MPP Skripta

PORTAL ZA PRAVNIKE I STUDENTE PRAVA U BIH
MEĐUNARODNO
PRIVATNO PRAVO
SKRIPTA
WWW.BH-PRAVNICI.COM
INFO@BH-PRAVNICI.COM
WWW.BH-PRAVNICI.COM
UVOD
2. Pojam i svrha meñunarodnog privatnog prava
Kako bi se razumjela priroda i svrha MPP, najbolje je započeti njegovim

razlikovanjem od MJP, koje se bavi pravnim odnosima u koje meñusobno stupaju
države ili meñunarodne organizacije, dok se to ne može reći za MPP koji se bavi
privatno pravnim odnosima – onima u koje meñusobno stupaju fizičke i pravne osobe
kao subjekti privatnog prava.
Dakle nije nadnacionalno pravo, već predstavlja unutrašnju granu prava koja treba da
regulira pravne situacije koje su povezane sa inostranstvom – koje su dakle samo činjenično
meñunarodno obilježene. Finalni cilj MPP je postizanje internacionalne stabilnosti,
privatnopravnih odnosa i pravne sigurnosti subjekata u takvim odnosima.
Ovoj pravnoj grani i ne odgovara sasvim kvalifikativ meñunarodno, jer je ono po svom
položaju unutrašnja grana prava u svakoj državi, oslanja se uglavnom na unutrašnje izvore.
Ipak postoji važan i ubjedljiv argument u prilog zadržavanja naziva ove grane prava, a to je
da je njegov cilj internacionalistički, jer teži ka postizanju internacionalne stabilnsoti
privatnopravnih odnosa,a time i postizanju pravne sigurnosti subjekata tih odnosa na
internacionalnom planu.
3. Predmet reguliranja meñunarodnog privatnog prava:
privatnopravni odnosi i činjenična stanja
s meñunarodnim obilježijima
Meñunarodno privatno pravo pravno regulira privatnopravne odnose koji su inostrano

ili internacionalno obilježeni.
3.1. Privatnopravni odnosi
2 WWW.BH-PRAVNICI.COM
WWW.BH-PRAVNICI.COM
Meñunarodno privatno pravo se bavi odnosima privatnog prava: onima u koje
meñusobno stupaju privatni subjekti, fizičke i pravne osobe.
Izraz ″privatnopravni odnosi″ predstavlja jednu zbirnu oznaku za statusnopravne,
porodičnopravne, nasljednopravne, stvarnopravne, obligacionopravne i jednim dijelom
radnopravne i privrednopravne odnose.
Takvi pravni odnosi, koji tek trebaju da postanu pravni odnosi (koje regulišu unutrašnje
pravne grane), postaju predmetom reguliranja meñunarodnog privatnog prava onda kada su
na odreñen način povezane sa stranim suverenitetom, odnosno stranom državom.
Meñunarodno privatno pravo nije posebna pravna grana (kao što je npr. grañansko i
porodično pravo) jer se ne bavi samo jednom odreñenom vrstom privatnopravnih odnosa.
Ono je sveobuhvatno, tj. obuhvata različite tipove pravnih odnosa.
3.2. Inostrano (meñunarodno) obilježije
Strani element je izvjesna činjenica ili okolnost koja jedno činjenično stanje ili jedan
već oformljeni pravni odnos vezuje sa stranim suverenitetom.
Činjenica ili okolnost koju nazivamo inostranim elementom može se pojaviti u bilo kojem od
elemenata pravnog odnosa:
- u subjektu;
- u objektu; ili
- u sadržini samog odnosa (u pravima i obavezama subjekata).
Ako je jedan od subjekata strani državljanin ili ako se radi o firmi koja ima stranu nacionalnu
pripadnost, strani element je prisutan u subjektu privatnopravnog odnosa.
Ako se stvar koja je predmet (objekt) privatnopravnog odnosa nalazi na stranoj teritoriji,
govorimo o stranom elementu u objektu.
Ukoliko je privatnopravni odnos nastao na stranoj teritoriji ili tamo treba da bude realiziran,
tada strani element figurira u sadržini (pravima i obavezama) takvog pravnog odnosa.
3.3. Posljedice prisutnosti meñunarodnog obilježja
Ako je jedan privatnopravni odnos internacionalno obilježen (sadrži inostrane

elemente), odnosno nije ″posve domaći″, postavlja se pitanje o tome koji, odnosno
čiji organi će biti nadležni da o takvom odnosu raspravljaju i odlučuju, i čije će
zakonodavstvo biti mjerodavno za njegovu pravnu regulaciju.
WWW.BH-PRAVNICI.COM
Situacija je jasna ukoliko su involvirane države vezane meñunarodnim ugovorom na
bilateralnoj i multilateralnoj osnovi koji je regulirao materiju u koju konkretan slučaj
spada.
U suprotnom, odgovor na ovo pitanje mora dati sama država pred čijim se organima pitanje
postavlja, a da bi takav odgovor bio prihvaćen i od drugih država (koje on ne obavezuje), on
mora na drugi način postiči internacionalnu prihvatljivost. U suprotnom, validnost pravnog
odnosa ili odluke o njemu, biće ograničena na teritoriju države o kojoj je riječ.
Kada činjenično stanje ili već formiran privatnopravni odnos ″ima veze″ sa više država, tada
meñunarodno privatno pravo treba da odgovori na sljedeća pitanja:
1. Čiji organi su nadležni za raspravljanje i odlučivanje o takvom odnosu?
2. Može li odluka suda jedne države biti priznata i izvršena u drugoj državi?
3. Može li stranac biti subjektom jednog privatnopravnog odnosa?
4. Čije zakonodavstvo je mjerodavno za takve odnose?
Analogno tome, unutar meñunarodnog privatnog prava postoje odgovarajuće pravne cjeline,
odnosno odgovarajuće problemske oblasti i za svaku od njih se koristi pripadajući tehnički
termin:
- sukob jurisdikcija - za prvo i drugo pitanje;
- privatnopravni položaj stranaca - za treće pitanje;
- sukob (kolizija zakona) - za četvrto pitanje.
Ako posmatramo meñunarodno privatno pravo kao naučnu disciplinu (granu pravne nauke),
slijedit ćemo širu koncepciju o predmetu meñunarodnog privatnog prava koja prevladava u
doktrini bivše Jugoslavije, a prema kojoj se u okviru meñunarodnog privatnog prava trebaju
razmatrati i pravila o sukobu zakona, kao i pravila o sukobu jurisdikcija i privatnopravnom
položaju stranaca.
4. Izvori meñunarodnog privatnog prava
Izvori meñunarodnog privatnog prava imaju dvostruki karakter, s obzirom da je to

unutrašnja pravna grana u svakoj državi (meñunarodno privatno pravo) i kao takva
ima formalne pravne izvore u Ustavu i zakonima, ali riječ je i o pravnoj disciplini koja
ima internacionalni cilj: obezbijediti stabilnost privatnopravnih odnosa na
meñunarodnom planu i pravnu sigurnost subjekata tih odnosa.
To je razlog što meñunarodno privatno pravo ima 2 vrste izvora i to:
1. UNUTRAŠNJE (INTERNE) i
WWW.BH-PRAVNICI.COM
2. VANJSKE (MEðUNARODNE).
4.1. Unutrašnji (nacionalni) izvori
Unutrašnji izvori meñunarodnog privatnog prava su: Ustav; domaći zakoni i podzakonski akti
i (sudska praksa, običaji i pravna nauka).
Način regulisanja meñunarodnih privatnopravnih odnosa u uporednom pravu je različit.
S jedne strane imamo zemlje koje imaju kodificirane norme meñunarodnog privatnog prava,
tj. koje imaju poseban zakon koji regulira meñunarodno obilježene privatnopravne situacije.
Drugu grupu čine zemlje u kojima su norme meñunarodnog privatnog prava kodificirane, ali
ne u posebnom zakonu, već se nalaze u uvodnom ili završnom dijelu grañanskog zakonika.
U preostalim zemljama norme meñunarodnog privatnog prava su fragmentarno rasporeñene

u zakonima koji se odnose na ureñenje pojedinih privatnopravnih oblasti.
U bivšoj Jugoslaviji je 23. jula 1982. god. donesen Zakon o rješavanju sukoba zakona sa
propisima drugih zemalja u odreñenim odnosima (preporučeno: Zakon o meñunarodnom
privatnom pravu – ZMPP).
Preuzevši ovaj zakon u svoj pravni poredak, Bosna i Hercegovina se svrstala u red zemalja
koje imaju poseban zakon o meñunarodnom privatnom pravu, tj. modernu kodifikaciju MPP-
a.
U Zakonu je u potpunosti regulisana oblast kolizije zakona, kolizije jurisdikcija, ali je van
njegovog domašaja ostala materija privatnih prava stranaca.
Pored ovog Zakona, za meñunarodno privatno pravo su značajni i drugi zakoni kao izvori, a
kojima se ureñuju: transportno pravo; trgovačko pravo; autorsko pravo i pravo industrijskog
vlasništva; režim kretanja i boravka stranaca; procesno pravo; mjenično i čekovno pravo;
režim stranih ulaganja; obavljanje vanjskotrgovinske djelatnosti itd.
4.2. Vanjski (internacionalni) izvori
Vanjski (internacionalni) izvori meñunarodnog privatnog prava nastali su ili iz potrebe

da zemlje na bilateralnoj osnovi pravno reguliraju neke aspekte privatnopravnih
odnosa njihovih državljana ili grañana, ili pak iz potrebe da se o nekim aspektima
privatnopravnih odnosa postigne šira meñunarodna saglasnost zaključivanjem
multilateralnih sporazuma (konvencija, ugovora).
4.2.1. Bilateralni meñunarodni ugovori
WWW.BH-PRAVNICI.COM
Od dovstranih (bilateralnih) ugovora za MPP su posebno značajni:
1. ugovori o pravnoj pomoći u grañanskim i trgovačkim stvarima
2. ugovori o uzajamnom pravnom saobraćaju u grañanskim i trgovačkim stvarima;
3. ugovori o priznavanju i izvršavanju sudskih odluka;
4. konzularni ugovori;
5. ugovori o dostavljanju izvoda iz matičnih knjiga;
6. trgovinski ugovori i sl.
4.2.2. Multilateralni meñunarodni ugovori
U pogledu multilateralnih konvencija, za MPP poseban značaj imaju Haške

konvencije (ima ih najviše). U BiH je na snazi veliki broj multilateralnih konvencija:
1. Pariska konvencija o zaštiti industrijske svojine (1883.);
2. Bernska konvencija o zaštiti književnih i umjetničkih djela (1886.);
3. Univerzalna konvencija o autorskom pravu (1952.);
4. Haška konvencija o grañanskom sudskom postupku (1954.);
5. Bečka konvencija o ugovornom pravu (1969.) i dr.
Kada su u pitanju multilateralne konvencije, treba znati da postoje 2 vrste tih konvencija:
1. Multilateralne konvencije sa materijalnopravnim normama – na direktan način

ureñuju odnose iz svog djelokruga. Ovim konvencijama države ujednačavaju svoja
zakonodavstva u odreñenim oblastima (putem ratifikacije). Srećemo ih u oblasti
meñunarodnog transporta, trgovine i sl.
2. Multilateralne konvencije sa kolizionim normama – na indirektan način reguliraju
odnose iz svog djelokruga. Cilj ovih konvencija je ujednačavanje meñunarodnog
privatnog prava zemalja članica, odnosno postizanje meñunarodne saglasnosti o
tome po kojem pravu će se urediti odreñeno pravno pitanje.
Na osnovu ove podjele se u meñunarodom privatnom pravu i razlikuje direktni i

indirektni metod reguliranja.
Direktni (neposredni) metod reguliranja imamo tamo gdje se reguliranje vrši materijalnim
pravnim normama.
Tamo gdje se reguliranje vrši kolizionim normama (normama o sukobu zakona) radi se o
indirektnom metodu reguliranja.
WWW.BH-PRAVNICI.COM
4.3. Hijerarhija pravnih izvora meñunarodnog privatnog prava
U situaciji kad je isto pravno pitanje na različite načine ureñeno vanjskim i unutrašnjim
pravnim izvorima, u MPP važi princip da meñunarodni izvori imaju prednost u primjeni u
odnosu na unutrašnje zakonodavstvo. Ako je jedno pitanje različito regulisano višestranim i
dvostarnim ugovorom koji obavezuju jednu zemlju, postavlja se pitanje koji ugovor ima
prvenstvo u primjeni.Prema jednom shvatanju bilateralne konvencije imaju prednost u
odnosu na multilateralne, a prema drugom, bilateralni sporazum nije nužno i specijalni propis
u odnosu na multilateralni, te treba primjeniti maksimu le posterior derogat legi priori.. dakle
primjena sporazuma koji je kasnije zaključen.
To za domaće organe podrazumjeva dužnost pronalaženja relevantnog konvencijskog prava

radi njegove primjene. To s 1 strane znači obavezu da se utvrdi postoji li meñ.ugovor koji je
in concreto na snazi, a s 2 strane, da se ztvrdi kako glasi odgovarajuća pravna norma iz tog
izvora.
4.4. Popunjavanje pravnih praznina
Drugo je pitanje samih načela .Sam ZMPP kao ni postojeći Ustav BiH ne sdrži
programski dio u kojem bi bila izažena načela na kojima počiva pravni poredak BiH.
Postoje načela MPP-a i mnoga od njih su ugrañena u ZMPP, poput načela najtješnje
povezanosti ili načela favorizacije pravnog posla. Kad je u pitanju meñusobna
nadležnost, pravne praznine će biti veoma rijetke. Ipak u slučaju pravne praznine,
trebalo bi poći od načela analogne primjene unutrašnjih propisa o mjesnoj
nadležnosti naših organa.
U materiji prava stranaca pravne praznine se mogu očekivati u većoj mjeri. Najprije
treba ustanoviti da li je riječ o pravu koje se može kvalificirati kao ljudsko pravo
zagarantirano meñ.konvencijama. U suprotnom, treba provjeriti da li sa strančevom
državom postoji meñunarodni ugovor koji sadrži klauzalu nacionalnog tretmana ili
klauzalu najpovlaštenije nacije. Tek ako ni to nije slučaj, pravnu prazninu treba
popuniti osloncem na analognu primjenu propisa koji se odnose na slična prava, te
načela unutrašnjeg prava.
OPŠTI DIO
SUKOB ZAKONA
WWW.BH-PRAVNICI.COM
1. Osnovni problem meñunarodnog privatnog prava:
pravno reguliranje činjeničnog stanja s
meñunarodnim obilježijem
U slučaju prisutnosti inostranog elementa u privatnopravnom odnosu, najveći

doktrinarni, ali i praktični značaj ima pitanje: kojem zakonodavstvu takav odnos treba
podvrgnuti?
Ovo pitanje je bitno jer prije svega, pojedinačna državna zakonodavstva pravno djeluju samo
unutar svojih granica, a pojedinačni privatnopravni odnosi, ukoliko u sebi sadrže inostrani
element, treba da djeluju na internacionalnom planu.
S druge strane, u oblasti privatnopravnih odnosa nema meñunarodnih pravila koja bi bila
mjerodavna za privatnopravne odnose s internacionalnim obilježijem.
U takvoj situaciji, nužnu mjeru kooperacije izmeñu različitih zakonodavstava obezbjeñuju tzv.
kolizione norme1 MPP-a, koje čine dio unutrašnjeg pravnog poretka svake zemlje, a koje su
izraz dobre volje domaće države da slučajeve s inostranim elementom izuzmu iz svog
pravnog režima i dopusti da se na njih primjeni i neko strano zakonodavstvo.
Prema tome, funkcija kolizionih normi jest da upute na pravo odreñene države kao
mjerodavno za reguliranje jednog privatnopravnog odnosa s inostranim elementom.
U meñunarodnom privatnom pravu vrijede dva najopštija principa:
1. Odgovor na pitanje koje je pravo mjerodavno za reguliranje privatnopravnih odnosa s

inostranim, ili internacionalnim obilježjima, daju uvijek norme MPP-a (kolizione
norme) države u kojoj se pitanje postavlja;
2. Mjerodavno može biti samo jedno od zakonodavstava sa kojima je slučaj povezan, i
to ono s kojima je ta povezanost najznačajnija.
Ostali opšti principi meñunarodnog privatnog prava su:
• pitanja lično – pravnog statusa, porodični i nasljedni odnosi s inostranim obilježjima, u

pravilu su podvrgnuti pravu države čiji su osobe državljani (lex nationalis) ili države u kojoj je
njihovo prebivalište (lex domicilii);
• pitanja vlasništva i druga stvarna prava u pravilu su podvrgnuta zakonu države u kojoj
se dotična stvar nalazi (lex rei sitae);
• obligacioni odnosi (ugovorne obaveze, obaveze na naknadu štete i sl.) u pravilu su

podvrgnuti zakonodavstvu države na čijoj su teritoriji poduzeti akti vezani za nastanak
1 Kolizija – sukob različitih zakona, tj. zakona različitih država.

WWW.BH-PRAVNICI.COM
obaveze ili njeno izvršenje: npr. države u kojoj je zaključen ugovor, države u kojoj treba
nastupiti izvršenje ugovorne obaveze, države u kojoj je izvršena protupravna radnja na kojoj
se bazira zahtjev za naknadu štete ili države u kojoj su nastupile štetne posljedice takve
radnje;
• formalna (proceduralna) valjanost svakog pravnog posla u pravilu je podvrgnuta

propisima zemlje u kojoj je pravni posao nastao (pravilo locus regit actum).
Meñunarodno privatno pravo u osnovi se bavi problemom prostornog važenja pravnih normi,
i svojim pravilima omogućuje da, u odreñenim okolnostima, organi jedne države primjenjuju
neko strano zakonodavstvo.
2. Mogućnost izbjegavanja problema
2.1. Isključiva primjena domaćeg prava
Na temelju svog teritorijalnog suvereniteta država odnosno njeni organi bi mogli

ignorirati inostrane elemente, te isključivo primijeniti domaće pravo. Ovakav stav,
ustvari znači negiranje meñunarodnog privatnog prava kao pravne discipline.
Ako je uvijek mjerodavno domaće pravo, onda pitanje ″koje će pravo biti mjerodavno″ više
nema smisla.
Naime, neoboriva je tvrdnja da će domaći organi najkorektnije primijeniti sopstveno (domaće)

pravo na osnovu svog znanja i iskustva stečenog u obavljanju redovnog posla.
Uz to postupak je jednostavniji, jeftiniji i brži ako se ne postavlja problem dokazivanja stranog

prava (američka doktrina).
Meñutim, isključiva primjena domaćeg prava, kao način da se izbjegne prostorni sukob
zakona, je primitivna jer podrazumijeva jednak postupak u slučaju sa stranim elementom i u
slučaju lokalnih pravnih pitanja.
Isto tako, isključiva primjena legis fori, kao rješenja, prijeti ugrožavanju pravde i pravičnosti.
Civilizirano društvo ne može funkcionirati samo u nacionalnim već jedino u internacionalnim
okvirima.
2.2. Unifikacija (nacionalnih) zakonodavstava
WWW.BH-PRAVNICI.COM
2.2.1. Unifikacija materijalnog prava
Da bi se izbjegao problem prostornog sukoba različitih zakonodavstava, potrebna je

unifikacija (izjednačavanje) zakona na meñunarodnom planu, što se može postiči
jedino internacionalnom saglasnošću država, tj. meñunarodnim sporazumom koji bi
obavezivao sve zemlje.
U nekim pravnim oblastima postignuti su značajni rezultati na ovom planu, zahvaljujući
meñunarodnim organizacijama osnovanim u cilju meñunarodnog ujednačavanja prava u
pojedinim oblastima:
- Institut za meñunarodno pravo;
- Meñunarodna pravna asocijacija;
- Konferencija za meñunarodno privatno pravo u Hagu;
- Rimski institut za unifikaciju privatnog prava (1928.).
Značajni rezultati u pogledu unifikacije materijalnog prava zemalja članica ostvareni su pod
okriljem OUN i u okviru EU. Riječ je uglavnom o poslovnim (ugovornim) odnosima sa
meñunarodnim obilježijem, o pravima tzv. industrijskog vlasništva i autorskim pravima.
Važno je spomenuti Varšavsku konvenciju koja je u potpunosti unificirala pravila o prevozu

putnika i robe vazdušnim putem, i to kako u pogledu jurisdikcije (nadležnosti) tako i u
pogledu mjerodavnog prava.
U doktrini su sve glasnija razmišljanja o tome kako se težište glavnog problema

meñunarodnog privatnog prava postupno pomjera ka području meñunarodne nadležnosti,
odnosno priznavanja stranih odluka.
Ipak, univerzalna svjetska jednoobraznost privatnih prava nije moguća. To prvenstveno

vrijedi za ona područja privatnopravnih odnosa čija pravna regulacija nosi pečat historijskih,
religijskih, geografskih, socijalnih, ekonomskih i drugih posebnosti pojedinih naroda i država,
kao što je npr. slučaj sa propisima koji se tiču braka i porodice, nasljeñivanja i sl. To znači da
je sukob zakona neizbježan, a time i primjena kolizionih normi.
2.2.2. Unifikacija kolizionog (meñunarodnog privatnog) prava
Napori meñunarodnih organizacija, prvenstveno Haške konferencije za MPP, pokazali su da

ni ujednačavanje kolizionih normi različitih nacionalnih zakonodavstava nije mnogo
jednostavniji zadatak.
Jasno je da se ne može doći do univerzalnog kodeksa meñunarodnog privatnog prava čije bi

kolizione norme obavezivale sve zemlje. Osnovni razlog su opet razlike u oblasti
privatnopravnih odnosa, osobito u oblasti porodičnog i statusnog prava. Angloameričke
WWW.BH-PRAVNICI.COM
zemlje insistiraju da je za regulisanje statusa osoba, porodične i nasljedne odnose sa
inostranim elementom mjerodavno domicilno pravo osoba (lex domicilii), dok većina
kontinentalnih zemalja preferira kao mjerodavno pravo državljanstva osoba (lex nationalis).
Ipak postignuti su i ovdje krupni rezultati, pa su donesene haške konvencije koje npr. na
multilateralnoj osnovi rješavaju koliziju zakona u oblasti testamentalnog nasljeñivanja, i
deliktne odgovornosti u drumskom saobraćaju. Pored ovih konvencija, bilateralnim
ugovorima su ostvareni i mnogi slični aranžmani meñu pojedinim državama.
2.3. Uloga haške konferencije za meñunarodno privatno pravo
Konferencija za MPP u Hagu je najznačajnija svjetska institucija koja se bavi MPP. To je

stalna meñuvladina organizacija koja djeluje u okviru Haške akademije za MPP. Statut
konferencije je na snazi od 15.jula 1955, a redovne četverogodišnje sesije održavaju se
počevši od od 1956 g. Cilj ove meñ.institucije je internacionalna pravna regulacija
privatnopravnih odnosa sa meñunarodnim obilježjima.
Već odavno je Konferencija napustila nastojanja da unificira cjelokupno meñ.privatno pravo,

te počela sa radom na unifikaciji rješenja u vezi sa pojedinim pitanjima. Tako je npr.50-tih g
prošlog vijeka Konferencija bila zaokupljena unifikacijom prava meñunarodne kupoprodaje,
ali isto tako i unifikacijom pravila o zaštiti maloljetnika i njihovom izdržavanju. Haška
konferencija je nastavila svoj rad, uvijek sa istim ciljem : postići ujednačenost rješenja o
mjerodavnom pravu. Osnovni metod rada Konferencije je donošenje multilateralnih
meñ.konvencija.
Sekretarijat Konferencije tijesno sarañuje sa vladama zemalja članica. Stalna kancelarija

Haške konferencije kontaktira sa tzv.centralnim organima koje u tu svrhu formiraju članice tih
konvecija. Sa istim ciljem Konferencija je u stalnoj saradnji sa drugim meñ.organima kao što
su specijalizirane agencije OUN, Vijeće Evrope, Evropska unija, Organizacija američkih
država itd. Do danas je pod okriljem Haške konferencije doneseno 36 konvencija, a u BIH su
na snazi sljedeće :
1. Haška konvecija o grañanskom sudskom postupku iz 1954

2. Haška kovencija o formi testamenta iz 1961
3. Haška konvecija o ukidanju potrebe legalizacije stranih javnih isprava iz 1961
4. Haška konvecija o zakonu koji se primjenjuje na saobraćajne nezgode iz 1971
5. Haška konvecija o grañansko pravnim aspektima meñunarodne otmice djece iz 1980
6. Haška konvecija čiji je cilj da osigura lakši pristup pravosuñu na meñ.planu iz 1980
Članstvo BIH teče od 07.juna.2001, a centralni organ je Ministarstvo vanjskih poslova BIH.
Članstvo u Konferenciji će BiH omogućiti direktno sudjelovanje u radu ne samo Plenarne
skupštine nego u skladu sa Statutom i u radu njenih stalnih organa. Sve zemlje slijednice
bivše Jugoslavije su članice haških konvencija koje se odnose na grañanski postupak u
predmetima sa inostranim obilježjima.
WWW.BH-PRAVNICI.COM
3. Izbor mjerodavnog prava kao rješenje problema
Izbor mjerodavnog prava kao rješenje problema sukoba zakona znači mogućnost da
se izvrši izbor meñu zakonodavstvima koja kolidiraju, te da se jedno od njih kao
mjerodavno primijeni na dati slučaj.
Sa aspekta domaće države i njenih organa pred kojima se vodi postupak to znači da se
otvara mogućnost da umjesto domaćeg prava (lex fori) bude eventualno primijenjeno neko
strano pravo.
Odabir mjerodavnog prava mora biti utemeljen na odreñenom kriteriju preferencije, koji u
kolizionoj normi mora biti vidljiv. Taj bi kriterij morao biti i internacionalno prihvatljiv.
Taj, u meñunarodnom privatnom pravu prihvaćen i za njega karakterističan metod naziva se:
vezivanje, lokalizacija, alokacija ili atribucija. A zasniva se na tome, što u situaciji kad je
jedan slučaj povezan sa više država te veze u pravilu nisu iste vrste ni istog značaja, pa je
najčešće moguće izdvojiti takvu koja će se smatrati odlučujućom za izbor prava koje će se
primijeniti.
3.1. Metod vezivanja
Meñu nazivima kojima se obilježavaju pravila MPP-a (kojima se rješava prostorni

sukob zakona) o samoj suštini tih pravila najbolje govori izraz ″pravila vezivanja″.
Kada je jedan privatnopravni odnos istovremeno vezan sa različitim zemljama, treba odlučiti
koja je od tih vezanosti najvažnija, što znači da moramo nači elemenat vezivanja (faktor
lokalizacije, odlučujuća činjenica, tačka najtješnje veze).
Pri traženju tačaka vezivanja polazi se od vrste odnosa o kojima je riječ. Upravo na taj način
su u meñunarodnom privatnom pravu nastala karakteristična koliziona rješenja u pojedinim
oblastima privatnopravnih odnosa:
- u stvarima ličnog statusa, porodičnim i nasljednim odnosima se primjenjuju lex

nationalis i lex domicilii kao tipična koliziona rješenja;
- na području stvarnopravnih odnosa, tj. stvari lex rei sitae je prihvaćeno kao tipično
koliziono rješenje;
- kada su u pitanju obligacioni odnosi kao tipično koliziono rješenje prihvaćeno je lex
voluntatis, lex loci contractus, lex loci solutionis, lex domicilii venditoris, lex loci delicti i
lex loci laesionis;
- kada je u pitanju forma pravnih poslova kao opšteprihvaćeno koliziono rješenje je lex
loci actus ili locus regit actum.1
1 lex nationalis – državljansko pravo;

lex domicilii – domicilno pravo (pravo mjesta boravka);
WWW.BH-PRAVNICI.COM
Dakle, treba fiksirati najbližu vezu koju dato činjenično stanje ili već formirani privatnopravni
odnos ima sa odreñenom državom, a time i s njenim pravom.
3.2. Pojam najtješnje povezanosti
Izbor (odreñivanje) mjerodavnog prava treba da bude u korist onog prava s kojim je
konkretan odnos najuže, najbliže, najsnažnije, najznačajnije, najrealnije i sl. povezan.
To je načelo opšte prihvaćeno u velikom broju nacionalnih zakonodavstava, te predstavlja

osnovni princip kolizionog prava uopšte.
U tom svojstvu ono predstavlja bazičnu referencu prilikom formuliranja pojedinačnih pravila
MPP-a, odnosno prilikom izbora mjerodavnog prava ad hoc kad takvih pravila nema.
Sama množina izraza kojima se nastoji odrediti ovo načelo, a koji nisu potpuni sinonimi,
upozorava na to da se radi o načelu kojem manjka pojmovna definitivnost.
Nekoliko mogućih definicija:
1. Najtješnja povezanost je načelo (princip) MPP-a, prema kojem na privatnopravne situacije s

internacionalnim obilježjem treba primijeniti pravo one države s kojom ta pravna situacija ima
onaj kontakt – ili one kontakte – koji su sa aspekta meñunarodnog privatnog prava zemlje u
kojoj se pitanje postavlja, unaprijed odreñeni kao najvažniji za taj tip pravne situacije;
2. Najtješnja povezanost je težišni kontakt u instrumentariju MPP-a jedne zemlje, koja izbor
mjerodavnog prava, za datu pravnu situaciju sa meñunarodnim obilježjem, ne fiksira
unaprijed, već ga prepušta sudiji koji će ga izvršiti ad hoc ″vagajući″ značaj povezanosti te
pravne situacije sa različitim državama;
3. Najtješnja povezanost je takva vezanost pravne situacije s nekom državom koja usljed svoje
internacionalno prihvaćene važnosti opravdava primjenu prava te države in concreto.
3.3. Evolucija ideje o najtješnjoj povezanosti (historijski razvoj MPP-a)
Ideja najtješnje povezanosti mogla bi se prepoznati već u principu personaliteta

prava, kao prvom poznatom kriteriju za primjenu prava koji se javio u pravnom
partikularizmu nastalom nakon raspada Rimskog carstva. Razvojem feudalizma,
lex rei sitae – pravo mjesta nalaženja stvari;

lex voluntatis – pravo odreñeno voljom stranaka;
lex loci contractus – pravo mjesta nastanka ugovora;
lex loci solutionis – pravo mjesta izvršenja;
lex domicilii venditoris – pravo prodavčevog prebivališta;
lex loci delicti – pravo mjesta gdje je učinjena protivpravna radnja;
lex loci laesionis – pravo mjesta gdje je nastupila šteta;
lex loci actus – pravo mjesta gdje se djelovalo;
locus regit actum – opšteprihvaćeno koliziono rješenje.
WWW.BH-PRAVNICI.COM
umjesto pripadnosti grupi odreñenoj po porijeklu, težišni kriterij za primjenu prava
postaje pripadnost zemlji, feudu, odnosno feudalnom gospodaru. Osnovni princip u
primjeni prava postaje princip teritorijalnosti.
Jacobus Balduini, glosator iz prve polovine XIII vijeka, prvi je odvojio pitanje
upravljanja parnicom (ordinatoria litis) tj.procesnog prava, od odlučivanja o meritumu
(decisoria litis).
Principu najtješnje povezanosti najznačajniji doprinos dao je Savigny svojom teorijom

o “sjedištu” pravnih odnosa. Ovaj princip dobio je svoj moderni izraz u Schnitzerovoj
teoriji karakteristične činidbe. Npr. ako se pitamo sa kojom državom je najbliže
povezan jedan kupoprodajni ugovor, po ovoj teoriji bi odgovor bio da je to domicil
odnosno sjedište prodavca, jer je prodavac nosilac činidbe koja je karakteristična za
ovaj ugovor (predaja stvari, tj.isporuka robe).Analogno tome je moguće odrediti
mjerodavno pravo i za druge vrste ugovora.
Savremena zakonodavstva često kombinuju princip najtješnje veze sa teorijom

karakteristične činidbe, dolazeći na taj način do elastičnih i istovremeno predvidljivih
rješenja koja odgovaraju zahtjevima savremenog privatnopravnog saobraćaja.
3.4. Dva osnovna metoda utvrñivanja najtješnje veze
U meñunarodnom privatnom pravu se jasno razlikuju dva različita pristupa realizaciji

načela najtješnja povezanosti:
- aprioristički (deduktivni ili sintetički) metod - dominira u klasičnom MPP-u, gdje
se mjerodavno pravo odreñuje unaprijed, za sve buduće slučajeve odreñene vrste,
zakonom;
- posterioristički (induktivni ili analitički) metod - dominira u novijem MPP-u, gdje
se mjerodavno pravo odreñuje za jedan konkretan slučaj, odlukom suda.
Zakonodavstva evropskih zemalja se u najvećoj mjeri zasnivaju na apriorističkom metodu

koji se sastoji u tome da zakonodavac unaprijed, pomoću generalnih, apstraktnih kolizionih
normi fiksira najtješnju povezanost za datu vrstu privatnopravnih odnosa, utvrñujući tipične
tačke vezivanja i obavezujući domaći forum da na takve odnose primijeni pravo države s
kojom postoji težišni kontakt – kao pretpostavljeni izraz najtješnje povezanosti.
Dakle, ovdje imamo objektivizirane faktore lokalizacije s kojima se uspostavlja visok stepen
predvidljivosti mjerodavnog prava, čime se ujedno stvara pretpostavka za perspektivno
približavanje nacionalnih kolizionih sistema.
S druge strane, aprioristički metod utvrñivanja najtješnje veze i izbora mjerodavnog prava
ima i svoje nedostatke, jer se temelji na zakonodavčevom predviñanju budućih odnosa i
njihovoj neizbježnoj tipizaciji – uopštavanju.
WWW.BH-PRAVNICI.COM
Upravo se zbog toga nastoji primjenjivati posterioristički metod, tj. sudsko odlučivanje u
konkretnom slučaju – in concreto.
Američka doktrina teži ka ″fleksibilizaciji″ tačaka vezivanja (težišnih kontakata).
4. Kolizione norme
Kolizione norme meñunarodnog privatnog prava čine dio unutrašnjeg pravnog

poretka svake države, a izraz su dobre volje domaće države da slučajeve sa
inostranim elementom izuzme iz svog pravnog režima i dopusti da se na njih
primijeni i neko strano pravo.
Osnovna funkcija kolizione norme jeste da uputi na pravo odreñene države kao mjerodavno
za reguliranje privatnopravnih odnosa sa inostranim elementom.
Vezivanje (alokacija ili lokalizacija) privatnopravnih odnosa u meñunarodnom privatnom

pravu se vrši pomoću faktora lokalizacije, tačaka vezivanja ili odlučujućih činjenica koje se
″ugrañuju″ u kolizione norme.
U evropskom meñunarodnom privatnom pravu, kod izbora mjerodavnog prava, tj. utvrñivanja
najbliže veze, dominira aprioristički metod koji se bazira na specijalnim pravnim normama
koje se nazivaju kolizionim normama.
Kolizione norme su pravne norme naročite strukture, koje privatnopravne odnose s

inostranim elementom reguliraju na tzv. posredan (indirektan) način.
Objektivni cilj kolizione norme jest da kao mjerodavno pravo za konkretan privatnopravni
odnos odredi pravo države sa kojom je slučaj u najtješnjoj vezi. Ona odnos ne rješava
meritorno, već samo posredno, jer samo upućuje na pravo (odreñene države) koje će pitanje
meritorno rješiti. Takva norma mora:
1. imenovati pitanje ili odnos na koji se ima primijeniti; te
2. fiksirati ″težišnu tačku vezivanja″ u skladu sa ranije iznesenim principima.
Npr.:
Tako će koliziona norma koja se odnosi na formu braka glasiti ovako:
″Na formu zaključenja braka primjenjuje se zakon države u kojoj se brak zaključuje″!
WWW.BH-PRAVNICI.COM
Dakle, brak zaključen u skladu sa propisima zemlje zaključenja (npr. Italija) formalno je valjan i izvan
te zemlje (propisi Italije).
Ako se radi o materijalnim pretpostavkama za zaključenje braka (sposobnosti za stupanje u brak) tada
će koliziona norma glasiti:
″ Materijalne pretpostavke za zaključenje braka sa stranim elementom, ocjenjuju se po zakonu država

čiji su državljani budući supružnici″!
Klasična podjela kolizionih normi je na jednostrane i dvostrane.
Jednostrana koliziona norma uvijek upućuje na jedno (najčešće domaće) pravo u vezi s
odreñenim pravnim pitanjima. Takva koliziona norma ne daje potpun odgovor na pitanje koje
pravo treba primijeniti.
Dvostrana (višestrana) pravna norma bira mjerodavno pravo izmeñu dva ili više prava
povezanih sa slučajem. Ova norma odgovara na 2 pitanja: da li domaće ili strano pravo, a
ako je to strano pravo onda i koje (čije) je to pravo. Na koje će pravo ona uputiti, zavisi od
okolnosti konkretnog slučaja, odnosno od toga sa kojim od tih prava postoji težišni kontakt.
Razvojem kolizione tehnike pristupa se i modernijoj podjeli kolizionih normi na alternativne i

kumulativne.
Alternativne kolizione norme utvrñuju najmanje dva težišna kontakta, pa time i dva (ili više)
potencijalno mjerodavna prava.
U oblasti grañanskopravnih delikata npr. obično se predviña alternativna primjena prava

države u kojoj je izvršen delikt (lex loci delicti) ili prava države u kojoj je nastupila šteta (lex
loci laesionis), pri čemu e kriterij opcije: povoljnost mjerodavnog prava za oštećenog (tzv.
princip favor victimae).
Alternativno vezivanje može biti inspirirano nastojanjem da se jedan pravni odnos održi u
važnosti, kao što je slučaj sa alternativnim kolizionim pravilima koja odreñuju formu
testamenta i koja ovu ocjenu podvrgavaju pravu mjesta sastavljanja testamenta ili
nacionalnom pravu ostavioca, ili pravu njegovog prebivališta (boravišta).
Ako testament ne bi bio formalno valjan po zakonu zemlje u kojoj je sastavljen, a to je polazno
koliziono rješenje, moguće je primijeniti nacionalni zakon ostavioca, a ako ni po tome testament ne
zadovoljava formu, može se primijeniti ostaviočevo domicilno pravo, itd.... U ovakvim slučajevima se
govori o tzv. kaskadnom vezivanju.
Kumulativne kolizione norme upućuju na primjenu prava dviju ili čak više država, ali
istovremeno. Tako npr. da bi se razveo brak sa stranim elementom potrebno je, prema
kolizionoj normi našeg MPP-a, da je istaknuti brakorazvodni uzrok predviñen istovremeno i u
zakonu zemlje čiji organ razvodi brak, ali i u zakonima država čiji su državljani bračni
WWW.BH-PRAVNICI.COM
drugovi. Svrha ovakvog kolizionog rješenja je u tome da se uzimanjem u obzir više
zakonodavstava osigura validnost pravnog odnosa u većem broju zemalja.
5. Karakter i klasifikacija tipičnih težišnih kontakata
Meñu uobičajenim težišnim kontaktima (tačkama vezivanja), malo je onih koji uvijek,
bez dvojbe, ukazuju na jednu državu i njeno pravo kao mjerodavno.
Najveći stepen izvjesnosti u tom pogledu pruža mjesto nalaženja nekretnina (situs) kao
težišni kontakt koji opredjeljuje izbor mjerodavnog prava na području stvarnopravnih odnosa,
i uvijek upućuje na jedno zakonodavstvo – ono koje važi u državi na čijoj teritoriji nekretnina
leži.
Takve tačke vezivanja (težišne kontakte) nazivamo prostim. Većina tačaka vezivanja će,
nasuprot tome, ukazivati na barem dva prava i tada govorimo o kompleksnim tačkama
vezivanja.
Ako je npr. koliziono pravilo utemeljeno na državljanstvu osobe kao težišnom kontaktu, a
osoba o kojoj se in concreto radi je bipatrid, tada i koliziona norma nužno usmjerava na dva
zakonodavstva. U tom slučaju, u mnogim zakonodavstvima je utvrñeno pravilo po kojem se u
slučaju pojave lica sa dvostrukim ili višestrukim stranim državljanstvom uzima u obzir samo
jedno od njih – tzv. aktivno ili efektivno državljanstvo – državljanstvo one države, sa kojom je
osoba stvarno najbliže povezana.
Neposredne tačke vezivanja predstavljaju čvrste faktore lokalizacije koji vode ka odreñenom
pravu kao mjerodavnom, i u ovu kategoriju spadaju sve tipične tačke vezivanja
(državljanstvo, domicil, redovno boravište, mjesto zaključenja ugovora, mjesto izvršenja
delikta i sl.).
Okvirne tačke vezivanja prepuštaju sudu odluku o pravu koje je mjerodavno u konkretnom
slučaju.
Mnoge okolnosti koje uspostavljaju koneksitet izmeñu jednog internacionalno obilježenog

slučaja i odreñene države i njenog prava, i koje se kao takve koriste kao tačke vezivanja u
kolizionim normama, po svojoj su prirodi proste činjenice (npr. mjesto nalaženja stvari).
Nasuprot tome, neke od često korištenih tačaka vezivanja su zapravo već same pravni
odnosi (npr. državljanstvo, domicil).
WWW.BH-PRAVNICI.COM
Psihološko vezivanje je takoñe prisutno u meñunarodnom privatnom pravu, i to u dva
različita konteksta.
U prvom redu, većina savremenih zakonodavstava dopušta strankama da same odrede

pravo koje će biti mjerodavno za njihove ugovorne odnose, pa se govori o autoniomiji volje
kao tački vezivanja ili težišnom kontaktu.
Pored ovakvog, direktnog uticaja na izbor prava, volja stranaka može utjecati posredno –
djelujući na druge tačke vezivanja: stranke mogu mijenjati prebivalište, državljanstvo, mjesto
ugovaranja i sl.
Najznačajnija klasifikacija tačaka vezivanja je:
- tačke vezivanja koje upućuju na pravo s kojim osobe imaju težišnu vezu;
- tačke vezivanja koje utvrñuju težišni kontakt objekta (stvari) s odreñenom državom;
- tačke vezivanja koje kao mjerodavno, indiciraju ″pravo mjesta gdje se djelovalo″.
6. Problemi vezani s primjenom kolizionih normi
Iako je primjenjivanje kolizionih normi naizgled jednostavan proces:

1. pravno pitanje koje imamo pred sobom treba svrstati u odgovarajuću kategoriju
privatnopravnih odnosa;
2. potom odabrati kolizionu normu koja takve odnose regulira;
3. i slijedom težišnog kontakta, utvrñenog u kolizionoj normi, doći do mjerodavnog
prava.
Svaki od ovih koraka može biti problematičan.
Prethodna pitanja, koja se mogu pojaviti prije nego je odabrana koliziona norma čine u MPP-
u tzv. problem kvalifikacije, koji se odnosi na tumačenje i shvatanje pravnih pojmova,
termina i instituta sadržanih u kolizionim normama, kao i u materijalnim normama stranog
mjerodavnog prava.
Naime, pored sukoba zakona u običajenom smislu riječi, postoji i tzv. latentni sukoba
zakona koji nastaje kao rezultat različitog poimanja pravnih izraza, pravnih ustanova i samih
tačaka vezivanja u različitim državama.
6.1. Kvalifikacija činjeničnog stanja sa stranim elementom
WWW.BH-PRAVNICI.COM
Postavlja se pitanje: ″Pod koju kolizionu normu podvesti konkretno činjenično stanje
ili pravno pitanje s inostranim elementom″?
Rješenje je jednostavno ako se radi o odnosima koji se u većini prava shvataju na isti način.
Npr.: dvije osobe različitog spola žele zasnovati pravom ureñenu zajednicu života, u svakoj državi će
takvo činjenično stanje biti podvedeno pod instituciju braka, pa je logično da u tom slučaju treba
primijeniti kolizionu normu koja se odnosi na zaključenje braka.
Meñutim, nekada je činjenično stanje takvo da se ono u različitim zemljama podvodi

pod različite pravne institute, pa i različite oblasti pravnih odnosa.
Npr.: ukoliko nastane spor vezan za meñusobna darovanja bračnih drugova. U nekim zemljama ovo
pitanje spada u oblast bračnoimovinskih odnosa, u nekim u oblast ličnih dejstava braka, a u nekim u
oblast ugovornih odnosa.
Ako je nadležan naš organ, on uvijek primjenjuje domaće pravo, tj. naše kolizione
norme. Pritom se ne bježi ni od ekstenzivnog tumačenja, tj. ″prilagoñavanja″
činjeničnog stanja domaćim pravnim shvatanjima (ukoliko u domaćem pravu nema
odgovarajućeg pravnog instituta pod koji bi se činjenično stanje moglo podvesti).
6.2. Kvalifikacija težišnog kontakta
I težišni kontakt može biti podložan različitim tumačenjima u domaćem i stranom

pravu, pa kao takav dovesti do ″neoperativnosti″ kolizione norme koja se na njemu
bazira.
Npr.: pod mjestom zaključenja ugovora se shvata mjesto iz kojeg je otpremljen prihvat ponude, onda
to vodi jednom mjerodavnom pravu, a ako se pod mjestom zaključivanja shvata mjesto u kojem je
prihvat ponude primljen, mjerodavno je drugo pravo.
Ovakve probleme, pored mjesta zaključivanja ugovora, stvaraju i neke druge tačke
vezivanja (prebivalište, pripadnost pravne osobe, mjesto izvršenja delikta i sl.).
Težišni kontakt (tačka vezivanja) se kvalificira (tumači) prema pravnim shvatanjima i

standardima zemlje o čijoj se kolizionoj normi radi, tj. po domaćem pravu.
6.3. Problem država sa složenim pravnim poretkom
U situaciji kada teritorijalne jedinice (u složenim državama) donose zakone u oblasti

privatnih prava, mogu nastati privatnopravni odnosi vezani za više teritorijalnih
jedinica, pa će to dovesti do tzv. interlokalnog ili unutrašnjeg sukoba zakona.
Drugi problem sastoji se u odreñivanju mjerodavnog stranog prava kada domaće
kolizione norme ukazuju na pravo složene države, pa se postavlja pitanje koje pravo
od federalnih jedinica treba primijeniti. O tome u doktrini postoje 2 osnovna
stanovišta:
1. Prvo, po kojem izbor prava treba prepustiti unutrašnjim kolizionim normama
dotične strane države – princip dvostepenosti; i
WWW.BH-PRAVNICI.COM
2. Drugo, po kojem neposredan izbor vrši koliziono pravilo koje je i uputilo na
složeni pravni poredak – princip jednostepenosti.
Za BiH problem unutrašnjih sukoba zakona je svakako od posebnog interesa s

obzirom na jedinstveno ustrojstvo države. Prema odredbama Deytonskog ustava,
privatnopravni odnosi su načelno podvrgnuti zakonodavnoj nadležnosti ″entiteta″. To
znači da je unutrašnji sukob zakona u oblasti privatnih prava gotovo izvjestan kada
su u pitanju ″entiteti″.
Slična situacija je i u FBiH. Gotovo sve privatnopravne oblasti u zakonodavnoj su
nadležnosti kantona.
U BiH su dakle moguće dvije vrste unutrašnjih sukoba zakona: meñuentitetski i
meñukantonalni. Rješavaju se analognom primjenom preuzetog jugoslovenskog
Zakona o rješavanju sukoba zakona i nadležnosti u statusnim porodičnim i
nasljednim odnosima. Za ostale pravne odnose vlada pravna praznina.
7. Problemi vezani za primjenu mjerodavnog prava
Ako je koliziona norma uputila na domaće pravo kao mjerodavno (jer težišni kontakt
postoji samo sa domaćom državom) tada nema problema koje treba primijeniti.
Meñutim, ukoliko je koliziona norma uputila na neko strano pravo kao mjerodavno, javlja se
problem. S jedne strane, može se desiti da u konkretnom slučaju postoji neki od zakonom
propisanih razloga koji obavezuju domaći organ da odstupi od primjene stranog mjerodavnog
prava, a s druge strane, ako takvi razlozi ne postoje, strano pravo treba saznati i često
tumačiti, što može imati dodatne komplikacije.
7.1. Problem saznanja stranog prava
Potrebno je utvrditi sadržinu dotičnog stranog zakonodavstva radi njegove primjene ili
je potrebno saznati njegovu sadržinu kako bi se mogla pravilno primijeniti neka
norma domaćeg prava, koja se odnosi na privatna prava stranaca ili na sukob
jurisdikcija.
U prvom slučaju (radi njegove primjene na privatnopravni odnos sa stranim elementom) ovo
pitanje se rješava na 2 načina, pri čemu je odlučujuće to da li se strano pravo tretira kao
ravnopravno domaćem, ili pak kao činjenica:
- Ako se prihvati prvo gledište, tada će organ primjene prava imati službenu obavezu
da sazna strano pravo;
- S drugog gledišta, ta bi obaveza pala na stranku, pošto stranke dokazuju činjenice
WWW.BH-PRAVNICI.COM
u postupku.
Naš ZMPP u pogledu ovog pitanja ustanovljava obavezu suda da po službenoj dužnosti
utvrdi sadržinu stranog mjerodavnog prava, ali sud može upotrijebiti i javnu ispravu koju u
postupku mogu podnijeti stranke. Sud se može obratiti i Ministarstvu pravosuña i zatražiti
obavještenje o stranom pravu.
U ovom drugom slučaju, domaći organ mora utvrditi sadržinu stranog prava po
službenoj dužnosti, pošto je to uvijet za korektno okončanje postupka.
7.2. Tumačenje stranog prava
U slučaju primjene stranog, na osnovu domaće kolizione norme, problem tumačenja

je dodatno kompliciran.
Tu se postavlja pitanje hoćemo li pojmove i ustanove stranog prava tumačiti i shvatati prema
principima i pravnim shvatanjima dotičnog stranog pravnog sistema ili prema principima i
pravnim shvatanjima domaće države.
Ova pitanja se u meñunarodnom privatnom pravu tretiraju kao problem tzv. drugostepene
kvalifikacije. U doktrini, a i u uporednom pravu, vlada stanovište po kojem pojmove i
ustanove stranog prava treba tumačiti prema pravnim shvatanjima i principima dotičnog
stranog pravnog sistema.
Naš ZMPP stoji na stanovištu da se strano pravo ima tumačiti (primjenjivati) prema svom
smislu i pojmovima koje sadrži.
8. Razlozi za odstupanje od primjene mjerodavnog prava
Premda su kolizione norme u našem pravu imperativne, pa se imaju po službenoj

dužnosti primijeniti uvijek kad slučaj sadrži inostrane elemente, katkada je organ koji
ih primjenjuje ovlašten da ne postupi po njihovoj uputi.
Radi se o izuzecima koje valja restriktivno tumačiti i koji se ne bi smjeli pretvoriti u izgovor
koji opravdava često izbjegavanje i zaobilaženje mjerodavnog stranog prava.
Ti razlozi su:
1. Renvoi (ranvoa) – uzvraćanje i upućivanje dalje;
2. Izigravanje zakona (fraus legis);
3. Javni poredak (ordre public);
WWW.BH-PRAVNICI.COM
4. Fenomen tzv. ″normi neposredne primjene″.
8.1. Uzvraćanje i upućivanje dalje (renvoi)
Uzvraćanje i upućivanje na dalje pravo (ranvoa) je pojava u meñunarodnom

privatnom pravu koja možedovesti do toga da se umjesto domaćom kolizionom
normom odreñenog mjerodavnog stranog prava ipak primijeni domaće, ili pak neko
drugo strano pravo umjesto onog koje je označeno kao mjerodavno.
Ova pojava temelji se na teorijskoj postavci o tome da domaća koliziona norma, kad upućuje
na strano pravo, ne upućuje direktno na strano materijalno (porodično, nasljedno,
obligaciono) već na strano pravo u cjelini – dakle i na strano koliziono pravo.
Ovo će biti slučaj npr.:
Ako u našoj zemlji treba da se ocijeni da li je jedan državljanin Ujedinjenog Kraljevstva, čije
je prebivalište kod nas, poslovno sposoban?
Naša koliziona norma upućuje na pravo državljanstva, tj. na englesko pravo. Engleska
koliziona norma, za ocjenu poslovne sposobnosti upućuje na pravo prebivališta osobe, tj. na
naše pravo (u ovom slučaju). Dakle, engleska koliziona norma je uzvratila na naše pravo
(npr. ili na belgijsko pravo, ako bi prebivalište osobe bilo u Belgiji).
Rezultat:
Umjesto prava koje je mjerodavno po našoj kolizionoj normi (englesko pravo) ipak bi se
primijenilo domaće (naše) ili neko drugo strano (belgijsko) pravo.
Što se tiče našeg prava, ZMPP konstatira obavezu domaćeg organa da prethodno (prije
nego što primijeni strano mjerodavno pravo) ispita kolizione norme stranog prava na koje je
usmjeren i da slijedi njihovu uputu bez obzira na to kuda ona vodi. Ukoliko se indicirano
strano pravo, svojom kolizionom normom, takoñe proglašava mjerodavnim za ureñenje
datog slučaja, problem se lako rješava.
Meñutim, u slučaju upućivanja dalje (na neko drugo strano pravo), ishod će biti pozitivan ako
se treće pravo samo proglašava mjerodavnim. Takav ″prirodan″ prekid lanca upućivanja
uslijedit će kad se doñe do prava čija je koliziona norma istovjetna onoj koja je na nju
ukazala (kad ona sadrži isti težišni kontakt). Bit će primijenjeno upravo to materijalno pravo.
Ako se upućivanja ne završe ″prirodnim″ prekidom lanca, trebalo bi primijeniti pravo koje je
prvobitno indicirano našom kolizionom normom.
8.2. Izigravanje zakona (fraus legis)
Institut izigravanja zakona (fraus legis) u meñunarodnom privatnom pravu počiva na dva
elementa:
WWW.BH-PRAVNICI.COM
1. OBJEKTIVNOM – do promjene tačke vezivanja je došlo legalnim putem; i
2. SUBJEKTIVNOM – sastoji se u namjeri da se promjenom težišnog kontakta doñe
do mjerodavnosti nekog drugog prava a ne onog koje bi inače
bilo mjerodavno prema domaćoj kolizionoj normi.
S obzirom na načelo ″Ius et fraus numquam cohabitant″1 neizbježna je neka vrsta sankcije
za fraudulozno ponašanje stranaka. Ova sankcija nije usmjerena na subjekte, već na
opstojnost pravnog posla koji je nastao uz izigravanje zakona – on se naime poništava.
Domaći organ je obavezan da po službenoj dužnosti pazi na izigravanje domaćih kolizionih

normi, a takvu obavezu nema kada su u pitanju kolizione norme stranih država.
Najčešće su predmet izigravanja kolizione norme u oblasti osobnog statusa fizičkih i pravnih
osoba, porodičnog (posebno bračnog) i nasljednog prava.
Naš ZMPP sadrži specijalnu odredbu o izigravanju zakona u kojoj stoji da se pravo koje bi
bilo mjerodavno po domaćim kolizionim normama ne primjenjuje ako bi njegovo
primjenjivanje imalo za cilj izbjegavanje primjenjivanja domaćeg prava.
8.3. Javni poredak
Prihvatanje kolizionog načina reguliranja privatnopravnih odnosa s inostranim

elementom za državu znači pristajanje na mogućnost da se pred njenim organima
može primjenjivati i strano materijalno pravo. To bi, s obzirom na različitosti
nacionalnih zakonodavstava, moglo dovesti i do toga da domaći organ treba
primijeniti neko strano pravo, čija su rješenja neprihvatljiva za domaću državu.
Ni jedna država ne prihvata mogućnost primjene stranog prava ″bezrezervno″, već uz tzv.
rezervu javnog poretka. Pozivom na ovu ustanovu, domaći organ koji u konkretnom slučaju
treba da primijeni strano pravo, jer ga na to obavezuje domaća koliziona norma, može
odstupiti od njegove primjene i umjesto njega primijeniti lex fori – svoje pravo.
Prema našem ZMPP, ne primjenjuje se strano pravo ako bi njegovo dejstvo bilo suprotno
ustavom utvrñenim osnovama društvenog ureñenja.
8.4. Fenomen tzv. ″normi neposredne primjene″″
Unutar svakog pravnog sistema postoje propisi koji, usljed svoje naročite svrhe,
odnosno naročitog značaja s obzirom na svoju materijalnu sadržinu, zahtijevaju
1 ″Pravo i nepoštenje nikada ne mogu opstati zajedno″

WWW.BH-PRAVNICI.COM
bezuslovnu primjenu i koji kao takvi moraju biti izvan domašaja kolizionog
mehanizma (prama Savigny-u).
U našoj literaturi koristi se izraz ″norme neposredne primjene″. Radi se o naročito značajnim
propisima koji se zbog svoje bliske veze sa organizacijom i funkcioniranjem države
posmatraju kao poseban korpus pravnih normi koje ne podliježu načelu svojevrsne
″meñuzamjenjivosti″ prava različitih država.
Zakonodavac veoma rijetko eksplicitno propisuje bezuslovnu primjenu neke pravne norme,
pa se njen takav karakter mora izvuči iz njene sadržine i cilja. Opšte je pravilo da se tu radi o
normama koje izražavaju snažan interes države. Najčešće je riječ o propisima koji se odnose
na:
- reguliranje i kontrolu tržišta i nacionalne ekonomije;

- kao i propisi koji se tiču zaštite domaćeg poljoprivrednog zemljišta ili režima
nekretnina uopće.
9. Kolizione norme opšteg karaktera
Zakon o MPP sadrži i dva koliziona pravila opšteg značaja. Jedno od njih tiče se
mjerodavnog prava u pogledu valjanosti oblika pravnih akata, a drugo se odnosi na
mjerodavno pravo u pogledu zastarjelosti.
Kad je u pitanju ocjena o formalnoj validnosti bilo kojeg pravnog posla, ZMPP
propisuje alternativnu mjerodavnost prava mjesta gdje je pravni posao zaključen ili
prava koje je mjerodavno za sadržinu pravnog posla odnosno pravne radnje. To
praktično znači da će pravni posao ili pravna radnja biti u pogledu forme smatrani
validnim ukoliko odgovaraju ili propisima države u kojoj su nastali ili države čije je
pravo mjerodavno za taj pravni posao ili pravnu radnju. Odredba nastoji održati
pravni posao na snazi. Tako će npr. ugovor o prodaji pokretne stvari biti valjan u
pogledu forme ako je valjan bilo prema pravu mjesta zaključivanja, bilo prema pravu
koje su odredile stranke, a ako one nisu odredile to pravo, onda prema odredbama
čl.20 ZMPP tj.onda prema pravu države na čije pravo, prema ocjeni suda ukazuju
posebne okolnosti slučaja ili ako sud ne nañe da te okolnosti postoje, onda prema
pravu države u kojoj je sjedište prodavca.
Prema drugom opštem kolizionom pravilu, nastupanje zastrajelosti ocjenjuje se
prema pravu koje je mjerodavno za sadržinu pravnog posla tj. pravne radnje.
Slične prirode je i odredba koja rješava pitanje mjerodavnosti prava teritorijalne
jedinice u okviru složene države. Ta odredba upućuje na kolizione norme o
unutrašnjem sukobu zakona dotične države. No ako dotična država nema takve
norme, princip najbliže veze pravnog odnosa sa nekom od teritorijalnih jedinica u
složenoj državi.
Kolizionu prirodu imaju i opšte odredbe koje se odnose na tzv.sukob državljanstva
tj.na osobe s dvostrukim ili višestrukim državljanstvom . Tačka vezivanja je u takvim
slučajevima domaće državljanstvo, ako ga osoba posjeduje uz strano ili strana, a u
suprotnom se primjenjuje princip duplog vezivanja : relevantno je pravo države za
WWW.BH-PRAVNICI.COM
koju bipatrida, pored jednog od njegovih državljanstava, vezuje njegovo prebivalište.
Ako takav sticaj ne postoji, tačka vezivanja je ponovo princip najbliže veze.
10. Uloga reciprociteta u meñunarodnom privatnom pravu
Reciprocitet je pojam vezan s meñudržavnim odnosima i kao takav predstavlja

kategoriju meñ.javnog prava.
Postojanje reciprociteta izmeñu domaće i odreñene strane države, može biti uslov za
uživanje nekih prava stranaca ( npr.pravo stranca na nasljeñivanje u postupku pred
domaćim sudom, pravo na sticanje vlasništva na nekretninama u domaćoj državi i sl.)
Pojam reciprociteta ili uzajamnosti u najširem smislu podrazumjeva jednako
ponašanje izmeñu dviju suverenih država. Može biti riječ o ponašanju u pogledu
tretmana stranaca, priznavanju sudskih i dr.odluka, te o pružanju meñ.pravne
pomoći.
Po nastanku, reciprocitet može biti :
1. Diplomatski podrazumjeva postojanje bilaterlanog ili multilateralnog

meñ.ugovora koji države ugovornice tada obavezuje po principu pacta sunt
servanda. Tada se države ugovornice u pogledu odreñenih pravnih pitanja
ponašaju jednako.
2. Zakonski se bazira na istovrsnim zakonskim odredbama o nekom pravnom
pitanju u državama o kojima je riječ. Npr. država A u svom zakonu o
nasljeñivanju propisuje da stranci imaju isti pravni položaj u ostavinskom
postupku kao što je i položaj domaćih nasljednika, a isti takav propis prisutn je
i odgovarajućem zakonu države B. Tada izmeñu država A i B postoji zakonski
reciprocitet u pogledu nasljednih prava stranaca.
3. Faktički nastaje via facti, dakle jednkim ponašanjem država u pravnoj praksi.
Takav se reciprocitet u slučaju sumnje mora dokazivati, što može biti
skopčano s velikim poteškoćama. Stoga države često, tamo gdje se
reciprocitet postavlja kao uvjet, uvode oborivu pravnu pretpostavku o
njegovom postojanju kako bi se izbjegla potreba njegovog dokazivanja u
svakom konkretnom slučaju.
Po obimu ili sadržini reciprocitet može biti :
1.Formalni - ako je u MPP nešto uvjetovano formalnim reciprocitetom, smatra se da

je taj uvjet ispunjen samim tim što zemlje o kojima je riječ načelno izjednačavaju
strance sa domaćim državljanima, nejčešće na nivuo ustavnopravnih normi. Pritom
se uzimaju razlike u nacionalnim zakonodavstvima u pogledu dostupnosti konkretnih
prava.
2.Materijalni postoji ako je konkretno pravo priznato u obje zemlje. Npr.ako država
A uvjetuje nasljedno pravo stancu državljaninu države B materijalnim reciprocitetom,
onda to znači da će on npr. moći naslijediti nekretninu ukoliko državljani države A to
isto mogu u državi B.
WWW.BH-PRAVNICI.COM
3. Efektivni je taj koji bi izmeñu dvije države postojao onda kad su njihovim
državljanima dostupna odreñena prava, ali u istom obimu. Npr. državljanin države B
može pri takvom uvjetu naslijediti zemljište u državi A, ali samo do granice
tzv.zemljišnog maksimuma koji je propisan u državi B i koji se kao limit primjenjuje na
državljane države A.
U tijesnoj vezi reciprociteta stoji i pojam retorzije koja je negativni reciprocitet tj

nepoželjno uzajamno ponašanje dviju država. To ponašanje država je moguće zato
što jedna od njih ustrojno odbija primjeniti pravo one druge, iako bi to prema svojim
kolizionim pravilima trebala učiniti, pa onda isto ponašanje nastupi i s druge strane.
POSEBNI DIO
ODREðIVANJE MJERODAVNOG PRAVA
1. Osobni status, porodičnopravni i nasljednopravni odnosi
U oblasti ovih odnosa sa inostranim obilježjem, u pogledu izbora mjerodavnog prava

dominira vezivanje posredstvom osoba. Kao relevantne vezanosti u ovoj se oblasti
pojavljuju: državljanstvo; prebivalište (domicil); redovno boravište; nacionalnost
pravnog lica i sl.
Državljanstvo predstavlja pravno – politički status osobe na osnovu kojeg ona

duguje lojalnost jednoj odreñenoj državi.
Domicil je više vezan za grañanski status osobe i reguliranje njenih privatnih prava i
obaveza.
Državljanstvo se bazira na mjestu roñenja ili na porijeklu, dok domicil predstavlja
boravak odreñene osobe u odreñenoj državi uz njenu namjeru da se tu trajno nastani
Dakle, jedna osoba može biti državljanin jedne zemlje, a istovremeno biti domicilirana
na teritoriji neke druge. Tad se postavlja pitanje kojem pravu treba podvrgnuti njen
osobni pravni status, njene porodičnopravne i nasljednopravne odnose.
U korist državljanstva navodi se da je to kriteriji koji se lako utvrñuje, dok mu se s
druge strane prigovara da takva vezanost ne znači ništa kod osoba koje sa svojom
domovinom nemaju stvarnih veza, kao i kad je riječ o bipatridima, apatridima i
izbjeglima.
U prilog domicilu navodi se da je najprirodnije da osoba bude podvrgnuta zakonima
zemlje u kojoj je njezin dom, ali s druge strane ta tačka vezivanja je nepouzdana s
obzirom da je podložna promjenama.
WWW.BH-PRAVNICI.COM
Naše meñunarodno privatno pravo stoji na principu državljanstva kao odlučujuće
činjenice za izbor mjerodavnog prava u stvarima osobnog statusa, porodičnim i
nasljednim stvarima, a domicil se primjenjuje supsidijarno.
1.1. Osobni status
1.1.1. Fizičke osobe
1.1.1.1. Pravna sposobnost
U pogledu pretpostavki za nastanak pravnog subjektiviteta fizičke osobe, pojedina

svjetska zakonodavstva se i danas razlikuju, tako da pitanje početka pravne
sposobnosti može uzrokovati sukob zakona.
Danas postoji opća saglasnost da ovo pitanje treba podvrgnuti personalnom zakonu osobe o
kojoj se radi, tj. zakonu njenog državljanstva ili zakonu njenog domicila ili zakonu njenog
redovnog boravišta.
Pitanje prestanka njene pravne sposobnosti još će češće dati povoda sukobu različitih
zakonodavstava s obzirom na različite pravne fikcije u vezi sa komorijentima1, kao i s
obzirom na različite posljedice koje se pripisuju uz institut proglašavanja nestalog lica umrlim
i sl.
Kada je riječ o komorijentima, momenat prestanka pravne sposobnosti ocjenjuje se u

najvećem broju zemalja po nacionalnom ili domicilnom pravu.
Problem prestanka pravne sposobnosti nestalog lica, koliziono se regulira na 2 načina:
1. dominira primjena personalnog prava nestale osobe;
2. u nekim zemljama se mjerodavnom uzima lex causae.
Po našem ZMPP, za proglašenje nestalog lica umrlim mjerodavno je pravo države čiji je
državljanin bilo to lice u vrijeme nestanka.
1.1.1.2. Poslovna sposobnost
1 Osobe koje su nastradale u istom dogañaju, gdje nije moguće ustanoviti koja je od tih osoba umrla
prije a koja kasnije.
WWW.BH-PRAVNICI.COM
U pravilu poslovna sposobnost ocjenjuje se po domovinskom pravu ili domicilnom pravu
(pravu prebivališta ili tzv. redovnog boravišta) osobe o kojoj je riječ, ali susrećemo i razne
korekcije u kolizionom reguliranju ovog pitanja.
Tako Švicarski ZMPP propisuje da se osoba ne može pozvati na to da je poslovno

nesposobna po pravu svog redovnog boravišta ukoliko ima poslovnu sposobnost po
zakonima zemlje u kojoj je zaključila pravni posao povodom koga se ovo pitanje i postavlja,
pod uvjetom da druga strana u poslu nije znala ili nije morala znati za nesposobnost svog
saugovarača. Ta se korekcija osnovnog principa u načelu ograničava samo na područje
ugovornih odnosa s inostranim elementom.
I naš ZMPP sadrži ovakvu odredbu koja se ima primjenjivati samo na ugovorne odnose.
Od primjene personalnog prava odstupa se u korist pravnog posla, tj. s ciljem da se

zaključeni posao održi na snazi uprkos tome što se stranka poziva na to da nije poslovno
sposobna prema pravu svoje države. Na taj način se, izuzetni, personalni princip korigira
teritorijalnim principom.
Pitanja ograničenja i lišavanja poslovne sposobnosti jedne osobe takoñer su principijelno

podvrgnuta personalnom zakonu osobe.
U vezi s ovim statusnim pitanjima pokazuje se izvjesna premoć domicilnog principa u odnosu
na državljanski, a pogotovo dolazi do izražaja prednost upotrebe redovnog boravišta kao
elastične tačke vezivanja: svaka država se smatra odgovornom za dobrobit maloljetnika ili
punoljetnih poslovno nesposobnih osoba koje faktički borave na njihovoj teritoriji.
Jednom stečena poslovna sposobnost ne gubi se promjenom državljanstva ili promjenom

prebivališta, bez obzira na različite propise koji važe u državi čiji je državljanin osoba postala
ili državi na čijoj se teritoriji osoba nastanila.
Starateljstvo:
U uporednom pravu vrijedi princip da za uspostavljanje zaštite nad poslovno nesposobnim

licima treba primjeniti pravo s kojim štičenik ima najbližu vezu, tj. personalno pravo štičenika.
Uz lex personalis štićenika, neka pitanja starateljstva su u uporednom pravu ipak vezana za
personalni status staratelja, npr. ona vezana za dužnost prihvatanja i vršenja starateljstva,
dok je u pogledu nadzora nad vršenjem starateljstva najčešće mjerodavna lex fori. Kod
uspostavljanja tzv. privremenih starateljskih mjera, uvijek je mjerodavna lex fori.
Haška konvencija o zaštiti maloljetnika iz 1902. godine stajala je na domovinskom

(državljanskom) principu, koji je korigiran vezivanjem za redovno boravište maloljetnika samo
u slučaju kada je uspostavljanje starateljstva nemoguće po odredbama legis nationalis
štićenika.
Prema našem ZMPP, za stavljanje pod starateljstvo i prestanak starateljstva, kao i za

odnose izmeñu staraoca i lica pod starateljstvom (štićenika), mjerodavno je pravo države čiji
je državljanin lice pod starateljstvom.
1.1.2. Pravne osobe
WWW.BH-PRAVNICI.COM
Nacionalna zakonodavstva se bitno razlikuju u reguliranju nastanka, djelovanja i

prestanka pravnih osoba. Kao kriteriji vezivanja (težišni kontakti) se navode:
državljanstvo članova pravnog lica; mjesto osnivanja; mjesto sjedišta; kriteriji
kontrole.
Državljanstvo članova pravne osobe je danas prevaziñen i teško upotrebljiv, kako zbog
multinacionalnog sastava glavnih organa uprave, tako i zbog dioničarskih društava gdje su
vlasnici kapitala anonimni.
Mjesto osnivanja pravne osobe ukazuje na pravo države u kojoj je pravne osoba
registrirana kao pravni subjekt. Ovo stanovište je vladajuće u angloameričkim zemljama.
I naš ZMPP polazi od kriterija mjesta osnivanja, ali će ipak za status pravne osobe biti
mjerodavno pravo države u kojoj ta osoba ima ″stvarno sjedište″, ako i po pravu te države
osoba ima njenu pripadnost.
Prednost ovog kriterija vezivanja je sigurnost koju on pruža zahvaljujući činjenici da se

registracija pravne osobe može lako utvrditi, pa time se lako može doći i do mjerodavnog
prava.
Slabost ovog kriterija je u tome što se temelji samo na formalnopravnim elementima, a

zanemaruje mnogo važnije, stvarnije i tješnje vezanosti, kao što su:
- porijeklo kapitala;
- stvarno sjedište uprave;
- mjesto djelovanja i sl.
Ovaj kriterij je podesan za izigravanje zakona u vidu fiktivnih registracija pravnih osoba.
Mjesto sjedišta pravne osobe je kriteriji koji je najšire prihvaćen (izvan angloameričkih
zemalja), a bazira se na shvatanju da se kod odreñivanja pripadnosti jedne pravne osobe
mora uzeti u obzir sredina u kojoj se odvija njena aktivnost. Pomoću ovog kriterija, koji je
relativno stabilan, zasniva se jedna prirodna i logična veza izmeñu pravne osobe i jedne
države, tj. veza koja asocira na domicil fizičke osobe (radno sjedište pravnog lica). Prema
ovom stanovištu pravna osoba je najtješnje povezana sa mjestom (državom) u kojem se
nalaze glavni organi uprave.
Kriteriji kontrole pravne osobe kao način odreñivanja prava mjerodavnog za njen osobni
pravni status, pojavio se u vrijeme Prvog svjetskog rata u vezi sa sekvestracijom
neprijateljske imovine. Primjena ovog kriterija je poslije rata napuštena, ali se on ponovo
koristio u vrijeme Drugog svjetskog rata, što pokazuje da on odgovara potrebama
vandrednog stanja.
Najvažnije konvencije iz ove oblasti su:
WWW.BH-PRAVNICI.COM
- Haška konvencija o priznanju svojstva pravne osobe stranim društvima, udruženjima
i zadužbinama iz 1956. god. - bazirala se na principu registracije i stvarnog sjedišta, pri
čemu se ovi kriteriji kombiniraju; i
- Briselska (Evropska) konvencija o uzajamnom priznavanju trgovačkih društava i

pravnih osoba iz 1968. god. - govori o priznavanju stranih pravnih osoba u zemljama EZ.
1.2. Porodičnopravni odnosi
1.2.1. Brak s inostranim elementom
Nacionalna zakonodavstva se u ovoj materiji razlikuju više nego u bilo kojoj drugoj
oblasti privatnopravnih odnosa. Propisi kojima se regulira zaključenje braka,
sposobnost za stupanje u brak, nevažnost i razvod braka su tijesno vezani za moral,
običaje, religiju da se često smatraju sastavnim djelom njenog javnog poretka.
Dakle, ovdje se radi o osobnom statusu dvije osobe, pa će princip primjene personalnog
prava često ukazivati na problem primjene dva zakonodavstva.
Bitne su razlike u formalnoj i materijalnoj validnosti braka, a kada je u pitanju materijalna

valjanost, razlikuju se dva osnovna načina vezivanja:
1. vezivanje posredstvom mjesta sklapanja braka; i
2. vezivanje posredstvom osoba (primjena leges personales budućih supružnika).
1.2.1.1. Mjerodavno pravo u pogledu forme braka
Problem mjerodavnog prava za formu braka s inostranim obilježjima pojavljuje se u dva vida:
1. koje pravo primijeniti u pogledu forme braka koji se zaključuje pred domaćim organima, a
postoji strani element u subjektu; i
2. po kojem pravu treba procijeniti da li je brak zaključen u inostranstvu formalno valjan, tj.
može li kao takav biti registriran u matičnoj knjizi vjenčanih i proizvoditi pravno dejstvo na
domaćoj teritoriji.
U pogledu prvog problema, u meñunarodnom privatnom pravu postoji univerzalni standard, a

to je primjena legis loci celebrationis, dakle primjena prava države na čijoj se teritoriji brak
zaključuje.
Postoje situacije u kojima domaći organi imaju ovlaštenje da zaključuju brakove na stranoj
teritoriji, kao što i strani organi mogu imati istata takva ovlaštenja na domaćoj teritoriji
(diplomatsko – konzularni brakovi, brakovi pri vojnim jedinicama na stranoj teritoriji, brakovi
koje zaključuje zapovjednik broda na otvorenom moru).
WWW.BH-PRAVNICI.COM
Ceremonija zaključenja diplomatsko – konzularnih brakova teći će prema zakonodavstvu
države imenovanja. Da bi moglo doći do sklapanja braka u diplomatsko – konzularnim
predstavništvima, moraju biti ispunjeni prethodni uvjeti:
1. organi o kojima je riječ moraju imati ovlaštenje od vlastite države;
2. država prijema mora dati saglasnost tim organima;
3. budući supružnici treba da su državljani zemlje o čijem se predstavništvu radi.
Za formu braka mjerodavno je pravo mjesta u kome se brak zaključuje (čl. 33 ZMPP). Za
nevažnost braka (nepostojanje i ništavost) mjerodavno je bilo koje pravo po kome je brak
zaključen (čl. 34 ZMPP).
1.2.1.2. Mjerodavno pravo u pogledu materijalnih uvjeta
Kada je riječ o materijalnim pretpostavkama za zaključenje braka jasno se razlikuju dva

načina vezivanja, odnosno izbora mjerodavnog prava:
1. vezivanje za mjesto zaključenja braka; i
2. vezivanje za personalno pravo budućih bračnih drugova.
U većini kontinentalno – evropskih zemalja primjena personalnog prava na ocjenu

materijalnih uvjeta za sklapanje braka znači kumulativnu primjenu nacionalnih zakona oba
buduća supružnika.
Naš ZMPP stoji na istom stanovištu da se uslovi za zaključenje braka ocjenjuju za svako lice
prema zakonu države čiji je ono državljanin u vrijeme stupanja u brak.
Meñutim ovdje dolazi do problema kumulativne primjene dvaju različitih zakona i pitanja da li
su nacionalni zakoni budućih supružnika mjerodavni za svakog od njih ponaosob ili su oba
nacionalna zakona mjerodavna za oba buduća supružnika. Ovdje se radi o dilemi ozmeñu
tzv. obične i tzv. distributivne kumulacije.
Obična kumulacija znači da se uslovi za stupanje u brak svakog od napturijenata ocjenjuju

prema dva zakona: po njegovom nacionalnom zakonu i istovremeno prema nacionalnom
zakonu njegovog budućeg bračnog druga.
Distributivna kumulacija znači da bračne smetnje predviñene u nacionalnom zakonu

jednog od supružnika imaju uticaja samo na njegovu sposobnost za stupanje u brak. Ovo
stanovište je prihvaćeno, kako u većini zemalja, tako i kod nas.
Postoje, meñutim, bračne smetnje kod kojih primjena distributivne kumulacije naprosto nije
moguća, a to su tzv. dvostrane bračne smetnje (krvno srodstvo, raniji brak itd.) koje
WWW.BH-PRAVNICI.COM
sprječavaju sklapanje braka, bez obzira da li su sadržane u jednom ili drugom nacionalnom
zakonu.
Naš ZMPP kaže da se uvjeti za sklapanje braka načelno prosuñuju prema nacionalnom
zakonu budućih supružnika, ali da brak pred našim organima neće biti zaključen i onda kad
su uslovi po tim zakonima ispunjeni, ako postoje smetnje koje se odnose na postojanje
ranijeg braka, krvno srodstvo i nesposobnost za rasuñivanje.
1.2.1.3. Dejstva braka s inostranim elementom
Za lične i zakonske imovinske odnose bračnih drugova mjerodavno je pravo države čiji su
oni državljani (lex nationalis), a ako su bračni drugovi državljani različitih država, mjerodavno
je pravo države u kojoj imaju prebivalište (zajednički lex domicilii) ili zajedničko redovno
boravište.
Ako bračni drugovi nemaju ni zajedničko državljanstvo ni prebivalište u istoj državi,

mjerodavno je pravo države u kojoj su imali posljednje zajedničko prebivalište (posljednja
zajednička lex domicilii).
Ako se mjerodavno pravo ne može odrediti ni po jednoj od navedenih tačaka vezivanja, onda
je mjerodavno pravo BiH (lex fori) čl. 36 ZMPP.
Naš ZMPP ugovorne imovinske odnose supružnika podvrgava pravu koje je mjerodavno za
lične i zakonske imovinske odnose meñu njima, a to pravo je mjerodavno i u pogledu
dopustivosti voljnog izbora prava (autonomija volje) ⇒ ″bračni drugovi mogu izabrati pravo
koje će biti mjerodavno za bračno – imovinski ugovor i onda je mjerodavno pravo koje su
izabrali″ čl. 37 ZMPP.
Za imovinske odnose lica koja žive u vanbračnoj zajednici mjerodavno je pravo države čiji su
oni državljani. Ukoliko je riječ o osobama različitog državljanstva, primjenjuje se pravo zemlje
njihovog zajedničkog prebivališta (domicila). Ova koliziona pravila vrijede i za ugovorne
imovinske odnose ovih osoba.
1.2.1.4. Razvod braka s inostranim elementom
Za razvod braka mjerodavno je pravo države čiji su državljani oba bračna druga u vrijeme
podnošenja tužbe (primarna tačka vezivanja).
Ako su bračni dugovi državljani različitih država u vrijeme podnošenja tužbe, za razvod su
mjerodavna kumulativna prava obje države čiji su oni državljani.
Ako se brak ne može razvesti po prethodnom kriteriju, za razvod braka je mjerodavno pravo
BiH, odnosno domaće pravo (lex fori) ukoliko je jedan od bračnih drugova imao prebivalište u
BiH u vrijeme podnošenja tužbe ili ukoliko je jedan od bračnih drugova naš državljanin.
WWW.BH-PRAVNICI.COM
Kad je u pitanju meñunarodno reguliranje izbora mjerodavnog prava za razvod braka,
primarna težišna vezanost je, u pravilu, zajedničko državljanstvo supružnika, potom
zajednički domicil i na kraju posljednji zajednički domicil.
Haška konvencija o razvodu i rastavi iz 1970. govori o priznavanju odluka o razvodu, koje
su već izrečene u nekoj od država ugovornica.
1.2.1.5. Nevažnost braka s inostranim elementom
Brak može prestati:
1. poništenjem (usljed materijalnih nedostataka u momentu njegovog zaključenja, tj. bračne

smetnje); i
2. proglašavanjem nepostojećim (formalni propusti i nedostatci kod njegovog zaključenja).
Postavlja se pitanje prema kojem pravu treba ocijeniti da li je takvih nedostataka

doista bilo?
U uporednom meñunarodnom privatnom pravu postoje dva načina za odreñivanje
mjerodavnog prava:
1. kod prvog, u pogledu uzroka nevažnosti braka treba primijeniti isto koliziono pravilo koje
vrijedi za njegovo zaključivanje;
2. drugi je onaj prema kojem treba primijeniti koliziono pravilo koje važi za razvod.
U našem meñunarodnom privatnom pravu prihvaćena je prva koncepcija. To znači da je

dovoljno da razlog za poništavanje postoji u nacionalnom zakonu jednog od bračnih drugova
ili da postoji jedna od apsolutnih bračnih smetnji predviñenih našim porodičnim
zakonodavstvom.
1.2.2. Usvojenje s inostranim elementom
I na području kolizionog reguliranja usvojenja dominira tzv. personalni statut.
Naš ZMPP u pogledu prava mjerodavnog za ocjenu pretpostavki za zasnivanje usvojenja

utvrñuje kumulativnu primjenu nacionalnih zakona stranaka (usvojioca i usvojenika), ne
dajući prevagu ni jednom od njih.
Lex fori se ovdje, ukoliko nije osnovno rješenje, pojavljuje u korektivnoj ulozi.
Ako su usvojilac i usvojenik državljani različitih država, za uslove zasnivanja usvojenja i

prestanka usvojenja, mjerodavna su kumulativna prava obje države čiji su oni državljani.
WWW.BH-PRAVNICI.COM
Ako bračni drugovi zajednički usvajaju, pored prava države čiji je državljanin usvojenik, za
usvojenje i prestanak usvojenja mjerodavna su i prava država čiji su državljani i jedan i drugi
bračni drug.
Za oblik usvojenja mjerodavno je pravo mjesta gdje se usvojenje zasniva.
Za dejstvo usvojenja mjerodavno je pravo države čiji su državljani usvojilac i usvojenik u

vrijeme zasnivanja usvojenja, a ukoliko su stranke državljani različitih država mjerodavno je
pravo države u kojoj imaju prebivalište.
Ukoliko su usvojilac i usvojenik državljani različitih država, a nemaju prebivalište u istoj

državi, mjerodavno je pravo BiH, ako je jedan od njih državljanin BiH, a ukoliko ni usvojilac ni
usvojenik nisu državljani BiH, mjerodavno je pravo države čiji je državljanin usvojenik (na
ovaj način ZMPP favorizira interese usvojenika).
Veoma važan dokumenat iz oblasti usvajanja sa internacionalnim obilježjem je Haška

konvencija o meñunarodnom usvojenju iz 1993., koja još nije na pravnoj snazi u Bosni i
Hercegovini. Ovaj multilateralni meñunarodni instrument je doživio veliku internacionalnu
afirmaciju.
1.2.3. Zakonsko izdržavanje izmeñu srodnika
Zakonska obaveza izdržavanja, koja ima za cilj osiguravanje sredstava za život

bliskim licima u porodici kad se za tim ukaže potreba, univerzalno je prihvaćena u
uporednom pravu, ali su prisutne značajne razlike u materijalnom reguliranju ove
obaveze, kruga lica koja ova obaveza tereti, u pogledu trajanja obaveze, itd.
Sistem jedinstvenog vezivanja postoji u zemljama koje materiju izdržavanja koliziono

reguliraju na jedinstven način, bez obzira na to iz kojeg odnosa ona proističe. Kao
tačke vezivanja pojavljauju se:
1. mjesto odlučivanja (locus fori); ili
2. državljanstvo.
Jedinstveno vezivanje posredstvom državljanstva otvara dilemu izmeñu primjene domaćeg

zakona jedne, odnosno druge strane u obligaciji (ako povjerilac i dužnik nisu državljani iste
države), pošto nije moguća kumulativna primjena oba zakona. Većina zemalja se
opredjeljuje za nacionalni zakon dužnika kao mjerodavno pravo.
WWW.BH-PRAVNICI.COM
U zemljama koje primjenjuju sistem diferenciranog vezivanja nailazimo na različite kolizione
norme za različite vidove izdržavanja, pri čemu one mogu biti:
1. OPŠTE – kada se odnose na šire kategorije porodičnopravnih odnosa koje uključuju i

obavezu izdržavanja (npr. dejstva braka, posljedice razvoda braka, usvojenje...; ili
2. POSEBNE – kada se odnose baš na izdržavanje kao zaseban kolizioni problem, pri
čemu se za različite vidove izdržavanja predviñaju i različiti težišni kontakti:
- izdržavanje izmeñu roditelja i djece;
- izdržavanje izmeñu bračnih drugova;
- izdržavanje izmeñu osoba u vanbračnoj zajednici;
- izdržavanje izmeñu usvojitelja i usvojenika;
- izdržavanje izmeñu ostalih srodnika.
1.2.3.1. Izdržavanje izmeñu roditelja i djece
Stanovište koje polazi od načela posebne društvene zaštite djeteta nalaže da se i na

kolizionom planu favorizira interes djeteta kada se ono pojavljuje u ulozi povjerioca.
S druge strane, polazeći od toga da u situaciji kad izdržavanje traži roditelj od svog djeteta
nema mjesta primjeni načela posebne zaštite djeteta, neka zakonodavstva za te slučajeve
predviñaju posebnu kolizionu normu utemeljenu na državljanstvu roditelja, kao težišnoj
vezanosti.
Za odnose izmeñu roditelja i djece mjerodavno je pravo države čiji su oni državljani, a ako su
državljani različitih država, mjerodavno je pravo države u kojoj svi oni imaju prebivalište. Ako
su roditelji i djeca državljani različitih država, a nemaju prebivalište u istoj državi, mjerodavno
je pravo BiH ako je dijete ili koji od roditelja državljanin BiH, a ako ne postoji ni jedan od
predviñenih uslova, mjerodavno je pravo države čiji je državljanin dijete (favorizira se interes
djeteta kada se ono pojavljuje u ulozi povjerioca!).
1.2.3.2. Izdržavanje izmeñu usvojitelja i usvojenika
U uporednom pravu u pravilu nema kolizioih normi koje se odnose na izdržavanje izmeñu
usvojitelja i usvojenika. Stoga se tačke vezivanja utvrñene za dejstva usvojenja i odnose
izmeñu adoptivnih srodnika smatraju relativnim i za obavezu izdržavanja.
Za izdržavanje izmeñu ovih lica biće mjerodavan nacionalni zakon (lex nationalis) usvojitelja,
a ako su usvojitelji bračni drugovi različitog državljanstva mjerodavno je pravo koje je
mjerodavno za dejstva braka (lex familiae). Ukoliko bi takvo vezivanje bilo nemoguće (jer
supružnici nemaju zajedničke tačke vezivanja) u obzir dolazi lex fori.
1.2.3.3. Izdržavanje izmeñu ostalih srodnika
WWW.BH-PRAVNICI.COM
ZMPP ima specijalnu kolizionu normu kad je u pitanju izdržavanje izmeñu ostalih srodnika,
koja upućuje da je za obavezu izdržavanja izmeñu krvnih srodnika, osim roditelja i djece, ili
za obavezu izdržavanja srodnika po tazbini mjerodavno pravo države čiji je državljanin
srodnik od kog se zahtijeva izdržavanje (lex nationalis dužnika izdržavanja).
Značajniji dokumenti iz ove oblasti na meñunarodnom planu su:
- Njujorška konvencija o ostvarivanju alimentacionih zahtjeva u inostranstvu iz 1956. –

koja je na snazi i u našoj zemlji; i
- Konvencija o zakonu koji se primjenjuje na obavezu izdržavanja iz 1973.
∗ ∗
Kao što se vidi, u oblasti osobnog pravnog statusa i porodičnopravnih odnosa s inostranim elementom
dominantan je princip vezivanja za personalno pravo osoba o kojima se radi. On se bazira na
temeljnom zahtjevu da odluka o izboru mjerodavnog prava bude pravična, te da bude u skladu s
opravdanim očekivanjima stranaka. S druge strane stoji isto toliko značajan zahtjev za stabilnošću ove
vrste privatnopravnih odnosa i predvidivošću mjerodavnog prava.
1.3. Nasljednopravni odnosi
U uporednom kolizionom pravu srećemo dva različita načina vezivanja koja počivaju
na dva različita shvatanja zaovstavštine:
1. u prvom slučaju dominiraju personalne tačke vezivanja (kao jedinstvene imovinske
mase);
2. u drugom se pored ovih pojavljuje situs nekretnina kao težišni kontakt za nepokretni dio
zaovstavštine (kao podijeljene imovinske mase).
1.3.1. Zakonsko nasljeñivanje
WWW.BH-PRAVNICI.COM
U zemljama koje prihvataju sistem jedinstvene zaostavštine vezivanje se vrši posredstvom
ostaviočeva državljanstva u vrijeme smrti ili posredstvom njegovog posljednjeg domicila.
U zemljama koje prihvataju sistem podijeljene zaostavštine, za nekretnine je jedinstvena

tačka vezivanja njihov situs (mjesto nalaženja), a u pogledu pokretnina državljanski ili
domicilni princip.
U doktrini modernog meñunarodnog privatnog prava zagovara se shvatanje o jedinstvu

zaostavštine koja kao takva jedinstvena imovinska masa treba da bude podvrgnuta
jedinstvenom nasljednopravnom režimu.
Naš ZMPP kao osnovni težišni kontakt u ovoj materiji predviña ostaviočevo državljanstvo u
vrijeme smrti. Ovdje je upotrijebljeno prosto koliziono pravilo sa samo jednim težišnim
kontaktom, koje, pošto drugačije nije rečeno, vrijedi i za pokretnu i za nepokretnu
zaostavštinu. To znači da naš ZMPP prihvata sistem jedinstvene zaostavštine.
Ako je ostavilac bio apatrid, kao supsidijarna povezanost uzima se domicil (prebivalište),
odnosno boravište ostavioca u vrijeme smrti. Ako se ni takva vezanost ne bi mogla
ustanoviti, predviña se primjena nasljednog prava.
Ako je ostavilac bipatrid, domaće državljanstvo isključuje strano, odnosno uzima se u obzir
pravo države u kojoj je on istovremeno imao i prebivalište.
Naše pravosuñe je nadležno samo za raspravljanje nepokretne zaostavštine koja se nalazi

na domaćoj teritoriji, bez obzira na državljanstvo ostavioca. Dakle, nepokretna zaostavština
koja se nalazi u inostranstvu izvan je jurisdikcije našeg pravosuña (sistem podijeljene
zaostavštine).
ZMPP predviña mogućnost da nekretnine u inostranstvu budu predmet raspravljanja pred

našim sudom, ali samo ako je ostavilac bio naš državljanin, i ako po pravu države u kojoj se
nalaze nekretnine nije nadležan njen organ.
1.3.2. Testamentalno nasljeñivanje
Meñunarodno privatno pravo se u ovoj oblasti koncentrira na pitanje: koje je pravo

mjerodavno za ocjenu formalne valjanosti testamenta?
Najčešće se u kolizionom pravu pitanje forme testamenta vezuje alternativno:
1. za lex loci actus (mjesto preduzimanja pravnog posla); ili
2. za lex nationalis ostavioca u vrijeme smrti.
Po našem ZMPP testament je punovažan u pogledu oblika ako je punovažan po jednom od

sljedećih prava:
1. po pravu mjesta gdje je testament sastavljen;
WWW.BH-PRAVNICI.COM
2. po pravu države čiji je državljanin bio ostavilac (bilo u vrijeme raspolaganja
testamentom, bilo u vrijeme smrti);
3. po pravu prebivališta ostavioca (bilo u vrijeme raspolaganja testamentom, bilo u vrijeme
smrti);
4. po pravu boravišta ostavioca (bilo u vrijeme raspolaganja testamentom, bilo u vrijeme

smrti);
5. po pravu Bosne i Hercegovine;
6. za nekretninu i po pravu mjesta gdje se nekretnina nalazi.
Haška konvencija o sukobu zakona u pogledu forme testamentalnih raspolaganja iz

1961. utvrñuje alternativno (kaskadno) vezivanje. Ova konvencija je na snazi i u BiH.
Vašingtonska konvencija o jednoobraznom zakonu o obliku meñunarodnog

testamenta iz 1973. god. Ova konvencija nije kolizione prirode, već cilja na to da članice
ugrade u svoja zakonodavstva pravila ″jednoobraznog zakona″ o obliku meñunarodnog
testamenta koja su sastavni dio Konvencije. Cilj je dakle unifikacija nacionalnih pravila.
∗ ″Za formalnu punovažnost testamenta nije važno gdje je sastavljen, gdje se nalazi imovina, kojeg je
državljanstva ostavilac i gdje je njegovo prebivalište ili boravište″.
Jedinstvena jednoobrazna pravila Konvencije su:

- testament treba biti sačinjen u pismenom obliku na bilo kojem jeziku, rukom ili na
neki drugi način (ostavilac ga ne mora tada čak ni svojeručno potpisati);
- nakon toga, on u prisustvu dva svjedoka i ovlaštene osobe izjavljuje da je dotično
pismeno njegov testament, te ga tada potpisuje ili priznaje potpis za svoj;
- potom ovlaštena osoba izdaje potvrdu o tome da se kod sastavljanje testamenta
postupalo u skladu s jednoobraznim pravilima. Time testament stiče svojstvo
″meñunarodnog″ i priznaje se u svim zemljama članicama.
Ova konvencija je na snazi i u BiH.
2. Stvarnopravni odnosi
Kada su u pitanju stvarnopravni odnosi, postoji čak niz razlika koje vode ka sukobu
zakona. Npr.: razlike u pogledu kategorizacije stvari na pokretne i nepokretne; na res
in commercium i res extra commercium; u pogledu pravila o održanju (usucapio) i
posjedu (posessio).
Vezivanje pravnog režima jedne stvari za personalni zakon vlasnika ili posjednika,
značilo bi nepredvidivost i nestalnost tog režima, koji bi se mijenjao s promjenama
osobe vlasnika ili držaoca.
S toga, stabilizacija stvarnopravnih odnosa je vezana za samu stvar kao najpodesniji
elemenat za vezivanje u ovoj materiji. Za meñunarodno privatno pravo poseban
značaj ima podjela stvari na pokretne i nepokretne.
WWW.BH-PRAVNICI.COM
2.1. Nekretnine
Sama priroda nekretnina, njihova nepokretljivost i očigledna povezanost s teritorijom

odreñene države daje osnov za njihovo podvrgavanje pravu države na čijoj teritoriji one leže.
Nekretnine su trajno i tijesno vezane s državom u kojoj se nalaze i njenim pravom.
Problem izbora mjerodavnog prava za vlasničke i druge stvarnopravne odnose riješen je

″sam po sebi″ i u toj oblasti princip najtješnje veze najpotpunije je ostvaren.
Pravilo lex rei sitae jedan je od najstarijih principa meñunarodnog privatnog prava, koji je
postao opšti, univerzalni princip vezivanja kada su u pitanju nekretnine. Takav značaj ima i
danas.
2.2. Pokretne stvari
2.2.1. Uopšte
U samom početku razvoja meñunarodnog privatnog prava pokretne stvari su bile podvrgnute
personalnom zakonu vlasnika ili držaoca.
Ovo shvatanje je, meñutim, napušteno u kontinentalnom pravu, pa mu je domašaj sužen

samo na one pravne odnose u kojima se pokretnine prenose ″u masi″, univerzalnom
sukcesijom, kao npr. nasljeñivanjem ili u okviru bračno – imovinskog režima.
Ovakav način vezivanja u današnjim uslovima je neprihvatljiv, jer ako bi pravni režim jedne
stvari bio podvrgnut domicilnom pravu njena vlasnika, to bi značilo ne samo nestalnost
pravnog režima stvari, koji bi s mijenjao s promjenama domicila vlasnika, nego to uključuje i
neprihvatljivu pretpostavku da kupac, ili povjerilac – znajući da je domicil vlasnika izvan
teritorije na kojoj se stvar nalazi – poznaje i dotično strano pravo.
Domicil vlasnika bi mogao biti upotrebljiva tačka vezivanja kad su u pitanju stvari koje služe
ličnoj upotrebi i koje, kao takve, prate vlasnika – ali sukobi zakona najčešće neće nastati
povodom takvih stvari.
Lex rei sitae je danas vladajuće rješenje kada su u pitanju pokretnosti, a conflit mobile
(promjena mjesta nalaženja stvari), kao neizbježna posljedica, nastoji se izbjeći tako što se
mjerodavnost lex rei sitae vezuje za momenat perfektuacije činjeničnog stanja ili pravnog
akta koji dovodi do sticanja, promjene ili gubitka stvarnog prava o kojem se radi.
Prihvatanje principa lex rei sitae automatski nameće potrebu za dodatnim pravilima vezivanja
koja bi trebalo da riješe tzv. pokretni sukob zakona (conflit mobile), sukob zakona povodom
stvari čije je mjesto nalaženja u trenutku prenošenja stvarnih prava neizvjesno (res in
transitu, stvari u prevozu), kao i povodom stvari koje same služe za prevoz (sredstva
prevoza).
WWW.BH-PRAVNICI.COM
2.2.2. Mobilni sukob zakona
Suština problema koji u meñunarodnom privatnom pravu nazivamo ″mobilni sukob zakona″
(conflit mobile) je u tome što je varijabilni težišni kontakt izmijenjen u vremenu izmeñu
momenta nastanka neke pravne transakcije (ili nekog privatnog prava) i momenta
raspravljanja o tome.
Upravo je mjesto nalaženja pokretnih stvari u tom smislu problematičan težišni kontakt. Riječ
je dakle o situacijama u kojima naš težišni kontakt u kolizionoj normi (mjesto gdje se stvar
nalazi) ukazuje na dva prava:
1. pravo ranijeg mjesta nalaženja; i
2. pravo kasnijeg mjesta nalaženja.
Koje od njih je ″definitivno″ mjerodavno za rješenje pravnog pitanja? Postoje

dvije situacije:
Prva je ona kad je sticalac stekao neko stvarno pravo na pokretnoj stvari prema pravu
ranijeg mjesta nalaženja, a stvar je potom premještena u zemlju u kojoj za sticanje tog prava
treba ispuniti dodatne uvjete.
U tom pogledu vlada stanovište prema kojem se već stečeno pravo ne gubi promjenom
situsa stvari.
Druga je ona kad je stvar premještena iz zemlje u kojoj pravo još nije bilo stečeno (zbog
nepovoljnih uvjeta), u zemlju prama čijem su pravu uvjeti za sticanje tog prava ispunjeni, pa
se nameće pitanje da li je ono ″automatski″ stečeno samim premještanjem stvari.
Ako u zemlji gdje se stvar ranije nalazila nije ostvaren ni jedan od uvjeta koji se traže za
sticanje nekog prava, onda promjena situsa ne može dovesti do ″automatskog″ sticanja tog
prava, premda su prema pravu kasnijeg situsa ispunjeni svi uvjeti.
Kako naš ZMPP ne sadrži nikakva pravila u pogledu ″mobilnog sukoba″ zakona povodom
pokretnih stvari, trebalo bi, kao opšte, prihvatiti stanovište o mjerodavnosti prava one države
prema čijem su se pravu najranije stekli svi uvjeti za sticanje (kao i gubitak) spornog stvarnog
prava.
2.2.3. Res in transitu
Princip legis rei sitae je kritičan kad do nekog raspolaganja sa stvarnopravnim dejstvom
dolazi povodom stvari koja se u tom trenutku nalazi u internacionalnom transportu. On
WWW.BH-PRAVNICI.COM
se smatra neopravdanim s obzirom na nestalan karakter nalaženja stvari u pokretu kao tačke
vezivanja.
Primjena lex rei sitae je često i nemoguća, pošto se u trenutku raspolaganja i ne zna gdje se
stvar nalazi.
Za stvari u prometu kao tačke vezivanja najčešće se uzimaju:
- mjesto otpreme stvari (locus expeditionis); i
- mjesto opredjeljenja (locus destinationis).
Značajnu ulogu imaju pritom interesi domaće države da stvarnopravne odnose vezane za
robni promet podvrgne kontroli i režimu vlastitog pravnog poretka.
Zemlje sa značajnim izvozom vide interes za primjenom prava mjesta otpreme, kao težišnog
kontakta, dok se zemlje sa velikim uvozom priklanjaju zakonu mjesta destinacije
(opredjeljenja).
Prema našem ZMPP-u, u pogledu stvari koje se nalaze u prevozu, mjerodavno je pravo
mjesta odredišta (opredjeljenja) – čl. 18.
2.2.4. Osnovna sredstva prevoza
Opšteprihvaćeno stanovište je da se stvarnopravni režim osnovnih sredstava

prevoza ureñuje pravom države čiju pripadnost sredstvo ima. Ovo se prvenstvano
odnosi na brodove i vazduhoplove, koji su u pogledu stvarnih prava podvrgnuti
zakonu države u kojoj su registrirani.
Ipak, mjesto nalaženja stvari (broda ili vazduhoplova) ima uvijek prevagu kao odlučujuća
vezanost kad se radi o pitanjima izvršenja ili uspostavljanja sredstava obezbjeñenja na brodu
ili vazduhoplovu. Tako npr. u slučaju zapaljenja broda radi osiguranja potraživanja ne bi bio
primjenjen zakon zastave broda, već bi se pravna pitanja vezana za to rješavala prema
zakonu zemlje u kojoj je došlo do zapaljenja.
Prema našem ZMPP, na prevoznim sredstvima, mjerodavno je pravo države čiju državnu
pripadnost imaju ta sredstva – čl. 8.
2.2.5. Specifični problemi
Koliziono reguliranje stvarnih prava na pokretnim stvarima dodatno je opterećeno

teškoćama kad su u pitanju stvarna prava inkorporirana u vrijednosnim papirima, i
kad se radi o nematerijalnim stvarima.
WWW.BH-PRAVNICI.COM
Kako se prenošenje prava na papiru vrši predajom, pravo mjesta nalaženja u pravilu
koindicira s pravom mjesta gdje se transakcija vrši.
Najproblematičnije je koliziono rješavanje u slučaju tzv. dikumentarnog prenosa vlasništva,

pri čemu se najčešće gubi koicidencija mjesta gdje se stvar nalazi i mjesta gdje se nalazi
papir (npr. skladište). Ovdje nema jedinstvenog rješenja.
U švicarskoj doktrini se zagovara alternativna primjena ovih tačaka vezivanja (situs same
stvari ili mjesto nalaženja papira), a na ovom stanovištu je i Haška konvencija o zakonu
koji se primjenjuje na prodaju pokretnih tjelesnih stvari iz 1958.
Problem stvara i podjela stvari na materijalne i nematerijalne, koja je bliska, ali ne i ista sa
podjelom stvari na tjelesne i netjelesne. Kao tačka vezivanja za ovu kategoriju stvari u
doktrini se predlaže primjena prava najbliže veze
Naš ZMPP ne pravi razliku izmeñu nekretnina i pokretnih stvari u pogledu mjerodavnosti
legis rei sitae.
3. Obligacioni odnosi
Centralna kategorija obligacionih odnosa nisu osobe, odnosno subjekti obligacije. Subjekti
obligacionog odnosa se mogu mjenjati u toku trajanja obligacionog odnosa, a da to ne utiče
na samu obligaciju.
Prema tome, ni osobne, a ni realne vezanosti ne bi same za sebe mogle biti

pouzdana indicija najtješnje vezanosti. Nešto bolje izglede pružalo bi vezivanje
posredstvom akata, radnji koje subjekti preduzimaju, a iz kojih slijedi nastanak,
izmjena ili prestanak obligacionog odnosa. I kada bi se mjesto preduzimanja radnje
uzelo kao težišni kontakt, značaj takve vezanosti bio bi nužno relativiziran brojnošću i
koncentracijom drugih kontakata sa nekim drugim mjestom u nekoj drugoj državi.
3.1. Ugovorni odnosi
Izbor mjerodavnog prava za ugovore (ugovorne odnose) složeniji je nego u bilo kojoj
drugoj oblasti privatnopravnih odnosa sa stranim elementom. Višestruke vezanosti,
koje su česte u ugovornim odnosima, umanjuju značaj pojedinačnih vezanosti.
S druge strane, ugovor je osnovni instrument za vršenje internacionalnih transakcija,
u kojima vrlo visoko mjesto ima zahtjev predvidivosti prava koje će biti mjerodavno.
WWW.BH-PRAVNICI.COM
Zbog toga u meñunarodnom privatnom pravu paralelno postoje tri načina rješavanja
sukoba zakona, odnosno izbora mjerodavnog prava, koja se na razne načine
kombiniraju:
1. vezivanje voljom stranaka;
2. vezivanje posredstvom mjesta preduzimanja pravnih radnji; i
3. utvrñivanje najtješnje povezanosti uzimanjem u obzir svih vezanih okolnosti i
njihovim balansiranjem u svakom pojedinačnom slučaju (in concreto).
3.1.1. Psihološko vezivanje (voljni izbor mjerodavnog prava)
Volja stranaka kao faktor vezivanja najmarkantnije je prisutna upravo na području

kolizionog regularanja ugovornih odnosa. Tu se naime izbor mjerodavnog prava
primarno vezuje za volju stranaka.
Prvi začetak ideje o voljnom izboru ugovornog statuta vezuje se za pravilo lex loci
contractus, koje je omogućavalo strankama da birajući mjesto zaključenja ugovora faktički
istovremeno biraju i mjerodavno pravo.
U meñunarodnom privatnom pravu o autonomiji volje se govori kao o ″subjektivnoj

poveznici″ koja ima ravnopravan položaj s drugim tačkama vezivanja, a u materiji ugovornih
odnosa ima primarnu, dominantnu ulogu.
U doktrini i judikaturi SAD, autonomija volje kao kolizioni princip nije nikada zadobila potpunu
dominaciju.
Zakonodavstva drugih zemalja, danas gotovo univerzalno prihvataju princip psihološkog

vezivanja u sferi ugovornih odnosa.
Naš ZMPP propisuje da je za ugovor mjerodavno pravo koje su izabrale ugovorne strane,
ako ovim zakonom ili meñunarodnim ugovorom nije drugačije odreñeno.
Postavlja se pitanje kojem pravu je podvrgnuta ocjena valjanosti tog sporazuma – pravu
foruma koji raspravlja (lex fori) ili pravu na koje se sam izbor odnosi. U doktrini se
argumentira u korist i jednog i drugog, ali se čini da prednost ima prvo stanovište.
Kada se govori o autonomiji volje kao aktu vezivanja, uglavnom se ima u vidu izričit izbor
mjerodavnog prava u formi ugovorne klauzule. Meñutim, doktrina i judikatura poznaju i tzv.
prešutnu autonomiju, gdje se namjera stranaka da ugovorni odnos vežu za odreñeno pravo
izvodi iz činjeničnih vezanosti kao što su:
- domicil ili državljanstvo stranaka;
- sjedište pravnog lica;
- situs nekretnine;
- valuta u kojoj glase novčana potraživanja itd.
WWW.BH-PRAVNICI.COM
Spominje se i hipotetička autonomija stranačke volje, o ″pretpostavljenom″ izboru
mjerodavnog prava. Tu se ne bira pravo koje su stranke htjele, već ono koje bi trebalo da su
htjele kao razumni privrednici ili trgovci.
3.1.2. Vezivanje in abstracto (objektivne tačke vezivanja)
Objektivizirane tačke vezivanja i na njima izgrañena apstraktna koliziona pravila, u

današnjem Meñunarodnom privatnom pravu, imaju drugorazredni (supsidijarni)
značaj.
Prije svega uopštena apstraktna pravila nisu podesna za reguliranje ove materije, zbog
brojnosti, raznovrsnosti i dinamike ugovornih odnosa. Teško je ugovorne odnose lokalizirati i
podvrgnuti pravnom poretku koji važi na jednoj teritoriji. Stoga se ugovorni odnos može
vezati za jedan pravni poredak ili posredstvom mjesta zaključenja, ili posredstvom mjesta
izvršenja.
Mjesto zaključenja ugovora, kao pogodno pravilo, važi i danas kada su u pitanju berzanski
ugovori i javne prodaje. U svim drugim slučajevima ovakva tačka vezivanja je izgubila svoje
prednosti.
Mjesto izvršenja ugovora, kao supsidijarna tačka vezivanja u odsustvu sporazumnog

izbora prava, ima veliki značaj. Ali primjena i ove tačke vezivanja proizvodi značajne teškoće.
Kao problem se može javiti činjenica da većina ugovora cilja na izvršenje dviju korelativnih
obaveza, čije izvršenje ne mora prostorno koindicirati. Pošto bi tačke vezivanja tada
ukazivale na dva zakonodavstva, to bi moglo dovesti do ″cijepanja″ ugovornog odnosa.
Ovaj problem je prevaziñen teorijom karakteristične prestacije – kao tačka vezivanja uzima
se mjesto izvršenja karakteristične obaveze.
Ugovori koji se tiču nekretnina, gotovo su u svim zakonodavstvima podvrgnuti lex rei sitae.
Prema našem ZMPP, za nekretnine je mjerodavno pravo države na čijoj teritoriji se nalazi
nekretnina.
3.1.3. ″Vaganje″″ vezanih okolnosti in concreto (najbliža veza)
U našem meñunarodnom privatnom pravu prvi nagovještaj direktne upotrebe principa

najtješnje povezanosti za odreñivanje ugovornog statuta nalazimo u odredbi Općeg
imovinskog zakonika: ″u odsustvu izričitog i prećutnog izbora prava predviña se utvrñivanje
hipotetičke volje stranaka, tj. primjena prava koje bi stranke trebale prihvatiti da su htjele, kao
dobri privrednici.
WWW.BH-PRAVNICI.COM
ZMPP utvrñuje, u odsustvu sporazumnog izbora, primjenu prava najtješnje veze na
ugovorne odnose. Zakonodavac se pri tome opredijelio za realizaciju ovog principa
posredstvom karakteristične radnje, i to vezivanjem za prebivalište dužnika karakteristične
radnje u vrijeme prijema ponude.
3.1.4. Pitanje forme ugovora
Pitanje mjerodavnog prava se u ugovornoj materiji može postaviti i u pogledu forme

ugovora. Temeljno pravilo od kojeg se polazi kad je riječ o formi pravnih poslova jest
maksima locus regit actum, prema kojoj su za formu pravnog posla mjerodavna
lokalna pravila tj. pravo zemlje u kojoj je ugovor zaključen – lex loci contractus.
Primjena ovog principa je u današnjim uvjetima skopčana sa dva problema :
-Prvi je sama lokalizacija ugovora tj. utvrñivanje mjesta njegovog zaključivanja.
Iskrsava kad je ugovor zaključen inter absentes. Teorija obligacionog prava ne daje
jedinstven odgovor na pitanje kad se ugovor smatra zaključenim. ZMPP ne daje
odgovor na ovo pitanje, pa bi to bio problem kvalifikacije koji bi se morao rješavati
lege fori. To praktično znači da bi se naš organ u pogledu kvalifikacije mjesta
zaključivanja ravnao prema odredbama našeg obligacionog prava koje prihvata
teoriju prijema.Ugovor bi se prema tome smatrao zaključenim na teritoriji BiH ako je
tu primljen prihvat ponude, pa bi se tada valjanost njegove forme trebala cijeniti
prema našem pravu. Ali čak i kad se kvalifikacijom doñe do mjesta zaključivanja, to
još uvujek ne nudi samo jednu mogućnost u pogledu mjerodavnog prava i ne
zadovoljava modernu tendenciju održanja pravnog posla na snazi. Riječ je o
tendenciji , prema kojoj će se ugovor smatrati formalno validnim ako je u skladu sa
propisima bilo koje od zemalja u kojima stranke imaju redovno boravište.
U vezi sa samim pravilom lex loci contractus u vezi sa formom ugovora, mogla bi se
postaviti još dva pitanja. Prvo vrijedi li ono i za formu ugovora čiji su predmet
nekretnine? ZMPP ne sadrži posebnu odredbu o formi takvih ugovora, pa bi
proisticalo da se u tom smislu treba ravnati prema opštem kolizionom pravilu iz čl. 7,
a to znači da su za formu i tih ugovora alternativno mjerodavna dva prava : pravo
mjesta zaključivanja ili pravo mjesta gdje se nekretnina nalazi.
Drugo pitanje se tiče onih ugovora koji su praćeni raznim administrativnim odobrenjima i
potvrdama. Ako je npr.u inostranstvu zaključen ugovor izmeñu naše i strane firme koji je
sačinjen prema propisima koji za takve ugovore važe u zemlji zaključivanja, postavlja se
pitanje da li će oni biti validni u BiH ukoliko je za njihovo zaključivanje potrebno neko
administrativno odobrenje ili potvrda. Taj problem otpada ako je u ugovoru precizirano da on
stupa na snagu nakon pribavljanja potrebnih odobrenja u BiH, pošto to onda više nije pitanje
forme, već je riječ o suspenzivnom uvjetu. U suprotnom bi trebalo smatrati da je takav
ugovor i u BiH formalno valjan, sa rezervom javnog poretka ili pak normi neposredne
primjene.
3.2. Vanugovorni odnosi
WWW.BH-PRAVNICI.COM
Najznačajnije mjesto u oblasti kolizionog regulisanja vanugovornih odnosa ima

problem vezivanja grañanskih delikata sa meñunarodnim obilježjima. U uporednom
MPP su relativno rijetke odredbe koje se odnose na druge oblike vanugovornih
obligacija. Grañanskopravni delikti, kao i njihovo kolziono reguliranje, imaju u MPP
veći praktični značaj u odnosu na neosnovano obogaćenje, negotiorum gestio, kao i
druge osnove vanugovorne odgovornosti ( npr.upotreba tuñe stvari u svoju korist )
I malobrojne kolizione norme koje se odnose na kvazikontrakte ne primjenjuju se kad
je riječ o naknadi štete proistekle iz tih odnosa – mjerodavan je deliktni statut, pa je i
to jedan od razloga da se pažnja usmjeri prvenstveno na grañanskopravne delikte.
3.2.1. Uloga proceduralnog vezivanja – lex fori
Zakonodavstvo i doktrina MPP na području kolizionog regulisanja grañanskih delikata

još uvijek istaknutu ulogu daju domaćem zakonu suda pred kojim se spor raspravlja,
bez obzira na locus delicti i druge okolnosti slučaja.
Mada je teoriju o isključivoj primjeni legis fori prvi potpuno elaborirao Vehter, a Savinji
je je od njega preuzeo, ipak se Savinji smatra «ocem» pravila da se na deliktnu
odgovornost ima uvijek primjenjivati lex fori, pošto su sve pravne norme koje se
odnose na delikte imperativne, pa se dakle primjenjuju po načelu teritorijalnosti.
Savinjieva teorija uticala je na švajcarsko i francusko pravo, ali je njen uticaj najsnažniji na pravo
angloameričkih zemalja, pogotovo Engleske. Poslije odluke Privy Councila u predmetu Halley ( 1868 )
zavladalo je pravilo o primjeni legis fori u cijeloj tadašnjoj Britanskoj imperiji i to u formi shvatanja da se
pred engleskim sudom može za delikt tužiti samo ako je djelo utuživo prema engleskom pravu ( po
legi fori ), a uz to nije ispričivo prema zakonu mjesta gdje je deliktna radnja izvršena. Meñutim, i neki
engleski autori, kao i autori u Njemačkoj, ali i u nekim novim zakonodavstvima već odavno zagovaraju
napuštanje dvostrukog testa protivpravnosti (djelo za koje se tuži mora biti protivpravno i po zakonu
suda i po zakonu zemlje u kojoj je ono izvršeno). I na tom stanovištu stoji npr. jordansko pravo.
3.2.2. Objektivno vezivanje – lex loci delicti
Objektivno vezivanje – lex loci delicti (mjesto izvršenja delikta) kao težišni kontakt,
ima najznačajniju ulogu na području kolizionog reguliranja deliktne odgovornosti za
naknadu štete.
Lex loci delicti commissi jedno je od najstarijih pravila MPP. Ovakva njegova uloga je
utemeljena na tradicionalnim razlozima, koja potiču iz vremena kad je odgovornost
za štetu redovno bila uzrokovana «klasičnim» protupravnim ponašanjem, koje je
neposredno vezano za osobu i njene radnje u užem smislu ( pokrete, govor ) ili
propuštanje.
Princip lex loci delicti nije tako dugo opstao samo iz tradicionalnih razloga.
Najznačajnije je istaći da se radi o solidnoj vezanosti, čije utvrñivanje in concreto
najčešće nije problematično i koja je pravno filozofski možda bolje utemeljena od svih
drugih odlučujućih činjenica ili težišnih kontakata koji se koriste u meñunarodnom
WWW.BH-PRAVNICI.COM
privatnom pravu. Princip lex loci delicti je suvereno vladao kod odreñivanja deliktnog
statusa kako u evropskom, tako i u američkom pravu.
U današnjem MPP je dopunjen ili potisnut na mjesto dopunskog rješenja, a u nekim
zakonodavstvima sveden je samo na jednu od indicija za pronalaženje «najbližeg»
prava, odnosno prava sa kojim je odnos najtješnje povezan.
3.2.3. Kritika principa lex loci delicti – nova rješenja
Osnovni razlozi koji vezivanje deliktnih odnosa posredstvom mjesta izvršenja delikta
čine nepodesnim su:
- uticaj tehničkih sredstava (posebno sredstava prevoza i komunikacija);
- deliktna radnja je u današnje vrijeme često prostorno razdvojena od osobe i njenih
fizičkih akata;
- danas su vrlo česti tzv.»dislocirani» delikti, kod kojih radnja izvršenja prostorno ne
koincidira sa mjestom nastanka štete. Postavlja se pitanje da li je u takvoj situaciji
cjelishodnije primijeniti pravo države u kojoj je izvršena protivpravna radnja, ili one
u kojoj je nastupila šteta.
Ovo pravilo je u konkretnim slučajevima često dovodilo do necjelishodnih rješenja, a

nezadovoljstvo takvim posljedicama se najprije javilo u SAD. U Drugom
Restatement-u, locus delicti danas ima ulogu jedne od indicija koje treba uzeti u obzir
da bi se došlo do prava koje u konkretnom slučaju ima najznačajniju vezu sa
dogañajem i strankama. Za ocjenu takve vezanosti, pored mjesta izvršenja delikta
treba uzeti u obzir mjesto gdje je nastupila šteta, domicil, državljanstvo i redovno
boravište osoba, mjesto registracije i sjedište pravnih osoba, te mjesto u kome je
sjedište nekog ranijeg pravnog odnosa meñu stranakama, ukoliko je takav odnos
postojao. Pored ovog općeg pravila, Restatement sadrži i niz posebnih kolizionih
normi za pojedine vrste delikata.
I neki evropski autori već od 50-tih godina zagovaraju izvjesne korekcije u primjeni legis loci
delicti, ukazujući i na druge značajne vezanosti, kao npr. lična vezanost kod tzv.»familijarnih»
delikata gdje su stranke u srodstvu itd.
Prema našem ZMPP, za vanugovornu odgovornost za štetu, ako za pojedine

slučajeve nije drugačije odreñeno, mjerodavno je pravo mjesta gdje je posljedica
nastupila, zavisno od toga koje od ta dva prava je povoljnije za oštećenika.
3.2.4. Meñunarodna pravna regulacija
Odvajanje načela najtješnje povezanosti od pravila lex loci delicti, uočljivo je i u

konvencijskom MPP. Na edinburškoj sjednici Instituta za meñunarodno pravo
1969.godine, usvojeno je stanovište prema kojem u odsustvu stvarne povezanosti
spornog slučaja i legis loci delicti, mjerodavno pravo treba da se odreñuje uzimajući u
WWW.BH-PRAVNICI.COM
obzir posebne odnose izmeñu samih stranaka ili povezanost stranaka sa samim
dogañajem.
Očite promjene u načinu vezivanja ubrzo zatim donose haške konvencije koje se
odnose na udese u drumskom saobraćaju i na štetu od proizvoda, koje je ratificirala
bivša SFRJ, a koje su na snazi u BiH. Haška konvencija o mjerodavnom pravu za
nezgode u drumskom saobraćaju iz 1971. g polazi od Binderovog stanovišta po
kome načelno treba da je mjerodavna lex loci delicti, a da se utvrde tačno odreñeni
slučajevi u kojima će se od tog pravila odstupiti u korist nekog drugog prava kao
mjerodavnog.
Čl.3 Konvencije utvrñuje principijelnu mjerodavnost legis loci delicti, ali tješnjom, pa
time i odlučnom vezom smatra vezu sa mjestom registracije vozila, ukoliko za lex loci
delicti ne vezuje istovremeno i redovno boravište oštećenog, koji se kao putnik
nalazio u vozilu. Ako je meñutim riječ o odgovornosti prema vozaču ili vlasniku vozila,
vezanost s mjestom registracije je bez alternative. Ako je u udesu sudjelovalo više
vozila, mjesto registracije prevagnut će u odnosu na locus delicti samo ako su sva
vozila registrirana u istoj državi.
Koliziona rješenja Haške konvencije o pravu mjerodavnom za odgovornost za

štetu od proizvoda iz 1973. g. bazirana su na sticaju (kombinaciji) vezanih okolnosti
koje treba da indiciraju najtješnju vezu. Premda je lex loci delicti stavljen na prvo
mjesto, u obzir za primjenu dolazi najprije zakon zemlje na čijoj teritoriji neposredno
oštećena osoba ima redovno boravište, pod uvjetom da je u istoj zemlji i glavno
poslovno sjedište odgovorne osobe, ili da je tu mjesto nabavke proizvoda. Ako nema
takve dvostruke vezanosti, primjenit će se pravo države na čijoj je teritoriji locus
laesionis, ukoliko je tu istovremeno i redovno boravište oštećenog ili glavno poslovno
sjedište odgovorne osobe ili je proizvod tu nabavljen. Čak i ako se radi o
nemogućnosti utvrñivanja mjerodavnog prava prema navedenim pravilima,
Konvencija upučuje na zakon glavnog sjedišta odgovorne osobe, a primjena legis
loci laesionis dolazi u obzir samo ukoliko se oštećeni na nju pozove.
Pripreme za donošenje konvencije EEZ o pravu mjerodavnom na ugovorne i

vanugovorne obaveze su počele 1972 g. kada je sačinjen prvi Prednacrt. No kasnije
se odustalo od donošenja te Konvencije, te je 1980.godine donijeta Konvencija o
mjerodavnom pravu za ugovorne obligacije, a donošenje takve konvencije za
vanugovorne obligacije je odloženo. U julu 2003 g. Evropska komisija je prezentirala :
« Prijedlog regulative Evropskog viječa i Parlamenta o pravu koje se primjenjuje na
vanugovorne obligacije « .
Za vanugovornu odgovornost mjerodavno je pravo zemlje u kojoj je nastupila šteta (
lex loci laesionis ). Pritom je izričito isključena primjena legis loci delicti, kao i
primjena prava države u kojoj bi eventualno nastupile neke indirektne posljedice
delikta.
Za vanugovornu odgovornost za štetu od proizvoda će biti mjerodavno pravo
redovnog boravišta ili glavnog sjedišta oštećenog, pod uvjetom da je i sjedište
odgovorne osobe u istoj zemlji, ili da je u istoj zemlji proizvod kupljen. U svim drugim
slučajevima, mjerodavna je lex loci delicti.
Ako je u pitanju vanugovorna odgovornost za djelo nelojalne utakmice, mjerodavno
je pravo države u kojoj je dotično djelo ugrozilo konkurentnost oštećenog ili
kolektivne interese njegovih potrošača.
WWW.BH-PRAVNICI.COM
Ukoliko je šteta rezultat klevete ili povrede ličnih prava, mjerodavno je pravo
redovnog boravišta oštećenog.
Predviñena je posebna koliziona norma za vanugovornu odgovornost proistaklu iz
ugrožavanja životne okoline, koja kao mjerodavno za takav slučaj odreñuje pravo zemlje u
kojoj je ugrožavanje nastupilo ili prijeti da nastupi.
Moguće je i na terenu MPP in concreto naići na pravnu situaciju ili prvno pitanje koje
nije «pokriveno» ni normama unutrašnjih, niti vansjkih izvora. U takvim slučajevima
treba popunjavati prav.praznine prema nekim načelima.Sam ZMPP sadrži odredbu o
tome u kojoj stoji da u nedostatku odgovraajućeg pravila u om zakonu treba
dosljedno da se primjenjuju odredbe i načela ovog zakona, načela pravnog poretka
BiH i načela MPP. Zakon govori o tri «izvora» popunjavanja vocatio legis. Treba
smatrati da nema zadatog redoslijeda u korištenju triju navedenih izvora.

MPP Skripta

Uploaded by

Document Information

Original Title

Copyright

Available Formats

Share this document

Share or Embed Document

Sharing Options

Did you find this document useful?

Is this content inappropriate?

Copyright:

Available Formats

MPP Skripta

Uploaded by

Copyright:

Available Formats

PORTAL ZA PRAVNIKE I STUDENTE PRAVA U BIH

2. Pojam i svrha meñunarodnog privatnog prava

Kako bi se razumjela priroda i svrha MPP, najbolje je započeti njegovim

3. Predmet reguliranja meñunarodnog privatnog prava:

privatnopravni odnosi i činjenična stanja

Meñunarodno privatno pravo pravno regulira privatnopravne odnose koji su inostrano

3.1. Privatnopravni odnosi

3.2. Inostrano (meñunarodno) obilježije

- u sadržini samog odnosa (u pravima i obavezama subjekata).

3.3. Posljedice prisutnosti meñunarodnog obilježja

Ako je jedan privatnopravni odnos internacionalno obilježen (sadrži inostrane

1. Čiji organi su nadležni za raspravljanje i odlučivanje o takvom odnosu?

3. Može li stranac biti subjektom jednog privatnopravnog odnosa?

4. Čije zakonodavstvo je mjerodavno za takve odnose?

- sukob jurisdikcija - za prvo i drugo pitanje;

- privatnopravni položaj stranaca - za treće pitanje;

- sukob (kolizija zakona) - za četvrto pitanje.

4. Izvori meñunarodnog privatnog prava

Izvori meñunarodnog privatnog prava imaju dvostruki karakter, s obzirom da je to

4.1. Unutrašnji (nacionalni) izvori

Način regulisanja meñunarodnih privatnopravnih odnosa u uporednom pravu je različit.

U preostalim zemljama norme meñunarodnog privatnog prava su fragmentarno rasporeñene

4.2. Vanjski (internacionalni) izvori

Vanjski (internacionalni) izvori meñunarodnog privatnog prava nastali su ili iz potrebe

4.2.1. Bilateralni meñunarodni ugovori

2. ugovori o uzajamnom pravnom saobraćaju u grañanskim i trgovačkim stvarima;

3. ugovori o priznavanju i izvršavanju sudskih odluka;

5. ugovori o dostavljanju izvoda iz matičnih knjiga;

6. trgovinski ugovori i sl.

4.2.2. Multilateralni meñunarodni ugovori

U pogledu multilateralnih konvencija, za MPP poseban značaj imaju Haške

2. Bernska konvencija o zaštiti književnih i umjetničkih djela (1886.);

3. Univerzalna konvencija o autorskom pravu (1952.);

4. Haška konvencija o grañanskom sudskom postupku (1954.);

5. Bečka konvencija o ugovornom pravu (1969.) i dr.

1. Multilateralne konvencije sa materijalnopravnim normama – na direktan način

Na osnovu ove podjele se u meñunarodom privatnom pravu i razlikuje direktni i

To za domaće organe podrazumjeva dužnost pronalaženja relevantnog konvencijskog prava

4.4. Popunjavanje pravnih praznina

pravno reguliranje činjeničnog stanja s

U slučaju prisutnosti inostranog elementa u privatnopravnom odnosu, najveći

U meñunarodnom privatnom pravu vrijede dva najopštija principa:

1. Odgovor na pitanje koje je pravo mjerodavno za reguliranje privatnopravnih odnosa s

Ostali opšti principi meñunarodnog privatnog prava su:

• pitanja lično – pravnog statusa, porodični i nasljedni odnosi s inostranim obilježjima, u

• obligacioni odnosi (ugovorne obaveze, obaveze na naknadu štete i sl.) u pravilu su

1 Kolizija – sukob različitih zakona, tj. zakona različitih država.

• formalna (proceduralna) valjanost svakog pravnog posla u pravilu je podvrgnuta

2. Mogućnost izbjegavanja problema

2.1. Isključiva primjena domaćeg prava

Na temelju svog teritorijalnog suvereniteta država odnosno njeni organi bi mogli

Naime, neoboriva je tvrdnja da će domaći organi najkorektnije primijeniti sopstveno (domaće)

Uz to postupak je jednostavniji, jeftiniji i brži ako se ne postavlja problem dokazivanja stranog

2.2. Unifikacija (nacionalnih) zakonodavstava

Da bi se izbjegao problem prostornog sukoba različitih zakonodavstava, potrebna je

- Institut za meñunarodno pravo;

- Meñunarodna pravna asocijacija;

- Konferencija za meñunarodno privatno pravo u Hagu;

- Rimski institut za unifikaciju privatnog prava (1928.).

Važno je spomenuti Varšavsku konvenciju koja je u potpunosti unificirala pravila o prevozu

U doktrini su sve glasnija razmišljanja o tome kako se težište glavnog problema

Ipak, univerzalna svjetska jednoobraznost privatnih prava nije moguća. To prvenstveno

2.2.2. Unifikacija kolizionog (meñunarodnog privatnog) prava