Sreću sam zamišljala drugačije

PIŠE: Ivana Golijanin

(Aglaja Veteranyi piše jedinstveno, a čitanje ove knjige je izvanredno iskustvo susreta i
suočavanja sa književnosti koja provocira i ukazuje.)

„OTAC MI JE UMRO OD ODSUSTVA.

MAJKA ŽIVI U NESVESTI.
SESTRA JE SAMO OČEVA KĆERKA.
ODRASTALA SAM POSTUPNO.“

- „Zašto se dete kuva u palenti“, Aglaja Veteranyi

Aglaja Veteranyi (1962-2002) je bila švajcarska spisateljica rumunskog porijekla koja

se u svojim proznim djelima bavila autobiografskim i egzistencijalnim temama koje opisuju
migrantsku književnost. Ona je pisala na njemačkom jeziku, u potpunosti ga redukujući u
svom minimalističkom stilu. U takvoj egzistencijalnoj situaciji, autorka pledira uspostavljanje
književnog identiteta koji bi u svojoj različitosti stajao nasuprot vladajućih, najčešće
nacionalnih, književnih kanona.

Njen roman „Zašto se dete kuva u pamenti“, koje nam dolazi u izdanju Partizanske
knjige, i u prevodu Bojane Denić, formalno karakteriše naizgled lirska, minimalistička
sažetost i zgusnutost. Sadržajno, knjiga je podijeljenja na četiri dijela koja opisuju scene iz
života jedne rumunske cirkuske porodice nakon bjekstva na Zapad. Svi su dijelovi
ispripovijedani iz perspektive kćerke kojoj do kraja ne doznajemo ime.

U prvom dijelu upoznajemo porodicu koja je izbjegla iz diktatorske Rumunije, a koja

za život zarađuje u cirkusu i luta od grada do grada u karavanima. Doznajemo kako se u tim
trenucima djevojčica koja nam priča priču najviše plaši da bi se mogla desiti nesreća tokom
igranja predstave u kojoj bi njena majka izgubila život. U tom trajnom strahu, potpuno
usputno ali zastrašujuće, dočekuju nas sekvence o incestuoznom ocu koji svoju drugu kćer
želi samo za sebe i gleda drugim očima, i majci koja je u potpunosti nezainteresovana za svoje
dijete i nesnađena životom u izgnanstvu. Zatim glavnu junakinju pratimo u internat, u koji
odlazi sa sestrom, da bismo na kraju čitali o njenom životu sa Pepitom, vlasnicom varijetea
gdje se ona skida, pleše i fotografišu je polugolu.

Tuđinska svakodnevnica

Tuđinsku svakodnevnicu u kojoj su uhvaćeni svi članovi porodice, Veteranyi opisuje

sa takvom lakoćom gdje njezine riječi graniče sa poetskim izrazom. (nekada ga i prevazilaze)
Dijete se nalazi na granici preko koje pokušava pobjeći na dva nivoa. Prvi je svakako bijeg od
nacionalističke huje, a drugi je odlazak iz porodice, cirkuskog prostora koji nije najbolje
mjesto za odrastanje. Nju od samog početka karakterišu, njen lik djeteta izbjeglice,
destabilizirajuće prakse koji postaju najznačajniji faktor uticaja na njen duševni razvoj.

Crtice iz biografije spisateljice se provlače kroz ovu knjigu. Veteranyi je pobjegla od

socijalističke diktature Rumunije u Švajcarsku zajedno sa dijelom svoje porodice 1967.
godine kada je imala pet godina. Nakon mnogo lutanja A. Veteranyi se vraća u Švajcarsku i
započinje novi život, svjesna da je njena porodica u inostranstvu nepovratno izgubljena.
Traumatično iskustvo roditeljskog nemara i nasilja, spisateljica ne pokušava sakriti već ga na
sav glas ističe. Rekla bih da je upravo ta namjera podstakla njenu ideju da se konačno izrazi i
da bez straha piše o različitim, potencijalno pogubnim iskustvima života „izvan“. U kontekstu
svoje porodične priče, autorka nam predstavlja dominantne slike političke represije i
korupcije, siromaštva, zlostavljanja djece i nasilja, u nerazvijenim državama bivšeg Istočnog
bloka. Stvarnost i fikcija se u ovom romanu prepliću sa takvom lakoćom da nam to ni u
jednom trenutku neće zasmetati.

„U MAJČINOJ VERZIJI NAŠA PRIČA SVAKOG DANA ZVUČI DRUGAČIJE.

Mi smo pravoslavci, mi smo Jevreji, mi smo internacionalni! Moj deda je imao

cirkusku arenu, bio je trgovac, kapetan, išao je od zemlje do zemlje, nikad nije
napustio selo i bio je vozovođa. Bio je Grk, Rumun, seljak, Turčin, Jevrejin, plemić,
Ciganin, pravoslavac. Majka je još kao dete nastupala u cirkusu kako bi prehranila
celu porodicu. Drugom prilikom pobegla je s cirkusom i mojim ocem protivno
roditeljima. To je moju baku koštalo života, iako je u nekoj drugoj priči umrla zbog
našeg prebega. U svim pričama deda mi je već mrtav. Doktori su mu otvorili stomak i
umro je od vazduha koji mu je u tom trenutku prodro do pluća. Umro je od raka, kaže
otac. Majka se zaplače: A ko je tebe šta pitao? Jeľ on bio tvoj otac, pa da sa sigurnošću
znaš? Bio je dobar čovek! Kako je mogao da umre od raka!“
 Na planu radnje romana, otklon od maternjeg jezika opravdava se kćerkinom
averzijom prema majci koja smatra kako je život jedini učitelj, čak i u ranom uzrastu. Figura
majke u ovoj knjizi funkcioniše kao model na koji se kćer ne može niti ugledati niti osloniti.
Ona je cirkuska igračica koja insistira na tome da je se gleda kao na umjetnicu, uprkos svemu.
Kćerkin odnos prema majci je težak i opterećen kompleksima, i u odsustvu odgovarajuće
očinske figure. Bajka koju je sestra ispričala o djetetu koje se kuva u palenti oslikava
žrtvovanje djeteta za ljubav i dobrobit majke, žrtvu koja se može shvatiti i kao simbol čežnje
da se voli i bude voljeno.

Italijanski izraz palenta je ovdje sofisticiranija jezička varijanta – prevod rumunske

riječi mămăligă što znači - kukuruzna kaša, jedno od najvažnijih rumunskih nacionalnih jela.
Za majku kuvanje nije samo svakodnevica, već pažljivo smišljen ritual. Poslije svakog
nastupa, činjenica da su preživjeli se slavi uz pileću supu. Majka čak sama kolje kokošku.
Liste namirnica koje se citiraju u romanu pokazuju prevlast rumunskih jela. Rumunska
kuhinja je sama po sebi hibridna kuhinja koja je asimilovala mnoge uticaje i u tome, po
mišljenju mnogih poznavalaca, leži njen osebujan ukus. Veteranyi svojim romanom pokušava
istaknuti univerzalni značaj hibridnosti u identitetu, posmatrajući ga kao bogatstvo a ne kao
motiv za isključivanje iz zajednice.

Za razliku od majke, spisateljica se u izbjeglištvu i sa teškim situacijama odrastanja

uspjela profilirati kao priznata književnica. Samopotvrđivanje sopstvenog identiteta počelo je
otuđenjem od majke i svega za šta se ona zalagala. Dok je opredijeljenost za njemački jezik
krajnje pragmatičan izbor, istovremeni gubitak maternjeg jezika ilustruje narušen odnos
prema sopstvenom porijeklu i volju da se izađe iz porodičnog kruga. Tek nakon sticanja
sopstvenog (književnog) izraza, Veteranyi se osvrće na porijeklo i uspijeva sagledati vlastiti
identitet u novostečenoj situaciji.

Borba za jezik i pripovijedanje

Analiza jezika u ovome romanu pokazuje kako je inicijalni cilj spisateljice bio
ponuditi nam jedno univerzalno izbjegličko iskustvo. Model migracione književnosti kojoj
pripada Veteranyi semantički pokazuje njihovu borbu za jezik i pripovijedanje. U oba slučaja,
redukcionizam je estetski princip književnosti u kojoj se, u skladu sa egzistencijalnom
situacijom, pojavljuje strah od jezika i nemoć riječi. Ovdje su prisutne asocijativne
kombinacije stihova u prozi, u kojima su čak i praznine ili ponavljanja dio većeg smisla.

U svojoj knjizi Vetranyi tako uspješno ističe položaj pojedinca, u ovom slučaju djeteta
i cijele njegove porodice, u kontekstu istorijskog trenutka koji je nemilosrdan i zastrašujući.
„Zašto se dete kuva u palenti“ je knjiga u kojoj je nemoguće ne vidjeti jednu autentičnost
stvarnosti izbjeglice iz istočne Evrope, koju spisateljica predstavlja na jedan zanimljiv, rekla
bih i zabavan način, nikako preopterećen suvišnom patetikom i lamentom nad domovinom.
Veteranyi u švajcarsko-njemačku književnost upisuje priču o rumunskoj izbjegličkoj porodici,
koja je ujedno i zapis o njenom intimnom nomadskom iskustvu. Cirkuski svijet koji opisuje
označava sociokulturnu marginalnu poziciju ne samo u odnosu na novu životnu sredinu
Švajcarsku, već i u odnosu na zemlju porijekla Rumuniju.

Dijete pripovijeda i ostavlja nas bez daha pred nevjerovatnom lakoćom opisivanja
svijeta tuge i autsajderstva. Mnogo je razloga zašto se „dete kuva u palenti“. Čitajući ovu
knjigu stičemo dojam kako mu je tamo možda bolje, toplije, nego u surovom svijetu u kojem
je djetinjstvo prošarano noćnim morama. Djevojčica ulazi u ovu priču, koju joj je baka
ispričala, kako bi pobjegla od ludila svijeta. Aglaja Veteranyi piše jedinstveno, iako nekada
njen književni izraz podsjeća na posebnost sa kojom je Daniil Kharms ispisivao apsurd u
svojim djelima, a čitanje ove knjige je izvanredno iskustvo susreta i suočavanja sa
književnosti koja provocira i ukazuje.