Poroci i uspon grada

PIŠE: Ivana Golijanin

(Na kraju, „Cocaine Cowboys“ je, bez sumnje, jedan od (naj)boljih dokumentarnih filmova o
smrtonosnoj trgovini narkoticima i događajima koji su obilježili vrtoglavi uspon jednog
grada.)

„The cocaine cowboys are as

romantic as they are deadly.“

- „Cocaine Cowboys“ (2006)

„New York Times“ je nazvao film „Cocaine Cowboys, „hiperventilirajućim prikazom

krvlju natopljenog društva droge u Miamiju 1970-ih i 1980-ih.” Riječ je o dokumentarnom
filmu u režiji Billija Corbena koji, posredstvom iskaza velikog broja švercera, ubica i agenata
koji su ih jurili, prikazuje put prodora trgovine drogom u Miamiju. Talas kriminala pokrenut
švercom kokaina tih godina materijal je za fascinantnu i uvjerljivu priču. „Cocaine Cowboys“
je dobar dokumenatrni film upravo zato što je – dokumentarni film koji nema ograničenje
jedne priče, već uspješno kombinuje sve iznesene detalje, intervjue i iskaze o onome što se tih
godina dešavalo u Miamiju. Rekla bih, napetije i konkretnije nego veliki broj filmova koji su
fikcionalizirali ovu temu.

Jon Roberts i Mickey Munday govore o tome kako su izgradili imperiju droge,
osvrćući se na različite insajderske priče, jezive i brutalne jednako koliko i zanimljive, a koje
su nam pokazale načine na koje se kokain uvozio i distribuirao, koje su se količine novca
zarađivale, te kako je sve uticalo na ekonomiju grada i porast nasilja na ulicama. Tako film
koji je mahom sastavljen od intervjua ne prelazi u dosadno nabrajanje činjenica, već postaje
efektivni i kompleksni portret zajednice „s onu stranu zakona“.

Kako bi film imao potrebnu uravnoteženost, Corben nam nudi i drugu stranu priče –
iskustvo policajaca i novinara koji su pratili sve puteve kokainskog kriminala. Zanimljivim se
čini istaknuti kako je veliki broj ljudi koji su pristali govoriti pred kamerama zapravo uživao u
tome što mogu reći da su uticali na istorijski značajan dio uspona grada. Munday, na primjer,
govori o razvoju niza različitih tehnika isporuke kokaina, i slušajući njegove iskaze možemo
zaključiti da je on i više nego srećan sa činjenicom kako će ga svijet i istorija pamtiti kao
čovjeka koji je usavršio metode šverca droge, zbog kojih su vlasti bile primorane mijenjati
zakone.

Pored intervjua sa Robertsom i Mundayem, film koristi arhivske snimke TV vijesti, te

izvještaje koji ilustruju izuzetan uticaj koji je sav taj novac imao na privredu Floride. Otvarani
su barovi, diskoteke, restorani, luksuzni klubovi, takođe i ekspoziture banaka. I sve se,
naravno, plaćalo u gotovini. Banke su donosile milione federalnim rezervama jer nisu imale
gdje da ih polože. U jednom dijelu filma doznajemo kako su, u prosjeku, banke širom zemlje
predavale oko 12 miliona dolara godišnje federalnim rezervama, a da su u Majamiju tokom
tog perioda, lokalne banke slale više od 600 miliona dolara FED-u. Ranih osamdesetih
godina, njihova filijala u Majamiju je imala blizu šest milijardi dolara viška gotovine, više od
svih filijala u SAD-u zajedno.

Važan dio dokumentarnog filma Corben posvećuje onima koji su završili u zatvoru
nakon haosa izazvanog sukobima između kokainskih bandi. („Even the dead aren't safe in
Miami.“) Jorge „Rivi“ Ayala daje iscrpan intervju o tome što je sve radio za Griseldu Blanko,
koja je bila kolumbijska kraljica trgovine narkoticima iz kartela Medellín i začetnica trgovine
drogom kokaina u Miamiju tokom 1980-ih do kraja ranih 2000 -ih.

„Cocaine Cowboys“ nesumnjivo pokazuje kako su osamdeste godine u Majamiju bile

polazna tačka za razvoj kokainskog šverca, ali isto tako implicira da je upravo taj razvoj
događaja doprinio tome da grad bude onakav kakav je danas. Gotovina koja je pristizala u
banke pomogla je u finansiranju mnogih projekata koji su trajno uticali na razvoj grada.
Nebrojeno mnogo filmova o trgovini drogom je snimljeno nakon što je Hollywood iskoristio
potencijal i atraktivnost tog perioda za svoju produkciju. („Miami Vice“ (1984), „Scarface“
(1983))

Završna replika Edne Buchanan, američke novinarke i spisateljice, jasan je i

poražavajući zaključak koji dobro sumira atmosferu tih godina i značaj trgovine kokainom:
„Mogli smo doživjeti pravi preporod, samo da toliko ljudi nije umrlo“.
 S obzirom na količinu arhivskih snimaka, intervjua i fotografija, pred nama je zaista
fantastično artikulisan dokumentarni film, koji nam govori dosta toga bez suvišnog gomilanja
informacija. Reditelj Corben je proces nastajanja filma opisao ovako:

„Prva stvar sa kojom smo se suočili je obilje materijala – 160 sati snimaka intervjua, 50 sati
arhivskih snimaka, preko 1000 fotografija. Izazov je bio „spakovati“ sve ove nevjerovatne
informacije i priče u nešto ispod dva sata. Kada smo skratili film na trenutno vrijeme
prikazivanja, tempo je počeo da se ubrzava do tačke na kojoj bi ljudi, nakon gledanja,
govorili: „Kao da si na kokainu dok gledaš ovaj film!“

Na kraju, „Cocaine Cowboys“ je, bez sumnje, jedan od (naj)boljih dokumentarnih

filmova o smrtonosnoj trgovini narkoticima i događajima koji su obilježili vrtoglavi uspon
jednog grada.