Professional Documents
Culture Documents
Alajbegova Slama
Alajbegova Slama
Alajbegova slama je tipično srpski frazem. Iako je sama reč alajbeg (ili,
kao vlastito ime, sa velikim početnim slovom: Alajbeg) reč orijentalnog,
tačnije – turskog porekla, taj izraz ne postoji ni u turskom, ni u ostalim
orijentalnim jezicima, niti je pak zabeležen u bilo kojem drugom jeziku na
svetu osim srpskog. Ponikao iz života, u posebnim istorijskim okolnostima,
izraz alajbegova slama svedoči o vremenima u kojima je nastao, ali i o
nama koji ga danas upotrebljavamo: o našim naravima i navikama.
Za frazem o kojem je ovde reč bitno je ono prvo značenje, tj. alajbeg kao
starešina alaja (paravojne ili vojne jedinice veličine današnjeg puka). To
je, kao što se moglo videti, u početku, i dugo vremena za turske carevine,
bio zapovednik feudalne vlastele u jednom sandžaku (oblasti). I Vuk
Karadžić u Srpskom rječniku konstatuje: “Kažu da su u Bosni četiri
alajbega, pod kojima su onamo svi begovi i spahije.” U slučaju rata, svi ti
feudalni posednici (sitniji, tzv. timarioti, i krupniji – zijametlije) svrstavali
su se u alaje (pukove) i pod komandom alajbega branili Tursko carstvo, ili
su išli u ratne pohode. Uz to su bili obavezni da obezbede seno, slamu i
sve druge potrebe za jahaće i tovarne konje u svojim alajima.
Oba su, dakle, tumačenja moguća i uverljiva, iako pisanih ili kakvih drugih
dokaza u tom smislu nema. Barem zasada. Ostalo nam je samo jedno,
televizijskom kamerom zabeleženo, kazivanje književnika Ćamila Sijarića,
koji, na osnovu svoje umetničke uobrazilje, nastanak izraza alajbegova
slama prikazuje ovako:
“Dođe ljeto, bezvodno: ne rodi trava, nema trave – nema sijena, nema
čime prezimiti silna stoka. I kada nastane zima, svi potrče alajbegu i
njegovim slamama (prikupljenim za vojne potrebe). Svako grabi i trpa na
svoja leđa koliko može da ponese kako bi spasao blago. I može se
pretpostaviti da je u nekom slučaju sa nekim alajbegom bila čitava drama
oko te slame. Oko tih alajbegovih slamišta, oko stogova, skupljali su se
ljudi i raznosili koliko je ko htio i mogao. I sve je okolo bilo žuto od te
rasturene slame… To je, valjda, neka istina i neki fakat o tome kako je
nastao izraz alajbegova slama.”