1. Analitičko ispitivanje poslovanja.

Pod ispitivanjem poslovanja podrazumijeva se sprovođenje odgovarajućih radnji i postupaka u cilju donošenja
suda i zaključaka o objektu ispitivanja treba razlikovati formalno i materijalno ispitivanje. Dok formalno
ispitivanje predstavlja kritičko ispitivanje pravilnosti poslovanja preduzeća, dotle je materijalno ispitivanje
usresređeno na ispitivanje boniteta poslovanja. Ispitivanje se moze posmatrati sa tri aspekta i to kao: kontrola,
revizija i analiza. Svima njima zajednički objekt ispitivanja je preduzeće, a razlikuju se prema vremenu kada se
ispitivanje vrsi, organima koji vrše ispitivanje i prema intezitetu ispitivanja.

2. Kontrola kao vid ispitivanja.

Kontrola u biti obuhvata snimanje poslovnog procesa i to u kontinuitetu prema dinamici njegovog odvijanja.
Ona predstavlja primarnu funkciju ispitivanja poslovanja i uglavnom prethodi reviziji i analizi. Interna kontrola
predstavlja skup svih aktivnosti usmjerenih na postizanje primarni ciljeva preduzeća kao sto su: pouzdanost i
integritet informacija, usaglašavanje sa politikama, planovima, procedurama i zakonima, osiguranje imovine,
kvalitet i efikasnost upotrebe resursa, ostvarenje ciljeva poslovnih aktivnosti.

3. Revizija kao vid ispitivanja.

Osnovna svrha revizije je da ispita i kritički ocijeni ispravnost poslovanja kao i evidencionu osnovu koja na
dokumentovan način daje uvid o tom poslovanju. Razlikujemo internu i eksternu reviziju. Internu reviziju
obavljaju stručna lica koja su zaposlena u ispitivanom preduzeću, a rezultate njihovog ispitivanja koristi
menadžment preduzeća. Postoje tri najvaznije metode revizije i to: metod inteziteta koji vrsi ispitivanje
poslovanja i njegove evidencije kako u formalnom tako i u materijalnom smislu; metodama smjera gdje se
ispitivanje poslovanja i evidencije obavlja na dva nacina:progresivno i retrogradno; metod kontinuiteta i obima
gdje se ispitivanje obavlja na preskok ili kontinuirano što zavisi od obima objekta koji treba revidirati.

4. Analiza kao vid ispitivanja.

Nakon kontrolisanih i revidiranih podataka analiza donosi sudove o bonitetu poslovanja. Analitičar moze
donositi sudove o poslovanju tek na osnovu onih podataka i informacija za koje su kontrola i revizija utvrdili da
su ispravni. Zbog toga je neophodno da se svi vidovi ispitivana: kontrola, revizija i analiza obavljaju
sinhronizovano i usklađeno i da svi na svoj specifičan nacin uticu i doprinose vecoj ekonomskoj efikasnosti
poslovanja.

5. Ciljevi i zadaci analize poslovanja.

Smisao i svrha same analize je da se raščlanjivanjem nekog složenog predmeta na njegove sastavne dijelove
dođe do strukture ili kvalitativnog sastava tih elemenata a nakon toga primjenom metode upoređivanja utvrde
kvantitativni odnosi među njima. Ciljevi analitičkog ispitivanja zavise od interesanata, odnosno analitičara.
Ukoliko analizu vrši povjerilac, ovlašteni revizor tada se radi o eksternoj analizi a ukoliko analizu obavlja vlasnik
kapitala ili menadžment preduzeća tada je to interna analiza.

6. Subjekti i objekti analize poslovanja.

Sa pozicije subjekta treba razikovati nalogodavca i analitičara. Naogodava daje nalog za anlizu koja ce posluziti
kao podloga za donosenje odgovarajuce poslovne odluke. Analiticar ima zadatak da na osnovu raspolozivih
podataka i informacija izvrsi analiticko ispitivanje. Objekt generalno predstavlja predmet, pojam i sl, međutim
kada se radi o analizi preduzeća onda se pod objektom analize podrazumijeva preduzeće odnosno njegovo
poslovanje.

7. Mjesto i uloga analize u preduzeću.

Postoje tri tipa organizacije analize i to: centralistički, decentralistički i kombinovani. Centralistički tip
organizacije analitičke službe prikuplja, obrađuje i analizira sve podatke u okviru centralnog analitičkog organa
kako za preduzeće tako i za njegove dijelove. Pri decentralizovanom tipu organizacije podaci se prikupljaju,
grupišu i vrši analiza u samim organizacionim jedinicama. Kod kombinovanog tipa organizacije najstručniji dio
kadrova lociran je u centralnoj analitičkoj službi preduzeća a ostatak kadrova po organizacionim jedinicama u
okviru kojih se vrše analize koje su uglavnom operativnog karaktera.
 8. Vrste analize u preduzeću.

Analizu poslovanja preduzeća možemo klasificirati prema različitim kriterijima polazeci od ciljeva analize i
mogucnostima koje analiticaru stoje na raspolaganju. Najpoznatije su: interna i eksterna, kvantitativna i
kvalitativna, sveobuhvatna i parcijalna, staticka i dinamicka, stalna i povremena, i ostale vrste analize.

9. Interna i eksterna analiza.

Podjela analize na internu i eksternu proizilazi iz dva osnova: prema licu ili organu koji vrsi analizu i prema
podlozi za analizu. Analiza koja se ne ogranicava samo na pokazatelje finansijskog izvještaja nego se koristi i
svim drugim pokazateljima i informacijama o poslovanju preduzeća predstavlja internu analizu. Rezultati
interne analize prezentiraju se organima upravljanja i rukovođena najcesce u vidu izvjestaja. Eksternu analizu u
vecini slucajeva obavljaju organi koji ne pripadaju analiziranom preduzecu, tako da je podloga za eksternu
analizu uza, tj dostupna je samo ogranicena dokumentacija.

10. Sveobuhvatna i parcijalna analiza.

Analitičko ispitivanje moze biti sveobuhvatno i parcijalno u zavisnosti od toga da li u cjelosti ili djelomicno
obuhvata pojedini objekt koji ispituje. Sveobuhvatna analiza ima kompleksan ili cjelovit karakter. Ovom
analizom se dolazi do odgovora na pitanje o svim bitnim elementima poslovanja preduzeca. Parcijalna analiza
za objekt ispitivanja ima samo jedan segment neke cjelina. Parcijalna analiza se odnosi na analizu pojedinih
funkcija kao sto su: analiza nabavke, analiza proizvodnje, analiza prodaje, analiza organizacije poslovanja itd.

11. Staticka i dinamicka analiza.

Podjela analize na staticku i dinamicku polazi od toga sto se neka pojava moze posmatrati u određenom
trenutku ili u kretanju kroz više uzastopnih trenutaka. Staticka analiza ili analiza stanja ispituje i analizira stanje
sredstava i izvora sredstava ukoliko je objekt ispitivanja bilans odnosno finansijski izvjestaj. Ovom analizom
utvrdit ce se odnosi između pojedinih pozicija tog stanja. Tako ce se doci do saznanja o strukturi sredstava i
njihovih izvora i utvrditi odnosi između pojedinih imovinskih dijelova. Ovu analizu ce također interesovati:
odnosi između pojedinih sredstava, odnos između pojedinih pozicija izvora sredstava, racionalnost koristenja
stalnih sredstava, odnosi pozicija unutar obrtnih sredstava. Dinamicka analiza ispituje promjene na imovini i
njihov uticaj na nastanak rashoda i prihoda. Dinamicku analizu ce prvenstveno interesovati poslovni rezultati u
odnosu na angazovana sredstva. Ova analiza razmatrat ce i dinamiku sredstava koja se izrazava kroz njihovo
povecanje ili smanjenje.

12. Kvalitativna i kvantitativna analiza.

Podjela na kvalitativnu i kvantitativnu analizu polazi od rašćlanjivanja neke složene materije na njene sastavne
dijelove a nakon toga na utvrđivanje kvantitativnih odnosa među tim dijelovima. Kvalitativnom analizom dolazi
se do saznanja o sadrzaju analiticke materije. Da bi dosli do toga potrebno je da slozenu materiju raščlaniti na
sastavne elemente i tako utvrditi njezin kvalitativni sastav. Kvalitativnom analizom bilansa stanja dolazi se do
velikog broja informacija kao sto su naprimjer: struktura aktive, struktura pasive, struktura stalnih sredstava,
struktura obrtnih sredstava, str obaveza. Dok kvalitativnom analizom ispitujemo od cega se sastoji analiticka
materija kvantitativna analiza treba dati odgovor na pitanje kolika je ta materija.

13. Ostale vrste analize.

Ostale vrste analize obuhvataju: analizu strukture, analizu razvoja, analizu odstupanja, analizu zavisnosti i
analizu rezultata. Analizom strukture sredstava dolazi se do saznanja o visini stalnih i obrtnih sredstava i
njihovom srazmjeru vodeci racuna o tome kojoj privrednoj grani preduzece pripada, zatim strukturi sredstava i
njihovo funkcionalnoj sposobnosti. Analiza razvoja ispituje pojedine pojave u preduzecu u njihovom razvoju u
jednom ili jos cesce u vise vremenskig perioda. Razvoj se moze najbolje pratiti primjenom indeksne metode
koristeci relativne brojeve. Analiza zavisnosti utvrđuje faktore od kojih zavisi razvoj poslovanja.

14. Metoda raščlanjivanja

Osnovna pretpostavka za primjenu metode raščlanjivanja je složenost pojava ili procesa koji predstavljaju
objekt analize. Suština metode raščlanjivanja sastoji se u tome da se neka slozena pojava raščlani na svoje
sastavne komponente. Komponente iz kojih se sastoji neka slozena pojava karakterisu tu pojavu kvantitativno i
kvalitativno. Oblici raščlanjivanja mogu biti: raščlanjivanja po vremenu, po predmetu, po prostoru,
kombinovano raščlanjivanje.

15. Raščlanjivanje po vremenu

Raščlanjivanje po vremenu provodi se u slučaju ako se neka pojava namjerava posmatrati u funkciji vremena.
Vremensko raščlanjivanje koristi se kod pojava koje se tokom godine kumuliraju i na kraju kumulativno iskazuju
kao sto je slucaj sa proizvedenim gotovim proizvodima, finansijskom rezultatu itd. Raščlanjivanje ce se vrsiti na
krace obracunske periode kao sto su polugodiste, kvartal, mjesec isl.

16. Raščlanjivanje po predmetu

Raščlanjivanje po predmetu koristi se u slučajevima kada se neka pojava zeli raščlaniti na komponente iz kojih
se sastoji. Svakodnevno je u praksi analize poslovanja preduzeca. Pojave koje se raščlanjuju mogu biti finansijski
rezultat, troskovi, prihodi i sl.

17. Raščlanjivanje po prostoru

Raščlanjivanje po prostoru se koristi u slucaju kada se pojava koja je predmet rasclanjivanja rastavlja na mjesta
gdje se ona nalazi ili gdje se odvija njena aktivnost. Prostor predstavlja mjesto bilo u teritorijalnom ili
organizacionom pogledu.

18. Kombinovano rasclanjivanje

Kombinovano rasclanjivanje predstavlja kombinaciju prethodno izlozenih oblika poslovnog raščlanjivanja.

19. Metoda upoređivanja

Metoda upoređivanja ogleda se u tome da se do zakljucka o razmatranoj pojavi dolazi na osnovu poređenja s
nekim drugim pojavama. Međutim da bi se to poređenje obavilo neophodno je ispuniti određene pretpostavke.
Prva pretpostavka je da moraju postojati najmanje dvije velicine odnosno dvije pojave koje se medjusobno
uporedjuju. Druga pretpostavka je da su pojave uporedive. Uporedivost među pojavama postoji ako su dvije
pojave na neki nacin slicne. Tako su na primjer uporedivi: troskovi, stalna sredstva, obrtna sredstva ako se radi
o dva ili vise slicnih privrednih subjekata.

20. Faktori smetnje u komparativnoj analizi

Postoje dvije grupe smetnji i to: formalne smetnje i materijalne smetnje. I formalne i materijalne smetnje treba
otkloniti kako bi se ostvarila komparabilnost pojava. Faktore formalne smetnje nailazimo na podrucju
nejednoobraznosti evidencione osnove između dva obracunska perioda. Otklanjamo je tao sto svedemo
izvestaje na jednoobrazan oblik. Nejednakost vremenskih perioda moze da bude faktor smetnje komparativne
analize. Ove smetnje otklanjaju se utvrđivanjem prosjeka po danu ili satu zavisno o vrsti pojave. Kada su u
pitanju faktori materijalne smetnje u postupku upoređivanja moze se konstatovati da one postoje u samom
poslovanju preduzeca. Faktori materijalnih smetnji mogu biti: smjestaj preduzeca, velicina preduzeca,
proizvodni program, metode proizvodnje, nivo tehnicke opremljenosti i interni ucinci.

21. Vrste upoređivanja

Vecin autora u svojim radovim navodi tri vrste upoređivanja i to: vremensko upoređivnje, upoređivanje
preduzeća, upoređivanje predviđenog sa ostvarenim. Vremensko poređenje odnosi se na poređenje iste pojave
u jednom preduezecu u dva ili vise vremenskihperioda. Moze se raščlaniti na kratkorocno dugorocno
poređenje. Upoređivanje velicina među preduzecima ili tzv kauzalno upoređivanje bavi se poređenjem pojava
jednog preduzeca sa slicnim pojavama drugog preduzeca.

22. Upoređivanja prema schotu

Schot prepoznaje slijedece oblike upoređivanja: interno poređenje, vremensko poređenje, poređenje
predviđenog sa ostvarenim, poređenje brojcanih pokazatelja, poređenje postupaka, poređenje vrste, mjesta i
nosioca troskova. Interno poređenje vrši se unutar preduzeca između pojedinih organizacionih jedinica i ono
ima ogranicene efekte komparacije za razliku od poređenja među preduzecima gdje se pruzaju daleko sire
mogucnosti. Vremensko poređenje predstavlja poređenje iste pojave u jednom preduzecu ali u dva ili vise
razlicita vremenska perioda.

23. Metod eliminacije i izolacije

Metodom eliminacije izdvajaju se svi spoljni uticaju na posmatranu pojavu a zatim se razmatraju stvarne
velicine koje se nakon toga detaljnije iskazuju. Metoda izolacije primjenjuje se tako sto se iz mase znacajnih i
sporednih podataka uzimau samo oni podaci koji su znacajni i imaju prvorazrednu ulogu u analizi i spoznaji
posmatrane pojave.

24. Metod korelacije

Suština metoda korelacije sadrzana je u cinjenici sto se ispitivanje zasniva na uzrocnosti između pojedinih
pojava kao i u ispitivanju samih uzrocnosti. Svaka pojava je uzrokovana nekim drugim pojavama i ona je njihova
posljedica.

25. Metod indeksnih brojeva

Metod indeksnih brojeva moze se pojaviti u tri varijante i to: cista indeksna metoda, kombinovana metoda i
metoda ocjene odnosnih brojeva. Cista indeksna metoda jos se pojavljuje pod nazivom metoda trenda. Ova
metoda pokazuje tendeniju toka poslovanja. Primjena je veoma jednostavna. Bilansne pozicije jedne godine
koja se određuje kao bazna transformisu se u brojeve od 100 a iste pozicije narednih godina se preracunavaju
na osnovu prve godine u brojeve koji mogu biti 100, vise ili manje od 100. Nedostatak ove metode je u izboru
bazne bilansne pozicije prve godine kao neke idealne ili standardne velicine a koja moze biti i nerealna a bi
takva analiza dala pogresne rezultate. Kombinovana indeksna metoda predstavlja kombinaciju ciste indeksne
metode sa metodom odnosnih brojeva. Po ovoj metodi na osnovu bilansnih pozicija izrazenih u apsolutnim
brojevima vrsi se izracunavanje odnosnih brojeva posebno za svaku godinu. Metoda ocjene odnosnih brojeva
sastoji se u sintetiziranju vise pokazatelja u jedan pokazatelj.

26. Metod standardizacije

Metod standardizacije je najprikladniji metod za poslovno poređenje citave privredne grane i za ocjenu
pojedinog preduzeca u toj grani. Ovom metodom otkrivaju se nepravilnosti u poslovanju na koje se u buducem
poslovanju moze preventivno djelovati. Svrha je standardizirati bilanse i odnose vrijednosti. Osnovni predusov
je da su bilansi istovrsni sto se obezbjeđuje kontnim planom odnosno zakonskim propisima i racunovodstvenim
standardima.

27. Metod presjecanja bilansa

Metoda presjecanja bilansa polazi od toga da postoje vise zainteresiranih za podatke bilansa stanja. To mogu
biti zaposleni, menadzment, banke i sl. Prema tome, bilans treba prilagoditi tim konkretnim potrebama to jest
izvrsiti njegovo presjecanje da bi se jasnije uocilo finansiranje pojedinih dijelova sredstava.

28. Tehnika analiticke sluzbe

Tehnika analiticke sluzbe obuhvata: pripremanje podataka, obradu podataka, ispitivanje uticaja, utvrđivanje
rezultata analize, oblikovanje i prikazivanje rezultata analize.

29. Pripremanje i obrada podataka

Prikupljanje podataka vrši se iz svih izvora odnosno iz svih organizacionih jedinica ukljucujuci i sva radna mjesta.
Ono mora biti sistematsko i strucno. Prvo sacinjavamo plan koji treba da prikaze koje vrste podataka se traze i
koji pokazatelji. Nakon prikupljanja svih potrebnih podataka prilazi se njihovom grupisanju koje vrsi sluzba
analize. Polazna osnova za grupisanje je istovrsnost podataka i grupisanje po istim procedurama. Nakon
prikupljenih podataka i grupisanja slijedi njihova obrada po unaprijed predviđenom sistemu i prema
odgovarajucim postupcima. Analiza u uzem smislu odvija se slijedecim redoslijedom: utvrđivanje cinjenicnog
stanja, utvrđivanje odstupanja, posljedica, uzorka i formiranje zaljucka.

30. Ispitivanje uticaja

Ispitivanje uticaja je veoma vazno u konacnoj analitickoj ocjeni, pa je s tim u vezi potrebno utvrditi faktore koji
vrse te uticaje. Faktori smetnje mogu biti formalne i materijalne prirode a najvecim dijelom vezani su za
postojanje nejednoobraznosti podloge za analizu kao i razlike u strukturi troskova. Neophodno je utvrditi koji se
uticaji javljaju i u kojim faktorima dolaze do izrazaja kako bi se negativni otklonili a pozitivni potencirali.

31. Utvrđivanje rezultata analize

Rezultati analize se u pismenoj formi u vidu izvjestaja upucuju nalogodavcu koji je naredio konkretnu analizu.
Prikaz analize se moze dati na razne nacine ali gotovo po pravilu on sadrzi tri dijela: uvod, konstatacije o
objektu analize i zaljucak. Glavni dio izvjestaja daje se u vidu konstatacije o objektu ispitivanja i to onim
redoslijedom kojim se obavljala analiza.

32. Oblikovanje i prikazivanje rezultata analize

Prikazivanje rezultata moze biti izrazeno u dva oblika: brojcano i graficko. Brojcano prikazivanje rezultata
analize najcesce je namijenjeno strucnjacima koji razumiju znacenje i povezanost brojeva a vrsi se u
apsolutnim, relativnim, indeksnim i kombinovanim brojevima. Graficko prikazivanje rezultata analize je
pristupacnije i razumljivije vecem krugu interesanata.

33. Procjenjivanje sredstava, izvora sredstava i utrosaka sredstava

Procjena sredstava ... znaci njihovo vrednovanje. Vrednovanje se vrsi iskazivanjem vrijednosti u novcu a
upotrebom cijena. Procjenjivanje imovine je neophodno kada sredstvo treba da se proda, pokloni ili slicno.
Procjena je potrebna radi: utvrđivanja priliva i odliva sredstava, velicine utrosaka, velicine prihoda i rashoda,
finansijskog rezultata, raspodjele finansijskog rezultata.

34. Procjena kao problem

Problem procjenjivanja imovine postaje aktuelan narocito u periodima inflacije, odnosno nestabilnosti
novcanih mjerila. Tada nije svejedno po kojoj ce se cijeni sredstva procijeniti jer upotreba određene cijene
moze imati dalekosezne posljedice na buduci proces reprodukcije. U nasim uslovima procjena se uglavnom vrsi
po principu nabavne cijene, a takvo procijenjivanje ima slijedece posljedice: posljedice na iskazivanje stanja
imovine ( ne dobija se jasna predstava o stanju sredstava, o velicini raspolozivog kapaciteta itd), posljedice na
iskazivanje troskova, posljedice procjene na utvrđivanje finansijskog rezultata i na njegovu raspodjelu.

35. Princip nabavne cijene

Princip nabavne cijene zasniva se na pretpostavci da privredni subjekt obicno nabavlja robu po cijenu nizoj
nego sto je prodaju. Odnosno da preduzece uvijek ima cijenu kostanja nizu od prodajne cijene. Nedostatci
nabavne cijene su sto nabavna cijena izrazava vrijednost iovine sa gledista momenta u kojem je izvrsena
nabavka. Sto je vrijeme vise udaljeno od sadasnjeg trenutka, utoliko je vece odstupanje od prodajne cijene. Nije
podesena za procijenjivanje u uslovima nestabilnosti novcanih mjerila.

36. Korektura principa nabavne cijene

Osnovna karakteristika korektura nabavne cijene se sastoji u tome sto doprinose uklanjanju nedostataka u
pogledu realnijeg iskazivanja stanja odnosno finansijskog rezultata. Najznacajnije korekture su: princip nize
cijene prema kojem se sredstva u bilansu vrednuju po onoj cijeni koja je u momentu procjene niza, princip
kroaze i princip dimarseja.

37. Princip kroaze

Princip kroaze nastoji da pomiri princip dnevne i princip nabavne cijene. U tu svrhu u bilansu zalihe iskazuju
uvijek po dnevnoj prodajnoj cijeni, ali razliku u odnosu na nabavnu cijenu ne tretiraju kao dobitak ili gubitak.
Stvarni finansijski rezultat se utvrđuje po principu nabavne cijene tj. kao razlika između dnevne prodajne
vrijednosti prodatih proizvoda i njihove nabavne vrijednosti. Prednosti ove korekture principa nabavne cijene
su u tome sto se stanje sredstava iskazuje realnije nego to je to po principu nabavne cijene. Nedostatci su u
tome sto se iz bilansa ne vidi nabavna cijena.

38. Princip Dimaršeja

Princip dimaršeja polazi od principa kroaze, međutim dimaršej tvrdi da potencijalni rezultat utvrđen prema
kroaze nije tacan. Da bi preduzece ostvarilo potencijalni rezultat potrebno je da izvrsi prodaju robe a da do toga
dodje potrebno je da prodje izvjesno vrijeme u tom periodu nastaju određeni troskovi za koje se mora umanjiti
potencijalni rezultat. Prednosti ove korekture su u tome to se stanje iskazuje realnije nego po principu nabavne
cijene, a druga prednost je sto se tačnije utvrđuje potencijalni rezultat.

39. Princip FIFO, LIFO i princip koeficijenta

Prema korekturi FIFO materijal nabavljen po jednoj cijeni odlazi u proizvodnju po cijeni po kojoj je nabavljen
sve dok se time ne iscrpe sve zalihe tog materijala. Prva cijena sa kojom materijal ulazi u skladiste treba da
bude i prva cijena sa kojom izlazi iz skladista u proces proizvodnje. Nedostatak ove korekture je u tome sto daje
razlicite rezultate u zavisnosti od tendencije kretanja cijena. Prema korekturi LIFO utrošci materijala se
procjenjuju po cijeni posljednje nabavke materijala, pa zatim prethodne nabavke itd. Prednosti ove korekture
se sastoje u tome sto se utrošci materijala vrednuju po cijenama koje su blize dnevnim, pa su cijena kostanja i
finansijski rezultat realnije utvrđeni nego upotrebom nabavne cijene ili korekture FIFO. Nedostatak je u tome
što zalihe materijala iskazuje po najstarijim cijenama, pa je njena vrijednost u bilansu nerealna. Slijedeci
nedostatak je sto daje razlicite rezultate u zavisnosti od tendencija kretanja cijena. Princip koeficijena je
posebno podesan za vrednovanje stalnih sredstava. Stalna sredstva su najduze vezana za privrednu
organizaciju. Zbog toga se odstupanje nabavnih cijena od dnevnih najjace odrazava na stalnim sredstvima.

40. Princip dnevne cijene

Prema principu dnevne cijene sve pozicije u bilansu treba procijenjivati po trenutnoj dnevnoj cijeni. Bilans treba
da bude trenutna slika stanja sredstava preduzeca. Nedostatci ovog principa ogledaju se u tome sto u uslovima
trzisne ekonomije moze se vjestacki djelovati na kurseve i zato sto nie lahko utvrditi dnevnu cijenu.

41. Princip reprodukcione cijene

Reprodukciona cijena je ona koja ima za cilj da obezbijedi sredstva u visini koja je potrebna da bi se moglo
kvantitativno i kvalitativno ponovo nabaviti sredstvo utroseno u procesu reprodukcije. Ukoliko se to realizuje
sacuvace se materijalna supstanca preduzeca. Pored toga nastoji i da stanje sredstava realno iskaze, kao i da se
tacnije utvrdi i raspodjeli finansijski rezultat.

42. Princip funkcionalne cijene

Funkcionalna cijena je ona cijena koja se pojedinim predmetima daje s obzirom na potrebe koje svaki od njih
zadovoljava u preduzecu. Narocito je interesantna sa gledista stalnih sredstava jer svako stalno sredstvo ima
svoje specificnosti koje traze primjenu funkcionalne cijene. Funkcionalna cijena je najsubjektivnija od svih
cijena. Mijenja se sa mjestom i tehnickim nivoom stalnih sredstava.

43. Princip likvidacione cijene

Princip likvidacione cijene zahtjeva da se svaki dio aktive i pasive vrednuje sa gledista cijene koja se moze
postici prilikom likvidacije preduzeca. Likvidaciona cijena po jedinici je manja: ukoliko se likvidira veca kolicina,
ukoliko se likvidacija mora obaviti u kracem periodu, ukoliko je u pitanju artikal specificne namjere.

44. Teorije bilansa

Sve teorije bilansa se mogu podijeliti na: monisticke i dualisticke teorije. Prema monistickim teorijama bilansa,
bilans ima jedan jedini cilj. Moze imati i druge ciljeve ali su oni sekundarni u odnosu na glavni cilj bilansa. Prema
dualistickim teorijama bilans moze imati dva ili vise ciljeva koji su ravnopravni.

45. Teorija dinamickog bilansa

Teorija dinamickog bilansa je najstarija kapitalisticka teorija bilansa. Predstavnik je profesor smalenbah. Ova
teorija spada u grupu monistickih teorija. Prema smalenbahu cilj bilansa je da iskaze poslovni rezultat
preduzeca, a ne stanje. Stanje imovine, aktiva i pasiva po ovom autoru je samo sredstvo za iznalazenje
finansijskog rezultata preduzeca. Smalenbah dijeli poslovni rezultat na totalni i periodicni poslovni rezultat.
Totalni se pojavljuje prilikom likvidacije preduzeca. Zastupa princip nabavne cijene.
 46. Teorija statickog bilansa

Predstavnik je njemacki profesor niklis. Prema ovoj teoriji cilj bilansa je utvrđivanje stanja preduzeca, aktive i
pasive. Bilans je sredstvo za utvrđivanje ciste imovine preduzeca. Koristi princip dnevne cijene koja jedino moze
da pruzi pravilnu sliku o pitanju sigurnosti potrazivanja, momentu koji najvise interesuje povjerioce. Teorija
statickog bilansa spada u monisticke teorije jer priznaje samo jedan cilj bilansa.

47. Teorija organskog bilansa

Predstavnik organske teorije bilansa je profesor smit. Prema smitu veoma je vazno pitanje rezultata, ali je jos
vaznije da se zna da li je taj rezultat tacan ili nije. Smit se zalaze za procjenjivanje po reprodukcionoj cijeni.
Reprodukciona cijena organski povezuje preduzece sa privredom na trzistu. Primjena reprodukcione cijene
omogucuje da se uspostavi organska veza između racuna izravnanja i racuna dobitka i gubitka. Primjenom
reprodukcione cijene racun dobitka pokazuje tacan rezultat, a racun izravnanja tacno stanje.

48. Teorija sintetickog bilansa

Predstavnik teorije sintetickog bilansa je severing. Ova teorija spada u grupu dualistickih teorija bilansa.
Severing smatra da se pod određenim uslovima, moze usvojiti dinamicko glediste. Sve zavisi od konkretne
situacije u preduzecu. Ako preduzece pretezno posluje sa sopstvenim kapitalom i njegovi interesi dominiraju u
preduzecu, no moze koristiti dinamicku teoriju bilansa. Elemente teorije sintetickog bilansa nailazimo u nasoj
praksi u raznim ispravkama vrijednosti, u obracunatoj a neostvarenoj dobiti i slicno.

49. Teorija eudinamickog bilansa

Predstavnik teorije eudinamickog bilansa je zomerfeld. Ova teorija polazi od dinamickog gledista prema kojem
je cilj bilansa da izrazi poslovni rezultat, samo i ova teorija, slicno kao i teorija organskog bilansa postavlja
pitanje pravilnosti poslovnog rezultta. Da bi se doslo do pravilnog rezultata mora se razlikovati realizovani i
nerealizovani poslovni rezultat. Realizovani rezultat je onaj rezultat koji nastaje prodajom proizvoda, a
nerealizovani rezultat je onaj kada je roba proizvedena ali jos nije doslo do prodaje.

50. Teorija bilansa sa gledista preduzeca

Predstavnik bilansa sa gledista preduzeca je osbar. Prema osbaru, bilans je nacrt novcano-privredne strukture
preduzeca. U bilansu se odrazavaju mnogobrojni odnosi koji nam ukazuju na fazu u kojoj se preduzece nalazi,
kao i na kretanja koja ce uslijediti u buducnosti.

51. Teorija fonda

Sve navedene kapitalisticke teorije bilansa pojavile su se u njemackoj. Staticko glediste u americkoj literaturi
doslo je do izrazaja u vlasnickoj teoriji, koja smatra da je cilj bilansa da iskaze stanje ciste imovine. Dinamicko
glediste doslo je do izrazaja u teoriji cjeline. Prema vlasnickoj teoriji bilans se sastavlja sa gledista jednog ili vise
vlasnika preduzeca, sa ciljem da se iskaze promjena u cistoj imovini, nastala u toku poslovanja. Prema teoriji
cjeline preduzece se smatra jednom cjelinom prava i imovine, izdvojene i nezavisne od pojedinaca koji je
finansiraju.

52. Kritika teorija bilansa !!!!

53. Osnovni zadaci analize stalnih sredstava

Osnovni zadatak analize stalnih sredstava je da upoznamo strukturu svih sredstava preduzeca, jer cemo na taj
nacin upoznati udio sredstava u cjelokupnim sredstvima. Slijedeci zadatak je da saznamo u kojoj su mjeri
iskoristeni kapaciteti, zatim tehnicka oprema i starost, odnosno bonitet samih sredstava. Zatim ispitujemo
dinamiku i statiku osnovnih sredstava.

54. Analiza strukture stalnih sredstava

Struktura sredstava nam omogucuje da o preduzecu saznamo vrlo vazne cinjenice kao sto su: uravnotezenost
sredstava s njihovim izvorima, organski sastav sredstaa, proporcionalnost sredstava i sl. Izvori sredstava su u
ravnotezi sa samim sredstvima pa iz strukture sredstava gotovo uvijek mozemo vidjeti i strukturu njihovih
izvora. Ako je organski sastav sredstava normalan onda pretpostavljamo da postoji i proporcionalnost
sredstava, to jest da ne bude ni previse osnovnih ni premalo obrtnih sredstava. Strukturu stalnih sredstava
mozemo ispitati prema oblicima stalnih sredstava, karakteru i koristenju.

55. Analiza koristenja stalnih sredstava

Koristiti se stalnim sredstcima znaci koristiti se potencijalnim kapacitetima tih sredstava. Zadatak ove analize je
da ispita: postupak određivanja kapaciteta i zaposlenosti stalnih sredstava, primjerenost koristenja i
zaposlenost stalnih sredstava, uzroke nedovoljnog koristenja i zaposlenosti, posljedice nedovoljnog koristenja
kapaciteta i zaposlenosti.

56. Analiza statike stalnih sredstava

Ovu analizu nam omogucava upotreba slijedecih pokazatelja: udio stalnih sredstava u sredstvima preduzeca,
udio investicija u stalnim sredstvima, tehnicka opremljenost preduzeca, funkcionalnost stalnih sredstava. Udio
stalnih sredstava u sredstvima preduzeca izrazen je u procentu a govori nam koliko je stalnih sredstava
angazirano za izvrsenje planiranih zadataka. Udio investicija u stalnim sredstvima također se izrazava u
procentima a govori nam u kojoj mjeri preduzece namjerava povecati kapacitet postojecih stalnih sredstava.
Analizu statike stalnih sredstava predstavlja analiza stanja tih sredstava poocu odgovarajucih pokazatelja.

57. Analiza dinamike stalnih sredstava

Objekt oe analize je kretanje stalnih sredstava u preduzecu. Ova analiza se odnosi na povecanje i smanjenje
stalnih sredstava. Povecanje stalnih sredstava saznajemo kada uporedimo stanje stalnih sredstava u dva ili vise
vremenskih perioda. Povecanje moze biti stvarno ili prividno, s obzirom da li se povecala vrijednost ili je doslo
do fizickog porasta.

58. Osnovni zadaci analize obrtnih sredstava

Pri analizi obrtnih sredstava polazimo od upoznavanja udjela obrtnih sredstava u cjelokupnim sredstvima, a
zatim uociti oblike u strukturi samih obrtnih sredstava. Iduci korak je ispitivanje da li je visina pojedinih obrtnih
sredstava primjerena poslovanju privredne organizacije. Osnovni zadaci analize obrtnih sredstava su: struktura
obrtnih sredstava, statika obrtnih sredstava, dinamika obrtnih sredstava.

59. Analiza strukture obrtnih sredstava

Ispitivanjem udjela obrtnih srestava u cjelokupnim sredstvima preduzeca, analiticara ce prije svega zanimati
primjerenost visine tog udjela, odnosno da utvrdi koji su uzroci njegova povecanja odnosno smanjenja.
Primjerenost se moze utvrditi na dva nacina: upoređivanjem prosjecne visine obrtnih sredstava koji analiziramo
s prosjecnom visinom obrtnih sredstava 3-5 godina, i upoređivanjem prosjecne visine obrtnih sredstava
preduzeca koje analiziramo s prosjecnom visinom obrtnih sredstava privredne grane kojoj preduzece pripada.
Tekuca sredstva razlikujemo: prema funkcionalnosti; novcana i robna, prema trajanju u preduzecu: kratkorocna
i dugorocna, prema stadiju gotovosti: u pripremi, nedovrsena i gotova, prema naplativosti i prema likvidnosti.

60. Analiza statike obrtnih sredstava

Ako zelimo analizom statike obrtnih sredstava u sferi proizvodnje rijesiti problem primjerenosti stanja zaliha
onda moramo poci od cinjenice da je ta primjerenost uvjetovana potrebama preduzeca, odnosno njegovog
proizvodnog procesa i to na dva nacina: prema gore: ekonomicnostu proizvodnog procesa koji trazi da su zalihe
sto manje i troskovi za njihovu nabavu i odrzavanje sto nizi. Prema dole: sigurnoscu proizvodnog procesa koji
trazi nesmetano odvijanje proizvodnog procesa sprecavamo stete koje bi mogle nastati nepredviđenim
zastojima zbog pomanjkanja materijala.

61. Analiza dinamike obrtnih sredstava

Najbolje mjerilo za anaizu dinamike obrtnih sredstava je promet koji stavljamo u odnos s obrtnim sredstvima pa
na taj nacin saznajemo koeficijent obrtanja tj. promet / vrijednost obrtnih sredstava. Pod pojmom obrta
razumijemo odnos u kojem jedna velicina predstavlja neko kretanje a druga neko stanje.

62. Analiza strukture radne snage

Zadatak ove analize moze biti dvojak i to treba ispitati: kvalitativni sastav radne snage i kvantitativne odnose
unutar radne snage. Ispitati kvalitativni sastav radne snage u radnoj jedinici preduzeca znaci poci od cinjenicnog
stanja kao objekta nase analize, osvijetliti radnu snagu s raznih aspekata i izvuci iz toga odgovarajuce zakljucke
za poslovanje i poslovne rezultate. Ispitati kvantitativne odnose unutar radne snage u radnoj zajednici znaci
razmotriti kretanje radne snage, njeno povecanje i smanjenje.

63. Analiza dinamike radne snage

Ova analiza treba da nam objasni kretanje radne snage, njen priliv i odliv i prema tome njeno povecanje i
smanjenje u preduzecu. Kada je rijec o dinamici radne snage onda se u prvom redu ima na umu fluktuacija zbog
priliva, ili odliva radne snage. Kada isticemo da je fluktuacija nepozeljna onda se to odnosi na fluktuaciju protiv
volje radnih odnosa. Nepozeljna je jer je stetna. Da bi se fluktuacija kao stetna pojava za radne odnose uklonila
potrebno je analizom utvrditi uzorke, narocito one interne prirode koji se kriju u samom preduzecu.

64. Sistem pokazatelja za analizu kadrovskog sektora

Predmetom analize rada i stanja u ovom sektoru jesu najcesce: struktura i promjene u radnoj zajednici, radno
vrijeme i zarada radnika, radni ucinci zaposlenih, sudjelovanje na uspjehu.

65. Analiza produktivnosti

Analiza produktivnosti obuhvata: mjerenje produktivnosti, pokazatelje produktivnosti i faktore utjecaja na

produktivnost.

66. Mjerenje produktivnosti

Produktivnost predstavlja koeficijent oji se dobija kada se proizvodni ucinak podijeli s proizvodnim faktorima.
Proizvodni ucinak se mjeri kolicinski, međutim to je moguce samo ako je proizvodni ucinak homogen ili ako e
pomocu ekvivalentnih racuna moze svesti na zajednicki nazivnik. Ako ne mozemo mjeriti kolicinski onda
mozemo vrijednosno, a uvijet za to jest da je mjerilo vrijednosti kolicinskog ucinka proporcionalno.

67. Pokazatelji produktivnosti

Pokazatelje produktivnosti dijelimo na: pokazatelje cjelokupne produktivnosti, pokazatelje produktivnosti rada,
pokazatelje produktivnosti materijala i pokazatelje produktivnosti ostalih sredstava. Pokazatelji cjelokupne
produktivnosti predstavljaju koeficijenti koji izrazavaju odnose između proizvodnih ucinaka i cjelokupnih
troskova ili proizvodnih ucinaka i troskova ili planiranih i stvarnih troskova ucinka. Pokazatelji produktivnosti
rada predstavljaju koeficijent koji izrazavaju odnose proizvedenog ucinka i broja zaposlenih.

68. Faktori produktivnosti

Viel je podijelio faktore koji utjecu na produktivnost na: eksogene faktore (priroda, drustvo i trziste) i endogene
faktore (objektivni i subjektivni). Endogeni faktori jesu oni koji se nalaze u samom preduzecu. Objektivni su
organizacija preduzeca, velicina preduzeca i polozaj preduzeca na trzistu, a subjektivni su sposobnost za
stvaranjem proizvoda i voljom za stvaranje.

69. Mjerenje ekonomicnosti

Stepen ekonomicnosti mozemo saznati iz odnosa ostvarenih velicina s planiranim tako da ustanovimo: kako se
prema određenom prihodu odnosi ostvareni rashod u poređenju sa planiranim rashodom jer tako saznajemo
stepen štedljivosti, kao se prema određenom rashodu odnosi ostvareni prihod u poređenju sa planiranim jer
tako saznajemo stepen potrošnje

70. Prihodi i rashodi kao osnova za mjerenje ekonomicnosti

Nastojeci da se utvrdi primjerenost visine prihoda analiza ce prije svega ispitati od kojih faktora je visina
prihoda zavisna. Smalenbah smatra da su ti faktori mnogobrojni i podijelio ih je na unutrasnje faktore (
objektivni i subjektivni) i vanjske faktore. Buduci da su rashodi jedna od dvije komponente ekonomicnosti od
koje u veikoj mjeri zavise prihodi, namece nam se pitanje kako ustanoviti primjerenost visine rashoda. Najcesca
mjerila su: prihod, kolicina proizvoda, stepen zaposlenosti, stepen kapaciteta i sredstva i izvori sredstava.
 71. Mjerenje rentabilnosti

Rentabilnost kapitala ili sredstva saznajemo na taj nacin da ga dovedemo u odnos s dobitkom pa nam
koeficijent pomnozen sa 100 govori koliko jedinica dobitka otpada na svakih 100 jedinica ulozenih sredstava.
Koeficijent obrtanja kapitala ili sredstava nam govori koliko cesto se kapital u određenom vremenu pretvara u
prihode, sto je cesce to je veci prihod. Koeficijent troskova nam govori koliko cesto su se u određenom
vremenu kapital i sredstva pretvarali u trosak.mjerenje rentabilnosti vrsi se da se sazna: potrosnja ulozenih
sredstava, potrosnja utrosenih sredstava, potrosnja ukupnog materijala.

72. Formalno i materijalno ispitivanje bilansa

Metodom formalnog ispitivanja zelimo utvrditi: da li je bilans sastavljen u skladu sa postojecim nacelima
bilansiranja, da li je bilans sastavljen prema postojecim pozitivnim propisima, da li postoji racunska saglasnost
bilansa s ostalim racunovodstvom. Bilans je materijalno ispravan tek ako je on sam ispravan, a i prilozi koji
objasnjavaju i rasclanjuju pojedine stavke ispravni. Svaka materijalna neispravnost moze se svesti na namjerno
prikazivanje neistinitog stanja u bilansu.

73. Analiza odnosa pozicija bilansa stanja i bilansa uspjeha

Ova analiza predstavlja analizu performansi i pomaze u definisanju i kvantifikaciji pokazatelja uspjesnosti u
poslovanju pravnog lica. Analizom odnosa utvrđuje se profitabilnost, likvidnost, solventnost i obrt sredstava.

74. Analiza rentabilnosti

U ovoj analizi profitna marza i povrat na investirano predstavljaju dva primarna odnosa. Profitnu marzu
mozemo posmatrati kao : bruto profitnu marzu, operativnu profitnu marzu, profitnu marzu prije oporezivanja,
neto profitnu marzu, i marzu neto preostalog profita. Povrat na investirano analizirat ce se kao: povrat na
ukupni kapital, povrat na ulozeni dugorocni kapital, povrat na dionicki kapital.

75. Analiza likvidnosti

Zadaci analize likvidnosti su: isitivanje likvidnosti obrtnih sredstava, ispitivanje dospjelosti obaveza, ispitivanje
odnosa između obrtnih sredstava i izvora tuđih sredstava. Ispitivanjem likvidnosti pojedinog sredstva necemo
biti samo sigurni da to sredstvo mozemo pretvoriti u novac, nego cemo znati i tacno vrijeme kad to mozemo
uraditi.

76. Analiza solventnosti

Solventnost pokazuje dugorocnu finansijsku stabilnost pravnog lica. Ta stabilnost analizira se kroz odnose
strukture kapitla i finansiranja strukture preduzeca kroz odnose pojedinih elemenata te strukture s aktivom
bilansa. Finansijska struktura predstavlja strukturu ukupne pasive, a pod strukturom kapitala podrazumjeva se
struktura ukupnog dugorocnog kapitala.

77. Analiza obrta imovine

Ova analiza predstavlja odnos prihoda i ukupne aktive. Dobiveni koeficijent oznacava koliko jedna novcana
jedinica ukupne aktive stvara novcanih jedinica prihoda. Koeficijent obrta imovine= prihod /ukupna aktiva.

78. Efikasnost investicija dionicara

Pokazatelj efikasnosti investicija dionicara pruzaju dionicarima kao i potencijalnim dionicarima informacije o
efektima ulaganja u redovne dionice dionickog drustva. Postoje brojni pokazatelji koji ukazuju na efikasnost
ovih investicija a među najbitnije spadaju: zarada po dionici, dividende po dionici, povrat na dionicku glavnicu
redovnih dionica, prinos po dividendi, odnos cijene i zarade po dionici.

79. Analiza izvjestaja o gotovinskim tokovima

Izvjestaj o gotovinskim tokovima omogucuje da se prognoziraju buduci tokovi gotovine, sto pravnom licu
obezbjeđuje nesmetano poslovanje analiza izvjestaja omogucava vlasnicima kapitala, kreditorima, ulagacima i
menadzerima znacajne informacije o upravljanju gotovinom te osiguranju likvidnosti i solventnosti preduzeca.