav
miris. Malo iznad empresa nalazila se uzvisina sainjena od stijene i
komada kamena. Prvo sam pomislio da je rije o groblju, no kada smo
se uspeli na brdo i dok smo hodali meu pravilno uklesanim
kamenim gromadama dr. Narin objasnio mi je da se neko davno
ovdje nalazila selduka tvrava. Prstom je pokazao na padine
prekoputa, tamno brdo pokriveno stablima empresa, na kojem se
uistinu nalazilo groblje, polja na kojima je sjalo ito, vjetrovite
uzvisine koje su zamraili tamni kini oblaci te jedno selo. Sve to,
ukljuujui i tvravu, pripadalo je njemu.
Zato bi jedan mladi okrenuo lea svoj toj ivoj zemlji,
empresima, jablanima, dragim jabukama, borovima, tvravi, mislima
koje je otac pripremio za njega i trgovini punoj stvari koje su bile u
skladu s njima? Zato bi ocu napisao da ga vie nikada ne eli vidjeti i
da ne alje ljude u potjeru za njime? Zato bi napisao da ne eli da ga
prati i da eli nestati? Na licu dr. Narina ponekad se mogao vidjeti
takav pogled, da sa sigurnou nisam mogao rei probada li njime
mene, one sline meni ili cijeli svijet ili je samo ogoren, gluh ovjek
koji je odavno odustao od ovog prokletog svijeta. Za sve je kriva
urota, rekao je. Protiv njega, njegove misli, stvari kojima je posvetio
cijeli ivot i svega onoga to je za ovu zemlju od vitalne vanosti,
pokrenuta je Velika urota.
elio je da paljivo sluam njegova objanjenja i budem siguran
da to to e mi rei nisu besmislice senilnog starca koji je zaglavio u
zabaenom gradiu, ni plod mate oca koji je izgubio sina. Bio sam
siguran da nije tako. Moda sam ga paljivo sluao zato to sam se
sjetio njegovog sina i Danan, a moda zato to bi u takvoj situaciji
svatko to uinio pa makar se zbog toga ponekad i doveo u bezizlaznu
situaciju.
Dugo je besjedio o pamenju koje posjeduju stvari. Kao da je
rije o neemu konkretnom, s ljutitom odlunou govorio je o
vremenu koje je ostalo u stvarima. Nakon Velike urote primijetio je to
arobno, poetsko vrijeme koje je sa stvari kao to su najobinija lica
ili kare prelazilo i na nas koji smo ih drali u rukama, milovali i
koristili, posebice nakon poplave nematovitih, jednolinih predmeta
i distributera koji su ih izlagali u izlozima svojih sterilnih trgovina
ispred kojih su se nalazili identini nogostupi. U poetku nije
pridavao vanost distributerima Ajgaza koji su prodavali plin u
bocama za tednjake, odnosno one naprave s puno gumba, ni
distributerima marke AEG koji su prodavali hladnjake bijele poput
umjetnog snijega. tovie, kada su umjesto domaeg jogurta lijepi i
isti kamioni poeli dovoziti jogurt marke Mis - ime mu je izgovorio s
gaenjem - a umjesto sirupa od vinje i ajrana, vozai bez kravata
domau imitaciju Turkcola, a kasnije oni s kravatama i autentinu
Coca Colu - i sam je poput kakve budale s puno ara poelio kupiti
licenciju pa je umjesto ljepila od borove smole poeo prodavati
njemako ljepilo UHU, na ijoj se tubi nalazio lik simpatine sove koja
je spremna sve zalijepiti, a umjesto sapuna na bazi gline, sapun Lux
iji miris je bio jednako tetan kao i kutija u kojoj se nalazio. im je te
stvari smjestio u trgovinu koja je spokojno odavala duh nekog drugog
vremena, shvatio je kako ne samo to ne zna koliko je sati, nego i ne
zna u kojem vremenu ivi. Kao i slavuji koje su uznemirili drski
eljugari u krletkama pored njihovih, on i stare stvari uznemirili su
se zbog tih novih, jednolinih stvari pa je odustao od distribucije.
Budui da je elio ivjeti u svome vremenu, ponovo je poeo
prodavati stvari koje su njegovi preci ve stoljeima dobro poznavali,
ne marei za to to mu u trgovinu ulaze samo starci i muhe.
Moda je ba kao i oni koji polude pijui Coca Colu, ali to ne
primjeuju jer svi koji je piju polude, zaboravio distributere s kojima
bi se ponekad i sprijateljio te Veliku urotu kojom su nastojali postii
svoje ciljeve, Povrh toga, bit e da su se njegova trgovina, predmeti -
glaala, upaljai, pei koje ne isputaju miris, kavezi za ptice, drvene
pepeljare, tipaljke, lepeze i mnogi drugi - pobunili protiv Velike
urote s pomou harmonije arobne glazbe koju su proizvodile. I drugi
poput njega; kao na primjer tamnoput i otmjeno odjeven mukarac iz
Konje, umirovljeni general iz Sivasa te ogoreni distributeri iz
Trabzona, Teherana, Damaska, Edirne i s Balkana, koji i dalje nisu
gubili vjeru, usprotivili su se uroti, pridruili mu se te su osnivali
udruenja ogorenih distributera. U to je vrijeme primio pismo od
sina koji je studirao medicinu u Istanbulu. Nemoj me zvati, ni slati
ljude da me slijede, ne postojim, s prijezirom je ponovio sinove
buntovne rijei koje su ga ljutile.
Shvatio je da su se oni koji su osmislili Veliku urotu doepali
njegova sina, pokuavi ga tako baciti na koljena kad su shvatili da
nee moi izai na kraj s njegovom trgovinom, idejom i uitkom.
Mene, dr. Narina, rekao je s ponosom. Tako je poelio preokrenuti
situaciju i uiniti sve ono to je sin u pismu od njega traio da ne
uini. Poslao je jednog ovjeka da ga slijedi i od njega traio da pie
izvjetaje o svemu to njegov sin radi. Kasnije je shvatio da nije
dovoljno da ga prati samo jedan ovjek pa je poslao jo dvojicu. I oni
su poeli pisati izvjetaje. To su inili i ostali koje je poslao da ga
prate. Kada je proitao izvjetaje, iznova se uvjerio u postojanje
Velike urote te onih koji ele unititi nau domovinu i izbrisati naa
sjeanja.
I vi ete to shvatiti kad proitate izvjetaje, rekao je. Svi koji
imaju veze s njima moraju biti praeni. Ja radim velik posao koji bi
trebala raditi drava. Mogu ga raditi zato to sada ima puno
ogorenih ljudi koji me vole i vjeruju mi.
S brda na koje smo se uspeli pruao se pogled na sve to je
pripadalo dr. Narinu. Pod golublje sivim oblacima taj bistar, blistavi
prizor izgledao je kao pejza s razglednice. Poinjao je kod brda na
kojem se nalazilo groblje, a nestajao u blijedim vibracijama boje
afrana. Ondje pada kia, ali ovdje nee padati, rekao je dr. Narin.
Zvuao je poput boanstva koje s visokog vrha promatra kako
njegova volja pomie sve to postoji, no u njegovu su se glasu
oitovali svojevrstan humor i samoironija koji su ukazivali da je toga
svjestan. Zakljuio sam kako taj suptilni humor uope nije krasio
njegova sina. Dr. Narin poeo mi se sviati.
Dok su meu oblacima sijevale slabane munje, jo jednom je
rekao da mu se sin usprotivio zbog knjige. Jednog ju je dana proitao
i pomislio da mu se itav svijet promijenio. G. Ali, i vi ste sin
distributera, i vi ste u dvadesetim godinama svoga ivota. Recite mi je
li mogue da danas postoji knjiga koja moe promijeniti neiji itav
svijet? utio sam i krajikom oka paljivo ga promatrao. Koji su
pripravci u dananje vrijeme potrebni za tako snanu aroliju? Prvi
put mi je postavio pitanje i ekao moj odgovor, ne tek odgovor kojim
bi podupro neku svoju misao. Od straha sam zanijemio. U jednom
sam trenutku pomislio kako ne hoda prema kamenim ostacima
tvrave iza mojih lea, ve da je prijetei krenuo prema meni.
Najednom je stao i iupao neto iz zemlje.
Pogledajte to sam naao, rekao je. Pokazao mije to ima na
dlanu. Djetelina s tri lista, rekao je, smijeei se.
Nakon tog napada knjige i teksta, osnaio je svoj odnos s
otmjeno odjevenim ovjekom iz Konje, s umirovljenim generalom iz
Sivasa, s gospodinom Halisom iz Trabzona te s drugim ogorenim
prijateljima koji su mu se javili iz Damaska, Edirne i s Balkana. Kako
bi se suprotstavili Velikoj uroti, poeli su kupovati robu jedni od
drugih, povezivati se sa svojom ostalom ogorenom braom te
oprezno i skromno organizirati u borbi protiv orua za ostvarenje
njezinih ciljeva. Kada su se nakon tih dana bijede i zaborava, sjetili
dana osloboenja, dr. Narin od svih svojih prijatelja traio je da
sauvaju svoje autentine stvari koje su im sluile kao produetci
ruku, odnosno sve stvari poput uske alice za aj, posude za ulje,
kutije za olovke i jorgana, koje ih ine stvarnima i koje poput poezije
upotpunjavaju njihove due, kako bespomoni poput budala ne bi
izgubili svoju najveu riznicu i kako bi iznova pobjedonosno
uspostavili vladavinu tog neiskvarenog vremena kojem prijeti
unitenje. Tako su u svojim trgovinama uvali stare strojeve za
raunanje, pei, sapune bez dodanih boja, mree protiv insekata i
satove s klatnom. Ako bi im dravni teror koji nazivamo lokalno
zakonodavstvo branio da ih ondje uvaju, skrivali bi ih u kuama i
podrumima pa ak i u rupama koje bi iskopali u vrtu i pod zemljom;
kako je kome odgovaralo.
S vremena na vrijeme udaljio bi se od mene i etao uokolo, a
kada je nestao iza stabala empresa, priekao sam ga. Vidio sam da je
poeo hodati prema brdu skrivenom iza visokih empresa i grmlja pa
sam potrao za njim kako bih ga sustigao. Spustili smo se niz blagu
padinu na kojoj su rasli paprat i trnovito grmlje te se poeli penjati po
strmom obronku. Dr. Narin hodao je ispred mene te bi s vremena na
vrijeme stao i priekao me kako bih uo to mi govori.
Rekao je prijateljima da moraju poduzeti mjere opreza u skladu
s injenicom da ih sluge Velike urote napadaju tekstom. Koji je to
tekst? pitao me dok je poput kakvog okretnog izviaa skakao sa
stijene na stijenu. Koja knjiga? Razmiljao je. Neko je vrijeme utio,
kao da eli pokazati kako paljivo razmilja i kako mu je za to
potrebno puno vremena. Kad je ispruio ruku kako bi me izvukao iz
grmlja za ije su mi trnje zapele nogavice, objasnio je: Moga sina nije
obmanula samo ta knjiga. Sve tiskane knjige neprijatelji su naeg
vremena i naih ivota.
Nije se protivio rukom pisanim tekstovima i onima koji su
izraavali tugu, zabrinutost i suosjeajnost duha koji pokree ruku te
ini um sretnim i prosvijetljenim. Nije bio ni protiv knjiga koje su
pomagale neukom poljoprivredniku da izae na kraj s mievima,
izgubljenom smetenjaku ukazivale na put koji mora slijediti,
zbunjenoj osobi koja je izgubila duu pripovijedale o precima, a
djetetu koje nita ne zna pomou slika doaravale svijet i avanture
koje nudi, nije se protivio niti pounim knjigama. ak je smatrao da
su te knjige jednako potrebne kao i prije, i da bi bilo dobro da ih je
puno. Dr. Narin protivio se knjigama koje su izgubile svoju sjaj,
jasnou i autentinost, ali su se istovremeno pretvarale da su
autentine, jasne i sjajne. Te su nam knjige govorile da emo unutar
zidova ovog ogranienog svijeta pronai rajsku aroliju i spokoj, a
tiskale su ih sluge Velike urote - pored nas je projurio poljski mi i
mugnuo u tren oka - kako bi nas natjerale da zaboravimo poetinost
i profinjenost ivota. A gdje je dokaz za to? pitao je, pogledavi me
sumnjiavo kao da sam ja postavio to pitanje. Gdje je dokaz? Brzo
se uspinjao izmeu stijena pokrivenih ptijim izmetom i tankim
hrastovima.
Kako bih doao do dokaza, morao sam proitati sve zapisnike
koje su za njega napisale uhode diljem zemlje. Rekao je da je njegov
sin posve siao s uma nakon to je proitao knjigu te je obitelji
okrenuo lea - to je jo i mogao prihvatiti kao mladenaki prkos - ali
i svom ivotnom bogatstvu, odnosno kako je on to rekao, obuzelo ga
je svojevrsno sljepilo zbog kojeg nije vidio skrivenu simetriju vremena
i totalitet detalja sadranih u stvarima a zahvatila ga je i opsesija
smru. Je li zato kriva iskljuivo knjiga? pitao je dr. Narin. Ona je
samo malo orue u rukama onih koji su skovali Veliku urotu.
Pa ipak, rekao je da ne omalovaava ni tu knjigu, ni njezina
pisca te da u kada proitam izvjetaje i zapisnike koje su pisali
njegovi prijatelji i uhode, shvatiti da su tog ovjeka i knjigu koju je
napisao iskoristili za ostvarenje vlastitih ciljeva. Napisao ju je ubogi
inovnik slaba karaktera, koji ak nije bio dovoljno hrabar da stane u
njezinu obranu. Imao je slab karakter, kakav od nas i ele vjetrovi
to puu sa Zapada i oni koji su nas zarazili kugom zbog koje gubimo
pamenje. Bio je slab, beznaajan i nitavan! Uniten je i izbrisan s lica
zemlje! Naglasio je da ne osjea tugu zbog toga to su ga ubili.
Dugo smo se penjali u tiini, slijedei kozju stazu. S vremena na
vrijeme meu kinim oblacima koji su se pomicali, ali nam se nisu
pribliavali, niti se udaljavali od nas, poput svilene niti sijevnula bi
munja. Kao da gledamo televizor sa stianim zvukom, nismo uli
grmljavinu. Kada smo se uspeli na brdo, nismo vidjeli samo zemlju
koja pripada dr. Narinu, nego i gradi u dolini. Prostirao se ispod nas,
poput uredno sloenog stola koji je za potrebe objeda postavila neka
kuanica. Vidjeli smo i crvene crjepove na krovovima, damiju s
malim minaretima, gradske ulice koje su se slobodno irile, vonjake
te izvan grada polja penice koja su ravnom crtom bila odvojena
jedna od drugih.
Ujutro se probudim i doekam dan prije nego to on probudi
mene, rekao je dr. Narin dok je promatrao taj prizor. Zora svie iza
planina, ali kada vide lastavice, ljudi shvate da je negdje drugdje ve
odavno svanula zora. Ponekad ujutro doem ovamo i doekam sunce
koje me pozdravlja. Priroda je nepomina, a tada jo nema pela i
zmija. Priroda i ja pitamo jedno drugo zato postojimo, zato smo tako
rano ovdje te koji je na najvei cilj. Prilino malo smrtnika razmilja
zajedno s prirodom. Kad razmiljaju, ljudi u glavi imaju nekoliko misli
koje su uli od drugih, ali smatraju ih samo svojima. Svi su slabi,
bezlini i plahi.
I prije nego to sam otkrio Veliku urotu, bio sam shvatio da
moramo biti snani i odluni kako bismo preivjeli, rekao je dr.
Narin. Tune ulice, strpljivo drvee i blijede svjetiljke nisu marili za
mene pa sam doveo u red svoje stvari i svoje vrijeme. Nisam pognuo
glavu pred povijeu i onima koji ele vladati njome. Zato bih to
uinio? Budui da sam vjerovao u sebe, i drugi su povjerovali u snagu
moje volje i poetske pravde moga ivota. Pobrinuo sam se za to da ih
veem za sebe pa su tako i oni otkrili svoj koncept vremena. Povezali
smo se. Komunicirali smo putem kodiranih poruka, pisali si pisma
kao da smo ljubavnici i u tajnosti se nalazili. Gospodine Ali, prvi
sastanak nas distributera u Gudulu znaio je pobjedu pokreta, koji je
mukotrpno i s najveom panjom osmiljavan, u dugogodinjoj borbi.
Bila je to pobjeda organizacije koja je toliko pedantno i paljivo
osmiljena da podsjea na paukovu mreu. Bez obzira na to to
Zapad uini, vie nas ne mogu zaustaviti. Nakon kratkotrajne utnje
dodao je: Tri sata nakon to sam sa svojom lijepom suprugom otiao
iz Gudula, u gradiu su buknuli poari. Nije sluajnost to ih
vatrogasci nisu uspjeli ugasiti, unato svoj potpori koju dobivaju od
drave. Pobunjenici i pljakai koje su isprovocirale novine, bili su
srditi i tuni zbog ogorenih prijatelja koji su naslutili da su im
ukradeni ivoti, due i poetinost. Pitao me jesam li znao da su palili
automobile, da se pucalo i da je poginula jedna osoba - jedan od
njihove brae. Naravno, gradonaelnik koji je u suradnji s Ankarom i
lokalnim politikim strankama osmislio tu provokaciju, zabranio je
sastanke ogorenih distributera, tvrdei da ugroavaju javni red i
mir.
Kocka je baena, rekao je. Neu im se pokoriti. Ja sam traio
da se na sastanku raspravlja o anelima. Ja sam taj koji je dao
napraviti televizor koji reflektira nae due i djetinjstvo te traio da
zla, poput knjige koja mi je uzela sina, budu praena i unitena.
Doznali smo da takve igre svake godine stotinama naih mladia i
djevojaka promijene itav ivot, da im daju knjigu-dvije za koje ne
znamo i tako poremete cijeli njihov svijet. Ja sam taj koji je sve
osmislio. Nije sluajnost to nisam otiao na konvenciju. Sve sjeda na
svoje mjesto, kao to sam i prije mislio... Kada je moj sin poginuo u
prometnoj nesrei, imao je godina koliko i vi... Danas je etrnaesti u
mjesecu... Izgubio sam sina etrnaestog dana u mjesecu.
Kada je dr. Narin otvorio svoju veliku aku, na dlanu sam vidio
djetelinu. Nakon to ju je uzeo za stabljiku i paljivo prouio, pustio je
da je odnese lagani vjetar. Jedva primjetan vjetar puhao je od oblaka,
ali inilo mi se da ga primjeujem zato to je svje, a ne zato to pue.
Oblaci golublje sive boje kao da su neodluno zastali. Na jednom
mjestu daleko od sela gorjelo je blijedo, ukasto svjetlo; neto se
zbivalo. Dr. Narin je rekao da ondje pada kia. Kada smo stigli na rub
stjenovitog ponora koji se nalazio na suprotnoj strani brda, vidjeli smo
da iznad groblja nema oblaka. Izmeu strmih stijena koje su na
odreenim mjestima izgledale zastraujue, jastreb je svio gnijezdo.
Kada nas je ugledao, u panici je odletio i u irokom luku poeo letjeti
iznad zemljita dr. Narina.
Ovo zemljite posjeduje dovoljno snage i bogatstva da na
ivotu odri taj veliki pokret nadahnut jednom jedinom velikom
milju koju sam godinama razvijao. Moj sin je bio sjajan mladi, ali da
je bio dovoljno snaan i odluan da ne dopusti da ga knjiga i Velika
urota obmanu, danas bi promatrao pogled s ovog brijega te osjetio
snagu i kreativni zanos koji ja osjeam. Znam da danas i vi osjeate
isto nadahnue i vidite isti obzor. Odmah sam shvatio da oni koji su
spominjali vau odlunost tijekom sastanka uope ne pretjeruju. Kada
sam saznao koliko godina imate, nisam ni trenutka oklijevao; nije ak
bilo potrebe da doznam vau prolost. Imate godina koliko je imao i
moj sin kada su mi ga na prijevaru nemilosrdno uzeli, a sve ste
shvatili i eljeli ste sudjelovati na konvenciji. Nae jednodnevno
poznanstvo pokazalo mi je da povijest iznova pokree volju koju kod
nekoga nije uspjela pokrenuti. Nisam vam bez razloga otvorio vrata
muzeja koji sam dao napraviti za svoga sina. Ako ne raunamo
njegovu majku i sestre, vi ste prvi koji ste vidjeli njegovu sobu. Ondje
ste vidjeli sebe, svoju prolost i budunost. Kada pogledate mene, dr.
Narina, znate li to sljedee trebate uiniti? Postati moj sin! Zamijeniti
ga. Nakon to umrem, uzmi sve. Star sam, no moja se strast nije
nimalo smanjila; elim vjerovati da ovaj pokret ima budunost. Imam
veze u dravnom vrhu. Oni koji su mi pisali izvjetaje i dalje su
aktivni. Naredio sam da prate stotine obmanutih mladia i djevojka.
Dat u ti da proita sve spise, rekao sam im da prate svaki njegov
pokret. Puno mladih ljudi skrenulo je s pravog puta!
Ne mora prekinuti svoj odnos s ocem i obitelji. elim da vidi i
moju kolekciju oruja. Pristani! Da, svjestan sam svoje odgovornosti.
Nisam izopaen, svega sam svjestan. Dugo sam patio jer nisam imao
sina, a kasnije, kada su mi ga uzeli, patio sam jo vie, meutim nita
mi ne bi palo tee od toga da sve to nemam kome ostaviti u
naslijee.
Nebo se u daljini mjestimino razvedrilo, a zrake sunca obasjale
su zemlju dr. Narina, poput svjetla pozornice. Ubrzo nakon toga,
osvijetljeni dio zemljita, ravan na kojoj su rasla stabla jabuke i dafine,
groblje na kojem je sahranjen njegov sin i staja oko koje nije raslo
nikakvo raslinje, na trenutak su promijenili boju, a zatim smo vidjeli i
unjast snop svijetla kako poput uurbanog duha, ne marei za
granice, brzo koraa preko oranica i nestaje. Kada sam primijetio da s
mjesta na kojem smo se nalazili moemo vidjeti veinu puta koji smo
proli kako bismo se popeli na brdo, pogledom sam krenuo unatrag,
preko stjenovite padine, kozje staze, stabla murve i polja kukuruza te
se zaudio poput nekoga tko prvi put iz aviona vidi vlastitu kuu
kada sam ugledao konak dr. Narina. Bio je smjeten usred prilino
iroke ravnice okruene drveem. Shvatio sam da ste meu pet malih
ljudi koji su hodali prema stazi koja vodi do gradia i borova nalazi
Danan. Nosila je haljinu boje vinje, zadnju koju je kupila. Nisam je
prepoznao samo zbog haljine, nego i zbog njezina otmjena hoda i
dranja. Ne, prepoznao sam je zbog otkucaja svoga srca. U jednom
sam trenutku u daljini, iznad planina na granicama fantastine, male
zemlje dr. Narina, ugledao dugu.
Kada drugi gledaju prirodu, u njoj vide svoja ogranienja,
nedostatke i strahove. Kasnije se uplae svojih slabosti pa strah
pripisuju veliini prirode i njezinoj beskonanosti. Ja u prirodi vidim
snaan proglas i bogat tekst koji razgovara sa mnom i podsjea me na
snagu vlastite volje koju moram odrati. itam ga odluno,
nemilosrdno i bez straha. Veliki ljudi su oni koji, ba kao velika
povijesna razdoblja i drave, u sebi skupe toliko snage da samo to ne
eksplodiraju. Kada doe pravo vrijeme, ukau se prilike i kada se
stvara nova povijest, ta velika sila i ljudi koje je potaknula donose
nemilosrdnu odluku i pokreu se. Istovremeno i sudbina jednako
nemilosrdno kree u akciju. Toga velikog dana javno mnijenje,
novine, Ajgaz, sapuni Lux, Coca Cola i Marlboro, sve male stvari te
slab moral nae brae koju je obmanuo vjetar to pue sa Zapada bit
e zaboravljeni.
Gospodine, mogu li proitati izvjetaje? pitao sam.
Uslijedila je duga tiina. Presjajna duga razdijelila se na
pranjavim zamrljanim naoalama dr. Narina u dvije simetrine duge.
Ja sam genijalac, rekao je dr. Narin.
 10

Vratili smo se u konak. Nakon mirnoga ruka u krugu obitelji,

dr. Narin odveo me u svoju radnu sobu i otkljuao je kljuem slinim
onome kojim je Guldihan jutros bila otkljuala vrata sobe u kojoj je
Mehmet proveo djetinjstvo. Dok mi je pokazivao biljenice koje je
izvadio iz ormara i spise koje je skinuo s police, rekao je da ne moe
zanemariti mogunost da e volja kojom je izdao naredbu za
pripremu tih tajnih izvjetaja i svjedoanstva, jednoga dana iznjedriti
dravu. Mrea uhoda koju je organizirao, ukazivala je na to da e dr.
Narin osnovati novu dravu ako njegova borba protiv Velike urote
urodi plodom.
Uistinu mi nije bilo teko ui u sr problema jer su na svim
izvjetajima, pomno razvrstanim u datoteke, bili napisani datumi.
Istraitelje koje je slao u potragu za svojim sinom, dr. Narin nije
upoznavao jedne s drugima, a svakome od njih, kao nadimak
dodijelio je ime nekog proizvoaa satova. Iako je veina tih satova
bila proizvedena na Zapadu, dr. Narin je te satove nazivao naima
jer su ve vie od jednog stoljea pokazivali nae vrijeme.
Prvi istraitelj, Zenith, napisao je prvi izvjetaj U oujku prije
etiri godine. U to se vrijeme Mehmet jo zvao Nahit i studirao je na
Medicinskom fakultetu Istambulskog sveuilita, smjetenom u etvrti
apa. Zenith je konstatirao da je taj student tree godine od proljea
postao neuobiajeno neuspjean te je ovako saeo svoja istraivanja:
Razlog neuspjeha spomenute osobe tijekom nekoliko proteklih
mjeseci, lei u injenici da rijetko izlazi iz studentskog doma te uope
ne odlazi na predavanja, u klinike i bolnice. Spis je obilovao
detaljnim izvjetajima u kojima je bilo zabiljeeno vrijeme kada je
Nahit odlazio brijau, u kebabdinicu, slastiarnicu i banku. Svaki put
nakon to bi uspjeno obavio svoje zadatke, Mehmet bi se bez
zadravanja, brzim korakom vraao u dom, a u svakom od izvjetaja
koje je slao dr. Narinu, Zenith je od njega traio jo novca za svoja
istraivanja.
Istraitelj kojeg je dr. Narin angairao nakon Zenitha, Movado,
sigurno je bio upravitelj u studentskom domu u Kadirgi i poput
mnogih upravitelja studentskih domova imao veze u policiji. Pomislio
sam da je taj iskusni ovjek, koji je bio u stanju neprestano slijediti
Mehmeta, vjerojatno pisao izvjetaje i o drugim studentima te ih slao
na selo njihovim zabrinutim oevima ili obavjetajnoj slubi jer je
profesionalnim tonom vjeto i saeto pisao o odnosu politikih snaga
u studentskom domu. Zakljuak: Nahit nije povezan ni s jednom od
studentskih skupina koje se bore za premo u domu. Dvije skupine
okupljaju vjerske fundamentaliste, jedna je skupina povezana s
nakibendijskim redom{7}, a jednu ine studenti s umjereno
ljeviarskim svjetonazorom. Na mladi se dri za sebe, ne sukobljava
se sa spomenutim grupama, ivi mirno i povueno u sobi koju dijeli s
tri prijatelja te neprestano ita knjigu poput kakvog hafiza{8} (ako to
smijem rei, cijenjeni gospodine) koji od jutra do mraka naizust ui
stihove iz Kurana. Upravitelji u domu, ijim je politikim i ideolokim
svjetonazorima Movado u potpunosti vjerovao te policija i cimeri
naega mladia, takoer su potvrdili da ta knjiga nije jedna od onih
koje religiozni studenti i oni skloni politikom aktivizmu ue naizust.
Kako bi dao do znanja da ne misli da je situacija ozbiljna, Movado je
spomenuo i da mladi satima sjedi za stolom u sobi i ita, da nakon
toga odsutno gleda kroz prozor, sa smijekom ili bez imalo interesa
reagira na zadirkivanje prijatelja u kantini te da se prestao redovito
brijati. Kasnije je svome poslodavcu priopio sretnu vijest da je na
temelju njegovog iskustva takvo mladenako ponaanje prolazno ba
kao i ono kada mladi stalno gledaju isti pornografski film, tisuu puta
sluaju istu kasetu ili naruuju isto jelo.
Istraitelj Omega, koji je poeo raditi u svibnju, vie se bavio
knjigom nego Mehmetom, a sigurno je i dobio takvu zapovijed od dr.
Narina. To je ukazivalo na injenicu da je dr. Narin tijekom tih prvih
mjeseci sa sigurnou utvrdio kako je Mehmeta, odnosno Nahita,
upravo knjiga odvela na krivi put.
Omega je paljivo prouio sva mjesta u Istanbulu na kojima se ta
knjiga prodavala, ukljuujui i tand na kojem sam je j a kupio tri i pol
godine kasnije. Nakon to je strpljivo proveo istragu, naiao je na nju
na dva ulina tanda, a informacija koju je dobio od prodavaa odvela
ga je u antikvarijat, gdje je doznao sljedee stvari: Mali broj
primjeraka, moda 150-200, doao je iz nepoznatog izvora;
najvjerojatnije su na kile prodavani staretinaru u nekom zatvorenom
ili sada praznom, pljesnivom skladitu, te su na koncu dospjeli u
antikvarijate i na uline tandove. Posrednik koji ih je kupio na kile,
posvaao se sa svojim poslovnim partnerom, zatvorio prodavaonicu i
otiao iz Istanbula. Nije ga bilo mogue nai i utvrditi tko mu ih je
prodao. Vlasnik antikvarijata rekao je Omegi da je moda policija
povukla knjigu iz prodaje; knjiga je jednom prilikom legalno izdana, a
nakon toga su na zahtjev javnog tuitelja zaplijenjeni svi njezini
primjerci te su potom odneseni u neko skladite koje je pripadalo
policiji. Ondje su, kao to to obino biva, odreenu koliinu ukrali
policajci u besparici, no knjiga je prodavana na kile i tako ponovo
putena u optjecaj.
S obzirom na to da marljivi Omega u knjinici nije naiao ni na
koje drugo djelo istog autora, te da mu pomou telefonskog imenika
nije mogao ui u trag, doao je do sljedeeg zakljuka: Gospodine,
premda se zna da se kod nas ak i oni koji si ne mogu priutiti
telefonsku liniju drznu napisati knjigu, mislim da je autor ovo djelo
objavio pod pseudonimom.
Mehmet je cijelo ljeto proveo u studentskom domu iznova
itajui knjigu, a u jesen je sam zapoeo istragu koja ga je trebala
odvesti do autora knjige. ovjek kojeg je njegov otac tada unajmio da
ga prati, dobio je nadimak po marki sata koja se proizvodila u Rusiji i
koja je u Istanbulu prvih godina po osnutku Republike Turske bila
esto koritena: Serkisof.
 Nakon to je Serkisof ustanovio da se Mehmet posve posvetio
itanju u Nacionalnoj knjinici Bejazit, dr. Narinu je isprva prenio
sretnu vijest da se mladi ponovo posvetio uenju u elji da se vrati
uobiajenom studentskom ivotu. Kada je kasnije primijetio da mladi
u knjinici ve danima ita djeje stripove kao to Peter i Pertev te
Mari i Ali, osjeaj optimizma posve ga je napustio, te je u panici
zakljuio: Moda se mladi nada da e izai iz depresije ako uspije
oiviti sjeanja iz djetinjstva.
Sudei prema izvjetajima, Mehmet je u listopadu posjeivao
izdavake kue u etvrti Babiali, koje su neko izdavale ili jo uvijek
izdaju djeje asopise, i prekaljene pisce - kakav je na primjer bio
Neati - koji su pisali za te iste asopise. Serkisof je mislio da dr. Narin
od njega trai da prati mladia kako bi doznao kakve su njegove
politike i ideoloke sklonosti, a o tim je ljudima u jednom pismu
napisao: Gospodine, bez obzira na to koliko se pretvaraju da su
zainteresirani za politiku i bez obzira na to koliko piu o temama
vezanim uz trenutanu politiku situaciju i ideoloka strujanja, ta
piskarala nemaju vlastitih uvjerenja. Veina ih pie radi novca, a ako
ga ne dobivaju, piu kako bi rastuili one koje ne vole.
Iz Omeginih i Serkisofovih izvjetaja doznao sam da je Mehmet
jednog jesenskog jutra otiao u upravu Dravnih eljeznica koja se
nalazi na Hajdar Pai. Dvojica istraitelja nisu znala jedan za drugoga,
ali do tone je informacije doao samo Omega, koji je napisao:
Mladi se raspitivao o jednom umirovljenom inovniku.
Brzo sam prelistao stranice izvjetaja koji se nalazio u datoteci.
Pogledom sam traio imena svoje gradske etvrti, ulice i ona vezana
uz moje djetinjstvo. Kada sam proitao da je Mehmet hodao ulicom u
kojoj ivim te jedne veeri pogledao prema prozoru drugog kata
jedne zgrade, srce mi je poelo brzo tui. Kao da su oni koji su
pripremali udesan svijet u koji u uskoro biti pozvan, odluili
olakati mi, izloivi pred mene svoje vjetine, ali tada sam bio
srednjokolac i nisam znao nita o tome.
Mehmet se sutradan naao s strikom Rifkijem, ali to je bio
zakljuak do kojeg sam doao sm. Oba istraitelja koja su pratila
Mehmeta, utvrdila su da je mladi uao u jednu zgradu na adresi Teli
Kavak br. 28 u Erenkoju, te se zadrao u njoj pet ili est minuta, ali
nisu utvrdili na koja je vrata pokucao i s kime se vidio. Marljivi
Omega je barem pokuao neto doznati od prodavaevog pomonika
pa je doao do informacija o trima obiteljima koje su ivjele u kui.
Mislim da je dr. Narin tada prvi put uo za striku Rifkija.
Nakon razgovora sa strikom Rifkijem, Mehmet je pao u
depresiju, to nije promaknulo ak ni Zenithu. Movado je napisao da
ne izlazi iz sobe u domu, te da ak ne silazi u kantinu, ali i to da ga ni
jednom nije vidio da ita knjigu. Serkisof je napisao da su njegovi
izlasci iz doma neredoviti i besciljni. Cijelu jednu no proveo je eui
po stranjim ulicama na Sultanhmetu, sjedei u parku i puei. Druge
veeri Omega je vidio da u ruci dri papirnatu vreicu punu groa,
ija je zrna etiri sata vadio jedno po jedno, paljivo ih prouavao kao
da je rije o draguljima, kasnije polako vakao i gutao te se
naposljetku vratio u dom. Bio je zarastao u bradu i nije mario za
izgled. Istraitelji su se alili zbog toga to mladi izlazi u kasni sat i
traili poviicu.
Jednog poslijepodneva sredinom studenog Mehmet je trajektom
otiao u gradsku etvrt Haj dar Paa, ukrcao se na vlak, izaao u
Erenkoju te dugo hodao ulicama. Prema onome to je napisao
Omega, koji ga je pratio u stopu, Mehmet je proetao svim ulicama u
toj etvrti, tri puta proao pored mog prozora - vrlo vjerojatno sam
tada bio kod kue - te dok je padao mrak stao prekoputa zgrade na
adresi Teli Kakvak br. 28 i poeo gledati prema prozorima. Prema
onome to je napisao Omega, dva sata je ekao u mraku, na kii koja
je lagano sipila, no na osvijetljenim prozorima nije vidio signal koji
je ekao pa se napio u jednoj gostionici u Kadikoju te se vratio u dom.
Omega i Serkisof su u izvjetaju napisali da je kasnije jo est puta
uinio isto, a Serkisof, koji je svaki put bio ustrajniji, doznao je tko
stoji iza osvijetljenog prozora prema kojem gleda mladi.
Serkisof je svjedoio drugom susretu Mehmeta i strike Rifkija.
Prvo je zavirio kroz osvijetljeni prozor s nogostupa prekoputa, a
kasnije se uspeo na niski zid u dvoritu. U pismima koja su uslijedila
iznio je razliita tumaenja njihovog druenja - katkad gaje nazivao
sastankom - meutim samo su prvi dojmovi bili toni jer je njih
temeljio na injenicama i onome to je bio vidio.
Isprva su mladi i starac sjedili u naslonjaima jedan naspram
drugoga i sedam ili osam minuta proveli u tiini. Izmeu njih se
nalazio televizor na kojem se prikazivao neki vestern. U jednom
trenutku starac je supruzi rekao da im skuha kavu. Mehmet je kasnije
ustao te je s tolikom estinom neto objanjavao i pritom mahao
rukama, da je Serkisof pomislio da e mladi dii ruku na starca.
Gospodin Rifki se najprije samo tuno nasmijeio a potom ustao i s
istim mu uzbuenjem odgovorio. Nakon toga obojica su ponovo sjeli
u naslonjae, a njihove su ih vjerne sjene oponaale na zidu. Strpljivo
su sluali jedan drugoga, utjeli, na trenutak tuno gledali televiziju
pa onda opet razgovarali. Kasnije je starac ponovo govorio, a mladi
ga je sluao. Opet su zautjeli i s tugom pogledali kroz prozor, ali nisu
primijetili Serkisofa.
Meutim primijetila ga je uzrujana susjeda kroz prozor susjedne
zgrade i na sav glas povikala: Upomo! Proklet bio, manijae! te
naalost natjerala istraitelja da u velikoj urbi otie s mjesta na
kojem je obavljao svoj zadatak. Zbog toga nije mogao vidjeti zadnje tri
minute sastanka koji je u svojim kasnijim pismima povezivao s raznim
tajnim organizacijama, politikim pokretima globalnih razmjera i
urotama.
Na temelju sadraja sljedeeg spisa moglo se doi do zakljuka
da je dr. Narin u to vrijeme zahtijevao da njegova sina prate u stopu
pa su ga istraitelji zatrpali izvjetajima. Prema onome to je napisao
Omega, Mehmet je nakon sastanka s gospodinom Rifkijem bio izvan
sebe od ljutnje, a prema Serkisofim je rijeima djelovao neuobiajeno
tuno i odluno. Kupovao je sve primjerke knjige koje je mogao nai
na ulinim tandovima i nastojao ih dijeliti na svim mjestima u gradu
koja su mu pala na pamet; u studentskom domu Kadirga (Movado),
studentskim kafiima (Zenith i Serkisof), na autobusnim postajama,
vratima kina, pristanitima (Omega), to mu je djelomino polo za
rukom. Movado je bio posve svjestan injenice da mladi u svojoj sobi
u domu pokuava utjecati na druge studente. Utvreno je da je na
drugim studentskim okupljalitima pokuao okupiti mlade, no nije ih
uspio impresionirati jer je do tada bio usamljeni student koji je ivio u
vlastitom svijetu.
Ba kada sam doznao da je u kantinama u domu i na
predavanjima koja je pohaao uspio nagovoriti nekoliko studenata da
proitaju knjigu, susreo sam se s ovim novinskim izreskom:
UBOJSTVO U ERENKOJU: Umirovljenog vieg inspektora Dravnih
eljeznica Rifkija Hata sino je oko devet sati s tri hitca iz vatrenog
oruja ubio nepoznat poinitelj, presrevi ga dok se vraao kui iz
kafia. Napada, iji identitet za sada nije utvren, pobjegao je s
mjesta zloina. Umirovljeni Rifki Hat (67), koji je odmah podlegao
zadobivenim ranama, obnaao je razliite dunosti u Dravnim
eljeznicama, a prije umirovljenja radio je kao vii inspektor.

Podigao sam glavu sa spisa i sjetio se da se otac te veeri kasno

vratio kui i da je bio vrlo uznemiren. Na sprovodu su svi plakali.
Proirila se vijest da je rije o zloinu iz ljubomore. Tko je bio taj
ljubomorni ovjek? Dok je dr. Narin listao uredno sloene spise,
pokuao sam doi do odgovora: Marljivi Serkisof? Slabani Zenith?
Precizni Omega?
itajui sadraj jednog drugog spisa, doznao sam da su skupe
istrage dr. Narina dovele do jednog drugog zakljuka. Istraitelj s
nadimkom Hamilton, koji je najvjerojatnije radio i za obavjetajnu
slubu, u kratkom pismu napisao je sljedee: Rifki Hat je bio pisac.
Tu knjigu napisao je prije dvanaest godina, no kako je bio samo
srameljivi entuzijast, nije skupio hrabrosti da se potpie. Tih su
godina istraitelji obavjetajne slube paljivo pratili dojave i pritube
oeva i nastavnika zabrinutih za budunost svoje djece i studenata te
shvatili da je neke mlade ljude upravo ta knjiga odvela na pogrean
put. U tiskari su doznali ime njezinog autora te kasnije vjetome
javnom tuitelju prepustili da nae rjeenje. Tuitelj je prije dvanaest
godina bez puno strke naredio da se svi primjerci knjige zaplijene i
odnesu u skladite. ak nije bilo potrebe da tubom zastrai autora,
jer kada je ovaj prvi put doao u ured javnog tuitelja, gotovo sa
zadovoljstvom je izjavio da se nee protiviti njegovoj odluci da se
primjerci knjige zaplijene te odmah potpisao zahtjev u kojem je traio
da to bude i uinjeno. Nikada vie nije napisao knjigu.
Na temelju Mehmetove reakcije, moglo se zakljuiti da je ubrzo
doznao za smrt strike Rifkija. Prema Movadovom izvjetaju
opsesivni mladi zatvorio se u sobu te je, kao da je noen vjerskim
zanosom, bez prestanka itao knjigu od jutra do mraka. Kasnije su i
Serkisof i Omega, vidjevi kako mladi izlazi iz studentskog doma, u
svojim izvjetajima zakljuili da djeluje bez ikakvog cilja. Jedan je dan
proveo lutajui zabaenim ulicama na Zejreku, sutradan je cijelo
popodne gledao pornografske filmove u kinu na Bejogluu. Serkisof je
izvjetavao o tome da katkada u pono izlazi iz studentskog doma, ali
nije doznao kamo ide. Zenith ga je jednom prilikom u podne vidio
posve shrvanog: Zarastao je u kosu i bradu, neuredno je odjeven, a
ljude na ulici promatra poput sove to skriva se od sunca. Udaljio se
od poznanika, studentskih kafia i fakultetskih hodnika u kojima je
promovirao knjigu. Nije imao partnericu, niti je nastojao ui u odnos s
nekom enskom osobom. Movado, koji je radio kao upravitelj u
domu, tijekom Mehmetova izbivanja iz sobe, ondje je naao nekoliko
asopisa sa slikama golih ena te je u svome izvjetaju napisao da je
za jednog studenta takvo to posve normalno. Prema izvjetajima koje
su pisali Omega i Zenith, ne znajui jedan za drugoga, bilo je posve
jasno da se Mehmet odao piu. Nakon tunjave studenata u pivnici
Vesele vrane, koju je uzrokovao jedan posprdni komentar, poeo je
odlaziti u zabaenije i otrcanije gostionice u sporednim ulicama. Neko
je vrijeme pokuavao obnoviti odnose s drugim studentima, luacima
koje je poznavao iz gostionica, no to mu nije polo za rukom. Kasnije
je satima stajao ispred ulinih tandova na kojima su se prodavale
knjige, ekajui da doe neka srodna dua i kupi knjigu strike Rifkija.
Sprijateljio se s nekoliko mladih ljudi, kojima ju je dao da je proitaju,
ali prema Zenithovom izvjetaju, zbog svoje se zlovoljnosti ubrzo
posvaao s njima. Omega je jednom prilikom iz daljine vidio jednu
takvu svau u gostionici koja se nalazila u sporednim uliicama u
gradskoj etvrti Aksaraj, i uo mladia, koji tada vie i nije izgledao
mlado, kako s uzbuenjem govori o odlasku u svijet iz knjige,
njegovom pragu, spokoju, jedinstvenom trenutku i nesreama.
Meutim taj entuzijazam je sigurno bio prolazan, jer, prema
Movadovim rijeima, Mehmet, koji je zaputenim izgledom i
prljavtinom poeo uznemirivati svoje tobonja prijatelje, vie uope
nije itao tu knjigu. Gospodine, mislim da mladi trai neto ime e
ublaiti tugu. Nisam siguran to trai, ali mislim da ni on sam to ne
zna, napisao je Omega koji je bio sit mladievih besciljnih lutanja.
Tijekom jednog o tih besciljnih lutanja ulicama Istanbula, na
mladi, kojeg je Serkisof slijedio u stopu, na autobusnim postajama,
odnosno u samim autobusima, pronaao je neto ime e ublaiti
tugu. Bez putne torbe i karte koja bi upuivala na mjesto kamo je
odluio otii, nasumce je odabrao jedan autobus na odlasku, i
spontano se ukrcao. Serkisof se na trenutak zbunio, no ubrzo je i on
uskoio u autobus marke Magirus.
Tjednima su putovali istim autobusima prolazei kroz brojne
gradove, autobusne postaje, ne znajui kamo idu. Serkisof je u svojim
neurednim izvjetajima, pisanima na sjedalu koje se treslo, svjedoio o
aroliji tih neizvjesnih i besciljnih putovanja. Vidjeli su izgubljene
putnike koji su izgubili kofere te luake koji kao da su doputovali iz
nekog drugog vremena, susreli se s umirovljenicima koji prodaju
kalendare, uzbuenim novacima na odlasku u vojsku te mlaarijom
koja je irila vijest o nadolazeem Sudnjem danu. Jeli su u restoranima
na autobusnim kolodvorima, ba kao i mladi ljudi, egrti mehaniara,
nogometai, krijumari cigareta, plaeni ubojice, osnovnokolski
uitelji i upravitelji kina te spavali u ekaonicama i na sjedalima u
autobusima rame uz rame sa stotinama drugih ljudi. Nikada nisu
spavali u hotelima, sklopili neko trajno prijateljstvo, niti su ikada znali
kamo putuju.
Gospodine, ne radimo nita drugo osim to ulazimo u autobuse
i izlazimo iz njih. ivimo u iekivanju, ali ne znam ega; moda
nekog uda, svjetlosti, anela ili prometne nesree. Samo to mi pada
na pamet. Kao da bezuspjeno tragamo za znakovima koji e nas
odvesti u neku nepoznatu zemlju. injenica da do sada nismo
doivjeli ni najmanju nezgodu, moda upuuje na to da nas uva
aneo. Ne znam je li me mladi primijetio. Ne znam hou li izdrati
do kraja.
Nije izdrao. Tjedan dana nakon to je neurednim rukopisom
napisao to pismo, Mehmet je na jednom od odmorita ostavio juhu
koju je jeo i pobjegao, uskoivi u autobus na kojem je pisalo Plavi
Trans, a Serkisof, koji je u to vrijeme takoer jeo juhu, zbunjeno se
osvrtao i pogledom ga traio. Poslije je smireno priveo objed kraju te
bez srama i posve iskreno o tome obavijestio dr. Narina. Nije znao to
da uini.
Nakon toga, ni dr. Narin ni Serkisof, kojem je rekao da nastavi
istragu, nisu znali to se dogaa s Mehmetom.
Serkisof je est mjeseci proveo na autobusnim postajama, u
prometnim uredima, kafiima u kojima vozai autobusa krate vrijeme
te jurio na mjesta prometnih nesrea, gdje bi voen instinktom meu
stradalima traio mladievo tijelo, sve dok nije naiao na tijelo jednog
mladia i pomislio da je rije o Mehmetu. Na temelju izvjetaja, koji su
u isto vrijeme pisani u drugim autobusima, shvatio sam da je dr.
Narin poslao i druge istraitelje da prate njegovog sina. Jedan od tih
izvjetaja napisao je Zenith, ije je precizno srce prestalo kucati zbog
gubitka krvi, im se autobus u kojem se nalazio, zabio u stranji dio
konjske zaprege. Njegov krvavi, nezavreni izvjetaj dr. Narinu
potom je poslao upravitelj autobusne tvrtke Rani Trans.
Serkisof je tek nakon etiri sata stigao na mjesto nesree u kojoj
je Mehmet slavodobitno zavrio svoj ivot kao Nahit. Spasonosni
Ekspres zabio se u stranji dio kamiona koji je prevozio tiskarsku boju.
Autobus iz kojeg su dopirali krici putnika, neko je vrijeme sjao pod
potpuno crnom tekuinom, a kasnije se zapalio i usred noi izgorio.
Serkisof je u izvjetaju napisao da nije mogao identificirati sirotog,
opsesivnog mladia jer je tijelo posve izgorjelo te da je jedini dokaz
do kojeg je uspio doi mladieva osobna iskaznica koja igrom sluaja
nije izgorjela. Oni koji su preivjeli nesreu, potvrdili su da je mladi
sjedio na sjedalu br. 38. Da je Nahit kojim sluajem sjedio na sjedalu
br. 37, ne bi mu pala ni dlaka s glave. Serkisofu je jedan od preivjelih
rekao da se mladi sa sjedala br. 38 zvao Mehmet, da je studirao
arhitekturu na Tehnikom sveuilitu u Istanbulu te da je bio otprilike
istih godina kao i Nahit. Serkisof je zatim otiao sve do njegove kue
u Kajseriju kako bi doznao neto vie o posljednjim trenutcima
njegovog ivota, meutim nije ga naao. Mislio je da je nesrea
ostavila dubok dojam na mladia jer se nakon nje nije vratio
roditeljima, no to nije bilo ono to je muilo Serkisofa. S obzirom na to
da je mladi, kojeg je mjesecima pratio, poginuo, ekao je da mu dr.
Narin poalje novac i kae tko je sljedea osoba koju e pratiti.
Njegova je istraga pokazala da je cijela Anatolija, a moda ak i cijeli
Balkan i Bliski istok, puna poludjele mlaarije koja je proitala neku
takvu knjigu.
Nakon to je primio vijest o sinovoj smrti te nakon to je njegovo
pougljenjeno tijelo dopremljeno kui, dr. Narin je bio bijesan na sebe.
injenica da je striko Rifki ubijen nije umanjila njegov bijes, ve je
samo promijenila njegov fokus, proirivi ga na cijelo drutvo.
Nekoliko dana nakon pogreba, uz pomo umirovljenog policajca s
dobrim vezama, koji mu je pomagao u Istanbulu, unajmio je sedam
novih istraitelja, te je i njima nadjenuo imena proizvoaa satova. Uz
to, osnaio je svoj odnos s ozlojeenim prodavaima koji su se borili
protiv zajednikog neprijatelja, Velike urote, te je i od njih s vremena
na vrijeme poeo primati dojave. Ti ljudi, iji su poslovi propali zbog
toga to nisu mogli konkurirati stranim tvrtkama koje su proizvodile
grijalice, sladoled, hladnjake, gazirana pia i hamburgere te davale
kredite uz velike kamate, nisu sumnjali u mlade ljude koji su itali
samo knjigu strike Rifkija, ve i bilo koju knjigu koja im je djelovala
udno i nepoznato, i proklinjali ih. Na poticaj dr. Narina, s uitkom
su ih pratili i pisali paranoine i srdite izvjetaje o njihovim ivotima.
Povrno sam itao te izvjetaje i jeo veeru koju je Gulizar
donijela na pladnju i rekla: Otac je mislio da elite nastaviti raditi.
elio sam vidjeti jesu li uhode dr. Narina slijedile nekoga tko je
proitao knjigu u nekom provincijskom gradu, zaguljivoj studentskoj
sobi ili zabaenoj gradskoj etvrti poput moje. Na stranicama koje sam
brzo listao, osjeajui uzbuenje pri pomisli da u se moda sresti s
nekom srodnom duom, nekoliko sam puta naiao na dogaaje od
kojih mi se digla kosa na glavi, ali sa sigurnou nisam mogao rei
jesu li to uistinu bile moje srodne due. Otkako je poeo itati knjigu
strike Rifkija, jedan student veterine, iji je otac radio u rudniku
ugljena u Zonguldaku, samo je spavao, jeo i itao knjigu. Taj mladi bi
katkada i po nekoliko tisua puta itao jednu te istu stranicu. Jedan
pijani srednjokolski profesor matematike, koji nije mogao prikriti
suicidalne sklonosti, provodio bi zadnjih deset minuta svakog
kolskog sata tako to bi proitao nekoliko reenica iz knjige i pritom
se iritantno smijao, sve dok se uenici nisu pobunili. Student
ekonomije iz Erzuruma zidove svoje sobe u studentskom domu
oblijepio je stranicama iz knjige, kao da je rije o tapetama te se zbog
toga esto svaao s cimerima. Jedan od njih rekao mu je da sadraj
knjige blati proroka Muhameda, nakon ega se slabovidni upravitelj
studentskog doma popeo na stolac i povealom pokuao proitati
stranicu koja se nalazila izmeu cijevi pei i stropa. Tako je za knjigu
doznao i nesretni majstor koji je taj dogaaj prijavio dr. Narinu,
meutim nisam siguran je li knjiga koja je unitila ivot studentu iz
Erzuruma i pokrenula rasprave u kojima se postavljalo pitanje treba li
sve prijaviti javnom tuitelju, knjiga koju je napisao striko Rifki.
Ispostavilo se da je knjiga, ijih je 100-150 primjeraka i dalje
kruilo poput zalutale mine, privlaila panju na tandovima te da su
je spominjali slabo zainteresirani itatelji ili su pak neke druge knjige,
koje su na udesan obavljale istu funkciju, kod onih koji su ih proitali
ponekad stvarale isto uzbuenje i raale istu inspiraciju. Neki itatelji
s knjigom su se povlaili u osamu, no kada bi dospjeli na prag ozbiljne
depresije, okrenuli bi se svijetu oko sebe i spasili od njezinog utjecaja.
Neki bi nakon itanja doivjeli traumu ili dopustili da ih obuzme
srdba, a kasnije bi optuivali svoje prijatelje, blinje i ljubavnike da
nisu uope svjesni da postoji taj svijet iz knjige, i da ga oni uope ne
trae niti se ponaaju poput ljudi koji ive u tom svijetu. Bilo je i onih
koji se, nakon to su je proitali, nisu vratili u njezin tekst, ve se
okrenuli ovjeanstvu. Ti entuzijasti kretali bi u potragu za onima koji
su proitali knjigu, a ako ih ne bi uspjeli nai - uvijek je bilo tako -
tjerali bi druge da je proitaju, i nastojali s njima krenuti u akciju. Ni
oni ni dounici koji su ih pratili nisu znali o kakvoj je akciji rije.
 U narednih nekoliko sati iz novinskih izrezaka paljivo
smjetenih meu dounika pisma, doznao sam da su istraitelji dr.
Narina ubili petero itatelja koje je inspirirala knjiga strike Rifkija.
Nije bilo jasno koji je od istraitelja poinio ubojstvo, ni kada i s kojim
ciljem su ubojstva poinjena.
Kratke vijesti o ubojstvima bile su izrezane iz novina, i
kronolokim redom smjetene meu dounike izvjetaje. Meutim
ondje su se ipak nalazile detaljne informacije o dva ubojstva. Budui
da je jedan od ubijenih bio student novinarstva te da je za novine
Gune prevodio vijesti iz svijeta, Udruenje novinara pretvaralo se da
pokazuje interes za taj dogaaj, te su u svojoj izjavi za tisak rekli da
Turska nikada nee pognuti glavu pred bezumnim terorom. Druga
rtva bio je konobar ubijen vatrenim orujem dok je imao pune ruke
boca s ajranom. Predstavnici Udruenja mladih islamista rekli su da je
ubijeni bio njihov lan, a na tiskovnoj konferenciji izjavili su da su
ubojstvo poinili agenti CIA-e i Coca Cole.
 11

Bit e da je uitak u itanju, na ije se nepostojanje u naem

drutvu ale stariji ljudi, u tom trenutku bila glazba koju sam uo
meu dokumentima sumanutog, urednog arhiva dr. Narina i
vijestima o ubojstvu. Na rukama sam osjetio ugodnu veernju
svjeinu, uo sam zvuke glazbe koje nije bilo, te sam poput mladia
koji je odluio ostati vrst pri susretu sa ivotnim udesima,
razmiljao to da kasnije uinim. S obzirom na to da sam odluio biti
dobar mladi koji misli na budunost, izvukao sam jedan papir i na
njega poeo pisati sitne detalje koji e mi biti od koristi.
Kada sam osjetio koliko su svijet i filozof, u ijoj sam kui bio
gost, stvarni i okrutni, izaao sam iz arhiva, ali i dalje sam uo glazbu.
Kao da sam osjeao ohrabrujue poticanje nekog aljivog duha.
Osjeaj zaigranosti, lagan ba kao i glazba koju oni poput mene uju
nakon to izau s projekcije filma, koji uveseljava i ulijeva nadu, u
meni je rastao. Mislim na zablude zbog kojih nam se ini da su sve
one inteligentne ale, nevjerojatne replike i simpatine geste kojih se
glavni junak spontano dosjeti, ionako dio naeg svakodnevnog
repertoara.
elite li plesati sa mnom? spremao sam se pitati Danan koja
me zabrinuto gledala.
Sjela je za stol s tri kerke dr. Narina i gledala arena klupka
vune za pletenje koja su se prosipala po stolu kao da je rije o zrelim
jabukama i naranama sree i izobilja. Pored koare nalazio se asopis
Dom i ena, koji je neko kupovala i moja majka, na ijoj su se
duplerici nalazili uzorci za runo pletenje, cvijee ukraeno kariranim
dezenom, patke, make i psi koje je izdava preuzeo iz njemakih
asopisa i ponudio ih Turkinjama uz dodatak damije kao motiva. Na
trenutak sam i ja na svjetlu plinskih svjetiljki ugledao sve te boje te
sam se sjetio da su scene iz stvarnoga ivota, o kojima sam maloprije
itao, bile sainjene od tih istih boja. Kasnije sam se okrenuo dvjema
djevojicama, koje su zijevajui i trepui prilazile svojoj majci
Guldihan, uklapajui se u sliku sretne obitelji.
Zar vas majka jo nije odvela na spavanje?
Malo su se iznenadile, uplaile te se stisle uz majku. Oraspoloio
sam se.
Gulendam i Gulizar, koje su me sumnjiavo mjerkale, mogao
sam ak rei: Boe, vas dvije ste i dalje dva svjea cvijeta.
Meutim kada je dr. Narin uao u primau sobu, rekao sam mu
samo: Gospodine, s tugom sam proitao priu o vaem sinu.
Sve je dokumentirano, rekao je dr. Narin.
U polumranoj sobi upoznao me s dva polumrana mukarca.
Ne, ta dva tiha gospodina nisu bili agenti, jedan je bio javni biljenik,
a drugog moj um u ovoj mranoj sobi nije ni primijetio jer sam panju
posvetio nainu na koji me dr. Narin predstavio: ozbiljan, strastven
mladi sposoban obaviti prilino velike poslove i njegov vrlo bliski
prijatelj. Na meni nije bilo niega ime bih podsjeao na pretenciozne,
dugokose mladie iz amerikih filmova. Imao je puno povjerenja u
mene.
Odmah sam prihvatio taj hvalospjev! Nisam znao kamo da
stavim ruke. Susrevi se s pohvalama koje prilie nekom takvom
mladiu, iz nude sam ih utivo prihvatio kako ne bih propustio biti
skroman te poelio promijeniti temu, mislei pritom da e to biti
oito.
Nou je ovdje vrlo tiho, gospodine, rekao sam.
uje se samo um lia murvina stabla. ak i tijekom
najmirnijih noi kada vjetar uope ne pue. Sluajte, rekao je dr.
Narin.
Zajedno smo sluali. U toj tiini sjetio sam se da cijeli taj dan u
kui govorim apatom.
Dr. Narin me odveo na stranu. Kartat emo bezik, rekao je.
elim da mi odgovorite. Sinko, elite li vidjeti satove ili oruje?
Gospodine, elim vidjeti satove, odgovorio sam instinktivno.
U jo mranijoj susjednoj sobi, vidjeli smo dva stara stolna sata
Zenith, iji su otkucaji bili toliko glasni da sam pomislio kako je rije o
pucnjevima pitolja. Vidjeli smo i izrezbarenim drvetom obloen
stolni sat proizveden u jednom od slavnih urarskih obrta na Galati,
koji se navijao jednom tjedno i svirao svoju glazbu. Dr. Narin je rekao
da se isti takav sat nalazi i u haremu palae Topkapi. Na emajliranom
brojaniku pisalo je Smyrne pa smo shvatili da je Levantinac
Simon S. Simonien, koji je od orahovine izradio samostojei sat s
klatnom i ukraenim poklopcem te se na njega potpisao, bio iz lukog
grada Izmira. Shvatili smo i da sat marke Universal, na kojem se vidio
i datum, pokazuje dane u skladu s mjeseevim kalendarom. Dok je
dr. Narin ogromnim kljuem navijao sat s klatnom i otvorenim
mehanizmom, ije je nalije u znak potpore sultanu Selimu III bilo
izraeno u obliku mevlevijskog turbana, osjetili smo kako mu se
unutarnji organi zateu. Vidjeli smo zidni sat s klatnom marke
Junghans, koji je se i dalje tuno glasao poput kanarinca u kavezu.
Kada smo na brojaniku velikog Serkisofa ugledali lokomotivu i
natpis MADE IN SSSR, stresli smo se.
Otkucaji sata za nas, ba kao i zvuk vode koja tee iz
adrvana{9} u dvoritu damije, nisu zvuk obraanja panje na svijet,
ve prelaska u unutarnji svijet, rekao je dr. Narin. Pet namaza
dnevno, vrijeme sehura i iftara{10}... Zvjezdarnice i satovi ne slue
nam kako bismo, poput zapadnjaka, stigli obaviti svjetovne zadatke,
ve da bismo otrali ususret Bogu. Nijedan narod nije sklon satovima
kao mi. Mi smo najbrojnija klijentela europskih proizvoaa satova.
Sat je jedina stvar koju smo od njih uzeli i zatim natjerali svoje due
da je prihvate. Upravo zato satovi, ba kao i oruje, nisu domai, ali
ni strani proizvod. Bogu se nastojimo pribliiti na dva naina.
Sredstvo kojim se sluimo u dihadu jest oruje, a satove koristimo
radi namaza. Pokvarili su nam oruje, a sada koriste vlakove kako bi
nam pokvarili i satove. Svi dobro znaju da je vlak najvei neprijatelj
ezana. Moj pokojni sin je to znao te je u autobusima mjesecima traio
nae izgubljeno vrijeme. Zato su ga oni koji su ga eljeli udaljiti od
mene ubili u autobusu, ali dr. Narin nije toliko naivan. Nikada ne
zaboravi: Ve stoljeima je sat prva stvar koju nai ljudi kupe kada
skupe malo novca.
Moda je dr. Narin i namjeravao apatom neto rei, ali
prekinuo ga je pozlaeni sat engleske marke Prior s emajliranim
brojanikom, ukraen motivom rue od rubina, koji se glasao poput
slavuja, zapjevavi melodiju narodnog klasika Katibim.
Dok je njegovo drutvo za kartanje slualo glazbu tradicionalne
pjesme u kojoj moj pisar ide u Uskudar, dr. Narin me kroz aptom
upitao:
Sinko, jeste li odluili?
Upravo u tom trenutku u ogledalu ormara koji se nalazio u
susjednoj sobi, ugledao sam Dananin sjajni lik koji je na svjetlu
plinske svjetiljke poigravao, i to me zbunilo.
Gospodine, moram jo raditi u arhivu, rekao sam.
Nisam to rekao zato to sam mislio da u tako moi donijeti
odluku, ve kako bih pobjegao od donoenja odluke. Prolazio sam
kroz susjednu sobu i na sebi osjetio poglede ljutite Gulendam,
izbirljive Gulizar i Guldihan koja je odvela djecu na spavanje pa se
vratila. U Dananinim oima boje meda jasno su se oitovale
zabrinutost i odlunost. Osjeao sam da sam uspio obaviti neki vaan
posao, kao to sam mislio da se osjeaju mukarci koji kraj sebe imaju
lijepu enu punu ivota.
Meutim kako sam samo bio daleko od takvih mukaraca! Sjeo
sam u arhiv dr. Narina, otvorio dounike datoteke, a pomisao na
Dananin lik ija ljepota je rasla u ogledalu ormara u susjednoj sobi,
duboko se usadila u mene. Osjeaj ljubomore u meni je rastao pa sam
poeo brzo okretati stranice, mislei da u tako naposljetku moi
odluiti.
 Nisam morao previe istraivati. Nakon to je dr. Narin
pokopao nesretnog mladia za kojeg je mislio da je njegov sin, Seiko,
najmarljiviji od novih agenata koje je unajmio kako bi mogao pratiti
sve one koji su proitali knjigu, tijekom jedne od istraga koje je
provodio po istambulskim studentskim domovima, kafiima,
udrugama i hodnicima fakulteta, vidio je Danan i Mehmeta. To se
dogodilo prije esnaest mjeseci.
Bilo je proljee, Danan i Mehmet su bili zaljubljeni, te su se s
knjigom u ruci povukli u jedan kut. Iako im se Seiko tijekom osam
mjeseci nije previe pribliavao, nisu ni nasluivali da ih prati.
Tijekom tih osam mjeseci, od dana kada ih je otkrio pa sve dok
ja nisam proitao knjigu, i dok nisu pucali u Mehmeta na stanici za
minibuseve, Seiko je napisao dvadeset i dva izvjetaja koje je u
razliitim vremenskim intervalima slao dr. Narinu. Dugo u no
paljivo i strpljivo sam itao te izvjetaje, osjeajui ljubomoru te sam
nastojao prihvatiti neugodne zakljuke do kojih sam na temelju njih
doao, slijedei logiku u skladu s arhivom u kojem sam radio.
1. Dok smo u gradiu Gudulu kroz prozor hotelske sobe br. 19
promatrali trg, Danan mi je rekla da je do tada niti jedan mukarac
nije dotaknuo. To nije bila istina. Seiko, koji Danan i Mehmeta nije
viao zajedno samo tijekom proljetnih dana, ve i nekoliko puta
tijekom ljeta, u izvjetaju je napisao je da su njih dvoje znali odlaziti u
hotel u kojem je mladi radio i ondje ostajati satima. Naravno, to sam
i pretpostavljao, ali kad netko puno prije nas svjedoi onome to mi
samo pretpostavljamo i napie to, osjeamo se jo gluplje.
2. Nakon to je Mehmet okonao svoj ivot kao Nahit, njegov
otac, upravitelji hotela u kojem je radio, djelatnici referade
Arhitektonskog fakulteta i sam Seiko nisu ni posumnjali da je uzeo
novi identitet i krenuo u novi ivot.
3. Panju je jedino plijenila injenica da su ljubavnici bili
zaljubljeni jedno u drugo. Ako izuzmemo posljednjih deset dana,
nikome drugome nisu pokuali dati knjigu. Nisu je ak ni stalno itali.
Seiko ionako zbog toga nije previe razmiljao o tome to su uinili s
knjigom. Djelovali su poput dvoje obinih studenata koji se spremaju
na obian brak. Uenje im je ilo od ruke, prijateljstva s ostalim
studentima iz grupe bila su odmjerena, a njihov polet umjeren. U
njihovom odnosu s politikim skupinama nije se dogodilo nita
vrijedno spomena. Seiko je ak bio napisao da je Mehmet najmirniji i
najravnoduniji meu svima koji su proitali knjigu te najmanje
opsjednut njome. Upravo se zbog toga kasnije toliko iznenadio, a
moda mu je ak bilo drago.
4. Seiko je bio ljubomoran na njih. Prvo to sam primijetio kada
sam njegov izvjetaj usporedio s ostalima, bilo je to da previe panje
obraa na Danan, i da je opisuje jezikom koji je pretjerano poetski:
Dok ita knjigu, djevojka se mrti, a lice joj krase svojevrsna
elegancija i ozbiljnost. Kasnije je napravila onaj sebi svojstven brzi
pokret i zataknula kosu iza uiju. Kad pogleda knjigu u ruci dok
eka u redu u kantini, lagano napui gornju usnu, a oi joj tako zasjaje
da ovjek pomisli kako bi svakog trenutka iz tih lijepih oiju mogla
potei krupna suza. A tek ovi neoekivani redci: Gospoine, crte
djevojina lica posve okrenuta prema knjizi, nakon prvih su pola sata
postale toliko blage, a izraz na licu tako neobian i drugaiji da sam
na trenutak pomislio kako arobna svjetlost ne dopire kroz prozor,
ve da prti sa stranica knjige koju ita ta djevojka aneoskog lica.
Kasnije je, zbog djevojinih aneoskih atributa, mladi postajao
previe obian. Gospodine, to je ljubav djevojke iz dobre obitelji i
mladia iz siromane obitelji s nejasnom prolosti. Mladi postaje
oprezniji, srditiji i proraunatiji. Djevojka bi se zbliila s prijateljima
te bi s njima ak i podijelila knjigu, ali taj hotelski pisar je sputava.
Jasno je da izbjegava njezine prijatelje, zato to je iz siromane
obitelji. Teko je shvatiti to djevojka vidi u tom hladnom slabiu.
Umiljen je vie no to bi se to oekivalo od jednog hotelskog
inovnika. To je jedan od onih nesposobnjakovia koji nijemost
uspijevaju prikazati kao vrlinu. Proraunati snob... Gospodine,
on je bezlian. Seiko mi se poeo sviati, ali nije me uvjerio!
Meutim dao je naslutiti neto drugo.
5. Kako su samo sretni! Nakon predavanja, drei za se ruke, ili
bi u kino na Bejoglu, gledati Beskrajnu no. U kantini bi sjeli za stol u
kutu i promatrali studente kako prolaze, a zatim si tepali. Zajedno bi
gledali u izloge na Bejogluu, ulazili u autobuse, a na predavanjima
sjedili jedno kraj drugoga. etali bi gradom, u kafiima sjeli na tabure,
gledali se u zrcalu, jeli sendvie, a onda je djevojka iznenada poela
itati knjigu koju je izvadila iz torbe. Da samo znate to se jednog
dana dogodilo! Seiko je s vrata hotela poeo promatrati Mehmeta, a
kada je vidio da se naao s Danan koja je nosila plastinu vreicu,
pomislio je da je na tragu neemu te je krenuo za njima. Otili su na
Bujuk Adu, iznajmili su barku i otisnuli se na more, uspeli se na
koije, jeli kukuruz i sladoled te na povratku otili u jednu od soba
hotela u kojem je mladi radio. Bilo mi je teko to itati. Meu njima
su izbijale manje svae i nesuglasice, dogaalo bi se i da Seiko to
pripie nezadovoljstvu, ali do proljea meu njima nije bilo veih
napetosti.
6. Upravo je Seiko onog mranog dana u prosincu, na postaji
minibusa izvadio pitolj iz plastine vreice i pucao u Mehmeta. U to
nisam bio posve siguran, ali njegova srdba i ljubomora ile su tome u
prilog. Kada se prisjetim sjene koju sam vidio kroz prozor, kako
poskakujui bjei kroz park, mislim da je Seiko tada imao trideset
godina. Da, tada je bio entuzijastian tridesetogodinji policijski
slubenik s diplomom policijske akademije koji je studente arhitekture
nazivao snobovima. Prihvatio je dodatni posao kako bi popravio
skromna primanja. Dobro, a to je mislio o meni?
7. Bio sam sirota lovina, uhvaena u zamku. ak je i Seiko to s
takvom lakoom shvatio, da me je alio. Nije meutim shvatio da je
razlog napetosti koja je u proljee nastala izmeu mladia i djevojke
imala veze s injenicom da je djevojka eljela neto uiniti s knjigom.
Kasnije su sigurno odluili knjigu dati drugima, na Dananino
inzistiranje ili je Mehmet pristao zbog njezinog inzistiranja.
Prouavali su studente na hodnicima fakulteta, kao to poslodavci
prouavaju prijave na natjeaj za ispranjeno radno mjesto. Nije bilo
jasno zato su odabrali mene. Seiko je bez ustruavanja utvrdio da su
me neko vrijeme slijedili, promatrali i razgovarali o meni. Nakon toga
se stvorila prilika za sam lov, koji je bio laki od odabira. Danan je na
hodniku nekoliko puta s knjigom u ruci prola pored mene. Jednom
prilikom mi se ljupko nasmijeila i s uitkom odigrala skrivenu igru;
dok je ekala u redu u kantini, odglumila je da knjigu mora staviti na
stol za kojim sam sjedio, kako bi u torbi potraila novanik. Stavila ju
je odmah ispred mene te ju je desetak sekundi kasnije uzela onom
elegantnom rukom. Kada su se kasnije uvjerili da je sirota riba
progutala mamac, knjigu su besplatno dali ulinom prodavau koji je
stajao na nogostupu kojim sam na povratku morao proi. Kada sam
se te veeri vraao kui, zamiljeno pogledao i vidio je, iznenadio sam
se i kupio je. I to je bilo sve. Seiko je za mene u izvjetaju tunim
tonom s pravom napisao; sanjarski raspoloen, bezlian mladi.
Nisam mario to je i za Mehmeta rekao istu stvar, to me ak
imalo utjeilo pa sam skupio hrabrost i postavio sljedee pitanje. Zato
si do sada nikada nisam priznao da sam kupio tu knjigu i proitao je
kako bi mi pomogla da priem Danan?
Najvie me pogodilo to to je Mehmet izdaleka skriven
promatrao nas dvoje, a Seiko sve troje, dok sam je ja s divljenjem
gledao, a da toga nisam ni bio svjestan, a knjiga poput arobne,
plaljive ptiice na trenutak sletjela na stol i zatim se brzo vinula u
zrak, drugim rijeima, dok sam bio opinjen.
Sluajnost kojoj sam, smatrajui je svojim ivotom, sretno
otrao u susret i koju sam volio, bila je samo tua namjetaljka, rekao
je obmanuti junak te odluio izai iz sobe kako bi pogledao oruje dr.
Narina.
Meutim prvo sam morao jo malo istraivati i djelovati poput
agenta. Brzo sam radio i sastavio popis svih Mehmeta koje su marljivi
agenti i ogoreni trgovci diljem Anatolije vidjeli kako itaju knjigu
strike Rifkija. Budui da Serkisof nije napisao ime naeg Mehmeta, u
ruci sam drao vrlo dug popis koji nisam znao kako istraiti.
Bilo je prilino kasno, no bio sam siguran da me dr. Narin eka.
Praen zvukom otkucaja sata, otiao sam do sobe u kojoj su kartali
bezik. Danan i keri dr. Narina povukle su se u svoje sobe, a drutvo
koje je kartalo otilo. Dr. Narin sjedio je u naslonjau u najmranijem
dijelu sobe, kao da izbjegava svjetlost plinske svjetiljke, i itao knjigu.
Kada me primijetio, odloio je knjigu na iju je otvorenu
stranicu stavio no za pisma ukraen sedefom. Ustao je i rekao da me
ekao, da je spreman te da se mogu malo odmoriti ako su mi oi
umorne od itanja. Bio je siguran da sam zadovoljan onime to sam
doznao i proitao. ivot stvarno obiluje neoekivanim dogaajima i
lukavtinama, zar ne? Ali on je preuzeo zadatak da u svu tu
pomutnju unese nekakav red.
Spise i registre, paljivo poput kakve djevojke koja se bavi
kukianjem, priredila je Gulendam, rekao je. Gulizar je jako vjeta s
korespondencijom. Uiva u saimanju mojih ideja i elja te u pisanju
pisama mojim dragim, poslunim agentima, koliko i u odanosti svome
ocu. Guldihan mi svojim ljupkim glasom ita sva pisma dok ispijamo
aj. Katkad radimo u ovoj sobi, a nekada u arhivu u kojem ste i vi
radili. Za proljetnih i ljetnih dana satima sjedimo za stolom pod
murvom. Za one koji poput mene vole mir i tiinu, ti sati prolaze u
srei.
Razmiljao sam o rijeima hvale za takvu portvovnost, ljubav,
panju i uglaenost te sav taj red i spokoj. Na temelju korica, shvatio
sam da je knjiga koju je dr. Narin odloio kada me vidio, primjerak
Zagora. Je li znao da je striko Rifki, kojeg je dao ubiti, pokuao
napraviti domau adaptaciju tog romana? Meutim nije mi se dalo
baviti s detaljima te sluajnosti.
Gospodine, je li mogue vidjeti oruje?
Odgovorio je s ljubavlju, suosjeajnim glasom koji ulijeva
pouzdanje, rekavi da mu se mogu obraati s oe ili pak doktore.
Dr. Narin mi je pokazao pitolj sa arerom, marke Browning.
Uvezen iz Belgije, nakon natjeaja koji je 1956. godine raspisala
policija. Rekao je da su donedavno takve pitolje imali visoki asnici
policije. Ispriao je kako je Njemaki Parabellum s dugom cijevi i
futrolom, koji se pomou drka mogao pretvoriti u puku, jednom
prilikom grekom opalio te kako je njegov devetmilimetarski metak
prostrijelio dva maarska teglea konja, proao kroz jedan prozor
kue, izaao kroz drugi i zabio se u stablo murve. Meutim taj je
pitolj bio teak. Za sluaj da traim neki praktian i pouzdan pitolj,
predloio mi je da uzmem Smith&Wesson s osiguraem. Drugi
pouzdan revolver koji je mogao preporuiti bio je sjajni Colt kojem bi
se divili svi koje zanimaju pitolji, ali kad bih njega nosio, osjeao bih
se previe kao ameriki kauboj. Tako nam je panju privukla cijela
serija njemakih Walthera i njegova patentirana, domaa kopija,
Kirikale. Taj su pitolj ve etrdeset godina koristili razni ljubitelji
oruja, meu njima vojnici, policajci, uvari pa ek i pekari. injenica
da su ga stotinama tisua puta iskuali na tijelima buntovnika, lopova,
pervertita, politiara i gladnih graana, inila je taj pitolj posebnim i
u mojim oima.
Nakon to je dr. Narin nekoliko puta ponovio da nema nikakve
razlike izmeu Walthera i Kirikale, te da su dio naeg tijela koliko i
dua, odluio sam se za devetmilimetarski Walther s udaraem, koji je
bilo lako nositi u depu, s takvim dosegom da njime nije bilo
potrebno pucati iz blizine kako bi se postigao eljeni uinak.
Naravno, nisam morao puno govoriti. Dr. Narin mi je poklonio taj
pitolj i dva puna arera, potom me poljubio u elo i tome dobro
odabranom gestom diskretno ukazao na strast naih predaka prema
tom oruju. Rekao je da e nastaviti raditi te da ja moram ii spavati
kako bih se odmorio.
Zadnje to mi je u tom trenutku bilo na pameti bilo je spavanje.
Dok sam hodao prema ormaru s pitoljima koji je bio sedamnaest
koraka udaljen od nae sobe, na pamet mi je palo sedamnaest
razliitih scenarija. Tijekom itanja, sve sam ih smislio u jednom kutku
uma i u posljednjem trenutku donio odluku prikladnu za posljednju
scenu. Sjeam se da sam prije nego to sam tri puta pokucao na vrata
sobe koja je Danan bila zakljuala, jo jednom razmotrio udesnu
odluku koju je iznjedrio um opijen brojnim stranicama koje sam tako
kasno proitao, ali ne, nisam se mogao sjetiti o emu sam to bio
razmiljao. im sam pokucao na vrata neki glas u meni je rekao:
Lozinka? Moda je razlog tome bio taj to sam razmiljao to bi
Danan na to mogla rei. Gospodaru, Bog te blagoslovio! spremno
sam sm sebi odgovorio.
Kada je Danan otkljuala i otvorila vrata, ugledao sam njezino
lice na kojem su se izmjenjivale radost i tuga te koje je u potpunosti
bilo tajanstveno i osjetio se poput neiskusnog glumca koji u trenutku
kada zakorai pod svjetla pozornice zaboravi tekst koji ve tjednima
pokuava zapamtiti. Nije teko zakljuiti da se glumac u toj situaciji
preputa vlastitom instinktu, umjesto da se uzda u nekoliko rijei
kojih se kroz maglu prisjea. I ja sam to uinio; ako nita drugo,
nastojao sam zaboraviti da sam stjeran u stupicu.
Poput mlaahnog supruga koji se vratio kui s dugog putovanja,
poljubio sam Danan u usta. Nakon svih nevolja, konano smo bili
zajedno, u svojoj kui i sobi. Puno sam je volio, nita mi drugo nije
bilo vano. Ako i postoji neki problem, nakon svega to sam proao, s
lakoom u ga rijeiti. Usne su joj mirisale na murvu. Nas smo se
dvoje trebali zagrliti i okrenuti lea velikim idejama koje se nalaze
negdje daleko, onima koji su izgubili kontrolu nad vlastitim ivotima
nakon to su dopustili da ih te ideje obmanu, strastvenim budalama
vrijednim potovanja, koje vlastitim opsesijama nastoje uznemiriti
svijet, onima koji nas pokuavaju rastuiti svojom portvovnou i
pretencioznom, nedostinom zovu ivota. to je moglo stati na put
dvjema osobama koje su dijelile velike snove, zajedno putovale od
jutra do mraka, prevalivi dugi put, i sprijeiti ih da zaborave sav
svijet koji se nalazi s druge strane vrata i zagrle se?
Utvarni lik neke tree osobe.
Ne, duo, daj da te poljubim. Ta utvara jo samo u dounikim
izvjetajima strahuje da bi mogla postati stvarna. Ja sam pak ovdje i
znam da vrijeme sporo prolazi. Ispruimo se i mi sada spokojno, kao i
sve one ceste u ljetnim veerima, koje nimalo ne mare za nas i preko
ijeg smo vrueg asfalta i kamenja, ukrcavi se zajedno na autobuse,
pod zvjezdanim nebom proli. Ne, pogledaj kako smo sretni i kako se
odmah polako pribliavamo onom jedinstvenom vremenu koje trae
svi autobusi i putnici, kada ti priem i primim ta tvoja lijepa ramena i
tanane ruke. Kada prislonim usne na ono jedva vidljivo mjesto
izmeu tvojih uiju i kose te kada ptice koje je prestraio elektricitet iz
tvoje kose, na trenutak moje lice i elo oplahnu mirisom jeseni, te
kada mi prkosi poput tvrdoglave ptiice koja u mojoj aci
bespomono mae krilima, u tvojim oima vidim kako se to
nedostino vrijeme budi. Sada nismo ondje ni negdje drugdje. Nismo
u zemlji o kojoj matamo u mranim hotelskim sobama i autobusima,
ali ni u budunosti koja postoji samo na stranicama knjige. Nas dvoje
sada, dok te ja ljubim a ti uzdie, u ovoj sobi ekamo udo koje nas je
zdruilo, kao da se nalazimo u nekom beskrajnom vremenu.
Trenutak ispunjenja! Zagrli me, neka vrijeme stane. Duo, zagrli me,
neka ovaj udesni trenutak potraje. Ne, nemoj se protiviti, sjeti se
veeri kada su se naa tijela na sjedalima autobusa polako pribliavala
jedno drugome, a nai snovi zamrsili poput kose. Sjeti se, ali nemoj
odmaknuti usne. Sjeti se unutranjosti kua koje smo viali u
pokrajnjim ulicama gradia, kada bismo naslonili glave na prozore,
svih filmova koje smo pogledali drei se za ruke; sjeti se kie metaka,
plavua koje silaze stubama, i zgodnih, hladnokrvnih mukaraca koji
su ti se jako sviali. Sjeti se poljubaca koje smo promatrali u tiini, kao
da grijeimo, zaboravljamo svoje nedjelo i matamo o nekoj drugoj
zemlji. Sjeti se kako su se usnice pribliavale jedne drugima, a oi
udaljavale od kamere. Sjeti se kako smo bili nepomini dok su se
kotai naega autobusa okretali sedam i pol puta u sekundi. Posljednji
put sam je u beznau poljubio. Krevet je bio posve razbacan. Je li
primijetila kako je moj Walther tvrd? Danan je legla pored mene i
zamiljeno gledala u strop kao da gleda zvijezde. Pa ipak, pitao sam
je:
Danan, nismo li u autobusima bili sretni? Vratimo se u
autobuse.
To, naravno, nije imalo nikakvog smisla.
to si proitao? to si danas doznao? pitala me.
Nauio sam puno o ivotu, odgovorio sam joj jezikom
karakteristinim za sinkronizirane tv serije. To to sam nauio,
zapravo je prilino korisno. Puno je onih koji su proitali knjigu, i svi
tre nekamo. Anele, oprosti mi to sam tako naivan i to sam se u
beznau posluio glumom. Nakon sedamdeset dana prvi put sam se
mogao tako pribliiti Danan i lei pored nje. Kao to znaju svi koji su
barem malo itali, djetinjasto ponaanje je prvo rjeenje kojem
pribjegnu oni poput mene kojima pred nosom zatvore vrata prave
ljubavi.
 Nisam li tek nedavno od Seika doznao da je Danan godinu
dana ranije, u puno spokojnijem i sretnijem okruenju, drei se za
ruke sa svojim dragim, gledala film Lani raj, koji smo jedne veeri
kada je pljutala kia, koji je prizivala sjeanja na biblijski opi potop,
u autobusu niz iji se krov i prozore slijevala kina bujica, zajedno
gledali?
Tko je aneo? pitala me.
ini se da to ima veze s knjigom. Za njega ne znamo samo mi.
I drugi ga trae, odgovorio sam.
Kome se ukazuje?
Onima koji povjeruju knjizi i onima koji je paljivo itaju.
A kasnije?
Neprestano itajui knjigu, postane on. Oni koji te jednog jutra
vide dok ita knjigu, u udu kau da si u svjetlosti koja prti iz knjige
postala aneo. To znai da je aneo djevojka. Meutim kasnije se
pita kako je jedan takav aneo druge mogao stjerati u stupicu. Mogu
li aneli igrati prljave igre?
Ne znam.
Anele, rekao sam: Ne znam ni ja. I ja se to pitam, i ja ga
traim. A moda sam, izbjegavajui zakoraiti u to opasno podruje,
pomislio da je krevet na kojem leim s Danan jedini raj u koji e me
sva moja putovanja dovesti. Na stranu osude, neka potraje ovaj
jedinstveni trenutak. U sobi se osjetio jedva primjetan miris drveta te
svjeina koja je podsjeala na miris vakaih guma i starih sapuna iz
djetinjstva, koje zbog loe ambalae vie ne kupujemo.
Nisam duboko uao u razmiljanja o knjizi pa nisam mogao biti
ozbiljan kao Danan. U kasni noni sat osjetio sam da mogu rei
nekoliko povrnih stvari o dijelovima koje sam shvatio. Tako sam
Danan rekao da je vrijeme neto najgore te da smo krenuli na put
kako bismo se spasili od njega, ali toga nismo bili svjesni. To je razlog
zato smo stalno bili u pokretu i traili trenutak kada ono miruje. To
ispunjenje je zapravo jedinstven trenutak. Kada smo mu se pribliili,
osjetili smo da je rije o odlasku te smo zajedno s onima koji su umrli
ili umirali, svjedoili udesima tog nevjerojatnog svijeta. U djejem
asopisu koji sam ujutro listao, mudrosti iz knjige bile su
pojednostavljene i prikazane na najdjetinjastiji nain. Dolo je vrijeme
da koristimo mozak i shvatimo to. Na dalekom mjestu s druge strane
nije bilo nieg. I poetak i kraj naeg putovanja nalazili su se gdje i mi
sami. Imala je pravo; ceste i mrane sobe bile su prepune naoruanih
ubojica. Iz knjige je u ivot istjecala smrt. Zagrlio sam je i rekao:
Draga, ostanimo ovdje, znajui cijeniti ono to nam prua ova soba.
Pogledaj; stol, sat, svjetiljka i prozor. Svakog jutra s divljenjem
moemo gledati ono stablo murve. Ako je ono ondje, mi smo ovdje.
Okvir prozora, noga stola i fitilj za svjetiljke; Svjetlost i miris. Kako li
je samo jednostavan ovaj svijet. Postojati, znai grliti te. Meutim
Danan nije obraala panju.
"Gdje je Mehmet?
Paljivo je gledala u strop, kao da e ondje proitati odgovor na
svoje pitanje. Podigla je obrve, a elo joj se naboralo. Usne su joj na
trenutak zadrhtale, kao da se spremaju odati neku tajnu. U
tamnoutoj svjetlosti u sobi, lice joj je postalo ruiasto. Nikada do
tada nisam vidio tu boju na njenome licu. Kada je nakon svih
putovanja i noi provedenih u autobusu, jednoga dana u spokojnom
okruenju pojela neto iz domae kuhinje i naspavala se, boja joj se
vratila u lice. Rekao sam to, mislei da bi joj se mogla svidjeti ideja o
obiteljskom ivotu te da bi se iznenada mogla odluiti da se uda, kao
to neke djevojke ponekad i uine.
Razboljet u se, prehladila sam se na kii. Imam temperaturu,
rekla je.
Kako li je samo bilo lijepo drati ruku na njezinom ponositu elu
dok je gledala u strop, a ja sam se, ispruen pored nje, divio boji
njezina lica. Ruka je ostala ondje, kao da se eli uvjeriti da nee
pobjei od mene. Razmiljao sam o sjeanjima iz djetinjstva i otkrivao
kako se zbog dodira potpuno mijenjaju prostor, kreveti, mirisi i neke
druge posve uobiajene stvari. Razmiljao sam i o drugim stvarima.
Lagano je okrenula glavu, a kada me pogledala, maknuo sam ruku i
rekao joj istinu.
 Da, ima temperaturu.
Odjednom mi se otvorio cijeli niz mogunosti. U dva sata iza
ponoi siao sam u kuhinju. Dok sam u velikoj dezvi, koja se u
polumraku stvorila preda mnom meu svim loncima i utvarama,
kuhao lipov aj koji sam izvadio iz staklenke, razmiljao sam o tome
da Danan kaem kako je najbolji lijek protiv prehlade neiji zagrljaj
pod dekom. Dok sam kasnije meu kutijama s lijekovima, na komodi
koju mi je opisala Danan, traio aspirine, razmiljao o tome kako
bismo u sluaju da se ja razbolim, danima mogli ostati u sobi. Zastor
se pomaknuo, a zatim se ulo lupkanje papua. Prvo sam se susreo sa
sjenom supruge dr. Narina, a kasnije i s njezinom iritantnom
pojavom. Rekao sam joj da se Danan samo prehladila i da nema
razloga za brigu.
Odvela me na kat i traila da iz velikog ormara za posteljinu
izvadim debelu deku. Stavila je navlaku na nju i rekla: Ah, ta
djevojka je aneo, pazi da je ne rastui. Zatim je rekla i neto to
nikada neu zaboraviti: Tvoja ena ima prelijep vrat.
Kada sam se vratio u sobu, pogledao sam njezin dugi vrat. Zar
ga prije nisam bio primijetio? Jesam, no njezin je dugi vrat djelovao
toliko impresivno da dugo nisam razmiljao ni o emu drugom.
Promatrao sam kako polako ispija aj i poput dobre djevojice, koje
oekuje da joj bude bolje im popije aspirin, eka umotana u deku.
Uslijedila je duga tiina. Stavio sam ruke na sljepoonice i gledao
kroz prozor. Stablo murve jedva primjetno se njihalo. Draga, nae
stablo murve trese se ak i kad zapue vjetri. Tiina. Danan se trese,
vrijeme brzo prolazi.
Tako se naa soba ubrzo pretvorila u ono mjesto sa zasebnom
klimom i pogledom koje nazivaju bolesnikom sobom. Dok sam etao
po njoj, osjeao sam da mi stol, aa, stoli polako postaju previe
poznati i dragi. U etiri sata pitala me elim li sjesti kraj nje, na rub
kreveta. Primio sam je za stopala preko deke. Nasmijeila se i rekla mi
da sam ba drag. Sklopila je oi i pravila se da spava. Ne, zaspala je.
Je li zaspala? Da.
Hodao sam, pogledao na sat, nasuo vode iz vra, gledao Danan
i bio neodluan. Reda radi, i ja sam popio aspirin. Kada je otvorila oi,
ponovo sam joj stavio ruku na elo. Pribrao sam se.
Kao da je vrijeme, kojeg su satovi tjerali da tee, stalo.
Poluprozirna membrana u koju sam padao prsnula je, a Danan se
uspravila. Odjednom smo poeli ustro razgovarati o posluiteljima u
autobusima. Jedan od njih je bio rekao da e sjesti za volan i otkriti
neku nepoznatu zemlju. Drugi posluitelj nije prestajao priati.
Ponudio nas je vakaim gumama, rekao da ih autoprijevoznik
poklanja svojim dragim putnicima te me upozorio da ih ne grizem
previe jer u njima ima opijuma. elio je da drugi putnici spavaju i
misle kako su za njihov vrsti san zasluni umijee vozaa koji ne
pretjee i superiornost njihove tvrtke i autobusa. Danan, sjea li se
posluitelja - kako smo se samo dobro nasmijali - kojeg smo vidjeli u
dva razliita autobusa? Tada je rekao je da je prvi put bio pomislio da
sam te oteo te da vidi da smo se vjenali pa nam je estitao.
eli li se udati za mene? Vidjeli smo puno prizora koje su
svojim sjajem oivile te rijei: Dok zagrljeni ljubavnici hodaju ispod
drveta, naveer pod stupom uline rasvjete i na stranjem sjedalu
automobila dok se nazire Bospor, a kia pada izazvana utjecajem
stranih filmova, kad simpatini gospodin dobronamjerno drutvo
ostave djevojku i mladia same te kad bogati mladi, prije nego to
uskoi u bazen, koketnu djevojku pita: eli li se udati za mene?
Budui da nisam vidio prizor u kojem djevojci s lijepim vratom u
bolnici postave to pitanje, nisam vjerovao da e moje rijei u Danan
pobuditi neto arobno, slino onome to moemo vidjeti u
filmovima. K tome, razmiljao sam o neustraivom komarcu u sobi.
Pogledao sam na sat i uznemirio se. Provjerio sam ima li i dalje
temperaturu i zabrinuo se. Rekao sam joj da isplazi jezik; bio je iljast
i ruiast. Legao sam na nju i uzeo njezin jezik u usta. Anele, kratko
smo ostali u tom poloaju.
Nemoj, rekla je. Stvarno si drag, ali nemojmo to initi.
Zaspala je. Legao sam pored nje, na rub kreveta i brojao njezine
udisaje. Znatno kasnije, dok se danilo, razmiljao sam kako bih joj
mogao rei da jo jednom razmisli, da bih za nju bio spreman sve
uiniti i pitati je zar ne shvaa koliko je volim. Razmiljao sam o
stvarima koje su slijedile istu logiku. U jednom trenutku sam pomislio
da bih joj mogao neto slagati i ponovo je odvui u autobus, ali
otprilike sam znao kamo moram ii i pritom sam bio svjestan da sam
se nakon upoznavanja s okrutnim agentima dr. Narina i noi koju
sam s Danan proveo u toj sobi, poeo bojati smrti.
Anele, siroti mladi legao je pored svoje drage i sluao je kako
die sve dok se nije razdanilo. Gledao je Dananinu pravilnu,
osebujnu bradu, ruke koje su provirivale iz spavaice koju joj je dala
Gulizar, kosu koja se prosula po jastuku te stablo murve kako polako
postaje svjetlije.
Kasnije se sve ubrzalo: u kui se zaulo zveckanje i neiji
oprezni koraci pred vratima sobe. Krava je zamukala, automobil
zabrujao, uo se kaalj, a zatim su nam pokucali na vrata. Uredno
obrijan mukarac srednjih godina koji uope nije izgledao kao lijenik,
uao je u sobu s torbom u ruci, donijevi sa sobom miris prenog
kruha. Usnice su mu bile posve crvene, kao da je maloprije krvlju
taio e, a na njihovu rubu nalazio se ruan ir. Mislio sam da e
drsko svui Danan i tim ustima poljubiti Dananin drhtavi vrat i
lea. Dok je taj gad vadio stetoskop iz torbe, u tren oka sam uzeo
svoga Walthera i izaao iz sobe i kue, ne marei za zabrinutu majku
obitelji koja je stajala na vratima.
Nitko me nije vidio dok sam urno ulazio na zemljite koje mi je
pokazao dr. Narin. Znao sam da me nitko ne vidi na osami okruenoj
jablanima za koje sam bio siguran da nee iriti glasine pa sam
izvadio pitolj i ispucao nekoliko metaka. Tako sam krtarei metcima
koje mije darovao dr. Narin kratko i neuspjeno vjebao pucanje.
Nijedan od tri metka nije pogodio jablan koji sam izabrao za metu, a
nije pomoglo ni to to sam bio udaljen od njega etiri koraka. Sjeam
se da sam osjetio kratkotrajnu neodlunost te da sam, ugledavi
oblake kako ure sa sjevera, u beznau pokuavao pribrati misli.
Patnje mladog Walthera...
Malo naprijed nalazila se velika stijena koja je dominirala tim
dijelom zemljita dr. Narina. Uspeo sam se na nju, sjeo i umjesto da
se, ugledavi sve bogatstvo pogleda koji se s nje prua, predam
razmiljanju o plemenitim stvarima, razmiljao sam o bijedi koja me
eka u ivotu. Prolo je puno vremena, ali aneli, knjige, muze i
seoski mudraci koji u ovakvim tekim trenutcima pomognu
prorocima, filmskim zvijezdama, svecima i politikim voama, nisu
mi se ukazali.
Osjeao sam se beznadno i vratio se kui. Nakon to se s
uitkom napio Dananine krvi, lijenik s crvenim usnama sjeo je sa
suprugom dr. Narina i pio aj koji su njihove keri skuhale. Kada me
vidio, oi su mu zasjale u elji da me savjetuje.
Mladiu! pozvao me. Rekao je da mi se supruga prehladila te
da boluje i od teke gripe, a to je jo vanije zbog umora i
zaputenosti na rubu je tjelesnog sloma. to li on to smjera s njom ako
je tako umara i zlostavlja? Djevojke i njihova majka sumnjiavo su
pogledale mladog supruga. '
Dao sam joj jake lijekove. Tjedan dana mora mirovati u
krevetu, rekao je lijenik.
Tjedan dana! Dok je taj bijedni doktor nakon aja halapljivo jeo
kolaie i odlazio, razmiljao sam kako e mi sedam dana biti i vie
nego dovoljno. Danan je spavala, iz sobe sam uzeo sitnice koje su mi
bile potrebne, biljeke i novce. Poljubio sam Danan u vrat i izaao iz
sobe poput dobrovoljca koji hrli u obranu domovine. Zatim sam
Gulizar i njezinoj majci rekao da hitno moram neto obaviti. Povjerio
sam im suprugu. Rekle su da e paziti na nju kao da je njihova snaha.
Istaknuo sam da u se vratiti za pet dana i vratio se u zemlju vjetica,
utvara, bandita i na grob mladia iz Kajserija kojeg je dr. Narin
pokopao mislei da je njegov sin te se bez osvrtanja udaljio prema
gradiu i autobusnoj postaji.
 12

Ponovo sam krenuo na put! Stari kolodvori, rasklimani autobusi

turobni putnici, zdravo! I sami znate da kad se udaljimo od rituala
svakodnevne navike, koju ni ne primjeujemo, osjeamo da ivot vie
nije isti te nas obuzme tuga. Mislio sam da u se rijeiti tog osjeaja
dok sam na sjedalu starog Magirusa odlazio iz gradia atika, kojim
je dr. Narin neprimjetno vladao. Konano sam sjedio u autobusu, pa
makar i onom koji kalje, kie i stenje poput kakvog starca svaki put
kada na planinskoj cesti ostane bez daha. U jednoj sobi u srcu
bajkovite zemlje koju sam ostavio za sobom, Danan je leala u
vruici, a komarac kojeg nisam uspio otjerati, u istoj je toj sobi podlo
ekao veernji sat. Jo jednom sam prouio svoje papire i razmislio o
planovima kako bih to prije mogao obaviti posao, pobjedonosno se
vratiti i zapoeti ivjeti novi ivot.
Anele, kada sam u pono otvorio oi, te lutajui izmeu sna i
jave odmaknuo glavu od prozora koji se tresao, noen optimizmom
pomislio sam da u se susresti s tvojim pogledom, no inspiracija koja
sjedinjuje istou duha s arolijom jedinstvenog trenutka nije me ni na
trenutak obuzela. Znao sam da te jo dugo neu vidjeti kroz prozor
autobusa. Dok su se mrane ravnice, stravini ponori, olovno sive
rijeke, zaboravljene benzinske crpke i troni panoi s reklamama za
cigarete i kolonjsku vodu izmjenjivali pored moga prozora, umom su
vrvjele sebine misli, misli o spletkama, smrti i knjizi. Nisam vidio
naranasto svjetlo videoureaja koje bi potaknulo moju matu, niti
sam uo srceparajue hrkanje mesara koji se vraao kui s dnevnog
pokolja u klaonici.
U planinskom gradiu Alcaeliju u kojem sam pred jutro izaao iz
autobusa, nije me doekalo bablje ljeto, ni jesen, ve prava zima. U
malome kafiu, u koji sam uao ekajui da se otvore gradski uredi,
mladi iznimno niska ela kuhao je aj i prao ae, te me u jednom
trenutku pitao jesam li jedan od onih koji su doli sluati ejha{11}.
Samo reda radi, potvrdno sam odgovorio. Poastio me jakim ajem i s
uitkom me obavijestio kako ejh ne samo to lijei bolesti i neplodne
ene, ve i pogledom savija vilice i dodirom prsta otvara boce Pepsi
Cole.
Kada sam izaao iz kafia, nije bilo traga zimi, jesen smo
preskoili, a vru ljetni dan, prepun muha, bio je u punom jeku.
Poput neke zrele i odlune osobe, koja rjeava svoj problem, uhvativi
se s njime u kotac istog trena, odmah sam otiao u potanski ured i s
uzbuenjem paljivo promotrio uspavane djelatnike i inovnike koji
su za stolovima itali novine te za alterima pili aj i puili, ali meu
njima nije bio i on. Ispostavilo se da je djelatnica pitoma izgleda, na
koju sam se namjerio, prava vjetica; strano sam se namuio, dok mi
konano nije rekla da je g. Mehmet Buldum maloprije otiao
dostavljati potu. Pitala me u kakvom smo odnosu, zato ga ne
priekam, i rekla mi da doem nakon radnog vremena. Bio sam joj
prisiljen rei da sam njegov prijatelj iz vojske te da imam utjecajne
prijatelje u Potanskoj upravi u Istanbulu. Tako je Mehmet Buldum,
koji je maloprije otiao, uspio nestati u etvrtima, po kojima sam,
brkajui imena ulica, u beznau trao uzdu i poprijeko.
Iako sam sve prolaznike propitkivao je li potar Mehmet proao
onuda, neprestano sam se gubio u glavnoj etvrti i uskim ulicama.
Jedna se maka sa svijetlim prugama lijeno lizala na suncu. Mlada i
ljepukasta gospoa iznosila je jastuke i posteljinu na balkon te je
ugledala elektriare koji su se ljestvama uspeli na elektrini stup.
Vidio sam djeaka crnih oiju, koji je istog trena shvatio da nisam iz
tog gradia. to je? upitao me drsko. Pomislio sam da bi se Danan
odmah sprijateljila s tim vragolanom, zapodjenula duhovit razgovor s
njime te shvatila da nisam do uiju zaljubljen u nju zato to je lijepa,
neodoljiva i tajanstvena, ve zato to je u stanju odmah tako
razgovarati s djeakom. Kafi Smaragd nalazio se prekoputa
potanskog ureda. Sjeo sam za jedan stol koji je bio smjeten na
nogostupu, ispod stabla kestena, nasuprot Atatrkovog spomenika.
Nakon nekog vremena shvatio sam da itam novine Alacaeli Post.
Ljekarna Pinar dobavila je lijek za konstipaciju Stlops iz Istanbula, a
lokalna nogometna momad Alacaeli Crijep, koja se s velikim
ambicijama pripremala za sljedeu sezonu, dovela je trenera
nogometne momadi Boluspor. U trenutku kada sam pomislio kako
to upuuje na injenicu da u gradiu postoji tvornica crijepa, s
razoaranjem sam ugledao gospodina Mehmeta Bulduma kako sope
i, s velikom potarskom torbom na ramenu, ulazi u zgradu gradske
uprave. Taj spori i umorni Mehmet ni izbliza nije izgledao kao
Mehmet na kojeg Danan nije mogla prestati misliti. Nisam vie imao
to raditi ondje. Budui da je na mom popisu bilo jo puno onih koji
su se zvali Mehmet, morao sam ostaviti taj gradi da ivi svojim
ivotom i odmah otii iz njega, nisam se mogao suzdrati pa sam
priekao da Mehmet izae iz zgrade Gradske uprave.
Presreo sam ga dok je kratkim i hitrim potarskim koracima
hodao prema nogostupu u sjeni. U udu me gledao, a ja sam ga
zagrlio, poljubio i prekorio zato to i dalje ne prepoznaje svog dragog
prijatelja iz vojske. Osjeao je krivnju pa je sa mnom sjeo za stol u
kafiu, a ja sam se nemilosrdno poigravao njime traei da barem
pokua pogoditi moje ime, to je u beznau i uinio. U jednom
trenutku grubo sam ga prekinuo, izmislio neko ime i rekao da
poznajem ljude u Potanskoj upravi. Uistinu je bio iskren, nije ga
zanimalo promaknue. Budui da ga je zbog vruine i tereta bio oblio
znoj, zahvalno je gledao hladnu boicu gaziranog soka Budak, koju je
konobar odmah donio i otvorio. elio se im prije rijeiti osjeaja
srama i napornog prijatelja iz vojske, kojeg se nikako nije mogao
sjetiti. Nisam siguran je li razlog bila neispavanost, ali posve jasno
sam osjetio da mi u glavi odzvanja slatka elja za osvetom.
uo sam da si proitao knjigu! rekao sam posve ozbiljno i
otpio gutljaj aja. Je li to istina? uo sam i da je katkada ita pred
svima.
 U jednom trenutku posve je problijedio. Dobro je znao o emu
govorim Gdje si naao tu knjigu?
Meutim brzo se sabrao. Rekao je da je njegov roak iao u
bolnicu u Istanbul, gdje ju je kupio od ulinog prodavaa, prevarivi
se zbog naslova koji je upuivao na to da je rije o knjizi o zdravlju
Budui da mu je bilo ao baciti je, dao ju je njemu. Na trenutak smo
zautjeli. Vrabac je sletio na jednu od dvije prazne stolice te zatim
skoio na drugu. Dobro sam promotrio potara ije je ime bilo
ispisano na depu koulje sitnim i paljivo otisnutim slovima. Bio je
mojih godina ili moda samo nekoliko godina stariji. Susreo se s
knjigom koja je moj ivot odvela na pogrean put te i na njega ostavila
snaan dojam, ali nisam znao kakav ili pak nisam mogao odluiti
elim li to uope znati. Imali smo neto zajedniko, neto to nas je
obojicu inilo svojevrsnim rtvama ili pak sretnicima, i to me silno
ivciralo.
Osjeao sam da je knjiga imala posebno mjesto i u njegovom
ivotu, jer sam primijetio da je toj temi pridavao znaaj, za razliku od
epa gaziranog soka Budak, koji je ne pokazujui ikakav interes za
njega, bacio. Kako je izgledao? Imao je duge prste, neobino lijepe
ruke i kou za koju bi se moglo rei da je osjetljiva. Imao je osjeajno
lice i bademaste oi u kojima su se ogledale ljutnja i zabrinutost. Bi li
se moglo rei da ga je knjiga, ba kao i mene, zarobila? Je li se i njegov
svijet potpuno promijenio? Je li i on provodio veeri guei se u tuzi
zbog osjeaja samoe kojim je odisala knjiga?
Prijatelju, drago mi je, ali moj autobus samo to nije krenuo,
rekao sam.
Anele, oprosti mi zbog neprofinjenosti, ali u tome sam
trenutku osjetio da u uiniti neto to nisam bio planirao, i tom
ovjeku izloiti svu bijedu svoje due kao da mu pokazujem neku
ranu, samo kako bi mi otvorio vrata svoje due. Nije to bilo zato to
sam prezirao tu vrst iskrenosti koja zavrava pijanstvom, suzama i
neuvjerljivom bratskom suosjeajnosti - zapravo sam to volio initi u
mranim gostionicama s drutvom iz moje etvrti - ve zato to u
tome trenutku nisam elio misliti ni na to drugo osim na Danan.
elio sam im prije ostati sam i zabaviti se matanjima o tome kako
emo jednog dana ivjeti sretnim obiteljskim ivotom. U ovo doba
autobusi u ovome gradu ne voze, rekao je, im sam ustao, moj
prijatelj iz vojske.
Vidi ti to! Bio je inteligentan. Zadovoljan zbog toga to je rekao
pravu stvar, rukom je milovao boicu gaziranog pia. Na trenutak
nisam bio siguran bih li izvukao pitolj i na vie mjesta probuio
njegovu osjetljivu kou, ili mu bio najbolji prijatelj i osoba od
povjerenja s kojom vee ga sudbina. Moda sam mogao nai neki
kompromis, kao na primjer da mu pucam u rame, kasnije zaalim to
sam to uinio i urno ga odvezem u bolnicu. Kasnije tijekom noi,
otvarali bismo i itali svako od pisama u torbi, i ludo se zabavljali.
Nema veze, rekao sam naposljetku. Na stol sam elegantno
stavio novac za aj i gazirani sok, okrenuo se i otiao. Ne znam u
kojem sam filmu vidio tu gestu i usvojio je, ali nije izgledala loe.
Hodao sam brzo, poput poduzetnih ljudi koji neprestano ure
za poslom; vjerojatno je gledao kako odlazim. Proao sam pored
Atatrkove statue te sam, uspevi se na nogostup, otiao na autobusni
kolodvor. Rei kolodvor bilo bi previe. Ako i postoji autobus toliko
nesretan da provede no u bijednom gradiu Alacaeliju, koji je moj
prijatelj potar nazvao gradom, mislim da ondje ak ne postoji ni
neka natkrivena koliba koja bi ga mogla zatititi od snijega i blata.
ovjek ponosan na to to e u skuenom sobiku doivotno prodavati
karte sa zadovoljstvom mi je rekao da prvi autobus nee krenuti prije
podneva. Ja mu, naravno, nisam rekao da je njegova elava glava
naranasta, ba kao i noge ljepotice na kalendaru tvrtke Goodyear
Gume, koji se nalazio iza njegovih lea.
Neprestano sam se pitao zato sam toliko ljutit i kako to da sam
postao zlovoljan. Anele, ne znam ni tko si ni odakle dolazi, ali
odgovori mi. Ako nita drugo, pazi na mene i upozori me da voen
ljutnjom ne smijem skrenuti s pravog puta, ve da poput nesretnog
oca koji eli zatititi svoju obitelj, sam moram rijeiti svu nepravdu i
nevolju ovoga svijeta, i urno se vratiti Danan koja lei u vruici.
Meutim ljutnja u meni nije jenjala. Dogaa li se to svakom
dvadesetdvogodinjem mladiu koji pone nositi Walthera?
Bacio sam pogled na svoje biljeke te s lakoom naao ulicu i u
njoj trgovinu mjeovitom robom Spasenje. Runo izraeni stolnjaci,
rukavice, djeje cipele, ipka i brojanice, koji su bili paljivo sloeni u
izlogu, strpljivo su upuivali na poeziju nekog drugog vremena koja
bi se dr. Narinu strano svidjela. Kada sam zakoraio u prodavaonicu,
ugledao sam ovjeka koji je sjedio iza pulta i itao novine Alacaeli Post,
zaudio se i izaao. Jesu li u gradiu Alacaeliju uistinu svi toliko
samouvjereni ili mi se to samo inilo?
Praen blagim osjeajem poraza sjeo sam u kafi, popio gazirani
sok Budak te razmislio o svemu. U ljekarnici Pinar kupio sam crne
sunane naoale koje su mi privukle panju dok sam hodao uskim
nogostupom u sjeni. Njezin je marljivi vlasnik iz novina davno bio
izrezao oglas za lijek protiv konstipacije i zalijepio ga u izlog.
S crnim naoalama na glavi mogao sam samopouzdano ui u
trgovinu mjeovitom robom Spasenje. Dubokim glasom rekao sam da
elim vidjeti rukavice, ba kao to je to inila i moja majka. Ona
nikada ne bi rekla: Traim kone rukavice za sebe. Ili: Sinu
novaku elim kupiti vunene rukavice, ve bi, kao da zahtjeva, rekla:
Pokaite mi rukavice! stvorivi tako paniku koja bi joj ila na ruku.
Meutim moja je naredba vlasniku trgovine, koji je radio i kao
prodava, sigurno djelovala milozvuno. Elegantno poput pedantne
kuanice i s opsesivnom strasti prema redu tipinom za vojnika koji je
odluan u nakani da postane asnik, izvadio je iz ladica kompletan
asortiman runo saivenih vreica i pokazao mi ga. Djelovao je kao da
ima ezdesetak godina, bio je neobrijan i govorio je sigurnim glasom
koji nije odavao strast prema rukavicama. Pokazao mi je male enske
rukavice ispletene od runo upredene vune, na kojima su svi prsti bili
oivljeni trima razliitim bojama, te izvrnuo rukavice od grube vune,
koje su kupovali pastiri, kako bi mi pokazao da su na dijelu koji
prekriva dlan ojaane pustom od kozje dlake, proizvedenom u
Marau. Te su rukavice po njegovoj narudbi plele seljanke koristei
vunu koju je osobno odabirao, a pri njihovoj izradi nisu koritene
umjetne boje. Na vrhove prstiju rukavica dao je uiti postavu, zato to
su se na tim mjestima rukavice najbre troile. Rekao mi je da bih, ako
elim rukavice s cvjetnim uzorkom na zapeu, trebao izabrati par
ukraen ipkom pri ijoj je proizvodnji koritena najbolja boja
dobivena od orahovih ljuski. Zamolio me da skinem naoale i bacim
pogled na krasan par rukavica od koe anatolskog psa ovara.
Pogledao sam ih i ponovo stavio naoale.
Siroe Eli, rekao sam, jer to je bio pseudonim koji je koristio u
svojim dounikim pismima dr. Narinu. Poslao me dr. Narin, nije
zadovoljan tobom.
Zato? pitao je mirno i pribrano, kao da sam se poalio na
boju neke od rukavica.
Potar Mehmet gleda svoja posla. Zato mu eli nauditi,
aljui pisma dr. Narinu?
Ne gleda svoja posla, rekao je i glasom kojim je govorio dok je
pokazivao parove rukavica objasnio da Mehmet ita knjigu i to ini
kao da eli privui panju te da je posve jasno da mu se u glavi roje
zle i mrane misli koje knjiga promovira.
Jednom su ga prilikom uhvatili kako bez kucanja ulazi u kuu
jedne udovice. Tada se izvlaio, rekavi da je doao dostaviti pismo.
Jednom drugom prigodom vidjeli su ga u kafiu kako sjedi tik dok
nekog djeteta, i navodno mu ita strip u kojem su, naravno,
odmetnici, besramnici i lopovi poistovjeeni sa svecima i prorocima.
Nije li to dovoljno? pitao me.
Neko sam vrijeme utio, nisam znao to rei.
Stvari koje iz Amerike u nae ivote donose potar, autobusi i
televizori u kafiima, krive su to se danas u ovome gradiu - da,
rekao je gradi - skroman ivot ne smatra vrlinom, te to ene koje
svoje ruke boje kanom bivaju omalovaavane. Kojim si autobusom
doao?
Odgovorio sam mu na pitanje.
Dr. Narin je bez sumnje velik ovjek. Naredbe koje primam od
njega ine me spokojnim. Ali mladiu, idi i reci mu da mi vie ne alje
mladce poput tebe po ovom poslu. Uzimao je rukavice i rekao: Reci
mu i da sam vidio potara kako masturbira u zahodu damije Mustafa
Paa.
I pritom koristi svoje lijepe ruke, rekao sam i izaao.
Mislio sam da u se osjeati bolje ako izaem, ali im sam
zakoraio na kamenom poploenu ulicu, koja se na suncu usijala, s
uasom sam se sjetio da u tom gradiu moram provesti jo sat i pol.
ekao sam, osjeajui se slabo, izmodeno i vie od svega
neispavano, eludac mi je bio pun crnog aja, lipova aja i gaziranih
sokova. Crvena boja crjepova zgrade gradske uprave, te crvena i
ljubiasta s reklamnog panoa Poljoprivredne banke, nainjenog od
pleksiglasa, pojavljivale su se pred mojim oima i nestajale poput
opsjena, a u uima su mi odzvanjali ptiji cvrkut, zujanje generatora i
zvuci kalja. Kada sam naposljetku s puno ara zgrabio vrata
autobusa, koji je voza razmetljivo parkirao, poelo je naguravanje.
Ljudi koji su se nalazili iza mojih lea, povukli su me unatrag - Bogu
hvala, nisu primijetili pitolj - kako ne bih smetao gospodinu ejhu
dok izlazi iz autobusa. Izraz na njegovom ruiastom licu bio je
prosvijetljen. Proao je ispred mene polako se njiui i drei se
uzvieno, kao da ali nas koji ivimo u bijedi, ali djelovao je previe
zadovoljno ivotom i panjom koja mu se poklanja. Osjetio sam
pitolj, i pitao se koja bi bila korist od toga da sada posegnem za
njime. Uao sam u autobus, ne marei ni za koga.
Dok sam na sjedalu broj 38 ekao da autobus krene, inilo mi se
da se to nikada nee dogoditi te da e me Danan i sav svijet
zaboraviti. Bio sam primoran promatrati brojnu skupinu koja je
doekala ejha te sam vidio i konobara niska ela kako eka da ejhu
poljubi ruku. Lijepo ju je poljubio, i ba kada ju je paljivo prinosio
elu, autobus je krenuo. Tada sam meu masom koja se valjala
primijetio i tunog vlasnika trgovine mjeovitom robom. Napredovao
je kroz guvu, poput ubojice odlunog u nakani da smakne nekog
politikog vou. Dok se autobus udaljavao, osjetio sam da ne hoda
prema ejhu, nego prema meni.
Ostavili smo gradi za sobom, i dok me nemilosrdno sunce
poput vjetog detektiva doekivalo nakon svakog drveta i zavoja, te
prilo moj zatiljak i ruku poput kruha, pomislio sam: Zaboravi,
nema veze. No dok je na lijeni autobus neodluno napredovao kroz
tu posve utu i neplodnu pustopoljinu u kojoj se nisu nazirali ni jedna
kua, dimnjak, drvo ili stijena, a svjetlost zasljepljivala moje umorne
oi, ne samo to nisam zaboravio, ve sam osjetio da mi se duboko u
svijest usadilo neto drugo. Pet sati koje sam proveo u tom gradiu,
kamo sam otiao zato to je vlasnik trgovine mjeovitom robom u
svome pismu dr. Narinu spomenuo da se moj prijatelj potar zove
Mehmet, ve sada je - kako bih rekao - okarakteriziralo i uskladilo
prizore i ljude s kojima u se u ulozi detektiva amatera u budunosti
susretati u takvim gradiima.
Na primjer, tono trideset i est sati nakon to sam otiao iz
Alacaelija, dok sam ekao autobus na kolodvoru u gradiu koji je
djelovao posve nestvarno te loije od nekog pranjavog i zadimljenog
sela, vakao pecivo sa sirom kako bih ubio vrijeme koje nikako nije
prolazilo i smirio bol u izgladnjelom elucu, osjetio sam da mi se
pribliava sjena koja ima loe namjere. Je li to bio vlasnik trgovine
mjeovitom robom koji je volio rukavice? Ne. Njegova dua! Ne. Neki
ogoren, srdit prodava! Ne. Pomislio sam daje to sigurno Seiko i
zauo tresak vrata na zahodu, a prizor koji sam oivio u potpunosti se
promijenio. Seiko u kabanici pretvara se u nezainteresiranog starijeg
gospodina u kabanici. Kasnije su mu se pridruile starija gospoa s
plastinom vreicom u ruci i maramom na glavi te njezina kerka, a ja
sam se pitao zato sam zamiljao ba Seika u sivoj kabanici. Moda
zato to sam u guvi na autobusnom kolodvoru vidio i tunog
vlasnika trgovine mjeovitom robom u kabanici iste boje?
Drugom, pak, prilikom nisam zamiljao da mi prijeti Seiko u
kinoj kabanici, ve cijeli jedan mlin. vrsto sam spavao u tihom
autobusu, nastavio sam spavati u drugom koji ne samo to je bolje
leao na cesti, ve je imao i bolje amortizere, a ujutro u mlinu, lagao
sam da sam prijatelj iz vojske koji je, eto, navratio, samo kako bih to
prije mogao razgovarati s mladim raunovoom kojeg je prijavio
jedan ozlojeen slastiar. ini se da se ta la, koja je svaki put
posluila svrsi zato to su razni Mehmeti koje sam slijedio bili u ranim
dvadesetim godinama, jednom radniku koji je bio posve bijel od
brana, uinila toliko stvarnom, da me, kao da je i on sam bio s nama
u odredu, primio bratski i prijateljski srdano, i zatim otiao u upravu.
Stao sam sa strane te se iz nekog razloga osjeao udno i ugroeno. U
toj baraci, koju nazivaju tvornicom, ogromna eljezna cijev koju
pokree motor elektrinog mlina proganjala me prijeteim zvukom, a
na polumranom svjetlu polako su se kretale utvare radnika sa
arkim cigaretama u ustima. Primijetio sam da me gledaju kao da sam
im neprijatelj te da razgovaraju o meni i upiru prstom. Nastojao sam
ostaviti dojam da ne marim za to. Kasnije, ba kada sam kroz
pukotine u zidu od naslaganih vrea brana vidio da mrani zupanik
prijetei kree prema meni, jedna mi je marljiva utvara lagano
epajui prila i pitala me to u ja tu. Nije me uo zbog buke, pa sam
viui rekao da ne radim ondje. Ne, kojim si dobrom doao? pitao
me. Glasno sam rekao da stvarno volim Mehmeta, svog aljivog i
pouzdanog druga te da sam ga se sjetio dok sam po Anadoliji
prodavao police ivotnog osiguranja i osiguranja od nezgode. Utvara
od brana postavila mi je pitanje vezano uz posao; zanimalo ju je ima
li u toj profesiji lopova, podlih smutljivaca, masona, pederina koji
nose pitolje - moda ga zbog buke nisam dobro uo - i zlonamjernih
neprijatelja islama i drave. Nije mi preostalo nita drugo, pa sam mu
poeo podrobno objanjavati. Sluao je i prijateljski me gledao.
Zakljuili smo da u svakoj profesiji postoje poteni graani i
prevaranti. Ponovo sam pitao gdje je moj prijatelj iz vojske, a utvara
mi je odgovorila: Pogledaj, rekao je i podignuo nogavicu. Mehmet
Okur nije budala pa da epav ide u vojsku. Jesi li me razumio? Tko si
ti?
Bilo mi je lako praviti se da ne znam odgovor, ali ne zato to
sam se osjeao beznadno, nego zato to sam se iznenadio. im sam se
zbunio, imena i adrese su se pomijeali. Odgovorio sam mu, ali uope
nisam zvuao uvjerljivo. Iuljao sam se i izbjegao batine.
Kasnije, dok sam u pekari jednog dounika jeo burek koji se
topio u ustima, razmiljao sam o tome kako epavi Mehmet uope ne
izgleda kao netko tko je proitao knjigu, ali iskustvo me nauilo da
grijeimo mislei da moemo prosuditi ljude.
 Na primjer, u gradiu Inirpai, u kojem sve ulice miriu na
duhan, knjigu, shvativi je ozbiljno, nije proitao samo mladi
vatrogasac dounik, ve na moje iznenaenje i cijeli vatrogasni odred.
U drutvu djece i poslunog mastifa, promatrao sam prijateljski
raspoloene vatrogasce kako tijekom priprema za proslavu obljetnice
Dana osloboenja svoga gradia od grke okupacije, sa eljeznim
kacigama koje su na vrhu bile ukraene malim peima, tre po
vatrogasnom poligonu na kojem je sukljala vatra i uglas besprijekorno
pjevaju: Plamti, plamti, plamti domovina. Nakon toga smo svi
zajedno sjeli za stol i jeli peenu kozletinu. Vatrogasci su bili odjeveni
u identine svijetlocrvene i ute koulje kratkih rukava. Djelovali su
sretno te bi kroz alu ili elei me pozdraviti, promrmljali rije-dvije iz
knjige. Kasnije su mi pokazali da knjigu, kao da je rije o Kuranu,
dre u vozaevoj kabini jedinog vatrogasnog vozila u gradiu. Jesu li
knjigu pogreno shvatili ti vatrogasci, koji su vjerovali da se tijekom
sjajnih ljetnih veer aneli - ne aneo - sputaju s neba, pomiriu
duhan te tunim i zabrinutim ljudima pokazuju put k srei, ili pak ja?
U jednom sam se gradiu slikao, u drugom otiao lijeniku da mi
poslua plua, a u treem nisam kupio prsten koji sam isprobao u
zlatarnici. Svaki put kada bih otiao s tih sjetnih, pranjavih i tronih
mjesta, zamiljao sam dan kada u doi onamo s Danan, kako bismo
se slikali, pobrinuli se za njena prekrasna plua i kupili prsten koji e
nas vezati do smrti, a ne samo kako bih doznao pravi identitet
fotografa Mehmeta, dr. Ahmeta i zlatara Rahmeta te ispitao s koliko
su ara proitali knjigu.
Kasnije sam se proetao po gradiu, izgrdio golubove koji su
obavljali nudu po Atatrkovu spomeniku, pogledao na sat, rukom
napipao pitolj i krenuo prema autobusnom kolodvoru te me u tom
trenutku obuzeo osjeaj da me love oni zlikovci, gospoda u
kabanicama, utvare agenata i odluni Seiko. Je li ona duga i uska
sjena pripadala Movadu iz obavjetajne slube? U trenutku kada je
uao u autobus za Adanu, ugledao me i unatrake izaao iz autobusa.
Da, to je sigurno bio on, morao sam odabrati neki drugi autobus.
Sakrio sam se u zahodu koji je strano zaudarao, te dok sam gledao
kroz prozor autobusa Brzi Trans, u koji sam se u zadnji as tiho
ukrcao, i u beznau ekao da se pojavi moj aneo, na zatiljku sam
osjetio teinu neijeg pogleda, okrenuo se i zakljuio da me iz
posljednjeg reda sjedala podlo motri Serkisof. Nou na odmoritima,
u restoranima boje drveta, ostavljao sam napola popijen aj te do
polaska autobusa u poljima kukuruza promatrao zvijezde na
tamnoplavom, sjajnom nebu, a tijekom dana bih u bijeloj odjei i s
osmjehom na licu ulazio u mjesne trgovine, i izlazio iz njih namrten,
nosei crvenu koulju, ljubiasti sako i barunaste hlae. Nekoliko
puta sam se uhvatio kako kroz guvu, u panici trim prema
autobusnom kolodvoru u nekom gradiu, dok me proganjaju tamne
sjene.
Kada bih nakon svih tih potjera povjerovao da sam pobjegao
naoruanoj utvari ili zakljuio da ionako ne postoji razlog zbog kojeg
bi me suludi agenti dr. Narina izbuili metcima, zle oi koje su me
pratile pogledima pretvarale bi se u poglede sretnih i prijateljski
raspoloenih seljaka punih razumijevanja.
Jednom sam prigodom pratio priljivu gospou koja se vraala s
trnice, samo kako bih se uvjerio da Mehmet, koji se doselio u stan
prekoputa njezinog stana te otiao u posjet stricu u Istanbul, nije onaj
kojeg traim. Dok su zdepasti patlidani, vesele rajice i paprike
provirivali iz mreica i plastinih vreica koje smo nosili, i sunali se
na sjajnome suncu, rekla je da je ba lijepo to sam doao posjetiti
prijatelja iz vojske, te da je ivot prekrasan, ne marei pritom za
bolesnu enu koja eka da se vratim.
ivot je moda i bio prekrasan. Pod krupnim javorovim
drvetom u restoranu Delicije u Karaeliju pojeo sam sjajan kebab, koji
je mirisao na majinu duicu, posluen na pireu od patlidana. Noen
vjetriem koji je okretao lie, miris ugljena, ugodan poput sretnih
sjeanja, irio se iz kuhinje. U nemirnom gradiu u blizini Afijona,
ijeg imena se ne sjeam, noge su me, kao to su esto dogaalo, same
odvele u prodavaonicu slatkia. Ugledavi staklenke dupkom pune
ruiastih i naranastih slatkia i majinsku figuru okruglu poput tih
sjajnih staklenki, zastao sam na tren, okrenuo se prema blagajni i
uznemirio se. Njezina mlaa i bljea esnaestogodinja kopija;
ljepotica malih ruku, sitnih usta, izraenih jagodinih kostiju i blago
ukoenih oiju, podigla je glavu s ilustriranog ljubavnog romana te
me na moje veliko uenje pogledala poput rasputenica iz amerikih
filmova, i bez srama mi se smijeila.
Jedne sam veeri ekao autobus na kolodvoru koji je poput
tihih, mirnih dnevnih soba u moderno ureenim kuama
istambulskih bogataa bio ugodno osvijetljen, i upoznao tri priuvna
asnika i s njima igrao kartaku igru zbunjeni kralj, koju su sami
smislili i razvili. Karte su napravili od kartona izrezanih iz kutija
cigareta Jenide, na kojima su nacrtali slike kraljeva, zmajeva, sultana,
duhova, bardova i anela. Aneli su bili enska verzija dokera;
jedan od njih predstavljao je djevojku iz susjedstva, drugi jedinu i
veliku ljubav, a trei, kojeg je zamislio najvei aljivac meu njima,
neku ensku zvijezdu domaih filmova ili pjevaicu iz nonog kluba s
kojom su mogli spavati samo u svojim vruim snovima. Meni su
prepustili da smislim koga e predstavljati etvrti aneo, i pritom bili
dovoljno pristojni da me ne pitaju koga sam zamislio, to ete rijetko
doivjeti i od inteligentnih prijatelja s puno razumijevanja.
Poprilino me uznemirio jedan od sretnih prizora koje sam vidio
dok sam sluao hvalisanja ogorenih dounika meu raznim
Mehmetima koji su ivjeli u zabaenim mjestima te dok sam ispred
zatvorenih vrata, zidova zaraslih u brljan i na zavojitim cestama
traio onog naeg, a na kolodvorima, gradskim trgovima i
autobusnim postajama neprestano bjeao od svih onih koji su nosili
kabanice i zamiljao zle agente dr. Narina.
Prolo je pet dana otkako sam krenuo na put. Iz alice za aj
popio sam rakiju kojom me ponudio vlasnik novina Slobodni orum,
kako bih bolje razumio poeziju koju je recitirao. Rekao mi je da u
rubrici Dom i obitelj vie nee objavljivati dijelove knjige strica Rifkija,
zato to je shvatio da to nee pomoi rjeavanju problema vezanih uz
eljeznicu, i izgradnji pruge od oruma do Amasje. U sljedeem
gradiu lutao sam pet-est sati, traei adresu ozlojeenog dounika,
razljutio se doznavi da je prijavio neku nepostojeu osobu na
nepostojeoj adresi samo kako bi izvukao novac od dr. Narina, te
otiao u Amasju, gdje mrak pada rano jer je grad smjeten izmeu
krevitih i strmih planina. S obzirom na to da potraga nije urodila
plodom, iako sam pronaao polovicu Mehmeta s popisa, te da su mi
noge zadrhtale pri pomisli da Danan i dalje lei u vruici, planirao
sam se ukrcati na autobus koji e me odvesti na obalu Crnog mora,
odmah nakon to na posljednjoj adresi pitam za svog prijatelja iz
vojske i uvjerim se da on nije Mehmet kojeg traim.
Preao sam preko mosta iznad mutne rijeke koja uope nije bila
zelena - ispostavilo se da je rije o znamenitoj Zelenoj rijeci - i uao u
etvrt koja se nalazila odmah ispod groblja uklesanog u stijenu
planine. Stare kue i raskoni konaci upuivali su na to da su u toj
pranjavoj etvrti neko ivjeli imuni ljudi - no tko bi se jo sjeao
svih tih starih aga i paa. Pokucao sam na vrata jednog od tih konaka
i pitao za prijatelja iz vojske. Rekli su mi da je otiao autom i uveli me
u svoj savreno sretan obiteljski ivot.
1. Otac obitelji bio je odvjetnik i besplatno je pruao pravnu
pomo siromanima graanima. Ispratio je svog tunog klijenta, s
kojim je duboko suosjeao, te prouio svezak juris-prudencije, uzevi
ga iz svoje velianstvene knjinice. 2. Kada me majka obitelji
predstavila zamiljenom ocu, sestri s otroumnim pogledom, baki s
naoalama za itanje i mlaem sinu koji je prouavao kolekciju
potanskih marki iz serije Domovina, svi su me doekali s veseljem i
uzbuenjem, te tako pokazali ono pravo gostoprimstvo o kojem
govore knjige putnika sa Zapada. 3. Majka i otroumna kerka ekale
su da teta Suvejde ispee burek i utivo mi postavljale pitanja, a
kasnije su raspravljale o romanu Klima Andra Mauroisa. 4. Sin
Mehmet radio je u vonjaku po cijele dane; iskreno je rekao da me se
ne sjea iz vojnikih dana te je dobronamjerno traio zajednike teme
za razgovor, a kada mu je to polo za rukom, raspravljali smo o tome
koliko domovini teti injenica da je politika inicijativa vezama uz
izgradnju eljeznice posve jenjala i to to kooperanti u selima ne
dobivaju poticaje.
Izaao sam iz sretnog konaka te dok sam nestajao u mraku na
ulici, pomislio da ti ljudi sigurno nemaju seksualni ivot. im sam
pokucao i ugledao ih, shvatio sam da na Mehmet ne ivi u toj kui.
Zato sam onda ostao ondje i oarao se sreom s fotografije u
oglasima za stambene kredite? Zbog Walthera, pomislio sam osjetivi
pitolj na boku. Razmiljao sam bih li se trebao okrenuti prema
spokojnim prozorima sretnog konaka i isprazniti arer svog 9-
milimetarskog pitolja, no znao sam da to nije bila misao, ve
svojevrstan apat kojim sam uspavao crnog vuka u mranoj umi
svoga uma. Spavaj, crni vue, spavaj! Ah, da, poimo spavati.
Trgovina, izlog i oglas. Moja stopala plaha poput janjeta to boji se
vuka, vodila su me nekamo. Kamo? Kino Uitak, ljekarna Proljee,
prodavaonica kotica i suenog voa Smrt. Zato me prodavaev
pomonik s cigaretom u ruci gleda tako udno? Pomislio sam kako u
kasnije otii u malu trgovinu i slastiarnicu, i u tome trenutku shvatio
da gledam u veliki izlog u kojem se nalaze zamrzivai Arelik,
tednjaci Ajgaz, kutije za kruh, naslonjai, kaui, emajlirani kuanski
predmeti, svjetiljke, grijalice Modern i figurica dlakavog, sretnog psa
smjetena na radioprijamniku Arelik te da se vie ne mogu obuzdati.
Anele, tako sam pred izlogom u Amasji, gradu koji je zapeo
izmeu dvije planine, na sav glas zaplakao. Kad pitaju dijete zato
plae, ono kae da plae zato to je izgubilo plavo iljilo, ali pravi je
razlog taj to rana duboko u njemu krvari. Eto, takvu sam tugu
osjetio, vidjevi stvari u izlogu. Bez ikakvog sam razloga trebao
postati ubojica, i ivjeti s tom boli do kraja ivota. Kada sam kupio
kotice, pogledao svoj odraz u izlogu trgovine i vidio se kako sretno
ivim meu hladnjacima i grijalicama, podli glas prokletstva, odnosno
zli crni vuk u meni, pokazao je svoje zube i rekao mi da sam kriv.
Meutim anele, neko sam potpuno vjerovao ivotu i bio uvjeren da
trebam biti dobra osoba. Ne znajui bih li se vratio Danan kojoj
uope nisam mogao vjerovati ili bih nastavio traiti Mehmeta, kojeg
u, ako joj povjerujem, ubiti, mogao sam se sad osloniti samo o snove
o srei koji su se nazirali kroz maglu dalekih podlih planova i o svoj
pitolj marke Walther. Pred oima su mi plesale slike hladnjaka,
aparata za cijeenje narani i naslonjaa koji se prodaju na rate,
praene zvucima neujne lamentacije.
U tom je trenutku gospodin iz domaih filmova, koji utjei
mrcavu djecu i uplakanu lijepu enu, doao u pomo meni starom
magarcu i pitao me: Sinko, zato plae? Mui li te to? Nemoj
plakati.
Taj pametni bradati gospodin ili je krenuo u damiju, ili je, pak,
naumio zadaviti nekoga.
Striko, moj tata je juer umro.
Sigurno je posumnjao. Sinko, odakle si ti? pitao je. Oito nisi
odavde.
Ouh nije elimo da doemo ovamo, rekao sam i pitao se
jesam li trebao dodati i: Krenuo sam na hodoae u Meku, ali nisam
stigao na autobus. Moete li mi posuditi neto novca?
Pravei se da umirem od tuge, nestao sam u mraku i umirao od
tuge.
Pa ipak, lai koje sam u trenutku izmislio, pomogle su mi.
Kasnije sam se oraspoloio, vidjevi kako neka gospoa na ekranu
televizora u autobusu Sigurnitrans, u koji sam se uvijek mogao
pouzdati, odluno i bez saaljenja, svojim automobilom gazi skupinu
zlikovaca. Ujutro sam, stigavi na obalu Crnog mora, nazvao majku iz
trgovine ivenim namirnicama Crno more, i rekao joj da u uskoro
zavriti s poslom i vratiti se kui s aneoskom nevjestom. Ako ve
mora liti suze, neka to budu suze radosnice. Sjeo sam u slastiarnu na
staroj trnici, otvorio biljeke i smislio kako da u najkraem roku
posao privedem kraju.
U Samsunu je knjigu proitao jedan mlad lijenik koji je stairao
u "dravnoj bolnici. U trenutku kada sam vidio da on nije onaj meni
dobro znani Mehmet, shvatio sam da nije poput onih kojima je, kao i
meni, knjiga unitila ivot, ve je usvojivi njezin sadraj na jedan
drugaiji i razuman nain, ivio spokojno i strastveno. Ne znam jesam
li doao do tog zakljuka zato to je bio svjee obrijan, uredan i drao
se samopouzdano. Odmah sam ga poeo prezirati. Kako je mogue
da je knjiga koja je promijenila cijeli moj ivot i posve me zbunila, na
njega djelovala kao kura vitamina? Znao sam da u umrijeti od
znatielje, pa sam naeo temu i zgodnom lijeniku irokih plea
pokazao knjigu koja je naivno leala meu prospektima za lijekove,
dok ga je tamnoputa medicinska sestra krupnih oiju i otrih crta lica
koja je izgledala poput treerazredne kopije Kim Novak, mjerkala.
Gospodin doktor voli itati! zahihotala se snana i odluna
Kim Novak.
Kada je sestra izala, zatvorio je vrata i poput zrelog ovjeka
odluno sjeo. Sve mi je objasnio kao mukarac mukarcu.
Zbog utjecaja obitelji neko je vjerovao u religiju; u ranoj
mladosti petkom bi odlazio u damiju i tijekom ramazana postio.
Kasnije se zaljubio, iznenada prestao vjerovati te postao marksist.
Nakon to su ta burna vremena prola, osjeao se isprazno. Proitao
je knjigu koju je neki njegov prijatelj posudio u knjinici, i sve mu je
postalo jasno. Spoznao je mjesto koje smrt ima u naim ivotima;
prihvatio je njezino postojanje, kao da je rije o nekom drvetu ili
ovjeku s ceste i prestao se buniti. Shvatio je vanost djetinjstva te se
sjetio sitnih stvari, vakaih guma, stripova i iznova ih nauio voljeti,
ba kao to se sjetio i mjesta koje u njegovom ivotu imaju prva ljubav
i prve knjige. Svoju divlju domovinu i one tune i lude autobuse,
volio je jo od djetinjstva. Kada se susreo s anelom, njegovo je
postojanje racionalizirao i povjerovao u njega kroz emocije. Nakon
sve te sinteze, znao je da e ga aneo jednog dana nai te da e se
zajedno uzdii u nebesa; na primjer, vjerovao je da e nai posao u
Njemakoj.
Sve to je rekao kao da mi pie recept za sreu i objanjava nain
na koji u ozdraviti. Kada je lijenik, koji je bio siguran da je pacijent
shvatio njegov recept, ustao, nije mi preostalo nita drugo nego da,
poput neizljeivog pacijenta, ustanem i krenem prema vratima. Ba
kada sam izlazio, kao da mi savjetuje da popijem tabletu nakon
objeda, rekao je:
Dok itam, uvijek podcrtavam reenice, uinite to i vi.
Anele, kao da bjeim, prvim autobusom krenuo sam na jug. Rekao
sam si da vie nikada neu doi na obalu Crnog mora, te kao da u
mojim planovima postoji neko ivo, jasno matanje, pomislio da
Danan i ja ionako nikada ne bismo mogli biti sretni na Crnom moru.
Pored moga tamnog prozora izmjenjivali su se mrana sela, staje,
besmrtno drvee, otune benzinske crpke, prazni restorani, tihe
planine i usplahireni zeevi. Dugo nakon to je mladi dobra srca u
filmu na ekranu televizora bio gadno prevaren; dok su mu zlikovci
polagali raune, a on pucao po njima, pomislio sam da sam ve vidio
prizore sline tima. Prije nego to ih je ubio, svakog od njih je
ispitivao, tjerao ih da ga preklinju te je, razmiljajui treba li ih
potedjeti, oklijevao dovoljno dugo da im prui priliku da uine neto
podlo. Tek nakon to bismo mi, gledatelji, odluili da je neki od
zlikovaca pravi gad koji zasluuje biti ubijen, s ekrana koji se nalazio
malo iznad vozaevog sjedala zauli su se odluni pucnji. Anele,
tada bih, kao jedan od onih koji prizore krvi i ubojstava smatraju
neukusnima, gledao kroz prozor, i razmiljao zato zgodnog doktora
nisam pitao tko si ti. Uinilo bi mi se da u zvucima pucnjeva i reanja
motora, bunog okretanja kotaa, ujem rijei neke udne pjesme:
Tko je taj aneo? pitao je mladi pacijent. Aneo? pitao je lijenik
pun sebe, uzeo kartu i rasprostro je na stol te kao da na rendgenskoj
snimci pokazuje beznadne unutranje organe nekog sirotog pacijenta,
rekao: Ovo je breuljak Smisla, ovo grad Jedinstvenog trenutka, ovo
dolina Naivnosti, ovo mjesto Nesree, a ovo Smrt.
Doktore, mora li ovjek s ljubavlju doekati i Smrt, kao to
doekuje Anela?
Prema moj biljekama, sljedea osoba s popisa ljudi koji su
proitali knjigu bio je prodava novina u gradiu Ikizleru. Deset
minuta nakon to sam se iskrcao iz autobusa, u trgovini koja se
nalazila tono na sredini trnice, vidio sam tog niskog prodavaa
kako preko koulje ee svoje debelo tijelo. Uope nije sliio
Dananinom dragom pa sam poput odlunog i hitrog detektiva
nakon samo deset minuta prvim autobusom napustio gradi. Sa
sumnjivcem kojeg sam etiri sata potom naao u glavnom gradu jedne
provincije, nakon to sam promijenio dva autobusa, imao sam ak jo
manje posla; nalazio se u brijanici odmah prekoputa autobusnog
kolodvora. Dok je marljivi vlasnik brijao nekog mukarca, on je s
tugom u oima promatrao nas sretne putnike kako izlazimo iz
autobusa, drei lopaticu za smee u jednoj ruci i istu pregau u
drugoj. Na krilima poetskog ritma i prije nego to me napusti
inspiracija, poelio sam mu rei: Doi, brate, pridrui se / na putu u
zemlju neznanu / u autobusu sa mnom drui se. Nakon sat-dva
vonje autobusom, u sljedeem gradiu, mislei da je nezaposleni
sumnjivac uistinu vrlo sumnjiv, morao sam prouiti stare krletke,
depne svjetiljke, kare, usnike od palisandrovine, te na moje veliko
iznenaenje ljestve, kiobrane, lepeze i pitolj marke Browning koje je
ozlojeeni dounik skrio u isuen bunar u stranjem dvoritu svoje
kue. Ogoreni distributer sa slomljenim zubom, elio je dr. Narinu
pokloniti sat marke Serkisof, kao skroman znak potovanja i divljenja
koje osjea prema njemu. Dok. mi je objanjavao da se petkom nakon
namaza s trojicom prijatelja sastaje u stranjoj sobi slastiarnice kako
bi razgovarali o Danu osloboenja, odjednom sam pomislio kako se u
tren oka nije samo smrailo, ve je jednako brzo stigla i jesen. Dok su
mi se nad glavom skupljali tamni oblaci, u jednoj od soba susjedne
kue upalilo se svjetlo, a na prozoru, kroz jesenje lie, na trenutak su
se pojavila lijepo graena, gola enska ramena. Anele, nakon toga
sam na nebu vidio konje kako galopiraju, nestrpljiva udovita,
pumpe s benzinskih crpki, snove o srei, zatvorena kina, druge
autobuse, ljude i gradie.
Puno kasnije istog dana, unato tome to sam shvatio da on nije
meni dobro znani Mehmet, razgovarao sam s prodavaem kaseta o
srei kojom ga ispunjava posao, zavretku kinog razdoblja i sjeti koja
vlada gradiem u koji sam tek doputovao, a kada sam zauo tunu
pitaljku vlaka, uhvatila me panika. Istog sam trenutka morao
napustiti taj zaboravljeni gradi, ije ime nisam zapamtio, i
autobusom se vratiti u dragu, barunastu veer.
Hodao sam prema autobusnom kolodvoru i mjestu s kojeg je
dopirao zvuk pitaljke vlaka te ugledao svoj lik u retrovizoru
bljetavog bicikla parkiranog na nogostupu; pitolj je bio skriven, na
meni nov ljubiasti sako i traperice, u depu sat Serkisof - dar za dr.
Narina, moje eprtljave ruke i uurbani koraci. Trgovine i izlozi
odjednom su nestali u noi, a ja sam ugledao cirkuski ator na ijim se
vratima nalazila slika anela. Izgledao je kao krianac perzijske
minijature i domae filmske zvijezde, no srce mi je svejedno zaigralo.
Gospodine, pogledajte kako uenik koji je pobjegao s nastave pui i k
tome jo kriomice ulazi u cirkuski ator.
 Kupio sam kartu, uao u ator, sjeo meu lude vojnike koji se jo
nisu vratili u svoju postrojbu, sjetne starce i obitelji koje su zalutale s
pokojim djetetom te odluno ekao da u mirisu plijesni, znoja i tla
nestanu sva sjeanja. To nije bio jedan od onih cirkusa s virtuozima na
trapezu, medvjedima koji voze bicikl i domaim maioniarima kakve
sam vidio na televiziji. Jedan je mukarac podigao sivi prljavi stolnjak
i u trenutku materijalizirao radioprijamnik koji je poeo lebdjeti, a
zatim se zaula glazba. Posluali smo jednu tradicionalnu pjesmu,
odjednom se pojavila djevojka koja je tunim glasom otpjevala dvije
pjesme i nestala. Rekli su nam da su karte koje smo kupili
numerirane, te da budemo strpljivi i priekamo izvlaenje.
Djevojka koja je maloas pjevala, ponovo se pojavila, ali ovoga
puta kao aneo; uz rubove oiju povukla je liniju zbog ega je
djelovala kosooko. Ne sebi je imala jedan od onih poprilino
zatvorenih dvodijelnih kupaih kostima u kakvom je moja majka
odlazila na plau Sureja. Oko vrata je omotala udan odjevni
predmet, koji mi je isprva izgledao kao nekakav neobini al, a kasnije
sam shvatio da joj to s ramena visi zmija. Jesam li ja to vidio neku
udnu svjetlost koju nikada prije nisam vidio ili sam oekivao da u je
vidjeti? Moda mi se to samo uinilo. Bio sam toliko sretan to se
nalazim u drutvu anela, zmije i drugih dvadeset pet posjetitelja, da
sam pomislio kako u zaplakati.
Kasnije, dok je djevojka razgovarala sa zmijom, neto mi je palo
napamet. Nekada se iznenada sjetimo davno zaboravljenih stvari,
pitamo se zato smo ih se ba sada sjetili, i zbunimo se. I ja sam se
tako osjeao, no to me ispunilo spokojem. Jednom je prigodom striko
Rifki ocu i meni, kada smo ga posjetili, rekao: Mogao bih ivjeti u
bilo kojem mjestu kroz koje prolaze vlakovi, pa makar se nalazilo na
drugom kraju svijeta. Ne mogu ni zamisliti da prije spavanja ne ujem
zvuk pitaljke vlaka. Nije mi uope bilo teko zamisliti kako ostatak
ivota provodim u tom gradiu, meu tim ljudima. Nita nije vrednije
od spokoja koji prua potpuni zaborav.
U jednom trenutku svjetla su se ugasila, a aneo je otiao s
pozornice. Kada su se svjetla ponovo upalila, rekli su nam da slijedi
desetominutna stanka, a ja sam poelio izai meu sugraane s
kojima sam namjeravao provesti ostatak ivota.
Prolazio sam izmeu smeih drvenih stolaca, te kada sam
spazio osobu koja je sjedila u treem ili etvrtom redu iza zemljanog
uzdignua koje su koristili kao pozornicu, i itala novine Viranbag
Postasi, srce mi je poelo brzo tui. Bio je to onaj meni dobro znani
Mehmet, Dananin dragi, mrtvi sin dr. Narina. Sjedio je prekrienih
nogu i, uivajui u spokoju kakav sam i ja elio dosegnuti, itao
novine.
 13

im sam izaao, proli su me marci zbog laganog vjetria koji

mi je zaao za vrat i obavio cijelo tijelo. Moji budui sugraani postali
su mi neprijatelji. Dok mi je srce glasno tuklo, osjeao sam pitolj na
boku. Puio sam i promatrao svijet kroz dim cigarete.
uo sam zvonce, pogledao unutra, a on je i dalje itao novine.
Sa skupinom posjetitelja vratio sam se u ator. Sjeo sam tri reda iza
njega, program se nastavio, a ja sam osjetio vrtoglavicu. Ne sjeam se
to sam vidio, oslukivao i uo. Mislio sam samo na jedan zatiljak.
Zatiljak uredno obrijanog, skromnog ovjeka.
Kasnije sam gledao izvlaenje brojeva iz ljubiaste vreice;
proitali su broj koji je osvojio nagradu. Jedan krezub starac ushieno
se popeo na pozornicu. Aneo, u istom dvodijelnom kupaem
kostimu, s velom preko lica, estitao mu je. Odjednom se sa lusterom
u ruci stvorio ovjek koji je na ulazu trgao karte.
Boe, pa to je luster sa sedam krakova! povikao je starac.
Nakon to je publika iza mojih lea poela glasno negodovati,
shvatio sam da uvijek pobjeuje isti starac i da se svake veeri isti
luster vadi iz svoga plastinog omota.
Aneo je u ruci drao beini mikrofon koji uope nije
pojaavao njegov glas ili neto to je izgledalo kao kakva kopija
mikrofona te pitao: Kako se osjeate? Jeste li uzbueni? Vrlo sam
uzbuen i sretan. Bog vas blagoslovio! rekao je starac u mikrofon.
ivot je lijep. Unato svim nedaama i tuzi, ne bojim se biti sretan,
niti se toga sramim.
Nekoliko ljudi mu je zapljeskalo.
Gdje ete objesiti luster? pitao ga je aneo.
Kakva sretna sluajnost, rekao je starac i paljivo se nagnuo
prema mikrofonu, kao da je ispravan. Zaljubljen sam, zarunica me
jako voli. Uskoro emo se vjenati i useliti u novu kuu. U njoj emo
objesiti ovaj luster sa sedam krakova. Zauo se pljesak, a kasnije sam
uo kako viu : Poljubi ga. Kada je aneo njeno poljubio starca u
oba obraza, svi su zautjeli. Starac se u tiini iskrao s pozornice s
lusterom u ruci. Ali nas nikada ne izvuku, rekao je srditi glas.
utite i dobro me sluajte, rekao je aneo. Nastao je isti muk
kao i za vrijeme poljupca. Jednog e se dana srea i vama
osmjehnuti. Ne zaboravite da e doi vrijeme kada ete i vi biti sretni.
Nemojte gubiti strpljenje i proklinjati ivot. Ne budite ljubomorni na
druge, ekajte. Ako nauite ivjeti ljube ivot, shvatit ete to morate
uiniti kako biste bili sretni. Tada ete me ugledati, bez obzira na to
nalazite li se na dobrom putu. Lascivno je podigao obrve i rekao:
Aneo sree svake je veeri ovdje, u simpatinom gradiu
Viranbagu.
arobno svjetlo koje ga je obasjavalo zamijenila je svjetlost gole
arulje. S ostalim posjetiteljima izaao sam iz atora, nastojei zadrati
udaljenost od svoga cilja. Vjetar je snano puhao. Osvrnuo sam se oko
sebe i u trenutku se naao nekoliko koraka iza njega zbog ljudi koji su
se skupili.
Gospodine Osmane, kako je bilo? Je li vam se svidjelo? upitao
je ovjek s pustenim eirom.
Ne previe, odgovorio je on. Pod pazuhom je drao novine i
brzo se udaljavao. Kako to da mi prije nije bilo palo na pamet da je
promijenio ime, kao da bjei od toga da bude Nahit i odustaje od
svega onog to ga je inilo Mehmetom? Bi li uope razmotrio tu
mogunost da mi je kojim sluajem pala napamet? Ostao sam iza
njega i priekao da se malo udalji. Paljivo sam promatrao njegovo
mravo, malo pogrbljeno tijelo. To je taj tip u kojeg je moja Danan
bila ludo zaljubljena. Krenuo sam za njim.
 Meu svim brojnim gradiima koje sam do sada vidio, Viranbag
je imao najvie stabala. ovjek kojeg sam slijedio hodao je urnim
koracima. Kada je doao do uline svjetiljke, na trenutak ga je obasjala
svjetlost slina blijedoj svijetlosti s pozornice. Kasnije se pribliio
stablima kestena i lipe te nestao u nemirnoj, vjetrovitoj tami
okruenoj liem. Proao je preko gradskoga trga, pored kina Novi
svijet i ispod blijedih neonskih svjetala slastiarnice, pote, ljekarne i
ajane, pod kojim je njegova bijela koulja postajala blijedouta,
naranasta, plava i crvenkasta te uao u jednu od stranjih ulica.
Kada sam primijetio da jednolike trokatnice, uline svjetiljke i stabla
koja ute stvaraju besprijekoran prizor, osjetio sam kako me prolaze
marci zbog uitka koji sam osjetio slijedei ga i koji su prema mome
miljenju osjeali svi agenti poput Serkisofa, Zenitha i Seikoa pa sam
se velikom brzinom poeo pribliavati bezlinoj bijeloj koulji, kako
bih svoj posao priveo kraju.
Zauo sam buku te sam, pomislivi da me neki od agenata
slijedi, stao u kut. Zbog snanog udara vjetra, staklo jednog prozora
se slomilo, a osoba koju sam slijedio okrenula se i na trenutak zastala.
Razmiljao sam o tome kako me nije primijetio i prije nego to sam
otpustio osigura na svome Waltheru, izvadio je kljueve, otvorio
vrata i u trenu nestao u bezlinom betonskom zdanju. ekao sam sve
dok jedan od prozora na drugom katu nije obasjala svjetlost.
Odjednom sam shvatio da sam posve sam, poput ubojica i onih
koji bi to tek mogli postati. Ulicu nie od ove koja se smjerno
podredila zakonu perspektive, skromna neonska svjetla svratita
Smiraj njihala su se naprijed-natrag, obeavajui mi strpljenje, pamet,
spokoj, krevet i dugu veer u kojoj u iznova moi promisliti o svome
ivotu, odluci da postanem ubojica i svojoj Danan. U beznau sam
otiao onamo, recepcionar me pitao elim li sobu s televizorom i samo
zato to me to pitao rekao sam mu da elim.
im sam uao u sobu, upalio televizor i ugledao crno-bijele
prizore pomislio sam da sam donio dobru odluku. Veer nisam
namjeravao provesti kao usamljen, straan ubojica, ve uz vesele
zvuke crno-bijelih prijatelja koji toj raboti nisu pridavali nikakvu
vanost zato to su se tako esto njome bavili. Pojaao sam zvuk.
Kada su nakon nekog vremena mukarci naoruani pitoljima poeli
vikati jedni na druge, a ameriki automobili ulaziti u zavoje kao da
klize, osjetio sam olakanje i spokojno pogledao kroz prozor prema
srditim stablima kestena.
Bio sam nigdje i svugdje te mi se zbog toga inilo da se nalazim
u sreditu svijeta koji ne postoji. Kroz prozor moje sobe u
simpatinom, zamrlom hotelu u sreditu svijeta dopirala su svjetla
sobe u kojoj se nalazio ovjek kojeg sam elio ubiti. Nisam ga vidio,
ali bio sam zadovoljan to se on te veeri nalazio ondje, a ja ovdje.
Moji prijatelji na ekranu poeli su pucati jedni na druge. Kratko
nakon to se ugasilo svjetlo u njegovoj sobi, zaspao sam uz zvuke
pucnjave, ne razmiljajui o smislu ivota, ljubavi ni znaenju knjige.
Ujutro sam ustao, okupao se, obrijao i otiao iz hotela, ne
ugasivi televizor koji me obavijestio da e u cijeloj zemlji padati kia.
Rukom nisam napipao svog Walthera, niti sam poput mladia koji se
sprema poiniti ubojstvo iz strasti pogledao u ogledalo u svojoj sobi i
naljutio se. U ljubiastom sakou sigurno sam izgledao kao
optimistian student koji tijekom ljetnih praznika ide od grada do
grada i pokuava prodati primjerke Enciklopedije slavnih i Enciklopedije
republike. Ne bi li se takav student, kada pokuca na vrata ljubitelja
knjige, ije ime je uo negdje na selu, nadao da e s njime dugo
razgovarati o knjievnosti i ivotu? Odavno sam znao da ga neu
odmah ubiti. Namjeravao sam rei da sam se stubama uspeo na kat i
pritisnuo zvono, no to je bilo nekakvo elektrino zvono koje se, kao
da oponaa kanarinca, oglasilo iv, iv. ak su i posljednje
novotarije stigle do gradia Viranbaga, a ubojica uspijeva pronai
svoju rtvu ak i ako je propala u zemlju. Filmske rtve u takvoj
situaciji ponaaju se kao da ele dati do znanja da sve znaju pa kau:
Znao sam da e doi. To se nije dogodilo.
Iznenadio se, meutim nije ga iznenadilo to to se iznenadio,
ve je to prihvatio kao neto posve normalno. Iako mu je lice bilo
malo drugaije od onog kakvog sam ga pamtio i kojem sam u svojoj
mati pridavao dubokouman znaaj, bio je lijepo graen, i da, bio je
zgodan.
Gospodine Osmane, doao sam, rekao sam. Uslijedila je tiina.
Obojica smo se odmah pribrali. Posramljeno je pogledao mene i
vrata, kao da me uope ne namjerava pozvati da uem te rekao:
Zajedno emo izai.
Odjenuo je sivu jaknu koja sigurno ne moe zaustaviti metak.
Zajedno smo izali i hodali ulicama koje su izgledale kao imitacije
ulica. Na nogostupu nas je dobro promotrio jedan sumnjiav pas, a
grlice na vrhu stabla kestena utihnule su. Danan, vidi kako sam se
sprijateljio s njime. Zakljuio sam da je malo nii od mene, a u hodu -
ili kako da to kaem, u skladnosti naina na koji su mu se pri koraku
sputala i podizala ramena - koji je bio najoitija karakteristika tipova
kao to sam ja, nisam primijetio nikakvu slinost sa sobom. Tada me
pitao jesam li to dorukovao, elim li neto pojesti, ponudio me
ajem i rekao da na postaji ima kave.
U pekarnici je kupio dva vrua peciva od lisnatog tijesta, svratio
je u trgovinu ivenim namirnicama, rekao da mu nareu sto grama
ovjeg sira i zamotaju ga u papir. Aneo s plakata u blizini nam je
mahnuo. Uli smo na vrata jednog kafia, naruili dva aja, kroz
stranja vrata izali na terasu s pogledom na postaju i sjeli. Nisam bio
siguran jesu li se grlice smjestile na grane ili na vrh stabla kestena, no
uzdisale su ne marei za nas. Jutro je bilo prohladno i mirno, a s
radija u daljini dopirala je jedva ujna glazba.
Svakoga jutra prije posla popijem aj u jednom od kafia,
rekao je dok je otvarao papir u kojem je bio sir. U proljee je ovdje
lijepo. Lijepo je i zimi. Ujutro volim promatrati snijegom prekrivena
stabla i vrane dok koraaju po snijegu. Onaj veliki kafi Domovina na
trgu ima veliku pe koja dobro grije. Ondje itam novine, i sluam
radio, a katkada samo sjedim. Moj novi ivot je uredan,
discipliniran i precizan. Svakoga jutra malo prije devet sati odlazim iz
kafia i vraam se kui.
U devet kuham kavu, sjedam za stol i poinjem pisati. Ljudima
se ini da je moj posao jednostavan, ali iziskuje pomnju. Svakog dana
iznova prepisujem knjigu i pritom pazim da ne izostavim nijedan
zarez, i da na pogreno mjesto ne napiem nijednu toku ili slovo.
elim da sve bude identino, a to se moe uiniti samo ako
posjedujem jednako nadahnue i elju. Netko moe rei da se moj
posao sastoji od pukog kopiranja, no moj posao je neto posve drugo.
Piem s osjeajem i razumijevanjem, te svaki put svaku reenicu, rije
i slovo napiem kao da sam je osobno ja napisao. To radim od devet
sati do jedan poslijepodne, ne radim nita drugo. Nita me ne moe
odvratiti od posla. Ujutro uglavnom bolje radim.
Nakon ruka izlazim iz kue. U ovome gradiu postoje dva
restorana. Asimov restoran je uvijek pun. Restoran eljeznica je
ozbiljniji i u njemu se prodaju alkoholna pia. Katkada odlazim u
jedan restoran, a katkada u drugi. Ponekad u nekom od kafia
pojedem kruh i sir, a ponekad uope ne izaem iz kue. U podne ne
pijem. Katkada odspavam, i to je sve. Vano je da u pola tri ponovo
sjednem za stol. U pravilu radim do pola sedam ili sedam. Kad dobro
piem, moe se dogoditi da nastavim i nakon toga vremena. Ako se
ovjeku svidi to to je napisao i ako je zadovoljan ivotom, ne smije
propustiti priliku. Mora pisati koliko god moe. ivot je kratak, zna i
sam. Nemoj da ti se aj ohladi.
Nakon cjelodnevnog rada, sa zadovoljstvom pogledam sve to
sam napisao i ponovo izlazim. Uveer dok listam novine ili gledam
televiziju elim biti okruen priljivim ljudima. Prisiljen sam na to
zato to ivim sam i zato to sam odluio da se to nee promijeniti.
Svia mi se vidjeti ljude, avrljati s njima, malo popiti, posluati
pokoju priu, a moda i ispriati koju. Katkada nakon toga odlazim u
kino, gledam neku emisiju na televiziji i naveer kartam u kafiu.
Dogaa se i da se s novinama u ruci rano vratim kui.
Juer sam otiao u cirkus, rekao sam.
Prije mjesec dana doli su ovamo i ostali. Neki ga i dalje
posjeuju.
ena u cirkusu izgleda kao aneo, rekao sam.
Nije ona nikakav aneo. Spava s bogatim mukarcima iz ovoga
gradia. Jesi li me razumio?
Nastupila je tiina. To pitanje, koje se ve danima povlailo na
raznim mjestima, uznemirilo me te me iz udobnog naslonjaa
sainjenog od srdbe, u kojem sam opijeno uivao, vratilo na
neudoban, tvrdi drveni stolac na terasi s pogledom na postaju.
To to pie u knjizi za mene je sada prolost, rekao je.
Ali cijele dane je pie, svejedno sam mu uspio odgovoriti.
Piem za novac, rekao je.
Objasnio mi je ne sramei se, ne osjeajui se nadmono zbog
toga, ve vie kao da se eli ispriati zbog toga to to mora raditi.
Prepisivao je rukom u praznu kolsku biljenicu. Budui da je svakog
dana osam do deset sati provodio radei te da je za sat vremena u
prosjeku mogao napisati tri stranice, jedan primjerak knjige od tristo
stranica s lakoom je mogao napisati u deset dana. Ovdje je bilo ljudi
koji su bili spremni izdvojiti pristojan iznos za takve stvari; istaknuti
pojedinci u gradiu, oni koji su bili odani obiajima, oni kojima je bio
drag, oni koji su cijenili njegov trud, vjeru, predanost i strpljenje, oni
koji su vidjeli druge kako to rade i oni koji su bili sretni zbog injenice
da meu njima spokojno ivi ovjek koji radi tako teak posao.
injenica da je itav ivot posvetio tako skromnom nastojanju -
srameljivo je to rekao - u njegovom se okruenju pretvorila u
svojevrsnu legendu, iako on to nije elio; potovali su ga, i u tome to
je radio - i on je poput mene koristio potapalicu kako da to kaem
- vidjeli neto sveto.
Sve mi je to ispriao zato to sam ga prisilio i postavljao mu
detaljna pitanja. Uope nije volio govoriti o sebi. Nakon to je sa
zahvalnou spomenuo svoje muterije, dobronamjernost
znatieljnika koji su kupovali rukom pisane primjerke knjige i
potovanje koje su mu iskazivali, rekao je:
Ja im pruam uslugu, rekao je. Nudim im neto stvarno.
Knjigu zato piem rukom, u svaku rije uloeni su vjera, krv i trud.
Uzvraaju mi za to iskreno nastojanje. Naposljetku, svaiji je ivot
takav.
Zautjeli smo. Dok smo jeli lisnata peciva i krike sira, shvatio
sam da je njegov ivot odavna postao onakav kakvim treba biti te da
je kao to knjiga kae bio na pravome putu. I on je, poput mene,
nakon potraga, tijekom kojih se susreo sa smru, ljubavi i nesreama i
avanturama, proitao knjigu te je uspio pronai ravnoteu
zahvaljujui kojoj su sve stvari tijekom niza godina ostale
nepromijenjene. Meni to nije polo za rukom. Dok smo paljivo
grickali siri s uitkom ispijali posljednji gutljaj aja s dna alice, osjetio
sam da je svakodnevno ponavljao te sitne pokrete rukama, prstima,
ustima, bradom i glavom. Spokoj sklada koji je pronaao, nepovratno
ga je vezao uz vjenost. Ja sam, pak, znatieljno i sretno njihao noge
pod stolom.
Odjednom sam osjetio kako ljubomora i elja da uinim neto
loe u meni rastu, ali sam zatim primijetio neto jo gore. Da sam tada
izvukao pitolj i pucao u glavu tom ovjeku koji je neprestano piui
dosegao vjeni spokoj, ne bih mu nita uinio. Nastavio bi svoje
putovanje u vremenu koje ne prolazi, pa makar i na jedan posve
drugaiji nain, a moj nemirni duh poput vozaa autobusa koji
zaboravio kamo vozi, grevito se borio kako bi nekamo stigao.
Postavio sam mu puno pitanja. Odgovarao mi je kratko s da,
ne i naravno, tako da sam shvatio da i sam unaprijed znam
odgovore na svoja pitanja. Bio je zadovoljan ivotom, od njega nije
oekivao nita vie. I dalje je volio knjigu i vjerovao joj, ni na koga se
nije ljutio. Shvatio je smisao ivota, ali nije ga mogao objasniti.
Naravno, bio se zaudio kada me ugledao. Nije mislio da ikoga moe
iemu pouiti. Svatko ivi kako mu odgovara i stoga je smatrao da su
svi ivoti isti. Nije volio samou, ali to i nije bilo tako vano; nije volio
ljude. Danan mu se jako svidjela. Da, bio se zaljubio u, nju, ali
kasnije je uspio pobjei. Jako se iznenadio to sam ga naao i elio je
da pozdravim Danan. Pisanje je bilo jedino ime se bavio u ivotu,
ali nije bilo i jedina stvar koja ga usreuje. Znao je da, mora imati
posao kakav imaju svi drugi. Mislio je da bi mu se i drugi poslovi
mogli svidjeti, te da bi i njih mogao raditi da zaradi za ivot. Na
primjer, promatrati svijet i pritom shvaati njegov pravi smisao, vrlo
je zabavna stvar.
Jedna se lokomotiva na postaji okretala. Pogledom smo je pratili
kako prolazi ispred nas, ispuhuje dim, zavija i odzvanja kako kakva
stara, ali i dalje ivahna limena glazba.
Kada je lokomotiva nestala meu stablima badema, u oima tog
ovjeka ije sam srce planirao probuiti metkom, pretpostavljajui da
u s Danan pronai spokoj koji je on dosegao neprestano prepisujui
knjigu, pojavila se tuga. Dok sam s osjeajem bratske povezanosti
promatrao djetinji izraz u njegovim tunim oima, shvatio sam zato
ga je Danan toliko voljela. To mi se uinilo tonim i stvarnim.
Potovao sam Danan zbog ljubavi, ali to potovanje koje je ubrzo
postalo preteko, kao da je, otkotrljavi se u kakvu jamu, uzmaknulo
pred ljubomorom.
Ubojica je rtvu pitao zato je uzeo njegovo ime, Osman, kada je
odluio izgubiti se u zaboravu i doi u taj zabaeni gradi.
Ne znam, odgovorio je lani Osman, ne vidjevi oblake
ljubomore u oima pravog Osmana. Zatim se slatko nasmijeio i
dodao: Kada sam te bio vidio, razveselio sam se. Moda je ba to
razlog.
S panjom koja je nalikovala na potovanje, promatrao je
lokomotivu koja se iza stabala badema vraala po drugim tranicama.
Ubojica se mogao zakleti da je njegova rtva, koja nije odvraala
pogled s lokomotive koja je sjala pod suncem, u tome trenutku
zaboravila na cijeli svijet. Meutim nije bilo tako. Dok je svjee jutro
uzmicalo pred sunanim danom, moj suparnik je rekao:
Prolo je devet sati. Vrijeme je da sjednem za stol. Kamo ti
ide?
Prvi put u ivotu nekoga sam panino i bespomono, ali ne i
nepromiljeno preklinjao, bivajui toga i suvie svjestan: Molim te,
ostanimo jo malo, kako bismo se bolje razumjeli. Iznenadio se, ak
se malo zabrinuo. Shvatio je moju e, ali ne i da u depu imam
pitolj. Tako mi se iskreno nasmijeio da je ravnopravnosti meu
nama, koju sam do sada mogao uspostaviti samo kada bih osjetio
Walthera na boku, u trenutku nestalo. Tako je nesretni putnik koji
nije mogao dospjeti u sredite ivota, ve samo do granica svoje
bijede, poeo panino razmiljati o pitanjima vezanim uz smisao
ivota, ivota, vremena i anela te znaenju knjige, koja e postaviti
mudracu s kojim se ondje susreo.
Pitao sam ga koji je smisao svega toga, a on me pitao na to
mislim kada kaem sve to. Zatim sam ga pitao koje to pitanje nudi
odgovor vezan uz poetke svega, kako bih mu mogao postaviti
upravo to pitanje. Rekao je da moram nai neto to nema ni poetak,
ni kraj. To je ak znailo da ak moda i ne postoji pitanje koje sam
mu mogao postaviti. Ne, nije. U redu, to je postojalo? To je ovisilo o
stavu koji ovjek zauzme. Katkada bi postojala samo tiina, a ovjek bi
od nje nastojao neto uzeti. Katkada bi, pak, ovjek, ujutro u
restoranu avrljao uz aj, promatrao lokomotive i vlakove te sluao
grlice kako gu- guu, ba kao to to smo mi to tada inili. To moda
nije bilo sve, ali sigurno nije bilo nita. Dobro, zar nakon svih
putovanja nije vidio neku novu zemlju? Ako ona i postoji, nalazi se u
tekstu. Zakljuio je da izvan teksta i u ivotu nema smisla traiti ono
to se nalazi u tekstu zato to je svijet u najmanju ruku jednako
beskrajan i besprijekoran kao i tekst.
Zatim sam ga pitao kako je mogue da je knjiga na nas dvojicu
tako utjecala. Odgovorio mi je, rekavi da takvo pitanje moe
postaviti samo onaj na koga knjiga uope nije utjecala. Takvih je puno
na ovome svijetu. Jesam li i ja jedan od njih? Zaboravio sam kakav
sam, zato to sam, preavi sav taj put kako bih osvojio Dananino
srce, pronaao zemlju o kojoj govori knjiga i svoga suparnika, odbacio
sredite svoga bitka. Anele, to ga nisam pitao. Pitao sam ga tko si ti.
"Nikada se nisam susreo s anelom koji se spominje u knjizi.
Moda ga ovjek na samrti moe vidjeti kroz prozor autobusa,
odgovorio je.
Kako se samo lijepo i nemilosrdno smjekao. Namjeravao sam
ga ubiti, ali ne odmah. Morali smo jo razgovarati. Kako bih pronaao
izgubljeno sredite svoga bitka morao sam ga natjerati da govori, ali
bijeda u kojoj sam se naao uope mi nije doputala da mu postavim
potrebna pitanja. Uobiajeno poluoblano istonoanatolsko jutro,
tijekom kojeg je prema vremenskoj prognozi na radiju trebala padati
kia, sjajna svjetla spokojne postaje, dvije kokoi koje su na jednom
kraju perona kljunom odsutno eprkale po zemlji, dva sretna mladia
koja su iz taki uzimali kaete s gaziranim sokovima Budak i odnosili
ih u restoran na postaji i prometnik vlakova s cigaretom u ruci, u
mene su u potpunosti smjestili teinu odmaklog dana, ne ostavivi
mome uskomeanome umu snage da postavi neko dobro pitanje
vezano uz knjigu i ivot.
Dugo smo utjeli. Neprestano sam razmiljao kako da mu
postavim koje pitanje, a on je moda razmiljao kako da se rijei mene
i mojih pitanja. I dalje smo razmiljali. Uslijedio je trenutak katastrofe.
Platio je aj. Zagrlio me i poljubio u obraze. Kako mu je samo bilo
drago to me vidi! Kako sam ga samo mrzio! Ne, volio sam ga. Ne,
zato bih ga volio? Namjeravao sam ga ubiti.
Ali ne sada. Na putu u svoju takorsku rupu, u kojoj e nastaviti
svoju besmislenu rabotu, taj luak proi e pored cirkuskog atora.
Hodat e uz prugu, i preicom doi do cirkusa, a ja u ga ubiti dok
nas promatra onaj Aneo, kojeg je omalovaio.
Pustio sam tog umiljenog ovjeka da ode. Bio sam ljutit na
Danan zato to ga je mogla voljeti, meutim bilo je dovoljno da
izdaleka pogledam njegovu krhku i tunu sjenu, kako bih shvatio da
je imala pravo. Osman, junak ove knjige, nije bio nit neodluan nit
ubog. Duboko u sebi znao je da taj ovjek kojeg eli mrziti, ima pravo
te da ga nee odmah ubiti. Priblino dva sata zamiljeno sam sjedio
na otrcanim stolicama i mahao nogama, pitajui se kakve mi je jo sve
zamke u novom ivotu pripremio striko Rifki.
Malo prije podneva, poput snudenog potencijalnog ubojice,
vratio sam se u svratite Smiraj. Recepcionaru je bilo vrlo drago to e
gost iz Istanbula ostati jo jednu veer te ga je ponudio ajem. Budui
da sam se bojao samoe koja me ekala u sobi, dugo sam sluao
njegove uspomene iz vojske, kada me pitao zato ostajem, rekao sam
mu da moram neto obaviti.
im sam uao u sobu, upalio sam televizor. Crno-bijela sjena na
ekranu s pitoljem u ruci hodala je uz crno-bijeli zid. U trenutku kada
je dola do ugla, pucala je u svoju rtvu. Pitao sam se jesmo li Danan
i ja u autobusu vidjeli obojanu verziju te scene. Sjeo sam na rub
kreveta i strpljivo ekao sljedei prizor ubojstva. Odjednom sam
shvatio da kroz prozor svoje sobe gledam njegov prozor. Sjena je
pisala, a ja nisam mogao razaznati je li to on, meutim pomislio sam
kako ondje spokojno pie, elei me rastuiti. Neko sam vrijeme
sjedio, i zamiljeno gledao televiziju, ali kada sam ustao, zaboravio
sam to sam gledao. U jednom trenutku shvatio sam da opet gledam
prema njegovom prozoru. Stigavi na kraj puta, uivao je u spokoju, a
ja sam se nalazio meu crno-bijelim sjenama koje su pucale jedne na
drugu. Znao je; preao je na drugu stranu i od mene skrivao spoznaje
o novom ivotu, a u meni je samo tinjala nada da u osvojiti Danan.
Zato nam u filmovima nikada ne prikazuju tugu sirotih ubojica
koji u hotelskim sobama uranjaju u svoju bijedu? Da sam ja redatelj, u
filmu bih prikazao krevet iji pokriva je neuredno razbacan, prozore
ija se boja osuila i ispucala, smrdljive zastore, ubojiinu prljavu i
izguvanu koulju, izvrnute depove ljubiastog sakoa po kojima
stalno neto premee, ubojicu kako pogrbljeno sjedi na rubu kreveta i
razmilja bi li masturbiranjem prikratio vrijeme.
Organizirao sam otvorenu sjednicu s glasovima koje sam ve
dugo uo u glavi, vezano uz sljedee teme: Zato se lijepe i osjeajne
ene uvijek zaljube u tune mukarce koji su izgubili kontrolu nad
svojim ivotima? Ako postanem ubojica i ako tragovi toga ina
tijekom cijelog ivota budu vidljivi u mojim oima, hou li izgledati
kao bijedan ili kao tuan mukarac? Moe li me Danan uistinu
voljeti, pa makar me voljela i upola manje od mukarca kojeg u
uskoro ubiti? Bih li poput Mehmeta-Nahita cijeli svoj ivot mogao
posvetiti prepisivanju knjige u biljenicu?
Kada se u naoj ulici sunce vie nije vidjelo te kada su duge
sjene i hladnoa poele etati njome poput kakve podle make, kroz
svoj sam prozor poeo gledati njegov, kao da nikada neu prestati.
Nisam ga vidio, samo sam zamiljao da ga vidim. Ni na trenutak
nisam obratio panju na pokojeg prolaznika na ulici. Promatrao sam
prozor i sobu koja se nalazi iza njega te elio vjerovati da ondje vidim
nekoga.
Ne znam koliko je to trajalo. Jo se nije bilo smrailo, svjetlo u
njegovoj sobi nije se upalilo, a ja sam shvatio da se nalazim na ulici,
ispod prozora njegove sobe i zovem ga. Na prozoru se pojavila neija
sjena te nestala im me ugledala. Uao sam u zgradu. urno se uspeo
stubama. Nisam morao zvoniti, vrata su se otvorila.
Uao sam u stan. Na jednom od stolova bila je rasprostrta zelena
vunena tkanina. Na njoj sam vidio otvorenu biljenicu i knjigu. Ondje
su bile i olovke, gumice, kutija cigareta, mrvice duhana i pepeljara
pored koje su se nalazili runi sat i dezva hladne kave. Te su stvari
bijednika osuenog na to da ivot provede piui, inile sretnim.
Izaao je iz sobe. Bit e da sam se bojao pogledati mu lice pa sam
itao to je napisao u biljenicu. Katkad preskoim zarez, pogreno
napiem pokoje krivo slovo i rije. Tada shvatim da piem bez
dovoljno vjere i osjeaja te prestanem. Ponekad su mi potrebni sati
kako bih mogao nastaviti pisati istim tempom. S obzirom na to da ne
elim napisati ni jednu rije koju iskreno ne osjeam, strpljivo ekam
nadahnue, rekao je.
Sluaj me, ne mogu biti kakav jesam. Ne mogu biti nikakav.
Pomogni mi. Pomogni mi da iz glave izbacim to to pie, tu knjigu i
ovu sobu i spokojno se vratim u svoj stari ivot, rekao sam
hladnokrvno, kao da ne govorim o sebi.
Poput zrelog mukarca koji je imao prilike baciti pogled na
sredite svijeta, rekao je da me razumije. Sigurno je mislio da sve
razumije. Zato sam ga ubio na licu mjesta? Zato to je rekao:
Poimo u restoran eljeznica. Razgovarat emo. Kada smo sjeli u
restoran, rekao je da vlak polazi u 8 i 45. Nakon to me otprati,
namjeravao je otii u kino. To je znailo da me se odavno odluio
rijeiti.
Nakon to sam upoznao Danan, odluio sam prestati drugima
priati o toj knjizi i propagirati je. elio sam ivjeti ivot kakav ive i
drugi. Moj je ivot drugaijim inila knjiga. Sve stvari koje sam
doivio kako bih dospio u svijet o kojem ona govori, koristile su mi.
Meutim Danan je u meni raspalila plam. Rekla je da e me vratiti u
ivot ivota. Na jednom mjestu, postoji vrt koji joj nisam spomenuo i
koji sam skrivao od nje. Toliko je uporno traila da joj dam njegove
kljueve, da sam naposljetku bio prisiljen spomenuti knjigu i dati joj
je. Proitala ju je nekoliko puta. Prevarilo me to to joj je bila predana
i to je arko eljela doi u svijet koji je ondje vidjela. Tako sam na
neko vrijeme zaboravio ono to u knjizi pie i - kako da to kaem -
njezinu unutarnju glazbu. Poput kakve budale, nadao sam se da u tu
glazbu uti na ulici, na udaljenim mjestima, kao to je to bio sluaj
tijekom prvih dana kada sam je proitao. Tada je predloila da knjigu
damo drugima. Uplailo me to to si je odmah proitao i povjerovao u
nju. Hvala Bogu to su pucali na mene, ba kada sam poeo
zaboravljati znaenje knjige.
Naravno, pitao sam ga koje je znaenje knjige.
Dobra knjiga nas podsjea na itav svijet, rekao je. Moda su
sve knjige takve, mora biti tako. Na trenutak je zautio. Ta knjiga je
dijelom neeg to se u njoj ne spominje, ali ono o emu govori jasno
mi daje do znanja da to postoji, rekao je. Shvatio sam da nije
zadovoljan svojim rijeima. Svijet je moda nastao iz tiine ili iz
buke, ali on nije ni buka ni tiina. Kasnije je rekao kako e posljednji
put pokuati to objasniti, jer bih inae mogao pomisliti da govori
gluposti. Dobra knjiga je tekst koji govori o onome to ne postoji i
jednoj vrsti smrti, ali posve je uzaludno izvan nje traiti zemlju koja se
skriva iza njenih rijei. Rekao je da je to primijetio i nauio
neprestano iznova prepisujui knjigu. Nema smisla traiti zemlju i
novi ivot koji se nalazi u njezinom tekstu. S obzirom na to da je
upravo to uinio, zasluio je da ga se kazni. Meutim moj ubojica
bio je nesposoban, samo me ranio u rame. Rekao sam mu da sam s
prozora Takile vidio kada su ga ranili na postaji minibusa.
Tijekom dugih istraivanja, izleta i putovanja autobusom
doznao sam da protiv knjige spremaju urotu, rekao je. ele ubiti
svakoga tko se ozbiljno zanima za tu suludu knjigu. Ne znam tko ni
zato to ini, ali ini se da time eli osnaiti moju odluku da drugima
ne spominjem knjigu. Nikoga ne elim dovesti u nevolju, niti iiji
ivot elim odvesti na pogrean put. Pobjegao sam od Danan. Znao
sam da neemo nai zemlju iz knjige te sam shvatio da e svjetlost
smrti koja prti iz knjige zahvatiti i mene i nju.
Kako bih ga iznenadio i na prepad doao do informacija koje je
skrivao od mene, spomenuo sam striku Rifkija. Rekao sam da je on
pisac te knjige, da sam ga upoznao u djetinjstvu, da sam kao lud itao
stripove koje je crtao, te da sam nakon to sam proitao njegovu
knjigu jo jednom s puno panje proitao te stripove i shvatio da se
on u njima ve bio pozabavio s puno tema.
Je li te to razoaralo?
Ne, rekao sam. Ispriaj mi kako si se naao s njime.
Sve to mi je rekao na logian nain upotpunjavalo je
informacije koje je u svome izvjetaju napisao Serkisof. Djelovao je
kao da se, nakon to je tisuu puta proitao knjigu, prisjea stripova
koje je u djetinjstvu itao. Otiao je u knjinicu, uzeo stripove, oznaio
neke iznenaujue slinosti meu njima i doznao tko je autor. Kada je
prvi put otiao k striki Rifkiju, nije mogao dugo razgovarati s njime
zbog njegove supruge. Tijekom razgovora na vratima koji je striko
Rifki elio prekinuti im je vidio da se nepoznati mladi zanima za
knjigu, na Mehmetovo inzistiranje, rekao je da ga ta tema vie ne
zanima. I moda ba kada se na ulaznim vratima izmeu mladog
oboavatelja i starog pisca trebala odigrati osjeajna scena, umijeala
se supruga strike Rifkija - prekinuo sam ga i rekao sam da se ona
zove teta Ratibe - povukla striku Rifkija u stan i zalupila vratima
uljezu-oboavatelju.
Bio sam nevjerojatno razoaran, rekao je moj neprijatelj, za
kojeg nisam znao bih li ga zvao Mehmet, Nahit ili Osman. Neko sam
vrijeme odlazio u njegovu etvrt i promatrao ga izdaleka. Jednom
drugom prigodom skupio sam hrabrost i opet pozvonio na njegova
vrata.
Striko Rifki ga je tada doekao s vie razumijevanja. Upornome
mladiu rekao je da ga knjiga vie ne zanima, ali da mogu popiti
kavu. Pitao ga kako je doao do te knjige koju je napisao prije puno
godina. Zanimalo ga je zato je pored svih dobrih knjiga koje je
mogao itati, izabrao upravo tu. Pitao ga je to studira, ime se eli
baviti u ivotu itd. Nekoliko sam puta traio da mi otkrije tajnu
skrivenu u knjizi, ali nije me ozbiljno shvatio, rekao je taj ovjek koji
se neko zvao Mehmet. Imao je pravo. Sada znam da nije bilo
nikakve tajne.
Tada to nije znao, pa je nastavio inzistirati. Starac je rekao da je
zbog knjige upao u nevolje te da su ga policija i javni tuitelj ispitivali.
Sve to se dogodilo zato to sam napisao tu knjigu, elei zabaviti
djecu, a moda i pokoju odraslu osobu, rekao je. Kao da to sve nije
bilo dovoljno, striko Rifki eljezniar rekao je i ovo: Naravno da ne
bih pristao na to da mi knjiga koju sam pisao iz zabave, uniti ivot.
Dok je starac prepriavao kako je tuitelju obeao da knjiga vie
nikada nee biti izdana i da e je se odrei, ljutiti Nahit je primijetio
koliko se starac rastuio. Ni kao Nahit, ni kao Mehmet, ve sada kao
Osman, toliko je dobro razumio tu tugu da bi se osjeao posramljeno
svaki put kad se prisjetio svog bezobzirnog ponaanja.
Poput svakog mladia koga je vjera vezala uz knjigu, starog je
pisca optuio za neodgovornost, izdaju, kukaviluk i nepostojanost.
Vikao sam na njega i tresao se od srdbe, a on me razumio i nije se
ak ni ljutio. Striko Rifki je u jednom trenutku ustao. Shvatit ete to
jednog dana, ali tada ete ionako biti prestari za bilo to, rekao je.
Shvatio sam, ali ne znam ima li od toga kakve koristi, rekao je
ovjek kojeg je Danan ludo voljela. Siguran sam da su me luaci,
koji daju ubiti svakoga tko proita knjigu, pratili i zatim ubili starca.
Potencijalni ubojica pitao je potencijalnu rtvu moe li osoba
koja je skrivila neiju smrt ivjeti s tim teretom. rtva je zautjela, a
ubojica se uplaio, vidjevi tugu u rtvinim oima. Polako, kao prava
gospoda, pili su rakiju, a Atatrk s uokvirene fotografije koja je visjela
na zidu, izmeu slika vlakova i umjetnikih fotografija, smjekao se
grupi ljudi koja se u gostionici prepustila piu; osjeajui se sigurno
zato to im je povjerio Republiku.
Pogledao sam na sat. Vlak na koji me elio ukrcati, kretao je tek
za sat vremena i petnaest minuta, a ozraje meu nama upuivalo je
na to da smo iscrpili sve teme za razgovor; kao to to kau u
knjigama, rijei su presuile. Poput pravih, starih prijatelja koji ne
pridaju znaenje tiini koja je nastupila meu njima, dugo smo utjeli,
a ako mene pitate ta tiina je bila smislena koliko i uurbani razgovor.
Pa ipak, bio sam neodluan; nisam znao bih li mu se divio i
oponaao ga ili to prije zavrio svoj posao i otiao po Danan. Na
trenutak sam tom luaku, elei ga iz iste dosade povrijediti, poelio
rei da je osoba koja naruuje ubojstva svih onih koji proitaju knjigu,
bio njegov otac, dr. Narin. Pomislio sam kako za svaki sluaj ne bih
trebao previe pogorati na odnos.
I ba kada sam pomislio da jedva primjetno, ali dovoljno da
osjetim njihovu jeku, ita moje misli, prepriao je autobusnu nesreu
koja mu je pomogla da se rijei ljudi koje je njegov otac poslao da ga
prate. Prvi put se osmjehnuo. Shvatio je da je mladi koji je sjedio
pored njega u autobusu posve prekrivenom bojom, odmah preminuo.
Iz depa tog mladia, koji se zvao Mehmet, izvadio je osobnu
iskaznicu. Kada se autobus zapalio, izaao je. Nakon to se vatra
ugasila, na pamet mu je pala sjajna ideja. U dep jakne preminulog
mladia stavio je svoju osobnu iskaznicu, njegovo tijelo smjestio je u
svoje sjedalo i otrao u novi ivot. Dok je to govorio, u oima mu se
vidjela djeja radost. Naravno, za sebe sam zadrao injenicu da sam
njegovo veselo lice ve bio vidio na fotografijama u muzeju koji je
napravio njegov otac.
Nakon duge tiine, konobaru smo rekli da nam donese punjene
patlidane.
Kako bismo prikratili vrijeme i jo malo razgovarali, razmislili
smo o svojim ivotima. Gledao sam ga u oi, a on je svako malo
pogledavao na sat. Jedan drugome rekli smo: Eto, to je ivot.
Zapravo, sve je vrlo jednostavno. Uskogrudni starac koji je pisao za
asopis eljeznice i mrzio autobuse i autobusne nesree, nadahnut
djejim stripovima koje je crtao, odluio je napisati knjigu. Puno
godina kasnije, dobronamjerni mladii koji su u djetinjstvu itali
njegove stripove, proitali su i knjigu, povjerovali da im se ivot u
potpunosti promijenio i izgubili kontrolu nad vlastitim ivotima.
Kakvu li to aroliju skriva knjiga? Kakva li su to uda mogua u
ivotu? Kako se to dogodilo?
Ponovo sam mu rekao da sam u djetinjstvu upoznao striku
Rifkija.
Iz nekog razloga to mi zvui udno, rekao je.
 Meutim obojica smo znali da u tome nema nita udno. Sve je
to uobiajeno.
U gradiu Viranbagu to je jo i uobiajenije, rekao je moj dragi
prijatelj.
U trenutku kada sam osjetio da e me to podsjetiti na neto,
gledajui ga u oi, paljivo naglasivi svaki od slogova, rekao sam:
Zna, puno sam puta pomislio da ta knjiga govori o meni i pria
moju priu.
Zautjeli smo. uli su se samo tihi, posljednji zvuci due,
gostionice, gradia i svijeta koji umiru u agoniji. Zveket jedaeg
pribora, vijesti na televiziji. Jo dvadeset i pet minuta. Zna, tijekom
svojih putovanja, na dosta mjesta u Anatoliji susreo sam se s
karamelama Novi ivot. U Istanbulu su ih neko davno prodavali, ali
u udaljenim mjestima i dalje ih se moe nai na dnu staklenki i
kutija.
eli ui u sr svega i doznati zato se sve to dogodilo, zar ne?
pitao je moj neprijatelj koji je puno puta imao priliku vidjeti prizore iz
tog drugog svijeta. eli doi do onoga to je izvorno, isto i
neiskvareno, meutim takav poetak ne postoji. Nema smisla traiti
neku rije, klju ili istinu koji su imitacija svih nas.
Anele, na putu prema postaji, pomislio sam da u ga izreetati,
ali ne zato to sam se tako namjeravao dokopati Danan, ve zato to
nije vjerovao u tebe.
Rekao je jo neke sline stvari kako bi prekinuo napuklu tiinu,
ali iz nekog razloga nisam pozorno sluao tog tunog, zgodnog
mukarca.
U djetinjstvu mi se itanje uvijek inilo kao zvanje koje ovjek
stjee u trenutku kada poinje stjecati i sva druga zvanja. Rousseau
koji se izdravao prepisivanjem nota, dobro je znao to znai iznova
pisati ono to su drugi stvorili. Odjednom napukla vie nije bila samo
tiina, ve su i sve druge stvari postale takvima. Netko je ugasio
televizor, i upalio radio na kojem je svirala dirljiva narodna pjesma o
ljubavi i prekidu. Koliko puta u ivotu ovjek tako uiva u obostranoj
utnji? U trenutku kada je od konobara traio raun, nad stol nam se
nadvio nepozvan gost srednjih godina i paljivo me odmjerio. Kada je
uo da se i ja zovem Osman te da smo zajedno bili u vojsci, rekao je:
Ovdje svi puno volimo g. Osmana. Dakle, bili ste u vojsci sa svojim
imenjakom! Zatim mu je paljivo, kao da odaje tajnu, spomenuo
muteriju koja eli kupiti rukom pisan primjerak knjige. Kada sam
primijetio da posrednicima plaa proviziju, posljednji put sam si
dopustio da osjetim iskrenu ljubav prema svome pametnome
prijatelju.
Mislio sam da e prizor rastanka, izuzev pucnja iz moga
Walthera, manje-vie sliiti onome iz zadnjeg nastavka serijala Pertev i
Peter, meutim prevario sam se. Kada u svojoj posljednjoj avanturi
dvojica nerazdvojnih prijatelja shvate da vole istu djevojku predanu
istom idealu, sjednu za stol i prijateljski rijee taj problem. Pertev, koji
je osjeajniji i zatvoreniji, bez rijei prepusti djevojku otvorenijem i
optimistinijem Peteru, zato to zna da e s njime biti sretnija. Uz
uzdahe uplakanih itatelja, meu kojima sam bio i ja, dvojica junaka
rastanu se na eljeznikoj postaji koju se nekada davno zajedno
branili. Meutim meu nama dvojicom nalazio se posrednik koji
nimalo nee mariti za pretjeranu osjeajnost i ispade srdbe.
Nas troje hodali smo bez rijei. Kupio sam kartu i odabrao dva
peciva od lisnatog tijesta. Pertev je rekao da mu odvagnu kilo
poznatog bijelog groa iz Viranbaga. Dok sam ja birao zabavnike
koje u kupiti, on je otiao u zahod oprati groe. Posrednik i ja smo
se pogledali. Vlaku su trebala dva dana da stigne u Istanbul. Kada se
Pertev vratio, prometnik vlakova odlunim i elegantnim pokretom
ruke dao je znak za polazak, i tako me podsjetio na oca. Poljubili smo
se i rastali.
Ono to se dogodilo nakon toga, prikladnije je za trilere koje je
Danan oboavala gledati u autobusu, nego za stripove strike Rifkija.
Pomahnitali mladi, koji je spreman ubiti zbog ljubavi, bacio je
vreicu s mokrim voem i asopise u kut kupea i prije nego to je vlak
ubrzao, iskoio iz vagona na kraj perona. Nakon to se uvjerio da ga
nitko nije vidio, izdaleka je promatrao rtvu i posrednika. Neko su
vrijeme razgovarali, etali po tunim, praznim ulicama i rastali se
ispred pote. Ubojica je vidio da je rtva ula u kino Novi svijet i
zapalila cigaretu. Dok potencijalni ubojica u filmovima pui, nikada
ne znamo o emu razmilja, ve samo vidimo kako baca opuak na
pod, nogom staje na njega, naoko sigurnim koracima odlazi kupiti
kartu za film Beskrajna no te prije nego to ueta u kinodvoranu, ue
u zahod kako bi osigurao put za bijeg.
Ono to je uslijedilo bilo je otrcano ba kao i tiina koja je
obiljeila veer. Izvadio sam svog Walthera, otkoio ga i uao u
kinodvoranu. Moja crna sjena s pitoljem u ruci nala se na platnu, a
na mojoj koulji i ljubiastom sakou poeo se prikazivati film u boji.
Svjetlo projektora zaslijepilo me je, ali je gledalite bilo poprilino
prazno pa sam odmah pronaao svoju rtvu.
ini se da se iznenadio i da nije shvatio. ini se da me nije
prepoznao i da je ekao. Nije se pomaknuo s mjesta. Moete nai
takve kao to sam ja, dati im da proitaju knjigu i tako odvesti njihove
ivote na krivi put, rekao sam sebi u bradu.
Kako bih bio siguran da sam ga ubio, iz neposredne sam mu
blizine ispalio tri metka u prsa i lice koje nisam mogao vidjeti. Nakon
tri glasna hitca, gledateljima koji su sjedili u tami rekao sam: Ubio
sam ovjeka.
Dok sam izlazio iz kinodvorane te promatrao svoju sjenu na
platnu i prizore iz filma Beskrajna no oko nje, netko je povikao:
Operater! Operater!
U prvom autobusu u koji sam se ukrcao na kolodvoru, uz sva
okrutna pitanja koja sam si postavljao, pitao sam se i zato se osobe
koje upravljaju kinoprojektorom i vlakom, u turskom jeziku, nazivaju
istom stranom rijeju{12}.
 14

Promijenio sam dva autobusa, proveo besanu no jednog

ubojice i u napuklom ogledalu u zahodu promatrao svoj lik. Kada bih
rekao da je osoba koju sam vidio u ogledalu bila slinija duhu
ubijenog, nego ubojici, nitko mi ne bi vjerovao. Kako mi je samo taj
unutranji mir, koji je neprestano piui dosegao ubijeni, u tom
zahodu i nemirnom autobusu bio nedostian!
Rano ujutro, prije nego to sam se vratio u konak dr. Narina,
otiao sam brijau koji me oiao i obrijao, ne bih li se pred Danan
mogao pojaviti kao neustraiv i optimistian mladi koji se suoio sa
smru i doivio brojne avanture kako bi mogao zasnovati sretnu
obitelji. Kada sam uao na imanje dr. Narina, pogledao sam prema
prozoru konaka i pomislio da me Danan eka u toplom krevetu.
Srce mi je dva puta glasno zakucalo, a vrabac na jablanu odgovorio je
zacvrkutavi: iv, iv.
Vrata je otvorila Gulizar. Moda uenje na njezinom licu nisam
primijetio zato to sam prije pola dana, usred filma, ubio njezinog
brata. Moda zato nisam primijetio ni da je sumnjiavo podigla obrve
niti sam obratio panju na njezine rijei, ve sam kao da ulazim u
kuu svoga oca, odmah krenuo prema sobi u kojoj sam bio ostavio
bolesnu Danan. elio sam iznenaditi svoju dragu pa sam bez
kucanja otvorio vrata. U trenutku kada sam vidio da su soba i krevet
posve prazni, shvatio sam to mi je Gulizar rekla kada sam uao u
kuu i ono to je i dalje govorila.
 Danan je tri dana leala u vruici. Potom se oporavila, ustala je
iz kreveta, otila do gradia, nazvala majku u Istanbul te se iznenada
odluila vratiti jer nije znala to se sa mnom dogaa.
Kroz prozor prazne sobe gledao sam u stablo murve u
stranjem dvoritu, koje je sjalo na jutarnjem suncu, ali nisam se
mogao suzdrati od toga da se s vremena na vrijeme okrenem i
pogledam prema pomno sloenom krevetu. Primjerak novina Gudul
Postasi, koji je Danan na dolasku u automobilu koristila kao lepezu,
nalazio se na praznom krevetu. Neki glas u meni govorio mi je da
ona ve odavna zna da sam bijedni ubojica, da je zbog toga vie
nikada neu vidjeti, te da sada mogu samo zatvoriti vrata, lei na
krevet na kojem se i dalje osjeao Dananin miris te plakati sve dok
ne zaspim. Jedan drugi glas u meni mu se usprotivio, rekavi da
ubojica mora biti hladnokrvan i da ne smije paniariti; Danan me
sigurno eka u domu svojih roditelja na Niantau. Prije nego to sam
izaao iz sobe, ugledao sam onog podlog komarca na okviru prozora i
zgnjeio ga dlanom. Bio sam siguran da je krv koja se izlila iz
komarevog trbuha i razmazala po liniji ljubavi na mome dlanu, bila
slatka Dananina krv.
Mislio sam da bi zbog budunosti koju sam planirao s Danan,
bilo dobro da vidim dr. Narina prije nego to se iskradem iz tog
konaka u srcu urote protiv Velike urote, i stignem dragoj u Istanbul.
Dr. Narin je sjedio za stolom pod murvom; s velikim tekom jeo je
groe i s knjigom u ruci odmarao umorne oi, promatrajui brda po
kojima smo zajedno etali.
Spokojno, poput dvoje ljudi koji imaju puno vremena,
razgovarali smo o okrutnosti ivota, o tome kako priroda neprimjetno
upravlja ovjekovom sudbinom, o tome kako zbiti koncept, koji
nazivamo vrijeme, u nae due usauje tiinu i spokoj, o tome kako
ljudi koje ne krasi snaga volje i velika odlunost ne mogu uivati ni u
ovim sonim zrnima groa, o visokoj razini svijesti i elji koje su
potrebne na putu do ivotne biti liene svake patvorenosti, te se pitali
je li skromni je, koji ukajui prolazi pored nas, manifestacija
univerzalnog poretka ili pak neke aljive asimetrine sluajnosti.
Nakon to ubije, ovjek sigurno postane zreliji, budui da sam na
svoje veliko uenje, uspio povezati divljenje koje sam nastavio
osjeati prema njemu s osjeajima razumijevanja i tolerancije koji su
poput kakve tajanstvene bolesti najednom izronili iz dubina moje
due. Zato sam mogao odluno odbiti poziv dr. Narina da mu se
pridruim kada poslijepodne bude iao sinu na grob, a da ga ne
povrijedim. Rekao sam mu da sam se protekli tjedan, tijekom kojeg
nisam prestajao raditi, posve iscrpio i da se to prije moram vratiti
kui supruzi, odmoriti se i pribrati, kako bih mogao odluiti hou li
preuzeti veliku odgovornost koju mi je ponudio.
Kada me pitao jesam li imao priliku isprobati njegov poklon,
rekao sam mu da sam vrlo zadovoljan njime. Sjetio sam se sata
Serkisof, koji sam ve dva dana nosio u depu, te sam ga izvadio,
rekao da je to znak potovanja i divljenja koje prema njemu osjea
jedan ozlojeeni prodava sa slomljenim zubom i stavio ga pored
arene posude za groe.
Svi ti ozlojeeni nesretnici, bijednici i slabii! rekao je i
krajikom oka pogledao sat. Strastveno se veu za one koji im poput
mene ulijevaju nadu u pravian svijet, samo kako bi mogli ivjeti
ivote na kakve su naviknuti i zadrati svoje drage predmete. Koliko
su samo okrutne strane sile koje ele unititi nae ivote i izbrisati
naa sjeanja! Kada se vrati u Istanbul, razmisli o onome to moe
uiniti za njihove tune ivote, prije nego to donese odluku.
Na trenutak sam pomislio da u u Istanbulu odmah nai
Danan, i uvjeriti je da se vratimo u konak, koji se nalazio u srcu
urote protiv Velike urote, gdje emo ivjeti sretno do kraja ivota.
Prije nego se vrati svojoj ljupkoj eni, rijei se tog ljubiastog
sakoa u kojem izgleda kao ubojica, a ne junak, rekao je jezikom
karakteristinim za prijevode francuskih romana.
Odmah sam se vratio autobusom u Istanbul. Uz zvuke jutarnjeg
poziva na molitvu, majka je otvorila vrata, a ja joj nisam rekao da sam
tragao za obeanom zemljom, niti sam spomenuo anela.
Nemoj vie nikada tako ostaviti majku i otii, rekla je, upalila
plinsku grijalicu i poela puniti kadu toplom vodom.
 Ba kao nekada, dorukovali smo bez rijei. Shvatio sam da
majka, poput mnogih drugih majki iji su se sinovi upetljali u politiku
i fundamentalistika vjerska strujanja, uti, mislei da su me privukle
sile mranih ideologija ove zemlje, te da bih joj, ako me ita pita,
mogao rei neto to e je uasnuti. Kada se majina brza, laka i
okretna ruka zaustavila pored dema od brusnice, vidio sam pjege na
njoj i pomislio da sam se vratio u svoj stari ivot. Zar je ivot mogao
nastaviti tei kao da se nita nije dogodilo?
Nakon to smo dorukovali, sjeo sam za svoj stol i dugo gledao
u knjigu koja je i dalje stajala na mjestu gdje sam je ostavio. Meutim
to to sam radio ne bi se moglo nazvati itanjem, prije svojevrsnim
prizivanjem sjeanja i patnjom.
U trenutku kada sam izlazio iz kue i kretao u potragu za
Danan, majka me presrela i rekla: Obeaj mi da e se vratiti prije
veeri.
Vratio sam se prije veeri. Svaki put kada bih tijekom naredna
dva mjeseca izlazio iz kue, obeao bih da u se vratiti, ali Danan
nigdje nisam mogao nai. Otiao sam na Nianta, hodao ulicama,
ekao ispred njihovih vrata, zvonio, prelazio preko mostova,
ukrcavao se na trajekte, odlazio u kino, telefonirao, ali nita nisam
doznao. Uvjerio sam samog sebe da e se pojaviti na hodniku
Takile, kada krajem listopada ponu predavanja, ali nije. Provodio
sam dane hodajui po hodnicima Takile, a katkad bih izjurio iz
predavaonice zato to mi se uinilo da je sjena slina njenoj prola
kraj prozora koji gleda na hodnik, te uao u neku od predavaonica s
pogledom na park ili postaju minibusa i zamiljeno promatrao
prolaznike na cesti i nogostupu.
U jedan od onih dana kada su pei i grijalice poele gorjeti,
osmislio sam plan koji mi se uinio inteligentnim, pozvonio sam na
vrata roditeljskog doma svoje izgubljene kolegice s fakulteta, te se
osramotio, rekavi glupost koju sam bio isplanirao do najsitnijeg
detalja. Ne samo da mi nisu rekli gdje se Danan nalazi, nego mi nisu
dali ni informaciju koja bi me uputila na mjesto gdje bih to mogao
doznati. Pa ipak, tijekom tog drugog posjeta njihovu domu, dok je u
nedjeljno poslijepodne televizor u boji bujao prizorima mirne
nogometne utakmice, shvatio sam da znaju puno vie no to su mi
rekli, jer ih nije zanimalo zato je traim te zato to nita nisu pokuali
doznati od mene. Njezine roake, ije brojeve sam naao u
telefonskom imeniku, nisam uspio navesti da mi kau gdje je. Jedini
zakljuak do kojeg sam mogao doi na temelju telefonskih razgovora
sa svim tim loe raspoloenim strievima, znatieljnim strinama,
opreznim slukinjama te cininim neakinjama i neacima, bio je da
Danan u Takili studira arhitekturu.
Njezini kolege sa studija arhitekture odavno su povjerovali u
prie koje su sami izmiljali o Danan i Mehmhetu, za kojeg su uli da
je prije nekoliko mjeseci ubijen u blizini postaje minbusa. uo sam
one koji su priali da je ubijen u hotelu u kojem je radio, tijekom
obrauna preprodavaa heroina, i one koji su kroz apat govorili da je
bio rtva vjerskih fanatika. Neki su priali da je obitelj poslala Danan
na studij nekamo u Europu, to uini svaka dobrostojea obitelj ija
kerka se zaljubi u loeg mladia, no mala istraga koju sam proveo u
referadi pokazala je da to nije istina.
Detalje svojih drugih istraga, koje su trajale mjesecima i
godinama, hladnokrvne kalkulacije koje dolikuju ubojici i boje koje
podsjeaju na snove nesretnika, najbolje da ni ne spominjem. Danan
jednostavno nije bilo, nisam uo nikakvu vijest o njoj, niti sam joj
mogao ui u trag. Pohaao sam kolegije koje sam tijekom proteklog
semestra propustio i nakon toga odsluao cijeli sljedei semestar.
Nisam zvao dr. Narina i njegove ljude, niti su oni zvali mene. Nisam
znao jesu li nastavili ubijati. Otkako je nestala Danan i oni su nestali
iz mojih matanja i nonih mora. Dolo je ljeto, najesen je poela nova
akademska godina, zavrio sam je. Zavrio sam su i sljedeu, te otiao
u vojsku.
Dva mjeseca prije zavretka vojnog roka, primio sam vijest da
mi je umrla majka. Dobio sam dopust i stigao u Istanbul na majin
pogreb. Nakon to sam proveo veer s prijateljima, vratio sam se kui,
i prepao se osjetivi prazninu i tiinu u sobama. Dok sam gledao tave
i dezve objeene na zidu u kuhinji, zauo sam meni dobro znane,
tune jecaje i sjetne uzdahe hladnjaka. Ostao sam posve sam. Legao
sam na majin krevet i malo plakao, upalio televizor te poput majke
sjeo pred njega i dugo gledao televiziju, osjeajui pritom da sam
uinio sve to sam mogao te svojevrstan uitak zbog postojanja. Prije
poinka izvadio sam knjigu s mjesta na koje sam je spremio, stavio je
na stol i poeo itati, nadajui se da e na mene ostaviti isti dojam kao
i prvog dana kada sam je itao. Iako nisam povjerovao da svjetlost
prti po mome licu niti da se moje tijelo otrgnulo i udaljilo od stola i
stolca, osjeao sam unutranji mir.
Tako sam poeo itati knjigu iznova i iznova, meutim svaki put
kada bih je itao, vie ne bih pomislio da je odnekud zapuhao snaan
vjetar na ijim je krilima moj ivot poletio k nekoj nepoznatoj zemlji.
Nastojao sam shvatiti skrivenu geometriju i smisao jedne odavno
zavrene prie koju nisam shvaao dok sam je ivio. Razumijete, zar
ne? Ostario sam i prije no to sam odsluio vojsku.
I drugim knjigama sam se posvetio na isti nain. Nisam ih itao
kako bih rasplamsao elju za jednom drugom duom koju bih u
predveerje osjetio duboko u sebi, i sreu proizalu iz toga to se
mogu pridruiti skrivenom veselju na onom drugom nevidljivom licu
ili - ni sam ne znam - kako bih mogao potrati u novi ivot u kojem u
moda sresti Danan, ve kako bih se s mudrou, trezveno i kao
gospodin mogao suoiti s onim to sam doivio i injenicom da mi
Danan neopisivo nedostaje. Prestao sam se ak i nadati da e mi
Aneo koji ispunjava elje, za utjehu moi dati luster sa sedam
krakova, koji bismo Danan i ja mogli objesiti u zajednikom domu.
Kada bih u sitne sate digao glavu s jedne od knjiga koju sam sa
zadovoljstvom itao, osjeajui pritom svojevrsnu duevnu
uravnoteenost, postao bih svjestan potpune tiine u svojoj etvrti te
bih odjednom vidio prizor u kojem tijekom jednog od onih putovanja
autobusom, za koja sam mislio da nikada nee zavriti, Danan spava
tik do mene.
Na jednom od tih putovanja, koje bi svaki put kada bih ih se
sjetio, poput snova o raju oivjelo pred mojim oima u svoj raskoi
svojih boja, vidio sam da su Dananino elo i sljepoonice obliveni
znojem, zbog grijalice u autobusu koja se neoekivano zagrijala, te da
joj se kosa sljepila. Dok sam rupiem s tradicionalnim motivima, koji
sam kupio u Kutahiji, paljivo brisao kapi znoja s njezinog ela, u
emu su mi pomogla i ljubiasta svjetla sa benzinske crpke koja su nas
u jednom trenutku obasjala, na licu svoje usnule drage, primijetio sam
sreu i uenje. Kasnije u restoranu, dok je u pamunoj haljini
domaeg proizvoaa Sumerbank, posve mokroj od znoja, ispijala
alicu za alicom aja, Danan se oraspoloila i sa smijekom mi rekla
da je isprva sanjala kako ju otac ljubi u elo, ali ubrzo je shvatila da je
ne ljubi otac, nego glasnik iz zemlje sainjene od svjetlosti. Nakon to
bi se nasmijeila, esto bi laganim pokretima ruke stavila kosu iza
uiju, a svaki put kada bi to uinila, jedan dio moga uma, srca i due
otopio bi se i nestao u mranoj noi.
ini mi se da mogu vidjeti kako se neki od itatelja, koji su
shvatili da se nastojim snai s onim to je nakon tih noi ostalo od
moje due, uma i srca, raalostili i namrtili. Strpljivi itatelju,
suosjeajni itatelju, osjeajni itatelju, plai zbog mene ako moe, ali
nemoj zaboraviti da je osoba zbog koje lije suze ubojica. Ne, ako se
mogu nabrojati razlozi zbog kojih bismo mogli suosjeati s obinim
ubojicom, imati razumijevanja za njega ili ga voljeti, ba kao to u
zakonu za takve postoje olakotne okolnosti, elim da i oni budu dio
ove knjige u koju sam se poprilino umijeao:
Iako sam se kasnije oenio, znao sam da e sve to budem radio
do kraja ivota, koji mi se nije inio vrlo daleko, manje ili vie imati
veze s Danan. Prije nego to sam se oenio, te godinama nakon to
se u stan koji sam naslijedio od oca nakon to se majka preselila,
doselila nevjesta, odlazio sam na duga putovanja autobusom, nadajui
se da u sresti Danan. Na tim sam putovanjima tijekom godina
utvrdio da autobusi polako postaju sve vei i vei, da se njima ire
mirisi antiseptika, da se vrata bez zvuka otvaraju i zatvaraju pritiskom
na prekida jer su opremljeni automatskim i hidraulikim sustavima,
da su se vozai rijeili svojih blijedih sakoa i znojnih koulja te da sada
nose pilotsku odjeu s epoletama na ramenima, da su se osorni
kondukteri upristojili i poeli se svakodnevno brijati, da su odmorita
postala osvjetljenija i ivlja, no da su se pretvorila u stereotipna
mjesta, te da su ceste postale ire, ali nisam sreo Danan, niti sam
naiao na neki njezin trag. Mislio sam da bi to bilo i previe. to sve
ne bih bio dao samo da mogu jo jednom doivjeti neku od stvari iz
sjajnih veeri koje smo proveli zajedno, gospou s kojom smo na
jednom kolodvoru razgovarali, drei alice aja u rukama ili ak
traak svjetla koji je obasjavao njezino lice i reflektirao se na mome, te
da pomou snage te svjetlosti osjetim njezinu prisutnost! Meutim
inilo mi se da nas poput tih novih cesta okruenih prometnim
znakovima, semaforima koji se pale i gase te nemilosrdnim
reklamnim panoima, iji je svjei asfalt prekrio sjeanja iz djetinjstva,
sve stvari uurbano nastoje baciti u zaborav.
Nakon jednog od depresivnih putovanja doznao sam da se
Danan udala i otila iz zemlje. Va junak, suprug, otac dvoje djece,
dobar obiteljski ovjek i ubojica, s umornim pogledom na licu i srcem
punim sumornih oblaka, stajao je u guvi na trajektu za Kadikoj,
kojim se uveer vraao kui s radnog mjesta u Gradskom uredu za
strategijsko planiranje, drei u ruci aktovku u kojoj su se nalazile
okoladice okomel za njegovu djecu te sreo kolegicu s fakulteta. I
Danan, rekla je ta brbljivica, nakon to je nabrojala sve nae
kolegice koje su se udale. Udala se za lijenika iz Samsuna i odselila
u Njemaku. Nisam elio uti jo gore vijesti pa sam okrenuo glavu i
kroz prozor trajekta promatrao maglu kako se sputa nad Istanbul i
Bospor, to je u predveerje rijedak prizor. Je li to magla? pitao se
ubojica. Ili tiina moje nesretne due?
Nisam je morao dugo ispitivati kako bih uo da je Dananin
suprug onaj zgodni doktor irokih ramena iz dravne bolnice, koji je
proitao knjigu te, usvojivi je na jedan zdrav i razuman nain, ivio
sretno i spokojno. Neko sam vrijeme pio kako me moje okrutno
pamenje ne bi neprestano podsjealo na tune detalje mukog
razgovora vezanog uz smisao ivota i knjige, koji smo prije puno
godina vodili u njegovoj sobi u bolnici, no to mi nije puno pomoglo.
Nakon to bi u stanu zavladao mir, te kada bi jo samo mali
vatrogasni kamion moje keri, kojem su oba kotaa otpala, i njezin
plavi medvjedi, koji je dubei na glavi gledao ugaeni televizor,
podsjeali na dnevnu strku, s aom rakije u ruci, koju sam paljivo
natoio u kuhinji, uljudno bih sjeo pored medvjedia, upalio televizor,
stiao zvuk, odluio se za niz prizora koji nisu bili previe banalni, i s
glavom u oblacima gledao televiziju, nastojei razabrati boju oblaka
oko svoje glave.
Ne saalijevaj se! Nemoj vjerovati da su tvoja osobnost i
postojanje jedinstveni. Nemoj se aliti, govorei da nitko ne cijeni
tvoju snanu ljubav. Znate, jednom sam proitao knjigu, zaljubio se, i
doivio neto posebno. Nisu me razumjeli... ve su nestali... Pitam se
to li sada rade... Danan je u Njemakoj... ivi u Bahnhofstrasse.
Pitam se kako je? Udala se za doktora... Nemoj misliti na to... Zgodni i
tupavi doktor tijekom itanja uvijek je podcrtavao reenice... Nemoj
misliti na to... Uveer se vraa kui, a Danan ga doekuje na
vratima.. . Imaju lijepu kuu, dobar auto i dvoje djece... Nemoj misliti
na to... Suprug je glupav... Zamiljam da me Gradsko istrano
povjerenstvo alje u Njemaku. Susreemo se pred konzulatom...
Zdravo... Jesi li sretna?... Puno sam te volio... Sada?... I sada te puno
volim... Sve u ostaviti i ostati u Njemakoj ... Puno te volim... zbog
tebe sam postao ubojica... Nemoj me odbiti... Stvarno si lijepa...
Nemoj misliti na to... Nitko te ne voli kao ja. Sjea li se da smo se
jednom, kada je pukla guma na autobusu, susreli s pijanom
svadbenom povorkom?... Nemoj misliti na to...
Katkada bih pio dok ne zaspim, a kada bih se satima kasnije
probudio i sjeo na kau, zaudio bih se, vidjevi da plavi medvjedi
normalno sjedi pred televizorom. U kojem sam ga trenutku slabosti
posjeo na naslonja? Katkada bih, pak, zamiljeno gledao spotove
nekih stranih pjesama, i sjetio se da sam jednu od njih bio uo kada
sam na sjedalu autobusa osjetio da smo se Danan i ja lagano naslonili
jedno na drugo, te dok sam osjeao toplinu njezinih krhkih ramena
na svome ramenu: pogledaj kako sada plaem, dok zvuke glazbe koju
smo jednom prilikom zajedno sluali, prati arena slika na televizoru.
Jednom sam prilikom uo da ker kalje u sobi te sam je, prije nego
to je to ula njezina majka, uzeo u naruje i odnio u dnevnu sobu.
Dok je gledala boje na ekranu, s divljenjem sam prouavao njezine
male, ali iznenaujue detaljno oblikovane, prste i nokte koji su
izgledali kao besprijekorna minijaturna imitacija ruku odrasle osobe
te se zamislio nad knjigom to ivot se zove.
ovjek je paf, rekla je malena.
Zabrinuto smo gledali oajan izraz mukareva lica, koji je
nakon to su ga dobro pretukli, obliven krvlju pao na tlo i iji je ivot
bio paf.
Neka osjeajni itatelji koji prate moje pustolovine ne misle da
sam sa se zapustio, vidjevi da je i moj ivot odavno bio paf i da se
u sitne sate odajem piu. Poput veine mukaraca koji ive u ovom
dijelu svijeta i ja sam s trideset pet godina izgledao kao da mi je
etrdeset, ali ipak sam se uspio pribrati i itanjem dovesti misli u red.
Puno sam itao, ali ne samo knjigu koja je potpuno promijenila
moj ivot, nego i druge. Meutim dok sam itao nikada nisam
pokuao dati dubok smisao svome tunom ivotu, tragati za utjehom,
ni u tuzi tragati za neim lijepim i vrijednim potovanja. to bi osim
divljenja i ljubavi ovjek mogao osjeati prema ehovu, tom
skromnom i talentiranom Rusu koji je bolovao od tuberkuloze? alim
meutim one itatelje koji svoje uzalud protraene, tune ivote
promatraju kroz prizmu estetike ehovljevske osjeajnosti te se
ponosni zbog svoje bijede osjeaju lijepo i uzvieno, a mrzim pisce
pametnjakovie koji naprave karijeru od udovoljavanja itateljevoj
potrebi za utjehom. To je razlog zato puno modernih romana i pria
nisam proitao do kraja. Ah, tuni ovjek koji razgovara s konjem
kako se ne bi osjeao usamljeno. Siroti besposleni plemi poklanja
svoju ljubav cvijeu u tegli, koje zaljeva s vremena na vrijeme. Ah,
osjetljivi ovjek koji sjedi meu starim namjetajem i eka, na primjer,
pismo, staru ljubav ili bezobzirnu ker koja nikada nee doi. Pisci
koji nam u drugim podnebljima predstavljaju grube imitacije
ehovljevih likova, koji neprestano izlau svoju bol i rane, zapravo
uglas ele poruiti ovo: pogledajte nas, nau tugu i patnju. Pogledajte
koliko smo osjetljivi, profinjeni i posebni. Patnja nas je uinila
osjeajnijima i profinjenijima od vas. I vi elite biti poput nas. Svoju
bijedu elite pretvoriti u pobjedu ili ak u osjeaj nadmoi, zar ne?
Ako je tako, vjerujte nam kada kaemo da je naa patnja ugodnija od
uobiajenih ivotnih uitaka.
itatelju, zato ne vjeruj meni koji nisam puno osjetljiviji od tebe,
mojoj boli i okrutnoj prii koju pripovijedam, ve vjeruj u to da je
svijet okrutan. Roman, ta nova igraka i najvei izum zapadne
civilizacije, ionako nema veze s naom kulturom. Razlog zato itajui
ove retke uje moj strogi glas, nije taj to govorim iz perspektive koja
je zatrovana knjigama i banalizirana nezgrapnim mislima, nego to to
jo uvijek nisam shvatio kako u koristiti tu stranu igraku.
elim rei ovo: neprestano sam itao kako bih zaboravio
Danan, shvatio sve to mi se dogodilo, bio u stanju matati o bojama
novoga ivota do kojeg nisam uspio doi, te ugodno i na pametan
nain - ne bi se moglo rei da je svaki put bilo na pametan nain -
proveo vrijeme, i naposljetku se pretvorio u svojevrsnog knjikog
moljca. Ali, nikada se nisam zanosio intelektualnim tenjama i to je
jo vanije, nikada nisam omalovaavao one koji su se njima zanosili.
Volio sam itati knjige, na isti nain na koji sam volio odlaziti u kino
te listati novine i asopise. Nisam to inio oekujui da u od toga
imati neku korist i neto postii niti kako bih se smatrao monijim,
uenijim i mudrijim od drugih. ak bih mogao rei da me neprestano
itanje nauilo svojevrsnoj skromnosti. Volio sam itati knjige, ali
nisam volio razgovarati o njima; kasnije sam doznao da to nije volio
ni striko Rifki. Ako je itanje u meni stvaralo poriv za razgovorom, taj
bi razgovor u mojoj glavi vodile knjige. Katkada bih uo kako se
knjige, koje sam u to vrijeme itao jednu za drugom, doaptavaju,
osjetio kako se moj um pretvara u prostor za orkestar iz kojeg dopiru
zvuci brojnih instrumenata i shvatio da ta glazba u mojoj glavi ini
ivot podnoljivim.
Na primjer, dok sam u onoj privlanoj i bolnoj tiini, koja
nastupi nakon to kerka i supruga zaspu, odsutno gledao
kaleidoskopske boje na ekranu televizora te razmiljao o Danan,
knjizi koja nas je spojila, anelu, nesrei i vremenu, palo mi je na
pamet da bih od svega to mi je ta glazba aputala o ljubavi, mogao
sastaviti antologiju. Budui da mi je u mladosti ivot upropastila
ljubav - itatelju, vidi da sam dovoljno priseban da ne tvrdim kako je
za to kriva knjiga - sve to je u novinama, knjigama, asopisima,
romanima, kolumnama, na radiju, televiziji i reklamama reeno o
ljubavi, zauvijek je ostalo u mojoj glavi.
TO JE LJUBAV?
Ljubav je predaja. Ljubav je razlog za ljubav. Ljubav je
razumijevanje. Ljubav je glazba. Ljubav i plemenito srce su jedno.
Ljubav je poezija tuge. Ljubav je prizor koji osjetljiva dua vidi u
zrcalu. Ljubav je prolazna. Ljubav nije kajanje. Ljubav je proces
kristalizacije. Ljubav je davanje. Ljubav je kada s nekim podijelite
vakau gumu. Ljubav je nejasna. Ljubav je isprazna rije. Ljubav je
sjedinjenje s Bogom. Ljubav je susret s anelom. Ljubav je rijeka suza.
Ljubav je ekanje da telefon zazvoni. Ljubav je cijeli svijet. Ljubav je
dranje za ruke u kinu. Ljubav je pijanstvo. Ljubav je udovite.
Ljubav je sljepoa. Ljubav je sluati svoje srce. Ljubav je sveta tiina.
Ljubav je tema pjesama. Ljubav je dobra za kou.
Ove sam bisere usvojio ne prepustivi se slijepom vjerovanju, no
nije me obuzeo cinizam koji bi moju duu ostavio bez krova nad
glavom. Upravo tako gledam i televiziju; znajui da sam obmanut, i
elei biti obmanut kada nisam obmanut. Na temelju svoga
ogranienog, ali intenzivnog iskustva dodajem svoja razmiljanja o
ljubavi:
Ljubav je enja da nekoga vrsto zagrlimo i budemo s njime na
istome mjestu. elja da, grlei se, zaboravimo na cijeli svijet.
ovjekova enja da svojoj dui nae utoite.
Vidite da nisam rekao nita novo. Ali ipak sam neto rekao! Vie
ne marim za to jesam li rekao neto novo. Za razliku od onog to
misle neke pretenciozne budale, ak je bolje rei i rije-dvije nego
utjeti. Pobogu, kakva je korist od toga da u tiini i bez rijei
promatramo kako ivot, poput nemilosrdnog vlaka koji se sporo
kree, melje nae tijelo i duu? Znao sam jednog ovjeka svojih
godina koji je ukazivao na to da je takva tiina bolja od borbe sa svim
zlom koje nas gui i mrcvari. Rekao sam da je ukazivao, jer to nikada
nije rekao, ve je sjedio za stolom od jutra do mraka i u biljenicu tiho
i posluno zapisivao tue rijei. Katkada bih zamiljao da nije umro,
nego da i dalje pie te bih se uplaio da bi njegova tiina u meni
mogla narasti i poprimiti razmjere uasa od kojeg se die kosa na
glavi.
Pucao sam mu u lice i prsa, no pitam se jesam li ga uistinu ubio.
Ispucao sam samo tri metka i to u mraku kinodvorane dok mi je
svjetlost projektora udarala u lice.
U trenutcima kada bih povjerovao da nije umro, zamiljao bih
kako u svojoj sobi i dalje prepisuje reenice iz knjige. Kako li je samo
ta pomisao bila nepodnoljiva! Dok sam ja pokuavao stvoriti svijet u
kojem bih se tjeio svojom enom, slatkom keri, televizorom,
novinama, knjigama, poslom, uredskim kolegama, ogovaranjima,
kavama i cigaretama, to je posve razumljivo, i titio se, okruujui se
opipljivim predmetima, on se mogao odluno predati tiini. Kada bih
usred noi pomislio na tiinu kojoj se s vjerom i poniznou prepustio
i kada bih pred oima oivio prizor u kojem prepisuje knjigu, osjetio
bih da knjiga poinje razgovarati s njime dok on strpljivo radi uvijek
istu stvar. Tajne kojima nisam mogao pristupiti, ali to sm putem
ljubavi i nadanja intuitivno osjeao, poivale su u tami i tiini. Tada
bih mislio da e se pravi apat duboke noi, koji nekome poput mene
nije dostupan, uti dok god ovjek kojeg Danan voli, pie.
 15

Jedne sam veeri toliko jako poelio uti taj apat da sam ugasio
televizor i tiho uzeo knjigu koja se nalazila tik do kreveta, pritom ne
probudivi suprugu koja je rano zaspala. Sjeo sam za stol za kojim
smo uvijek veerali i gledali televiziju, te sam iznova poeo itati
voen jednom novom eljom. Tako sam se sjetio da sam je prvi put
proitao u sobi u kojoj sada spava moja ki. Toliko sam jako elio da
ista svjetlost iz knjige okupa moje lice, da je matanje o novome
svijetu u meni oivjelo. Osjetio sam neko pomicanje i uurbanost koji
e mi otkriti tajnu apta to vodi u srce knjige.
Kao i one veeri kada sam je prvi put proitao, naao sam se na
ulici. U jesenjoj veeri mrane ulice bile su mokre, a na nogostupima
tek pokoji prolaznik na povratku kui. Kada sam doao na trg kod
postaje u Erenkoju, ugledao sam dobro mi znane izloge malih
trgovina mjeovitom robom, otrcane kamione, stari plastificirani
stolnjak koji je vlasnik voarnice rasprostro kako bi prekrio sanduke s
naranama i jabukama na nogostupu, plavu svjetlost to je dopirala iz
mesnice i veliku staru grijalicu u ljekarni. Sve je bilo na svome mjestu.
Nekoliko je mladia gledalo televiziju u kafiu u kojem sam se
tijekom studentskih dana viao s prijateljima iz etvrti. Hodao sam
ulicom i kroz poluotvorene zastore u dnevnim sobama obitelji koje jo
nisu bile zaspale vidio kako svijetlost s tv ekrana, koja je bila as
plava, as zelena a potom crvena, obasjava emprese, mokre stupove
uline rasvjete i metalne ograde balkona.
 Hodao sam tako, promatrajui svjetlost tv ekrana kroz
poluotvorene zastore, zaustavio se pred zgradom u kojoj je ivio
striko Rifki, i dugo gledao u prozor na drugom katu. Na trenutak sam
se osjetio slobodno, kao kad bih se s Danan na nasumce odabranom
mjestu iskrcao iz autobusa u koji smo se nasumce bili ukrcali. Kroz
razmaknute zastore mogao sam vidjeti sobu koju je obasjavala
svjetlost s televizora, ali ne i udovicu strike Rifkija koju sam mogao
zamisliti kako sjedi u naslonjau. Ovisno o prizoru na ekranu, soba je
na trenutke bila arko crvena, a na trenutke obasjana utom bojom
smrti. Pomislio sam da tajna knjige i ivota poiva ondje, u toj sobi.
Odluno sam se popeo na zid koji je odvajao nogostup od
dvorita zgrade. Ugledao sam glavu tete Ratibe i televizor koji je
gledala. Sjedila je napola okrenuta prema naslonjau pokojnog
supruga te je, ba kao to bi to inila moja majka, pognula glavu, ali
za razliku od nje nije plela, ve puila. Dugo sam je gledao i sjetio se
dvojice koji su se prije mene uspeli na taj zidi kako bi provirili kroz
prozor njihova stana.
Pritisnuo sam jednu od tipki na ulazu u zgradu: Rifki Hat.
Ubrzo nakon toga prozor na drugome katu otvorio se, ena je
provirila i pitala:
Tko je?
Teta Ratibe, ja sam, rekao sam i povukao se nekoliko koraka
unatrag, prema mjestu koje je osvjetljavala ulina svjetiljka, kako bi
me mogla vidjeti.
Osman, sin gospodina Akifa, eljezniara.
Osmane! rekla je, pritisnula tipku i otvorila ulazna vrata. Sa
smijekom me doekala i poljubila u obraze. Hajde, spusti glavu,
rekla je te mi je, nakon to sam se sagnuo, s previe ara pomirisala
kosu i poljubila me, ba kao to je to inila dok sam bio dijete.
Ta gesta me podsjetila na tugu koju je itavog ivota dijelila sa
strikom Rifkijem; nisu imali djece, a kasnije sam se sjetio da se, otkako
je prije sedam godina umrla moja majka, nitko prema meni nije
ponaao kao da sam dijete. Najednom sam se osjetio toliko spokojno
da sam joj poelio rei neto prije nego to me ita pita.
 Teta Ratibe, hodao sam ulicom, vidio svjetlo i poelio vas doi
pozdraviti, iako je ovako kasno.
Ba dobro da si doao, rekla je. Sjedni ovamo, pred televizor.
Nou ne mogu spavati pa gledam ovo. Vidi li ovu enu za pisaim
strojem? Prava je zmija. Loe stvari zadesile su naeg junaka,
policajca. Ovi ljudi ele dii u zrak itav grad... Jesi li za aj?
Meutim nije odmah otila kuhati aj. Neko smo vrijeme
zajedno gledali televiziju. Vidi ovu besramnicu, rekla je i pokazala
ameriku ljepoticu u crvenoj odjei na ekranu. Ljepotica je svukla dio
odjee i dugo se ljubila s nekim mukarcem, a kasnije smo ih kroz
oblak dima, koji smo teta Ratibe i ja proizveli, promatrali kako vode
ljubav. U trenutku je nestala s ekrana, kao i brojni automobili,
mostovi, pitolji, noi, policajci i druge ljepotice. Nisam se sjeao
jesmo li Danan i ja zajedno gledali taj film, ali osjeao sam da me
sjeanja na sve filmove koje smo zajedno pogledali bole.
Kada je teta Ratibe otila u kuhinju po aj, shvatio sam da u toj
kui moram nai ono to e mi pomoi da otkrijem tajnu knjige i svog
tunog ivota, kako bih se spasio od boli i malo odahnuo. Je li
kanarinac koji je drijemao u krletci u kutu bio isti onaj kanarinac koji
je nervozno skakao gore dolje dok me u djetinjstvu striko Rifki
zabavljao u toj sobi ili je novi, kupljen nakon to su prvi i drugi
uginuli? I stare, paljivo uokvirene slike vagona i lokomotiva nalazile
su se na svome mjestu na zidu, no kako sam ih u djetinjstvu uvijek
viao na radosnom dnevnom svijetlu dok sam sluao ale strike
Rifkija i trudio se rijeiti njegove zagonetke, rastuio sam se kada sam
na svjetlosti to je dopirala s televizora vidio da su ova umorna, stara
prometala, od kojih je veina izala iz uporabe, zaboravljena i da se
na njima skupila praina. U jednoj polovici komode s vitrinom nalazio
se komplet aica za liker i pola boce likera od maline, a pored njih,
izmeu eljezniarskih odlija i upaljaa u obliku lokomotive, aparat
za ponitavanje karata strike Rifkija, koji bi izvadio i dao mi da se
igram, dok sam bio dijete i kada bismo mu otac i ja doli u posjet.
Kada sam u zrcalu iza minijaturnih vagona, pepeljare od imitacije
kristala i rasporeda vonje vlakova starih dvadeset i pet godina vidio
da se u drugom dijelu komode nalazi tridesetak knjiga, srce mi je
poelo glasno tui.
Pomislio sam kako su to sigurno knjige koje je striko Rifki itao
dok je pisao Novi ivot. Uzbuenje me posve obuzelo, kao da sam
nakon svih tih godina i putovanja autobusom uspio nai neki
konkretan Dananin trag.
Dok smo ispijali aj i gledali televiziju teta Ratibe pitala je za
moju ker, a kasnije i kakva je moja supruga osoba. Promrmljao sam
neto, osjeajui krivnju zbog toga to je nismo bili pozvali na
vjenanje, rekao joj da je moja supruga zapravo ki jedne obitelji koja
ivi u naoj ulici i tada se sjetio da sam djevojku koja e mi kasnije
postati supruga prvi put ugledao u vrijeme kada sam prvi put itao
knjigu. to je bila vea sluajnost? To to sam tu tunu djevojku, koja
e mi kasnije postati supruga, ugledao onog dana kada sam prvi put
itao knjigu ili to to sam se sjetio te sluajnosti i godinama nakon
vjenanja otkrio skrivenu geometriju svog ivota, sjedei u naslonjau
strike Rifkija? Ona je tada bila ki obitelji koja se doselila u prazan
stan u zgradi prekoputa nae. Viao sam ih kako veeraju pod
svjetlou jake, gole arulje i gledaju televiziju. Sjetio sam se da sam
pomislio kako djevojka ima smeu kosu i kako je tv ekran zelene boje.
Dok sam uranjao u slatku zbunjenost vezanu uz pamenje,
sluajnost i ivot, teta Ratibe i ja smo razgovarali o traevima u naoj
etvrti, novootvorenoj mesnici, mome brijau, starim kinima i
prijatelju koji je preuzeo oevu prodavaonicu cipela, razvio je u
tvornicu i odselio iz etvrti nakon to se obogatio. Na razgovor o
tome kako je ivot istroen prekidala je povremena utnja, a tv ekran
obilovao je prizorima pucnjave, vike, strastvenog voenja ljubavi,
ruenja aviona, eksplozija tankera s benzinom, koji su redom
poruivali da je bez obzira na sve, unitavanje nuno, no nismo mislili
da se to odnosi na nas.
U sitne sate, kada je cviljenje, zapomaganje i smrtne hropce
zamijenio obrazovni film o crvenim i crnim rakovima na Boinom
otoku u Indijskom oceanu, u maniri otroumnog detektiva paljivo
sam priao temi, kreui se postrance poput opreznog raka na
ekranu.
Skupio sam hrabrost i rekao: U dobra stara vremena sve je bilo
lijepo.
ivot je lijep ako si mlad, rekla je teta Ratibe. Meutim nije
mogla rei nita lijepo o mladosti koju je provela sa strikom Rifkijem -
moda zato to sam joj postavljao pitanja vezana uz djeje prie, duh
ljudi koji rade za eljeznicu, tekstove i stripove strike Rifkija.
Tvoj striko Rifki pokvario nam je mladost svojim hobijem,
pisanjem i crtanjem.
Prvih je godina, zapravo, dobro prihvaala to to suprug pie za
asopis eljeznica, zato to se na taj nain spaavao od dugih
putovanja na koja odlaze inspektori, a ona ne bi morala danima kod
kue ekati da se vrati. U jednom trenutku odluio je na zadnjim
stranicama asopisa nacrtati strip za djecu djelatnika eljeznice, kako
bi ih uvjerio da je upravo eljeznica ono to e spasiti nau zemlju.
Neka djeca su stvarno voljela taj strip, zar ne? pitala je teta Ratibe i
prvi put se nasmijeila pa sam joj rekao kako sam oboavao itati te
pustolovine i kako napamet znam cijeli serijal Pertev i Peter.
Ali trebao je ostati na tome, prekinula me. Nije sve to trebao
tako ozbiljno shvatiti. Mislila je da je njezin suprug pogrijeio u
trenutku kada je strip doivio poprilian uspjeh, prihvativi lukavu
ponudu izdavake kue Babiali i odluivi izdavati poseban strip.
Radio je danonono. Premoren bi se vraao iz inspekcija ili posla u
upravi, odmah zatim bi sjedao za stol i radio do jutra.
Ti stripovi su u poetku bili itani, no nedugo nakon poetnog
uspjeha izgubili su na popularnosti zbog stripova u kojima se svi
Kanovi, Karaoglani, Hakani i ostali turski ratnici bore s Bizantincima.
Pertev i Peter su neko vrijeme bili popularni pa smo neto i zaradili,
meutim pravo bogatstvo zaradio je onaj lopov, izdava, rekla je teta
Ratibe. Isti taj lopov elio je da se striko Rifki ostavi pria u kojima se
turska djeca u Americi igraju kauboja i eljezniara te da crta junake
poput Kanova, Karaoglana i Hakana koji su u to vrijeme bili vrlo
popularni. "Neu nacrtati strip u kojem se barem jednom ne
pojavljuje vlak, rekao je striko Rifki. Tako je prekinuo odnos sa
svojim nevjernim izdavaem. Neko je vrijeme crtao stripove kod
kue, traio drugog izdavaa, ali je kasnije odustao zbog nedostatka
interesa.
Gdje se nalaze te neobjavljene pustolovine? pitao sam,
razgledavajui sobu.
Nije odgovorila. Gledala je teak put napaene enke crnog
raka koja mora proi cijeli otok kako bi izlegla oploena jajaca u
prikladnom trenutku tijekom plime.
Sve sam ih bacila, rekla je. Pune ormare slika, asopisa,
kaubojskih avantura, knjiga o Amerikancima i kaubojima, filmske
asopise iz kojih je kopirao odjeu, sve one Perteve i Petere i ne znam
to sve jo ne... On nije volio mene, nego njih, rekla je.
Striko Rifki je jako volio djecu.
Da, volio je djecu. Bio je dobar ovjek, volio je sve. Ima li danas
takvih ljudi?
Nakratko je zaplakala, moda zato to je osjeala krivnju to je
rekla neto loe o pokojnome suprugu. Dok je gledala kako nekoliko
mladih rakova na tv ekranu, izbjegavi snane valove i galebove
uspijeva stii do obale, obrisala je oi i nos rupiem koji se u trenutku
samo stvorio u njezinoj ruci.
U tome je trenutku oprezni detektiv rekao: Striko Rifki je
napisao i Novi ivot, knjigu za odrasle, no ini se da ju je objavio pod
drugim imenom.
Gdje si to uo? prekinula me. Takva knjiga ne postoji.
Pogledala me, srdito zapalila cigaretu, snano otpuhnula dim i
ljutita sjedila u tiini pa je detektiv u meni mogao samo zautjeti.
Jedno vrijeme uope nismo razgovarali, no svejedno nisam
mogao ustati i otii. ekao sam da se neto dogodi i nadao se da e mi
se konano ukazati skrivena geometrija ivota.
Kada je obrazovni film zavrio, tjeio sam se milju da je puno
gore biti rak nego ovjek. Teta Ratibe naglo je i odluno ustala, uzela
me za ruku i povukla prema komodi. Pogledaj, rekla je. Upalila je
visoku stolnu lampu, a na zidu sam ugledao uokvirenu fotografiju.
 Na stubama ispred eljeznikog kolodvora na Hajdar Pai
etrdesetak mukaraca u jednakim sakoima, hlaama te s jednakim
kravatama, od kojih je veina imala i iste brkove, gledalo je u kameru
i smjekalo se. eljezniki inspektori, rekla je teta Ratibe. Vjerovali
su da e se ova zemlja razviti s pomou eljeznice. Prstom je
pokazala jednog od njih i rekla: Rifki.
Izgledao je kao to sam ga u djetinjstvu zapamtio i ba kao to
sam ga tijekom svih ovih godina zamiljao. Bio je natprosjeno visok,
mrav, zgodan i pomalo tuan, ali i sretan to se nalazi meu ostalim
djelatnicima i to im slii. Lagano se smjekao.
Sluaj, ja nemam nikoga, rekla je teta Ratibe. Nisam ti mogla
doi na vjenanje pa uzmi barem ovo. U ruku mi je stavila srebrnu
posudu za slatkie. Prije neki dan sam vidjela tvoju enu i ki na
postaji. Kakva lijepa ena! Potuje li je?
Gledao sam posudu za slatkie u svojim rukama. Da sada kaem
da me progonio osjeaj krivnje i nedostatnosti, itatelj mi moda ne bi
povjerovao. Rei u samo da sam se sjeao, pritom ne znajui ega.
Cijela soba, ja i teta Ratibe, smanjeni, zaokrueni i istanjeni ogledali
smo se na povrini srebrne posude. Nije li arobno vidjeti svijet, kroz
logiku neke druge lee, a ne kroz kljuanice koje nazivamo oima?
Pametna djeca to intuitivno shvate, a pametni odrasli tome se smiju.
itatelju, jedna polovica moga uma je bila negdje drugdje, a druga je
razmiljala o neemu posve drugom. Je li se i vama to ikada dogodilo?
To je kao kad imate osjeaj da ete se neega sjetiti, i ba u trenutku
kada biste trebali shvatiti ega ste se to sjetili, iz nekog nepoznatog
razloga odgodite sjeanje.
Teta Ratibe, mogu li uzeti one knjige? pitao sam te sam,
zaboravivi zahvaliti, pokazao na knjige koje su se nalazile u drugom
dijelu komode.
to e s njima?
Proitat u ih, rekao sam. Nisam joj rekao: Ja sam ubojica,
nou ne mogu spavati, nego: Nou itam. Televizija mi umara oi,
ne mogu je gledati.
Dobro, uzmi, rekla je sumnjiavo. Ali kada ih proita, vrati
ih da komoda ne bude prazna. Pokojnik ih je stalno itao.
Nakon to sam u drutvu tete Ratibe pogledao film o
negativcima u gradu anela, Los Angelesu, bogataima ovisnim o
kokainu, nesretnoj mladoj glumici u usponu, kojoj prljavi trikovi nisu
strani, nadobudnim policajcima te lijepim enama i mukarcima koji u
trenutku odlue voditi ljubav, sretno i nevino poput rajske djece te
zatim jedni drugima iza lea govore grozne stvari, vratio sam se kui
u kasni sat, nosei veliku plastinu vreicu dupkom punu knjiga i
srebrnu posudu za slatkie na ijoj su se povrini odraavali svijet,
knjige, uline svjetiljke, stabla empresa s kojih je padalo lie, tamno
nebo, tuna veer, mokra ulica, moja ruka koja nosi vreicu i noga
koja se kree.
Knjige sam paljivo poredao na stol u dnevnoj sobi, za kojim
sam godinama tijekom fakultetskih dana pisao zadae, prvi put
proitao Novi ivot i koji se u vrijeme kada je majka bila zdrava
nalazio u stranjoj sobi. Poklopac srebrne posude za slatkie zaglavio
se i nije se mogao otvoriti pa sam i nju stavio pored knjiga, zapalio
cigaretu i s uitkom promatrao prizor. Bile su to trideset i tri knjige
meu kojima su bili prirunici; Poela sufizma, Djeja psihologija, Kratka
povijest svijeta, Veliki filozofi i veliki muenici, Ilustrirana sanjarica,
prijevodi Danteovih, Ibn Arabijevih i Rilkeovih dijela iz serijala
svjetskih klasika koje je objavljivalo Ministarstvo kulture i besplatno ih
dijelilo upravama i ministarstvima, antologije kao to su Najljepe
ljubavne pjesme i Pripovijetke iz domovine, primjerak Sherlocka
Holmesa, prijevodi djela Julesa Verna i Marka Twaina sa arenim
koricama te naslovi kao to su Kon-Tiki, I genijalci su bili djeca,
Posljednja postaja, Domae ptice, Odaj mi tajnu te Tisuu ijedna zagonetka.
Iste sam ih veeri poeo itati te sam nakon toga shvatio da su
posluile kao inspiracija za neke izraze, vizije i prizore iz Novog ivota
ili da su izravno preuzeti iz njih. Striko Rifki je iskoristio te knjige za
pisanje Novog ivota, s jednakom lakoom kao to je za svoje
ilustrirane djeje prie uzimao slike i sadraj stripova kao to su
Kapetan Miki, Pekos Bili i Usamljeni render.
Dat u nekoliko primjera:
 Aneli nisu mogli shvatiti misterij nastanka vladara kojeg nazivamo
ovjek.
IBN A RABI, Dragulj poslanike mudrosti
Bili smo bliske due i suputnici, bili smo bezuvjetni saveznici.
NEATI AKKALEM, I genijalci su bili djeca

Tako sam se vratio u samou svoje sobe i poeo razmiljati o toj

gracioznoj djevi. Zaspao sam mislei na nju, a pred oima mi se ukazala
sjajna vizija.
DANTE, Novi ivot

Jesmo li moda ovdje da kaemo: kua, most, izvor, vrata, vr, voka,
prozor - najvie: stup, toranj...ali da kaemo, shvati, o, da kaemo tako, kao
to stvari same nikad u sebi ne miljahu da jesu.

RILKE, Devinske elegije

Ali u blizini nije bilo kua, niti se vidjelo ita osim ruevina. inilo se
kao da ove ruevine nije stvorilo vrijeme ve cijeli niz nesrea.
JULES VERNE, Bezimena obitelj

U ruke mi je dospjela jedna knjiga. Ako si je proitao, vidio si daje

ukoriena, a ako nisi, postaje klupko zelene svilene. itao sam brojeve i
slova u njoj i na temelju rukopisa shvatio da ju je napisao sin alepskog
kadije ejha Abdulrahmana. Kada sam se kasnije pribrao, shvatio sam da
piem poglavlje koje sada itate te da je poglavlje koje je napisao ejhov sin i
koje sam u snu proitao, ito kao i ovo u knjizi koju piem.
IBN A RABI, Mekanska otkrivenja

Ljubav je tako utjecala na mene, da se moje tijelo posve opustilo i

esto kretalo usporeno, poput kakva predmeta.
DANTE, Novi ivot

Zakoraio sam u dio ivota nakon kojeg oni koji se ele vratiti, ne
smiju nastaviti.
DANTE, Novi ivot
 16

Mislim da je jasno da smo doli do dijela koji slui kao apologija

samoj knjizi. Mjesecima sam iznova i iznova itao trideset i tri knjige
nagomilane na mome stolu. Podcrtavao sam rijei na poutjelim
stranicama, pisao biljeke u biljenice i na komade papira te odlazio u
knjinice u kojima su podvornici gledali posjetitelje pogledom koji
pita: to ti radi ovdje?!
Poput mnogih drugih tunih ljudi koji su u jednom trenutku
puni entuzijazma uskoili u vrevu ivota i koji nisu uspjeli nai ono
to su traili, otkrivao sam tajne skrivenog apata s pomou svega to
sam proitao, matanja i izraza koje sam u tekstovima usporeivao
jedne s drugima, poredavi ih stvarao nove veze meu njima i
ponosei se zamrenou mree njihovih odnosa koju sam, kao da
iglom kopam bunar, strpljivo osmislio, nastojao se osvetiti ivotu zbog
svega to sam propustio. Oni koji su u knjinicama gradova islamskog
svijeta vidjeli police prepune rukom pisanih apologija i osvrta na
druge knjige, umjesto da se ude, neka samo bace pogled na tune
mase na ulicama.
Svaki put kada bih se tijekom itanja susreo s nekom novom
reenicom, motivom ili idejom koji su iz neke druge knjige dospjeli u
knjiicu strica Rifkija, razoarao bih se poput sanjarski raspoloenog
mladia koji je shvatio da aneoska djevojka iz njegovih snova uope
nije neiskvarena, a kasnije bih poput prave rtve ljubavi, elio
vjerovati da ono to na prvi pogled nije izgledalo isto i nepatvoreno,
upuuje na jednu oaravajuu tajnu ili jedinstvenu mudrost.
Dok sam iznova itao Devinske elegije i te druge knjige, zakljuio
sam da sve mogu rijeiti uz pomo anela. Moda je razlog tome bio
taj to su mi nedostajale veeri koje sam proveo sa Danan i to sam
se sjetio da je priala o anelu, a ne to to me aneo iz elegija
podsjetio na anela iz knjige strike Rifkija. U nonoj tiini gradske
etvrti, prilino dugo nakon to su oni dugi teretni vlakovi uz
neumoran zvuk okretanja kotaa proli na svome putu prema jugu,
poelio bih uti zov svjetla i pokreta ivota kojeg sam se rado
prisjeao, okrenuo bih lea posudi za slatkie koja je odraavala mene
kako sjedim za stolom na kojem su se papiri pomijeali s biljenicama
i puim te upaljeni televizor, a zatim bih otiao do prozora i kroz
zastore gledao u no. Priguena svjetlost koja je dopirala s ulinih
svjetiljki ili iz stanova u zgradi prekoputa, odrazila bi se u sitnim
kapima na prozoru.
Tko je bio taj aneo iji glas sam elio uti iz srca tiine? Kao i
striko Rifki, nisam govorio nijedan drugi jezik osim turskog, ali nisam
mario za to to sam zatrpan loim i proizvoljnim prijevodima, koji su s
prolaznim uzbuenjem pogreno prevoeni nekim opskurnim
jezikom. Odlazio sam na razna sveuilita, ispitivao zlovoljne
profesore i prevoditelje koji su me ukorili zbog amaterizma,
pronalazio adrese u Njemakoj, na koja sam slao pisma, a kada sam
od pristojnih i osjeanih ljudi primio odgovor, elio sam se uvjeriti da
se kreem prema sreditu neke tajne.
U slavnom pismu poljskom prevoditelju svoga djela, Rilke je
napisao da je aneo iz Devinskih elegija puno sliniji prikazu anela u
islamu nego u kranstvu, a striko Rifki je to doznao iz kratkog
predgovora koji je napisao sam prevoditelj. Na temelju pisma koje je
Rilke iz panjolske poslao Lou Andreas-Salom iste godine kada je
poeo pisati Devinske elegije, saznao sam da je Rilke sa
zaprepatenjem itao Kuran, te sam zato i ja neko vrijeme bio
zakupljen njime, no ondje se nisam susreo s priama koje sam uo od
majke, starijih ena iz nae etvrti i prijatelja pametnjakovia. Aneo
Azrail{13}, s ijim se likom esto susreemo u novinskim karikaturama
i na prometno-edukativnim plakatima na satu tehnike kulture, u
Kuranu se ak ni ne spominje imenom, ve ga se samo naziva
Anelom smrti. Nisam se susreo s novim informacijama o arhanelu
Mikailu niti o Israfilu koji e puhnuti u trubu i najaviti Sudnji dan.
Nijemac s kojim sam se dopisivao zakljuio je tu priu, poslavi mi
datoteku punu prikaza kranskih anela koje je fotokopirao iz
knjiga o umjetnosti, kao odgovor na moje pitanje jesu li aneli s dva,
tri ili etiri krila, koji se spominju na poetku trideset i pete sure
Kurana, karakteristini samo za islam. Izuzev neznatnih razlika
vezanih uz injenicu da se u Kuranu aneli spominju kao posebna
vrsta bia, a demoni i uvari pakla smatraju pripadnicima aneoskog
roda, te da je prema Bibliji veza izmeu Boga i anela bila snanija, u
islamu i kranstvu nije bilo razlika koje bi upuivale na to da je Rilke
imao pravo.
Pa i pak, pomislio sam da se, ak i ako to nije bio sluaj kod
Rilkea, striko Rifki moda sjetio onih ajeta{14} sure El Tekvir koji
govore o tome kako je knjiga u kojoj sve pie sila s neba te kako se
izmeu none tmine i danjeg svjetla, meu zvijezdama koje se
skrivaju, koje se kreu i gube iz vida Muhamedu ukazao Dibril, dok
je davao konaan oblik svojoj knjizi. Meutim to se dogodilo jednog
od onih dana kada sam ve danima itao i kada sam, poistovjeujui
sve sa svime, mislio da mala knjiga strica Rifkija nije dio samo trideset
triju knjiga koje su se nakupile na mom stolu, ve svih knjiga koje
postoje. Dok sam razmiljao o loim prijevodima, fotokopijama i
biljekama na stolu, u kojima nije bilo govora samo o Rilkeovom
anelu, ve i o tome zato su aneli lijepi, apsolutnoj ljepoti koja
iskljuuje fatalnost i sluajnost, Ibn Arabiju, nadljudskim
karakteristikama anela, njihovim grijesima, sposobnosti da budu i
ovdje i ondje, vremenu, smrti i ivotu nakon smrti, prisjeao sam se
da sve to nisam proitao samo u knjiici strike Rifkija ve i u
pustolovinama Perteva i Petera.
Pred kraj zime, nakon veere itao sam jedno Rilkeovo pismo po
tko zna koji put. U njemu je pisalo: ak su i nai bake i djedovi,
kuu, bunar, poznati toranj, svoju odjeu i ogrta doivljavali
neusporedivo intimnije.
 Sjeam se da sam u jednom trenutku pogledao oko sebe i osjetio
ugodnu vrtoglavicu. Stotine crno-bijelih aneoskih sjena promatrale
su me s knjiga na stolu, i sa svih mjesta na koja ih je moja neuredna
ker odnijela; s prozorskih pragova, pranjavih radijatora, niskog
stolia s jednom nogom i tepiha, da bi se na kraju odrazile u posudi
za slatkie. Bile su to blijede crno-bijele fotokopije reprodukcija pravih
slika anela naslikanih vodenim bojama, koje su stoljeima ranije
nainjene u Europi. Pomislio sam kao su mi puno drae od originala.
Sakupi anele, idemo na kolodvor gledati vlakove, rekao sam
svojoj trogodinjoj keri.
Hoemo li kupiti i karamele?
Uzeo sam je u naruje, otili smo u kuhinju koja je mirisala na
deterdent i peenje, te rekli majci da idemo gledati vlakove. Digla je
glavu s posua i nasmijala se. Svidjelo mi se etati s kerkom u
naruju na svjeem proljetnom zraku. Radovao sam se pri pomisli da
u kada se vratim kui gledati nogometne utakmice, a naveer sa
suprugom nedjeljni filmski program. Slastiarnica ivot na trgu
ispred kolodvora pozdravila se od zime; u izlogu staklena vitrina za
sladoled ukraena kornetima. Izvagali su nam sto grama karamela
Mabel. Odmotao sam jednu i stavio je u usta svoje nestrpljive keri.
Popeli smo se na peron.
Tono u devet sati i esnaest minuta Gunej Ekspres najavio se uz
zagluujuu buku motora, koja kao da je dopirala odnekle duboko iz
zemljine nutrine, i svjetlima koja su se odraavala na zidu i
potpornjima mosta, a kako se pribliavao kolodvoru kao da je
postajao tii, te je noen zastraujuom snagom svojih motora
iznenada bez zaustavljanja proao ispred nas, dvoje malih smrtnika,
podigavi oblak praine. U njegovim osvijetljenim vagonima, koji su
prolazili proizvodei humaniju buku, vidjeli smo putnike oslonjene o
sjedala i prozore, one koji su vjeali jakne, razgovarali, palili cigarete,
te ne vidjevi nas, u tren oka proli i nestali. Stajali smo u tiini,
osjeajui povjetarac koji je za sobom ostavio vlak i dugo gledali u
crvena svjetla na stranjem dijelu vlaka.
Zna li kamo ide taj vlak? pitao sam ker.
 Kamo?
Prvo u Izmit, a poslije u Biledik.
Onda?
U Eskiehir pa u Ankaru.
Onda?
U Kajseri, Sivas i Malatju.
Poslije? veselo je ponovila moja smeokosa ki, dok je
zaigrano i tajanstveno gledala jedva primjetna crvena svjetla
posljednjeg vagona.
A njezin je otac, pokuavajui se prisjetiti svake postaje vlaka,
vidio svoje djetinjstvo. Imao sam jedanaest ili dvanaest godina kada
me otac u jedno predveerje odveo k stricu Rifkiju. Dok su on i otac
igrali tavlu, u ruci sam drao kolai koji mi je dala teta Ratibe i
promatrao kanarinca u krletci te sam kucnuo po staklu barometra ije
vrijednosti tada jo nisam znao itati i tumaiti. Upravo kada sam
skinuo jedan od asopisa s police i uronio u stare avanture Perteva i
Petera, striko Rifki me pozvao te, kao i svaki put kada bismo doli,
poeo ispitivati iste stvari.
Nabroji postaje izmeu Jolatija i Kurulana!
Jolati, Uluova, Kurk, Sivirde, Gezin, Maden, poeo sam, te
ih sve nabrojio, ne propustivi ni jednu.
A izmeu Amasje i Sivasa?
Nabrojio sam ih bez zastajkivanja; nauio sam ih napamet, jer je
striko Rifki bio rekao da svako pametno tursko dijete mora znati
raspored vonje vlakova.
Zato vlak koji kree iz Kutahije, prolazi kroz Afijon kako bi
stigao u Uak?
Odgovor na to pitanje nisam nauio iz rasporeda vonje, nego
od strike Rifkija. Zato to je vlada naalost napustila svoju politiku
vezanu uz eljeznicu.
Posljednje pitanje, rekao je striko Rifki sa sjajem u oima.
Putujemo od etinkaje do Malatje.
 etinkaja, Demiriz, Akgedik, Ulugunej, Hasan elebi,
Hekimhan, Kesikkopru... poeo sam nabrajati i zautio.
Dalje?
utio sam. Otac je gledao kocke u ruci i figure na ploi, i traio
izlaz iz teke situacije u igri.
Koja postaja slijedi nakon Kesikkoprua?
Kanarinac u krletci se oglasio.
Hekimhan, Kesikkopru... poeo sam, ali opet se nisam mogao
sjetiti sljedee postaje.
Uslijedila je duga tiina. U trenutku kada sam pomislio da u
zaplakati, striko Rifki je rekao: Ratibe, daj mu karamelu, moda se
sjeti. Teta Ratibe mi je donijela karamele. Kao to je striko Rifki bio
rekao, im sam ubacio karamelu u usta, sjetio sam se imena postaje
nakon Kesikkoprua.
Ni dvadeset pet godina nakon toga, dok je u naruju drao
lijepu ker i gledao crvena svjetla na stranjem dijelu posljednjeg
vagona Gunej Ekspresa, na tupavi Osman nije se mogao sjetiti imena
sljedee postaje. Meutim dugo sam se prisiljavao sjetiti te sam elei
prizvati i potaknuti asocijacije, samome sebi rekao: Kakva sluajnost!
1) Vlak koji je proao ispred nas sutra e proi kroz onu postaju ijeg
se imena ne sjeam. 2) Teta Ratibe me ponudila karamelama u istoj
onoj srebrnoj posudi za slatkie koju mi je godinama kasnije
poklonila. 3) Jedna karamela je u ustima moje kerke, a sto grama
karamela u mojoj ruci.
Dragi itatelju, toliko sam uivao u tome to se tijekom proljetne
veeri moja prolost i budunost presijecaju u toki koja je daleko od
nesree, a obamrlo je pamenje zatajilo, da sam samo ostao stajati
kako bih se sjetio imena postaje.
Pas, rekla je kasnije ki u mome naruju.
Otrcani, jadni pas lutalica njukao je rub mojih nogavica, a
povjetarac je rashlaivao mirnu veer nad etvrti. Uskoro smo se
vratili kui, ali nisam odmah otrao do srebrne posude s karamelama.
Pokakljao sam ki, mazio je, odveo na spavanje te sa suprugom
gledao prizore poljubaca i ubojstava u nedjeljnom filmu. Nakon to je
supruga otila spavati, pospremio sam knjige, anele i papire na stolu
te dok mi je srce glasno tuklo ekao da se sjeanju zgusnu i poprime
oblik.
Oaloena rtva ljubavi i knjige u meni poela je prizivati
sjeanja pa sam uzeo posudu za slatkie. Neto u mojim gestama
podsjealo je na nain na koji pretenciozni glumac gradskog teatra u
ruci dri lubanju nekog seljaka, koja oponaa Yorickovu lubanju, ali
ne zbog neprirodnosti geste, nego zbog ishoda. Koliko li je samo
misterij zvan pamenje podloan kontroli: odmah sam se sjetio.
itatelji koji vjeruju u sluajnost, kao i oni koji vjeruju da striko
Rifki stvari ne bi prepustio sluajnosti i pukoj srei, vjerojatno su ve
pretpostavili da je sljedea postaja bila Viranbag. Sjetio sam se i da je
striko Rifki rekao bravo, nakon to sam s karamelom u ustima,
gledajui u posudu za slatkie, izgovorio ime postaje.
Zatim su kocke pokazale esticu i peticu, te je u jednom potezu
ocu oduzeo dvije figure i rekao: Akife, tvoj sin je vrlo pametan! Zna
li to u jednog dana uiniti? Otac ga meutim nije sluao, ve je
gledao u oduzete figure i situaciju na ploi.
Napisat u knjigu, i glavni lik nazvati po tebi, rekao je striko
Rifki.
Knjigu kakva je i Pertev i Peter? pitao sam dok mi je srce brzo
tuklo.
Ne, knjigu bez slika, ali u njoj u ispriati tvoju priu. U
nevjerici sam zanijemio, nisam mogao ni zamisliti kakva e to knjiga
biti.
U tome se trenutku oglasila teta Ratibe i rekla: Rifki, nemoj
opet zavaravati djecu.
Nisam shvatio je li uistinu bilo tako, ili je to samo bio trenutaan
plod moje dobronamjerne mate kojim me eljela utjeiti. Istoga
trenutka poelio sam otrati i pitati tetu Ratibe. Otiao sam do
prozora, nosei srebrnu posudu u ruci, te sam, promatrajui ulicu
koja je opustjela, dugo razmiljao; ne znam bi li se to moglo nazvati
razmiljanjem ili prianjem u snu. 1) U istome trenutku upalila su se
svjetla u tri razliita stana 2) Pas kojeg smo bili vidjeli na kolodvoru,
epirei se proao je ispred zgrade. 3) Bez obzira na zbunjenost koja je
upravljala mojim prstima i rukama, oni su se pokrenuli i bez puno
muke - ah, pogledaj! - otvorili poklopac srebrne posude.
Priznajem da sam na trenutak pomislio da u, ba kao to se
dogaa u bajkama, u posudi nai amajlije, arobno prstenje i otrovno
groe, meutim u njoj se nalazilo sedam karamela Novi ivot, koje
sam pamtio iz djetinjstva i kakve se vie nisu mogle nai ak ni u
malim trgovinama i prodavaonicama slatkia u najzabaenijim
gradiima. Na svakoj od njih nalazio se aneo, njihov zatitni znak;
sedam je anela pristojno sjedilo na rubovima sedam slova , a svoje
su lijepe noge elegantno ispruili u prazninu izmeu rijei Novi i
ivot. Sa zahvalnou su gledali kako ih spaavam iz posude za
slatkie, iju su tamu godinama morali podnositi, i slatko se smjekali.
Uz dosta potekoa paljivo sam gulio karamele koje su s
vremenom postale tvrde poput kamena, nastojei pritom ne ozlijediti
anele na omotima. S unutarnje strane svakog omota nalazile su se
rimovane pjesmice, meutim ne bi se moglo rei da su mi pomogle
bolje shvatiti ivot i knjigu. Na primjer:

Iza kua
Svud je tmina
Dragi, treba meni
ivaa maina

U tiini noi poeo sam ponavljati te besmislice. Kako ne bih

posve siao s uma otiao sam u sobu u kojoj je spavala moja ki, tiho
otvorio ladicu na dnu staroga ormara i u polumraku napipao onaj
zaboravljeni vienamjenski predmet iz djetinjstva koji je s jedne strane
bio ravnalo, s druge otvara za pismo, i na ijem se tupom vrhu
nalazilo povealo, izvadio ga i na svjetlosti stolne svjetiljke, poput
kakvog inspektora koji prouava krivotvorene novanice, paljivo
prouio anele na omotima karamela. Nisu me podsjetili na anela
koji ispunjava elje, mirne anele s etiri krila s perzijskih minijatura,
anele koje sam prije puno godina mislio da u ugledati kroz prozor
autobusa, ni na stvorenja s crno-bijelih fotokopija. elei neto uiniti,
pamenje me uzalud podsjetilo da su u mome djetinjstvu te karamele
u vlakovima prodavala djeca. I ba kada sam dolazio do zakljuka da
su ti aneli ukradeni iz nekog stranog asopisa, panju mi je privuklo
ime proizvoaa s ruba omota.
SASTOJCI: Glukoza, eer, biljno ulje,
maslac, mlijeko i vanilija. Karamele
Novi ivot proizvodi Bomboni i gume
za vakanje Aneo d.d., ieklidere 18, Eskiehir.
Sljedee sam veeri putovao u Eskiehir. Nadreenima u
Gradskom uredu rekao sam da se razbolio moj daleki roak koji
nema nikog osim mene, a supruzi da me moji umobolni nadreeni
alju u daleke, puste gradove. Razumijete, zar ne? Ako ivot nije
besmislena pria luaka, ako ivot nisu nasumine are koje je, uzevi
olovku u ruke, nacrtalo neko dijete kao to to ponekad uini moja
trogodinja ki, ili pak, lanac okrutnih i neloginih besmislica, tada iza
svih naoko sluajnih dosjetki koje je striko Rifki napisao u svom
Novom ivotu, postoji neka logika. U tom je sluaju veliki Stvoritelj,
koji mi ve godinama iz nekog razloga u razliitim situacijama alje
anela, za mene osmislio plan, a ako posve obini, tuni junak kakav
sam ja, izravno od proizvoaa dozna zato se na omotu karamela
koje je volio u djetinjstvu nalazi lik anela, umjesto da u sjeti
preostalih proljetnih predveerja svog ivota pria o okrutnoj
sluajnosti, moi e besjediti o smislu ivota i pronai utjehu.
Spomenuo sam sluajnost: prije oiju, srce koje je glasno tuklo
primijetilo je da je voza zadnjeg modela autobusa Mercedes kojim
sam putovao u Eskiehir, isti onaj voza koji je etrnaest godina prije
usred pustopoljine u siunom gradiu s krhkim minaretima pokupio
mene i Danan te nas odvezao u blatnjavi grad koji je kia poplavila i
pretvorila u movaru. Moje oi i ostatak tijela pokuavali su se
prilagoditi komfornim novotarijama kojima su posljednjih godina
opremljeni autobusi; zujanje klima-ureaja, posebna svjetla iznad
svakog sjedala, posluitelji odjeveni poput hotelske posluge i bezlian
okus hrane zapakirane u arene plastine omote, servirane na
posluavnicima i ubrusima s krilatim logotipom turistike agencije.
Putnici su dodirom prsta pretvarali svoja sjedala u leajeve koji su se
pruali u krila onih manje sretnih u sjedalu iza njih. Budui da su
uspostavljene brze autobusne linije, koje su vozile od kolodvora do
kolodvora, ne zaustavljajui se kod restorana punih muha, autobusi
su bili opremljeni malim kabinama sa zahodom, koje su izgledale kao
smrtonosna elektrina stolica. Na ekranima televizora svako malo
prikazivane su reklame na kojima su se pojavljivali autobusi turistike
agencije koji su nas vukli u asfaltom poploeno srce pustopoljine, pa
bi putnik koji u autobusu drijema i gleda televiziju mogao puno puta
vidjeti kako je lijepo putovati autobusom i u polusnu gledati televiziju.
Divlja pustopoljina koju smo Danan i ja neko gledali kroz prozore,
bila je pripitomljena brojnim panoima s reklamama za cigarete i
automobilske gume te je kroz zatamnjena stakla autobusa mijenjala
boju; na trenutke je bila mutno smea, ponekad tamno zelene boje, a
na trenutke boje sirove nafte koja me podsjeala na groblja. Pa ipak,
svaki put kada bih se pribliio tajnama ivota koji mi je izmakao i
zabaenim gradiima kojih se ostatak civilizacije nije sjeao, znao sam
da jo uvijek ivim, odluno diem, te da sam - sada u iskoristit jedan
arhaizam - u potrazi za nekim ufanjima.
Mislim da pogaate kako moje putovanje nije zavrilo. Na
adresi ieklidere br. 18 gdje su se neko nalazili uredi i pogon tvrtke
Bomboni i vakae gume Aneo d.d. nalazila se zgrada sa est katova
koja je koritena kao dom za ake medrese Imam Hatip. U arhivu
gospodarske komore Eskiehira stari inovnik ponudio me lipovim
ajem u kojem je bilo gaziranog soka Santi. Nakon to je satima
pretraivao spise obavijestio me da je tvrtka Bomboni i vakae gume
Aneo d.d. prije dvadeset i dvije godine napustila Eskiehir, kako bi
nastavila sa svojim aktivnostima pod okriljem trgovake komore u
Kutahji.
U Kutahiji se ispostavilo da je tvrtka nakon sedam godina
obustavila proizvodnju. Da mi kojim sluajem nije palo na pamet otii
u matini ured u sklopu gradske vijenice i u gradsku etvrt
Menzilhane, ne bih doznao da je jedina ki gospodina Sureje,
osnivaa tvrtke Bomboni i vakae gume Aneo, prije petnaest
godina odselila u Malatju, rodni grad svoga supruga. U Malatji sam,
pak, saznao sam da je prije etrnaest godina dotina tvrtka doivjela
svoje posljednje uspjene godine te se sjetio da smo se Danan i ja na
ovdanjim autobusnim kolodvorima susreli s njihovim posljednjim
karamelama.
Kada su karamele Novi ivot posljednji put postale popularne u
Malatji i njezinoj okolici, kao da je rije o posljednjim noviima koje
je dalo iskovati pokleknulo carstvo, u biltenu trgovake komore
izaao je lanak o karamelama koje su se neko konzumirale u cijeloj
Turskoj i tvrtki koja ih je proizvodila. U njemu je pisalo da su u malim
trgovinama i prodavaonicama duhana te karamele ponekad koristili
umjesto sitnih kovanica. Potom je u asopisu Malatja Ekspres
objavljeno nekoliko oglasa u kojima su se pojavili aneli te ba prije
nego to su ih svi, ba kao i nekada, poeli kupovati i poput kovanica
nositi u depovima, cijela pria zavrila je pojavom dobro
reklamiranih proizvoda s vonim ekstraktom velike multinacionalne
kompanije, koje je na televiziji zanosno jela amerika zvijezda lijepih
usana. Iz lokalnih novina saznao sam da su tvrtkini kotlovi, strojevi za
pakiranje i ime prodani. Na temelju informacija koje sam dobio od
rodbine njegova zeta pokuao sam shvatiti kamo je nakon Malatje
otiao proizvoa karamela Novi ivot, gospodin Sureja. Istraga me
vodila dalje na istok, u zabaene gradove i izgubljene gradie ija se
imena ni ne spominju u srednjokolskom atlasu. Poput onih koji su
neko od kuge bjeali u udaljenje gradie, gospodin Sureja i njegova
obitelj pobjegli su daleko u mrane gradove, kao da bjee od arenih
proizvoda sa stranim imenima, koji su se zahvaljujui potpori
televizije i reklama, poput zarazne, smrtonosne bolesti donesene sa
Zapada proirili cijelom zemljom, te nestali.
Ukrcavao sam se u autobuse i iskrcavao iz njih, ulazio u
autobusne kolodvore, prolazio kroz sredita gradia te etao po
matinim uredima, uredima lokalnih upravitelja, stranjim ulicama te
malim trgovima ukraenim esmama i stablima, na kojima su se
nalazili kafii i make. Neko sam vrijeme mislio da svi gradovi i ulice
po ijim sam nogostupima hodao i svi kafii u kojima sam pio aj nose
tragove trajne urote koja je ta mjesta vezala uz kriare, Bizant i
Osmanlije. Nasmijeio sam se poduzetnoj djeci koja su mi, pomislivi
da sam turist, pokuala prodati novootisnute bizantske kovanice,
nisam mario za brijaa koji mi je na iju prolio previe kolonjske vode
Jeni Urart boje mokrae i nisam se zaudio vidjevi da su
monumentalna vrata jednog od sajmova koji su posvuda nicali,
iupana i donesena s hititskih ruevina. Moja mata nije morala
omekati poput asfalta po kojem sam koraao na podnevnoj vruini,
da zakljuim kako na pranjavoj staklenoj ploi optike Zeki, koja je
bila veliine ovjeka i napravljena od naoala, ima i praine koju je za
sobom ostavila kriarska konjica.
Ponekad bih, pak, osjetio da su te povijesne i konzervativne
urote, koje su ovaj kraj ostavili netaknutim, na izmaku snaga te bih
shvatio da su trnice koje su Danan i meni prije etrnaest godina
djelovale vrsto i statino poput seldukih tvrava, male trgovine, i
ulice iznad kojih se vjealo rublje, pometene vjetrom koji pue sa
Zapada. Svi oni akvariji i ribe okrueni spokojnom tiinom na
najistaknutijem mjestu restorana u sreditu grada, iznenada su nestali
slijedei neku skrivenu naredbu. Tko je proteklih etrnaest godina
odluio da sjajna slova s brojnih panoa od pleksiglasa nee vrvjeti
samo u glavnim, nego i pranjavim, sporednim ulicama? Tko je dao
posjei stabla na gradskome trgu? Tko je naredio da sve eljezne
ograde na balkonima betonskih zgrada koje poput zatvorskog zida
okruuju Atatrkov spomenik, budu istog oblika i rekao djeci da
kamenjem obasiplju autobuse koji prolaze. Kome je palo na pamet da
otrovnim antiseptikom zasmrdi hotelske sobe? Tko je diljem zemlje
dijelio kalendare na kojima anglosaske ljepotice meu svojim dugim
nogama dre kamionske gume, i odluio da na novim mjestima kao
to su dizala, mjenjanice i ekaonice, graani jedni druge moraju
prijeko gledati kako bi se osjeali sigurno?
Rano sam ostario, brzo se umarao, malo hodao, kao da nisam
primjeivao kako se moje tijelo sporo kree kroz velike guve te sam,
im bih ih vidio, zaboravljao lica onih koje sam odgurivao i koji su
mene odgurivali ramenima na uskim nogostupima i bezbrojna imena
odvjetnika, stomatologa i financijskih savjetnika na natpisima koji su
se izmjenjivali iznad moje glave. Nisam mogao shvatiti kako su se oni
mali nevini gradii i minijaturne ulice po kojima smo Danan i ja
zaigrano hodali, oarani kao da eemo po stranjem vrtu ija vrata
nam je jednom davno otvorila milosrdna starija gospoa, pretvorili u
strane pozornice koje su, oponaajui jedne druge, vrvjele
znakovima opasnosti i upozorenja.
Vidio sam mrane barove i pivnice otvorene na mjestima na
kojima biste ih najmanje oekivali; na uglovima koji su gledali prema
dvoritima damija ili starakim domovima. Vidio sam rusku
manekenku lijepih oiju koja je s koferom punim haljina putovala od
grada do grada, te u autobusima, lokalnim kinima i na trnicama
sama prireivala modne revije. Haljine koje je nosila kasnije bi
prodavala enama s maramama i velovima na glavi. Primijetio sam da
su afganistanske doseljenike koji su u autobusima prodavali primjerke
Kurana veliine malog prsta, zamijenile gruzijske i ruske obitelji koje
su prodavale plastine ahovske setove, dalekozore od bakelita,
medalje za ratne zasluge i kaspijski kavijar. Vidio sam oca djevojke u
trapericama koja je nakon prometne nesree, koju smo tijekom jedne
kine veeri Danan i ja preivjeli, umrla drei ruku svoga voljenog;
i dalje ju je traio. Vidio sam utvarna kurdska sela, naputena zbog
neobjavljenog rata i topnike jedinice koje pod paljbom dre mrane
dijelove stjenovitih planina. U jednoj igraonici u kojoj se okupljaju
djeca koja bjee iz kole, besposlena mlade i lokalni genijalci kako bi
testirali svoje sposobnosti, okuali sreu i ispitali granice svoje srdbe,
vidio sam videoigru u kojoj je bilo potrebno sakupiti dvadeset tisua
bodova prije nego se ukae ruiasti aneo, kojeg je osmislio jedan
Japanac, a nacrtao jedan Talijan, i slatko nasmijei nama nesretnicima,
koji u tami pranjave igraonice pune plijesni pritiemo gumbe i
pomiemo upravljaku ruicu, kao da nam obeava donijeti sreu.
Vidio sam ovjeka koji je zaudarao na sapun za brijanje OPA kako
srie tekst kolumne preminulog novinara Delala Salika, pronaen
nakon njegove smrti. U gradiima koji su se nedavno obogatili i u
kojima su velike stare drvene kue sruene i pretvorene u betonske
zgrade, vidio sam novopridole bosanske i albanske nogometae kako
u drutvu svoje djece i lijepih plavokosih supruga sjede u kafiima na
trgovima i piju Coca Colu. Uinilo mi se da u tronim gostionicama,
na trnicama prepunim ljudi, u staklu izloga ljekarni u kojima su bili
izloeni pojasevi za herniju i u kojem se odraavala prodavaonica
prekoputa, te nonim morama i snovima o srei u koje sam nou
uranjao u hotelskim sobama ili sjedalima autobusa, vidim Seikovu ili
Serkisofovu sjenu te bih se uplaio.
Kad sam ve naeo tu temu, moram spomenuti da sam prije
nego to sam dospio u Son Pazar, koji je bio moja posljednja
destinacija, svratio u zabaeni gradi Catik kojem je dr. Narin elio
dati sredinje mjesto u zemlji. Meutim ondje sam zatekao grad koji
se zbog rata, migracija, udnog gubitka pamenja, velikih skupina
ljudi, straha i mirisa - iz mojih rijei sigurno moete zakljuiti da
nisam moga shvatiti to je sve bio razlog te da sam zbunjeno lutao
kroz guvu - toliko promijenio, da sam se uplaio da e nestati i sva
moja sjeanja vezana uz Danan. Japanski digitalni satovi u izlogu
ljekarne jasno su mi dali do znanja da su urota protiv Velike zavjere i
organizacija agenata dr. Narina odavno propali, a prodavaonice
bezalkoholnih pia, automobila, sladoleda i televizora s imenima
napisanim stranim slovima i rijeima, poredane u centru grada, ile
su tome u prilog.
Pa ipak, nesretan i budalast junak kakav jesam, pokuao sam
dokuiti smisao ivota u toj zemlji zaborava te sam, pomislivi da u
nai neko prohladno sjenovito mjesto u kojem u moi oivjeti svoja
sjeanja na Dananino lice, osmjeh, pokoju rije, hodao prema
konaku u kojem je neko sa svojim ljupkim kerima ivio dr. Narin i
drvetu murve iz mojih sretnih sjeanja. U dolini su postavili elektrine
stupove i doveli struju, ali u blizini uope nije bilo kua, mogle su se
vidjeti samo ruevine. inilo se kao da te ruevine nije stvorilo
vrijeme ve cijeli niz nesrea. Dok sam gledao reklamni pano za
banku Akbank smjeten na jednom od brdaaca na koje smo se dr.
Narin i ja jednom davno uspeli, u udu sam poeo razmiljati kako je
dobro to sam ubio Dananinog biveg dragog, koji je mislio da e
dosei spokoj koji donosi vjenost te pronai tajnu ivota - nazovite to
kako god elite- ako godinama neprestano bude prepisivao iste retke.
Spasio sam ga od toga da vidi te prljave prizore, utopi se u moru
videoreklama i slova s reklamnih panoa te oslijepi u ovom svijetu bez
svjetlosti. Dobro, a tko je mene namjeravao okupati svjetlom i spasiti
iz ove zemlje ograniene izopaenosti i umjerene surovosti? Aneo
ije sam nevjerojatno raskone boje vidio na kinoplatnu svoje mate i
ije sam rijei mogao uti u svome srcu, nije se javljao niti mi davao
znake.
Linija vlaka za grad Viranbag bila je ukinuta zbog kurdskih
pobunjenika. Ubojica se nakon svih ovih godina nije namjeravao
vratiti na mjesto zloina, no autobusom koji vozi danju morao sam
proi kroz podruje u kojem je PKK{15} imao snaan utjecaj, kako bih
stigao u Son Pazar. Doznao sam da ondje ivi unuk gospodina Sureje,
ovjeka koji je dao ime karamelama Novi ivot i dosjetio se da na njih
smjesti anela. Prizor s autobusnog kolodvora ukazivao je na to da ni
ovdje nije bilo niega vrijednog sjeanja, no za svaki sluaj glavu sam
posve pribliio novinama Milijet, kako netko ne bi vidio ubojicu i
sjetio ga se.
Dok smo s prvim jutarnjim svjetlom napredovali prema sjeveru,
planine su postale iljaste i strmije, a ja nisam mogao shvatiti je li
autobusom zavlada tiina zbog straha ili nam se svima zavrtjelo u
glavi od vonje krivudavom cestom na okrutnoj planini. S vremena
na vrijeme zaustavili bismo se kako bi nas vojnici legitimirali ili
ostavili nekog od putnika koji je zatim u drutvu oblaka dugo hodao
da stigne do svoga zabaenog, pustog sela. S divljenjem sam piljio u
mirne planine oguglale na stoljetnu okrutnost. Prije nego to itatelj,
koji je u udu podigao obrve nakon to je proitao prethodnu
reenicu, prijekorno odbaci ovu knjigu koju je do kraja strpljivo itao,
elim rei da ubojica koji uspjeno prikriva svoj zloin, ima pravo
napisati takvu priprostu reenicu.
Mislim da PKK nije imao snaan utjecaj u gradiu Son Pazaru.
Moglo bi se rei da ni suvremena civilizacija nije imala velik utjecaj na
taj gradi, jer sam se odmah po izlasku iz autobusa susreo s arobnom
tiinom koja kao da je izala iz zaboravljenih pria o spokojnim
gradiima i sretnim sultanima. Nije bilo znakova i slova s reklamnih
panoa banaka i distributera sladoleda, hladnjaka, cigareta i televizora
koji bi me s trgova pozdravljali i u meni raali osjeaj da sam se
nakon dugog putovanja, eto, opet naao na istome mjestu. Vidio sam
maku; odve zadovoljna ivotom, polako se lizala ispod sjenice
kafia s pogledom na raskrije koje je zasigurno bilo trg u tome
gradiu. Ispred mesnice sretni mesar, ispred male trgovine bezbrini
trgovac, a ispred voarne sneni voar i muhe. Sjede pod blagim
jutarnjim suncem kao da su spoznali blagoslov postojanja,
najjednostavnije aktivnosti kojom se svi bave i spokojno nestajali u
zlatnoj svjetlosti na ulici. Stranac kojeg su krajikom oka slijedili
odmah se prepustio toj bajkovitoj sceni i pomislio da e se Danan,
koju je neko ludo volio, iza prvog ugla iznenada pojaviti s
vragolastim osmjehom na licu, nosei u ruci satove kakve su nosili
nai djedovi i sveanj starih asopisa.
U prvoj sam ulici primijetio tiinu vlastitoga uma, u drugoj me
ulici pomilovala vrba ije su se grane svile do zemlje, a u treoj sam
vidio prekrasnog djeaka dugih trepavica, a onda mi pade na pamet
da bih iz depa mogao izvaditi papir i pitati ga kako da doem na
adresu koju traim. Nisam shvatio je li mu abeceda moga prljavog
svijeta bila toliko strana ili nije znao itati. Meutim kada sam
pogledao papir vidio sam da je adresa koju sam dvjesto kilometara
junije dobio od jednog lokalnog upravitelja, neitko napisana. Poeo
sam sricati: Ulica ziya tepe{16} , ali i prije nego to sam zavrio, kroz
doksat je provirila neka stara vjetica i rekla: Ta ulica je ondje, na
onoj uzbrdici.
 17

Dok sam razmiljao kako je ta uzbrdica kraj moga

dugogodinjeg putovanja, po njoj se prije mene poela uspinjati
konjska zaprega s metalnim spremnicima dupkom ispunjenim
vodom. Pretpostavljao sam da prevozi vodu do nekog gradilita na
uzvisini. Promatrao sam zapregu koja se uspinjala tresui se i pitao se
zato su ti spremnici iz kojih se prolijevala voda izraeni od cinka, a
ne od plastike? Poglede nisam razmijenio sa zaposlenim vozaem
zaprege, ve s konjem; osjeao sam se posramljeno. Griva mu je bila
natopljena znojem, bio je srdit i bespomoan, vukui teret toliko se
muio da bi se moglo rei da je patio. U jednom sam trenutku u
njegovim krupnim, tunim oima vidio svoj odraz i shvatio da mu je
puno gore no meni. Uz zveket metalnih spremnika, zvuke kotaa na
kamenoj ulici i uspuhivanje moga obamrlog bia uspinjali smo uz
Sjajni brijeg. Zaprega je ula u malo dvorite u kojem se mijeala
buka, a ja u slabo osvijetljeno, tajanstveno dvorite i kuu tvorca
karamela Novi ivot dok je sunce nestajalo iza tamnog oblaka. U toj
kamenoj dvorinoj kui ostao sam est sati.
Gospodin Sureja, tvorac karamela Novi ivot, koji je mogao
otkriti tajnu moga ivota, bio je jedan od onih osamdesetogodinjih
staraca koji s velikim zadovoljstvom na dan mogu popuiti dva paketa
cigareta Samsun, uivajui pritom kao da je rije o eliksiru ivota.
Doekao me kao da sam dugogodinji prijatelj njegova unuka te
poeo priati dugu priu o maarskom nacistikom pijunu koji je
jednog zimskog dana doao u njegovu trgovinu u Kutahiji, kao da
nastavlja neku priu koju je juer upola prekinuo. Kasnije je besjedio
o trgovinama slatkia u Budimpeti, identinim eirima koje su nosile
ene na jednome balu odranom u tridesetim godinama u Istanbulu,
pogrekama koje Turkinje ine u elji da se uljepaju i tome zato se
njegov unuk, koji je stalno izlazio iz prostorije i vraao se, nikako ne
moe oeniti, spomenuvi pritom i detalje vezane uz dva raskidanja
zaruka. Bilo mu je drago kada je uo da sam oenjen pa mi je dao do
znanja da to to mladi djelatnik osiguravajueg drutva, kao to sam
ja, tijekom putovanja na kojima organizira zemlju, dovodi je u red te
upozorava graane na predstojee katastrofe, pristaje biti odvojen od
supruge i djeteta, smatra iskazom pravog domoljublja.
Nakon dva sata rekao sam mu da ne radim za osiguravajue
drutvo i da me zanimaju karamele Novi ivot. Uzvrpoljio se na
stolcu, te me okrenut prema priguenoj svjetlosti koja je dopirala iz
vrta, na tajanstveni nain pitao govorim li njemaki. Ne priekavi
moj odgovor rekao je: Schachmatt. Objasnio je da je rije ahmat
europska sloenica nastala krianjem perzijske rijei ah, to znai
kralj, s arapskim mat, to znai ubijen. Mi smo Zapad nauili igrati
ah; kao duhovnu borbu dobra i zla u nama koju na svjetovnom
ratnom polju jedna s drugom vode bijela i crna vojska. A to su oni
uinili? Vezira su pretvorili u kraljicu, a slona u lovca; no to nije ono
vano. Vratili su nam ah predstavljajui ga kao pobjedu vlastitog
uma i ideje racionalizma. Danas nastojimo razumjeti vlastitu
osjeajnost s pomou njihovog intelekta i smatramo da to znai biti
civiliziran.
Jesam li primijetio - njegov unuk jest - da rode, koje poetkom
ljeta putuju na sjever i u kolovozu se vraaju na jug u Afriku, lete na
veim visinama nego prije, u sretna stara vremena? Razlog tome je
to su se gradovi, planine, rijeke i itave zemlje iznad kojih mau
krilima, pretvorili u bijedna mjesta koja ne ele vidjeti. Dok je s
ljubavlju priao o rodama, prisjetio se jedne francuske umjetnice na
trapezu dugih, mravih nogu, koja je prije pedeset godina dola u
Istanbul te je poeo priati o starim cirkusima, sajmovima i slatkiima
koji su se prodavali na njihovim vratima, prizvavi pritom kolorit i
detalje, vie nego nostalgiju.
Dok smo za rukom na koji su me pozvali jeli i pili hladni
Tuborg, gospodin Sureja ispriao je kako je tijekom osmog Kriarskog
rata skupina vitezova u sredinjoj Anatoliji bila stjerana u kripac te
kako su se uavi u jednu od peina spustili ispod povrine zemlje.
Kako je njihov broj tijekom stoljea rastao, djeca i unuci tih vitezova
proirili su peine, kopali rupe pod zemljom, pronalazili nove peine i
osnivali gradove. Ponekad bi preruene uhode iz te zemlje labirinata
u kojoj su ivjele stotine tisua ljudi kriarskog roda i u kojoj sunce
nije sjalo, kradomice dolazile u nae gradove i na nae ulice tebi
propovijedali o uzvienosti zapadnjake civilizacije kako bi oni koji
pod nama ruju, vidjevi da su nam i umovi izrovani, spokojno mogli
izai na povrinu. Pitao me znam li da se te uhode nazivaju OPA i
rekao da postoji sapun za brijanje koja nosi to ime.
Je li gospodin Sureja rekao kako je Atatrkovo uivanje u
prenom slanutku bilo velika nevolja za nau zemlju ili sam tada to
samo zamiljao? Nisam shvatio je li dr. Narina spomenuo on ili sam ja
aludirao na njega nekom asocijacijom. Rekao je da je pogreka dr.
Narina bila ta to je poput kakvog materijalista vjerovao u stvari i
mislio da e uvajui ih ouvati i duh koji nestaje. Kao to kau; kad
bi to bilo mogue, nebeska bi svjetlost obasjavala buvljake. Svjetlo. Ta
se rije koristila u imenima mnogih proizvoda; svjetiljke, tinte, a svi
su, naravno, bili kopije. Kada je dr. Narin shvatio da sa stvarima nee
moi ouvati i na duh, poeo je s terorom. To je, naravno,
odgovaralo Amerikancima; nitko nije bio uspjeniji u tome od CIA-e.
Na mjestu gdje se nalazio njegov konak danas nema nieg. Sve
njegove keri su pobjegle i nestale. Njegova se organizacija raspala, a
moda je i svaki od ubojica, kao to to obino biva kada propadne
veliko carstvo, proglasio svoju autonomnu kneevinu. Moda ba
zato to sjajno podruje koje su kolonijalni umovi, koristei lukavu
taktiku, nazvali Bliski Istok, danas obiluje ubojicama neiskusnih
kneeva. Vrak cigarete nije uperio u mene ve u praznu fotelju pred
mene i time ukazao na paradoks: povijest autonomije tih tvorevina
zavrila je.
 Dok se no sputala nad slabo osvijetljeno dvorite,
produbljujui tiinu kao da se sputa nad groblje, odjednom je
zapodjenuo temu koju sam ve satima ekao. Prepriavao je kako je
jedan japanski katoliki misionar kojeg je sreo u blizini Kajserija u
dvoritu damije pokuao provesti rutinsko pranje mozga, a onda je
najednom promijenio temu. Nije se mogao sjetiti kako je smislio
arobno ime Novi ivot, ali smatrao ga je prikladnim jer su karamele
stanovnike ove zemlje ve dugo podsjeale na izgubljenu prolost,
omoguivi im da osjete jedan novi okus i postojanje drukije
osjeajnosti. Suprotno od onog to se misli, karamele i sama rije nisu
uvezene iz Francuske niti su imitacije. Rije kara{17} ionako je jedna od
osnovnih rijei leksika ljudi koji ve desetcima tisua godina ive na
ovim prostorima, ona je prefiks za nekoliko stranica rijei u rjeniku i
oznaava i ono dobro i ono loe. Priblino tisuu od neto vie od
deset tisua rimovanih pjesmica koje je tijekom trideset i dvije godine
proizvodnje stavio na omote kara-mela, sadravalo je tu rije.
Dobro, a aneo? pitao je nesretni putnik, strpljivi djelatnik
osiguravajueg drutva i bespomoni junak.
Gospodin Sureja odgovorio je odrecitiravi osam od deset tisua
tih pjesmica. Ti nevini aneli koji su bili usporeivani s ljepoticama,
podsjeali na uspavane djevojke, bili obavijeni bajkovitom magijom i
postupno dobivali sve vie djejih atributa, zbog ega su mi postali
odbojni, mahali su mi iz njihovih stihova. Rekao je da je sam napisao
stihove. Napisao je priblino est tisua pjesmica s karamela Novi
ivot. Tijekom zlatnih godina, kada je prodaja dosegla nevjerojatne
razmjere, na dan bi ih napisao dvadeset. Nije li i car Anastazije, koji je
dao iskovati prve bizantske kovanice, na njih s jedne strane dao
otisnuti svoj lik? Dok me gospodin Sureja podsjeao na to kako su se
u malim trgovinama diljem zemlje, u staklenkama koje su se nalazile
izmeu vaga i blagajna drala njegova djela, kako su proizvode s
njegovim peatom milijuni ljudi nosili u depovima i kako su koriteni
umjesto kovanica, rekao je da je ba kao imperator koji je jednom
davno dao iskovati novac, osjetio okus vladanja, izobilja, bogatstva,
lijepih ena, popularnosti, sree; ukratko svih lijepih stvari u ivotu.
Zato mu polica osiguranja i nee koristiti pa je za utjehu mladome
djelatniku osiguravajueg drutva objasnio zato je na karamele
stavljao anele. U mladosti je esto odlazio u kina na Bejogluu i
uivao u filmovima s Marlene Dietrich. Oboavao je film Der Blaue
Engel, sniman prema remekdjelu njemakog pisca Heinricha Manna,
koji je kod nas prikazivan pod imenom Mavi Melek. Gospodin Sureja
proitao je i roman Professor Unrat. Unrat kojeg je u filmu glumio
Emil Jannings, skromni je srednjokolski uitelj koji se jednog dana
zaljubi u uliarku. Ta ena izgleda kao aneo, ali...
Je li se to vani zauo snaan vjetar to svija kronje? Ili je to moj
um sluao kako ga vjetar nosi? Ba kao to dobronamjerni uitelj
zanesenom ueniku, zbunjenom toliko da mu se moe progledati
kroz prste, kae nisam nita vidio. Prizor iz mladosti okupan
svjetlou koja je prtala iz knjige Novi ivot kada sam je prvi put
itao, proao je pored mene poput sjajnih svjetala nepristupanog
velianstvenog broda koji nestaje u tmini. U tiini svoga uma, znao
sam da gospodin Sureja prepriava dirljivu radnju filma i romana, ali
kao da nita nisam vidio ni uo.
Uao je unuk, upalio svjetiljku, a ja sam odjednom primijetio jo
tri detalja 1) Luster na stropu bio je isti kao i onaj kojeg Aneo svake
veeri poklanja nekom sretniku, dijelei pritom jedinstvene ivotne
savjete. 2) Toliko se smrailo, da dugo uope nisam vidio starca. 3) Ni
on mene nije vidio, bio je slijep.
Mogu li prijezirnog itatelja, koji sumnja u moju inteligenciju i
udi se to est sati nisam primijetio da je ovjek slijep, jednako
agresivno pitati je li on bio dovoljno fokusiran na sve prethodne
dijelove knjige koju sada tako prijeteu dri u rukama. Da vidim,
moete li se sada sjetiti boja iz prizora u kojem se aneo prvi put
pojavljuje? Moete li odmah rei kako je popis tvrtki strike Rifkija u
njegovom dijelu Junaci eljeznice posluio kao inspiracija za Novi ivot?
Jeste li primijetili indicije pomou kojih sam shvatio da je Mehmet
razmiljao o Danan u trenutku kada sam ga ubio? Kod onih kojima
je ivot krenuo krivim putem, tuga se oituje kao ljutnja preruena u
pamet, a ta elja za pameu na kraju sve pokvari.
Duboko u tuzi, primijetio sam da je starac slijep, vidjevi kako
gleda prema lusteru koji je sjao iznad naih glava. Prvi put sam ga
promatrao s potovanjem, divljenjem, a istini za volju i sa zaviu. Bio
je visok, mrav, otmjen i prilino iv za svoje godine. Ruke su mu i
dalje bile vjete, bio je bistar te je ubojici zanesenjaku za kojeg je
ustrajno mislio da je djelatnik osiguravajueg drutva mogao
pripovijedati est sati, a da ni u jednom trenutku ne bude dosadan. U
uzbudljivoj i sretnoj mladosti uspio je uiniti neto. Unato tome to
se njegov uspjeh otopio u ustima i elucima milijuna ljudi i to je est
tisua pjesmica bilo baeno u smee zajedno s omotom, imao je
optimistinu sliku o svome mjestu na svijetu, a k tome je sa osamdeset
i neto sitno godina s uitkom puio dvije kutije Samsuna.
U tiini je osjetio moju tugu s pomou intuicije karakteristine za
slijepce pa me pokuao razveseliti. Da, to je ivot; ne smijemo
zaboraviti da je satkan od nevolje, ljubavi, samoe, veselja, tuge,
svjetla, smrti, ali i jedva primjetne sree. Rekao je da su u osam sati na
radiju vijesti, da e ga njegov unuk upaliti i pozvao me da ostanem na
veeri.
Ispriao sam se rekavi da me sutra u gradiu Viranbagu eka
prilian broj ljudi koji ele otvoriti policu osiguranja. U hipu sam
izaao iz kue, proao kroz dvorite i naao se na ulici. U prohladnoj
proljetnoj veeri koja je dala naslutiti da su zime ondje otre, osjeao
sam se usamljenije od tamnih stabala empresa u dvoritu.
Pitao sam se to da sada radim. Doznao sam ono to sam morao,
kao i ono to uope nije bilo vano, i doao do kraja svih tajni,
avantura i putovanja koje sam mogao osmisliti. Dio ivota koji mogu
nazvati budunou bio je obavijen tamom, ba kao i zaboravljeni
gradi Son Pazar, koji je izuzev nekoliko ulinih svjetiljki poivao
daleko od veselih noi, radosne guve i dobro osvijetljenih ulica.
Zauo sam glasan lave i poeo silaziti niz brdo. Dok sam ekao
autobus koji e me vratiti meu panoe banaka, reklame za cigarete,
boce gaziranih sokova i televizijske ekrane, besciljno sam proetao po
tom gradiu na kraju svijeta. Budui da se nisam previe nadao da u
dosegnuti smisao i jedinstvenu stvarnost svoga ivota, svijeta i knjige,
etao sam ulicama i naao se meu prizorima koji ni na to nisu
upuivali. Kroz otvoreni prozor promatrao sam obitelj kako
okupljena za stolom objeduje. Posve uobiajeno. S kartona objeenog
na zid damije proitao sam vrijeme odravanja teaja za uenje
Kurana. U kafiu sa sjenicom, primijetio sam da se gazirani sok Budak
uspjeno opire, unato svim naletima Coca Cole, Schweppsa i Pepsija,
ne marei previe za to. U svjetlosti koja je dopirala iz radionice,
promatrao sam majstora kako namjeta kota bicikla i njegovog
prijatelja s cigaretom u ruci. Ne znam zato kaem da su bili prijatelji,
moda su meu njima vladali neprijateljstvo i napetost. Nisu bili
interesantni. itatelju koji sada pomilja da sam pesimist, rei u da
mi ih je u svjeini sjenice bilo interesantnije promatrati.
Doao je autobus, a ja sam praen tim osjeajem napustio Son
Pazar. Vijugavim putem uspeli smo se na stjenovite planine i spustili
se s njih zabrinuto oslukujui cviljenje konica. Nekoliko puta su nas
zaustavili, izvadili smo osobne iskaznice i pokazali ih vojnicima kako
bismo se osjeali sigurno. Kada smo za sobom ostavili planine,
vojnike i nadzorne toke te kada je autobus na irokoj mranoj ravnici
poeo sumanuto ubrzavati, u buci motora i cviljenju kotaa poele su
se razabirati tune note jedne stare, meni dobro znane melodije.
Ne znam je li to bilo zato to sam putovao u jednom od onih
velikih, izdrljivih i bunih Magirusa kojima smo se Danan i ja neko
vozili, zato to smo prolazili preko loe asfaltirane ceste na kojoj se
kotai okreu osam puta u sekundi proizvodei pritom ono
karakteristino stenjanje ili moda zato to su se na ekranu u filmu
Jeilam{18} produkcije, meu glumcima koji se ne uspijevaju
sporazumjeti i plau, pojavljuju plava i siva boja moje prolosti i
budunosti. Nisam znao zato. Moda je razlog bio taj to sam
instinktivno sjeo na sjedalo broj 37 kako bih u skrivenom poretku
sluajnosti pronaao znaenja koja inae nisam mogao nai i zato to
sam ispruivi se prema sjedalu u kojem bi inae sjedila ona, vidio
barunastu no koja je nam je neko djelovala privlano i tajanstveno
koliko i knjiga i ivot.
Kada su kapi kie tunije od mene poele udarati u prozor,
zavalio sam se u sjedalo i posve se prepustio glazbi svojih sjeanja.
Kako je moja tuga rasla, tako je i kia poela sve jae padati, te se prije
ponoi pretvorila u pljusak praen vjetrom koji je udarao u na
autobus i munje koje su bile ljubiaste, ba kao i cvjetovi tuge koji su
cvali u mome umu. Kia je ulazila kroz prozore, a stari autobus
proao je pored benzinske crpke koja je nestala u pljusku i blatnjavih
sela koja su opsjedale vodene prikaze te je usporivi skrenuo na
odmorite. Nakon to nas je obasjalo plavo svjetlo neonskih slova
natpisa restorana Rijeka sjeanja, voza je rekao: Obavezna pauza od
pola sata.
Namjeravao sam nepomino sjediti i gledati taj srceparajui film
koji sam nazivao svojim sjeanjima, ali zvuk kapi kie na krovu
Magirusa toliko je intenzivirao moju tugu, da sam se uplaio da neu
izdrati. Izaao sam zajedno s drugim putnicima, koji su, zatitivi
glave novinama i plastinim vreicama, skakali kroz blato.
Pomislio sam kako je dobro to idem meu ljude, to u pojesti
juhu i puding te se zabaviti opipljivim uicima ovoga svijeta, jer se
tako neu neprestano osvrtati za dijelom ivota koji sam ostavio za
sobom, ve u duga svjetla racionalizma svoga uma okrenuti prema
dijelu koji se prua preda mnom i sabrati se. Uspeo sam se dvije
stube, osuio kosu rupiem, uao u osvijetljeni restoran koji je
mirisao na ulje i dim cigareta te zauo zvuke glazbe koja me potresla.
Sjeam se da sam se u beznau zgrio poput iskusnog invalida
koji, predosjetivi srani udar, pokuava poduzeti sve mjere kako bi
ga odagnao, ali nisam mogao rei da ugase glazbu na radiju samo
zato to smo Danan i ja, drei se za ruke nakon prometne nesree
koja nas je spojila, sluali tu istu pjesmu, niti sam mogao povikati da
sa zida maknu sliku lokalne umjetnice koju smo Danan i ja gledali i
smijuljili se dok smo objedovali u tom istom restoranu. U depu
nisam imao tabletu nitroglicerina koja bi mi dobro dola u sluaju
napada tuge pa sam uzeo tanjur juhe od lee, komad kruha i duplu
rakiju, stavio ih na posluavnik i povukao se za stol u kutu. Slane
suze kapale su u juhu, a ja sam je mijeao.
Pustite me, neu svoju bol pokuati pretvoriti u ljudski ponos
blizak svim itateljima, kao to to ine oni koji oponaaju ehova, ve
u je u maniri istonjakog pisca pokuati iskoristiti kao medij za
prenoenje pouke. Ukratko; elio sam se udaljiti od svih i predstaviti
se kao netko poseban tko ima posve drukiji cilj od ostalih. U ovom
okruenju to smatraju neim neoprostivim. Rekao sam si da sam ovaj
neostvarivi san usvojio iz stripova strike Rifkija, koje sam u djetinjstvu
itao. Tako sam jo jednom razmislio o onome to je itatelj sklon
izvlaenju pouka odavna pomislio; sve stvari koje sam proitao u
djetinjstvu pripremale su me za Novi ivot, to je bio razlog zato je
ostavio tako dubok dojam na mene, no kako poput kakvog starog
pripovjedaa pounih pria sam nisam vjerovao u pouku koju sam
izvukao, moja ivotna pria ostala je samo moja, a ta mi injenica nije
olakavala bol. Do ovoga okrutnog zakljuka koji se polako raao u
mome umu, srce je odavno dolo: sluao sam glazbu na radiju i poeo
neutjeno plakati.
Shvativi da moje stanje ne ostavlja dobar dojam na suputnike
koji su licom grabili juhu i jeli pilav, neprimjetno sam otiao u zahod.
Nakon to sam se umio mlakom i mutnom vodom koja je trcala iz
slavine i posve mi smoila odjeu, ispuhao sam nos i vratio se za stol.
Kada sam ih malo kasnije krajikom oka pogledao, vidio sam da
su se moji suputnici koji su sjedili za stolovima i gledali me krajikom
oka, opustili. Odjednom mi je priao stari prodava sa slamnatom
koarom u ruci, koji je zajedno s njima piljio u mene i pogledao me
ravno u oi.
Ma zaboravi na to. I to e proi. Uzmi jedan bombon od
metvice, godit e ti, rekao je.
Na stol je stavio vreicu bombona Okus raja.
Koliko kotaju?
Poklanjam ti ih.
Kada dijete na ulici zaplae, dobronamjerni stariji gospodin da
mu bombon. Ba kao jedno takvo dijete, s krivnjom sam pogledao
starijeg gospodina koji je prodavao bombone. Iako taj gospodin
moda i nije bio puno stariji od mene.
Danas smo posve poraeni. Zapad nas je progutao i pregazio.
Postao je dijelom naih juha, slatkia i donjeg rublja, uvukao se u sve
nae pore i upropastio nas. Ali jednog dana za tisuu godina osvetit
emo mu se, te emo stati na kraj uroti i izbaciti ga iz naih juha,
vakaih guma i dua. Pojedi taj bombon i ne plai uzalud, rekao je.
Je li to bila ta utjeha koju sam traio? Poput djeteta na ulici koje
ozbiljno shvaa priu dobronamjernog gospodina, neko sam vrijeme
razmiljao o njegovim rijeima. Kasnije sam se sjetio misli Ibrahima
Hakkija i ranih renesansnih pisaca i tako naao novu priliku za
utjehu. Pomislio sam kako su moda imali pravo kada su tvrdili da je
tuga tamna, tetna tekuina koja se iri od eluca prema mozgu pa
sam odluio vie panje posveivati jelu i piu.
U juhu sam namrvio kruh i poeo je jesti. Oprezno sam popio
gutljaj rakije i traio jo jednu uz kriku dinje. Sve dok autobus nije
krenuo, jeo sam i pio poput opreznog starca koji pazi na eludac. Sjeo
sam na jedno od praznih sjedala u prednjem dijelu autobusa. Mislim
da ste shvatili: elio sam za sobom ostaviti sjedalo broj 37, na koje sam
uvijek sjedao, i sve druge tragove prolosti. Zaspao sam.
Kada se autobus pred jutro zaustavio, probudio sam se iz
dugog, vrstog sna i uao u jednu od zabaenih ispostava civilizacije;
novootvoreno, moderno ureeno odmorite. Razveselio sam se
vidjevi prizore s kalendara, lijepe, dobronamjerne djevojke na
reklamama za Coca Colu, banku, automobilske gume, arena slova s
reklama koja su me glasno dozivala, fotografije tustih hamburgera
veih od peciva, arko crvenih i utih sladoleda te onih plavih boje
snova, iznad staklene vitrine na koju je neki pametnjakovi napisao:
SELF SERVICE.
Kupio sam kavu i sjeo u kut. Pod snanim svjetlima gledao sam
kako mala dama iz plastine boice na svoje prene krumpirie ne
uspijeva izliti keap i majku kako joj pomae. Sjedile su prekoputa,
ispod tri upaljena televizora. I na mome stolu nalazila se plastina
boica istog keapa Altan. Zlatno uta slova na njoj obeavala su mi
da u, skupim li u roku od tri mjeseca trideset poklopaca, koje je bio
toliko teko otvoriti da je djevojica uprljala haljinicu kada je konano
uspjela, poaljem ih na nie navedenu adresu i budem izvuen, ii na
sedmodnevni izlet u Disneyland na Floridi. U tome trenutku na
televizoru postignut je gol.
Dok sam s ostalim mukim drutvom koje je ekalo u redu za
hamburgere i sjedilo za stolovima gledao usporeni snimak pogotka,
obuzeo me osjeaj optimizma koji nije bio povran, ve racionalan
koliko je to bilo potrebno za ivot koji je bio preda mnom. Volio sam
gledati nogometne utakmice na televiziji, nedjeljom ljenariti po kui,
ponekad naveer piti, ii s kerkom na kolodvor i gledati vlakove,
kuati novu marku keapa, avrljati, voditi ljubav sa enom, puiti te
kao to sam u tom trenutku uinio, sjesti i u miru piti kavu. Ako
pripazim na sebe i poivim koliko i navodni proizvoa slatkia,
gospodin Sureja, imam gotovo pola stoljea u kojem u do mile volje
moi uivati u tim stvarima... Na trenutak sam osjetio jaku enju za
domom, suprugom i keri. Matao sam o tome kako u se igrati s
keri kada se u nedjelju oko podneva vratim kui, zamiljao sam
slatkie koje u joj kupiti u slastiarnici na stanici, kako u predveer s
iskrenom enjom i zduno voditi ljubav sa suprugom dok se malena
igra u dvoritu te kako emo kasnije zajedno gledati televiziju,
smijuljiti se i maziti je.
Kava me bila dobrano razbudila. U potpunoj tiini koja pred
jutro zavlada autobusom samo smo voza i ja, s desne strane iza
njegovih lea, bili budni. S bombonom od metvice u ustima i irom
otvorenih oiju, piljio sam u ravnu asfaltiranu cestu usred
pustopoljine, koja je izgledala kao da nema kraja, brojao isprekidane
crte po sredini, gledao u svjetla kamiona i autobusa koji su s vremena
na vrijeme prolazili i nestrpljivo oekivao da svane dan. Za manje od
pola sata ugledao sam prve znake zore kroz desni prozor, to je
znailo da putujemo prema sjeveru. Prvo je granica izmeu neba i
zemlje postala jedva primjetno vidljiva, a ubrzo zatim i svilenkasto
crvena, te je ne osvijetlivi pustopoljinu, poela osvjetljavati rub
mranog neba. Ta crvena linija s primjesama ruiaste bila je toliko
tanka, njena i neobina da su neumorni Magirus, koji je poput
divljeg konja punom brzinom grabio prema tami, i putnici koje je
prevozio u jednom trenutku bez razloga poeli paniariti. Nitko toga
nije bio svjestan, ak ni voza koji je piljio u cestu. Za nekoliko minuta
jedva primjetna svjetlost u blizini obzora koji je postao jo crveniji,
kao da je osvijetlila rubove i donje dijelove tamnih oblaka. Dok sam u
jedva primjetnoj svjetlosti promatrao fantastine oblike koje su
poprimali ti srditi oblaci iz kojih tijekom dugog nonog putovanja po
autobusu nije prestajala padati kia, primijetio sam neto; budui da je
pustopoljina i dalje bila posve mrana, zbog priguene svjetlosti u
autobusu istovremeno sam na irokom staklu koje se nalazilo odmah
ispred mene mogao vidjeti odraz svoga lica i tijela te arobno
crvenilo, fantastine oblake i isprekidane linije na cesti koje su se
neumorno ponavljale.
Dok sam gledao linije koje su osvjetljavala duga svjetla naeg
autobusa, sjetio sam se istog onog refrena koji iscrpljeni putnik nalazi
u dubini due i ponavlja dok se stupovi elektrine rasvjete jednolino
izmjenjuju, kotai satima okreu jednakom brzinom, motor
nesmiljeno cvili, a ivot ponavlja istom mjerom. U sebi sam ponavljao:
to je ivot? Vrijeme. to je vrijeme? Nesrea. to je nesrea? ivot, novi
ivot. U arobnom trenutku, kada su svjetlost u autobusu i ona
vanjska postale jednako jake, pitao sam se kada e s vjetrobranskog
stakla nestati moj odraz i kada e se u posve mranoj pustopoljini
moi pojaviti obrisi prve tale i drveta. Zaslijepila me svjetlost.
U tome novome svjetlu s desne strane vjetrobranskog stakla
ugledao sam anela. Bio mi je blizu, a opet tako daleko. Pa ipak,
shvatio sam da je to snano, blijedo svjetlo ondje zbog mene. Unato
tome to je Magirus svom brzinom napredovao kroz pustopoljinu,
aneo se nije udaljavao od mene, niti mi se pribliavao. Zbog sjajne
svjetlosti nisam mogao vidjeti kako tono izgleda, ali zbog osjeaja
zaigranosti, slobode i lakoe koji se raao u meni shvatio sam da ga
poznajem.
Nije sliio anelima na iranskim minijaturama ni onima na
karamelama. Nije bio poput onih fotokopiranih anela, niti je sliio
onome kojeg sam godinama elio uti svaki put kada bih matao.
U prvom trenutku poelio sam mu neto rei i razgovarati s
njime. Moda je razlog tome i dalje bio onaj jedva primjetan osjeaj
zaigranosti i iznenaenosti. Meutim nisam nita rekao, ve sam se
zabrinuo. Osjeaj bliskosti, prijateljstva i samilosti koji me pratio od
prvog trenutku i dalje je ivio u meni. Nadao sam se da e me to
uiniti spokojnim te sam, pomislivi da je rije o trenutku koji ve
godinama iekujem, uzalud traio da mi otkrije tajnu vremena,
nesree, spokoja, teksta i novog ivota kako bih potisnuo strah koji je
u meni rastao bre od brzine kojom se kretao autobus.
Aneo je bio nemilosrdan, jednako koliko i fantastian i udaljen.
Ne, nije elio biti nemilosrdan; bio je samo svjedok i nita vie. U
nevjerojatnoj jutarnjoj svjetlosti vidio me kako paniarim na prednjem
sjedalu Magirusa koji napreduje kroz poluosvijetljenu pustopoljinu, i
to je sve. Osjetio sam neizdrivu snagu sveg nemilosra i nemoi.
Instinktivno sam se okrenuo prema vozau i vidio da je cijelo
vjetrobransko staklo osvijetlila neobino jaka svjetlost. Sedamdesetak
metara ispred nas dva kamiona su prolazila jedan kraj drugog, a
njihova duga svjetla obasjavala su nas. Velikom brzinom su nam se
pribliavali. Shvatio sam da je nesrea neizbjena.
Prisjetio sam se iekivanja spokoja nakon prometnih nesrea
koje sam doivio prije puno godina i osjeaj prelaska koji kao da je
sniman usporenom tehnikom. Sjetio sam se putnika koji nisu bili ni
ovdje ni ondje, kako se s blaenstvom pomiu kao da bratski dijele
vrijeme koje je dolo iz raja. Ubrzo e se svi sneni putnici probuditi, a
jutarnju tiinu prekinut e sretni vrisci i povici. Na pragu dvaju
svjetova, kao da otkrivamo vjene ale prostora u kojem nema
gravitacije, zajedno emo primijetiti krvave unutarnje organe,
razasuto voe, raskomadana tijela, eljeve, cipele i djeje knjige
prosute iz potrganih kofera.
Ne, ipak ne svi zajedno. Sretni putnici sa stranjih sjedala na
desnoj strani autobusa preivjeli su jedinstven trenutak koji je
uslijedio nakon snane eksplozije. Ja sam sjedio u prvome redu,
gledao u svjetla kamiona kao da u strahu i s uenjem zaslijepljen
gledam u nevjerojatnu svjetlost koja prti iz knjige. Odmah sam
preselio u novi svijet.
Shvatio sam da je to kraj moga ivota. Meutim elio sam se
vratiti kui, nisam elio umrijeti i kroiti u novi ivot.
 O AUTORU

Orhan Pamuk dobitnik je Nobelove nagrade za knjievnost

2006. Njegov roman Zovem se Crvena osvojio je knjievnu nagradu
IMPAC Dublin 2003. Djela su mu prevedena na vie od pedeset
jezika. ivi u Istanbulu.
{1}
Delal Salik izmiljeni je kolumnist koji pie za novine Milijet. Jedan je od glavnih likova
Pamukovog djela Crna knjiga.
{2}
Canan (danan) - na turskom moe znaiti i ljubav i Bog.
{3}
Narin - tr. sitan, siuan, krhak, delikatan.
{4}
Canan (danan) - jedno od znaenja: Bog.
{5}
Tr. Giil - rua; Gulizar - Rua, Gulendam - Ruica, Guldihan - Rozana.
{6}
Sehur - obrok koji se tijekom mjeseca posta jede prije zore.
{7}
Sufijski red osnovan u 14. stoljeu. Naziv je dobio po svome osnivau Muhamedu
Behaudinu Nakibendiju Buhariji. Njegovi sljedbenici smatraju da je sve to postoji na svijetu
Allah.
{8}
Hafiz - osoba koja napamet zna Kuran.
{9}
adrvan - javna esma u dvoritima damija i medresa.
{10}
Iftar - obrok koji se za ramazana uzima neposredno nakon zalaska sunca.
{11}
ejh - poglavar sufijskog reda.
{12}
Tr. makinist - kinooperater i strojovoa.
{13}
Azrail - biblijski Uriel; Mikail - biblijski Mihael; Israfil - biblijski Rafael; Dibril - biblijski
Gabrijel.
{14}
Ajet - stih od kojih su sastavljene sure, poglavlja kurana
{15}
PKK - zabranjena Kurdska radnika stranka.
{16}
Ziya - stara turska rije za Svjetlost; tepe - brijeg.
{17}
Tr. kara - crn, taman, zemlja.
{18}
Jeilam - metonimija za tursku filmsku industriju u periodu 1950.-1970.