Tocqueville PDF

ALEXIS DE TOCQUEVILLE O AMERIČKOJ POVIJESTI
Izdavači
Zavod za hrvatsku povijest
Filozofskog fakulteta u Zagrebu
Zagreb, Ivana Lučića 3
United States Information Service

Zagreb, Hebrangova 2
Za nakladnike
Ivo Goldstein
Urednici
Drago Roksandić
Maja Brkljačić
Prijevodi sažetaka
na engleski
Mirjana Knežević
11a francuski
Sandra Prlenda,
Ivona Savić
Design & layout

Mirsad Japić
japic@bigfoot.com
Tiskara
GIPA
Prilaz Gj. Deželića 12, Zagreb
ALEXIS DE TOCQUEVILLE
O AMERIČKOJ POVIJESTI
Drago Roksandić, Maja Brkljačić

(urednici)
Zavod za hrvatsku povijest

Filozofskog fakulteta u Zagrebu
United States Information Service, Zagreb
Zagreb, 1998.
S A D R Ž A J
Predgovor 7
ŠEFKO KURTOVIĆ:
Što je Tocqueville tražio u Americi? .... 13
Ivo PETRINOVIĆ:
Dihotomna demokracija u Tocquevilleovu
viđenju modela američkog društva i
njezina suvremenost 47
NIKOLA DUGANDŽIJA:
O tiraniji demokratske većine u djelu
A l e x i s a de T o c q u e v i l l e a i n j e g o v i h
nastavljača 58
ARSEN BAČIĆ:
Tocqueville o slobodi tiska,
njezinoj ulozi i značaju 82
JOSIP KREGAR:
A l e x i s de T o c q u e v i l l e i l o k a l n a
demokracija u Americi 100
ELVIO BACCARINI:
T o c q u e v i l l e i Mill
o demokraciji i slobodi 115
MAJA BRKLJAČIĆ:
Thomas Jefferson i
A l e x i s de T o c q u e v i l l e o p o l o ž a j u
i ulozi žene u američkom društvu 132
DRAGO ROKSANDIĆ:
A l e x i s de T o c q u e v i l l e i
" e x c e p t i o n a l i s m " a m e r i č k e p o v i j e s t i . . . . 148
TOMISLAV ĆEPULIĆ :
Prilog p r o u č a v a n j u r e c e p c i j e
T o c q u e v i l l e o v a opusa u Z a g r e b u .
Izdanja Tocquevilleovih djela
u zagrebačkim knjižnicama 198
Summaries 212
Résumés 223
PREDGOVOR
ALEXIS DE TOCQUEVILLE U HRVATSKOJ KULTURI
Alexisa de Tocquevillea, francuskog političkog pisca iz pr-

ve polovice devetnaestog stoljeća (1805. - 1859.), veći dio
hrvatske javnosti poznaje kao autora djela "O demokraciji u
Americi" te studije "Stari režim i revolucija". Pokušaji, da
se njegova misao i interpretacijski predstavi, posebno sa
stajališta njegova shvaćanja američke povijesti, ostajali su
na ovim prostorima slabije poznati, čak i u užim znanstve-
nim krugovima 1. Jedan je od zadataka ovog zbornika ispra-
viti takvo stanje stvari.
Zbornik je nastao kao rezultat znanstvenog kolokvija

održanog 7. lipnja 1995. godine na Filozofskom fakultetu u
Zagrebu, u organizaciji Odsjeka za povijest Filozofskog fa-
kulteta i Američkog centra u Zagrebu. U radu kolokvija
sudjelovali su sveučilišni profesori i istraživači iz Zagreba,
1 Medu rijetkim iznimkama treba spomenuti dva teksta Rade Ka-

lanja, "Modernost Tocquçvilleova poimanja demokracije", pogovor
hrvatskom izdanju djela "Stari režim i revolucija" (Zagreb, 1995.),
te "Jednakost i sloboda u Toequevilleovoj teoriji demokracije", po-
govor hrvatskom prijevodu knjige "O demokraciji u Americi" (Za-
greb, 1995.)-
8 ALEXIS DE TOCQUEVILLE O AMERIČKOJ DEMOKRACIJI
Rijeke i Splita, te skupina studenata povijesti. Najsadržaj-

niji prilozi kolokvija skupljeni su u ovoj zbirci i objavljeni
uz podršku Zavoda za hrvatsku povijest Odsjeka za povijest
Filozofskog fakulteta i Američkog centra u Zagrebu. Pot-
rebnim također smatramo naglasiti da dok su tehnički zah-
vati u smislu ujednačavanja tekstova bili izvedeni od strane
uredništva, konačne verzije svih priloga su autorizirane i
usklađene s pojedinim zahtjevima autora. Sami prilozi osli-
kavaju svu različitost interpretacijskih nivoa i pristupa Toc-
quevilleovu opusu, potvrđujući danas možda više nego ikad
njegovu nikad izgubljenu svježinu i inspirativnost.
Šefko Kurtović tako u prvome članku ispituje što je Toc-

queville tražio na svome putu u Americi, koji su bili moti-
vi njegova odlaska i kako je ono što je vidio utjecalo na for-
miranje njegove filozofske poruke. Analizirajući njegov
cjelokupan opus Kurtović zaključuje kako Tocqueville te-
melje američke demokracije vidi u njenim konzervativnim
principima. Tocqueville je utemeljitelj modernog demo-
kratskog konzervativizma, te će za Ameriku postati od
značaja tek za porasta demokracije i socijalne pravde. U
njemu svoj oslon nalaze kako politolozi, tako i političari
novog konzervativizma, a, kako tvrdi Kurtović, Tocquevil-
leov je liberalizam oblik intelektualne hipokrizije kojoj je
cilj istaći negativne oznake demokracije.
Ivo Petrinović pristupa Tocquevilleu na drugačiji način, iz-

nalazeći neka njegova razmišljanja o slabostima demokra-
cije koja su aktualna i daju odgovore na pojedine probleme
sadašnjeg prijelaza iz totalitarnih u demokratske sustave.
Tocqueville prikazuje američku demokraciju kao dihotom-
ni proces u kojemu centralizirana vlast podstiče jednakost,
koja onda pospješuje utjecaj centralne vlasti i njezina stva-
ranja javnog mnijenja. Tako, ističe Petrinović, demokracija
istodobno ubrzava dva oprečna procesa: jedan slabi vlasti
PR E DG O VOR 9
naglašavajući individualna prava, a drugi jača vlast jer ega-

lizira pojedince te ih dovodi u položaj nemoći da se suprot-
stave duhovnoj uzurpaciji vlasti.
Sličnom temom, tiranijom demokratske većine, bavi se i Ni-

kola Dugandžija. On primjećuje kako Tocqueville američku
demokraciju opisuje kao sistem koji inklinira tiranskoj nad-
moći većine. Manjina koja ima drukčije nazore biva potis-
nuta i pretvorena u objekt koji većini služi kao potvrda da
je u pravu. Dugandžija ističe kako je Tocqueville naslutio i
pravac razvoja te potencijalnu snagu demokratske većine u
20. stoljeću, naročito u uvjetima nacionalnih demokracija,
čime je olakšao pojavu teoretičara masovnog društva. Pored
Tocquevillea, u svojoj analizi Dugandžija dotiče i druge au-
tore koji su pokazali važnost zakona imitacije u društvenom
životu.
Dalje se posvećujući fragmentima teorije demokracije, Ar-

sen Bačić govori o problemu karakterističnom za Tocque-
villeovu misao, naime o slobodi tiska, smatrajući da je to
upravo najuočljiviji slučaj njegova nastojanja da se ograniči
utjecaj modernih intelektualaca. Tocqueville je bio uvjere-
ni pobornik slobode tiska, jer bi isključiva moć države da
regulira protok informacija onemogućila građane da upravl-
jaju sami sobom i odvela režim u despotizam. No, kako na-
glašava Bačić, Tocqueville je zagovarao ono uređenje tiska
koje bi ograničavalo utjecaj intelektualaca.
Proglašavajući Tocquevillea jednim od glavnih teoretičara

lokalne zajednice Josip Kregar analizira njegov pristup lo-
kalnoj samoupravi. Decentralizanu upravu i samoupravu
Tocqueville smatra dobrom osnovom demokracije u Ameri-
ci, a upravo je oduševljen kako upravnim učincima, tako i
političkim posljedicama decentralizacije. No, kako tvrdi
Kregar, istovremeno je krajnje skeptičan prema mogućno-
stima da se takav model jednostavno prenese u Europu. Ide-

je razvijene nakon Tocquevilleova posjeta Sjedinjenim
Državama temelj su modernim shvaćanjima o teritorijalno-
političkoj decentralizaciji.
Elvio Baccarini se posvećuje onom dijelu Tocquevilleove

misli koji je prihvatio John Stuart Mill. Ocjenivši Tocque-
villeov odnos prema demokraciji progresivnim, Baccarini
navodi prijedloge rješenja oba autora za moguća zla demo-
kracije. Prije svega radi se o razvoju demokratskih ustano-
va, posebno onih koje oduzimaju opterećenja središnjim
državnim organima i traže što šire angažiranje građana u
političkim i javnim djelatnostima.
Primjenjujući komparativnu metodu, Maja Brkljačić u svo-

me članku analizira kako su Thomas Jefferson i Tocquevil-
le sagledavali položaj i ulogu žene u američkom društvu.
Testirajući na pitanju društvenog položaja žene liberalnost
shvaćanja autora, Brkljačić dolazi do zaključka kako je pa-
trijarhalnost imanentno obilježje Tocquevilleove liberalne
misli. Podređeni status američkih-žena prošloga stoljeća ne
samo da je u skladu sa već i izražava liberalne demokratske
principe.
Drago Roksandić svoj prilog posvećuje različitim

mogućnostima čitanja Tocquevilleova opusa. Na američkoj
strani njegove su spoznaje doživjele mnogostruke inter-
pretacije, pri čemu su ih jedni tumačili kao argument "za",
drugi pak kao argument "protiv" američke civilizacije. U
oba je slučaja, tvrdi Roksandić, Tocquevilleovo mišljenje
bilo jedno od temeljnih uporišta vrednovanja jedinstvene
posebnosti američkoga povijesnog iskustva u svjetskopovi-
jesnom smislu i to prije svega u tradiciji demokratske poli-
tičke kulture, kao njezin najprepoznatljiviji slučaj.
PRE DG O VOR 11
Konačno, Tomislav Ćepulić u svome istraživanju osigurava

još jedan prilog proučavanju recepcije Tocquevilleova opu-
sa u Zagrebu. On daje iscrpan popis njegovih knjiga regi-
striranih u zagrebačkim knjižnicama, počevši s najstarijim
pronađenim izdanjem iz 1833. godine, do svibnja 1995. go-
dine, kad je zaključen tekst.
Već i kratak pregled tema pojedinih priloga jasno svjedoči

0 različitim razinama i područjima interesa koje svoju in-
spiraciju pronalaze u djelu Alexisa de Tocquevillea. Time
se višestruko potvrđuje opravdanost namjere i želje ured-
ništva pri tiskanju ove knjige da hrvatsku javnost konfron-
tira s jednim pogledom na fenomen liberalne demokracije,
kao i mnoštvom interdisciplinarnih interpretacijskih kutova
provociranih njime. Nadamo se da će ovo djelo biti poticaj
novim istraživanjima kako Tocquevillea, tako i drugih teo-
retičara razvitka demokratskog poretka u nas, te da će naići
1 na odgovarajući prijem među studentima.
Izdavanje knjige novčano su pomogli Američki centar u

Zagrebu i drugi sponzori, te im se na njihovoj pomoći naj-
ljepše zahvaljujemo.
U Zagrebu, 1. ožujka 1998.
Urednici
Šefko Kurtović
ŠTO JE TOCQUEVILLE TRAŽIO U AMERICI V
TOCQUEVILLE JE BURKE SREDINE 19. ST.; ON TEMELJNE VR-

LINE AMERIČKE DEMOKRACIJE VIDI U NJENIM KONZERVATI-
VNIM PRINCIPIMA. USTVARI, U AMERICI JE TAD PRIJE "DE-
MOKRACIJA" PRIRODNOG STANJA, NEGO DRŽAVNA I PRA-
VNA DEMOKRACIJA. TOCQUEVILLE JE ZA AMERIKU POSTA-
JAO OD ZNAČAJA TEK ZA PORASTA DEMOKRACIJE I SOCI-
JALNE PRAVDE; ODNOSNO, U NJEMU SVOJ OSLON NALAZE
KAKO POLITOLOZI TAKO POLITIČARI NEW-CONSERVATI-
VISM-A. TOCQUEVILLE JE UTEMELJITELJ TOG NOVOG, DE-
MOKRATSKOG KONZERVATIVIZMA, DAKLE ONOGA ŠTO PO-
STUPNO POSTAJE ODREDNICA AMERIČKE ZBILJE NAKON
NEW DEAL-A. TOCQUEVILLEOV LIBERALIZAM JE OBLIK INT-
ELEKTUALNE HIPOKRIZIJE KOJOJ JE CILJ ISTAĆI NEGATIVNE
OZNAKE DEMOKRACIJE, I SAMO NJIH I NJENIH.
1 Ovo razmatranje ima u vidu "potpunog Tocquevillea", tj. ne za-

sniva se samo na "univerzalnim i filozofijskim porukama" njegove
"Demokracije u Americi", nego ima u vidu sve što je pisao i radio
taj akter u političkom životu svoje zemlje. Jer, čini se da je tako i
sam pojasnio značenje svojih ideja.
U uvodu već prvom izdanju (1835. god.) prve knjige (dio 1.

i 2.) "De la démocratie en Amérique" Tocqueville piše:
"Priznajem da sam ja u Americi vidio više od Amerike; ja
sam tapio tražio sliku same demokracije, njenih nagnuća,
njenog karaktera, njenih predrasuda; htio sam je upoznati,
da bi bar saznali ono čemu bi se od nje trebali nadati ili bo-
jati. 2 (...) Ne znam da li sam uspio da se sazna ono što sam
ja vidio u Americi, ali sam siguran da sam to iskreno želio,
i da nikad osim iz neznanja nisam popustio potrebi da se
činjenice prilagode idejama, umjesto da se ideje podvrgnu
činjenicama." 3
U prepisci sa svojim engleskim prijateljem i prevoditeljem,

Tocqueville povodom pripreme za prijevod druge knjige tog
djela (dio 3. i 4.) piše: "Živimo u vremenu i u zemlji koji-
ma se gade predrasude" 4 , a dva mjeseca kasnije: "Ovo dje-
lo je, uistinu, napisano poglavito za Francusku ili ako vam
je draže u modernom žargonu s francuskog stanovišta. Ja
pišem u jednoj zemlji i za jednu zemlju u kojoj je stvar jed-
nakosti sada pobijedila bez mogućeg povratka prema ari-
stokraciji. Pri takvom stanju stvari, ja sam osjećao daje moj
zadatak bio da se oborim posebno na loše tendencije koje
jednakost može poroditi da bih zapriječio moje suvremeni-
ke da se tome predaju. (...) Činilo mi se da ste u prijevodu
prošle knjige, ne htijući i slijedeći instinkt Vaših gledišta,
2 Alexis de Tocqueville, Ouvres Complètes (èd. de J. - P. Mayer),

tome I: De lu démocratie en Amérique (Paris, 1951.), str. 12. Una-
prijed se ispričavamo čitatelju da Tocquevilleova sabrana djela ci-
tiramo iz različitih izdanja, jer su ona različita, pa sve ne nalazimo
u jednom, odnosno svako od njih nije podjednako potpuno za sve
predmete.
3 Tocqueville, De la démocratie, str. 12.
4 Pismo od 12. VII. 1839., vidi: Alexis de Tocqueville, Oeuvres
complètes, tome VI: Correspondance anglaise. Correspondance
d'Alexis de Tocqueville avec Henry Reeve et John Stuart Mill (Pa-
ris, 1954.), str. 45.
TOCQUEVILLE U AMERICI 15
obojili previše živo ono što je suprotno demokraciji i pre-

više prigušili ono što bi moglo škoditi aristokraciji. Molim
Vas ... da mojoj knjizi sačuvate njezin karakter koji je
istinska nepristranost u teorijskom prosuđivanju dva
društva, staroga i novoga, i više iskrene želje da se vidi us-
postavljanje novoga." 5
U razdoblju Tocquevilleove praktične politike (1839.-

1851.) kao člana Doma poslanika, Tocqueville je član toga
doma zajedno sa njegovim starim prijateljem i suputnikom
u Ameriku, ali Tocqueville je prema Beaumontu: "Tada se
općenito priznavalo da taj krhki aristokrata žute puti i zat-
vorene ćudi pod prezirnom oholosti krije pomamnu ambici-
ju i jednu pakosnu dušu", 6 Ipak, Tocqueville je uvrijeđen na
Beaumonta, te njihov zajednički dugogodišnji prijatelj Ker-
gorlay piše Tocquevilleu i objašnjava mu da je glavni raz-
log njihova nesporazuma to što, za razliku od Beaumonta,
Tocqueville zna "jedan nepromjenljiv princip umotati u po-
mirljive, popularne itd. forme, i može se reći da je to pri-
lično tvoj stil." 7
Tocqueville i Beaumont odlaze u Ameriku devet mjeseci

nakon Srpanjskog prevrata tj. rušenja bourbonske monarhi-
je Charlesa X. Za najkonzervativnijeg razdoblja te monar-
hije, za vlade Villèle (1821.-1828.) Alexisov otac, grof de
Tocqueville je postao prefekt departmana Seine-et-Oise,
može se reći najvažnijeg departmana u Francuskoj, budući
da je u njegovom okviru Pariz i Versailles (dakle, sva sre-
dišnja vlast), a prefekt je i šef policije i sigurnosti. Za Vla-
de Villèle su i Beaumont i Tocqueville postali članovi suda
5 Tocqueville, Correspondance anglaise, str. 47-48.

6 Piše A. Jardin u predgovoru: Alexis de Tocqueville, Ouvres am-
ple tè s, tome VIII: Correspondance d'Alexis de Tocqueville et de
Gustave de Beaumont (Paris, 1967.), vol. 1., str. 28.
7 Tocqueville, Correspondance Tocqueville et Beaumont, str. 26.
u Versaillesu (prvi državni tužilac, drugi sudac - zamjenik).

Pripremajući promjenu krajnje nepopularne vlade Villèle,
kralj grofa Tocquevillea imenuje perom i time on, budući je
to dvoje nespojivo, prestaje biti prefekt. Nova vlada princa
Polignaca misli da svojom uspješnom alžirskom politikom
može uzastopce prkositi i raspuštati Skupštinu, koja je iz-
abrana sa krajnje ograničenim biračkim pravom,8 - ipak i
takva skupština je protiv krajnje konzervativne politike
zadnjeg Bourbona. U događajima koji su uslijedili Tocque-
ville je služio u nacionalnoj gardi u Versaillesu koja čuva
kralja, mada on želi prije svega mir, ipak je krajnje
razočaran kraljevim bijegom. Novoga kralja - građanina ne
vole ni Tocqueville ni Beaumont, ali su oba dali prisegu no-
voj vlasti. Uskoro Alexisov otac gubi perstvo, a dva mlada
pravnika shvaćaju da se moraju (bar dok prva bura ne
prođe) maknuti.9 Od nove vlade traže da im da dopust 10 da
na vlastiti trošak idu u Ameriku istražiti kazneni sustav
SAD.11
8 Od oko 30 milijuna Francuza, odnosno 8-9 milijuna punoljetnih

muškaraca, tek oko sto tisuća njih su imali aktivno, a samo 16 ti-
suća pasivno l?iračko pravo.
9 Koliko su te procjene bile točne pokazuje i to da su oba nakon
povratka podnijeli ostavke jer ih se dovelo u priliku da svoju lo-
jalnost novom režimu dokazuju zastupajući njegove interese pro-
tiv legitimista. Vidi o aferi barunice de Feuchères: A. Tocquevi-
lle, Ouvres complètes, tome Vili.: Correspondance Tocqueville et
Beaumont (Pariz, 1967.), vol. 1., str. 20. i dalje.
10 Od 18 mjeseci koliko su dobili dopusta, u SAD su proveli pola
tog vremena. A Hacker, Political Theory: Philosophy, Ideology,
Science (New York, 1961.), str. 461.
11 Rezultat toga će biti knjiga koju će zajednički 1833. god. iz-
dati: Beaumont et Tocqueville, Du système pénitentiaire aux Etats
-Unis et de son application en France (Pariz, 1833), iako je ona
skoro potpuno Beaumontovo djelo. Tocqueville je sredio doku-
mentaciju i izradio bilješke. I to pokazuje gdje su bili Tocquevi-
lleovi interesi. Zanimljivo je što pisci vele u kratkom uvodu
te knjige: "U naše doba društvo pati od jedne bolesti za koju nam
se čini da ima dva uzroka: jedan, posve moralni; u inteligenci-
Da li je od početka putovanja dva mlada pravnika postojala

namjera da se zapravo u Americi pozabave nečim drugim,
ili je ta zamisao nastala čak prije samog putovanja, ili
možda za boravka u SAD? Uostalom, zašto u Ameriku? Izb-
jeglice iz Francuske su uvijek, za mnogobrojnih prevrata
prije i poslije toga odlazili u susjedne zemlje, aristokracija
je rado bježala u Englesku; Tocquevilleu je Engleska bila
bliska ne samo po obiteljskim vezama, nego u vrijeme nje-
gova odlaska u Ameriku on je već četiri godine bio u vezi s
Engleskinjom koja je šest godina starija od njega, koju je
upoznao u Versaillesu i koja veza će nakon osam godina
trajanja (kasnije, 1835. god.) završiti brakom. Ipak, Ameri-
ka!
Sa kakvim znanjem o Americi tamo odlazi dvadesetpetogo-

dišnji pravnik Tocqueville (Beaumont je tri godine stariji)?
Tocqueville sa ponosom spominje svoje aristokratsko i nor-

mansko podrijetlo i navodi da su njegovi davni predci za-
jedno sa Williamom Osvajačem prolijevali krv u Engleskoj.
Ipak, on je kao i njegov daleki i slavni rođak Chateaubri-
and, uza svu starost i visinu plemstva nosio oznake provin-
cijskog plemstva, koje je s jedne strane zabljesnuto sjajem
jamu postoji aktivnost koja ne zna gdje da se potroši, u duhovima

energija kojoj manjka hrana, i koja proždire društvo, u nedostatku
drugog plijena. Drugi, posve materijalni; to je tjeskoba radnog
pučanstva koje nema posla ni kruha, i čije kvarenje započeto u
bijedi, završit će u zatvoru. (...) U Francuskoj ima dva milijuna
prosjaka, i četrdeset tisuća oslobođenih sudenika, koji su izašli iz
kaznionica ili drugih zatvora. "Vjerojatno su to Beaumontove ri-
ječi i vjerojatno je on u ovo me sloju vidio vrstu američkih robo-
va i otuda njegov interes kroz čitav život za to pitanje. Vjeroja-
tno je on u ropstvu i bijedi vidio kako negaciju slobode (jednih),
tako i previše slobode (drugih); za Tocquevillea pozitiv slobode
nikad ne otvara pitanje njenog negativa. Zavedeni citat: Beaumont
et Tocqueville, Du système, str. 1-2.
i istančanošću plemstva dvora i metropole, ali - pogotovo sa

godinama - zna i idealizira pastoralu svoje mladosti, njenog
provincijskog mira i prirodnog sklada. Bile su to i čari toga
plemstva, koje je odisalo svježinom provincijalne romanti-
ke, koja je bila još utoliko ljepša što je u Rousseauu imala
svoj simbol, a u melankoličnom i nepredvidivom Chateau-
briandu svoj uzor. Sa svim time Tocqueville se, posredst-
vom svoje rođačke veze sa Chateaubriandom, poistovijetio.
Nije daleko od toga bio ni njegov prijatelj Bretonac Beau-
mont, kome je njegov slavni i stari rođak Lafayette također
bio uzor. 12 Oba ta dva slavna starca su pričali svoje ame-
ričke doživljaje 13 : Lafayette one iz američke revolucije i
borbe za nezavisnost, a Chateaubriand iz svoje rousseauo-
vsko - robinzonovske samoće koju je zakratko 1791. god.
potražio u Americi. 14
Oba ova mladića su rezultat odgoja koji je velikim dijelom

bio salonska konverzacija i, za mnoge, intelektualna koke-
terija. Bilo je to saznavanje kroz neposredne kontakte, koji
su za neke bili i prilika da pokažu i svoja knjiška znanja.
Amerika je tada postala ponovo zanimljiva za europske po-
12 Beaumont će oženiti Lafayetteovu unuku, pa će i financijski

propasti isplaćujući dugove njenog oca, medu kojima je bilo i onih
koji su se vukli od samog djeda.
13 Tad Amerika privlači, i Tocquevilleu prethode mnogi drugi, od
Charlesa Dickensa (koji je svoj doživljaj Amerike opisao u
"Martin Chuzzlewit") do Harriet Martineau (opisala u obliku dne-
vnika: "Retrospect of Western Travel"; kako je ona za tog puto-
vanja otvoreno pokazivala svoj abolicionisttčki stav, skoro daje bi-
la linčovana).
14 Chateaubriand je bio prihvatio Revoluciju u njenom početnom
obliku, ali već nakon dogadaja 5. listopada 1789., a osobito tečajem
1790. i poglavito u vezi odnosa nove vlasti prema Crkvi, promije-
nio je stranu (prva od njegovih kasnijih mnogobrojnih i
"neobjašnjivih" promjena) i 1791. otišao u Ameriku, gdje će u pu-
stoši njene divljine ostati osam mjeseci; bit će to predmet njegove
"indijanske epopeje", "Les Natchez".
litičke ali i intelektualne krugove. Bile su to godine kad je

ono što su SAD izborile prije pola stoljeća sad postalo ak-
tualno za čitavu zapadnu hemisferu: odbacivanje pokrovi-
teljskog europskog plašta, i oslobođenje, sad prije svega
bivših španjolskih posjeda. Dakako, ponovilo se kolonijal-
no suparništvo od prije pola stoljeća: sad su Engleska i
Francuska tražile, posebno putem trgovačko-bankarske in-
filtracije, svoj dio plijena tamo. "Amerika - Amerikanci-
ma", i nedavno (1823. god.) jasno izražena Monroeova
poruka ("prste k sebi") ukazivala je da je Ariierika suviše
samosvjesna, suviše naučila od događaja od prije pola stol-
jeća, da bi bila lahak plijen jednog primitivno-vojničkog
ekspanzionizma. Za to su se ukazivali novi prostori: kako
prostori starih ishlapjelih kolosa Azije, tako pogotovo Afri-
ke, koja je bila u stanju u kojem su bile američke kolonije
nekoliko stoljeća ranije. Za Francusku je to bila prije svega
sjeverna (Alžir) i zapadna (Senegal) Afrika. Pogotovo
Alžir: tako blizu, tako pogodan za kolonizaciju, i jedne kul-
ture koja se ukazivala inferiornom. 15,16
Sve je to osnova jednog "demokratskog kolonijalizma" 17 ,

koji je tražio novog vođu; general Cavaignac se republi-
15 To će biti Tocquevilleovi zaključci i gledišta koja će zastupati

u Skupštini za Srpanjske monarhije. Vidi: Alexis de Tocqueville,
Ouvres complètes, tome III: Ecrits et discours politiques (Pariz,
1962.), Deuxieme partie: L'Algerie, str. 127-436.
16 ibidem, Introduction par J. - J. Chevallier et André Jardin, oso-
bito str. 30-32.
Mada Tocqueville nije završio gdje i njegov prijatelj Gobineau,
L'inégalité des races, nije daleko od "nacionalnog realizma" pa i
nacionalizma. O odnosu Tocquevillea prema Gobineauu ponešto
govori i ovo: kad na početku Druge Republike 1849. god. Tocque-
ville postane ministar vanjskih poslova, za šefa svog kabineta će
uzeti Gobineaua.
17 Ibidem, str. 252: "Kolonije svih europskih naroda daju istu sli-
ku. Udio pojedinca tu je svugdje veći nego u domovini, umjesto da
bude manji. Njegova sloboda djelovanja, manje ograničena. To nam
mora služiti kao poruka."
kancima nudio kao novi Napoleon, jer Napoleonov mit je

ponovo izranjao snagom koju možda nikad nije imao živi
Napoleon, a svijest o široj, o demokratskoj osnovi te moći
institucionalizirat će se u ideji "demokratskog cezara", u
ideji plebiscita. Taj mit, ta svijest posve je očita za vlade
Villèle; on zajedno sa Vitrollesom, ministrom iz vremena
Louisa XVIII., postaje zagovornik decentralizacije 18 kao
glavnog sredstva da opće pravo glasa "ne degenerira u de-
mokraciju, u tiraniju većine". 19
Što su mladi aristokrati pravnici Tocqueville i Beaumont

znali o Americi kad su tamo došli? O tome ponešto govore
i pisma-preporuke koje nose: od Chateaubriandovih i
Lafayetteovih, do preporuka grofa Neuvillea koji je bio am-
basador Louisa XVIII. u Washingtonu (u razdoblju 1816.-
22.), te nadbiskupa Bordeauxa koji je dvadeset godina živio
u SAD i bio biskup Bostona. 20
Ali oni, pogotovo Tocqueville, nose i svoj intelektualni prt-

ljag. 21 Bio je to prije svega Guizot čija predavanja, čak kat-
18 O političkoj prirodi tadašnjih zahtjeva za decentralizacijom pi-

sao je 1821. god. Baron de Barante, Des communes et de Vari-
stocratie.
19 Philippe André-Vincent, Les idées politiques de Chateaubriand
(Paris, 1936.), str. 39.
20 Kome su upućene odnosno koja vrata su im te preporuke otvori-
le izvrsno je pokazao, stotinu godina kasnije, profesor na Yaleu, G.
W. Pierson, Tocqueville and Beaumont in America (New York,
1938.); to djelo na temelju iscrpne arhivske građe prati svaki dan
tog putovanja od devet mjeseci diljem Amerike; za to vrijeme ovi
putnici će, tadašnjim načinom putovanja, proći preko deset tisuća
kilometara od New Yorka do Velikih jezera, od Quebeca i Nove
Engleske do Juga i Jugo-Zapada, odnosno New Orleansa.
21 Vidi drugačije: "Tocqueville je došao u Ameriku da bez predra-
suda sudi o onome što vidi ..." D. Malone and B. Rauch, Empire for
Liberty. The Genesis and Growth of the United States of America
(New York, I960.), vol. I., str. 532.
kad odlaskom pješke iz Versaillesa, u Parizu sluša. Tada je

francusku društvenu misao počeo označavati jedan duh po-
vijesti koji su nosili veliki povjesničari toga vremena
Thierry, 22 Thiers 23 , ali pogotovo Guizot 24 , a što je bilo izbi-
janje, punom snagom, Montesquieuova duha i negacije, ili
bolje reći, relativizacije Turgotove i Condorcetove 25 ideje
neprestanog progresa. Ni jedan Chateaubriand 26 , pa ni Toc-
queville neće izrijekom negirati ideju progresa, iako će ju
izuzetnim naglašavanjem povijesnog kontinuiteta nastojati
amortizirati.
Kad je nastala zamisao da se napiše knjiga o američkoj de-

mokraciji? O tome najbolje doznajemo iz prepiske ova dva
putnika 27 , pogotovo one Beaumontove, koja ukazuje da su
već na samom početku, ako ne već i prije puta, imali zami-
sao da zajedno napišu takvo djelo, a da već pola godine kas-
nije, tj. krajem 1831., tj. još par mjeseci prije povratka, Be-
aumont se ograničava na problem ropstva, a Tocqueville
ostaje privržen jednoj abstraktnoj i prodornoj analizi 28 -
čega?
U uvodu "De la démocratie en Amérique", Tocqueville na-

kon jednog dugog (za uvod) razlaganja francuske povijesti
(započinje s 12. st.) u tri zadnja pasusa priopćava: "Oni ko-
22 Naročito njegova Lettres sur l'histoire de France.

23 Njegova Histoire de la Révolution française izlazi 1824-7.
24 Naročito Histoire de la révolution d'Angleterre.
25 Prije svega njegova izvanredna Esquisse d'un tableau historique
des progrès de l'esprit humain, koju je taj "žirondinski mozak"
sačinio u zatvoru, prije samoubojstva, 1794. godine.
26 Njegovi Analyse raisonnée de l'histoire de France i Etudes hi-
storiques, ukratko: André-Vincent, Les idées, str. 49-62, 79-100.
27 U uvodu De la démocratie, Tocqueville na samom početku na-
vodi da je ta misao nastala u Americi, kad je tamo vidio "jednakost
uvjeta" i usporedio ih sa onima u "našoj hemisferi".
28 A. Jardin u predgovoru djela navedenog u bilješci br. 9., str.
17-20.
ji će tu pomno zagledati, ja mislim, naći će u ovom cijelom

djelu jednu osnovnu misao koja pokazuje, tako rekuć, sve
njegove dijelove. (...) Htio bih dakle da mi se smilujete te
da me čitate u istom duhu koji je prethodio mom radu, i da
se o ovoj knjizi sudi po općem utisku koji ona ostavlja, kao
što sam se i sam odlučio, ne po nekom razlogu, nego po ma-
su razloga." I na kraju: "Završavam tako što ću sam spome-
nuti ono što će veliki broj čitatelja smatrati nedostatkom
djela. Ova knjiga posebno ne slijedi nikoga; pišući je, nisam
namjeravao ni služiti ni pobijati ijednu stranku; ja sam se
prihvatio da vidim ne drugačije, nego dalje od stranaka; i
dok se one bave sutrašnjicom, ja sam želio misliti o bu-
dućnosti."
Uz "Demokraciju u Americi", Tocquevilleovo je još jedino

djelo "L'Ancien Régime et la Révolution". 30 Prva knjiga,
odnosno prva dva dijela, "Demokracije u Americi" izašla je
1835. godine; ona ga je učinila slavnim, i na prijedlog sta-
rog legitimističkog liberala Royer-Collarda postaje, tri go-
dine kasnije, član Académie des sciences morales et poli-
tiques, a slijedeće godine je izabran u Zakonodavnu
skupštinu, u kojoj je tad i slavni Lamartine, a Guizot i
Thiers vode glavno kolo. 31 U međuvremenu je Tocqueville
29 Tocqueville, De lu démocratie, tome I., str. 13-14.

30 Citirat ćemo prema: Alexis de Tocqueville, Oeuvres complètes,
tome II: L'Ancien Régime et lu Révolution, (Pariz, 1952.).
31 Skupština ipak katkad mora čuti i ideje saint-simonovske i Fou-
rierove ali i Blanquieve provenijencije, jer događaji koje simboli-
ziraju lyonska zbivanja nisu prestala nakon 1834. god.; odnosno,
mnogo toga je ukazivalo da Srpanjska kraljevina nije pukim po-
vratkom na trikoioru pokrila sve zahtjeve koji su svoj oslon tražili
u Revoluciji, i čija krv i nasilje više nisu pobuđivali samo negati-
vne predodžbe. O ovoj strani Tocque villeove političke djelatno-
sti, čini mi se da je najiscrpnije pisao veliki poznavatelj socijalnih
ideja i pokreta u Francuskoj Maxime Leroy,Alexis de Tocqueville
(1935). Mada njegov napis smatra "mnogo kritičnijom interpretaci-
dva puta posjećivao Englesku (pa i obitelj buduće žene), ali

za čitavo to vrijeme, punih pet godina, sve do 1840. g., on
piše i neprestano prepravlja druga dva dijela "Demokracije
u Americi". Poput Chateaubrianda i Montesquieua u En-
gelskoj on prisustvuje sjednicama parlamenta 32 , i posebno
jom Tocquevillea", ipak prof. Ebenstein tu studiju zajedno sa

Bryceovom "The Predictions of Hamilton and de Tocqueville"
počašćuje da je uvrštava u svoju: W. Ebenstein, Politicai Thought
in Perspective (New York, 1957.), str. 464-500.
32 "Voyages en Angleterre" započinje opisom sjednice doma lo-
rdova gdje on prati završne rasprave o zakonu o ukidanju ropstva.
Tocqueville, Oeuvres complètes, tome V. (Pariz, 1958.),str. 11.
Tocquevilleova putovanja u Englesku su 1833. i 1835. godine,
dakle za vrijeme pisanja prve knjige "O demokraciji u Americi".
Istovremeno njegov američki suputnik Beaumont radi Marie ou
l'esclavage aux Etats-Unis, i objavljuje je 1835. god. kad i To-
cqueville svoju "Demokraciju". Iako je ropstvo i u Americi bilo
Beaumontova glavna preokupacija, ipak će se Tocqueville smatrati
većim stručnjakom za to pitanje, pa kad na početku njihove zaje-
dničke političke karijere kao članova Skupštine, u njoj 1839. god.
započne rasprava pa i nacrt zakona o ukidanju ropstva u francu-
skim kolonijama, Tocqueville vodi odnosnu komisiju i izvještava
uime nje, što je povod sukobu s Beaumontom.
Vjerojatno s obzirom na sastav Skupštine, Beaumont nije ni imao
izgleda na uspjeh, jer srž Tocquevilleova izvještaja i od bacivanja
prijedloga je: "prije nego im se slome lanci ropstva, treba ih pri-
premiti za nezavisnost", jer je "ropstvo prirodno i nužno porodilo
poroke" kod robova. Na kraju Tocqueville "plemenita načela" svo-
di na: "previše je da se naš dug poveća za šest ili sedam milijuna
livara." Možda i u ovome je razlog što njih dvojica nisu mogli sku-
pa pisati o Americi; Beaumont je također pristalica "realne politi-
ke", ali je ljudski topla osoba. To je možda i razlog tog prijate-
ljstva: na kraju ni žena ni braća neće ustrajati uz Tocquevilleovu
smrtnu postelju, nego će umrijeti na Beaumontovim rukama. Vidi:
Corre spondance Beaumont - Tocqueville, tome VIII., vol. 3, pogl.
IX. i X.
Tocquevilleovi govore o ropstvu: Ecrits et discours politiques, str.
34-126. Naši navodi, ibidem, str. 107, 111.
Tocquevilleov "nacionalni realizam" odnosno "nejednakost rasa",
posebno u pismu prijatelju Gobineau od 17. XI. 1853., kojega neki
danas ocjenjuju kao najavu Jules Ferrya. Vidi predgovor Chevallier
et Jardin: Ecrits et discours politiques, ibidem., str. 31-32.
upoznaje sudstvo i ustavni sustav Engleske. 33 Možda su ti

boravci i razlog tog stalnog prepravljanja. Nakon konačnog
objavljivanja 1840. g. i druge knjige, Tocqueville se slije-
dećih deset godina isključivo bavi politikom, dakle onim
što u citiranom uvodu predbacuje drugima, tj. sutrašnjicom.
Ponovo će početi "sanjati o budućnosti" kad nakon držav-
nog udara princa - predsjednika Republike Louisa Napoleo-
na, kome je služio (lipanj - studeni 1849. god.) kao ministar
vanjskih poslova, ali koji nije zaboravio da je prilikom iz-
bora prvog predsjednika Druge Republike u prosincu 1848.
god. Tocqueville žarko podržao generala Cavaignaca koji je
svojom alžirskom vojskom i stilom, gušenjem pobune u Pa-
rizu u lipnju 1848. god. osigurao "trijumf reda nad anarhi-
jom" pa makar uz jedanaest tisuća ubijenih. Bačen u poli-
tičku izolaciju 34 Tocqueville pet godina radi "L'Ancien
Régime et la Révolution", i 1856. god. objavljuje dio veli-
kog djela koje je trebalo biti poput Montesquieuova "Esprit
33 Tocqueville je u Americi čitao Charles Cottu, L'administration

de la justice criminelle en Angleterre et de l'esprit du gouverne-
ment anglais (Paris, 1822.), ali boravak u Engleskoj je te spoznaje
učinio zbiljskim.
Tocquevilleova najvažnija vrela za interpretaciju političkih i prav-
nih institucija Engleske su Blackstone i De Lolme, a po povratku,
odnosno pišući "Demokraciju" konzultirao je tad izašlu knjigu su-
ca Story, Commentaries on the Constitution of the United States,
(1833.), i J. Kent, Commentaries on American Law. Općenito o
vrelima za Tocquevilleovo djelo: Pierson, Tocqueville and Beau-
mont, str. 718.
34 Tocqueville je sudjelovao i surađivao sa svim tako različitim
režimima i njihovim nosiocima koji su se tako silovito izmijenjiva-
li za njegova života: legitimisti, orleanisti, bonapartisti, da bi se,
na kraju kad ga bonapartizam (plebiscitarni demokrati) baci u izo-
laciju vratio legitimističkom pretendentu Comte de Chambord. Je li
to pokazatelj njegova makijavelizma, ili pragmatizma, ili dogma-
tizma? Ili je to možda politika koja se zove juste mi!lieu? "Ja ne
pripadam ni revolucionarnoj partijini konzervativnoj partiji" - citi-
ra ga A. Redier, Comme disait M. de Tocqueville (Paris, 1925.),
str. 48.
Također vidjeti pismo Beaumontu od 16. X. 1836: Correspondance,
tome VIII., vol 1., str. 169.
TOCQUEVILLE U A M ER I CI 25
des lois" 3 \ i koje mada nedovršeno, već taj manji dio za

mnoge je "kruna njegove intelektualne karijere". 36 Na kraju
prologa Tocqueville veli da je ovo djelo "proizvod jednog
vrlo velikog rada. Postoji takvo poglavlje dosta kratko koje
me je koštalo više od jedne godine istraživanja." 37 Veliki li-
terarni kritičar i Tocquevilleov suvremenik Sainte-Beuve za
"Demokraciju u Americi" je rekao: "On je počeo misliti pri-
je nego je išta naučio." 3K Izgleda da je to dio razloga da
usprkos putovanja u Englesku 39 Tocqueville o njoj nešto
slično nije napisao, odnosno da je toliki trud, i to sad kad je
bio skoro pedesetogodišnjak, i nakon desetogodišnjeg poli-
tičkog iskustva, pa dakako i boljeg poznavanja vlastite do-
movine, rezultirao djelom koje je opsegom samo trećina
onoga o Americi.
Možda je prvo, mladalačko djelo ishod intuicije i dubine za-

pažanja, a drugo djelo znanja. Pa, ipak, ima li među tim
djelima razlike, jesu li se Tocquevilleovi zaključci izmije-
nili? To je upit samog Tocquevillea jer u prologu "Ancien
Régimea", imajući u vidu taj upit iznosi i odgovore. Na sa-
mom početku: "Knjiga koju objavljujem ... nipošto nije hi-
storija Revolucije ... to je studija o toj Revoluciji" i to uspr-
kos tome što "nitko dosad nije još si dao toliko truda da
razmotri osamnaesto stoljeće na ovakav način i tako izbliza.
35 Tocqueville je bio osobito ponosan na usporedbu sa Monte-

squieuom, jer je isticao da su mu njegov L'Esprit i Considérations
sur la grandeur des Romains najdraže knjige.
36 George Lefevre u uvodu L'Ancien Régime, str. 9.
37 Doista, opsežne bilješke koje prate taj tekst to pokazuju.
38 Tocqueville, De la démocratie, uvod Harold Laski, str. 30.
39 Vjerojatno na tim putovanjima pa i kasnije Tocqueville je
spoznao koliko onoga što je on pripisao demokraciji u Americi je
samo dio anglo-saksonskog svijeta, i koliko bi drugačije vidio
Ameriku da je više znao o Engleskoj i Americi iz ranijeg vremena.
Jer, Amerikanci njegova vremena su još više bili Englezi, nego će
to biti nakon većeg useljavanja iz ne-engleskog govornog područja,
ili nego li su to danas.
Čini nam se da vrlo dobro poznajemo francusko društvo

onoga vremena. (...) Ja sam poduzeo da proniknem do srca
tog starog režima, tako blizu nama po broju godina, ali ko-
ga nam je Revolucija sakrila. (...) Što sam više napredovao
u tom studiranju, čudio sam se uviđajući svaki čas u Fran-
cuskoj toga vremena mnogo crta koje udaraju u ovu naših
dana ... korijeni sadašnjeg društva daleko su usađeni u sta-
ro tlo. (...) Nadam se da sam ovu knjigu pisao bez predra-
suda, ali ... ja priznajem da studirajući naše staro društvo u
svakom njegovom dijelu, nikad nisam posve gubio iz vida
novo. Mnogi će me možda optužiti da u ovoj knjizi pokazu-
jem jedan dosta neumjesan ukus za slobodu, za koju me se
uvjerava da se nitko u Francuskoj toliko ne brine. (...) ... ta
sklonost je kod mene jako stara. Ima više od dvadeset godi-
na da sam govoreći o jednom drugom društvu, pisao skoro
doslovno ono što će se čitati." J() Drugim riječima, između
Tocquevillea 1830. i 1856. god., između intuicije i znanja,
između posve politički neiskusna pisca i pisca desetogo-
dišnjeg parlamentarnog, pa i ministarskog iskustva, između
njegove mladosti i kraja koji se nazire, između literarno-so-
cioloških putopisnih iskrica i pascalovske analitičke deduk-
cije - uvijek i sve počinje i završava na istom: sloboda, njen
smrtni neprijatelj je despotizam egalitarne demokracije.
Čini se da je u tome ona idée-mère spomenuta u uvodu u

"Demokraciju". Pa čemu onda Amerika i Francuska, čemu
"Ancien régime et Révolution"; 41 je li Amerika bliže Fran-
40 Tocqueville, L'Ancien Régime, str. 73.

41 ''U Tocquevilleovo doba je bilo dovoljno osnove za ponovnim
razmatranjem američkog imidža što je bio prirastao srcu jakobina-
ca." L. Hartz, The Liberal Tradition in America. An Interpretation
of American Politica! Thought since the Revolution (New York,
1955.), str. 36.
Ovdje treba odmah dodati Tocquevillea: "Revolucija u Sjedinjenim
Državama je djelo zrelog i promišljenog ukusa za slobodu, a ne
cuskoj Ancien régimea ili onoj iz doba Revolucije i nakon

nje? U čemu je razlika, u čemu je istost, u čemu i tko je
mjera te razlike ili istosti?
Treba poznavati zastupnike ideje liberalizma od Constanta

i Chateaubrianda, preko Royer-Collérda i Guizota te Loui-
sa Napoleona i Lamartinea do Laboulayea i Prévost-Para-
dola - manje više svi Tocquevilleovi suvremenici i u Fran-
cuskoj djelatni (manje-više) u razdoblju 1820. do 1860.
god. Za sve njih, od Chateaubrianda do Louisa Napoleona,
demokracija je aksiom, ali jedni je negiraju liberalizmom, a
drugi cezarizmom. Ipak, čini nam se da je Tocqueville na-
jbliži liberalizmu Royer-Collérda42, što je samo izvedenica
i inačica Montesquieuovog aristokratskog liberalizma.
maglovitog i nezrelog instinkta nezavisnosti. Ona se nipošto ni-

jeoslanjala na strasti nereda; nego, naprotiv, ona je koračala sa lju-
bavlju za poredak i zakonitost." (Tocqueville,De la démocratie,
vol. 1., str. 70.) "Ipak veliki vlasnici, južno od Hudsona, činili su
višu klasu ... koja je zatvorila općenito političku akciju u svoj krug.
To je bila vrsta aristokracije koja se malo razlikovala od mase na-
roda čije je strasti i interese ona lahko prigrlila, ne izazivajući ni
ljubav ni mržnju; (...) To je bila ona klasa koja se na Jugu stavila
na čelo ustanka: američka revolucija njoj duguje svoje najveće lju-
de." (Tocqueville, De la démocratie, vol. I., str. 46.).
Najnovija američka povijesno-politička literatura posve je sugla-
sna sa Tocquevilleom o "konzervativnom karakteru američke revo-
lucije". Vidi, osobito, zbornik čiji je urednik Jack P. Greene (ur.),
The Reinterpretation of the American Revolution 1763-I7S9 (New
York, 1968.), u kome su, kako veli urednik, "najznačajniji kratki
eseji i dijelovi nekoliko najvažnijih dužih radova objavljenih o Re-
voluciji u zadnja dva desetljeća." (ibidem, str. 10). Osobito esej: C.
M. Kenyon, "Republicanism and Radicalism in the American Re-
volution: An Old-fashioned Interpretation", koja na str. 319. piše:
"Najvažnije od svega, Revolucija je počela kao pokret konzervati-
vnog protesta, i nijedan od njegovih rezultata ne predstavlja potpu-
ni prekid sa kolonijalnom prošlosti."
42 "Gosp. Royer-Collérd ... je veliki presuditelj, prvi bez ikakve
sumnje od svih koji danas postoje u Francuskoj ..." piše Tocque-
ville John Stuart Millu 1841.god. Vidi: Tocqueville, Correspon-
dance anglaise, str. 334.
Je li istina citirana Tocquevilleova ideja u predgovoru "De-

mokracije u Americi" da činjenice nije podvrgavao, po-
dešavao idejama? Samo Tocquevilleovo poznavanje činje-
nica i vrste činjenica koje on zna su odgovor na to. Izgleda
da je i sam Tocqueville na to odgovorio: činjenice iz "De-
mokracije" i činjenice iz "Ancien Régimea" su posve raz-
ličite naravi. Prve su one naravi za koje kaže da su oznake
Amerike: novinarske, one koje se saznaje putem interviewa
i neposrednog opažanja; za "Ancien Régime", iako se radi
o, kako veli, vlastitoj domovini koju dobro pozna, i koju
promatra sa puno više životnog iskustva i znanja, - ipak
proučava pet godina pa, ipak, zaključci su isti !
Često se Tocquevillea časti atributom velikog povje-

sničara43; povijesna znanost po prirodi svojoj pretpostavlja
- pogotovo kad se radi o širokim povijesnim obzorima (a to
su oni kako prostorni, tako i vremenski) - znanje, dakle vri-
jeme. Da li povijesni napisi spadaju u "literarnu imaginaci-
ju" ili "literarnu učenost", odnosno da li sredina 19. st. u
tom pogledu predstavlja razdjelnicu između "povijesti ama-
tera" i "povijesti profesionalaca"?44 To pitanje ima posebnu
težinu za Ameriku, ali čini nam se da nije nikad i nigdje
posve odsutno. Uostalom, pojedine sredine su uvijek napi-
se iz povijesti svrstavale u lijepu književnost, i često su li-
terarno-povijesni napisi imali širi i dublji utjecaj od
istančanog povijesnog relativiziranja.
Tocqueville sigurno nije, pišući "Demokraciju u Americi",

pisao povijesno djelo; zato nam se čini uvelike nepotreb-
nom tvrdnja velikog engleskog povjesničara i Tocquevi-
43 Tocqueville je sam sebe nazivao "Promatrač". Uostalom, to se

danas hoće izraziti onim "politički sociolog".
44 Harold J. Laski, The American Democracy. A Commentary and
an Interpretation (London, 1949.), str." 413.
lleovog mlađeg suvremenika Lorda Actona 45 da Tocquevil-

le nije historik 46 : Tocqueville je toliko povjesničar Amerike
koliko je Burke povjesničar Francuske, a Amerika ga zani-
ma onoliko i onako koliko i kako Burkea Francuska. 47 1 ko-
liko god je, čini nam se, "žarka imaginacija" 4 8 u temelju
Burkeova djela, toliko je ona i u Tocquevilleovom. Ali, pi-
sati skoro pola stoljeća nakon Burkea o demokraciji i revo-
luciji, moglo se samo tako da se "činjenice" a ne imagina-
cija stave u ulogu glasnogovornika polova "dobra i zla" koji
označuju demokratskog Leviathana. Međutim, čini nam se
da je samo za površno oko Tocquevilleova moć opažanja iz-
nad njegove moći analize; moć političkog nagnuća je posve
iznad i opažanja i analize. Nije to promaklo Janetu: "Ali te
prednosti (demokracije - Š. K.) uvelike kompromitiraju ne-
dostaci ... Tocquevilleu se osobito dopalo da ovu posljednju
oznaku razvije; on je inzistirao na ugnjetavačkim tendenci-
jama demokratskih većina; on je pokazao zbrku koja pri-
janja uz dvije temeljne ideje demokracije: jednakost i slo-
bodu." 4 9
45 Lord Acton (1834-1902) je uz John Stuart Milla bio možda je-

dan od onih Engleza na koje je Tocqueville moćno utjecao.
Taj aktivni političar, briljantni predavač i povjesničar, aktivni ka-
tolik, ali stalno u opoziciji s hijerarhijom, imao je iste preo kupa-
cije kao i Tocqueville, ali suviše istančan i obziran da bi svoja
istraživanja uobličio u konačan tekst, tako dà su nakon njegove
smrti objavljeni njegovi, "The History of Freedom and Other
Esays" (1907) i "Lectures on the French Revolution" (1910).
46 D. Mathew, Acton. The Formative Years (London, 1946.)
47 "Kroz cijelu knjigu očito je da je njegove primarna briga njego-
va vlastita zemlja", navodi A. J. Grieve u uvodu, te citira: "Kadgod
je susjedova kuća u plamenu, nije zgorega da strojevi malo po-
štrcaju i na našu." E. Burke, Reflections on the French Revolution
and Other Essays (London, 1935.), str. 13.
Veza Tocquevillea sa Burkeom čini mi se da je daleko veća i du-
blja, pa i u pogledu problema većine i slobode, nego što se to uopće
spominje.
48 G.Sabine,History of Political Theory (London, 1951.), str. 511.
49 Paul Janet, Histoire de la science politique dans ses rapports
avec la morale, 5-ème èd. (Pariz), str. 737.
Dakle, čini nam se da je "Demokracija u Americi" jedan po-

litički traktat, kome je temeljna nakana pokazati negativne
strane demokracije. Utoliko Tocqueville, koliko god bio
nošen duhom konzervativizma, pa i legitimističke reakcije
(utoliko mislimo da mu je duhovno najbliži Royer-Collérd),
on je ipak pisao za budućnost. Naime, prije nego je nastala,
Tocqueville je vidio i njene sjene; ali ono što je u prirodi
dogmatskog neiskustvenog pa time i netrpeljivog - bez ob-
zira na njegove političke predznake - Tocqueville je pridao
samoj prirodi demokracije 50 , odnosno većine, zaboravljajući
da isti defekti mogu biti oznaka i manjine (i to onih većih
kao i manjih).
Treba se prisjetiti kakva je to bila demokracija koju je Toc-

queville promatrao tridesetih godina 19. st. u SAD. Bilo je
to doba vrhunca moći i utjecaja konfederalnog federalizma
južnjačkih robovlasnika 51 , čiji predstavnik čini nam se nije
toliko tadašnji predsjednik Jackson, koliko njegov pot-
predsjednik Calhoun. 52 Već je tad temeljni problem SAD ne
samo carine, ropstvo, nego i neograničena suverenost
50 Alexis de Tocqueville, Voyages aux Etats-Unis, u: Ouvres com-

plètes, tome V. (Pariz, 1957.), str. 178.
51 Nakon 1830. god. dolazi do ekspanzije ropstva na Jugu. Vidi: L.
Hartz, "The Reactionary Enlightenment: Southern Political
Thought Before the Civil War", u zborniku John P. Roche (ur.),
American Political Thought from Jefferson to Progressivism (New
York, 1967.), str. 69.
52 Njegova rasprava "O upravljanju državom". Calhoun je u politi-
ci od 1810. god.; popeo se od člana kongresa Južne Karoline, pre-
ko sekretara za rat za predsjednika Monroea, do potpredsjednika za
Jacksona, državnog sekretara za predsjednika Tylera, i najzad se-
natora Južne Karoline u saveznom kongresu. Od zastupnika inte-
resa "cjeline", tj. Saveza, krajem 20-ih, pogotovo nakon što je fe-
deracija 1828. god. po većavši carine zaštitila interese
industrijskog Sjevera na štetu poljoprivrednog Juga, Calhoun
postaje "vodeći političar svoje generacije" koji svoje "izuzetne
sposobnosti stavlja u službu prava država-članica" i "odbacuje
princip većine jer većina može biti tiranska". Te raspre traju u SAD
država-članica, tj. njihovo pravo da ponište akte savezne

vlade i većine i da istupe iz Federacije. 53
Dok Tocqueville s jedne strane prikazuje nemoć predsjed-

nika SAD 54 , istovremeno on naglašava "konzervativni prin-
cip podjele vlasti" 5 \ odnosno "Centralizacija je riječ koju
se u naše dane neprestano spominje" 5 \ i zato "ono čemu se
u Americi najviše divim, nisu to administrativni učinci de-
centralizacije, nego su to njeni politički učinci" 57 te po-
jašnjava: "Uvjeren sam, uostalom, da nema nacije koja je
više izložena da padne pod jaram administrativne centra-
lizacije od onih čije je socijalno stanje demokratsko." 5 8 Na
koga pri tome Tocqueville misli, posve objašnjava: "Mogao
bih pokazati kako kraljeva upravna vlast u Francuskoj čak
prelazi svoje prirodne granice, ma kakve bile njene širine, i
kako zadire, na tisuće načina, u upravljanje individualnim
interesima.
od 1828. god., tj. u vrijeme Tocquevilieova boravka tamo i tad se

približavaju kulminaciji, kad će u studenom 1832. god. pod Calho-
unovim teorijskim obrazloženjem i prizivajući Jeffersonove Ke-
ntucky i Virginia revolucije iz 1789. god. biti usvojena "Ordinan-
ce of Nullification". O Calhounu tada: A. M. Scott,Political
Thought in America (New York, 1959.), str.229-236, 262-268.; G.
N. Grob and R. N. Beck, American Ideas. The Historical Search for
National Meaning (London, 1963.), vol. I., str. 430-435.
53 Ustavno-pravni aspekt te krize: Henry Steele Commager, Docu-
ments of American History (New York, 1944.), vol. I., str. 261-
268.
54 Tocqueville, De la démocratie, tome I., str. 122-140.
56 Tocqueville, De la démocratie, str. 86
Razlika između političke i upravne centralizacije, odnosno de ce-
ntralizacije, je ono o čemu u rujnu 1831. god. piše Lamartine, "La
politique rationnelle". Ali svoje prave izvore, pogotovo izvore svo-
je inspiracije, kao što je B. Constant, Tocqueville nikad ne citira.
M. Prèlot, Histoire des idées politiques (Paris, 1959.), str. 464-
468.
58 Tocqueville, De la démocratie, tome I., str. 2.
Tom razlogu utjecaja mogao bih pridodati onaj koji proiz-

lazi iz velikog broja javnih funkciònera koji, skoro svi, svoj
mandat duguju izvršnoj vlasti. Taj broj je kod nas prešao
sve poznate granice; on se penje do 138.000. Svako od tih
138.000 imenovanja treba smatrati elementom moći. Preds-
jednik nema apsolutno pravo imenovanja na javne službe, i
te službe nipošto ne prelaze 12.000." i odmah u bilješci do-
daje: "mada je stanovništvo Francuske samo jedan i pol pu-
ta više od onoga Unije." 5 9 Upravo ovaj numerički podatak
pokazuje Tocquevilleovu tendenciju: mada naprijed piše o
američkoj decentralizaciji i o tome da su Amerikanci prije
stvorili komunu nego državu, pogotovo prije nego saveznu
državu, sad se odjednom ta administracija država-članica
gubi, i vidljiva je samo savezna. Dakako, danas kad je sta-
novništvo SAD u odnosu na ono koje je bilo (15 milijuna)
u Tocquevilleovo vrijeme naraslo za skoro 20 puta, a samo
savezna administracija iznosi preko 3 milijuna, tj. umnožila
se, u odnosu na Tocquevilleov broj, za 250 puta (treba do-
dati da je to samo petina administracije u SAD, jer danas u
upravi, saveznoj i država-članica, radi preko 16,5 milijuna
ljudi, što je 15 % radne snage, odnosno 7 % stanovništva) -
mada su američki Ustav i uprava isti, a demokracije danas
više nego je bilo u Tocquevilleovo vrijeme. Tocqueville je
pobrkao nedostatak svake organizacije pa i one državne (bi-
lo savezne ili država-članica) sa demokracijom. Tocquevil-
leov liberalizam je odsustvo vlasti, a ne liberalna vlast; za
njega je decentralizacija 60 i uopće malo vlasti ekvivalent li-
beralizma61; a tad u Americi, i decentralizacija i komuna je
59 Tocqueville, De la démocratie, str. 127,

60 O političkom značenju Tocquevilleove decentralizacije, Eben-
stein, Political Thought, str. 482-484.
61 Po tome se Tocqueville posve slagao s liberalizmom južnjaka,
koji se nikad nisu odrekli liberalizma i nisu nikad vidjeli protu-
rječje između liberalizma i ropstva, naprotiv. Vidi, Hartz, The Re-
actionary Enlightenment, str. 61 i dalje.
malo djelo pravne regulacije. A liberalizam bez vlasti je

"zakon" i pravo jačega. Tad su demokratsku vlast i njenu
zaštitu tražili nemoćni, a moćni su pod plaštem intelektual-
nog prenemaganja i demokratske koketerije zagovarali libe-
ralizam, ne kao mjeru demokracije nego kao njenu negaci-
ju. Ako demokracija treba liberalizam kao protutežu, tako -
još više - liberalizam treba demokraciju kao mjeru slobo-
de. 62 Od takvog Tocquevillea ponešto je naučio ne samo
John Stuart Mill 63 , nego i engleski torijevski liberalizam,
koji već u vrijeme kad Tocqueville piše "Demokraciju u
Americi" traži ne samo otvorene granice za svoje robe, ne-
go da se i silom zabrani slabije razvijenima da svoju proiz-
vodnju štite carinskim barijerama. Kako je intoniran Toc-
quevilleov liberalizam, pokazuje njegov stav prema
liberalizmu na međunarodnom polju: Tocqueville zagovara
zatvorenost francuskih kolonija za engleske konkurente. Ni
na tom polju, Tocquevilleu nije stran operativni makijave-
lizam. Najzad, prirodu Tocquevilleovog liberalizma nag-
lašava značaj vjere u političkom životu 64 , i tu je posve u ok-
viru Chateaubriandovih razmišljanja. 6566
Katkad se tvrdi 67 da je Tocquevilleova metoda produžetak
62 Tocqueville stavlja liberalizam iznad demokracije, ali iznad li-

beralizma je religija, umjerenost, decentralizacija. O odnosu libe-
ralizma i demokracije, H. Laski, La liberté (Pariz, 1938.), str. 26.
63 Kako piše u svojoj "Autobiografiji" i u "Razmišljanjima o pred-
stavničkoj vlasti".
64 Tocqueville, De la démocratie, tome I.,vol II.,ch. V; A Redier,
Comme disait, str. 230.
65 Andre-Vincent, Les idées, str. 147-157.
66 Ukratko "o ulozi religije u ublažavanju problema demokracije"
L. Strauss and J. Cropsey, History of Political Philosophy (Chica-
go 1968.), str. 674. (napis o Tocquevilleu, M. Zetterbaun).
67 W. A. Dunning, A History of Political Theories from Rousseau
to Spencer (New York, 1950.), str. 270.
linije koja teče od Aristotela, Polybija, Machiavellija, Bo-

dina do Montesquieua, odnosno da između Machiavellijevih
"Rasprava o Titu Liviju" i "Demokracije u Americi" posto-
ji "napadno srodstvo", a ta metoda bi se sastojala u tome da
"Poput svih tih velikih mislilaca, Tocqueville opažanje čin-
jenica čini osnovom svog filozofiranja u politici." 6 8 Čini
nam se da je usporedba prilično neodmjerena, čak i kad se
odnosi samo na Machiavellija, jer ono zapažanje Tocque-
villeova suvremenika vojvode d'Aumalea da "ne drži za no-
vo sve što on predstavlja takvim" 69 čak kad se radi o "An-
ciene Régime", dakle knjizi neusporedivo zrelijeg i
studioznijeg Tocquevillea, to je pogotvo točno kad se radi
o "Demokraciji u Americi". Mnogo toga, pogotovo u prva
dva dijela te knjige su uvelike opća mjesta Tocquevilleovih
američkih sugovornika70, a o tome najbolje govori uspored-
ba "Demokracije" s njegovim "Voyages aus Etats-Unis".
"Demokracija" je uvelike putopisna anketa, čiji rezultat
uvelike određuju sugovornici, a nije bez razloga da Toc-
queville u predgovoru tog djela piše: "Ovdje nužno treba da
mi čitatelj vjeruje na riječ. Ja bih često mogao u potporu
onoga što iznosim navoditi autoritet imena koja su mi
poznata, ili koja su bar dostojna da to budu, ali ja sam se
čuvao da to činim. Stranac često uz ognjište svog domaćina
sazna važne istine, koje bi ovaj možda skrivao prijateljstvu;
rasterećuje se s njim jedne prinudne šutnje; ne plaši se nje-
gove indiskrecije, jer on prolazi. Svako od tih povjerljivih
saopćenja ja sam pribilježio čim sam ih primio, ali ona ni-
kad neće izaći iz moje bilježnice; više volim nauditi uspje-
68 Dunning, History of Political Theories, str. 270.

69 Tocqueville, L'Ancien Régime, str. 341.
70 Tocqueville je "vodio osobne interview-e sa doslovno tisućama
Amerikanaca, od bostonskih vrhunskih intelektualaca do robijaša u
samicama, od dalekog zapada kao što je Wisconsin do dalekog ju-
ga kao što je Louisiana." Hacker, Political Theory, str. 462.
hu mojih pripovijedanja, nego svoje ime dodati listi onih

putnika koji uzvraćaju brige i neugodnosti kao naknadu za
plemenito gostoprimstvo koje su primili." 71 Dakako, To-
cqueville je svjestan "da mu se ne mora vjerovati na riječ",
ali i ova opaska, valjda, također pokazuje kakva je demo-
kracija, odnosno sloboda u njoj, te koliko iskrenosti može
biti u demokraciji.
Tocqueville je po naobrazbi pravnik, o povijesti - pa i onoj

američkoj - zna malo 72 (to pokazuju i njegova vrela koja su
uglavnom stara i engleska), a njegova filozofija povijesti je
ona Guizota i Montesquieua - i tu je možda njegova najveća
prednost. 73 Međutim, ako Tocqueville nije pisao povijesno
djelo, ne znači da ono nije od značaja za kasnija vremena 74 :
mnoga njegova zapažanja su izuzetne pronicljivosti 75 , obo-
71 Tocqueville, De la démocratie, Introduction, str. 13.

72 Čini se pomalo čudnom Laskieva usporedba Tocquevillea i
Brycea, autora "American Commonwealth", "čiji autor je već bio
eminentni historik i jurist izuzetne vrsnoće. On je naširoko putovao
diljem Sjedinjenih Država. On se temeljito poznavao s mnogima od
vodećih figura njihova političkog i intelektualnog središta. On se
više potrudio da upozna Sjedinjene Države, i sa više energije, nego
ijedan raniji promatrač. Svakako je on više znao o američkoj poli-
tičkoj sceni kad je pisao, nego je i jedan Europljanin, ne isključu-
jući čak Tocquevillea, ranije znao." Harold J. Laski, The American
Presidency {London, 1943.), str. 16.
Tocquevillea vjerojatno nitko u Americi nije primio ni kao emi-
nentnog historika ni eminentnog pravnika, nego kao pronicljivog
mladog francuskog aristokratu.
73 "... politička teorija u socijalnom odredenju: demokraciju, slo-
bodu i jednakost se vidi kako se pojavljuju iz društvenog sustava,
a ne kao apstraktne ideje izdvojene iz zbilje." Hacker,
Political Theory, str. 462.
74 Tukidid pišući Peloponeške ratove ne piše povijesno nego prije
memoarsko djelo.
75 "Većina zapažanja koja su o Amerikancima s početka devetnae-
stoga stoljeća izrekli oštroumni strani posjetitelji, kao što je To-
cqueville, još uvijek su važila i za 1950. godinu." H. B. Parkes,
The United States of America: A History, prema prijevodu Beo-
grad, 1985, str. 727. Dakako, "zapažanja o Amerikancima" ne
jena melankoličnom skepsom jednog aristokrate za kojega

između demokracije i svjetine, odnosno osrednjosti na svih
poljima, postoji jednakost. Između njega i Burkea postoji
velika sličnost, s time što se prvi, skromnog podrijetla, poi-
stovijetio s veličinom aristokratske prošlosti svoje zemlje,
uvjeren je u njenu budućnost, te je sve to izrazio jezikom,
mada uvelike činjenica, ipak političko-idealističke literatu-
re; dok je Tocqueville aristokrata 76 koji je pomiren sa novim
snagama svoga vremena koje prijete da zatru veličinu
prošlosti - i tome se suprostavlja jezikom Sfinge, kojoj su
činjenice slova istine. Tocqueville poput suvremene žurna-
lističko-informatičke faktualnosti podastire istinu, koja
svoju objektivnost dokazuje odsutnošću subjekta (i kao
onoga kolektivnog, kao kolektivne svijesti jednog vremena,
odnosno jednog dijela vremena u vremenu). Tocqueville vr-
lo prezirno govori o američkom žurnalističko-pamfleti-
stičkom faktualizmu; taj prezir bi trebao biti posljedica od-
sustva idejnosti u faktualizmu. I u tome je sva razlika
između Tocquevillea i američkog pamfletizma: Tocquevil-
leov faktualizam je filozofičan, bolje bi bilo reći, literarno-
filozofičan. Političku tendenciju Tocquevilleova djela od-
mah su shvatili torijevci - i to djelo preporučili.
Možda se navedeno čini nepravednim. Zato neka nam bude

dopušteno pozvati se na još jednog stranca koji je putovao,
studirao i pisao o Americi, i do danas, stotinu godina nakon
objavljivanja, zadržao glas velikog (ako ne i neprikosnove-
moruju imati nikakve veze s demokracijom. Od navedenog posve je

drugačije: "... 'Demokracija u Americi', najzagonetnija i najizazov-
nija knjiga ikad napisana o Sjedinjenim Državama. Vrijednost te
knjige ne leži u njenoj opisnoj gradi, koja je već odavna zastarila,
nego u upitima koje ona pobuđuje o američkoj demokraciji i odgo-
vorima koje ona nagađa ..." Scott, Political Thought, str. 195-198.
76 "Ja sam aristokrata po instinktu." citira Redier, Comme disait,
str. 48.
nog) autoriteta za Ameriku 77 : James Bryce, "The American

Commonwealth", izašlo 1888. godine.
Uspoređujući Tocquevilleovo i Bryceovo djelo, veliki fran-

cuski politolog prof. Mayer, koliko god sklon prvome, ipak
mora dopustiti: "Bryceova 'Američka država' je sada jedi-
no djelo koje zaslužuje da ga se konzultira kao vrelo infor-
macija o institucijama Sjedinjenih Država, ali Tocquevil-
leovo djelo je zapravo rasprava, ne o vlasti Sjedinjenih
Država, nego o bitnim oznakama moderne demokracije." 7 8
Bryce je, kao i Tocqueville, pravnik; ali u času dok poduzi-

ma svoja putovanja po Americi (tri putovanja: 1870., 1881.,
1883-4. godine) on je (pri prvom putovanju ima 32 godine)
ne samo Barrister Lincoln's Inn, profesor građanskog prava
u Oxfordu, ne samo (od 1880. godine) član Donjeg doma
("one of the intellectual forces in the British House of Com-
mons"), nego i britanski povjesničar ("Sveto Rimsko Carst-
vo"). Zanimljivo je što on piše u predgovoru "American
Commonwealth": "Čim tko dulje proučava obilan predmet,
tim oprezniji postaje s njime. Kad prvi put posjetismo Ame-
riku pred osamnaest godina, donesosmo kući cijeli roj smje-
lih općenitih misli. Zabacismo polovicu njih poslije drugog
posjeta godine 1881. Od polovice što je ostalo, nešto se uto-
pi u Atlantiku kada se povratismo iz trećeg pohoda 1883-4.;
pa ipak dva zadnja putovanja porodiše nove nazore, kojih je
bilo malo, a više stalnijih nego njihova pokojna braća od
godine 1870. Možemo otvoreno reći da će nam više goditi
ako čitatelji kakva filozofičnog soja u ovoj knjizi nađu
predmet na kojem oni misle da mogu sigurno graditi teori-
77 "... još uvijek orijentir u studiranju američke vlasti i politike."

Ebenstein, Politični Thought, str. 465.
78 "Bibliographie annotée", u: Tocqueville, De h démocratie, vol
II., str. 392.
79
je za sebe, nego li da oni uzmu iz nje gotove teorije."
Bryceov "glavni cilj je da predstavi u opravdanom okviru

potpuno i jasno stanje činjenica kakve su danas", a takav
opširan predmet "nije do tada poduzeo ni jedan Amerika-
nac. (...) Knjiga koja nam se činila naravnom da je uzmemo
kao uzor bijaše ona Alexandra de Tocqueville: 'Demokraci-
ja u Americi'." Za Brycea je Tocqueville "uzorni majstor
stila", ali "Tocquevilleova Amerika bijaše prvobitna demo-
kracija, idealna demokracija, opskrbljena s lekcijama za
Europu, a iznad svega za njegovu domovinu Francusku. I to
što je on nama iznio, to nije toliko opis zemlje i naroda, ko-
liko je rasprava puna finih opaski i uzvišenih misli o demo-
kraciji, rasprava čiji se zaključci rasvjetljuju iz Amerike, no
utemeljeni ne toliko na analizi američkih pojava koliko na
općim i neke vrste spekulativnim nazorima demokracije 80 ,
koje su okolnosti Francuske pružale. Demokratska vlada
čini nam se da nije, uz sve štovanje njegova velikog autori-
teta, tako moćan uzrok u moralnom i društvenom okviru kao
što on sudi. 81 (...) Pogibelj je pretpostaviti da je uopće isti-
nito ono što je pisac sam vidio ili što mu je rečeno i pogi-
belj je držati ono što je sada uopće istinito da će tako i osta-
ti." 82 Bryce odgovara zašto ti europski "advokati ili crnitelji
79 Citiramo prema: Jakov Bryce, Američka država, sv. I. (Rijeka,

1905.), str. 21. Budući je prijevod D. Krmpotića unekoliko već za-
stario, unekoliko smo - zbog, čini nam se, lakšeg razumijevanja -
prijevod osuvremenili.
80 Ova bilješka je Š. K. Slično gledište o Tocquevilleovoj knjizi
danas je skoro opće; za američku literaturu je karakteristično:
"Njegova knjiga ima svojstvo političke rasprave koju se t a k o d e r
može vidjeti i kao sociološku studiju." John W. Caughey and Ernest
R. May, A History of the United States (Chicago, 1965.), str. 202.
Takoder, Parkes, The United States, str. 274.
81 Bryce, Američka država, s v. I., str. 20.
82 Bryce, Američka država, str. 28.
demokracije": "Društveni i politički eksperimenti Amerike,

koji se u Europi stalno navode bilo kao uzori bilo kao opo-
mena, jedva se ikada navađahu s dostojnim poznavanjem
činjenica, mnogo manje sa shvaćanjem onoga što oni uče; a
gdje se loše shvaća pretpostavka, tamo moraju i zaključci
biti nezdravi." 83 Čini nam se da je čitav taj predgovor dija-
log sa Tocquevilleom, mada u Bryceu ne treba vidjeti išta
drugo nego engleskog liberala 84 s kraja 19.st., kad su se u
francuskoj Trećoj Republici uvelike provodile ideje Toc-
quevilleovih nastavljača, prije svega Prévost-Paradola i vo-
jvode de Brogliea.
Političke intencije Tocquevilleova djela Bryce posebno po-

jašnjava u poglavlju "Tiranija većine", tj. s onim što je na-
ravoučenije Tocquevilleova djela i što je predmet njegovog
zadnjeg, četvrtog dijela "Demokracije u Americi". O tome
Bryce veli: "Otkada je Tocqueville opširno pisao o ovome
kao glavnoj pogrešci američke vlade i naroda, Europljani ...
snagom ovoga primjera prorekoše to kao nužnu posljedicu
porasta demokracije u Starom svijetu." 8 5 Tocqueville "pri-
pisuje ne samo manjak velikih državnika, nego nisko stanje
knjige, učenosti i misli, posvemašnjoj odsutnosti intelek-
tualne slobode. 86 (...) Mi sada možemo vidjeti da je ovo raz-
83 Bryce, A merička drža va, str. 18.

84 James Bryce (1838-1922) je poput Tocquevillea aktivan u poli-
tici; jedan je od vođa Liberalne stranke, član vlade, britanski am-
basador u SAD. Njegov esej "The Prediction of Hamilton and de
Tocqueville" iz 1887. god. je već tradicionalna interpretacija Toc-
quevillea u krugu onih koji sude o sveukupnom djelu i djelovanju
ovoga, ipak, čini se, manje kritična od ovdje navođenog (što je
nešto kasnije napisano), što je i razumljivo s obzirom na odnos Ha-
milton - Tocqueville.
85 Bryce, Amerčka država, sv. II. (Senj, 1907.), str. 396.
86 Bryce, Američka država, sv. II., str. 403. Dakako, mnogi ame-
rički kritični intelektualci dijele mnoga Tocquevilleova mišljenja o
odnosu demokracije i intelektualnog mediokritetstva. Npr. Hacker,
Politica! Theory, str. 508; Ebenstein, Political Thought, str. 464.
40 ALEXS DE TOCQUEVILLE O AMERIČKOJ DEMOKRACIJI
laganje netočno. Sloboda nužno ne donaša plodnosti. Kao

što su oni zabludjeli u dijagnozi, tako su zabludjeli u
opažanju simptoma. 87 (...) Naš Europejac filozof može biti
ispravan u svome opisu činjenica što ih je vidio: ali on je
zabludio kada je mislio da su svojstvene demokratskoj vla-
di. (...) ... tiranije većine ... i optužbe iznesene protiv de-
mokracije iz pretpostavljenog primjera Amerike jesu neos-
novane." 8 8
Dakako, svemu bi trebalo dodati da je Tocquevilleova ari-

stokratska skepsa 89 još zamućena formalno-pravnim rezoni-
ranjem koje i ne postavlja upit o prirodi većine, o oblicima
i poljima njena izražavanja i koliko oni uopće zavise od
države i prava 90 , o psihologiji gomile, o manjini koja se
očituje kao većina, i najzad - o onome što mišljenju daje
protegu zbiljskog - o vremenu, odnosno o promjenljivosti
sadržaja većine u vremenu. Dakako, sve pod kapom ne-
beskom ima svoje sjene pa i demokracija: Tocqueville je
sjene učinio samom biti demokracije. 91
Sve ovo nije rečeno da bi se branio mit o američkoj demo-

kraciji; u Americi i u Tocquevilleovo vrijeme tamo je bilo
malo demokracije kao državno i pravno uređena života. 92
87 Bryce, Američka državu, sv. II., str. 404-405.

88 Bryce, Američka država, sv. II., str. 404-405.
89 Onu je osobito vidljiva u tri zadnja poglavlja četvrtog dijela "De
la démocratie", tj. na kraju cijelog djela, a pod naslovom "Koje vr-
ste despotizma mogu se bojati demokratske nacije".
Tocqueville, De Ja démocratie, vol. II., osobito str. 324-325. Kod
Tocquevillea ima iskrenog pa i sretnog skepticizma i upravo tome
treba pripisati i stanovite objektivne opservacije u "Demokraciji" i
pogotovo u "Ancien Regime".
90 Pojam većine, "usprkos prividne aritmetičke jednostavnosti tog
principa, to je jedan od najtežih da ga se odredi i primijeni. Pravi-
lo većine se istovremeno odnosi na mnogo stvari ..." Hacker, Poli-
tical Theory, str. 470-477.
91 Slično mu se nije ponovilo sa "Ancien Regime".
92 Tocqueville "je pretpostavio, bez ozbiljnog proučavanja, da je
Bila je to uvelike demokracija prirodnog stanja. 93,94
Sam izraz "demokracija" i njegovo značenje u Americi u
praksu demokracije oživjela do njenih najviših teorijskih težnja.

Demokracija je bila razmjerno nova stvar kad je Tocqueville podu-
zeo da je prouči, i on je bio pionir u njenom su s t a v n o m
proučavanju. Neće izmijeniti veliki doseg ako primijetimo da je u
središnjoj točki on prihvatio krilaticu umjesto da je uznastojao
oko političke zbilje" vrlo obzirno navodi Scott, Political Thought,
str. 196-7. Međutim, autor - čini mi se posve naivno - proslijeduje:
"Proturječno, onda, njegov najveći strah za demokraciju izravno
proizlazi iz njegove optimističke pretpostavke o njoj." (ibidem)
"Optimistička pretpostavka" je - čini nam se - samo "idealni aršin"
koji treba da pokaže bijedu zbilje.
93 U vrijeme Tocquevilleova putovanja na prostoru SAD od preko
4,4 milijuna četvornih kilometara živi 15 milijuna ljudi, od to ga u
naseljima većim od 2 tisuće ljudi ("gradovi") tek 7-8 %, u Predsta-
vničkom domu je 240 osoba, predsjedničkih elektora je 288. Na-
jveći dio prostora SAD je ili posve pust ili vrlo rijetko naseljen,
SAD se sastoje od 24 države-članice: "To su, jednom riječi, dva-
deset i četiri male suverene nacije, čija ukupnost čini veliko tijelo
Unije." Tocqueville, De la démocratie, vol. I., str. 57.
94 "Najveća zasluga američke vlade je da bude nemoćna i pasivna.
(...) Amerika ne treba, da bi napredovala, ni vješto vodstvo ni du-
boke naume ... nego slobodu i još više slobode": John Dos Passoss
pravom smatra da je to jedna od temeljnih Tocquevilleovih genera-
lizacija. John Dos Passos, The Shackles of Power. Three Jefterso-
nian Decades (New York, 1966.), str. 401.
Inače u toj knjizi od 412 stranice, cijelo zadnje poglavlje (X., str.
374-408, "O demokraciji u Americi") odnosi se na Tocquevillea,
ali više je vrelo "Journey to America" nego "Demokracija"; to ne
čudi ima li se u vidu literarna priroda Dos Passosovih djela, uvijek
sa socijalnim problemima koji su osjećajni i kritični komentar na
američki život.
Gornja Tocquevilleova generalizacija je ishod njegova razgovora 1.
siječnja 1832. god. s francuskim konzulom u New Orleansu, koji sa
15 do 17 godina ambasadorskog iskustva u SAD, Tocquevilleu sa-
općava: "Vlada Louisiane ima zaslugu da je slaba i da ne remeti
ničiju slobodu. Ili ovdje se još nema ničega bojati za slobodu. To
nije slučaj samo sa Louisianom, nego sa svim Sjedinjenim Država-
ma. Nikad nisam mogao za misliti da se može rezonirati na jedan
uopćen način o američkim institucijama; pozicija Amerike je tako
posebna." Tocqueville, Voyages aux Etats-unis, str. 138.
vrijeme Tocquevilleovog boravka nije bio često u upotrebi.

Taj izraz je općenito bio povezan sa svjetinom i njenim na-
silnim postupcima, bilo to u antičkim grčkim demokracija-
ma, bilo u pojedinim državama-članicama SAD, gdje su za-
konodavci pod pritiskom svjetine donosili zakone o
papirnom novcu i o moratoriju na isplate dugova. 95 Nakon
Deklaracije o nezavisnosti, Jefferson i njegove pristalice ne
koriste izraz "demokracija", "demokratska republika", jer
je francuska revolucija 96 doprinijela da je izraz asocirao na
jakobinizam i njegove metode pa se Jeffersonova struja na-
ziva "Republikanska stranka". Tek u vrijeme predsjednika
Andrew Jacksona 97 (1829-1837) jedan dio te stranke poči-
95 Claudius O. Johnson, American National Government (New

York, 1957.), str. 680.
96 Često se neosnovano negativne asocijacije vežu za "demokraci-
ju" kao posljedicu francuske revolucije; "Federalist" prethodi fran-
cuskoj revoluciji pa već u desetom napisu Madison piše o "dvije
velike razlike između demokracije i republike". Vidi: "Hamilton,
Madison, Jay. On the Constitution; Selections from the Federalist
papers", The American Heritage Series (New York, 1954.), str. 16.
97 Što je značila Jacksonova demokracija pokazuje i nekoliko riječi
iz krajnje sažetog prikaza tog predsjednika: " ... Jackson ... je bio
sin siromašnog farmera koji je na granici između Karoline vodio
tešku borbu za opstanak ...", ali sinak u Tennesseeu "Kombinirajući
... spekulacije nekretninama sa politikom, nagomilao je bogatstvo i
stekao društveni položaj kao robovlasnički plantažer, tako se prid-
ružujući ekonomskoj klasi kojoj su pripadali Washington, Jeffer-
son, Madison i Monroe. Kao poglavar mjesne milicije, Jackson je
nad Indijancima u graničnim sukobima vršio teror ..." Charles A.
Beard, The Presidents in American History (New York, 1944.), str.
44. Jackson svoju politiku, pa i onu prema Indijancima, zove: "pra-
vedna, humana i liberalna politika". M. I. Urofsky, A March of Li-
berty. A Constitutional History of the United States (New York,
1988.), str. 269.
O Jacksonu demagogu, generalu - predsjedniku graničarske ideolo-
gije, ili simbolu potrage za izgubljenim "dobrim starim vremeni-
ma", vidi ukratko: M. Meyers, "The Jacksonian persuasion", u
zborniku J. P. Roche (ur.), American Political Thought, str. 30-47.
Opširnije o tom vremenu, njegovom mentalitetu, J. W. Ward, And-
rew Jackson. Symbol for an Age, 1955.
nje se nazivati Demokrati, ali tek 1856. god. iz Republi-

kanske stranke se izdvaja Demokratska stranka. Za mnoge,
za to ime su vezane nove ništa manje neugodne asocijacije,
i tako će ostati i za Građanskog rata, pa i Lincolnova fa-
mozna Gettysburgška adresa ne sadrži izraz "demokracija",
nego "vlada naroda, pomoću naroda, za narod" 9 \ tj. ono što
je asociralo na sadržaj koji je pokrivala riječ "republika".
U Francuskoj nije bilo drugačije.
Je li Tocquevilleov naziv knjige "Demokracija u Americi"

a ne "Američka republika" trebao doprinijeti afirmaciji po-
litičkog značenja pojma "demokracija"?
Tocquevilleovo djelo je u Americi danas prije od interesa za

politologe, povjesničare političkih ideja, odnosno političkih
doktrina, nego za povjesničare američke zbilje iz prve po-
lovine 19. st. Tocqueville je zajedno sa Burkeom i Lordom
Actonom osnova na kojoj počiva suvremena konzervativna
misao u Americi 99,100 ; vidljivo je to kako u D. Riesmana 101 , R.
98 Tu adresu od 19. XI. 1863. god. vidi u: Commager, Document

str. 428.
99 Clinton Rossiter, Conservatism in America (New York, 1955.),
str. 17.
100 Dakako, daleko je važniji politički i ustavno-pravni aspekt
neokonzervativizma koji je reakcija na socijalnu (po nekima, i è la
socijalizam) državu Rooseveltova New Deala, koja za počinje već
sa Taft-Hartleyevim zakonom 1947. god., kao oblik "kongresnog
konzervativizma", preko (nakon 1977. god.) "konzervativizma Vr-
hovnog suda" (the Burger Court) do vrhunca neo-konzervativizma
u obliku predsjedničkog neokon zervativizma" (predsjednik Rea-
gan). Ukratko, M. I. Urofsky, A march of liberty, str. 746-969. (i
tamo vrlo iscripno navede na literatura za ovo);ovaj autor, upravo
pozivom na Tocquevillea kako "svako važno pitanje u Sjedinjenim
Državama na koncu postaje ustavno pitanje" (ibidem, str. 955) oso-
bito iz laže upravo ustavno-pravni aspekt te politike.
101 D. Riesman, N. Glazer and R. Denney, The Lonely Crowd: A
Study of the Changing American Character (New Haven, 1950)
Kirka 102 , preko W. Lippmanna 103 do Friedrich von Hayeka. 104

Ovaj posljednji lijepo rezimira: "... ako bi netko još uvijek
mogao sa Lordom Actonom, govoriti o Burkeu, Macaulayu
i Gledstonu kao o tri najveća liberala, ili ako bi netko mo-
gao još uvijek sa Haroldom Laskiem, gledati Tocquevillea i
Lorda Actona kao 'bitne liberale devetnaestoga stoljeća', ja
bih doista bio samo preponosan da samog sebe opišem tim
imenom. (...) Tako je nužno priznati da ono što sam nazvao
'liberalizam' ima malo šta zajedničkog sa bilo kojim poli-
tičkim pokretom koji danas ide pod tim imenom ..." 105,106
"Tocqueville je pisao imajući u vidu velike europske revo-

lucije, i s te točke gledišta glavna stvar o američkom naporu
iz 1776. godine morala je biti ne sloboda kojoj je ona vodi-
la, nego postojeća feudalna struktura koju ona nije htjela ra-
zarati." 107
Ono što su Burke (sloboda) i Paine (demokracija) odvojili,

Tocqueville je naglašeno spojio da bi pokazao da je demo-
kracija negacija slobode, i ponovo razdvojio: demokracija
umanjuje slobodu, zato, ako već mora biti demokracija, on-
da što manje demokracije = vlasti, jer nesputana igra moči
traži odsustvo vlasti. U tome je Tocqueville utemeljitelj
modernog demokratskog konzervativizma; i nije čudno da
ga je uobličio na i za Ameriku. 108
102 R. Kirk, The Conservative Mind, (1953.)

103 Iz njegove kusne, konzervativne faze: W. Lippmann, The Pu-
blic Philosophy (Boston, 1955.)
104 F. A. von Hayek, The Constitution of Liberty (Chicago, 1960)
105 Hayek, The Constitution, postscript, "Why I am not a conser-
vative" - navedeno u Grob and Beck, American Ideas, vol. II., str.
392; vidjeti ch. IX:"The conservative stance",str.356-395.
106 Ukratko o "new conservatives" Scott, Political Thought, str.
611 i dalje.
107 Hartz, The Liberal Tradition, str. 35.
108 "Tocqueville je Montesquieu Sjedinjenih Država." Redier,
Comme disait, str. 108.
Ovo posljednje i u smislu metode i razine apstrakcije. Uspr-

kos prividnog empirizma Tocqueville je skolastik: nekoliko
a priori načela proslijeđeni su pomoću činjenica do njihove
logičke krajnosti, iako činjenice, a ne logika koja ih nosi,
uvijek su u prvom planu. Otud, to je skolastički empirizam,
ili bliže skolastičkoj terminologiji - filozofija kazuistike. 109
Po tome Tocqueville je blizu anglo-američkom empirici-

stičkom filozofiranju"0 na polju politike, i zato je u tom svi-
jetu nailazio na dobar prijem: ali ne na polju povijesne, ne-
go političko-filozofske spoznaje 111 , odnosno na polju
političke doktrine. Ako je Tocqueville u 19. st. čitan u
Americi manje nego u Engleskoj i Francuskoj, u 20. st. je
obrnuto.
Što je tražio Tocqueville u Americi, posve jasno odgovara

samo djelo "De la Démocratie en Amérique"; prva knjiga
(dio I. i II.) tog djela se pojavila 1835. god. i bila izuzetno
dobro primljena; druga knjiga (dio III. i IV.) je izašla nakon
pet godina, i bila daleko slabije primljena. 1,2 Upravo zato
što je ta druga knjiga pokazala što je Tocqueville tražio u
Americi; jer, dok u prvoj knjizi još govori jezikom činjeni-
ca (a taj je uvijek ograničeniji), u drugoj razlaganja, me-
ditacije, spekulacije i zaključci jedva da imaju ikakve veze
109 Čini mi se tlu tome ne proturiječi ovo: " ... usprkos njegove
znanstvene forme, to je zapravo prije umjetničko nego znanstveno
djelo, djelo puno jakih, mada pažljivo prigušenih emocija." J.
Bryce, "The Predictions of Hamilton and de Tocqueville", u: Eben-
stein, Political Thought, str. 470.
110 U biti u Tocquevilleovom empirizmu je malo filozofičnosti,
jer filozofijom umiven empirizam spoznaje vlastitu ograničenu pr-
irodu; emprija može biti samo misaono - radni poticaj, ali ne ka-
lup.
111 Scott, Political Thought, str. 195.
112 Vidi kako Tocqueville u pismu John Stuart Millu od 1. X.
1840. god. to objašnjava: Correspondance Anglaise, str. 330.
sa činjenicama, odnosno jedva da priroda, kakvoća i

količina tih činjenica može biti i puka ilustracija takvih iz-
vođenja. Time je Tocqueville doista opravdao svoju (citira-
nu - bilješka 2) opasku: "... u Americi sam vidio više od
Amerike ..." U Americi je Tocqueville tražio memento za
demokratska htijenja tadašnje Francuske, koja on vidi kao
jakobinizam '93., a vrhunac Tocquevilleove demokracije je
listopad '89. godine.
Ivo Petrinović
DIHOTOMNA DEMOKRACIJA U TOCQUEVILLEOVU

VIĐENJU MODELA AMERIČKOG POLITIČKOG DRUŠTVA
I NJEZINA SUVREMENOST
MISLILAC DEMOKRATSKOG LIBERALIZMA ALEXIS DL TOCQUEVILLE ( 1 8 0 5 -

1 8 5 9 ) VEĆ JL u PRIRODI SVOJI- OSOHH IZRAZIO DIIIOTOMNOST SVOC.A GLE-
DANJA NA RAZLIČITE MODELE DEMOKRACIJI«. ON JE BIO PO SVOME PODRI-
JETLU I PO INSTINKTU ARISTOKRAT, A PO SVOME RAZUMU PRIKLANJA SE
DEMOKRACIJI KAO POLITIČKOM MODELU BUDUĆNOSTI.
TOCQUEVILLE POKAZUJE U SVOME DJELU "DEMOKRACIJA U AMERICI" DA
SE U DEMOKRACIJI ODVIJA DIIIOTOMNI PROCES: JEDAN SLABI VLAST, NAG-
LAŠAVAJUĆI INDIVIDUALNA PRAVA GRAĐANA, A DRUGI JAČA VLAST, JER
EGALIZIRA POJEDINCE TE III DOVODI U POLOŽAJ NEMOĆI DA SE SUPROTSTA-
VE DUHOVNOJ UZURPACIJI VLASTI.
Mislilac demokratskog liberalizma Alexis de Tocqueville

već je u prirodi svoje osobe izrazio dihotomnost svoga gle-
danja na različite modele političkog društva i političke fe-
nomene u njima. Dvojnost u Tocquevilleovoj osobi očituje
se već u njegovu podrijetlu i u svjetonazoru. On je, kako je
sam pisao, bio po svome podrijetlu i po instinktu aristokrat,
a po svome razumu priklanja se demokraciji1 kao po-

litičkom modelu budućnosti. Polazeći od pretpostavke daje
novija povijest u svome razvoju društvenih sustava i poli-
tičkih oblika prešla iz aristokratskog (feudalnog) u demo-
kratskog društvo, Tocqueville drži da u tom razvoju posto-
ji kontinuitet tako da se ne susreću čista politička društva,
budući da ona u sebi nose strukturalne elemente prethodnih.
Proučavajući američku demokraciju u svome poznatom dje-

lu "Demokracija u Americi", on je doživljava, jer je nepos-
redno promatrao, kao neku vrst idealnog tipa koji se razli-
kuje od europskog (francuskog) i koji sadrži paradi-
gmatične vrijednosti koje mogu važiti i za druge slične de-
mokratske sustave. Dakle, model američke demokracije je
oblik koji u svojim temeljima ima liberalnu demokraciju,
ali kojeg prožimaju i aristokratski preostaci ranijeg poli-
tičkog sustava koji su donijeli doseljenici s europskog kon-
tinenta.
Kako zapravo Tocqueville vidi američku demokraciju kao

vrstu idealnog modela? To je za njega u prvom redu vlada-
vina naroda koja je nastala na temelju društvenog konsen-
zusa koji u sebi sadrži elemente društvenog ugovora. U te-
meljima te vladavine nalazi se narodni suverenitet koji se
izražava preko predstavničke demokracije s ograničenim
mandatom. Kao protuteža zakonodavnoj vlasti javlja se
upravni aparat s predsjednikom na čelu, koji ima pravo sus-
penzivnog veta kao neku vrstu priziva na narod. Treći ele-
ment vlasti je autoritet sudaca, jedno homogeno tijelo, ko-
je, kako piše Tocqueville, služi kao demokratska ravnoteža
1 "Ja imam za demokratske ustanove sklonost glave, misli, ali sam

po instinktu aristokrat, tj. prezirem gomilu i bojim se." Alexis de
Tocqueville, Livre de Centenaire IH59 - 1959. (Paris, I960.), str.
66.
DIHOTOMNA DEMOKRACIJA 49
ostalim dvjema vlastima. Tome treba pridodati upravnu de-

centralizaciju čija je svrha očuvanje individualnih sloboda,
kao zapreke intervencionizmu središnje državne vlasti.
Ono što Tocqueville posebno ističe kao važnu značajku

američkog političkog sustava i koja se nalazi u njegovim
osnovama je priroda naroda, odnosno običaji, skup ideja
koji čine duhovne navike, zapravo "sveukupno moralno i
intelektualno stanje jednog naroda". 2
U tome važnu ulogu igra vjera koja se ispoljava kao suglas-

je s ustrojstvom demokratskog društva, a svećenici ne smi-
ju obavljati nikakvu javnu dužnost, jer, kako Tocqueville
piše, ako se vjera sklopi s političkim čimbenicima, ona
"sklapa, dakle, savez koji je skupo staje". 3
To je, dakle, bila Jacksonova Amerika liberalne demokra-

cije u kojoj je suverenitet naroda posljedica spleta različitih
mišljenja kao moralno-duhovnih navika tog istog naroda.
Međutim, temeljna tema Tocquevilleova proučavanja de-

mokratskog društva je sloboda, odnosno njezine značajke i
mogućnosti u tom društvu. Taj ga je problem najviše zani-
mao za njegova boravka u Americi i njemu je Tocqueville
posvetio najveću pažnju u svome glavnom djelu "Demokra-
cija u Americi".
Ocjenjujući američki demokratski sustav s tog stajališta, on

ga je prikazao najprije kao jedinstvo "antičke" i "moderne
slobode", koje je prije njega formulirao francuski politički
mislilac i konstitucionalist Benjamin Constant, što je
2 Aleksis de Tokvil, O demokratiji u Americi (Sremski Karlovci -

Titograd, 1990.), str. 249.
3 Tokvil, O demokratiji, str. 258.
značilo osigurati puna politička pa onda građanska prava.

Tome pojmu slobode Tocqueville pridodaje još jedno vrlo
važno, a to je jednakost 4 , koji mu pojam služi da objasni i
dihotomnost američkog političkog sustava, pa i svakog
sličnog demokratskog uređenja. Svrha demokracije u ostva-
renju slobode je stvaranje "jednakosti uvjeta", čime je de-
mokratski sustav postigao značajan napredak u odnosu na
prethodne jer je izjednačio društvene slojeve, što je ubrza-
lo širenje demokracije. To je značilo napuštanje aristokrats-
kog načela feudalnog sustava, ali ne i nekih aristokratskih
oblika koji su se sada pojavili u demokraciji kao njegovi sa-
stavni dijelovi s drugačijim sadržajem. Premda to izgleda
paradoksalno, to je bilo moguće ostvariti, budući daje ame-
rička demokracija djelo liberalnih običaja, navika i nazora
puritanskih doseljenika, koje su oni imali već u ranijem feu-
dalnom društvu.
Premda se demokracija kreće svojim neumitnim tijekom i

ljudi njoj teže, to ne znači da demokratsko društvo garanti-
ra slobodu i da je ona u suglasju s jednakošću. Naprotiv,
Tocqueville ističe da u demokraciji počesto dolazi do njiho-
va suprostavljanja. Zapravo, jednakost se može lako pret-
voriti u formalno niveliranje pojedinca. Zato se u demokra-
ciji pojavljuju dvije opasnosti: jedna, da se unutar
demokratskog sustava uvedu nedemokratske ustanove koje
dovode do ukidanja same demokracije, i druga, mnogo real-
nija, da se u demokraciji pojavi "tiranija većine" \ koja guši
slobodu.
4 Juraj Kolaković, "Alexis Tocqueville. Shvaćanje demokracije",

u: Historiju novovjekovnih političkih teoriju, I. (Čakovec, 1976.),
str. 235. '
5 Vojislav Koštunica, "Problemi tiranije većine u političkoj filo-
zofiji Alexisa de Tocquevillea", Filozofske studije, 1 (1978.), str.
152.
Tu novu sintagmu Tocqueville tumači kao dihotomnost de-

mokracije, što ima za podlogu masifikaciju društva, odnos-
no izoliranost pojedinaca, osrednjost, konformizam, što po-
jačava birokratizaciju društva i svemoć države. Dakle, nije
neizbježno da demokracija kao politički sustav sadrži u se-
bi i slobodu pojedinca.
Prema tome, proučavajući demokratski poredak početkom

prošlog stoljeća, Tocqueville je uočio opasnost ugrožavan-
ja slobode u demokraciji tada i kao tendenciju budućnosti,
što se pokazalo točnim, jer su kasnije neki demokratski su-
stavi degenerirali u totalitarne sustave.
Očito je daje termin "tiranija većine" izazivao dileme upra-

vo zbog toga što se kroz povijest tiranija kao politički ob-
lik izražavala u smislu neograničene vlasti pojedinca, od-
nosno kao despotska vladavina jedne osobe koja apsolutno
vlada političkom zajednicom.
Već je Aristotel, pišući o oblicima političke vlasti, njih di-

jelio na zakonite i nezakonite, odnosno izopačene, svrstavši
u nezakonite oblike: tiraniju kao nasilnu vladavinu jednog
čovjeka, oligarhiju kao nezakonitu vladavinu manjine i de-
mokraciju kada narod vlada nasilno bez zakona nad manji-
nom, neka vrsta tiranije mnoštva/'
Međutim, Tocquevilleov pojam "tiranije većine" razlikuje

se od Aristotelova pojma demokracije kao nasilničkog ob-
lika vlasti iako među njima postoje sličnosti. Stoga povije-
sna pojava da većina tlači manjinu nije nepoznata, a došla
je posebno do izražaja nakon građanskih revolucija, o čemu
su pisali američki federalisti Hamilton i Madison, kao i
6 Aristotel, Politika (Zagreb, 1988.), str. 88.

engleski politički mislilac Edmund Burke.
Tocquevilleovo tumačenje "tiranije većine" iskazuje se,

dakle, kao stalna tendencija koja je imanentna svim demo-
kratskim društvima.
Ovu pojavu Tocqueville je objasnio višeznačno, prikazu-

jući je u dva vida: politički i društveno.
U svojoj prvoj knjizi djela "Demokracija u Americi" Toc-

quevillea je najprije zanimala politička strana "tiranije
većine", koja nakon stjecanja vlasti ne nameće manjini sa-
mo svoju volju, nego je onemogućava u zakonodavnom ti-
jelu. Na taj način ona terorizira manjinu, a demokratsko
društvo ne funkcionira kao društvo jednakih političkih
uvjeta. Dakle, Tocqueville se našao pred pitanjem kako
zaštititi manjinu u demokratskom društvu i ograničiti nasil-
je većine. Jedna je od mjera koju predlaže, iako nije uvijek
učinkovita, da se "tiranija većine" u zakonodavnom tijelu
ograniči ili jakom izvršnom vlašću ili snažnim neovisnim
sudstvom.
Tocqueville političku stranu "tiranije većine" povezuje s

jednakošću, i to na taj način da se društveni položaj pojedi-
naca izjednačuje, a oni postaju slični jedan drugome, te se
gube u mnoštvu što dovodi u pitanje njihovu neovisnost i
jednakost, čime se "pojedinci čine sve manji, a društvo sve
veće". 7 Tocqueville točno zapaža da je u stanjima jednako-
sti svatko istodobno nezavistan i slab, jer ljude u demo-
kratskom društvu stalno muče dvije oprečne strasti: "os-
jećaju potrebu da ih netko vodi, a istodobno i želju da
ostanu slobodni"/

8 Tokvil, O demokratiji, 635.
Iz Tocquevilleova razmišljanja proizlazi da demokratski

sustav ima svoje izrazite sjene, a to su osrednjost i jedno-
ličnost, odnosno duhovna stagnacija koja pojedinca čini
neotpornim da se suprostavi prikrivenoj tiraniji. Dakle, de-
mokratska stvarnost preokreće se u svoju oprečnost i de-
mokratski sustav djeluje kao neka vrst pseudo-demokraci-
je. U takvom stanju nasilje većine prikriveno je zako-
nitošću, te se događa, kako Tocqueville piše, da "nema ta-
ko apsolutnog monarha koji bi mogao u svojoj ruci okupiti
sve snage društva i svladati otpore kao što može većina kad
ima pravo da stvara zakone i da ih izvršava". 9 Tocqueville
izvlači zaključak da ni u američkom političkom sustavu ne
postoje dovoljne garancije protiv samovolje većine.
To je proces koji u demokraciji stvara dihotomiju, budući

da se na jednoj strani pojavljuje jedna svemoćna vlada, a na
drugoj jednolični pojedinci, nad kojima starateljska vlast
guši, zaglupljuje i svodi "svaku naciju na to da bude još sa-
mo bojažljivo i radino stado kome je vlast pastir". 10 Prema
tome, vladavina većine u demokraciji ne mora značiti od-
govarajuće širenje osobne slobode.
Uzroke te pojave Tocqueville vidi u snažnoj državi koja u

sebi usredotočuje političku i gospodarsku vlast. Formalno,
narodni suverenitet i javne slobode ostaju na snazi, ali je
njihov sadržaj prazan zbog konformizma. Sve to utječe na
dihotomnost demokracije što kompromitira jednakost, jer
se u njoj uzdiže sloj političkih gospodara, a drugi građani
ostaju inferiorni i ovisni. Prema tome, nastaje nova aristo-
kracija koja nije vezana nekim obzirima prema demokrats-
kim običajima i navikama.

Mnogo veći doprinos Tocqueville je dao tumačenju društve-

ne strane "tiranije većine". Dok je u francuskom političkom
sustavu, koji je proizišao iz revolucije, više vidio opasnost
od političke "tiranije većine", u američkom je uočio opas-
nost društvene strane te tiranije. Pojedinac koji je napustio
staleško društvo u demokraciji je u izvjesnom smislu izoli-
ran u vlastiti svijet, što ga istodobno slabi i sve ga više pod-
vrgava javnom mišljenju, koje mu postaje neka vrst zaštite.
On se zapravo poistovjećuje s masom i tako postaje čovjek
izgubljen u gomili. Tocqueville izvlači zaključak da je
društvena strana nasilja većine mnogo opasnija za demo-
kraciju ocl političke strane, navodeći primjer crnaca u Ame-
rici, u državni Pennsilvaniji, koji su odustajali od sudjelo-
vanja na izborima, iako su imali pravo glasa, jer su se
plašili nasilja bijelaca."
Tocqueville naglašava da su ranija feudalna društva nasilje

provodila grubim sredstvima, dok demokratsko društvo to
obavlja duhovnim nasiljem. 12 Prema tome, javno mnijenje
postaje poluga duhovnog nasilja, tako da pojedinac dolazi u
položaj potpune nemoći i on je prisiljen da se prilagođava
javnim mjerilima. Na taj se način pojedinac samocenzurira
i potiskuje svoje vlastito mišljenje. Kao posljedica takve
društvene tiranije i prisilne prilagodljivosti pojedinca, u pr-
vi plan izbijaju oni koji se ističu prosječnošću, a ne spo-
sobnošću. Time demokracija nije izbacila najsposobnije,
što se i očekivalo, već najprosječnije.
Tocquevilleova tvrdnja o društvenoj tiraniji ili tiraniji jav-

nog mnijenja imala je velikog utjecaja na razvoj političke
11 Tokvil, O demokratiji, 219-220.

12 "Vladari su ranije materijalizirali nasilje, današnje demokrats-
ke republike učinili su ga misaonim ... u demokratskim republika-
ma tiranija ne postupa tako; ona pušta tijelo, a ustremljuje se pra-
vo na dušu." Tokvil, O demokratiji, 222.
misli. 13 On je zapravo želio ukazati na opasnosti koje pri-

jete demokratskom sustavu ne da bi mu se suprostavio, već
da bi ukazao na njegove nepovoljne strane koje treba suz-
biti.
Tocqueville je također pokazao da društvenu stranu nasilja

većine pospješuje svemoć države, koja je druga strana tira-
nije javnog mnijenja, a ispoljava se kao potpuna birokra-
tizacija društva. Zapravo, snažna državna vlast koja kapi-
larno zadire u sve pore društvenog života je najveća
opasnost za prirodu demokratskog društva.
Tocqueville pokazuje da se sve to odvija kao jedan diho-

tomni proces, u kojemu centralizirana vlast podstiče jedna-
kost, koja onda pospješuje utjecaj centralne vlasti i njezina
stvaranja javnog mnijenja. Demokracija, dakle, istodobno
ubrzava dva oprečna procesa: jedan slabi vlast, naglašavan-
jem individualnih prava, a drugi jača vlast, jer egalizira po-
jedince te ih dovodi u položaj nemoći da se suprostave du-
hovnoj uzurpaciji vlasti. U svim demokratskim društvima
taj proces nije podjednak.
Kako se u demokraciji smanjuje interes za javne poslove,

jer su pojedinci zaokupljeni svojim posebnim interesima, to
oni prepuštaju odluke o važnim stvarima državnoj vlasti.
Ono što je u prethodnom sustavu postojalo kao sekundarna
vlast (staleži, cehovi), u suvremenom demokratskom
društvu ne postoji, jer prevladava svemoć državne vlasti.
Tocquevilleu se može uputiti zamjerka njegovom tumačen-

ju "tiranije većine". On je pošao od pretpostavke da je de-
mokratski poredak onaj u kome vlada većina, što je značio
13 Koštunica, Problemi tiranije, str. 173.

njegovu idealizaciju. Zapravo suvremena demokracija je

vladavina manjine, odnosno, takmičenje elita za glasove
većine da bi se vladalo. Ako se to prihvati, onda se može do-
vesti u pitanje i postojanje "tiranije većine". Inače su neki
kritičari uputili Tocquevilleu zamjerku daje njegov strah od
nasilja većine pretjeran i da nije točno njegovo tumačenje o
potpunoj nemoći pojedinaca u demokratskom društvu, već
da se više radi o mirenju pojedinca sa stanjem, zapravo o
nekoj vrsti "fatalizma mnoštva". 14
Međutim, ono što je točno u Tocquevilleovoj tvrdnji jest da

je pojedinac u demokratskom društvu ograničen nametan-
jem javnog mnijenja te se ne obeshrabruje samo time što se
utapa u mnoštvo, već što javno mnijenje postaje snaga koja
lomi njegov otpor i prisiljava ga da mu se podvrgne 15 da bi
se održao.
Mada je Tocqueville uočavao tamlie strane demokracije ka-

da je ona bila tek nova pojava i kada su njegove zamjerke
bile upućene tom prvom razdoblju razvoja demokratskog
društva, ipak treba kazati da su njegova strahovanja bila
opravdana. On je početkom prošlog stoljeća, proučavajući
demokratski sustav u Americi, uočio i otkrio ono što je u
naše vrijeme, u XX. stoljeću, došlo do punog izražaja. Otu-
da interes za Tocquevilleova razmišljanja kao i prisutnost
njegovih suvremenih poruka.
Tocqueville je također zanimljiv i po lijekovima koje nudi

da bi se u demokratskom društvu razbistrile njegove sjene.
Uočavajući opasnost u demokraciji, on inzistira na onim
elementima u društvu, koji jačaju slobodu kao temeljnu
odrednicu svakog demokratskog sustava.
14 Koštunica, Problemi tiranije, 189.

15 Koštunica, Problemi tiranije, 192.
On ističe četiri čimbenika koji jačaju slobodu i

onemogućavaju opasnost despocije u demokratskom susta-
vu, a to su: dioba vlasti, sloboda tiska, provincijske i lokal-
ne slobode te različita udruženja političkog, industrijskog,
trgovačkog i znanstvenog karaktera. 16
U ovim asocijacijama građani se udružuju da bi postali jači

i tako branili svoja prava protiv uzurpacije državne vlasti,
osiguravajući zajedničku slobodu. Prema Tocquevilleu to
su vrlo važne sekundarne vlasti koje upravo sprječavaju
uzurpaciju koju vrši centralna vlast. Međutim, upitno je da
li ovi lijekovi zaista mogu biti dovoljna zapreka utjecaju
moći javnog mnijenja, koje je pospješeno birokratizacijom
i centralizacijom društvenog i političkog života.
Tocquevilleova razmišljanja o demokraciji i njezinim sla-

bostima su aktualna, jer daju neke odgovore na problem sa-
dašnjeg prijelaza iz totalitarnih u demokratske sustave. No-
vi demokratski sustavi nakon pada totalitarizma u razdoblju
tranzicije također u sebi nose dihotomnost, ali ne više ari-
stokracije i demokracije, već dvojnost preostataka totalitar-
ne svijesti i nastajanja nove demokracije. Zato su opasnosti
za novonastale mlade demokracije mnogo veće od onih ko-
je je spominjao Tocqueville u doba prijelaza od feudalnog
u demokratsko društvo. Dakle, u novim se društvima poja-
vljuju mnogo ozbiljnije zapreke, nego one koje je pred stol-
jeće kao tendenciju uočavao Tocqueville u nastajanju de-
mokratskih sustava. To su ponovo opasnosti od tiranije
većine, ugrožavanja manjine te unformiranosti pojedinaca,
koji se onda ne mogu suprostaviti centralizmu i svemoći
državne vlasti.

Nikola Dugandžija
O TIRANIJI DEMOKRATSKE VEĆINE

U DJELU ALEXISA DE TOCQUEVILLEA
I NJEGOVIH NASTAVLJAČA
ALEXIS DE TOCQUEVILLE JE U PRVOJ POLOVINI 19. STO-

LJEĆA, NA PRIMJERU TADA NAJNAPREDNIJE DEMOKRACIJE,
AMERIČKE, PRIMIJETIO DA TAJ SISTEM INKLINIRA TIRANS-
KOJ VLADAVINI VEĆINE. MANJINA KOJA IMA DRUGAČIJE NA-
ZORE I NIJE PODLOŽNA PSIHOLOGIJI STEREOTIPA, BIVA PO-
TISNUTA I PRETVORENA U OBJEKT KOJI VEĆINI SLUŽI KAO
POTVRDA DA JE U PRAVU, DOPRINOSEĆI OSJEĆAJU NJEZINA
ZDRAVLJA. KAD SE NACIONALNA VEĆINA NA DRUGIM
STRANAMA SVIJETA PRETVORILA U VEĆINU ISKLJUČIVIH
SVOJSTAVA, ONA SE TAKOĐER OČITOVALA KAO GOMILA,
VIŠE NAKLONJENA SJAČIVANJU, A MANJE POTICANJU SLO-
BODE IZRAŽAVANJA. AUTORI KOJI SU OVAJ PROCES ANALI-
ZIRALI (LE BON, ORTEGA Y GASSET, CANETTI, SUPEK, NPR.)
POKAZUJU KOLIKO JE I U NEKIM POZNIJIM DRUŠTVIMA ZA-
KON IMITACIJE PRESUDAN U DRUŠTVENOM ŽIVOTU.
Izraz "tiranija većine" ne koristi u 19. stoljeću samo Alexis

de Tocqueville; on je poznatiji kod John Stuart Milla, koji
O TIRANI 59
je dobro znao čemu se društvo može nadati od svoje većine.

Ali već i nešto prije Milla Tocqueville shvaća suštinu pro-
blema, pa sve ono što će o njemu kasnije biti rečeno, ne tre-
ba odvajati od onoga o čemu govori ovaj mislilac. On ne
upotrebljava uvijek jaku riječ "tiranija", budući da govori o
društvu kojemu se on i pored mnogih primjedbi divi i sma-
tra ga prototipom najuspješnije demokracije, ali i u okviru
sintagme "svemoći većine" govori o onome zašto drugima
trebaju mnogo naglašeniji izrazi. Usprkos svim zamjerka-
ma, objavljenim u studiji "Demokracija u Americi", strani-
ce o despotizmu većine zasjenjene su istinskim divljenjem
prema efikasnom modelu ove vladavine i građanskim slo-
bodama kakve Europa toga vremena još nema.
Čovjek velike širine duha, neopterećen većinom predrasuda

svoga doba, nije mogao ne primijetiti i neke nedostatke
američke demokracije. Ta se demokracija brzo razvijala i
svojim besprimjernim počecima u 18. stoljeću nagovješta-
vala trijumf ljudskih prava i sloboda, kakve Evropa, pa čak
i Engleska, još nisu poznavali. No, usporedo s takvim raz-
vojem, počele su se javljati i neke nedoumice, koje autor,
kao svjedok ovoga vremena američke povijesti, lucidno ob-
likuje.
Demokracija osigurava vlast većini i u odnosu na ranija

uređenja, ona znači uvođenje širokih masa na pozornicu do-
gađanja. Pisac čas koristi izraz narod, čas nacija, jer se u to
vrijeme još dovoljno ne shvaća distinkcija između njih, no
to danas treba uvažiti. U ovoj sredini, smatra on, u velikoj
mjeri pomiren je lični i društveni interes, ovdje većina
može ispoljiti svoje sklonosti za onakvim ekonomskim i
društvenim razvojem, pa i duhovnim životom, kakav joj od-
govara i najbolje zamisli Staroga kontinenta o demokraciji,
ovdje su se već počele primjenjivati. Mnogih opterećenja
koja prate razvoj pojedinih evropskih demokracija, u ovoj
zemlji nema; "Sve je tu bilo ozbiljno, oporo, svečano, čini-

lo se kao da je stvorena da postane područje uma ..." Ta
očekivanja nisu ni iznevjerena - tako daleko pisac nije išao.
Uostalom, još je bilo rano da se na to i pomisli. Za njega su
SAD zemlja koje je na najbolji način pomogla većini da ar-
tikulira svoj interes. On to često naglašava i uvijek nalazi
valjane argumente da ovu tezu osnaži. Kada npr. kaže da
"stvarna prednost demokratije nije, kao što se često kaže, da
pogoduje prosperitetu svih, nego samo da služi blagostanju
najvećeg broja" 2 , onda on na primjeru Amerike pokazuje
kako je ta zamisao ovdje dobila svoje najdjelotvornije for-
me i sadržaj.
Naličje ove, a i svake druge demokracije, nema, međutim,

tako sjajan izgled. Nekadašnja, diktatura aristokratskih
režima, sada je zamijenjena diktaturom većine. Doduše, u
18. stoljeću još nije bilo tako. Javno mnijenje je i tada us-
mjeravalo volju svih, ali oni koji nisu bili u većini, nisu se
osjećali potisnutim. Veliki ljudi, koji zbog svoje veličine
moraju imati nešto samo svoje, nisu bili sumnjičeni ili od-
bacivani i nisu se morali prikrivati. Američki narod je imao
dovoljno širine da različitost prihvati kao uvod u svoje ma-
terijalno i duhovno bogatstvo. Ali već za pedesetak godina
- smatra Tocqueville - nešto se promijenilo. Novo javno
mnijenje ne može prihvatiti da se izvan njega mnogo odstu-
pa. Dok ono o pojedinim pitanjima ne bude formirano, još
je i moguće iznositi svoja mišljenja, ali uskoro dolazi do
zatvorenosti i sada svi strepe i čuvaju se da svoja stanovišta
ne iznose ako su protivna naziranju većine. Nisu to ispraz-
ne prijetnje. Većina ne mora ugroziti fizički integritet pre-
stupnika, ali se "ustremljuje na dušu". "Ostaćete među Iju-
1 Aleksis de Tokvil, O demokratiji u Americi (Sremski Karlovci-

Titograd, 1990.), str. 26.
O TIRANIJI 61
dima, ali izgubićete pravo da pripadate ljudskom rodu. Kad

se približite svojim bližnjima, oni će vas izbegavati kao da
ste gubavi; pa čak i oni koji veruju da ste nedužni napustiće
vas, jer bi inače i njih izbegavali. Idite s mirom, ostavljam
vam život, ali vam ga ostavljam kao nešto gore od smr-
ti".^3Apsolutizam je imao moć nad životima ljudi, ali je čak
i onda bilo onih koji su govorili što misle o prilikama u
društvu. Štoviše, jedva se može naći koji period u povijesti
u kome se mislioci, ma koliko rijetki, nisu osmjelili izrazi-
ti svoja uvjerenja. To seže sve do antike - kaže Tocquevil-
le. Pa i sama inkvizicija nije u Španjolskoj uspjela spriječiti
da po njoj "kruže knjige protivne religiji većine." 4
U SAD, zemlji kojoj se pisac inače iskreno divi, sloboda iz-

ražavanja slabo uspijeva. Ljudi čak i ne dolaze na pomisao
da objavljuju nešto što može iritirati većinu. A ako do toga
ipak dođe, nitko ne mora zbog toga biti sudski osuđen, ali
će biti izbjegavan, što može imati još teže posljedice za po-
jedinca. To je i razlog zašto su u toj, kao bogom danoj zem-
lji, veliki karakteri sve rjeđi. Većina ima tako "neodoljivu
vlast", da se pojedinac mora odreći "takoreći i svoga svo-
jstva čoveka kada hoće da izađe iz svoje kolotečine". 5 Kao

4 Zanimljivo je čuti što stoljeće kasnije o demokraciji u toj zemlji
govori Mojsej Ostrogorski: " ... u javnom životu niko i ne ide uz-
dignute glave: svaki se šunja i vuče pored zida. U demokratiji ne-
ma nikoga, koji bi mogao da reče vladaru ono što su aragonski kor-
tesi govorili svome kralju pozdravljajući ga: 'Mi, koji vredimo
koliko i ti.' Svi izjavljuju, medu sobom se utrkujući, da su poniz-
ne sluge gomile." (Mojsej Ostrogorski, Demokratija i političke pa-
rtije (Beograd, 1921.), str. 150.) I dalje: "Čovek, koji ima hrabro-
sti da svoje mišljenje iskaže i brani, vrlo je redak u demokratiji; on
treba da bude gotovo junak pa da iziđe pred gomilu: ona je tako
mnogobrojna i nametljiva: gde bi se on mogao ukloniti, od koga bi
mogao tražiti zaštite, kad svaki njoj pripada?" (Ostrogorski, De-
mokratija, str. 149.)
posljedica pritiska takvog javnog mnijenja, dolazi do "pro-

stituiranja" njegovih učesnika.
Dojmovi koje je o ovom predmetu pisac stekao, toliko su

snažni da o njima raspravlja i u drugoj knjizi "Demokraci-
je u Americi", koja je izdana 1840. godine. Iako su mu ame-
ričke prilike pred očima, ne zaboravlja ni ostali dio svijeta
u kojemu se učvrstio ovaj sistem. Ranije su se ljudi povo-
dili za razumom pojedinca ili klase, sada je to masa, za ko-
ju njeni pripadnici misle da je nepogrešiva. Naravi mase se
ogledaju u svakom njenom članu i kako su "slične pameti",
"ne čini im se verovatno da se istina ne nalazi na strani
većine". 6 Kao da govori kakav socijalni psiholog 20-og stol-
jeća, koji studira masovne demokratske pokrete, Tocquevil-
le će ustvrditi da kad netko "sam stane spram te velike za-
jednice, smesta je slomljen usled sopstvene beznačajnosti i
slabosti". 7
Pritisak je toliko jak da mu se i religija prilagođava. Toc-

queville takav ishod smatra razumljivim, iako za religiju
ima najviše uvažavanje. Bez nje, smatra on, ljudsko posto-
janje biva upitno. Religija se nalazi u osjećanjima, nagoni-
ma i ostaje "oblik nade ... prirodan ljudskom srcu" u svim
vremenima. Ima toliki autoritet nad ljudskim dušama, da i
oni koji ne vjeruju, nastoje to prikriti, svjesni opasnosti ko-
jima se izvrgavaju ako otvoreno iznose svoje mišljenje. Po-
gotovo je, nastavlja on, Amerika zemlja vjernika; u Evropi
ih je znatno manje.
Ipak, snaga političke demokracije je tolika, da se i autoritet

religije ne može s njome mjeriti, bar ne na svjetovnom pol-
ju. Ako bi se vjerske ustanove i nastojale takmičili za pr-
6 Tokvil, O demokratijir, str. 384.

O TIRANIJI 63
venstvo, njihovi bi predstavnici brzo uvidjeli da su im izg-

ledi ovdje mali, pa se radije povlače u sakralnu sferu, na-
stojeći ne doći svojim djelovanjem u sukob s normama
većinskih interesa. Postupe li tako, ove ustanove mogu
računati na najveće uvažavanje i najveću moć u ljudskim sr-
cima. Svjesne toga, mnogobrojne konfesije, ili kako Toc-
queville kaže sekte, znaju dokle smiju ići i sukoba nema.
Većinski interesi ovdje bitno usmjeravaju vjerski život. On
shvaća da se "opće shvaćanje", - a religijsko je samo jedan
njegov dio - javlja kao "najneodoljivija sila". Upravo zbog
toga crkve u SAD i znaju na koji će način blagosloviti i
prihvatiti naravi jednog mladog propulzivnog industrijskog
i trgovačkog društva, a što će reći da se ljudi trebaju boga-
titi na "pošten način", te usmjeravati svoje postupke u skla-
du s kršćanskim moralom, to će vjernici relativno lako prih-
vatiti i preraditi na mjeru sebi svojstvenu. Svećenici se,
kaže Tocqueville, nikad ne bore protiv većine "do koliko je
nužno". 8 "Trude se da poprave svoje savremenike, ali se od
njih ne izdvajaju. Javno mnenje nije, dakle, nikad neprija-
teljski raspoloženo prema njima: ono ih pre podržava i šti-
ti, i njihova vera vlada u isti mah i snagom koja joj je svo-
jstvena i snagom većine, kojom se i oni služe". 9
Zahvaljujući prodornosti svoga pogleda, on je i mogao reći
da ovdje religija "vlada mnogo manje kao božansko otkro-
venje, a više kao sveopšte shvatanje". 10 Takvu religiju Ame-
rikanci onda smatraju pogodnom za očuvanje svojih repu-
blikanskih i demokratskih tradicija i institucija, i nema
nikoga tko bi to javno stavljao u pitanje. Piščeva analiza
uloge religije toliko je ovdje konsekventno izvedena, da ni
u 20. stoljeću, kada poznati američki znanstvenici
proučavaju religiju u SAD-u, oni nemaju nešto bitno

10 Tokvil,O demokratiji, str. 385.
dodati. n
Tocqueville ide i dalje od tvrdnje kako religija nosi biljeg

općih interesa - društvo se, i opet u verziji demokracije, sa-
mo pretvara u nosioca sakrosanktnosti. Jer, dok jedni na
različitim stranama svijeta napadaju demokraciju, drugi, a
ovdje je riječ o Americi, "obožavaju (u njoj) jednog novog
boga ...". ,2 Izoštrenost ovakvog naziranja nije do danas za-
starjela. Nije li on preteča Marxovih, Durkheimovih ili sas-
vim suvremenih tvrdnji o obožavanju društva ili njegovih
proizvoda kao zamjeni za klasična božanstva? Ne upozora-
va li tako i nehotično da se u božanstva pretvaraju nad-
moćne sile čovjekovog života, kojima on ne samo da ne
pozna izvor nastanka, nego to i ne želi? Dijeli ga samo ko-
rak do odgovora na to pitanje, ali ni on ga ne želi preko-
račiti, pridržavajući se apsoluta, doduše ne svjetovno sh-
vaćenog, nego mnogo više transcendentno komponiranog,
ali i tim svojim otkrićem dokazuje kako shvaća bit proble-
ma ovisnosti.
Tocqueville je progovorio i o nacionalnoj masi, nedugo na-

kon što su doseljenici, dotad nepoznati jedni drugima, stig-
li na američko tlo, pretvarajući se u uzavrelo mnoštvo. Iako
rijetko naseljeni na ogromnom prostoru, osjetili su među
sobom neke ne uvijek lako prepoznatljive, ali jake veze.
Kao u kakvoj laboratoriji, ovdje se dobro vidi kako nastaje
jedna nacija, povezana pionirskim pothvatima pretvaranja
kontinenta u mjesto zajedničkog prosperiteta. Bilo je to vri-
11 Glenn Vernon će npr. u svojoj " S o c i o l o g y of R e l i g o n " (New

York, 1962.) ponoviti osnovni koncept Tocquevillea, svjestan da
religija nije plod nezavisan od društvene stvarnosti i njenih inte-
resa, kao i da društvo traži u religiji odgovore na ona pitanja o
životu i smrti za koja se ona specijalizirala i za čiju razradu ono ne-
ma mnogo vremena. Naročito u poslovnoj Americi.
O TIRANIJI 65
jeme kada su pojedinci mogli biti osvjedočeni koliko se

njihovi napori uklapaju u opća nastojanja i kako napredak
ovisi o njima. U općem bogatstvu oni vide i svoj vlastiti in-
teres i zadovoljni su što mogu u njemu participirati.
Međusobne razlike se brzo smanjuju, a ukoliko i ostaju, ne
narušavaju zajedničko djelo i povjerenje u budućnost. Tako
se postepeno stvara i američko rodoljublje, smanjujući ve-
zanost uz raniju rodnu grudu. Ono što se u Evropi pripre-
malo i stvaralo više stoljeća, ovdje se odvijalo mnogo brže.
Na kraju je američka nacija bila jedna od prvih u svijetu, u
kojoj su zajednički elementi bili dovoljan podstitaj da lju-
di počnu osjećati pripadnost američkoj, a ne engleskoj na-
ciji, pogotovo ne francuskoj, od koje su se doseljenici ubr-
zo odijelili jezikom i navikama i drugim interesima.
Sve tješnje privredne veze, stvaraju i kulturna zajednička

dobra, unutar kojih je ideja pripadanja kršćanstvu bila stal-
ni podsticaj jedinstva. Amerikanci se nisu mnogo zanimali
za suptilnije izraze kulture, za ono što je bilo karakteri-
stično za aristokratsku Evropu, ali zbog toga oni nisu os-
jećali neki posebni manjak. Praktični kakvi jesu, njihova su
naziranja imala utilitarni karakter i nije ih mnogo brinulo
što o njima netko sa strane misli, još manje koliko se njiho-
ve ideje mogu uvrstiti u opće čovječanske tekovine. Demo-
kracija im je osiguravala prava i slobode s kakvima se ma-
lo koja zemlja u svijetu mogla uspoređivati, a njihov
ekonomski razvoj im je dokazivao da su na pravom putu.
Nemajući potrebe za kopiranjem stranih uzora, počeli su,
kao i tolike druge nacije, vjerovati da je njihov model
društva najbolji. Ne bez svakoga prava - potrebno je doda-
ti. Ali, takvo uvjerenje ne može a da ne stvara i odgovara-
juću uobrazilju, koja može porasti do fantazmagoričnih raz-
mjera, koji su utoliko veći što je veći dio nacije njome
zahvaćen. Tada se nacija sve više pretvara u nacionalnu ma-
su, koja gubi vjerniju predodžbu o sebi i o uvjetima koji su
doveli do njenog nastanka.
Američka nacija nije se nikada uplela u mreže društvenih

predrasuda karakterističnih za neke evropske nacije, na-
ročito one nastale prema modelu nacije-države, gdje je
rođenje nacije pogodovalo totalitarnim formama društvenog
života, ali je i ona bila izložena narcističkim predodžbama
i društvenim stereotipima, nastalim u okviru koncepta su-
protstavljenosti "nas" i "njih". Tocqueville je to zamijetio
vrlo rano, oncia kada su na sve strane isticani hvalospjevi
rođenju nacije i kada se vjerovalo da je to jedan od najvećih
događaja u povijesti. Tocqueville među prvima vidi kakve
implikacije izaziva rođenje nacije i što sve iz njene
samoživosti može proizaći. Masovne tlapnje kao posljedica
zanijetosti sobom, mijenjaju istinu o vlastitoj prošlosti i sa-
dašnjosti, izvlače na površinu samo ono afinnativno, pa se
radije prihvaća prijatna neistina nego neprijatna istina. One
stranice knjige, u kojima on govori o nacionalnim povjes-
ničarima demokratske ere, ilustrativan su primjer ovakvog
pristupa. Nije slučajno što se on zadržao na ovoj vrsti zn-
anstvenika. Bilo mu je već tada jasno da su naročito pisci
povijesti skloni nedopustivom selekcioniranju izvora i da su
im ciljevi slave vlastite nacije važniji od pronicanja u
složene mehanizme zbivanja. Opće teorije, kaže on, naši su
historičari "uvek spremni da zloupotrebe", a "kad se gubi
trag dejstva pojedinaca na nacije, često biva da vidimo ka-
ko se svet kreće, a ne otkrivamo pokretača". 13 Iako je slije-
deći citat poduži, valja ga u cjelini navesti da se vidi koli-
ko on shvaća mogućnost falsificiranja prošlosti, ako je
njeno reproduciranje inspirirano nacionalnom gorljivošću
pisca ili nekim drugim vanznanstvenim interesima. U sva-
kom slučaju pisac djeluje pod pritiskom mase, bio on toga

O TIRANIJI 67
svjestan ili ne i nesposoban da se suoči s istinom, jer se nje-

gova kritičnost još nije probudila, ušutkana toplinom nacio-
nalnog mnoštva. On se više bavi bajkama, jer bajke su ne-
rijetko suputnik nacionalnog sindroma. A kad se tome doda
uvjerenje u fatalnost zbivanja, da se ono nikako drukčije i
nije moglo odvijati, te da su svi napori u mijenjanju toka
postojećega uzaludni, onda se vidi koliko ovakva upozoren-
ja mogu i danas aficirati pažljivog čitaoca. Treba piscu pre-
pustiti da to iskaže:
"Istoričari koji žive u demokratskim vekovima ne odriču ...

samo nekim građanima moć da dejstvuju na sudbinu naroda
nego i samim narodima odriču moć da menjaju svoju sudbi-
nu, i potčinjavaju ih bilo neumoljivom proviđenju, bilo ne-
koj vrsti siepe fatalnosti. Po njima, svaki je narod, svojim
položajem, poreklom, prethodnom istorijom, nesavladivo
srastao s izvesnom sudbinom, koju ni svi njegovi napori ne
mogu izmeniti'V 4 1 dalje: "Nije im dovoljno da pokažu ka-
ko su se pojave odigrale; vole da pokažu da se drugačije ni-
je ni moglo zbiti. Posmatraju naciju dospelu do izvesne
tačke svoje istorije i tvrde da je bila prinuđena da ide putem
koji ju je dotle doveo. To je lakše nego poučiti kako je mo-
gla postići da pođe nekim boljim putem". 15
Ako se pisci povijesti nisu u stanju oduprijeti mišljenju ko-

je izražava psihologiju mase, tada to nije za očekivati ni od
manje obrazovanih dijelova nacije. Svoja zemlja se brani u
svemu, "bila u pravu ili ne" i nikakva kritika joj se ne smi-
je uputiti koja bi zadirala u njene interese. Sistem u kome
su njegovi pripadnici zadovoljni plodovima privatne inici-
jative i očiglednog napretka u nizu područja, a bez protivl-

jenja religije, oni ne žele opterećivati dodatnim propiti-

vanjima njegovog smisla ili strožim moralnim vrednovan-
jem. Jer, oni su se već opredijelili za put i diskurzivno-lo-
gički pristup samo bi ih opterećivao. I obrnuto, sve sto se iz
smisla pretvara u banalnost, većina zdušno podupire, ravn-
odušna na neadekvatno zaključivanje o karakteru vlastite
nacije. Izraz "sveti egoizam" pogodio je bit ove situacije
daleko od ove zemlje, ali bi se mogao i na nju primijeniti,
iako manje nego što je to slučaj u pojedinim evropskim
državama; zasigurno ne toliko malo da se nacionalni mesi-
janizam i sujeta ne primijeti.
Kad je Tocqueville tridesetih godina 19. stoljeća proučavao

američku situaciju, on je vjerojatno imao priliku pročitati
neke osnovne spise toga razdoblja. O tome se danas ne
može sa sigurnošću tvrditi, ali je za pretpostaviti da je ipak
konzultirao neke najpoznatije autore. Tako se i može objas-
niti njegovo razumijevanje američkog patriotizma, koji se
veže uz Boga posebno naklonjenog Amerikancima.16 Oni se
rado tretiraju kao izabrani narod, čiju demokraciju Bog ne
može zanemariti, što više, on joj daje prerogative nenad-
mašnosti. Ako se u Americi, usprkos relativne trezvenosti
njenih žitelja, razvio ovakav kult pacionalnog mesijanizma,
onda se lako može zaključiti kolike je razmjere taj kult
16 Melville je govorio o američkom Bogu i obraćao mu se uskli-

kom: "Ti veliki demokratski Bože!", dodajući kako su Amerikanci
"osobeni, izabrani narod, Izrael našega vremena." "Mi nosimo
kovčeg slobode svijeta" - tvrdi on.
John Adams je još 1765. g. pisao: "Ja sam uvijek promatrao posto-
janje Amerike s poštovanjem i čuđenjem, kao otvaranje velike sce-
ne i znak Providnosti ..." i od te zemlje će poteći "emancipacija
potlačenog dijela čovječanstva čitavog svijeta."
Godine 1816. Calhoun će reći: "Mi smo izabrani od Providnosti", a
Andrew Jackson će uskoro naglasiti "Providnost je obasjala ovu
sretnu zemlju bezbrojnim blagoslovima i izabrala je kao čuvara
dobra ljudske rase". Sve kod: Werner Stark, The Sociology of Re-
ligion, vol. I. (New York, 1966.), str.192-197.
O TIRANIJI 69
imao na drugim stranama. Pa ipak, i ono što se zbiva u

Americi, bilo je dovoljno da Tocqueville shvati kako mašta
nacionalne većine raspaljuje zaljubljenost u sebe i kako on-
da do "razdražljivog" patriotizma nije dalek put. A to što
takav patriotizam stalno stvara proizvode fantazmi, već je
normalna posljedica njegovog karaktera. Amerikančev "na-
cionalni ponos pribegava svakakvim opsenarijama i spušta
se do detinjaste lične sujete" primijetio je on. 17
Po još nečemu je značajan Tocqueville. On je unekoliko

predvidio kasniji razvoj demokracije u Americi i izvan nje.
Živio je u vremenu kada su sjećanja na početke bila živa i
kad se drugima činilo da su tekovine 18. stoljeća dovoljno
snažne da odvrate ovu zemlju od nacionalnih pretjerivanja i
obezličavanja individue. Razvoj se ipak kretao drugim pu-
tem. Vrijeme demokratske idile je prošlo. Ono što je Toc-
queville naslutio, počelo je sve više krupnjati. Čak i velika
Amerika, kolijevka demokracije i zemlja u koju su bile upr-
te oči ostalog čovječanstva, doživljavala je proces tihog
odustajanja od početnih zasada otvorenosti. Ljudi su se iz
iskustva počeli uvjeravati da je opasno imati svoje mišljen-
je i u trenutku kad se ono sukobljavalo sa stanovištem
većine, ustrašeno su se povlačili i uvjeravali da je bolje
uklapati se. Velikih demokrata ranijeg vremena bivalo je
sve manje. Ličnosti su postajale sluge gomile, koja im do-
pušta da razmašu svoj poduzetnički duh, ali i da zastanu on-
da kada je očigledno da one traže još nešto osim imovine i
kolektivnog identiteta. U njihovom su se vodstvu počeli
isticati idealni predstavnici prosjeka. Izuzeci su se pamtili,
već i zbog toga što su često stradavali od pritiska većine ko-
ja je željela da se u širenju sloboda ne ide predaleko, nika-
ko ne više nego što je većini trebalo u njenom konformi-

stičkom prihvaćanju datosti. Tocqueville nije mogao znati

da će snaga demokratske većine u 20. stoljeću još više sve-
sti pojedinca na masu, kako nad njom bdije snažna izvršna
vlast. Nije mogao ni znati kakva će se sve sredstva masov-
nih komunikacija razviti i sve više omasovljavati one koje
bi i bez tih sredstava gubili svoju ličnost. Ali, on je nešto
od toga nazrijevao i kada se jednom pojave teoretičari ma-
sovnog društva, oni neće počinjati ispočetka. Samo će raz-
rađivati psihološke mehanizme koji su se jasnije ocrtavali,
jer su posljedice postojanja nacionalne demokracije bile
takve da je i opstanak pojedinih nacija dolazio u pitanje.
Od kraja 19. stoljeća počela su se intenzivirati istraživanja

bliza onome čime se bavio i Tocqueville. Već sto godina zn-
anstvenici s više ili manje uspjeha proučavaju ono što zadi-
re u najdublje porive ljudskih postupaka. Otvoreno je tako i
područje istraživanja o sugestiji kao važnom pokretaču ma-
sovnog društva. Le Bon će u svojoj "Psihologiji gomile"
ukazati na njenu duhovnu pozadinu, ali i silu kojom ona ras-
polaže. Gomilu kao da prožimaju neke tajanstvene sile, ko-
je su stari nazivali usudom, providnošću. Gomila ima
drukčiju psihologiju nego pojedinac; on se u njoj utapa, po-
nijet i opijeni nadmoćnom snagom. Takva skupina onda
može vršiti izvanredna djela, bilo pozitivna, ali nažalost
češće destruktivna. Gomile mogu biti male, ali i "cijeli je-
dan narod (može), bez svakog vidljivog nagomilavanja, pod
dojmom izvjesnih utjecaja postati gomilom".1* Dijelom go-
mile svatko može postati, od neznalice do znanstvenika, jer
oni u nju i ne ulaze razumom nego afektom.
I Le Bon će se, upravo kao i Tocqueville, pozabaviti onim

povjesničarima koji kao dio gomile oživljavaju prošlost.
18 Gustave Le Bon, Psihologiju gomilu (Zagreb, 1989.), str. 36.

O TIRANIJI 71
Stoga njihove knjige "valja uzimati kao djela čiste mašte.

To je skup fantastičnih priča o loše promatranim činjenica-
ma popraćenim naknadnim tumačenjima...". 19 Njihova hi-
storija "ne može ovjekovječivati drugo nego mitove". 20
Književnici i filozofi također mogu biti skloni takvom pri-
stupu. U tom raspoloženju postoji "neka porodična
sličnost". Masovna zaraza postaje dovoljna da se inače in-
teligentni i odgovorni pojedinci pretvore u dio amorfne ma-
se. Stare ideje nestaju, slabe čak i vjerske zasade, a "načela
narodnosti, demokratske i socijalne ideje" jačaju. Jačaju
prema plemenskim osobinama - smatra Le Bon.
Emile Durkheim će u svojim djelima još više naglašavati ut-

jecaj kolektiva na pojedinca. On će, međutim, najmanje raz-
matrati moguću regresiju pri tom prožimanju, bitno mu je
da naglasi autoritet društva. Ono što je za Tocquevillea i Le
Bona sužavanje ljudskih mogućnosti, za njega je poticaj
razvoja. "Društvo u dušama budi božansko osećanje" - tako
će daleko otići. Pa nastavlja: "Društvo zahteva da, zabora-
vivši svoje interese, postanemo njegove sluge i primorava
nas na sve vrste muka, lišavanja i žrtava bez kojih bi
društveni život bio nemoguć. Tako smo u svakom trenutku
primorani da sebe potčinimo pravilima ponašanja i mišljen-
ja koja nismo ni stvorili ni hteli i koja su čak, ponekad, su-
protna našim sklonostima i našim najošnovnijim nagoni-
ma". 21 Protiv takve prisile nema lijeka, s time se treba
pomiriti. Nemoć provijava iz svake njegove rečenice: "Ko-
lektivni načini činjenja ili mišljenja imaju stvarnost van po-
jedinca koji se u svakom trenutku njoj saobražavaju. To su
stvari koje imaju svoje sopstveno postojanje. Pojedinac ih
19 Bon, Psihologija, str. 54.

20 Bon, Psihologija, str. 56.
21 Emile Durkheim, "Društvo i individualna svest", u: Teorije o
društvu, knj. 2. (Beograd, 1969.), str. 686.
zatiče potpuno gotove i on ne može učiniti da one ne postoje

ili da budu drukčije nego što su". 21 Ali, zato će on uvjerlji-
vo demonstrirati i objasniti put na kome se pojedinac pre-
daje snazi većine, bilo daje ona izražena u demokratskoj ili
nedemokratskoj sredini. Francuska je npr. u doba njegova
stvaranja, a to je kraj 19. stoljeća, jedan od korifeja demo-
kracije, ali on ipak ukazuje koji se mehanizmi poslušnosti
kriju ispod njene površine.
U vrijeme kada Le Bon i Durkheim objavljuju svoja djela,

počinje se javljati i Sigmund Freud. Svojom "Masovnom
psihologijom i analizom Ja" produbljuje temelje ove psiho-
logije i riječima da se ona bavi "pojedinim čovjekom kao
članom plemena, naroda, kaste, staleža, institucije odnosno
kao sastavnim dijelom ljudske gomile koja se na izvjesno
vrijeme u određenu svrhu organizira kao masa" 2 \ daje do
znanja da sve ove grupe mogu postati gomilom pod izvjes-
nim uvjetima. Gomila i kod njega ima češće pejorativni
prizvuk, pa kao i većina kod Tocquevillea može smanjivati
integritet osobe. Ako se njegova pretpostavka da "ljubavni
odnosi (indiferentno rečeno: osjećajni odnosi) ... sačinjava-
ju bit duše masa" 24 i ne prihvati, još uvijek ostaje dojmljiv
opis sugestibilnosti i impulzivnosti masa. Malo tko je kao
on pokazao kako se iz gomile ponovo može stvoriti prahor-
da i kako pojedinac nije samo dio jedne mase. "... svaki po-
jedinac ima svoga udjela u mnogim dušama masa, u onoj
njegove rase, staleža, vjerske zajednice, državnosti itd ...". 25
Kao posljedica, "događa (se) čudo" i "nestaje ono što smo
priznali upravo kao individualnu izobrazbu ...".2f> Freud ne
22 Emile Durkheim, Pravilu sociološke metode (Beograd, 1963.),

str. 15.
23 Sigmund Freud, "Masovna psihologija i analiza Ja", u:
Budućnost jedne iluzije i drugi spisi (Zagreb, 1986.), str. 196.
24 Freud, "Masovna psihologija", str. 217.
O TIRANIJI 73
smatra kao neki drugi znanstvenici da je život u masi čovje-

kov usud i da nema izuzetaka oslobođenju od pritiska
većine. Ne ulazeći u društveni kontekst oslobođenja, on je
sklon izlaz naći u ljubavi u njenom širem značenju. A lju-
bav prema ženi "razara veze unutar rase, nacionalne poseb-
nosti i socijalnog klasnog poretka, vršeći tako važnu djelat-
nost u kulturi". 27
Elias Canetti se pridružuje naporima prepoznavanja naravi

mase. Gotovo da je proučavanju mase posvetio život, sma-
trajući da i pitanje života i smrti ovisi o njoj. Masa želi ra-
sti, i nema institucije koja bi zauvijek zaustavila njen rast.
Jedan od poriva za njen nastanak je ostvarenje jednakosti.
"Čovjek želi u masu radi te jednakosti ... Svi zahtjevi za
pravednošću, sve teorije o jednakosti, u krajnjoj liniji crpe
svoju energiju iz tog doživljaja jednakosti, koji je svakom
pojedincu na određen način poznat iz mase".2* Nije li i Toc-
queville upozoravao na jednakost kao privlačnu snagu? Ca-
netti ipak ide dalje. Masa voli zbijenost, a osjećaj najveće
zbijenosti ima u trenutku rasterećenja. A rasterećenje - to
on dobro zna iz iskustva 20. stoljeća - može biti zlokobno
za suprotstavljene mase. Tako ratovi uglavnom i nastaju.
Njima je posvetio veliki prostor. U ratovima, kaže on, "na-
cionalna specifičnost ... postoji kao vjera". 29 Nacije valja
promatrati kao religije. Kad se nacija pretvori u masu, lju-
di ne vide sami sebe. Iluzija je da tada čovjek misli na po-
vijest svoje zemlje, on nju niti ne pozna. "Likovi i trenuci
koji su ušli u njegovu svijest nemaju veze s onim što pravi
povjesničar podrazumijeva pod poviješću". 30
Problem je, međutim, u tome, što je malo "pravih" povjes-

28 Elias Canetti, Masa i moć (Zagreb, 1984.), str. 22.
29 Canetti, Masa i moć, str. 140.
30 Canetti, Masa i moć, str. 140.
ničara koji se žele suočiti sa stvarnom poviješću svoje zem-

lje, odnosno naroda, a poslije njega nacije. Pokazati kon-
troverzne i ne uvijek dostojne strane vlastite prošlosti,
značilo bi doći u raskorak s masom, koja hoće da joj je ci-
jela prošlost u skladu s očekivanjima. Uostalom, ni histo-
ričari ne moraju imati druge interese nego masa. Tako neki
povjesničari vide nacionalno biće stotinama godina nepro-
mjenjivim, kao da u društvu nema pomaka i kao da iz cije-
le povijesti isijava magija njihove sadašnje "mi" grupe. Od
takvih povjesničara ne treba očekivati da će razumjeti
prošlost; oni mogu biti, a često i jesu, vrlo sposobni i inte-
ligentni kad su u pitanju različite tehnike istraživanja, ali
sav njihov napor postaje uzaludan ako je prioritetan cilj
afirmacija grupe kojoj pripadaju. Taj cilj može osigurati
trenutnu ličnu sigurnost, te pomoći u rasterećenju, ali u ob-
jašnjenju događaja ne može. To da su predstavnici većine,
a ne istine, oni odbijaju priznati, iako su, zapravo, tumači
gregarističke orijentacije. Treba samo pogledati naslove
njihovih knjiga i letimično prelistati stranice - začas se
postaje siguran da su pronašli tek toplo mjesto u zašti-
tničkom krilu svoje grupe, kao i da ih površni čitaoci brzo
pretvaraju u paradigmu nacionalne savjesti.
Kakve posljedice može imati utjecaj većine na društvo, zna

i Konrad Lorenz. On čak govori o nagonu. Osim gladi, sek-
sualnog instinkta, bjekstva i agresivnosti, postoji i nagon
društvenih životinja, koji može nadjačati sve druge nagone.
Baveći se borbenim entuzijazmom životinja, prepoznaje ga
i u ljudskom društvu. Tamo gdje se taj entuzijazam usmjeri
na neku drugu skupinu, a borbena ideologija pomrači spo-
sobnost razbora, pripadnik grupe napušta svoje ljudske oba-
veze, dok "instinktivne inhibicije protiv ozljeđivanja ili
ubijanja svojih bližnjih gube, na žalost, mnogo od svoje
31 Konrad Lorenz, On Agression (New York, 1966.), str. 269.

O TIRANIJI 75
snage". 31 Kolebanje nestaje, dosadašnje vrline više ne vrije-

de (tu ni religijske zabrane, koje najčešće brane svako
ljudsko biće ne mogu više mnogo pomoći!), i "ljudi mogu
uživati u osjećanju apsolutne ispravnosti čak i onda kada
čine zvjerska djela". 32 Apstraktno mišljenje i moralna odgo-
vornost su na najnižem nivou. "Kako kaže jedna ukrajinska
poslovica: Kad zastava zavijori, sav razum je u trubi" -
primjećuje autor. 33
Borbeni entuzijazam ima svoj odjek i među znanstvenicima.

Danas, kaže on, i povijesne knjige glorificiraju ratove svo-
je nacije kao hrabre, pravedne, časne, samo ako su patriots-
ki intonirani. Hrabrost se smatra najvećom vrlinom, a izb-
jegavanje rata slabošću, nečasnim kukavičlukom. Sto je
brutalna stvarnost veća, to se više veliča.
Čovjek koji je kritiku masa još više produbio, čak doveo do

paroksizma, bio je Hose Ortega Y Gasset. On je ustrajno
branio tezu da je suvremena demokracija vladavina nearti-
kulirane mase, koja svoje strasti širi gdje god vlada, a nje-
ne prizemne naravi onemogućuju svima koji su profinjeni-
jeg duha da se pojave na društvenoj sceni. Ono najbolje što
je karakteriziralo prošla vremena, nestaje s nastupom mno-
štva, koje ne samo što vlada društvom, nego svoje skučene
umne sposobnosti uspijeva nametnuti svugdje. To je ta
"pretjerana demokracija" ili "hiperdemokracija". Masa uni-
štava sve što je osobeno, jedinstveno, kvalificirano. Poput
svojih prethodnika, on će ustvrditi: "Masa je 'prosečan
čovek'. Na laj način se ono što beše puki kvantitet pretvara
u kvalitativnu odrednicu: mnoštvo. To je zajednička odlika,
to je društveno siroče, onoliko čovek koliko se ne razlikuje
od drugih ljudi već samo u sebi ponavlja tip toga roda". 34
32 Lorenz, On Agression, str. 269.
33 Lorenz, On Agression, str. 269.
34 Hose Y Gasset Ortega, Pobuna masa (Čačak, 1988.), str. 35.
Pripadnik mase ima hermetički duh, on je "zakopčao svoju

dušu" i ne koristi svoje sposobnosti, a prazne fraze predsta-
vljaju njegov pravi lik. Miješa se u sva pitanja koja razu-
mije i ne razumije. On je suvremeni barbar.
Doduše, svaka demokracija ne mora biti takva. Ortega Y

Gasset spominje i liberalnu demokraciju, u kojoj većina
ipak omogućava život manjini i gdje i oni koji nisu vezani
uz vlast mogu opstojati. Tu se plemstvo duha lakše može
pojaviti, ali zanijet zlima masovne demokracije, on ovu li-
beralnu tek usput spominje. Djelujući u eri nastanka totali-
tarnih režima, on primjećuje da je sve manje zemalja u ko-
jima može postojati stvarna opozicija. Masa već nalazi
načina da zavlada. Tako je za njega i fašizam tipični pokret
čovjeka-mase. Nije propustio spomenuti ni SAD, čija je de-
mokracija "raj masa". U cijelosti ta objekcija američke de-
mokracije glasi: "Kad masa deluje po svome, to radi samo
na jedan način, jer drugi ne poznaje: linčuje. Nije sasvim
slučajno što je zakon linča američkog porekla, pošto je
Amerika na izvestan način raj masa". 35 Nije se zanimao za
neke prednosti demokracije; ipak je to sistem koji u cjelini
nadmašuje svojstva ostalih sistema. Skoro sasvim slijep i
gluh za ono što ne služi razvoju aristokratskog duha i uz-
dizanju pojedinca iz amorfne mase, on je ipak kroz preuve-
ličavanja ogoljavao suštinu one vladavine koja si umišlja da
jedino podstiče čovjekovu slobodu i priprema besprimjernu
budućnost. I on je uvjeren kako demokracija koja se zatva-
ra u naciju guši intelektualne potencijale pojedinca, zaklan-
jajući razumijevanje vlastite biti gustom koprenom. Reći
će: "Svaki valjani intelektualac Nemačke, Engleske ili
Francuske oseća da ga guše granice njegovog naroda, oseća
svoju nacionalnost kao jedno apsolutno ograničenje!". 16 Ia-
35 Ortega, Pobuna masa, str. 110-111.

36 Ortega, Pobuna masa, str. 132.
O TIRANIJI 77
ko i opet izrečena u maniri brzog zaključivanja, ova tvrdnja

još jednom podstiče na preispitivanje odnosa mase i poje-
dinca i onoga što ga oslobađa od mase jednakih, a što ga u
nju uvlači.
Ortega svojim uvidima u suvremenu demokraciju nastavlja

i razgorijeva razgovor koji se do danas o tome vodi. Sigur-
no je da ono mišljenje koje obrazlaže kako pojava masa ni-
je dovela i do njihove totalne vladavine, ima opravdanje.
Jer, ako se i može prihvatiti kao istina da ïiastup demo-
kratskih društava ne vodi nužno i višoj duhovnoj kulturi,
teško je opravdati tvrdnju da su mase, samo zato što je de-
mokracija proklamirana vladavina, doista i ostvarile svoju
ekonomsku i političku premoć. Uvjerljivija je tvrdnja da u
ovim područjima života elita vlada u ime mase i više ili
manje uspješno stvara privid jednakih šansi za sve. U vrije-
me Tocquevillea još se u veliki utjecaj masa moglo po-
vjerovati. Tada, bar što se tiče SAD, privatna je inicijativa
omogućavala podjednake izglede svima i činilo se da su
doista otvoreni putevi nesputanog iskazivanja sposobnosti.
No, otada se mnogo što promijenilo i demokracija je postala
više dirigirana. To ne poriče tvrdnju da masa u demokraci-
jama i dalje nema veliku ulogu, ali ne i u onim područjima
gdje se donose sudbonosne odluke. Duh i ukus mase i dalje
prevladava, ali on je sve više i usmjeravan, pa se zato i
može govoriti o dirigiranoj demokraciji. Pred mišljenjima
većine i dalje će respektirati elita društva, ako ni zbog čega
drugoga a ono zbog njenih glasova, ali će ta većina više ne-
go u ranijim stoljećima biti zavođena djelotvornim psiho-
loškim metodama. Ionako već podatna utjecajima, kao što
je uvijek i bila, usprkos istini da i ona magično djeluje svo-
jom pojavom, postala je još više obezličena, čuvajući više
privid svemoći. Vješti "ribari ljudskih duša" znaju kako se
s njome postupa, kako se izaziva njen gnjev ili oduševljen-
je, svjesni da se i oni trebaju čuvati izljeva "narodne duše".
Javne komunikacije danas bez posebnih napora vladaju ma-

sama koliko god moraju respektirati želje i interese pri-
malaca. Inače bi njihove poruke bile mnogo kraćeg vijeka.
"Cvjetovi i tla" (Šušnjić) nisu beskrajno udaljeni jedni od
drugih.
To je dobro shvatio Wright Mills. S mnogo dokaza, ali i s

velikom imaginacijom (napisao je i knjigu "Sociološka ima-
ginacija"), dalekom od uobičajene znanstvene rigidnosti, u
svojoj se "Eliti vlasti" usmjerio na izučavanje odnosa elite
i mase američkog društva.
U SAD je inteligentno javno mnijenje suženo. Počelo se

sužavati već u 19. stoljeću, a danas je, smatra Mills, vrije-
me liberalne demokracije već prošlost. Zamijenila ju je ma-
sovna demokracija, u kojoj su parole ostale iste, ali nadmoć
demokratske većine nadopunjuje i zamjenjuje nadmoć elite.
Vlastita mišljenja su najrjeđa. Institucije elite (ekonomske,
političke i vojne) prodiru preko sredstava masovnih komu-
nikacija u masu koja više nije onoliko autonomna koliko je
bila u 18. i 19. stoljeću. Nema diskusije ni replike, lojalnost
svojoj naciji, izražena kroz stereotipe, postaje još prisutni-
ja. Ne vjerujemo ni onome što se dogodilo pred našim
očima, dok to ne vidimo ili ne čujemo od drugih. "Zdravi
razum", na koji su Amerikanci toliko polagali, pretvorio se
u skup preduvjerenja. A kako je tek u nacističkoj
Njemačkoj i sovjetskoj Rusiji? - zapitao se autor u jednom
trenutku.
Odgoj ne omogućuje prepoznavanje vlastitih impulsa, a
37 Mitscherlich ćc reći da se "mnogim putovima masovne komuni-

kacije u nama neprestano aktiviraju temeljna raspoloženja koja nas
čine 'omasovljivima'." Alexander Mitscherlich, "Mase ili dvostru-
ka odsutnost oca", Treći program Hrvatskog radija, br. 35. (Zagreb,
1992.), str. 62.
O TIRANIJI 79
škole ne preporučuju borbu za individualnu ili javnu afir-

maciju. "Demokratske škole često znače isto što i pro-
dužavanje intelektualne prosečnosti, profesionalno obu-
čavanje, nacionalističku lojalnost i malo šta drugo preko
toga". 38 Zelja da se postane nezavisan, koju je želju pros-
ječni građanin nekada u izvjesnoj mjeri još posjedovao, sa-
da se skoro potpuno izgubila. Bez pravoga cilja, nema ni
orijentacije, osim ako se orijentacijom ne smatra doći do
onoga u materijalnoj sferi. Taj nivo koji vrijedi za masu,
vrijedi i za najviše državnike, koji daju izjave "ozbiljna li-
ca, ali koje su ipak bez dubine i vrednosti". 39
Ne mnogo različitu dijagnozu masovnog demokratskog

društva dao je i David Riesman u "Usamljenoj gomili". U
njoj postaje sve presudniji tzv. "drugima usmjereni čovjek".
On je napustio nade prošlosti i umjesto razvitka individual-
nosti, postaje zatočenik neizdiferencirane gomile. "Umesto
poziva na velike ljude prošlosti i da se takmiči sa zvezda-
ma, drugim usmerena osoba kreće se pravim Mlečnim Pu-
tem sastavljenim od savremenika koji se gotovo, ali ne sas-
vim, međusobno ne razlikuju". 40
Znači li to da ljudi u društvima suvremene demokracije

smanjivanje udjela slobodnog odlučivanja shvaćaju kao
svoj pad? Tako nešto bi poslije Frommovih analiza,
naročito u "Bjekstvu od slobode", teško bilo zaključiti.
Vjerojatnije je da ljudi dobrovoljno sužavaju mogući pro-
stor slobode. Plašeći se pojedinačnog učešća u složenim i
opasnim pothvatima, radije se uklapaju u obezličenu masu.
Tako se manje osjeća zadovoljstvo ličnog učešća u zbi-
38 Wright Mills, Elita vlasti (Beograd, 1964.). str. 410.

39 Mills, Elita vlasti, str. 454.
40 David Riesman, Usamljena gomila: Studija o promeni
američkog karaktera (Beograd, 1965.), str. 196.
vanjima, ali je na drugoj strani satisfakcija očigledna: grup-

ni identitet postaje dovoljan da se od sebe udalji mučni do-
jam beznačajnosti, neizvjesnosti, nedoraslosti iskušenjima.
Tako Riesmanova gomila nije tako usamljena kao što bi se
moglo zaključiti na prvi pogled. Usamljenost bi se više os-
jećala izdvajan jem iz mase koja jedno osjeća, misli i govo-
ri. Učestvovati npr., makar i trenutno, u ideološki ili nacio-
nalno homogenoj masi, naročito ako je konfrontirana s
drugim isto tako sastavljenim grupama, znači postići visok
stupanj pripadanja, što stalno jača misao da je grupa u pra-
vu jer je moćna, da su svi njeni kriteriji visoko moralni, u
skladu s religijskim zasadama i čak općeljudskim vrijedno-
stima. A kada se poslije otkrije da je to bila zabluda, prijat-
na, ali ipak zabluda, grupna identifikacija je već izvršila
svoju zadaću. Omogućila je svojim pripadnicima da račun
ne polažu sebi kao pojedinci, nego da se ogledaju u grupi,
koja je uvijek u pravu. Taj je mehanizam često isproban
kroz prošlost i tek rijetki izuzeci dokazuju kako i u toj sin-
tezi uvijek ima izuzetaka. Tragičnost postojanja lakše se
podnosi kroz grupu; ako su pojedinci smrtni, grupa je bes-
mrtna i to mnoštvo uvjerava da postojanje ima neki smisao
i opravdanje pred vječnošću. Mnoštvo ne samo što olakšava
brži razvoj zbog šire podjele rada, nego i smanjuje tenzije
eventualnih suprotnosti, pretvarajući se u analgetik čovje-
kovih nedoumica. Otud i ogorčeni otpori njegovom relativi-
ziranju, pa čak i prihvaćanje svemoći izvršne vlasti, koja
ipak simbolizira jedinstvo. Ona se i dalje podržava, usprkos
donošenja odluka za koje ne traži mišljenje javnosti, a po-
vremeno se i emfatično zaziva. Najposlije, to vodstvo po
svom mentalitetu ni nije daleko od mase, oboje karakterizi-
ra nagon zbijanja, poput životinjskog krda ili čak ptičjeg ja-
ta. Te sklonosti je besmisleno poricati ili osuđivati, jer ima-
ju svoju prirodnu pozadinu, ali ih u ljudi ne treba pretvarati
u vrline.
Danas je postalo jasnije da je privlačnost u grupi i nagons-
O TIRANIJI 81
ke prirode, da pojedinca grupa fascinira svojom pojav-

nošću, da je on jako sugestibilan. Rudi Supek, još jedan od
znanstvenika prodorne misli, koji je uvijek imao snage za
istine koje se najčešće prešućuju ili od sebe odbijaju, s
opravdanjem je rekao da "Što je grupa veća, to je privlačni-
ja". 41 Ali, ni to nije neophodno: "Društveno pospješivanje
pokazuje da je pojedinac osjetljiv već na samu prisutnost
drugog lica". 42 Predaja je i tada na djelu. Razumljivo je on-
da da se pojedinac, kada se suoči s magnetskom silom
mnoštva, čiji nastup nikakve kritičke rezonance ne mogu
skrenuti s njenog puta dok je u usponu, ustrašeno povlači na
stranu. Pojedinci se oduvijek radije potčinjavaju autoritetu
mase. Dok su njeni zarobljenici, oni ni ne pomišljaju da po-
navljaju ranije stupnjeve razvoja, bilo zato što su i sami
postali gomilom, bilo zato što se potčinjavaju karizmi nje-
nog vođe. Suočeni s nerješivim problemima, ma koliko
inače bili civilizirani, pokleknu prije vremena, ušutkani ta-
mo gdje nagon preživljavanja nadvlada. Oni rijetki, kod ko-
jih kritička distanca ipak nije nestala, pišu onda knjige kao
što su "Demokracija u Americi", "Psihologija gomila", "Po-
buna masa", "Masa i moć" ili "Društvene predrasude". Čak
i onda kada je riječ o demokratskoj većini, oni znaju da ta
većina ne odolijeva lako grupnim instinktima i vraćanju na
one forme društvenog života za koje se (neopravdano) pret-
postavlja da su davno nadvladane.
41 Rudi Supek, Društvene predrasude i nacionalizam: socijalno -

psihološka razmatranja (Zagreb, 1992.), str. 27.
42 Supek, Društvene predrasude, str. 26.
Arsen Bačić
TOCQUEVILLE O SLOBODI TISKA,

NJEZINOJ ULOZI I ZNAČAJU
AUTOR IZLAŽE TOCQUEVILLEOVO RAZUMIJEVANJE SLOBO-

DE TISKA I NJEGOVE ULOGE U DRŽAVI SUVREMENOG USTA-
VNO-DEMOKRATSKOG POSTANJA. U TEKSTU SE OTVARA
ANALIZA KOJA IDE OD TEKSTUALNE EGZEGEZE DO PRIMJE-
NE POREDBENE METODE. IZ PERSPEKTIVE USTAVNOG PRA-
VA I POLITIČKE TEORIJE TEKST POKRIVA ZNAČAJAN BROJ
TEMA INTERESA TOCQUEVILLEA KAO POLITIČKOG I USTAV-
NOPRAVNOG PISCA.
1. UVODNA BILJEŠKA.
Svijet kojega nastanjujemo i tekstovi koje čitamo, kaže

Gadamer, nisu nikada puka hrpa podataka ili određeni ide-
alni objet trouvé, već uvijek spremni entiteti otvoreni inter-
pretaciji, entiteti u koje investiramo značenja. Rođeni smo
i izrasli u svijetu kojemu značenja daje jezik kojim govori-
mo i tradicije koje nasljeđujemo. Širimo i produbljujemo
naš sadašnji horizont razumijevanjem. Nastojimo fuzirati
O SLOBODI TISKA 83
horizonte. Taj Horizontverschmelzung smanjuje distancu

od onih čije su perspektive možda ili jesu različite od naših.
Govori se o umijeću interpretiranja, uopće o strategijama
interpretiranja, što osim drugih oblasti dira i historiju poli-
tičke misli, konstitucionalizma, jurističke misli i njima pri-
padajućih fenomena. Što je Machiavelli mislio pod virtù,
Rousseau pod religion civile, itd.? Ovo nisu uvijek ap-
straktna akademska pitanja. Neki američki pravnici i ustav-
ni stručnjaci kažu: dokučiti original intent američkih
"očeva utemeljivača" rješit će pitanje značenja Ustava SAD
za svagda1. Nećemo ovdje ukazivati na razlike između le-
galne i ustavne interpretacije s jedne, i interpretacija u hi-
storiji političke misli s druge strane kojih naravski ima.
Želimo jednostavno kazati da se problem čitanja i interpre-
tiranja javlja i kod Alexisa de Tocquevillea, kao i kod sva-
kog velikana čiji opus predstavlja relevantno i kompleksno
djelo za ustavno pravo. U njemu su otvorenog značenja ne
samo dva temeljna pojma s kojima se Tocqueville susreće,
dakle sloboda i demokracija, nego i čitav niz drugih njego-
vih kategorija. Što je npr. Tocqueville mislio pod slobodom
tiska? Koje značenje je pravo na slobodno iskazivanje mis-
li putem tiska imalo kod Tocquevillea? U ovome tekstu po-
kušat ćemo ukazati na neke Tocquevilleove opaske glede
slobode tiska, te ukazati na značaj koji su te njegove opas-
ke imale za kasniji tretman te slobode u svijetu prava i po-
litike.
Dugo se je vremena o problemu slobode tiska razmišljalo i

rješavalo pod svjetlom slobode misli, odnosno duhovne slo-
bode. Juridički režim se je implicirao. Tako se je npr. nakon
donošenja Deklaracije o pravima čovjeka i građanina iz
1 H. G. Gadamer, Truth and Method (New York, 1984.), cit. pr.

Terence Ball, Reappraising Political Theory (Oxford, 1995.), str. 7
et passim.
1789. godine u Francuskoj donijelo mnoštvo zakona koji su

imali regulirati pravni režim korištenja te slobode. Sloboda
tiska uvijek je značila zaštitu duhovne slobode čovjeka
protiv utjecaja ili arbitrarnog postupanja državne vlasti. Na-
ravski, ova je koncepcija s vremenom tražila dopune, jer se
je razvojem društva pokazala sva složenost slobode tiska
kao ustavnog prava čovjeka i građanina. Naime, sloboda
tiska je kompleksna sloboda jer ona sadrži kako spiritualni
tako i materijalni element. Veći dio javnih sloboda nema
takav dualni oblik. Ali, sadržaj sloboda koje pripadaju slo-
bodi misli je dvostruk: pored spiritualnog elementa, posto-
ji i važan materijalni element. Npr. sloboda vjeroispovjesti
traži hram, neophodne rekvizite koji služe širenju vjere,
itd. Kao i sve druge slobode misli, tako i sloboda tiska traži
materijalnu podršku. Ova sloboda to traži zaisgurno više od
svih drugih sloboda u ovoj grupi. Sami izraz sugerira ka-
rakter ove slobode. Ne kaže se slučajno "sloboda pisanja",
već se govori o slobodi tiska, tiskanja; govori se i o instru-
mentu koji omogućuje jednu ekstraordinarnu difuziju ono-
ga što je napisano. Riječ je o jednom mehaničkom izumu,
otkriću štamparije, na kojoj i počiva moderni svijet. Gut-
tenbergovo otkriće jedno je od velikih izuma čovječanstva i
civilizacije. Ono pak što karakterizira moderni tisak od
1867. godine jeste izum "rotacije". Suvremena novina pred-
stavlja nešto sasvim drugačije od novine u doba Revolucije
ili novine s početka XIX. stoljeća, kada prevladava spisa-
teljski element. Novine s vremenom počinju pretpostavljati
industrijski i komercijalni poduhvat u kojemu se koriste
usavršena i skupa mehanička sredstva. Slika tiskarske ra-
dionice iz vremena enciklopedista s vremenom je potpuno
nestala. Sloboda tiska postepeno se sagledava i na meha-
ničkom i materijalnom planu, planu opreme, u krajnju ruku
na planu novca i robe. Dakle, početkom XIX. stoljeća me-
hanička oprema novina uvjetuje distinkciju između dva te-
meljna elementa slobode tiska: spiritualnog i materijalnog
O SLOBODI TISKA 85
elementa, duha i novca. Nigdje se evolucija ove problema-

tike ne prikazuje s toliko problema i oštrine koliko u Toc-
quevilleovoj domovini Francuskoj, i s toliko otvorenosti i
jasnoće kao u Americi, zemlji koju je Tocqueville s dubok-
im uvjerenjem držao središtem moderne demokracije. 2
S druge strane, historijom političkih ideja XIX. stoljeća do-

minira uzlet liberalizma. Trijumf liberalizma najočigledniji
je u Zapadnoj Evropi. U Njemačkoj i Italiji liberalni pokret
u izravnoj je vezi sa nacionalnim pokretima; pokret se širi i
u Istočnoj Evropi u kojoj se odvijaju borbe između "slave-
nofila" i "zapadnjaka"; u evropskom obliku on penetrira i u
zemlje Dalekog Istoka koje se otvaraju trgovini sa zapad-
nim državama; latinsko-američke republike donose liberal-
ne ustave koji se svi odreda inspiriraju Ustavom SAD. No,
unatoč trijumfalnom pohodu "globalnog" liberalizma, po-
sebnu historiju francuskog liberalizma u XIX. stoljeću obil-
ježavaju krize i revolucije. Liberali su u opoziciji i za vla-
davine Louisa XVIII. i Charlesa X.; na vlasti su za vrijeme
Julske monarhije; nakon krizne 1848. godine i opozicijske
pozicije za Drugog carstva, tek osnivanjem III. republike
slijedi trijumf liberalizma u Francuskoj. Među najvećim li-
beralnim piscima epohe nije nitko drugi do Alexis Charles
Henri Clérel de Tocqueville (1805.-1859.).3
Dominantna tema cjelokupnog Tocequevilleovog djela jeste

sloboda. Une liberté modérée, régulière, contenue par les
croyances, les moeurs et les lois 4 temeljni je credo Tocqeu-
villea. No, kakav je stav Tocqueville imao prema slobodi
2 Usp. Claude-Albert Colliard, Libertés publiques (Paris, 1975.)

str. 455.
3 Usp. Jean Touchard, Histoire des idés politiques / / ( P a r i s , 1965.)
str. 516-536.
4 Alexis de Tocqueville, Souvenirs, cit.pr. J.Touchard Histoire, str.
531.
tiska i onima koji su je najviše zagovarali, dakle intelek-

tualcima? Da li je u razdoblju "hipertrofiranog orleanizma"
slobodu tiska još uvijek pratila ona glasovita Mirabeauova
(1749.-1819.) fama da je sloboda tiska ona sloboda sans la-
quelle les autres ne peuvent être concquises, dakle sloboda
"bez koje nema drugih sloboda". Zašto "La Démocratie en
Amérique" (1835.) od svih političkih sloboda slavi prije
svega slobodu tiska? Nije li tome razlog Tocquevilleovo
promišljanje dramatičnih francuskih zbivanja glede iskust-
va i politike pravne regulacije slobode tiska u Francuskoj i
njenom povezanošću sa idejama njegova liberalnog svjeto-
nazora? Jer, u vrijeme kad se Tocqueville sprema da posta-
ne pariški student prava, uklanjanje slobode tiska tijekom
1820. godine, u kojoj se desilo i ubojstvo vojvode od
Berrya, desnica opravdava sljedećim riječima: "... nož ko-
jim je ubijen vojvoda zove se liberalna ideja". Ruka koja
drži nož su novine liberalističke orijentacije i njeni pisci.
Nije li usporedba nestabilnog pravnog režima tiska u Fran-
cuskoj za vrijeme Tocquevilleovog života i stabilnog u SAD
imala za cilj ukazati na značajne razlike smisla i ciljeva
dvaju tipova "revolucionarnog konstitucionalizma"? Na ko-
ji je način Tocqueville o slobodi tiska razmišljao kasnije u
vrijeme publiciranja "L' Ancien Régime et la Révolution"
(1856.)? Koje su bile karakteristike jednog i drugog
režima? Što danas karakterizira juridički režim slobode tis-
ka u SAD? Što je evoluiralo od Tocquevilleovog doba do
danas?
2. FRANCUSKA I PRAVNI REŽIM SLOBODE TISKA REVOLUCIJE

(1789.) DO USPOSTAVE TREĆE REPUBLIKE (1870.)
Prije Revolucije, knjige i novine bile su podvrgnute režimu

prethodne autorizacije, dakle cenzuri. Jedna kraljevska de-
klaracija iz 1792. godine predviđala je progon svih autora
O SLOBODI TISKA 87
koji nisu s "dužnom pažnjom pisali o kraljevskom autorite-

tu, religiji i javnome miru". Ispred Velikog vijeća Parla-
menta u Parizu javni je tužilac prijetio dizanjem optužbi
protiv svih "loših" knjiga. U okolnostima cenzure koje su
bile mora za jednog Voltairea, Rousseaua, Raynala, Beau-
marchaisa, stavlja u usta Figaru sljedeće riječi: "Budući u
svojim tekstovima ne govorim ni o vlasti, ni o vjeri, ni o po-
litici, ni o moralu, ... ni o operi, kao ni o drugim spektakli-
ma ...ja mogu tiskati slobodno, pod nadzorom dvojice ili
trojice cenzora".5 U vrijeme Ancien regime : a nema poli-
tičke štampe. Politički tisak rađa se momentom Revoluci-
je/'
Sloboda tiska počinje se zahtijevati u zadnjim danima mo-

narhije. Mirabeau objavljuje svoju znamenitu brošuru o slo-
bodi tiska; Brissot započinje bez dozvole publikaciju časo-
pisa "Patriot français", a Mirabeau 2. V. 1789. godine
osniva novine "Les Etats généraux". Jedna odluka Kralje-
vskog vijeća zabranjuje ove novine, zatvaraju se tiskare, ali
ministarstvu se baš ne žuri s izvršavanjem ovoga naloga.
Same početke Revolucije obilježava prava provala novina.
One postaju glasila probuđene i kritičke javnosti (J. Ha-
bermas). Na ulicama narod cijepa efemerne tiskovine i traži
novine s ozbiljnim člancima.
Sloboda tiska proglašena je u Francuskoj u kolovozu 1789.

godine i to u čl. 11 Deklaracije o pravima čovjeka i građani-
na. "Slobodna razmjene misli i mišljenja predstavlja jedno
od najdragocjenijih prava čovjeka. Svaki građanin može
slobodno govoriti, pisati, i tiskati osim što će u slučajevima
5 Beaumarchais, Mariage de Figaro, Acte V.,Scene III., cit.pr.

Colliard, Libertés publiques, str. 445.
6 Prikaz pravnog režima štampe u Francuskoj temeljimo na Colli
ard, Libertés publiques, str. 444-455.
koji su predviđeni u zakonu odgovarati za zloupotrebu te

slobode." Principu slobode pridodata je odgovornost za
zloupotrebu. Ustav od 3. IX. 1791. konstitucionalizira slo-
bodu u čl. 17. Revolucionarna previranja i međusobni ob-
računi između montanjara i žirondinaca odvijaju se i na
stranicama novina. Razdoblje Terora i započinje mjerama
protiv novina i novinara. Camille Desmoulins biva 1. IV.
1794. giljotiniran kao redaktor lista "Le Vieux Cordelier".
Uprkos toga, montanjarska Deklaracija prava i montanjar-
ski Ustav iz 1793. definiraju Francuzima slobodu tiska kao
neograničenu slobodu. Ustav iz godine III. proklamira slo-
bodu tiska. No, pod ustavnom odredbom fragilna sloboda
tiska donošenjem dva zakona protiv slobode tiska biva po-
kopana. Prvi zakon od 27. germinala godine IV. potiskuje
pravo političke diskusije i kažnjava smrću svako zagova-
ranje drugačije vlade; drugi zakon od 28 germinala iz godi-
ne IV. organizira kolektivnu odgovornost autora i štampara.
Naredna će zbivanja i novi zakoni samo potvrditi ocjene ka-
ko je od zavođenja Direktorija, preko Konzulata do Carst-
va, sloboda tiska u agoniji. Nakon 1810. ponovno se uvodi
cenzura za sve tiskane stvari. Periodični tisak nakon 1811.
godine postaje "javna služba". Sloboda potpuno nestaje.
Padom Carstva ponovno niče sloboda tiska. No liberalna

formula čl. 8 Ustavne povelje iz 1814. godine ("Francuzi
imaju pravo publicirati i tiskati svoja mišljenja u suglasno-
sti sa zakonom koji će sankcionirati svaku zloupotrebu te
slobode.") teško da se je poštivala. Zakon od 21. X. 1814.
godine vraća se na preventivni režim i cenzuru za određene
vrste tekstova. Slobodno je tiskati na mrtvim i stranim jezi-
cima, pastoralna pisma, sjećanja koja je ovjerio advokat,
itd., ali zato novine i časopisi podliježu autorizaciji glavnog
upravnika pariške policije i direktora knjižnice ako je riječ
o provinciji. Paradoks se zbiva vraćanjem Napoleona. U
kratkom razdoblju nakon povratka Napoleona, sloboda te-
O SLOBODI TISKA 89
meljem čl. 64 Dodatnog akta od 22. IV. 1815. ponovno do-

lazi do daha. No, nizom zakonskih akata iz 1817.,1818. i
1820. godine, sloboda tiska se ponovno ograničava. Za de-
sne ultraše uspostava cenzure, prethodnog odobrenja, sus-
penzije te zabrane tiskanih stvari, sredstva su obračuna s li-
beralima. Zakonom iz materije tiska biva 17. III. 1822.
ozakonjen "delikt mišljenja" (loi de tendance).
Iako Julska monarhija zabranjuje cenzuru (čl. 7 Ustavne po-

velje iz 1830. godine), revolucionarna zbivanja 1835. godi-
ne ponovno je ozakonjuju. Zakonom iz 1849. godine krei-
raju se iznova delikti mišljenja. Starim deliktima (napad na
republikansku ideju, rasprava o pravima parlamenta, općem
pravu glasa, vlasništvu, slobodi vjere) vlastodršci II. repu-
blike pridružuju nepoštivanje zakona i ugleda predsjednika
republike. Principjelno liberalni režim tiska za razdoblja II.
carstva nasljeđuje liberalni režim III. republike i Zakon iz
1881. godine koji u mnogome predstavlja i aktualne temel-
je pravne regulacije prava slobodne tiska u Francuskoj.
3 ) PRAVNI TEMELJI SLOBODE TISKA U S A D DO DOLASKA

TOCQUEVILLEA U AMERIKU
Ustavno proklamiranje slobode tiska kao prava čovjeka i

građanina odigralo se je najprije među evropskim kolonima
useljenim u engleskim krunskim posjedima u Sjevernoj
Americi. Od početka XVII. stoljeća, kada počinje intenziv-
niji proces naseljavanja tih kolonija, a u procesu revolucio-
narnog sticanja nezavisnosti od matice zemlje, sve se više
afirmiraju osnovne prirodno-pravne postavke o pravima
čovjeka. Kulminaciju kriznih odnosa kolonija s Engleskom
(period 1775.-1783.) predstavlja donošenje čitavog niza
značajnih političkih i pravnih dokumenata američkih revo-
lucionara. U najvažnijim dokumentima toga vremena slobo-
di tiska kao pravu čovjeka pripada istaknuto mjesto. To za-

to, jer se shodno duhu vremena držalo da se samo slobod-
nim tiskom može unaprijediti istina, nauka, moral i uopće
umjetnosti, te liberalnim duhom prožeti administraciju i
Vlast, ostvariti komunikaciju misli između ljudi, što za pos-
ljedicu ima postizanje njihovog jedinstva" (kurziv - A. B.). 7
Obzirom na činjenicu da se je u državama Sjeverne Ameri-

ke, sve do oslobođenja od engleske kolonijalne uprave,
primjenjivalo englesko pravo, pa prema tome i zakonoda-
vstvo o tisku, ne iznenađuje sva upornost borbe za prizna-
vanje ovoga prava na američkom kontinentu. Pojava prve
bostonske tiskare 1690. godine označava ujedno i početak
borbe za priznanjem prava slobode tiska američkim
građanima.
Prva deklaracija o pravima uopće, Virginijska deklaracija o

pravima iz 1776. godine, proklamirala je u čl. 12 i pravo na
slobodni tisak. Po toj odredbi "sloboda tiska jedan je od na-
jjačih bastiona slobode koju nitko ne može ograničiti osim
despotske vlasti" (kurziv - A. B.). 8 Nakon deklaracija (Vir-
ginia, New Jersey...) sloboda tiska našla je svoje mjesto i u
prvim ustavima (Virginia 1776., New Jersey 1776. ...). Ta-
ko je sloboda građana, shvaćena kao prirodna sloboda, ali
"modificirana i osigurana sankcijama građanskog društva"
(A.Hamilton) konačno u američkom pravnom sistemu
doživjela i ustavnu sankciju. Temeljna prava čovjeka biva-
ju pisanim ustavima zaštićena kako od izvršne tako i od za-
konodavne vlasti. To je nabolje izrazio J. Madison, koji je
u diskusijama o pravu slobode tiska isticao kako sigurnost
7 Usp. R. A. Rutland, The Birth of the Bill of Rights 1776-1791

(Chapel Hill, 1955.), str. 28.
8 Usp. Virginia Bill of Rights, cit.pr. E. Dumbauld, The Bill of
Rights (Norman, 1957.) str. 170-172.
O SLOBODI TISKA 91
slobode tiska traži da ona bude pošteđena ne samo od

prethodnih ograničenja, od strane egzekutive, kao što je to
(ranije) bio slučaj u Engleskoj, nego i od ograničenja same
zakonodavne vlasti. 9
Iako je ovo pravo bilo priznato u većini ustava sjeverno-

američkih republika u razdoblju od 1776. do 1789. godine,
ono se ipak nije bilo našlo u federalnom ustavu SAD iz
1787. godine. Bio je to rezultat nesuglasica između dviju
antagonističkih grupa, federalista i antifederalista, koje se
grupe nisu mogle složiti u pitanju: kome dati prvenstvo u
zaštiti prava i sloboda - državnom ili saveznom ustavu. Ta-
ko je federalni ustav iz 1787. godine bio izglasan bez odred-
bi o osnovnim pravima pa tako i bez odredbi koje su na
ustavnome planu garantirale slobodu štampe. Kompromis
spomenutih grupa doveo je do toga da se na ustavnom pla-
nu 1791. godine uobliče amandmani na ustav. Usvojeni
amandmani (I. - X.), koji su ustvari predstavljali federalnu
deklaraciju o pravima, sadržavali su i odredbu po kojoj
"Kongres ne može donositi nikakav zakon ... koji bi
narušavao slobodu štampe." (Am. I.) Ova je odredba i da-
nas osnovno pravno vrelo uređivanja slobode štampe kao
temeljnog prava čovjeka i građanina.
4. "DEMOKRACIJA U AMERICI" o ZNAČAJU I ULOZI SLOBODE TISKA
U gl. III. drugog dijela prve knjige Tocquevilleove "Demo-

kracije u Americi" stoji niz izvanrednih zapažanja ovog
Francuza o slobodi tiska u Sjedinjenim Državama. U kratk-
im natuknicama koje autor ispisuje ispod naslova glave sto-
ji da je autor najviše bio impresioniran teškoćama da se
9 Usp. M. R. Konvitz, (New York, 1965.), str. 290.

ograniči sloboda tiska; on piše o osobitim razlozima koji

pokazuju da je nekim narodima posebno stalo do te slobo-
de, o slobodi tiska kao nužnoj posljedici suverenosti nar-
oda, o tome kako se ta sloboda shvaća u Americi, o oštrom
jeziku tiska u Sjedinjenim Državama, o tome da tisak ima
vlastite nagone, te o mišljenju Amerikanaca o sudskoj re-
presiji prekršaja putem tiska.
Prvo pitanje koje sebi postavlja Tocqueville jeste o tome

kakve je posljedice imala sloboda tiska u političkom svi-
jetu? " U izvjesnim nacijama koje tvrde da su slobodne
kaže Tocqueville, "svaki organ vlasti može nekažnjeno po-
gaziti zakon, a da ustav zemlje ne daje potlačenima pravo
da se žale pravosuđu. Kod tih naroda ne treba nezavisnost
tiska smatrati jednom od garancija, nego jedinom garanci-
jom koja preostaje slobodi i sigurnosti građana. " Zahvalju-
jući slobodi tiska "politički život struji po svim krajevima
te prostrane teritorije. Njeno uvijek otvoreno oko neprestal-
lio ogoljava tajne mehanizme politike i prisiljava javne
ličnosti da izlaze pred sud javnosti. Ona okuplja interese
oko izvjesnih doktrina i formulira simbole stranaka; preko
nje stranke razgovaraju ne sastajući se, sporazumjevaju se i
ne dolazeći u dodir. (...) Suverenost naroda i sloboda tiska
dvije su stvari koje su, dakle, međusobno potpuno poveza-
ne; cenzura i opće pravo glasa jesuf naprotiv, dvije stvari
proturiječne i ne mogu dugo opstati u političkim ustanova-
ma istog naroda. Među dvanaest miljuna ljudi koji žive na
teritoriji Sjedinjenih Država nema nijednog da se do sada
usudio da predloži da se sloboda tiska ograniči. " I() Otkriva-
jući veze između demokracije i tiska, (političkih) udružen-
ja i novina, Tocqueville će kazati da "novinepostaju ... uto-
liko neophodnije ukoliko ljudi postaju većma jednaki... one
10 Usp. Aleksis de Tokvil, O demokratiji u Americi (Titograd -

Sremski Karlovci, 1990.), str. 160 et passim.
O SLOBODI TISKA 93
održavaju civilizaciju ... da nema novina, gotovo da ne bi

bilo zajedničkog djelovanja. (...) Postoji, dakle, nužna veza
između udruženja i novina: novine stvaraju udruženja, a
udruženja stvaraju novine. (...) Najbolje mi objašnjava gi-
gantski razvoj dnevne štampe u Sjedinjenim Državama to
što kod Amerikanaca vidim da se najveća sloboda na
općenacionalnom planu kombinira sa svakovrsnim lokalnim
slobodama. " n (kurziv u cijelom odlomku - A. B.)
5 ) "L'ANCIEN RÉGIME" ( 1 8 5 6 ) I TOCQUEVILLEOVE

REFLEKSIJE o SLOBODI TISKA
U knjizi III., glavi prvoj svoje znamenite studije o starom

režimu i revoluciji, kojom se Tocqueville simbolički opet
vraća u Francusku, i to onu predrevolucionarnu. Autor se
pita kako je to bilo moguće da ljudi od pera, koji nisu pos-
jedovali ni rang, ni zvanja, ni bogatstvo, ni odgovornosti, ni
vlasti, faktički postanu prvi politički ljudi doba? Revolu-
cionarnu edukaciju naroda, buđenje volje Francuza za poli-
tičkom slobodom nosili su upravo ljudi od ideja, filozofi,
ekonomisti, kojima Tocqueville posvećuje posebnu pažnju.
Javna edukacija u mislima ovih ljudi postaje jedina garan-
cija koja je iznađena protiv zloupotrebe vlasti. Quesnay za-
to jasno ističe: "Le despotisme est impossible si la nation
est éclairée". Voltaire u svojim pismima iz Engleske zavidi
Englezima na njihovoj literarnoj slobodi; nitko kao Voltai-
re nije uviđao koliko je duboka povezanost ove slobode s
političkom slobodom; ona prva ne može dugo vremena
živjeti bez one druge slobode.' 2
U Usp. Tokvil, O demokratiji, str. 468 et passim.

12 Usp. Alexis de Tocqueville, L'Ancien Régime et la Revolution
(Pariz, 1952.), Ch. III.,str. 254.
Mada se Tocqueville ponajviše pitao o revolucionarima, in-

telektualcima građanske provenijencije i njihovim zaniman-
jem za slobodu "pomoću koje se stiže do drugih sloboda",
on ostavlja zanimljive bilješke o toj slobodi kako su je pro-
mišljali pripadnici njegove, aristokratske klase. Naime, u
analizi rukopisa i memoara, te parlamentarnih istupa ple-
mića zastupnika u des Etats Généraux, koju Tocquville ispi-
suje u posebnim bilješkama koje prate gl. XI. druge knjige
njegova djela "L'Ancien Régime et la Révolution", Toc-
queville bilježi sljedeća zapažanja o slobodi tiska (liberté
de la presse): "Sloboda tiska i nepovredivost tajnosti prepi-
ske. Bit će osigurana sloboda tiska; zakon će unaprijed fik-
sirati restrikcije koje imaju za cilj očuvanje općeg interesa.
Sloboda tiska se ne smije pokoriti eklezijalnom cenzurom.
Eklezijalna cenzura neka ima za predmet samo knjige koje
tretiraju dogmu; što se ostaloga tiče, dovoljno je povesti
računa o nužnim mjerama opreza o kojima treba obavijesti-
ti autore i štampare. Većina traži da o deliktima tiska ne od-
lučuje nitko drugi nego suci." Rukopisi su unisono tražili
da se poštuje nepovredivost tajnosti prepiske, da se otvore-
na pisma ne mogu koristiti kao sredstvo optužbe. "Otvaran-
je pisama predstavlja najogavniju špijunažu; taj čin uklanja
svaku mogućnost postojanja javnoga povjerenja."
6) O SLOBODI TISKA U AMERICI NAKON TOCQUEVILLEA
U jednom od najpoznatijih suvremenih slučajeva obrane

slobode tiska pred Vrhovnim sudori SAD Pentagon Paper's
case iz 1971. godine sudac Stewart gotovo dva i pol stoljeća
nakon publiciranja "Demokracije u Americi" izriče slije-
deću misao inspiriranu Tocquevilleom: "U državnoj struk-
turi, koja je kreirana našim Ustavom, egzekutivi su u dvije
povezane oblasti, nacionalnoj obrani i međunarodnim odno-
O SLOBODI TISKA 95
sima, date enormne ovlasti. (...) U odsustvu vladinih teža i

protuteža koje su prisutne u drugim područjima našeg na-
cionalnog života, jedino efektivno ograničenje nad politi-
kom egzekutive i moći u područjima obrane i međunarodnih
odnosa može počivati u prosvijećenom građanstvu - u jed-
nom informiranom i kritičkom javnom mnjenju koje u ovim
stvarima samo može zaštititi vrijednosti demokratske vlade.
Iz tog razloga, možda upravo ovdje, štampa koja je budna,
pažljiva i slobodna na najvitalniji način služi svrhama I.
Amandmana. A bez informirane i slobodne štampe ne može
biti ni prosvijećenog naroda. " (kurziv - A. B.) 13
Tocqueville je, podsjećam, to isto osjećanje izrazio na slje-

deći način: "U izvjesnim nacijama koje tvrde da su slobod-
ne, svaki organ vlasti može nekažnjeno pogaziti zakon, a da
ustav zemlje ne daje potlačenim pravo da se žale pravosuđu.
Kod tih naroda ne treba nezavisnost tiska smatrati jednom
od garancija, nego jedinom garancijom koja preostaje slo-
bodi i sigurnosti građana." (kurziv - A. B.) 14
Ova "jedina garancija koja preostaje slobodi i sigurnosti

građana" (Tocqueville) unatoč svim transformacijama do
kojih je došlo u modernoj komunikacijskoj revoluciji ostala
je zahvaljujući sudijama Vrhovnog suda SAD "mnogo više
od sredstva za pasivnu recepciju ili kanal vijesti, komenta-
ra i reklama" 15 (Burger). Na velikom tržištu ideja (market-
place of ideas), jednoj od preokupacija libertarijanske filo-
zofije i prakse, sloboda tiska ima veliku zadaću. Naravski,
13 Usp. "New York Times Co. v.United States" (The Pentagon pa-
pers case), cit.pr.G.Gunther, Individual Rights in Constitutional
Law-Cases and Materials (New York, 1986.)
14 Alexis de Tocqueville, Democracy in America (New York,
1945.), str. 190.
15 Tako Chief Justice Berger u "Miami Herald Publishing Co. v.
Tornillo Case" (1974.). Cit. pr. Jerome A.Barron (et al.), Constitu-
tional Law: Principles and Policy (1987.), str. 1065.
bila je velika pogreška podupirati pretpostavku da su svi

ljudi na jednaki način posvećeni potrazi za Istinom. Ame-
ričko pravo, baveći se praktičnom stranom života a ne ap-
strakcijama, imalo je u historijskom smislu dugi i skeptički
pogled na takvu pretpostavku. Rezultat je bio još jedna fi-
lozofska modifikacija libertarijanizma. Svatko ima pravo
slobode govora, ali svatko i odgovara zbog zloupotrebe svo-
ga prava. 16
7) ZAKLJUČAK
Tocquevilleova razmišljanja o tisku predstavljaju ustvari

najuočljiviji slučaj njegova nastojanja da se ograniči utjecaj
modernih intelektualaca. U skladû s pozicijom većine mis-
lioca filozofa, tako je i Tocqueville bio nepokolebljivi po-
bornik slobode tiska, dokazujući da građani u slobodnim
državama trebaju slobodni protok informacija, kako bi mo-
gli upravljati samim sobom, ali i zbog toga jer bi isključiva
moć države da regulira položaj i ulogu tiska mogla s vre-
menom odvesti režim u despotizam. No, za razliku od les
philosophes, koji su tisak sagledavali kao savršeno sredst-
vo kojim će prema publici širiti svoju verziju prosvjetljen-
ja, Tocqueville kao da je preferirao ono uređenje tiska koje
bi ograničavalo utjecaj intelektualaca. 17 Zašto?
Sagledavajući ga kao neovisni izvor moći nad javnim mn-

jenjem, za francuski se tisak može kazati da on vjerojatno
16 Usp. D. G. Clark, ed., Mass Media and the Law - Freedom and
Restraint (New York, 1970.), str. 229.
17 Usp. Francis Bourricaud, Le bricolage idéologique: essai sur les
intelectuels et les passions démocratiques (Paris, 1980.), str. 37-69,
cit. pr. James W. Ceaser, Political Science, "Political Culture and
the Role of the Intellectual", u: Ken Masugi (ed.), Interpreting
Tocqueville's Democracy in America (Maryland, 1991.), str. 277-
325.
O SLOBODI TISKA 97
nije imao nikoga ravnog sebi. Najvitalniji dijelovi francus-

kog novinstva bili su posvećeni političkoj diskusiji, dok je
duh francuskog žurnalizma žudio za "uzvišenim i elokvent-
nim načinom rasprave o najvažnijim državnim interesima".
Francuski su novinari bili uvažene osobe; kako je relativno
mali broj novina bio koncentriran u Parizu, to su novine bi-
le atraktivni centri akcije za talentirane i kozmopolitanski
nastrojene pisce. Pomoću tiska intelektualci su bili u stanju
širiti svoju misao iz centra prema periferiji, obasjavajući
provincije s novorođenim i najnaprednijim idejama. Ame-
rički je tisak bio ponešto drugačiji. Ovdje su novine bile is-
punjene komercijalnim oglasima, dok je prezentaciji vijesti
nedostajalo one "vatrenosti argumenta" i uzvišenog komen-
tara koji su bili tipični u Francuskoj. U Americi je postojao
veliki broj novina koje su bile rasute diljem američkog kon-
tinenta. Efekt ovakovog stanja stvari sastojao se u podjeli i
ograničenom utjecaju američkog tiska u usporedbi s fran-
cuskim novinama. K tome, američki su novinari u general-
nom pogledu bili daleko nižeg obrazovnog statusa, posje-
dujući skromne talente. Kada su izražavali politička
stanovišta, oni su to radili ne uz adaptaciju određene inte-
lektualne perspektive uz koju ide prikrivanje svojih poziva
filozofskim jezikom, već sirovim ukazivanjem na postojan-
je nižih strasti, počesto napadajući ljude, otkrivajući njiho-
ve privatne živote i poroke. Iako su takvom tehnikom ame-
rički novinari bili stekli široku publiku, javnost je, a to se
pogotovu tiče njenih obrazovanijih slojeva, osjetila suženi
okvir takvoga "istraživačkog novinarstva" pa novinare kao
grupu nije mnogo ni respektirala.
Mada tisak u Americi nije bio tako snažan kao onaj u Fran-
cuskoj, njegov utjecaj je uprkos svega itekako bio velik.
"Nakon naroda, tisak je bez sumnje prva od vlasti", primjet-
it će Tocqueville. Ipak, nisu novinari kao stvaraoci mišljen-
ja bili ti koji su imali presudnu ulogu u toj vlasti; presudna
se je uloga derivirala iz uloge novina u komunikaciji ideja

između društvenih grupa, kao što su političke stranke i
udruženja. Američki je tisak, znači, doprinio formiranju ja-
vnog mnjenja na način da su to prije radili političke asoci-
jacije nego intelektualci, omogućujući tako da se javno mn-
jenje razvija od dolje prema gore, prije nego od gore prema
dolje.
S obzirom da je američki tisak prema bilo kojem kriteriju li-

terarne ili žurnalističke izvrsnosti bio inferiorniji onome u
Francuskoj, to Tocqueville nije nikada ni sumnjao da bi "bi-
jedna zloupotreba misli" koja je imala svoje mjesto u ame-
ričkoj štampi mogla pogoditi "ukus i moral" američkog nar-
oda. No šteta, koja je u tom smislu pogađala američke
moralne navike, bila je mnogo manja od koristi koja se de-
rivirala iz činjenice da je postojala blokada prijemu općih
ideja intelektualaca. Stiče se zaključak da je Tocqueville
bio više nego voljan žrtvovati sofisticiranost pa čak i priz-
nati stupanj grubosti, neotesanosti u društvu, ako bi to bila
ci jena za zaštitu građana od mislilaca koji su tražili da upra-
vljaju njihovim životima.
Da je intelektualna historija knjige kao što je "Demokraci-

ja u Americi" sama po sebi indeks karaktera promjena koje
su se desile u idejama i institucijama, te valjanosti novih
pravaca javne politike i privatne akcije koje ih prate, kao
što to ističe O. Bradley, ,K vidimo i u ideji i instituciji slo-
bodnog tiska. Pa ipak, kazali bi da je za razliku od svih dru-
gih prakticirajućih ideja i institucija, ona ostala najviše
vjerna sebi. Uprkos svega, njeni najbolji izdanci još uvijek
su klice slobode bez koje nema drugih sloboda, još je uvi-
18 Usp. P. Bradley, "A historical essay", u: Tocqueville, De-

mocracy in America. IL, str. 404.
O SLOBODI TISKA 99
jek jedina garancija koja preostaje slobodi i jednakosti

građana. Stvarnost "Watergatea", "Pentagon Papers Case",
ali i fikcija "Pelican's Brief", pouka su za SAD, ali i za
čitav svijet. Jer, kazao bi Tocqueville: "Amerika je samo
okvir; a sadržaj, demokracija, to je bitno".
Josip Kregar
ALEXIS DE TOCQUEVILLE
I LOKALNA DEMOKRACIJA U AMERICI
ALEXIS DE TOCQUEVILLE JE JEDAN OD GLAVNIH TEORE-

TIČARA LOKALNE ZAJEDNICE. NJEGOV PRIKAZ LOKALNE SA-
MOUPRAVE U AMERICI OSTAVIO JE DUBOK TRAG NA SVE
KASNIJE ZAMISLI O USTROJU LOKALNE SAMOUPRAVE. MO-
DEL KOJEG OPISUJE NASTAO JE, SMATRA AUTOR, DIJELOM I
KAO KONTRAST SLIKE TADAŠNJE FRANCUSKE CENTRALIZI-
RANE, HIJERARHIJSKE I KORUMPIRANE UPRAVE. PREMDA
ODUŠEVLJEN, AMERIČKIM UZOROM, KRAJNJE JE SKEPTIČAN
PREMA MOGUĆNOSTIMA DA SE TAKAV MODEL JEDNOSTAV-
NO PRENESE NA EUROPSKI KONTINENT.
1. OGRANIČENJA PROROČKE MOĆI ZNANOSTI
Velika je sreća što se važnost i točnost društvenih i filo-

zofskih koncepcija ne ocjenjuje prema točnosti njihovih
predviđanja. Veliki teoretičari devetnaestog stoljeća nisu se
proslavili u svojim predviđanjima. Društva sociokracije u
kojima vladaju prosvjećeni tehničari upravljanja, društva
jednakosti imovine i neotuđenog rada, društva potpune po-
L OKA LNA DE MOKRA CI JA 101
litičke ravnopravnosti, jednostavno nisu nastala. Istina, da-

našnja društva voljela su se pozivati na svoje ideološke
proroke: Comtea, Marxa ili Tocquevillea 1 , obično reinter-
pretirajući stavove i birajući navode. Nove reinterpretacije
ponekad izgledaju dalekosežnije, dublje i mudrije od izvor-
nih. Revizije izvornih teorija programa bile su posljedica
tvrdog sučeljavanja s ograničenjima stvarnosti: politikom,
interesima suprotstavljenih grupa, inercijom vrijednosti
predmodernog svijeta, ali prije svega općim društvenim i
ekonomskim promjenama o kojima se početkom 19. stoljeća
nije moglo ni sanjati. Nekad se desilo mnogo više, ali češće
manje i drukčije od onog što se predviđalo. Moć tehnokra-
cije daleko nadilazi sve ono o čemu je Comte sanjao, no
tehnokrati nisu askete zainteresirane za opće dobro, već
izolirani stručnjaci sposobni razumjeti samo svoju speci-
fičnu oblast i prepoznati samo specifične interese svoje
kompanije ili resora. Marxovi sljedbenici iz sredine 19.
stoljeća smatrali bi ostvarenjem svih svojih snova ono što je
neuzbudljiva rutina društava obilja.
Ne treba biti nepravedan. Teško je biti prorok novog doba.

Teško je iz vremena u kojem ne samo da ljudi nisu znali za
žarulju, već puno gore - nisu protumačili oksidaciju, nisu
poznavali sve planete sunčevog sustava, nisu znali struktu-
re atoma, nisu znali ništa o reprodukciji stanica, grijali su
samo jednu ili nijednu prostoriju, nisu imali vodovod ni ka-
nalizaciju, javni transport skoro da nije postojao, nije bilo
1 "Zanimljivo je usporediti tri vizije Comtea, Marxa i Tocquevi-

llea. Jedno je organizacijska vizija onih koje danas zovemo tehno-
kratima, slijedeća je apokaliptička vizija onih koji su jučer bili re-
volucionari, treća je mirna vizija društva u kojem svatko ima nešto
i svatko, ili gotovo svatko, je zainteresiran održati socijalni pore-
dak. Osobno, smatram da je od tih triju vizija ona koja najviše
podsjeća na zapadnu Europu danas - Tocquevilleova" R.Aron, Main
Currents in Sociological Thought (London, 1965.), str. 192.
radija, televizije, industrije zabave, kućanskih aparata, stal-

ne tople vode, fotografije - vidjeti budućnost. Zapravo,
uopće nije čudno da budućnost nisu dobro predvidjeli. I ono
što se desilo u skladu s njihovim žarom maštovitog pred-
viđanja, izgleda nam točno jer u našoj mašti interpretatora
ne izostaju varijante (pa onda neke od njih točne). Izgleda
da je važno imati dobre tumače.
Ono što Tocquevilla ne čini različitim od drugih je upravo

to da se na njega odnose navedene generalizacije. U njego-
vim djelima postoje kontradikcije 2 i nejasnoće 3 , kasniji sta-
vovi dovode u sumnju ranije, postoji nesklad između očito-
vanja osobnih vrijednosnih premisa i implicitnih ali
evidentnih stavova u znanstvenoj analizi4, pojedini dijelovi
1 danas su vrlo efektni i stimulativni, ali tek kada se odvo-
2 J. Elster navodi pet kontradikcija koje su evidentne u Tocquevi-

lleovim radovima: (a) razlike između stavova u prvom i drugom di-
jelu rada "Democracy in America"; (b) konfuzija u tome što je spe-
cifično američko iskustvo, a što je specifično demokratsko pravilo;
(c) miješanje inače suprotnih stavova (npr. demokracija povećava
individualizam i konformizam, vjerovanje i sumnju, ponos i pod-
ložnost); (d) mijenjanje objašnjenja o kauzalnosti društvenih
promjena, gdje je jednom jedan uzrok jedini i glavni, a potom tek
jedan od uzroka; te, konačno, (e) Tocquevilleove cirkularne tvrdnje
0 odnosu morala, prava, države i društva (npr. tvrdi: "Zakoni na-
jviše pridonose održanju demokratske republike u Sjedinjenim
Državama, nego fizičke okolnosti zamlje, a običaji pak i više od za-
kona"; ali odmah potom "Više no jednom u svom radu naglašavao
sam presudan utjecaj koji, vjerujem, stanje društva ima nad zako-
nima i običajima" odnosno "Amerikanci imaju demokratski poli-
tički poredak koji prirodno navodi na to da imaju odredene zakone
1 odredene običaje". J. Elster, Political Psychology (Cambridge,
1993.), str. 1 12-126.
3 Na primjer pitanja da li su doseljenici bili siromašni ili bogati, da
li su bili strogi vjernici ili ne, da li katolicizam potiče ili spriječava
demokraciju, da li identitet zajednici daje država ili lokalna zajed-
nica, koja je zapravo uloga interesa u poticanju akcije, da li je nad-
metanje dobro ili loše i si. Zahvalan sam prof. dr. B. Smerdelu za
ukazivanje na spomenute proturječnosti i druge koje spominje u ne-
objavljenom članku o A. de T o c q u e v i l l e
4 Aron, Main Currents, str. 231,232.
LOKALNA DEMOKRACIJA 103
je od nakupina predrasuda karakterističnih za njegovo vri-

jeme. Povijesne primjere i opise minucioznijom analizom
moglo bi se, blago rečeno, problematizirati. Njegovi poli-
tički stavovi nisu koherentni (da li je aristokrata ili demo-
krata; konzervativac ili liberal?). Pored toga, vjerujem da
mu je nedostajalo volje i osobne karizme, bez obzira na
priznanja koja je zaslužio kao relativno mlad znanstvenik,
da bi stvorio školu sljedbenika i obožavatelja.
Uz sve te slabosti, uz sva nagnuća prema nejasnoj vrijed-

nosnoj retorici, uz slabosti u poznavanju kompleksnosti st-
varnosti, uz sve to, njegova "divlja" spekulacija o pravcu
razvitka demokratskog poretka kao da više sliči stvarnosti
od naslućivanja drugih velikih suvremenika. Osnovna ideja
da društva idu smjerom sve višeg stupnja uključivanja
građana u političko odlučivanje, da teže individualizaciji i
osobnoj autonomiji pojedinca, da se mijenjaju prema sve
većoj složenosti razina institucija; sve to čini nam se pro-
gnozom koja nije promašila. Štoviše, navedene tvrdnje opća
su mjesta sociologije politike, ustavnog inženjerstva ili de-
mokratske liberalističke ideologije.
2. FRAGMENTI TOCQUEVILLEOVE TEORIJE DEMOKRACIJE:

LOKALNA SAMOUPRAVA
Jedno od općih mjesta Tocquevilleovih shvaćanja je njego-

va analiza decentralizirane uprave i samouprave5. Kao što
ga je snaga američkog demokratskog političkog duha im-
presionirala, tako ga je iznenadila i uspješnost decentralizi-
5 Grubo rečeno decentralizaciju smatra dobrom osnovom demokra-

cije u Americi, ali je krajnje suzdržan u primjeni istog u Europi. Na
primjer: "Ono čemu se najviše divim u Americi nisu upravni učin-
ci decentralizacije, već njene političke posljedice. U Sjedinjenim
se Državama domovina svugdje osjeća." (49), "Vjerujem da zbog
ranog sistema. Francuska njegovog vremena izgradila je je-

dinstvenu hijerarhijsku strukturu upravnih vlasti, a glavni
zadatak inače sasvim različitih, ideološki i politički, poli-
tičkih snaga bio je "kako propisati i ograničiti lokalnu sa-
moupravu te kako onda izvesti delegaciju državne vlasti na
niže razine". 6
Ono što je vidio u Americi nije bila država aristokracije i

vlasti, već zajednice urasle u državu, koje su davale snagu
demokratskom duhu republike. U 17. stoljeću veliki valovi
imigracije na američki kontinent, osobito iz Engleske i u
Novu Englesku, stvorile su sloj vjeri predanih, sposobnih
pa i obrazovanih stanovnika ostavljenih zapravo samima se-
bi i svom poduzetništvu, snalažljivosti i radu. Vjerske za-
jednice bile su temelj za stvaranje stvarnih zajednica stano-
vnika u izoliranim, pretežno seoskim naseljima. 7 Nisu to
bili pravi gradovi (zavarava naziv jer su se takve zajednice
krajnje centralizacije društvo naposlijetku malakše, a s vremenom

slabi i sama vladavina" (246); ali i suprotno: "Što se mene tiče, ne
bih mogao zamisliti neku naciju koja bi mogla živjeti, a kamo pro-
sperirati bez jake centralizacije vlade." (42), "Opazit će da se za
proteklih pola, stoljeća što je upravo proteklo, centralizacija posvu-
da povećavala na tisuću raznih načina. Ratovi, revolucije, osvajan-
ja, sve to je poslužilo njezinu razvoju; svi su ljudi radili na njezi-
nom uvećavanju. Za vrijeme istog tog razdoblja, tijekom kojeg su
se ti ljudi čudesnom brzinom smjenjivali na čelu javnih poslova,
njihove su ideje, interesi i strasti bili beskrajno raznovrsni, ali su
svi na neki način težili k centralizaciji. Nagon je za centraliziran-
jem bio takoreći jedina nepromjenjiva točka u neobičnoj promjenji-
vosti njihova života i njihovih misli" (258) Alexis de Tocqueville,
O demokraciji u Americi (Zagreb, 1995.).
6 D. A. Ash ford, British Dogmatism and French Pragmatism,
(1982.), str. 34.
7 "Gradova u današnjem smislu gotovo da nije bilo. Još potkraj 18.
stoljeća živi jedva preko 3% stanovništva u naseljima koja su kla-
sificirana kao gradska. Sve to pogodovalo je nastanku baš onakvog
oblika lokalne uprave kakav je u republikama Nove Engleske još i
danas na snazi." E. Pusić, Američka uprava, (Zagreb, 1954.), str.
185.
LOK LNA DEMOKRA CIJ 105
nazivale town), već mala naselja koja su dobila priznanje

statusa zakonodavnog tijela države (charter). U gradićima
Nove Engleske političko odlučivanje u samoupravnim za-
jednicama temeljilo se na sastancima svih građana s poli-
tičkim pravima" na skupovima građana (town meetings; to-
wn assembly). Jednom godišnje donosile su se najvažnije
odluke i biralo predstavničko tijelo (selectmen) koje se bri-
nulo o njihovom izvršenju, te birali dužnosnici lokalne za-
jednice, obično volonteri koji su upravne funkcije obavlja-
li pored svog redovnog posla.
Tocqueville piš^: "Poreznici su određivali poreze, saku-

pljači prikupljali poreze. Pozornik je postavljen da održava
javni red i mir, nadgleda ceste i izvršava zakone; gradski
službenici bilježili su kako grad glasuje, naredbe i nagrade.
Rizničari su čuvali sredstva. Nadglednici su izvršavali
težak zadatak izvršenja zakona o siromasima. Vijećnici su
postavljani da paze na škole i poučavanje; a nadglednici ce-
sta brinuli su o cestama i putevima grada, čime bi se
zaključila lista važnijih funkcionera. Međutim postojali su
i drugi službenici: župno vijeće, koje je nadgledalo javne
troškove, vatrogasci, koji su pozivali građane u slučaju va-
tre, šintari, poljari, mjernici, nadglednici vaga i drugih
mjera." 9
Od građana se očekivalo da će prihvatiti takve javne

poslove i da će štoviše za njih i odgovarati. Plaće i nakna-
de, ako su i postojale, bile su simbolične. 10 Takvo vršenje
8 Različiti imovinski cenzusi, te lišavanje žena političkih prava, u

velikoj mjeri mijenjaju općenite tvrdnje o potpunoj demokraciji u
samoupravnim jedinicama.
9 Alexis de Tocqueville, Democracy in America (New York,
1945.), str. 63. Donekle drugačiji je prijevod u Tocqueville, O de-
mokraciji, str. 33. On spominje i tithingmans ljude koji su pazili
da se redovito ide u crkvu i ne spavaju na misi. Usp. Pusić, Ame-
rička uprava, str. 186.
106 ALEXIS DE TOCQUEVILLE AMERIČKOJ DEMOKRACIJI
javnih poslova, sudjelovanje i odlučivanje stvaralo je de-

mokratski duh i političku kulturu participacije i dobrovolj-
nog rada u javnim poslovima. Svaki ugledniji građanin za-
pravo je u zajednici obnašao i neku funkciju te se tako
smanjivala mogućnost koncentracije moći" u rukama lokal-
nih moćnika: "Bilo je nemoguće utvrditi pravila hijerarhije
i vlasti; bilo je skoro toliko funkcionera koliko i funkcija, i
izvršna ovlast našla se u rukama mnogih" ,2 . Izabrani funk-
cionari zapravo bili su slabo nadzirani. Nije postojala upra-
vna hijerarhija, osobito ne onakva kakva je nastajala u
Francuskoj; nije postojala viša vlast koja bi građanima
jamčila njihova prava, koordinirala, pomagala, obrazovala
ili nadzirala djelovanje lokalne samouprave. Ipak sustav je,
za svoje vrijeme, djelovao vrlo dobro, izabrani funkcionari
odgovarali su samo svom izbornom tijelu; izbornicima
počesto tvrdoglavim i sklonim nametanju volje bez obzira
na zakone i pravila. Zato je nastajala paralelna sudska vlast
koja je rješavala individualne tužbe zainteresiranih građana
prema upravi.
Tako je izgledalo da zakoni imaju neku svoju samostalnu,

od ljudi odvojenu egzistenciju, da uprava u cijelosti počiva
na dogovoru, i suradnji građana, na njihovom interesu
ugrađenom u zajednički interes, na jakom osjećaju solidar-
nosti. U Europi gdje je vlast izvođena kroz stoljeća iz legi-
timiteta više volje, kraljevske tradicionalne vlasti, ili volje
centralnih predstavničkih tijela, dakle derivirana od centra
prema periferiji, odozgora nadolje, sustav lokalne samou-
10 "U općini ima ukupno devetnaest glavnih funkcija ... inače ame-
ričkom sistemu nije svojstveno da se funkcionerima daje odredena
plaća". Tocqueville, O demokraciji, str. 34.
11 "Pogledajte s kolikom se umjesnošću u američkoj općini čovjek
pobrinuo, da se tako izrazim, za raspršivanje moći kako bi se što
više ljudi zainteresiralo za opću stvar." Tocqueville, O demokraci-
ji, str. 37.
12 Tocqueville, Democracy, str. 81.
LOKALNA DEMOKRACIJA 107
prave činio se sustavom u kojem vlada slabo organizirani

kaos, u kojem nema reda ni sistema 13 . Tocqueville navodi:
"Ništa za Europljanina na putu po Sjedinjenim Državama
nije toliko začuđujuće koliko odsutnost onoga što mi nazi-
vamo vlast ili uprava. Pisani zakoni postoje u Americi, no
nitko ne vidi kako se oni svakodnevno izvršavaju, a ipak se
sve kreće prema pravilima, a regulatora pri tome nigdje ne
možemo otkriti. Ruka koja pokreće socijalni ustroj ostaje
nevidljiva." 14
Takav ustroj države Tocqueville smatrao je moralno boljim,

politički mudrijim i demokratski prihvatljivima, a u svemu
još i jeftinijim i efikasnijim od francuskog centraliziranog
sustava, 15 ali samo u drugim općim uvjetima političke kul-
ture, povijesti i ekonomije, u kojima sustav samouprave na-
staje. 16
Moralne prednosti su u tome da se "autoritet vlasti temelji
13 "Tocquevillea je najviše začudio sistem, njegovim riječima, 'de-

centralizirane administracije'. Svakodnevne aktivnosti upravljanja
školama, održavanje cesta i mnoge druge javne službe organizirane
su kroz lokalne zajednice, u okviru temeljnih standarda i pret-
postavki propisanih općim odredbama zakona koje su donosile za-
konodavna tijela država" ... "However, Tocqueville found that the
system worked both in conformity to law and in conformity to the
preferences of community" V. Ostrom, The Politični Theory of a
Compound Republic (Bloomington, 1991.), str. 172.
15 Ponavljamo da je Tocqueville prednosti pripisivao samo ame-
ričkoj kulturnoj i povijesnoj specifičnosti, a odbacivao svaki po-
kušaj imitacije ili implantacije samouprave u Europu. Razlike prve
i druge knjige osobito to naglašavaju. Usporedi i J. Lively, The So-
cial and Political Thought of Alexis de Tocqueville (Oxford,
1962.), str. 154.
16 "Ako ih centralizacija vlasti nagonski i privlači, svi demokrats-
ki narodi k njoj ne teže na jednak način. To ovisi o nekim poseb-
nim okolnostima zbog kojih se prirodni učinci društvenog uređe-
nja mogu razvijati ili ograničavati." Tocqueville, O demokraciji,
str. 243. U Francuskoj, na primjer, ne postoje uvjeti razvitka de-
centralizacije, jer su revolucije razorile navike, socijalne klase i in-
stitucije na koje bi se oslanjale. Zapravo njegova interpretacija
na njenoj nužnosti, a ne na njenoj svetosti; a ljubav prema

vladaru ne dostiže točku strasti, već osjećaj smirenosti i ra-
zumne procjene. Svatko zakonom ovlašten ima načina bra-
niti svoje pravo ... neku vrstu recipročne popustljivosti, isto
udaljenu od oholosti i od podlosti." 17 Pored toga, sudjelo-
vanje u donošenju političkih odluka Tocqueville je smatrao
vrijednom školom demokracije: "Gradski skupovi su za slo-
bodu ono što je osnovna škola za znanost; oni je dovode na
dohvat ljudima, uče ljude kako da se s njom koriste i kako
da je uživaju".1"
Osnovno načelo, da je pojedinac slobodan i odgovoran -

"'slobodan i odgovoran Bogu za sve što radi', da ima prava
na udio u vlasti, i da se slobodno udružuje s drugima jer
'priznaje neizbježnost udruživanja sa svojim sugrađanima
shvaćajući da takvo udruživanje ne može postojati bez ne-
ke sile koja to uređuje'. Kao posljedicu toga, pojedinci
prihvaćaju građanske dužnosti kao neizbježnu cijenu za
prednosti zajedničkog djelovanja s ostalim građanima kroz
institucije vlasti." 19 Svatko je sudac svoje sreće, odgovara
za svoje postupke, i plemeniti egoizam pojedinca izgradit
će sustav uređenog društva onako "kako egoizam pojedinog
koralja izgrađuje čudesne otoke" (Ihering). Pojedinac je
"najbolji i jedini sudac svog privatnog interesa i otuda
društvo nema pravo nadzirati djelovanje ljudi sve dok ono
ne postane opasno za zajedničko dobro i sve dok zajedničko
dobro ne traži takvu pomoć". 20
vrlo je prihvatljiva: centralizacija / decentralizacija nije skup uvi-

jek i svugdje važećih pravila, već okolnostima i trenutku pod-
ređeno načelo promjenjivo u vremenu.
17 J-M. Besnier, Lectures de la Démocratie en Amérique, (Pariz
1985.), str. 12. Usporedi i Tocqueville, O demokraciji, str. 7.
19 V. Ostrom, Bish, E. Ostrom, Loca! Government in United States
(San Francisco, 1988.), str. 21.
Načelo narodnog suvereniteta nalazi svoj organizacijski

pandan u ustroju lokalne samouprave 21 iz koje se onda mo-
gu graditi viši oblici: "Gradovi se osnivaju prije kotareva,
kotarevi prije država, a države prije Unije (federacije - J.
K.)." 22 Tocqueville je među prvima usvojio, inače raširenu,
tvrdnju o neprijateljstvu prema izvršnoj (hijerarhiziranoj,
profesionalnoj i centraliziranoj) vlasti i vjeri u sposobnosti
običnog čovjeka da obavlja društvene poslove. 21
Konačno, korumpirana i skupa, pohlepna uprava Francuske

u kojoj su se položaji još prodavali ili dodjeljivali 24 , uspo-
ređena sa demokratskom samoupravom istočne obale Sjed-
injenih Država25, činila se manje prihvatljivom. Nakon fran-
cuske revolucije zato je jedan od prvih zadataka svake nove
vlasti bila i reforma uprave, a osobito načina selekcionira-
20 Tocqueville, Democracystr. 65.

21 "Metode upravljanja koje su ponikle i razvile se u gradskim
naseljima Nove Engleske tvorile su osnovicu sistema demokratske
samouprave koji je Tocqueville označio kao 'suverenitet naroda'.
Tocqueville tvrdi da se u američkoj revoluciji doktrina 'narodnog
suvereniteta razvila u gradovima, da bi za tim osvojila države'."
Ostrom, Political Theory, str. 171.
22 Ostrom, Bish, Ostrom, Loca! Government, str. 20.
23 S. Humes, E. Martin, The Structure of Locai Government, (The
Hague 1969.), str. 356.
24 U starom poretku (Ancien Régime) sistem patrimonijalizma i
privilegija dolaska na upravne položaje bio je izvor prihoda poro-
dica kojima su takvi položaji bili dostupni. Promicanje svojih čla-
nova i klijenata porodice su smatrale unosnom investicijom. Tako
je privilegija službe bila monopol aristokratskih slojeva, a građani-
ma su atraktivniji položaji bili praktički nedostupni (9,3% 1715;
11,25% 1790). P. Legendre, Histoire de l'administration (Paris,
1968.), str. 535.
25 I u samoj Engleskoj širilo se učenje J.Benthama i J.S.Milla ko-
ji su se zalagali za proširenje mogućnosti da osobito nadareni pri-
padnici nižih klasa zauzmu odgovorne upravene položaje. Takve
ideje prihvatili su C. E. Trevelyan, Stafford Northcot i T.B. Ma-
caulay koji su se uspjeli krajnjim zalaganjem izboriti za primjenu
nja službenika napuštanjem sustava protežiranja političkih

pristalica: "chaque coterie, chaque faction voulait les places
pour elle et les siens, afin de prolonger son règne." 26 Takav
"elektoralni nepotizam" (M. Leroy) ponovno se razvio kas-
nije, osobito u razdoblju Treće republike, no djelovanjem
različitih političkih okolnosti taj fenomen nikada nije zado-
bio one razmjere koje je imao spoils system u SAD. Praksa
sudjelovanja u radu samouprave i izbora službenika naila-
zila je i na odobravanje demokratskog javnog mnijenja
Amerike naviklog na participaciju u političkom odlučivan-
ju i iskustvo da za javne poslove treba birati one koji za njih
imaju volje i ambicije. Većina stanovništva podržavala je
ideju da javne položaje mogu obnašati svi. "Zadaci javnih
službenika jesu, ili bi trebali biti, pristupačni svima jer su
jednostavni, tako da ih razuman čovjek može obavljati (that
man of inteligence may readily qualify themselves for their
performance). Ja ne mogu nego vjerovati da čovjek gubi
ostajući dugo u jednoj službi, a mogao bi dobiti stječući
opće iskustvo". 27 Suprotno od onoga kako nam to danas iz-
gleda, vjerovalo se da periodične smjene službenika ispra-
vljaju tendenciju povjeravanja službenih položaja
bogatašima i stvaranja "nove aristokracije", da sprečavaju
otuđenje službenika od naroda, te da je takav sistem svaka-
merit načela u školstvu i kolonijalnoj upravi."Do 1854. sva su

postavljanja u državnoj službi bila u nekoj vezi s patronažom. Kat-
kada je patronažu vršio ministar, katkada lokalni član Parlamanta,
katkada upravni šefovi. Nema sumnje da u nekim slučajevima pa-
tronaže nije bilo lične zainteresira nosti: ali ostaje činjenica da su
svi oni koji su ušli u državnu službu pod tim sistemom ovisili une-
koliko o nečijem utjecaju" Bridges prema E. Pusić, Nauka o upravi
(Zagreb, 1989.), str. 195.
26 Legendre, Histoire, str. 539.
27 G. Stahl, Public Personnel Administration (New York, 1956.),
str. 17.
LOKALNA DE MOKRA ČIJA 111
ko dobitak za demokraciju. 28
3. PRIMJEDBE
Teorijski model demokracije i demokratske samouprave

možemo različito interpretirati: smatrati izvedenicom i opi-
som američkog iskustva, ili pak mentalnim eksperimentom 29
i "idealtipskim modelom demokracije" 3(). U svakoj od ovih
varijanti pak ne možemo zaboraviti prigovore, ili kako smo
napomenuli, kontradikcije i nejasnoće, nesklad između
očitovanja osobnih vrijednosnih premisa i implicitnih ali
evidentnih stavova u znanstvenoj analizi.
Najprije odbacimo prvo. Ako model smatramo opisom ame-

ričkog iskustva, tada ističemo da Tocqueville ignorira činj-
nicu da tadašnjim sustavom sami Amerikanci nisu bili oso-
bito zadovoljni - barem u dvije točke o kojima su postojale
paralelne rasprave: (a) stvaranje federalnog modela ustroja
države, (b) odabir ljudi na najznačajnije položaje.
(a) Tocqueville ignorira postojanje rasprave o federalizmu

koje su u vrijeme njegovog posjeta Americi već bile sasta-
vni dio intelektualne samorefleksije o obliku države i glav-
28 "The true cause for the introduction of the spoils system was the
triumph of democracy"; "I wonder what better training the re could
be than the practical lessons which are a part of the ordely and di-
sciplined advancement in the organization? Recognition in party
organizations, like recognition anywhere else, comes in proporti-
on to good service rendered"; "The desire of leaders to surround
themselvs with loyal and trustworthy supporters is a perfectly na-
tural and understandable phenomenon which is old as time itself"
W. Turn, "In Defence of Patronage", u D. Waldo, Ideas and Issues
in Public Administration (New York, 1953.), str. 189, 191.
29 Aron, Main Currents, str. 251.
30 Besnier, Lectures, str. 13.
no političko pitanje. On, istina, ne skriva svoje sumnje u

perspektive (problem ropstva i razlika između država), ali
ne naslućuje sasvim da će pravac budućeg razvoja biti na-
stanak paralelne strukture federalne vlasti, da će uzbudlji-
vom borbom pred Vrhovnim sudom (od vremena suca J.
Marshalla, početkom 19. stoljeća, R. B. Taneya, sredinom
19. stoljeća, preko J. Daya, O. Robertsa, i J. F. Stona te E.
Warena, kasnije) za ravnotežu lokalnih prava i zahtjeva
centralne vlasti za izjednačavanjem razine ljudskih i
građanskih prava i ovlasti centralne vlade. Ne samo da kas-
niji razvoj federalizma 31 Tocquevilleu ne daje za pravo, već
u vrijeme Tocquilleove analize američkog političkog susta-
va postoje i sasvim drukčiji 3 2 oblici ustroja uprave i vlasti
(Jug, Srednji Zapad). 33
(b) Osim toga, ideja o općoj izbornosti položaja ocjenjiva-

na je, i u njegovo vrijeme, negativno. Američka moderna
uprava započinje u razdoblju nakon Ustava 1787. godine 3 \
no mnoge karakteristike koje je sačuvala do današnjih dana
nastaju u razdoblju Thomasa Jeffersona (1801.-1809.) i
Andrewa Jacksona (1829. - 1837.) čija imena su postala
simboli različitih pristupa reformiranju uprave. U vrijeme
T. Jeffersona nastaje zapravo sistem sređene javne uprave,
31 Usporedi studiju B. Smerdela "Američke teorije federalizma",

koja je predgovor knjige V.Ostroma, Političku teoriju složene re-
publike, (Zagreb, 1989.)
32 Obično se razlikuju četiri tipa organizacije lokalne samouprave:
jaki načelnik / vijeće, slabi načelnik / vijeće, upravljanje komisija-
ma, city manager. Krajem 18. stoljeća dominantni oblik ipak je bio
tip lokalne samouprave u kojoj se birao neposredno ("jaki") grado-
načelnik koji je vladao uz posebno birano vijeće. Pusić, Američku
upravu, str. 201.
33 Uostalom i sam je svijestan opravdanosti tog prigovora. "... mi-
slio sam da je korisno kao obrazac uzeti napose jednu državu ...
općina i okrug nisu organizirani na isti način u svim dijelovima
Unije." Tocqueville, O demokraciji, str. 31.
34 Pusić, Američku uprava, str. 128.
no u postavljanju upravnih službenika postojala je velika

raznolikost rješenja. Funkcionari i upravni činovnici posta-
vljani su na položaje bilo tako da ih je imenovao Predsjed-
nik 3 \ ili pak tako da ih je imenovao šef pojedinog resora ili
službe.
Relativno umjerenu politiku protežiranja vlastitih partijskih

i političkih istomišljenika u razdoblju predsjednika T. Jef-
fersona, treba pripisati i ostacima revolucionarnih ideala
borbe protiv korumpiranih i nesposobnih engleskih službe-
nika. 36 Međutim, Jeffersonova umjerena politika nije bila
dugog vijeka. Izborom Andrew Jacksona nastupila su vre-
mena ničim ograničene borbe za raspodjelu položaja, nakon
izbora, u saveznoj administraciji. Nastaje sistem, poznat
kao spoils system 3 \ zasnovan na ničim ograničenoj samo-
volji u primjeni diskrecionog prava otpuštanja političkih
35 "Ustav od god. 1787. ograničio je pravo Predsjednika da posta-

vlja funkcionere izvršne grane državne vlasti uvjetom pristanka Se-
nata. Ali je ujedno ovlastio Kongres, da pravo postavljanja "nižih
službenika" može prenijeti i na Predsjednika samog. (...) kad je
stranka federalista sišla s vlasti i ustupila mjesto stranci republika-
naca s Jeffersonom, pojavio se pritisak na novog predsjednika da iz
uprave otpusti pristaše federalista i postavi članove vlastite stran-
ke. (...) Jefferson je razvio teoriju "pripadajućeg učestvovanja"
svake stranke u državnoj službi, po kojoj je uglavnom svaka stran-
ka imala pravo da namješta svoje ljude u upravi - ali ne previše.
Pod ovom teorijom zlatne sredine mijenjalo se prosječno oko 25%
saveznih državnih službenika po jednom predsjedniku." Pusić,
Američka uprava, str. 232.
36 Stahl, Public Personnel, str. 1 3 - 1 7 .
37 Rezultat uzastopnih političkih pokušaja da se iskorjene politička
patronaža, nepotizam i korupcija bio je Pendelton Act 1883. Taj za-
kon ovlastio je predsjednika da formira posebnu komisiju (Civil
Service Commission) od tri člana koji trebaju pripremiti oblike i
procedure provjere sposobnosti kandidata za "klasificirane" po-
ložaje (classifiedposts). Sistem se nije primjenjivao na sva radna
mjesta. Reformisti nisu ni pokušali u potpunosti ukinuti sistem pa-
tronaže i političke selekcije, već ga izbaciti iz najznačajnijih službi
(financije, policija) i ograničiti na uistinu najviše položaje.
konkurenata i zapošljavanja vlastitih pristaša. 38
Opisi američkog sustava političke demokracije za Tocque-

villea nisu samo deskripcija već svojevrsni mentalni ekspe-
riment. On činjenice bira i interpretira prema svojim vri-
jednosnim stavovima. Ne eksplicitno ali implicitno, slika
lokalne demokracije u Americi otkriva njegov vrijednosni i
politički stav i nije sasvim precizna i nije objektivna. To ne
smatramo manom. U tradiciji početaka društvenih znanosti
sasvim je legitimno izmišljanje i tvrđenje da postoji neko
drugačije društvo, čime se onda riše i plan reformi i po-
boljšanja postojećeg: "Demokracija u Americi" spada u tak-
va djela. Uostalom, mentalni eksperiment sasvim je legiti-
mo sredstvo znanstvene spekulacije, ma koliko se udaljio
od stvarnosti. I u tome otkrivamo vrijednost Tocquevillea,
aktualnost danas, to tim više, što je sanjati o društvu jedna-
kosti i demokracije, priznatog individualizma i osobnih slo-
boda, autonomije i slobode udruživanja, toliko lijepo da ne-
mam potom volje vratiti se u stvarnost.
38 "The civil service becomes the payroll of the party leader." Fish
prema Stahl, Public Personnel, str. 17.
Elvio Baccarini
TOCQUEVILLE I MILL O DEMOKRACIJI I SLOBODI
NIJE AMBICIJA OVOG ČLANKA PONUDITI SVEOBUHVATNU

INTERPRETACIJU TOCQUEVILLEOVE MISLI. NAGLAŠAVA SE
DIO NJEGOVE MISLI KOJEG JE PRIHVATIO DRUGI NAJVEĆI
PREDSTAVNIK TEORIJE LIBERALNE TRADICIJE IZ SREDINE
PROŠLOG STOLJEĆA, J. S. MILL. VLADAVINA VEĆINE, KAO
NOVA DRUŠTVENA POJAVA, IZAZIVALA JE BRIGU KOD MIL-
LA I TOCQUEVILLEA, KOJI SU RAZVIJALI TEORIJU O TOME
KAKO POSTIĆI DA SE DEMOKRACIJA RAZVIJA U SLOBODI, A
NE U TIRANIJI. IPAK, U ASPEKTIMA TOCQUEVILLEOVE MISLI
I U NJEGOVIM ISKUSTVIMA IZ AMERIKE KOJE MILL NAG-
LAŠAVA, I KOJE JE BRITANSKI FILOZOF PREUZEO 1 RAZVI-
JAO, ODNOS PREMA DEMOKRACIJI JE PROGRESIVAN, A NE
REGRESIVAN. RJEŠENJA ZA MOGUĆA ZLA DEMOKRACIJE NI-
SU VIĐENA U ODUPIRANJU I POKUŠAJU ZAUSTAVLJANJA NO-
VE DRUŠTVENE POJAVE, VEĆ SU VIĐENA U RAZVOJU DEMO-
KRATSKIH USTANOVA. POSEBNO U ONIM USTANOVAMA
KOJE ODUZIMAJU OPTEREĆENJA SREDIŠNJIM DRŽAVNIM OR-
GANIMA I TRAŽE ŠTO ŠIRE ANGAŽIRANJE GRAĐANA U POLI-
TIČKIM I JAVNIM DJELATNOSTIMA. TAKVO ANGAŽIRANJE
IMA I VRLO VAŽNU EDUKATIVNU ULOGU.
I.)
Alexis de Tocqueville i John Stuart Mill zasigurno predsta-

vljaju dva najveća teoretičara liberalizma u prošlom sto-
ljeću. Posebno je vrijedan njihov pristup problemu kompa-
tibilnosti demokracije i slobode. Izučavanju tog problema
Tocquevilleu je na odlučujući način pomogla njegova ana-
liza razvoja demokracije u Americi. Ta je analiza odredila,
u velikoj mjeri, i Millov pristup toj problematici; sam Mili
priznaje da se u kasnijem razvoju njegove političke misli
desila promjena "političkog ideala od čiste demokracije,
kako je shvaćaju njezini zastupnici, u modificirani oblik" i
da je ta promjena uvjetovana u najvećoj mjeri upravo Toc-
quevilleovim utjecajem.
Krenimo od toga što se za spomenute političke mislioce

označava izrazom "demokracija". Kao što to dobro nagla-
šava Stephen Holmes, izraz kod Tocquevillea ima dva
značenja. Kao prvo, "demokracija" označava društveno ure-
đenje koje karakteriziraju težnje jednakosti. Kao drugo,
"demokracija" označava političko uređenje, po kojemu su
vladari odgovorni izbornim većinama.2 Holmes dalje nag-
lašava da je u svom društvenom značenju za Tocquevillea
demokracija neuklonjiva pojava. Možemo to potvrditi i
Tocquevilleovim izvornim riječima: "Demokracija nalikuje
na plimu koja se penje: vraća se u natrag samo da bi sa više
žestine ponovo krenula svojim putem, i nakon nekog vre-
mena primjećujemo da u toj nestalnosti nije nikad prestala
osvajati teren. Budućnost je europskog društva potpuno de-
mokratska: evo nečeg u što se ne može sumnjati." 3
1 J. S. Mili, Autobiografia (Bari, 1976.), str. 11.
2 S. Holmes, "Tocqueville and Democracy", u: D. Copp, J.
Hampton i J. E. Römer (ur.), The Idea of Democracy (Cambridge,
1993.), str. 23.
3 V. de Caprariis i N. Matteucci (ur.), A. de Tocqueville. Antolo-
gia degli scritti politici (Bologna, 1978.), str. 48.
TOCQUEVILLE I MILL 117
Suprotno od toga, demokracija u političkom smislu nije

nužna pojava, već ovisi o ljudskom izboru, iako uspostavl-
janje društvene demokracije otvara mogućnost i pomaže
afirmaciji demokracije u političkom smislu.
Važno je sada uočiti još jednu stvar. Iako je demokracija,

kao društveno uređenje, nužna pojava, otvoreno je pitanje,
kako za Tocquevillea, tako i za Milla, u kojem će se obliku
ona pojaviti: u slobodi ili u novom ropstvu. Isto tako, ot-
voreno je pitanje kako će se afirmirati (ako će se afirmira-
ti) demokracija u političkom smislu: kao sredstvo za pro-
micanje pravičnih prava svih pripadnika zajednice, ili kao
sredstvo kojime će se većina služiti za iskorištavanje manji-
na. Između demokracije s jedne strane i slobode i pravde s
druge, naime, ne postoji jednakost. Demokracija može vo-
diti novom ropstvu ili barem novim nepravdama koje bi se
manifestirale u obliku "tiranije većine". "Tiranijom većine"
označava se želja većine da nametne svim pripadnicima u
zajednici vlastite standarde, u sferi civilnog društva. U do-
meni političkih ustanova, izraz označava težnje većine da
donosi odluke koje stavljaju manjine u nepravičan položaj.
Ovakvo je shvaćanje problema demokracije zajedničko
Tocquevilleu i Millu. "Ako se problem preživljavanja indi-
vidualnosti pred vlašću javnog mnijenja s jedne strane, i ra-
stuće centralizacije s druge strane, tiču posebno opasnosti
pred kojima se nalazi građanska sloboda u svijetu sve većih
jednakosti uvjeta (koja ne implicira direktno demokraciju),
problem odnosa između većine i manjine jest centralan u
odnosu na problem vlade." 4
Oba se autora slažu i u tome da bi takva tiranija bila nepod-

nošljivija od svih prethodnih pojava tiranije. Definitivni bi
4 C. Cressati, La liberta e le sue garanzie. Il pensiero politico di

John Stuart Mil! (Bologna, 1988.), str. 96.
ishod bio nalik onome koji proizlazi iz sljedećeg opisa.

"Kada pokušavam zamisliti u kojim će se sve oblicima de-
spotizam pojaviti u svijetu, vidim ogromnu masu ljudi, svi
slični jedni drugima, kako bez mira tragaju za sitnim zado-
voljstvima kojima hrane svoju dušu. Svatko od njih, sam za
sebe, nema nikakve veze sa sudbinom ostalih: sinovi i na-
jbliži prijatelji za njega predstavljaju cijeli ljudski rod, a što
se tiče ostalih sugrađana, oni su mu blizu, ali ih ne vidi, do-
diruje ih, ali ih ne osjeća. Čovjek živi u sebi i za sebe: a ako
je istina da mu još uvi jek preostaje obitelj, također je istina
da više nema domovine. Iznad tih ljudi se uzdiže beskrajna
vlast nalik providnosti, koja se sama brine da im pribavi
njihove užitke, i koja bdije nad njihovom sudbinom: pod-
nošljiva, ali apsolutna vlast, koja se uvlači u sve pore, koja
regulira i predviđa." 5
Opasnost pojavljivanja takve zajednice jest glavna inspira-

cija najpoznatije Millove knjige "O slobodi". 6
Tocqueville zamišlja da se upravo u tom smjeru kreće Fran-

cuska. Demokracija, kad bi se nastavila kretati u započetom
smjeru, dovela bi do poravnanja, u kojem će svaki pojedi-
nac izgubiti svoj identitet i postati bezlični dio ujednačene
mase. Ovako shvaćena demokracija, u društvenom smislu
izraza, afirmirala bi se putem političke vladavine, koja bi
težila marginaliziranju manjina i centraliziranju vlasti.
Kauzalna veza jé sljedeća. Centralizirana politička vlast,
koja ne podliježe poštivanju pluralizma, već se zasniva na
samoj podršci većine, može se postaviti prema civilnom
društvu tako da pojačava težnje prema ujednačavanju i
5 Alexis de Tocqueville, La democrazia in America (Milano,

1992.), str. 732-733.
6 J. S. Mill, On Liberty, u: J. S. Mill, Collected Works, tom XVIII.
(Toronto, 1963.); hrvatski prijevod O slobodi, u: J. S. Mill, Izabra-
ni politički spisi (Zagreb, 1988.).
uništi preostale mogućnosti za preživljavanje pluralizma.

Centralizirana vlast to može činiti odvikavanjem ljudi da
djeluju po svojoj vlastitoj želji i da budu aktivni.
Problem je, dakle, postavljen na sljedeći način. Civilno
društvo doživljava afirmaciju demokracije, to jest, težnju
ka ujednačavanju pripadnika zajednice. Kad bi nad takvim
civilnim društvom zavladala politička vlast koja bi bila cen-
tralizirana (to jest, vladala bi neposredno nad svim društve-
nim segmentima) i ne bi poštivala pluralizam, težnja za
ujednačavanjem pripadnika zajednice postala bi ne samo
abolicija legalizirane hijerarhije između društvenih slojeva,
već i ugnjetavanje svake posebnosti.
Takva analiza, po Tocquevilleu i po Millu, daje vrlo značaj-

nu pouku: način na koji će se realizirati novo društveno
uređenje ovisi o tome hoće li ono biti popraćeno širenjem
demokratskih institucija. Predviđanje da će se društveno
demokratsko uređenje u Francuskoj afirmirati u despotskom
obliku, potkrijepljeno je tvrdnjama da se u toj državi demo-
kracija razvija u društvu bez adekvatnih demokratskih usta-
nova. Ovaj Tocquevilleov stav, kojeg i sam usvaja, Mili po-
jašnjava u svom eseju o najvažnijoj knjizi francuskog
mislioca. "Ta se zemlja nalazi u situaciji koja je pogibeljna
za svako civilno društvo, a to je situacija u kojoj postoji de-
mokratski sustav bez demokratskih institucija. Doista, u de-
mokratskim institucijama Tocqueville ne vidi otegotnu
okolnost, već korektiv svih većih poteškoća koje proistječu
iz demokratskog stanja društva." 7
Demokracija je kao društveno uređenje, dakle, neminovna.

O političkim ustanovama koje će pratiti društvenu pojavu
demokracije ovisi hoće li novo društveno uređenje predsta-
7 J. S. Mili, Sulla 'Democrazia in America' di Tocqueville (Napo-

li, 1971.), str. 151.
vljati razvoj ili nazadovanje.
II.)
Koje su to političke ustanove koje su nužne da bi se demo-

kracija afirmirala u slobodi i pravičnosti, a ne u ropstvu i
nepravičnosti? Treba prije svega reći da je Tocquevilleov i
Millov pristup toj problematici vrlo oprezan. Oba se autora
suprotstavljaju naglim promjenama te se na sličan način
postavljaju i prema problematici prihvaćanja demokratskih
političkih ustanova. Sam Mili tvrdi, govoreći o Tocqevilleu
da "Nitko se više od njega samoga ne protivi toj vrsti de-
mokratskog radikalizma koja bi trenutno dala najviše poli-
tičkog privilegija masama, neukim i jedva dozrelim za one
najniže. Ipak, taj filozof smatra da je stalno rastuće sudje-
lovanje naroda u svim kategorijama vlastitih poslova osno-
vno pravilo modernog načina vladanja." 8
U skladu s takvim pristupom, Mili će predložiti neka kon-

kretna rješenja za postupno uvođenje demokratskih ustano-
va, kao npr., oduzimanje prava glasa osobama kojima ne-
dostaje najtemeljnije obrazovanje. Postoje i drugi
prijedlozi, kako kod Tocquevillea, tako i kod Milla, usmje-
reni prema sužavanju demokracije. Najočitiji je takav
primjer zasigurno prijedlog pluralnog glasa kojeg je formu-
lirao Mili. Radi se o prijedlogu koji počiva na načelu "svat-
ko ima pravo na barem jedan glas, a oni zaslužniji imaju
pravo na više od jednoga glasa." Kriterij za određenje zas-
lužnijih jest intelektulni. 9
U duhu postupnog i nepotpunog uvođenja demokratskih po-
8 Mili, Sulla 'Democraziastr. 95-96.

9 J. S. Mill, "Razmatranje o predstavničkoj vladavini", u: Mill, Iz-
abrani politički spisi, str. 92-106.
TOCQUEVILLE MILL 121
litičkih ustanova, autori misle da je važan pristup organizi-

ranju parlamentarnog sustava. Tocqueville npr. naglašava
važnost konstituiranja gornjeg parlamentarnog doma, koji
bi se izabirao na posredan način.
Neka se rješenja zasnivaju na pokušaju utjecanja na civilno

društvo, posebno preko zaštite određenih društvenih klasa
koje bi trebale zagarantirati neophodni pluralizam. Po tom
pitanju postoje određene razlike između dvaju autora. Mili
se najviše pribojava trgovačke klase, koja bi, kao srednji
stalež, mogla biti težište društveno pogubnog ujednačavan-
ja i nepoštivanja pluralizma. Važno bi sredstvo za smanjen-
je mogućnosti degeneriranja demokracije bilo održavanje
društvenih klasa koje bi se odupirale trgovačkom duhu, a to
su poljoprivredna, imućna i intelektualna klasa. Ne vidim
veliku ulogu za takav prijedlog u kontekstu Millove misli.
Budući da je prihvatio Tocquevilleovu ideju o neminovno-
sti strukturiranja u civilnom društvu, nije jasno na koji
način Mili misli da je moguće djelovati u smjeru održavan-
ja određenih društvenih klasa.
Suprotno od Milla, Tocqueville vjeruje da upravo trgovački

duh može pridonijeti pozitivnom razvoju demokracije. Isti-
na je da trgovački duh nosi sa sobom i negativne konotaci-
je. Ali su one pozitivne svakako relevantnije. Za našu sa-
dašnju raspravu najvažnija je od tih osobina činjenica da
trgovački duh udaljava od ekstremizama te otvara
mogućnost za kompromise u političkoj sferi, te za širu
društvenu toleranciju.
Ipak, ono po čemu su Tocquevilleova i Millova analiza pro-

blema demokracije vrijedne pažnje su prije svega demo-
kratski prijedlozi za rješavanje problema demokracije. Već
sam prenio Tocquevilleove riječi, po kojima se glavni lije-
kovi za bolesti demokracije, kao društvene pojave, sastoje
u afirmiranju demokratskih političkih ustanova. Temeljni

lijekovi koji se predlažu za bolesti demokracije su homeo-
patski. Takav stav u potpunosti prihvaća i Mili.
Ideja koja stoji u pozadni takve tvrdnje je sljedeća. Demo-

kratsko društveno uređenje će degenerirati bude li politička
vlast uništila inicijativu i individualnost pojedinaca. To će
postići svaka centralizirana vlast. Da bi se to spriječilo,
potrebno je organizirati političke ustanove koje će spriječiti
upravo takvo djelovanje političke vlasti. Potrebno je, dakle,
omogućiti (i čak natjerati) građane da sami brinu o sebi u
što više mogućih situacija, da sami budu što više angažira-
ni u javnom životu. Civilno društvo treba biti što je više
moguće aktivirano, a država što je moguće više rasterećena.
U tome se sastoji nužna decentralizacija. Da bi se ustanovi-
lo kako to postići, i francuskom i engleskom su misliocu bi-
le izrazito važne Tocquevilleove spoznaje o razvoju demo-
kracije u Americi.
Prva je demokratska politička ustanova, koja pridonosi pra-

vilnom razvoju demokratskog društvenog uređenja, demo-
kratski izabrani parlament. Tocqueville primjećuje da de-
mokratsko glasanje za političke funkcije neće uvijek
pridonijeti da upravo najvrijedniji budu izabrani, pa stoga
niti tome da najbolja politika bude provedena. Međutim,
građansko sudjelovanje u političkim izborima pridonosi
boljitku političkog građanskog odgoja. Sudjelovanje u poli-
tičkim izborima pridonosi širenju energije među građanima
te se suprotstavlja upravo onome što je predstavljalo na-
jveću opasnost za moguću degeneraciju demokracije: pasi-
viziranju građana.
Osim toga, demokratsko izabiranje parlamenta sužava ten-

denciju vlasti da zloupotrebljava svoju moć. Svaki pripad-
nik vlasti zna da će na sljedećim izborima moći izgubiti
TOCQUEVILLE MILL 123
svoj položaj. On neće težiti koncentriranju prevelike moći

u vladi da bi izbjegao neugodno stanje kad bi se on sam
našao u političkoj manjini.
Ovoj bi se tvrdnji moglo replicirati. Moglo bi se reći da ni-

ti jedan političar u vladi time što poštuje autonomiju civil-
nog društva i načelo decentralizirane vlasti, nema garanciju
da će isto činiti oni koji će nakon njega dobiti njegov poli-
tički položaj. Prigovor je djelomično ispravan, ali ne i od-
lučujući. Kad bi određena vlast uspjela uspostaviti veliku
moć u centralnoj vladi, ona bi takvo stanje, koje bi bilo
smatrano normalnim, predala vlasti koja bi je zamijenila, i
nova bi vlast mogla primiti takvo stanje bez posebnih po-
teškoća. Decentralizirana bi vlast, suprotno tome, natjerala
vladu koju bi zamjenila, kad bi ova imala ambicije zloupot-
rebljavala svoje moći, da promjeni političko stanje, što je
puno teže postizivo od zadržavanja postojećeg stanja.
Ipak, sama institucija glasanja neće biti dovoljna za obavl-

janje odgojne funkcije demokracije. To kaže i sam Mili.
"Samo glasanje nije bilo dovoljno. Politički čin koji se iz-
vršava samo jednom u nekoliko godina i za koji se građanin
nije iz dana u dan najmanje pripremao, zasigurno ne uzdiže
njegov razum, niti njegove moralne kvalitete; dakle, ako se
građane ne potiče na prihvaćanje društvene aktivnosti ko-
jom se prije bavila privilegirana klasa, centralna će vlada
uzeti na sebe ne samo cjelokupno društveno upravljanje,
već i mnoge od onih zadataka koje, u zemljama kao što je
naša, izvršavaju pojedinci ili udruženja." 10
Slobodni izbori za parlament predstavljaju važan element

razvoja demokracije, ali ne i odlučujući. Glasanje se odvija
u udaljenim vremenskim razdobljima, što je ipak premalo
10 Mili, Sutla 'Democrazìa\ str. 110.

za potpuni politički odgoj građana. Osim toga, ne postoji

nikakva garancija da će demokratski izabran parlament
jamčiti i decentraliziranu političku vlast. Uz građane koji
nisu naviknuti na nikakvu političku aktivnost osim one gla-
sanja u udaljenim razdobljima, vlast će i dalje moći zadržati
kontrolu i pretjerano upravljanje nad civilnim društvom.
Potrebno je, stoga, pronaći češće oblike sudjelovanja
građana u javnom životu. Još će jednom Tocquevilleove
spoznaje o Americi poslužiti cilju. Tocqueville je u Ameri-
ci pronašao još dva vrlo važna rješenja za problem
političkog odgoja građana i decentralizacije vlasti: sudjelo-
vanje u sudskim porotama i lokalna autonomija.
Tocqueville uglavnom ocjenjuje sudbenu vlast kao način da

se ograniči demokratska vlast: autonomija sudstva ima, uz
ostalo, i cilj da se ograniči prevelika moć političkih većina.
Ipak, i sudstvo posjeduje važan element demokratičnosti,
koji se manifestira u sudjelovanju građana u sudskim poro-
tama. Za takvo sudjelovanje može se reći isto što i za zas-
nivanje političke vlasti na narodnoj volji. Narodne porote
neće zasigurno moći osigurati najkvalitetnije funkcioniran-
je sudbenog sustava, ali ti će nedostaci uveliko biti kom-
penzirani narodnim odgojem. Građanin dobiva spoznaje o
zakonu, uči se upravljati javnim poslovima i stiče navike da
se ne bavi samo vlastitim egoističnim interesima, već i
općim dobrom.
Neki komentatori tvrde da tako optimističke nade nisu pot-

puno opravdane. Tako Stephen Holmes tvrdi da je partici-
pacija u sudbenoj vlasti preko narodnih porota uvijek ogra-
ničena sucem, čija je kontrola nad porotom, kao što i sam
Tocqueville uočava, neograničena. Drugačije ne može biti,
budući da je zakon isuviše kompliciran da bi ga sami gra-
đani mogli u potpunosti shvatiti i primijeniti. Zaključuje,
stoga, Holmes da je sudjelovanje u narodnim porotama ško-
la "u kojoj studentima nije nikada dopušteno da diplomira-

ju. Sudbeni sustav je zapravo primjer pseudo - demokraci-
Mislim da je takva kritika neopravdana. Istina je da je sud-

bena vlast, kakvu je Tocqueville opisao sa svojih američkih
iskustava, primjer pseudo-demokracije; istina je isto tako
da u takvoj školi učenicima nikada nije dopušteno da diplo-
miraju. Međutim, utjecaj sudjelovanja u narodnim porotama
na narodni odgoj ostaje netaknut. Podsjetimo se da je Toc-
quevilleov cilj odgajanje naroda za razvijanje aktivnosti du-
ha koji bi se suprotstavljao bolestima demokracije. Mislim
da takav cilj može biti postignut i samim sudjelovanjem u
narodnim porotama, bez ikakve potrebe da sudac i porotni-
ci budu postavljeni u stanje čak i približne jednakosti. Za
spriječavanje bolesti demokracije nije potrebno da građani
postanu kompetentni u javnim poslovima koliko i stručnja-
ci. Dovoljno je da oni postanu kompetentni za praćenje ra-
da stručnjaka i da steknu naviku kontrole stručnjaka, te da
su zainteresirani za javne probleme. Svemu tome može pri-
donijeti i ograničeno sudjelovanje u porotama, kakvo je
opisao Tocqueville.
Pogledajmo sada ustanovu kojoj Tocqueville i Mili pridaju

posebnu važnost kako u svrsi decentralizacije države, tako
i u svrsi narodnog odgoja. Radi se o lokalnoj autonomiji.
"Upravo se u komunama nalazi snaga slobodnog naroda.
Komunalne institucije predstavljaju za slobodu ono što ško-
le prvog stupnja predstavljaju za znanost; pružaju je nar-
odu, otkrivaju mu užitak koji pruža njezino apliciranje i na-
vikavaju ga da se njome koristi. Bez komunalnih institucija
neka nacija može čak dostići određeni oblik slobodne vla-
davine, ali ipak neće posjedovati duh slobode. Vanjski ob-
11 Holmes, "Tocqueville and Democracy", str. 48.

lici takve nacionalne neovisnosti mogu biti izraženi kao

prelazne strasti, kao neposredni interesi, ili kao splet okol-
nosti; ipak, despotizam pritajen unutar socijalnog korpusa
mogao bi se u svakom trenutku pojaviti." 12
Lokalna autonomija, dakle, pridnosi odgajanju građana i
razvijanju njihova aktivna duha. Štoviše, ona se smatra
nužnim uvjetom u te svrhe. Ona postiže dvostruko važan
cilj. S jedne su strane često državni problemi isuviše daleki
za građane, ili čak previše komplicirani; kao takvi mogu
djelovati demotivirajuće. Lokalna se autonomija bavi pro-
blemima koji su bliži građanima, te kao takva lakše po-
buđuje njihovo zanimanje. S druge strane, lokalna autono-
mija otvara šire mogućnosti ne samo za pasivno političko
sudjelovanje preko glasanja, već i aktivne mogućnosti oba-
vljanja javnih funkcija za veći broj građana. Kao što smo
vidjeli u komentarima o sudjelovanju u sudbenoj vlasti, ak-
tivno sudjelovanje najviše pridonosi odgajanju građana.
Međutim, njena se važnost ne sastoji samo u odgajanju

građana. Isto tako, lokalna je autonomija važna u procesu
decentralizacije države. Lokalne vlasti mogu obavljati širo-
ku aktivnost upravljanja javnim poslovima i time spriječiti
državnu centralizaciju koja je viđena kao jedna od velikih
opasnosti za neslobodarski razvoj demokracije. Osim toga,
država pokriva preveliku zajednicu (cjelokupno stanovni-
štvo), što sačinjava problem za uspješno komuniciranje iz-
među građana i političkih tijela. Lokalni organi pokrivaju
manje komade stanovništva, kao takvi omogućavaju lakšu
komunikaciju sa stanovništvom, te mogu služiti, po nekim
pitanjima, i kao posrednici između države i građana.
Tocquevilleove je rasprave o lokalnoj samoupravi i Mili

prihvatio, još jednom u suglasnosti sa stavovima francus-
12 Tocqueville, La democrazia, str. 70.

kog mislioca. Mill smatra da država ne smije intervenirati

prema lokalnim autonomijama autoritarno u pitanjima lo-
kalne naravi. Središnja je vlast dobrodošla u ponudi savjeta
i informacija, a dopušteno joj je samo formulirati opća pra-
vila u državi. Mili čak smatra da bi država trebala lokalnim
autonomijama dopustiti i aktivnosti od velikog državnog
značenja. Političko je načelo u pozadini Millovih stavova
najveće moguće razdvajanje vlasti koje ne šteti efikasnosti.
Na kraju, vidjet ćemo još jedan oblik političke participaci-

je, koji Tocqueville i Mili predlažu na osnovi američkih is-
kustava francuskog mislioca. Radi se o osnivanju raznih
udruženja, za koje Tocqueville tvrdi da u Americi nisu
ničim zabranjena, a u kojima se građani sami povezuju da
bi ostvarili zajedničke ciljeve ili promovirali zajedničke
stavove. Pod tim udruženjima, Tocqueville misli na poli-
tička i na ekonomska udruženja. Takva udruženja imaju iste
povoljne osobine koje su prisutne u lokalnoj samoupravi. S
jedne strane unapređuju slobodnu inicijativu građana, te
čine aktivnijim narodni duh. S druge strane mogu se posta-
vljati kao posrednički organi između vlade i građana, što
otežava masifikaciju kojom demokracija postaje novi oblik
despotske vladavine.
Time zaključujemo prikaz Tocquevilleovih i Millovih pri-

jedloga usmjerenih na zaštitu slobode u demokratskom
uređenju. Vidjeli smo daje temeljno rješenje za taj problem
formiranje aktivnog duha kod građana, koji trebaju stjecati
navike da brinu o javnim poslovima.Tocqueville smatra da
je upravo Amerika najbolji pokazatelj za takvu pozitivnu
pojavu. U Americi građani zauzimaju aktivan stav prema
politici i spremni su se zauzeti u javnim pitanjima. Vrlo se
jasno o tome izjašnjava Tocqueville i u sljedećem citatu:
"Zašto se u SAD, gdje su građani tek nedavno doselili na
zemlju koju zauzimaju, a sa sobom nisu donijeli ni svoje na-
vike ni sjećanja, gdje se susreću po prvi put a da se ne

poznaju, gdje, jednom riječju, instinkt domovine jedva da
postoji; zašto se u SAD svi brinu o problemima komune,
županije, države kao o svojim vlastitima? Zašto svatko na
svom području aktivno sudjeluje u vladanju društvom?
Prosječan čovjek u Americi shvatio je utjecaj koji general-
na dobrobit vrši nad njegovim blagostanjem; štoviše, on
obično prihvaća taj prosperitet kao svoje vlastito djelo. On,
zbog toga, u općoj sreći vidi svoju vlastitu i djeluje u korist
države ne samo iz nužnosti i ponosa, već i iz egoističnih
pobuda." 13
Američka iskustva pomažu Tocquevilleu, pa neposredno i

Millu, i u otkrivanju razloga takvog aktivnog duha. Ameri-
ka daje široke mogućnosti svojim građanima za aktivno
sudjelovanje u javnom životu. Upravo je to sudjelovanje na-
jbolje obrazovanje za unapređenje građanskog duha. Još
ćemo jednom to pokazati Millovim rječima, kojima on ob-
jašnjava kako javno angažiranje pridonosi razvoju građana.
"U tom angažmanu on je pozvan da prosuđuje interese što
nisu njegovi vlastiti, da ga u slučaju sukobljenih tvrdnji vo-
di pravilo što se razlikuje od njegove pristranosti, da na
svakom koraku primjenjuje načela i maksime kojima je rai-
son d'être opće dobro. A u tom poslu s njim se udružuju lju-
di kojima su te ideje i postupci bliskiji nego njemu,
istraživanja kojih imaju njegovom razumijevanju dati ra-
zumsku podlogu i potaknuti njegove osjećaje za opći inte-
res. Tako on postaje pripadnikom te javnosti i shvaća da je
sve što je u njezinu interesu ujedno i njegov interes." 14
13 Tocqueville, La democrazia, str. 244.

14 Mill, "Razmatranja o predstavničkoj vladavaini", str. 41-42.
III.)
Pokušajmo sada procjeniti vrijednost Tocquevilleovog i

Millovog prijedloga. Očito je da je njihova temeljna pouka,
koju smo prikazali u ovom tekstu, da se demokracija može
razvijati kako u slobodi i pravičnosti, tako i u despotizmu i
nepravičnosti, ostavila ogroman trag na cijeli sljedeći tok
razvoja liberalne misli. Čini mi se, isto tako, da europski
događaji sredinom stoljeća predstavljaju snažnu potvrdu
njihove ideje. Mislim na fenomene totalitarizama koji su se
razvijali u Njemačkoj, Italiji i Sovjetskom Savezu. Takvi su
fenomeni tiranije tipični upravo za demokratsko društvo.
Totalitarizam se ne suprotstavlja volji naroda. On manipu-
lira tom voljom, uobličuje ju i iskrivljuje, ali je široki nar-
odni konsenzus nužan element totalitarne vladavine. Pods-
jetimo se velikih mitinga velikih totalitarnih vođa. Mitinzi
služe potvrdi da je konsenzus prisutan, ali predstavljaju i
dio ceremonijala stvaranja samog konsenzusa.
Totalitarizmi predstavljaju još jednu potvrdu za Tocquevil-

leove i Millove tvrdnje. Oni su uistinu pokazali da su za
pravilan razvoj demokratskog društva potrebne demokrats-
ke ustanove. Totalitarizam upravo predstavlja uređenje u
kojem se demokratsko društvo razvija bez demokratskih in-
stitucija. U totalitarizmu postoji izravna veza između vođe
i naroda; sve su ustanove nebitne, osim u svrsi kontrole po-
stojećeg stanja. Ovako postavljen narod u izravnom odnosu
s vođom vrlo je lako masificiran te postaje upravo ono što
je Tocqueville predvidio u svojoj negativnoj utopiji koju
smo prikazali u jednom od prethodnih citata.
Nastanak totalitarizama (barem onih u Njemačkoj i Italiji)

potvrđuje još jednu od važnih Tocquevilleovih i Millovih
tvrdnji. Sam parlamentarizam nije dovoljan za sprečavanje
degeneracije demokracije. U Njemačkoj i Italiji totalitariz-
am se razvio unutar postojećeg parlamentarnog sustava. 15

Tocquevilleu je prigovoreno da je njegova analiza rješenja
problema slobode u demokraciji nepotpuna ili barem za-
starjela. Tako Debra Satz primjećuje da Tocquevilleova
analiza nema odgovore na pitanja koja se otvaraju u indu-
strijaliziranom društvu, karakteriziranom čvrstom podjelom
rada. Debra Satz smatra da takvo organiziranje rada otu-
pljuje građane i čini ih nesposobnim za razvoj koji je neo-
phodan za očuvanje slobode u demokraciji. 16
Sličnog je problema bio svjestan već i sam Mili, koji je, uz

liberalno - demokratske prijedloge u političkoj domeni, po-
kušao razviti prijedloge za što širu participaciju radništva u
upravljanju i u području proizvodnje. Takva su Millova za-
laganja rezultirala njegovim kooperativističkim prijedlo-
gom za reformu proizvodnog sustava u drugoj polovini
prošlog stoljeća.
Čini mi se da je moguće tvrditi da Millov prijedlog nije po-

stigao uspjeh. Ipak, mislim da je prigovor koji impersonifi-
cira Debra Satz pretjeran. Položaj radništva u procesima
proizvodnje može otvarati dodatne probleme. Ali, to ne um-
anjuje vrijednost Tocquevilleove i Millove analize proble-
ma demokracije, niti vrijednost njihovih prijedloga za
rješenje tog problema. Te prijedloge sigurno treba upotpu-
niti; bilo bi čudno da nije tako više od jednog stoljeća na-
kon njih. Međutim, ono što su predložili zasigurno predsta-
vlja i danas važan temelj liberalno - demokratske misli.
Uostalom, teško je vjerovati da je puki slučaj što je u tije-
15 Za opis nekih od osobina totalitarizma, vidi C. Senigallia, "La

'razionalità' specifica deli fenomeni totalitari", Esercizi filosofici,
1994.
16 Debra Satz, "Tocqueville, Commerce and Democracy", u: Copp
(et al.), The Idea of Democracy, str. 64-70.
ku zadnjeg stoljeća najstabilnija demokratska država bila

upravo ona, koju je Tocqueville opisao sa svim demokrats-
kim ustanovama, koje su on i Mili smatrali neophodnim za
očuvanje slobode u demokraciji. 17
17 Ovaj tekst predstavlja doradu nekih dijelova trećeg dijela prvog

poglavlja i trećeg dijela drugog poglavlja moje knjige Sloboda, de-
mokracija, pravednost. Filozofija politike J. S. Milla (Rijeka,
1993.).
Maja Brkljačić
THOMAS JEFFERSON I ALEXIS DE TOCQUEVILLE:

O POLOŽAJU I ULOZI ŽENE
U AMERIČKOM DRUŠTVU*
U TEKSTU SE PRIKAZUJU TEORETSKI STAVOVI THOMASA

JEFFERSONA I ALEXISA DE TOCQUEVILLEA SPRAM POLO-
ŽAJA I ULOGE ŽENE U DRUŠTVU. TO PITANJE UPRAVO JE EG-
ZEMPLARNO ZA TESTIRANJE LIBERALNOSTI SHVAĆANJA PO-
LITIČKIH MISLILACA, ODNOSNO ZA PROVJERU STVARNIH
(KAO RAZLIČITIH OD PROKLAMIRANIH) DOSEGA DEMOKRA-
TIČNOSTI POJEDINIH DRUŠTAVA. ANALIZOM NEKOLIKO
PODTEMA (ODNOS I ULOGA ŽENE U BRAKU, PITANJE ŽENS-
KOG OBRAZOVANJA, POKUŠAJ KOMPARACIJE EUROPSKE I
AMERIČKE SITUACIJE KROZ ' PROBLEM ŽENE") DOLAZI SE
KONAČNO DO PITANJA (NE)RAVNOPRAVNOSTI SPOLOVA.
DOBIVENA SLIKA POKAZUJE IZ POVIJESNE PERSPEKTIVE
SVU PRAKTIČNU OGRANIČENOST TEORETSKE MISLI O JED-
NAKOSTI I SLOBODI.
* Dužna sam se zahvaliti svima koji su mi na različite načine po-

mogli pri oblikovanju ovog teksta, prof. dr. Dragi Roksandiću na
korisnim uputama i sugestijama, te Ivi Brkljačić i Dariu Novako-
viću na tehničkoj pomoći.
ŽENA U AMERIČKOM DRUŠTVU 133
Mnogo je dodirnih točaka između Thomasa Jeffersona i

Alexisa de Tocquevillea; Jefferson je bio Amerikanac koji
je dio svog života proveo u Francuskoj, a Tocqueville pak
Francuz koji je posjetivši Ameriku našao u njoj inspiraciju
za promišljanje temeljnih liberalnih kategorija društva1.
Obojicu je uslijed pozitivnog osobnog iskustva resila jedna
gotovo neupitna vjera u američko društvo, njegove jakosti i
dobre strane, premda se ne može reći da su bezuvjetno prih-
vaćali sve američke tekovine. Obojica su se proslavila već
u svome vremenu analizirajući različita područja ljudske
aktivnosti i življenja, te su ostavili iza sebe mnoštvo pisa-
nog materijala koji svjedoči da se radilo o zaista posebnim
ljudima 2 . Proučavali su različita pitanja, dajući praktičan
doprinos pokušajima rješavanja za njihovo vrijeme karakte-
rističnih problema.
No, šezdeset i dvije godine koje su ih dijelile bile su do-
voljne za oblikovanje različitih povijesnih tradicija. Jeffer-
son je tako neupitno predstavnik racionalizma i to u svom
najpunijem i najzrelijem obliku, a u okviru američke libe-
ralne tradicije. Za njegova je promišljanja doduše karakte-
ristično dvojenje između razuma i srca (ili kako to sam u
pismu svojoj prijateljici Mariji Cosway kaže, "dialogue bet-
ween my head and my heart" 3 ), ali budući da nikada nije
napustio vjeru u korist direktne moći Razuma, praktičnim je
Jeffersonovim akcijama uvijek dominirao "ratio". Tocque-
ville, međutim, nije više tako uvjeren u supremaciju pros-
vjećenosti kao rješenja. Za njegov će misaoni krug biti ka-
1 Za ovaj rad korišteno je izdanje: Aleksis de Tokvil, O demokra-

tiji u Americi (Titograd - Sremski Karlovci, 1990.)
2 Kao izvor za analizu misaonog kruga T. Jeffersona korištena je
uglavnom njegova korespondencija sabrana u A Thomas Jefferson
Reader (Zagreb, 1995.).
3 Pismo "Dialogue Between My Head & My Heart", to Maria Cos-
way, Paris, October 12, 1786; u: Jefferson Reader {str. 866-877)
rakteristično preispitivanje i sumnja u proživljeno epohalno

iskustvo, odnosno nepovjerenje da je ono dalo jedine mo-
guće ispravne odgovore. Takva će razlika u mentalnim tra-
dicijama rezultirati i razlikama u njihovu shvaćanju.
Moja je želja da u tekstu koji slijedi pokušam prikazati teo-

retske stavove Jeffersona i Tocquevillea spram problema
koji i danas ponekad izaziva kontroverze u javnosti, a to je
položaj i uloga žene u društvu. Izbor teme vrlo je jednosta-
vno opravdati. Po mojem je mišljenju to pitanje upravo eg-
zemplarno za testiranje liberalnosti shvaćanja političkih
mislilaca, odnosno za provjeru stvarnih (kao različitih od
proklamiranih) dosega demokratičnosti pojedinih društava.
Stoga će prvo biti prikazan prostor i vrijeme čije tradicije
obrađujem, a zatim slijedi nekoliko podtema koje su se svo-
jom markantnošću izdvojile kao idealni predmeti diskusije
- odnos i uloga žene u braku, pitanje ženskog obrazovanja,
pokušaj komparacije europske i američke situacije kroz
"problem žene" te konačno pitanje (ne)ravnopravnosti spo-
lova. Dobivena slika će, nadam se, pružiti iz povijesne per-
spektive dovoljno materijala za bolje razumijevanje para-
digme "liberalnog i demokratskog" američkog društva.
I.)
Opća tema rada dio je tzv. povijesti obitelji (family history)

koja postavlja jednu zakonitost, a ta je da se o njenim pro-
blemima može razgovarati tek nakon definicije odabranog
prostora i vremena. Prostor kojim ću se u tekstu baviti jest
kolonijalna Amerika i to u prvoj polovici 19. st. Tu činjeni-
cu uvijek iznova treba imati na umu jer je ona presudno
odredila i Jeffersonov i Tocquevilleov stav prema ženama.
Govorimo, dakle, o ranom vremenu američkog društva, kad
čovjek - pojedinac nikako nije mogao opstati izoliran od za-
jednice. Radi niskog stupnja proizvodnosti on je stvarao

obitelj, ali čak niti obitelj nije bila autarkična. Niti jedno
domaćinstvo nije bilo samo sebi dovoljno, ali je obitelj ipak
bila ključna institucionalna jedinica, bazična jedinica s pri-
vatnim vlasništvom u bijeloj populaciji. Uz iznimku velikih
plantaža na Jugu, obiteljsko kućanstvo bilo je osnovna pro-
izvodna jedinica 4 .
Ne čudi stoga važnost koju su mislioci osamnaestog i dev-

etnaestog stoljeća pripisivali braku: naime, već je u stoljeću
prosvjećenosti (dakle, mnogo prije Freuda) Kantovim i dru-
gim kriticizmom ustanovljeno da je brak ustanova umjetne
naravi, nešto potpuno strano čovjekovoj prirodi. No, isti ti
prosvjetitelji jednako su tako zaključili da usprkos tome
brak treba održavati pod svaku cijenu jer je njegova važnost
za normalno funkcioniranje društva nemjerljiva. Dinamika
obiteljske egzistencije oblikovala je osnovni aspekt socijal-
nog procesa. Upravo u tom okviru treba promatrati i ulogu
žene. Od Nove Engleske do Pennsilvanije, žene su bile
ključne figure u unutrašnjoj ekonomiji farmerskih kolonija.
One aktivno sudjeluju u proizvodnji, distribuciji i prodaji
dobara, ako se na primjer radi o kućnim manufakturama5.
Ruralno ili urbano, domaćinstvo je domena kolonijalne
žene6. Nakon zadovoljenja kućanskih potreba, žena proiz-
4 Više o odnosu socijalne strukture i vlasništva vidi: James A. He-

nretty, "Wealth and Social Structure", u: Jack P. Greene i J. R. Po-
le (ur.), Colonial British America. Essays in the New History of the
Early Modern Era (Baltimore and London, 1991)
5 Premda je naše znanje o ovom području relativno fragmentarno,
dokazi govore da su žene u kolonijalnoj Americi bile okretnije, ak-
tivnije, prominentnije i uopće uspješnije u aktivnostima izvan kuh-
injskih zidova, no što su to bile njihove engleske prijateljice. Si-
stem kućnih manufaktura, koji je zahtijevao da muž obavlja svoj
posao u ili blizu kuće dao je ženi ili kćeri priliku da uče. Vidi: Da-
niel J. Boorstin, The Americans. The Colonial Experience (New
York, 1958), str. 186.
6 Ta je situacija postojala bez obzira na sva kulturna, pravna i eko-
136 ALEX/S DE TOCQUEVILLE O AMERIČKOJ DEMOKRACIJI
vodi i za tržište, te je stoga razumljivo koliko je južnjačkim

plantažerima bilo važno da uz njih stoji sposobna i ener-
gična žena. Osim toga, žene su već tada imale u Americi7
mogućnost zasnivanja vlastitog posla, pa ih nalazimo u tis-
karstvu, izdavaštu, ljekarništvu, medicini i trgovini, što
svakako prelazi onaj okvir uobičajenih "ženskih" poslova
određenih njenom prirodnom ulogom8.
Drugi aspekt koji se nameće u promatranju položaja žene

jest "velika društvena i geografska mobilnost kolonijalne
Amerike koja se povezala s oskudicom škola za klasu u us-
ponu" a čime su prošireni interesi žene jer joj je u zada-
tak postavljena odgovornost za odgoj i osnovno obrazovan-
je djece. Samo se kroz navedene aspekte može promatrati
žena osamnaestog i devetnaestog stoljeća, jer se njena
nomsku ograničenju koja su bila nametnuta ženskim aktivnostima.

Većina žena jest obavljala tip poslova koji su bili čisti produžetak
njihove ženske sfere (šivanje, podučavanje male djece, prodaja hra-
ne ili odjeće), ali se velik broj žena kroz te aktivnosti uspio i oslo-
boditi. Vidi: Richard B. Sheridan, "The Domestic Economy", u:
Greene i Pole (ur.), Colonial British America, str. 64
7 Ovdje je važno spomenuti da se u pogledu pravnih ograničenja
ženskih aktivnosti u Americi navedenog razdoblja javljaju različita
tumačenja. Stariji teoretičari su dokazivali da je pravna praksa ko-
lonijalne Amerike bila za udatu ženu mnogo povoljnija od situaci-
je u Engleskoj istoga vremena, jer joj je otvarala široke slobode,
ako ne i jednakost. No, ovaj se stav danas preispituje i to sa stano-
višta da se ne može govoriti o uniformiranosti kolonijalnog prav-
nog naslijeđa za čitavu Ameriku kad su u pitanju ženska prava, već
da je potrebno proučavati regionalne razlike.
Vidi: Stanley N. Katz,"The Problem of a Colonial Legal History"
u: Greene i Pole (ur.), Colonial British America, str. 483.
8 I vrlo fragmentarni dokazi pokazuju da su žene u kolonijama bi-
le uspješnije u različitim aktivnostima i prominentnije u profesio-
nalnom i javnom životu, no što će to opet biti do 20. st. Kolonijal-
ni su zakoni nastojali asimilirati legalni status muškaraca i udatih
žena, no o jednakosti ne treba imati iluzija. Važnost žene bila je
grubo instrumentalna - oskudica radne snage uklanjala je socijalne
predrasude. Vidi: Boorstin, The Americans, str. 186-188.
9 Boorstin, The Americans, str. 187.
društvena uloga tada mogla ostvariti jedino kroz brak i obi-

telj.
II.)
Zanimljivo je sada pogledati kako značaj žene u američkoj
obitelji i društvu sagledavaju Jefferson i Tocqueville jer se
oni, kako će se vidjeti, u svojim tezama uopće ne moraju
slagati. Već u temeljnoj definiciji položaja žene u obitelji
uočava se razlika: Jefferson ulogu žene u obitelji 10 izvodi iz
prirodne podjele funkcija, dok Tocqueville ne spominje
funkcije, već sfere akcija obaju spolova. Odnos Thomasa
Jeffersona prema ženama možda najbolje ilustrira popis
osobina za koje je on odlučio da svakako moraju resiti nje-
govu buduću suprugu", a to su: inteligencija, talent, družel-
jubivost, bogatstvo i, iznad svega, savršeno snalaženje (vla-
danje) u kućanstvu. Sve te osobine on je pronašao u svojoj
Marthi koja mu je rodila šestoro djece u 10 godina, od ko-
jih je samo dvoje preživjelo. Martha je umrla s 33 godine,
iznurena rađanjem, i bez obzira na svoju veliku ljubav pre-
ma njoj, Jefferson se nikada nije osjećao odgovornim za
njenu smrt, jer je u 19. stoljeću bilo normalno da žena rađa
koliko god joj to priroda dozvoli. To je prema Jeffersonovu
10 Čitav svoj život T. Jefferson je koristio riječ "obitelj" u dvoja-

kom smislu. S jedne strane time se označavala grupa ljudi poveza-
nih krvnim srodstvom, a s druge strane, prema starijoj upotrebi,
obitelj je uključivala sve osobe koje žive pod "glavom kuće", u nje-
govom slučaju, pod vlasnikom plantaže. Vidi: Lucia Stanton,
"Those Who Labor for My Happiness", u: Peter S. Onuf (ur.), Je-
ffersonian Legacies (Charlottesville, 1993), str. 148.
11 Jefferson je navodno od najranije dobi točno znao što želi od
svoje buduće supruge i čekao je punih trideset godina da traženo i
pronađe. O tim njegovim promišljanjima vidi: John Chester Miller,
The Wolf by the Ears. Thomas Jefferson and Slavery (Charlottes-
ville, 1991), str. 179.
mišljenju spadalo u domenu kućanskih poslova kojima je na

čelu stajala žena (što nikako ne znači da je bila i na čelu
obitelji). Muški poslovi pak za Jeffersona bili su osiguran-
je hrane, skrovišta i zaštite. Žena i muškarac tako svoj za-
jednički interes 12 pronalaze u održavanju obitelji i osiguran-
ju prirodne podjele funkcija13. Spol je, smatra Jefferson,
vrlo vidljiva oznaka čovjeka, poput boje kože, i treba joj
dati mogućnost da dođe do izražaja. Ženi je mjesto u kući,
i to posebice u dječjoj sobi jer je zbog velike smrtnosti do-
jenčadi reprodukcija još uvijek predstavljala problem. Oba-
veze žene prema obitelji, smatra Jefferson, povezane su s
njenim vlastitim interesom jer žena pronalazi svoj život i
sebe služeći muškarcu. Za njega je obitelj opet jednako ta-
ko važna jer odanost obiteljskim obvezama jest ono što
čovjeka čini vrijednim obiteljskog poštovanja. U obitelji
muškarac pronalazi sigurnu i nepromjenjivu ljubav koju mu
uskraćuje javni svijet 14 .
Jefferson govori zasigurno iz vlastitog iskustva kad traži od

obitelji da muškarcu pruži emocionalnhu podršku za dalje
sudjelovanje u javnim poslovima. Muškarac pak služi svo-
joj obitelji tako što se brine za njen fizički opstanak. Zada-
tak je žene, smatra Jefferson, stvaranje okruženja koje će
12 Jefferson je obaveze prema obitelji povezivao s osobnim inte-

resom (self-interest), jer je u njegovoj predodžbi obitelj tek pro-
dužetak jedinke. Vidi: Jan Lewis, "The Blessings of Domestic So-
ciety", u: Onuf (ur.), Jefferson inn Legacies, str. 113.
13 O shvaćanju "funkcija" govori Jeffersonova korespondencija u
kojoj on na više mjesta otvoreno piše da su "žene prirodno stvore-
ne za muškarčeve potrebe i zadovoljstvo". Vidi: Joyce Appleby,
"Jefferson and His Complex Legacy", u: Onuf (ur.), Jeffersonian
Legacies, str. 10.
14 Obitelj, a ne čast bila je primarna obaveza muškarca koji vrši
neku javnu funkciju. Što je politički život postajao hladniji, obite-
ljski život postajao je intenzivniji. Dužnost je muškarca, međutim,
da spriječi prijelaz nasilja iz političkog (endemska karakteristika
političke sfere!) u kućni život. Vidi: Lewis, "Blessings", str. 133.
podržavati muškarčev identitet. Stoga žena treba sav auto-

ritet prepustiti muškarcu i truditi se da se u obitelji izbjeg-
nu svaki sukobi. Da bi muškarac mogao javni život učiniti
mirnim, žena mora, prema Jeffersonu, "obiteljski život
učiniti sukladnim, jer mirno društvo svoje korijene ima u
harmoničnom braku, a taj opet traži poslušnu ženu" ,5 . Žena,
dakle, treba snositi čitav teret obiteljske sreće, "ona je od-
govorna za harmoniju i sreću u svim kućanstvima". Jeffer-
son je mišljenja da "osiguranjem kućnog reda žena osigura-
va bazu ekonomske i političke stabilnosti driištva" i( \ Ona
stoga mora moći dati svojoj djeci osnovni odgoj i obrazo-
vanje, te se mora naučiti da bude radišna. Zanimljivo je da
Jefferson ipak ne vrednuje jednako zaslugu žene i muškar-
ca u obitelji: dok muškarac već sam po sebi zaslužuje lju-
bav i sreću, žena tek promocijom tuđe sreće treba osigurati
svoju vlastitu. Kao povrat za slobodno danu ljubav, žena
ljubav za sebe tek treba zaraditi. 17
Tocqueville u svom opisu žene u obitelji nije tako detaljan

i po mnogo čemu bliži je današnjoj predodžbi uloge žene.
On također brani prirodnu podjelu te smatra da žena svoju
veličinu treba potvrditi u povinjavanju bračnom jarmu 18 .
Tocqueville zaključuje da u Americi žena doduše gubi svo-
ju nezavisnost stupanjem u brak, ali za razliku od Euro-
pljanke, Amerikanka ima vrlo ozbiljne predstave o braku te
u čvrstini svoga razuma i muževim navikama nalazi snage
15 Lewis, "Blessings", str. 134.

16 Lewis, "Blessings", str. 135.
17 Ovo je ujedno i najjasnija razlika između kućnog i svijeta poli-
tike. Metode za postizanje harmonije u oba svijeta bile su slične
(suzdržavanje, poštovanje volje drugih, laskanje, potiskivanje sa-
movolje), no sustav nagrađivanja je neizostavno morao biti različit.
Tako je Jefferson uvijek bez razmišljanja pretpostavljao da će ga
njegove kćeri voljeti, nikad se o tome nije brinuo, nikad se nije bo-
rio da "zaradi" njihovu ljubav. Vidi: Lewis, "Blessings", str. 136.
18 Tokvil, O demokratiji, str. 533-538.
da se potčini pravilima svog vremena. Amerikanka ne upa-

da u bračnu vezu prostodušno i u neznanju, već je i prije
braka iskusna i zrela žena. No, kad jednom uđe u uski krug
domaćih interesa, ona više zbog pritiska vrlo jakog javnog
mnijenja iz njega ne može izaći.
Tu treba tražiti i korijene većoj postojanosti američke žene

u braku. Tome pitanju Tocqueville u svojoj "Demokraciji"
posvećuje cijelo poglavlje pod nazivom "Društvena jedna-
kost doprinosi održanju moralnosti u Americi" ,9 . On ističe
da je moralnost u Americi veća nego bilo gdje drugdje jer u
Europi loš utjecaj javnosti stalno iskušava ženske slabosti.
Razlozi tomu leže u zemlji, rasi, religiji i prije svega
društvenoj jednakosti. Naime, u demokratskom društvu
društvena jednakost ruši umišljene prepreke između
muškarca i žene, tako da Amerika, prema Tocquevilleu, ne
poznaje prinudni brak. Isti se u Europi koristi kao najčešće
opravdanje vanbračnih veza, što se savršeno dobro može
vidjeti na primjerima europske književnosti (Flaubert, Tol-
stoj). U Americi se čak i u knjigama pretpostavlja daje žena
čedna jer prinudnog braka nema pa je i javnost neumoljiva
u osudi ženskih grijeha.
U Americi je, smatra Tocqueville, brak ugovor dviju osoba,

a u Francuskoj je, na primjer, brak veza dviju imovina: ari-
stokratsko društvo svojim je pravilima onemogućilo skla-
panje svojevoljnog braka izlaganjem pojedinaca, koji se na
to ipak odluče, odbacivanju od okoline. Za Amerikance
brak je često težak ugovor, ali oni su obavezni da ga ispune
jer su unaprijed znali sve njegove odredbe i raspolagali su
potpunom slobodom da se ni na što ne obvežu. "Ne znači da
društvena jednakost može ikad postići da čovjek bude
19 Tokvil, O demokratiji, str. 5 4 2 - 5 4 7 .

čedan, ali ona moralnoj raspuštenosti daje manje opasan ka-

rakter. Kako tada nitko više nema vremena ni prilike napa-
dati čednost koja se hoće braniti, vidi se u isti mah i više
kurtizana i mnoštvo poštenih žena. (...) Ono što dovodi u
opasnost društva nije velika iskvarenost nekolicine, nego
raspuštenost svih. U očima zakonodavca, prostitucije se
valja mnogo manje bojati nego ljubakanja." 2 0
III.)
Pitanje ženskog obrazovanja također je vrlo ilustrativno po-

dručje na kojem autori jasno mogu ocrtati svoju zamisao o
ženskoj ulozi u društvu. Jefferson tako smatra da žene nisu
pozvane diskutirati o politici (žena koja je prešla u to pod-
ručje iznevjerila je svoje društvo i svoju ulogu), ne treba im
dati pravo glasa 21 , a kako su potpuno isključene iz javnih
poslova, ne treba trošiti ni vrijeme ni novac na njihovo ob-
razovanje koje bi prelazilo buduću ulogu supruge i majke.
Upravo po pitanju obrazovanja Jefferson povlači bitnu raz-
liku između muškaraca i žena. U pismu svme nećaku Pete-
ru Carru 22 on sukcesivno nabraja koja sve područja mladić
treba savladati, ukoliko želi obilježiti uspjeh u kasnijem pe-
riodu svog života. Među njegovim preporukama ističe se
učenje klasičnih i stranih jezika, povijesti, lijepe književ-
nosti te postupno savladavanje prirodnih (matematičkih)
znanosti. Potrebno je spomenuti daje u tim svojim uputama

21 Jefferson se grozio ideje da se ženama da pravo glasa, jer bi to
moglo potaći neke od njih da se aktivno počnu baviti politikom i
kandidirati za različita vladina mjesta, a za takvo što, prema Je-
ffersonovima riječima, niti on niti javnost još nisu spremni. Žena-
političar bila je u to vrijeme samo malo manje odvratna očima ja-
vnosti od nevjernice. Vidi: Miller, Wolf by the Ears, str. 181-182.
22 Pismo "An Honest Heart ... A Knowing Head", to Peter Carr,
Paris, August 19, 1785.; u: Jefferson Reader, str. 814-818.
Jefferson vrlo opširan, a većina se njegovih uputa odnosi na

javne poslove koje će mladi nećak jednog dana obavljati.
U drugom pismu koje je posvećeno female education, Je-

fferson otvoreno priznaje da se "tim pitanjem nije baš ba-
vio" 23 . Kako se važnost žene očituje u kućanstvu, tako nju
treba oboružati praktičnim znanjima za odgoj djece 24 , a za
potrebe (re)prezentacije svoje kuće, žena treba dobiti i
znanje francuskog, engleskog, pisanja pisama, te mora ov-
ladati glazbom i plesom 25 . Takvo se shvaćanje uvelike po-
dudara s predodžbama velikog J. J. Rousseaua, koji u 18. st.
izjavljuje da odgoj i obrazovanje žene trebaju biti
podređeni muškarcu, prikladni i određeni za nj, jer je zada-
tak žene da zadovolji muškarca, da mu bude korisna, da ga
voli i cijeni, odgaja dok je mlad i brine o njemu kad ostari,
da ga savjetuje i čini mu život podnošljivim.
Alexis de Tocqueville se ne bavi pitanjem obrazovanja, već

samo odgoja žena (djevojaka), ali su i ta poglavlja vrlo sa-
držajna 26 . On tako smatra da, budući da žena tvori moral,
treba je naučiti misliti vlastitom glavom. Primjer takovog
pozitivnog odgoja pronalazi u Americi, gdje su djevojke sa-
mostalnije no bilo gdje drugdje u svijetu. Svoju ulogu u toj
23 Pismo "Female Education", to Nathaniel Burwell, Monticeli»,

March 14, 1818.; u: Jefferson Reader, str. 1411.
24 Zanimljivo je da će Jefferson za svoju kćer Patsy pripremiti li-
stu lektire koja prelazi potrebe "primjerene za njezin spol" jer, pre-
ma njegovim riječima, postoji mogućnost da se uda za glupana pa
će obrazovanje cijele obitelji pasti na njezina ramena. Vidi: Boor-
stin, The Americans, str. 187, te također navedeno pismo Nathani-
elu Burwellu.
25 Jefferson je želio ohrabriti razvoj umjetničkih talenata kod žena
i generalno onih aspekata njihove inteligencije koje su ih činile vri-
jednim družicama njihovih supruga i zadovoljavajućim tutorima
njihove djece. Vidi: Miller, Wolf by the Ears, str. 182.
činjenici odigrao je i protestantizam, ali i slučaj da su dje-

vojke u SAD rano prepuštene same sebi. Zato ih uče da mis-
le i govore slobodno i da se bez iluzija mogu suočiti sa svim
opasnostima u društvu. Tako se Amerikanka ne predaje
poroku, ali ga poznaje te je više moralna nego čedna. Toc-
queville smatra kako je za obranu ženske moralnosti pot-
rebno prije svega naoružati djevojci razum, povećati joj sa-
mopouzdanje i pružiti joj rano poznavanje svega. U
kategoriju potrebnih znanja svakako spadaju i spoznaje o
braku, za koje Tocqueville drži da ih svaka djevojka mora
posjedovati kao preduvjet što mirnijem bračnom životu.
Kako u Francuskoj djevojke ne dobivaju nikakav praktičan
odgoj, već ih drže po samostanima čuvajući ih od najtirans-
kijih strasti ljudskog srca, one su potpuno nespremne za su-
dar s vanjskim svijetom, u kojem zapadaju u čitav niz klop-
ki. Posljedica toga je, smatra Tocqueville, potpuna moralna
raspuštenost27.
IV.)
Zanimljivo jest da su se oba autora bavila i slikom društva

u Europi, posebice u Francuskoj. Za Tocquevillea to je bio
teren koji je najbolje poznavao, a Jefferson je pak za svog
višegodišnjeg boravka u Parizu imao priliku dobro upozna-
ti zemlju i običaje koji su u njoj vladali. On je, došavši iz
jedne kolonijalne zemlje, ušao u francuske salone u kojima
je otkrio potpuno novi svijet, svijet atraktivnih, inteligent-
nih i emancipiranih žena koje su vladale salonima, ali ne sa-
mo njima; njihov se očigledan i nimalo slab utjecaj širio i
na druge sfere ljudskih aktivnosti, pa tako i na politiku, po-

dručje za koje je Jefferson držao da je daleko van domene

žene. Takva gaje slika užasnula, uznemirila i uzrujala jer je
te žene doživljavao kao izdajice svojih pravih, prirodnih
funkcija kućanica i majki 28 . Utjecaj žena u politici bio je za
Jeffersona veliko zlo, a u Francuskoj je isti bio toliko
ojačao da se Jefferson pobojao čak i prevladavanja matri-
jarhata. Osim toga nije mogao ni vjerovati da su francuske
žene sretne, jer nježne grudi salonskih dama nikako nisu st-
vorene za politička previranja.
Takvoj Francuskoj Jefferson je suprotstavljao sliku Ameri-

ke, u kojoj žena zna gdje joj je mjesto. Držao je upravo šar-
mom Amerike što u njoj žene niti ne teže za prelaskom
kućanske linije. Grozničavu potragu Parižanki za srećom u
salonima, kočijama, na balovima i primanjima držao je
praznoglavom i uzaludnom, jer su te "žene pomiješale pot-
ragu za zadovoljstvom s istinskom srećom koja se može
naći jedino u dječjoj sobi" 2y . Amerikanke su, drži Jefferson,
daleko od takve zablude, te su zadovoljne nježnom i mir-
nom zabavom kućanskog života. Umjesto da se bave politi-
kom, one veću sreću nalaze u smirivanju i njegovanju
muževa koji se iscrpljeni vraćaju s političke pozornice. Za-
to je, smatra Jefferson, američka obitelj, kao superiorno
djelo stvoritelja prirode, toliko zdravija i stabilnija od fran-
cuske.
Tocqueville također vrlo jasno izražava osudu europske ne-

moralnosti nasuprot visokog američkog morala, korijene
kojeg pronalazi u društvenoj jednakosti. S mnogo energije
on dokazuje koliko je položaj Amerikanke u društvu bolji i
28 "U svakom društvu, primitivnom ili civiliziranom, u kojem

muškarci i žene žive kako im je to priroda odredila, činilo mu se da
dva spola imaju odvojene funkcije za koje su bili genetički prila-
gođeni." Iz: Miller, Wolf by the Ears, str. 180.
29 Miller, Wolf by the Ears, str. 181.
viši od položaja Europljanke, iako to neupućenom proma-

traču ne mora izgledati tako. Tako on tvrdi da u Europi
muškarac često postaje ženin rob, ali nikad je ne uzima za
sebi ravnu: čak i u komplimentima osjeća se njegov prezir.
Amerikanac pak nikad ne hvali svoju ženu, ali je cijeni i
ima potpuno povjerenje u njezin razum i srce. Koliko Ame-
rikanci poštuju svoju ženu, smatra Tocqueville, najbolje se
vidi iz kaznenog postupka kod zločina silovanja. Tako je u
SAD silovanje kažnjivo smrću, a iz samog zločina fizički
obeščašćena izlazi žrtva, a moralno obeščašćen zavodnik.
Za Amerikanca nema ništa vrednije od ženske časti pa je
stoga najstroža kazna jedini primjeran odgovor za napad na
nju. No, u Francuskoj zavodnik i žrtva silovanja nikad neće
imati takav status, pa ne samo da su kazne za ovaj zločin
mnogo blaže, nego je često teško naći i porotu koja bi kri-
vca za zločin osudila 30 .
V.)
U vezi s navedenim problemom može se promatrati i kako

oba autora razmišljaju o pitanju ravnopravnosti spolova.
Što se Jeffersona tiče, on nikad nije izrekao da žena
muškarcu nije mentalno dorasla. Ali, nije rekao niti da
jest 31 . Zapravo se može reći da njega pitanje ravnopravnosti
uopće ne zanima. Njemu je važno samo ostvariti ono što je
priroda u čovjeku unaprijed postavila, a to znači podijeliti
funkcije među spolovima u cilju ostvarenja harmonične je-
dinice: obitelji.

31 Jefferson je inzistirao da se ženama iskaže njihova "natural
equality", ali je istovremeno tražio i da one pronađu svoj život i se-
be same služeći muškarcu. Vidi: Rhys Isaac, "The First M o n t i c e -
l i " , u: Onuf, (ur.), Jeffersonian Legacies, str. 102.
Da se Tocqueville istim pitanjem više bavio, dokazuje i čin-

jenica da je tom problemu posvetio čitavo jedno poglavlje 12
u svojoj knjizi 33 . U svome razmatranju on opet polazi od
lošeg primjera Starog kontinenta na kojem neki pojedinci
pokušavaju ostvariti jednakost spolova njihovim nekontro-
liranim miješanjem, što konačno vodi degradaciji oba spo-
la. Amerikanci su to pitanje demokratske jednakosti, prema
Tocquevilleu, bolje shvatili i ostvarili, time što su svim
urođenim razlikama između muškarca i žene dali da još više
dođu do izražaja. Priroda je pokazala svrhu različitosti-spo-
lova, koju su oni samo iskoristili, i to primjenjujući načela
političke ekonomije: funkcije i putevi rada spolova su od-
vojeni, ali je ritam napredovanja istovjetan. Amerikanka ne
može izaći iz kruga domaćinskih poslova, ali s druge strane
na to nikad nije ni prisiljena. Podređenost žene u
američkom društvu i dalje postoji, ali su obje uloge podjed-
nako uvažene, a žena je uzdignuta na nivo muškarca u du-
hovnom i moralnom svijetu. U svojoj procjeni Amerikanki
Tocqueville će čak zaslugu za procvat i sve veću snagu
američkog naroda pripisati visokim odlikama američkih
žena 34 .
33 Bitno je ipak reći da u prvom dijelu njegove knjige nema niti

spomena o ženama i njihovom neposjedovanju jednakih političkih
prava, što pokazuje problematičnost njegove teze o jednakosti. Pro-
blemom žene on se bavi tamo gdje je, po njegovom mišljenju, žen-
ama i mjesto, tj. u odlomcima posvećenim civilnom društvu. Vidi:
Rogers M. Smith, "Beyond Tocqueville, Myrdal, and Hartz: The
Multiple Traditions in America", American Political Science Re-
view (September, 1993.), str. 550.
34 Ovakve Tocquevilleove teze zapravo spadaju u tzv. domestic
sphere ideology. Njegov je portret američkog društva s podjelom na
sfere spolova izrazito romantiziran. "Dok on možda po kazuje da
muškarci i žene eventualno imaju istu vrijednost (equal worth), ne
može tvrditi da posjeduju ista civilna prava {civil rights). Zakons-
ki, žene nisu bile vlasnice u svome domu, nisu imale pravo glasa,
nijekano im je bilo pravo političke karijere, a nisu im dozvoljavali
niti da drže javne govore." Smith, "Beyond Tocqueville", str. 552.
Kao i uvijek, u obrani ovih političkih nejednakosti Tocqueville će
u pomoć pozvati prirodu.
ŽENA U A M ER I ČK OM DR UŠ TVU 147
Na kraju ovog rada nekoliko problema za promišljanje. Ti-

jekom svog proputovanja po Americi, Harriet Martineau
ispravno je postavila sljedeće pitanje 35 : u 18. i 19. st. žena-
ma se negiralo pravo sudjelovanja u javnim poslovima, kao
i pravo sudjelovanja u upravljanju nacijom. Kako se ta čin-
jenica mogla pomiriti s proklamiranim principom da vlast
crpi svoju legitimnost iz suglasnosti i odobrenja onih koji-
ma vlada? Na kraju krajeva, žene su plaćale porez jednako
kao i muškarci, bile su jednako kažnjavane za zločine i mo-
rale su se pokoravati zakonima na koje nisu mogle utjecati.
Romantičarski portret odnosa između muškaraca i žena u
Americi ne pokazuje nam osnovnu činjenicu, a to je da su
dva spola građanski bila neravnopravna. Zakon nije gledao
ženu kao glavu u svom domu, te joj je čak uskraćivao i ne-
ka prava. Kao advokata u obrani ovih nejednakosti, te žens-
ke ovisnosti u kući, teoretičari su u pomoć uvijek zvali pr-
irodu 36 .
Prema novijim politološkim istraživanjima američkog

društva i korijena njegovih liberalnih demokratskih princi-
pa, sve je jača teorija po kojoj je liberalna misao oduvijek
u svojoj biti bila patrijarhalna 37 . Podređeni status američkih
žena prošloga stoljeća dakle ne samo da je u skladu, već i
izražava liberalne demokratske principe, pokazujući nam
svu praktičnu ograničenost teoretske misli o jednakosti i
slobodi. S druge strane, time je dokazano dar su čak i veliki
35 Miller, Wolf by the Ears, str. 182-183.

36 Jefferson je tako prirodu shvaćao kao suparnika hijerarhijskom
društvu, a u njegovom konceptu priroda (kao magični osloboditelj
- za razliku od društva) odlučuje u moralnim pitanjima.
No, "zakon prirodne doktrine postavlja svoje forme isključivanja.
Ako se znanstvenom imaginacijom apstraktno predoči u sustavu
univerzalnih vrijednosti, priroda može diskriminirati jednako tako
kao i društvo." Appleby, "Jefferson", str. 10.
37 Za potpuniji feministički obračun s ovom temom vidi: Carole
Pateman, The Sexual Contract (Stanford, 1988.).
liberalni pisci, poput Locka, Tocquevillea ili Myrdala prih-

vatili konvencionalna uvjerenja o prirodnoj nejednakosti
spolova, odnosno da "nisu uspjeli 'pomiriti' svoje nasli-
jeđene patrijarhalne ideje s novim, distinktivno liberalnim
stavovima". 38
38 Smith, "Beyond Tocqueville", str. 556.

Drago Roksandić
ALEXIS DE TOCQUEVILLE I "EXCEPTIONALISM1

AMERIČKE POVIJESTI*
TOCQUEVILLEOVO JE MIŠLJENJE BILO JEDNO OD TEMELJNIH

UPORIŠTA VREDNOVANJA JEDINSTVENE POSEBNOSTI AME-
RIČKOGA POVIJESNOG ISKUSTVA U SVJETSKOPOVIJESNOM
SMISLU I TO PRIJE SVEGA U TRADICIJI DEMOKRATSKE POLI-
TIČKE KULTURE, KAO NJEZIN NAJPREPOZNATLJIVIJI SLUČAJ.
NOVIJA ISTRAŽIVANJA U EGOHISTORIJI, KAO I VEćI INTERES
ZA EGO-DOKUMENTE U VIŠE HUMANISTIČKIH I DRUŠTVENIH
ZNANOSTI, OMOGUĆUJU BOLJE RAZUMIJEVANJE KAKO MOTI-
VACIJE S KOJOM JE MLADI TOCQUEVILLE KRENUO NA SVOJE
AMERIČKO PUTOVANJE 1831. GODINE, TAKO I MISAONOG OB-
ZORJA UNUTAR KOJEG JE RECIPIRAO SVOJE AMERIČKE
SPOZNAJE.
* Ovaj je članak izvorno nastao na temelju rada u mom seminaru

"Alexis de Tocqueville o demokraciji u Americi" na predmetu Opća
povijest novog vijeka (I.) Odsjeka za povijest Filozofskog fakulte-
ta u Zagrebu, u ljetnom semestru 1994/1995. školske godine. Rad u
Kad god je danas riječ o Europljanima koji pišu o Sjedinje-

nim Američkim Državama bilo s jedne ili druge obale At-
lantika, ime Alexisa Clérela de Tocquevillea (1805-1859)
obično će biti jedno od prvih, ako ne i prvo, koje će se ima-
ti na umu. Neosporno je da skoro nitko tako poticajno isto-
vremeno ne otkriva Ameriku Europljanima, ali ni Ameriku
Amerikancima samim. Još je manje sporno da je on taj koji
na obje strane Atlantika ima ponajveći utjecaj u prepozna-
vanju civilizacijskih vrijednosti u kojima Novi svijet ima
što podučiti Stari u suočavanju s izazovima Moderne.
Međutim, Alexis de Tocqueville u tom nije izvoran misli-

lac. Joyce Appleby će reći da je Amerika bila "fenomen" i
prije nego što postaje država-nacija. U drugoj polovici 18.
stoljeća, u reformski prožetim pariškim salonima, na kome-
morativnim skupovima londonskih nonkonformista, među
radikalima radničke klase u nastajanju, borba za nezavis-
nost trinaest britanskih sjevernoameričkih kolonija dobija
ideologijsko obličje i težinu prožete magnetskom snagom.
seminaru uveliko je bio olakšan time što je na moju molbu Knjižni-

ca Američkog centra u Zagrebu osigurala iz SAD-a snimke čitava
niza časopisnih radova koji su osiguravali cjelovitiji uvid u sko-
rašnje američke rasprave o Tocquevilleovu djelu. Htio bih se ovom
prilikom zahvaliti na toj podršci.
U njegovu sadašnjem obliku ne bi bio moguć da nisam bio u prili-
ci raditi u Knjižnici Instituta za znanosti o čovjeku (IWM) u Beču
u drugoj polovici 1997. te u Bibliothèques Nationales u Parizu u
ožujku i travnju 1998. godine. Zahvalan sam svima koji su mi i na
jednoj i na drugoj strani na različite načine pomagali. Prijevodi s
francuskog i engleskog, ukoliko je riječ o radovima neprevedenim
na hrvatski i srpski jezik, su moji.
Na kraju bih htio naglasiti da je ovaj rad velikim dijelom nastao i
kao posljedica seminarske komunikacije s mojim studenticama i
studentima pa bi ga prije svega kao takva trebalo i vrednovati. Bez
tih poticaja ne bi bilo ni kolokvija, a niti zbornika radova, kao po-
kušaja da se tocquevilleovske teme unesu u našu sveučilišnu nasta-
vu. Doista sam zahvalan svima koji su u tome nastojanju na bilo ko-
ji način sudjelovali, a napose kolegicama Maji Brkljačić i Sandri
Prlenda.
AMERIČKI "EXCEPTIONALISM" 151
Anne Robert Turgot će reći Richardu Priceu da je takva

Amerika u nastajanju nada ljudske vrste, a Denis Diderot će
proglasiti novoujedinjene države "azilom" pred fanatizmom
i tiranijom "za sve narode Europe". 1
Američka "iznimnost" (EXCEPTIONALISM) je za prosvijećene
Europljane FAIT ACCOMPLI i prije nego što nastaju Sjedinje-
ne Američke Države. Tako je i moguće da se shvaćanje ob-
likovano u elitističkim raspravama pretvori u neupitnu pret-
postavku koja strukturira političku svijest američkog
naroda. Appleby će reći: "Izniman ne znači različit. Sve su
nacije različite; skoro sve nacionalne osjećajnosti koriste
ove razlike; Iznimnost čini više; ona projicira u naciju - u
ovom slučaju skupinu novo osamostaljenih država - kvali-
tete na kojima se zavidi jer predstavljaju oslobođenje od
opće sudbine. Nema iznimki bez dobro razumljivih općeni-
tosti ili pravila nasuprot kojima iznimka izaziva pozornost.
Sjedinjene Države su postale političko čudo prema suglasju
koje su dijelili kontinentalni PHILOSOPHES, engleski Disi-
denti (DISSENTERS) i pisci radikalskih pamfleta. Ovi Euro-
pljani su slavili američke anomalije jer su dokazale da je re-
forma moguća... Ali, iako su europski crtači skicirali obrise
ove iznimne nove nacije, slika je stekla svoj trajni čar u Sje-
dinjenim Državama jer je ponudila Amerikancima 18. stol-
jeća kolektivni identitet prije nego što su imali bilo koju
drugu osnovu svoga duhovnog jedinstva. ... iznimnost je
oblikovala temeljno shvaćanje pučke političke retorike." 2
Za Appleby je američka "iznimnost" osobit oblik eurocen-
trizma. 3 Tocquevilleova "O demokraciji u Americi", dakle,
nastaje u tradiciji europskog traganja za svijetom koji na te-
1 Joyce Appleby, "Recovering Americai'a Historic Diversity:

Beyond Exceptionalism", The Journal of American History (Sep-
tember 1992, sv. 79., br. 2.) str. 419.
2 Appleby, "Recovering", str. 419 - 420.
3 Appleby, "Recovering", str. 419 - 420.
meljna pitanja europske opstojnosti odgovara na način na

koji bi Europa trebala, a ne može odgovarati. Za razliku od
Amerike viđene iz Europe prije "Deklaracije nezavisnosti"
(1776), Tocquevilleova Amerika, više od pola stoljeća pos-
lije državnog osamostaljenja, ne prestaje biti zemlja koja
pobuđuje ljudske nade u Europi. Tocqueville u svom viđen-
ju Amerike nije fantasta, ali je vizionar i za suvremenike,
ali i potomke, k tome na način koji ljudski i građanski ob-
vezuje jer ono što je u povijesnom smislu "sudbinski" po-
vezuje s osobnim, ljudskim i građanskim udjelima i odgo-
vornostima.
U tom se smislu interes za Tocquevillea mijenja i u Sjedin-

jenim Državama i na europskom Zapadu i na europskom
Istoku. Svaki dio europskog svijeta, shvaćen civilizacijski,
u različitim razdobljima svoje povijesti kao da različito re-
cipira Tocquevillea, povremeno ga zaboravljajući, ali i iz-
nova otkrivajući - uvijek se na nov način vraćajući na te-
meljna pitanja njegova mišljenja.
U čemu je smisao bavljenja opusom Alexisa de Tocquevil-

lea u hrvatskoj kulturi danas? To je važno pitanje i kao i
obično, kada je o važnim pitanjima riječ, odgovor nije ni
jednostavan, a niti jednoznačan. Dovoljno je usmjeriti po-
zornost na recepciju njegova opusa u nas u posljednjih po-
la stoljeća pa da se bez većeg napora uoči da se ona u biti
podudara s posljednjim desetljećem. To ne znači da u nas
ranije nema onih koji ga čitaju i na različite načine intelek-
tualno poznaju. On ranije jednostavno nije mislilac kojeg se
uzima u obzir. U tom je smislu Tocqueville i u nas donekle
instrument hladnoratovske ideologije, antipod Karla Marxa,
što se često isticalo i još uvijek naglašava u mnoštvu toc-
quevilleovski izvedenih varijacija. Prešućivanje Tocquevil-
lea nerazlučivo je od prešućivanja bar nekih temeljnih pi-
tanja o modernoj europskoj civilizaciji. Otuda je vjerojatno
bar dio današnjeg interesa isto tako nerazlučiv od europske

promjene "paradigme" poslije 1989. godine.
Međutim, jedva da itko u nas čita Tocquevillea i ranije, u

onih stotinjak godina od sredine 19. do sredine 20. stoljeća,
kada se i oblikuje kultura čitanja Tocquevilleovih djela, a
posebno "O demokraciji u Americi". S razlogom se
možemo zapitati koliko su inače u nas ikada dosljednije iz-
vođene kontroverze na teme "slobode" i "jednakosti", "de-
mokracije" i "despocije" u onoj kulturi mišljenja u kojoj je
Tocqueville jedno moguć sugovornik, svejedno da li onaj
prepoznatljiviji u Francuskoj ili onaj u Americi. Koliko mi
je poznato, sličnih slučajeva "neprepoznavanja" de Tocque-
villea ima i drugdje u Srednjoistočnoj Europi. Hrvatske po-
litičke ideologije druge polovice 19. i prve polovice 20.
stoljeća, dakako, one najutjecanije među njima, redovito su
izvorno kolektivističke i to bilo u smislu HSS-ove seljačke
ideologije, raznolika "desnog" nacionalnog korporativizma
ili onoga "lijevog", narodnofrontovskog - u potonjem
slučaju po obrascu: radnici, seljaci i "poštena inteligencija"
+ avangarda radničke klase. Dakle, bilo kakav pokušaj di-
jaloga s Tocquevilleom u nas je u načelu bio i jest izazov.
On je još teži zbog toga što su i Tocquevilleov opus i nes-

ravnjivo više rasprave na teme njegova opusa danas već to-
likih razmjera, da je iluzorno i pokušati poći od pretposta-
vke da bi se u nas moglo uistinu ravnopravno, preko granica
inteligentne improvizacije, uključiti u tocquevilleijanske
dispute. Pisac ovog priloga je svjestan tog ograničenja.
Ipak, profesionalni povjesničar, čitajući "O demokraciji u
Americi" kao i bilo što drugo iz njegova opusa napisano na
američke teme i još više ono što su povjesničari napisali o
tom djelu, ne može ne uočiti veliku opreku između načina
na koji se djelo vrednuje, tj. kao djelo bitno za kulturu po-
vijesnog mišljenja i načina na koji se djelo koristi u "zana-
tu povjesničara", o čemu nikada, sve do danas, nema pre-

poznatljivijeg suglasja istraživača. Svjesno ističem "zanat
povjesničara". "O demokraciji u Americi" transdiciplinarno
je djelo, a velika većina povjesničara, u SAD ili bilo gdje u
Europi nisu transdisciplinarno kultivirani. U tom je nesum-
njivo veliko ograničenje mogućnosti komunikacije s njego-
vim opusom u bilo koje doba i bilo gdje od tiskanja njego-
ve knjige.
Drugim riječima, Alexis de Tocqueville oblikuje svoj inte-

lektualni potencijal u vrijeme kada u Francuskoj i drugim
zemljama europskog Zapada upravo i nastaje moderna hi-
storiografija, dokazujući svoju duhovnu moć djelima pisaca
poput François Guizota, Augustin Thierryja i napose Jules
Micheleta, koji izravno utječu na kulturu njegova mišljenja
u godinama uoči odlaska u Sjedinjene Američke Države.4
Nitko među njima nije "samo" povjesničar, kao što uosta-
lom ni sam Tocqueville svojom izvornom naobrazbom nije
povjesničar, već pravnik i ne samo pravnik s interesom za
mišljnje o svom vremenu u povijesnoj perspektivi. (Doduše,
u to je doba odnos pravnih i povijesnih znanosti stubokom
drugačiji nego što je to danas redovito slučaj.) Na ovom
mjestu skrenuli bismo pozornost na činjenicu da Tocquevil-
leova transdisciplinarnost izaziva i danas nedoumice čak i u
nekih američkih znanstvenika koji su i sami odlučni pri-
vrženici kulture povijesnog mišljenja onkraj tradicionali-
stičkih historiografskih obrazaca.
4 "Derrière Tocqueville, on pressent naturellement la présence et la

pensée de Guizot, mais aussi celles diautres libéraux, comme J.-B.
Say, Royer-Collard, Odillon Barrot." (Alexis de Tocqueville, De la
démocratie en Amérique. Extraits, ur. Jean Boissel (Paris, 1970.),
str. 12.
GDJE JE TOCQUEVILLE U AMERIČKOJ KULTURI DANAS?
Jedan od utjecajnijih među njima je Peter Novick, profesor

s University of Chicago, pisac recentne uistinu važne knji-
ge o "američkoj historijskoj profesiji".5 Novick o Tocque-
villeu šuti, iako jedva da ima pitanja koja se redovito pove-
zuju s Tocquevilleovim imenom, a da Novick o njima
iscrpno ne raspravlja.
Nedavno je na hrvatski preveden skorašnji američki

sveučilišni priručnik "Povijest Sjedinjenih Američkih
Država" Charlesa Sellersa, Henryja Mayja i Neila R. Mc-
Millena, izvorno tiskan 1992. godine. Sellers i May su pro-
fesori na University of California u Berkleyju, dakle, izno-
va na jednome od središnjih mjesta na kojima se stvara
američka historiografija. Oni spominju Tocquevillea samo
jedanput, u poglavlju "Preseljenje Indijanaca", raspravlja-
jući posljedice Zakona o preseljenju Indijanaca iz 1830. go-
dine: "Jedan je svjedok, mladi Francuz Alexis de Tocque-
ville, promatrao kako 'ranjenici, bolesnici, novorođenčad i
starci na rubu smrti4 prolaze pored Memphisa i pobojao se
da neće nikada zaboraviti taj 'uzvišeni prizor'." 6 "Ame-
rička povijest: kratki prikaz" Howarda Cincotte, dakle, dje-
lo s aureolom "poluslužbenosti", registrira Tocqeuvillea u
poglavlju "Lokalni sukobi" pod podnaslovom "Dvije Ame-
rike": "Nijedan posjetitelj Sjedinjenih Država nije iza sebe
ostavio iscrpniji zapis o svojim putovanjima i opažanjima
od francuskog pisca i političkog teoretičara Alexisa de Toc-
quevillea, čije djelo "Democracy in America" (Demokraci-
ja u Americi), prvi put objavljeno 1835., ostaje jednom od
5 Peter Novick, That Noble Dream. The Objectivity Question and

the American Historical Profession (Cambridge, 1988.)
6 Charles Sellers, Henry May i Neil R. McMillen, Povijest Sjedin-
jenih Američkih Država (Zagreb, 1996.), str. 128.
najbritkijih i najpronicljivijih analiza američkog društva i

političke prakse. Tocqueville je bio previše mudar proma-
trač da ne bude kritičan prema Sjedinjenim Državama, no
njegova je ocjena u osnovi bila pozitivna. 'Demokratska
vlada ideju o političkim pravima donosi na razinu najs-
krušenijih građana 4 , napisao je on, 'baš kao što širenje bo-
gatstva stavlja ideju vlasništva na doseg svim članovima
društvene zajednice.' No Tocqueville je bio tek jedan od
prvih u dugom nizu mislilaca koji su se brinuli može li tak-
va sirova jednakost opstati suočena s rastućim tvorničkim
sustavom koji je zaprijetio stvaranjem podijeljenosti iz-
među industrijskih radnika i nove poslovne elite." 7 Ne ula-
zeći u raspravu o ovakvu sažetku Tocquevilleove knjige,
vrijedi upozoriti na vidove njegova mišljenja koje pisci da-
nas smatraju vrijednima uočiti.
Još recentniji američki sveučilišni udžbenici o povijesti Za-

pada su u tom smislu vjerojatno podijeljeni, ali je važno
uočiti da neki važniji među njima, usmjereni prema trenu-
tačno intelektualno vrlo poduzetnoj "novoj kulturnoj histo-
riji", Tocquevillea također uopće ne navode. To je slučaj
udžbenika "Civilization in the West. From Renaissance to
the Present".,8 Recentniji sveučilišni udžbenik "The Chal-
lenge of the West. Peoples and Cultures from the Stone Age
to the Global Age" Lynn Hunt, središnje pov jesničarke "no-
ve kulturne historije" i više drugih povjesničara s raznih
američkih sveučilišta citira Tocquevillea isključivo kao iz-
vor u vezi s učincima industrijske revolucije u Engleskoj,
"iznenađujuće i uznemirujuće paradoksalne": "Iz toga pr-
ljavog odvoda istječe najveća struja ljudske marljivosti
7 Howard Cincotta (ur.), Američka povijest. Kratki prikaz (Vienna,

1998.), str. 149.
8 Mark Kishlansky, Patrick Geary i Patricia O'Brien, Civilization
in the West. From Renaissance to the Present (New York, 1995.,
drugo izdanje).
(INDUSTRY, piše de Tocqueville - D.R.) da bi oplodila čitav

svijet", napisao je francuski društveni kritičar Alexis de
Tocqueville (1805-1859) nakon što je posjetio novi engles-
ki industrijski grad Manchester 1830-ih godina. "Iz te pr-
ljave švalje istječe čisto zlato. Ovdje čovječanstvo doseže i
svoj najpuniji razvitak i najzvjerskiji, ovdje civilizacija st-
vara svoja čuda, a civilizirani čovjek se pretvara u divlja-
ka." 9
Nije mali broj recentnih studija američkih pisaca velikog

javnog utjecaja u kojima se također ne uzima u obzir Toc-
quevillea. Njega tako ne koristi niti Samuel P. Huntington
u "The Clash of Civilizations and the Remaking of World
Order" (New York, 1996), iako se uveliko bavi temama ko-
je su nerazlučive od Tocquevilleova imena.
Istovremeno bi bilo moguće navesti mnoštvo drugih, op-

rečnih primjera izdašnog korištenja Tocquevilleove "O de-
mokraciji u Americi" u suvremenoj američkoj literaturi. Ti-
me se suočavamo s pitanjem o povijesti američke recepcije
Tocquevillea.
ROBERT NISBET O POVIJESTI AMERIČKE

RECEPCIJE TOCQUEVILLEA
Ono je postavljeno u američkoj kulturi i na njega malo tko

tako poticajno odgovara kao Robert Nisbet svojim člankom
"Many Tocquevilles" (Mnogi Tocquevillei). 10 Nisbet se
9 Lynn Hunt, The Challenge of the West. Peoples and Cultures

from the Stone Age to the Global Age (Washington D.C., 1995.),
str. 749.
10 Robert Nisbet, "Many Tocquevilles", American Scholar (Winter
1976-1977). Priređivačeva bilješka: "Ovaj članak je prerađeno
prošlogodišnje Sveučilišno predavanje s Columbia University." U
daljnjem citiranju navedenog članka stranice ćemo navoditi u os-
novnom tekstu.
upušta u istraživanje odnosa američke intelektualne "scene"

i djela "O demokraciji u Americi" i to kroz prizme obliko-
vane susljedičnim američkim reakcijama na to djelo, ima-
jući na umu činjenicu da je u pitanju odnos knjige i čitatel-
jstva koje je "protagonist" same knjige. (59) Povijest
njezine američke recepcije za Nisbeta ipak ne počinje u
SAD već u Francuskoj, točnije, u Parizu, 1835. godine, ka-
da je pisac preko noći proglašen, nakon objelodanjivanja
prve knjige, "velikim misliocem, možda najvećim
političkim filozofom nakon Montesquieua." (59)
U slijedećih petnaest godina knjiga doživljava petnaest

izdanja, a isto tako dobro prolazi u Sjedinjenim Državama,
gdje je vrlo rano u obliku udžbenika prilagođena za
korištenje u javnim školama. Za suvremenike na drugim
stranama, kao za Johna Stuarta Milla, "O demokraciji u
Americi" je najbolji filozofski rad koji je ikad napisan o de-
mokraciji. Dilthey ga uvrštava među tri najveća uma svog
doba u Europi, istovremeno ga vrednujući kao najvećeg
analitičara političkog svijeta poslije Machiavellija i Aristo-
tela. (59) Doduše, Nisbet ne piše, kao što je to češće slučaj
kada je riječ o tom razdoblju recepcije Tocquevilleova dje-
la, o drugačijim reakcijama. To je ipak manje važno jer je
njegova tvrdnja da od 1870-ih "O demokraciji u Americi" u
SAD postaje djelo koje se samo povremeno istražuje i bil-
ježi. Iznimke, kao što je Bryceovo djelo "The American
Commonwealth" (1888), kao i reakcije W. Wilsona i H. B.
Adama, ne mijenjaju bit navedene ocjene. 11
Veliki preokret nastupa s kasnim 1930-im godinama, kad su

objelodanjene knjige Georgea Piersona "Tocqueville and
Beaumont in America" (1938) i J. P. Mayer "Tocqueville:
11 "...from the late lX60s until the late 1930s only an occasional
monograph or article on Tocqueville appeared..." (60)
Prophet of the Mass Age" (1939), radovi Alberta Salamona,

Diane Trilling itd. Iza njih slijedi "poplava", koja je tek lag-
ano odložena učincima II. svjetskog rata. Istraživačkom in-
teresu slijedi izdavački interes, kada je riječ o samom Toc-
quevilleovu djelu. Prvi pretisak izlazi u New Yorku, kod
Alfreda A. Knopfa, sa sjajnim uvodom Philipsa Bradleyja.
Nakon toga, u promijenjenoj političkoj i duhovnoj situaciji
vremena, ime Tocquvillea počinje polako potiskivati
Marxovo u književnim i akademskim krugovima, dosegavši
prestiž koji puna tri desetljeća ne dolazi u pitanje. (60)
Dakle, Nisbet se suočava s pitanjem kako objasniti uspon,
pad pa iznova uspon Tocquevillea kao "imposing" proroka
i analitičara demokracije. Odgovarajući na njega, svjestan
je činjenice da će odgovori biti rječiti i za knjigu i za
promjene naravi američkog duha (mind). (61) Nisbet se ne
suzdržava reći, za razliku od mnogih koji u Tocquevillea
traže sistemskog mislioca po svaku cijenu, da je "O demo-
kraciji u Americi" mješavina (a composite) iznimno
različitih opažanja, razmišljanja i, "daleko od toga da bi bi-
lo najmanje važno", raspoloženja. Ona je ustvari zbirka
"idealnih tipova" proizvedenih Tocquevilleovim umom.
(61) Takva kakva nastaje nerazlučiva je od Tocquevilleova
razumijevanja europske i američke povijesti u pola stoljeća
od revolucija na jednoj i drugoj strani. S europske su stra-
ne učinci revolucije započete 1789. godine, koja ne presta-
je do njegova dolaska u Ameriku, postojano širi i dublji.
Nisbet također citira poznato Tocquevilleovo pismo Hen-
ryju Reeveu iz 1837. godine o svome životu započetu na
kraju one revolucije koja uništivši stare ustanove ne stvara
ništa što bi moglo biti trajnije. S tog je stajališta njegova "O
demokraciji u Americi" knjiga prožeta, kad je riječ o Ame-
rici i demokraciji, duhom optimizma i privrženosti, s tek
pokojom iznimkom. Međutim, ona je samo dijelom knjiga o
Americi, a kao djelo iz deskriptivne etnografije, ponešto je
manjkava, kao što to uočava već Paul Janet (1840): "Toc-
queville opisuje Ameriku, a misli na Europu." (62) Nisbet u

tom ne nalazi manjkavosti: "A ipak je ta velika mješavina -
uistinu zbrka - onoga što su, s jedne strane, izravna opažan-
ja uzeta iz bilježaka (s puta - D.R.) ... te, s druge strane,
naslućivanja, apstraktnih refleksija i idealnih tipova ne u
maloj mjeri održala "O demokraciji u Americi" klasičnim
djelom u duginim bojama." (62) Dakle, riječ je o knjizi bro-
jnih i raznolikih slika, kojima vrijeme i prilike posuđuju
promjenljivost i različnost pobuda." (62) Napose je pre-
vlađujuće raspoloženje I. dijela raspoloženje slavljenja
američkih ustanova, mjesne uprave, sudstva, dobrovoljnih
udruženja, etike rada, pravnog pluralizma i si. (U takvu ras-
položenju, kontrastirajući Sjedinjene Države i Rusiju, reći
će u ulomku, koji će postati slavan, da će budućnost svijeta
pripasti tim dvjema velikim državama.) On će i kasnije, pot-
rešen učincima francuske revolucije 1848. godine, jasno
reći da bi sve republike koje zavrjeđuju to ime trebale biti
utemeljene na američkim ustavnim načelima. (63) On tada i
kasnije uočava da se nigdje drugdje u svijetu ne drži tako
duboko, "vjernički" do ideje napretka kao u Sjedinjenim
Državama. Po Nisbetovu mišljenju, povijesna je ironija da
upravo Tocquevilleova "zatrovanost" s američkim napret-
kom vodi k padu zanimanja za njegovo djelo. (63-64) Dal-
je do 1940-ih godina ni u Tocquevilleovu djelu kao ni u
američkoj intelektualnoj svijesti napredak demokracije i
ideologije jednakosti nije ono što privlači najviše pozorno-
sti. Prije je to ono što bi moglo biti nazvano "inverzijom
progresa". Amerikanci tada nalaze sebe kako počinju sum-
njati u same temeljne vrijednosti modernosti, koje tako du-
go duboko štuju: glas naroda, sekularizam, tehnologija, po-
litički racionalizam itd. (64) S takvom sumnjom iznova se
čita Tocquevillea u kasnim 1930-im i 1940-im godinama.
Unatoč njegovim kritikama, Tocquevillea nitko ne citira ka-
da je riječ o lošim stranama i manjkavostima kapitalizma,
iako je on taj koji, imajući na umu poznati primjer iz Ada-
ma Smitha, postavlja pitanje: "Što se može očekivati od

čovjeka koji je proveo dvadeset godina svog života
izrađujući glavice za pribadače?" (65) On uočava i razornu
moć novca na moralne vrijednosti i društvenu stabilnost.
Američkim intelektualcima Tocquevillea u to doba iznova

otkrivaju Europljani u pitanjima koja su prije europska ne-
go američka, politička prije nego ekonomska. (65) U kas-
nim 1930-im, američki intelektualci usmjeruju svoju pozor-
nost na europski totalitarizam, posebno nacizam, na taj novi
oblik despotizma, kako ga tumače europski filozofi i zn-
anstvenici u izbjeglištvu u Sjedinjenim Državama. Na tak-
vu će se plodnu tlu ukorijeniti Tocquevilleove ideje. (66) U
tome je velik udio i djela Ortega y Gasseta "Pobuna masa",
kaol Emila Lederera "Država masa" (The State of the Mas-
ses). Mase u modernom društvu su izvor despotizmu, a od-
sustvo, prije nego prisustvo društva, ključni je činitelj us-
pona centralizirane, svenadležne političke moći. (66) 12 Po
Nisbetovu mišljenju, utjecaj intelektualaca-izbjeglica iz to-
talitarističke Europe ima velik utjecaj na američku intelek-
tualnu zajednicu jer on sam ne nalazi puno dokaza da pro-
blem političke moći (ili centralizacije ukorijenjene u
birokraciji), širenja društvene homogenosti i gubljenja kul-
12 Kada je riječ o Nisbetovoj intelektualnoj biografiji, bilo bi vri-

jedno znati koje su sve njegove vlastite duhovne oscilacije, imajući
na umu ono što o njemu piše Gertrude Himmelfarb: "It is not so
much Nisbet who has changed his views as history that has given
them an ironic twist. In The Sociological Tradition he explained
how the ideals of the Enlightenment had become perverted-how de-
mocracy had resulted in a "tyranny imposed by the mass," liberty
in a "morbid isolation" of the individual, reason in a "rationaliza-
tion of spirit," secularism in "sterile disenchantment." (...) It was
this perversion that had so distressed Burke, Tocqueville, Burck-
hardt, Weber, Durkheim, and the others in the great "sociological
tradition," and that had made them so skeptical of any theory of
progress." (Gertrude Himmelfarb, The New History and the Old.
Critical Essays and Reappraisals, Cambridge, Ma., 1987.), str. 169.
turne raznolikosti ikada uistinu zanima američke intelek-

tualce prije 1930-ih godina. (66) Upravo tada ona otkriva
mislioce kao što su Nietzsche, Burckhardt, Taine ili Max
Weber, ili napose Tocqueville, na nov način. 13
Američki mislioci tada ipak isprva teško prihvaćaju misao

da se totalitarizam najbolje može razumjeti ne kao "po-
vratak u mračnu prošlost", već kao proizvod, kako god "isk-
varen" (corrupt), demokratske modernosti. (67) Za njega je
samog tada zanimljivo i prosvjećujuće da se obnova ame-
ričkog interesa za Tocquevillea podudara s otkrićem Maxa
Webera i njegove sustavne analize moderne birokracije.
Slijedeća je skupina okolnosti unutar kojih Tocqueville ta-

da postaje važan američkim intelektualcima gospodarske
naravi, točnije, u dotad nepoznatom obilju zapadnih društa-
va. Na odnos spram njega utječu i moralne, društvene,
psihološke i kulturne osobine koje ne prate tek demokraci-
ju, već su bitno nerazlučive od bogatstva srednje klase. (68)
U 1930-im godinama američki intelektualci postaju
istraživači depresije te njenih različitih stigmata i oni zna-
ju što je odgovor na depresiju: blagostanje! Desetljeće kas-
nije, oni će se početi pitati što je odgovor na blagostanje.
(68) Odgovori su različiti: "usamljena gomila", "traganje za
zajednicom", "sumrak zajednice", "čovjek organizacija", ...
(68) Međutim, u 1950-im, jedino što uznemiruje, jedine na-
petosti, napregnutosti i agonije, koje doista imaju utjecaja,
ono je što se odnosi na ljudski duh i njegove veze s kultu-
13 Nisbet ga sam navodi, koristeću ulomak iz drugog dijela,

općenito doživljena "pesimističkim", u odnosu na prvi, "optimi-
stički" dio "O demokraciji u Americi": "Such a power does not de-
stroy but it prevents existence; it does not tyrannize, but it com-
presses, enervates, extinguishes, and stupefies a people, till each
nation is reduced to nothing better than a flock of timid and indu-
strious animals of which the government is the shepard." (66)
rom. (69) Otuda je veliko zanimanje za "O demokraciji u

Americi" 1950-ih mnogo manje političke, a mnogo više
društvene i kulturne naravi. Knjiga tada doseže jedan od vr-
hunaca svog utjecaja. Ona postaje u supstancijalnom smis-
lu vodič po iznenada uočenoj alijenaciji i anomiji usred
poslijeratnog američkog blagostanja srednje klase. (69)
Nisbetu je vrijedno uočiti da se otkriće takva Tocquevillea
podudara s otkrićem "novog Marxa" (a new Marx) ili kako
se češće kaže "mladog Marxa", koji je ranije ili nepoznat ili
prešućivan. To je Marx poznat iz pariških radova, Marx
otuđenja, egzistencijalista, Marx humanista. S otkrićem no-
vog Tocqueville i novog Marxa, po Nisbetovu mišljenju, pr-
vi put postaje moguća neka vrsta dijaloga između njih dvo-
jice. Mnogo prije lorda Keynesa, Tocqueville razmišlja o
društvenim, kulturnim i duhovnim posljedicama neupitnog
prihvaćanja privrednog napretka. Po njegovu mišljenju, iz
isto tako neupitnog povezivanja jednakosti i materijali-
stičkog hedonizma, u demokratskim uvjetima, stalno rastu
sve veća ljudska iščekivanja, koja se nužno pretvaraju u
permamentnu inflaciju ekonomskih, ali i lingvističkih, reto-
ričkih, moralnih i kulturnih vrijednosti. Otuda su po njego-
vu mišljenju sve učestaliji otkloni od posvemašnje pasivno-
sti do posvemašnjeg duhovnog fanatizma. (70) Ovakovim
svojim mislima Tocqueville stječe mnoštvo poštovalaca ka-
ko na američkoj desnici, tako i ljevici. Međutim, kako se on
ne ograničava na kritiku masovne kulture, već ukazuje i na
demokraciji imanentan pad intelektualnih i kulturnih vri-
jednosti, nužno izaziva i sporove s brojnim posljedicama.
Ipak, kao što je rani Tocqueville u 19. stoljeću glasonoša

američkog napretka, onaj iz 1940-ih prorok totalitarizma,
tako je i ovaj iz 1950-ih, sa svojom kritikom države bla-
gostanja i upućivanjem na opasnosti otuđenja, mislilac koji
iznimno utječe na američku kulturu mišljenja. (71) Njegova
poimanja jednakosti, bilo u odnosu spram moći, bilo spram
164 ALEXS DE TOCQUEVILLE AMERIČKOJ DEMOKRACIJI
slobode ili drugih temeljnih vrijednosti demokracije, uvijek

iznova, na različite načine dolazi do izražaja u američkoj
kulturi. Među njima je i po Nisbetovu mišljenju u američkoj
demokraciji daleko najvažnija napetost između slobode i
jednakosti. (72) Nije on prvi koji je uočava jer su nje svje-
sni, svatko na svoj način i Aristotel i Burke, ali je on prvi
koji iz te napetosti izvodi čitavu svoju socijalnu i političku
filozofiju, ne izbjegavajući bilo koju od mogućih ambiva-
lencija.
Tocqueville je posebno prepoznatljiv u američkom društvu

tog doba sa svojim mislima o umovima sklonim centraliza-
ciji moći, koji vole ideju jednakosti i svim egalitaristima,
koji su skloni centralizaciji. On je u takvoj svojoj kritici
Amerikancima najprepoznatljiviji kada upozorava na posl-
jedice poput neizbježnosti ljudske nemoći. (74) Ipak, Ame-
rikanci čitaju Tocquvillea s povjerenjem, s povjerenjem u
mislioca koji razumije njihovu demokraciju, temeljne vri-
jednosti američkog društva, ali kome ne izmiču ni sve one
ambivalencije i moguća usmjerenja u razvitku tog društva,
koja iste te vrijednosti u temelju mogu dovesti u pitanje.
(75) l4 . Međutim, nas prije svega zanimaju Tocquevilleova
razmišljanja o iznimnosti američke povijesti, što iziskuje da
veću pozornost ukažemo francuskim izvorištima njegove
kulture mišljenja.
14 U međuvremenu je u američkoj kulturi tiskano više radova o

američkim recepcijama de Tocquevillea, medu kojima kao recent-
niji vrijedi navesti zbornik znanstvenih radova koji 1991. godine
ureduje Ken Masugi "Interpreting Tocqueville\s 'Democracy in
America' " (Savage, Md., 1991.), iznova suočavajući američko
čitateljstvo s pitanjem kako čitati Alexisa de Tocquevillea.
ŠTO VODI TOCQUEVILLEA U AMERIKU ILI PITANJE FRANCUSKE

RECEPCIJE " O DEMOKRACIJI U AMERICI"
Već je naglašeno da europska recepcija Tocquevilleova dje-

la "O demokraciji u Americi" izvorno prethodi američkoj i
da je jednu bez druge teško primjereno i shvatiti. Izvorna
europska recepcija, prema interpretaciji Françoise Mélonio,
uistinu je svojevrstan paradoks: " 'De la démocratie en
Amérique', pojavivši se u dva sveska 1835. i 1840., nije u
stvari bila naširoko čitana knjiga. Najprije je bila tiskana u
500 primjeraka, a za života svog pisca jedva da je prešla
10.000 primjeraka na francuskom jeziku. Imala je dakle ma-
lo čitatelja, ali kakvih čitatelja!" 15
Američka je demokracija u francuskoj i europskoj javnosti

u to doba (tj. oko 1830.) "isto" što i SSSR Europi oko 1925.
ili Kina Zapadu u doba svoje kulturne revolucije. 16 Iako se
djelo pretežno doživljava kao piščeva američki posredova-
na poruka Francuskoj i Europi, bilo bi neprimjereno reći da
"De la démocratie en Amérique" ne utječe na europska ra-
zumijevanja i same američke povijesti i kulture. Neovisno
o tome kako je izvorno mišljena, njezine potonje recepcije
su u svim svojim nerijetko proturječnim mnogostrukostima
bile i još uvijek jesu uporište jedne intelektualne tradicije
bez koje je nemoguće razumjeti suvremenu duhovnu situa-
ciju Zapada. 17
15 Alexis de Tocqueville, De la démocratie an Amérique. Souve-

nirs. L'ancien régime et la révolution, ur. Jean-Claude Lamberti et
Françoise Mélonio (Paris, 1996., drugo izdanje), str. 9.
16 Boissel, u: De la démocratie, str. 10.
17 O tim proturječnim mnogostrukostima recepcije Tocquevilleova
djela piše više suvremenih priređivačka i znalaca, poput Lucchini-
ja, koji ističe da je ponajprije u samog Tocquevillea ponekad u pr-
vi mah teško znati čemu on kada daje prednost u ulomcima "O de-
mokraciji u Americi" ili u prepisci. (Laurent Lucchini (ur.), Alexis
de Tocqueville de la démocratie en Amérique, (Paris, 1972.), str. 9
U tom je smislu poticajno istraživanje francuske recepcije

ovoga Tocquevilleova djela. Koliko god najuočljiviji bili
oni koji već poodavno nastoje razumjeti što pisac hoće
poručiti vlastitoj zemlji u vrijeme nastanka svog djela,
možda su još brojniji oni koji njegovu misao nastoje situi-
rati u vlastitu suvremenost, tj. istraživati je sa stajališta
čovjeka u potrazi za mogućim političkim modelom u vlasti-
toj sadašnjosti. 18
François Furet, nedavno preminuli francuski povjesničar,

inače najzaslužniji za suvremeni ^povratak" Tocquevillea u
euro-američku intelektualnu kulturu s knjigom "Penser la
révolution française" (Misliti francusku revoluciju), upo-
zorava u svom predgovoru Flammarionovu izdanju "De la
démocratie en Amérique" (1981) na važnost pitanja po ko-
jima je ova knjiga toliko utjecajna i u američkoj i u europs-
koj kulturi. Furet se vraća samom Tocquevilleu, koristeći
kao izvor prije svega njegovu prepisku, u kojoj ovaj inače
javno suzdržani čovjek nerijetko vrlo otvoreno raspravlja sa
svojim prijateljima o pitanjima o kojima razmišlja. Tako
pišući svom prijatelju Kergorlayju neposredno nakon izlas-
ka iz tiska prvog sveska "O demokraciji u Americi", u si-
ječnju 1835., naglasit će, da je „kretanje k jednakosti ...
neizbježno, a središnje pitanje ovog doba je znati da li je
ona (tj. jednakost - D.R.) moguća u slobodi." 19 U istom pis-
mu ustvrđuje da je imao dvadeset godina kada počinje raz-
mišljati o tom pitanju i da je odlazak u Ameriku prvenstve-
no njime nadahnut. Furet će reći da mu se čini da se u
povijesti misli vrlo rijetko dešava da se jedan misaoni si-
stem može tako rano i tako jasno oblikovati. Njemu je Toc-
queville tim veća nepoznanica što je ovaj podrijetlom iz ari-
18 Lucchini, Alexis de Tocqueville, str. 5.

19 Francois Furet, L'Atelier de l'histoire (Paris, 1982.), str. 219.
stokratske normandijske obitelji, koja tragično proživljava

iskustvo 1789. godine. 20
Furet je ipak mišljenja da je djelo Alexisa de Tocquevillea,

pored ostalog, izraz i obiteljskog intergeneracijskog dijalo-
ga. Njegov otac, Hervé de Tocqueville, kojega 9. thermidor
spašava od giljotine, piše i sam te 1847. godine, u dubokoj
starosti, tiska u dva sveska djelo "Histoire philosophique du
regne de Louis XIV", sa središnjom tvrdnjom da Louis
XIV. nije bio sposoban prilagoditi se liberalnim zahtjevima
aristokracije. Prema očevu uvjerenju, revolucija 1789. po-
tiče, kako se danas kaže, "odozgo", iz više klase i postupno
se spušta do najniže. 21 Dok njegov otac do kraja svog živo-
ta duboko proživljava vlastite životne izazove, ne odričući
se svojih temeljnih uvjerenja, za razliku od njega i mnogih
iz obiteljskoga socio-kulturnog svijeta, Alexis de Tocque-
ville nije zaokupljen monarhističkim načelom, što ima i
praktične posljedice u njegovu životu 1830., kada je otvor-
eno pitanje prisege novom kralju. Njegov je duhovni svijet
binarno strukturiran: aristokracija vs. demokracija. Izgleda
da narav te binarne strukture nije dovoljno istražena, tim
više što je čitava europska prva polovica 19. stoljeća, čak i
kada je o liberalnoj tradiciji mišljenja i djelovanja riječ, iz-
razito monarhistički ustavotvorno usmjerena.
Furetu je Tocqueville "nepoznanica" i zato što je u vrijeme

puta u Ameriku njegova naobrazba prije svega knjiška, pra-
vna. Međutim, treba kazati, navodi to i Furet, Alexis de
Tocqueville potječe iz obitelji u kojoj od svog oca može
20 "Uključujući Malesherbesove mectu svoje pretke s majčine stra-

ne, pripadao je uistinu jednoj od najstarijih francuskih aristokrats-
kih obitelji, jednoj od onih koje su bile najprivrženije i Monarhiji
i Starom poretku." (Lucchini, Alexis de Tocqueville, str. 5)
21 Furet, L'Atelier, str. 220 - 221.
steći sklonost prema javnoj djelatnosti i prema intelektual-

nom radu. 22 Potonje je temeljna pretpostavka da bi do punog
izražaja moglo doći ono što on kaže o sebi samom: „(...)
Došao sam na svijet na kraju duge revolucije, koja, nakon
što je bila srušila staru Državu, nije stvorila ništa trajnijeg.
(...) Dakle, moj instinkt me nije mogao slijepo usmjeriti ni
prema jednom niti prema drugom." 2 3
Neovisno o tome da li se obavještava putujući ili čitajući,

sve je podjednako „element sistematičnog eksperimentiran-
ja njegova deduktivnog duha." 24 Da bi izbjegao mogućnost
nesporazuma u samom pristupu njegovu djelu, Furet će
istaći da "ono nije intelektualnog nego čisto egzistencijal-
nog reda". 25 Alexis de Tocqueville pripada svijetu koji je
poražen u francuskoj revoluciji. Time je u mogućnosti st-
voriti svijest o nepovratnom kretanju povijesti. Međutim,
on sam, sklon apstraktnom mišljenju, pretvara romantičars-
ku "sudbinu" svog doba u "formu koncepta" izvedena iz is-
kustva svog socio-kulturnog kruga, iskazana u pobjedi de-
mokratskog načela nad aristokratskim. Prema Furetovu
mišljenju, "čitavo njegovo djelo može biti mišljeno kao
neiscrpna refleksija o plemstvu". 26
Prema američkom povjesničaru Laskiju, vrlo utjecajnom u

francuskim recepcijama Tocquevilleova djela u novije do-
ba, taj je njegov liberalizam "dosta umjeren", "brat" one
blagonaklone prijemčivosti za nove ideje, koju već njegov
22 Mélonio, u: De la démocratie, str. 10.

23 Lucchini će reći za ovaj ulomak iz navedenog Tocquevilleova
pisma Henryju Reeveu: „ ... ono glasovito pismo iz 1837. godine,
napisano nekom engleskom prijatelju..." (Lucchini, Alexis de Toc-
queville, str. 10.)
24 Furet, L'Atelier, str. 220.
predak Mallesherbes pokazuje spram filozofa u 18. stoljeću.

Međutim, taj je liberalizam dovoljno budan da mu omogući
shvatiti, u vrijeme kada završava svoje studije prava u Pa-
rizu 1829/1830. godine, smisao čuvenih Guizotovih preda-
vanja, kojima se potonji trudi dokazati da "Povijest", kako
svjetska tako i posebno ona francuska vodi neizbježnom tri-
jumfu srednjih klasa ("conduisait a l'inévitable triomphe
des classes moyennes".)" 27 Od studenog 1830. godine nje-
mu je na umu bilo kakva knjiga o Americi.
U veljači 1831. on već zna da bi to trebala biti rasprava,
"detalja i što je moguće znanstvenija" o načinu na koji dje-
luju američke ustanove, "o kojima svi govore i koje nitko
ne ustvari pozna." 2 8 Tim je važnije istraživati zašto se
upućuje baš u Ameriku. To je tim spornije, što SAD u to do-
ba u Francuskoj više niti nemaju onaj status koje uživaju u
doba rata za nezavisnost pa i u nekim potonjim situacijama.
To ne znači da prestaju biti zemlja ljudske "nade". U tim je
iščekivanjima možda više radoznalosti nego zanosa. Ame-
rički sistem, u mnoštvo puta deziluzioniranoj Francuskoj,
više ne može niti imati onu "nevinost" kakvu uživa u vrije-
me nastanka SAD i u vrijeme kada je i sama Francuska u
mnogom drugačija zemlja. 29
Da se podsjetimo. Mnogi prosvijećeni umovi u Francuskoj

vjeruju nakon američke, a prije francuske revolucije, da će
Francuska uspjeti mirno prijeći iz feudalnog u liberalni po-
redak. To napose vjeruje Condorcet, koji se od 1788. u svo-
jim "Lettres d'Un citoyen des Etats-Units a un Francais",
ali i kasnije u svom spomen-spisu o utjecaju američke na
francusku revoluciju, time ponajviše zanosi. 30 Baš zato što
27 Harold J. Laski u predgovoru Oeuvres Complètes. Tome I. De la

démocratie en Amérique, (Paris, 1961.) str. XII.
28 Laski, Oeuvres Complètes, str. XIII.
više nije tek "obećana zemlja", Amerika je Tocquevilleu

izazovnija. Amerika je u tom smislu Tocquevilleu dvostruki
laboratorij, egzistencijalni i konceptualni. Prije svega, "u
Americi svi zakoni potječu na neki način iz iste misli. Čita-
vo društvo, tako reći, utemeljeno je u jednoj jedinoj činje-
nici. Sve proistječe iz jedinstvenog načela." 31 Otuda je i
mogućnost ispitivanja odnosa demokracije i slobode izvje-
snija. Pritom je njegov temeljni način mišljenja i dokazi-
vanja komparativna metoda, iako je svjestan da u znanosti-
ma o čovjeku nema pojmovlja koje bi omogućilo dosljednu
usporedbu. U tom smislu je Tocqueville mišljenja, što mno-
gi njegovi tumači ne uočavaju, da je europsko i američko is-
kustvo nemoguće konceptualno usporediti, a niti je Ameri-
ka model koji bi Europa trebala slijediti. Može se
pretpostaviti, izričit je Tocqueville, demokratski narod or-
ganiziran na drugačiji način nego što je američki. Njima je
zajednički problem to što ljudi s jedne i druge strane nisu
različiti, oni dijele iste strasti, tipične za demokratsku
društvenu situaciju, a to su nestrpljivost, tjeskobnost, za-
vist. Amerikanci ovakvo "stanje duha" usmjeravaju pra-
vom, vjerom, ustanovama i običajima. 32 U tom su smislu eu-
ropski narodi revolucionarniji nego što su demokratski.
Američka politička stabilnost i društveni konsenzus poslje-
dica su postojanja čvrstog tkiva konzervativnih mikrointe-
resa, koji ne prestaju nastajati i koji se održavaju. 33 Sve su
to misli s kojima on odlazi u Ameriku, a koje tamo i ustra-
jno provjerava.
Da bi se razumjelo otkuda toliki Tocquevilleov interes za

Ameriku, bilo bi važno vidjeti koje su to druge zemlje za
koje se on istovremeno sustavno zanima. Nije ih mali broj.

32 Furet, L'Atelier, str. 225-226.
To su prije svega Engleska i Njemačka. 34 Manje je poznato

da njegov interes seže do islamskog svijeta, da uveliko
upoznaje Rusiju i da se o njoj ne izjašnjava tek intuitivno,
a u njegovim spisima ostaje i dosta razvijeni nacrt knjige o
Indiji. 35 Mayer će reći za Tocquevillea da kao i svi drugi ve-
liki sociolozi od Montesquieua do Maxa Webera, i širi i
produbljuje svoje razumijevanje ljudskih društav^ kompa-
rativnim studijem ne-europskog svijeta. 36 S druge strane,
Tocquevillea prošlost zanima radi budućnosti: "...želio sam
zaroniti u budućnost 4 ", kazat će u Uvodu. 37
KAKO NASTAJE " O DEMOKRACIJI U AMERICI" U S A D ?
Danas ne možemo biti sigurni što sve moglo potiče Toc-

quevillea da se uputi u Ameriku 1831. godine. Otvoreno je
i što on sve zna o toj zemlji, u kojim sve duhovnim tradici-
jama oblikuje svoje stavove i s kojim pitanjima kreće na
put, a koja sve nova sam sebi postavlja putujući Amerikom.
Istraživače danas zbunjuje što pred put kupuje čak i trivi-
jalnu literaturu o Americi (Volney, Cooper), što uoči samog
puta konzultira djela poput petosveščanog statističkog opi-
sa SAD te što više od svega brine o pismima-preporukama,
kojih prikuplja ravno 70! 38
Tocqueville i njegov prijatelj Baumont u Americi prije sve-
34 "En tous cas, Tocqueville n'a épargné aucun effort pour étudier,
aux sources, les développements sociaux de trois grandes nations
européennes: la France, l'Angleterre et l'Allemagne." (Alexis de
Tocqueville, De la démocratie en Amérique. Les grands thèmes, ur.
J. - P. Mayer (Paris, 1985.), str. 22)
35 Alexis de Tocqueville, Oeuvres complètes. Tome III. Volume 3.
Ecrits et discours politiques, ur. André Jardin (Paris, 1990.). str.
23.
36 Jardin, u: Oeuvres complètes, str. 23.
38 Mélonio, u: De la démocratie, str. 11.
ga razgovaraju. Očigledno su obojica mladi ljudi vrlo od-

lučni upustiti se u susret s najrazličitijim vrstama Amerika-
naca. Laski će reći da se susreću s ljudima koji otkrivaju
sve vidove američkog života, postavljajući im "bezbrojna
pitanja". 3y Američki povjesničari, identificiravši mnoštvo
njegovih sugovornika, dijele i danas dubok dojam koji iza-
ziva dugački popis osoba s kojima se Tocqueville upušta u
sve vrste rasprava, ovisno o tome kakve sugovornike sus-
reće. Pitanja i odgovori iz tih susreta "glavni" su mu izvor
kada se poslije povratka u Francusku upusti u pisanje "O
demokraciji u Americi". 40 Nešto dalje na istu temu: „La plu-
part de ces personnages se prêtèrent ensuite - des intervie-
ws ou même répondirent longuement, comme Jared Sparks,
- des interrogatoires écrits. Tocqueville remplit quatorze
carnets de notes, des „portatifs" aux "alphabétiques", de
renseignements ainsi recueillis." 41 Već je viša puta u
istraživanjima o Tocquevilleovoj metodi uočeno da on u
manje od tristo dana trajanja puta prikuplja upravo teško za-
mislivu količinu obavijesti. Još više začuđuje kako postavl-
ja pitanja, kako ih bilježi i kako se u drugim prilikama vraća
na motive koje njegova pitanja pobuđuju. Već na samom
putu, u trenucima "predaha" na kakvoj lađi ili u kočiji, on
će svoje bilješke sređivati, iz njih nastojati izvoditi kakve
zaključke, osnove kakve teorije, provjeravati čitanjem itd.
39 Laski, u: Oeuvres complètes, str. XIV.

40 Laski, u: Oeuvres complètes, str. XXII. Na istom mjestu, u bil-
ješci 1., Laski kaže: „Une liste sans prix de ses amis d'Amérique
a été établie par Pierson, op. cit., pp. 782-730." Ili: „Leur étude de
la société américaine présenta deux aspects: une observation direc-
te, spontanée, qu'ils poursuivirent dans les steam-boats ou les dili-
gences, - l'auberge, dans les log-houses ou lors de promenades
dans les villes. L'absence de hiérarchie dans les rapports quotidi-
ens, le sentiment qu'avaient les hommes d'appartenir - une même
classe moyenne les frappa." (pretisak izdanja Oeuvres Complètes.
Tome I. De la Démocratie en Amérique (Paris, 1961.), pod ured-
ništvom André Jardina (Paris, 1986.), str. 12)
41 Jardin, u: Oeuvres complétés, (pretisak 1986.), str. 13-14.
Na taj način nastaje prvi dio njegove knjige u samoj Ame-

rici. Nakon 1832. godine, u radu na drugom dijelu, pored
korištenja svoje bogate dokumentacije, on će se posrebno
usredotočiti na pravnu i povijesnu dokumentaciju, koju mu
prikupljaju dva mlada Amerikanca u Parizu. 42
Danas bismo rekli da Tocqueville radi "oralnu historiju".

Francuzi bi isto tako dodali "l'histoire immédiate", što je
teško doslovno prevesti na hrvatski. Pojam se odnosi i na
vrijeme o kojem se piše i kako se piše. O načinu njegova ra-
da u Americi vrlo mnogo kaže već sam pogled na njegove
bilješke s puta. 43
Ipak se ne bi smjelo previdjeti da on puno čita. Čita prije

polaska na put, a čita i na samom putu. Iz SAD donosi
mnoštvo knjiga, kao i vrlo bogatu zbirku različitih dokume-
nata. Čita i poslije povratka u Francusku, pišući knjigu. U
svakom slučaju, ne bi trebala varati kolokvijalna ležernost
njegova izričaja. Ona je prije posljedica dorađenosti knjige
nego spontanosti izlaganja. Vjerojatno najbolji poznavalac
tekstološke strane Tocquevilleova djela, američki povjes-
ničar Pierson, kaže da Tocqueville citira sedamdeset
knjižnih naslova, a da ih vjerojatno koristi najmanje još
dvadesetak.44
Sve se ove opaske odnose prije svega na prvi dio jer su i

prema Laskiju, kao i prema većini drugih istraživača Toc-
quevilleova djela, više nego očigledne razlike između prvog
42 Alexis de Tocqueville, De la dEmocratie en AmErique (Paris-

Bruxelles-Montreal, 1973.), komentari Charles Pierre Boutona i
Eliane Bouton, str. 16.
43 Osobno ih vidjevši u Rukopisnoj ostavštini u Dvorcu de Toc-
queville u Normandiji, pamtim prije svega nevjerojatnu sistema-
tičnost i u pitanjima i u bilježenim odgovorima.
44 Laski, u: Oeuvres complčtes, str. XXII.
i drugog. Pored često isticanih razlika u intonaciji (opti-

mizam vs. skepticizam, čak pesimizam), na ovom je mjestu
važnije istaći razlike u načinu pisanja. U prvom su dijelu
obavijesti najčešće konkretne, do razine povijesti svakod-
nevnog života, dok je druga najčešće djelo iznimne ap-
straktnosti refleksije. Prva je knjiga u biti "američki por-
tret" (un portrait de l'Amérique), dok je druga razmišljanje
0 Americi s vremenske i prostorne razdaljine. 45 Za drugi dio
1 Laski će reći da nikada ne postaje tako popularno kao pr-
vi, naglašavajući, s ogradom, da je apstraktnije u metodi i
mnogo pesimističnije u tonu. U njemu je Amerika potisnu-
ta u pozadinu. 46
Doduše, upravo na francuskoj strani ima onih koji su

mišljenja da je drugi dio bolji od prvog. Dijeli ga i Bouton,
držeći da je prednost to što je manje deskriptivan, a više fi-
lozofski u svojim intencijama. Mišljenja je da je djelo i
kompozicijski dosljednije nego dva sveska prvog dijela. U
njemu su posljedice onog što Tocqueville naziva "demokra-
cija" susljedično istražene s intelektualnog stajališta (prvi
dio), osjećajnosti (drugi dio), običaja (treći dio) i u duhu
sinteze u odnosu spram ova tri dijela, sa stajališta
političkog društva (četvrti dio). U čitavu drugom dijelu
Tocqueville je više moralista nego pravnik, zaključit će
Bouton. 47
Danas su te razlike manje važne, a važnija je cjelina Toc-

quevilleova djela jer jedino na taj način može se razumjeti
45 ili y a certaines diffErences notoires, de mEthode comme dëhu-

meur, entre la premiere et la seconde partie de son oeuvre; dans la
premiere, la plupart des informations quëil utilisa sont concrčtes;
on y trouve des rEfErences scrupuleuses et cëest essentiellement
quëil cherche - brosser.i (Laski, u: Oeuvres complétés, str.
XXVII.)
46 Laski, u: Oeuvres complétés, str. XXVII.
47 Bouton, u: Tocqueville, De la dEmocratie, str. 18.
ono što je u njega bitno, a to je duboka uživljenost u

prošlost i budućnost Zapada, usredotočenost na pitanje o to-
me da li njegova providencijalna usmjerenost prema demo-
kratskom razvitku može osigurati i ljudsku slobodu. Sve
ono što prati ovo djelo u bogatoj Tocquevilleovoj ostavšti-
ni, bilo da je riječ o govorima, prepisci, ulomcima drugih
radova itd., sve se to usmjerava prema tome čvorišnom pi-
tanju. Činjenica da je samo djelo napisano na način koji
univerzalna pitanja povezuje sa činjenicama svakodnevni-
ce, prema Jardinu, svrstava Tocquevillea među stvaraoce
velikih sinteza doba romantizma. Međutim, njegove činje-
nice ostaju aktuelnima i to je ono što u njegovoj kulturi
mišljenja objašnjava susljedične renesanse knjige. 48
Dakle, knjiga je u biti manje djelo povjesničara, a više dje-

lo iz političke filozofije. Takvo kako je napisano je bliže i
tada još nepostojećoj sociologiji, koliko god to izgledalo
teško spojivo s prethodnom tvrdnjom, nego historiji, onak-
voj kakvu danas pretežno podrazumijevamo pod tim poj-
mom. Sve je u tom djelu nadahnuto jednom velikom idejom,
idejom da je ljudska sloboda najveća društvena vrijednost. 4,)
Mislioci, poput lorda Actona, koji inače iznimno uvažavaju
Tocquevilleovo djelo, neće propustiti reći da on površno
poznaje američku kolonijalnu povijest, a koliko god bio
pronicljiv glede budućnosti demokracije, previđa učinke
moći industrijskog rasta, uspon gradova i njihovo pretva-
ranje u megalopolise. Pierson, s druge strane, uočava da
previđa usmjerenje razvitka američkog političkog života
prema bipartizmu, a već u doba u kojem nastaje knjiga, pre-
viđa, što ističe Laski, važnost Jacksonove revolucije. 50
48 Jardin, Oeuvres complotes (pretisak 1986.), str. 7-8.

Tim više dolazi do izražaja intuitivizam Tocquevilleove po-

litičke filozofije, kao što naročito ističe Laski. 51 Pierson će
još ranije reći da je samo manji dio onoga što nastaje od
opažanja do zaključaka izveden "znanstvenom metodom".
Većim dijelom je riječ o intuiciji produbljenoj dugim i in-
tenzivnim razmišljanjem, što djelo i čini tako velikim. Iako
se ovakva vrednovanja egzaktnosti Tocquevilleova iskaza
ne podudaraju s već izrečenima, činjenica je da i njih valja
uzeti u obzir. Metode rada u historiji, kao i samo poimanje
znanosti o povijesti, daleko su odmakli od vremena kada
pišu i Pierson i Laski, tako da je izvjesno da je danas Toc-
quevilleove metode moguće prepoznati u mnogočemu što
nam se aktualno predočava kao historiografska inovacija.
Jedan od važnih vidova djela Alexisa de Tocquevillea "O

demokraciji u Americi" je kultura povijesnog mišljenja u
kojoj pisac izvodi svoje shvaćanje temeljnih izazova svoga
doba (revolucija, demokracija, kao i načela slobode, jedna-
kosti itd.). O tome se izjašnjavao on sam, kako u samome
ovom djelu, tako tako i u svojoj prepisci, "Razmišljanji-
ma ..." itd.
Kao što se dovodi u pitanje njegov način mišljenja, izvore

iz kojih izvodi svoje zaključke itd., dovodi se u pitanje i
njegovo pojmovlje: "démocratie": "tendance au nivellement
dans tous les aspects de la société", "gouvernement repré-
sentatif", "peuple", "masses indisciplinées" itd. Češće će se
reći da se Tocqueville povodi za "usages" svog vremena i
da je dovoljno pogledati Littreov rječnik da bi se u to uvje-
rilo. S druge strane, isto tako nerijetko ističe se točnost nje-
gova iskaza, umijeće povezivanja smisla za sliku i za po-
51 Laski, u: Oeuvres complétés, str. X X X V .

jam. 52 Laski će, kao njegov veliki poštovalac, pomalo iro-

nično reći, slijedeći sve nijanse Tocquevilleova rječnika, da
ovaj ulaže toliko napora da pomiri moć vjere s moći nov-
ca. 53
Kada se ima na umu da već od Royer-Collarda potječu ocje-

ne da se od Montesquieua ne pojavljuje ništa što bi se mo-
glo usporediti s "O demokraciji u Americi", ovakvi prigo-
vori olakšavaju traženje onog "prostora" u kojem je djelo
uistinu neponovljivo inovativno i uvijek iznova živo od iz-
laska iz tiska do danas. Fernand Braudel je pisac jednog od
uistinu poticajnih tekstova o Tocquevilleu, koji se tako
često niti ne navodi u raspravama o potonjem kao o povje-
sničaru. Braudel nadasve ističe njegovu kulturu povijesnog
mišljenja: "Njegov je pogled više pogled jednog povjes-
ničara koji svoje osobe hoće staviti na njihovo pravo mje-
sto. On ih kritizira čak i kada ih voli, on ih hvali čak i ka-
52 Bouton, u: Tocqueville, De la dEmocratie, str. 21. O čemu se u

biti radi, svjedoči jedna od njegovih definicija demokracije:
iQuëest-ce que la dEmocratie? Cëest la plus grand part possible de
libertE, de lumiere, de pouvoirs, donnEe - chacun ...
Quëest-ce quëun gouvernement dEmocratique? Cëest un gouverne-
ment qui, au lieu de comprimer la libertE humaine, vient de mille
maničres ( son secours, qui, au lieu de la borner de tous cÈtEs, lui
ouvre toutes sortes de nouvelles perspectives, qui, au lieu de lui
poser de nouvelles barričres, achčve de dEtruïre toutes celles qui
genaient sa marche, qui ne la dirige pas, mais qui se met - sa por-
tEe les lumičres, les ressources qui peuvent lui permettre de...
Cëest un gouvernement qui met chaque citoyen, mfme le plus hum-
ble en Etat dëagir avec autant dëindEpendance et de fair% de son in-
dEpendance un emploi aussi utile, que lëest le citoyen le plus Ele-
vE ...
Qui nëoblige pas tout le monde - ftre Egalement pauvre, mais qui
met chacun en Etat de devenir riche avec de lihonnftete, du travail
et du mErite ...
Je mëafflige en voyant combien nous sommes dEgEnerEs de nos
pčres, combien notre Elan est infErieur au leur.i (iDiscours pro-
noncE ( lëAssemblEe Constituante dans la discussion du projet de
Constitution sur la question du droit au travail. SEance du 12 sep-
tembre 1848i, u: Jardin, u: Oeuvres complétés, str. 196.)
da ih ne voli." 54 Takav je Tocquevilleov odnos prema lju-

dima kao individuama moguć tim više što on inače prema
ljudskoj vrsti ima krajnje skeptičan odnos, iako čitav život
posvećuje razmišljanjima o ljudskim izgedima u budućno-
sti. Na svoj način uočava to Lucchini: "...on je podozriv
prema gomili, promatra narod, ali ga uopće ne voli, a ako
ga i voli, onda je to uopćena, apstraktna ljubav. Više od to-
ga, on čovjeku ukazuje malo povjerenja, ali respektira
čovječanstvo, brani slobode pojedinca, ostajući pesimistom
kada je riječ o čovjekovim vrlinama." 55
Tocquevilleova je analiza redovito dvostrana. U svojoj ra-

cionalizaciji on suprotstavlja dvije tipologije. Jedna izvire
iz opreke aristokracija / demokracija, a druga iz "logike
evolucije", tj. iz "neizbježnog trijumfa demokracije". Kada
je riječ o shvaćanju svijeta, on svoje razumsko prihvaćanje
demokracije nadoknađuje borbom za aristokratske vrijedno-
sti, a prije svega borbom za slobodu. Otuda je njegovo
mišljenje u teorijskom smislu nerazlučivo od njegova is-
kustva, doživljenog ("veću"). Time se u njega nužno
prožimaju konceptualno bogatstvo, dokumentarna minu-
cioznost i politička uvjerenja. 56
Na kraju ovog razmatranja vrijedi podsjetiti se jednog ui-

stinu sugestivnog vrednovanja Tocquevilleova iz 19. stol-
jeća djela s francuske strane: „ ... ovo je djelo stvoreno na
tragu najsvetije historijske metode i ne znam da li na svijetu
uopće postoji bolje istraživanje iz suvremene povijesti.
Počinje s geografskom studijom, ... slijedi studija o "isho-
dišnoj točki", tj. o povijesnim uzrocima koji Sjedinjene
53 Laski, u: Oeuvres complftes, str. XXXVI.

54 Predgovor F. Braudela izdanju Alexis de Tocqueville, Souvenirs
(Paris, 1978), str. 9.
56 Furet, Li'Atelier, str.223.
Države usmjeruju da budu demokratska zemlja. Potom do-

lazi temeljni dio knjige o organizaciji te demokracije: ali,
prije političkog stanja, Tocqueville će istražiti društveno
stanje (kao što će to učiniti Fustel de Coulange u svom Cité
antique), i u poglavlju o društvu utvrdit će (kao što to radi
Fustel u svim svojim djelima) odnos koji postoji između
vlasničkog ili nasljednog prava te društvenih i političkih
uvjeta. Konačno, istraživši američki demokratski ustav do
najsitnijih pojedinosti, Tocqueville će iz njega izvesti mo-
ralno stanje naroda. / (...) ... remek-djelo sa stajališta struk-
ture, načina razmišljanja, preciznosti: nijedan stav nije ut-
vrđen bez pomoći pisanih izvora ili više usklađenih i
provjerenih svjedočenja; pisac primjenjuje u suvremenoj
povijesti postupke rigorozne kritike koje za sebe pridržava
znanost o prošlosti. (...) / Chateaubriand i Tocqueville ima-
ju zajedničku osobinu: kršćanski duh i veliku želju pomiri-
ti vjeru i slobodu, Crkvu i demokraciju. (...) 44 5 7
TOCQUEVILLE I MARX
Navedene Nisbetove riječi o Tocquevilleu i Marxu kao mis-

liocima fenomena otuđenja i si. tek su mali isječak onoga
što se inače može pročitati u velikom mnoštvu varijacija na
teme intelektualnog opusa jednog i drugog. Većim dijelom
20. stoljeća njih su dvojica na različite načine "zaštitni zna-
ci" sučeljenih svjetonazora i svjetova. Svaki novi pristup
opusu jednog i drugog otvara nove mogućnosti interpretaci-
je tema koje se odnose i na jednog i na drugog.
Tocqueville s jedne strane te Marx, a iEngels, s druge, ne-

maju nekog posebnog zanimanja jedni za druge. Na obje
57 Camille Jullian, Extraits des historiens franÂais du XIXe siecle,

(Paris, 1896.), prema Boissel, De la dEmocratie, str. 165-166.
strane uveliko se misli o istim pitanjima ili usporedljivim

pitanjima, ali u načelu na različit način. Njihovi radovi jed-
va da otkrivaju išta drugo. Tako, naprimjer, u pismu Karlu
Kautskom, upućeu iz Londona, 20. veljače 1889. godine,
Friedrich Engels iznosi svoj stav prema jednom njegovu
članku objavljenu u to doba u "Neue Zeit" povodom stote
obljetnice francuske revolucije 1789.: "Glavni nedostatak
je odsustvo dobrog materijala - tj. nisu dovoljni Taine i
Tocqueville, koje obožavaju filistri." 5K To je sve što se u 46
svezaka radova Marxa i Engelsa, u srpskom i hrvatskom
izdanju, može pronaći o Alexisu de Tocquevilleu. Kada se
imaju na umu goleme količine tiskanih radova koje njih
dvojica redovito apsorbiraju čitava svog života, onda je
upravo fascinantno da Tocqueville ostaje na takvoj margini
njihova interesa i to kao pisac za "filistarske" ukuse. U lje-
vičarskoj terminologiji 19. stoljeća pojam "filistar" je inače
izraz prezira. " filistar ... malograđanin, čifta, purger; sa-
mozadovoljan i ograničen čovjek s uskim svakidašnjim i
malograđanskim horizontom i licemjernim ponašanjem;
4
sitna duša 4 ..." 59
Kasnija vremena nužno nameću, s mnoštvom motiva, potre-

be za suočavanjem te dvije kulture mišljenja s tako daleko-
sežnim posljedicama u ljudskim svakodnevnicama. Među
onima koji ih vide kao antipode ima i dobrih poznavalaca
opusa obojice, kao što je Mayer. On se okušava i u iz-
nalaženju sličnosti: "ako se usporedi političku sociologiju
Tocquevillea i Marxa, ... , očigledno je da je Tocqueville
daleko od humanističkog utopizma. Naravno, ima dodirnih
točaka između dva mislioca: 4 Sva je povijest 4 , kaže nam
58 K. Marx-F. Engels, Delà. Pisma januar 1888-decembar 1890, sv.

44, (Beograd, 1979), str. 132.
59 Bratoljub Klaić, Rječnik stranih riječi. Tuđice i posuđenice,
(Zagreb, 1983.), str. 427.
Marx u "Komunističkom manifestu", povijest klasnih bor-

bi.' U Tocquevilleovu "Starom poretku" čitamo na str. 179
našeg izdanja: 'Govorim o klasama, one same trebaju "oc-
cuper" historiju.' Dva nas mislioca također podučavaju da
je francuska revolucija 1789. godine samo faza u povijesti
društvenih revolucija 19. stoljeća; druge slijede i slijedit
će." 6 0
Tu, prema Mayeru, prestaju bilo kakve daljnje sličnosti. Ci-

tirajući samog Tocquevillea, prema njegovim "Souvenirs",
koji, doduše, ne piše o Marxu, kao što Marx ne piše o nje-
mu, Tocquevilleov odnos spram Marxa određivao bi slije-
deći stav: "Mrzim, ... , apsolutne sisteme, koji sve povijes-
ne događaje čine ovisnima o velikim prvim uzrocima koji se
usudno međusobno ulančuju i koji ukidaju, da tako kažem,
povijesnog čovjeka ljudske vrste ... Ranije činjenice, priro-
da ustanova, duhovne promjene, stanje običaja su građa iz
koje slučaj slaže "impromptus" koji nas začuđuju i
straše." 61 Braudel dobro sažima Mayerov odnos spram njih
dvojice. Mayeru je Tocqueville znanstveniji, objektivniji
nego Marx i to je moguće, dodat će Braudel. K tome, Brau-
del upozorava da je upravo Mayer čovjek koji pronalazi i
tiska Marxove "Rane radove"!
U posljednja dva desetljeća François Furet vjerojatno je je-

dan od onih koji se ponajčešće oglašavaju na te teme. "Za
razliku od Marxa", kazat će Furet, "za kojeg je moguće
spoznati smisao povijesti i kraj kapitalizma izvesti iz eko-
nomskih zakona koji ga usmjeruju, za Tocquevillea je kre-
tanje čovječanstva prema demokratskom dobu 'aksiom' ili
'očiglednost'." 6 2 Tocqueville nije usamljen u svom dobu u
60 Mayer, u: De la démocratie, str. 18.

61 "Notre édition, Oeuvres Complètes XII" (Mayer, u: De la dé-
mocratie, str. 84.)
takvu pristupu, ali je jedini koji ga hoće produbiti i istražiti

sa svih stajališta, tj. kulturnog, socijalnog, političkog, s tim
što su prva dva, prema njegovu mišljenju, povijesno od-
lučujuća. Politički oblici povijesno neizbježnoga ovise o
ljudskom izboru. Dakle, njegov je povijesni determinizam
ograničena domašaja s historijsko-antropološkog stajališta.
Time su u središtu njegova mišljenja nužno posljedice jed-
nakosti za "političku civilizaciju". U tome je također veli-
ka razlika između njega i Marxa.
Hladni rat daje svim tim razlikama iznimnu težinu, težinu

"proroštva", što naročito sugestivno sažima Françoise
Mélonio: "Zahvaljujući Tocquevilleu, sraz dva bloka popri-
ma težinu povijesne fatalnosti. Tocqueville protiv Marxa, to
je hladni rat u poretku ideja, u kojem svaki kamp ima svog
eponimičkog heroja. (...) Duel ima i svoje akademske for-
me, bolje, svoje kanoničke forme u paraleli između Toc-
quevillea i Marxa, ..." 6 3 Prema istom piscu, nedavna de-
kompozicija komunizma u ovom se smislu pretvara u
Tocquevilleovu pobjedu nad Marxom, koju se proglašava
konačnom. 64 Možda, kao što kaže Bergson, svaki filozof ui-
stinu postavlja samo jedno pitanje, uvijek isto. Marx je tra-
gao za tim kako obnoviti društvene odnose u društvima raz-
diranim klasnim borbama. Tocqueville, prema Aronu, traži
odgovor samo na jedno pitanje: "Sva moderna zapadna
društva slijede egalitarističku tendenciju. Kakva će im biti
društvena i politička priroda? " 6 5 Dak, potom suradnik
Céléstina Bougléa, Aron nije s njegove strane potaknut čita-
li "Demokraciju". Elie Halévy, koji je mogao biti posred-
nik, smješta se među sljedbenike engleskih utilitarista, pri-
63 Fran(oise Mélonio, Tocqueville et les Frun(ais (Paris, 1993.),

str. 275.
64 Mélonio, Tocqueville, str. 278.
je nego Tocquevillea. Kao i mnogi drugi, Aron se obrazuje

na njemačkoj filozofiji i naročito na Marxu, kritici kojeg
posvećuje veći dio svojih radova. On kasno otkriva Toc-
quevillea, poslije 1950. godine i to kao posljedicu svog ne-
zadovoljstva marksizmom i svojih kontakata s američkim
sociolozima R. Dahlom i D. Bellom. Kada se Aron progla-
si "zakašnjelim nasljednikom" baštine koja ide od Montes-
quieua k Tocquevilleu i potom Halévyju, a koju on zove
anglo-saksonskom školom francuske sociologije, treba ra-
zumjeti da je to srodstvo rekonstruirano da bi se utemeljila
genealogija nepozitivističke sociologije. 66 "Za nas, prožete
marksizmom - napisat će Aron - ono što nas osvježava kod
iznova pronađenog Tocquevillea u 1950-im godinama, indi-
jansko ljeto kapitalizma, jest mišljenje o povijesti usredo-
točeno na društvenu jednakosti i političku slobodu, a ne na
borbu klasa ili vlasništvo nad sredstvima za proizvodnju."
67
Nisbet u svom razmišljanju rekonstruira Tocquevillea u

američkoj intelektualnoj tradiciji, a Mélonio u francuskoj,
uzimajući u obzir i Marxove udjele u oživljavanju Tocque-
villeove misli u različitim povijesnim zbiljama, svjedočeći
time o tome što znači i koliko može biti važan dijalog "an-
tipoda" u pojašnjenjima njihovih vlastitih kultura mišljenja.
KAKAV JE "EXCEPTIONALISM" U PITANJU? UMJESTO ZAKLJUČKA
Alexis de Tocqueville i "exceptionalism" američke povije-

sti kao tema ovog priloga očigledno uključuje sve temeljne
vidove njegove kulture mišljenja. Međutim, ono što Toc-
queville radi u Sjedinjenim Državama u intelektualnom

smislu, sa stajališta "zanata povjesničara", moglo bi se da-

nas svrstati u „l'histoire immédiate", a po metodama rada
bila bi to isto tako "oralna historija" kao i "intelektualna hi-
storija" itd. Drugim riječima, moguća su danas i drugačija
„čitanja" njegova shvaćanja američke povijesti i metoda ne-
go što su ona koje sugerira historiografska tradicija. Dakle,
kada je riječ o njegovu shvaćanju američke povijesti, mo-
guć je čitav niz različitih pristupa i to počevši od onih koje
je moguće iščitavati iz samoga teksta pa do onih koje su
prepoznatljive u obzorjima različitih historiografskih tradi-
cija, da ne spominjemo druge društvene i humanističke zna-
nosti.
Uostalom, malo će tko danas među povjesničarima o njemu

raspravljati kao o povjesničaru, preciznije rečeno, histo-
ričaru. J.-P. Mayer će ga apostrofirati kao političkog socio-
loga („...les idées fondamentales de la sociologie politique
de Tocqueville..." /1985./). 6 8 Françoise Mélonio će biti od-
lučnija, tvrdeći da se Tocquevillea tradicijski doživljava
kao proroka koji razotkriva demokratske manjkavosti u tra-
diciji biblijskih jeremijada, tragajući kako pronaći izravne
pute ve u demokraciju. U njega je proročka retorika dekla-
macije i eshatologije: uskoro će biti isuviše kasno ... Pad u
barbarstvo prijeti bezbrižnoj demokraciji ... Ni "Demokra-
cija", niti "Stari poredak" se ne čitaju s ravnodušnom bez-
brižnošću kao dražesna konverzacijska štiva. Tjeskoba zbog
spasa demokracija otvara mogućnost prigovora Tocquevil-
leu zbog jansenizma. Njegov način mišljenja doseže razinu
digniteta diskursa o konačnim ciljevima. Otuda Tocquevil-
leov opus ima potpuno drugačiji doseg nego što je to uloga
spone u povijesti liberalizma poslije Montesquieua i Con-
stanta, a prije modernog demokratskog liberalizma. Sama
68 Mayer, u: De la démocratie, str. 11.

riječ liberal, uostalom, zavodi svojom neodređenošću. Ne

može se biti tek tako liberal bez ikakva pobližeg određenja.
Može se biti autoritarni liberal, monarhistički liberal, de-
mokratski liberal, mudri liberal, "liberal nove vrste" kao
Tocqueville, tj. pod Trećom Republikom, "libératre" ili
"libéroufle" ... Postoje liberalne prakse, liberalni senzibili-
teti, liberalne generacije na "ljevici" kao i na "desnici" te
katkada, uz pomoć različitih doba, susljedično dvije gener-
acije, ali ne i francuski liberalizam. Dakle, Tocquevilleov
opus nas manje zanima po tome kako ga možemo situirati
osim po njegovu egzotizmu.
Aristokrata po instinktu i demokrata po razumu, na raskršću

dvije kulture - francuske i američke, Tocqueville je bio po-
tisnut iz francuske demokratske tradicije. 69 Shvaćen u tak-
vu, širem duhovnom obzorju, Tocqueville ne samo da ima
što kazati o američkoj iznimnosti, on u toj iznimnosti uspi-
jeva rekonstruirati one povijesne silnice i usmjerenja po ko-
jima oni postaju neizbježnim povodima za razmišljanje pos-
vuda gdje je otvoreno pitanje epohalnog izazova moderne -
onoga demokratskog. U tom je smislu moguće reći da je "O
demokraciji u Americi" djelo civilnog obrazovanje te da s
tog stajališta zavrjeđuje, više nego ikad, biti pročitano i
promišljeno. 70 Otuda je jedan od najvažnijih vidova djela
Alexisa de Tocquevillea "O demokraciji u Americi" kultu-
ra povijesnog mišljenja u kojoj pisac izvodi svoje shvaćan-
je temeljnih izazova svoga doba (revolucija, demokracija,
kao i načela slobode, jednakosti itd.). O tome se izjašnjavao
on sam, kako u samome ovom djelu, tako i u svojoj prepis-
ci, "Razmišljanjima ..." itd.
69 Mélonio, Tocqueville, str. 303 - 304.

Novija istraživanja u egohistoriji, kao i veći interes za ego-

dokumente u više humanističkih i društvenih znanosti,
omogućuju bolje razumijevanje i motivacije s kojom je mla-
di Tocqueville krenuo na svoje američko putovanje 1831.
godine i misaonog obzorja unutar kojeg je recipirao svoje
američke spoznaje. Time se u novije vrijeme naročito mno-
go bavio François Furet, dolazeći do spoznaje da je Toc-
queville ne samo razumio smisao epohalnosti demokratskog
izazova nego i na američkom primjeru, kao posebnom
slučaju, izveo njegove povijesne mogućnosti i ograničenja.
Na američkoj je strani Tocquevilleovo djelo od svoga sen-
zacionalnog pojavljivanja do recentnih recepcija iskusilo
mnogostruka čitanja, s vrlo različitih stajališta, unutar raz-
ličitih kultura mišljenja i s vrlo različitim historiografskim
posljedicama, djelujući i kao argument "za" i kao argument
"protiv" američke civilizacije. Međutim i u jednom i u dru-
gom slučaju, Tocquevilleovo mišljenje je bilo i jest jedno
od temeljnih uporišta vrednovanja jedinstvene posebnosti
američkoga povijesnog iskustva u svjetskopovijesnom
smislu i to prije svega u tradiciji demokratske političke kul-
ture, kao njezin najprepoznatljiviji slučaj. Jedan od naj-
pozvanijih američkih čitatelja Tocquevillea, Robert Nisbet,
pišući o "Many Tocquevilles" će reći: "...the book in its
entirety is a composite-one of extraordinarily diverse per-
ceptions, reflections, and, far from least, moods." Dakle i
svako njezino čitanje će biti moguće samo u "ja-obliku".
Ono je poticajno i postojano djelatno zato što uključuje cje-
lokupan ljudski stvaralački potencijal u njegovu povijes-
nom obzorju. Posebnost njegova shvaćanja američke povi-
jesti je uvijek iznova i pitanje posebnosti "čitanja" njegova
djela.
Ipak, ova razmatranja valja završiti vraćajući se Tocquevil-

leovu individualizmu, onome što je i sam u Sjedinjenim
Državama naročito pomnjivo istraživao. U tom je smislu

čitav njegov opus jedinstven, neovisno da li piše na ame-
ričke ili bilo koje druge teme. Suočavajući se iznova u jed-
noj kriznoj situaciji s temeljnim pitanjeg svog osobnog
identiteta, u pismu Paul-...mileu Clarmorganu od 14. pro-
sinca 1844. napisat ce riječi koje ne mogu ne biti sugestiv-
ne i danas: " ... dragi moj prijatelju, mogu biti u opasnosti,
ali je moje srce mirno jer osjećam da radim nešto rijetko i
plemenito kada se borim protiv bujice da bih ostao čvrsto
pri svojim shvaćanjima. Liberal sam do srži svojih kostiju.
Nastavit ću to biti ili neću biti ništa. Ja nisam raskinuo sa
sjećanjima na svoje djetinjstvo, poništio ili rashladio toliko
obiteljskih naklonosti koje su me bile povezivale sa stvari
Starog poretka, da bih upola prihvatio ono što duh Revolu-
cije ima širokog, velikog, konačno liberalnog. Ne bih žrt-
vovao sve te stvari da bih sebi stvorio neko malo mjesto u
novom svijetu i svaki dan žrtvovao uvriježena uvjerenja
zbog bijednih osobnih obzira. Prihvatit će me se u cijelosti
ili će me se ostaviti." 71
IZVORI I LITERATURA
IZVORI
Djelo O demokraciji u Americi je u našem slučaju izvor i

nesumnjivo je vrijedno napora pokušati rekonstruirati nje-
gova izdanja u mjeri u kojoj to iziskuju potrebe ovog prilo-
ga. Petnaest izdanja ovog djela bilo je ostvareno u razdo-
71 Alexis de Tocqueville, Oeuvres complètes. Tome X. Correspon-

dance et écrits locaux (Paris, 1995.), str. 322.
biju od 1835. do 1874. godine. Između 1874. i 1951. godi-

ne nije bilo novih izdanja. Godine 1951. se pojavilo dvos-
veščano izdanje kod Librairie Medicis, koje je uredio And-
ré Gain, a za koje je predgovor napisao Firmin Roz, član
Instituta.
U toj godini je donijeta odluka o tiskanju sabranih djela

Alexisa de Tocquevillea u njihovu konačnom obliku, a iz-
vedba tog poduhvata je povjerena Državnoj komisiji za ob-
javljivanje sabranih djela Alexisa de Tocquevillea pod
predsjedanjem J.-F. Mayera. Samo izdavanje u 13 tomova je
preuzeo pariški Gallimard. Iste godine je objelodanjen I.
tom u dva sveska De la démocratie en Amérique, s tim što
prvi svezak sadržava važan predgovor američkog povjes-
ničara H. J. Laskija. Ovom francuskom kritičkom izdanju
slijedilo je također dvosveščano američko Democracy in
America (New York: Vintage, 1954-1960), s tim što je na
kraju drugog uvrštena iscrpna studija Phillipsa Bradleyja
An Historical Essay in Tocqueville's Democracy in Ameri-
ca (vol. 2, 389-487).
Danas je najpouzdanije kritičko izdanje djela iz Oeuvres

Complètes. Tome I. De la Démocratie en Amérique (Paris:
Gallimard, 1961), s pretiskom poznatog uvoda Harolda J.
Laskija (str. IX-XLIV) i prethodnom bilješkom J.-P. May-
era.
Nakon toga slijedi čitav niz manje ili više cjelovitih izdan-
ja, bolje rečeno, manje ili više fragmentarnih, koja su danas
zanimljivija kao svjedočanstva za istraživanje recepcije i
interpretacija, aproprijacija itd., a manje kao novi prinosi
boljem poznavanju izvornog djela. Među njima vrijedi izd-
vojiti:
Alexis de Tocqueville, De la Démocratie en Amérique. Ex-

TRAITS, Paris: Librairie Larousse, 1970. (Izdanje je zanim-

ljivo sa stajališta istraživanja procesa pretvaranja Alexisa
de Tocquevillea iz elitističkog u popularnog pisca te sa-
država niz priloga, npr., biografska bilješka, povijesna i
književna bilješka, objašnjenja, rasudbe, upitnik, dokumen-
ti itd., sve u pripremi Jeana Boissela, direktora Francuskog
instituta u Bremenu.).
Kada je riječ o tomovima SABRANIH DJELA, vrijedi izdvojiti

neka među njima koja sadržavaju radove korespondentne
O demokraciji u Americi, npr., Oeuvres complètes. Tome
XI. Correspondance d'Alexis de Tocqueville et de Pierre-
Paul R oyer- Collard. Correspondance d'Alexis de Tocque-
ville et de Jean-Jacques Ampère (Paris: Gallimard, 1970).
Tom je pripremio, napisao bilješke i predgovor André Jar-
din. /OC, XI., 1970./
Jedno popularno, a zanimljivo izdanje pripremio je Laurent

Lucchini s iscrpnim predgovorom (str. 5-57): ALEXIS DE
TOCQUEVILLE DE LA DÉMOCRATIE EN AMÉRIQUE. Pages es-
sentielles choisies et présentées par Laurent Lucchini, Pro-
fesseur de la Faculté de droit d'Orléans (Paris: Seghers,
1972).
Potom slijede: De la Démocratie en Amérique, Paris-Bru -

xelles-Montreal: Bordas, 1973. /Extraits présentés et com-
mentés par Charles Pierre Bouton & Eliane Bouton/;
Oeuvres complètes. Tome XIII. Correspondance d'Alexis

de Tocqueville et de Louis de Kergorlay, Paris: Gallimard,
1977. Izdanje je pripremio André Jardin, a uvod i bilješke
napisao Jean-Alain Lesourd. /OC, XIII., 1977./
Posebno mjesto pripada izdanju Souvenirs (Paris: Galli-

mard, 1978) jer je predgovor napisao Fernand Braudel, a
pogovor J.P. Mayer. Ovim je izdanjem Alexis de Tocque-

ville prvi put cjelovije promišljen kao mislilac u čijem se
djelu utemeljuje i francuska "nova historija".
De la Démocratie en Amérique. Les grands thèmes (Paris:

Gallimard, 1985) Ovo izdanje s nizom novih bibliografskih
podataka uredio je J.-P. Mayer.
Oeuvres complètes. TOME XVI. MÉLANGES (Paris: Galli-

mard, 1989) Tom je pripremila u suradnji s Jean-Claude Ca-
sanova i Pierre Rosanvalon Françoise Mélonio. /OC, XVI.,
1989./
Oeuvres complètes. Tome III. Volume 3. Écrits et discours

politiques (Paris: Gallimard, 1990) Pripremio ga je André
Jardin. /OC, III/3., 1990./
Oeuvres complètes. Tome X. Correspondance et écrits lo-

caux (Paris: Gallimard, 1995) /OC, X., 1995./
De la démocratie en Amérique. Souvenirs. L'ancien régime

et la révolution (Paris: Robert Laffont, 1996) Uvod i bil-
ješke: Jean-Claude Lamberti, Professeur a l'Université de
Paris V - Sorbonne et de Françoise Mélonio, Assistante de
la Commission nationale pour la publication des Oeuvres
Completes de Tocqueville/
U prijevodu na hrvatski jezik objavljeni su O demokraciji u

Americi (Zagreb: Informator, 1995.) te STARI REŽIM I REVO-
LUCIJA(Politička kultura: Zagreb, 1995.), oba izdanja s po-
govorom Rade Kalanja. Rasprostranjeno je i srpsko izdanje
O DEMOKRATIJI u AMERICI (Sremski Karlovci - Titograd,
1990.).
LITERATURA
K N J I G E
Charles-Augustin Sainte-Beuve, Premiers Lundis, t. II;

Causeries de Lundi, t. XV; Nouveaux Lundis, t. X & XI.
Eugäne d'Eichtal, Alexis de Tocqueville et la démocratie
libérale (Paris: Hachette, 1897);
Antoine Redier, Comme disait M. de Tocqueville (Paris:
Perrin, 1925);
Roland Marcel, Comme disait M. de Tocqueville (Paris,
1929)
T. C. Hall, The Religious Background of American Culture
(Boston, 1930)
George Pierson, Tocqueville and Baumont in America
(New York: Oxford University Press, 1938);
P. Mayer, Alexis de Tocqueville. A bibliographical study in
political sciences (London, 1939; New York, 1940);
J. P. Mayer, The Recollections of Alexis de Tocqueville
(London, 1940.; New York, 1949);
Charles A. & Mary R. Beard, The American Spirit. A Stu-
dy of the Idea of Civilization in the United States (New
York, 1942)
F.A. Ogg & P.A. Ray, Introduction to American Govern-
ment (New York, 1942)
H.S. Commanger, Majority Rule and Rights (Oxford, 1944)
M. Mead, The American Character {London, 1944);
Jean Canu, Histoire de la nation américaine (Paris: Editions
du Chaine, 1947);
Peter Mayer, Alexis de Tocqueville (Paris: Gallimard,
1948);
Bernard Paul Chaussier, Les idées politiques d' Alexis de
Tocqueville (thèse dactylographiée), (Dijon: Université de
Dijon, 1948);
John Kenneth Galbraith, Le capitalisme américain (PARIS:

Genin, 1955);
Marvin Mayer, The Jacksonian Persuasion (Stanford Uni-
versity Press, 1957, 1964);
Jacques Maritain, Reflexions sur Amériques (Paris: Fayard,
1958);
Andre Maurois, Histoire des Etats-Unis, 2 vol. (Paris: Al-
bin Michel, 1959);
Bernard Paul Chaussier, Alexis de Tocqueville (Paris:
C.N.R.S., 1961);
Jacques Chastenet, En avant vers TOuest, la conqu...te des
Etats-Uni s par les Américains (Paris: Perrin, 1967);
Jacques Nantet, Tocqueville {Paris: Seghers, 1971);
Dorritt Freund, Alexis de Tocqueville und die politische
Kultur der Demokratie (Bern & Stuttgart: Verlag Paul
Haupt, 1974);
J.T. Schleifer, The Making of the Tocqueville's Democracy
in America (The University of North Carolina Press, 1980);
J.-Cl. Lamberti, Tocqueville et les deux démocraties (Paris:
P.U.F., 1983);
Martin Bergin, Tocqueville as Historian: an Examination of
the Influences on his Thought and his Approach to History
(Ann Arbour (Michigan), 1986);
R.R. Palmer (ur. i pr.), The Two Tocquevilles. Father and
Son. Hervé and Alexis de Tocqueville On the Coming of the
French Revolution, (Princeton: Princeton University Press,
1987);
Françoise Mélonio, Tocqueville et les Français (Paris: Au-
bier, 1993);
(NB: Izvrsna „Orientation bibliographique"!)
ČLANCI
Charles-Augustin Sainte-Beuve, Alexis de Tocqueville:

„De la démocratie en Amérique", "Le Temps", 7. travnja
1835.
J.-D.-A. Pineton de Chambrun, Nos historien. Guizot,
Thiers, Tocqueville Paris: Calmann-Levy, 1888., 30-34.;
Charles Cestre, Comment Tocqueville - vu et prévu le mou-
vement intellectuel aux Etats-Unis, „Revue anglo-americai-
ne", t. 3., 1925., 1-19.;
Charles Cestre, Alexis de Tocqueville, témoin et juge de la
civilisation américaine, „Revue des cours et conferences",
t. 34., 1933. & t. 35., 1934.;
Immanuel Geiss, Tocqueville und Karl Marx. Eine verglei-
chende Analyse, „Die neue Gesellschaft", 1959, 3, 237-
240.;
Raymond Aron, La définition libérale de la liberté, Alexis
de Tocqueville et Karl Marx, Archives européennes de so-
ciologie, 1964, t. 5, 159-189.;
Robert Nisbet, Many Tocquevilles, „American Scholar",
Winter 1976-1977.;
J.-P. Mayer, Alexis de Tocqueville und Karl Marx: Affi-
nitäten und Gegens%otze, „Zeitschrift f j Politik", 13e
année (nouvelle série), cahier I, 1966.;
François Furet, The Conceptual System of „Democracy in
America", u: "In the Workshop of History", Chicago &
London: The University of Chicago Press, 1984, str. 167-
196;
James Lemon, Spatial Order: Households in Local Commu-
nities and Regions u: Jack P. Greene & J. R. Role, "Colo-
nial British America. Essays in the New History of the Ear-
ly Modern Era", Baltimore and London: The Johns Hopkins
University, 1984, 86-122;
Harvey Mitchell, Alexis de Tocqueville and the Legacy of
the French Revolution, "Social Research", sv. 56, br. 1,
Spring 1989, str. 127-159;

Matthew J. Frank, Statesmanship and the Judiciary, "The
Review of Politics", sv. 51, br. 4, Fall 1989, str. 510-532;
Suzanne D. Jacobitti, Individualism & Political Communi-
ty: Arendt & Tocqueville on the Current Debate in Libera-
lism, "Polity", sv. XXIII, br. 4, Summer 1991, str. 585-604;
Sanford Kessler, Tocqueville's Puritans: Christianity and
the American Founding, "The Journal of Politics", sv. 54,
br. 3, August 1992, str. 776-792;
Seymour Drescher, "Why Great Revolutions Will Become
Rare": Tocqueville's A Most Neglected Prognosis, "Journal
of Modern History", br. 64, September 1992, str. 429-454;
Stephen Schneck, New Readings of Tocqueville's America:
Lessons for Democracy, "Polity", sv. XXV, br. 2, Winter
1992, str. 283-298;
Edward A. Tiryakian, American Religious Exceptionalism:
A Reconsideration, "Annals AAPSS", br. 527, May 1993,
str. 40-54;
Ronald Larson, Democratic Inevitability and lis Conse-
quences: A Sketch of Alexis de Tocqueville's Sociology,
"Midwest Quarterly", Winter 1993, 240-250;
Sheldon S. Wollin, Democracy: Electoral and Athenian,
"Political Science and Politics", sv. 24, br. 3, September
1993, str. 475-477;
Jonathan Mendilow, Waiting for the Axe to Fall: Carlyle's
Place in the Study of Crisis of Authority, "Political Rese-
arch Quarterly", sv. 46, br. 3, September 1993, str. 601-
618;
Rogers M. Smith, Beyond Tocqueville, Myrdal, and Hartz:
The Multiple Traditions in America, "The American Politi-
cal Science Review", September 1993, str. 549-566;
Everett Carli Ladd, Of Political Parties, "The American
Enterprize", 1994, str. 62-70;
Harry Liebersohn, Discovering Indigenous Nobility: Toc-
queville, Chamisso, and Romantic Travel Writing, "The
American Historical Review", sv. 99, br. 3, June 1994, str.

746-766.
Tomislav Ćepulić
PRILOG PROUČAVANJU RECEPCIJE

TOCQUEVILLEOVA OPUSA U ZAGREBU.
Izdanja Tocquevilleovih djela u zagrebačkih knjižnicama
CILJ OVOGA RADA BIO JE UTVRDITI, NA TEMELJU POSTO-

JANJA IZDANJA DJELA ALEXISA DE TOCQUEVILLEA U ZAG-
REBAČKIM KNJIŽNICAMA, KAKVA JE BILA NJIHOVA RECEP-
CIJA U ZAGREBU U VREMENU OD NJIHOVOGA NASTANKA DO
DANAS. PODACI SU PRIKUPLJENI U OSAM ZAGREBAČKIH
KNJIŽNICA I OBRAĐENI SU S OBZIROM NA TO O KOJIM SE
NASLOVIMA RADI. RADU JE PRILOŽEN POPIS PRONAđENIH
IZDANJA SA SIGNATURAMA U POJEDINIM KNJIŽNICAMA.
UVOD
Svrha ovog istraživanja bila je utvrditi kakva je bila recep-

cija djela Alexisa de Tocquevillea u Zagrebu i to na temel-
ju izdanja njegovih djela koja se mogu naći u zagrebačkim
knjižnicama. Djela Alexisa de Tocquevillea pronađena su u
slijedećim knjižnicama: Nacionalna i sveučilišna bibliote-
ka, Knjižnica Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti,
knjižnica Pravnog fakulteta, knjižnica Fakulteta političkih
znanosti, Gradska knjižnica, knjižnica Božidara Adžije,
knjižnica Američkog centra (American Center) i knjižnica
Francuskog instituta (Institut Français de Zagreb). Građa je
PRILOG PROUČA VANJU RECEPCIJE 197
tražena i u nekim drugim knjižnicama, osobito u narodnim

knjižnicama u Zagrebu te u još nekim knjižnicama na fa-
kultetima u sklopu Sveučilišta u Zagrebu (npr. knjižnica
Odsjeka za Povijest i knjižnica Odsjeka za Sociologiju Fi-
lozofskog fakulteta). Podaci o knjigama dobiveni su u pr-
vom redu iz kataloga pojedinih knjižnica. Autor ovog tek-
sta svjestan je velikih nedostataka takvog načina
prikupljanja podataka (manjak informacija u katalozima,
moguća netočnost zabilježenih podataka), ali s obzirom na
vremensko ograničenje istraživanja (do održavanja znanst-
venog skupa o Alexisu de Tocquevilleu) nije bilo moguće
doći do svih naslova. Tamo gdje je postojala mogućnost za
to, knjige su obrađene i de visu. Još je jedan nedostatak
ovog istraživanja to što su registrirana samo izdanja djela
samog de Tocquevillea, dok literatura o njemu nije
uključena u istraživanje (objavljivanje takvih podataka bilo
bi npr. najbolji pokazatelj interesa za de Tocquevillea u po-
jedinim razdobljima). Unatoč tome smatramo da ovaj rad i
u ovakvom obliku može pružiti neke podatke o recepciji de
Tocquevillea i njegovih djela kod nas, a popis djela sigurno
može biti i temelj za daljnje istraživanje istih.
PRONAĐENA GRAĐA
VRIJEME IZDAVANJA
Što se tiče vremena kada su izdane knjige Alexisa de Toc-

quevillea koje se nalaze u zagrebačkim knjižnicama, u oči
osobito upadaju dvije pojave. Prva je od njih vrlo rano rea-
giranje na pojavljivanje njegovih djela u svijetu. Tako se u
zagrebačkim knjižnicama mogu naći prva izdanja (ili izdan-
ja izišla u istoj godini kada i prva) djela: "Du systeme pé-
nitentiaire aux États-Unis", "De la démocratie en Améri-
que" (i prva knjiga, izišla 1835. i druga knjiga iz 1840.
godine), "L' ancien régime et la révolution" i neka druga

djela, na primjer neke zbirke njegove korespondencije. To
što se u našim knjižnicama pojavljuje toliko prvih izdanja,
moglo bi značiti da su te knjige odmah i nabavljane, ali mo-
guće je i da su tek kasnije nabavljena baš prva izdanja.
Druga je pojava velika pauza od pedeset godina (1874.-

1925.) u kojima nije tiskan niti jedan svezak koji je pro-
nađen u ovom istraživanju. To bi moglo ukazivati na sman-
jen interes za Tocquevillea u tom razdoblju, ali niti to ne
možemo sa sigurnošću zaključiti bez dodatnih podataka
(koje bi nam mogli pružiti podaci o izdavanju knjiga i čla-
naka o Tocquevilleu u tom istom razdoblju).
S L . L . PRONAĐENA GRAĐA PREMA VREMENU IZDAVANJA

MJESTO IZDAVANJA I JEZIK
Iz razdoblja prije 1874. u zagrebačkim knjižnicama nalazi-

mo knjige Alexisa de Tocquevillea samo na četiri jezika:
francuskom, njemačkom, mađarskom i srpskom (v. si. 2) i
samo u 5 centara (Pariz, Leipzig, Bruxelles, Berlin, Beog-
rad). To ne znači da su u tom razdoblju njegova djela izda-
vana samo u tim zemljama, nego govori o tome da je posto-
jala veća kulturna razmjena i veći interes za djela
objavljena u tim zemljama i na tim jezicima. Na temelju po-
dataka o izdavanju djela "O demokraciji u Americi" u tom
S L . 2 . JEZICI NA KOJIMA JE TISKANA PRONAĐENA GRAĐA

razdoblju 1 , vidimo da je npr. na engleskom jeziku izašlo 40

izdanja - bilo cijelog djela bilo izbora (od toga 33 u SAD).
Šest je izdanja bilo i u Španjolskoj, dok je na francuskom
jeziku u spomenutom razdoblju izišlo 20 izdanja (14 u Fran-
cuskoj i 6 u Belgiji). Dakle, od 20 izdanja na francuskom,
u Zagrebu nalazimo 5, dok od 40 na engleskom ne nalazimo
niti jedno.
Iza drugog svjetskog rata uočljiva je velika promjena: u

našim knjižnicama nalazimo puno veći broj engleskih
izdanja tiskanih u Americi. To je zacijelo znak jačih veza sa
Sjedinjenim državama i boljeg poznavanja engleskog jezika
na našem području. S druge strane, nešto su slabije zastu-
pljeni centri iz kojih je prije dolazilo više naslova, osobito
Njemačka.
NASLOVI
Najviše je zanimanja, kako u svijetu tako i kod nas, svaka-

ko izazvalo djelo "O demokraciji u Americi". Tako smo u
zagrebačkim knjižnicama našli 19 raznih izdanja toga djela
(od toga su dva izdanja prvog dijela, a četiri izdanja frag-
menata ili skraćena izdanja), a fragmenti se nalaze još u ne-
kim knjigama (v. popis u prilogu: godine 1935. i 1961.). Za-
tim nalazimo 9 izdanja "Starog režima i revolucije", od
prvog, francuskog izdanja iz 1856. i njemačkog prijevoda iz
slijedeće godine do najnovijeg hrvatskog prijevoda iz 1994.
Tu su i razna izdanja pisama, putopisa, sjećanja i dr. (v.
si.3)
U zagrebačkim knjižnicama može se naći više prvih izdan-
1 Democracy in America, New York, Vintage Books, 1954., sv. 2,

504-509.
ja (ili izdanja izdanih u istoj godini kada i prvo izdanje) po-

jedinih djela: na početku ovog popisa nalazimo prvo izdan-
je djela "Du systeme pénitentiaire aux États-Unis" i njegov
prijevod na njemački iz iste godine (1833.); zatim dolaze i
izdanja prvog dijela "De la démocratie en Amérique" iz
Bruxellesa (1835.) te obaju dijelova iz Bruxellesa i Pariza
(1840.); tu je i već spomenuto prvo izdanje "L' ancien ré-
gime et la révolution".
Od izdanja sabranih djela, u Zagrebu se u cijelosti može

naći samo izdanje iz 60-ih godina 19. st. (Paris, Michel Le-
vy frères). Veći broj svezaka nalazimo od stotinjak godina
mlađeg izdanja koje je 1951. počelo izlaziti u Parizu pod
nadzorom posebnog državnog povjerenstva, a koje bi treba-
lo obuhvatiti sve spise Alexisa de Tocquevillea.
ZAKLJUČAK
Interes za Tocquevillea u Zagrebu se s vremenom očito mi-

jenjao. Nakon vrlo brze reakcije na izdavanje njegovih knji-
ga (prva izdanja u knjižnicama) interes traje neko vrijeme.
S L . 3 . PRONAĐENA GRAĐA PREMA NASLOVIMA

Od 1875. do 1924. dolazi novo razdoblje iz kojeg ne potječe

niti jedna njegova knjiga u zagrebačkim knjižnicama. Od
1925., a osobito od kraja Drugoga svjetskoga rata ponovo
raste interes što napokon dovodi do izdavanja "Starog
režima i revolucije" i "O demokraciji u Americi" u Hrvats-
koj.
PRILOG - DJELA ALEXISA DE TOCQUEVILLEA U ZAGREBAČKIM

KNJIŽNICAMA (DO SVIBNJA 1 9 9 5 . GODINE)
1833.
Gustave de Beaumont, Alexis de Tocqueville: Du systeme
pénitentiaire aux Etats-Unis - Paris, 1833., 439 str.
Knjiga se nalazi u knjižnici Pravnog fakulteta pod signatu-
rom III-1.650.
Gustave de Beaumont, Alexis de Tocqueville: Amerika's

Besserungs-System, und dessen Anwendung auf Europa.
Mit einem Anhange über Straf-Ansiedlungen und zwei und
zwanzig Beilagen. Aus dem Französischen der Herren G. v.
Beaumont und A. v. Tocqueville, nebst Erweiterungen und
Zusätzen von Dr. N. H. Julius - Berlin, Verlag von Theodor
Christian Friedrich Enslin, 1833., XXXVIII+458 str.
Knjiga se nalazi u Nacionalnoj i sveučilišnoj biblioteci
(dalje: NSB) pod signaturom 51.174 i u knjižnici Pravnog
fakulteta pod signaturom III-2.056. Osim samog djela sa-
drži i predgovor prevoditelja, dodatke o raznim kazne-
no-popravnim ustanovama u Sjedinjenim Državama i prika-
ze nekih od tih ustanova (tlocrti).
1835.
De la démocratie en Amérique. - Bruxelles, Louis Hauman
et compagnie, libraires, 1835., 2 sv.
1. sv.: XXVIII + 413 str.
2. sv.: 509 str.
Knjiga se nalazi u NSB pod signaturom 61.707. Osim pri-

loga koji se nalaze u više izdanja ovog djela (ustavi Sjedin-
jenih Država i države New York) u prvom svesku se nalazi
karta Amerike.
1836.
Über die Demokratie in Nordamerika. Aus dem Französi-
schen übersetzt von F. U. Rüder - Leipzig, Eduard Kummer,
1836., 267+343 str.
Knjiga se nalazi u NSB pod signaturom 59.440. U prilogu
se nalazi izvadak iz djela "Marie ou l'esclavage aux Etats-
Unis, tableau de moeurs américaines" Gustavea de Beau-
monta.
1840.
De la démocratie en Amérique. - Paris, 1840., 4 sv.
rom XVIII-1.885.
De la démocratie en Amérique. - Bruxelles, Meline, Cans et

compagnie, 1840., 5 sv.
1. sv.: 317 str.
2. sv.: 259 str.
3. sv.: 292 str.
4. sv.: 260 str.
5. sv.: 292 str.
Knjiga se nalazi u NSB pod signaturom 47.691. U prilogu
se, kao i u izdanju iz 1835., nalazila karta Amerike, ali je u
ovom primjerku istrgnuta.
1841.
A' democratia amerikâban. A' franczia eredetiböl fordi'tot-
ta Fabian Gâbor - Budân, a' Magyar kirâlyi egyetemnél,
1841.-43., 4 sv. (u Zagrebu dostupna 3)
1. sv.: 407 str.
3. sv.: 230 str.

4. sv.: 252 str.
Prvi svezak nalazi se u knjižnici Hrvatske akademije zna-
nosti i umjetnosti (dalje: HAZU) pod signaturom 16.369, a
treći i četvrti u NSB pod signaturom 25.744. Na početku
trećeg sveska nalazi se kratka napomena prevoditelja.
1856.
L' ancien régime et la révolution. - Paris, Michel Lévy frè-
res, 1856., XXII+456 str.
Knjiga se nalazi u NSB pod signaturom 59.232.
1857.
Das alte Staatswesen und die Revolution. - Deutsch von Ar-
nold Boscowitz - Leipzig, Hermann Mendelssohn, 1857.,
XVI+339 str, gotica
Knjiga se nalazi u knjižnici HAZU pod signaturom 23.467.
Neobično je da je već nakon deset godina izišao novi nje-
mački prijevod.
1860.
Oeuvres complètes d' Alexis de Tocqueville publiées par
madame de Tocqueville. - Paris, Michel Lévy fréres, 1860.-
1866., 9 sv. Izdanje priredio Gustave de Beaumont
1. sv.: De la démocratie en Amérique, 1864., XLVIII+371
str.
2. sv.: De la démocratie en Amérique, 1864., 442 str.
3. sv.: De la démocratie en Amérique, 1864., 563 str.
4. sv.: L' ancien régime et la révolution, I860., 464 str.
5. sv.: Oeuvres et correspondance inédits d' Alexis de Toc-
queville, 1861., 474 str.
6. sv.: Correspondance inédite d' Alexis de Tocqueville,
1861., 504 str.
7. sv.: Novelle correspondance entièrement inédite de Ale-
xis de Tocqueville, 1866., IV+535 str.
8. sv.: Mélanges fragments historiques et notes sur V anci-

en régime, la révolution et 1' empire, 1865., 492 str.
9. sv.: Études économiques et politiques et littéraires par
Alexis de Tocqueville, 1866., VIII+652 str.
Djelo se nalazi u NSB pod signaturom 107.015. Na početku
prvog sveska nalazi se uvod Gustavea de Beaumonta u cije-
lo ovo izdanje sabranih djela. Treba napomenuti da se ne ra-
di o 14. izdanju sabranih djela, nego "Demokracije u Ame-
rici".
1867.
Der alte Staat und die Revolution. Deutsch von Theodor
Oelckers - Leipzig, Verlag von Otto Wigard, 1867., 318 str.
- Bibliothek der besten Werke des 18. und 19. Jahrhunderts,
l.er Band
Knjiga se nalazi u NSB pod signaturom 5.512 i u knjižnici
Pravnog fakulteta pod signaturom XVIII-1.875.
1872.
O demokratiji u Americi. S francuskog preveo Nastas Pe-
trović - Beograd, Društvena štamparija, 2 sv.
1. sv.: 1872., 296 str.
2. sv.: 1874., 314 str.
Jedan primjerak knjige trebao bi se nalaziti u NSB pod sig-
naturom 317.393, ali je izgubljen, dok se dva nalaze u
knjižnici Pravnog fakulteta pod signaturom XVIII-437.
1874.
De la démocratie en Amérique. - Paris, Michel Lévy frères,
1874., 3 sv. - Oeuvres complètes d' Alexis de Tocqueville
publiées par Mme de Tocqueville, sv. 1-3
1. sv.: XLVI+371 str.
2. sv.: 442 str.
3. sv.: 563 str.
Radi se o nepromijenjenom ponovnom izdanju sabranih dje-
la iz 1860.-1866. Prvi svezak nalazi se u NSB pod signatu-

rom 94.254, drugi i treći u Gradskoj knjižnici pod signatu-
rom 973 TOC d 2-3, a sva tri sveska u arhivu HAZU pod
signaturom 201.375. Ostali svesci se ne mogu naći u Zag-
rebu.
1925.
L' ancien régime et la révolution. - Paris, Caïman - Lévy
éditeurs, 1925., XIV+446 str. - Oeuvres complètes d' Ale-
xis de Tocqueville, sv. 4
1935.
Autorität und Freiheit. Ausgewählt und eingeleitet von
Prof. Dr. Albert Salomon. - Zürich - Leipzig - Stuttgart, Ra-
scher Verlag, 1935., 342+III str.
Knjiga se nalazi u knjižnici Božidara Adžije pod signatu-
rom 32 TOCQU, a i u knjižnici Pravnog fakulteta pod sig-
naturom V-843. To je izbor iz djela Alexisa de Tocquevil-
lea koji je priredio Albert Salomon, a sadrži izvatke iz djela
"O demokraciji u Americi", "Sjećanja", "Stari režim i re-
volucija", te izabrane govore, pisma, bilješke o Firenzi i
aforizme.
194?.
De la démocratie en Amérique. Extraits. - Office d' Infor-
mation de Guerre des États-Unis, sine anno (1943.?), 70 str.
Ova brošura nalazi se u Gradskoj knjižnici pod signaturom
973 TOC d, a u knjižnici Božidara Adžije pod signaturom
342 TOCQU d. Na početku brošure je predgovor Gilberta
Chinarda. Nema godine izdanja, a u katalogu je pretposta-
vljena godina 1947. što je nemoguće, jer je brošura izdana
u Beogradu 1945. (slijedeća jedinica) priređena na temelju
ove.
1945.
Američka demokratija. - Beograd, Zemljoradnička izda-
vačka zadruga "Brazda" s.o.j., 1945., 43 str.
Brošura se nalazi u NSB pod signaturom 185.296 i u
knjižnici Božidara Adžije pod signaturom 342 TOCQU a.
Radi se o prijevodu francuske brošure (prethodna jedinica).
Nema podataka o prevoditelju.
Democracy in America. - The Henry Reeve text as revised

by Phillips Bradley. - New York, A. A. Knopf, 1945., 2
sveska.
Knjiga se nalazi u American Center Library pod signaturom
309.1 TOC.
1951.
Oeuvres complètes. Edition définitive publiée sous la di-
rection de J. P. Mayer. - Paris, Gallimard, 1951.-,
Tome 1.: De la démocratie en Amérique
Vol. 1.: 1951., XLIV+466 str.
Vol. 2.: 1951., 396 str.
Tome 2.: L' Ancien Régime et la Révolution
Vol. 1.: 1952., 357 str.
Vol. 2.: Fragments et notes inédites sur la Révolution, 2.
ed., 1953., 448 str.
Tome 3.: Écrits et discours politiques
Vol. 1.: 1962., 557 str.
Tome 5.: Voyages
Vol. 1.: En Sicile et aux États-Unis, 1957., 387 str.
Vol. 2.: En Angleterre, Irlande, Suisse et Algérie, 6. ed.,
1958., 245 str.
Tome 6.: Correspondance anglaise
Vol. 1: Correspondance d'Alexis de Tocqueville avec Hen-
ry Reeve et John Stuart Mill, 1954., 354 str.
Tome 8.: Correspondance de Alexis de Tocqueville et de
Gustave de Beaumont, 1967.
Vol. 1: 623 str.

Vol. 2: 471 str.
Vol. 3: 664 str.
Tome 9.: Correspondance d' Alexis de Tocqueville et d' Ar-
thur de Gobineau, 6. ed., 1959., 395 str.
Tome 12: Souvenirs, 1964., 326 str.
Navedeni dijelovi mogu se naći u dvije knjižnice i to na Fa-
kultetu političkih znanosti sve osim toma 8 pod signaturom
S 320 Tocqueville 1 / 1 i na Pravnom fakultetu pod signa-
turom V-1.923. Radi se o izdanju svih spisa Alexisa de Toc-
quevillea pod vodstvom Nacionalne komisije. Tom 1 sadrži
uvod Harolda J. Laskija, tom 2 uvod Georges Lefebvrea,
tom 3 uvod J. J. Chevaliera i Andréa Jardina, 2. sv. 5. toma
napomenu J. P. Mayera, 6. tom uvod J. P. Mayera, 9. tom
uvod J. J. Chevaliera, a 12. tom bilješke i predgovor Luca
Monniera.
1954.
by Francis Bowen, now further corrected and edited with a
historical essay, editorial notes, and bibliographies by Phil-
lips Bradley. - New York, Vintage Books, 1954., 2 sv.
sv. 1.: XVI+452+XI str.
sv. 2.: XII+518+IX str.
1958.
Journeys to England and Ireland. - Translated by George
Lawrence i K. P. Mayer - New Haven, Yale University
Press, 1958., 243 str.
1959.
Über die Demokratie in Amerika. - Aus dem französischen
von Hans Zbinden - Stuttgart, Deutsche Verlags-Anstalt,
PRILOG PROU ČA VAN JU RECEPCIJE 209
1959., 2 sv.
sv. 1.: 1959., LXVII+507 str.
sv. 2.: 1962., 368 str.
rom XVIII - 3.095.
1960.
Journey to America. - Translated by George Lawrence. Edi-
ted by J. P. Mayer - New Haven, Yale University Press,
I960., 394 str.
Knjiga se nalazi u knjižnici Fakulteta političkih znanosti
pod signaturom S 320 / 12.
1961.
Antologia degli scritti politici de Alexis de Tocqueville. A
cura /e Introduzione/ di Vittorio de Caprariis. Lettere. Note
di viaggio. La démocratie en Amérique. L'ancien régime et
la révolution. Souvenirs.- Bologna, "Il mulino", 1961., 208
str. - Il mulino. Classici della democrazia moderna, 12. sv.
pod signaturom S 320 / 3-12. Izdanje je priredio Vittorio de
Caprariis koji je napisao i uvod, a sadrži odlomke iz pisa-
ma, bilježaka s putovanja po Americi i Siciliji, "Demokra-
cije u Americi", "Starog režima i revolucije" i iz "Sjećan-
ja".
1964.
Democracy in America. Selections. - u: Marx and Engels.
Communist manifesto. - Chicago, The Great Books Foun-
dation, 1964., VII+134+48 str. - The great books, year 1,
vol. 17, No. 13, 14.
1978.
Der alte Staat und die Revolution. - Nachwort und Anmer-
kungen herausgegeben von J. P. Mayer. Übersetzung

T. Oelckers. - München, Deutscher Taschenbuch Verlag,
1978., 315 str. - Literatur - Philosophie - Wissenschaft
pod signaturom S 320.9*337. Sadrži pogovor i bilješke J. P.
Mayera.
1980.
On Democracy, Revolution, and Society. Selected Writ-
ings. Edited and with an Introduction by John Stone and
Stephen Mennell. - Chicago and London, The University of
Chicago Press, 1980., 391+X str. - The Heritage of Socio-
logy.
pod signaturom S 320.9 / 237.
1981.
by Phillips Bradley. Abridged with an Introductioon By
Thomas Bender. - New York, Modern Library, 1981. - Col-
lege editions.
309.1 TOC. Radi se o skraćenom izdanju
s uvodom Thomasa Benderà.
1987.
L' Ancien régime et la Révolution. Edition revue et corri-
gée. - Paris, Gallimard, 1987.
Knjiga se nalazi u knjižnici Institut Français de Zagreb pod
signaturom 944.04 TOC.
1988.
Democracy in America. - Translated by George Lawrence.
Edited by J. P. Mayer - Harper, 1988., 778 str. - Harper Pe-
rennial

321.8 TOC.
1990.
O demokratiji u Americi. Preveo Živojin Živojnović -
Sremski Karlovci, Izdavačka knjižarnica Zorana Stojano-
vića, Titograd, Centar za istraživaOko-izdavačku delatnost,
1990., 622 str. - Biblioteka Theoria, urednik Zoran Stoja-
nović.
Knjiga se može naći u gotovo svim većim zagrebačkim
knjižnicama (ipak se ne nalazi u katalogu NSB).
1991.
Democracy in America. The Henry Reeve text as revised by
Francis Bowen, now further corrected and edited with a hi-
storical essay, editorial notes, and bibliographies by Phil-
lips Bradley - New York, Alfred A. Knopf, 1991., 2 sv.
sv. 1.: 434 str.
sv. 2.: 401 str.
pod signaturom S 320.9*338.
1994.
Stari režim i revolucija. Prevela Radmila Zdjelar. Pogovor
Rade Kalanj. - Zagreb, Politička kultura, 1994., 277 str. -
Biblioteka Minerva, urednik Radule KneOević.
Knjiga se nalazi u Gradskoj knjižnici pod signaturom 930
TOC s, u knjižnici Božidara Adžije pod signaturom
93 TOCQU s i u knjižnici Pravnog fakulteta pod signaturom
IX - 3.150. Priređena je prema francuskom izdanju iz 1925.
(v. gore).
S U M M A R I E S
ŠEFKO KURTOVIĆ
What Did Tocqueville Seek in The USA?
The author emphasises the fact that Tocqueville wrote two

books in time span of twenty years: De la Démocratie en
Amérique and L'Ancien Régime et la Révolution. At that
particular time Tocqueville was, as a member of the Natio-
nal Assembly, an active participator in French political sce-
ne. He never actually realised the difference between his
works and his political orientation, which he himself called
juste milieu or national realism.
In the preface of De la Démocratie, Vol. I (1835), Tocque-
ville says that he „saw in America more than America its-
elfi. Since the first volume speaks the language of facts, it
was very well received. The second volume, published fi-
ve years later, speaks the language of political speculation
and was, therefore, not so well received. France was, at that
time, returning to the traditions of the Revolution. The mo-
derate public wanted more democracy and social justice for
all. Those demands were expressed through the Bonapart
plebiscite and through Saint-Simon's ideas. Between 1830
and 1851 Tocqueville worked under different political regi-
mes but the plebiscitarians were the only ones who made
him work in isolation. Now an experienced politician, Toc-
queville writes in the preface of L'Ancien Régime et la
SUMMARIES 213
Révolution that „he anticipated all events twenty years ago

when he was writing about another societyi. An experien-
ced reader will notice that all Tocqueville's works rest on
an idee-mere.
Fifty years after Tocqueville, James Bryce wrote The Ame-
rican Commonwealth and concluded that Tocqueville's
work „is not simply a description of the country and its peo-
ple but it is also a treatise about democracy itself, derived
from American experiencei.
Tocqueville can be compared with Burke, though in a dif-
ferent time frame. He thinks that the greatest virtue of
American democracy rests on its conservative principles.
At that time democracy in America was, however, a natural
democracy, not a state or law-based democracy.
Americans started to appreciate Tocqueville with the evo-
lution of democracy and social justice. Political scientists
and politicians of new conservatism rely on Tocqueville's
works. Tocqueville is a founder of new democratic conser-
vatism which became a term of reference in American rea-
lity, especially after the New Deal. His liberalism is a form
of intellectual hypocrisy which aims at stressing negative
characteristics of democracy.
I v o PETRINOVIĆ
Dual Nature of Democracy in Tocqueville's Model of
American Society and Its Contemporary Relevance
Alexis de Tocqueville, a philosopher of democratic libera-

lism, was by his very nature a dual person. This enabled
him to express dual view points on different models of de-
mocracy. Tocqueville's dual nature manifests itself in his
family background and his Weltanschauung. He was, as he
himself put it, an aristocrat by birth but a democrat by his

intellect, since democracy was, he claimed, the political
model of the future.
In his famous work De la Démocratie en Amérique Tocque-
ville perceives American democracy as an ideal model of
democracy that differs from its counterpart in Europe. The
American model rests on liberal democracy intertwined
with aristocratic tradition.
Tocqueville stresses the fact that the American model of de-
mocracy is a dual process in which the central authority
promotes equality of chances for all in order to reinforce
the influence of the central authority and its creation of pu-
blic opinion. However, democracy accelerates two proces-
ses at the same time: the first one weakens the authority by
insisting on individual rights, and the second reinforces the
authority by equalising the individuals, making them unable
to oppose the authority.
Tocqueville emphasises four factors which reinforce free-
dom and prevent despotism in a democratic society: divisi-
on of power, freedom of the press, local democracy, and the
founding of various associations.
Tocqueville's reflections on the dual nature of democracy
have contemporary relevance since they answer questions
concerning transitions from totalitarian to democratic sy-
stems all over the world.
NIKOLA DUGANDŽIJA
About Tyranny of Democratic Majority in Tocqueville's
Works and in Works of His Followers
In his work De la Démocratie en Amérique Alexis de Toc-

queville claims that democracy in the United States went a
SUMMARIES 215
step further. With no feudal heritage and offering equal

chances for everyone, it created relations convenient for the
democratic majority. The majority participated in econo-
mic, political, and cultural domains of life, but showed no
interest whatsoever for more sophisticated spiritual ones.
The power of that majority would occasionally take a form
of tyranny, justified by sacred national interests. Even the
religious organisations withdrew from political life, accep-
ting the authority's viewpoints on transcendental questions.
What Tocqueville noticed in America in the 1830s was the
subject matter of later analysis, which showed the tendency
of nationalism in that kind of political system. Nationalism
simplifies human problems, prejudices and stereotypes are
not hidden anymore, vanity reins, and the heat of the mo-
ment overcomes discursive logic. The systems where these
phenomena become weaker can be considered more advan-
ced but also not necessarily safe from regression to pre-
vious stages of consciousness, even to those of tribal origin.
The tyranny of the democratic majority was discussed in
works of Le Bon, Durkheim, Ortega, Canetti, and Supek,
but from different points of view. Tocqueville's work is a
prototype of the critical approach to history.
ARSEN BAČIĆ
Tocqueville on Freedom of the Press and Its Role in the
United States of America
Freedom in general represents the most dominant topic in

all Tocqueville's work. „Une liberté modérée, régulière,
contenue par les croyances, les moeurs et les loisi is
Tocqeuville's basic credo. But what is Tocqueville's ap-
proach to freedom of the press and to intellectuals, who we-
re the most prominent speakers in favour of freedom of the

press? Was freedom of the press in Tocqueville's time al-
so a freedom „sans laquelle les autres ne peuvent Itre con-
quisesi (Mirabeau, 1719 - 1759), or a freedom which is im-
possible without other freedoms? The author raises a
number of significant questions relating Tocqueville's un-
derstanding of the independent press, its role and impor-
tance for the modern society.
Why does Tocqueville's De la Démocratie en Amérique ce-
lebrate freedom of the press above all other freedoms? The
main reason can be related to Tocqueville's reflections on
French experience concerning freedom of the press and the
importance of the independent press for his own liberal
point of view. Is there any difference between two kinds of
revolutionary constitutionalism in France and in the USA if
we compare the free press regulations and their importance
for the public in both countries? Is there any difference bet-
ween Tocqueville's reflections on freedom of the press in
De la Démocratie en Amérique and L'Ancien Régime et la
Révolution? Is there any progress concerning this issue
from Tocqueville's time to the present?
JOSIP KREGAR
Alexis de Tocqueville and Local Democracy in the United
States of America
Alexis de Tocqueville was the first modern speaker in fa-

vour of the local self-government system. The ideas, deve-
loped after visiting the United States, became the basis of
the modern perception of territorial and political decentra-
lisation. Local communities should be self-governed. Du-
ties which are being performed must be available to all, ac-
SUMMARIES 217
cording to their abilities. All members of a community

should decide all questions concerning their own communi-
ty. The importance of such a point of view can be under-
stood if we compare the system of local self-government
with centralised authorities, characteristic of France of the
19th century. Instead of a very strong hierarchy, nepotism
and party principles, Tocqueville found in the United States
a government based on local initiative, self-government
with strong participation in the public life of the communi-
ty. What Tocqueville saw in the United States was not a
state of aristocracy and authority, but a state of community
which gave strength to the democratic spirit of the republic.
Immigration waves from England to New England created a
group of loyal, dedicated, able and educated citizens which
were actually on their own. In towns of New England poli-
tical decisions in self-governed communities were based on
citizens' gatherings. The most important decisions were
made once a year. Select men, elected once a year, were in
charge of executing those decisions and the officials of the
local community were volunteers. Tocqueville considered
such a system to be better, politically wiser, more democra-
tic, cheaper, and more efficient that the French centralised
system. According to Tocqueville, this is an ideal political
system. He, however, does not believe this model could be
transferred to Europe,
Tocqueville's description of local democracy in the United
States does not reveal all the facts. Tocqueville does not
mention the American dispute about local government and
federalism, which was very serious at the time. He ignores
different political orientations. The author thinks that such
a point of view reveals Tocqueville's system of values and
his political intentions.
E L V I O BACCARINI
Tocqueville and Mill on Democracy and Freedom
Alexis de Tocqueville and John Stuart Mill offered, in their

exchange of experiences, two valuable analysis of freedom
in a democratic society of the 19th century as based on Toc-
queville's experience in the United States of America. In
this treatise the word democracy has two levels of meaning:
the social system and the political system.
Tocqueville and Mill consider democracy to be an inevita-
ble social phenomenon which can be established in two
ways: in freedom, justice, and individualisation, or in ty-
ranny, injustice, and massification. Tocqueville's percepti-
on of democracy in the United States helped many other
authors in determining the conditions necessary for the de-
velopment of democracy.
Tocqueville and Mill came to the conclusion that the only
condition for the development of democracy is creation of
democratic associations and institutions. According to
Tocqueville and Mill, parliamentary elections should not be
the only condition for democracy to develop. Guarantees
that every citizen has the right to participate in public life
should also be taken into consideration. Such participation
can be realised through the court of law (the jury) or
through local government, and leads to decentralisation and
to the political education of citizens.
M A J A BRKLJAČIĆ
Thomas Jefferson and Alexis de Tocqueville on Woman's
Position and Her Role in American Society
In the first half of the 19th century, in colonial America, an

SUMMARIES 219
individual could hardly survive isolated from the communi-

ty. Low productivity was the main reason why a man crea-
ted a family. But, not even that kind of a community was
autarkic. A family was, however, the basic institutional
unit with private ownership within the white population.
The dynamics of family existence formed the main aspect
of the social process. Woman's role should be seen in that
context. This issue is an ideal area for testing liberal points
of view and real, not proclaimed, democracy in individual
societies.
Thomas Jefferson claims that woman's place is in the hou-
se. Her task is, explains Jefferson, to create the proper en-
vironment for supporting man's identity. A woman should
carry the burden of her family's happiness. She is respon-
sible for harmony and domestic bliss. A woman should not
discuss politics. The woman who „crosses the linei lets her
society down and fails to perform her primary duties. Vo-
ting right should be denied to women. Jefferson claims that
a woman creates the basis of economic and political stabi-
lity of society by supporting her family and domestic har-
mony.
Tocqueville also defends the natural division of roles by
claiming that a woman should take the subordinate role in
marriage. The problem of equality of sexes is, according to
his opinion, better solved in the United States than in Euro-
pe. Americans stressed the natural difference between men
and women. An American woman cannot leave her dome-
stic duties, and yet, she was never forced to do so. Wo-
man's subordination in the American society continues to
exist. Both of these roles are equally important. A woman
stands next to a man, both spiritually and ethically.
This romanticist picture of the man-woman relationship in
the 19th century America fails to draw attention to the fact
that the two sexes were not equal when it comes to civil
rights issues. The law did not perceive a woman as a head

of the family. Moreover, some rights were denied to her by
the very same law. In order to defend that inequality, theo-
reticians have always emphasised the natural differences
between men and women.
In accordance with the theory of liberal thought as being pa-
triarchal by its very nature, the subordinated status of Ame-
rican women in the last century not only correlates with but
also expresses liberal democratic principles, showing all the
practical limitations of theoretical thought on freedom and
equality.
Drago Roksandić
Alexis de Tocqueville and exceptionalism of American history
Tocqueville deduces his comprehension of fundamental

challenges arisen in his time (such as revolution, de-
mocracy, principles of freedom and equality) within the re-
fined culture of historical reflection. This is one of the most
important aspects of his „Democracy in America". Tocque-
ville himself underlined this intent in the book, as well as
in his correspondence and „Reflections". Recent develop-
ments in ego-history and intensified interest in ego-docu-
ments in human and social sciences enable us to understand
better both, Tocquevillefs motivation for his American jour-
ney in 1831 and contemplative perspective through which
he appropriated his American insights. This was recently
the major field of interest of FranÀois Furet who perceived
not only Tocquevillefs comprehension of the challenge of
democracy as a decisive epoch-making process but also his
awareness of its historical potentials and limitations in
American case.
SUMMARIES 221
Since its sensational appearance until recent receptions,

Tocquevillefs work was read in America in various inter-
pretations and from many different points of view, within
divers cultures of thinking, and with heterogeneous histo-
riographical consequences, being perceived as an argument
in (dis) favour of the American civilisation. However, Toc-
quevillefs opinion has been one of the most essential foo-
tholds in evaluations of the unique particularity of Ameri-
can history within the world history, above all in tradition
of democratic political culture, as its most recognisable ca-
se. Robert Nisbet, one of the well-known American experts
in Tocqueville, writing about „many Tocquevilles" will
say: „ ... the book in its entirety is a composite-one of ex-
traordinarily diverse perceptions, reflections, and, far from
least, moods." Thus, each and every reading is possible on-
ly in „ego-form". This particular form, including the entire
creative human potential in its historical perspective, sti-
mulates and persistently inspires new interpretations. Sin-
gularity of Tocquevillefs conception of American history
remains an issue of singularity of its interpretation.
TOMISLAV ĆEPULIĆ
Receptiveness of Tocqueville's Works in Zagreb. Tocque-
ville Editions in the Libraries of Zagreb
The purpose of this research was to establish the recepti-

veness of Tocqueville's works, according to editions which
can be found in the libraries of Zagreb. Information on his
works were found in the library catalogues. It is important
to stress that this research dealt only with Tocqueville's
works. Secondary literature on Tocqueville was not inclu-
ded due to time restrictions. It is by using such that one can

investigate best how Tocqueville was received in particular
periods.
The research reveals rapid reactions to Tocqueville's works
throughout the world. First editions of his most important
works De la Démocratie en Amérique and L'Ancien Régi-
me et la Révolution can be found in some libraries of Zag-
reb. After this first momentum, the interest seems to have
ceased, especially in the last quarter of the 19th and the first
quarter of the 20th century. It was impossible to find a
single Tocqueville edition from this period.
We also found that all editions (until 1874) came mainly
from European publishers, although Tocqueville's works
were regularly published in the United States. After 1925
European, and especially German, publishers were less re-
presented.
Copies of De la Démocratie en Amérique and L'Ancien Ré-
gime et la Révolution can be found in great number, while
the other works are less represented.
The appendix to this research contains all editions with li-
brary call numbers, according to each library, so that those
editions can be available to all future researchers of Toc-
queville's works.
R É S U M É S
ŠEFKO KURTOVIĆ
Que cherchait Tocqueville en Amérique?
L'auteur souligne que, dans l'intervalle de vingt ans qui

sépare la publication de ses deux ouvrages, "De la Dé-
mocratie en Amérique" et "L'Ancien Régime et la Révolu-
tion", Tocqueville a joué un rôle actif dans la politique
française, étant le membre de l'Assemblée nationale. Toc-
queville ne faisait jamais la différence entre ses écrits et ses
opinions politiques, qu'il appelait le juste milieu, ou le réa-
lisme national.
Dans la préface du premier livre "De la Démocratie"
(1835), Tocqueville souligne qu'il "a vu en Amérique da-
vantage que l'Amérique"; ce livre veut parler le langage des
faits et il a été bien reçu. Le seconde livre "De la Dé-
mocratie" paraît cinq ans plus tard, son langage est "philo-
sopher sur la politique", et l'accueil en a été plus froid. Pen-
dant la rédaction de ces deux parties du livre, la France
retourne officiellement aux certains principes de la Révolu-
tion, mais, pour la partie modérée du public, ce retour au-
rait dû signifier un accroissement de la démocratie et de la
224 A LEX/S DE TOCQUEVILLE O AMERIČKOJ DEMOKRACIJI
justice sociale, exprimées par le plébiscite bonapartiste et

les idées sociales, surtout celles de Saint-Simon. A l'épo-
que 1830-1851, Tocqueville sert sous tous les régimes, mais
comme les partisans du plébiscite l'ont isolé, il écrit de
nouveau. Homme politique mûr, dans la préface de "L'An-
cien Régime et la Révolution", Tocqueville écrit que " vingt
ans auparavant, en parlant d'une autre société, (il a) écrit
presque exactement ce qu'on lira ici". Dans la préface de
"De la Démocratie en Amérique", il écrit que le lecteur at-
tentif sentira que l'oeuvre entière est fondée sur une idée-
mère; donc, elle est présente dans les deux ouvrages.
Cinquante ans après Tocqueville, James Bryce écrit "The
American Commonwealth" et conclue que l'ouvrage de
Tocqueville "n'est pas tant la description du pays et du peu-
ple, que le traité ... sur la démocratie, dont on éclaire les
conclusions de l'Amérique".
Tocqueville est le Burke du 19e siècle; il voit les vertus fon-
damentales de la démocratie américaine dans ses principes
conservateurs. En fait, c'est plutôt la "démocratie" de l'état
naturel que la démocratie étatique et juridique qui fonc-
tionne en Amérique.
Tocqueville n'est devenu signifiant à l'Amérique qu'avec la
progression de la démocratie et de la justice sociale; il sert
d'appui aux politologues ainsi qu'aux hommes politiques
adeptes du new-conservativisme. Tocqueville est fondateur
de ce nouveau conservatisme démocratique, qui devient
graduellement une des caractéristiques de la réalité améri-
caine après le New Deal. Son libéralisme est une forme
d'hypocrisie intellectuelle, dont le but serait de ne faire res-
sortir que les marques négatives de la démocratie.
R fi SUMI': s 225
I v o PETRINOVIĆ
La démocratie dichotome dans la représentation de Toc-
queville du modèle de la société politique américaine et
son actualité
La nature même de la personne d'Alexis de Tocqueville,

penseur du libéralisme démocratique, exprime le caractère
dichotomique de sa conception des différents modèles de la
démocratie. La dualité de la personne de Tocqueville se ma-
nifeste dans son origine et dans ses opinions. Aristocrate
par son origine et par son instinct, il écrit lui-même que sa
raison lui fait adopter la démocratie comme le modèle poli-
tique de l'avenir.
En observant directement la démocratie en Amérique, il la
comprend comme une sorte de type idéal différent de celui
d'Europe. Le modèle de la démocratie américaine contient
la démocratie libérale dans ses fondaments, mais il est
également pénétré des résidus aristocratiques.
Aussi Tocqueville montre-t-il que la démocratie américaine
fonctionne comme un processus dichotomique, dans lequel
le pouvoir centralisé stumule l'égalité, qui, à son tour, fa-
vorise l'influence du pouvoir central et sa création de l'o-
pinion publique. Donc, la démocratie accélère simultané-
ment deux processus contraires: l'un affaiblit le pouvoir en
mettant l'accent sur les droits individuels, tandis que l'aut-
re renforce le pouvoir, en égalisant les individus, et les rend
impuissants à s'opposer à l'usurpation spirituelle de pou-
voir.
C'est pourquoi Tocqueville met l'accent sur quatre élé-
ments qui renforcent la liberté et rendent impossible le dan-
ger du despotisme dans le système démocratique, à savoir:
la séparation des pouvoirs, la liberté de la presse, les liber-
tés provinciales et locales et les différentes associations de
caractères variés.
Ainsi, son analyse des faiblesses de la démocratie reste ac-

tuelle, parce qu'elle donne quelques réponses au problème
de la transition présente des régimes totalitaires aux régi-
mes démocratiques.
N I K O L A DIJGANDŽIJA
De la tyrannie de la majorité démocratique dans l'oeuvre
d'Alexis de Tocqueville et de ses continuateurs
Alexis de Tocqueville montre dans son livre "De la Dé-

mocratie en Amérique" qu'elle a fait un pas en avant par
rapport de celles connues jusqu'alors. Émancipée de l'héri-
tage féodal, née dans un espace immense qui a favorisé l'é-
galité, dans le cadre des possibilités ouvertes de la promo-
tion personnelle, elle a créé les relations favorables à la
majorité. La majorité satisfaisait ses intérêts dans la vie
économique, politique et culturelle, mais elle ne s'intéres-
sait pas aux fruits d'esprit plus raffinés. De temps en temps,
la force de la majorité se transformait en attitude tyrannique
envers ceux des opinions différentes, justifiée à titre d'exi-
gences nationales sûpremes. Devant cette opinion publique,
même les organisations religieuses se retiraient et se con-
tentaient de l'autorité dans les questions de la transcendan-
ce.
Ce que Tocqueville a remarqué en Amérique dans les années
30 du 19e siècle, les analystes postérieurs de la démocratie
seront en situation d'étudier plus systématiquement. Ainsi,
ils pourront Suivre l'émergence de la masse dans le cadre de
cette forme de gouvernement, en ce temps le plus souvent
constitué nationalement. Dans cette masse, les questions
humaines se simplifient, les préjugés augmentent, les
stéréotypes grandissent, la vanité s'enfiarne et les affects
l'emportent sur la logique discursive. Si ces processus af-
RÉSUMÉS 227
faiblissent, il est évident qu'il s'agit d'un type plus mûr de

ce système, qui, quand même, n'est jamais à l'abri du retour
aux phases de conscience dépassées, même celles de l'ori-
gine tribale.
Dans le développement de l'idée de la suprématie, soit de la
tyrannie de la majorité démocratique, qui a été si bien ana-
lysée dans les oeuvres de Le Bon, de Durkheim, d'Ortega,
de Canetti, de Supek et des autres auteurs, bien qu'avec les
points de départ différents, Alexis de Tocqueville occupe
line place irremplaçable, et son oeuvre a devenu le prototy-
pe de l'histoire critique.
ARSEN BAČIĆ
Tocqueville sur la liberté de la presse et son rôle en
Amérique
Le thème dominant de l'oeuvre entier de Tocqueville est la

liberté. "Une liberté moderée, régulière, contenue par les
croyances, les moeurs et les lois" est le credo fondamental
de Tocqueville. Mais, quelle attitude avait-il envers la li-
berté de la presse et ses partisans les plus fervents, les in-
tellectuels?
À l'époque de "l'orléanisme hypertrophié", la liberté de la
presse a-t-elle toujours joui du renommé exprimé par le mot
fameux de Mirabeau (1749-1819), selon lequel la liberté de
la presse est cette liberté "sans laquelle les autres ne peu-
vent être conquises"?
Pourquoi le livre "De la Démocratie en Amérique" (1835),
avant toutes les libertés politiques, d'abord glorifie-t-il la
liberté de la presse? La raison en est-elle la réflexion de
Tocqueville sur les événements français dramatiques rela-
tifs à l'expérience et la politique de la régulation de la li-
berté de la presse en France et sa relation avec ses idées

libérales? Car, au temps où Tocqueville se prépare à com-
mencer ses études de droit à Paris, la droite justifie l'élimi-
nation de la liberté de la presse en 1820, lors de l'assassi-
nat du duc du Berry, par ces mots: "...le poignard avec
lequel le duc est assassiné s'appelle l'idée libérale". La
main qui tient le poignard seraient les journaux d'orientati-
on libérale et leurs journalistes.
La comparaison du régime juridique de presse qui, à l'épo-
que de Tocqueville, est instable en France et stable aux
États-Unis, a-t-elle eu pour but de montrer les différences
considérables du sens et des objectifs de deux types du
"constitutionalisme révolutionnaire"? De quelle manière
Tocqueville réfléchissait-il sur la liberté de la presse plus
tard, au temps de la publication du livre "L'Ancien Régime
et la Révolution" (1856)? Quelles étaient les caractéri-
stiques des deux régimes? Qu'est-ce qui caractérise le régi-
me juridique de presse aux États-Unis aujourd'hui? Qu'est-
ce qui a évolué du temps de Tocqueville jusqu'à nos jours?
JOSIP KREGAR
Alexis de Tocqueville et la démocratie locale en Amérique
Alexis de Tocqueville est un des premiers avocats modernes

du système de l'autonomie locale forte. Les idées déve-
loppées après sa visite aux États-Unis font la base des con-
ceptions modernes de la décentralisation politico-territoria-
le. L'administration de la communauté locale doit être
autonome, les affaires publiques accessibles à tous selons
leurs capacités, et le pouvoir de décision aux affaires com-
munales appartenir à tous.
On comprend le mieux l'importance de cette position si on
RÉSUMÉS 229
confronte le modèle de l'autonomie locale avec le modèle

du pouvoir centralisé, présent en France à cette époque. Au
lieu d'une administration où tout est hiérarchiquement sub-
ordonné au pouvoir central, où les employés sont désignés
selon le principe de népotisme et d'appartenance politique,
en Amérique Tocqueville a rencontré une administration
fondée sur l'initiative locale, l'indépendance et la culture
de la participation active de la communauté. L'État était
constitué des communautés qui donnaient de la force à l'e-
sprit démocratique de la république. Les vagues d'immigra-
tions sur le continent américain, surtout de l'Angleterre et
à la Nouvelle Angleterre, ont créé une couche des habitants
religieux, habiles, même éduqués, laisseés à eux-mêmes, à
leurs entreprises, leur ingéniosité et leur travail. Dans les
petites villes de la Nouvelle Angleterre, les-centres de déci-
sion politique dans les communautés autonomes étaient les
réunions de tous les citoyens avec les droits politiques. Une
fois par an, on prenait les décisions les plus importantes et
élisait les représentants (selectmen) chargés de s'occuper
de leur execution, ainsi que les fonctionnaires de la com-
munauté locale, ordinairement les volontaires qui exerçai-
ent les fonctions administratives parallèlement à son travail
régulier. Tocqueville a considéré cette organisation d'État
comme moralement meilleure, politiquement plus sage,
plus acceptable au point de vue de la démocratie, et encore
moins chère et plus efficace que le système français centra-
lisé. Selon Tocqueville, c'est une reproduction idéale de l'-
organisation démocratique. Cependant, il reste sceptique
quant aux possibilités de transporter ce modèle au continent
européen.
Néanmoins, l'auteur trouve que sa description de la dé-
mocratie locale en Amérique reste défectueuse: il ne se pen-
che pas sur le débat américain contemporain sur l'admini-
stration locale et le fédéralisme, il ignore les différences
des positions et des jugements politiques des Américains

eux-mêmes. L'auteur estime que cette attitude laisse voir
les intentions politiques et les valuers de Tocqueville lui-
même.
ELVIO BACCARINI
Tocqueville et Mill sur la démocratie et la liberté
En échangeant ses expériences, Alexis de Tocqueville et

John Stuart Mill ont offert deux analyses les plus remar-
quables du problème de la protection de la liberté dans la
société démocratique. £)ans la plus grande mesure, ces ana-
lyses sont fondées sur l'expérience de Tocqueville en
Amérique. Dans cet essai, le mot "démocratie" a deux sig-
nifications: le système politique et l'ordre social.
Tocqueville et Mill estiment que la démocratie, en tant que
phénomène social inévitable au 19e siècle, peut se manife-
ster de deux manières: comme la liberté, la justice et l'af-
firmation de l'individualité, ou comme la tyrannie, l'inju-
stice et la massification. Les connaissances de Tocqueville
sur le développement de la démocratie en Amérique ont ai-
dé les auteurs à définir les conditions qui aident la dé-
mocratie à se développer au sens positif.
Tocqueville et Mill ont concili que le seul moyen de garan-
tir le développement du système social démocratique en li-
berté serait de garantir qu'il soit accompagné des instituti-
ons politiques démocratiques. Il ne s'agit pas seulement des
élections parlementaires démocratiques, mais aussi de la
garantie de la participation permanente des citoyens aux ac-
tivités publiques. Les jurys populaires dans la procédure ju-
diciaire et l'autonomie locale en offrent les possibilités. La
participation politique ainsi garantie contribue à la décen-
tralisation du pouvoir ainsi qu'à l'éducation des citoyens.
RÉSUMÉS 231
M A J A BRKLJAČIĆ
Thomas Jefferson et Alexis de Tocqueville de la place et
du rôle de la femme dans la société américaine
Du temps de l'Amérique coloniale, l'homme en tant que

l'individu pouvait difficilement survivre isolé de la com-
munauté. En raison du bas niveau de la productivité, il
créait la famille, mais elle n'était pas autarcique non plus.
Cependant, la famille est l'unité institutionnelle fondamen-
tale dans la population blanche avec le droit à la propriété
privée. La dynamique de l'existence familiale a formé l'as-
pect fondamental du processus social. C'est précisément
dans ce cadre qu'il faut observer le rôle de la femme. Ce
problème représente aussi bien un domaine exemplaire pour
examiner le caractère libéral des idées des penseurs poli-
tiques, ainsi que pour vérifier le niveau réel (différent de
celui proclamé) de la démocratisation de certaines sociétés.
Thomas Jefferson va ainsi déclarer que la place de la fem-
me est à la maison. La tâche de la femme, selon Jefferson,
est de créer une ambiance qui soutiendra l'identité de
l'homme. Elle est responsable de l'harmonie et du bonheur
dans tous les ménages. Comme les femmes ne sont pas in-
vitées à parler politique, il n'est pas besoin de leur donner
le droit de vote. En assurant l'ordre domestique, la femme
assure la base de la stabilité économique et politique de la
société.
Tocqueville défend également la distribution naturelle des
rôles et estime que la femme doit confirmer sa grandeur par
la soumission au joug matrimonial. Selon lui, les Améri-
cains ont mieux résolu la question de l'égalité des sexes que
les Européens, en permettant que les différences naturelles
entre les homme et les femmes s'expriment davantage.
L'Américaine ne peut sortir du cercle des travaux ménagers,
mais d'un autre côté, elle n'y est jamais forcée. Dans la so-
ciété américaine, la subordination de la femme subsiste tou-

jours, mais les deux rôles sont également appréciés, et la
femme est élevée au niveau de l'homme dans la sphère spi-
rituelle et morale.
Ces représentations romantiques des rapports entre les deux
sexes en Amérique ne nous montrent pas le fait fondamen-
tal, à savoir que les deux sexes étaient inégaux en droits ci-
vils. La loi ne considérait pas la femme comme le chef de
famille, elle l'a même privée de certains droits. Pour défen-
dre ces inégalités et la dépendence de la femme dans la fa-
mille, les théoriciens ont toujours invoqué la nature.
Le statut subordonné des femmes américaines du siècle der-
nier est non seulement en accord avec l'idée que la pensée
libérale a toujours été essentiellement patriarcale, mais
nous montre également toutes les limitations pratiques des
idées théoriques sur l'égalité et la liberté.
DRAGO ROKSANDIĆ
Alexis de Tocqueville et exceptionalism de l'histoire
américaine
Un des aspects importants de l'ouvrage „De la Démocratie

en Amérique" d'Alexis de Tocqueville est la culture de la
pensée historique à l'intérieur de laquelle l'auteur interprè-
te sa conception des défis fondamentaux de son époque (la
révolution, la démocratie, ainsi que les principes de la li-
berté, l'égalité etc.). Tocqueville lui-meme s'y est expliqué
aulant dans l'ouvrage mentionné, aulant dans sa correspon-
dance, „Les pensées ..." etc. Les recherches récentes en
égo-histoire, ainsi que l'intérêt croissant pour les égo-do-
cuments témoigné par les sciences humaines et sociales,
permettent de mieux comprendre la motivation du jeune
RÉSUMÉS 233
Tocqueville partant pour l'Amérique en 1831, mais égale-

ment le champ intellectuel dans lequel il percevait la réalité
américaine. A l'époque récente, c'est François Furet qui
s'est penché sur cet aspect, en montrant que Tocqueville ne
savait pas seulement bien comprendre le caractère capital
du défi démocratique, mais aussi mettre en évidence ses
possibilités et ses limites dans le cas spécial de la démocra-
tie américaine.
En Amérique, depuis sa parution sensationnelle jusqu'aux

accueils récents, l'ouvrage a connu des lectures nombreu-
ses, qui partaient des points de vue très différents, à
l'intérieur de différentes cultures de pensée, et avec des ef-
fets historiographiques très différents, en fonctionnant
comme un argument „pour", mais aussi „contre" la civilisa-
tion américaine. Toutefois, dans le deux cas, les idées de
Tocqueville étaient, et sont aujourd'hui, une des bases pour
évaluer la singularité de l'expérience historique américaine
dans l'histoire du monde, principalement dans la tradition
de la culture politique démocratique, en tant que son exem-
ple le plus distinct. Robert Nisbet, un de ses lecteurs les
plus qualifiés, en écrivant sur „Many Tocquevilles", affir-
mera que, „ ... the book in ist entirety is a composite-one of
extraordinarily diverse perceptions, reflections, and, far
from least, moods." Chaque lecture particulière ne sera,
donc, possible que sous une ,,égo-forme". Elle est stimu-
lante et constamment active, parce qu'elle intègre toutes les
capacités créatrices de l'homme dans sa perspective histo-
rique. La singularité de sa conception de l'histoire améri-
caine est toujours de nouveau la question de la singularité
de la „lecture" de l'oeuvre d'Alexis de Tocqueville.
TOMISLAV ĆEPULIĆ
Contribution à l'étude de la réception de l'oeuvre de Toc-
queville à Zagreb. Les éditions des ouvrages de Tocquevil-
le dans les bibliothèques de Zagreb
Le but de cette recherche a été d'analyser la réception de

l'oeuvre d'Alexis de Tocqueville à Zagreb, d'après les édi-
tions de ses ouvrages accessibles dans les bibliothèques de
Zagreb. Les données sur les livres proviennent en premier
lieu des catalogues de certaines bibliothèques. Quand ce fut
possible, les livres ont été analysés de visu. L'analyse ne
comprend que les oeuvres de Tocqueville lui-même, parce
qu'il n'était pas possible de prendre en considération la lit-
térature sur Tocqueville, à cause de la durée limitée de la re-
cherche. La publication de cesvdonnées montrerait le mieux
l'intérêt pour Tocqueville dans différentes époques. Cepen-
dant, nous considérons que cet article-ci peut également
fournir certaines informations sur la réception des oeuvres
de Tocqueville en Croatie.
On constate que la réaction à l'apparition des ouvrages de
Tocqueville dans le monde a été très prompte. Dans certai-
nes bibliothèques de Zagreb, on trouve les premières éditi-
ons des ouvrages les plus importants, "De la Démocratie en
Amérique" et "L'Ancien Régime et la Révolution". Après
ce premier élan, il semble que l'intérêt tombe, notamment
dans le dernier quart du dernier et le premier quart de ce
siècle (on ne trouve aucun volume imprimé durant cette
période).
Les éditions de la période jusqu'à 1874 viennent princi-
palement des imprimeries européennes (bien que durant ce
temps les oeuvres de Tocqueville aient été publiées en
Amérique aussi). Par contre, après 1925, les éditions eu-
ropéennes, notamment les éditions allemandes, sont moins
nombreuses, tandis que les éditions américaines abondent.
RÉSUMÉS 235
Les exemplaires les plus nombreux sont ceux du livre "De

la Démocratie en Amérique" et de "L'Ancien Régime et la
Révolution", tandis que le nombre des autres livres n'est
pas considérable.
En appendice se trouve la liste de toutes les éditions des ou-
vrages de Tocqueville trouvées dans les bibliothèques de
Zagreb, avec leurs signatures (suivant le système de chaque
bibliothèque), pour rendre ces livres plus accessibles aux
futurs chercheurs des oeuvres de Tocqueville.

Tocqueville PDF

Uploaded by

Document Information

Original Title

Copyright

Available Formats

Share this document

Share or Embed Document

Sharing Options

Did you find this document useful?

Is this content inappropriate?

Copyright:

Available Formats

Tocqueville PDF

Uploaded by

Copyright:

Available Formats

ALEXIS DE TOCQUEVILLE O AMERIČKOJ POVIJESTI

United States Information Service

Design & layout

Drago Roksandić, Maja Brkljačić

Zavod za hrvatsku povijest

Što je Tocqueville tražio u Americi? .... 13

ALEXIS DE TOCQUEVILLE U HRVATSKOJ KULTURI

Alexisa de Tocquevillea, francuskog političkog pisca iz pr-

Zbornik je nastao kao rezultat znanstvenog kolokvija

1 Medu rijetkim iznimkama treba spomenuti dva teksta Rade Ka-

Rijeke i Splita, te skupina studenata povijesti. Najsadržaj-

Šefko Kurtović tako u prvome članku ispituje što je Toc-

Ivo Petrinović pristupa Tocquevilleu na drugačiji način, iz-

naglašavajući individualna prava, a drugi jača vlast jer ega-

Sličnom temom, tiranijom demokratske većine, bavi se i Ni-

Dalje se posvećujući fragmentima teorije demokracije, Ar-

Proglašavajući Tocquevillea jednim od glavnih teoretičara

stima da se takav model jednostavno prenese u Europu. Ide-

Elvio Baccarini se posvećuje onom dijelu Tocquevilleove

Primjenjujući komparativnu metodu, Maja Brkljačić u svo-

Drago Roksandić svoj prilog posvećuje različitim

Konačno, Tomislav Ćepulić u svome istraživanju osigurava

Već i kratak pregled tema pojedinih priloga jasno svjedoči

Izdavanje knjige novčano su pomogli Američki centar u

U Zagrebu, 1. ožujka 1998.

ŠTO JE TOCQUEVILLE TRAŽIO U AMERICI V

TOCQUEVILLE JE BURKE SREDINE 19. ST.; ON TEMELJNE VR-

1 Ovo razmatranje ima u vidu "potpunog Tocquevillea", tj. ne za-

U uvodu već prvom izdanju (1835. god.) prve knjige (dio 1.

U prepisci sa svojim engleskim prijateljem i prevoditeljem,

2 Alexis de Tocqueville, Ouvres Complètes (èd. de J. - P. Mayer),

obojili previše živo ono što je suprotno demokraciji i pre-

U razdoblju Tocquevilleove praktične politike (1839.-

Tocqueville i Beaumont odlaze u Ameriku devet mjeseci

5 Tocqueville, Correspondance anglaise, str. 47-48.

u Versaillesu (prvi državni tužilac, drugi sudac - zamjenik).

8 Od oko 30 milijuna Francuza, odnosno 8-9 milijuna punoljetnih

Da li je od početka putovanja dva mlada pravnika postojala

Sa kakvim znanjem o Americi tamo odlazi dvadesetpetogo-

Tocqueville sa ponosom spominje svoje aristokratsko i nor-

jamu postoji aktivnost koja ne zna gdje da se potroši, u duhovima

i istančanošću plemstva dvora i metropole, ali - pogotovo sa

Oba ova mladića su rezultat odgoja koji je velikim dijelom

Amerika je tada postala ponovo zanimljiva za europske po-

12 Beaumont će oženiti Lafayetteovu unuku, pa će i financijski

litičke ali i intelektualne krugove. Bile su to godine kad je

Sve je to osnova jednog "demokratskog kolonijalizma" 17 ,

15 To će biti Tocquevilleovi zaključci i gledišta koja će zastupati

kancima nudio kao novi Napoleon, jer Napoleonov mit je

Što su mladi aristokrati pravnici Tocqueville i Beaumont

Ali oni, pogotovo Tocqueville, nose i svoj intelektualni prt-

18 O političkoj prirodi tadašnjih zahtjeva za decentralizacijom pi-

kad odlaskom pješke iz Versaillesa, u Parizu sluša. Tada je

Kad je nastala zamisao da se napiše knjiga o američkoj de-

U uvodu "De la démocratie en Amérique", Tocqueville na-

22 Naročito njegova Lettres sur l'histoire de France.

ji će tu pomno zagledati, ja mislim, naći će u ovom cijelom

Uz "Demokraciju u Americi", Tocquevilleovo je još jedino

29 Tocqueville, De lu démocratie, tome I., str. 13-14.

dva puta posjećivao Englesku (pa i obitelj buduće žene), ali

jom Tocquevillea", ipak prof. Ebenstein tu studiju zajedno sa

upoznaje sudstvo i ustavni sustav Engleske. 33 Možda su ti

33 Tocqueville je u Americi čitao Charles Cottu, L'administration