Koine je vještački kreiran naddijalekatski jezički

varijetet koja se koristi u zvaničnoj upotrebi i uživa

društveni prestiž i koji predstavlja određeni
kompromis između različitih, ali međusobno
razumljivih dijalekata. U principu, svaki koine je
standardni jezik, ali obrnuta tvrdnja ne važi, tj. nije
svaki standardni jezik koine. Primjera radi, moderni
kineski standardni jezik nije koine, već je skoro u
potpunosti zasnovan na mandarinskom dijalektu
Pekinga, naravno, uz određene modifikacije koje
uvijek prate standardizaciju. S druge strane,
starogrčki jezik jeste koine, jer je predstavljao
kompromis između postojećih grčkih dijalekata,
odnosno, premda je najvećim dijelom zasnovan na
govoru stare Atine, preuzeo je neke crte i iz ostalih
grčkih dijalekata, kako bi bio podjednako blizak svim
Grcima, bez obzira na dijalekt kojim govore. Zbog
bliskosti govornom jeziku, a pogotovo zbog bliskosti
svim dijalektima, često se desi da koine zaživi kao
govorni jezik, tako što pod njegovim uticajem dođe do
dijalekatske konvergencije, odnosno do situacije u
kojoj dijalekti pod uticajem standardnog jezika zatru
većinu međusobnih razlika. Upravo se je to desilo u
Grčkoj – starogrčki koine izazvao je dijalekatsku
konvergenciju i postao živi, govorni jezik, od kojih su
pravolinijski potekli prvo srednjovjekovni grčki, a
onda i moderni grčki dijalekti (čini se da je današnji
cakonski jezik potomak dorskog grčkog, dijalekta
antičke Sparte, koji je jedini djelimično preživio
koineizaciju i nastavio se razvijati zasebno).

Konzervativnost i inovativnost predstavljaju stepen u

kojem se je određeni jezik-predak udaljio fonološki,
morfološki, leksički, tvorbeno, sintaktički i semantički
od svog jezika-pretka, u odnosu na ostale jezike-
potomke. Npr. kažemo da je italijanski jezik
konzervativan ili arhaičan zato što se je relativno malo
udaljio od latinskog u odnosu na ostale romanske
jezike, dok za francuski kažemo da je inovativan ili
progresivan, zato što za njega važi suprotno – taj se je
jezik najviše udaljio od svog latinskog ishodišta.

Fonema je apstraktna zvučna jedinica koja u

određenom jeziku ima distinktivnu, tj. razlikovnu
funkciju. Fonema se uvijek mora realizovati kao fon.
Primjera radi, ukoliko bismo segment p u par
zamijenili segmentom ž, dobili bismo žar, riječ koja
ima potpuno drugačije značenje. Zato su p i ž zasebne
foneme. Dakle, fonema je apstraktna distinktivna
jedinica koja najčešće ima više glasovnih realizacija, tj.
nekad više fonova može predstavljati jednu fonemu,
ukoliko se nalaze u različitom glasovnom okruženju
(onda se nazivaju alofonima) ili ukoliko se mogu javiti
kao slobodne varijacije. Primjer za alofone bili bi
nazali /n/ i /ŋ/, koji su u engleskom i kineskom zasebne
foneme, dok u srpskohrvatskom i španskom nisu, zato
što se nalaze u međusobno isključujućim glasovnim
okruženjima. Primjer za slobodne varijacije bili bi
jednovibrativno i viševibrativno r. U našem jeziku,
moguće je konsonant r izgovoriti sa jednom
vibracijom ili nizom od 2-4, zavisno od emfaze.
Međutim, u španskom su ta dva glasa zasebne foneme,
jer se mogu naći u identičnom fonetskom okruženju
(uporedi caro i carro, enterar i enterrar). Stoga
možemo reći da su foneme apstraktne jedinice sa
distinktivnom ulogom i da su one istovremeno
značenjski uže od glasa (jer se svaka fonema mora
realizovati kao glas, ali nije svaki glas fonema), ali i
šire (fonema se najčešće realizuje uz pomoć više od
jednog glasa). Isto tako, jedan alofonski par ne mora
važiti u svim jezicima. Nazal /ŋ/ u našem je jeziku
isključivo alofon konsonanta /n/, dok je u japanskom
on alofon i konsonanta /g/ (u sredini riječi) i
konsonanta /n/ (pred velarima. U korejskom su /s/, /z/ i
/ɕ/ alofonske varijacije jedne iste foneme, dok u nekim
dijalektima našeg jezika ta tri glasa imaju status
zasebnih fonema. Dakle, ono što je bitno podvući ovdje
jeste da je fonema apstraktna distinktivna zvučna
jedinica koja je uvijek karakteristična za određeni
jezik i koja se konkretno realizuje u vidu jednog ili
više fonova. Mi, dakle, izgovaramo fonove, a ne
foneme, jer su fonovi konkretni zvuci, a foneme
apstraktne jedinice. Ipak, da bismo konkretnije
predstavili fonemu, mi je najčešće predstavljamo u
obliku fona u vidu kojeg se realizuje u najvećem broju
glasovnih okruženja. Zato kada govorimo o fonemi /t/
u našem jeziku, opisujemo je tako upravo zato što se
ona u najvećem broju glasovnih konteksta realizuje u
obliku tog fona.
Fonemska distinkcija predstavlja određenu glasovnu
opreku koja može uticati na značenje riječi. Obično se
ova distinkcija ostvaruje u vidu binarne opozicije, tj. u
vidu dva suprotna entiteta, ali nekad i u više. Primjera
radi, u našem jeziku, opreka zvučno-bezvučno
predstavlja fonemsku distinkciju. Distinkcija koja
nema fonemski status naziva se redundantnom
glasovnom distinkcijom. Imajmo na umu da neki
glasovni kontrast može u jednom jeziku biti fonemski,
a u drugom redundantan. Ukoliko bismo u
mandarinskom ili kantonskom kineskom brkali
glasove p i b, ne bismo imali nikakvih problema u
komunikaciji. To je zato što u tim dijalektima više ne
postoji fonemska distinkcija po zvučnosti. Međutim,
postoji fonemska distinkcija po aspiraciji. Ukoliko
bismo u tim jezicima brkali neaspirovane i aspirovane
konsonante, imali bismo jako velike probleme u
komunikaciji. S druge strane, kod nas ta distinkcija ne
postoji, štoviše, aspiracija bezvučnih konsonanata se u
našem jeziku javlja samo u afektivnom govoru.
Međutim, ne treba ni pomisliti da fonemska i
redundantna distinkcija predstavljaju dva suprotna
ekstrema. Primjera radi, nema svaka fonemska
distinkcija podjednako važnu distinktivnu ulogu. Zato
ona fonemska distinkcija čija je distinktivna uloga
slaba često može postati i redundantnom. Primjera
radi, tonske opreke u kineskom su jako snažno
fonemsko obilježje, slabim baratanjem tonskim
distinkcijama komunikacijski čin na bilo kojem
kineskom dijalektu bio bi maltene nemoguć. Slično
važi i za distinkciju zvučno-bezvučno u našem ili
engleskom jeziku. Međutim, distinktivne dužine u
latinskom jeziku nisu imale snažan fonemski status,
jer je postojao jako mali broj riječi kod kojih je ta
fonemska distinkcija dovodila do semantičke
distinkcije, a i kod tih riječi je kontekst uvijek
pomagao. Zato su se te latinske distinktivne dužine u
sardinskom jeziku potpuno izgubile, a svi vokali iste
boje, a različite dužine, izgubili su opreku po dužini i
izjednačili se. Sličan slučaj je i fonemska distinkcija
između palatalnih i alveolarnih afrikata u našim
dijalektima, zbog niskog stepena distinktivnosti, ovo
fonemsko obilježje je u mnogim zapadnoštokavskim
dijalektima nestalo, pa se tamo č i ć, kao i neke
prelazne glasovne varijacije istih, javljaju kao
slobodne varijacije. Fonemska distinkcija sa visokim
stepenom distinktivnosti može nestati, ali isključivo
ako se nadomjesti nekom drugom fonemskom
distinkcijom. Primjera radi, tonske opreke u kineskom
nastale su upravo kao kompenzacija za nestanak
fonemske distinkcije po zvučnosti kod konsonanata.
Interesantno, u wu dijalektima, kao što je šangajski,
distinkcija po zvučnosti je očuvana, a još je i ojačana
tonskom distinkcijom. Katkad se izgubljene fonemske
distinkcije mogu nadoknaditi i nekim leksičkim i
tvorbenim procesima. Gubitak brojnih tonskih
distinkcija u mandarinskom kineskom povećao je broj
višesložnih riječi.

Glasovni zakoni su pravila po kojima se odvijaju

glasovne promjene, tj. po kojima se određeni glasovni
segmenti jezika-pretka mijenjaju u određene glasovne
segmente jezika-potomka. Te glasovne promjene mogu
podrazumijevati ne samo prelazak jednog glasa u
drugi, već i promjenu intonacije, promjenu dužine
(kako vokala, tako i konsonanta) ili tona (samo kod
vokala i vokaloida), kao i ispadanje vokala u
određenom glasovnom okruženju, dodavanje
protetskih glasova, asimilaciju bliskih glasova i mnoge
druge. Primjera radi, jedan glasovni zakon u
fonološkoj evoluciji španskog od latinskog glasi da se
bezvučni okluzivi u intervokalnoj poziciji
transformišu u zvučne aproksimante (tako vita daje
vida, caput daje cabo itd).

Semitski korijen je struktura morfeme tipična za

semitske jezike, karakteriziran trima konsonantima
čiji je redoslijed nepromjenjiv. Primjera radi,
konsonantski kostur K-T-B označava ideju pisanja. Iz
ovog korijena izvodimo riječi poput kataba-pisati,
maktub-pismo (doslovno „napisan“), kaatib-pisac,
maktabat-knjižara (ovo posljednje –t nije dio korijena,
već sufiks kojim se označava ženski rod imenice),
kitaab-knjiga itd. Isto tako, od perfekta pomenutog
glagola kataba gradimo imperfekt yaKTuB, s time što
ovdje osim mutacije vokala takođe imamo i
prefiksaciju. Dakle, maltene se sve semitske riječi,
osim većine gramatičkih čestica, mogu izvesti kao spoj
tri konsonanta nepromjenjivog položaja.
Trokonsonantske morfeme su semitska inovacija,
ostali afroazijski jezici nemaju striktno ograničen broj
konsonanata unutar morfeme.

Imenski klasifikator ili jednostavno klasifikator je

postnumeralni modifikator koji u određenim
imenicama obilježava određenu semantički blisku
grupu riječi. U takvim jezicima, sve imenicu su
inherentno nebrojive i isključivo se uz pomoć
klasifikatora mogu javljati u broj. Semantički bliske
riječi čine istu klasu, a samim tim dijele i isti
klasifikator. Ta semantička bliskost obično označava
neki zajednički fizički oblik ili semantičku strukturu,
zavisno od toga radi li se o apstraktnim ili konkretnim
imenicama. Npr. u standardnom kineskom,
klasifikator tiao se koristi za dugačke zmijolike
objekte i životinje, suo za građevine, zhi sa većinu
životinja, ge za ljude i za većinu objekata, pogotovo
ovalne, chang za apstraktne imenice koji označavaju
organizovane manifestacije i događaje poput
pozorišnih predstava, koncerata, priredbi, proslava itd.
U evropskim jezicima, klasifikatore mogu imati samo
nebrojive imenice, a to su najčešće različite jedinice
mjere ili grupacijske imenice, npr. tri kila šećera, dvije
vrste ljudi, sto grla krava. Svaki kineski dijalekt
razvio je sistem klasifikatora koji se kreće od jednog
(dunganski i šangajski dijalekt) do preko pedeset
klasifikatora (kantonski i ostali južnokineski dijalekti).
Usljed uticaja kineskog jezika, pojava imenskih
klasifikatora zahvatila je mnoge jezike nesrodne
njemu (japanski, vijetnamski), a nije tibetski, koji mu
je srodan, niti je postojala u starijim stadijumima
kineskog.
Analogija predstavlja glasovnu konvergenciju dviju
riječi usljed semantičke bliskosti, kao i morfološku
konvergenciju dviju ili više paradigmi ili elemenata
unutar jedne paradigme usljed težnje za
smanjivanjem morfoloških nepravilnoti. Primjer za
prvu vrstu analogije jeste španska riječ siniestro. Po
glasovnim zakonima, latinska riječ sinister, koja znači
“lijevi”, u španskom se je trebala odraziti kao
*sinestro. Međutim, usljed semantičke bliskosti sa
riječju diestro, pravilnim odrazom latinske riječi
dexter, koja je upravo antonim pomenutom pridjevu,
došlo je do analoškog prenošenja diftonga iz prve
riječi u drugu. Primjer za naš jezik bio bi oblik devet,
umjesto očekivanog *nevet. To je zato što se je u svim
baltoslovenskim jezicima riječ za broj devet glasovno
prilagodila riječi za broj deset, s obzirom da brojevi
čine jedan semantički niz.

Supstrat je jezik koji je na određenom području

potisnut od strane drugog jezika, ali je ostavio svoje
elemente u njemu, bilo to na fonološkom,
morfološkom, leksičkom, tvorbenom ili sintaktičkom
nivou. Primjera radi, vjeruje se da su generalni
gubitak fonemske distinkcije između /b/ i /v/ i
djelimični gubitak foneme /f/ u modernom španskom
jeziku posljedica baskijskog supstrata. Supstrati stoga
imaju veliki uticaj na jezičko raslojavanje jednog
jedinstvenog jezika, baš kao što imaju i unutrašnje, tj.
organske promjene.

Ton predstavlja fonemski distinktivnu prozodijsku

realizaciju određenog vokala ili vokaloida, pri čemu
svaka od tih realizacija biva karakterisana određenom
tonskom konturom – načina na koji se ton penje,
spušta ili ostaje na određenom dijelu muzičke ljestvice.
Ton koji se penje na muzičkoj ljestvici zove se
uzlaznim ili rastućim, ton koji pada naziva se silaznim
ili opadajućim, dok se ton koji ne mijenja putanju
naziva ravnim ili pjevajućim, s time što postoje i
kombinovani tonovi. U istočnoj i jugoistočnoj Aziji,
smatra se da je se distinktivna tonska kontura prvi put
razvila u starokineskom jeziku, kao kompenzacija za
gubitak određenih krajnjih suglasnika u slogu.
Kasnije se je konvergentnom evolucijom ovaj tonski
sistem raširio na brojne jezike Azije, pogotovo na one
koji su imali jednosložne morfeme. U svim tonskim
jezicima Azije, ton je leksički distinktivan. U najvećem
broju tonskih jezika Afrike, ton je po pravilu
gramatički distinktivan, tj. njime se označavaju
različite gramatičke kategorije. U tipičnim tonskim
jezicima sa leksičkim tonom, komunikacijski čin bez
ispravnog baratanja tonovima je nemoguć, jer je u
njima poznavanje tona bitno koliko i poznavanje
vokala, a ti jezici ne poznaju opreku naglašenost-
nenaglašenost, jer svaka morfema, pa i slabije
naglašena, ima svoju distinktivnu tonsku vrijednost.
Takvi su skoro svi kineski dijalekti, te tajlandski i
vijetnamski jezik. U marginalno tonskim jezicima, ton
je bitan samo u jednosložnim riječima, dok u
višesložnim riječima samo jedna morfema čuva svoj
ton, tj. u takvim jezicima imamo ton na nivou riječi i
ton na nivou morfeme. Takvi su burmanski, šangajski
kineski i tonski tibetski dijalekti. U takve jezike spada
i naš. U njemu svaki slog mora biti izgovoren visokim
ili niskim tonom, dok naš jezik ima opreku
naglašenost-nenaglašenost, a nenaglašeni tonovi na
pretposljednjem slogu mogu biti kratki i dugi, te
uzlazni ili silazni. Inače, tonovi tehnički postoje u
svakom jeziku, samo što nemaju u svakom
distinktivnu funkciju. Tokom svakodnevne
komunikacije, govornik engleskog može nesvjesno
izgovoriti preko sto puta svaki od šest kantonskih
kineskih tonova, i to potpuno proizvoljno, radeći to
kako bi određenom iskazu dao određenu emotivnu
notu. Međutim, on na to ne obraća pažnju, iz razloga
što tonovi u njegovom jeziku nemaju distinktivnu
funkciju. Nasuprot engleskom, u kantonskom je svaka
tonema (tonska fonema) u suštini zaseban samoglasnik.
Tako recimo kantonski razlikuje vokale po mjestu
artikulacije, po tonu, a kod dva vokala poznaje čak i
kvantitetske opozicije, tj. ima fonemske distinktivne
dužine. Uzimajući u obzir ove zadnje dvije distinkcije,
bilježeći tonove brojevima 1 i 2, a duge vokale
dvostrukom grafemom, imamo sljedeće primjere –
caan1 (obrok), can1 (rođeni), can2 (ispitati) i caan2
(proizvesti). Ove distinkcije su jednom govorniku
ruskog ili engleskog jezika nebitne, pošto u tim
jezicima ne postoji ni kvantitetska ni tonska
distinkcija kod vokala. Međutim, u kantonskom bi
nepoznavanje ovih distinkcija dovelo do katastrofalne
komunikacijske barijere.
Fon ili glas je u suštini svaki zvuk koji može proizvesti
ljudski govorni aparat. Stoga fonovi nisu
karakteristični za specifični jezik, za razliku od
fonema, koje su apstraktne jedinice koje isključivo
mogu biti ostvarene u nekom konkretnom jeziku. Dok
je fon konkretan zvuk, fonema je apstraktna jedinica
koja se može realizovati samo u vidu fona. Jedna
fonema se obično realizuje u vidu više fonova, zavisno
od glasovnog okruženja, i takvi se fonovi zovu
alofonima. Primjera radi, u našem su jeziku /n/ i /ŋ/
alofoni, dok su oni u nekim jezicima zasebne foneme.
Dakle, fonema je apstraktna distinktivna jedinica, dok
su fonovi konkretne realizacije fonema.

Relativna klauza je adjektivalna klauza koja

modifikuje nominal, s tim što se taj nominal
modifikovan relativnom klauzom naziva
antecedentom. Primjera radi, u rečenici “Volim ljude
koji cijene starije”, “ljude” je antecedent, a “koji
cijene starije” je relativna klauza. Svaka relativna
klauza ima antecedent, makar on ne bio površinski
izražen, već stopljen sa relativnom zamjenicom.
Primjer bi bio “Ko rano rani, dvije sreće grabi”. U
indoevropskim, uralskim, eskimsko-aleutskim i
ogromnoj većini afroazijskih i austroazijskih jezika,
relativna klauza se pozicionira iza upravnog nominala
na koji se odnosi, dok “relativna klauza” u obliku
nefinitne glagolske sintagme, pogotovo ako je kratka I
bez modifikatora može biti i prenominalna (npr
“ratom zahvaćena područja”, “rastuća ekonomija”).
Nasuprot njemu, u japanskom, korejskom,
baskijskom, ainu, svim turkijskim, mongolskim i
mandžurskim, skoro svim sino-tibetskim jezicima,
čečenskom, kečui i ajmari, relativna klauza je
prenominalna, tj. prethodi upravnoj riječi, odnosno
nominalu na koji se odnosi. Tako japanska sintagma
Kodomo no koro daisetsu ni omotte itta basho znači
“Mjesto koje mi je u djetinjstvu bilo toliko drago”.
Basho znači “mjesto”, pa vidimo da se u japanskom
ova riječ nalazi na kraju sintagme, a u našem na
početku. Neki jezici uopšte i nemaju relativnu klauzu,
već umetnutu informaciju kreiranu potpunom
nezavisnom rečenicom. Kod nekih jezika, kao što su
gruzijski i astečki (nahuatl), relativna klauza može biti
i postnominalna i prenominalna. Svakako, ovo se
pravilo ne odnosi na poeziju,
1. Dominantan poredak rečeničnih elemenata
2. Položaj relativne klauze u odnosu na antecedent
3. Adpozicije
4. Gramatički rod
5. Prozodijski sistem
6. Gramatički broj
7. Analitično