Professional Documents
Culture Documents
Filozofija Politike Skriptica
Filozofija Politike Skriptica
Filozofija Politike Skriptica
I
zaista su to pitanja sakupljena u ovoj skripti .
Odgovori na pitanja mogu biti kratki ili opširni, no bitno je da pričate, ili da kažete: samo malo, tj. da
mu nekako date do znanja da vam treba malo razmišljanja. Ako se baš ničega što bi adekvatno moglo
odgovorit na pitanje ne možete sjetiti, počnite pričati o nečemu srodnom iz teorije tog filozofa, tako će
vidjeti da ipak znate, a i sami sebe ćete dovesti do odgovora.
Meni se čini da je za ovaj ispit najbolje učiti tako da: prvo položite socijalnu filozofiju kod Flege.
Naime, neki se autori preklapaju (i to oni najbitniji: Hegel i Kant, a onda i Locke i Rousseau), i, iako
Flego i Puhi imaju različite metode pitanja, i iako je točka gledišta na teorije istih filozofa različita
ovisno o tome zanima li nas politika ili socijalna teorija (kod Flege je fokus na društvu i vlasništvu,
kod Puhija na državi), ipak ćete tako steći osnovu, čvrstu bazu na koju će se novo znanje samo lijepiti!
Nakon toga uzeti ovu skriptu i pročitati pitanja za te filozofe, tako da otprilike znate što se traži,
i onda uzeti neku od sažimajućih knjiga, npr. Enciklopedija političke misli i/ili Klasici političkog
mišljenja 1 i 2, i pročitati sažetke tih glavnih filozofa,
uz čitanje predgovora i/li samih knjiga koje su na popisu.
I nakon toga prostudirati skriptu, te joj iz svojih skripti/spoznaja dodati/izmijeniti odgovore (jerbo
skripta sadrži ponekad ne dovoljno jasne odgovore), tj. smjestiti ta pitanja u neku vlastitu smislenu
cjelinu teorije pojedinog filozofa. To će vam uvelike olakšati pamćenje odgovora na pitanja .
Istu proceduru preporučam za sve druge filozofe: pročitati pitanja u skripti koja se njega tiču, pročitati
sažetak u pomoćnoj knjizi, i onda samo djelo, pa se vratiti skripti, nadopuniti ju, i učiti iz nje.
1
Prema tome si možete organizirati vrijeme: jedan filozof na tri dana = 36 dana; jedan na dva dana = 24
dana; jedan na dan = 12 dana; 2 na dan = 6 dana ( i jedan dan ponavljanja = jedan tjedan), itd.
Znam da znate matišu, al da je meni ovo neko ovako rekao to bi mi puno skratilo vrijeme skontavanja
i skuliravanja oko učenja.
Pitanja koja su u ovoj skripti su zaista i ona koja on postavlja - hvala svima koji su ih skupljali !!
Obratite pažnju na način na koji su formulirana pitanja: ponekad je samo formulacija tricky, dočim je
odgovor nešto što sto posto znate - dakle obratit pažnju na to kako formulira pitanja!
U tome vam može pomoći i to da odete poslušati ispit, tako da steknete dojam kako pita, i da si mozak
pripremite na takav način postavljanja pitanja.
(nije niš opako, samo ponekad zna postaviti pitanje koje zvuči ludo, a zapravo je skroz logično. U tim
slučajevima je najbolje odgovoriti ono što vam se čini kao najlogičnije, a ne šutjet, jer je to ko u
milijunašu: misliš da je trik pitanje, a zapravo je odgovor onaj najjednostavniji ).
2
Evo, to su moji dojmovi, ali ja i nisam neka ljubiteljica politike niti filozofije koja se njome bavi, pa to
uzmite u obzir. Ako vas fil. politike inače uzbuđuje, vjerojatno će vam više toga biti zabavno .
Na ovom linku do stare teme na forumu o istom ispitu imate super post od Bobbyja Blacka, ful
humoristično opisuje koja je knjiga kakva a i daje savjete za ispit:
http://forum.ffzg.hr/viewtopic.php?t=134518
Suma sumarum:
Ovo je ispit poput svih drugih - nema vajde radit frku oko njega.
Dapače, budući da su pitanja poznata, malo je iznenađenja - jednostavno treba naučiti odgovoriti na
njih.
Prof je ugodan i ispit je kratak, stoga se dajte na učenje i položite to !!
Što se skripte tiče, ja sam je dobila mršavu i zbrkanu, pa sam ju nadopunila svojim sažecima knjiga
(većinu sam čitala, al neke su mi bile prenaporne, pa sam sažetke vadila iz sažimajućih knjiga), pitanja
sam presložila tako da se lakše uklope u pričicu (jer je zaista teško memorirati sve te odgovore bez
smještanje u kontekst) i većinu odgovora sam ispravila ili prilagodila. Ne garantiram za točnost svih
odgovora, ali sam poprilično sigurna da je većina njih sasma ok :).
Neka pitanja su ostala neodgovorena - čekaju da ih ti nadopuniš svojim saznanjima (jer ja niti ekipa
prije nismo znali odgovore!), i da se tako nastavi ova lijepa praksa zajedničkog djelovanja :)
Veliki pozdrav!
Maša
3
ARISTOTEL: Politika, Ustav atenski, Nikomahova etika
Aristotel ideje svoje političke filozofije razlaže prvenstveno u „Nikomahovoj etici“ i „Politici“, kao i u
„Ustavu atenskom“, jedinom sačuvanom od 158 ustava grčkih državica koje je Aristotel prikupio. Tu
je dana ustavna povijest Atene praćena prikazom atenskog ustava iz Aristotelova doba.
„Nikomahova etika“
Aristotel smatra da SVE teži nekom dobru, pa tako i čovjek, ali i politička zajednica teže nekom
dobru.
Politička znanost je znanost koja istražuje kako čovjek djeluje u svojoj usmjerenosti ka najvišem
dobru, te koja istražuje što je najviše dobro za čovjeka, tj. koji je čovjekov cilj, njegova prirodna
specifična funkcija.
Cilj i sadržaj političke znanosti je - ono dobro za čovjeka i za polis, tj. najviši cilj djelovanja, tj. sreća.
Prema Aristotelu, čovjek postoji radi dobrog života, a dobar je život jednak za jednog čovjeka i za
polis.
Politička znanost je hijerarhijski na najvišem mjestu od svih znanosti o čovjeku, te svakoj od drugih
praktičnih znanosti i umijeća određuje njezino mjesto u životu polisa.
Čovjek je političan po prirodi - on je živo biće koje je po svojoj prirodi određeno za život u ispravno
uređenoj zajednici, tj. biće koje ne može dobro koje mu je primjereno pronaći izvan zajednice.
Tko po prirodi, a ne samo slučajno živi izvan polisa - ili je loš, ili je više nego čovjek, a tko ne može
živjeti u zajednici ili mu ona nije potrebna, taj nije dio polisa, već je ili životinja ili bog.
Stoga se u istraživanju toga koji je ispravan poredak za ljudsku zajednicu moramo voditi, smatra
Aristotel, time koji su ispravni ciljevi čovjekovog djelovanja. Samo čovjek može djelovati - tj. voljno i
racionalno usmjeriti svoju aktivnost ka nekom cilju tj. dobru. Postoji hijerarhija ciljeva, tj. dobara
kojima se može težiti, a najviše dobro kojemu svi teže i radi kojega ostvarujemo niža dobra, je -
sreća. Sreća nije instrumentalni cilj (ne služi tome da dođemo njome do nečeg drugoga), već je ona
svršni cilj (želi ju se samo radi nje same).
Postoje uvriježena mnijenja o sreći:
da život posvećen uživanju teži ugodi,
život državnika - časti,
kontemplativan život filozofa - motrenju istine.
No, zapravo je sreća najviše dobro, jer je ona cilj koji je savršen (sreći se može težiti samo radi nje
same, a ne radi toga što ćemo uz pomoć nje dobiti nešto drugo) i ujedno autarkičan (sreća je samoj
sebi dovoljna da zadovolji čovjeka).
Sreća je djelatnost duše u skladu s vrlinom, ono dobro za čovjeka i za polis, cilj života čovjeka kao i
polisa.
Jedan čovjek svojim vlastitim snagama rijetko može osigurati uvjete sreće. Sretni mogu biti samo
dobri ljudi, a dobri ljudi nastaju od dobrih zakona, dočim dobri zakoni nastaju od dobre vlade.
Vrlina dobrog čovjeka sastoji se u tome da on dobro ispunjava svoju prirodnu funkciju ili zadaću.
Funkcija nečega je ono što je tom nečemu inherentno kao potencija, njegova svrha, i bez čega to nešto
ne bi bilo to t jest. Npr. funkcija noža je rezanje, i ako nož ne reže, to onda nije nož već komad metala
koji je slučajno u obliku noža.
4
Ono što je dobro za čovjeka, čovjekov cilj = čovjekova prirodna i specifična funkcija, ono što može
činiti samo on, ili što on može najbolje učiniti.
Ono što čovjeka razlikuje od drugih živih bića jest što je njegova duša podvrgnuta racionalnom
principu, pa je stoga čovjek - racionalno živo biće.
Međutim, čovjekova duša nije samo racionalna - ona ima tri dijela:
nutritivan (obuhvaća neracionalne strasti i žudnje koje se mogu podvrgnuti kontroli uma), vegetativan
(onaj koji se ne može podvrgnuti kontroli uma) i aperceptivan (racionalan dio duše).
Ono dobro za čovjeka je djelatnost duše u skladu s vrlinom. Vrline se mogu podijeliti na dvije grupe:
etičke vrline (vrline iracionalnog dijela duše strasti i žudnji, podvrgnutih racionalnom dijelu, vline
koje se moraju utisnuti odgojnim procesom) i dijanoetičke vrline (vrline racionalnog dijela duše; one
čovjeku omogućuju spoznaju istine).
Etička vrlina je kvaliteta karaktera koja je poukom i vježbom postala navikom. Vrlina je tu navika da
se bira sredina između prekomjernosti i nedostatka (npr. hrabrost je sredina između kukavičluka i lude
smionosti).
Dijanoetičke vrline su vrline znanosti (bavi se dokazivanjem iz prvih, nepromjenjivih principa koji se
mogu proučavati), vještine, pameti (one se odnose na promjenjivo područje djelovanja, gdje je vještina
znanje o proizvođenju predmeta, a pamet - habitus djelovanja na osnovi ispravnog promišljanja u
području onoga što je za čovjeka dobro i zlo), razboritosti, uma i mudrosti.
Dijanoetičke vrline su hijerarhijski nadređene etičkim vrlinama. U djelovanju po dijanoetičkim
vrlinama čovjek se može uzdignuti do prave sreće kontemplativnog života.
Djelatnosti koje tvore dobar život moraju biti poželjne radi sebe samih, a ne radi nekog vanjskog
cilja. Za tri vrste djelatnosti smatra se da ispunjavaju taj cilj:
1. djelovanje po vrlini
2. ugodna zabava - dokolica i opuštanje
3. motrenje istine - mislilac vidi stvari kakve one jesu i postaje jedno s bogom.
Međutim, Aristotel smatra da zabava i dokolica ne mogu biti zadnji cilj života, pa tu djelatnost
izbacuje.
Djelovanje po vrlini (br. 1), pak, je ono najviše što većina ljudi može doseći i u tome ostvariti svoju
funkciju, svoje najviše dobro, a samo neki, i to u samo određenim trenucima, mogu doživjeti savršenu
sreću, i to u djelatnosti teorije, tj. motrenja božanske istine (br. 3).
Etičke vrline se moraju utisnuti u pojedinca - to se vrši odgojnim procesom koji pak ovisi o
institucionalnom uređenju okoline. Dakle, bitno je da se zna kakvo institucionalno uređenje društva
pogoduje nastanku vrlina kojima se teži u građaninu, tj. kojima se omogućuje dobar život.
Prijateljstvo je izvor ljudske zajednice, i to prijateljstvo ne iz koristoljublja ili užitka, već prijateljstvo
koje vrli ljudi imaju sami sa sobom (dakle, samoaktualizirani su, vole sebe i žive svoje ja), a potom i
sa drugim takvim ljudima, radi dobra. Svaki čovjek prirodno treba prijatelje. Političko prijateljstvo ili
sloga stoga konstituira supstanciju polisa.
5
Budući da znanje o tome što je dobro djelovanje nije dovoljno da ljude, koji su većinom ipak vođeni
strastima a ne ratiom, usmjeri na dobro djelovanje, nužni su dobri zakoni, koji nas prisiljavaju da
djelujemo dobro. Kod Aristotela politika i etika su neodvojive - dobro djelovanje je omogućeno tek
dobro organiziranom politikom u državi.
„Politika“
U „Politici“ Aristotel istražuje bit polisa, te raspravlja o različitim problemima političkog poretka.
Polis nije logički ekvivalent „države“, jer je polis vrsta zajednice koja uključuje sve druge (i stoga
niže) oblike zajednice. Polis nije ni mjesto, ni stanovništvo.
Polis je zajedništvo, politička zajednica, zajednica koja uključuje sve druge ljudske zajednice, a sama
nije ni u jednu uključena, te koja zbog svoje sveuključivosti uključuje u sebi cilj ili svrhu svakog
drugog oblika zajednice.
Prvo jedinstvo u polisu je jedinstvo muškarca i žene radi nastavka vrste, u domaćinstvu. Radi
zadovoljenja viših potreba više domaćinstava se udružuju u seosku zajednicu, gdje vladaju kraljevi po
uzoru na monarhijsku vlast oca u domaćinstvu. Udruživanjem seoskih zajednica pak nastaje savršena
zajednica polisa. U polisu je svoj cilj dostigla prazajednica domaćinstva, tj. prazajednica domaćinstva
je u polisu došla do svoje prirode, pa se može reći da polis postoji po prirodi (a ne samo po zakonu ili
ugovoru).
Polis je jedina zajednica prikladna za ispunjenje čovjekova specifično ljudskog potencijala, pa on
mora prethoditi domaćinstvu u smislu u kojemu hrast mora prethoditi žiru. Polis prethodi i
pojedinačnom ljudskom biću, jer ako ne živi u polisu, čovjek ne može živjeti punim ljudskim životom,
ne može postojati kao čovjek. Jer čovjek je umna i politička životinja.
Svaki polis je zajedništvo; (svako zajedništvo nastaje zajedničkim djelovanjem, a svako djelovanje
teži nekom dobru, pa) svako zajedništvo teži nekom dobru, što u konačnici znači da svaki polis teži
nekom dobru.
Ustav je zajednica građana, tj. poredak onih koji nastanjuju polis, a polis je neki broj građana.
Građani polisa imaju zajednički cilj: dobrobit zajednice.
Građanin je onaj koji sudjeluje u donošenju i provedbi zakona.
Vrlina dobrog građanina je ovisna o poretku polisa, a ti poredci su različiti, mogu biti dobri i zli, i
stoga postoje mnogi oblici građanske vrline, dočim vrlina dobrog čovjeka može postojati samo u
jednom obliku. Stoga se vrlina dobrog građanina razlikuje od vrline dobrog čovjeka.
Samo je u jednom slučaju vrlina dobrog građanina identična s vrlinom dobrog čovjeka, a to je u osobi
dobrog državnika, državnika koji je razborit, tj. sposoban za političku vlast (dakle ne despotsku) nad
svojim sugrađanima.
Onaj koji je sposoban vladati (premda ne mora biti vladar), bilo sam ili zajedno s drugima, u dobrom
poretku (tj. u onom koji građanstvo daje jedino onima koji su sposobni za praktičnu mudrost i moralnu
krepost, tj. onima koji mogu aktualizirati svoje ljudske potencijale), istodobno je i dobar građanin i
dobar čovjek.
Cilj je da imamo takav ustav da je pod njim vrlina dobrog građanina identična s vrlinom dobrog
čovjeka.
Pravi cilj polisa je čovjekov dobar život, a dobar život tvori zajedničku korist građana polisa.
6
Stoga je ispravan, pravedan, onaj poredak vlasti koji služi zajedničkoj koristi građana, osigurava
zajedničko dobro, a neispravan onaj koji služi samo osobnoj koristi onih na vlasti.
Oblici polisa tj. oblici ustava
Tako Aristotel razlikuje šest glavnih vrsta poredaka:
tri ispravna ustava i poretka: kraljevska vlast (vladanje jednog), aristokracija (vladanje manjine) i
politeia (vladanje mnoštva, ustavna vladavina),
i tri promašena: tiranija (vladar brine samo za vlastitu korist), oligarhija (vlada se na korist bogataša,
koji su malobrojnih) i demokracija (vlada se na korist siromašnih, kojih je naravno više, i kojima
nedostaje dokolica, pa ne dolaze do potpunog razvoja vrlina usađenih odgojem).
Poloteia je mješavina dvaju „izopačenih“ poredaka, demokracije i oligarhije. Tu zahtjevi mnoštva
odgovaraju zahtjevima vrline.
Osim tih 6 glavnih, razlikuje i velik broj oblika svakog od njih, te beskonačan broj kombinacija oblika.
Ne može svatko sudjelovati u potpunoj zajednici jednakih koja tvori pravi polis, primjerice siromašni
koji nemaju dokolicu time nemaju ni vremena za potpun razvoj vrlina i stoga Aristotel savršeni polis
zamišlja kao grad bez demosa-puka, tj. grad koji se sastoji samo od plemstva na jednoj i robova na
drugoj strani. Tomu je tako jer, smatra on, neki ljudi su robovi po prirodi - nisu sposobni za potpunu
aktualizaciju svoje racionalne prirode, pa se njima mora vladati kao djetetom. Tako on opravdava
pravnu instituciju robovlasništva koju ustanovljava u svom idealnom polisu.
U savršenom polisu treba biti i aristokrata i bogatih i dobrih. Svakog od njih može se spriječiti u želji
da apsolutiziraju svoja prava, tako što ih se upozorava da jedan / malobrojni / mnoštvo mogu biti
bogatiji / kreposniji / plemenitija porijekla od njih. Tako svaki takmac ublažava svoj zahtjev, svjestan
da se može okrenuti protiv njega.
Najbolje državno uređenje je stoga Aristotelu - politeia, ustavna vladavina, poredak koji je mješavina
demokracije i oligarhije. Taj poredak dovodi u ravnotežu dva elementa koji se sami ne mogu
kombinirati. Politeia je neka vrsta kreposne sredine između dviju loših krajnosti koje tvore zahtjevi
bogatstva i siromaštva, pomirenje tih zahtjeva, njihovo usklađivanje u zajedničkom dobru. Na tlu
takve politeie može početi cvasti aristokracija, vladavina najboljih, čestitih ljudi.
Podloga politeie je srednji stalež, koji nije ni vrlo bogat ni vrlo siromašan.
Premda je politeia najšire ostvariv poredak, ona nije prikladna za sve slučajeve, jer negdje, u nekim
uvjetima, može uspjeti samo demokracija ili oligarhija. Bitno je za odabir vladavine naći koji stalež je
po prirodi tu najjači.
Najbolji život pojedinca i polisa je - život vrline. Da bi se to omogućilo, nužno je da se zadovolje neki
preduvjeti:
- broj stanovnika treba biti takav da polis bude samodostatan, ali ujedno i pregledan,
- teritorij treba biti dovoljno velik i raznolik da osigurava produkte potrebne za život polisa, ali ujedno
i pregledan
7
- položaj polisa treba biti takav da s jedne strane štiti zemlju, ali da ujedno dopušta lako trgovanje
- prirodna svojstva stanovnika trebaju biti takva da postoji mješavina inteligencije, vještine i energične
hrabrosti (poput osobina Helena)
Revolucija je za Aristotela proces kojim jedan poredak zamjenjuje drugi kada neka skupina osvaja
vlast u tom poretku ili kada se poredak mijenja tako da više nije isti.
Zakonodavcem može postati samo građanin koji postane vrli čovjek, i koji stoga znade društvu dati
dobar oblik.
8
MACHIAVELLI: Vladar
Machiavelli politiku vidi kao ljudsku aktivnost par exellence, jer se u njoj afirmira i pobjeđuje ljudski
razum.
Osnovni smisao Machiavellijeva „Vladara“ jest stvaranje građanske vladavine, političkog oblika u
kojem će se vladar oslanjati na narod, a ne na plemstvo.
Machiavelli društvenu strukturu vidi tripartitno, kao narod (popolo grasso: građanska klasa + popolo
minuto: sitni obrtnici, najamni radnici), velikaše i vladara.
Rješenje klasnih antagonizama vidi u stvaranju nove, građanske, vladavine. Svrha politike je
ostvarenje građanske vladavine. To može napraviti idealni vladar, privatni građanin, koji „ne
zlodjelima ili nekim drugim nepodnošljivim nasiljem, nego naklonošću sugrađana postaje vladarom u
svojoj domovini“. Tu Machiavelli anticipira koncepciju ustavne vlasti do koje se dolazi
institucionaliziranim konsenzusom.
Vladar mora ugoditi narodu i držati ga u zadovoljstvu.
Machiavelli smatra da se vladar NE SMIJE slijepo držati uobičajenih predodžbi o čovjekovoj dobroti:
on mora biti oštar i odlučan, te se ne smije plašiti pribjegavanju sili, jer se poštovanje temelji na
ljubavi i strahu. Na taj način će vladar s malo okrutnosti spriječiti stvaranje nereda i spasiti svoj narod
od stradanja koja od tuda mogu iznići.
Nasljedne su vladavine stabilnije, pa se vladar mora samo truditi očuvati poredak predaka i u
9
skladu s time prilagođavati se nepogodama koje s vremena na vrijeme mogu protresti kneževinu.
Za takvo je vladanje potrebna tek ordinaria industria, tj.»obična umješnost». Nasljedni su vladari
omiljeniji u narodu, jer je narod na njih već naviknut, kaže Machiavelli.
Druga podjela monarhija (koje on naziva i kneževinama):
Monarhije mogu biti:
1. AUTOKRATSKE / APSOLUTNE monarhije, poput orijentalnih i
2. FEUDALNE monarhije, poput europskih (feudalne monarhije (npr. Francuska) je puno lakše
pokoriti, jer su iznutra podijeljene - velikaši su potkupljivi i imaju suprotstavljene interese. Apsolutne
monarhije (npr. Turska) je teže osvojiti, ali s obzirom da im je temelj vlasti uži, osvajaču osim vladara
ne ostaje nitko drugi koga bi se trebao bojati, jer nitko nema toliki ugled u narodu.)
3. GRAĐANSKA VLADAVINA, tj. GRAĐANSKA / CIVILNA MONARHIJA - za Machiavellija je
to najciviliziraniji oblik vlasti, koji gotovo dostiže vrline republikanskog modela.
4. CRKVENA/PAPINSKA MONARHIJA - o njoj Machiavelli piše s ironijom. Crkvene monarhije
pripadaju prošlosti, budući da su suprotstavljene svakome obliku slobodnoga života - machiavelli
kritizira teokraciju.
* * Kada se osniva nova država, da bi vladar uspio, treba imati vrline (osobne sposobnosti), primijeniti
silu, te imati fortunu (stjecaj povoljnih okolnosti).
Vrlina je za Machiavellija lišena tradicionalnog etičkog sadržaja: on vrlinu vidi kao zbir svih
državničkih i političkih sposobnosti kojima se vladar razlikuje od obična čovjeka.
To je sinteza energije, volje, hrabrosti, snage, sposobnosti prilagođavanja okolnostima, a ujedno ona
znači i oprez, postojanost, marljivost i objektivnu procjenu raspoloživih snaga.
Za Machiavellija je, dakle, vrlina - politička vrijednost, sposobnost političkog čovjeka (homo
politicusa) da djeluje u skladu sa spoznatom dužnošću, koja je personificirana u fortuni.
Fortuna (=sreća; sudbina) je sklop objektivnih okolnosti koje su izvan čovjekove moći, ali samo
prividno, jer se djelatnom vrlinom može promijeniti tijek sudbine! Čovjek ima slobodnu volju!
Sreća je poistovjećena sa ženom - treba ju tući i krotiti da se pokori. (:G)
Da bi ovladao fortunom, vladar mora imati razboritost (prije nego čistu mudrost).
Vrlina se može razvijati oponašanjem uzora iz prošlosti, posebice iz antike (za razliku od klasične
političke misli koja drži da duhovna hrana za vladare ne trebaju biti uzori, nego - filozofija).
Machiavelli voli primjere jakih vladarskih ličnosti, te na njima gradi dosta svoje argumentacije – ističe
Aleksandra Velikoga, Cezara, Scipiona Afričkoga…
10
Kao prototip novoga vladara, on obrađuje primjere dva suvremena vladara – Francesca Sforze i
Cesarea Borgie. (ovo nije toliko bitno - preskočiti ako si u žurbi :)
Dok je Sforza postao vladar svojom iznimnom sposobnošću - vrlinom i nakon velikih napora, ali je
zato vladao u miru i s malo truda,
Borgia je postao vladar zahvaljujući sreći - okolnostima i, unatoč svojoj razboritosti i sposobnosti,
izgubio je vlast jer nije do kraja postupao u skladu sa zahtjevima vladarskoga umijeća. Uspio je
uništiti stare vladare, privukao je na svoju stranu rimske velikaše i bogataše u Romanji, te je
uspostavio kontrolu nad kardinalskim kolegijem. Ostvario je tri pretpostavke uspješne vladavine, ali
nije uspio u četvrtoj – konsolidirati svoju vlast i obraniti se od novog pape Julija II., koji ga je
uljuljkao u lažnu sigurnost i potom uništio. Države lako propadaju ako rastu brzo, a nemaju snažan
korijen (poput biljaka- Machiavelli ima naturalističko shvaćanje države).
Machiavelli daje apologiju Borgiine vladavine.
Borgia je u Romanji ukinuo lokalnu samovolju feudalaca, te stanovništvu omogućio pravnu sigurnost,
sigurnost imovine i ekonomski prosperitet, kojih nije bilo u feudalnoj anarhiji.
To su i karakteristike nove monarhije, tj. nove vladavine: ona podanicima osigura PRAVNU
SIGURNOST, SIGURNOST IMOVINE i EKONOMSKI PROSPERITET, čime podanici države
postaju GRAĐANI.
Novi je vladar, dakle, reformator državnog poretka u cilju ostvarenja građanskoga društva.
VLAST tu nije CILJ, već SREDSTVO – vladar vlada u interesu podanika, a ne u osobnom interesu.
Zato je opravdano da vladar bude okrutan i pragmatičan, da se zna osigurati od neprijatelja, steći
prijatelje, pobijediti bilo silom, bilo izdajom, omiliti ljudima i zadati im strah, potamaniti nevjernu
vojsku i stvoriti novu…
Novi vladar, ako želi stabilnu i trajnu vladavinu, pak pribjegava samo prividnoj podlosti, a zapravo
svoju vlast temelji na KONSENZUSU PODANIKA. Vladar treba biti potpora sugrađana, tj.
GRAĐANSKI VLADAR, VLADAR-GRAĐANIN, vladar PO VOLJI GRAĐANA.
Tako nastaje CIVILNA / GRAĐANSKA MONARHIJA, koja se posve razlikuje od dosadašnjih oblika
monarhije – građanski vladar na vlast NE dolazi silom.
Građanska monarhija je od svih oblika monarhije najbliži najvišem obliku društvenog uređenja kako
ga poima Machiavelli, SLOBODNOM DRUŠTVU, VIVERE LIBERO.
Dvije su različite težnje u svakome gradu, odnosno državi – narod ne želi da njime vladaju velikaši i
ugnjetavaju ga, a velikaši žele vladati narodom i ugnjetavati ga. Iz ovih dijametralno suprotnih
nastojanja ostvaruje se u državama jedna od triju posljedica:
TIRANIJA,
SLOBODA (DEMOKRACIJA)
11
ili ANARHIJA (RASPUŠTENOST).
Građanski vladar se na vlast uspinje ili UZ POMOĆ VELIKAŠA ili UZ POMOĆ NARODA. Ako se
vlasti domogao uz pomoć velikaša, bit će mu je i teže zadržati, dok, ako se na vlast uspeo uz pomoć
naroda, njegova je vladavina čvršća i stabilnija, jer su težnje naroda mnogo časnije od težnji velikaša,
jer oni žele tlačiti, a narod samo ne želi biti tlačen.
Tu je Machiavelli dalekovidno anticipirao ideju USTAVNE MONARHIJE, smatrajući da vladar može
opstati samo kao ustavni vladar, oslonjen na narodne interese i njihovo zadovoljenje. Vladar mora
smisliti takav način vladanja da njegovi podanici/građani uvijek, i u mirno i u ratno doba, osjećaju
potrebu za njim i državom, pa će mu uvijek biti vjerni.
Machiavelli je shvatio klasne suprotnosti svog vremena (velikaši i narod - djelovanje velikaša je
destruktivno jer žele podjarmiti narod, a djelovanje naroda je konstruktivno jer on samo ne želi biti
podjarmljen), te je osmislio civilnu monarhiju koja balansira između suprotstavljenih težnji tih dviju
klasa, tj. između krajnosti republike (=pobjeda buržoazije) i oligarhije (=tiranija velikaša). Civilna
monarhija to postiže kroz savezništvo vladara i naroda!
Pribjegavanje vladaru je nužno u ovom trenu u povijesti, jer je republika je u krizi zbog korupcije, i
stoga treba pribjeći autoritetu monarha.
Monarh civilne monarhije mora razumjeti duh vremena i njemu prilagoditi svoje metode: mora
potražiti savezništvo širokih slojeva, buržoazije i plebsa; mora uspostaviti takvu ravnotežu interesa da
u njoj prevlada INTERES NARODA i da se iz te FUZIJE INTERESA NARODA I INTERESA
VLADARA stvori nova država, koja je u nepovoljnim povijesnim okolnostima jedina moguća –
civilna monarhija. Vladar je u takvome uređenju tumač i predstavnik interesa buržoazije i čitave
zajednice. Takvo uređenje postaje DRUŠTVENI PAKT recipročnih interesa.
Machiavelli ima utilitarnu logiku: dobro je ono što je korisno za političku zajednicu (a ne ono što je
etično).
Machiavelli smatra kako je za očuvanje civilne monarhije vladaru potrebno povjerenje ljudi, građana,
poduprto oružjem i utvrdama, dobro opskrbljena vojska za vođenje otvorenih bitaka i utvrda za
obrambeni rat.
12
6. Glavni temelji svih država?
Glavni temelj svake države jesu DOBRI ZAKONI i DOBRA VOJSKA (i religija).
ZAKONI su za Machiavellija IZRAZ RAZBORITOSTI. Zakoni su tek instrumenti, kojima se vlast
održava i realizira. Bez sile (vojske) koja ih osnažuje zakoni ne ispunjavaju svoju svrhu.
Machiavelli smatra da će dobra vojska (sila) automatski dovesti do dobrih zakona.
Također smatra da se svaka vlast temelji na - SILI!, a pogotovo vladareva vlast. Sila koja održava
republiku ne identificira se samo s vojskom i oružanom silom, već se očituje u samoj zajednici
građana, u obliku njihovih interesa, u unutarnjoj koheziji koja ih sve povezuje.
Machiavelli smatra da je održanje vlasti bitno povezano s njenim proširenjem: vladar koji želi očuvati
vlast se mora posvetiti umijeću ratovanja, proučavanju vojnih pravila i disciplini.
8. Načini borbe?
U politici postoje dva načina borbe:
1. borba zakonima - svojstvena čovjeku
2. borba silom - svojstvena životinjama, ali se njome može služiti i čovjek. Vladar stoga mora imati
lukavost lisice i snagu lava - dakle, sila nije dovoljna, i tko god se znao bolje služiti lisičjim
svojstvima, bolje je prošao. O tome svjedoči, bezbroj prekršenih ugovora o miru i ispraznih obećanja
vladara.
Politiku Machiavelli vidi kao nastavak ratovanja drugim sredstvima - sredstvima lisice (to je zaključio
promatrajući politiku svog doba, koja je zaista i bila puna spletki i laganja).
Vladar pak ne smije nikada priznati da posjeduje lisičja svojstva, tj. da se njima služi. Nužno je znati
prikriti ta svojstva, pretvarati se. Priroda politike je takva, da vladar, želeći se održati na vlasti, mora
javno isticati kako se pridržava općeprihvaćenih moralnih stajališta, no u praksi mora znati od njih i
odstupiti.
Kada bi ljudi po prirodi bili dobri, sve te malverzacije ne bi bile potrebne, no ljudi su po prirodi loši, te
vladar mora posjedovati praktičnu mudrost kojom će podanike «dovesti u red». Vladar se NE SMIJE
UDALJAVATI OD DOBRA, no ako ga prisile na to okolnosti, on MORA ZAGAZITI U ZLO (no tu se
ne radi nikad o zlu koje vodi u tiraniju).
13
Prirodno stanje Machiavelli vidi kao džunglu u kojoj vlada zakon jačega. Jedino država može
ograničiti destruktivnost pojedinca te ga prisiliti na zajednički život i izgradnju sustava vrijednosti.
zakoni djelovanja u politici tako se uvijek razlikuju od zakona djelovanja među pjedincima.
12. Normativni smisao zakona? - obuzdavanje čovjekove sklonosti ka zlu (vladar kao zakonodavac
može za svoje podanike stvoriti nuždu da imaju vrline, time što će njihove mane kažnjavati
bespoštednim kaznama; sustavnom i strogom primjenom zakona može se kneževa herojska volja
preliti u njegove podanike)
14. Rat?
? - ne može se izbjeći, već samo odgoditi; vladar ne smije imati druge brige osim rata, vojnih pravila i
stege, jer je on zapovjednik
- uloga rata: rat održava one koji su rođeni kao vladari i često uzdiže obična lica na vladarski
položaj
- 1. uzrok gubljenja vladavine je zanemarivanje vojne vještine
- vladar treba vježbati i u ratu i u miru (djelom, razumom)
U ratu nije presudna materijalna sila (utvrde), već odanost, disciplina i ratna vještina vojnika.
14
15. Machiavellijev nedostatak za potpunu znanstvenost?
Nedostatak koji Machiavellijevu teoriju čini ne potpuno znanstvenom, jest shvaćanje da fortuna
upravlja dijelom naših akcija - djelujući tamo gdje nedostaje hrabrosti da joj se suprotstavimo.
Machiavelli se suprotstavlja humanistima 14. stoljeća, koji su smatrali da je čovjeku urođena dobrota.
On smatra da je dobrota vrlina velikaša koji su dokoni i cijene viteške vrline; nasuprot tome njegov
čovjek je aktivni čovjek iz puka, koji je u svakodnevnoj borbi za opstanak. Tu je bitna razboritost, koja
pokazuje da ono što je naoko pozitivno zapravo vodi do propasti, i obratno. Pa tako vladar treba biti
okrutan, okrutno reagirati na štetu nanesenu zajednici.
Machiavelli se zalaže za drakonske kazne, ali ne kao svrha sama po sebi, već u funkciji održanja
poretka i vjere.
Machiavelli smatra da su ljudi nezahvalni, nepouzdani, pohlepni, prijetvorni; ako im činiš dobro, uz
tebe su, ali kad dođe nevolja - bježe. Ljudskoj prirodi je specifično da joj je vlastiti interes jači od
ljubavi - ljudi brže zaboravljaju smrt očevu nego gubitak imanja. Vladar upravo stoga nikada ne smije
posegnuti za imovinom svojih podanika, jer će tako na sebe navući čistu mržnju (a ljubav može postići
samo vladar koji uspostavi ili republiku ili građansku monarhiju, koja je jedini podnošljiv sustav vlasti
jer se bazira na konsenzusu podanika. Vladar koji nema konsenzus podanika iza sebe mora računati
jedino na strah od kazne kako bi održao poredak i vjeru). Vladar dakle mora imati sposobnost da
izbjegne prijezir i mržnju čitave zajednice (jer uvijek će postojati neki koji ga mrze, ali to ne smije biti
većina).
Za mislioca modernoga doba kakav je Machiavelli, imovina je sveta kategorija društva, privatno
vlasništvo je nedodirljivo. Zaštita privatne imovine je dakle najbolja zaštita vladara od tzv. unutarnjeg
neprijatelja, tj. onog čiji su konkretni, materijalni, interesi ugroženi, jer se zaštitom privatnog
vlasništva dobiva naklonost puka. Niccolo kao tiraniju vidi onaj sustav u kojemu nema zaštite
privatnoga vlasništva: treba puku osigurati pravnu sigurnost, sigurnost imovine i ekonomski
prosperitet!
15
MORE: Utopija
16
5. Specifičnost političke teorije?
Moreova politička teorija specifična je po tome što daje opis Utopije, ne-mjesta, nepostojeće idealne
zemlje, koja predstavlja negaciju postojećeg stanja, a ujedno i metodički ideal kojemu treba stremiti.
6. Privatno vlasništvo?
U idealnom društvu Utopije nema privatnog vlasništva, jer More smatra da je privatno vlasništvo
uzrok svih društvenih zala.
I svojina i organizacija proizvodnje je - društvena.
7. Država?
Država Utopija nije savez bogatih protiv siromašnih, kao europske države, nego je to država općeg
blagostanja (ako se isključe robovi, koji tu ipak postoje!).
17
12. Kako su u Utopiji uređeni brak i obitelj?
U Utopiji postoji čvrsta monogamna patrijarhalna obitelj, koja je - neraskidiva (praktički nema
razvoda- senat odobrava zahtjeve za razvod, i to vrlo rijetko).
13. Rat?
More je u principu odlučan protivnik rata, i u njemu vidi jedno od neizbježnih zala starog društva.
Međutim, budući da je ostatak svijeta (osim Utopije) i dalje u starom poretku, do rata će vjerojatno
dolaziti.
More tu razlikuje pravedne od nepravednih ratova.
Nepravedni su svi oni agresivni ratovi, kojima je cilj porobljavanje drugih naroda.
Pravedni rat je nužno zlo. Pravednim ratom More smatra:
- obrambeni rat
- oslobodilački rat (tiču se obrane i oslobađanja kako Utopije, tako i pomoći prijateljskim zemljama)
- te rat koji liči na kolonizatorski - kad su uslijed prenaseljenosti Utopljani prisiljeni da se sele u druge
zemlje, oni se naseljavaju na neiskorištene površine na kopnu, koje pripadaju drugim državama. Ako
urođenici odbiju da tu žive s Utopljanima, i po utopljanskim zakonima, tada Utopljani vode rat protiv
urođenika, i tjeraju ih s tog područja!
Svrstavanjem ovog tipa rata u pravedne ratove More sam sebi skače u usta jer ovaj rat znači
porobljavanje drugih naroda, što je prije definirao kao nepravedni rat.
More zastupa ideju vojnog odgoja svih građana (i muškaraca i žena). Ali, tendencija je da se prvo
ratuje najamničkom vojskom - plaćenicima, a tek onda vlastitim snagama, i to dobrovoljcima, ako
bude potrebno. Najamničku vojsku čine ratoborni narodi, koje Utopljani stavljaju na najgora bojišna
mjesta, jer smatraju da je dobro da izgine to krvoločno pleme.
Utopljani nastoje dobiti rat uz što manje žrtve na obje strane, dakle uz što manje krvavih bitki, a uz što
više lukavstava. Snagom duha nastoje uvoditi dezorganizaciju u neprijateljske redove - špijunažom,
ucjenama, atentatima na bitne glavešine (radije ubijaju nekolicinu krivaca nego gomilu nevinih),
psihološkim ratom propagandom, ... (tu se idejama More približava malkice Machiavelliju!)
No, More je protiv krvoločnosti, ratnih zvjerstava i pustošenja.
Smatra da se trebaju kažnjavati samo ratni zločinci, a pobijeđenoj zemlji se nameće danak.
Ratni zarobljenici NE postaju robovi!
14. Kriminalitet?
Kriminalitet u Utopiji ne postoji, jer svi uživaju zajednička dobra, pa nema pohlepe i gramzivosti. No,
ako i postoje prijestupi, oni se rješavaju kaznama.
More napušta srednjovjekovnog shvaćanja kazne kao odmazde (time se opravdavalo surovo i
nehumano kažnjavanje), te uvodi shvaćanje kazne kao odgojno-pravne mjere! Kazna dakle ima
korektivnu funkciju za prekršitelja, a ujedno koristi i društvu, jer osigurava radnu snagu za teže
poslove - mrtav prijestupnik dakle nikome ne koristi. (Međutim, More nije protiv smrtne kazne - npr.
ako se nevjera ponovi nakon što je prvi puta oproštena, slijedi smrtna kazna!)
Radnici teških poslova (a među teške poslove spada i klanje životinja, koje ne vrše građani jer taj
posao u čovjeku uništava njegov najplemenitiji osjećaj - milosrđe) iliti - ROBOVI (!) su, osim
prekršitelja zakona, i građani susjednih država koji su tamo kažnjeni na smrt, a Utopija ih otkupljuje,
te građani susjednih država koji dobrovoljno stupaju u najamnički odnos, kojeg mogu raskinuti.
Uvodeći u Utopiju posebnu klasu robova, More opet čini proturječje svojemu besklasnom sistemu
slobodnih ljudi.
18
Utopija je iznimno bogata zemlja, koja izvozi vunu, žito, med, drvo, ... a uvoze metal, zlato i srebro.
To zlato i srebro ne koriste kao novac (novac je u Utopiji izbačen iz upotrebe), već ga čuvaju kako bi
njime platili najamne ratnike, ako dođe do rata, a u međuvremenu ga koriste pretvarajući ga u zlatno
posuđe koje svakodnevno svi koriste. Kako ljudi ne bi postali gramzivi za zlatom, uveden je običaj da
zločinci, kao znak gubitka časti, moraju nositi zlatne naušnice, prstenje, narukvice i krunu :))
15. Kakvo je u Utopiji državno uređenje? Kakav oblik zajednice More predlaže?
Kako se u Utopiji bira vladar?
Utopija je uređena tako da svaka grupa od 30 obitelji sebi bira svake godine starješinu (na staro-
utopijskom: „sifogrant“ :). Starješine-sifogranti tajnim glasovanjem biraju vladara između četvorice
kandidata koje je izabrao narod.
Dakle, u Utopiji vlada izborna demokracija.
Svi se magistrati biraju svake godine, a vladar vlada doživotno. Dakle, kod Morea je, kao i kod
Machiavellija, vladar - profesionalni dužnosnik.
Vladarova doživotna vlast može se prekinuti samo ako je optužen za tiraniju. U tom slučaju narod ima
pravo na pobunu - dakle, More je već u 16. stoljeću zastupao smjelu ideju narodnog suvereniteta!
Koja su vladarova ograničenja?
Vladareva ograničenja: ne smije donijeti niti jednu odluku bez da se prethodno o njoj 3 dana raspravlja
u senatu. Svako raspravljanje državnih poslova izvan senata se kažnjava smrću! - time se sprečava
nametanje tiranije koje bi kralj mogao dogovoriti s predstavnicima sifogranata - tiranborima.
Iako postoje razni kultovi za koje postoji velika tolerancija, većina Utopljana ipak vjeruje u jedno
božanstvo - Mitru, a spremno su prihvatili kršćanstvo koje je kod njih doveo Rafael :D
Zakonom je propisana vjerska tolerancija.
Politika i etika (koja je vezana za religiju) su u Utopiji odvojeni - svećenici nemaju nikakvu vlast,
crkva je odvojena od države, nema nikakvu državnu vlast, nema pravo kažnjavanja heretika -
pravosuđe je isključivo u rukama države.
19
18. Kakav je pravni sustav u Utopiji?
U Utopiji postoji jako malo zakona, jer je tamo društveno uređenje takvo da im je tih nekoliko sasvim
dovoljno (Tacit kaže: „U najgoroj državi najviše zakona“). Zakoni su svima poznati i jasni, pa ne
postoje odvjetnici, kao u drugim državama gdje su zakoni brojni i nejasni, nego svatko sam sebe
zastupa na sudu.
20
HOBBES: Levijatan
„Levijatan“ je ime koje je Hobbes preuzeo iz Knjige o Jobu, a kojim označava državu, shvaćajući ju
tako kao jedan veliki živi organizam. --> Država je umjetni čovjek, koji je veći i jači od onog
prirodnog, i koji služi da prirodnog čovjeka štiti - namjena države je dobrobit naroda.
I. O čovjeku
4. Što je volja?
?- čin, a ne sposobnost htijenja
5. Što je moć?
Moć nekog čovjeka su sredstva kojima čovjek trenutno raspolaže radi dobivanja nekog budućeg dobra.
6. Koje su 2 vrste moći?
a) prirodna (izvorna) moć - tjelesne i duhovne sposobnosti (npr. snaga, mudrost, rječitost,
velikodušnost)
b) instrumentalna moć - stečena pomoću prirodnih moći ili sretnim stjecajem okolnosti, a služi
kao sredstvo pomoću kojeg se stječe još više moći (npr. bogatstvo, ugled, prijatelji, dobra sreća)
7. Koja je najveća ljudska moć?
Najveća ljudska moć je ona koja je sastavljena od moći najvećeg broja ljudi, udruženih po sporazumu
u prirodnu ili građansku ličnost (npr. moć države ili moć stranke).
21
11. Koji je prirodni uzrok religije?
Religija postoji samo kod ljudi i nastaje iz ljudskoga straha od neizvjesne budućnosti čiji tijek
određuju neki čovjeku nevidljivi uzroci koje on želi spoznati. Te uzroke vidi kao nevidljive,
bestjelesne činioce, koje naziva bogovima ili demonima, te prema kojima osjeća strahopoštovanje, i
nastoji predvidjeti njihovo ponašanje pomoću prošlih događaja.
Pravo daje slobodu činjenja, a zakon činjenje obavezuje (pravo i zakon nisu isto!).
14. Što je prirodno pravo?
Prirodno pravo je sloboda koju svaki čovjek ima da upotrijebi vlastitu moć po vlastitu nahođenju u
cilju zaštite svog života.
U prirodnom stanju svaki čovjek ima prirodno pravo na SVE, pa čak i na tuđe tijelo! (dakle u
prirodnom stanju nema privatnog vlasništva!).
Prirodno pravo se može ograničiti građanskim zakonom.
22
18. Koji je osnovni prirodni zakon?
Osnovni prirodni zakon je da svaki čovjek treba težiti miru sve dotle dok postoji nada da se mir može
postići; tek ako ga ne može postići, onda smije pribjeći ratu.
Drugi prirodni zakon je da čovjek bude voljan odložiti svoje prirodno pravo na sve i zadovoljiti se s
onoliko slobode prema drugima koliko bi drugima dopustio prema samome sebi.
19. Čemu služe prirodni zakoni?
Prirodni zakoni služe održanju života, tj. mira, jer su oni propisi razuma koji čovjeku zabranjuju da
čini ono čime se uništava njegov život - prirodni zakon ograničava prirodno pravo, tj. apsolutnu
slobodu.
20. Sažeti prirodni zakon?
Ne čini drugome ono što ne želiš da drugi učine tebi!
21. Što je ugovor?
Ugovor je uzajamno prenošenje prava.
Znaci ugovora su prešutni ili izričiti (riječi: „Dajem, darujem...“).
Ugovorom napuštamo prava i prenosimo ih na nekoga drugoga - to je voljna radnja koju čovjek čini
da bi postigao neko dobro za sebe. Prenošenjem prava na nekog drugog taj drugi preuzima prava i
obveze, a kršenje obveza kažnjava se u građanskom stanju, gdje postoji zajednička sila nad objema
stranama.
22. Kako prirodni zakoni obvezuju?
Prirodni zakoni obvezuju po savjesti, i to obvezuju na želju i nastojanje da ih se provodi, ali oni
obvezuju stvarno tek u državi, tj. tamo gdje postoji sigurnost.
Prirodni zakoni su nepromjenjivi i vječni.
23. Koji su prirodni zakoni?
1) težiti miru
2) spremnost na napuštanje vlastitog prirodnog prava na sve stvari, u ime mira (te pristajanje
na onoliko slobode koliko smo i sami voljni priznati drugima)
3) svi trebaju biti pravedni, u smislu poštivanja sporazuma.
Pravda je moguća tek s uspostavom građanskog stanja, gdje postoji zajednička sila koja podjednako
primorava ljude da izvršavaju sklopljene sporazume, i to pod prijetnjom kazne.
Pravda može biti:
- distributivna (pravda presuditelja, akt kojim se definira što je pravedno)
- komutativna (pravda ugovarača, činjenje po sporazumu)
4) zahvalnost za milost, darivanje od strane nekoga drugoga
5) međusobna susretljivost - svatko treba težiti tome da se prilagodi ostalima, da bude
društven
6) spremnost na praštanje
7) da se pri osveti poštuje buduće dobro (kazna samo u svrhu popravljanja počinitelja zlodjela,
a ne svirepost)
8) ne iskazivati prijezir
9) ne biti ohol
10) ne biti neskroman i tražiti za sebe ono što ne bi dao drugim ljudima
11) biti pravedan, a ne pristran - ravnomjerno raspodijeliti svakome ono što mu po razumu
pripada
12) ono što se može dijeliti trebamo uživati zajednički
13) ako je nemoguća podjela ili zajedničko korištenje dobara, da se pravo u cjelini ili
naizmjenično korištenje odredi arbitrarnom kockom
23
14) kocka može biti proizvoljna - kad se oko nje dogovore svi natjecatelji, ili
prirodna/primogeniturna - kada ono što se ne može dijeliti pripadne prvom posjedniku
15) da se svima koji posreduju radi mira da slobodan prolaz
16) da oni koji su u sporu trebaju podvrći svoje pravo sudu arbitra
17) nitko nije sudac u vlastitoj stvari
18) sudac ne može biti nitko tko bi mogao biti pristran
19) u sporu se sudac treba oslanjati na svjedočenja raznih ljudi
II. O Državi
24. Da li je čovjek po prirodi društveno biće? - ne, egoist je, biće interesa, koristoljublja.
25. Što je krajnji cilj ljudi u državi?
Ljudi nad samima sobom uvode ograničenja i stupaju u državu zato što žele sigurnost i zadovoljniji
život mirnoga stanja.
26. Što je država?
Država je jedinstvo svih pojedinaca u jednoj te istoj osobi, stvoreno sporazumom/suglasnošću svakog
sa svakim, s ciljem da pruži sigurnost svojim članovima.
To je umjetna pravna ličnost koja raspolaže neograničenom, suverenom vlašću, daje nam mir i obranu
- smrtni bog ili Levijatan, umjetni proizvod straha i razboritosti.
27. Cilj države?
Cilj države je zaštita naroda, pružanje narodu sigurnosti.
24
29. Vrste država (prema različitosti vladara/suverena)?
Postoje tri vrste država: monarhija, demokracija, aristokracija (vrhovnu vlast ima jedan čovjek, svi ili
nekolicina).
30. Što je monarhija?
Monarhija je ustanovljena država u kojoj je suverenost kod jednog čovjeka; on predstavlja sve članove
države.
25
Vrhovni vladar je zakonodavac, i on ne podliježe građanskom zakonu, već samo prirodnom zakonu jer
su prirodni zakoni božanski i ne može ih ukinuti niti jedan čovjek i niti jedna država.
Prirodni zakon (svaki nepisani zakon) je dio građanskog zakona, a građanski zakon je dio naloga
prirode - oni se međusobno sadržavaju.
Pravo, pak, je sloboda koju nam ostavlja građanski zakon.
26
47. Koji su razlozi raspada države?
Država se raspada zbog svog nesavršenog ustrojstva, a ono se očituje u slijedećim slučajevima:
1) kada vladar sebi uzima manje apsolutne vlasti no što je to potrebno za održanje mira i
obrane države
2) kada svaki građanin sam rasuđuje o tome što je dobro a što zlo, umjesto da o tome sudi
građanski zakon
3) kada se građani vode samo svojom individualnom savješću, a ne zakonom, kao oblikom
javne savjesti
4) kada onaj koji ima vrhovnu vlast potpada pod građanski zakon
5) kada svaki pojedinac ima takvo apsolutno vlasništvo nad svojim dobrima, da to isključuje
pravo vrhovnog vladara
6) kada je vrhovna vlast podijeljena
7) kada narod oponaša susjedne narode, mijenjajući oblik vladavine po uzoru na susjede
8) ugledanje na Grke i Rimljane, kroz čitanje knjiga koje opisuju antičke vladavine, veličaju
demokraciju i monarha prozivaju tiraninom
9) mišljenje da u državi ima više od jednog vladara, naime uz svjetovnog, da postoji i duhovni
vladar - nužno je da je ili svjetovna vlast nadređena duhovnoj ili obratno, jer dva vladara ne mogu
vladati istom državom
10) kada ne vlada jedan vladar nego jedni donose zakone, drugi zapovijedaju, treću ubiru
porez itd.
11) kada država nema dovoljno novca
12) kada novac stoji kod nekih, kroz monopole i zloupotrebe zakupaca državnih prihoda
13) kada postoje popularni ljudi koji lako zavedu narod protiv vlasti
14) kada grad dosegne pretjeranu veličinu i moć, te kad postoji mnoštvo korporacija
15) kada postoji sloboda kritiziranja suverene vlasti
Zato narod treba poučavati da ne prigrli ni jedan oblik vladavine koji vidi kod susjednih nacija više od
svog vlastitog, te da ne želi i ne izaziva promjenu vladavine!
27
4) podanik se ne može pravedno žaliti na suverenove radnje, jer su sve suverenove radnje
činjene po ovlasti koju je dobio od podanika, dakle sve suverenove radnje su zapravo radnje podanika
koji su ga ovlastili da bude vladar
5) suveren ne može biti kažnjen od svojih podanika
6) suveren odlučuje što je potrebno za mir i obranu podanika, koja su učenja podobna, a koja
štetna
7) suveren je jedini zakonodavac
8) suveren vrši pravosuđe i rješava sporove (izvršna i pravosudna vlast) - vrhovni je sudac u
sporovima
9) suveren ima pravo na vođenje rata i sklapanje mira
10) on bira svoje savjetnike i ministre
11) ima pravo nagrađivanja i kažnjavanja
12) dodjeljuje počasti
50. Kojem je zakonu podčinjen suveren?
Suveren je podčinjen samo prirodnim zakonima, jer su oni božanski, ali nije podčinjen zakonima koje
on sam stvara.
51. Kakva je vrhovna vlast?
Vrhovna vlast je apsolutna (neograničena) i nedjeljiva.
52. Zašto vlast mora biti apsolutna i nedjeljiva?
Vlast mora biti apsolutna i nedjeljiva zato što dioba vlasti dovodi do građanskog rata i propasti države
(građanski rat uzrokovan je neposlušnošću podanika); podijeljena vlast uništava jedna drugu; jer bi
ograničavanje vlasti ili njena podjela značila obnovu prirodnog stanja anarhije.
53. Zašto je kod Hobbesa monarhija apsolutna?
Monarhija je apsolutna jer svako ograničavanje vlasti dovodi do rata.
28
56. Zašto dolazi do neprijateljstva i rata svih protiv svih?
Do neprijateljstva i rata svih protiv svih dolazi zbog nedostatka prostora potrebnog za život (što je
bitno jer je čovjek - materija u kretanju).
57. Kakva je to koncepcija?
To je antropomehanička i materijalistička koncepcija.
58. Kada nastaje vlasništvo? - uspostavom državne vlasti, kad se zakonima raspodjeljuju dobra.
29
IV: O Kraljevstvu Tame
Pored božanske i ljudske vrhovne vlasti, Hobbes smatra da postoji i kraljevstvo tame, sotone, tj.
varalica koji nastoje mračnim i pogrešnim učenjima narod zavesti na krivi put, udaljiti od boga i
zavladati nad njima na ovome svijetu.
Spinoza odbacuje tradicionalnu političku filozofiju, te ono što on smatra beskorisnim koncepcijama
tradicionalne filozofije on zamjenjuje realističnim, znanstvenim analizama političkog života (takav put
je imao i Machiavelli).
Spinoza želi oblikovati politički nauk koji će biti relevantan za političku praksu, što je moguće samo
ako se on utemeljuje u realističnim znanstvenim analizama političkog života, te u svijesti da je to
postojeće stanje prouzrokovano stalnim načelima ljudske prirode. Spinoza kreće novi putem - kreće od
razumijevanja ljudi kakvi oni jesu, a ne onakvi kakve bismo htjeli da budu!
A ljudi, tj. ljudska priroda, je ovakva: (i na njoj, a ne na poukama razuma, se prirodno temelji
država!):
- Svi ljudi imaju prirodnu težnju da očuvaju svoje postojanje.
Čovjekova mogućnost da očuva svoje postojanje je veća ukoliko je veća njegova moć u odnosu na
prirodu. Čovjek je najmoćniji kada je nezavisan i kada živi po vlastitoj volji, tj. vodi se svojim
razumom. Stoga je čovjek slobodan u onoj mjeri u kojoj je razuman.
- ALI, svi ljudi su po prirodi podložni afektima, koje razum ne može nikada u potpunosti eliminirati;
njima je moguće tek upravljati, jednom kad ih jasno spoznamo, što znači da većina ljudi (koja ipak
afekte nije spoznala) djeluje vođena afektima, a ne razumom. Budući da su ponajprije vođeni
afektima, ljudi se često sukobljavaju (jer svaki čovjek želi biti prvi - osvetiti se, natjerati druge da se
ponašaju kako on to želi i slično), pa je jasno da su stoga ljudi jedni drugima po prirodi - neprijatelji.
1. Što je afekt?
Afekti nisu poroci ljudske prirode, već njene nužne, iako neugodne, osobine; primjerice: ljubav,
mržnja, bijes, zavist, častohleplje, milosrđe.
Afekti su stanja ljudskog tijela u kojima se povećava ili smanjuje moć činjenja tog tijela, te moć
mišljenja našeg duha.
Afekti su trpljenje duše - nejasna ideja kojom duh potvrđuje veću ili manju snagu postojanja svoj tijela
nego prije.
2. Koja su 3 osnovna afekta?
Primarni, osnovni afekti, koji proizlaze iz ljudske prirode i čije su ostali afekti tek kombinacije, su:
- žudnja (najvažniji afekt, jer izražava nagon za samoodržanjem)
- radost - prijelaz iz manjeg savršenstva u veće
- žalost - prijelaz iz većeg savršenstva u manje
3. Što su strasti?
Strasti su pasivni afekti, koji nastaju ako čovjek posjeduje neadekvatne ideje, pa trpi.
Osnovne strasti su strah od boli i očekivanje ugode, tj. nada.
(Za razliku od toga postoje aktivni afekti, koji nastaju ako čovjek posjeduje adekvatne ideje, i onda
čini, djeluje - ti afekti se svode na radost ili na žudnju).
30
4. Što je prirodno pravo?
Prirodno pravo su prirodni zakoni/pravila prema kojima se sve događa,
tj. prirodno pravo, to je sama sila prirode iliti božja moć.
Uzrok nastanka i postojanja svih prirodnih bića je bog, koji je kod Spinoze identičan prirodi (bog
panteizma), što onda znači da smo svi podložni božjim ili prirodnim zakonima. Ti zakoni su vječni i
nenarušivi.
Svaki čovjek ima toliko prava u prirodi kolika mu je moć. Čovjek ima najviše prava kada je
najmoćniji, a najmoćniji je kada je nezavisan i kada živi po vlastitoj volji, tj. kada se vodi svojim
razumom.
Ništa čovjek ne radi - vodio ga razum ili žudnja - a da nije sukladno zakonima ili pravilima prirode, tj.
po prirodnom pravu. Dakle, kod Spinoze prirodno pravo uopće nije normativno - ne pokazuje što bi
trebalo biti, već naprosto opisuje kako stvari stoje - to je deskriptivno prirodno pravo.
Isto tako, kod Spinoze se prirodno pravo proteže na sva bića u prirodi, i kao najbitniji tu je svima -
zakon samoodržanja. Pravo prirode proteže se do granica njene moći: pravo pojedinca proteže se
koliko i njegova moć, tj. on ima pravo činiti sve što može u cilju samoodržanja.
Što više ljudi se udruži, to više prava oni skupa imaju nad prirodom.
Opći prirodni zakon je da se svatko trudi da se održi onakav kakav jest, vodeći računa samo o sebi i o
svom održanju, jer onaj tko živi samo pod vlašću prirode ima neograničeno pravo da žudi za onim što
smatra korisnim i njegovo je pravo da to prisvoji.
31
natjera sve, da svojevoljno ili pod pritiskom sile, rade ono što je za opću dobrobit, tj. žive po
naredbama razuma.
To međutim ne znači da u građanskom stanju nestaje prirodno pravo - prirodno pravo ostaje i tu, jer je
utemeljeno u prirodi svakog čovjeka: svi su ljudski postupci određeni ljudskom prirodom. Spinoza se
tu razlikuje od Hobbesa, jer smatra da pojedinci ne mogu u potpunosti prenijeti svoje prirodno pravo
na državu, jer je prirodno pravo zapravo - njihova moć, koja je dio ljudske prirode. Ljudi tako na
državu ne prenose svoju moć, već svoju vlast nad sobom, tj. pravo da u potpunosti žive isključivo
prema vlastitom nahođenju. Tako pojedinci ovlašćuju državu da putem zakona, na racionalan način
uredi ono što oni sami nisu bili u stanju urediti - njihove međusobne odnose.
Dakle, i u prirodnom i u građanskom stanju čovjek djeluje po zakonima svoje prirode, brinući se za
svoju korist: u oba stanja čovjek je vođen strahom od boli i očekivanjem ugode, tj. nadom, s time da su
u građanskom stanju i strah i nada za sve vezani uz isto: svi se sada boje istoga i svima je jedan te isti
uzrok sigurnosti.
Prirodno pravo pojedinaca dosiže samo dotle dokle dosiže njihova moć.
Država nema svoje vlastite moći, pa je njezina moć tek ujedinjena moć građana, tj. naroda - njihova
volja da se državi podrede. Stoga mudra država ne ide protivno volji naroda.
32
17. Što je rat?
- element prirodnog prava, tj. stanje rata je prirodno stanje, stanje u kome svatko živi po svom
nahođenju uz veliku opasnost po vlastiti život
- ljudi su po prirodi jedni drugima neprijatelji, jer su po svojoj prirodi u najvećem stupnju podložni
strastima (sukobljavaju se zbog srdžbe, zavisti, želje da budu prvi i da potlače druge, jer prir. pravo
svakog pojedinca dopire dokle i njegova moć/sila)
- za rat je potrebna volja samo jedne države - 2 države stoje jedna prema drugoj kao dva pojedinca,
dakle, one su neprijatelji po prirodi (a za sklapanje mira treba suglasnost dviju država) - pravo rata
pripada svakoj državi, a pravo mira najmanje dvjema (one su tada "ugovorne sile")
18. Od čega se održavaju zakoni?
- oni su duša države i nenarušivi su samo ako ih brane razum i ljudsko raspoloženje (opće ljudske
strasti), jer ako se oslanjaju samo na razum, nemoćni su i lako se krše
19. Osnova državnog i društvenog vladanja?
- vlast, sila i zakoni koji koče ljudske strasti i želje?
20. Nastanak države?
Budući da ljude više vodi afekt nego razum, iz toga slijedi da se mnoštvo prirodno udružuje ne iz
razumskih razloga, već iz nekog zajedničkog afekta - zajednička nada ili zajednički strah. Svi ljudi se
tako boje samoće, jer sami nemaju snage da se odbrane i održe na životu, pa žive u strahu i
nesigurnosti, stoga je prirodno da ljudi teže stvaranju države. Zato svatko prenosi sporazumom svu
svoju vlast na društvo, i time počinje živjeti po naredbi razuma. Tu je svatko bilo svojevoljno bilo pod
pritiskom kazne obvezan činiti ono što je za zajedničku dobrobit. Država tako omogućuje svakome da
živi sigurno i bez straha, tj. da sačuva netaknuto svoje prirodno pravo na život, bez štete po njega i po
drugoga - cilj države je sloboda.
Prirodno pravo pojedinca nije u državnom stanju negirano, nego je zasnovano na razumu.
21. Što je sloboda?
Sloboda je umni izraz ljudske moći; spoznata nužnost, te život u skladu s razumom.
- istinski cilj države
- duševna snaga i vrlina pojedinca, savršenstvo (iako je samo Bog savršeno slobodan), jer slobodan
čovjek je onaj koji se rukovodi razumom - sloboda ne oduzima potrebu djelanja, već ju nameće
- opće pravo građana
22. Čime je uvjetovan društveni ljudski opstanak? - zakonima?
23. Kada je čovjek slobodan?
Čovjek je slobodan kada se rukovodi razumom, jer sloboda ne uklanja nužnost djelovanja, već je
uspostavlja.
Razum nas uči da tražimo mir.
24. Što je granica prava (u prir. stanju)?
U prirodnom stanju granica prava je - moć.
25. Što je pravo države?
Pravo države je pravo vrhovnih vlasti; prirodno pravo ograničeno silom mnoštva koje djeluje kao da
ima jednu dušu. Samo vrhovne vlasti imaju pravo odlučivanja što je dobro/zlo, što je
nepravedno/pravedno; pravo kažnjavanja krivaca, pravo donošenja zakona i njihova tumačenja u
svakom pojedinom slučaju, pravo biranja činovnika koji će obavljati javne poslove, pravo naviještanja
rata.
Država ima onoliko prava kolika je njena moć (a građanin ima pravo samo na ono što mu jamči
država).
33
26. Što je savjest?
-?
27. Da li se treba pokoravati i nepravednim zakonima? - da, jer nam razum propisuje da između
dva zla trebamo izabrati manje i jer je pokoravanje postojana volja da se izvršava ono što je prema
zakonu dobro i što treba činiti u skladu s općom voljom
- volju države treba smatrati kao volju svih
2. aristokracija
Vlada nekolicina odabranih (patriciji) - moć takve vlasti je veća jer se manje vode požudom a više
razumom, te se više od monarhijske vlasti približavaju apsolutnoj vlasti, pa je stoga prikladnija za
čuvanje slobode.
Da bi aristokratska država bila postojana, treba u njoj smanjiti broj patricija na najmanju mjeru (mjera
patricija i naroda treba biti 1:50).
29. Vrste aristokracije?
a) s glavnim gradom kao sjedištem države.
b) bez glavnog grada, tj. oblik države koji obuhvaća veliki broj gradova, ujedinjenih u državu
putem Senata i suda (ova je bolja! jer tu više ljudi ima slobodu - jer kada vlada samo jedan grad, tada
se on za druge brine samo kad je to njemu u interesu).
30. Koji je najbolji oblik aristokratske vladavine?
Najbolji oblik aristokratske vladavine jest aristokratska vladavina koja nema glavnog grada i u kojoj
su gradovi ujedinjeni u državu putem Senata i suda.
3. demokracija
Vladaju svi građani, stoga je demokracija apsolutna državna vlast, jer su oni koji vladaju i oni kojima
se vlada - jednaki. U takvoj državi vlada jednakost, stoga je ta država najmoćnija, i s najviše prirodnog
prava, razumskog života i razvoja duha i vrline.
34
U demokraciji vlast može donositi kakve god zakone želi što se tiče religije, ali te zakone koji
omogućuju javni sklad i stabilnost mora uskladiti sa osobnim slobodama u govoru, misli, vjeri. Bog
dakle ovdje nije viđen kao zakonodavac - njegovi nalozi postaju zakoni tek ako ih vlast u državi
ozakoni.
35
37. Što je država?
Država je racionalni posrednik koji omogućuje međusobni suživot ljudi - omogućuje im da se vode
razumom, te da razvijaju vrline i duh.
Država je: pravo koje određuje moć mnoštva, a koje u cijelosti drži onaj koji se, zajedničkim
pristankom, brine za državne poslove, tj. donosi, ukida i tumači zakone, utvrđuje gradove, odlučuje o
ratu i miru i sl.; izraz jedinstvene volje i moći.
Kao i svaki pojedinac u prirodnom stanju, tako i cjelina države ima toliko prava koliko je moćna. I isto
tako svaki pojedini građanin, odnosno podanik, ima to manje prava što je državna zajednica moćnija
od njega.
Nijedan građanin nije nezavisan, već je zavisan od državne zajednice čije je naloge obvezan izvršavati,
a ti nalozi su zapravo nalozi svakog pojedinog građanina, jer država izražava njihovu volju.
38. Cilj države?
Cilj države je mir, sigurnost života, te sloboda, a u konačnici: sloboda filozofskog govora,
a to se omogućuje obuzdavanjem čovjekove strastvene prirode.
39. Koji filozofi smatraju da "svoj vlastiti sudac" prestaje u građanskoj državi?
= Hobbes, Spinoza, Locke, Kant
40. Zašto i kako nastaje državno stanje?
- da bi živjeli mirno i sigurno, ljudi su se međusobno sporazumjeli i pristali da zajednički
uživaju pravo nad svim stvarima, koje po prirodi pripada svakom pojedincu - u državnom stanju život
ljudi uvjetovan je moći i voljom cijele zajednice. - dakle, država je stvorena da bi se sačuvalo
netaknuto prirodno pravo svakog pojedinca.
Dvije države se odnose jedna prema drugoj kao dva čovjeka u prirodnom stanju.
41. Kad je država nezavisna?
Država je nezavisna dok god se može brinuti za svoju sigurnost i zaštititi se od tuđe sile, te dok god
ima moći, tj. vodi se razumom, tj. slobodna je;
a zavisna je od druge dok je ona druga priječi da radi što hoće ili dok joj je ona druga potrebna za
očuvanje i napredak.
42. Može li vrhovna (najviša) vlast pogriješiti?
Vrhovna vlast može pogriješiti - ona griješi kad čini ili dopušta ono što može uzrokovati njenu
propast, tj. kad radi protivno pravilima razuma - dakle ona griješi kada iznevjerava sebe.
36
46. Koji je bitan faktor države i pojedinca?
Bitan faktor, kako države tako i pojedinca, je prirodni zakon samoodržanja.
Države su međusobnom odnosu kao i pojedinci - neprijatelji su po prirodi.
- prirodno pravo, jer se ono proteže koliko i moć (najviše prirodno pravo nad svim ljudima
ima onaj koji ima najviše moći, jer ih može primoravati silom ili obuzdavati prijetnjom smrtne kazne -
on zadržava to najviše pravo sve dok ima moć da izvršava svoju volju); prirodno pravo čovjeka ne
prestaje u državi, jer i tu čovjek djeluje prema zakonima svoje prirode i misli na svoju korist, razlika je
samo u tome što se u građanskom stanju svi plaše iste stvari i što za sve postoji isto načelo sigurnosti
37
60. Što nas uči razum?
Razum nas uči da tražimo mir i da između 2 zla treba izabrati manje.
Religija se ne može podvrći nikakvoj vrhovnoj vlasti, jer duh, dok se god služi razumom, je nezavisan
od vrhovne vlasti.
70. Kako religija stječe zakonsku snagu?
- samo na osnovu odluka vladara
71. Što su svjetovni vladari? - tumači božanskog (crkvenog) prava
72. Koji je najviši stupanj pobožnosti? - domoljublje
73. Što je zakon?
a) u širem smislu - ono što nekom pojedincu nalaže neki utvrđen način djelovanja, a to ovisi o
prirodnoj neophodnosti ljudske volje
b) u užem smislu - način na koji treba živjeti čovjek koji sebi ili drugima propisuje izvjesnu
svrhu
74. Koje 2 vrste zakona postoje?
a) ljudski zakon - pravilo života koje služi samo sigurnosti života i države
b) Božji zakon - zakon koji se odnosi na najviše dobro, tj. na istinsko poznavanje Boga i
ljubav prema Njemu, zajednički je svim ljudima - izveden je iz opće ljudske prirode
75. U čemu se sastoji blaženstvo i čovjekova najviša sreća?
- u ljubavi prema Bogu
76. Koji je cilj filozofije? - istina i mudrost
77. Koji je cilj teologije/vjere? - tek pobožnost i poslušnost božjim zakonima
78. Koja je najviša dužnost građanina? - očuvanje mira u državi
79. Dokle seže pravo slobode govora?
- sve dok se ne vrijeđa ugled vlasti i ne remeti mir u državi
38
80. Kakva je Spinozina slika svijeta?
- mehanicističko-materijalistička (apsolutni determinizam, racionalizam, antitelologizam, kozmički
panteizam).
81. Na što je usmjeren osnovni nagon za samoodržanjem?
- na znanje i na moć (otuda jedinstvo razuma i volje)
82. Što je čovjek? - biće prirode, dio prirodne cjeline i podvrgnut je samo zakonima prirode
83. Koji mu je ideal državnog uređenja?
- razumski uređena demokratska republika
84. Kakva je veza između države i prirode?
- kao što je priroda kategorija uma, tako je i država razumska konstrukcija, koja nastaje na
temelju državnog/društvenog ugovora, kojim čovjek prelazi iz prirodnog u građansko stanje
85. Što je pretpostavka razumski uređene države?
- sloboda mišljenja, nauke i umjetnosti
„O duhu zakona“ je djelo koje je suma Montesquieuovog političkog mišljenja. To je zagonetno djelo,
teško razumljivo, i smatra se da je Montesquieu tako pisao kako bi od nemudrih sakrio važne istine
koje bi, otvoreno iznijete, mogle nanijeti nepotrebnu štetu.
1. Što je država?
Država je politička zajednica onih koji vladaju i onih kojima se vlada, te instrument (aparat, organ)
društva, tj. naroda/puka (društvo ne bi moglo opstati bez vlade, zato je potrebna država/političko
stanje kao sjedinjenje svih pojedinačnih sila); da bi funkcionirala kako treba, uvodi se načelo podjele
vlasti (pojedine vlasti kontroliraju jedna drugu, a pojedinci kao politički narod mogu tako bolje i
preglednije kontrolirati djelovanje države).
Montesquieu ima tri pojma zakona, koja se međusobno razlikuju, a koja miješa u upotrebi, što može
djelo učiniti zbunjujućim.
To su: 1. pozitivni zakoni - u „O duhu zakona“ Montesquieu obrađuje mnoštvo pozitivnih zakona iz
povijesti i suvremenosti, europskih i orijentalnih. Pozitivni su zakoni oni koji imaju tvorca, koji su
proglašeni onima koji ih se imaju držati, te koji se provode, sa pratećim sankcijama.
2. prirodni zakoni, apsolutno mjerilo ili norma kojom se mogu vrednovati pozitivni zakoni, ta
historijska građa koju je M. sakupio u ovome djelu.
Ta dva su zakoni u normativnom smislu.
39
Nenormativni zakoni su:
3. nepromjenjivi zakoni - trajno utvrđen odnos uzroka i učinka koji je prirodoznanstveno deskriptivan.
Taj pojam zakona je M. preuzeo iz prirodne znanosti i pokušao primijeniti na objašnjenje društvenog
svijeta, tražeći u njemu kauzalne veze.
Ta tri shvaćanja zakona Montesquieu zbija u jednu formulu: zakoni u najširem smislu su nužni odnosi
koji proizlaze iz prirode stvari, i u tom smislu sva bića imaju svoje zakone (božanstvo ima svoje
zakone, materijalni svijet ima svoje zakone, životinje i čovjek također). Zakoni upravljaju djelovanjem
svega.
9. Vrste odnosa?
a) međusobni odnosi naroda/nacija - međunarodno pravo
b) odnosi između onih koji vladaju i onih kojima se vlada - političko/državno pravo
c) međusobni odnosi građana - građansko pravo
40
Montesquieu razlikuje slijedeće državne oblike/političke poretke:
1. republika - tu najvišu vlast ima narod ili neki dio naroda; republika se dijeli na demokraciju i
aristokraciju
2. monarhija - najvišu vlast ima pojedinac koji vlada po utvrđenim zakonima
3. despocija - najvišu vlast ima pojedinac koji vlada u skladu sa svojim raspoloženjem, proizvoljno.
Svaka vladavina ima i prirodu i načelo na koje se moraju odnositi njeni zakoni.
11. Što je priroda vladavine?
Priroda vladavine govori tko i kako vlada. To je struktura vladavine, ono što vladavinu čini takvom
kakva jest.
To kakav će biti oblik vlasti ovisi o veličini zemlje i o ponašanju stanovništva:
Demokracija je mala agrarna država. Vrlina koja je potrebna je patriotizam, nesebična predanost općoj
stvari, jednostavnost, jednakost. Primjer za to je antička Sparta.
Aristokracija je primjerice rana rimska republika: tamo je plemstvo suveren, a puk ne sudjeluje. Tu
vrijedi načelo: duh umjerenosti plemstva.
Monarhija je ono što je bila politička zbilja 18. stoljeća. Vlada pojedinac prema propisanim zakonima,
i bitno je da postoji plemstvo kao posrednik između monarha i puka, te da monarh zakonodavnu vlast
dijeli s još nekim tijelom. Ako je monarh ujedno i jedini zakonodavac, to je onda despocija! Monarhija
je veća od republike.
Despocija je apsolutno zlo, jer onemogućuje slobodu. Tu jedan čovjek vlada kako želi bez zakona.
Primjer su bliskoistočna i južnoazijska carstva - u Aziji je zbog njene klime despotizam neminovan!
Prilike za umjerenu vladavinu stoga su mnogo veće u Europi.
12. Što je načelo vladavine?
Načelo vladavine, to su ljudske strasti koje vladavinu pokreću - to je sociopsihološka osnova poretka.
Svaki državni oblik ima svoje načelo, tj. specifičnu čovjekovu strast koja je potrebna baš tom
određenom tipu države:
U demokraciji je potrebna vrlina, jer kada svi sudjeluju u donošenju zakona kojih se sami moraju
pridržavati i izboru vlastitih upravljača između sebe, potrebna je vrlina, tj. domoljublje, nesebična
predanost zajedničkom dobru. Da bi se ta vrlina održala, bitno je da se onemogući krajnje bogatstvo i
krajnje siromaštvo, tako da se zakonski ograniči donja i gornja granica imetka - svi trebaju biti manje-
više jednaki, i imati bolje manje nego više, da bi bili skromni.
Najprivlačnije kod demokracije je upravo ta moralna veličina njezinih građana, ali i visok stupanj
slobode i sigurnosti pred zakonom, koji tu postoji.
No isto tako, demokracija ima svoje nezgodne osobine: ona je mala i siromašna, te postavlja granice
širenju i obogaćivanju svojih građana, i suzbija im privatnost kroz cenzuru, javnu osudu nevjernih
supruga, te općenito nadgledanje svake vrste ponašanja. Sve to znači da je u demokraciji otežan
potpuni razvoj ljudskih sposobnosti, osobito u području filozofije i lijepih umjetnosti.
Demokracija podrazumijeva intelektualnu i umjetničku prosječnost.
U aristokraciji potrebna je vrlina, ali u prvom redu umjerenost plemstva (a plemstvo vlada),
umjerenost zbog koje se plemstvo suzdržava od neumjerenog uzdizanja jednih nad drugima ili nad
pukom.
Monarhija živi od častohleplja - svi tu teže da se ističu, da budu u superiornijem položaju od drugih,
pa je stoga monarhija nemoralnija, nepravičnija i nestabilnija od demokracije, i tu postoje velike
nejednakosti.
Despociji treba strah, koji izaziva primjena brutalne sile osobito na moćnicima, koji bi inače tlačili
mase. No, ta masa je bez kreposti, časti i učenosti, jer su takvi neopasni za poredak. To je
najneljudskija i najgluplja vladavina, a ipak prevladava među ljudima.
41
13. Što je vrlina u republici?
Vrlina u republici je ljubav prema republici, tj. domovini (u demokraciji je to ljubav prema
demokraciji, tj. prema jednakosti i prema skromnosti, a u aristokraciji ljubav prema umjerenosti).
14. Što je vrlina u aristokraciji?
Vrlina u aristokraciji je - duh umjerenosti (skromnost i jednostavnost u ponašanju aristokratskih
plemića) .
15. Što je društvena (politička) vrlina?
Društvena/politička (a ne moralna) vrlina je - ljubav prema domovini, zakonima i jednakosti - to je
načelo vladavine u republici (u aristokraciji i demokraciji), a sastoji se u činjenju na opće dobro i
stoga zahtijeva da se od drugih razlikujemo; u demokraciji su vrline ljubav prema jednakosti i prema
skromnosti; u aristokraciji je to umjerenost.
Za razliku od Aristotela, Montesquieu (kao i Locke i Machiavelli) ne uzima kao kriterij razlikovanja
poredaka to da li ih motivira krepost ili porok, tj. da li su vođeni željom za probitkom sviju, ili željom
za vlastitim probitkom.
16. Po čemu se ravnaju zakoni obrazovanja (odgoja)?
Zakoni odgoja i obrazovanja se ravnaju prema načelima vladavine (u republici je cilj vrlina, u
monarhiji čast, u despociji strah).
17. Gdje je najteži odgoj?
Najteži odgoj je u republici, tj. u republikanskim vrlinama, jer se tu radi o svladavanju samoga sebe;
zato Montesquieu traži stroge zakone, kojima je svrha održanje gospodarske jednakosti među
građanima (jer - gdje postoji bogatstvo i bijeda, tu nema jednakosti - tj. demokracije).
42
a) zakonodavna narodna skupština - predlaže i izglasava zakone, ali njihovo
konačno važenje ovisi o pristanku 2. doma (Donji dom)
b) 2. dom - aristokracija (Gornji dom)
43
smije htjeti, a da pri tome ne bude prinuđen činiti ono što ne smije htjeti (sloboda - pravo da se čini sve
što zakoni dopuštaju).
Zakonodavstvo treba provoditi jedno narodno zastupništvo i jedan gornji dom koji je rezerviran za
plemstvo;
monarh je nadležan za provedbu zakona,
a sudovi moraju biti bezuvjetno neovisni i pri svojim presudama obvezani zakonom.
25. Koja je najviša vrijednost za svaku umjerenu vladavinu?
Najviša vrijednost, za svaku umjerenu vladavinu, je politička sloboda građanina.
26. Koji ideal ima M.? - vladavinu prava
27. Što su zakoni?
Zakoni su čvrsto jamstvo protiv arbitrarnog obnašanja vlasti i jamstvo individualne slobode, jer su
opći i podjednako važe za sve.
28. Tko vlada nad vladarom? - zakon
31. Koji čimbenici utječu na stvaranje osebujnosti zemlje i naroda, tj. općeg duha nekog
naroda?
Čimbenici koji stvaraju opći duh naroda i zemlje su: fizički: klima, geografski položaj, veličina
zemlje, svojstva tla, prometne mogućnosti; i društveni: broj stanovništva, zakoni, način života,
vođenja trgovine i financija, stupanj blagostanja, religija i običaji.
Trgovina je ono što omogućuje filozofiju, umjetnost i znanosti, tako što razmjenom, komunikacijom s
drugim društvima ljudi šire svoje duhovne horizonte i počinju sumnjati u ustaljena vjerovanja. No,
trgovina donosi i mnoge poroke, i tako zapravo najbolja dostignuća, i među njima i najbolji poredak,
počiva na takvim porocima (a ne na razumu). Najveći domet je politička sloboda, a ne izvrsnost (to je
razlika Montesquieua i Machiavellija od antičkih mislioca)
Kršćanstvo, smatra Montesquieu, je najveće svjetsko ovozemaljsko dobro koje ljudi mogu imati, ali
je ono savršeno beskorisno za politički život: najbolji kršćanin je vrlo slab građanin (jer se protivi
trgovini, promiče spolno suzdržavanje i obeshrabruje razmnožavanje, potiče na javni neposluh u ime
višeg zakona, ...). Zato Montesquieu smatra da najsvetije dogme mogu imati vrlo loše posljedice ako
nisu povezane s načelima društva, a najpogrešnije dogme mogu imati zadivljujuće posljedice kada su
povezane s načelima društva!
32. Što je sudac?
Sudac, to su usta kroz koja govori zakon - on logički primjenjuje zakonske odredbe na konkretni
slučaj.
33. O čemu ovisi zakonodavstvo?
Zakonodavstvo ovisi o povezanosti i međuovisnosti društvenih pojava?
44
LOCKE: Dvije rasprave o vladi
U drugoj raspravi Locke polemizira s Hobbesovim idejama, koje se, za razliku od Filmerovih, kreću,
dakle, u istim društveno-ugovornim okvirima.
U prirodnom stanju također postoje i prirodna prava: to je, prvenstveno, pravo na svojinu, koju Locke
dijeli tripartitno (to je Lockeova specifičnost!): pravo na izvjesnost života, na slobodu, te na imovinu.
Dakle, kod Lockea privatno vlasništvo postoji već u prirodnom stanju.
Osim prava na svojinu, u prirodnom stanju pojedinac ima i prirodno pravo retribucije dobara, tj. ima
izvršnu vlast nad svakim prekršiocem prirodnog zakona. No, kako prirodni zakon svatko tumači na
svoj način, i kako, bez zajedničkog suca, ljudi često nepravedno i pristrano sami sude u vlastitom
slučaju, prirodnom stanju je potreban zakon, koji će jamčiti, osigurati prirodna prava.
Stoga, da bi se jamčila prirodna prava na svojinu, te tako izbjeglo stanje rata, se napušta prirodno
stanje, te se, društvenim ugovorom među pojedincima, stvara političko/građansko društvo.
45
5. Koji su temelji za stvaranje političkog/građanskog društva?
Dakle, određen broj slobodnih ljudi sklapa ugovor kojim se ujedinjuju u političko društvo radi
jamčenja prava na svojinu svih članova tog društva. Prirodna prava, koja postoje već u prirodnom
stanju, se sada jamče, osiguravaju zakonom, a postoji i sudstvo na kojeg svi prenose svoje prirodno
pravo kažnjavanja povreda prirodnog zakona.
U tom političkom tijelu većina ima pravo da odlučuje za ostale, tj. akt većine smatra se aktom cjeline.
46
15. Koja je osnova stupanja u državu?
Osnova stupanja u državu je (izričita) suglasnost određenog broja slobodnih ljudi da se ujedine i
utjelove u političko društvo, te da uspostave suca kao zakonodavca.
Ako je netko dao samo prešutnu suglasnost, pa se predomislio i prodao ili napustio svoj posjed, on je
slobodan da ode i da se priključi nekoj drugoj državi.
Ako je, pak, jednom dao izričitu suglasnost da pripada nekoj državi, on je trajno obvezan da ostane
njen podanik i nikad više ne može biti u slobodi prirodnog stanja.
Stranci NE postaju članovi države time što cijeli život provode pod njenom vladom i uživaju njene
povlastice i zaštitu.
Čovjek, dakle, postaje članom države samo na osnovu pozitivne obveze i izričite suglasnosti i
ugovora.
47
22. Rad?
Rad stvara vlasništvo!
Locke smatra da je bog svim ljudima dao Zemlju i sve na njoj, kao zajedničko vlasništvo, ali budući
da je svatko vlasnik svoje ličnosti, svog tijela, svojih ruku, tako je i rad njegovih ruku - njegov. Radom
dakle mi prisvajamo sve objekte iz prirode koje činimo prikladnim za svoju upotrebu, isključujući
zajedničko pravo ostalih.
Ipak, postoje granice prisvajanja: prisvojiti smijemo samo onoliko koliko možemo upotrijebiti radi
neke životne koristi prije nego što se to pokvari - te granice postavio je um.
Ulaskom u građansko stane izumljen je novac koji je nekvarljiv, što je omogućilo sve veće i veće
posjedovanje. Dakle, pravo na veće posjede uvedeno je pronalaskom novca.
48
29. Kada su pozitivni zakoni ispravni?
Pozitivni zakoni su ispravni kad su zasnovani na prirodnom zakonu.
2.) izvršna vlast: vlast koja uvijek postoji, jer treba nadgledati izvršenje donesenih zakona. Izvršna
vlast obuhvaća primjenu domaćih zakona društva unutar njega na sve članove društva.
3.) prirodna ili federativna vlast: odgovara vlasti koju svaki čovjek ima po prirodi prije nego stupi u
društvo: cijela zajednica je jedno tijelo u prirodnom stanju u odnosu na sve druge države.
Federativna vlast obuhvaća upravljanje vanjskom sigurnošću i interesom zajednice prema van, pitanje
stranaca, objavu rata i mira i sl. stvari koje se tiču vanjske politike.
I izvršna i federativna vlast zahtijevaju silu društva za svoje vršenje, obje su ministarske i podčinjene
su zakonodavnom tijelu (parlamentu).
Izvršna vlast ima pravo sazivanja i raspuštanja Parlamenta (radi sigurnosti naroda), ali time nije viša
od njega; regulira broj članova Parlamenta - ako upotrijebi silu da onemogući sastajanje i rad
Parlamenta, stupa u stanje rata s narodom.
49
35. Koje tri vlasti razlikuje Locke?
Locke razlikuje tri oblika vlasti:
1.) očinska vlast - vlast koju po prirodi roditelji imaju nad svojom djecom, radi dobrobiti djece, dok
djeca ne postanu punoljetna, tj. dok im se razum ne razvije toliko da mogu sami upravljati svojom
svojinom.
2.) politička vlast - vlast koju po dobrovoljnom sporazumu ljudi daju u ruke društva, tj. vladarima, radi
dobrobiti naroda, da bi im osigurali posjed i korištenje njihove svojine.
Ova vlast postoji samo tamo gdje ljudi sami raspolažu svojim vlasništvom.
3.) despotska vlast - apsolutna, arbitrarna vlast koju jedan čovjek dobiva, po zločinu, nad drugima, radi
vlastitog dobra, lišavajući podanike njihove cjelokupne svojine.
50
46. Kakvo je pravo osobne slobode?
Pravo osobne slobode, slobode ličnosti, je pravo koje svaki čovjek ima po rođenju.
?? = No, to vlasničko pravo na svoju ličnost (koje obuhvaća život i slobodu) se može izgubiti (npr. u
slučaju osvojenosti u pravednom ratu) - za razliku od vlasničkog prava na materijalna dobra, koje
ostaje očuvano.
52. Tko može glasovati? Na čemu se, moralno, kod Lockea temelji pravo glasa?
Glasovati može samo onaj tko plaća porez; dakle pravo glasa se kod Lockea temelji na plaćanju
poreza!
Onaj tko nema imovinu (stoga i ne plaća porez), je izvan političkog društva, te nema pravo glasa, jer i
jest cilj cijelog udruživanja u države - očuvanje svojine svih ljudi. Stoga su robovi, koji nemaju
svojinu i ne plaćaju porez, izvan političkog društva.
51
55. Koji je cilj braka (bračnog društva)?
Cilj bračnog društva je rađanje kao produženje vrste.
52
ROUSSEAU: Društveni ugovor, Rasprava o podrijetlu nejednakosti
53
10. Što povezuje Rousseaua i Montesquieua?
Rousseaua i Montesquieua povezuje gledište da je prirodno stanje - stanje mira (a ne rata), te da je
prirodan čovjek plašljiv.
Preokret iz takvog prirodnog stanja koje je Rousseau vrlo milo, dešava se kad je netko prvi ogradio dio
zemljišta i rekao: „to je moje!“, a drugi dobrodušnici su mu povjerovali i nisu se pobunili; tj. prirodno
stanje prestaje, te počinje društveno stanje, kada se uvodi privatno vlasništvo!
Korijen društvene nejednakosti i izrabljivanja čovjeka od strane čovjeka je, stoga, u uspostavi
privatnog vlasništva!
U despotizmu su svi ljudi, umjesto u slobodi kao u prirodnom stanju, jednaki u neslobodi!
Takvo strašno stanje, smatra Rousseau, narod ima pravo prekinuti nasilno, tj. revolucijom! Narod ima
pravo na revoluciju, smatra Rousseau (za razliku od Kanta) jer narod ima neotuđivi suverenitet.
Nakon revolucije će se stvoriti razumna država, u kojoj će čovjek imati SLOBODU, i to onu pravu,
moralnu/građansku slobodu, koja je različita od prirodne slobode koju čovjek ima u prirodnom stanju,
a koja je zapravo - ropstvo, jer izvire iz fizičkih nagona.
54
15. Koje je osnovno načelo političkog prava?
Osnovno načelo političkog prava je očuvanje (zaštita) vlastite slobode.
16. Što je sloboda?
Sloboda je pravo čovjeka (a ne građanina - kao u Rimu).
17. Vrste slobode?
Rousseau razlikuje prirodnu slobodu - onu koju pojedinac ima u prirodnome stanju, i koja je
ograničena samo snagama pojedinca - ta sloboda je zapravo - ropstvo, jer izvire iz fizičkih nagona; te
građansku/moralnu slobodu - koja je ograničena općom voljom, tj. zakonom, i koja je prava sloboda
čovjeka!
55
2. opću volju - volonté générale
Opća volja je volja cijelog naroda, do koje se dolazi NE tako da zbrajamo pojedinačne volje, već tako
da u postupku dijalektičkog pročišćavanja iz pojedinačnih volja izlučimo ono što je opće, što se zbiva
putem glasovanja.
Opća volja stvara zakon (=narod kao opća volja je suveren i zakonodavac), te koči privatne interese,
pazeći na zajednički interes.
Opća volja svoju općost crpi iz dvije okolnosti:
a) po svome bivstvu ona je volja pojedinaca koju se ujedinili društvenim ugovorom ili volja
barem većine,
b) po svome predmetu ona je usmjerena samo na takva određenja koja važe za sve jednako i
bez iznimke
56
33. Što je potrebno za govor i opće ideje?
Za govor i opće ideje potrebna je moć apstrakcije (npr. prvo je svaki hrast imao posebno ime, a tek
kasnije su ljudi počeli uočavati vrste!).
57
42. Pravo jačega?
Rousseau smatra da sila nije osnova nikakve zakonite vlasti među ljudima: sila ne stvara pravo, ona je
fizička moć. Ustuknuti pred silom je stvar nužnosti i razboritosti, a ne volje. Ali, kad prestaje sila,
nestaje i to pravo - dužni smo se pokoravati samo zakonitim vlastima.
58
53. Koje su granice suverene vlasti?
Granice suverene vlasti su te da ona ne može odlučivati o pojedinačnim slučajevima, nego se na sve
primjenjuje općenito.
59
c) krivični zakoni: tiču se odnosa između prekršaja zakona i kazne
d) običaji, navike i javno mnijenje: to su nepisani zakoni, ali urezani u srca građana, stoga su bitni.
Volja vlade (tijela) je zasebna u odnosu prema državi; vlada je dio države kao cjeline.
Snaga vlade je najveća kad jedan vlada (jer je onda volja vlade jednaka pojedinačnoj volji vladara), a
najmanja kad puno njih vlada, ali je tada volja vlade najbliža općoj volji .
60
67. Proporcije vlasti?
U vladi je najbolje da nema previše magistrata, da se ne bi hrpa magistrata povodila po svojim
individualnim voljama, što bi dovelo do slabljenja vlade;
ali nije dobro ni da ih je premalo, jer što je više magistrata, to se volja vladinog tijela više približava
općoj volji.
68. U kojoj se vlasti narod predstavlja?
Narod se predstavlja u izvršnoj vlasti (a zakonodavna vlast je narod sam).
1) demokracija - vlada narod: ima više građana u vladi nego izvan vlade.
Zakonodavna i izvršna vlast su u jednom tijelu.
Demokracija pristaje najbolje malim i siromašnim narodima, gdje se svi poznaju i imaju jednostavne
običaje. Za demokraciju bitno je da su njeni građani jednaki po položaju i imućnosti, te da imaju malo
ili nimalo luksuza, jer on izopačuje.
2) aristokracija - vlada izabrana grupa: suveren ograničava vladavinu na mali broj
magistrata. Zakonodavna i izvršna vlast su odvojene, pa stoga postoje 2 opće volje: vlada i suveren.
Tri su vrste aristokracije:
- prirodna a. (u prvim društvima)
- izborna a. (najbolja)
- nasljedna a. (najgora)
Aristokracija pristaje najbolje državama koje su srednje veličine i bogatstva. Pretpostavlja manje
vrlina od demokracija, ali su joj svojstvene umjerenost bogatih i zadovoljnost siromašnih.
Aristokracija dopušta stanovitu nejednakost u imućnosti.
b) monarhija - vlada 1 ličnost: monarh ili kralj. On upravlja svime - jedini u državi raspolaže
izvršnom vlašću. Monarhija odgovara velikim i bogatim državama smještenim u plodnim
podnebljima, jer su narodi u monarhiji najviše izrabljivani.
61
73. Nedostatak demokracije (narodne vladavine)?
U demokraciji su vladalac i suveren jedno te isto lice - onaj koji zakone stvara te zakone i izvršava, pa
postoji opasnost od utjecaja brojnih pojedinačnih gledišta/interesa na javne poslove.
Isto tako, demokracija je podobna samo za male države, s jednostavnim običajima, jednakom
raspodjelom bogatstva, te gdje svi građani sudjeluju u vlasti - takvo što ne može se ostvariti u ljudskoj
realnosti (demokracija je za narod bogova, a nije za ljude).
Također, demokracija čini državu neotpornom prema građanskim ratovima, unutrašnjim pobunama.
62
82. Koje su razlike između Lockea i Rousseaua:
- Locke: stupajući u građansko društvo, ljudi otuđuju u korist suverena samo pravo
kažnjavanja prijestupnika prirodnog prava.
- Rousseau: ljudi ustupaju sva svoja prava u korist zajednice (život, sloboda, dobra koja
faktički posjeduje)
- za razliku od Lockea, R. poriče čovjekovu društvenost u prirodnom stanju (ali smatra da je
čovjek od prirode dobar)
- u prirodnom stanju kod R. ne postoji vlasništvo, a kod Lockea postoji; kod Rousseaua je (ali
ne i kod Lockea) privatno vlasništvo - izvor svih zala!
- Rousseau je republikanac, a Locke liberalist: za R. je društvo bitnije od pojedinca, i društvo
pojedinca oblikuje, dok je za L. društvo - tek zbroj pojedinaca, koji su najbitniji.
63
88. U čemu je Rousseauova idealistička obmana?
? Rousseauov idealizam očituje se na više mjesta:
- za demokraciju postavlja u današnjim uvjetima nemoguć uvjet da narod ne vlada putem
predstavnika, već da direktno, neposredno i u potpunosti obavlja sam činove suverenosti
- opisuje utopijsku, idealnu državu, u kojoj pojedinac povjerava sva svoja prava suverenu, kojega
oživljuje opća volja, izražena u zakonu (zamišlja idealan društveni ugovor, a onda ga pokušava
primijeniti na stvarnost)
- kad govori o zakonima, stvara ih za vječnost
- u zabludi je kad poistovjećuje život naroda sa životom čovjeka
- utopija što se tiče stajališta da snaga zakonodavstva mora uvijek težiti da održi jednakost, koju uvijek
teži uništiti snaga zbivanja.
Kralj je egzekutiva, on drži VLADU u svojim rukama i posrednik je između suverena koji
donosi zakone i naroda koji ih poštuje.
64
KANT: Um i sloboda
U prirodnom stanju, dok je izvan regulative uma i na njemu zasnovanih zakona, sloboda je divlja,
brutalna i neobuzdana. To je stanje slobode bez pravne prinude.
U prirodnom stanju tako, po Kantu kao i po Hobbesu, vlada nesigurnost, rat svih protiv sviju - rat je
stalna mogućnost. Odnosi među ljudima nisu posredovani nikakvim racionalnim sredstvima, već se
ljudi odnose među sobom isključivo prema količini fizičke snage koju imaju. Zbog nesigurnosti
prirodnog stanja, ljudi ga napuštaju, te ulaze u građansko stanje (u državu) u kome vlada zakonita
sloboda. Ljudi nužno ulaze u građansko stanje, jer ne mogu dugo biti u stanju divlje slobode!
Za Kanta je država - sistem slobode, središte i oličenje slobode.
Građansko stanje, tj. država ima svoju osnovu u a priori datim principima zakonodavnog uma.
Cilj građanskog stanja je da zakonom svakome garantira sigurnost i slobodu u zajednici s drugim
ljudima. Dakle, razlog postojanja države po Kantu nije blaženstvo građana nego osiguravanje zakonite
slobode!
To se postiže pravom - pravo je ograničavanje svačije slobode tako da ona bude suglasna sa slobodom
drugih; prema tome je javno pravo - ukupnost vanjskih zakona koji omogućuju potpunu suglasnost
slobode sa slobodnom svakoga drugoga.
Po Kantu, samo se u građanskom društvu (tj. u društvu koje sadrži najveću slobodu, a i najveće
osiguranje te slobode) ostvaruje najviša namjera prirode, razvoj svih čovjekovih sposobnosti.
Uspostavljanje pravednog građanskog uređenja predstavlja za ljudski rod najviši zadatak prirode.
Osnovu građanskog uređenja čini prvobitni ugovor, ali on ne pripada svijetu činjenica nego je on
čista ideja uma. Prvobitni društveni ugovor je mjerilo zakonodavstva jer obvezuje zakonodavca da
svoje zakone stvara kao da bi oni mogli proizlaziti iz ujedinjene volje cijelog naroda.
Prvobitni ugovor je ujedno i idealni kriterij državnog uređenja, dakle pravilo, a ne izvor državnog
uređenja.
1. Državno uređenje?
Državno uređenje koje Kant tu zastupa je republikansko: to je država temeljena na pravu - pravna
država (za razliku od despocije). Ono čovjeku omogućava najveću slobodu, a ujedno i najviše
osigurava tu slobodu.
Kant pod republikanstvom razumije ne državni oblik, već oblik vlasti: razlikuje dva oblika vlasti:
republikanski i despotski, te tri državna oblika: monarhiju, aristokraciju i demokraciju.
Republikanski ustav/ oblik vlasti je državni princip odvajanja izvršne vlasti (vlade) od zakonodavne.
Vlada je tu ona koja predstavlja narod, dok je sam taj narod vrhovni zakonodavac.
65
Republikanstvo je najbolje jer omogućuje samoodređenje naroda, tj. jer republikanski vladati znači
postupati s narodom po principima koji su u skladu s duhom zakona slobode (kakve bi narod zrela
uma propisao sam sebi), premda se od njega ne traži doslovan pristanak. Stoga i monarhija može biti
republikanska!
No, demokracija ne može! Zašto? Zato što Kant u demokraciji vidi despotizam - jer se tu spajaju
zakonodavna vlast i izvršna vlast u jednu vlast koja provodi zakone koje je sama donijela, i tu svi
odlučuju o jednome, a možda i protiv njega (koji, dakle, nije suglasan), dakle to su svi, koji ipak nisu
svi; što je proturječje opće volje sa samom sobom i sa slobodom. U izvršnoj vlasti demokracije po
Kantu vladaju zbrka i nered jer svatko može i želi biti svoj gospodar. Tu pojedinac predstavlja sve, a
opet ništa! - to je izobličen oblik vlasti.
Republikanski ustav je zasnovan na principima slobode članova nekog društva (kao ljudi), potom na
načelima ovisnosti svih o jednom jedinom zajedničkom zakonodavstvu (kao podanika), te na zakonu
njihove jednakosti (kao državljana).
Bitno je da republika ima što obuhvatniju reprezentaciju/predstavništvo, a na čelu republike je kralj
(danas: predsjednik).
Uspostavljanje građanskog društva u kojemu se narod samoodređuje - tj. republike - je krajnja svrha
historijskog procesa, ali je ujedno i najteži zadatak ljudskoj vrsti, jer je čovjek životinja koja, ako živi s
drugima, ima potrebu za gospodarom, koji će ga prisiliti na poštovanje zakona, granica slobode.
Budući da je i gospodar uvijek ujedno i čovjek, taj problem je teško rješiv, pa se čovjek zapravo može
samo približavati ideji savršenog građanskog društva.
66
kojim se priroda služi da bi ostvarila razvoj ljudskih potencijala, da bi ljude nagnala da upregnu svoje
snage, da se potrude i iznalaze stalno nova i bolja rješenja nadolazećih problema.
Dakle, povijesni napredak nije posljedica moralna djelovanja, nego on nastaje kao posljedica
mehanizama prirode, prirode koja se služi upravo onim sebičnim sklonostima ljudske prirode,
porocima, nasiljem i ratom, tj. upravo onim ljudskim negativnostima čije je ukinuće njezina zadaća!
Dakle, Kant, kao i Rousseau, smatra da civilizaciju prate zla, poroci i bijeda, ali, za razliku od
Rousseaua, Kant smatra da ta zla imaju svoju povijesnu ulogu, te da će ta zla sama sebe nadići (osim
nedruštvene društvenosti ljudi, koja pripada čovjekovoj vječnoj prirodi, i koja je korisna za razvoj
idealnog građanskog društva: članovi tog društva imat će najveću slobodu i među njima će vladati
opći međusobni antagonizam, ali će ta sloboda imati točno određene granice kako bi mogla postojati
uz slobodu drugih).
Tako se, pod utjecajem prirode (koja je sve dijelove Zemlje učinila naseljivima, te je ratovima ljude
potjerala da ih nasele i tako premreže planet), stanje rata ukida stvaranjem republika, a potom i
federacija među njima; no, stapanje država u jednu ta ista priroda ometa razlikama jezika i religija, ali
to rješava napredak prosvjećenosti (koja uvodi jednu univerzalnu, umnu religiju). kao i trgovački duh
(tu se kant slaže s Montesquieuom, kada religiji koja razdvaja suprotstavlja trgovinu koja sjedinjuje),
koji spajaju ljude.
5. Što je prosvjećenost?
Prosvjećenost je čovjekov izlazak iz stanja nezrelosti koju si je sam skrivio, izlazak putem slobodne i
samostalne javne upotrebe vlastitog razuma.
6. Što je nezrelost?
Nezrelost je nemoć čovjeka da svoj razum upotrebljava bez vodstva nekog drugog.
Kada čovjek ne upotrebljava svoj razum ne iz nedostatka istoga, već iz nedostatka hrabrosti da se
njime služi bez tuđeg rukovođenja, tada je to samoskrivljena nezrelost. Ona vrlo često čovjeku postane
navika.
Stoga je lozinka prosvjećenosti/prosvjetiteljstva: sapere aude! - imaj hrabrosti da se služiš vlastitim
razumom! (um je osnova i cilj prosvjetiteljstva). Takvo slobodno razmišljanje na posljetku dovodi
narod do toga da slobodno i djeluje.
Kant smatra da je njegovo doba - doba prosvjećenosti, jer npr. daje ljudima slobodu da se vode svojim
razumom u pitanjima religije, a ne propisuje religiju, kao što se to prije činilo.
67
7. Što je privatna, a što javna upotreba uma?
Privatna upotreba uma je ona koju vrši građanin, u izvjesnim građanskim dužnostima ili povjerenim
službama - ovdje nije dopušteno razmišljanje, nego se mora slušati, jer se izvršava tuđi nalog.
Javna upotreba uma, pak, je ona koju vrši građanin kao naučenjak - javna upotreba uma mora biti
posve slobodna, kako bi naučenjak mogao slobodno objavljivati svoja mišljenja o svemu. Iz takve
upotrebe uma proizlazi prosvjećenost.
68
Moral je nauka koja nas uči kako trebamo postupati da postanemo dostojni sreće.
14. Kakav je odnos teorije prema praksi u moralu?
Sve što je u moralu ispravno u teoriji, također mora vrijediti i za praksu (jer svatko od nas je djelatan
čovjek, a ujedno i biće podvrgnuto određenim dužnostima preko vlastitog uma).
Kant razlikuje dvije vrste praktičkih načela - pravila: to su maksime i praktički zakoni.
17. Što su maksime?
Maksime su subjektivna praktička načela kojih se čovjek pridržava i po kojima djeluje; subjektivni
princip htijenja. Nečija maksima može biti stjecanje nekog objekta: želim nešto i to uzrokuje moju
akciju; no, to nešto može ispasti ugodno i neugodno - to možemo saznati samo empirijski, i ne može
na jednak način važiti za sva ljudska bića.
18. Što je imperativ?
Praktički zakoni ili imperativi su pak objektivna načela, objektivni principi htijenja, koji se spoznaju a
priori umom, a ne iskustvom. Praktički zakoni su moralni zakoni, univerzalni principi koji važe za sva
ljudska bića i po kojima treba djelovati - to su imperativi, zapovijedi. Praktički zakoni su produkti
čistoga uma, a odnose se na čovjekovu volju.
Kant smatra da kriterij moralnosti postupaka nije u njihovom vanjskom efektu (npr. da donose sreću,
zadovoljstvo, blaženstvo, korist) - Kant kritizira hedonističko-eudaimonističke i utilitarističke etike,
smatra da moral nije nauka o sreći, već o tome kako da postanemo dostojni sreće!
Naprotiv, kriterij moralnosti je u volji! Moralni smo kada nama upravlja dobra volja, a volja je dobra
kada se vodi moralnim zakonom, osnovnim moralnim zakonom čistog praktičkog uma -
kategoričkim imperativom, koji glasi: „djeluj tako da maksima tvoje volje u svako doba ujedno
može važiti kao princip općeg zakonodavstva“. (tj. čovjek se mora pitati može li maksima kojom se
vodi njegovo namjeravano djelovanje postati općim zakonom djelovanja za sve ljude a da ne uništi
sam taj čin, pa tako primjerice onaj koji je nešto posudio a neće vratiti shvaća da, kad bi svi davali
lažna obećanja, ukinulo bi se i posuđivanje, koje je cilj obećanja)
Tako je kategorički imperativ - praktički zakon, zakon koji zapovijeda, i koji ne određuje sadržaj, već
samo formu djelovanja. Moralno djelovanje je stoga samo ono djelovanje koje proizlazi iz osjećaja
dužnosti, tj. iz poštovanja prema kategoričkom imperativu. Nijedna druga motivacija nema moralnu
vrijednost - može imati legalnu vrijednost, ali ne i moralnu!
Osim kategoričkog, postoji i hipotetički imperativ, koji ne zapovijeda, već savjetuje: „ako želiš postići
prednosti i izbjeći neugodnosti, onda postupaj kako treba“.
19. Što je moralnost?
Moralnost je odnos radnji prema autonomiji volje.
20. Što je autonomija volja?
Autonomija volje je najviši princip moralnosti - osobina volje na temelju koje volja predstavlja zakon
samoj sebi u obliku kategoričkog imperativa.
69
Heteronomija volje je izvor lažnih principa moralnosti, jer tu volja nije sama sebi zakon, nego je zakon
u nečemu drugome, izvanjskome.
22. Što izražava moralni zakon?
Moralni zakon izražava autonomiju čistog praktičkog uma, tj. slobode.
1. sloboda svakog člana društva kao čovjeka se očituje u tome da me nitko ne može prisiliti da na
njegov način budem sretan, jer svatko smije svoju sreću tražiti na svoj način, pod uvjetom da time ne
nanosi štetu slobodi drugih da teže svojoj sreći.
2. jednakost svakog sa svakim kao podanika se očituje u tome da svaki član političke zajednice ima
pravo prisile protiv svakog drugoga, od čega je izuzet samo -
27. Tko jedini u državi nije podvrgnut prinudnom zakonu?
- poglavar zajednice (koji nije član, nego tvorac i čuvar zajednice, i koji stoga jedini ima pravo
prisiljavanja, bez da sam može biti prisiljen).
28. Tko je podanik?
Podanik je dakle svatko tko je u državi podvrgnut zakonima, tj. pravnoj prinudi.
29. Na osnovu čega su podanici međusobno jednaki?
Podanici su međusobno jednaki prema pravu (javnom zakonu) - to je pravna jednakost.
30. Što znači samostalnost svakog člana političke zajednice kao građanina?
3. samostalnost svakog člana političke zajednice kao građanina očituje se u tome da su svi oni koji su
slobodni i jednaki po postojećim javnim zakonima jednaki i u pogledu samog zakonodavstva, i to tako
da svaki podanik ima pravo na jedan glas.
70
Javni zakon je akt javne volje, iz koga proizlazi svako pravo i koji zato ne smije biti nepravedan, jer je
volja cjelokupnog naroda - za to jedinstvo potrebno je glasovanje.
32. Što je građanin?
Građanin je onaj koji ima pravo glasa. Osobine potrebne za to su da nije dijete ili žena i da je čovjek
svoj vlastiti gospodar i da pritom ima neko vlasništvo, kojim se uzdržava.
33. Što je najviša osnova izgradnje građanskog uređenja?
Najviša osnova izgradnje građanskog uređenja je prvobitni (društveni) ugovor.
Prvobitni ugovor je osnovni zakon koji može nastati samo iz opće (ujedinjene) volje naroda, i samo na
temelju prvobitnog ugovora se može zasnovati građansko, sveopće pravno uređenje među ljudima i
izgraditi jedna politička zajednica!
Prvobitni ugovor je koalicija svake posebne i privatne volje u narodu radi zajedničke i javne volje,
samo u svrhu pravnog zakonodavstva - on nije činjenica, već samo ideja uma, ali koja ima svoj
praktički realitet (da obveže svakog zakonodavca da tako daje zakone kao da su oni mogli proizaći iz
ujedinjene volje cijelog naroda, jer je zakon pravedan samo ako je moguće da se narod usuglasi s
njim).
Prvobitni ugovor dakle nije činjenica već umni princip prosuđivanja svakog javnopravnog uređenja
uopće.
34. Što mora postojati u svakoj političkoj zajednici?
U svakoj političkoj zajednici mora postojati poslušnost zakonima, ali i duh slobode (prvo bez drugog
je pokretački uzrok tajnih udruženja).
35. Da li je dopuštena pobuna protiv države?
Kant smatra da narod ima pravo na javnu kritiku nezakonite vladavine, despocije i tiranije, kao i na
„negativni otpor“, tj. da odbije odobriti zahtjeve koje im vlada postavlja. Ali, ni pod kojim uvjetom on
ne dopušta pravo naroda na aktivan otpor iliti revoluciju - ona je u političkoj zajednici najveći i
najkažnjiviji zločin!
Naime, Kant je protiv revolucije jer:
- smatra da bi aktivni otpor razorio cjelokupno pravno stanje, temelje države, i vratio ljude u prirodno
stanje
- smatra da bi aktivni otpor obezvrijedio pravni princip da nitko ne može biti sudac u vlastitoj stvari
- država u Kantovim očima zaslužuje bezgranično poštovanje jer je ona središte i oličenje slobode, tj.
jer je ona jedino stanje koje ljudima omogućuje da budu u posjedu svojih prava.
Promjena lošeg uređenja se stoga treba desiti postupno, reformama koje donosi suveren.
71
Napredak čovječanstva se dešava ne našim nastojanjima, već djelovanjem naše ljudske prirode u
nama, koja nas usmjerava na pravi put, koji je, u konačnici, stvaranje jednog svjetskograđanskog
federativnog uređenja u kojemu su sve države podvrgnute međunarodnom pravu, te vlada opći mir.
Ovdje, smatra Kant, također vrijedi da ono što iz umnih razloga vrijedi za teoriju, to također važi i za
praksu.
Kant radi analogiju između prvobitnog stanja ljudi, i stanja koje proizlazi iz oformljenja pojedinačnih
država: i jedni i drugi nalaze se u početku u stanju divlje slobode, očekuju zlo i nasilje jedni od drugih.
No, nužno je da pojedinci napuste stanje brutalne slobode i udruže se u državu, a već stvorene države
su prisiljene da uspostave stanje mira i sigurnosti, tj. da stvore savez naroda u kojemu je svakoj državi
osigurano njeno pravo.
Savez naroda proizlazi iz najboljeg mogućeg uređenja država iznutra,
te iz zajedničkog dogovaranja i zakonodavstva izvana,
i kao takav se on može sam od sebe održavati, kao automat.
Savez Kant zamišlja kao svjetskograđansko uređenje, ali budući da je taj ideal teško ostvariv, realna
opcija je federacija država, sa zajednički dogovorenim međunarodnim pravom.
Time se ostvaruje ideja vječnoga mira, koji obuhvaća sve države, koji znači zapravo ostvarenje
svjetsko-građanskog stanja, i koji omogućuje ostvarenje i ispunjenje čovjeka kao moralnog bića, tj.
ozbiljenje uma (da vlada um i da se povijest pokorava njegovom vodstvu!).
Vječni mir je, kao i sloboda, jednakost i društveni ugovor - kod kanta - ideja, tj. ono što ne postoji
zbiljski ali što bitno određuje zbilju! :)
72
3) zabrana konkurirajućeg vojnog naoružavanja: "Stalne vojske trebaju s vremenom potpuno
nestati"
4) zabrana zaduživanja države zbog vanjskih sukoba: "Država se ne smije zaduživati zbog
vanjskih državnih razmirica"
5) zabrana nasilnih intervencija: "Nijedna država ne smije se nasilno upletati u uređenje i
upravljanje druge"
6) zabrana takvog vođenja rata koje unaprijed isključuje mir, npr. politički terorizam,
špijunaža i slično: "Nijedna se država u ratu s drugom ne smije upuštati u takva neprijateljstva koja bi
u budućem miru nužno onemogućila međusobno povjerenje, a to su iznajmljivanje plaćenih ubojica,
trovača, kršenje ugovora i poticanje na izdaju u državi s kojom se ratuje"
73
50. Koji je tajni član vječnog mira?
Tajni član vječnog mira je da države naoružane za rat trebaju zatražiti savjet od filozofa o tome kako
se ponašati prema drugim državama, kako bi postigli javni mir. Budući da je državi, koja treba nositi
atribut najveće mudrosti, traženje savjeta od njenih podanika - poniženje, ona treba prešutno filozofe
poticati da ju savjetuje, tako da im dopusti da javno govore.
74
Objektivno (u teoriji) uopće nema sukoba između morala i politike, ali subjektivno (s obzirom na
sebične čovjekove sklonosti) taj će sukob uvijek postojati (ali neka i postoji, jer se na njemu izoštrava
naša vrlina).
Kant drži da javno pravo zahtijeva publicitet, jer kad se nešto drži u tajnosti, to navještava da se radi o
nekoj nepravdi.
64. Koja tri stajališta postoje o pitanju napretka ljudskog roda k boljem?
O pitanju napretka ljudskog roda k boljem postoje tri moralna stajališta:
a) moralni terorizam (smatraju da ljudski rod stalno nazaduje ka gorem)
b) eudaimonizam (smatraju da ljudski rod stalno napreduje k boljem u moralnom smislu)
c) abderitizam (smatraju da ljudski rod vječno miruje na sadašnjem stupnju moralnosti)
Kant pak smatra da će ljudski rod krenuti ka boljemu, kada se ukloni najveća prepreka dobru, a to je
pogrešno društveno uređenje, i kad se ostvari građansko društvo - tj. kada se konstituira ustav po kome
bi narod upravljao samim sobom prema zakonima slobode i jednakosti, i pod kojim bi izostao svaki
prohtjev za ratom, pa bi ratovi polako nestali.
Nauke i umjetnosti ne vode prirodno unapređivanju moraliteta, ali mu ipak služe time što suzbijaju
barbarstvo i razvijaju prijemčivost za moralne osjećaje (različito od Rousseaua).
75
67. Kako Kant dijeli državljane?
Kant državljane dijeli na aktivne i pasivne:
a) aktivni - oni koji su ekonomski nezavisni, pa su, na temelju samostalnosti svoje
egzistencije, podobni za glasovanje (pa tako sudjeluju u zakonodavstvu)
b) pasivni - oni koji su nesamostalni, nisu ekonomski nezavisni, pa nemaju udjela u donošenju
javnih zakona ("sugrađani"), ali imaju pravo slobode i jednakosti
Svaka životinja pojedinačno doseže svoje određenje; kod čovjeka, samo rod (a ne individuum) doseže
svoje određenje, kao umno stvorenje: iz sirove prirode se uzdiže do savršenstva.
76
81. Tko može privređivati, i shodno tome ima pravo glasa?
Pravo glasa ima samo onaj koji privređuje, a to je onaj koji proizvodi materijalne stvari (npr.
Perückemacher - radi perike! :D) - samo takvi imaju pravo glasa, jer stvaraju predmete, dočim oni čiji
posao nema za posljedicu materijalne stvari (npr. brijač) - ne smiju imati pravo glasa, jer ništa ne
stvaraju!!
Sva vlast države je ili legislativna (nju ima suveren) ili egzekutivna (nju ima princ, magistrat, vlada).
77
86. Koji je razlog postojanju države?
- njena je jedina zadaća pružanje pravne zaštite (država je udruženje mnoštva ljudi pod
pravnim zakonima), pa je država u službi prava - ona je zaštitnik pravnog poretka
- u prirodnom pravu nije bilo organizacije vlasti: u njemu je važilo prirodno pravo (pravo
uma), ali samo kao privatno pravo; u njemu je bilo i vlasništva i ugovora privatno-pravnog karaktera,
ali nije bilo javne sile koja bi ljudima pružala pravnu zaštitu, nije bilo priznatog sudca
- u svrhu osiguranja privatnoga prava trebalo je stvoriti državnu silu s javnim, za sve
obveznim ustavom
- osnutkom države tim propisima privatnog prava pridolaze još i propisi javnog prava, kojima
se organizira javna vlast
- razlika između privatnog i javnog prava je tek u tome da javno pravo može nastati samo u
građanskom stanju (tj. državi), dok privatno može postojati i u prirodnom stanju, ali bez zaštite i
osiguranja
- država je kod Kanta izraz općeg pravnog zakonodavnog uma, apstraktna država, regulativna
ideja, norma prema kojoj bi se povijesne empirijske države imale ravnati
78
HEGEL: Osnovne crte filozofije prava
Hegel gradi enciklopedijski filozofski sistem koji ima dijalektičku građu: teza, antiteza, sinteza. Uz
pomoć tog svevažećeg dijalektičkog zakona tijekom povijesti ljudi sve više spoznaju bitak, sve do
točke kada će ta spoznaja biti apsolutna, tj. kada će nestati otuđenost Objekta od Subjekta.
Shema sustava ide ovako:
1. Logika
2. Filozofija prirode
3. Filozofija duha - u ovoj sferi se nalazi ono što nas zanima:
4. Što je pravo?
Pravo je sloboda koja je formirana u pravnim zakonima i tako realizirana. Pravni sistem je carstvo
ozbiljene slobode - pravo realizira slobodu, u tri stupnja realizacije: apstraktno pravo, moralnost i
običajnost.
Hegel razlikuje prirodne i pravne zakone. Pravni zakoni su nešto postavljeno, nešto što potječe od
čovjeka, i što nastaje i razvija se - u državi.
5. Što je sfera prava?
Sfera prava je sfera slobode (a ne prirode).
6. Što je zakon? - um stvari
7. Kakva je podjela zakona?
Postoje dvije vrste zakona:
a) zakoni prirode - oni su opći, točni i važe onakvi kakvi jesu; mjerilo im je izvan nas,
moramo ih spoznati
b) zakoni prava (pozitivni zakoni) - oni su postavljeni, potječu od čovjeka, stoga nisu
apsolutni: imaju samo historijsku vrijednost, prolazne su prirode.
79
8. Što je predmet prirodnog prava?
- umni pojam prava ?
9. Što je pozitivno pravo?
Pozitivno pravo je postavljeno pravo, koje potječe od čovjeka i stoga nije, poput prirodnog prava,
apsolutno, nego je prolazno, ima samo historijsku vrijednost, tj. važi samo u nekoj državi u nekom
vremenu.
Pravo je pozitivno po:
a) obliku - ono što važi u nekoj državi, a temelj za njegovo poznavanje je pozitivna pravna
znanost
b) sadržaju, po kojemu pravo dobiva pozitivan element: poseban nacionalni karakter, stupanj
njegova povijesnog razvoja, nužnost da sustav zakonskog prava sadrži primjenu općeg pojma na
posebne slučajeve, posljednja određenja koja su potrebna za odluku u zbilji
10. Kakvi se segmenti volje javljaju u apstraktnom pravu?
Univerzalna volja, volja U sebi, tj. sloboda OD nečega, čini sferu apstraktnog i formalnog prava.
(A subjektivna volja, sloboda ZA nešto, tj. volja ZA sebe, koja omogućuje djelovanje, čini sferu
moraliteta! dok običajnost/ćudorednost predstavlja jedinstvo univerzalne i subjektivne volje! )
11. Što je supstancija prava?
Supstancija prava je slobodna volja. Slobodna volja je osnova i ishodište prava.
12. Što je pravni sustav?
Pravni sustav je carstvo ozbiljene slobode, svijet duha proizveden iz njega samoga kao druga priroda.
14. O vlasništvu?
Vlasništvo je odnos osobe i stvari.
Vlasništvo, smatra Hegel, osobi podaruje slobodu (a onda i egzistenciju)!
Vlasništvo je prvo određenje slobode čovjeka: ja postajem ja kao osoba tek putem vlasništva, jer tu
aktualiziram svoju volju stavljajući ju u stvari, i tako one postaju moje. Tek u vlasništvu osoba opstoji
kao um.
Ljudi su jednaki kao osobe, ali vlasništvo pojedinaca ne treba biti jednako.
80
APSTRAKTNO PRAVO - UGOVOR
15. O ugovoru?
Ugovor je odnos dviju volja kao jedne zajedničke.
Oni koji sklapaju ugovor se moraju međusobno priznati kao osobe i vlasnici, te tada vlasništvo jendog
može preći u vlasništvo drugoga zajedničkom voljom.
Pod pojam ugovora se ne može podvesti brak (Hegel se tu razlikuje od Kanta), a ni priroda države ne
leži u ugovornom odnosu (= različito od kontraktualista Kanta, Rousseaua, Lockea).
Ako se ugovor ne izvršava, dolazi do neprava.
81
ĆUDOREDNOST - OBITELJ (brak, vlasništvo i dobro obitelji, odgoj djece i razrješenje
obitelji)
Obitelj je etički um/običajni duh u svojoj prirodnoj fazi i karakterizira ga ljubav i osjećaj zajedništva.
19. Koja je osnova obitelji?
Osnova obitelji je ljubav i osjećaj zajedništva.
20. Koje su strane obitelji?
Obitelj ima 3 strane:
a) brak - monogamna veza muškarca i žene koja nastaje iz njihove ljubavi i to
slobodnim pristankom obje osobe da napuste svoju pojedinačnu ličnost i da uđu u zajednicu.
b) vlasništvo i dobro obitelji - obiteljsko vlasništvo je zajedničko svim članovima, a
njime upravlja muž kao glava obitelji.
c) odgoj djece i razrješenje obitelji - odgoj djece ima dva cilja: usađivanje etičkih,
običajnosnih principa u njih, te uzdizanje iz instinktivnog nivoa do toga da postanu slobodne
samostalne ličnosti spremne da napuste obitelj. Obitelj se razrješuje ili odlaskom djece, ili razvodom
roditelja, ili pak smrću roditelja.
a) sistem potreba
22. Koja je osnova građanskog društva?
Građansko društvo počiva na sistemu potreba. Za razliku od životinja, ljudi imaju uvijek nove i sve
veće potrebe. Potreba je svijest o nedostatku; potreba se zadovoljava radom.
U zadovoljavanju potreba su ljudi upućeni jedni na druge, jer svatko radi nešto drugo čime se
zadovoljava neka od potreba - pa se uspostavio sistem međusobne zavisnosti (ja pečem kruh, ti kopaš
u vrtu, on čuva djecu).
82
b) zaštita vlasništva pravosuđem
Svatko ima pravo na privatno vlasništvo. Privatnom vlasništvu validitet daju zakoni. Zakoni, da bi bili
važeći, moraju biti opće objelodanjeni, obavezni i obvezujući. Njihovo kršenje dovodi do kazne.
c) policija i korporacija
Policiju Hegel vidi kao javnu službu u građanskom društvu - osim borbe protiv zločina, ona djeluje i
kao vrsta socijalne službe, nadzire trgovinu, obrazovanje, organizira pomoć siromašnima.
Korporacija pak je posebno bitna za zanatlijski stalež, jer ona povezuje interese različitih osoba, te
svoje članove štiti i podupire.
ĆUDOREDNOST - DRŽAVA (unutarnje državno pravo ili ustav, vanjsko državno pravo,
svjetska povijest)
Država nastaje kao rezultat povijesti, a kako je povijesni razvoj bitno uman, tako je i država - umna.
Stoga Hegel ne želi izgraditi neku idealnu državu, nego obnoviti stvarnu državu time što će pokazati
da je umna. Ono što se čini neumnim u samoj državi nesvjesno radi prema pobjedi umnoga, pa će se
ono što se čini proturječnim na posljetku uskladiti u potpuno razvijenom političkom poretku.
Država je utjelovljenje, aktualizacija, ozbiljenje božanskoga (apsoluta, uma, duha, slobode) na zemlji.
Svrha države jest u tome da ona ozbiljuje um/apsolut.
No, državom se utjelovljenje apsoluta ne iscrpljuje - ona omogućuje umjetnost, religiju i filozofiju
koje na neki način transcendiraju državu.
Država je najviša svrha za pojedinca koji u njoj nalazi istinu svoje egzistencije, svoju dužnost i svoje
zadovoljstvo.
Država nastaje iz sukoba: svaki čovjek želi da ga drugi priznaje, a da on njega zauzvrat ne priznaje, što
uzrokuje borbu za priznanje. Ta borba završava nejednakošću: iz nje se izlazi ili kao gospodar ili kao
rob, jer će jedan od dvojice, potaknut strahom od nasilne smrti, priznati drugoga, ne tražeći da ovaj
prizna njega.
Uloga države je da razriješi taj sukob gospodara i roba. Dakle, ona postiže da gospodar i rob jedan
drugoga priznaju.
83
25. Gdje opstoji ideja slobode?
Ideja slobode opstoji u državi.
Država je racionalna ako ima podjelu vlasti na tri dijela: zakonodavna, upravna i kneževska vlast.
- zakonodavna vlast
Zakonodavna vlast uspostavlja ono univerzalno, kroz donošenje zakona. U zakonodavnoj vlasti
sudjeluje mnoštvo: zakone donosi narod, organiziran u staleški parlament koji ima dva doma: Gornji
dom čine zemljoradnici, najneovisniji i najstabilniji stalež, koji stoga posreduje između kneza i
građanskog društva; Donji dom čine zanatlije i opći stalež, i to samo preko predstavnika, koje ne
biraju općim pravom glasa - Hegel naime smatra da mase nemaju dovoljno iskustva niti političkog
obrazovanja za glasovanje)
- upravna vlast
U upravnoj vlasti sudjeluju neki: upravna vlast sastavljena je od općeg staleža, koji je inteligentan i
dobro obrazovan. Upravna vlast provodi odluke koje je, formalno, donio knez i to tako da supsumira
pojedinačne slučajeve pod opće, pod zakone.
- kneževska vlast
29. Kakvu ulogu ima knez u filozofiji apsoluta?
Knez ili monarh je jedan i on predstavlja državu - u njemu su različite vlasti obuhvaćene u
individualno jedinstvo, on je moment cjeline koji apsolutno odlučuje.
Postavlja ga Bog i on je najbliži Apsolutu (?)
On je taj koji objavljuje rat, potpisuje zakone, imenuje svoje savjetnike - on uvijek ima dužnost
odluke, ali ne i konkretnu zadaću upravljanja (= upravnu vlast ima opći stalež!).
84
b) vanjsko državno pravo
Vanjsko državno pravo proizlazi iz odnosa među autonomnim državama. One nisu poput osoba u
građanskom društvu, koje idu svaka za svojim partikularnim interesom u kontekstu opće
međuzavisnosti; one su sasvim autonomne, nezavisne, no ipak imaju neke odnose međusobno.
c) svjetska povijest
31. Što se ostvaruje nakon države?
85
36. Navedi princip običajnog suprotstavljanja.
Unutar običajnosti postoje dva međusobno suprotstavljena elementa: opća volja i pojedinačna volja,
koje dolaze u jedinstvo u trećem, sintetskom momentu običajnosti, u državi.
U državi pojedinci nadilaze razinu svojih privatnih želja (tj. subjektivni duh, partikularnu volju), te
bivaju objedinjeni i pomireni - antagonizmi partikularnih interesa privatnih vlasnika, koji postoje u
građanskom društvu, tu su dokinuti.
VOLJA
86
46. Što je apstraktna slobodna volja?
- osoba: apstraktnost slobode u pravu počiva na tome da je slobodan čovjek osoba koja sebi
daje vanjsku sferu svoje slobode, te tako svoju pravu realnost ima u izvanjskoj stvari
47. Što je pojedinac kao slobodna volja?
87
61. Kako sebe zna samosvijest?
- kao nešto općenito - kao mogućnost da apstrahira od samog određenja - kao posebnost s
određenim predmetom, sadržajem
62. Što ima čovjek u prirodi?
Čovjek u prirodi ima nagon za pravom, za vlasništvom, za moralitetom, za spolnom ljubavi, za
druževnošću itd. - on nalazi u sebi kao činjenicu svijesti da on hoće pravo, vlasništvo, državu. itd.
63. Što je potreba?
Potreba je svijest o nedostatku.
64. Što je interes?
Interes je svijest o potrebama, racionalna razmjena - osnova modernog društva (vezani smo
interesima, a ne osjećajima), jer danas nema neposrednih odnosa, već vlada impersonalnost.
65. Što je društvo?
Društvo je sfera zbrinjavanja potreba, sfera rada i interesa.
Razlika Kant/Hegel:
Hegel kritizira Kantovu ideju vječnoga mira, smatrajući da su ratovi korisni, jer oni služe duhu da
ostvari svoj naum, a isto tako oni doprinose svetom jedinstvu države ušutkavajući podjele i posebne
interese: u ratu su svi združeni domoljubljem za zajedničko dobro. Ratovi su dozvoljen način, po
Hegelu, da razvijeni narodi podvrgnu nerazvijene svojoj vlasti, i oni će postojati dok god sve države
ne budu potpuno razvijene. Rat nestaje ozbiljenjem potpuno umne države!
88
MILL: O predstavničkoj vladavini, O slobodi
O slobodi
Mill u ovom tekstu raspravlja o prirodi i granicama vlasti koju društvo može legitimno vršiti nad
pojedincem, tj. o građanskoj/društvenoj slobodi. U Millovoj političkoj teoriji najvažnije je osiguranje
individualne slobode.
Pod SLOBODOM se prvo podrazumijevala:
1. zaštita pojedinaca od tiranije vladara,
a onda, kad je uvedena demokracija i vladari su izjednačeni s narodom koji ih bira,
sloboda je postala 2. zaštita pojedinca od tiranije većine, tj. od društvene kontrole.
Prije je bilo mnogo individualaca - osoba koje imaju svoj karakter svoje želje, ne povodi se za nikime
- pa im je društvo moralo nametnuti pravila koja su obuzdala njihove želje. Međutim, sada je društvo
potpuno zavladalo nad individualnošću - svi se boje biti individualci da ih se ne bi etiketiralo kao
čudne, i tako je zavladao konformizam, prosječnost. Svi postaju isti, vlada teror većine/masa/javnog
mnijenja!
Međutim, individualnost tj. ekscentričnost u odnosu na konformističko niveliranje, je bitna jer ona
znači razvijena ljudska bića koja dolaze do novih otkrića, stoga je važno dati individualnosti slobodu
svugdje osim tamo gdje ugrožava druga ljudska bića! (Jedino što ljude ovlašćuje da se miješaju u tuđu
slobodu jest samozaštita, sprečavanje nanošenja štete).
1. Gdje prestaje djelovanje države?
3. Odnos države prema pojedincu?
Dakle,
SLOBODNO DRUŠTVO mora zadovoljiti ove ljudske slobode:
slobodu misli, osjećaja te njihova slobodna izricanja,
slobodu ukusa i težnji,
sloboda udruživanja pojedinaca.
+ FUNKCIJA VLASTI je da sprečava pojedinca da čini nepravdu drugima. Čovjek je dakle društvu
odgovoran samo za svoje ponašanje koje se tiče drugih (društvo smije posezati u slobodu pojedinca
samo kada ovaj čini zlo nekom drugome).
Vlada ne bi smjela zadirati u život pojedinca nasilno mu pomažući:
- kad pojedinci vrše neku stvar bolje nego država
- kad pomoć države onemogućuje samostalni napredak pojedinca
- kad pomaganjem vlada nepotrebno širi svoju vlast (npr. kad bi banke, ceste, željeznice, sveučilište
itd. bili podružnice vlade, to bi bila neslobodna zemlja).
Mill smatra da je cilj: decentralizacija vlasti i postojanje obvezne nadzorne oblasti kao grane centralne
vlade.
Mill smatra da je MORAL društveno određen - određuju ga sklonosti moćnijeg dijela društva (vladari,
muškarci, ...).
Mill također smatra da ne postoji apsolutna istina - svaku stvar treba razmotriti sa raznih strana i tako
doći do kakve-takve izvjesnosti koja može dostajati za ciljeve ljudskog života. Potom tu izvjesnost
treba uvijek iznova propitkivati i suprotstavljati joj drukčija gledišta.
Za razliku od toga, katolička crkva ne dopušta propitkivanje njezinih „istina“, i tako one postaju
dogme.
Društvo ne smije nikog sprječavati u traženju (moguće) istine i njezinu proglašavanju čak ni kada bi ta
(moguća) istina mogla postati opasna za društvo. Društvo ne smije potiskivati nijedno mnijenje bilo
ono istinito ili lažno, jer bi time loše služilo istini.
89
Razmatranja o predstavničkoj vladavini
Mill smatra da se oblici vladavine stalno mijenjaju jer se narod neprestano uspinje s jednog stupnja na
drugi, viši, napredniji. Kod odgoja naroda, kao i kod pojedinaca, postoji prirodan slijed, od ropstva do
samouprave.
Taj razvoj je kontinuiran, i u svakom stadiju narod uči neku lekciju, tj. stječe neke nove karakterne
crte.
Stoga, KRITERIJ ODABIRA NAJBOLJEG OBLIKA VLADAVINE jest: sposobnost vlade da
omogući napredak, tj. da 1. potiče vrlinu i inteligenciju ljudi
2. iskorištava dobre osobine stanovništva,
i to tako da osigurava narodu ono što mu je potrebno da nauči lekciju koja se mora naučiti kako bi se
prešlo u slijedeće, naprednije stanje društva.
Samo visoko razvijena društva teže demokraciji, a za rane stadije zajednice najprimjerenija je
kraljevska vlast, neometana predstavničkim institucijama, dok se barbarima smije vladati čak i posve
despotski.
→ Mill smatra da je svrha vladavine da omogući napredak i pruži zaštitu od nazadovanja, te da
poboljša ljude kroz odgoj i upotrebljavanje njihovih najviših osobina koje su razvili.
U središtu Millove teorije nalazi se odgoj – samo odgoj može proizvesti državu u njegovom smislu.
Millov cilj je elitizam, ali elitizam u kojem ostali građani mogu suodređivati izbor iz kruga elite. Mill
nije označavao demokraciju kao državni oblik koji treba uvijek imati prednost. Naprotiv, slabo
razvijenom narodu potreban je državni oblik koji će mu najbrže poticati razvoj - tako je barbarskom
narodu primjeren despotizam.
Narod mora ispuniti ova tri uvjeta, kako bi u njemu uspio određeni sustav vladavine (pa tako i
predstavničke vladavine):
1. narod mora biti spreman prihvatiti taj sustav vladavine
2. mora biti spreman činiti ono što je potrebno za njegovo održanje
3. mora biti spreman ispuniti dužnosti i funkcije koje mu ta vladavina nameće.
90
1. parlament kontrolira i nadzire djelovanje vlade, tako da ono bude transparentno;
2. parlament treba biti arena gdje će narod moći iskazati svoja mišljenja;
3. parlament odobrava poreze, kako bi se spriječila zloupotreba vlasti, no pravo na poreznu inicijativu
iz istog razloga treba imati samo vlada;
4. mora se pobrinuti da u upravi najprimjereniji ljudi djeluju na odgovarajućim mjestima. Njih pak
treba birati egzekutiva na osnovi ispita (princip učinka) te trebaju napredovati u skladu s godinama
službe (jednostavni položaji) ili stručnom kvalifikacijom (viši položaji);
5. samo se prvi ministar treba birati; drugi članovi vlade se imenuju, kako bi se isključilo skupljanje
moći na strani parlamenta.
6. treba se javno raspravljati o svim shvaćanjima i protushvaćanjima, ali samo djelovanje mora biti
prepušteno obrazovanoj eliti. Dakle, narodno zastupništvo ne treba vladati jer u njemu nije zastupljena
duhovna elita nacije. Zato je dovoljno da skupština ima kontrolu nad vladom.
Što se tiče zakonodavstva, pravo inicijative i pravo glasanja treba ostati u rukama parlamenta (element
volje), ali sadržaj zakona treba određivati isključivo komisija sastavljena od mudrih ljudi (element
uvida).
Što se tiče egzekutive, svaka od njenih zadaća treba biti povjerena nekom pojedincu, kako bi se
spriječila mogućnost bijega u anonimnost tijela. Egzekutiva ima i pravo na raspuštanje parlamenta.
4. Što je tolerancija?
Tolerancija je dužnost koja se prihvaća uz prešutna ograničenja - prihvaćanje raznolikosti.
91
ORTEGA & GASSET: Pobuna masa
92
Michel FOUCAULT: Nadzor i kazna - rađanje zatvora
I. MUČENJE
3. Što je mučenje?
Mučenje je tehnika kažnjavanja koja je tjelesna i bolna.
Da bi se nazvala mučenjem, kazna mora proizvoditi određenu količinu patnje koja se može
uspoređivati i hijerarhizirati (primjerice, smrtna kazna se može izvršiti na puno načina od kojih svaki
ima točno proračunat stupanj patnji: odsijecanje glave, raščetvoravanje, itd.; smrt-mučenje je umijeće
zadržavanja života u patnji.).
Cilj mučenja je istinu iznijeti na vidjelo i obeščastiti žrtvu, a mora biti i uočljivo na tijelu mučenoga -
jer se tu očituje moć pravde.
Mučenje ima pravno-političku funkciju - to je trijumf zakona, ceremonijal kojim se ponovno
uspostavlja i potvrđuje moć i superiornost suverena, koja je na trenutak bila povrijeđena.
93
Glavni lik u ceremonijama mučenja bio je narod - narod je gledatelj, svjedok, on vrijeđa optuženog i
tako pristaje uz kralja, a s druge strane narod mora biti gledatelj da bi bio zastrašen.
II. KAŽNJAVANJE
7. Koji su uvjeti za funkcioniranje predodžaba kao znakova-prepreki, tj. što mora biti
zadovoljeno da bi kažnjavanje uvijek bilo prisutno u duhu ljudi, čim pomisle na zločin?
1) znakovi moraju biti što manje proizvoljni - neka kazna proizlazi iz zločina (trovača treba
otrovati, besposličara natjerati na mukotrpan rad, itd.)
94
2) igrom znakova treba učiniti življom predodžbu o kazni i njenim neugodnostima, od
predodžbe o zločinu i njegovim pogodnostima
3) bitno je trajanje kazne omogući pravo njeno djelovanje
4) kazna se odnosi, osim na osuđenika, i na sve moguće krivce, pa osuđenik služi kao
podsjetnik na zakone, kao primjer, pouka i upozorenje, stoga je najbolje da izvršava javne radove,
kako bi svima bio vidljiv
5) to vodi do gašenja slave zločinca
Najstariji model zatvora, ujedno prototip, je amsterdamski Rasphuis (otvoren 1596.), baziran na 3
načela:
a) trajanje kazne određuje uprava zatvora, ovisno o vladanju zatvorenika
b) rad je obvezan i obavlja se zajednički, a za nj se dobiva plaća
c) postoji strogi raspored vremena, sustav zabrana i obveza, stalan nadzor, čitanje
biblije i druga korektivna sredstva
Rasphuis je pružio temeljna načela koja su preuzela i modificirala tri modela zatvora koja su se razvila
u 18. stoljeću:
a) flamanski model - kaznionica u Gentu, bazirana na načelu rada - kod zatvorenika se nastoji
razviti radne sposobnosti i volju za rad, stoga kazna treba trajati toliko da se ta dva cilja ostvare (ni
prekratko, ni doživotno).
b) engleski model - "reformatorij", mjesto za preobrazbu individua; nastoji moralnu i
religioznu svijest kod zatvorenika razviti ne samo radom, već radom u samoći i izolaciji od ostalih
zatvorenika, uz pomoć - ćelija.
c) američki ili filadelfijski model (zatvor u Walnut Streetu) - najpoznatiji, jer je uspio provoditi
načela iz prva dva modela, a i jer im je dodao element stvaranja baze informacija/znanja o svakom
zatvoreniku: zatvorenici su stalno promatrani i svrstavani u kategorije - zatvor počinje funkcionirati
kao aparat znanja.
95
javnosti, u zatvorenom je prostoru zatvora. Hoće rekonstruirati pokornog podanika podvrgnutog
naredbama, autoritetu.
III. DISCIPLINA
96
3) tehnika funkcionalnog smještaja: prostor se pregrađuje i dijeli u pregledne ćelije, te
označava u skladu sa svojom funkcijom - tvornice, bolnice, luke
4) tehnika hijerarhiziranja, rangiranja elemenata unutar neke skupine, npr. u vojsci, u školi -
hijerarhija razreda (od 1. do 8.), znanja koja se trebaju steći, hijerarhija među učenicima, u njihovim
smještajem u razredu, ...
----> na te načine disciplina zbrkana, opasna mnoštva pretvara u uređenu, organiziranu mnogostrukost.
97
Hijerarhijsko nadgledanje je tip nadgledanja razvijen po modelu tabora: cjelina je podijeljena na manje
jedinice koje su raspoređene tako da ih se lako može promatrati, a bez da promatrač bude viđen - to je
princip „savršenog oka“. Nadgledanje se vrši hijerarhijski, u piramidalnoj mreži odnosa koji djeluju
odozgo prema dolje, ali i obratno - svi nadglednici su nadgledani.
98
25. Kako izgleda Benthamov Panoptikon i što omogućuje?
Panoptikon je arhitektonska zamisao savršenog sistema nadzora: sastoji se od tornja koji je u središtu,
te prstenaste zgrade koja ga okružuje i koja je podijeljena na ćelije s prozorom prema tornju i prema
vani.
U tornju boravi nadglednik, koji sve vidi, ali sam nije viđen (što se osigurava sistemom pregrada i
zaslona, pa je sasvim nebitno tko obavlja nadzornu funkciju), a u svakoj ćeliji je po jedan luđak,
osuđenik, radnik ili učenik, koji je sasvim vidljiv i pod neprestanim nadzorom. Bočno je odijeljen od
drugih zatočenika - tako se sprečava udruživanje, nered, širenje bolesti, nasilje, itd. No sa strane tornja
je stalno vidljiv.
Načelo panoptikona je da moć mora biti vidljiva (zatočenik stalno vidi visoku siluetu tornja s kojega
se na njega vreba) i neprovjerljiva (on nikad ne smije znati da li ga netko stvarno gleda, ali mora biti
siguran da se to uvijek može dogoditi). Tako se moć atomizira i gubi individualnost, a kod zatočenika
se stvara svjesno i stalno stanje vidljivosti kojim se osigurava automatsko funkcioniranje moći, jer
zatočenik internalizira nadzorni pogled, sam sebe disciplinira.
Panoptikon je laboratorij moći, mjesto na kojemu eksperimentiranje s ljudima postaje moguće, i gdje
je moguće stjecati znanja o ljudskom ponašanju. Panoptikon je vrlo ekonomičan i ima polivalentnu
funkciju: može biti zatvor, bolnica, škola, ludnica, tvornica, a služi jačanju društvenih snaga -
povećanju proizvodnje, širenju obrazovanja, podizanju razine javnog ćudoređa, ...
Načelo panoptikona razlikuje se od drugog tipa discipline - discipline kao opsade, koja se javljala u
doba kuge, bila je ograničena i privremena, zatvorena institucija okrenuta negativnim funkcijama
(zaustavljanju zla, prekidu komunikacija, itd.).
Nasuprot tome, panopticizam je disciplina-mehanizam, opće načelo nove "političke anatomije", koje
se širi kroz cijelo društvo, koje onda postaje disciplinsko društvo. Naše društvo nije društvo predstave,
kao u antici (gdje puno ljudi promatra mali broj predmeta), već društvo nadgledanja (gdje jedna osoba
istovremeno nadgleda što veći broj ljudi).
Uz panopticizam, dešavaju se još neke promjene: disciplina sve više postaje pozitivan moment - ona
više nije tek puko sredstvo sprečavanja nepoželjnog ponašanja - sada ona stvara poželjno ponašanje,
stvara korisne pojedince.
Disciplinske ustanove se umnažaju: škole, zatvori, bolnice, ... a između njih, u međuprostoru se
organizira međuprostorna disciplina - policijski aparat koji neprekidno i od svakuda promatra (od
inspektora do doušnika).
IV. ZATVOR
99
Zatvor je mjesto izvršenja kazne, mjesto „popravljanja“ zločinaca, ali i mjesto njihova neprestanog
panoptičkog nadgledanja i skupljanja informacija o njima. Panoptikon je tako sredinom 19. stoljeća
zaista zaživio u svom materijalnom obliku.
-----
Umjesto mučenja, sada postoji povorka okovanih zatočenika, koji su pjevali, govorili o svojim
zločinima, a svjetina ih je pratila. No, i to je dokinuto sredinom 19. stoljeća, kada je uvedeno vozilo
zamišljeno kao tamnica na kotačima, pokretni ekvivalent panoptikona, kojim će se prevoziti
zatočenici.
-----
Vrlo rano se javlja kritika zatvora. Spočitava mu se da: izaziva krivično djelo u povratu (bivši
zatvorenici često ponavljaju krivična djela), da proizvodi prijestupnike (namećući zatvorenicima tip
života koji ne omogućuje život u društvu), da omogućuje kažnjenicima da oforme bande, da stavljajući
u zatvor glavu obitelji osuđuje cijelu obitelj na propast, itd.
Odgovor na te kritike uvijek je isti: reforma zatvora kroz vraćanje temeljnim načelima kaznenog
postupka.
100
30. Koja su temeljna načela dobrog kaznenog postupka?
Temeljna načela dobrog kaznenog postupka su:
1) načelo popravljanja: cilj kazne je popravljanje i povratak osuđenika u društvo.
2) načelo klasifikacije: zatvorenici se klasificiraju i razdvajaju po spolu, dobi, tipu zločina, itd.
3) načelo prilagođavanja kazne: kazna treba pratiti zatvorenikov napredak i završiti kada se on
popravio.
4) načelo rada kao obveze i kao prava: svi moraju raditi i tako izučiti zanat koji će mu donositi
prihode.
5) načelo kazneno-popravnog odgoja: kazna mora odgajati i obrazovati zatvorenika.
6) načelo tehničke kontrole zatočeništva: zatvor mora biti pod nadzorom specijaliziranog
osoblja (liječnik, psiholog).
7) načelo pridruženih institucija: nakon zatvorenikova izlaska iz zatvora treba bivšem
zatvoreniku pružiti
skrb i olakšati povratak u društvo.
Kao primjere poznatih prijestupnika iz 19. stoljeća Foucault navodi Vidocqa, Lancenairea, te jednog
trinaestogodišnjaka. Prijestupništvo je izazvalo stvaranje estetike zločina.
101
-----
Foucault smatra da je zatvorski sustav je završio svoje uobličavanje kada je započeo rad kazneničke
kolonije Mettray, u kojoj su institucionalizirane i zgusnute sve prinudne tehnologije ponašanja.
Zatvorenici su raspoređeni u male skupine u kojima vlada čvrsta hijerarhija, i koje imaju elemente
obitelji, vojske, radničke organizacije, škole i mini-sudstva. Zapovjednici su tu tek nadglednici koji
skupljaju informacije o zatvorenicima i koji na temelju skupljenog moći-znanja o njima, provode nad
njima dresuru.
35. Koje su 3 tehnologije moći (3 načina organiziranja kaznene vlasti) postojale krajem 18.
stoljeća?
1) monarhijsko pravo kažnjavanja - tijelo izvrgava mučenju, kažnjavanje je ceremonijal
suverenosti
2) preventivna, utilitarna, korektivna koncepcija prava kažnjavanja koje pripada cijelom
društvu:
a) reformatorij - kažnjavanje je postupak rekvalifikacije pojedinca kao pravnog
subjekta; služe se znakovima/predodžbama za preobrazbu duše i ponašanja (načelo rada i
izolacije/ćelije).
- ideološka moć: duh je površina koja se ispisuje, a tijelo se podčinjava kroz nadzor
nad idejama ("blagost kazne")
b) projekt zatvora - kažnjavanje je tehnika prinude koja se primjenjuje nad
pojedincima radi ispravljanja tijela skupa s navikama (tj. ponašanjem)
- nova politička anatomija, tj. politika tijela: tijelo ponovo postaje, ali na nov način
glavnim likom - spaja 2 linije objektiviranja: 1) objektiviranje zločina kao činjenice koju se utvrđuje
prema zajedničkim normama, 2) o. zločinca kao pojedinca koga treba upoznati prema specifičnim
kriterijima
102
36. Koje se rješenje konačno nametnulo?
- treće: prinudni, samotni, tjelesni, potajni model kaznene moći
103