Grande Blek (takoer i Blek Macigno) je junak nastao iz pera i kista torinskog trojca Esse G.

Esse, kojega su sainjavali Giovanni Sinchetto (1922.-1991.), Dario Guzzon (1926.-2000.) i

Pietro Sartoris (1925.-1989.). Smatra se sredinjim od njihova tri najpoznatija junaka (uz
Kapetana Mikija te Komandanta Marka), i na ovim je prostorima najpoznatiji pod nadimkom
Blek Stena, zbog dugogodinjeg izlaenja u sklopu Lunov Magnus Strip edicije, na srpskom
jeziku, te u manjoj mjeri kao Veliki Blek. Dugokosi plavokosi Blek, glavni junak ovog stripa,
posjeduje sve one osobine junaka-bogova iz antikih mitova: neustraiv je to i beskrajno
hrabar, odan, poten, agilan, jak i pravedan traper (da ne kaem bog), koji predvodi amerike
patriote u borbi protiv mrskih britanskih vojnika. Pored ogromnih miia, istie se i po
simpatinoj garderobi: krznenoj kapi ala Davy Crockett, krznenom zvonarskom prsluku
(kojega bez obzira na to bilo ljeto ili zima nosi na goloj koi), crvenim trapericama, i konano
izmama od bruene koe (sa neizostavnim traperskim resicama). Blek se protiv neprijatelja
najvie voli boriti golim rukama, kako bi mogao nesmetano mlatiti i amarati te jadne
slabane britanske vojnike, iako se u iznimnim prilikama koristi i traperskom Kentucky
pukom. Interesantno je da je talijanski ("rani") Blek pravi umski ovjek, sa svim dobrim i
loim stranama. Malo je onako, to bi se reklo, priprost. Po tome se dosta razlikuje od svog
starijeg 'blizanca' Komandanta Marka, koji je ipak kudikamo uglaeniji i komunikativniji.
Kako je gotovo svaka epizoda "standalone", jasno je da nema nikakvog kontinuiteta. Najvie
je 'injenica' o Blekovoj prolosti otkriveno u epizodi "Blekovo porijeklo" (LMS 358 i 362,
odnosno Horus i Porin specijal 1), pa se radi o svojevrsnoj fanovskoj poslastici. Blek je naime
Francuz, pravo ime mu je Yannick Leroc, roen je 27. studenog 1749. godine, i moglo bi se
rei da je svoj mladenaki ivot odivio punim pluima (za detalje pogledajte recenziju).
Bleka u stopu prate dva hrabra i odluna, yet smijena lika: prvi je pjegavi plavokosi
maloljetni traper, koji kao i svi djeaci njegovog uzrasta jo nije otkrio ljepotu njenijeg spola
- Roddy Lassiter, a koji po pitanju hrabrosti (i nepromiljenosti) esto parira samom Bleku,
dok je drugi - Profesor Occultis; simpatini trbuasti doktor sveznalica, part-time hipnotiar i
openito govorei arlatan, koji svojim paraznanstvenim pristupima i razmiljanjima rijetko
biva od prave pomoi, ali zato dodaje na kominosti 'tekih' ratnih situacija.
Tok radnje je gotovo uvijek linearan, i funkcionira prema onoj dobro poznatoj formuli koja
ukljuuje sljedee elemente: - zli Englezi ilitiga "crveni mundiri" (kolonijalni ugnjetavai), -
hrabri domoljubi njemakog, irskog, kotskog i francuskog porijekla (heroji iz naroda), -
zarobljavanje i prevara odnosno izdaja (zli momci igraju prljavo), - teka bitka, put ili potraga
(naizgled bezizlazna situacija), te konano spaktakularna pobjeda amerikih patriota (pravda
uvijek pobjeuje). Bez obzira na zajebancije koje esto idu na raun starog Bleka, teko je
autorima neto stvarno zamjeriti. Serijal je nepretenciozno zamiljen i proveden u djelo
(unato nekim kasnijim pokuajima "evolucije" lika), i jasno je da se autorima nikakvi
nestvarni "vii ciljevi" nisu motali po glavama. Konano, koliko god Blek jednostavan, naivan
i staromodan strip bio, ne smije se zaboraviti da je upravo on jedan od onih junaka koji su
klince u Italiji (i ire) "navukli" na western, koji e kasnije dugi niz godina biti nosei stup
talijanske strip scene. Da tih davnih pedesetih godina nakon kataklizme Drugog svjetskog rata
nije bilo raznoraznih Blekova koji su probili led i postavili korijene, koji su klince odvukli od
tmurne zbilje oaravajui ih otvorenim prostranstvima Divljeg zapada, priajui im o
neustraivim junacima sa pitoljima za opasaem, koji sami onako romantiarski kroje
vlastitu sudbinu, budite sigurni da ne bi bilo ni 'ozbiljni(ji)h' Texova Willera, Kenova Parkera
i slinih.

Prva epizoda iz pera trojca EsseGesse objavljena je 3. oktobra 1954. godine, i oni rade
epizoda Bleka sve do 31. januara 1965. godine. Nain objavljivanja stripova tada je bio
drugaiji, epizode su objavljivane u kaievima (tal. striscie) i radnja je morala da bude takva
da male Italijane uvijek ostavlja u neizvjesnosti, po ugledu na popularne amerike novinske
stripove. Poslije odlaska EsseGesse rad na Bleku nastavlja Nicola Del Principe, a scenario za
prvu sljedeu epizodu naslova "Missione speciale" (Specijalna misija) napisao je Amilcare
Medici. Del Principe nastavlja da crta nove epizode uz scenariste Franca Frescuru i Roberta
Renzija. 1959. godine braa Antonio i Vincenzo Chiomenti uradili su epizodu "Mision
secrete" (Tajna misija) kojom ditions Lug zapoinje objavljivanje Bleka u Francuskoj. Od
francuskih autora najpozantiji su Jean-Yves Mitton i Andr Amouriq. Krajem 1967. nakon
zavretka italijanske produkcije u kui Dardo, ditions Lug (iz Lyona), izdava Bleka u
Francuskoj i Belgiji, povjerava italijanskom studiju crtanje novih pria, od kojih je veliki broj
nacrtao Carlo Cedroni (najmanje 112), a radilo je jo i stotinak raznih autora (neki samo jednu
epizodu meu kojima su nama najpoznatiji Franco Bignotti i Gallieno Ferri). Od poznatijih
junaka na ovim prostorima kad je rije o italijanskim stripovima Blek je praktino jedini koji
je doivio originalne epizode u drugim zemljama, prije svega u Francuskoj a onda i u
Jugoslaviji. Za razliku od epizoda trojca EsseGesse (period od LMS 128 do LMS 292) i
njihovog crtea, u kasnijim italijanskim i francuskim epizodama crte je znaajno drugaiji:
kadrovi su krupniji i esto se preko pola strane istie Blek u nekim nemoguim situacijama, a
uvode se i neke novine u scenariju: pojavljuju se ipak donekle drugaije teme (iako bez
drastinih promjena), epizode imaju manji broj stranica, Blek po snijegu ipak nosi neku jaknu
i sl. Naravno, kvalitet tih epizoda nije neto posebno bolji, iako su nastajale u drugom
periodu. Blek ostaje plavokosi din (lijepo bi se uklopila i rije grmalj) koji rui sve pred
sobom, pomae slabima u nevolji, ne ostavlja prijatelje na cjedilu, te rijeava sline veoma
asne i nadasve pogibeljne situacije.
Trojac fantastini
Blek je kod nas izlazio prvo u Lunov Magnus Stripu, pa onda i u Strip Zabavniku. Poslije
raspada Jugoslavije u Srbiji su u Razonoda Stripu pa onda i u Horusu izlazili veinom reprinti
starih epizoda (uz tek nekoliko novijih), a prije nekoliko dana izaao je jo jedan reprint u
izdanju novopeenog izdavaa Wizard Pressa, u Sloveniji je Bucik dogurao ak do 41. broja
(plus jedan specijalac), dok je u Hrvatskoj izalo nekoliko epizoda u izdanju Porina, a danas je
aktuelan Ludens, koji prati italijanske reprinte u izdanju IF Edizioni, i ija se izdanja dosta
dobro prodaju (ak se i odreeni broj primjeraka objavljuje u skupljoj verziji, sa tvrdim
koricama).

Iako ne postoje neke zaista dobre epizode Bleka, onih legendarnih koje se pamte za sva
vremena bi se nalo nekoliko. Blek je kao strip i na ovim prostorima zaista ostvario svoj cilj,
jer je u Jugoslaviji bio veoma popularan meu mlaim generacijama. Za razliku od Italije gdje
je oduvijek najpopularniji Tex Willer, kod nas je to uvijek bio Zagor, ali valja priznati da mu
je Blek u svojim najboljim godinama neugodno puhao za vratom. Stvar je valjda u naem
mentalitetu: krzneni prsluci, hipertrofirani bicepsi kao krajnji proizvodi nehumane snage,
duga lovaka puka i dabrova kapa (rakunova, svieva, whatever), oito su ostavili snaan
utisak na itelje ovih brdovitih prostora. Iako danas (Velikog) Bleka (Stenu) veina ljudi ita
iz puke nostalgije, jer ga okorjeli ljubitelji stripa smatraju udarom na inteligenciju, ne
smijemo prei preko injenice da je Blek na jugoslovenskoj strip sceni izmeu ostalog
zauzimao znaajno mjesto iz tog razloga to su se pored stranih epizoda izdavale i epizode
koje su po licenci radili domai autori.