I tuđe, i moje, i svačije

PIŠE: Ivana Golijanin

„Sve je povezano,
i sve što uradimo,
kao voda i eho,
nađe nekog puta,
i odjeka,
ka tebi,
ili ka drugome.“

̶ „Perina“, Goran Sarić

Nova pjesnička knjiga Gorana Sarića, naslovljena „Perina“ i pod uredništvom

bosanskohercegovačkog književnika Almina Kaplana, komponovana je u pet ciklusa ̶ „Perina
prošlosti“, „Novo, novo, novo vrijeme“, „Prepjevane ispovijesti“, Černobilska Madona“,
„Šetnja“ ̶ koji sadrže ukupno četrdesetak pjesama. Zbirka je to otvorene strukture u kojoj
autor, u vidu glavnih motiva ciklusa, pobrojava sebi važne ljude, stvari i pojave.

Sarić „Perinu“ otvara ciklusom „Perina prošlosti“ u kojem su stihovi o porodici i

crticama sjećanja na nju. Lirski subjekt, prepoznatljivo sam autor, piše u okvirima vlastite
realne egzistencije, i te su pjesme uglavnom koncentrisane na njegov život. Iščitavanje
naslova zbirke značenjski akcentuje pjesnikov uron u prošlost „kao u perinu djedove spavaće
sobe.“ Posljednji ciklus nazvan „Šetnja“ bliži je sadašnjem životu, starosti i ožiljcima koje
lirsko „ja“ na sebi vidi i prepoznaje kao odraz nagomilanih godina. „S desne strane prsa/malo
niže srca/tanki modri ožiljak/opet me boli./ Sve je više stigmi/na mome tijelu/Sve više/sam
sebi/ličim na onog luzera/ iz Nazareta.“ („Luzer iz Nazareta“)

Autor dobro kontroliše vlastiti glas, dajući pjesmama potrebnu i dovoljnu emociju.
Sarić poredi prošlost sa perinom, kolektivna iskustva boli i smrti vidi kao tragediju svih nas,
vodi računa o tome da sve o čemu piše ponudi čitatelju određeni nivo univerzalnosti i
mogućnost identifikacije. Vidljivo je to u stihovima pjesme „Ka Jevrejskom centru“: „Sve je
povezano/i sve što uradimo/kao voda i eho/ nađe nekog puta/i odjeka/ka tebi/ili ka drugome/
(...) Vraćamo se/po istom smeđem tepihu/Pod petama, opet/muzika sezonske smrti/uskraćeni
za ledenu krišku/tuđeg/a našeg/i svačijeg bola/“

Vidljivo je da je „Perina“ nastala kao potreba pjesnika da zapiše i sebi opiše vlastiti
život i pojedinosti svojih preokupacija. Njeni su stihovi jasni i, uglavnom vrlo konkretni, sa
motivima koji jasno upućuju na svoje teme: odrastanje, porodica, rat(ovi), male istine o
ljudima i njihovoj svakodnevnici. Dragan Stojković je tu svakodnevnicu opisao sljedećim
riječima: „(...) kada ta i takva svakodnevnica prođe kroz poetsku optiku Gorana Sarića onda
dobijamo 'ono malo' duše koja nas ispuni do vrha i preliva se od ljudskosti, razumevanja i
topline.“ Način građenja Sarićevog pjesničkog izraza je najčešće narativan, impregniran
intimnim sjećanjima koje evociraju porodične fotografije i police sa knjigama.

Intertekstualne podloge pjesama iz dva središnja ciklusa ̶ „Prepjevane ispovijesti“ i

„Černobilska Madona“̶ posvećene novinarki i spisateljici Svetlani Aleksijevič, odlikuju jasni
i slikoviti stihovi koji prave odmak od ličnih tema koje čine početne i završne stihove ove
zbirke. Tu Goran Sarić piše o velikoj temi rata, osvrćući se na (anti)heroje u djelima S.
Aleksijevič, ističući kako su situacije iz njenih knjiga „Rat nema žensko lice“ i „Černobilska
molitva“ uzete kao predložak, da je ostalo „nadogradila“ njegova mašta, te da su priče ostale u
njemu kao „eho tuđeg bola“. I sama je zbirka, kako stoji u posveti na početku, upućena i
posvećena Svetlani Aleksijevič, te su ciklusi koji akcentuju dijelove njenog stvaralaštva
možda i najuspjeliji dio „Perine“. U njima čitamo upečatljive, slikovite trenutke i efetkne
pjesničke slike, sa malo stihova i uz snažnu po(r)uku. Kao na primjer u pjesmi „Behar“: „Noć
pred evakuaciju/izađoh u voćnjak/da još jednom napasem oči/ Rano proljeće/Sve behara“/A
ujutru/kad se/bunovan/penjah u kamion-pustoš/Sve se osulo./“

U recentnom pjesništvu sve je više zbirki koje se bave globalnim temama, onim koje
se tiču svih nas u svim vremenskim razdobljima, pa je ujedno i izazov pristupiti njhovom
oblikovanju u pjesničku knjigu. Sarićeva „Perina“, srećom, spada u primjer solidne prakse
kada je riječ o spomenutoj pojavi.

Stilski, možemo govoriti o razmjerno jednostavnom diskursu gdje, što i sam autor
ističe u prologu svoje knjige, ne postoji značajnija poveznica između ciklusa, ali da svaki od
njih ima svoju središnju temu i motiv. Četrdesetak pjesničkih slika dijele samo ciklusi, a oni
nemaju posve promišljen redoslijed. Taj aspekt zbirke ipak nedostaje kako bi se zaokružila
njena konceptualna struktura. Tako je „Perina“ lišena dodatne dubine koja se mogla ostvariti
snažnijom organizacijom u cjelinu, s obzirom na to da su tematski okviri kojima se autor
ovdje bavi zanimljivi i poetski potentni. Čitatelj će nesumnjivo kroz neke pjesme, pogotovo
one napisane u kraćoj formi, brzo proći i vjerovatno mu neće ostati u upečatljivom sjećanju,
što je svakako pogreška koju bi valjalo svesti na minimun, ne samo u slučaju ove zbirke, nego
i drugih koje odlikuje kompaktnost i kratkoća stiha. Naglašavam kako ovo nije nužno mana
„Perine“, više je fusnota unutar ovoga teksta koja opisuje, i Sarićevu zbirku, ali i obilježava
jedan opšti čitateljski/kritičarski dojam.

Zaključno, zbirku „Perina“, sa svim njenim rascjepima, ne možemo okarakterisati kao

knjigu vanvremenske poezije, ali je sasvim sigurno možemo ocijeniti kao pristojan zapis
dijelova života Gorana Sarića i njemu važnih trenutaka koje je upamtio i (u) stihovima
oblikovao.