WOLFGANG WELSCH I NAŠA POSTMODERNA MODERNA

- Welschov nam pristup kaže da na Postmodernu ne smijemo gledati kao na epohu

 naslijeđe postmoderne je i nasljeđe moderne  radi se o nastavljanju

- moderna je svojim apsolutnim zahtjevima prekoračila svoje granice  moderna

filozofija u liku dovršenog Hegelova sustava, dolazi do nekih granica  te su granice
poimanja svijeta kao duhovnog, umnog, apsolutnog

- postmoderna na neki način pokazuje moderni njezine granice

- ključni je pojam postmoderne radikalni pluralitet

- tako shvaćeni pluralitet razlikuje se od onoga što se naziva pluralnost/pluralizam 

pluralizam asocira na mnoštvenost, ali kaotičnu  pluralnost je to površnog šarenila
koje prečesto diskreditira sam pojam postmoderne

- Welsch optira za precizni pluralitet naspram površinom pluralizmu

- pluralitetu uvijek prijeti i uniformnost  jedinstvenost i uniformnost dijelom su

totalizirajuće moderne

- površni pluralitet vodi do uniformiranja

- filozofski je postmodernizam u pluralitetu, a površni/medijski u pluralizmu

- sam pojam naša postmoderna moderna podrazumijeva kontinuitet, a ne raskol 

radi se o postmoderno izmijenjenoj moderni  postmoderna je kritička razrada
moderne

- razlike između difuznog i preciznog postmodernizma

- difuzni, površni, potpuri, disneyland… postmodernizam chic-mode u kulturi, miješa

se s kulturološkim diskursom pomodnog korištenja teoretičarskih imena (Lacancan
und Derridada)

- pojavnost takve po-mo estetike u kulturi jesu: križanje libida i ekonomije, digitalnosti
i kinizma, suprotstavljanje ezoterije i simulacije, a pojavljuju se i stalni temati New
Agea i Apokalipse  „postmoderni hitovi“  to sve tvori postmoderni miš-maš

- Welschovski pojmljen postmodernizam je sve prije negoli difuzan

- Welsch površnu simulacijsku i ne-filozofsku postmodernu naziva feljtonističkom 

karakteristike su takve feljtonistike da se ona stalno poziva na raspoloženja i sugerira
da ne postoje koncepti

- ono što predlaže Welsch je stvoriti prostor preciznom postmodernizmu  istinski i

produktivni postmodernizam zalaže se za stvarni pluralitet tako što ga širi i razvija
slijedeći nalog razlikovanja, jer istina se odsad više ne poima polazeći od identiteta,
već od razlike
- umjesto da mnoštvo predstavlja nešto kaotično i nesagledivo, ono se potencira
zaoštravanjem

- umjesto da se razlikama u slobodnoj turbulenciji otupljuju žalci, filozofski

postmodernizam ističe raskol među tim razlikama

- taj je ispravni postmodernizam: 1) stvarne konfrontacije, a ne kulturološkog

lunaparka, 2) mnoštva stvarnosti, a ne potrošačke kulture, 3) postmodernizam svijeta
života, a ne feljtonizam

- u tom poimanju nema smisla ono što se spominje pod krilaticom „anything goes“ 
NIJE da sve prolazi  prolazi tek ono što ima nekog smisla

- precizni postmodernizam uočava razlike između uspješnosti, promašaja i

propadanja, u njemu dužnost dominira nad proizvoljnošću

- filozofski postmodernizam nije ograničen na američke prilike i francusko mišljenje 

treba se uzeti u obzir cijela povijest filozofije da bi se došlo do filozofijskog
tematiziranja postmoderne

- sama naša realnost i životni prostor postaju postmoderni  postmoderna označuje

stanje nakon moderne u smislu informacijsko-komunikacijske paradigme

- našom novom prirodom postaje istovremenost neistovremenosti  živimo u

simultanitetu i međuprožetosti različitih koncepata i zahtjeva

1) postmoderna se shvaća kao stanje radikalnog pluraliteta, a postmodernizam brani

kao njegova koncepcija  djeluje na više horizonata te postmoderna obuhvaća širinu
životne stvarnosti

2) osnovno je iskustvo postmoderne nepremostivo pravo krajnje različitih formi

spoznaje, stari je model umnosti neprikladan  istina, pravednost i čovječnost stoje
u pluralu

3) krajnja intencija ovakvog poimanja postmoderniteta kroz pluralitet je u njegovoj

antitotalitarnosti (model totalitarnosti bio je Hegelov sustav apsolutnog duha i uma) 
postmoderna se zauzima za mnoštvo heterogenih koncepcija, jezičkih igara i životnih
formi  monopoli hegemonističkih zahtjeva uma, ali svakovrsnih moralizama nastoje
se izbjeći  pluralitet načina života i formi djelovanja, tipova mišljenja i društvenih
koncepcija, sustava orijentacije, ali i uvažavanje prava manjina – poimanje
postmoderne

4) postmoderna nije partikularno ograničena, već je ona univerzalan način života 

postmoderna je pojam, a ne samo odrednica, razvija se kao koncepcija, a ne tek kao
pomodno mišljenje

5) njen osnovni sadržaj jest pluralitet  differentia specifica u odnosu na modernu

jest to što se on ostvaruje u širini stvarnosti – dok je moderni pluralitet bio ezoterija, u
postmoderni on postaje egzoteričnim  mi živimo u moderni, ali to činimo upravo u
mjeri u kojoj ostvaruje ono postmoderno  naša je moderna postmoderno
oblikovana  radikalna postmoderna izravno se nadovezuje na avangardizam s
početka 20. st. i u tom je smislu ona radikal-moderna

- postmoderna nastavlja modernu, ali napušta modernizam, modernizam kao stalno

inoviranje i napredovanje nisu predmet postmodernističkih stremljenja 
postmoderna se oslobađa taloga novog vijeka, a zadržava nasljeđe avangarde

6) postmoderna je i etički zasnovana  on zahtjeva etiku nove vrste prema životnom

svijetu kojeg nastanjujemo  naša postmoderna moderna na novi način postavlja
problem uma; ona zahtjeva pluralitet formi racionalnosti

- Welsch pluralitet formi racionalnosti konceptualizira kroz svoj pojam transverzalnog

uma  um je to koji na sebe preuzima prijelazne oblike – kroz njega je ostvaren
specifičan postmoderni pojam umnosti

GENEALOGIJA, RAZNOLIKOST, SMISAO…

- što postmoderna znači filozofiji?

- pitanja legitimteta, područje primjene… o svemu govorimo kao o postmodernom

- ono mnogo važnije odnosi se na vrijeme nastanka  izvan pukog aktualiteta

pokušava se pronaći stvarna suvremenost postmodernih fenomena

- Umberto Eco  postmoderna je nešto što svoje podrijetlo ima već u Homera

- Lyotard  postmoderno bi valjalo misliti kao paradoks predbudućnosti u smislu da

svaka postmoderna prethodi moderni

- pitanje sadržaja  postmoderna u kojoj živimo obilježena je komunikacijskim

tehnologijama neprispodobivima bilo kojem prethodećem periodu u povijesti 
globalno društvo postalo je rascjepkanije negoli ikad prije

- zaključak do kojeg dolazi Welsch jest da vlada nejasnost koncepcija 

postmoderna je bliska s modernom, ali joj je i daleko

- radi se o višestrukom preokretu  promjene u duhu vremena očitovat će se na

području estetike i arhitekture, sociologije, ekonomije, tehnologije, znanosti…

- promjene su to koje znače prelazak iz proizvoljnog/industrijskog društva u ono

društvo usluga, post-industrije
Genealogija

- spominju se četiri rana podsticaja za termin postmoderne

1) salonski slikar John Watkins Chapman – 1870. spominje da on i njegovi prijatelji te

istomišljenici napreduju prema postmodernom slikarstvu  postmoderno znači da su
oni moderniji od tada najnaprednijeg francuskog impresionizma

2) drugo kod Rudolfa Panwitza 1917. u djelu Kriza europske kulture govori o
postmodernom čovjeku – on je sportski očeličen i nacionalno svjestan, militaristički
odgojen i religiozno pobuđen…  odjekuje Nietzscheov nadčovjek – postmoderni je
čovjek parafraza nadčovjeka

3) španjolski povjesničar literature Federic de Oniz  postmodernizam znači kratku

fazu između modernizma i ultramodernizma u toj književnosti – postmodernizam je
ovdje faza korekcije, od moderne prema ultramoderni  radi se o kratkoj, reaktivnoj
fazi, u sredini između ranog i pojačanog modernizma

4) jednotomni Somervilleov sažetak Toynbeeova enciklopedijskog djela A Study of

History  početna je godina te i takove postmoderne 1875.  postmoderna tu
označava suvremenu fazu zapadnoeuropske kulture – njezino je obilježje prelazak
politike s nacionalno-državne misli na globalnu interakciju

- Welsch će reći da se postmoderna podrazumijeva čas kao novi vrhunac, čas kao
kratka međufaza, čas kao pojava starine

Sjevernoamerička književna rasprava

- paradigmatsko pojavljivanje filozofijski relevantnog tematiziranja ne započinje u

samoj filozofiji već na području književnosti  u SAD se razvija „literarna debata“

- od 1959. se kod Irvinga Howea konstatira da se suvremena književnost odlikuje

slabljenjem, popuštanjem inovatorske intencije i prodorne snage  postmoderna
signalizira dijagnozu žalosnog pada nakon intenziteta i zapjenjenosti moderne

- sredinom 60-ih godina 20. st. dolazi do pozitivnog vrednovanja postmoderne

književnosti  napušta se mjerilo klasične moderne kako bi se oslobodilo kulturnog
pesimizma

- najznačajniji su ovdje književni teoretičari i spisatelji Susan Sontag i Leslie Fiedler

 ovaj potonji objavljuje svoj čuveni članak „Cross the border – Close the gap“ u
časopisu Playboy – književnici poput Normana Mailera te kantautora Leonarda
Cohena vide se kao utjelovljenje osebujnog spoja elitne i masovne kulture  već
samo mjesto objavljivanja implicira približavanje umjetničkog fenomena tzv. Pulp
Fictiona
- Fiedler govori o tome da  proživljavamo samtrnu borbu književne moderne i
porođajne bolove postmoderne… predstava o umjetnosti za obrazovane i
subumjetnosti za neobrazovane svjedoči tek o posljednjem taktu pogrešnog
razlikovanja unutar industrijaliziranog masovnog društva, kakvo pripada samo
klasnog društvu“

- postmodernizam zatvara jaz između kritičara i publike, pruža i primjer novoj

masovnoj publici o tomu kako se premošćuje ponor između suvremene umjetnosti i
najšire populacije njezinih recipijenata  postmoderna književnost sjedinjuje sve
motive i pripovjedačke sadržaje, ona nije samo intelektualna i elitna već istodobno
romantična, sentimentalna i popularna

- ono što je kod Fiedlera značajno jest osebujna višejezičnost  postmoderni je

pisac svojevrsni dvostruki zastupnik  istovremeno je odomaćen u svijetu
tehnologije i u carstvu čuda – književnost je takove postmoderne određena između
stvarnosti i fikcije, kao između elitnog i popularnog diskursa

- postmodernizam je prisutan tamo gdje se primjenjuje načelni pluralizam jezika,

modela i postupaka

- ključni je pojam „dvostruko zastupništvo“  to pronalazimo kod Charlesa Jencksa

koji govori o dvostrukoj kodiranosti - jedan je sloj arhitektonskog djela onaj u kojem
uživaju „svakodnevni promatrači“, dok je drugi namijenjen stručnjacima, znalcima i
povjesničarima umjetnosti

- to je obilježje dvostrukosti – kodiranja i zastupništva – odrednicom postmoderne u

najširem planu

Arhitektura

- arhitektura se obično smatra paradnom disciplinom postmoderne

- greška je moderne arhitekture sadržana u tome što je ona bila usmjerena na elitu;
postmoderna pokušava prevladati elitističke porive ne njihovim odbacivanjem, već
širenjem jezika arhitekture u različitim pravcima  otuda dvostruko kodiranje,
arhitektura koja se obraća eliti i čovjeku s ulice

- naspram funkcionalizma i internacionalizma moderne arhitekture, sada se radi o

tome da svako brojanje počinje od dva  sve se sada gleda iz radikalnog pluraliteta

- postmoderna se arhitektura odlikuje time što se svjesno i istodobno obraća i

korisniku i promatraču  izgrađena je kao jezik

- kod postmoderne arhitekture istodobno se radi i o fikciji i o fakciji  ona je u isto

vrijeme stvarnosna, ali i pripovjedačka
- estetičke funkcije ovdje ne ostaju apstraktno čiste forme, već se pojavljuju
predmetno

Post-historie vs Postmoderna

- posthistoire je pojam kojeg uvodi njemački filozofski antropolog Arnold Gehlen

- postavka posthistorije govori nam da nam u suvremenosti ne treba očekivati bilo

kakve inovacije u temeljnom ontološkom smislu – povijesne su mogućnosti
iscrpljene, a industrijska su društva poprimila redukcijsku formu i oblikuju se tek kroz
stalnu sebe-reprodukciju

- ono što se razvija i što će se još uvijek razvijati jest socioekonomski aparat
zbrinjavanja stalno rastuće mase stanovništva  pokretačke su snage samo
institucionalno-tehničkog tipa, a ono što je kulturno-duhovnog karaktera ostaje jedino
kao teatar/kazalište – ono ostaje tek pukom utjehom koja ne mijenja u bitnome
koordinate posthistorijskog svijeta

- post-historie jest doista jedna neskromna tendencija – ona tvrdi da dolazi nakon
čitave povijesti  postmoderna je tu mnogo skromnija - ona se pojavljuje tek nakon
moderne

- dijagnoza posthistorie je pasivna, gorka ili cinična i uvijek siva, a dijagnoza

postmoderne je aktivna, optimistična, sve do euforije

- posthistorie se odnosi tek na klonulost i dovršenost, prošlosnost povijesnog

zbivanja

- postmoderna biva prema Welschu izrazita proklamacija novih mogućnosti

- postmoderna je aktivna budućnost; posthistoire je dovršena prošlost

- postmoderna tako izbjegava ravnodušnost i nepremostivu indiferenciju, u njoj se

nagovješćuje epoha novih konstelacija i interferencija

Sociologija: postindustrijsko i postmoderno društvo

- izraz postmoderno društvo po prvi puta se u sociologiji pojavljuje kod Amiati

Etzionija 1968.

- kraj moderne kod njega ne označava rušenje već transformaciju - ta je pak

preobrazba uzrokovana promjenama u razvoju tehnologije

- „moderno je doba okončano nakon Drugog svjetskog rata, radikalnom

transformacijom, spoznajnih i energetskih tehnologija“  u tom se procesu
preobražavaju one vrijednosti koje se mogu prenositi razvojem novih tehnologija
- u uporabi tih novih tehnologija moguće je da same tehnologije preuzmu normativni
prioritet nad životom, ali postoji i druga mogućnost, a ta je da postanemo njihovi
gospodari, gradeći aktivno društvo  u tom drugom tehnologija jest samo sredstvo, a
prioritet dajemo nekim vrijednostima koje čine smislenom i ljudsku egzistenciju

- društvo se prema Etzioniju treba konstituirati kao postmoderno društvo  to

aktivno, postmoderno društvo opire se tehnokraciji, a sebe određuje kao autonomno,
dinamičko i pluralno

- nadalje u sociologiji, manje se govori o postmodernom, a više o postindustrijskom

društvu  termin od Davida Riesmana, a postindustrijsko društvo, u obličju u kojem
ga danas najčešće susrećemo, ponajprije je vezan uz ime Daniela Bella

- kod Bella se gubi Etzionjeva optimistična sklonost prema vrijednostima, a ponovno

u prednji plan izbija svojevrsna instrumentalnost tehnologije  promjena
intelektualnih tehnologija

- primat teorijskog znanja, veza znanosti i tehnologije, kao i planiranje i upravljanje

društvenim razvojem, značajke su tog postindustrijskog društva

- takvo je društvo na putu da prirodni poredak zamijeni tehničkim  dominacija

tehnologije nad pojedincem – tip racionalnosti koji ovdje prevladava jest tehnološko-
tehokratski

- naspram tehnokracije uvijek možemo očuvati ono što možemo nazvati tehnofilijom
– Etzionijev pojam aktivnog društva ciljeva slijedi postmodernu filozofiju kakvu
podupire Welsch

- nasuprot tomu Bellovo postindustrijsko društvo mnogo je bliže osebujnom snu o

uređenju masovnog društva i u tom je smislu ono blisko pojmu posthistoire Gehlena

- Welsch, naspram Bellovu tehnološko-tehnokratskom tipu, postavlja pluralitet

racionalnosti, sustava vrijednosti i društvenih orijentacija

- postindustrijsko društvo, za Bella, jest dijagnoza mogućeg razvoja svijeta

- u okviru postindustrijskog društva razvija se i sfera tzv. kulture  za njega kultura

ima bitno subverzivni potencijal – kroz svoju uobičajenu funkciju samostvarivanja i
uživanja, ona na neki način podriva funkcionalnu racionalnost i proizvodnost sistema

- moderna kultura ugrožava kapitalističku funkcionalnu racionalnost i ona je kao takva

opasna  Bell kulturu shvaća sasvim ozbiljno i vjeruje da je ona sposobna za
efektivno razaranje sustava – opasnost za opstojnost kapitalističkog sustava

- Welsch će reći da je glavni dio Bellova principijelnog pluralizma podvojenost kulture

i tehničko-ekonomske sfere  postindustrijsko je društvo radikalno disjunktivno

- Bell ograničuje pojam postmodernizma na kulturnu sferu  postmoderna kultura se

suprotstavlja postindustrijskoj organizaciji društva
- pri toj podjeli pada nam na pamet i poznata Habermasova podjela na svijet života i
sustav

- radi se o antagonizmu triju sfera: tehničko-ekonomske koja teži funkcionalnoj

racionalnosti i produktivnosti, kulturne koja završava u samoostvarivanju i uživanju i
političke koja teži jednakosti i pravu

- iz toga proizlazi zaključak da je postmoderno društvo neukidivo pluralno  dizajn

suvremene stvarnosti

FILOZOFIJSKO TEMATIZIRANJE POSTMODERNE – Jean-Francois Lyotard

- spis Postmoderno stanje postaje polazištem svake filozofijske postmoderne – isti se

razvija od razmatranja novih tehnologija  one umnogome uobličuju svijet u kojem
živimo, a kojeg Lyotard naziva postmodernim

- temeljno je pitanje tog spisa vezano uz to što nam te promjene donose u svome
spoju prema stanju znanja u najrazvijenijim društvima Zapada  bitno je pitanje
znanja

- prema tehnologiji je Lyotard izuzetno kritički raspoložen

- tehnologije ne definiraju samu postmodernu nego je prije obrnuti slučaj –

postmoderno stanje oblikuje normativne okvire za vrednovanje novih tehnologija

- kao primarno filozofu njemu je ponajprije do onih pitanja kojima se filozofi i inače
bave: znanjem, istinom, etikom, estetikom i pitanjem pravednosti

- dok je moderno znanje bilo predodređeno težnjama za jedinstvom i totalitetom,

specifikum postmodernog znanja vođen je sasvim drukčijim intencijama

- postmoderna okončava s onime što Lyotard naziva „velike priče“ modernosti 

prema njemu moderna je proizvela tri takove (meta)pripovijesti  preko njih,
moderna je sebe legitimirala u jedinstvenosti

1) radi se o pripovijesti o emancipaciji čovječanstva (u prosvjetiteljstvu)

2) moderna je producirala osebujnu teleologiju duha (kroz idealizam)

3) proizvod moderne jest i hermeneutika smisla (u historizmu)

- sve su ove pripovijesti umnogome uobličile naš doživljaj svijeta kojeg držimo
modernim

- no ove su se pripovijesti urušile same u sebi  totalitet je kao takav postao

neupotrebljivim, a dijelovi nekad zajedničke cjeline razišli su se svaki na svoju stranu
- ovo je razgrađivanje, rasap cjeline i ključni preduvjet postmodernog pluralizma 
raspadanje jedinstva je tek nužan uvjet, ali ne i dovoljan impuls za postmodernu

- Lyotard je za svog filozofskog heroja preuzeo izuzetnog pojedinca koji se

umnogome plodotvorno borio s takvim konstelacijama „žala za izgubljenom cjelinom“
– Ludwig Wittgenstein

- nakon Wittgensteina ne može se više uvjerljivo govoriti o jedinstvu kao temelju naše
spoznaje svijeta – epoha u kojoj živimo sadrži mnoge frakture i divergencije 
Lyotard će na to reći da je potrebno priznati faktički pluralitet postmodernog svijeta
bez zadrške

- kraj velikih, ujedinjujućih metapripovijesti otvorio je prostor za mnoštvo „malih priča“

– pristajanje na multiplicitet, njegovo sagledavanje kao šanse i dobitka, ono je što čini
postmodernu u filozofijskoj, postmodernoj svijesti

- krajnje pojednostavljeno možemo reći: postmoderna znači da se metapričama ne

poklanja više nikakvo povjerenje

- pozitivni pojam postmoderne odnosi se na oslobađanje i potenciranje jezičkih igara

što ih Lyotard pronalazi u Wittgensteinovoj filozofiji  šansu treba dati heteromorfiji
jezičkih igara, djelatnih formi i načina života

- nagovještava se i ideja neke postmoderne pravednosti

- pravedno bi bilo sljedeće: mnoštvu u neprevodivosti međusobno prožetih jezičkih

igara treba priznati autonomiju i specifičnost, a ne reducirati ih jedne na druge;
naime, uz pravilo koje bi ipak bilo opće pravilo, hajmo se igrati, hajdemo se u miru
igrati

- neukidivi i pozitivno viđeni pluralitet čini fokus filozofijskog postmoderniteta

- interes ovako shvaćene postmoderne usmjeruje se i na sasvim osebujno,

postmoderno viđenje istine  iz toga proizlazi ono što je tzv. zdravom razumu posve
neobično i strano - istina se više se sagledava polazeći od jedinstva, već od razlike

- istina se poima kao PARALOGIJA

- paralogija mijenja smisao riječi znanje i kazuje kako se ova promjena mogla
dogoditi; ona ne stvara poznato već nepoznato… predlaže model legitimnosti koji nije
povezan s najboljom performativnošću već… razlikom shvaćenom kao paralogija

- osim uvođenja pojma paralogije u znanstveni diskurs, Lyotard ovaj dubokosežni

koncept primjenjuje i na suvremene umjetničke pojave  i ovdje postaje presudnim
pluralitet mogućnosti što ih pruža postmodernizam

- Lyotard se često poziva na nasljeđe avangarde kao na ono najbolje iz moderne, a

na koju se nadovezuje od njega pojmljena filozofska postmoderna – reći će i da u
postmodernom stanju nastavljamo slijediti djelo avangardnih pokreta
- Lyotard u avangardizmima pronalazi ono što naziva invencijom – prema njemu i u
umjetničkom djelu trebamo otkriti i razviti pa onda i slijediti mnoštvo mogućih istina

- Lyotard se suprotstavlja i onome što Welsch naziva difuzni postmodernizam 

protivi se tako i široko prihvaćenoj etiketizaciji postmoderne po kojoj se ona rukovodi
krilaticom anything goes – on pledira za uvažavanja dostojnu postmodernu

- filozofski pojam postmoderniteta jest onaj vezan uz preciznu refleksiju

- Lyotard je prvi pravi filozof postmodernizma – njegovo upravo filozofijsko

tematiziranje postmoderne dijelom je onog afirmiranja radikalnog pluraliteta koje čini
osnovu Welschove filozofske afirmacije naše postmoderne moderne  i kod
Lyotarda vidimo da postmoderna slijedi ono najbolje iz moderne

- onim najboljim modernitetom Lyotard drži nasljeđe avangarde

- namjesto europskih programa novovjekovne moderne u smislu tzv. methesis

universalis, od Lyotarda promovirana postmoderna slijedi drugi ideal: radikalno
zalaganje za mnoštvo

- postmoderna filozofija ima tri zadatka:

1) ona predstavlja i legitimira oslobađanje od opsesija za jedinstvom

2) postmoderna filozofija treba izložiti strukturu efektivnog pluraliteta – kroz istu se

suprotstavljamo totalitarizmu što nam ga nameće spomenuto jedinstvo

3) postmoderna filozofija treba razjasniti interne probleme koncepcije, odnosno stanje

radikalnog pluraliteta

- mnoštvo i heterogenost neizbježno proizvode konflikte – kako se s njima može

postupati u smislu pravednosti?

- prema Lyotardu, konsenzus ne pruža nikakvu perspektivu za rješavanje tog upita –

ovdje se francuski filozof suprotstavlja Habermasu i njegovoj tehnici diskursa 
konsenzus je postao zastarjela i sumnjiva vrijednost

- sasvim je drugo pravednost – otuda moramo dospjeti do ideje i prakse pravednosti

koja nije vezana uz ideju i praksu konsenzusa

- postmoderno znanje nije samo oruđe moći, ono istančava našu osjetljivost na
razlike i osnažuje našu sposobnost podnošenja nesumjerljivog – ono samo svoj
uzrok ne nalazi u homologiji stručnjaka već u paralogiji izumitelja

- ideja postmoderne pravednosti – Raskol – postmoderna dostojna uvažavanja

- postmoderna se ovdje pokazuje kao bitno antitotalitarnom – postmoderni pluralizam

povećava ukazivanje na problem pravednosti u suvremenom stanju svijeta –
filozofski ga postmodernizam izoštrava  kroz osvješćivanje samog problema,
pravednost se tretira kao područje što ga tek treba osvojiti

- postmodernizam stvara senzibilitet, ponajprije, prema nepravednosti svijeta u kojem

živimo

MODERNA – povijesni pregled

- historiografsko crtanje pojma moderniteta

- Habermas – moderna je nedovršeni projekt

- moderna se javlja u svim aspektima ljudske povijesti – riječ moderan po prvi se puta
pojavljuje na kraju 5. st., etimološki se izvodi iz lat. modo (u trenutku) koja se koristi u
smislu sada ili novo

- Kasiodor je onaj koji kasnije čini eksplicitnu razliku između antike i našega doba –
za njega 450. g. n. e. služi kao demarkacijska linija, naime, od tada započinje
kršćanska epoha kao moderni period razdvojen od helenističko-rimske kulture –
poganska antika suprotstavljena je modernome kršćanstvu jer od 391. g. n. e.
kršćanstvo postaje ne samo službenom, već i jedinom religijom Rimskog carstva

- učenjaci na dvoru Karla Velikog u 9. st. iznašli su riječ saeculum modernum što
znači moderno stoljeće – ovo odvajanje od rimske antike oni označuju Boetijem kao
prvim modernim filozofom

- u 12. st. ljudi su osvijestili svoj vijek kao onaj velike kulturne obnove

- takozvani moderni sebe smatraju naprednima jer donose nove komentare antike

- prva uporaba riječi modernost izražavala je nešto drugo od svog modernog

značenja – nostra modernitas jest značila odvajanje od učenja otaca te je izgubila
sav svoj osjećaj za tradiciju, anticipirajući budućnost bez prave smislenosti

- moderna od 12. vijeka označuje nov naraštaj i to znači revolt mladih protiv njihovih
roditelja

- novo razdvajanje između antike i modernosti dešava se u 16. stoljeću – renesansi

autori smatraju sebe obnoviteljima književnosti, moderno se distancirajući od doba
srednjovjekovlja – oni se sada smatraju povratnicima bitnim idejama antike, te kao
moderni trebaju otkriti pravo značenje i važnost tog doba – shema: Antika, Srednji
vijek i Moderno doba

- krajem 17. st. dolazi do čuvene polemike u francuskoj Akademiji između starih i
modernih  dok su stari tvrdili da svaki period treba razumjeti unutar svojih vlastitih
historijskih koordinata, termina, običaja i društvenih vrijednosti, moderni su značenje
antičke kulture i vrijednosti procjenjivali prema mjeri svoga vlastitog doba – u toj se
polemici razvio historicizam kao teorijska pozicija  gubi se jasna razlika između
antike i sadašnjosti, te se govori o historijskom kontinuumu

- 19. stoljeće donosi novu promjenu – sada se moderno vrijeme vidi kao sukladno
romantici, a suprotstavljeno klasici  romantičari kao modernisti idealizirali su srednji
vijek, slaveći divljinu, neponovljivost mjesta i silu prirode, dok su klasici primarna bili
za harmoniju, praznu formu i vječne vrijednosti

- tijekom istog stoljeća dešava se radikalizacija romantizma – nasuprot prošlosti,

romantičari se okreću egzaltaciji sadašnjosti – za Baudelairea je tako moderni
umjetnik preokupiran samo i jedino sadašnjošću i na taj je način u dodiru s
povijesnim i tranzicijskim – moda postaje funkcijom modernosti

- poseban slučaj u teoriji modernosti pripada terminu avangarde

- u svojoj knjizi Teorija avangarde Peter Burger tvrdi da su avangardni pokreti željeli
uzvisiti modernu umjetnost u životnu praksu

- među moderne, avangardne/estetičke pokrete, u prvim desetljećima 20. st. spadaju

futurizam, nadrealizam, dadaizam, njemački ekspresionizam, ruski konstruktivizam,
suprematizam, ready-made umjetnost Marcela Duchampa..

- kao ishodište moderne epohe, kao i moderne filozofije, mogu se istaknuti tri
prijelomna događaja:

1)protenstantizam Luthera označuje kraj dominantnog katoličanstva kao jednog

jamca istine vjere

2) prosvjetiteljstvo kao pokret vezan uz francuske enciklopediste te izlazak čovjeka iz

samoskrivljene nezrelosti

3) francuska građanska revolucija kao kraj feudalnog apsolutizma dvora i crkve, kao
praktička inspiracija najznačajnijeg razdoblja novovjekovne filozofije nakon
racionalizma, njemačkog klasičnog idealizma

- njemački socijalni filozof Habermas u svojoj knjizi Filozofski diskurs moderne

nadovezuje se na Maxa Webera  prema Weberu, moramo modernost razumjeti
kao dinamički proces racionalizacije

- kroz modernizaciju, metafizički i religijski svjetonazori, nekad jedini važeći, gube

svoj utjecaj

- Weber taj proces gubljenja uporišta starih vrijednosti i društvenih formi naziva
socijalnom diferencijacijom

- modernost dovodi do raščaravanja društva – u modernosti prema Habermasu takvo

je raščaravanje razlogom da se um i racionalnost razmatraju isključivo u jeziku
svrhovite racionalnosti
- Weberova formalizacija uma dovodi i do njegove formalizacije, instrumentalizacije i
birokratizacije i u tom je smislu normativna ideja uma kod Kanta izražena kao
autonomija pojedinca – ugrožena

- moderna racionalizacija dovela je do de-personalizacije

- za Habermasa problem modernosti može se razriješiti kao „povremena propusnost“

između izgubljenog negdašnjeg jedinstva znanosti, moralnosti i umjetnosti, te
kontingentnog povlačenja sustava u sfere svijeta života

- modernu samu određuju mnoge emancipacijske pripovijesti što će ih Lyotard

nazivati velikim pričama

- moderna filozofija povijesti kao svojevrsna metafizika svjetla poziva se na ideju

emancipacije – to uključuje:

1) kršćansku pripovijest o iskupljenju od iskonskoga grijeha činom ljubavi

2) prosvjetiteljsku pripovijest emancipacije od neznanja i sužanjstva putem svijesti i

jednakosti

3) spekulativnu pripovijest o ozbiljenju univerzalne ideje kroz dijalektiku konkretnoga

4) marksističku pripovijest o emancipaciji od eksploatacije i otuđenja podruštvljenjem

rada

5) kapitalističku pripovijest o emancipaciji od bijede tehno-industrijskim razvojem

- u pozadini tih svih velikih pripovijesti moderne stoji ideja slobode, što ju moderna
filozofija subjektivnosti sagledala iz perspektive univerzalnosti, emancipacije i
napretka

- prema Habermasu, s filozofijom Hegela istodobno se završava novovjekovlje i

začinje moderna filozofija, tj. filozofija moderne

- u opoziciji prema dovršenom sustavu Hegelove filozofije, kao moderna se javlja

njegova opozicija: antihegelijanstvo Schopenhauera, nihilizam Nietzschea te
egzistencijalizam Kierkegaarda

Habermasova komunikativna racionalnost Moderne – kritika instrumentalne

racionalnosti Maxa Webera

- prema Habermasu, svaka teorija moderniteta trebala bi izbjeći kulturnu i estetsku

perspektivu

- prema Weberu fenomen modernosti trebalo bi sagledavati kao dinamički proces

racionalizacije – ova je racionalizacija nešto što u sebi uključuje i socijalnu
diferencijaciju
- raščaravanje  stare vrijednosti i društveni oblici bivaju poništeni, a um se raspada
na različita specijalizirana i međusobno neovisna područja

- racionalnost tako biva formalnom – unutar takve modernosti um zadobiva neke

nove karakteristike  tradicionalni filozofski pojam biva sveden gotovo isključivo na
svrhovitost  racionalnost/umnost sada je tek svrha

- racionalnost u tom smislu nije ništa više od uspostavljanja veza između ekonomske
i administrativne učinkovitosti

- prema Weberu, um postaje kategorijom proračunljivosti, kalkulacije i kontrole

- formalizacija, tj. instrumentalizacija ljudskih umskih potencijala prenosi se i na

područje čovjekova praktičkog postupanja – konstitucija moderne država naime,
podrazumijeva formalizirane birokratske organizacije i administracije

- moral postaje nečim pravno reguliranim – ergo, moralizam = legalizam

- na području estetike rezultat ove Weberove detektirane formalizacije uma, jest

emancipacija umjetnosti od sfera religioznog i dvorskog života

- raščaravanjem um prestaje biti slobodnim od sputavajućih formi dinamičkog

procesa racionalizacije

- kod Webera svjedoci smo tog procesa u njegovu najvulgarnijem obliku, radi se o:

1) formalizaciji

2) instrumentalizaciji

3) birokratizaciji uma

- anonimni administrativni sustavi imaju nakanu ljudski život učiniti mehaniziranim,

neslobodnim i bez značenja – racionalizacija vodi k depersonalizaciji

- u svojoj knjizi Teorija komunikativnog djelovanja nastoji, Habermas, izvesti

eponimnu teorijsku strukturu

- komunikacija jest čin koji povezuje barem dva subjekta u interaktivnom odnosu 
komunikativnost pretpostavlja intersubjektivnost

- samo na temelju takve intersubjektivnosti možemo se primjereno i ozbiljno

poduhvatiti s fenomenom društvenosti

- naglašujući dimenziju intersubjektivne komunikacije izlazimo iz

jednodimenzionalnog prostora logičkih odnosa među rečenicama i činima te se
upućujemo prema dvodimenzionalnom prostoru dijaloških odnosa između različitih
govornika
- komunikativna racionalnost predstavlja specifičan odnos međusobnog
prepoznavanja/uvažavanja među različitim individuumima  Habermas postavlja
svoju koncepciju simboličke komunikacije

- na taj je način spašena umnost  ista biva refleksivnom jer se može razmatrati tek
iz situacije međuljudskog odnošenja putem jezika

- u okviru jezika, tj. ljudskog govora, razlikuju se tri dimenzije njegove valjanost:

1) objektivna istina

2) normativna pravda

3) subjektivna iskrenost ili autentičnost

- umnost Habermas spašava putem ideja koordinacije i argumentacije

- svijet života omogućuje drukčiju umnost od one Weberove – ta komunikativna

racionalnost sadrži:

1) koordinaciju djelovanja

2) društvenu integraciju

3) simboličku integraciju

- društvena integracija djeluje preko koordinacije djelatnih orijentacija pojedinaca u

društvu – sistematska svoje područje pronalazi kroz medije moći i novca, a bez
obzira na interese pojedinaca u društvu

- jedna posljedica takve situacije je da se moral odvaja od zakona

- kako bi stvar funkcionirala idealno, trebala bi postojati stalna međuprožetost

socijalne i sistemske integracije  sistemska integracija nužna je kako se se
organiziralo društvo, socijalna pak kako bi se u tom društvu ostvarili međuljudski
odnosi dostojni čovjeka

- sistem preko instrumenata moći i novca prijeti kolonizirati svijet života, a rješenje za
taj problem Habermas vidi u novim socijalnim pokretima  utopijski potencijal
moderne

JEAN-FRANCOIS LYOTARD – Postmoderno stanje i znanje

- prepoznavanje najbitnijeg: raspad svih velikih pripovijesti moderniteta – ovaj rasap

velikih naracija u sebi nosi razdvajanje od emancipacijskog potencijala moderne

- spomenuti se emancipacijski proces nalazi u temeljima svih njezinih glavnih

odrednica: protenstantizma, prosvjetiteljstva i francuske revolucije
- vrhunac moderne filozofije nalazimo u Hegelovoj filozofiji apsolutnog duha – ova
spekulativna pripovijest govori o ozbiljenju univerzalne ideje kroz dijalektiku njezina
konkretnog razvoja u povijesti

- sve se ove pripovijesti ne napuštaju, već se raspadaju  dešava se rasap

homogenih struktura, kao i pojma „kontinuirane emancipacije“

- kako Paetzold vidi dokaze o rasapu marksističke pripovijesti?

- povijesne činjenice diskreditacije kategorija proletarijata i komunizma jesu događaji

u Berlinu 1953., gušenje mađarske revolucije 1956., krvavo gušenje praškog proljeća
1968., te poljska vojna intervencija povodom pokreta Solidarnošć 1980.

- zbivanja iz 1989., te simboličko rušenje Berlinskog zida stavljaju točku na I

neuspjelog experimentum mundi velike marksističke pripovijesti

- radi se ne o napuštanju, već o apsolutnom neuspjehu

- glede filozofije radi se o kolapsu velike spekulativne naracije – Hegelov sistem

povijesno homogenog totaliteta pokazuje se zamislivim, ali ne i mogućim u
konkretnim stvarnosnim okolnostima

- svaka filozofija sustava pokazuje se nevjerodostojnom u pokušaju da potpuno

obuhvati realitet  tako Hegelove ideje razvijanja spoznaje, tj. znanost iskustva
svijesti, preko osjetilne izvjesnosti, putem instrumentalnog znanja, te filozofije duha
gube kredibilitet kao ideje razvoja znanja o samome sebi  taj se obrazac potrošio

- znanje više nije moguće kao encikolpedijsko

- instrumenti tehnologije i aparatura odigrali su presudnu ulogu u statusu kategorije

znanja

- novac i kapital igraju tu presudnu ulogu u metodologiji znanstvenog rada

- proces se spoznaje sve više prosuđuje kroz termine inputa i outputa, tj. terminima
ekonomske produktivnosti

- sve to implicira da se znanost sve tješnje vezuje i uz sistem političke moći – mijena
u unutarnjoj strukturi znanstvene spoznaje, izravno je uzrokovana i kapitalističkim
sistemom  dešava se medijacija kroz tehnologiju

- preko političke kontrole sustava zbiva se nadzor nad procesima usvajanja i

prenošenja znanja  „društvo znanja“

- povezanost s Wittgensteinom  bliskost strukture jezika i grada

- istina se u postmodernome svijetu iskazuje kao paralogija  na znanstvenom polju

se može se više govoriti u tradicionalnim kategorijama adekvacije/korespondencije,
evidencije i koherencije
- paralogija jest termin koji znači da u poimanju istine više ne polazimo od nekog
identiteta, već da je primaran pojam razlike

1) paralogija znači neizvjesnu i pragmatički promjenjivu prirodu racionalnosti u

znanstvenim istraživanjima

2) paralogija implicira „mekše forme racionalnosti“ naspram „hard“ procedurama

dokazivanja i verifikacije u anglo-saksonskoj znanstvenoj tradiciji

- tako pojmljena znanost funkcionira tek u društveno institucionaliziranim uvjetima i

oblicima

- Lyotard prečesto ne vidi da postmodernizam u sebi inherentno sadrži i opasnoti u

svezi s dominacijom kapitala i novih oblika središta moći – ne vidi da je promjena
pravila u nekima jezičnim igrama tek nedostatni horizont za toliko željenu otvorenost

- znanost je danas isključivo bazirana na informacijama i „formacijama“

- Lyotardova analiza termina differenda (raskola) pokazuje nekoliko stvari

- najprije, postmoderna pravednost odvija se izvan diskursa pravog sustava  u tom

je smislu i razlika između modernog pravosuđa i postmodernog differend-a

- ovdje se dešava podređivanje jezika i imaginacije, a zapravo tehničke efektivizacije,

pravilima režima ekonomskog znaka

- differend obuhvaća socijalne antagnonizme i proturječja, sam se kapital prikazuje

kao velika moć indiferencije

- ako se iz Lyotarda želi izvesti neke osobine filozofijskog postmodernizma one su

sadržane u slijedećem  stvaraju se nove postmetafizičke figure mišljenja: jezik,
igra, poetičnost, estetika uzvišenog

- filozofijska postmoderna u Lyotardovom smislu protiv je totalizacije znanja, protiv

teleologije povijesti i protiv utopije napretka

- kategorije postmoderniteta u društvenome kontekstu jesu eks-centričnost,

disimetrija, diferencija i distancija

Ekskurs o legitimaciji

- Lyotard je prvi stvarni zastupnik filozofijske postmoderne  zapravo jedinim pravim

u smislu legitimacije samoga termina

- princip legitimacije  radi se o uvijek aktualnoj polemici između dvaju totalitarizama

- „ontološka diferencija između komunizma/staljinizma i fašizma/nacizma sadržana je

u načinu legitimacije
- oblik je režima ili republikanski ili despotski

- totalitarizam nacizam-fašizam sastoji se u potčinjenosti legitimnih institucija ideji;

legitimnost se ostvaruje po mitu – režim je despotski, zbiva se suspenzija temeljnih
civilizacijskih načela legitimacije  proklamirana je ideja neka čitavo čovječanstvo
bude arijevsko

- staljinistički i nacistički totalitarizam razlikuju se u tomu što ovaj prvi ostaje po

načinu legitimacije ipak republikanski

- socijalizam proizlazi iz Deklaracije o pravima čovjeka i univerzalna je priča;

komunizam je dakle filozofija povijesti čovječanstva

Postmoderna estetika uzvišenog

- ideja uzvišenog ključni je pojam suvremene umjetnosti

- kada Lyotard spominje razlikovnu specifičnost postmoderne estetike od one

moderne, on će govoriti o nekim temeljnim odrednicama razlike između lijepog i
uzvišenog

- pojmovi što se obično dovode u vezu s konceptom lijepog – harmonija, čisto

zadovoljstvo i osjetilni užitak – nisu više upotrebljivi u suvremenosti

- namjesto njih sada se takvima pojavljuju neke druge odrednice  ambigvitet,

agitacija, uznemirenost, kontradikcija - osobine su doživljaja koji dominira
postmodernom umjetnošću

- trenutak u kojem je subjekt posve obuzet nečim velikim i moćnim, trenutak je

doživljaja uzvišenog  kada su sve njegove emotivne i osjetilne moći njime
obuhvaćene, može se govoriti o tom osjetu

- uz to, u pojedincu se razvijaju i dimenzije straha i iznenađenja

- kakvo je ono uzvišeno?  radi se o specifičnom iskustvu koje je karakterizirano

snažnim izazovom kapacitetu imaginacije, a s kojim se isti ne može nositi – tako da
svjedočimo stalnoj napetosti između onoga što nam je u umjetničkom djelu prikazano
i onog što nužno ostaje neprikazivim

- prikazuje se nešto što je po sebi neprikazivo  to je paradoks uzvišenog

- u umjetničkom se djelu oblikom pojavljuje nešto što je po naravi bez oblika!

- demistifikacija realiteta  kod znanosti i tehnologije radi se o putu u duboki

nihilizam
- avangarda se svemu tome protivila nastojeći i estetičko iskustvo prenijeti u doživljaj
stvarnosti stoga je i Lyotard preuzima kao pozitivno nasljeđe moderne u svoj
postmodernizam

- slijedeći avangardne impulse, umjetnost preispituje društvene napore stalne

performativnosti što ih iznova poduzima sistem

- povijesno gledano, pojam sublimnog prvi se puta pojavljuje u Boileauovoj

eponimnoj raspravi Traite du sublime

- najprije on ispunjava važnu funkciju u pobjedi nad apsolutističkim tendencijama

baroka

- rod sublimnog, koji je bio vezan uz elite i više klase u društvu, kod Boileaua mijenja
te koordinate

- sublimno sada služi da bi se ideal onog herojskog na neki način demokratizirao 

od dvorskoga života estetika se prelijeva prema građanskome staležu

- pojam sublimnog neovisnim postaje tek u 18. st. – Burke i Mendelssohna – ovaj
koncept označava stanoviti psihološki fenomen  u njemu se javljaju pomiješani
osjećaji, sublimno označava nešto što nije pojmljivo osjetilima

- ono sublimno ima jak utjecaj na moć imaginacije, te izaziva psihičku uznemirenost

- uz osjećaj sublimnog vezan je i osjećaj ugodne strepnje  radi se o tome da se

sretno prošlo kroz opasnost koja nije bila po život ugrožavajuća

- sretno prebrođeni užas, koji nije ugrozio život temelj je ovog antropološkog
objašnjenja samog pojma

- jastvo je prebrodilo fazu egzistencijalne ugroženosti i biva sretno spašenim

- uzvišeno se razlikuje od lijepog  dok je ono lijepo vezano uz osjetilno zadovoljstvo

i užitak ono uzvišeno u sebi uključuje nagon za samozaštitom

- Kant  ono lijepo je kod njega, iako dinamičko, uvijek harmonično i u vezi sa
zajednicom

- uzvišeno dovodi u pitanje tu harmoničnost, ono je proizvedeno nečim geometrijski

disproporcionalnim, nečim uistinu velikim  radi se ovdje o svojevrsnom nemiru
izazvanom nasiljem prirode

- imaginativni kapacitet tu se sudara sa svojim granicama i polako prelazi na umne

sposobnosti  iz osjećaja uznemirenosti rađa se neobično zadovoljstvo

- dok ljepota ostaje vezana uz spoznajne sposobnosti, ono uzvišeno na neki je način
povezano s moralnim pitanjima  moć praktičkoga ovdje preuzima primat nad
teorijskim razmatranjima
- uzvišeno jednostavno ispunjava dinamičku funkciju unutar same ljepote

- Schiller  tragedija je model u kojem su lijepo i uzvišeno spojeni

- Schelling  ne postoji stvarna diskrepancija između lijepog i uzvišenog – ljepota je

istovremeno uvijek i sublimna, a sublimno je lijepo

- Hegel  sublimno je vezano uz religiju – židovstvo – uzvišena je poezija SZ –

psalmi kao simbolička poezija

- postmoderne građevine karakterizira ono uzvišeno  taj osjećaj nastaje kada moć
uobrazilje nije u stanju prikazati jedan predmet koji bi, makar samo u načelu, mogao
dospjeti u suglasnost s nekim pojmom

- Srećko Horvat  razlika između moderne i postmoderne arhitekture što ova druga
može pokazati postojanje ne-prikazivog