Odlomci iz knjige Maje Žitinski Poslovna etika

1.14. Etički relativizam

1.14.1. Jesu li etičke vrijednosti relativne?

Nakon što je na početku dvadesetoga stoljeća Albert Einstein svojim revolucionarnim
otkrićima u teorijskoj fizici, promovirao opću i specijalnu teoriju relativnosti, te njome
izmijenio dotadašnje razumijevanje prirode, ideja relativizma postala je popularna i u
filozofiji. Svatko je relativist u smislu posebne teorije relativiteta u fizici, po kojoj iz
međusobno različitih referentnih okvira slijede raznoliki rezultati. Ali ako radikalni relativist
tvrdi da unutar sukobljenih etičkih mišljenja ne postoji jedinstvena racionalna metoda u etici,
takvo motrište radije treba imenovati onako kao što predlaže Brandt, a to je: «metodološki
relativizam» ili «etički skepticizam». Jer ako riječ «sigurno» uopće ne možemo primijeniti na
događaje, prosudbe ili principe, onda valja priznati da riječ «možda» označuje i samu
relativističku poziciju. Ali relativisti odbacuju relativnost vlastite pozicije. Premda je
skepticizam jedan od elementarnih putova u filozofiju, tvrdnja da je ukupno ljudsko znanje
relativno jest upravo paradoksalna: ako je sve relativno, onda je relativno i to da je sve
relativno. Držeći kako je sve relativno, relativisti su sami sa sobom u kontradikciji jer svoju
početnu tezu izuzimaju i «štite» od vlastitoga principa. Točno je da se mnoga metaetička
motrišta u susretu s pitanjem o mogućnosti moralnoga znanja razilaze u pogledu stava o tome
koji su principi i koje vrijednosti u etici temeljne. Nesporazumi eskaliraju osobito u trenutku
kad treba donijeti odluku ili definirati smjer djelovanja unutar rasprave o tome je li objektivna
moralnost moguća, te postoji li sukob između čistoga razloga i moralnog razloga.

Etički relativist smatra da moralne vrijednosti potječu iz kulture. Budući da

antropološke činjenice upućuju na postojanje kulturalnih raznolikosti, relativist zaključuje da
univerzalne etičke norme ne postoje. Potrebno je istražiti kako etnocentrizam generira
uvjerenje o moralnoj superiornosti - ne zbog savršene kompatibilnosti pojedinih moralnih
norma s nekim univerzalnim kodeksom, nego prije svega zbog usađenoga respekta jedino
prema vlastitoj kulturi, kao da su moralne vrijednosti samo proizvoljno izmišljene. Premda se,
zato što promovira toleranciju, etički relativizam može učiniti privlačnim, on ne osigurava
nikakvo čvrsto stajalište iz kojega bi se bilo moguće usprotiviti nepravdi ili nemoralu. Dakle,
kulturalni relativizam ne treba pobrkati s relativnošću egoističnoga ponašanja. Moralni
objektivizam drži da među mnoštvom moralnih pravila, neka od tih pravila moraju biti
neispravna. Premda se ono za što ljudi misle da je ispravno razlikuje u različitim kulturama i u

1
različitim razdobljima, ono što je uistinu ispravno, uvijek je i svugdje isto. Prema tomu,
relativizam u moralu sve pokušaje usporedbe različitih moralnih standarda s obzirom na
njihovu vrijednost, proglašava besmislenim. Budući da etički relativizam negira mogućnost
moralnoga napretka, on se više odnosi na moralno neznanje nego na moralnu istinu.
Relativizam se prikazuje kompetentnim ljudima reći što treba raditi, ali propušta obuhvatiti
ono što je dobro i zato ispravno. Moralne sustave različitih kultura treba shvatiti kao izraze
različitih tipova racionaliteta koji zajedno tvore jedinstvo ljudskoga razloga.

Fizika je egzaktna znanost, a etika, kao praktička filozofija, normativna je znanost. To

znači da je predmet fizike proučavanje i razumijevanje naravi stvari, a predmet je etike
usmjerenost ljudskoga djelovanja na ono još nerealizirano. Bit je etike u tome da nam ponudi
odgovore na pitanje što i kako valja činiti i u privatnome i u društvenom kontekstu, te nadasve
u poslovnome pothvatu. Etici su primjereni kriteriji vrednovanja koji su standardizirani po
bitno drukčijim vrstama principa nego što je to u svim onim znanostima koje proučavaju
izvanljudsku stvarnost. Etika nam otkriva pojam humane kategorije dužnosti. Relativizam je
upravo suprotan takvu pristupu. Jedina moralna dužnost koju relativist priznaje jest podvrći se
onomu što pojedina društvena grupa od pojedinca zahtijeva. Etički objektivizam smatra
neprihvatljivim opravdavati postupke koji su nepravedni prema drugom čovjeku ili prema
«trećoj strani».

1.14.2. Antropološki i metodološki korijeni relativizma

Lako je naći temelj svakome moralu ako držimo da su moralne norme promjenjive.
Relativisti zato podržavaju stav da nitko nikada nije pronašao neki nepromjenjiv moralni
princip. U nekom pogledu relativisti imaju pravo, utoliko što simboli ispravnoga i pogrešnoga
nikada nisu upleteni u značenje čistih empirijskih pretpostavka. Simboli su ispravnoga i
pogrešnoga povezani sa zahtjevom za budućim djelovanjem, te za poticaj prema budućim
djelima koja bi kreirala vrijedni smjer aktivnosti. Zbog toga je njihova narav logička i
metafizička – ona nije empirijska.

William Frankena također odobrava motrište kako vrijednosti nije moguće ni

dokazati ni opovrgnuti, zato što su vrijednosna pitanja (za razliku od pitanja o činjenicama)
neovisna o bilo kakvoj prosudbi povezanoj s postojećim. Vrijednosna prosudba ima logički
status različit od deskriptivnih izjava, ona predstavlja shvaćanje o tome što je prikladno ili
poželjno učiniti. Kriterij istinit/lažan ne primjenjuje se na vrijednosnu prosudbu jer moralna

2
tvrdnja ima sasvim drugu funkciju nego deskriptivna izjava. Ako želimo prosuditi kvalitetu
neke moralne tvrdnje, potreban nam je kriterij: ispravan/neispravan.

Proponenti relativizma ne priznaju da su ljudska bića slobodna i sposobna identificirati

i provoditi svoje vlastite alternativne ciljeve i svrhe. Iz relativističkog motrišta ljudi postoje
zato da bi se podvrgavali autoritetima, tj. agresivnome, jednosmjernom komunikacijskom
stilu, koji ignorira dvosmjerni, asertivni stil. Relativisti drže da temeljno etičko pitanje «Što
trebam činiti» mora biti revidirano tako da se podilazi moralitetu pojedine kulture ili određene
društvene grupe. Podloga takvu stavu jest uvjerenje da ne postoje univerzalne etičke norme
koje bi bile primjenjive na svaku kulturu. Relativisti moral shvaćaju samo kao društveni
moral pojedine referentne grupe. Prema tomu, relativist je svatko tko ne priznaje i ne prihvaća
postojanje objektivnih vrijednosti i principa.

Ako želimo riječ «sigurno» isključiti iz jezika, te se na svakome mjestu koristiti samo
riječima «možda» i «vjerojatno», na što će se onda moći primijeniti riječ «sigurno»? Za
moralne relativiste riječ «sigurno» postaje suvišna riječ. Relativističko se motrište korijeni u
cinizmu, a cinik proglašava besmislenim svaki pokušaj da se različiti moralni standardi
međusobno usporede, ili da im se procijeni njihova pojedinačna vrijednost. Cinik ima
neodoljivu potrebu svoje djelovanje prikazati neizmjerno važnim jer, kako on kaže, sve je
relativno i na svijetu nema ničega vrijednog divljenja. Pravi se pametnijim nego što jest, a
njegovo ponašanje zapravo šteti nastojanjima onih koji se trude izgraditi bolji svijet. Cinici
toleriraju moralni defetizam, a to je gore nego navodno «zlo» koje napadaju. Moralni
defetizam rezultira obeshrabrivanjem svake pozitivne orijentacije prema dobru u drugim
ljudima. Kao što svaki cinizam sam sebe paralizira, tako i prihvaćanje etičkoga relativizma
opravdava štetu koju stvara. Stace nadodaje da «etički relativizam završava u razaranju
ukupnoga morala». Zato treba reći da sumnja gubi značenje u onome trenutku kad ne
preostaje ništa u što treba sumnjati. Prema Staceovu mišljenju jedino mentalno lijena osoba
može zaključiti kako zbog postojanja raznolikih moralnih standarda u različitim kulturama,
vremenima i okolnostima, univerzalni moralni standard ne postoji.

Istinoljubivost je univerzalna vrijednost koju Brinkman (jednako kao i MacIntyre)

definira kao «etiku istraživanja». (Elementarna istinoljubivost može započeti od
elementarnoga pitanja, Quis solem dicere falsum audeat? Tko će se usuditi reći da je sunce
lažno?) S pomoću istinoljubivosti moguće je preispitivati raznolike moralne orijentacije te
poticati kritička pitanja o vlastitoj moralnoj kulturi. Ta vrsta kritičnosti čuva nas da ne
postanemo zatočenici vlastitoga motrišta. Jer ako prihvatimo tezu kako nitko ne zna što je

3
ispravno i dobro, ni tada ne možemo logički negirati postojanje dobra. Edel129 napominje:
«relativizam karakterizira moralno neznanje, a nipošto moralnu istinu». Zato je puno bolje
moralne sustave različitih kultura shvatiti kao raznolike tipove racionalnosti jer svi ti pokušaji
konstituiraju jedinstvo ljudskoga razmišljanja, a ne nadmetanje oko monopola na istinu.
Raznovrsni pristupi istini u pluralističnoj se kulturi vrednuju kao znakovi vitalnosti.
Čovjekova potreba da bude autonoman drži se opravdanom jer traganje za istinom čovjeka ne
izdvaja iz zajednice nego ga upravo povezuje sa svojim bližnjima.

Pluralisti drže da moralne istine nisu konzistentne na isti način kao što to fizikalne
istine jesu. Realne su, ali parcijalne, dakle pluralne. Postoji mnoštvo takvih istina koje mogu
biti i u sukobu. Ipak, one ne moraju biti nespojive samo zato što su različite.

Neki suvremeni filozofi, kao Alfred Ayer, vrijednosnim prosudbama negiraju atribut
istine jer tvrde da su vrijednosne izjave, jednostavno izrazi emocija a to ne mogu biti ni istine
ni laži. Foucault131 istinu definira «kao sustav uređenih procedura za proizvodnju, regulaciju,
raspodjelu i cirkulaciju izjava». Konačno, što je uopće istina? Je li ona, kao što kaže
Rotry132, svojstvo lingvističkih entiteta, rečenica - pa je radije stvorena nego otkrivena?
Gottlieb133 se oštro suprotstavlja takvoj mogućnosti – on tvrdi da jezik uopće ne učvršćuje
značenja. Po njegovu uvjerenju, značenja riječi valja gledati ne prema onomu tko ih izgovara,
nego prema osobi koja ih prima. U tome svjetlu Beardsmore134 komentira da je zanimljivo
uzeti u obzir Piagetovu opasku: lagati znači «počiniti moralnu pogrešku s pomoću jezika».

• Etički relativist drži da je besmisleno pitati: «Što jedno djelovanje čini ispravnim?»
Takvo pitanje počiva na pretpostavci da ga je moguće postaviti svakom čovjeku. Ako ga je
moguće postaviti svakom čovjeku, tada je svaki čovjek prisiljen prihvatiti uvjerenje o tome da
univerzalne moralne norme postoje u svim kulturama. Upravo taj stav relativist negira jer ne
želi prihvatiti stav etičkoga objektivista. (Ponekad se etički objektivizam još naziva etičkim
apsolutizmom135.)

• Etički objektivist (apsolutist) brani motrište da u različitim kulturama postoje

različite, pa i kontradiktorne moralne vrijednosti. Zbog toga sve takve vrijednosti ne mogu biti
istodobno ispravne. Etički će relativist reći da je ono što je ispravno definirano upravo
svakom pojedinom kulturom («samovoljom kulture»). Ali, Hinman136 upozorava na
svojevrsnu nekonzistentnost moralnih apsolutista koji ne mogu odgovoriti na pitanje zašto
postoje nesporazumi: zbog neznanja ili zbog zle volje? Apsolutisti ne mogu prihvatiti
činjenicu da postoje moralni nesporazumi među dobro informiranim, dobronamjernim
ljudima koji otvoreno i iskreno traže istinu.

4
 Prema Borchertu sam relativizam sebe temelji na dvjema vrstama izvora. Prvi su
izvor antropološke činjenice, a drugi metodološke pretpostavke.

Kad je riječ o antropološkim činjenicama, točno je da kulturalna raznolikost govori o

tomu kako su raznovrsne zajednice ustrojene po sasvim različitim moralnim principima i
uvjerenjima. Etički relativist zaključuje da su te razlike prisutne zato što ne postoje
univerzalne moralne norme po kojima bi svaka zajednica mogla vrednovati pojedinačna
ponašanja u svojim okvirima. Jer, kad bi takve norme postojale, zaključuje relativist, onda bi
u različitim zajednicama vladala i temeljna etička uniformnost. No čini se da takve
uniformnosti nema. Zato relativist tvrdi da univerzalne norme ne postoje.

Druga antropološka činjenica koju relativisti rado ističu, jest kulturno podrijetlo
vrijednosti. Oni misle da ljudi svoje vrijednosti i uvjerenja stječu u društvenome kontekstu
tako što ih jednostavno preuzimaju iz tradicije. Sama je tradicija za njih nastala upravo u
susretu s osjećajima ugode i neugode asocirane s različitim događajima, što upućuje na
zaključak da je tradicija svoje kriterije vrednovanja zasnovala samo na osjećaju, a ne na
razboritome razmišljanju. Ako je doista točno da je tradicija formirala svoje moralne
vrijednosti na modelu osjećaja, onda postaje jasnije zašto se moralna uvjerenja u različitim
zajednicama razlikuju.

Treća antropološka činjenica koja ide u prilog relativistima jest postojanje

etnocentrizma. Naime, mnoge su zajednice sklone uvjerenju da upravo njihova kultura i
njihove moralne vrijednosti jesu superiorne ostalima. No ta uvjerenja o moralnoj superiornosti
jedne (najčešće vlastite) kulture u realnosti nisu uvjetovana stavom o najboljoj usuglašenosti
moralnih principa te kulture s univerzalnim normama. Umjesto toga, uvjerenja o moralnoj
superiornosti etnocentrista potječu iz respekta prema vlastitoj zajednici i onim vrijednostima
koje su im usađivane u karaktere još od djetinjstva. Kad taj respekt eskalira u osjećaj
superiornosti, etnocentrizam je na djelu. Realnost etnocentrizma relativistima služi kao dokaz
o tome da vrijednosti moraju biti samovoljno odabrane.

Budući da je ljudska povijest prečesto obilovala monstruoznim, neopravdanim

isključivostima, mnogim je ljudima relativizam blizak zato što im se čini da on promovira
toleranciju. Etički objektivizam radije asociraju s nekim isključivim stavom, a da pritom
zaboravljaju kako je svaku nepravdu i nemoral moguće identificirati jedino s pomoću
objektivnoga standarda. Zbog toga je važno razlikovati kulturalni relativizam od relativnosti
individualnoga ponašanja.

5
 Kulturalni relativizam izraz je pluralizma i bogatstva raznolikosti u kulturama. S druge
strane, relativnost individualnoga ponašanja više se odnosi na promociju samovoljnih
iskoraka prema neprihvatljivome djelovanju. Onaj pojedinac koji ne želi prihvatiti pomak od
lošega prema dobromu, ideju moralnoga napretka čini besmislenom. Tolerancija bi u tom
slučaju značila negaciju bilo kakva razboritog standarda kojim bi u društvu bilo moguće
regulirati odnose među ljudima jednako kao i organizacijske principe u poslovanju.

Stace138 u svojem tekstu What is Ethical Relativism? pokazuje kako relativizam

negira postojanje jedinstvenoga moralnog standarda koji bi vrijedio za sva vremena i za sve
ljude. Naime, relativisti tvrde da ne postoji jedan zakon, jedno pravilo i jedan standard.
Relativisti priznaju mnoštvo moralnih zakona, pravila i standarda jer drže da ono što moral
potražuje na jednome mjestu i u jednoj epohi, jest sasvim različito od onoga što moral
potražuje na drugome mjestu i u drugoj epohi. Kineski se moral znatno razlikuje od
europskoga morala… Prema tome, moral je relativan s obzirom na vrijeme, mjesto i okolnosti
u kojima se primjenjuje.

Moral za relativiste ni na koji način ne može biti apsolutan. To ne znači da se jedno

ponašanje u jednoj zemlji i u jednome vremenu drži ispravnim, a u drugoj zemlji i u drugome
vremenu pogrešnim. Čak bi se i moralni apsolutist složio s time da različiti ljudi imaju
raznovrsne poglede na moral.

Moralni apsolutist drži se shvaćanja da neka od raznovrsnih moralnih pravila moraju

biti pogrešna, tj. neispravna. Moralni relativist tvrdi da ponašanje koje je u jednoj kulturi i
jednom vremenu ispravno, može u drugoj kulturi i u drugom vremenu biti pogrešno. Upravo
to jest iznenađujuća tvrdnja.

Jako je važno precizno razlikovati sljedeće dvije različite misli koje mentalno lijenome
pojedincu izgledaju jednake. Mnogim je ljudima etički relativizam vrlo privlačan upravo zato
što te dvije misli ne razdvajaju dostatno oštro.

Prva misao: Moralna shvaćanja u različitim kulturama i u različitome vremenu se

razlikuju.

Druga misao: Ne postoji univerzalni moralni standard. Pogreška se krije upravo u

previđanju činjenice da se riječju “standard” koristimo u dva različita značenja.

1. U prvome značenju riječi «standard» držimo da postoji mnoštvo moralnih

standarda. Kad ocjenjujemo ponašanje jednoga čovjeka standardom njegova vremena, onda
pod pojmom «standard» mislimo na moralna pravila koja vrijede u tome vremenu i za koja

6
ljudi misle da su ispravna, bez obzira na to jesu li zbiljski ispravna. 2. U drugome značenju
riječi «standard» apsolutist tvrdi da postoji samo jedan univerzalni moralni «standard»; on se
riječju «standard» uopće ne koristi u prvome značenju. Pod «standardom» on misli na ono što
je uistinu ispravno djelo, a ne na ono što ljudi samo misle da je ispravno. Stav je apsolutista
sljedeći: premda se ono što ljudi misle da je ispravno, razlikuje u različitim kulturama i
različitim razdobljima, ono što je uistinu ispravno, uvijek je i svugdje isto. Zato, dok etički
relativist diskutira s apsolutistom (te negira postojanje univerzalnoga moralnog standarda), on
također pod «standardom» misli na ono što je uistinu ispravno.

Ako ne pratimo pozorno, vrlo je lako iskliznuti iz uporabe pojma «standard» u prvome
značenju u uporabu pojma «standard» u drugome značenju, pa zaključiti da promjenjivost
moralnih uvjerenja jest isto što i promjenjivost onoga što je uistinu moralno. Ako ne
razlikujemo spomenuta dva značenja pojma «standard», dogodit će nam se da etičkome
relativizmu povjerujemo više nego što on to zaslužuje.

Pojam etičkoga relativizma se ponekad koristi kao naziv za raznovrsna motrišta. Na tu

nedostatnu određenost upozorava Oldenquist139. On tvrdi: besmisleno je reći da su
vrijednosti relativne - da bi neka doktrina predstavljala verziju etičkoga relativizma,
vrijednosti moraju biti relativne prema nečemu. Dakle, najprije valja ustvrditi jesu li moralne
vrijednosti ovisne, tj. jesu li u funkciji nečega drugog. Ako držimo da postoji uopće išta o
čemu ispravno i neispravno ovisi, tada jesmo etički relativisti. No s takvim određenjem
relativizma se često isprepleću i sasvim različita motrišta. Na primjer, moralni nihilist vjeruje
da ništa nije ni ispravno ni neispravno, da je sve dopušteno i da možda riječi ispravno i
neispravno nemaju nikakvo značenje.

1.14.3. Argumenti u korist etičkoga relativizma

1. U staro je doba bilo lako vjerovati u jedinstvena moralna pravila dok antropologija
još nije bila razvijena, a ukupno je shvaćanje humanosti bilo podijeljeno na dvije grupe
nositelja, na kršćane i na bezvjerce. Kršćani su držali da posjeduju jedini ispravni moral, ostali
su ljudi držani barbarima, pa se smatralo da se moralne ideje barbara smiju ignorirati. Rast je
znanja donio rast tolerancije. Više ne možemo tvrditi kako je samo naš moral ispravan, te
podcjenjivati sve druge moralne norme kao da su neispravne i manje vrijedne. Relativist kaže
da činjenice treba tumačiti mimo apsolutnoga moralnog standarda. Apsolutist kaže da
činjenice treba objasniti tako što ćemo biti svjesni nepoznavanja apsolutnoga moralnog
standarda. U samim činjenicama nema ničega što bi nas prisililo da radije prihvatimo tezu

7
relativista nego tezu apsolutista. Konačno, donedavno se i u zapadnoj tradiciji mislilo da
ropstvo nije nemoralno.

2. Drugi argument u korist etičkomu relativizmu odnosi se na stav da nitko nikad nije
otkrio temelj na kojemu počiva apsolutnost morala, ili “izvor” iz kojega bi apsolutni moral
mogao crpiti svoj autoritet.

1.14.4. Argumenti protiv etičkoga relativizma

Ako razočarenje i defetizam našega «uzdrmanog» doba izražavamo apstraktnim
pojmovima, onda se to zove etički relativizam, a on se izravno odnosi na defetizam u moralu.
Relativizam može samo razoriti sve etičke pojmove jer proglašava beznačajnim sve
univerzalno prihvaćene istine koje se tiču ljudskih stvari, oduzimajući ljudima poticaj u borbi
za bolji svijet, obezvrjeđujući sve ideale i aspiracije što su ikada oplemenjivale ljudski život.
Na osnovi etičkoga relativizma besmisleno je vjerovati u mogućnost moralnoga napretka.
Relativist tvrdi da nitko ne zna što je ispravno, te zato negira postojanje ispravnoga. Ako
netko ne zna što je ispravno, njegovo neznanje nije nikakvo dobro. Oni ideali i ona pravila
koji obvezuju SVE ljude, svoju moralnu vrijednost crpe upravo iz te realne i virtualne
univerzalnosti. Ostale ideale i pravila treba smatrati relativističnima zato jer vrijede samo
unutar nekih kultura, ili nekih referentnih grupa. Problem relativizma je često pogrešno
shvaćen. Njime se obično hoće pokazati kako ne postoji samo jedan moralni princip, nego je
takvih principa više. Međutim, nesofisticiranome pogledu ostaje nevidljivim da neki od tih
principa nisu etički ispravni. Usprkos najboljim nastojanjima da se nesofisticirana mišljenja
potisnu, ona stalno iznova dolaze u prvi plan zbog toga što nesofisticiranome pogledu
intrinzične vrijednosti, kao što su pravednost, sloboda, i autonomnost racionalnih bića - ne
znače mnogo. Relativisti nastavljaju tvrditi kako su oni pozvani ljudima reći što treba činiti
premda upravo njihov etički subjektivizam najsnažnije negira mogućnost bilo kakve moralne
ekspertize. Suglasnost o tome kako postoji više raznovrsnih moralnih standarda ne opravdava
negaciju univerzalnoga moralnog standarda, niti smije otvoriti prostor cinizmu.

8
 1.14.5. Cinizam i hipokrizija

Cinici su takvi ljudi koji hoće drugima pokazati da su mudriji od običnih ljudi zato što
su «svjesni» da ništa oko nas nije idealno. Drže glupim svakoga tko se trudi postajati bolji ili
vještiji u svojemu poslu. Cinizam ima svoj vlastiti moral. Ono što cinici drže ispravnim jest
potreba isticanja hipokrizije. (Hipokrizija je nastojanje da se prikažemo da smo drukčiji nego
što uistinu jesmo jer želimo da nas drugi vide boljima nego što stvarno jesmo.) Cinici će lako
svakog entuzijasta optužiti za hipokriziju, a zapravo sami prakticiraju ono za što drugoga
optužuju. Cinik ima potrebu isticati da je jaz između prakse i ideala nepremostiv... Nije teško
pronaći jaz između prakse i ideala - taj jaz se nalazi posvuda. Jaz između prakse i ideala mora
postojati ako ideale želimo sačuvati, te ako praksu želimo uvijek iznova korigirati po mjeri
ideala. Što god su reformisti u većoj mjeri dobri ljudi, tj. što god se više trude svoje djelovanje
učiniti ispravnim, to se jače mogu optužiti za nekonzistentnost i «nesavršenost».

Normalno ljudsko nastojanje da se traže uzori koje treba slijediti, nije hipokrizija.
Potraga nam za uzorima može samo pojednostavniti i olakšati trud što ga ulažemo da nešto
obavimo dobro. Uzori nam pomažu usredotočiti se na bitna postignuća, te ostaviti u pozadini
manje važne pojedinosti. Budući da mi nikad ne djelujemo s pomoću samo jednoga motiva,
moramo postati svjesniji potrebe da se loši motivi korigiraju…

Prije ili poslije, cinike je moguće uloviti da toleriraju ono što ne treba, tj. toleriraju ono
što se ne smije tolerirati, a to je gore od onoga što sami napadaju. Cinizam, jednako kao i
relativizam, paralizira pozitivna ljudska nastojanja. Cinici se vole pozivati na dostojanstvo i
časnost, no ne kažu jasno zašto misle da su časnost i dostojanstvo toliko važni, dok druge, još
puno važnije ljudske ideale, kao što je istinoljubivost, sloboda, nezavisnost, pravednost –
odbacuju. Prema kantovskoj teoriji prosudba je analitički istinita, i iskustvo nam nije potrebno
da je potvrdi. Zbog toga valja reći da bi svi razboriti ljudi trebali prihvatiti stav kako dvostruki
standardi za racionalna bića nisu dopušteni.