Ujedinjeno Kraljevstvo

Iz Wikipedije, slobodne enciklopedije

Za otok, v. Britanija (otok).

Ujedinjeno Kraljevstvo Velike Britanije i Sjeverne

Irske
United Kingdom of Great Britain
and Northern Ireland

Zastava Grb

Geslo: Dieu et mon droit

(francuski, "Bog i moje pravo")1)

Državna himna: "God Save the Queen

– neslužbena himna"

Glavni grad London

Službeni jezici engleski, de facto 2)

Vođe

- Kraljica Elizabeta II.

Uspostava Zakon o uniji

1. siječnja 1801. 3)

Površina
 - Ukupno 244.101 km2 (76.)

- Voda (%) 1,3

Stanovništvo

- Popis iz 2015 64.716.000 (20.)

- Gustoća 255/km2

Valuta britanska funta

Vremenska zona
UTC +1 ljeti

Pozivni broj 44

Web domena .uk 4)

1)
kraljevska krilatica

2)
Službeno priznati regionalni jezici: velški, škotski
galski, irski, kornvolski, škotski i ulsterski škotski
3)
Država nastala kao Ujedinjeno Kraljevstvo Velike Britanije i Irske. Ime
promijenjeno u Ujedinjeno Kraljevstvo Velike Britanije i Sjeverne Irske 1927.

4)
Iako je prema ISO 3166-1 ".gb"

Ujedinjeno Kraljevstvo (engl. United Kingdom [juːˈnaɪtɪd ˈkɪŋdəm], akronim UK;

službeno Ujedinjeno Kraljevstvo Velike Britanije i Sjeverne Irske, engl. United Kingdom of
Great Britain and Northern Ireland), država u zapadnoj Europi. Ujedinjeno je Kraljevstvo
nastalo nizom Zakona o uniji (Act of Union), koji su
ujedinili Englesku, Škotsku i Wales sa Sjevernom Irskom, regijom na otoku Irskoj (Ostali su se
dijelovi Irske izdvojili iz UK 1922.).
Ujedinjeno Kraljevstvo je smješteno na sjeverozapadnoj obali kontinentalne Europe,
okruženo Sjevernim morem, Engleskim kanalom i Atlantskim oceanom. Pod suverenitetom
Ujedinjenog Kraljevstva, iako nisu njegov dio, su zavisni teritoriji - Kanalski otoci, otok Man te niz
prekomorskih teritorija.
Velika Britanija, ili kako se ponekad naziva Britanija, je zemljopisni naziv za područje koje
obuhvaća Englesku, Wales i Škotsku. Britansko otočje je zemljopisni naziv skupine otoka, kojem
pripadaju Velika Britanija, Irska, otoci Man, Wight i Orkney, Hebridi, otočje Shetland, Kanalski
otoci i drugi.

Sadržaj/Садржај
[sakrij/сакриј]

 1Istorija
o 1.1Praistorija i stari vek
o 1.2Srednji vek
 o 1.3Novi vek
o 1.4Kraljevstvo Velika Britanija
o 1.5Ujedinjeno Kraljevstvo Velike Britanije i Irske
o 1.6Ujedinjeno Kraljevstvo
 2Politika
 3Administrativna podjela
 4Zemljopis
o 4.1Prirodno-geografska obilježja
o 4.2Reljefna obilježja
o 4.3Prirodna osnova
 5Gospodarstvo
o 5.1Poljoprivreda
o 5.2Ribarstvo
o 5.3Šumarstvo
o 5.4Rudarstvo i energetika
o 5.5Industrija
o 5.6Uslužne djelatnosti
o 5.7Problemi nejednakog razvoja
 6Stanovništvo
o 6.1Naseljenost
o 6.2Gradovi
o 6.3Religija
 7Promet
 8Kultura
o 8.1Književnici
o 8.2Fizičari
o 8.3Biolozi
o 8.4Kemičari
o 8.5Izumitelji
o 8.6Skladatelji
 9Reference
 10Vanjske veze

Istorija[uredi - уреди | uredi izvor]

Glavni članak: Historija Ujedinjenog Kraljevstva
Praistorija i stari vek[uredi - уреди | uredi izvor]
Doseljavanje anatomskih predaka današnjih ljudi dogodilo se u talasima počevši od pre
30.000 godina. Smatra se da je na kraju praistorijskog perioda stanovništvo uglavnom
pripadalo kulturi koja je nazvana Ostrvska keltska kultura i koja je obuhvatala britonsku
Britaniju i gelsku Irsku. Rimsko osvajanje, koje je počelo 43. godine, potonja 400-godišnja
vladavina nad južnom Britanijom i invazije germanskih anglosaksonskih doseljenika smanjili
su britonsku teritoriju na oblast Velsa.
Srednji vek[uredi - уреди | uredi izvor]
Većina oblasti naseljena Anglo-Saksoncima je ujedinjena u Kraljevinu Englesku u 10. veku. U
međuvremenu, gelski narodi u severozapadnoj Britaniji (srodni onima iz severoistočne Irske i
za koje se tradicionalno veruje da su odatle migrirali u 5. veku)[1][2] su se ujedinili sa Piktima i
osnovali Kraljevstvo Škotsku u 9. veku.[3]
 Dvorac Pembruk u Velsu iz 11. veka

Normani iz Francuske su 1066. napali Englesku i nakon njenog osvajanja, pokorili su i velike
delove Velsa i Irske i bili su pozvani da se nasele u Škotskoj, donevši u svaku
državu feudalizam po ugledu na severnu Francusku i normansko-francusku
kulturu.[4] Normanske elitesu imale veliki uticaj, ali su na kraju asimilovani u lokalne
kulture.[5] Potonji srednjovekovni engleski kraljevi su dovršili osvajanje Velsa i
vršili neuspešne pokušaje da pripoje Škotsku. Otada je Škotska održala svoju nezavisnost,
mada je bila u skoro stalnim sukobima sa Engleskom. Engleski monarsi su, zbog
nasleđivanja značajnih teritorija u Francuskoj i pretenzija na francuski presto, bili duboko
uvučeni u ratove u Francuskoj, od kojih je najpoznatiji Stogodišnji rat, dok su kraljevi Škota
bili u savezu sa Francuzima u ovom periodu.

Tapiserija iz Bajea prikazuje bitka kod Hejstingsa i događaje koje su doveli do nje.

Novi vek[uredi - уреди | uredi izvor]

Početak novog veka su obeležili verski ratovi proistekli iz reformacije i
uvođenja protestantskihdržavnih crkava u svakoj državi. Vels je bio potpuno integrisan u
Kraljevstvo Englesku,[6] a Irska je bila obrazovana kao kraljevstvo u personalnoj uniji sa
engleskom krunom.[7] U današnjoj Severnoj Irskoj, zemlja koja je pripadala nezavisnom
katoličkom gelskom plemstvu je konfiskovana i data protestantskim naseljenicima iz
Engleske i Škotske.[8]
Kraljevstva Engleska i Škotska su 1603. ujedinjene u personalnu uniju kada je škotski
kralj Džejms VI Stjuart nasledio krune Engleske i Irske i premestio svoj dvor iz Edinburga u
London. Ipak, svaka država je ostala poseban politički entitet i zadržala je svoje zasebne
političke, zakonske i verske ustanove.[9][10]
Sredinom 17. veka sva tri kraljevstva su bila uvučena u niz isprepletanih ratova (među njima
i Engleski građanski rat), koji su doveli do privremenog zbacivanja monarhije i osnivanja
kratkotrajne unitarne republike Komonvelta Engleske, Škotske i Irske.[11][12]
Iako je monarhija bila obnovljena, njena obnova (uz Slavnu revoluciju iz 1688) osigurale su
da, za razliku od ostatke Evrope, kraljevski apsolutizam ne odnese prevagu i da katolici
nikada ne naslede presto. Ustav Velike Britanije će se razviti na osnovu ustavne
monarhije i parlamentarnog sistema.[13] Tokom ovog perioda, posebno u Engleskoj,
razvoj ratne mornarice (i zanimanje za Velika geografska otkrića) će dovesti do
uspostavljanja i naseljavanja prekomorskih kolonija, naročito u Severnoj Americi.[14][15]
Kraljevstvo Velika Britanija[uredi - уреди | uredi izvor]
Glavni članak: Kraljevstvo Velika Britanija
 Sporazum o uniji je doveo do stvaranja jednog ujedinjenog kraljevstva koje je obuhvatalo celu
Veliku Britaniju.

Ujedinjeno Kraljevstvo Velika Britanija je nastalo 1. maja 1707. nakon usvajanja Zakona
o Uniji u parlamentima Engleske i Škotske čime je ratifikovan Sporazum o uniji iz 1706.
U 18. veku razvila se institucija vlade za vreme Roberta Volpola, de fakto prvog premijera
(1721-1742). Nizom Jakobitskih ustanaka je pokušano da se sa britanskog prestola zbaci
protolonaslednička Dinastija Hanover i da se vrati katolička dinastija Stjuart. Jakobiti su
konačno poraženi u bici kod Kalodena, nakon čega je došlo do nasilnog
umirivanja škotskih gorštaka. Britanske kolonije u Severnoj Americi koje su se odvojile od
Britanije u Američkom ratu za nezavisnost su 1782. osnovale Sjedinjene Američke
Države. Britanske imperijalne ambicije su se okrenule za drugim oblastima, naročito
ka Indiji.[16]
Tokom 18. veka, Britanija je bila uključena u atlantsku trgovinu robljem. Procenjuje se da
je Britanija prebacila oko 2 miliona robova iz Afrike u Zapadne Indije pre nego što je
zabranila trgovinu robljem 1807.
Ujedinjeno Kraljevstvo Velike Britanije i Irske[uredi - уреди | uredi izvor]
Glavni članak: Ujedinjeno Kraljevstvo Velike Britanije i Irske
Termin „Ujedinjeno Kraljevstvo“ je postao zvaničan 1801. kada su parlamenti Velike
Britanije i Irske usvojili Zakone o uniji, ujedinivše dve države u Ujedinjeno Kraljevstvo
Velike Britanije i Irske.
Početkom 19. veka Industrijska revolucija je počela da preobražava zemlju. Ona je
polako dovela do otklona političke moći od
starih torijevskih i vigovskih zemljoposedničkih klasa ka novim industrijalcima. Savez
trgovaca i industrijalaca sa vigovcima će dovesti do osnivanja nove Liberalne
stranke, čije su ideologije bile slobodna trgovina i lese fer. Parlament je 1832.
usvojio Zakon o velikim reformama, kojim je počeo prenos političke moći sa
aristokratije na srednju klasu. Na selu je ograđivanje zemljišta proterivalo sitne
farmere. Varošice i gradovi su počeli da primaju novu urbanu radničku klasu. Malo
običnih radnika je imalo pravo glasa i oni su osnovali svoje organizacije u
vidu sindikata.

Bitka kod Vaterloa je označila kraj Napoleonskih ratova i početak Britanskog mira.

Nakon poraza Francuske u Revolucionarnim i Napoleonskim ratovima (1792–1815),

Ujedinjeno Kraljevstvo je postala glavna pomorska i imperijalna sila 19. veka (sa
Londonom kao najvešim gradom na svetu od oko 1830.).[17] Bez rivala na moru,
britanska dominacija će kasnije biti opisivana kao Pax Britannica.[18][19] Do Velike
izložbe 1851, Britanija je bila nazivana "radionicom sveta".[20] Britanska imperija je
proširena tako da je obuhvatala Indiju, velike delove Afrike i mnoge druge teritorije
širom sveta. Pored formalne kontrole koju je Velika Britanija imala nad svojim
kolonijama, britanska dominacija većim delom svetske trgovine je značilo da je ona
faktički kontrolisala privrede mnogih zemalja, poput Kine, Argentine i Sijama.[21][22] U
unutrašnjoj politici, politički stavovi su favorizovali politike slobodne trgovine i lese
fera i postepeno proširivanje biračkih prava. Tokom ovog veka, populacija se naglo
povećala, što je pratila brza urbanizacija, što je izazvalo značajne društvene i
političke teškoće.[23] Nakon 1875. industrijski monopol Ujedinjenog Kraljevstva su
ugrožavali SAD i Nemačka. Da bi potražila nova tržišta i izvore
sirovina, Konzervativna stranka za vreme Bendžamina Dizraelija je pokrenula period
imperijalističkih ekspanzija u Egiptu, Južnoj Africi i drugim
teritorijama. Kanada, Australija i Novi Zeland su postali samoupravni dominioni.[24]

Britanska pešadija tokom bitke na Somi. Više od 885.000 britanskih vojnika je poginulo na
bojištima Prvog svetskog rata.

Društvene reforme i samuprava Irske su postali važno unutrašnje pitanje nakon

1900. Laburistička stranka je nastala 1900. iz saveza sindikata i malih socijalističkih
grupa, dok su sufražetkinje izborile za žensko pravo glasa pre 1914.
Ujedinjeno Kraljevstvo se borilo uz Francusku, Rusiju i (nakon 1917) SAD protiv
Nemačke i njenih saveznica u Prvom svetskom ratu. Britanski vojnici su se borili
šriom Britanske imperije i u nekoliko oblasti Evrope, naročito na Zapadnom frontu.
Velike žrtve rovoskog rata su izazvale gubitak većeg dela jedne generacije
muškaraca, sa dugim društvenim posledicama u državi i velikim potresima
društvenog poretka.
Ujedinjeno Kraljevstvo[uredi - уреди | uredi izvor]
Posle rata Ujedinjeno Kraljevstvo je dobilo mandat Društva naroda nad brojnim
nemačkim i otomanskim kolonijama. Britanska imperija je dostigla svoj najveći obim,
zauzimavši petinu svetskog kopna i četvrtinu svetskog stanovništva.[25] Međutim,
Ujedinjno Kraljevstvo je imalo 2,5 miliona žrtava i izašla je iz rata sa ogromnim
nacionalnim dugom.[26] Uspon irskog nacionalizma i sporovi u Irskoj oko uslova Irske
samouprave su na kraju doveli do podele ostrva 1921,[27] a Irska slobodna država je
1922. postala nezavisna sa statusom dominiona. Severna Irska je ostala deo
Ujedinjenog Kraljevstva.[28] Niz štrajkova sredinom 1920ih je kulminirao
sa generalnim štrajkom 1926. godine. Ujedinjeno Kraljevstvo se još uvek nije
oporavilo od posledica rata kada se dogodila Velika depresija (1929–1932). Ovo je
za posledicu imalo značajnu nezaposlenost i poteškoće u starim industrijskim
oblastima, kao i političke i društvene nemire tokom 1930ih. Koalicina vlada je
osnovana 1931.[29]
Ujedinjeno Kraljevstvo je ušlo u Drugi svetski rat objavom rata nacističkoj
Nemačkoj 1939. nakon invazije Poljske. Vinston Čerčil je 1940. postao premijer i
vođa koalicione vlade. Uprkos porzima svojih evropskih saveznika u prvoj godini
rata, Ujedinjeno Kraljevstvo je nastavilo da se samo bori protiv Nemačke. Kraljevsko
vazduhoplovstvo je porazilo nemački Luftvafe u borbi za kontrolom nad nebom
tokom bitke za Britaniju. Ujedinjeno Kraljevstvo je pretrpelo veliku štetu tokom Blica.
Ujedinjeno Kraljevstvo je na kraju teškom mukom odnelo pobede u bici za
Atlantik, Severnoafričkoj i Burmanskoj kampanji. Britanske snage su imale važnu
ulogu u iskrcavanje u Normandiji 1944., zajedno sa američkim. Nakon nemačkog
poraza, Ujedinjeno Kraljevstvo je bila jedna tri velike sile koje su planirale posleratni
svet i jedno od prvobitnih potpisnika Deklaracije Ujedinjenih nacija. Ujedinjeno
Kraljevstvo je postalo jedno od pet stalnih članica Saveta bezbednosti. Međutim, rat
je značajno oslabio državu i ona je finansijski zavisila od Maršalovog plana i
pozajmica iz SAD.[30]

Teritorije koje su nekada bile deo Britanske imperije. Trenutne Britanske prekomorske
teritorije su podvučene crvenom bojom.

U neposrednim posleratnim godinama, laburistička vlada je pokrenula radikalan

program reformi, koje su imale značajan uticaj na britansko drušvo u sledećim
decenijama.[31] Najvažnija industrijska i javna preduzeća su nacionalizovana,
uspostavljena je država blagostanja i Nacionalna zdravstvena služba, sveobuhvatni
zdravstveni sistem koji je finasirala država.[32] Uspon nacionalizama u kolonijama se
poklopio sa sve slabijom ekonomskom moći Britanije, pa je
politika dekolonizacije bila neizbežna. Nezavisnost je 1947. prvo
data Indiji i Pakistanu.[33] U naredne tri decenije većina kolonija Britanske imperije je
stekla nezavisnost. Mnoge kolonije su postale deo Komonvelta.
Iako je Ujedinjeno Kraljevstvo bila treća država na svetu koja je razvila svoj nuklearni
program (sa prvom probom atomske bombe1952), nova posleratovska ograničenja
britanske međunarodne uloge su bili pokazani u Sueckoj krizi 1956. Raširena
upotreba engleskog jezika u svetu je obezbedila stalni međunarodni uticaj britanske
književnosti i kulture. Od 1960ih njena popularna kultura je takođe uticajna u svetu.
Zbog nedostatka radne snage tokom 1950ih, vlada Ujedinjenog Kraljevstva je
podsticala imigraciju iz zemalja Komonvelta. U sledećim decenijama Ujedinjeno
Kraljevstvo je postalo multietničko društvo.[34] Uprkos porastu životnog standarda
krajem 1950ih i 1060ih, britanska privreda nije bila uspešna kao privrede njenih
konkurenata, kao što su Zapadna Nemačka i Japan. Ujedinjeno Kraljevstvo je 1973.
postalo član Evropske ekonomske zajednice, a kad je EEZ postala Evropska
unija 1992., Ujedinjeno Kraljevstvo je bilo jedno od 12 država osnivača.

Nakon dva vetoa od Francuske 1961. i 1967., Ujedinjeno Kraljevstvo je postalo član EEZ
1973.

Od kraja 1960ih u Severnoj Irskoj je izbilo međuetničko nasilje koje se obično

naziva Nevolje. Smatra se da su Nevolje okončane sporazumom iz
Belfasta 1998.[35][36][37]
Nakon perioda ekonoskog pada i industrijske krize tokom
1970ih, konzervativna vlada Margaret Tačer iz 1980ih je pokrenula radikalnu
politiku monetarizma i deregulacije (naročito u finansijskom sektoru) i tržišt urada,
privatizovala je državne kompanije i povukla subvencije ostalima.[38] Zbog ovoga su
se pojavile visoka nezaposlenost i socijalni nemiri, ali je politika na kraju dovela do
ekonomskog rata, naročito u uslužnom sektoru. Od 1984. privredi Ujedinjenog
Kraljevstva je značajno pomogao priliv prihoda od nafte vađene iz Severnog mora.[39]
Krajem 20. veka izvršene su velike promene u upravljanju Ujedinjenim Kraljevstvom
osnivanje devoluisanih uprava za Škotsku, Vels i Severnu Irsku.[40] Aktom o ljudskim
pravima iz 1998. prihvaćena je Evropska konvencija o ljudskim pravima. Ujedinjeno
Kraljevstvo je još uvek važan diplomatski i vojni faktor u svetu, koje ima vodeđe
uloge u Evropskoj uniji, Ujedinjenim nacijama i NATO paktu. Međutim, oko učešća
Ujedinjenog Kraljestva u nedavnim vojnim operacijama, naročito
u Avganistanu i Irak se još vode polemike.[41]
Ujedinjeno Kraljestvo trenutno pokušava da se oporavi od pada usled svetske
ekonomske krize iz 2008. Trenutno je na vlasti koaliciona konzervativno-
liberalna vlada koja je uvela mere štednje koje imaju za cilj da reše veliki budžetski
deficit.[42] Nezavisnost Škotske se ponovo nalazi na dnevnom redu. U Škotskoj će se
18. septembra 2014. održati referendum o nezavisnosti.

Politika[uredi - уреди | uredi izvor]

Velika Britanija je po državnom uređenju parlamentarna monarhija i bez pisanog
ustava. Ustavno se pravo temelji na više zakona, npr. Magna Charta
Libertatum (1215.), Petition of Right (1628.), Habeas Corpus Amendment Act (
1679.), Bill of Rights (1689.), Act of Settlement (1701.), Act of
Union (1707.;sjedinjenje sa Škotskom), Representation of the People Act (1832.,
1918., 1928., 1948.), Parliament Acts (1911., 1949.), Westminsterski statut (1931.;
britanski dominioni Kanada, Australija, Novi Zeland i Južnoafrička Unija postaju
ravnopravni s Velikom Britanijom) itd. Drugi dio ustavnog prava čine nepisane
konvencije (conventions) i ustaljena praksa (established practices; npr. način
djelovanja vlade). Za razliku od tkz. kontinentalnog prava, koji se zasniva na
statutarnom pravu, u Velikoj Britaniji se drže običajnog prava (common law) koje se
temelji na dosadašnjim sudskim odlukama.
Biračko pravo imaju britanski i irski državljani te državljani iz svih ostalih zemalja
članica Commonwealtha stariji od 18 godina, a koji imaju stalno boravište u Velikoj
Britaniji. Pod određenim uvjetima mogu birati i britanski državljani sa stalnim
boravkom u inozemstvu.

Elizabeta II.

Od 1952. na prijestolju je kraljica Elizabeta II. iz kuće Windsor. Nasljednik prijestolja

mora biti član Anglikanske crkve (Church of England) i ne smije biti u braku s
katolikom. Kraljica je simbol jedinstva Ujedinjenog Kraljevstva s razmjerno skromnom
političkom moći jer je zadnjih stoljeća velik dio ovlasti prešao na parlament i druge
državne organe, premda oni i dalje donose odluke u njezino ime (npr. službeno ime
vlade je Her Majesty's Government). Zajedno s parlamentom predstavlja
zakonodavnu vlast,daje mandat za sastavljanje vlade, saziva i raspušta parlament te
potvrđuje u njemu donesene zakone (Royal Assent) tako da oni stupaju na snagu
njenim potpisom. Premda ona ima pravo odbiti zakon, to se nije dogodilo još od 18.
stoljeća. Kralj, odnosno kraljica, ujedno je i vrhovni poglavar Anglikanske crkve i
Britanske zajednice naroda (Commonwealth of Nations).
Državno vijeće (Privy Council) bilo je prije nastanka vlade glavni nositelj izvršne
vlasti, a danas ima samo formalnu ulogu, npr. savjetuje kraljicu u pripremanju njenih
proglasa. Čine ga svi članovi vlade, nadbiskupi Canterburyja i Yorka, predsjednik
Donjeg doma parlamenta i najviši britanski državni službenici te državnici iz članica
Commonwealtha. Njegov Sudački odbor (Judicial Committee) najviši je prizivni sud
za britanske zavisne teritorije, Kanalske otoke,otok Man i za neke nezavisne članice
Commonwealtha.
Dvodomni parlament sastavljen je od Gornjeg i Donjeg doma. Gornji dom (House of
Lords ili kraće the Lords) čini oko 1280 plemića koje imenuje monarh. Postoje
duhovni plemići (Lords Spiritual) i svjetovni plemići (Lords Temporal). Duhovni
plemići su nadbiskupi Canterburyja i Yorka te 24 biskupa Anglikanske crkve koji su
članovi parlamenta do umirovljenja. Svjetovni plemići se dijele na tri skupine:
nasljedni plemići (hereditary peers) koji su titulu baštinili od predaka, imenovani
plemići (life peers) koji su dobili doživotnu plemićku titulu i prizivni plemići (Lords od
Appeal) koji su dobili titulu kako bi mogli prisustvovati raspravama o pritužbama u
Gornjem domu. Na zasjedanjima prosječno prisustvuje oko 400 članova.

Zgrada britanskog parlamenta na obali rijeke Temze

Donji dom (House of Commons ili kraće the Commons) ima 659 članova, po jedoga
iz svake izborne jedinice (constituency), koje biraju na pet godina na općim izborima
(general election) po većinskom sustavu (first-past-the-post system). Engleska ima
529 zastupnika, Škotska 72, Wales 40, a Sjeverna Irska 18 zastupnika. Nakon
parlamentarnih izbora održanih 6. svibnja 2010. najviše zastupničkih mjesta
ima Konzervativna stranka, eng. Conservative Party (307), zatim Laburistička
stranka, eng. Labour Party (258) i Liberalni demokrati, eng. Liberal Democrats (57).
Sljedeći opći izbori bi se trbali održati 2014. ili 2015. godine.
Nominalni nositelj izvršne vlasti je kraljica, a u stvarnosti je to vlada (the Cabinet),
koja ovisi o većinskoj podršci u Donjem domu. Kraljica daje mandat za sastavljanje
vlade onome tko ima većinu u Donjem domu. Kraljica također imenuje i ministre, ali
na prijedlog predsjednika vlade.
Jedan od najvažnijih političara 20. stoljeća je Winston Churchill.

Administrativna podjela[uredi - уреди | uredi izvor]

Zemljopis[uredi - уреди | uredi izvor]
Prirodno-geografska obilježja[uredi - уреди | uredi izvor]
 Topografija Velike Britanije

U prošlosti dok se život Europe odvijao uz Sredozemlje geografski položaj

Ujedinjenog Kraljevstva je bio periferan. U doba velikih geografskih otkrića, a
posebno nakon otkrića Amerike položaj na Atlanskom oceanu postaje jako važan jer
je otok Velika Britanija služio kao odskočna daska na putovanju iz Europe u Ameriku.
Otočni položaj je imao i pozitivne (širenje zaraznih bolesti, obrana od napadača) i
negativne (izoliranost) strane.

Visok 1,344 metra, Ben Nevis je najviši vrh Velike Britanije

UK se nalazi uz najprometniji dio svjetskog mora - Engleski kanal (franc. La Manche)

što u današnje doba predstavlja izuzetno povoljan prometno-geografski položaj. S
druge strane Kanala nalazi se najrazvijeniji dio Europe čiji pozitivni utjecaji povoljno
djeluju na gospodarski i društveni razvoj. Povoljan prometno- geografski položaj od
UK je stvorio svjetsku velesilu, a danas ga održava u samom vrhu.
Reljefna obilježja[uredi - уреди | uredi izvor]
Britansko i Irsko otočje vrlo je starog paleozojskog i mezozojsko postanka. Uzvišenja
su snižena i zaobljena, a stijene su izrazito bogata rudama što je posebno pozitivno
utjecalo za vrijeme Prve industrijske revolucije.
U reljefu Velike Britanije ističu se visočja (highlands), pobrđa (uplands) i nizine
(lowlands).
Visočja su planinski prostori čije visine prelaze 1000 metara, a nalaze se u
sjevernom dijelu Škotske (najviši vrh Ben Nevis, 1343 m) i nešto malo u
sjevernom Walesu. Planine su ogoljele te su vrlo slabi uvijeti za proizvodnju hrane
zbog čega su i vrlo rijetko naseljene. Visočja se koriste za ispašu ovaca.
Pobrđe se sastoji od Južnog škotskog pobrđa i Penina u Engleskoj. Pobrđa su stara
gromadna gorja, blago valovita i prekrivena travama, a ne prelaze visinu od 1000
metara. Penini su nastali kaledonskom orogenezom te su bogati rudama, a
pogotovo ugljenom što je krajem 18. stoljeća i početkom 19. stoljeća bio temelj Prve
industrijske revolucije.
Nizine- na sjeveru se nalazi Središnja škotska nizina, a na jugu otoka Engleska
nizina. Središnja škotska nizina je najgušće naseljeni dio Škotske gdje se nalazi
većina škotskog stanovništva. Na plodnom tlu su povoljni uvijeti za razvoj
poljoprivrede, a razvoj industrije su olakšala bogata nalazišta ugljena. Na jugu Velike
Britanije nalazi se Engleska nizina- gdje je najveća koncentracija stanovništva i
industrije. Na dodiru Penina i Engleske nizine smjestio se Birmingham- najjače
industrijsko središte Kraljevstva. U južnom dijelu nizine nalazi se London- političko i
gospodarsko središte UK.
Sjeverna Irska pretežito je brdovita s brojnim plodnim nizinama. Najveća
koncentracija stanovništva je u dugo podijeljenom obalnom gradu Belfastu. Nizine se
koriste za poljoprivrednu proizvodnju, a brdski pašnjaci za ispašu stoke.
Prirodna osnova[uredi - уреди | uredi izvor]
Na današnji izgled Britanskog otočja uvelike je utjecalo ledeno doba, kad se ledeni
pokrov protezao sa sjevera Europe i na Britansko otočje, na jug sve do današnjeg
toka rijeke Thames.
Po završetku ledenog doba izdiže se razina mora, pa Velika Britanija i irska postaju
otoci. Potapanjem dolina i dijelova ravnica nastaju veliki zaljevi. Na zapadnoj obali
Škotske nastali su fjordovi, te klifovi.

Gospodarstvo[uredi - уреди | uredi izvor]

Velika Britanija je bila jedna od pobjednica u Drugome svjetskom ratu, ali nakon
njega se našla u teškom gospodarskom stanju. Probleme je rješavala
nacionalizacijom cijelih gospodarskih grana, npr. rudnika ugljena, željeznica,
elektroindustrije, luka, i financijskom pomoći SAD-a u okviru Marshallova plana i
postupnim osamostaljivanjem nekadašnjih kolonija. Gospodarstvo se već sredinom
50-ih oporavilo i počeo je nagli porast životnog standarda velikog dijela stanovništva.
Velika Britanija se 1957. nije htjela uključiti u Europsku ekonomsku zajednicu, a
kasnije se zbog francuskog protivljenja mogla pridružiti tek 1973..

London je najveći financijski centar na svijetu

Veliku Britaniju su od 1951. do 1997. vodile poglavito konzervativne vlade (osim

1964.-70. i 1976.-79.), a država se uspješno razvila iz nekadašnje klasične
industrijske u suvremenu postindustrijsku državu s uslužnim djelatnostima kao
najvažnijom gospodarskom granom, suvremenom i na svjetskom tržištu
konkurentnom industrijom te produktivnom poljoprivredom. Gotovo potpuna
liberalizacija gospodarstva dosegla je vrhunac u razdoblju tkz. tačerizma (po
predsjednici vlade Margaret Thatcher, 1979.-90.) kada je položaj Velike Britanije u
svjetskom gospodarstvu znatno ojačao, no unatoč tome na početku 90-ih Britanija je
ponovno upala u recesiju. Ponovnom privatizacijom svega što su laburističke vlade
nacionalizirale produktivnost se, doduše,jako povećala, smanjili su se proračunski
izdaci, ali su se ujedno povećale socijalne razlike između bogatih i siromašnih,
nezaposlenost (1986.: 3, 1 mil.; 11,1%) kao i regionalne razlike, osobito između
sjevernih i južnih dijelova države. Razlog povećanju razlika je gospodarska propast
klasičnih industrijskih područja i nekih rubnih dijelova zbog zatvaranja ugljenokopa i
nerantabilne industrije te gomilanje gospodarske moći u kvartarnim djelatnostima na
širem području Londona.
Nakon 1993. britansko gospodarstvo doživljava ponovni procvat za koji se
karakteristične niska inflacija (2001.: 1,6%) i mala nezaposlenost (2001.: 2,1 mil.),
rast proračunskog deficita i jednakomjeran rast BDP-a. Laburistička vlada Tonyja
Blaira započela je nekoliko važnih reformi kao što su nova radna mjesta za
nezaposlene ili uvođenje zajamčene plaće, a također je najavila i tješnje povezivanje
Velike Britanije s Europskom unijom. Prema većini ispitivanja javnog mnijenja,
golema većina Britanaca se i dalje protivi uvođenju eura.
Velika Britanija imala važnu ulogu u međunarodnom dugoročnom investiranju.
Investiranje u prekooceanske zemlje se snažno razvilo i postalo okosnica
međunarodnog privrednog poretka u drugoj polovici 20. stoljeća.
Godine 1854. su ukupne britanske investicije u inozemstvo iznosile 210 milijuna funti,
a do izbijanja Prvog svjetskog rata 1914. taj iznos je povećan na 3 700 milijuna funti.
Investiranje u inozemstvu tih 60 godina je zapravo predstavljalo kumulativan proces
tokom kojeg se dividende ponovno vraćaju u inozemstvo kao nove investicije.
Financijske operacije u inozemstvu su donosile matičnoj zemlji
značajan dohodak tako da je priljev bio veći od odljeva i Velika Britanija je
uravnotežila svoju trgovačku bilancu koja je bila u neprekidnom deficitu.
Poljoprivreda[uredi - уреди | uredi izvor]
Velika Britanija ima 5,33 mil. ha njiva i trajnih nasada (21,8% površine), 5,44 mil. ha
travnjaka ( 22,3%) i 3,88 mil. ha pašnjaka (15,9%)
Izvanredno produktivna domaća poljoprivreda gotovo u cijelosti zadovoljava domaće
potrebe za pšenicom, krumpirom, mesom i mlijekom. Prosječna veličina imanja je
72,4 ha, što je najviše u EU-u, a prevladavaju miješana, poljodjelsko-stočarska
imanja.
Glavna su poljodjelska područja u istočnom, nižem i sušnijem dijelu države. Od
žitarica najviše uzgajaju pšenicu (16,53 mil. t, 11. na svijetu), ječam (6,68 mil. t, 8. na
svijetu; većinom za stočnu hranu) i zob. Šećernu repu uzgajaju prije svega u istočnim
dijelovima (1,37 mil. t šećera),a krumpir (6,96 mil. t, 10. na svijetu) po cijeloj zemlji.
Na istoku u jugoistoku zemlje raširen je uzgoj povrća (kupus, zelenje, luk, rajčica,
salata, paprika i dr.), osobito u Kent i široj okolici Londona.
Stočarstvo je najvažnija poljoprivredna grana, prije svega mesno i
mliječno govedarstvo (11.13 mil. grla). U 90-im pogodila ga je bolest kravljeg ludila
(Creutzfeldt-Jakobova bolest) koja se konzumiranjem zaraženog mesa može
prenijeti i na čovjeka. Na vrhuncu bolesti, 1993. otkriveno je 37.000 zaraženih grla. U
istočnim dijelovima, osim govedarstva, rašireno je peradarstvo (157 mil. komada) i
svinjogojstvo (6,5 mil. komada), dok na brežuljkastim područjima i na prostranim
pašnjacima prevladava ekstenzivno ovčarstvo (42,3 mil. komada, 6. na svijetu).
Najvažnija voćarska područja su u Kentu (jabuke, trešnje) i u
zapadnoj Engleskoj između Birminghama i Bristola (kruške).
Ribarstvo[uredi - уреди | uredi izvor]
Premda je Velika Britanija uz Dansku i Španjolsku treća najvažnija ribarska zemlja
u EU-u, ribarstvo već više godina opada zbog širenja teritorijalnih voda nekih država
na 200 morskih milja (između ostalog ribarski rat s Islandom 1975.), otvaranja
britanskih teritorijalnih voda drugim članicama EU-a i određivanja godišnjih kvota u
okviru zajedničke ribarske politike EU-a.
Glavne su ribarske luke Aberdeen, Mallaig, Lerwick i Peterhead u Škotskoj, Milford
Haven u Walesu te Fleetwood, Grimsby, Lowestoft i North Shields u Engleskoj.
Osobit procvat posljednjih godina doživljava marikultura, prije svega uzgoj lososa i
pastrva na više od 800 ribogojilišta diljem Sjeverne Irske i Škotske.
Šumarstvo[uredi - уреди | uredi izvor]
Velika Britanija ima 2,8 mil ha šuma, a pod šumama je 11,5% površine. U vlasništvu
države je 37% šuma, a u privatnom 63%. Godišnja sječa iznosi 10,7 mil kubičnih
metara drveta. Prevladavaju umjetni nasadi brzorastućih četinjača, a gospodarskim
se interesima daje prednost pred ekološkim. U 2001. godini posađeno je 27.000 ha
novih šuma.
Rudarstvo i energetika[uredi - уреди | uredi izvor]
Industrijska revolucija u Velikoj Britaniji temeljila se na bogatim nalazištima kamenog
ugljena, prije svega na istočnom i južnom podnožju Penina, u južnom Walesu i
Škotskoj, koja su iskorištavali još od 13. stoljeća. Ugljenarstvo je doživjelo vrhunac
1913. kada je više od 1 milijun rudara iskopalo 300 mil. t ugljena, no potom je zbog
sve većih troškova proizvodnje i sve manje potražnje količina iskopanog ugljena
počela opadati. Premda je laburistička vlada 1947. podržavila sve ugljenokope,
proizvodnja se od 1950. do 1979. smanjila za 40%, a broj rudnika je pao s 901 na
241 zato što je udio ugljena u proizvodnji primarne energije opao s 90% (1950.) na
37% (1980.). U vrijeme Margaret Thatcher do 1992. ostalo je još samo 50 rudnika,
od toga četiri u Walesu te samo jedan u Škotskoj. Broj zaposlenih
u rudarstvu smanjio se sa 230.000 (1987.) na 58.000 (1992.), što je imalo
katastrofalne posljedice za bivša rudarska mjesta. Godine 2000. su u 47 rudnika
(13.500 rudara) iskopali 30,8 mil. t kamenog ugljena.

Nafta iz Sjevernog morazadovoljava većinu britanskih potreba.

Istodobno s opadanjem važnosti ugljenarstva Velika Britanija je od 1970-ih postala

jedan od najvećih svjetskih proizvođača nafte (125,5 mil. t; 11. na svijetu) i zemnog
plina koje dobivaju iz bogatih nalazišta u Sjevernom moru. U plitkom moru ispred
istočne britanske obale kod Norfolka i Lincolna te istočno od Shetlandskih otoka su
bogata nalazišta zemnog plina, odakle podmorskim plinovodima napajaju britansku
plinovodnu mrežu koja je 4. po duljini na svijetu. Naftu su počeli eksploatirati već
1975. i već 1980. pokrili sve domaće potrebe za njom. Glavna naftna nalazišta
nalaze se oko 200 km od sjeveroistočne britanske obale i oko 150 km istočno
od Shetlandskih otoka. Na kopno se transportiraju podmorskim naftovodima, a na
istočnoj obali Shetlandskih otoka i na Orkneyjskim otocima nastali su veliki naftni
terminali.
Britanske elektrane imaju ukupnu instaliranu snagu od 73.262 MW. Najviše energije
dobivaju iz termoelektrana na domaći ugljen (33,4%) i zemni plin (37,0%), a ostatak
u nuklernim elektranama (22,1%) i hidroelektranama (0,9%). Britanija ima 13
nuklearnih elektrana s 35 reaktora ukupne snage 12.928 MW, a među njima je i NE
Calder Hall, koja je najstarija NE na svijetu. Otvorena je 1956., a ima snagu 60 MW.
Industrija[uredi - уреди | uredi izvor]
 Sjedište britanskoga farmaceutskog diva GlaxoSmithKline u londonskoj četvrti Brentford.

Velika Britanija bila je kolijevka industrijske revolucije u 18. stoljeću, a danas je šesta
industrijska velesila na svijetu i treće najveće gospodarstvo
u Europi poslije Njemačke i Francuske. Nakon 1980., zbog uslužnih djelatnosti bitno
se smanjio udio industrije u BDP-u (1960.: 36,5%, a 1999.: 21,1%) i značenje
klasičnih industrijskih grana, a afirmirale su se nove industrije koje nisu
radnointenzivne kao što su elektronička, elektrotehnička i farmaceutska. Kao
posljedica toga težište industrijskog razvoja preselilo se s nekadašnjih rudarsko-
industrijskih područja prema jugu, a posebno na šire područje Londona. Vlada je
sredstvima iz proračuna i Europskog fonda za regionalni razvoj doduše uspješno
potaknula nova središta industrije visokih tehnologija u Škotskoj
(npr. Dundee i Edinburgh) i u Walesu, no industrijski procvat šireg područja Londona
još je više produbio razlike između sjevernih i južnih dijelova zemlje.
Godine 1995. u Velikoj Britaniji je djelovalo 156 310 industrijskih poduzeća, a od njih
je 110 350 zapošljavalo manje od 10 radnika, a više od 1000 zaposlenih imalo je 475
poduzeća. Po broju zaposlenih najvažnije su prehrambena i duhanska industrije(
556.000 zaposlenih), elektrotehničha i elektronička (513.000), industrija papira i
grafička industrija (430.000), industrija prometnih sredstava (414.000), strojogradnja
(388.000), kemijska industrija (270.000), industrija gume i plastičnih masa (229.000),
te tekstilna industrija i industrija obuće (212.000).
Razvoj britanske industrije počeo je tekstilnom industrijom, koja je
prerađivala pamuk iz kolonija te domaću vunu i lan. Glavno je središte još i
danas Lancashire s Manchesterom i uvoznom lukom Liverpoolom. Prerdba vune
koncentrirana je u Yorkshireu (Leeds, Huddersfield, Bradford), prerdba lana u
Sjevernoj Irskoj (Belfast) i na istočno obali Škotske (Dundee, Arbroath, Montrose) ,a
najjače britanske odjevne kompanije su Reebok te Umbro. Središta industrije obuće
su London, Leeds i Manchester.
U istočnom i južnom podnožju Penina još su se u srednjem vijeku na podlozi vodene
energije, ugljena i željezne rude razvile topionice, koje su se kasnije razvile u jaku
crnu metalurgiju s glavnim središtima u Midlandsu (Sheffield), južnom Walesu i
srednjoj Škotskoj (Glasgow). Prijelazom na uvezenu rudu željezare i čeličane nastale
su u lukama južnog Walesa (Port Talbot, Llanwern), na ušću rijeke Tees i u
Glasgowu. Unatoč zatvaranju brojnih željezara, Velika Britanija ostaje jedan od
najvećih svjetskih proizvođača željeza (11,04 mil. t; 12. na svijetu) i čelika (15,25 mil.
t; 16. na svijetu).
Na toj podlozi još je u 18. st. nastala strojogradnja i metalna industrija. Danas su
osobito jake i izvozno orijentirane industrja strojeva za razne industrijske grane i
rudarastvo, željezničkih vozila, poljoprivrednih strojeva i automobilska industrija.
Glavna središta strojogradnje
su Sheffield, Manchester, Leeds, Nottingham, Birmingham, Glasgow.
Automobilska industrija (1,79 mil. osbnih automobila te 186 000 kamiona i autobusa;
8. na svijetu) ima središta
u Coventryju,Nottinghamu, Birminghamu, Wolverhamptonu i dr. Najveći britanski
proizvođači automobila su Rolls-Royce, MINI, Jaguar, Land Rover, Bentley i Aston
Martin. U prošlosti je Britanija bila vodeća u svijetu u brodogradnji, no ta je grana
zbog konkurencije s Dalekog istoka zafnjih desetljeća gotovo posve propala. Danas
je još jaka proizvodnja ratnih brodova. Drukčiji je razvoj nakon 1945. doživjela
avionska industrija. U 50-im i 60-im godinama Britanija je bila najveći izvoznik aviona
na svijetu, a danas zapošljava 121.000 ljudi. Djelomično se proizvodi za civilno
zrakoplovstvo (British Aerospace u okviru konzorcija Airbus, avionski motori Rolls-
Royce), a djelomično za potrebe vojske.
U obojenoj metalurgiji najvažnija je proizvodnja aluminija (238.000 t), a smještena je
na obalama Walesa (Newport, Fishguard) i u Bruntislandu u Škotskoj.
Izvanredno brz razvoj 90-ih godina doživjela je elektrotehnička i elektronička
industrija koja djelomično ima tradiciju, a dijelom se razvila kao industrija visokih
tehnologija (računala, telekomunikacijske naprave). Najveći je rast doživjela u južnoj
Engleskoj, gdje je na temelju velikih istraživačkih kapaciteta i dobre prometne
povezanosti sa svijetom nastala masa malih poduzeća koja su uspješna zbog
izrazite specijalizacije. Njihova najveća gustoća je u okolici Cambridgea i Oxforda.
Jako se promijenila i kemijska industrija. Osim jake bazne industrije, koja se nekoć
temeljila na kamenom ugljenu i kamenoj soli, razvile su se još industrija plastičnih
masa te umjetnih i sintetičkih vlakana, djelomice na starim industrijskim područjima u
Coventryju, Bradfordu, Birminghamu i Glasgowu, dijelom u lučkim gradovima
(Middlesbrough, Kingston upon Hull, Liverpool), te farmaceutska (GlaxoSmithKline;
2. najveća farmaceutska kompanija na svijetu) te kozmetička industrija.
Domaću naftu prerađuju domaće rafinerije u lučkim gradovima
(Fawley kod Southamptona, Shall Haven na ušću Temze, Immingham na ušću
rijeke Humber, Middlesbrough i Milford Haven u Walesu).
Prehrambena industrija od svih industrijskih grana ima najviše zaposlenih i
rasprostranjena je po cijeloj Velikoj Britaniji, a većinom na poljoprivrednim područjima
Engleske i u velikim gradovima, u blizini potrošača. Svjetski su poznate pivovare, a
Britanija je šesti najveći proizvođač piva na svijetu. Proizvodnja alkoholnih pića,
ponajprije škotskog viskija i džina, te duhanska industrija (British American Tobacco)
su također iznimno jake.
Velika Britanija se ubraja među svjetske velesile u grafičkoj industriji i izdavaštvu, jer
zbog proširenosti engleskog jezika ima golemo tržište. Od drugih industrijskih grana
svjetski su važne proizvodnja i preradba nuklearnog goriva i radioaktivnih izotopa
(npr. Harwell, Amersham i Aldermaston kod Londona ,keramička industrija u tkz.
Pottery Districtu i Stoke-on-Trentu i staklarska industrija na nekadašnjima
ugljenarskim područjima.
Uslužne djelatnosti[uredi - уреди | uredi izvor]

Canary Wharf, drugo poslovno središte Londona

Od uslužnih djelatnosti najvažnije gospodarske grane su turizam i financijske usluge,

a uslužne djelatnosti čine 73% BDP-a.
Turizam je jedan od važnih motora britanskog gospodarstva, a Velika Britanija je
šesta najposjećenija zemlja na svijetu. Godine 2004. Veliku Britaniju je posjetilo 27
milijuna turista, najviše iz SAD-a, Francuske, Njemačke, Irske i Nizozemske. U toj
djelatnosti je zaposleno oko 1,5 milijuna ljudi, a ostvaruje oko 4% BDP-a. London je s
15,6 milijuna posjetitelja u 2006. godini daleko najposjećeniji grad na svijetu
ispred Bangkoka i Pariza. Edinburgh je poslije Londona drugi najposjećeniji britanski
grad. Još je važniji domaći turizam jer više od tri četvrtine Britanaca provodi odmor u
domovini, najviše u ljetovalištima na obalama Engleske (
otok Wight, Brighton, Hastings, Blackpool, Bournemouth) i na rjeđe naseljenim
područjima u gdje su najposjećeniji nacionalni parkovi (Lake District, Peak
District, Northumberland, Dartmoor).

Poslovna četvrt u Edinburghu

U financijskom sektoru najzastupljeniji su bankarstvo i osiguranje. Godine 2005.

Velika Britanija je izvezla financijskih usluga u vrijednosti od 21 milijarde £. London je
najveće financijsko središte na svijetu, a u londonskom Cityju se nalaze Londonska
burza (London Stock Exchange) i Lloyd's of London, najveća svjetska
osiguravateljska kuća. London je važan centar međunarodnog poslovanja i trgovine
te je, uz New York i Tokio, jedan od triju «komandnih središta» globalne ekonomije.
Grad s više od 500 banaka ima najveću koncentraciju banaka i bankarskih
podružnica na svijetu. U posljednjih deset godina na mjestu bivših pristaništa za
brodove na Canary Wharfu nastalo je još jedno poslovno središte, a ondje svoja
sjedišta imaju bankarski divovi kao što su Barclays i HSBC, najveća banka na
svijetu. Mnoge tvrtke koje zapravo nisu iz Velike Britanije odlučile su zbog povoljnog
poslovnog okružja premjestiti svoja europska ili čak svjetska sjedišta u London, a
dobar primjer je poznata američka financijska kompanija Citigroup.
Edinburgh također ima dugu tradiciju u financijskom sektoru, a danas je jedanaesti
najveći financijski centar u Europi. U gradu svoja sjedišta imaju mnoge velike banke,
kao što su Royal Bank of Scotland (treća najveća banka na svijetu) i Standard Life
Insurance.
Još neki gradovi imaju jak financijski sektor, npr. Leeds i Manchester.
Problemi nejednakog razvoja[uredi - уреди | uredi izvor]
Do 19. veka. Britanija je bilo podjednako razvijeno, a stanovništvo se bavilo većinom
poljoprivredom. Nakon ind. rev. snažnije se gospodarski i demografski razvijaju
dijelovi Kraljevstva koji imaju nalazišra ugljena i željeza dok dijelovi koji to nemaju
zaostaju. 1930-ih godina dolazi do svjetske gospodarske krize te prvotno
gospodarski razvijeni dijelovi postaju problemska područja. Teritorij Kraljevstva se
dijeli na prosperitetne i manje prosperitetne regije. Prosperitetne regije su:
Jugozapad, Jugoistok, Istočna Anglija, Istočni Midlands i Zapadni Midlands. Manje
prosperitetne regije su: Wales, Sjeverozapad, Yorkshire i Humberside,
Sjever, Škotska i Sjeverna Irska. U manje prosperitetnim regijama stalna je
emigracija, iznadprosječna nezaposlenost ne niži nacionalni dohodak. Britanska
vlada trudi se poticajnim mjerama poput smanjenih poreza i povoljnijih kredita
potaknuti razvoj tih regija. Također grade se i infrastruktura poput prometnica i
energetskih postrojenja u tim regijama. Također se odvija supstitucija neprofitabilnih
industrijskih postojenja profitabilnijima. Napravljen je i plan decentralizacije kako bi
se suzbio daljnji rast Londona.

Stanovništvo[uredi - уреди | uredi izvor]

Stanovništvo Velike Britanije najbrže je raslo u vrijeme industrijske revolucije, kada
su bile velike migracije iz sela u gradove. Godine 1801. Britanija je imala 11,9 mil.
stanovnika da bi 1901. imala 38,2 mil. stanovnika. Između 1880. i 1914. porast se
donekle usporio zbog masovnog iseljavanja, prije svega u britanske
dominione Australiju, Kanadu, Novi Zeland, Južnoafričku Uniju i SAD. Pretpostavlja
se da se između 1805. i 1930. iselilo oko 20 milijuna ljudi. O intenzitetu iseljavanja
govori i činjenica da danas na sjevernoameričkom kontinentu živi više ljudi
britanskog podrijetla nego u samoj Velikoj Britaniji, a u Australiji i Novom Zelandu,
unatoč snažnom useljavanju iz drugih dijelova svijeta, ogromnu većinu stanovništva
još uvijek čine potomci britanskih doseljenika. Nakon Drugog svjetskog rata povećalo
se doseljavanje nebjelačkog stanovništva iz britanskih kolonija, što je, doduše, 1971.
zakonom ograničeno. U zemlji je 1971. živjelo 1,5 miliona nebijelaca, no do danas je
taj broj narastao na 4,6 miliona, odnosno na 7,9% stanovništva. Velika većina
nebijelaca živi u velikim
gradskim aglomeracijama (London, Manchester, Leeds, Liverpool, Birmingham).
Posljednjih godina porast stanovništva sve je sporiji jer se natalitet neko vrijeme
smanjuje. No, prema podacima britanskog Ureda za nacionalnu statistiku, Velika
Britanija u zadnje dvije godine proživljava baby boom. Stopa nataliteta je u velikom
porastu sa 791.000 beba rođenih u 2008., što je 33.000 više nego u 2007. Prvi put u
posljednjih 10 godina glavni razlog demografskog rasta nije useljavanje, koje naglo
opada zbog recesije, već porast broja poroda. Polovica poroda pripisuje se majkama
rođenim izvan Velike Britanije, koje imaju osjetno veću stopu fertiliteta (2,5 djece)
nego majke rođene u Britaniji (1,6 djece). Istovremeno, zbog snažnog iseljavanja
pretpostavlja se da izvan Velike Britanije živi oko 5,5 milijuna Britanaca, najviše u
Australiji, Španjolskoj, SAD-u, Kanadi i Novom Zelandu.

Britanski državljani u inozemstvu

Prema popisu stanovništva iz 2001., najbrojniju skupinu stanovništva

čine bijelci (92,1%), ljudi podrijetlom iz južne Azije (4%), crnci (2%), ljudi miješane
rase (1,2%), zatim Kinezi (0,4%) te ostali (0,4%). Među bijelcima najbrojniji
su Britanci (85.67%), zatim ostali bijelci (5,27%;
većinom Irci, Nijemci, Talijani, Poljaci i Francuzi). Prema procjenama iz 2010. godine,
Velika Britanija ima oko 62,1 miliona stanovnika.
Velika većina stanovništva govori engleski (97,3%), a od keltskih jezika najrašireniji
je velški (oko 560.000), jer ga u srednjem i središnjem dijelu Walesa govori polovica
stanovništva, a od 1967. uz engleski je službeni jezik u Walesu. Škotski (gelski)
govori oko 80.000 stanovnika na Vanjskim Hebridima, otoku Skye te u Škotskom
visočju, a samo neki stanovnici Sjeverne Irske govore irski jezik.
Naseljenost[uredi - уреди | uredi izvor]
Raspored stanovništva vrlo je neravnomjeran, jer je najveća gustoća na području
između Londona, Liverpoola i Leedsa, dok su rubna područja, npr. Cornwall, Wales,
sjeverna Škotska, rijetko naseljena. U Engleskoj su prvi gradovi nastali još u rimsko
doba, a drugdje pretežno u normanskom razdoblju kao trgovačka središta uz
utvrđene zamke. Ratvojem prekomorske trgovine u 17. i 18. veku razvile su se
ponajprije luke na zapadnoj i južnoj obali, a za vrijeme industrijske revolucije nastali
su današnji veliki industrijski gradovi, koji su s prevladavajućom niskom gradnjom
prerasli u velike gradske aglomeracije. Nakon Drugog svjetskog rata počeli su se
graditi tkz. novi gradovi (new towns) na rubu velikih gradova, a osobito kako bi se
rasteretio London. Razvojem cestovnog prometa u zadnjim je desetljećima
prouzročio suburbanizaciju, odnosno odlazak stanovništva iz gradskih središta u
okolicu, čime se ubrzalo propadanje gradskih središta. Tome procesu je donekle
stala na kraj konzervativna vlada Margaret Thatcher u 80-im godinama. U 80-im i 90-
im bila je jaka migracija iz sjvernih dijelova te iz klasičnih industrijskih područja prema
prosperitetnom jugoistoku zemlje. Udio gradskog stanovništva je visokih 89%, što
Britaniju svrstava među najurbaniziranije države na svijetu. Većina stanovništva
izvan velikih gradova živi u regionalnim središtima i manjim gradovima, koji su
opskrbna središta pokrajina (eng. counties). U Niskoj Engleskoj prevladavaju zbijena
sela i sela uz cestu, a u brdskim područjima zaseoci i izolirana imanja.
Gradovi[uredi - уреди | uredi izvor]

 London - 7,56 mil.; metropolitansko područje Greater London - 14 mil [43].

 Birmingham - 1,01 mil.; aglomeracija West Midlands - 2,6 mil.
 Leeds - 726.000; aglomeracija West Yorkshire - 3,1 mil.
 Glasgow - 668.000; aglomeracija Central Clydeside - 1,6 mil.
 Sheffield - 530.000; aglomeracija South Yorkshire - 1,3 mil.
 Bradford - 486.000
 Liverpool - 478.000; aglomeracija Merseyside - 1,4 mil.
 Edinburgh - 471.000
 Manchester - 439.000; aglomeracija Greater Manchester - 2,6 mil.
 Bristol - 406.000
 Cardiff - 327.000
 Wakefield - 320.000
 Dudley - 312.000
 Wigan - 312.000
 Coventry - 302.000
 Kingston upon Hull - 301.000
 Leicester - 296.000
 Stockport - 291.000
 Sunderland - 290.000
 Doncaster - 287.000
 Belfast - 284.000
 Nottingham - 283.000
 Newcastle upon Tyne - 271.000; aglomeracija Tyne and Wear - 1,1 mil.
 Stoke on Trent - 259.000
 Wolverhampton - 251.000
 Plymouth - 243.000
 Southampton 234.000
Religija[uredi - уреди | uredi izvor]

U Westminsterskoj opatiji se krune britanski vladari

Vjerski su opredijeljene dvije trećine stanovništva. Najbrojnije su tradicionalne
kršćanske religije. Od njih je najveća i najvažnija Anglikanska crkva ( Church of
England), koja ima 25,6 miliona sljedbenika, odnosno 43,4% stanovništva, a koja se
od Katoličke crkve odcijepila 1534. i ima položaj državne crkve u Engleskoj te je
zastupljena u Gornjem domu britanskog parlamenta. Vrhovni joj je poglavar britanski
vladar. U Škotskoj sličan položaj ima Škotska crkva (Church of Scotland; neslužbeno
the Kirk) koja ima oko 800.000 članova. Ona se 1560. odcijepila od Anglikanske
crkve, a umjesto biskupa vode ju izabrani odbori (prezbiterijanci). Za razliku od
Anglikanske crkve, britanski monarh nije poglavar Škotske crkve, već je običan član.
Prilikom stupanja na prijestolje obvezan je dati zakletvu da će «braniti sigurnost»
crkve. Uz te dvije crkve koje neposredno podupire država postoje i brojne druge
protestantske zajednice, npr. baptisti, metodisti i dr. Oko 10% stanovništva
čine katolici, ponajprije u Škotskoj, sjevernoj Engleskoj, Walesu te osobito u
Sjevernoj Irskoj. U Sjevernoj Irskoj ima oko 62% protestanata (potomci engleskih i
škotskih doseljenika iz 17. veka) i oko 38% katolika, a potonji su politički i socijalno u
podređenom položaju, što je znalo dovoditi do jakih napetosti ne samo u Sjevernoj
Irskoj, već i u ostatku Velike Britanije ( npr. bombaški napadi IRA-e).

Džamija u istočnom Londonu, jedna od najvećih u Velikoj Britaniji.

Prema popisu stanovništva iz 2001., u Velikoj Britaniji je živjelo

1,578.563 muslimana, a činili su 3% stanovništva. Najviše ih je podrijetlom
iz Pakistana, Bangladeša, Somalije i Indije. Prema istraživanju iz 2008., ukupan broj
muslimana u Velikoj Britaniji narastao je na 2,422.000.
Više od milijun ljudi su sljedbenici različitih indijskih religija, a najviše su
zastupljeni hinduisti (560.000) i Sikhi (340.000), a ima i oko 150.000 budista.
U nekim su gradovima jake i židovske zajednice, a prema podacima iz 2001. u
Velikoj Britaniji živi oko 270.000 Jevreja [44].

Promet[uredi - уреди | uredi izvor]

Autoput M25, koji kruži oko Londona, često je zagušen

.
U Velikoj Britaniji ima 392.000 km potpuno asfaltiranih cesta. Od toga ima 46 903 km
cesta od regionalne i državne važnosti te 3 497 km autocesta. Cestovna mreža je
iznimno razvijena u gusto naseljenim područjima u srednjoj u južnoj Engleskoj,
osobito na širem području Londona, gdje je izrazito radijalna. Zagušenost cesta je
ozbiljan prometni problem, a prema britanskom ministarstvu prometa taj problem bi
do 2025. državu mogao stajati 22 milijarde £ ako se ne riješi. Problem je toliko
izražen da britanska vlada smatra kako bi mogao ozbiljno naštetiti gospodarstvu, ako
ga se ne riješi tarifama i razvojem javnog prijevoza.

Željeznički most Forth u Škotskoj.

Što se tiče željezničkog prometa, ima 16 116 km željezničkih pruga, od čega je 5176
km elektrificirano. Razmak među tračnicama je 1435 mm. Željezničke pruge, postaje
i infrastruktura u vlasništvu su poduzeća National Rail. Putnički promet obavlja 25
prijevoznih poduzeća, a teretni pet poduzeća koja National Railu plaćaju za upotrebu
mreže. Privatno britansko-francusko društvo izgradilo je 1987.-94. 50,5 km dugačak
tunel Sangatte-Folkestone (Channel Tunnel) ispod Engleskog kanala. Kroz njega
voze i vlakovi za prijevoz automobila te brzi
vlakovi Eurostar između Londona, Pariza i Bruxellesa.
London ima najveću i najstariju podzemnu željeznicu na svijetu. Počela je s radom
1863., ima 394 km pruga i svaki dan preveze 2,7 milijuna putnika. Osim u Londonu,
podzemne željeznice postoje u Glasgowu i aglomeraciji Tyne and Wear.
U Velikoj Britaniji ima 57 aerodroma s redovitim zračnim prometom. Najveći su
međunarodni aerodromi Heathrow kod Londona (63 mil. putnika; najprometniji
aerodrom na svijetu), London Gatwick (31,1 mil. putnika), Manchester (19,1 mil),
Birmingham (7,7 mil.), Glasgow (7,2 mil.). Najveći je zračni prijevoznik British
Airways, koji se ubraja među najveće na svijetu.