Male smrti i sve naše razjedinjenosti

(Lejla Kalamujić, Požuri i izmisli grad; Štrik, Beograd, 2021.)

(Stoga je ova zbirka priča u mnogočemu oslobađajuća, katarzična iako nam ne nudi nikakva
rješenja, već samo poglede u tuđe unutrašnjosti. I upravo je to ono što ovu knjigu čini živom,
sraslom sa svim čitateljima, svima nama koji hodamo između granica, u tugama, svjedočeći
malim smrtima koje nam život oblikuju. – onaj dio prije)

PIŠE: Ivana Golijanin

„Pokušavala sam ponovo pronaći deltu u sebi, ali je nisam nalazila.

Više nisam čula ni kišu. Gledala sam u tanjir i počela plakati.“

- „Požuri i izmisli grad“, Lejla Kalamujić

Jedni sanjaju da padaju, drugi sanjaju zmije, treći sanjaju gradove i neke bolje živote.
Svi su ti snovi prisutni u nama od trenutka kada smo saznali da postojimo, i često njima
objašnjavamo ono što nam u životu nedostaje ili čega imamo previše. „Šta je ovo u nama“
glasi naslov prve priče u novoj zbirci „Požuri i izmisli grad“, spisateljice Lejle Kalamujić, i
njom se otvaraju sve naredne koje čitatelju nude splet emocija, iskustava života i smrti, koji se
talože „u nama“. Osjećanje koje prevladava u ovoj zbirci jeste sveprisutna tuga i bol, žal zbog
gubitka, sjećanje na život koji se izgubio i maštanje o onome koji nikada neće doći. Ovdje se
u prvi mah prepoznaju tematske preokupacije njezinih prethodnih priča, ispovijesti
traumatiziranih ljudi, emotivno razorenih - kako ratom, tako i životima na socijalnoj margini
prouzrokovanoj zbog nemogućnosti da budu ono što istinski žele biti.

Priče su kratke, zgusnute, a opet izvanredno konkretne. Od svoje prve zbirke

„Anatomija osmijeha“ (2008), a naročito knjige „Zovite me Esteban“ (2015), Kalamujić nas
je uvela i upoznala sa svojim proznim stilom u kojem se pregršt emocija ispisuje u dahu, i na
svega nekoliko stranica. Narativnim postupcima koje prepoznajemo i u njenim prethodnim
pričama, prije svega prisustvo ispovjednog pripovijedanja, autorica još jednom potvrđuje
kako joj nisu potrebni predimenzionirani opisi i naplavine metafora kako bi nam ponudila
detaljni pogled u nekoliko života. Svoje spisateljsko umijeće Kalamujić pokazuje upravo time
što u jednoj rečenici uspijeva poentirati i zaokružiti priču o dvoje zaljubljenih muškaraca, o
dvije zaljubljene žene, o izbjeglicama, o tužnim ljudima i onima koji se nikada nisu navikli na
nove stvarnosti. Lejla Kalamujić nijansirano prikazuje emotivne obremenjenosti svojih likova,
nikada ne skliznuvši u preopširnost i u pripovijedanje koje će čitatelja zasititi.

Pogledi u tuđe unutrašnjosti

Bilo da je riječ o ljudima koje je „grbava sudbina“ dovela na austrijske ulice kako bi
prodavali karte za koncerte klasične muzike, ili o silovanoj ženi koja je postala majka, priče iz
ove zbirke na jedno mjesto okupljaju svu tugu svijeta. Oni, pak, za svijet ni po čemu nisu
posebni, ništa epohalno nisu napravili, ali su nam baš zbog te svoje običnosti i intimnih
tragedija bliski. Njihove su priče, sa različitim proživljavanjima i razmišljanjima protagonista/
protagonistica, postale čista emocija. Sa likovima se razumijemo bez teškoće jer se ta iskustva
i u nama neposredno (su)sreću. Posebnost ove zbirke se krije upravo u toj pažljivoj
usredsređenosti na pojedinca i njegove unutrašnje, životne nesporazume. Ispovjedni ton svake
od priča naglašava spisateljsku posvećenost likovima i njihovim sudbinama.

Ipak i prije svega, knjiga je ovo o hrabrim ljudima, preživjelim uprkos svim
emotivnim i drugim raskolima. Selima koja je radila u rudniku i digla glas protiv ugnjetavanja
i komšija Dževad koji je pravio šešire od kepera i mudro zaključio kako se „svijet danas
strašno pojeftinio“, zajedničko imaju sjećanje na neko drugačije vrijeme, na život koji od njih
nije zahtijevao toliko „buke ni zbog čega“. Pišući o tim ljudima, njihov život i osjećaje
možemo sažeti u sljedeće iz priče „Male smrti“:

„Sad znam da život ne nudi mnogo izbora. Ja sam svoj odabrala onog dana kad sam
spriječila čuvara da baci pticu na gomilu ljudskog otpada. Zemlja se puni malim
smrtima. I ako sam u nečemu uspjela, onda je u tom što se nikada nisam navikla.“

Ova zbirka, kao i druge dvije i zbirka drama Lejle Kalamujić, baštini za temu
prisustvo malih smrti, sporih umiranja prouzrokovanih ličnim ili kolektivnim porazima. Kako
pobjeći od stege i traume? Otići u neki izmaštani svijet, tamo gdje je moguće izmisliti i
gradove i ljude po svojoj želji. Kako je to urednica ove zbirke Ljubica Pupezin istakla –
„Lejline su priče u žurbi, da daju ono najvrednije što se od književosti može dobiti – da
izmisle mesto, vreme i ljude koji su ti potrebni.“ Tkanje u jeziku, pripovijedanje o izuzetno
važnim dijelovima nečijih života, potraga za smislom, jeste svojevrsno izmišljanje grada u
kojem se susreću ljubavi i tuge, porazi i pobjede, gdje su sve priče jedanko važne i neobično
nam bliske.

U kontrastu sa sumornošću, stoji naslovnica korica koju potpisuje Dragana Nikolić, a

gdje vidimo šarene kocke, krugove i lukove koji se kaleme jedni na druge i tako grade kuće.

Ova bezbrižna, gotovo dječija slika jeste poziv na igru, na neodustajanje od maštanja u kojima
sve može biti onako kako smo to željeli, na odlazak u ljepše svjetove, jer je to jedini način da
se izborimo sa tjeskobom koju donosi stvarnost sačinjena od srama, stigme i smrti.

Stoga je ova zbirka priča u mnogočemu oslobađajuća, katarzična iako nam ne nudi
nikakva rješenja, već samo poglede u tuđe unutrašnjosti. I upravo je to ono što ovu knjigu čini
živom, sraslom sa svim čitateljima, svima nama koji hodamo između granica, u tugama,
svjedočeći malim smrtima koje nam život oblikuju.