UČITELJSKI FAKULTET ZAGREB

ODSJEK ČAKOVEC
STUDIJ: Odgojitelji
Kolegij: RAZVOJNA PSIHOLOGIJA 1

Seminarski rad
Znati reći „ne“ mirne savjesti

Ime i prezime: Tihana Kaćera

Čakovec, 2017.
Uvod

Knjiga Jespera Juula, Znati reći „ne“ mirne savjesti, tema je ovog seminarskog rada. Jesper
Juul rođen je 1948. godine u Danskoj i poznati je obiteljski terapeut, te je autor brojnih knjiga
iz područja roditeljstva. Radio je u mnogim eurposkim državama, među kojima je i Hrvatska,
kao volonter u radu s prognanicima. Neke od njegovih najpoznatijih knjiga su: Vaše
kompetentno dijete, Ovo sam ja! Tko si t? i već spomenuta Znati reći „ne“ mirne savjesti koja
roditeljima pomaže u shvaćanju važnosti govorenja ne kako bi, na kraju, mogli reći da.

2
Znati reći „ne“ mirne savjesti

Autor ovu knjigu započinje s nekoliko primjera koji pokazuju kako roditelji vrlo često ne
izražavaju svoje mišljenje dovoljno jasno, ostavljajući djecu da se pitaju što li su roditelji time
mislili. Prvi veliki problem i uzrok tome što se roditelji nejasno izražavaju jest taj da žele uvijek
svome djetetu reći da, iako ponekad misle ne. Zato često kamufliraju svoje odgovore, nadajući
se da će dijete ipak samo otkriti pravo značenje. Za razliku od toga, dječje ne je iskreno i
potpuno jasno, i djeca ga izgovaraju bez imalo grižnje savjesti. Upravo to je ono što autor želi
naučiti čitatelje ove knjige; da moraju jasno i otvoreno izraziti svoje mišljenje i želje, a to znači
i ponekad djetetu reći ne. To, dakako, ne znači da se to ne može reći na bilo kakav način. Autor
predstavlja ne kao najnježniji odgovor, ali i kao jedan od najvažnijih odgovora, budući da je
negovorenje riječi ne onda kada se ona misli, uzrok najviše problema i sukoba u obitelji. Reći
ne jedna je od najvećih osobnih odgovornosti koju ljudi posjeduju, ali ju često ne žele preuzeti
pa stoga nalaze opravdanja kako bi umirili savjest. Česta opravdanja su da ne žele povrijediti
druge ili ulaziti u sukobe. Međutim zaboravlja se činjenica da to dovodi samo do još većih
sukoba i problema. Kada govori o novorođenčadi, autor objašnjava kako je važno staviti
prioritet na djetetove potrebe, ali to ne znači da roditelji moraju potpuno žrtvovati sebe i svoje
osjećaje i potrebe. Dok ispunjavaju dječje potrebe, roditelji trebaju zadržati unutarnje ja kako
ne bi postali sluge i učinili dijete gazdom. Potrebno je pokazati djetetu da sam roditelj želi
ispuniti njegove potrebe, a ne da to radi zato što to dijete želi. U tom slučaju, tvrdi autor, dijete
će osjetiti roditeljsko samopouzdanje i samu bit roditelja, te će početi s njima surađivati. Veći
problemi nastaju kod male djece (1 – 5 godina) jer ona tada počinju hodati, govoriti i sami
istraživati svijet oko sebe. To znači da često prekoračuju roditeljske granice, a oni im ne govore
dovoljno jasno što žele ili ne žele da ona rade ili na što hoće ili neće pristati. U ovoj fazi roditelji
moraju biti vrlo jasni, te iznimno strpljivi i puno puta ponavljati svoje želje i mišljenje. Također,
vrlo je bitno podržati dijete u stvarima koje želi samostalno raditi, iako ih još nije savladalo.
Autor posebno izriče kako vikanje ili kritiziranje samo dodatno usporavaju taj proces učenja i
da je najbolje takve metode izbjegavati. Vrlo važan dio knjige predstavlja poglavlje o govoru.
Komunikacija je spoj triju elemenata; riječi, tona glasa i govora tijela. Da bismo se pravilno i
jasno sporazumjeli, potrebno je uskladiti sve te elemente. To je posebno važno u komunikaciji
s djecom, naglašava autor. Veliki problem nastaje ako roditelj djetetu kaže jedno, a svojim
govorom tijela i načinom na koji je tu rečenicu izrekao govori nešto sasvim drugo. Čak ni
odrasli ponekad nisu u mogućnosti protumačiti takve miješane signale, a djeci je to posebno
teško. Ukoliko se roditelji stalno izražavaju kontradiktorono ili se djeci obraćaju nekom vrstom

3
izvještačena govora, autor tvrdi da će to za posljedicu imati svakodnevne sukobe s djecom.
Također, roditelj ne bi trebao o sebi govoriti u trećem licu ili se u svakoj situaciji prilagođavati
dječjoj jezičnoj kompetenciji jer će to dovesti do toga da ga dijete neće moći dovoljno ozbiljno
shvatiti, a sam roditelj neće uspjeti jasno izraziti svoje granice i potrebe. Još jedna važna tema
su dječje želje i potrebe. Ispunjene temeljnih dječjijh potreba poput bliskosti, sigurnosti, hrane
i spavanja nešto je čemu bi roditelj uvijek trebao reći da. Što se tiče želja, tu već mogu odlučiti
reći ne. Djeca ne znaju sama razlikovati želju od potrebe pa im zato roditelji tu trebaju pomoći.
Autor naglašava da ispunjenje dječjih želja zapravo nije problem, te da se dijete ne može
razmaziti ako mu roditelj ispuni sve želje. No bitno je da ih roditelj ispunjava zato što to želi, a
ne zato što želi izbjeći sukobe s djetetom ili želi dobiti na popularnosti i ispasti „najbolji
roditelj“. No, ako roditelj nema mogućnost ispuniti djetetove želje ili smatra da je ta želja skupa
i nepotrebna, ima pravo reći djetetu ne i ostati pri svom mišljenju, bez obzira koliko dijete
moljakalo i davalo primjere drugih roditelja koji su to svojoj djeci priuštili. U pravilu, autor
tvrdi, svemu se može reći ne, osim ispunjavanju osnovnih dječjih potreba. Ponekad to ne može
biti spontano i roditelj nema objašnjenje za njega, ali je jednostavno tako i roditelj se, u takvoj
situaciji, ne bi trebao braniti niti izmišljati razloge. No, također je dobro promisliti o tome kakve
posljedice bi roditeljsko ne moglo imati na dijete. Tu roditelj može uključiti i dijete u raspravu
kako bi usporedili međusobna mišljenja i očekivanja. To ne znači da dijete treba odlučivati u
jednakoj mjeri kao roditelj, ali svakako je poželjno saslušati dijete da ono osjeti kako je i
njegovo mišljenje bitno. U tom slučaju, o ne se može i pregovarati, ali samo ako se pregovori
shvate kao dijalog, a ne kao prigovaranje i manipulacija. Mlađim adolescentima i tinejdžerima
puno je teže reći ne, no to ne znači da bi roditelji trebali odustati od toga. Potrebno je samo
uvažavati i mišljenje starije djece i govoriti ne onda kada se to stvarno misli. Možda će to
ponekad izgledati uzaludno, ali djeca pamte i slušaju puno više nego što roditelji misle,
pogotovo ako im se ne nameću isključivo roditeljski stavovi i ako se poštuju njihovi vlastiti.
Sve do sada navedeno može se primijeniti i na ne koje odrasli izgovaraju međusobno.
Primjerice, vrlo je važno reći ne partneru onda kada se to stvarno misli. Možda će se partner
naljutiti ili rastužiti na trenutak, ali dugoročno gledano, govorenjem jednog jasnog i iskrenog
ne, dugoročno će se spriječiti puno veći sukobi.

4
Osobni osvrt

Knjiga je vrlo zanimljiva i poučna, posebno za mlade roditelje koji se još nisu informirali o
svemu što ih čeka.. Sviđa mi se što ima puno primjera kako loše obraćanje djetetu zamijeniti
onim boljim i prihvatljivijim. Međutim, ne mogu reći da sam saznala puno novih informacija,
budući da se često mogu pročitati slične knjige i studije, ali i smatram da su sva objašnjenja i
postupci navedeni u knjizi vrlo logični i ne zahtijevaju neke posebne vještine. No svakako bih
ju preporučila roditeljima jer sam primjetila da velik broj njih potpuno krivo pristupa djeci.
Primjerice, moja sestrična majka je sina od godinu i pol dana i kod nje sam primijetila da joj
govor tijela i ton glasa nisu uvijek u skladu s riječima koje upućuje djetetu. Često se smiješi
kada mu govori da ne smije nešto učiniti ili da ne smije nekud otići. To djetetu šalje miješane i
signale i ono svaki put izvrši svoju namjeru i zanemari njene riječi zabrane, upravo zato jer joj
govor tijela nije bio usklađen s onim što mu je govorila.

5
Zaključak

Znati reći „ne“ mirne savjesti uči čitatelje kako je važno reći djetetu ne onda kada to roditelj
stvarno misli i osjeća. No to treba učiniti na način da ne povrijedi dijete grubim i optuženičkim
govorom. Također je vrlo važno izražavati se jasno i otvoreno u svakom trenutku kako bi poslali
poruku bez skrivenih sadržaja koju svatko može shvatiti. I na kraju, ako se prema djeci
ponašamo s pažnjom i poštovanjem za njihove osobne granice i mišljenja, ona će poslušati što
roditelji govore i najvjerojatnije učiniti što se od njih traži, te će s vremenom odrasti u osobe
svjesne svoje vrijednosti.

6
Literatura

Juul. J. (2011). Znati reći „ne“ mirne savjesti. Zagreb: Naklada Pelago.

Izvrsno napisan seminarski rad. Dobili ste 10 bodova!

Tea