Sadržaj

Uvod 1
-Boje i lakovi 1

Veziva 1
-Vrste veziva za boje i lakove 2
PODJELA VEZIVA PREMA NAČINU SUŠENJA 3
Fizikalno sušenje 3
Hemijsko sušenje 4
- oksidacijom
- poliadicijom
- polikondenzacijom
Uljne smole 6

Alkidne smole 8

Akrilne smole 9

Fenolne smole 9
Derivati celuloze 10
Prirodne smole 10
Vinilne smole 11
Amino smole 12
Silikonske smole 12
Klorkaučuk 12
Bitumeni i katranske smole 13
Epoksidne smole 13
Poliuretani 14
Zaključak 15
Izvori 16

0
Uvod

Boje i lakovi je skupni naziv za tekuće, do pastozne ili praškaste smjese

tvari, koje se u tankom sloju nanose na površinu metala, mineralnih podloga
(beton, žbuka i slično), drva, plastike i drugih materijala, gdje fizikalnim ili
kemijskim promjenama (sušenje) stvaraju tanak film (nalič, premaz). Osnovna im
je namjena zaštita podloge od štetnih utjecaja okoline, a također svojim
izgledom i bojom uljepšavaju predmete.
Lak je naziv za smjesu bez pigmenata i punila, pa je njegov film proziran i
bezbojan. Smjesa koja sadrži i bijele, crne ili obojene pigmente, što pak filmu daju
neprozirnost i obojenost, a često sadrži i punila, naziva se bojom, a sjajna završna
boja lak-bojom. Poluprozirna boja s malo pigmenata, koji drvenoj podlozi daju
obojenost, ali njezina struktura ostaje vidljivom, zove se lazura.

Osnovni su sastojci boja i lakova:

-veziva
-otapala
-pigmenti
-punila i dodatci;

Svaka od navedenih komponenti premaza ima svoju ulogu u gotovom premazu i

određuje konačnu kvalitetu i primjenu premaza. Boje i lakovi razlikuju se prema
vrsti i udjelu veziva, prema prozirnosti, obojenosti, sjaju (sjajni, polusjajni i bez
sjaja – zagasiti), prema posebnim učincima (metalizirani, fluorescentni), prema
ulozi i redoslijedu nanošenja u sustavu zaštite (temeljni, međuslojni, pokrivni).

Veziva

Vezivo je tvar koja povezuje čestice neke smjese u čvrstu cjelinu. Najčešće
je u praškastom ili tekućem stanju. U građevinarstvu se rabi za
pripravu betona (cement), morta, asfalta, boja (nalič), lakova i drugih građevnih
materijala, koji se prije ugradnje svježi pripravljaju u žitkom ili tekućem stanju, a
nakon nekoga vremena očvrsnu.
Veziva su nositelji premaza, koji povezuju sve komponente u homogenu cjelinu .
Kao veziva za boje i lakove služe mnoge neisparljive organske tvari u obliku
viskoznih kapljevina ili smola. Različitom kombinacijom veziva u određenom
premaznom sredstvu dobivaju se željena svojstva premaza, kao najvažniji
sastojci boja i lakova, tvore film koji povezuje sve sastojke međusobno i s
podlogom. Značajno određuju mehanička i hemijska svojstva prevlake. Bitno je

1
istaknuti da se vezivo premaznog sredstva bitno razlikuje od tvari koja čini opnu
prevlake ako ona nastaje hemijskim otvrdnjavanjem.
Vezivo je komponenta lakova i boja od najveće važnosti za
njihovu kakvoću (kvalitetu). Veziva su uglavnom visokomolekularne tvari, to jest
tvari sastavljene od vrlo velikih molekula(polimeri), ali također i
niskomolekularni spojevi, koji tek prilikom otvrdnjivanja prevlake prelaze u
visokomolekularne spojeve.

Vrste veziva za boje i lakove

-Biljna ulja
-Celulozni derivati
-Prirodne smole
-Sintetske smole
-Poliesteri
-Alkidne smole
-Nemodificirane alkidne smole
-Alkidne smole sušive na zraku
-Alkidne smole nesušive na zraku
-Alkidne smole sušive u peći
-Alkidne smole modificirane stirenom
-Alkidne smole modificirane akrilatnim monomerima
-Alkidne smole modificirane silikonskim smolama
-Vodorazrijedive alkidne smole
-Poliuretani
-Epoksidne smole
-Akrilne smole
-Aminoplasti
-Fenolne smole
-Silikonske smole
-Vinilne smole
-Lateks
-Bitumen

Najvažnija su veziva poliesterske (uglavnom alkidne), vinilne, akrilne, epoksidne,

poliuretanske, silikonske i druge sintetske smole (polimerni materijali).

2
Najčešća je podjela prema načinu sušenja, tj. stvaranju filma, nakon nanošenja
nekog prekrivnog sredstva na podlogu, spojevi koji čine vezivo trebaju prijeći u
svoj konačni oblik. Taj se proces nastajanja čvrste i suhe prevlake naziva
sušenjem.

PODJELA VEZIVA PREMA NAČINU SUŠENJA

Fizikalno sušenje Hemijsko sušenje
- oksidacijom
- poliadicijom
- polikondenzacijom

Fizikalno sušenje
Tom su prilikom mogući sljedeći procesi:

 isparavanje otapala (vode ili organskih otapala) iz otopina

visokomolekularnih tvari;
 isparavanje vode ili organskih otapala iz disperzija visokomolekularnih tvari;
 hlađenje talina;

Za ovaj slučaj postupak stvaranja filma vođen je isključivo isparavanjem otapala.

Zato je za ovu vrstu sušenja posebno važan izbor otapala.
Lakovi i boje koje se suše jednim od prvih triju načina ili njihovom kombinacijom
nazivaju se fizikalno sušivim. Kako se prilikom njihova sušenja ne
zbivaju hemijske reakcije, potrebno je da njihovo vezivo već sadrži
visokomolekularne tvari, koje će nakon isparavanja ili hlađenja tvoriti premaze
željenih kvaliteta. U premaznom sredstvu često se nalazi i omekšivač koji u
kombinaciji s vezivom daje prevlaci bolja mehanička ili druga svojstva. Ponekad
se stvaranje prevlake može ubrzati zagrijavanjem. U fizikalno sušiva ubrajaju se
visokomolekularni termoplastični polimeri: nitroceluloza, celulozni acetobutirat,
premazna sredstva koja kao veziva sadrže celulozne derivate, klorkaučuk,
ciklokaučuk, termoplastične akrilne smole, vinilne smole, bitumeni i stiren-
butadienske kopolimere.

3
Hemijski sušivi lakovi i boje, to jest oni koji otvrdnjuju nekom kemijskom
promjenom veziva, sadrže niskomolekularne spojeve ili smjese tih spojeva i
visokomolekularnih tvari. Katkad su to tvari niske viskoznosti (rijetke) pa su u
usporedbi s fizikalno sušivim lakovima i bojama potrebne manje količine otapala,
a ponekad otapalo nije uopće potrebno. Sušenje, to jest stvaranje prevlake,
posljedica je hemijske reakcije među molekulama veziva kojom iz spojeva manje
molekularne težine nastaju umrežene visokomolekularne tvari. Pri tom se radi o
mogućim polireakcijama: o polimerizaciji, polikondenzaciji, poliadiciji ili o
mješovitim reakcijama. Polireakcije među sastojcima veziva mogu se
pobuditi oksidacijom s kisikom iz zraka, zagrijavanjem, energijom toplinskog
zračenja ili samo dovođenjem reaktivnih sastojaka u neposredan dodir, a mogu
se ubrzati pogodnim katalizatorom.

Oksidacijsko sušenje

Ovoj vrsti sušenja podvrgnuta su ulja odnosno nezasićene masne kiseline kao
njihov sastavni dio. Ulja dolaze kao samostalna veziva ili kao modifikacija u nekim
složenijim vezivima.
Sušenje, odnosno stvaranje filma bazira se na reakciji atmosferskog kisika sa
ulje. Zbog toga što je kod ovog tipa sušenja velika sporost reakcije uvijek su
prisutni katalizatori-sušila koji ubrzavaju stvaranje filma .

Adicijska polimerizacija

Adicijski se polimeri proizvode jednostavnom adicijom monomera, a postoje tri

tipa :
- homopolimeri,
- kopolimeri i
- heteropolimeri
Homopolimeri su polimeri kod kojih su sve monomerne jedinice identične.
Kopolimeri se sastoje od različitih monomernih jedinica, a svaka od njih ima
sposobnost samostalnog stvaranja polimera.
Hetero polimeri se također sastoje od različitih monomernih jedinica, ali jedna
ili više njih nisu sposobne samostalno stvoriti polimer.
Ova vrsta premaza pripada skupini dvokomponentnih premaza koje valja
zamiješati kratko vrijeme prije upotrebe. Vrijeme u kojem je premaz ovog tipa
upotrebljiv za upotrebu nakon miješanja nazivamo radno vrijeme.

4
Kondenzacijska polimerizacija Na taj način stvaraju filmove kiselo otvrdnjavajući
lakovi, poznati kao hladno sušivi sustavi u industriji namještaja, dok se u metalnoj
industriji koristi sušenje pri povišenoj temperaturi tzv. pečenje. Komponente
koje se povezuju kondenzacijskom polimerizacijom su funkcionalne alkidne
smole, zasićeni poliesteri ili poliakrilati u kombinaciji s urea-formaldehidnim,
melamin-formaldehidnim ili fenolnim smolama .Treba napomenuti da se u praksi
sušenje boja i lakova (osim kod fizikalnog sušenja) ne događa samo jednom
metodom. I kod otapalnih i kod vodenih sustava, koji suše pri povišenoj
temperaturi, fizikalno sušenje (isparavanje otapala) uvijek prethodi kemijskom
sušenju. Sastav veziva važno je poznavati zbog procjene sušenja i mogućnosti
ubrzavanja sušenja toplinom, zračenjem ili dodatkom katalizatora.
Osim podjele prema načinu sušenja, veziva se dijele i prema kemijskim spojevima
koji ih tvore. Postoje veziva na osnovi prirodnih smola, derivata celuloze,
prirodnog ili sintetičkog kaučuka, sušivih masnih ulja, poliplasta i bituminoznih
tvari. Navest ćemo osnove njihove strukture i karakteristike, kao i primjenu.

Prirodna sušiva ulja spadaju u najstarija veziva. Po kemijskom sastavu su esteri

glicerola i masnih (karboksilnih) kiselina. Prirodna ulja koja se najviše koriste u
premazima su: laneno, sojino, kokosovo, tungovo.
Uljne se boje suše, odnosno otvrdnjavaju oksidativnom polimerizacijom
djelovanjem kisika iz zraka.Sušivost ulja ovisi o nezasićenosti, odnosno o broju
dvostrukih kovalentnih veza u molekuli. Što je broj dvostrukih veza u ulju veći,
veća je i sušivost tog ulja. Te boje imaju nisku viskoznost i lako se primjenjuju
konvencionalnim metodama mazanjem, valjanjem, štrcanjem i umakanjem.
Premazi na bazi sušivih ulja su žilavi, ali nisu posebno tvrdi i ograničeno su
otporni na vremenske uvjete. Relativno brzo izgube sjaj i žute brže od ostalih
veziva i na svijetlu i u mraku, kao i pri povišenoj temperaturi.
Zbog tih nedostataka i relativno dugog vremena sušenja (nekoliko dana za
slojeve debele do 100µm) gotovo su u potpunosti izgubile primat pred
oksidativno sušivim alkidnim smolama.
Prema podrijetlu ulja se dijele na:
- biljna (vegetabilna)
- nehlapiva (esteri) i hlapiva (eterična),
- životinjska (animalna),
- mineralna i ‐ umjetna (sintetička).

Prema sušivosti ulja se dijele na:

• sušiva,
• polusušiva i
• nesušiva.

5
LANENO ULJE(Slika 1.) je glavni predstavnik biljnih ulja. Dobiva se prešanjem ili
ekstrakcijom sjemenki lana. Spada u sušiva veziva. Ima sposobnost vezivanja
kisika iz zraka (oksidacija) prilikom čega se na površini otisnute boje stvara tanki
suhi film (kožica). Prilikom sušenja pored oksidacije može nastupiti i
polimerizacija pri čemu uslijed povećavanja molekula nastupa očvršćivanje
veziva. LITOGRAFSKI FIRNIS je ugušćeno laneno ulje a dobije se kuhanjem
lanenog ulja bez prisustva zraka. Ovisno o temperaturi i dužini kuhanja dobivaju
se firnisi različitih gustoća.

Slika 1.

Boje izrađene samo na temelju lanenih uljnih veziva pri sušenju stvaraju previše
glatki film/kožicu koja ne prima korektno sljedeću boju, dok kompozicijska
veziva, nakon sušenja ostavljaju baršunastu površinu pogodnu za primanje
sljedeće boje.
Sušiva ulja se osuše nakon nekoliko dana, polusušiva se suše sporije, a nesušiva
se uopće ne suše (tiskovna podloga ih upija). Sušiva ulja su ona ulja koja nakon
što se nanesu u tankom sloju na ravnu površinu osuše na sobnoj temperaturi
kroz nekoliko dana. Polusušiva ulja također sadrže dvostruke veze (u manjoj
mjeri), međutim, da bi osušila potrebno im je dovoditi toplinu. Nesušiva ulja ili
uopće ne posjeduju dvostruke veze unutar svoje kemijske strukture (npr.
mineralno ulje) ili pak ne posjeduju dovoljan broj dvostrukih veza za efikasno
sušenje.

6
Biljna ulja su esteri viših masnih kiselina i trihidroksi alkohola – glicerola (osim
eteričnih ulja).

Čista biljna ulja su:

• gotovo bez mirisa i okusa,
• otapaju se u organskim otapalima,
• ne miješaju se s vodom,
• dodatkom emulgatora lako se emulgiraju.

U industriji tiskarskih boja najčešće se rabe

• LANENO ULJE,
• SOJINO ULJE,
• DRVNO ILI TUNGOVO ULJE,
• DEHIDRIRANO RICINUSOVO ULJE, a od eteričnih
• TERPENTINSKO ULJE.

Biljna ulja:
SUŠIVA: lan, soja, suncokret, tung, konoplja.
POLUSUŠIVA: kukuruz, sezam, pamuk.
NESUŠIVA: ricinus, maslina, uljna repica.
Firnis (njem. Firnis), sredstvo za impregniranje drvenih površina prije lakiranja
uljenim ili alkidnim bojama, a naneseno u dva do tri sloja služi kao lak za drvo.
Sastoji se od sušivog ulja (laneno ulje) s dodatcima za ubrzanje sušenja (sikativi).
Za bolju penetraciju razrjeđuje se tzv. lak-benzinom (frakcija destilacije nafte s
vrelištem 130 do 190 °C). Za ubrzanje sušenja katkad se dio lanenoga zamijeni
drvnim uljem. Dodatkom fungicida postiže se otpornost na djelovanje gljivica i
plijesni. Osnovni mu je nedostatak sporo sušenje; površina ostaje ljepljiva i
nekoliko dana, pa su ga iz uporabe gotovo potpuno istisnule impregnacije na bazi
sintetskih smola.

7
Alkidne smole su reakcijski proizvodi poliola, dibazičnih kiselina i masnih kiselina
Čisti alkidni premazi nisu sušivi na zraku, pa ih nakon isparavanja treba peći pri
temperaturi 120-200 ºC radi kemijskog otvrdnjavanja. Alkidi se često
modificiraju drugim vezivima, što doprinosi kvaliteti premaza.
Razlikujemo :
- Stiren modificirane alkidne smole koje u odnosu na nemodificirane
pokazuju brže sušenje, bolju otpornost prema vodi i kemikalijama, te su manje
sklone žućenju. Njihov nedostatak je manja otpornost na otapala, koja često
izaziva dizanje filma kod postupka obnavljanja i slaba otpornost na grebanje.
Sušive alkidne smole imaju najveću primjenu u lakovima tipa“uradi sam“ zbog
svojstva zračnog sušenja i dobre sposobnosti mazanja, ali imaju i važno mjesto i
u industrijskim konstrukcijama.

- Akril modificirane alkidne smole se odlikuju dobrom apsorpcijom pigmenata,

brzim sušenjem, zadržavanjem elastičnosti i vrlo dobrim prianjanjem.
- Uretanizirane alkidne smole su nastale modifikacijom sušivih ulja i izocijanata,
a prednosti su im brzo sušenje, visoka tvrdoća, dobra elastičnost filma i iznad
prosječno su otporne na abraziju.
- Fenol modificirani alkidi odlikuju se povećanom tvrdoćom filma i otpornosti
prema vodi, ali su skloni žućenju .
- Silikon modificirani alkidi imaju svojstvo izvanrednog zadržavanja sjaja i
povećanu toplinsku otpornost.
Zasićene poliesterske smole su kondenzacijski proizvodi difunkcionalnih ili
polifunkcionalnih monomera s hidroksilnom i karboksilnom grupom.
Odlika ovih smola je izvanredna ravnoteža između tvrdoće i elastičnosti, dobro
prianjaju uz metal, a zahvaljujući otpornosti na sterilizaciju i ne djelujući na okus
hrane zadovoljavaju i propise u prehrambenoj industriji. Primjenjuju se također
u auto industriji u metalik lakovima i kod dosta zahtjevnih lakova za kućanske
aparate .

8
Nezasićene poliesterske smole nastaju sintezom nezasićenih dikarbonskih
kiselina s dvovalentnim alkoholima. Na tržištu se nalazi velik broj tih smola koje
suše uz dodatak parafinskog voska, bilo zračno, UV sušenjem ili s ubrzivačima.
Glavna im je primjena za visokokvalitetne kitove u sustavu zaštite vozila.

Akrilne smole su polimeri i kopolimeri estera akrilne i metakrilne kiseline.

Razlikujemo termoplastične i termostabilne akrilne smole. Termoplastične
karakterizira fizikalno sušenje i imaju vrlo dobro svojstvo otpornosti na vanjske
utjecaje, stabilnost na starenje i otpornost na promjenu boje , dobru tvrdoću i
sjaj, ali je njihova primjena u opadanju jer zahtijevaju veliku količinu organskih
otapala (štetnih za okoliš) da bi dobili viskoznost potrebnu za primjenu.
Najviše se koriste u reparaturnim metalik autolakovima. Termostabilne ili
umrežavajuće akrilne smole, sušenjem stvaraju razgranatu mrežu, pa su im
filmovi netopivi i otporni na hemikalije. Ta svojstva ih favoriziraju kod premaza
visoke kakvoće. Termostabilne smole otvrdnjavaju pri povišenoj temperaturi.
Prednosti po kojima dolaze ispred termoplastičnih smola poboljšana otpornost
na alkalije, viša suha tvar pri primjenskoj viskoznosti, topivost u jeftinijim
otapalima, manja sklonost mekšanju pri povišenim temperaturama.

Slika 2.

Fenolne smole tj. kondenzacijski proizvod fenola i formaldehida spadaju među

najstarija sintetska veziva. Posjeduju dobra mehanička svojstva i kemijsku
otpornost, a kao glavni nedostatak im je žuta do smeđa boja, pa su neprimjenjivi
za svijetle i bijele premaze. Fenolne smole dijelimo na:
- Rezol fenolne smole koje se primjenjuju u kombinaciji sa epoksi smolama, vinil
i poliesterskim smolama za premaze rezervoara i unutarnje lakove za konzerve.
- Novolak fenolne smole koje su lako topive u polarnim otapalima (alkoholi,
ketoni, esteri), ali netopivi u aromatskim i alifatskim otapalima.

9
Koriste se u temeljima za automobile, ambalažne lakove, antikorozivnim
brodskim bojama, ali zbog visoke dielektrične konstante prvenstveno se prim-
jenjuju u elektro izolacijskim bojama.

Derivati celuloze su nitroceluloza,acetilceluloza i celulozni acetobutirat. Premazi

nastaju isparavanjem lako isparljivih otapala (razrjeđivača), pa se brzo suše na
zraku. Nitroceluloza dobro prijanja za metal, daje visoku tvrdoću filma i ima
dobru podnošljivost s brojnim vrstama veziva. Kao loša svojstva ističu se niska
elastičnost filma, neotpornost na UV zrake, kemikalije i otapala, kao i niska suha
tvar u primjenjivoj viskoznosti. Da bi se postigla svojstva prihvatljiva za primjenu
nitroceluloza se redovito koristi s omekšivačima i u kombinaciji s različitim
smolama. Celulozni acetobutirat je uključen u mnoge premaze kao
modificirajuće vezivo, ali se može koristiti kao osnovni stvaratelj filma. Najčešće
se upotrebljava u premazima za metal za ubrzanje fizikalne faze sušenja, a
poboljšava i otpornost premaza prema temperaturnom šoku. Osobito se
primjenjuje u metalik lakovima.

Prirodne smole bile su ranije vrlo važne smolne komponente za

proizvodnju lakova. Tako se, na primjer mnogo upotrebljavao šelak, koji se
dobiva iz izlučina ličinki nekih vrsta biljnih uši iz tropskih predjela,
zatim kolofonij kao smola crnogoričnih stabala, pa jantar, kopali i indeni.
Međutim, danas prirodne smole nisu toliko važne i manje se upotrebljavaju kao
samostalna veziva, pa služe uglavnom kao dodaci prekrivnim sredstvima na
osnovi alkidnih smola i celuloznih nitrata koji se suše na zraku. Šelak(Slika 3.) je
prirodna smola životinjsko-biljnog porekla. To je smola koju izlučuje vrsta
insekata Laccifer lacca da bi zaštitili jaja, a žive na grančicama nekih vrsta
tropskog drveća u Istočnoj Indiji. Preradom se dobije šelak u listićima providne
limun do rubin crvene boje. Izbijeljen šelak je manje elastičan od prirodnog
šelaka i poznat je pod nazivom bijeli lak.Rastvara se u alkoholu i jačim organskim
rastvaračima, kao što je aceton i na višim temperaturama. Zbog obojenosti i
krtosti šelak se ne koristi za lakiranje slika. Koristi se kao fiksativ i
za izolaciju podloga (8-10 %-tni rastvor). Kolofonijum je prirodna smola koja se
dobija pri destilaciji trpentinskog ulja iz balzama terpentina, kao čvrsti ostatak.
Na tržište dolazi u obliku grumenja različite žute i tamno-smeđe boje. Rastvara
se u alkoholu, benzinu, terpentinu i jačim organskim rastvaračima. Zbog
tamnjenja i krtosti ima vrlo ograničenu primenu pa se ne koristi za lakiranje.
Najčešće se koristi za pripremu fiksativa.

10
 Slika 3. Slika 4. Kap prirodne smole

Vinilne smole su termoplastični polimeri na osnovi monomera od supstituiranog

etilena. Među vinilne smole ubrajaju se vinilklorid, vinilacetat, vinildenklorid,
vinilflourid,vinilidenflourid, polivinilizobutietr, polivinilbutiral itd.. Zbog
poboljšavanja svojstava često se vinilne smole modificiraju dodavanjem
poliestera, alkida, akrilata, fenoplasta, aminoplasta, epoksida i bitumena čime se
po potrebi mijenjaju svojstva premaza. Sušenje im je fizikalno odnosno
isparavanjem otapala, a kao prednosti im se ističu postojanost u atmosferi i vodi,
te u kiselim, lužnatim i oksidativnim otopinama. Kao nedostatak im valja istaknuti
neotpornost na visoke temperature koja se popravlja povećanjem udjela Cl i F.
Vinilni premazi se koriste kao cjelokupni sustav, tj. kao temeljni premaz, srednji
te završni sloj, ili kao završni zaštitni premaz preko temeljnog premaza bogatog
cinkom. Relativna inertnost vinilnog sloja, u spoju sa dobrom adhezijom (ukoliko
se formulira sa maleinskom kiselinom), štiti relativno reaktivni cink u organskom
ili anorganskom temeljnom premazu od okolišne vlage, kiselih kiša te ostalih
atmosferskih utjecaja. Temeljni premazi bogati cinkom osiguravaju galvansku
zaštitu čeličnoj podlozi.

11
Amino smole su fenoplasti (fenolformaldehidne smole) i aminoplasti (urea- ili
karbamidformaldehidne, melaminformaldehidne i srodne smole).
Te smole daju duromerna veziva premaznih sredstava koja su krhka, pa se
redovito modificiraju sa kolofonijem, sušivim uljima, vinilnim i akrilatnim
smolama, a često radi popravljanja svojstava i alkidima i epoksidnim smolama.
Fenoplasti se češće primjenjuju jer daju tvrđe premaze, otporniji su na
mehaničko trošenje i na grijanje (čak preko 300 ºC).
Također kao njihove prednosti se ističu: nezapaljivost, postojanost u atmosferi,
vodi i u neoksidativnim kiselim i lužnatim otopinama.
Kao nedostatke valja istaći sklonost tamnjenju, kredanju na zraku i žućkasti su.
Što se tiče tih svojstava , povoljniji su aminoplasti. Zbog slabije otpornosti prema
kemikalijama i atmosferskim utjecajima, aminoplasti služe najviše kao vezivo za
temeljna, u peći sušiva prekrivna sredstva za metal, te za prekrivna sredstva
za drvo.

Silikonske smole baziraju se na vrlo stabilnoj anorganskoj vezi (Si-O-Si), poznatoj

kao siloksan ili polisiloksan. Uz to sadrže i organski radikal , koji je kemijski vezan
na osnovni lanac preko Si-C veze. Takva organsko- anorganska struktura hibrida
daje odlična primjenska svojstva. Najvrednija svojstva tih veziva su
vodoodbojnost, trajnost, paropropusnost i izvrsna toplinska stabilnost. Toplinska
stabilnost ih svrstava u nezamjenjiva veziva u termootpornim premazima koji
podnose primjene i do 600 ºC. Visoka temperaturna otpornost tih veziva uz
pigmentaciju s aluminijskim, cinkovim i drugim posebnim pigmentima,
omogućuju njihovu primjenu za elektroizolacijske lakove, te naliče za zaštitu
dimnjaka, ispušnih cijevi, žarnih ploča i slično.

Klorkaučuk se proizvodi iz prirodnog ili sintetskog kaučuka koji reagira sa klorom

i daje konačni proizvod koji sadrži 65-68% Cl. Koristi se uglavnom za zrakosušive
premaze, ali je prihvatljiv i u premazima podvrgnutim povišenim temperaturama
ali ne višim od 120 ºC. Filmovi klorkaučuka imaju odličnu otpornost na jake i slabe
kiseline i alkalije kao i na vodene otopine soli. Također su otporni i na mineralna
ulja, ali mekšaju pod utjecajem biljnih i životinjskih ulja. Boje na bazi klorkaučuka
koriste se za teške uvjete, zbog svojstva barijere, koja proizlaze iz niske
vodopropusnosti. Najčešća je primjena tih boja u graditeljstvu, za horizontalnu
signalizaciju i brodske boje, te u hemijskoj industriji.
Najpoznatiji je lateks kaučukovca od kojeg se proizvodi prirodni kaučuk. Dobiva
se urezivanjem kore, a sastoji se od disperzije makromolekula poliizoprena u
vodi. Lateksom se nazivaju i u vodi dispergirani polimerizati sintetskog kaučuka i
nekih drugih polimera, na primjer poli(vinil-klorida) i poli(vinil-acetata).(Slika 5.)

12
 Slika 5.

Bitumeni i katranske smole potječu iz nafte (bitumeni), odnosno iz ugljenog

katrana (katranske smole). Sve su te tvari crne ili smeđe boje pa nisu primjenjive
za svijetle premaze. Suše se isparavanjem, čvrsto prianjaju za metale, vremenski
su i vodootporni, a također su postojani i u slabo kiselim i u slabo lužnatim
otopinama.

Nedostatak ima je što su postojani u uskom temperaturnom rasponu između –

10 i 40 ºC i nepostojani su u organskim otapalima.
Treba reći da su pri nižim temperaturama krhki, a pri višim meki i ljepljivi.
Primjenjuju se zbog niske cijene za zaštitu podova, krovova, silosa itd.

Epoksidne smole kao veziva upotrebljavaju se u jednokomponentnim

premazima koji se peku i neki od njih su vodorazrjedivi, kao i u
dvokomponentnim premazima koja otvrdnjavaju katalitički ili pečenjem.
Podnose temperature do 120 ºC i postojani su u atmosferi i vodi, u kiselim i
lužnatim vodenim otopinama, u tlu kao i u organskim otapalima.

13
Prednosti su im i dobro prianjanje za podlogu, čvrsti su i glatki, a dodatkom
katrana povećava im se žilavost. Slaba strana im je što su na suncu skloni
kredanju tj. površinskoj pojavi prašine zbog raspada veziva pod utjecajem
ultraljubičastih zraka. Ova pojava kvari izgled prevlake, a smanjuje i otpornost na
trošenje trenjem. Iako imaju neka svojstva dosta atraktivna zbog izrazitog
žućenja glavna im je primjena u temeljnim i međuslojnim premazima i u
ambalažnim lakovima zbog mogućnosti jednoslojnog lakiranja.

Poliuretani su smole kod kojih se ponavljaju jedinice NH-CO-O- . Premazna

sredstva na osnovi poliuretana su jedno- ili češće dvokomponentna. Kvalitetnije
prevlake daju dvokomponentna sredstva koja otvrdnjavajući tvore opne s lijepim
izgledom (tj. s nijansom i sjajem) postojanim na sunce, otporne na abraziju i na
temperature do 170 ºC. Važno im je obilježje da u ovisnosti o sastavu vrlo široko
variraju u svojstvima, tako da mogu biti meke i rastezljive (gumaste,
elastomerne), odnosno tvrđe i povrativo taljive pri grijanju (termoplastične,
plastomerne), odnosno tvrde i netaljive nakon katalitičkog ili toplinskog
otvrdnjavanja (duroplastične ili duroplasti).
Prednost im je i postojanost u kiselim i lužnatim vodenim otopinama i u
organskim otapalima. Nova generacija vodenih poliuretanskih premaza sve više
ulazi u primjenu zbog sve većeg pritiska agencija za zaštitu okoliša .

Kao neizostavna vrsta veziva poglavito u posljednje vrijeme valja spomenuti i

vodotopive smole koje se sastoje od polimera relativno niske molekularne mase
(<10000).To su alkidi,poliesteri, poliakrilati, epoksidi epoksi esteri.
Vodotopiva veziva sadrže i organska otapala (≤10-15 masenih %) koja potječu iz
proizvodnje i uglavnom su alkoholi, glikol eteri, a topivi su u vodi ili se sa vodom
miješaju. Njihova je prednost široko područje sušenja (fizikalno, oksidativno, pri
povišenoj temperaturi) i širok niz mogućnosti primjene (uranjanje, polijevanje,
štrcanje, elektrotaloženje)

14
Zaključak

Prilikom upotrebe boja i lakova za površinsku i finalnu obradu odnosno

nanošenje i premaz, veliku ulogu ima vrsta veziva u smješi boje ili laka što utiče
na svojstva adheziju same obrađene površine i eksploataciju materijala. Dakle
pored estetski,mehanički i drugih svojstava od velike važnosti je naćin sušenja
laka i vrijeme sušenja, što bitno utiče na kvalitet premaza.Mjesto upotrebe, ako
se zahtjevaju posebni uslovi, obrađivanih materijala također je od velike
važnosti, pa se korise veziva na bazi organskih i neorganski veziva. Svako vezivo
ima svoje prednosti i nedostatke gledajući sa aspekta ekološki i pozdravlje
čovjeka važnih zahtjeva do mehaničkih i fizičkih osobina koje se moraju
zadovoljiti.

15
Izvori

1. https://hr.wikipedia.org/wiki/Vezivo, 2017.

2. http://28_06_2012_Josip_Turkalj_Diplomski_rad_2012.pdf

3. Kovačević, V., Vrsaljko, D.: Inženjerstvo površina-podloge za predavanja, Fakultet kemijskog

inţenjerstva i tehnologije, Zagreb, 2011.,
www.fkit.unizg.hr/_download/repository/Nastavni_materijali_za_kolegij_Inzenjerstvo_povrsina_pogla
vlje_TRIBOLOGIJA%5B1%5D.pdf, 2017.

4. vezivo, [1] "Hrvatska enciklopedija", Leksikografski zavod Miroslav Krleža, www.enciklopedija.hr, 2017.
5. Maja Kliškić i Ladislav Vrsalović: Vježbe iz tehnologije površinske zaštite, Kemijsko-tehnološki fakultet u
Splitu, 2005
.
6. "Tehnička enciklopedija" (Boje i lakovi), glavni urednik Hrvoje Požar, Grafički zavod Hrvatske, 1987.

7. epoksidne smole, [2] "Hrvatska enciklopedija", Leksikografski zavod Miroslav Krleža,

www.enciklopedija.hr, 2017.

8. aminoplasti, [3] "Hrvatska enciklopedija", Leksikografski zavod Miroslav Krleža, www.enciklopedija.hr,

2017.

9. fenolformaldehidni polimeri, [4] "Hrvatska enciklopedija", Leksikografski zavod Miroslav Krleža,

www.enciklopedija.hr, 2017.

10. vinil-klorid, [5] "Hrvatska enciklopedija", Leksikografski zavod Miroslav Krleža, www.enciklopedija.hr,
2017.
11. https://de.wikipedia.org/wiki/Firnis, 2017.

12. www.enciklopedija.hr/natuknica.aspx?ID=8461

16