Autentično, intenzivno i izvanredno

PIŠE: Ivana Golijanin

„There's This Feeling, Once You Leave Where You Grew Up,
That You Don't Totally Belong There Again.“

̶ „Aftersun“ (2022)

Od nezavisne američke filmske i televizijske producentske kuće „A24“ nedavno smo

dobili još jedno izvanredno ostvarenje koje je potvrdilo da se u okviru njihove distribucije
skreće pažnja na tematski i tehnički potentne filmove koje ne možemo svrstati u današnju
„mainstream“ kinematografiju. Radi se prvom dugometražnom filmu škotske rediteljice
Charlotte Wells, „Aftersun“, u kojem se Sophie (Frankie Corio) sjeća jednog ljetovanja sa
ocem, i pokušava jasnije sagledati njihov odnos, dvadeset godina kasnije.

Sophie odlazi na odmor sa ocem Calumom (Paul Mescal) u tursko odmaralište i vrlo
brzo nam postaje jasna priroda njihovog odnosa, koja je u neposrednoj vezi sa učestalosti
njihovih susreta. Njeni roditelji ne žive zajedno: majka je u Škotskoj, a otac se preselio u
Englesku. Ljetovanje je jedinstvena prilika za njihovo druženje s obzirom na sve okolnosti, a
zapažamo kako je njihov odnos, uprkos rijetkim susretima, jako dobar.

Sophie: Sviđa mi se to što smo svi pod istim nebom.

Calum: Kako to?

Sophie: Nekada kad se igram, pogledam u nebo, i ako vidim sunce, pomislim na to da
ga oboje vidimo. Iako nismo na istom mjestu..i nismo zajedno...na neki način jesmo,
razumiješ? Oboje smo pod istim nebom, i kao da smo zajedno.

Wells u filmu uspijeva uhvatiti iskidane dijelove njihove zajedničke stvarnosti, te nam
nagovijestiti i ono što nije niti izrečeno niti predstavljeno. Sophie kamerom snima trenutke u
hotelskoj sobi, njhove kratke razgovore, a pored toga mi pratimo i svaki dan njihovog
odmora. Odlaske na more, bazen, razgovore, ronjenje, večere, karaoke, igranje bilijara sa
drugom djecom i tinejdžerima koji su tu, i tako dalje.
 Calumova ruka je u gipsu, on se ne čini naročito srećan i zadovoljan, a Sophie nije
posve sigurna u to što se sa njim dešava. U nekoliko navrata u filmu ćemo vidjeti kako se
Kalum bori sa sobom, uvidjevši kako ne može Sophie priuštiti sve ono što joj je potrebno, niti
emotivno niti finansijski. Postoji snažna doza melanholije uobličena u zajedničko ljetovanje
između oca i kćerke, nagovještaji nesreće u budućnosti, nezadovoljstva koje će Sophie sa
sobom nositi do odraslog doba, do trenutka kada će ponovo sebi pustiti snimku sa odmora.

Vrijeme njihovih uspomena nas pozicionira u devedesete: Sophie i Calum

dokumentuju svoje druženje pomoću VHS kamere, u pozadini čujemo „Losing my religion“,
R.E.M.-a, i Macarenu, španske pop grupe Los del Rio. Scene kojima prisustvujemo u filmu
„Aftersun“ najviše liče na razglednice; to su snimci videokamere, fragmenti jednog perioda.
Sophijine reminiscencije pokazuju da je ona i dalje snažno vezana za to ljetovanje, i možemo
naslutiti kako se u nastavku njen odnos sa ocem nije nastavio razvijati u pozitivnoj emociji,
naprotiv. Posljednji kadar u kojem vidimo Caluma je njihov rastanak u prošlosti i nikada više.
„Aftersun“ ponajviše eksploatiše ono što nije izrečeno niti prikazano, pa tako snaga emocije
raste sa pretpostavkama o tome što se sa ovom pričom dalje dogodilo.

Kako se film bude bližio kraju, bićemo skloniji pomisli da je za Sophie taj odmor bio
ipak nešto više od uspomene iz djetinjstva. Za nju ti snimci, sada u odraslom dobu, pokazuju
kako je ona bila dio raspračane porodice, gdje se njen otac borio sa stalnim osjećajem
bespomoćnosti i straha.

Snažno i efektno

Rediteljski debi Wells je najbolje i najbolnije od stvarnosti što se moglo uzeti da bi se

snimio film. „Aftersun“ je ono što bi svaki film morao za sebe podrazumijevati – imitacija
stvarnosti i pokazatelj iskrene emocije sa kojom se možemo identifikovati. Vrlo jednostavan i
diskretan u svojoj kompleksnoj temi, a opet snažan i efektan.

Premda su gledateljska i kritičarska nagađanja naklonjena zaključku prema kojem je

Calum na kraju izvršio samoubistvo, rekla bih da ta vrsta izritičitosti ipak nije neophodna.
Zaista, toku filma postoje jasne naznake koje pokazuju da je Calum nezadovoljan svojim
životom i da ne mari ukoliko bi se on tu i završio, ali mi se čine važnijim implikacije koje
njegovo nezadovoljstvo imaju na život njegove kćeri. Calum jeca na ivici kreveta, jasno
pokazujući da teško podnosi što nije u mogućnosti uvijek biti uz svoju kćer. Na kraju, nije od
presudne važnosti što se zapravo sa njima desilo, i zašto ga ne vidimo u kadrovima iz
Sophijine sadašnjice; njihova zajednička prošlost, gestovi i dijalozi sačuvani u njenoj kameri,
jasno pokazuju kako je ona sa ocem imala iskren i lijep odnos čija je punina isijavala u
trenucima sreće na ljetovanju.

„Aftersun“ je tako poetičan, ali i beskrajno tužan film, iz koje god mu perpsektive
prišli. Važan njegov aspekt čini i Sophijino odrastanje koje je zbijeno u tih nekoliko dana
odmora sa ocem. Ona se upoznaje sa tinejdžerima, igra bilijar sa nekolicinom starijih dječaka,
i na tom mjestu Wells ostavlja tragove seksualnosti i želje u začetku njenog odrastanja.

Ono što „Aftersun“ čini autentičnim intimnim iskustvom jesu pukotine čije porijeklo
nagađamo: Calum, nedvojbeno, doživljava unutrašnji slom zbog ranog roditeljstva,
nemogućnosti da svoju kćer viđa, nemogućnosti da ima porodicu u kojoj će se osjećati
dovoljnim. I on i Sophie imaju malo godina za sve ono sa čime se moraju nositi. To za
posljedicu ima njen prerani uron u doba adolescencije, u nagli prelazak sa dječijih želja u
tinejdžerske čežnje. Sophie pokušava razumjeti svog oca, i pružiti mu podršku, ali ona sama
ostaje bez jasne podrške svog roditelja u trenucima u kojima doživljava svoj prvi poljubac i
otkriva svoju tjelesnost. Kako prići toj temi, ne znaju ni jedno ni drugo i to je ono što u filmu
pravi mjesta nepodnošljive tjeskobe.

Svaki nadolazeći kadar će dodatno usložnjavati atmosferu, i to ne u afirmativnom

smislu. Iako „Aftersun“ ne odlikuje konkretna radnja, trenuci kulminacije ne nedostaju.
Klimaks emocije i bivanja u jednom periodu koji se nikada neće vratiti, dok je sjećanje na
njega je sačuvano u snimcima čija je istinitost, premda autentična, za stariju Sophie, jako
varljiva u pogledu njenih osjećaja. Što se to desilo sa njenim ocem? Što se desilo sa njom?
Jesu li ona i njen otac i dalje „pod istim nebom“? Pitanja su to na koja nećemo dobiti
odgovore, ali će se oni dati naslutiti u svakom intenzivnom kadru ovog izvanrednog
debitantskog ostvarenja Charlotte Wells.