Akademija scenskih umjetnosti

Odsjek za režiju
Klasa: van. prof. Aida Begić – Zubčević
ass. Nermin Hamzagić

ANALIZA GLAVNOG LIKA U

FILMU 'THE CONVERSATION'
FRANCISA FORDA COPPOLE

Gabrijel Lazić
Student 2. godine
29. mart 2018.
 The Conversation (1974) film je redatelja Francisa Forda Coppole, najpoznatijeg po
trilogiji Kuma i filmu Apokalipsa danas (1979). Film je nastao, kako sam redatelj kaže,
motiviran Antonionievim filmom Blow-Up (1966). U Blow-Upu, kao i u ovom filmu, filmska
radnja je metafilmična. Film govori o filmu kao mediju i propitkuje ga, kao i percepciju
stvarnosti, odnosno informacija koje nam se plasiraju i načina na koji ih mi interpretiramo. U
oba filma, filmski junaci jedan kroz sliku, drugi kroz zvuk, pokušavaju dati značenje jednom
fenomenu tjerajući tako publiku da i ona utisne njihovo značenje u sam taj predmet. Kraj oba
filma otkriva nam mogućnost drugačije interpretacije stvarnosti i zaključak da je pojam istine
i percepcije stvarnosti subjektivan, no ne nužno i točan! Coppola svoj film dodatno boji
moralnim, tj. etičkim aspektom budući je glavni lik vrlo religiozan što je jedan od najvećih
uzroka pokretača radnje ovog filma.

Harry Caul (Gene Hackman) privatni je prisluškivač kojega unajmljuju razni profili
ljudi koji traže od njega da prisluškuje određene osobe. Harry svoj posao obavlja vrlo
profesionalno – odgovoran je i želi uraditi posao kako treba. Dok se njegove kolege, u
kombiju u kojem se nalazi ''centrala'' za prisluškivanje, znaju šaliti i govoriti o trivijalnim
stvarima, on za to nema vremena. On je vrlo koncentriran i usmjeren i ne dopušta da ga išta u
tome omete. Već na samom početku filma možemo dobiti dojam koliko je on hladan i
odgovoran (odnosno, želi biti odgovoran). Nadalje, on odrađuje svoj posao distancirajući se
od posljedica koje te snimke mogu napraviti. Upravo je ta distanciranost ili, možemo kazat –
zatvorenost, njegova dominantna osobina. U skladu s time mnogi su filmski elementi kojima
se gradi slika podređeni toj njegovoj osobini.
Na početku filma, nakon uvodne sekvence, pratimo ga kako odlazi do svog stana. Vrata stana
zaključana su s tri brave, što nam odmah sugerira činjenicu da je on vrlo oprezan. Uz to, sve
poslovne razgovore obavlja na telefonskoj govornici, u javnom prostoru, te svima govori kako
kod kuće nema telefon. Ta opreznost posljedica je njegova poslovna života, ali i
individualnosti – on je osoba koja svoju intimu sakriva i koja se nastoji zatvoriti sama u sebe.
Njegov stan, odgovara upravo tome – u njemu manjka detalja. Mogli bismo zaključiti da taj
stan čak i nije njegov stan, no u njegovom odnosu prema prostoru, vrlo brzo saznamo da on
živi u njemu. Stan je sam po sebi vrlo monohromatski – prevladavaju bijela i siva s nijansama
zelene koje daju neprirodnu i hladnu atmosferu njegovu stanu. Dodatni likovni elementi koji
podcrtavaju njegovu zatvorenost jesu uzorci linija i rešetaka koji se stvaraju roletnama i
pletenim stolicama, kao i tapetama u kuhinji. No, iako zatvoren i trudeći se ne izložiti svoju
intimu nekome drugome, u njegov stan, bez njegova znanja i dopuštenja, ulazi gazdarica koja
mu donosi poštu i ostavlja dar za rođendan:

''HARRY: Znam… Da, našao sam… Ali htio sam vas pitati… Kako ste to stavili u stan? …
Dobro… A što je s alarmom? … Jeste? Pa… Mislio sam da ja imam jedini ključ. … Šta može
biti tako hitno? U redu. Da. Ne bih mario da sve moje lične stvari budu spaljene, jer nemam
ništa lično. Ništa vrijedno. Osim mojih ključeva, koje bih htio imati jedine primjerke. Gđo
Evangelista, kako ste znali da mi je rođendan? Ne, ne sjećam se da sam vam rekao…'' 1

U ovom razgovoru pokazuje se koliko je zapravo ranjiv i koliko zapravo nema kontrolu nad
svojim životom koju bi on možda htio imati. Njegov karakter je na planu kostima riješen u
obliku njegova mantila koji je vrlo providan, a koji bi u suštini trebao da ga zaštiti tj. sakrije.
Coppola u tom smislu odlazi korak dalje, dodjeljujući tom liku prezime Caul što prevedeno na
naš jezik znači placenta, odnosno posteljica kojom je dijete obavijeno u majčinoj utrobi kako
bi bilo zaštićeno od vanjskih prilika. Stoga je taj kostim genijalno rješenje koje je
nenametljivo, a opet, ima vrlo jako značenje i fizički može podsjećati na posteljicu koja je
providna opna. Harrya dodatno okarakteriše činjenica da je on na svoj rođendan sam – on se u
svojoj zatvorenosti izolira od ljudi i želi ostati sam. Ta samotnjačka crta dobiva novu nijansu
kad ga se u idućem kadru pokaže kako sam svira jazz na saksofonu dok mu u pozadini svira
jazz glazba na gramofonu. Nitko o njemu ne zna mnogo, pa čak ni djevojka s kojom se viđa.
Svojem kolegi na poslu ne otkriva ništa vezano za posao niti za njegov život. Svi ga ti
elementi grade kao lika koji je vrlo zatvoren. Ta zatvorenost će se pomoću filmskih elementa
(koji će prodrijeti u nju, a da on to nit ne želi) razvijati do kraja filma.

Zaplet filma započinje u trenutku kada Harry odlazi odnijeti snimke svom nadređenom
koji ga je unajmio da snimi razgovor između njegove žene i navodno njenog ljubavnika.
Harry je prije toga poslušao razgovor u kojem dvoje ljubavnika govore o ubojstvu. Vođen
slučajem koji je prethodio ovom, u kojem je troje ljudi završilo mrtvo upravo zbog njegovih
snimaka, dovodi se u moralnu dilemu je li zapravo toliko distanciran od onoga što radi.
Njegov religijski aspekt tu igra ključnu ulogu jer je on po svemu sudeći vrlo savjestan i
smatra se moralno odgovornim ukoliko će jedno od tih dvoje ljudi umrijeti zbog njega. Zbog
toga ne predaje snimke na traženom sastanku jer je šef poslao svog pomoćnika da primi
pošiljku. On traži da se snimke predaju direktno šefu i to da ih on preda, a ne da koristi
ikakvog posrednika između njih. Od tog trenutka pa na dalje, mi sve više i više počinjemo

1
THE CONVERSATION (F. F. Coppola, 1974) – 11' 55''
prodirati u Harryevu intimu kao što se i on sam počinje sukobljavati sa samim sobom pod
sumnjom da ne može biti više toliko izoliran od vlastitog slučaja.

Negdje na polovini filma imamo upravo to – Harry se, u razgovoru s Meredith počinje
otvarati. Meredith (Elizabeth MacRae) je žena koja je s Harryem i njegovim prijateljima otišla
do njegove ''kancelarije'' kako bi nastavili sa zabavom nakon sajma opreme za prisluškivanje.
U toj se sekvenci Harry po prvi put u filmu nekome otvori. Coppola ga u tom momentu na
vrlo zanimljiv način kadrira. Harry i Meredith stoje jedno nasuprot drugome u krupnom
planu. Coppola ovaj dio ne snima na klasičan način izmjenom plana i kontraplana, već tu
izmjenu radi unutar kadra, tako što započinje s Meredithinim krupnim planom i onda prelazi
na Harryev. Taj princip se ponavlja 3 puta, dobivajući tako efekat kao da se Harry napokon
suočava sa stvarnošću. Kasniji razvitak cijele te scene odvija se na sličan način, njegovim
konstantnim otkrivanjem i skrivanjem. U jedno dijelu, njegov kolega Bernie Moran (Allen
Garfield) ga počinje ispitivati kako je uspio snimiti prošli slučaj koji je završio kobno.
Mizanscen glumaca ovdje igra presudnu ulogu – tokom tog razgovora Harry se konstantno
skriva iza određenih providnih predmeta tako da, u vizualnom smislu, prava slika i cijela
istina nikako ne može doprijeti do sagovornika.
Naposljetku, Harry shvaća da ga je kolega uspio prisluškivati baš u trenutku kada se otvorio
Meredith. To je trenutak Harryeve ranjivosti – on je ovdje izložen svima, usprkos svom
svojem trudu da se sakrije iza raznih barijera. Scena završava tako što svi odlaze osim
Meredith s kojom on završi u krevetu i kojoj se fizički skroz ogoli. Posljedica toga je jutro
nakon, kada shvaća da ga je Meredith opljačkala i uzela je snimke razgovora.

Sve to odvodi Harrya ka tome da u potpunosti zanemaruje oprez kojim je donedavno

vladao i zove poslodavca iz svog vlastitog stana, kako bi ga, par trenutaka kasnije, šefov
asistent nazvao na taj broj i postao prva osoba koja ga je nazvala na kućni telefon. Harry zna
da se sada već duboko upleo u cijeli taj slučaj i savjest mu ne da mira da ga prepusti na milost
i nemilost slučaja. Odlazi u hotel u kojem bi se trebali sastati ubijeni i gdje će se ubojstvo
najvjerojatnije izvršiti. Uzima sobu do njihove i čeka. Hotelska soba, za razliku od njegovog
stana, nema roletne, već vrlo providne zavjese koje podsjećaju na njegov ogrtač. Uz to, sama
soba doima se jednako impersonalnom kao i njegov stan. Harry izlazi na balkon čuvši buku u
susjednoj sobi. Njegov i balkon susjeda ograđuje staklo kojem se on približava i u tom
trenutku vidi udarac nekoga o staklo i krvav trag koji ostaje na njemu. Taj krvavi udarac,
osjećaj vrtoglavice koji slijedi i vrisak koji odjekuje zajedno s prodornom glazbom direktno se
oslanjaju na scenu ubojstva u kadi iz Hitchcockova filma Psycho (1960). U toj sekvenci Harry
bježi u sobu i počne se raznoraznim stvarima ''ograđivati'': najprije zatvara zavjese, onda
pojačava glas na televiziji, da bi se naposljetku zamotao u pokrivače koji se nalaze na krevetu.
Iza toga slijedi scena koja je redateljski komentar na cijelu situaciju: on ulazi u susjednu sobu
gdje ne zatiče nikoga. Odlazi do wc-a gdje dolazi do wc šolje i otvara ju. Povlači vodu, ali
voda teško ide. No, onda odjednom iz dna počne izlaziti krv na površinu i izlijevat se iz šolje.
Po mom osobnom tumačenju, ja sam tu scenu shvatio kao redateljski komentar u kojoj nam
Coppola govori da se Harry već toliko uvukao u tu situaciju i da su sve one stvari, koje je on
pokušavao tako vješto sakriti, počele isplovljavati na površinu. On je već jednom ranije
okrvavio svoje ruke ovim poslom, a sad je toliko zašao u novi slučaj da je gotovo sigurno da
će ponovno izaći krvavih ruka iz njega.

Krajnja scena je scena njegove potpune mahnitosti i na metaforičkoj ravni, scena

njegova ogoljenja. Ponovno dobiva poziv u kojem saznaje da je on taj kojega se prisluškuje.
Počinje cijeli stan razbijati ne bi li otkrio gdje se nalaze bubice putem kojih ga prisluškuju, a u
tom razbijanju dolazi do statue Djevice Marije. On ju u početku ne razbija, da bi i nju
naposljetku uništio, vidjevši da se u njoj ne nalazi apsolutno ništa. Na metaforičkoj ravni, taj
postupak možemo promatrati također kao komentar da je besciljno skrivati se iza vjere,
prebacivši sve svoje grijehe na nekoga ili nešto drugo. Demolirajući i ogolivši čitav stan, on je
zapravo ogolio samoga sebe i napokon se suočio sa samim sobom. Tu zadnju scenu sad
možemo usporedit sa prvom scenom u kojoj teleobjektivom netko promatra trg. Iz širokog
plana, približavamo se zoomom sve bliže i bliže krupnijem planu i konkretnijoj osobi – to je
Harry. Coppola nam je već na samom početku dao naslutiti rješenje filma – a to je da iako je
Harry taj koji prisluškuje i prati ljude, vrlo vjerojatno i on sam praćen!

Film se završava slikom njega kako svira saksofon u uništenom stanu. I u toj slici vrlo
je bitan jedan detalj. A to je zvuk! On je, još tako uspostavljen na samom početku filma,
svirao saksofon uz glazbu. Ukoliko razmislimo na koji način to može igrati za ideju, možemo
naći poveznicu da on tom svirkom pokušava nadopuniti već postojeću glazbu – baš kao što je
utisnuo značenje u jedan razgovor kojeg je snimio. Na kraju završava ogoljen, sam i s
ironičnim prizvukom sviranja saksofona koji pokušava ''nadopuniti'' osnovnu glazbenu temu
filma koja se provlači kroz cijeli film.