Noam Chomsky: Europa je Afriku mučila stoljećima (U knjizi intervjua

"Optimizam, a ne očaj" filozof Noam Chomsky govori o ratu protiv terorizma,

usponu neoliberalizma, klimi, izbjegličkoj krizi…)
Izvor: večernji list, 8.2.2021.

Fotografija: Noam Chomsky (Izvor: https://en.wikipedia.org/wiki/Noam_Chomsky)

razgovarao C. J. Polychroniou

~ Američki lingvist i filozof Noam Chomsky, jedan od najpopularnijih i najcitiranijih

intelektualaca modernog doba, u seriji intervjua koje e je dao političkom ekonomistu C. J.
Polychroniou iznio je svoje stavove o ratu protiv terorizma, usponu neoliberalizma, izbjegličkoj
krizi, izgledima za postizanje izraelsko-palestinskog mira, usponu pokreta Black Lives Matter,
disfunkcionalnom američkom izbornom sustavu, opasnosti od klimatskih promjena. O ovom
širokom rasponu tema Chomsky pokazuje zadivljujuću širinu znanja, veliku dubinu uvida,
jasnoću u objašnjavanju svojih stavova i neumornu posvećenost društvenoj i ekonomskoj

1
pravednosti. Intervjue sažete u knjigu "Optimizam, a ne očaj" za hrvatsko je tržište objavio
nakladnik Ljevak. Iz knjige prenosimo intervju s Chomskim o izbjegličkoj krizi u Europi i o
tome raspada li se europska integracija.

Noame, hvala što ste pristali na ovaj intervju u vezi s aktualnim događajima u Europi.
Prvo bih vam rado postavio ovo pitanje: što mislite zašto se izbjeglička kriza u Europi
događa upravo sada?

Ta kriza razvija se već dugo. Sada je pogodila Europu jer se rasprsnula izvan uobičajenih okvira,
izvan Bliskog istoka i izvan Afrike. Dva udarca zapadnjačkim maljem imala su dramatičan
učinak. Prvi je bio američko-britanski napad na Irak, gotovo smrtonosni udarac zemlji koju je
već uništio veliki vojni napad dvadeset godina prije, nakon kojeg su uslijedile praktički
genocidne američko-britanske sankcije. Osim pokolja i razaranja, nesmiljena okupacija izazvala
je i sektaške sukobe u kojima se sada komada zemlja, kao i cijela regija. Invazijom su raseljeni
milijuni ljudi, a mnogi su od njih pobjegli i ostali u susjednim zemljama, siromašnim zemljama
kojima je prepušteno da se nekako nose s posljedicama naših zločina. Jedan je izdanak te
invazije čudovište koje nazivamo ISIL/ Daesh, a koje daje veliki doprinos stravičnoj katastrofi u
Siriji. Susjedne zemlje i u ovom slučaju prihvaćaju valove izbjeglica. Samo se u Turskoj nalazi
više od dva milijuna sirijskih izbjeglica. Ona istodobno povećava taj dotok politikom koju
provodi u Siriji: podupire ekstremističku Frontu al-Nusra i druge radikalne islamiste, a napada
Kurde koji su glavna kopnena snaga koja se suprotstavlja ISIL-u – koji je također imao koristi od
ne baš prešutne turske potpore. Ali tu poplavu izbjeglica više nije moguće zadržati samo u
granicama tog dijela svijeta.

Drugi je udarac malja uništio Libiju, kojom sada vlada kaos zaraćenih skupina, koja je baza
ISIL-a, bogat izvor džihadista i oružja – koji iz zapadne Afrike odlaze na Bliski istok - i otvoreni
kanal za dotok izbjeglica iz Afrike. To je izravno povezano i s dugoročnim čimbenicima. Europa
je stoljećima mučila Afriku - odnosno, da se blaže izrazim - eksploatirala Afriku radi razvoja
same Europe, da poslušamo preporuku glavnoga američkog planera, Georgea Kennana, nakon
Drugoga svjetskog rata. A povijest, koju bismo svi trebali poznavati, nadilazi čak i granice
grotesknoga. Dovoljan je jedan primjer: Belgija, koja sada stenje pod teretom izbjegličke krize.
Njezino bogatstvo u velikoj mjeri potječe od „eksploatiranja" Konga nesmiljenošću koja je
nadišla čak i nesmiljenost drugih europskih konkurenata. Kongo se napokon izborio za slobodu

2
1960. godine. Nakon što se oslobodio belgijskih kandža, mogao je postati bogatom i naprednom
zemljom te tako potaknuti i razvoj drugih afričkih zemalja. Za to su postojali stvarni izgledi, pod
vodstvom Patricea Lumumbe, jednog od afričkih vođa s najvećim potencijalom. CIA je planirala
atentat na njega, no Belgijanci su je preduhitrili. Tijelo mu je izrezano na komade i praktički
spaljeno u sumpornoj kiselini. Sjedinjene Države i saveznici poduprli su kleptomana i ubojicu
Mobutua. Sada je istočni Kongo poprište najgorih pokolja na svijetu, uz pomoć američke
miljenice Ruande, dok zaraćene milicije zadovoljavaju žudnju multinacionalnih tvrtki sa Zapada
za mineralima potrebnim za mobitele i druga čuda napredne tehnologije. Ta slika općenito se
odnosi na preveliki dio Afrike, a situaciju samo pogoršavaju nebrojeni zločini. Za Europu se sve
to pretvara u izbjegličku krizu.

Predstavljaju li valovi izbjeglica koji prodiru u samo srce Europe (a mnogi su od njih očito
imigranti, a ne tek izbjeglice s područja pogođenih ratovima) svojevrsnu
„prirodnukatastrofu" ili su tek puki plod politike?

Tu postoji određeni element prirodne katastrofe. Užasna suša u Siriji, koja je duboko potresla
društvo, po svoj je prilici bila posljedica globalnog zagrijavanja, koje baš i nije prirodno. Kriza u
Darfuru dijelom je bila posljedica dezertiflkacije koja je nomadsko stanovništvo otjecala u
naseljena područja. Današnja užasna glad u Srednjoafričkoj Republici također bi dijelom mogla
biti posljedica nasrtaja na čovjekov okoliš za vrijeme antropocena, novoga geološkog razdoblja,
u kojem čovjekove aktivnosti, ponajprije industrijalizacija, uništavaju izglede za dostojanstveno
preživljavanje te će to i ostvariti ako ih ne obuzdamo.

Dužnosnici Europske unije iznimno se teško nose s izbjegličkom krizom jer mnoge zemlje
članice EU nisu voljne dati doprinos i prihvatiti više od tek šačice izbjeglica. Što to govori o
upravljanju Europskom unijom i o vrijednostima mnogih europskih društava?

Europska vlast djeluje vrlo efikasno kada treba nametnuti stroge mjere štednje koje uništavaju
siromašnije zemlje, a idu u korist bankama sa sjevera. Ali se gotovo posve raspala kad je riječ o
suočavanju s humanitarnom katastrofom koja je znatnim dijelom plod zločina Zapada. Sav teret
pao je na one rijetke zemlje koje su voljne, barem privremeno, učiniti više od micanja maloga
prsta, poput Švedske i Njemačke. Mnoge drage zemlje jednostavno su zatvorile granice. Europa
nastoji potaknuti Tursku da te sirote nevoljnike zadrži što dalje od njezinih granica, a isto to čine
i Sjedinjene Države kad pritiskom nastoje navesti Meksiko da onima koji bježe iz ruševina

3
ostalih nakon američkih zločina u Srednjoj Americi onemoguće da dođu do američke granice. To
se čak opisuje i kao humana politika koja umanjuje „ilegalna useljavanja".

Što nam sve to govori o dominantnim vrijednostima? Ovdje je teško uopće upotrijebiti riječ
„vrijednosti", a kamoli nešto komentirati. To osobito vrijedi za pisanje u Sjedinjenim Državama,
vjerojatno najsigurnijoj zemlji na svijetu, koju sada zaokuplja rasprava o tome treba li uopće
dopustiti ulazak Sirijcima, jer bi netko od njih mogao biti terorist koji se predstavlja kao liječnik
ili, u ekstremnim okvirima, koji su sada nažalost u SAD-u normalni, treba li uopće dopustiti
ulazak bilo komu od muslimana, dok nas divovski zid štiti od useljenika koji bježe iz kaosa
južno od granice.

Što je s argumentacijom prema kojoj mnoge europske zemlje jednostavno ne mogu

prihvatiti i smjestiti toliko useljenika i izbjeglica?

Njemačka je učinila najviše. Primila je oko milijun izbjeglica u vrlo bogatu zemlju s više od 80
milijuna stanovnika. S time usporedimo Libanon, siromašnu zemlju s teškim unutarnjim
problemima. U toj je zemlji danas 25% Sirijaca, uz potomke onih koji su protjerani iz nekadašnje
Palestine. Nadalje, za razliku od Libanona, Njemačkoj su nasušno potrebni useljenici kako bi
održali razinu stanovništva uz smanjen natalitet koji je česta posljedica školovanja žena, i to
širom svijeta. Kenneth Roth, prvi čovjek Human Rights Watcha, nedvojbeno je u pravu kad
primjećuje da je „ovaj 'val ljudi' više nalik na slabašno curenje u usporedbi s masom vode koja
ga mora prihvatiti. S obzirom na bogatstvo i napredno gospodarstvo EU, teško je ustvrditi da
Europi nedostaje mogućnosti i sredstava da apsorbira te došljake", osobito u zemljama kojima su
useljenici potrebni za zdravo održavanje gospodarstva.

Mnogi od izbjeglica koji nastoje doći u Europu ne prežive putovanje; mnoga mrtva tijela
valovi donesu na obale Grčke i Italije. Štoviše, prema podacima agencije za izbjeglice UN-
a, UNHCR-a, više od 2500 ljudi izgubilo je život tijekom 2015. samo u nastojanju da se
preko Sredozemnog mora domogne Europe, pri čemu je jugozapadna obala Turske postala
polaznom točkom za tisuće izbjeglica koje na trošne brodice mame turski krijumčari
izbjeglica. Zašto Europa ne poveća pritisak na tursku vladu predsjednika Recepa Tayyipa
Erdogana kako bi nešto poduzeli u vezi s tom strašnom situacijom?

4
Glavna europska nastojanja, kao što smo već rekli, išla su u smjera pritiska na Tursku kako bi
sva ta bijeda i patnje ostale što dalje od nas. To je umnogome slično situaciji sa Sjedinjenim
Državama i Meksikom. Njihova sudbina, nakon što se osiguramo od moguće zaraze, mnogo je
manje važna.

Nedavno ste optužili Erdogana za dvostruka mjerila u vezi s terorizmom kad vas je zbog
potpisivanja peticije - koju su potpisale stotine pripadnika akademskoga svijeta – protiv
turskog djelovanja usmjerenog protiv kurdskoga stanovništva zapravo proglasio
teroristom. Možete li reći ponešto o tome budući da je oko te teme izbio pravi međunarodni
incident?

Stvar je podosta jednostavna. Skupina pripadnika turske akademske zajednice pokrenula je

potpisivanje peticije protiv žestoke i sve snažnije vladine represije usmjerene prema kurdskome
stanovništvu. Ja sam bio jedan od više stranaca kojima je peticija ponuđena na potpis.
Neposredno nakon smrtonosnoga terorističkog napada u Istanbulu, Erdogan je žestoko napao
potpisnike deklaracije i u Bushevu stilu ustvrdio da ste ili uz nas ili uz teroriste. Budući da me
izdvojio i na moj račun uputio niz uvreda, turski mediji i prijatelji tražili su da reagiram. Stoga
sam odgovorio, kratko, ovim riječima: „Turska je okrivila ISIL, kojem Erdogan pomaže na
brojne načine, dok istodobno podupire Frontu al-Nusra, koja baš i nije bitno drukčija. Potom se
obrušio na one koji osuđuju njegove zločine protiv Kurda - koji su zapravo glavna kopnena
snaga koja se suprotstavlja ISIS-u i u Siriji i u Iraku. Ima li uopće potrebe za dodatnim
komentarima?" Pripadnici turske akademske zajednice koji su potpisali peticiju završili su u
pritvoru ili im se prijetilo. Drugi su doživjeli i fizičke napade. U međuvremenu državna represija
i dalje eskalira. Mračni dani devedesetih godina 20. stoljeća baš i nisu izblijedjeli iz sjećanja.
Kao i prije, pripadnici turske akademske zajednice i ostali pokazali su iznimnu hrabrost i dignitet
žestoko se odupirući državnim zločinima, i to načinima na koje drugdje rijetko nailazimo,
izlažući se opasnosti i ponekad trpeći teške kazne za te časne stavove. Nasreću, raste im i
međunarodna potpora, iako i dalje nije ni približno na zasluženoj razini.

Tijekom našeg dopisivanja Erdogana ste nazvali „diktatorom iz vlastitih snova". Na što ste
pritom mislili?

Već nekoliko godina Erdogan poduzima korake u smjeru konsolidacije vlasti, poništenja
optimističnih koraka prema demokraciji i slobodi u Turskoj koji su se dogodili prijašnjih godina.

5
Svime pokazuje da želi postati krajnje autoritarnim vladarom, na granici diktature, i to
nesmiljene i represivne.

Izbjeglička kriza u Europi prisilila je više članica EU, medu njima i Austriju, Švedsku,
Dansku i Nizozemsku, da suspendiraju odredbe Schengenskog sporazuma. Smatrate li da
upravo svjedočimo raspadanju europskoga projekta integracije, pa tako možda i
zajedničke valute?

Smatram da bismo trebali razlikovati jedinstvenu valutu, za koju jednostavno nisu postojale
prikladne okolnosti, i projekt integracije EU, koji je, smatram, veliki korak naprijed. Dovoljno je
prisjetiti se da je Europa stotinama godina bila posvećena međusobnom ubijanju stravičnih
razmjera. Nadvladavanja neprijateljstava među narodima i dokidanje granica nije malen uspjeh.
Bila bi velika šteta da se Schengenski sporazum uruši zbog navodne prijetnje, koju ne bi trebalo
biti teško rješavati na human način i koja bi čak mogla dati doprinos ekonomskomu i kulturnom
zdravlju europskoga društva.