621 - 622 - 21. prosinca 2017.

ČETRDESET GODINA NAKON SMRTI CHARLIE CHAPLIN I DALJE JE KRALJ KOMEDIJE

Sjaj i tama Charlieja Chaplina
Vinko Grubišić
Charlie Chaplin je u 77 godina rada stvorio sasvim jedinstvenu figuru, koja će ovladati komikom
stoljeća. Svoja iskustva iz nesretne mladosti unosio je u svoje filmove, nasmijavajući i uveseljavajući
mnoge

U malom, slikovitom, turistički veoma poznatu švicarskom mjestu Corsier-sur-Vevey, u kantonu Vaud,
nedaleko od Lemanskog jezera, na Božić 1977. umro je Charles Spencer Chaplin u 88. godini. Od tada
pravo mnoštvo radova posvećeno je njegovu vrhunskom filmskom umijeću, glumi, ali i režiji i filmskoj
glazbi. Već ga 1916. Harper’s Weekly stavlja na razinu Aristofana, Shakespearea i Rabelaisa. Scene iz
njegovih filmova mogle su se vidjeti u stripovima, a rano je stvoren i pojam čaplinitis (1915). Već kao
mlad postaje bogat i slavan, a nastala je prava zaraza crtićima, izdvojenim prizorima iz njegovih filmova,
imitacijama… prava epidemija Chaplinom. A tu su i ozbiljne studije. Tako je npr. već 1923. poznati ruski
književni i filmski teoretičar i kritičar Viktor Borisovič Šklovski objavio važan rad o najpoznatijem
svjetskom filmskom skitnici (tramp).
Nakon burna života i jedinstvena filmskog opusa kao rezultata 77 godina rada, „kralj nijemog filma“ ni
danas ne prestaje nasmijavati i uveseljavati, korakom, grimasom, čitavim tijelom, kretanjem, stajanjem,
trčanjem i nepomičnošću, skrivanjem i očitovanjem na toliko različitih načina: izmicanje policajcima,
udvaranje ljepoticama i njihovo vješto spašavanje iz elementarnih ili međuljudskih nepogoda, svladavanje
moćnih snagatora i mogula, otkrivanje ljudskih zlodjela i opasnih nakana, ismijavanje autoriteta. Milijuni
su ga gledali, voljeli, o njemu razgovarali. I, naravno, koliko je to bilo moguće, oponašali ga.
Zamislimo samo kako bi prošlo stoljeće bilo prazno bez braće Marx, bez Bustera Keatona, bez
Chaplina…
U ranim nastupima u Engleskoj (izuzmemo li ono kad je, navodno, na pozornici u četvrtoj ili petoj godini
života zamijenio majku – koja je usred pjesme ostala bez glasa pa ju je s pozornice doslovno otjerala
razjarena publika), Chaplin – poput Bustera Keatona – pokazuje iznimno akrobatsko umijeće. Naime
akrobatika daje određenu sigurnost i čistoću izraza komediji i groteski. Chaplina s Keatonom povezuje
gotovo stalna ozbiljnost lica, jer jedan je od apsurda komedije upravo to: što je komičar ozbiljnijega lica,
to spontaniji i srdačniji smijeh izaziva. Ti glumci – koji su se smijali veoma rijetko – nasmijavali su
naraštaje. Akrobatske kretnje poslije će sve više zamjenjivati njegov jedinstven hod, neka vrsta geganja.
No on je u svakom trenu spreman geganje pretvoriti u trčanje, mir u naglost. U preširokim hlačama i
odveć usku kaputu, u traljavim prevelikim cipelama, sa štapom, šeširom… Skitnica (1915) – to je sve ono
najbolje što je Chaplin znao unijeti u svoje umijeće. Stvorio je sasvim jedinstvenu figuru, koja će ovladati
komikom stoljeća.
Zlosretna mladost
Ipak, glumački počeci siromašna dječaka, rođena u južnom predgrađu Londona, koji je prije desete
godine života promijenio nekoliko veoma slabo plaćenih i fizički napornih poslova i formalno školovanje
završio u trinaestoj godini, u Engleskoj njegova vremena nisu ni mogli biti drugo nego veoma skromni. U
ranoj dobi bez oca, koji je nestao ubrzo nakon sinova rođenja, a umro kao alkoholičar kad je Charlieju
bilo dvanaest, dobro upoznaje ubožnice i siromaštvo, jer majčina dijagnoza bila je strašna: uznapredovali
sifilis. „Njegov je svijet pun policajaca, kojima on daje instinktivan odgovor, naglim bijegom, lošom
odlukom, dok bi dlanom o dlan. On je podao, a ponekad i nasilan. Oštećuje privatno vlasništvo, a tu su i
male krađe kad ustreba, nema obzira prema autoritetima.“ Kad mu je bilo četrnaest, majka mu je
zatvorena u ludnicu. Iste godine istaknuo se u ulozi dječaka poslužnika Billyja u Sherlocku Holmesu u
režiji Charlesa Frohmana, ali je uvidio kako mu valja tražiti nešto drugo izvan ozbiljne drame. Burleske iz
toga ranog vremena pokazuju kako mu je bliska commedia dell’arte. Godine 1906. u Casey’s Circusu
pokazuje goleme glumačke sposobnosti, a kao sedamnaestogodišnjak već je poznat kao vrhunski komičar.
U okvirima Karno’s London Comedians odlazi na turneju po SAD-u, a zanimljivo je da je u istom
glumačkom izboru bio i Stan Laurel (poznat iz dvojca Laurel and Hardy).
Ni pola godine nakon druge turneje po SAD-u dobiva poziv od New York Motion Picture Company, što je
za mladoga nadarenog glumca značilo ulazak u novi život. Od tada Chaplin postaje najgledanijom
osobom nijemoga filma. U već spomenutom radu James Hoberman naglašava kako bi netko u najvećoj
svjetskoj filmskoj zvijezdi – da je Chaplina sreo na ulicama New Yorka – teško mogao prepoznati
nekadašnjeg londonskog skitnicu, uličnog bjegunca pred policijom, no treba naglasiti da je mnogo toga iz
mladenačkih mješavina glume i dogodovština, naučenih životom na ulici, Chaplin poslije unio u neke od
svojih najuspješnijih filmova. Sigmund Freud, koji je u više navrata pisao o humoru, napominje 1931. u
pismu prijateljici Yvetti Guilbert: „Zadnjih par dana Chaplin je bio u Beču… Bez sumnje velik umjetnik:
on sigurno predstavlja jednu te istu osobu, slabašna, siromašna, bespomoćna, nezgrapna mladića za
kojega se ipak na kraju sve okrene na dobro. Mislite da za tu ulogu on treba zaboraviti vlastiti ego?
Naprotiv, on uvijek glumi sama sebe, kakav je bio u svojoj zlosretnoj mladosti. On ne može pobjeći od
dojmova i poniženja prošlih vremena svojeg života.“ Sam će Chaplin u memoarima Moja
autobiografija istaknuti da mu nitko ne bi vjerovao kad bi naveo sve poteškoće i poniženja kroz koja je
njegova mlada majka prolazila pa kaže: „Prosuđivati moral naše obitelji općim mjerilima bilo bi isto tako
pogrešno kao kad bismo stavljali toplomjer u vrelu vodu.“
Iskonsko ljudski
Iz New Yorka Chaplin odlazi u Hollywood, u „glavni grad filmske industrije“, u „tvornicu snova“, a
ujedno i tvornicu ogovaranja, zavisti i koječega drugoga. Tu proučava različite aspekte režiranja i
pripremanja filma te filmsku glazbu. Tu je naišao na suradnika od kojega je mnogo naučio, a ujedno
dobio punu slobodu filmskog stvaranja. Bio je to po mnogočemu filmski inovator, Kanađanin Mack
Sennett. Ubrzo je Chaplin zavolio „pokretne slike“ i na stanovit način stekao, bolje rečeno definitivno
stvorio svoj izgled. Hollywood je za Chaplina bio nedvojbeno plodno stvaralačko razdoblje, gdje je
glumio u nijemim filmovima i režirao neke od njih neobičnom brzinom. Kao 26-godišnjak bio je najbolje
plaćen glumac na svijetu. Zanimljivo je ipak da su ga neki kritičari počeli uzimati kao ozbiljna filmskog
umjetnika tek kad je dovršio deseti film pod naslovom Banka (1915) u okrilju Essanay Film
Manufacturing Company, osnovane 1907.
Iz Los Angelesa Chaplin odlazi u Chicago, u glavnu podružnicu kompanije Essanay, no Hollywoodu će i
poslije dati vrijedan doprinos. Tu mu se pridružuju glumci kao Leo White, Billy Armstrong, Bud Jamison
i Paddy McGuire, a najvažnija od svih svakako je Edna Purviance, koja će s njim surađivati od 1915. do
1923, a i nakon filmske suradnje ostati s njim doživotno u vezi.
Kao filmski redatelj Chaplin je doživio prvi uspjeh filmom Zatečen na kiši 1914, nakon čega je
producirao, i u njima glumio, mnogo nijemih filmova. I danas je užitak pogledati vrhunske filmske
stilizacije tih nijemih filmova kao što su Šampion. Pustolov, Vatrogasac… Prave su
burleske Zubar, Lijek, Cirkus te već spomenuti film Banka, dok je Šampion osobito stilizirana uspješnica.
Jedan od najvažnijih filmova iz ranije američke faze jest Chaplinov film Mališan (1921). Kao što
naglašava poznati književnik Francis Hackett, tu veliki filmski umjetnik spretno spaja – zapravo dovodi u
gotovo savršen sklad – patos i vulgarnost. „Film sažima ono emocionalno bitno“. Najprije Chaplin nastoji
odbiti od sebe tog mališana (glumi ga Jackie Coogan), ali se tu razvija pred očima gledatelja ono i onakvo
prijateljstvo u kojem se ni u jednom trenutku ne gubi ono bitno: rekli bismo ono gdje je u dubini psihe
ugrađeno, a i skriveno, ono temeljno ljudsko. Gledatelj stalno naslućuje sretan završetak, kako će se
majka koja je najprije odbacila dijete na koncu sretno sastati s onim kojega je tražila… Film je spojnice
tragičnog i komičnog. U tragičnom je uvijek nešto nedovršeno, nešto neusklađeno, gdje je često izvorište
suza i smijeha. U (barem zamislivim) savršeno zdravim međuljudskim odnosima ne bi bilo ničega
potresnoga, ni tragičnoga, ali ni komičnoga.
Koncem dvadesetih godina prošlog stoljeća vrijeme nijemih filmova smatralo se završenim, no Chaplin je
– kao i Antonin Artaud na svoj način – bio protiv govornog filma. Film se rodio u mimici, govoru tijela,
nepresušnu izvorištu umjetničkog izraza, a lice je svojevrstan čist papir na koji se upisuju grimase, ta
zapravo najzanosnija komunikacija.
Svojim je prvim nijemim filmovima Chaplin oduševljavao mase gledatelja. Otkako se 1915. pridružio
kompaniji Essanay u svojim je filmovima glumio, režirao ih i producirao i svakim se novim filmom
umjetnički obogaćivao. Na svom prvom dugometražnom filmu Parižanka radio je 1922/23. godine i to je
prvi njegov veći filmski neuspjeh, koji pokazuje slabe strane zamjenjivanja komike zamršenom
dramatičnošću. Mnogo je uspješniji i više čaplinovski bio film Svjetla grada (1931) gdje je uz Chaplina
došla do izražaja i gluma slijepe djevojke Virginije Cherrill. Nakon tih dvaju filmova ubrzo dolazi Zlatna
groznica (1925), kao neki zbroj najboljega Chaplina. Sam će Chaplin mnogo kasnije izjaviti da mu je
prizor glodanja cipele u tom filmu najdraži njegov filmski prizor. Desetak godina poslije sličan će se
uspjeh ponoviti filmom Moderna vremena (1936) s veoma naglašenim antikapitalističkim idejama, zorno
pokazujući kako tehnika i rad gdje se sve svodi na profit i proizvodnju ubijaju ljudskost u čovjeku. No to
je postignuto vrsnom glumom, a iako se film na prvi pogled činio anakroničnim (bez dijaloga) on na neki
način pokazuje Chaplinov prijelaz na govorni film, tj. prijelaz prema filmovima kao što su Veliki
diktator (1940), Gospodin Verdoux (1947) , Svjetla pozornice (1952), Kralj u New Yorku (1957)
te Grofica iz Hong Konga (1967). Film Svjetla pozornice poznat je i po tome što se u njemu, među inima,
pojavljuje Buster Keaton.
Izuzmemo li Velikog diktatora, i to iz sasvim posebnih razloga, desetak filmova nastalih od 1936. pa do
umjetnikove smrti teško da može privući pozornost današnjega gledatelja. Je li Chaplin – kako misle neki
– drugom polovicom tridesetih godina prolazio kroz veću stvaralačku krizu, ili su tomu veoma mnogo
pridonijele političke prilike i obiteljske poteškoće, teško je reći, ali bilo bi razložno pomišljati da se radilo
o jednom i drugom.
Hitler i Chaplin
Godine 1940. Chaplin izlazi s filmom Veliki diktator, u kojem podvrgava satiri njemačkoga kancelara
Adolfa Hitlera. Taj film značio je i za umjetnikov život i za filmsko stvaralaštvo veliku i neugodnu
prekretnicu. Bez obzira na inovativnost i visoke kvalitete filma, parodija Hitlera izazvala je bijes mnogih,
i to ne samo Hitlerovih pobornika. Prema glavnim filmskim ljudima, predstavnicima velikih filmskih
kompanija, posao umjetnika nije bio miješati se u politiku, a posebno ne u politiku strane zemlje. Neki su
čak (o da, bilo ih je podosta i među američkim umjetnicima i intelektualcima) smatrali da je Hitler zaveo
primjeran red i mir (tada još njegova zlodjela nisu u punom smislu došla na vidjelo). No svakako
najvažniji je razlog bilo izbjegavanje štete u poslovanju s golemim njemačkim tržištem.
Hitler je poznavao Chaplinove filmove, a Chaplin je već 1931, prigodom boravka u Berlinu, spoznao da
mora snimiti satirični film o tom tiraninu. Stvari su se događale veoma izravno. Kad je Hitler upitao
Chaplina je li Židov, Chaplin je u svom stilu odgovorio kako nije imao tu čast da to bude. Hitler je zatim
zabranio Chaplinove filmove, a Chaplin je od sebe odmaknuo lik Skitnice i odlučio, bez obzira na sve
moguće rizike, ismijati Hitlera i nacizam. Zanimljive su tu neke podudarnosti. Chaplin je bio samo četiri
dana stariji od Hitlera (a nadživio ga je trideset i dvije godine!). Obojica su imali teško djetinjstvo u jedva
podnošljivim okolnostima, bili su na prvi pogled obojica prepoznatljivi po izbrijanom brku. Ipak su –
kako se često naglašavalo – glavne razlike u tome što je Chaplin svojom glumom nasmijavao milijune
bez obzira na nacionalnu, vjersku ili rasnu pripadnost, dok je Hitler milijune tjerao u plač nastranom
rasističkom politikom.
U govornom filmu Veliki diktator suprotstavljena su dva lika: progonjeni židovski brijač i diktator
Adenoid Hynkel (u kojemu nije teško bilo prepoznati diktatora Hitlera), a obojicu je glumio Chaplin.
Nakon mnogih zanimljivih zapleta, Brijač, krivo shvaćan zbog velike sličnosti s diktatorom, ili sam
diktator – najprije sramežljivo, a onda hrabro – održi čuveni završni govor, s pozivom na odbacivanje
lažnih obećanja diktatorâ koji oslobađaju sebe, ali ne i narod, s pozivom na ujedinjenje svih ljudi u
ravnopravnosti, slobodi, dobroti, blagosti i prosperitetu. Naravno, tu je i nada da će ga čuti njegova
ljubljena Hannah (glumi je Paulette Goddard), što se na koncu i događa.
Tragična komika
Filmsko udaljavanje od lika Skitnice i „stvaranja drame“, nisu u kritici naišli na razumijevanje. K tomu su
Chaplinovi protivnici od glumčeva odnosa s Joan Barry stvorili dotad neviđenu aferu pa iako je krvna
analiza pokazala da Chaplin nije otac djeteta za koje ga je Joan Barry optuživala, Chaplin je osuđen,
dobio je izgon iz SAD-a. Chaplin je čitava života ismijavao moćnike, među kojima je stekao mnoge
protivnike, a jedan od njih bio je direktor FBI-a Edgar J. Hoover. Optužbama se dodavalo još mnogo toga,
a posebno „pripadništvo komunističkoj stranci“, kojoj Chaplin zaista nikada nije pripadao, kao i činjenicu
što Chaplin nije nikada zatražio američko državljanstvo. Naposljetku s četvrtom suprugom Ounom
O’Neill, kćerkom glasovitoga dramatičara Eugenea O’Neilla, s kojom je ostao do smrti i s kojom je imao
osmero djece, odlazi 1952. u Švicarsku, nastanjuje se na romantičnoj obali Lemanskog jezera u mjestu
Corsier-sur-Vevey. Prema svjedočenju Lilian Ross: „Nakon dolaska u Švicarsku, nastavio je uživati u
izigravanju turističkog vodiča u Lausanni, Ženevi ili u Veveyju, mjestu blizu svoje kuće, pokazujući gdje
su živjeli, radili i jeli Byron i Shelley.“ Iako je Veliki diktator pet puta nominiran za Oscar, nagrada je
odgađana za buduća vremena.
Kao odgovor na postupak američkih vlasti, svoju gorčinu Chaplin je izrazio u filmu Kralj u New Yorku,
gdje je prognani kralj sam Chaplin, koji traži azil u SAD-u. Film je prikazan u Sjedinjenim Državama tek
1973, a godinu prije, 1972, veliki umjetnik pozvan je u SAD da primi počasno priznanje za golem životni
doprinos filmu.
Gledasmo ga tako u kolicima dok je iz prikrajka gledao neke isječke iz svojih filmova, obrazi su Kralja
komedije bili potpuno mokri od suza, čini se posebno dok je gledao Mališana, nekadašnjega odbačenika,
sebe. Ili su ga možda prizori iz Modernih vremena odnosili u prostore daleke otuđenosti, pune tragične
komike, odakle nema povratka…
Vinko Grubišić (1943.) hrvatski je
književnik, antologičar i jezikoslovac iz Bosne i Hercegovine.
Živi i radi u Kanadi.