Rim Noir

priredili
Chiara Stangalino i Maxim Jakubowski

s talijanskoga prevele
Maja Adžija, Beata Vrgoč Turkalj, Andrea Sudić i Lovorka Cesarec Ban

DURIEUX
 NASLOV IZVORNIKA

ROME NOIR

Ovu zbirku čine književni radovi. Sva imena, likovi, mjesta i događaji plod
su mašte autorā. Svaka sličnost sa stvarnim događajima ili osobama, bilo
živima ili mrtvima, potpuno je slučajna.

Koncepciju biblioteke osmislili Tim McLoughlin i Johnny Temple.

Kartu Rima izradio Sohrab Habibion

 UVOD

KOLIJEVKA ILI GROB?

R im: kolijevka civilizacije ili još jedan običan grad s mračnom stranom i
tajnim životom?
Pa... pomalo i jedno i drugo.
Horde turista koje danas posjećuju grad vide očite spomenike prošlom
dobu, bezbrojne crkve, modne trgovine, Kolosej, Via Veneto, Piazza Navonu,
Španjolske stube i Tiber koji tiho teče, sijekući grad napola. Satima stoje u
redu radi ulaska u Vatikan i vjerojatno se osjećaju — barem oni filmski
pismeniji — kao da su stupili u film Federica Fellinija. Šetaju naokolo,
zadivljeni vjekovnom veličanstvenošću starog kamenja, zidina i prometnih
ulica; jedu odličnu hranu, snimaju nebrojene fotografije pa se umornih duša i
stopala povlače u hotelske sobe i pansione. Zatim, brže nego što su očekivali,
dolazi vrijeme za povratak kući kad će sjaj Rima ostaviti za sobom.
No koliko su doista osjetili grad, dimenziju u kojoj žive stvarni, suvremeni
Rimljani? Ako nisu dobro upoznali stanovnike koji bi ih pozvali u dom i
pokazali što stoji iza blještave fasade Rima s razglednice, zapravo su
letimično pogledali površinu tog složenog grada.
Dakako, isto je s mnogim drugim gradovima. Tek nakon određenog
razdoblja koje je ondje proživio, čovjek »doista« upozna mjesto i shvati
njegove često šokantne međuljudske odnose.
Prema legendi, Rim duguje podrijetlo umorstvu — kad je jedan brat ubio
drugog da bi prisvojio krunu. Odonda nastaje tamna tapiserija zlodjela,
spletaka, umorstava koji uključuju neke od najokrutnijih zločina u povijesti
čovječanstva: od Nerona i Kaligule, preko mnoštva krvavih vatikanskih
intriga, ratova bandi, urbanog terorizma, do današnjih zagonetnih srazova
politike i mafije.
Mašta nekih od nas koji danas hodamo gradom, unatoč neprekidnoj
prometnoj buci (koju spominju mnoge priče iz ove zbirke), evocira staro
Rimsko Carstvo (što uvijek potpomažu slike i uspomene iz filmova i
televizijskih emisija koji su prikazivali slavu, toge i prljavštinu antičkih
sirotinjskih četvrti). Sanjamo o legijama koje se vraćaju iz brojnih ratova,
stupajući Via Appiom, o Romulu i Remu i okolnim brežuljcima (koji se
danas ne vide baš najbolje ako ste odsjeli u srcu grada), o bezobzirnoj
okrutnosti Cezara, Kaligule i tolikih drugih legendarnih careva i
velikodostojnika. Ako pak volite druga razdoblja, možete razmišljati o
Borgiama, o dekadentnim ili o poštenim papama u situacijama službenih
ceremonija ili o vremenski bližoj sjeni Mussolinijevih fašista i njihovom
postojanom programu podizanja spomenika koji i dan-danas obilježavaju
grad. Mogućnosti su beskrajne.
No za Rimljane to je samo još jedan grad, onaj u kojem žive i gdje prošlost
često nije bitna. On je grad današnjice pod utjecajem globalizacije i političkih
procedura koje se neprestano mijenjaju, luka kafića, gostionica, zlatne
mladeži na motorima, grad koji je istovremeno mlad i star; glavni grad
snažno obilježen valovima suvremene ilegalne imigracije i društvenih
nepravda. Ti se biljezi osjećaju i u mnogim pričama naših pisaca koje su
ponekad tužne i šokantne.
Priče u ovoj zbirci uglavnom prikazuju kontrast između slavne prošlosti te
uglavnom mračnog i često pesimističnog pogleda na sadašnjost koji govori o
slabostima ljudske prirode. Mnoge od pisaca zapanjuje bijeda nižeg sloja
Rimljana, Roma i neprihvaćenih useljenika iz siromašnijih zemalja koji se
ovdje skupljaju, a svoj su osjećaj izrazili i kroz posjetitelje i kroz same
Rimljane. Kroza sve to nazire se ruševna veličanstvenost Koloseja, srčanog
mišića Rima, koji se iz priče u priču provlači kao lajtmotiv usporedo s
motivima nježne i strastvene ljubavi na pozadini tog nezaboravnog glavnog
grada.
Rimske zidine i ulice nadahnule su naše pisce koji pripadaju kremi
talijanskih detektivskih pripovjedača i književnosti općenito. Mnogi od njih
su stalni stanari talijanskog popisa bestselera. Umberto Eco je nedavno
napisao da je »noir književnost zrcalo stanja književnosti, što vrijedi za svaku
zemlju«. Vjerujemo da je ova antologija snažan odraz zdravlja talijanskog
pisanja.
 Talijanska kriminalistička proza uvijek se kupala u moru socijalnog
realizma, no neobično je što većina najpoznatijih žanrovskih pisaca nije bila
iz Rima niti je pisala o njemu. Torino, Milano i Bologna, kao i neizbježna
mafijska atmosfera Sardinije, Napulja i Sicilije dugo su bili plodno tlo za pera
lokalnih pisaca detektivskih romana i krimića. Dakako, bilo je vrijednih
iznimaka, poput nedavnog uspjeha knjige Romanzo Criminale Giancarla De
Catalda prema kojoj je poslije snimljen snažan film. Ta se saga o rimskim
autsajderima i kriminalcima proteže kroz nekoliko desetljeća. No talijanski
krimići često su bili skloniji drugim mjestima: Giorgio Scerbanenco pisao je
o odvažnim milanskim policajcima, torinska i bolonjska škola detektivske
priče iznjedrile su pisce poput Andree G. Pinkettsa i Carla Lucarellija, a tu je
i snažan ironijski pristup sicilijanskim običajima.
Zbog toga su neki pisci bili zbunjeni kad smo ih zatražili da napišu priče
čije bi mjesto radnje trebao biti talijanski glavni grad.
Neki su pitali trebaju li premjestiti kojeg od svojih likova onamo.
Trebaju li pisati o Rimu koji neki od njih i nisu dobro poznavali ili ispisati
vlastiti san o Rimu?
Dali smo im slobodne ruke, a mislimo da rezultat govori sam za sebe.
Priče koje ćete pročitati raznovrsne su: i okrutne i smiješne, dirljive i napete.
Krimići i detektivska proza trenutačno doživljavaju nedvojbenu renesansu u
Italiji te smo mogli pozvati još petnaestak drugih autora da daju doprinos
zbirci da smo imali dovoljno prostora. Sigurni smo da bi njihove priče bile
jednako snažne kao ove na stranicama što slijede.
Nekolicina autora koja se upustila u ovu pustolovinu već je bila objavila
prijevode svojih knjiga na engleskom. Ostali pak nisu. Nadamo se da će im
pojavljivanje u ovoj zbirci pomoći da nađu dom i u Americi i Velikoj
Britaniji.
Sljedeći put kad posjetite Italiju, uživajte u turističkom razgledanju, ali
ponekad zastanite na trenutak da biste vidjeli što se nalazi iza ugla uličice ili
ceste kojom hodate ili zamislite što se događa iza spuštenih zastora pokraj
kojih prolazite. Dotad dopustite mašti da uroni u Rim Noir. Neka putuje
glavnim gradskim prometnicama i autocestama, pokraj zloglasnog Kolodvora
Termini i sjene legendarnog Koloseja te kroz popularna i ponekad neugodna
područja koja su nadahnula naše pisce.
Grazie mille i ciao.
Chiara Stangalino i Maxim Jakubowski
Rim, Italija
2008.
 PRVI DIO

ZIDINE I KAMENJE
 PASOLINIJEVA SJENA

NICOLETTA VALLORANI

Život poprima smisao tek po završetku; do tog ga

trenutka nema, smisao mu je odgođen i stoga
dvosmislen.
P. P. Pasolini

U svijetu sjenki svi tiho plutamo.

Noć je pogodna, mjesto poznajem. Stanica je skrivena u srcu grada.
Nema svoju povijest.
Nitko od nas je nema, jer nas je nadvladala. U građanskom se društvu sve
rastače, zaboravlja, jer ne postoji dovoljno motiva.
Rimljani su gradili ceste. A ja, stranac, njima putujem. Tražim bliskost, a
unaprijed znam da je neću naći i nije mi dovoljno samo da je tražim: kretanje
bez pravila, putovanje širom otvorenih očiju. Rim, čije tijelo dobro poznajem,
ima snažne noge i prljava stopala, šake spremne da ti ukradu novac iz
džepova; on naplaćuje seks, ima mekanu, tamnu kosu, mišiće koji se trzaju,
dah koji smrdi po cigaretama i jeftinom piću.
Ceste. Kuće su poput osoba, u ovom Rimu koji se neumitno prepušta
vremenu, pune prašine, a plemenitost im se izlizala. Vrijeme, pak, tiho runi
opeku, oblikuje pločnike, dotiče tijela istim nježnim i dubokim dodirom koji
bih i sam želio imati ili osjetiti.
Ceste. Automobil poskakuje prelazeći golemi predmet koji ne primjećujem
na asfaltu. Guma upija udar i gnječi ono što je pod njom, okrećući se dalje:
možda se pod njom završio maleni život, možda se samo neki predmet
razbio. Na kraju života te su dvije stvari jednake.
 Ceste. Po njima sam, prašnjavim i travnatim, trčao kao dječak. Sav sretan,
zaprljao bih se do koljena. To je prošlo svršeno vrijeme.
Ceste. Rimljani su gradili ceste, ali i to je prošlo svršeno vrijeme.

Piazza dei Cinquecento ispružena čeka raširenih nogu. Budale, oni koji ne
vide, misle da je mogu silovati, da je mogu posjedovati. Ali u ovoj će se
tamnoj, noćnoj duplji izgubiti. Progutat će ih, prožvakati i ispljunuti kao
male, bijele kosti. Ja, s druge strane, znam. Poznajem tajnu i neću se izgubiti.
Stanica predstavlja vrata: odatle se ide ili se onamo vraća.
Stanica je gospođa u dronjcima, ukrašena otpacima. Smije se prevrtljivo.
Popustljiva je i bespomoćna, a škrgutanje zuba skriva zveketom vlakova.
Šapuće obećanja koja neće ispuniti, a vječna je zagonetka zašto im ljudi
vjeruju i uljuljkavaju se u laži. Rim zna za sve tajne, čuva sve grijehe. Muzej
boli i srama u kojem se krvnik, bez imalo kajanja i beskrajno gladan, smije
žrtvi čiju se glavu sprema odsjeći.
Maleni je vrt spremište kostiju. Grad tajni i katakomba, zakopanih
uspomena koje su zamijenila vješto skrojena sjećanja. Ali ovdje, u malenom
vrtu kostiju, nemoguće je lagati. Postoje mjesta na kojima se grad razotkriva.
Čini to jer nitko zapravo ne gleda, nitko ne vidi ništa drugo doli ono što
želi vidjeti.
Ali ja znam.
Svjestan sam obmane. Otkrio sam tajnu. No ne predstavljam opasnost, jer
mi nitko neće vjerovati. Rim to može: razotkriti istinu, učiniti od nje svoju
kurvu i prodati onome tko ponudi najviše.
U malenom se vrtu skrivaju duhovi.

Svi tiho plutamo, sami.

Kao za izgubljenim dahom koji nastavljam tražiti, tumaram, a očima u
mraku spajam lica i želje. Ispunjena želja je simulirana smrt. Kao i svaka
smrt, ona retrospektivno proučava smisao života i pretvara ga u mit. Želja je
izraz samoće iz koje neću izići, osim u trenutku zagrljaja. Vrijeme, dodiri,
tijelo koje reagira nepromišljenom mehanikom osjetila, kao da nije živo.
Imam moćan, skup automobil. Zaustavljam se, znam da su me vidjeli.
Na Piazzi dei Cinquecento vrtim se u krug oko svog i gradskog srca.
Na kiosku s pićima stoji debeo, uznojen čovjek. Kao da je glumac stvoren
za ovu ulogu i kao da u cijelom gradu, na svim rimskim kioscima, postoje
primjerci iste ove uloge u muškoj ili ženskoj verziji. Glumačke prikaze,
ispunjene životom, za koje ne mogu zamisliti da posjeduju osjećaje,
raskopčanih košulja, masnih mrlja na potkošuljama, ruku kojima stišću čaše,
kao da ih žele zgnječiti prije negoli ih pruže kupcu. A kupac, mladić teškog,
pušačkog daha, izravnanih kovrča radi ljepšeg izgleda i nepotrebno obrijane
brade radi starijeg izgleda, uzima čašu i ne mari za pristojnost. Rim nije
pristojan. Prije je poput lukave prostakuše svjesne vlastitih potreba koja se
pravi nevina kada je uhvate s prstima u pekmezu te pokazuje čuvene trofeje:
Neronovu krunu, kamen Koloseja, travu, mačke, papu, političare. Svi su
lagali. Svi. Uključujući i mačke.
Imam skup automobil koji svi znaju i jasno je da nisam obiteljski čovjek.
Bogat sam tip: moje se ekscentrične manije dobro prihvaćaju sve dok
donosim novac. Moj pogled ne opterećuje. Oči letimično traže ono što mi
treba: cilj kovrčave kose. Cipele s platformom radi više pojave. Šareni
džemperi, uski u predjelu grudi svijetle u noći kao mala sunca. Pitam se
kakav život protječe u tim glavama. Ali to mi nije važno. Zaista mi nije
važno. Misli su moje. Tijelo tražim drugdje.

Mladići stižu, njih trojica hodaju pločnikom od Via Volturno do Via Einaudi.
Pojavljuju se iz polumraka. Noći u gradu nikada nisu sasvim mračne. Uvijek
je previše svjetla za skrivanje, ali nedovoljno za jasan vid. Namještam
naočale, okrećem upravljač, ne mislim, oslobađam želju i sanjariju koje idu
jedna uz drugu, tražeći nekoga za njihovo ostvarenje.
Trojica mladića stižu, ali samo se jedan približava, obraća mi se. Pokazuje
blagu nesigurnost, oklijeva jer je mlad. Nikad se ne bojim, ne žurim, nemam
primarne potrebe. Ovo je spor i filozofski grad. Nipošto nije mudar kao što
neki misle. Odijeva plašt mudrosti koji se vremenom iskidao, ali se još drži i
zahvaljujući zakrpama još pokriva kralja koji neće nikada biti gol. Mi, ili oni
koji ne znaju za bolje, vidjet ćemo uvijek brokat optočen draguljima umjesto
podbuhla, mlohava, iako besmrtna tijela. Noć obavija to tijelo u mlakom
bdijenju, od dana nasljeđuje drevnu fjaku; polagani ritam onih koji su
doživjeli čudesna vremena i zatvorenih ih se očiju sjećaju. Sve se uklapa,
oklijevanje, odbijanje, blagi trzaj na licu, pretjerano zavodljiv hod koji se
udaljava. Razmišljam kako su momci koje volim dah ovoga grada.

Kao dah koji sam izgubio. Kao što rekoh, stranac sam.
Ipak, svjestan sam da je ovo uobičajena situacija koja se svagdje može
dogoditi. Ovaj je trg prepun duhova koji nigdje ne pripadaju. Rim je svjetski
grad, izgubljen u ideji carstva kojem je nekad pripadao i koje svi i dalje
tražimo. Večerašnja potraga je potraga za blagom, a ja ne mogu pronaći kartu
kojom ću se prevesti do sljedeće stanice. Posljednje stanice. Ne pronalazim
niti jednog prijatelja, društvo koje bi se igralo sa mnom.
Trojica mladića i dalje mirno stoje ispred kioska. Došaptavaju se.
Debeli stoji unutra, ni ne gleda ih. Na ovim se mjestima može preživjeti
jedino ako zapravo nisi prisutan.
Jedan od mladića gurka drugog.
Treći se smije.
Kovrčavi gleda prema meni, uozbiljio se i dalje šapuće.
Pokušavam odgonetnuti slogove, ali ne mogu otkriti što govore jedan
drugome. Mladi vole tajnovitost. Ali kad ostariš, treba ti neki dokaz
sigurnosti, nepomućene vode.
S licem koje govori da će čuvati tajnu, kovrčavi smjerno zagrabi naprijed.
Kruži oko automobila i ulazi bez osmijeha.
Krećem brzo. Via Cavour.

Proteže se poput arterije tijelom koje mi upravo ocrtava pred očima. U njoj
potajno kuca krv grada. Pokušavam joj uhvatiti ritam dok slušam mladićeve
riječi i dah pokraj sebe. Udišem miris preslatkog losiona poslije brijanja.
Pokušavam se usredotočiti na ono što mi moj privremeni, bezvoljni pratitelj
govori. Ne spijevam odvojiti zvuk tamnih otkucaja krvi Rima koji zaglušuju i
drsko ometaju utjecanje Via Cavour u Via dei Fori Imperiali. To je rana kroz
koju su gradu izvadili utrobu. Precizan, dubok ubod nožem koji je početkom
20. stoljeća presjekao sjećanje, zašio prošlost za sadašnjost. Prijelazi koji su
tom operacijom zašili davnu prošlost za sadašnjost odvijali su se postupno.
Srednji vijek je izgubljen. Renesansa je izgubljena. Ono što nam ostaje
upravo je prošlost i sadašnjost s rupom u sredini.
Ali ti to ne znaš. Mirno dišeš pokraj mene. Kriješ nelagodu tako što
postavljaš pravila. Govoriš ono što želiš raditi i što ne želiš raditi. Ponavljaš
da nisi ženska. Govoriš da želiš da ti se dobro plati. Smijeh ti je usiljen.
Smiješiš se. Praviš se frajer. Govoriš da se moram paziti jer si frajer. I nisi
ženska. Činiš ovo samo zbog novca.
Šutim. Slušam tvoje disanje. Pokušavam njime ovladati. Moraš shvatiti: ne
želim te ozlijediti. Stvar je u tome da ti imaš dah koji mi nedostaje.

Prazan.
Uočljiva je pustoš razjapljenih usta Koloseja. Uvijek sam mislio da ih krv
čini plemenitim. Tuđa smrt, pogotovo ako je krvava, rasvjetljava predmete.
Život koji je nekada postojao ostavio je sablasni dah zabilježen u milijunima
filmova. Ostarjeli gladijator pipa u mraku i pokušava se nositi sa zahtjevima
bitke. Tisuću je godina tamo, iščekuje neprijatelja, a sve što vidi umjesto toga
je gomila idiota opremljenih fotografskim aparatima.
Namješta se, napinje mišiće, zijeva. U početku je pokušavao objasniti da
ništa od toga nije istina i da je smrt u areni bila jadna i kukavička, da je
gladijator u nju dolazio prljav i mršav, a zvijeri se uopće nisu mučile da ga
progutaju te da se ponekad gladijator ne bi ni branio. Jedino je želio umrijeti
brzo, u što kraćem roku, i postati duh. U početku je gladijator duh želio
razotkriti laž, ali se kasnije, kao i svi, predao.
Sad, istrošen, lunja, izranja iz tamnih rupa i prolazi tiho kroz njih. Mačka
mu pokušava ukrasti plašt, ali to je tek njena zaigranost. Mačke mogu
prepoznati duhove. Nama ljudima to je teško.

Zabavio si se s džemperom pokraj mene. Svlačiš se, napinješ mišiće. Tvoj

miris preplavljuje automobil i ja dodajem gas. Smiješim se. Nikada nisam
posve obuzet. Nikada nisam sposoban potpuno se prepustiti. Promatram
samog sebe kako popuštam želji.
Skidaš i cipelu.
Prljava stopala Rima koračaju tisućljetnim cestama. Prljava stopala trče
improviziranim nogometnim igralištima, nose preuske cipele, posrću na
nestabilnim petama, ozljeđuju se, zacjeljuju, oslobađaju se. Na kraju se
vraćaju u svoj oklop. Prljava stopala u čistim cipelama na petu.

Povijest teče u ispremiješanim potočićima. Pravocrtnost je iluzija. Skloni smo

tako razmišljati, da postoje početak i kraj, jer nam to olakšava razumijevanje.
Povijest nas, međutim, vara. Klupko koje mačka raspliće. Ja sam mačka i
jurim prema Via di San Giorgio s plijenom u zubima. Neću ga ugristi jer ga
ne želim ozlijediti. Želim se prepustiti da i sam postanem žrtvom. Tajna želja
da zamisliš vlastitu smrt i pretvoriš je u legendu.
Nitko ne zna što ga čeka. Ali pokušavamo zamisliti. Život je gospodar
fantazija. Ja sam učenik. Koliko god bio dobar, nikad neću do kraja shvatiti.

Nekada su se u Circusu Maximusu utrkivala kola. Odjek uzvika i pljeska

ostao je u zraku i ne da se izbrisati. Zagrabiš li prašinu, osjetit ćeš kako je
lagana i kako klizi kroz prste kao što su prošle i godine. Ali ništa nije
izbrisano, Iluzija je da povijest nestaje. Njena je snaga u preobrazbi. Današnji
se gladijatori suočavaju jedan s drugim drukčije, ali okus prašine i krvi ostaje
u ustima kao jedini pouzdani trag borbe.
U ovome gradu može se pronaći tijelo otetog političara.
U ovome gradu umirali su i umrijet će mladi revolucionari i mladi
policajci.
U ovom gradu nagledali smo se i nagledat ćemo se oružja što se upire u
žaru bijesa.
Okus krvi se ne briše.
Ne postoji povijest. Sve je zapravo u vječnoj sadašnjosti.
Ti ne znaš.
I to mi se sviđa: tvoj um ne zna, tvoje tijelo ne može znati.
Okus krvi se ne briše.

Avenija Aventino je druga duga arterija duž koje brzo vozim, tihi virus u
tijelu grada. Kuće zamišljenog plemstva zaklanjuju mi Lungotevere na desnoj
strani. Nedostaje mi voda. Želim otići pecati sjećanja na rijeku. Kad bih
mogao leševima ukrasti njihova sjećanja, učinio bih to.
Ali vremena je malo.
Voda ne mijenja tok. Otpaci su se nagomilali, što joj otežava i usporava
protjecanje koje je sad naizgled bezopasno. Na dnu Tibera nalazi se blago
koje je ublažilo udarce i skrilo grijehe. Rijeka se ne prerušava. S mostova u
prljavoj vodi vidimo sebe kakvi jesmo: gomila pomiješanih želja koje se
sramimo priznati.

Ti se, međutim, ne sramiš. Smeteni pokreti kojima otvaraš prozor i izbacuješ

lakat otkrivaju iskrenu i jednostavnu naivnost. Gledaš me krajičkom oka,
ponosan si što upravljaš situacijom. Shvaćaš moju šutnju kao znak
prepuštanja, što i jest. Spreman sam, mladiću, učiniti sve kako bih te
posjedovao: u to si siguran. Otpor koji pružaš je gluma koju ja rado
prihvaćam pa ti udovoljavam. Napeti mišići pod kožom sprečavaju fluidne
pokrete. Ti si mlada marioneta koja se opire nitima što je kontroliraju. Ali niti
su čvrste, a lutkar je lukav i odlučan.
Jesam li to ja?
Lutkar nema osjećaja. Pronicljiv je i strog. Ne traži sjećanja nego novac.
Nema želje za mesom. Ne voli te i ne privlačiš ga. Nije te spreman milovati.
Ne razmišlja o tebi kao o tijelu ovog grada. Ne kruži noću u luksuznom
automobilu pretražujući Rim. Nema novca kojim bi te usrećio. Ne želi te
usrećiti. Ne želi osjetiti tvoju kožu pod prstima. Ne vozi se avenijom
Aventino (ili možda vozi? Slijedi li nas automobil? Možda?). Lutkar je strog i
organiziran pojedinac. Ne može se ni na minutu zaljubiti. Idealan je krvnik
jer vjeruje u kažnjavanje kao odgojnu metodu. To mu je poslanstvo.
 Lutkar je crno srce ovoga grada.
Nisam to ja.
Ne povlačim tvoje niti.
Bit će prije da ti povlačiš moje.

Tijelo raste. Grad se širi preko svojih granica. Prema granici te vodim.
Via Ostiense: ovo je večer velikih ulica koje vode kamo ja želim. Šetači se
osipaju. Malo je nas, tihih noćnih putnika uronjenih u misli i zatvorenih u
ovaj privatni svijet od stakla i lima.
Kuće postaju drukčije. Rim svlači svoje prijetvorno i strogo dostojanstvo i
otkriva komadiće kože. Glatka, tamna, izranjavana, prljava, mekana, mlada
koža. Koža tijela koje trči za loptom. Koža usta koja vrište. Koža ruke koja
grabi, miluje, udara, štipa, grebe.
Koža.
Koža Rima se počinje nazirati.
To želim, gospođo: razotkriti te kako bih ti došao do srca.

Ali ti osjećaš glad, a za srce, tvoje ili moje, nije te baš briga. Gladan si i
nemiran. Osvrćeš se, gledaš iza leđa (Slijedi li te automobil? Možda?).
Ne brinem se. Mladi su momci nemirni i nervozni. Ne brinem se. Nikada.
Ostaje činjenica da si gladan.
Zaustavljam se.

Objed je ritual. Hrana vješto ulazi u pripremljeno tijelo. Pokreti su senzualni.

Pogledi popuštaju zadovoljstvu, ovoga puta dopuštenom, da izbije na
površinu i aludira na druga, manje zakonita zadovoljstva. Svime time ne
upravlja um.
Um ti ne zna da je tvoje gutanje hrane za mene najava trenutka u kojem
ćeš pojesti moje tijelo.
 Šutim i promatram te. Noć Svih svetih je mirna, ali priziva duhove. U
gostionici nema indiskretnih očiju: simulacija raspadnute obitelji u kojoj se
svi mrze, ali to ne pokazuju. Oko nas vrijeme je prošlo i to je očitije nego u
gradu. Čak je i tama istrošena i umorna. Siromaštvo pogađa svakoga. Onaj
koji je oduvijek bogat to ne može pojmiti. Ali mi to dobro znamo. Našim
venama, kao i venama Rima, teče plebejska krv.

Srca brzo kucaju. U dubokoj tišini pokušavam izmjeriti jačinu tvoje emocije,
osjetiti lupanje koje ti tjera krv do nemirnih šaka. Žvačeš i zaboravljaš
zatvarati usta. Komadić hrane ti ispada.
Rim je prekriven ostacima.
Skupljaš komadić hrane i vraćaš ga u usta. Sad je dio tebe.

Vrijeme je da krenemo. Grad kojemu nema kraja izbacuje nas van. Ne mogu
odoljeti porivu. Jurim automobilom. Virus sam u krvi ovog grada. Ti me
pratiš, nisam te morao zarobiti.
Via Ostiense ide usporedo s rijekom i poput nje nezadrživo teče prema
moru. Ne mogu odoljeti struji. Idem kamo me voda želje odnese. Znatiželja
poprima oblik, naslanja se na tvoj strah. Osjećam ga, osjećam tvoj strah iako
za njega nema razloga. Neću ti učiniti ništa nažao. Kako bih i mogao?
Via Ostiense i njeni tajni putovi. Nešto me vodi onamo kamo bismo
obojica htjeli otići. U to sam siguran: obojica želimo stići. Ono nas mjesto
čeka.

Grad se vidi izvana, ogleda se u otpacima koje je izbacio.

Izgleda nedovršeno i kao da mu nema kraja u nikad dovršenim kućama
ostavljenima da čekaju bolja vremena. Ostaci stare industrije, koji bacaju
sjene u sve većem mraku, zahrđali su od bočate vode. Taj mrak kao da ima
zube, opasan je. Proždire i ostavlja za sobom samo gole kosti koje svjetlucaju
na suncu. Okviri nedovršenih kuća također su poput kostiju koje će netko
brzo prekriti mesom od cigala, a potom napuniti prostore bijednim životima.
Skrenuvši s riječnog šetališta u sporednu ulicu, u malu, nepoznatu krvnu
žilu koju ti i ja poznajemo. Livade i hrpe smeća na objema stranama.
Čeprkajući po smeću otkrit ćeš mnogo toga što ne znaš o gradu. Neizbježan
ritual spoznaje. Koliko god se to činilo odvratno, iz otpadaka se najviše
sazna: ono što ljudi ne žele znakovitije je od onoga što zadrže, jer se otpada
bojimo i pokušavamo ga se riješiti. S vremenom otpad raste i napada, širi se,
klija i preoblikuje se. U što, još ne znam. Ali želim znati. Želim kopati po
otpacima ovih malih života. Na malenom trgu ništa se ne kreće. U kafiću na
rubu grada prevarant naglašenih pokreta prodaje trikove ljudima koji se
uzalud pitaju što uopće tu rade. Stari trik je i ulica koju slijedim i koja je, čini
se, odjednom ponovno krenula prema srcu Rima. Ali to je varka. Ne idemo u
tom smjeru.
Srce koje nas zanima nalazi se drugdje.
Nalazi se na nogometnom igralištu koje to nije, nego je dio ulice odvojeno
mrežom. Čuje se odjek tisuću utakmica, rituala koji me očarava u praksi i u
sjećanju. Utakmica tvori mitološki ritual: dok igramo na olinjalom terenu
usred gomile smeća, svi se osjećamo kao šampioni koji će zaraditi gomilu
novca, kojima će pljeskati; oženit ćemo manekenku i svijetu podariti
prelijepu djecu. To je bajka koja nam pomaže. Beskućnička inačica
najuzvišenijih mitova. Tome i služe bajke: dati smisao kucanju srca koje je
inače uzaludno.

Mi smo životi koji zauzimaju malo mjesta na svijetu, ti i ja. Prolazimo

neopaženi. Kucanje naših srca važno je samo tebi i meni; nitko ga drugi ne
može čuti.

Ovdje je grad utihnuo, pretvorio se u naselje nelegalnih prebivališta, u

kartonske i gipsane kutije blagostanja koje ne postoji.
Ovo je skupina davno nastalih nastamba, sagrađenih dio po dio od ostataka
materijala. Zaključane iznutra, sanjaju bijedne, samotne snove o bogatstvu i
moći koje će dobiti do vikenda, što se neće dogoditi. Neće ih naći. Pobuna je
poput ovih ulica koje nikamo ne vode, nego u jednom trenutku dolaze do
kraja bez određenog cilja. Jednosmjerne žilice koje pretvaraju krv u mulj.
Rimljani su graditelji cesta, no s vremenom su izgubili smjer i svrhu.
 Naša je vlada ta koja gradi ceste, ali ne zna pametno slijediti zadani
pravac.
Rimljani su s vremenom krenuli graditi ceste ne da bi nekamo otišli, nego
da vide što su kadri napraviti. Pothvat nisu završili, napola dovršen su
napustili, nasukali se u pustoši bez drveća, na malenom nepopločenom trgu
omeđenom ružičastim i zelenim stupovima.

Nisi ženska, kažeš.

Udišem. Zrak i intenzivan okus.
Učinit ćemo ono što ja hoću, govoriš.
Ne skidam naočale. Nikad ih ne skidam.
A novac? pitaš, pogledom tražiš nešto vani.
Duhovi. Pokušavam čuti šuštanje. Ali čujem samo krv koja kola u tvom i
mom tijelu.
Ako mi ne daš novac, ništa neću učiniti, objašnjavaš. Grebem po ostacima
vlastite racionalnosti, pokušavam se vratiti u stvarnost.
U međuvremenu ti otvaraš vrata i izlaziš.

Nije istina da su noću sva mjesta ista, jer se mjesta ne posjećuju samo očima.
Svako mjesto ima mirise (ovaj je slatko-slan, pomiješan s vonjem jeftinog
roštilja, tragovima dima i znoja koji osjećam blizu. Mislim da je tvoj).
Postoje također i boje. Izišavši za tobom, zastajem i zadubim se u tu ogradu
ružičastih i zelenih stupova. Odvukla mi je pažnju.
Ne osjećam okus smrti koja će uslijediti.

Ovaj je grad vidio gladijatore. Nisu bili onakvi kako se priča, ti muškarci.
Nisu bili ljudi velikih vrlina, vrijednosti i hrabrosti. Radilo se, uglavnom, o
mišićavim jadnicima koji su se trsili preživjeti. Bili su toliko ljuti da su mogli
zariti zube u lavove kako bi se obranili od njih. Osjećali su zemlju pod
stopalima i bio je to posljednji tračak ovog svijeta.
 Gladijatori, o kojima volimo ispredati legende. Borili su se u Circusu
Maximusu i opijali se mnoštvom. Osluškujem te uzvike, koje zaglušuje
kucanje mog srca. Čuje se buka dok te slijedim prema mreži.
Želja i strah.
Srce. Kuca.
Ne čujem duhove koji stižu.

Oni, konačno, stižu.

Ne povlačim se. Tijelo mi nije strano. Borim se.

Duhovi s oštrim oružjem.
Duh uništava ogradu. Stup je razjapljen. Želim ga dotaknuti, zaustaviti
prije nego što on mene dotakne.
Ne bježim, ne čujem ništa osim udaraca. Jesu li to otkucaji srca? Mog
poludjelog srca.
Krv teče, sad izvan mog tijela, iz posjekotine na glavi. Krv koja kuca.
Svlačim košulju, omatam je oko rane. Klečeći.
Mogao bih se pomoliti.
Mogao bih.
Znam.
Predaleko sam od Boga da bih se molio.
Znam.
Zbog toga postajem vječna opasnost.

U borbi nisi zapravo svjestan da se boriš. Štiti se tijelo, jer kad ono nestane,
duša više ne zna gdje obitava pa izgubljeno hoda uokolo.
Duhovi žele moje tijelo. Ti ništa ne činiš. Pokušavam dokučiti tvoje misli,
osjećam samo tvoj strah.
Nije istina da se u opasnosti osjeća strah. Jedina stvar koja se zamjećuje je
poriv za preživljavanjem, koji se protivi bilo kakvoj logici.
I otkucaji srca.
Mog.

Siđimo s pozornice i gledajmo.

Gledajmo žrtvu koja se brani kao nekoć gladijatori.
Gledajmo glupe duhove: previše ih je da bismo se mogli obraniti.
Gledajmo žrtvu na koljenima koja briše krv.
Gledajmo duhove koji je ponovno hvataju.
Gledajmo žrtvu koja se povlači, koja bježi.
Gledajmo komade drveta na zemlji natopljene krvlju.
Gledajmo pijesak zalijepljen za žrtvino lice.
Gledajmo duhove koji se prljaju krvlju.
Gledajmo žrtvu koja pada ničice.
Gledajmo udarce.
Gledajmo žrtvu koja se ne miče.
Gledajmo duhove koji se odvoze.
Gledajmo krvavu šaku koja se naslanja na krov automobila i ostavlja
otisak.
Gledajmo automobil koji kreće odlučno, bez žurbe.
Gledajmo ispruženu, bespomoćnu žrtvu.
Gledajmo automobil koji se približava.

Osjećam okus krvi i pijeska na usnama. Kao gladijator. To je davno svršeno

vrijeme.
Nikad nije ni postojalo.
Gledajmo automobil koji se približava bez oklijevanja, koji voze dubovi.

Nisam izgubio osjetila. Slušam kucanje svog srca. Nisam izgubio osjetila.
Tu sam.
Slušam.
Kucanje krvi.
Srca.

Automobil. Je. Tu.

Srce puca.
Tišina.
Vrijeme staje.

Automobil odlazi, odvozi duhove.

U Rim. U grad cesta.

Prevela s talijanskoga Maja Adžija

 RIM, VJEČNI GRAD

ANTONIO SCURATI

I.
Proljetni je povjetarac i dalje puhao, ali više nije s tla dizao oblačiće lagane i
fine prašine. Pijesak je postao težak. Bio je natopljen krvlju. Cijelom svojom
širinom, s više od 3600 kvadratnih metara, arena se pretvorila u zakrvavljen
prostor tisuće mrtvih životinja. Trupla šumskih grabežljivaca — medvjeda,
leoparda, pantera — ležala su uz biljoždere kojima su samo časak ranije
razdirali meso. Mali broj njih je u agoniji pokazivao posljednje trzaje života.
Ispod mramorne galerije lavica prosute utrobe, iako natopljena vlastitom
krvlju, uporno je pokušavala zarinuti zube u bedro divljeg magarca. Na
suprotnoj strani eliptične arene lav razderana grla širom je otvarao usta,
prigušeno ričući, tražeći istovremeno zrak i neprijatelja. Tragična, masivna
pojava zatučenog slona, razderanog kukama, zauzimala je velik dio prostora.
Okruživalo ju je jato strvinara slomljenih vratova. Malo dalje, iz ispuhanog
trbuha krmače izlazilo je leglo praščića. Životinja je od jednog uboda
bodežom u trbuh postala majkom i truplom. Krmača se okotila i uginula.
Rana ju je učinila majkom. Praščići, vlažni od krvi i posteljice, došli su na
svijet na groblju, na njegovu vrhu, među ostacima životinjskog pomora. Ni
oni neće dugo; svuda oko njih mahnito su zavijali psi opijeni krvlju — jedina
živa bića osim praščića. Na rubovima arene, na tribinama, sedamdeset tisuća
opijenih ljudskih bića mahnitalo je poput pasa.
U tom su se trenutku na pijesku arene, mokrom od prolivene krvi, pojavili
ljudi. Tri muškarca. Jedan od njih imao je oklop i bio je naoružan od glave do
pete. Druga dvojica bili su polugoli, samo s komadićem tkanine preko
slabina. Kad su se dočepali središta arene, probijajući se između trupala
životinja, vojnik je pružio kratak mač jednom od dvojice zatvorenika.
Naoružani je odmah počeo natjeravati drugog. Čim ga je sustigao, zario mu
je mač u utrobu. Potom je mač vratio tamničaru. Uveli su i trećeg
zatvorenika. Novopridošli je uzeo još krvav mač i njime, nakon kratka lova,
ubio maloprijašnjeg ubojicu. Taj se prizor nekoliko puta ponavljao, uvijek
isti. Polugoli muškarac pokušava pobjeći i drugi, gol kao i prvi, ali naoružan,
trči za njim dok ga ne ubije. Na tom pijesku, natopljenom krvlju, žrtva i
krvnik predstavljaju istog čovjeka: roba s krpom preko slabina pred vratima
smrti i tisućama zadovoljnih gledatelja.
Potom se sve ispremiješalo. Posljednji prizor koji se pojavio u areni
sastojao se od dva križa. Jedan viši od tri metra, a drugi manji, zabijen u
zemlju s vodoravnim krakovima blizu tla. Na svakome je bio jedan čovjek.
Na velikom je bilo zakucano i zapaljeno tijelo s glavom prema gore. Meso
premazano katranom gorjelo je poput slame. Na manjem križu čovjeka
obješenog naopako ponudili su leopardu. Leopard mu je razdirao lice. Gutao
ga je sve dok mu nije nestao u čeljusti.

U tom trenutku, kad je vidio kako lice osuđenika nestaje u leopardovu

ždrijelu, Donald McKenzie, pedesetšestogodišnji državljanin Sjedinjenih
Američkih Država na privatnom putovanju u Rimu, onesvijestio se.
Muškarac, rodom iz Shelbyvillea u Indiani, gdje je vodio trgovački lanac
Wal-Mart, probudio se u krevetu bolnice San Camilio. Ležao je u
jednokrevetnoj sobi s bočicom fiziološke otopine intravenozno priključene u
desnu nadlakticu i elektrokardiografom priključenim u prsa koji mu je
provjerio krvni tlak i otkucaje srca. Iako se nalazio na sigurnom i daleko od
mjesta na kojem je odjednom ugledao strašno priviđenje, pacijent bi s
vremena na vrijeme osjetio aritmiju i kratkotrajne fibrilacije atrija. Nekoliko
sati ranije, dok je Donald McKenzie razgledavao Kolosej s grupom s kojom
je doputovao iz Sjedinjenih Država i uz tisuće drugih turista iz cijeloga
svijeta, uprizorila mu se živopisna halucinacija okrutnog ubijanja. Kad je
došao k svijesti, McKenzie je uspio staloženo, precizno i detaljno ispričati što
je vidio, ali njegov je ukočeni pogled dao naslutiti da od tog dana nadalje
mirni stanovnik Shelbyvillea u Indijani neće više vjerovati vlastitim očima.
Za njega se antička veza povjerenja između oka i uma prekinula. Nepovratno.
Razmjeri traume bili su odmah jasni svima koji su slušali McKenziejevo
svjedočenje: pokraj njegova kreveta stajali su voditelj Odjela intenzivne
njege bolnice, voditelj Psihijatrije, visoki dužnosnik talijanskog Ministarstva
vanjskih poslova, američki vicekonzul John D’Anna u pratnji uniformiranog
časnika američke vojske i Angelo Perosino, mladi znanstvenik, istraživač
stare rimske povijesti na Sveučilištu u Rimu. Osim njih — naguranih oko
pacijentova kreveta — u sobi su bili muškarac i žena koji nisu otkrili
identitet, oboje odjeveni u crno i s tamnim naočalama. Stajali su sa strane,
pokraj prozora sa spuštenim roletama. Žena je gledala kroz prozor. Igrala se
sa zrakama svjetla koje su prolazile kroz uske proreze.
Svi su se pravili da znaju zašto su tu. Svi osim zlosretnog Donalda
McKenzieja i Angela Perosina, kojeg su talijanski redarstvenici prije
nekoliko sati pokupili iz njegova majušnog ureda, »ćelije«, kako ga je
nazivao, na sveučilištu i doveli ga u bolnicu. Dok su se vozili, rekli su mu
jedino da ga trebaju radi savjetovanja. Izabrali su ga, rečeno mu je, ne samo
zbog stručnosti u pogledu gladijatorskih igara u carskom Rimu, nego i jer je
izvrsno vladao engleskim jezikom, s obzirom na to da je doktorirao
paleografiju na istočnoj obali SAD-a, na Yaleu.
Odslušavši jezivu pripovijest, pri čemu se uplašio Amerikančeva delirija i
nadolazećeg napada klaustrofobije, Perosino je osjetio kako ga obuzima
nostalgija za jantarnim suncem koje se sad sigurno prostire nad rimskim
brežuljcima i najavljuje večer. U tom je trenutku znanstvenik blago povukao
za ruku jednog od dvojice liječnika. Dobio je što je tražio:
— Profesore Perosino, ovdje ste jer naši prijatelji iz američkog
veleposlanstva sumnjaju da su neki psiholabilni subjekti — rekao je
primarijus na talijanskom aludirajući na McKenzieja — mogli pod utjecajem
velike vrućine i pod dojmom koji ostavljaju ostaci Koloseja razviti
halucinacijska priviđenja scena na temelju onoga što su čuli od turističkog
vodiča i zamisliti da su se odvile na pijesku arene u davnim danima.
— Zašto govorite o »subjektima«, doktore? — odgovorio je Perosino ljutit
zbog apsurdne situacije. — Ja vidim samo jednog pacijenta.
— Nije prvi slučaj... — liječnik mu je brže-bolje prišapnuo.
— Na engleskom, molim vas! — Zahtjev da se govori na engleskom
uputila je jedna od dviju osoba odjevenih u crno, žena.
— Da, profesore Perosino, bilo bi dobro da znate kako se ovo dogodilo još
nekim građanima u zemlji u posljednjih nekoliko tjedana. Osobama različite
dobi i zanimanja koje se međusobno ne poznaju — na polaganom i otmjenom
engleskom progovori vicekonzul D’Anna. — U ovom se slučaju, međutim,
nešto ne slaže. I zbog toga bismo bili zahvalni da nam udijelite savjet, za koji
ćemo vas, budite sigurni, dobro nagraditi.
Perosino je odmjerio ono dvoje u dnu prostorije i dao mu znak da nastavi.
— Ono što ne možemo objasniti, osim prirode ovih priviđenja, jest njihov
sadržaj. Surovost koju opisuje gospodin McKenzie ne odgovara ni po čemu
gladijatorskim borbama...
Angelo Perosino je odmahnuo glavom, vidno uzrujan neupućenošću svog
sugovornika: — Gledajte, gospodine konzule, u bilo kojem danu kad su se
izvodile predstave Kolosej je, osim pravih borbi gladijatora, koje su se
odvijale u poslijepodnevnim satima, davao u jutarnjem programu lov i borbe
životinja. Zvijeri su se dovodile u Rim iz svakog kutka Carstva i ponekad ih
se u samo nekoliko sati ubilo na stotine. Nadalje, scene mučenja opisane na
kraju priče prizivaju egzekuciju osuđenih na smrt — ubojica, robova,
bjegunaca, kršćana — predstave kojima se popunjavao razmak između
jutarnjeg i poslijepodnevnog programa. Tijekom pauze između lova na
životinje i gladijatorskih dvoboja, dok bi svjetina prezalogajila na tribinama,
a imućniji odlazili objedovati u gostionice, nekog bi se zaklalo. Tek tako, da
prođe vrijeme.
— Vi nam, dakle, govorite da priviđenje Donalda McKenzieja odgovara
znanstvenim spoznajama koje posjedujemo o onome što se odvijalo u
Koloseju u vremenu Staroga Rima?
— Apsolutno — izjavio je Perosino i ponadao se da će tako ponovno
zadobiti svoju slobodu. — Filološki ispravno priviđenje, rekao bih.
Dok su ispraćali Angela Perosina, on je primijetio da dvoje u crnom nešto
živahno šapuću jedno drugom. Činilo se da se otvoreno ne slažu u pogledu
najvažnijeg pitanja. Muškarac je žarko argumentirao tvrdnju koju zastupa,
jedva se susprežući, žena je odgovarala, niječući je hladnim i odlučnim
znakovima. Znanstvenik je uspio uhvatiti tek nekoliko riječi koje je naglas
izgovorio muškarac, vidljivo uznemiren zbog ženina neslaganja.
— ... gledanje na daljinu.... gledanje na daljinu — gotovo je zaurlao,
skinuvši prvi put tamne naočale.

II.
Angelo Perosino satima je kružio među ostacima Koloseja u društvu dvoje
tajnovitih pojedinaca koji su mu se predstavili kao agent Stone i agentica
Miller, što su očito bila lažna imena. Znakovit događaj učvrstio je uvjerenje
mladog znanstvenika da je riječ o agentima CIA-e. Nakon kratke rasprave s
talijanskim redarstvenicima kod detektora metala na ulazu u Kolosej
agentima Miller i Stone vraćeno je oružje koje su bili nosili u futroli pod
pazuhom. Perosino je morao biti vodič naoružanim agentima u najstarijem
kazalištu iz davnih vremena, u zdanju izgrađenom na krvi desetaka tisuća
robova na dvije zamišljene osi od 188 i 156 metara, opsega 527 metara.
Dok su se gurali kroz gomilu turista u kratkim hlačama i lažnih rimskih
centuriona u jeftinim kostimima koji su pozirali za skupu fotografiju kako bi
očuvali uspomenu, Perosino nije mogao ne misliti na informacije koje je
dobio na internetu vezane za »gledanje na daljinu«. Kratko istraživanje bilo je
dovoljno da otkrije kako se taj termin odnosi na razne tehnike i protokole
proizvodnje i kontrole ekstrasenzornih percepcija. Kod fenomena gledanja na
daljinu vjeruje se da »gledatelj« može primiti multisenzorne informacije o
predmetu koji se nalazi bilo gdje u prostoru i vremenu bez prethodnog znanja
o predmetu, a ponekad i o vlastitom identitetu. Pseudoznanstvena objašnjenja
ovih parapsiholoških fenomena odnose se na navodnu sposobnost
pojedinačne svijesti da se poveže s takozvanom »matricom« — poljem
informacija koje nalikuje području mitskog etera i nalazi se s one strane
zamišljenog prostorno-vremenskog kontinuuma, a koji konvencionalno
nazivamo »stvarnošću«. Konceptualno razrađeni oblik vidovitosti, čiju je
slabašnu vjerodostojnost osnažio tajni projekt američke vlade koja ga je u
godinama hladnog rata financirala. Projekt koji je započet početkom 70-ih
pod nazivom Stargate pod kontrolom INSICOM-a, Obavještajno-sigurnosnog
zapovjedništva Sjedinjenih Američkih Država, bio je zamišljen kao odgovor
na pokuse koje su Sovjeti već činili s vidovnjacima, psihokinetičarima,
telepatima, čudima od djece u svrhu špijunaže, kontrašpijunaže i sigurnosnih
sustava povezanih s njima. Kasnije je projekt došao pod kontrolu CIA-e pod
imenom SCANATE, da bi se sredinom 90-ih završio. Tako kaže službena
verzija. Ali na mnogim internetskim stranicama koje su posvećene tim
temama zaljubljenici u parapsihologiju drže da se nakon napada 11. rujna u
Sjedinjenim Američkim Državama nastavilo s još naprednijim istraživanjima
i još tajnovitijim projektima.
Oveća grupa japanskih turista u deliriju gotovo je pregazila Angela
Perosina prilikom foto-safarija. Što je više znanstvenik razmišljao o tome
zašto se nalazi u Koloseju za ovako sparnog, kolovoskog dana, to mu se više
sve činilo kao gomila besmislica. Nagonski je okrenuo leđa areni i uperio
pogled prema izlazu. Neka mu je ruka nježno dohvatila desnu podlakticu.
Agentica Miller, lijepa i hladna kao uvijek, u Armanijevu odijelu muškog
kroja gledala je ravno ispred sebe i pokazivala mu točku na stubama na
drugoj strani arene.
Neki čovjek čvrste građe, okružen grupicom putnika koji su ga uzalud
pokušavali razuvjeriti, prestravljeno je vikao kao da je opsjednut i upirao
prstom u sredinu arene gdje su se prije dvije tisuće godina gladijatori borili
do posljednje kapi krvi. Ondje se sad na kolovoskom suncu vidjela samo šaka
užarene, prašnjave zemlje.

— Iu-gu-la! Iu-gu-la! Iu-gu-la! — u isti je glas uzvikivalo sedamdeset tisuća

ljudi, pjevajući u hipnotičnom trosložnom ritmu, kao da svi, muškarci, starci,
žene i djeca svih društvenih slojeva, zajedno proizvode jedan glas. Okrenuli
su se prema carevu podiju i puštali grlene zvukove tim jedinstvenim
promuklim glasom. U isto vrijeme na stubama Koloseja, polivenim
mješavinom vina i vode, namirisanim eteričnim uljima, slatka aroma šafrana
spajala se s oštrim mirisima znoja i krvi.
U središtu arene klečao je krajnje očajan muškarac i iščekivao smrt. Trup
mu je bio gol. Mišićave ruke opušteno su mu visjele uz bokove. Pokrivenu
glavu nagnuo je natrag, otkrivši vrat. Oči je zatvorio, usta širom otvorio i
opustio čeljust. Ispred pobijeđenog je stajao drugi muškarac, a naokolo
sedamdeset tisuća sličnih njemu. Pa ipak, izgledao je kao da ga od ostatka
čovječanstva dijeli more. Klečao je usred arene, ali činilo se da je postavljen
u samo usamljeno središte smrti. Samo nekoliko časaka prije taj se čovjek
silovito borio. Izazivao je, napadao, prijetio neprijatelju. Čak mu se bio i
narugao, pokazavši mu spolovilo rukom kojom je držao mač. Sad je nudio
svoj vrat. Bio je pred drugim poput stvari odbačene u prašinu.
Šutnuvši ustranu dvosjekli mač i dugački, pravokutni štit te šljem široka
oboda poraženog, pobjednik se nadvio nad njega. I njegova su prsa bila gola,
nožni štitnici sezali su do bedara i štitili mu listove. U lijevoj je ruci stiskao
malen, okrugao štit, u desnoj kratak, zakrivljen mač nalik bodežu. Lice mu je
skrivao šljem, a kroz dvije rupice vidjele su se jedino oči. Pobjednik je dignuo
oštricu zakrivljenog bodeža pedalj od nosa, kao da ga kratkovidna zvijer
tjera da onjuši krv protivnika na oružju kojim će ga ubiti. Rulja ga je
obožavala. On im je odgovorio nepokretnim ludilom kamenog idola.
— Iu-gu-la! Iu-gu-la! Iu-gu-la!
Sve je nekoliko beskonačnih sekunda bilo nepokretno — očajni poraženi,
ushićeni pobjednik, publika koja urliče — trenutak zaustavljen u vremenu kao
u zloj beskonačnosti. Zatim se odjednom slika nepopustljive okrutnosti
pokrenula. Car je ustao s trona i ispružio ruke kao da želi zagrliti cijeli
amfiteatar. Sve je potpuno utihnulo. Najmoćniji čovjek na zemlji, koji se
mogao riješiti koga je htio u areni i u cijelom tad poznatom svijetu, okrenuo
se publici; tražio je njeno mišljenje. U tom je trenutku čak i najniži
predstavnik plebejaca ogrezlih u balegi mogao reći što misli. Odluka je
ovisila i o njemu. Čak je on bio prozvan odlučiti o životu i smrti. Car je
zračio božanskom moći obasipajući njome sve gledatelje u Koloseju. Publika
će postati dijelom predstave, spustiti se u arenu i odlučiti o ishodu borbe.
— Iu-gu-la. Iu-gu-la. Iu-gu-la.
Urlik je ponovno prekinuo tišinu. Narod je odlučio. Poraženi je
proživljavao posljednje trenutke prije nego što će postati žrtvom. Prije nego
što je car sišao s pozornice okružen vestalkama i okrenuo palac prema dolje,
poraženi se gladijator pomaknuo. Puzao je na koljenima prema nogama
pobjednika da ih obujmi rukama. Potom mu se duboko naklonio i beskrajno
sporo pognuo glavu. Tek što je završio pokret glavom, pobjednik je stisnuo
bodež objema rukama i zabio ga okomito u žrtvin potiljak. Do balčaka.
— Ha-bet, hoc ha-bet! — s tribina je poput grmljavine zatutnjao urlik
kojim su pozdravili smrt.

— Što znači iugula?

 Jedan od dvoje navodnih CIA-inih agenata, muškarac, približio se krevetu
na kojem je muškarac priključen na elektrokardiograf i infuziju upravo
završio opisivanje svog priviđenja. Zvao se John Dukakis i bio je
četrdesettrogodišnji bivši vojnik. Priključio se vojsci nakon što mu je
školarinu za fakultet platio ROTC, program za stipendiranje časnika. Bio je
veteran dvaju ratova u Perzijskom zaljevu, rođen u mjestu Medina na zapadu
države New York.
Agent Stone je čekao odgovor u sobi tajne, male bolnice koja je
podzemnim hodnicima bila povezana s američkim veleposlanstvom u Via
Veneto. Ovamo su dopremili Dukakisa kad se onesvijestio. Kad su mu pružili
potrebnu njegu, uz dozvolu medicinskog osoblja počeli su ga ispitivati. U
sobi su, osim dvoje agenata CIA-e, bili samo vojnik, koji je bio i u bolnici
San Camillo, Angelo Perosino i crtač, posebno obučen za skiciranje knjige
snimanja filma u Cinecittà, tom Hollywoodu na rijeci Tiber. Ondje su 50-ih i
60-ih snimljeni svi veliki talijanski filmovi redatelja poput Fellinija,
Viscontija, Rossellinija i De Sice. Crtač se trudio pretočiti u crteže priču koju
je pričao Dukakis, ali činilo se da bivši vojnik nema više što dodati.
— Što znači iugula? — ponovio je agent Stone.
— Ne znam — rekao je naposljetku Dukakis — govorim samo engleski.
Urlali su kao opsjednuti, ti demoni na tribinama — potom je okrenuo glavu
na drugu stranu, teškom mukom progutao slinu i napola zatvorio oči.
— Znači »prereži mu grkljan« — ubacio se Perosino da mu pomogne. —
Publika u gladijatorskim arenama bi to izvikivala kad je tražila smrt jednog
od dvojice boraca.
— A onaj uzvik na kraju? — ispitivao je i dalje agent.
— Habet, hoc habet?
— Da, to.
— Znači »ima ga«. Odnosi se na mač zabijen u potiljak. To bi izvikivao
narod kad bi poraženi »dobio željezom«.
Crtač je bio gotov. Pružio je papire dvoma agentima. Uzela ih je žena. Niz
brzih skica savršeno je prikazivalo scenu koju je ispričao Dukakis. Totali su
se izmjenjivali s krupnim planovima, kao na filmskoj vrpci.
 Žena je dala znak ostalima da je slijede u hodnik. Odmahivala je glavom:
— On je bivši vojnik s prve crte bojišnice. Ovo je vjerojatno posljedica udara
granate ili on pati od nekog oblika postraumatskog stresnog poremećaja i
zasigurno voli akcijske filmove kakav je, na primjer, Gladijator u kojem
Russell Crowe igra rimskog zapovjednika poslanog da se bori u areni.
Vjerojatno je pod utjecajem filma scene s velikog platna prenio u stvarni
Kolosej.
— Ali Dukakis ne zna latinski! — upleo se drugi agent.
Žena je samo brzim pokretom ruke dala do znanja da se ne slaže. Ledeno
plavim očima ljutito je gledala Perosina. Nije željela da njenu pretpostavku
proglase pogrešnom.
Perosinu je bilo žao što mora pobiti njene argumente:
— Žao mi je što vam moram proturječiti, ali to nije moguće. Koliko je
pacijentova priča vjerna povijesnoj stvarnosti, toliko film nije. Mnoštvom
detalja. Čak ako bismo zaobišli poznavanje latinskog jezika, ritualno
pogubljenje koje je opisao Dukakis ne pojavljuje se u filmu, a rekvizite je
opisao mnogo točnije. Da vam dam primjer: Russell Crowe u ulozi
Maximusa pojavljuje se u areni u oklopu koji gladijatori ili legionari rimske
vojske nikad nisu nosili. Gladijatori koje je Dukakis vidio borili su se golih
prsa, što odgovara stvarnim događajima...
— I vi, profesore Perosino, držite dakle da su ovi subjekti »vidjeli«
prošlost? — prekinuo ga je agent Stone.
Malo-pomalo tijekom razgovora lice agenta Stonea postajalo je sve
nadahnutije. Govorio je gledajući u prazno, kao da čeka da se svakog
trenutka i njemu dogodi jedno od tih priviđenja.
Perosina obuze strah. Iako je bio prisiljen dati za pravo agentu Stoneu, sam
je bio skloniji skepsi agentice Miller. Odlučio je da je na njemu red da
postavlja pitanja: — Držite li da smo svjedočili slučajevima gledanja na
daljinu? — pitao je, skupivši hrabrost, bez okolišanja.
— Naš će vas vozač odvesti do sveučilišta. Dogovoreni će iznos biti
uplaćen na vaš tekući račun. Bili ste nam od velike pomoći. Doviđenja,
profesore Perosino — rekla mu je agentica Miller, zaputivši se nekamo
hodnikom. Agent Stone ju je nijemo slijedio.
III.
— Ponovno se dogodilo.
Angelo Perosino podigao je pogled sa svog Negronija. Ispred njega
uspravno je stajao agent Stone u Armanijevu odijelu i nepomično ga gledao,
skriven iza nezaobilaznih tamnih naočala. Perosino je osjetio poniženje.
Uvijek je mjerio bijedu svoje profesorske plaće na fakultetu metrom
Armanijeva odijela. »Za talijanska sveučilišta moj mjesečni posao vrijedi
koliko i jedno Armanijevo odijelo. Ali na sezonskom sniženju«, o tome je
razmišljao Angelo Perosino u trenucima čemera i to je pomislio kad se
pojavio agent Stone.
— Popijte nešto. Mogu li vas ponuditi čime, agente Stone? — rekao je to
kao da želi prkositi vlastitoj bijedi. Stone se ogledao. Nalazili su se na Piazza
di Pietra, u kavani Fandango. Bili su u samom središtu Rima, iza Panteona i
nasuprot impozantne kolonade koja je nekoć označavala granicu poganskog
hrama, ali je prije manje od tisuću godina ugrađena u drugo zdanje. Kavanu
Fandango posjećivali su pisci i filmaši, a vlasnik je bio uspješan, nezavisni
producent. Perosino je često zalazio onamo, nadajući se da će jednu od svojih
brojnih priča o starom Rimu prodati za snimanje.
— Nešto morate vidjeti, profesore Perosino — kategoričan je bio Stone
kao i obično. Perosino ga je i ovog puta slijedio.
U automobilu, tijekom vožnje prema tajnoj bolnici u sklopu
veleposlanstva, Stone i Perosino su šutjeli. Tišina su prekinuli samo kad je
vozač, skrenuvši s puta, izbio na Via dei Fori Imperiali i prošao pokraj
Koloseja.
— Sviđa li vam se Kolosej, profesore Perosino? — upitao ga je agent
Stone upirući na sedam koncentrično zaobljenih lukova koje su nekoć krasile
ogromne ploče bijelog mramora.
— Kolosej jest Rim. Ovdje sam rođen. Takve vas stvari zadese. Ne možete
birati hoće li vam se sviđati ili ne.
— Vi ne vjerujete da se prošlost može ponovno pojaviti, profesore
Perosino? — upitao ga je agent Stone nakon kratke pauze.
— Rim je vječni grad, vjerujem da ste to čuli, agente Stone. Kad živite u
vječnosti, ni u što ne vjerujete — odgovorio mu je Perosino.
Dok je izgovarao tu namjerno ciničnu rečenicu, smeten zbog prometne
buke, znanstveniku se na časak učinilo da se nalazi u Rimu u noći prije
predstave, dvije tisuće godina unatrag. Trube automobila učinile su mu se kao
paklena buka prolaska kola koja iz uzgajališta u carskim vrtovima voze
životinje ususret neizbježnom, njihovom jedinom nastupu u areni. Zaključane
u mračnim kavezima, čekat će u podzemnim kriptama Koloseja ispod
zemljine kore.
U bolničkoj sobi, gdje je bio posljednji halucinant, Perosina i Stonea
dočekala je jedino agentica Miller. Ovog je puta žena bila ta koju su
proganjala priviđenja. Mlada, veoma blijeda žena velikih zelenih očiju ležala
je nepomično u stanju duboke katatonije. Možda zato što je bila umotana u
bijelu plahtu, možda zato što je bila vrlo lijepa i što je djelovala nedostižno
poput antičkih svećenica božice Veste — koje su se zavjetovale na vječnu
čednost i bivale zakopane žive ako bi prekršile zavjet — mlada Amerikanka
je na trenutak Perosinu izgledala kao vestalka u bijelom. Jedna od vječnih
djevica koje su okruživale cara na tronu za vrijeme gladijatorskih igara. Na
kraju krajeva, rekao je Perosino sam sebi, i ona izgleda kao da je živa
zakopana u jami svoje psihe izmučene priviđenjem.
— Što vidite u ovim crtežima, profesore Perosino?
Agentica Miller je prekinula znanstvenikov tijek misli i stavila mu pred oči
vizualni prikaz djevojčine priče, koju su sigurno saslušali prije njegova
dolaska i prema kojoj je crtač iz Cinecittà nacrtao skice.
Perosino je pogledao crteže. Pogledao i sledio se. Prikazivali su
zatvorenicu nasred arene, obavijenu kravljom kožom u sjedinjenju s
ogromnim bijelim bikom. Na sljedećim skicama žensko je tijelo, već
stravično osakaćeno, bilo nabijeno na užareno koplje kojim je mahao netko s
krilatim šeširom boga Merkura. Zatim je na scenu stupio lik s ptičjim
kljunom u odjeći pripijenoj uz tijelo i kožnim, šiljastim cipelama koji je u
ruci držio vrlo dugačak malj. To je čudovišno biće zgrabilo tijelo sirotice i
smrskalo joj njime lubanju. Potom su radnici u Koloseju pomoću velikih
kuka odvukli truplo iz arene. Kuke su zabili u ženin trbuh koji je bik već bio
izbušio. Na tribinama, svuda oko scene krvoprolića, publika je bila u zanosu.
— Profesore, što vidite na ovim crtežima? — ponovila je agentica Miller.
 — Vidim mit — odgovorio je Perosino, pogledavši samilosno djevojku
ispruženu na krevetu. Mogla je biti istog godišta kao izmučena žrtva i prizor
joj je zasigurno prouzročio tešku traumu.
— Objasnite nam, profesore — nije popuštala agentica Miller.
— Ovo su mitološke scene. Spajanje žene i bika priziva mit o Pasifaji, ženi
kretskog kralja Minosa. Zaljubila se u bika kojeg joj je darovao Posejdon i
zatvorila u vjernu reprodukciju junice, koju je izgradio arhitekt Dedal, da bi
se mogla sjediniti sa životinjom. Osoba s ptičjim kljunom je Haron, demon
koji prevozi mrtve duše na drugu obalu rijeke Stiks u Had. U rimskoj
mitologiji, ovaj lik, nastao na temelju etrurskog boga mrtvih Charua, uvijek
se pojavljuje u pratnji boga Merkura koji se i u ovom slučaju nalazi pokraj
njega naoružan kopljem.
— Sad je sve jasno! — ushićeno je uzviknula agentica Miller. — Ovo
dokazuje da su navodna priviđenja naših pacijenata zapravo nadahnuta
idejama i slikama koji potječu od usvojenog znanja. U ovom slučaju,
djevojka, studentica arheologije sa Stanforda, ispričala je priču koja se temelji
na klasičnom mitu koji je zasigurno prije poznavala.
Angelo Perosino pogledao je još jednom djevojku uznemirenu zbog
priviđenja. Suosjećao je s njom i osjetio se izgubljeno. Odrješito je odmahnuo
glavom: — Nažalost, nije tako, agentice Miller. Ove su se mitološke izvedbe
odvijale u Koloseju na štetu neke od nesretnih žena. Nasilno spolno općenje
žene i bika bilo je moguće jer je koža koju je na sebi nosila žrtva bila
premazana krvlju krave koja se tjera. Stari su Rimljani vjerovali u stvarnost
mitova, ne mi.
U tom je trenutku strahovit grč stresao djevojčino tijelo i ona se počela
bacati po krevetu.
— Možda nam želi nešto reći... — natuknuo je Perosino.
— Od jučer ne govori. Sasvim je zašutjela otkad je opisala priviđenje —
izvijestio ga je Stone.
— Zašto ste me onda tek sad pozvali? — upitao je Perosino.
— Agentica Miller je smatrala da nam više nije potrebna vaša pomoć —
objasnio je Stone.
 Djevojka je kretnjom zatražila crteže. Kad su ih predali, bacila ih je na pod
i ostavila samo jedan. Okrenula je čistu stranicu, uzela olovku s ormarića
pokraj kreveta i teškom mukom napisala nekoliko riječi na latinskom.
— Biste li nam ih preveli? — upitala je agentica Perosina.
Još uvrijeđen, znanstvenik je oklijevao, ali je naposljetku uzeo papir i
pročitao:
— Dokle postoji Kolosej, postojat će i Rim. Kad Kolosej nestane, nestat će
i Rima. Kad nestane Rim, nestat će svijeta.
— Kakva je to ludost? — upitala je agentica još tvrdoglavije. Njezin
kolega Stone sklopio je ruke u krilu kao da moli. Željno je iščekivao
Perosinov odgovor.
— Riječ je o proročanstvu anglosaksonskog povjesničara Bede Časnog iz
ranog srednjeg vijeka — odgovorivši, Perosino se udaljio od kreveta i uputio
prema drugom kraju sobe gdje se nalazila halogena svjetiljka koja je blago
obasjavala prostoriju. — Nažalost, nije se obistinilo — dodao je prilazeći
izvoru svjetla. Zatim, ne znajući što drugo da učini, okrenuo je list papira i
promatrao crtež.
— Kad bolje pogledam, možda ima nekih nepodudarnosti — zaključio je
Perosino nakon nekoliko sekunda promatranja.
Agentica Miller mu je brže-bolje prišla, a za njom i Stone.
— Pogledajte ovamo, na tribine, među publiku — rekao je Perosino
agentici Miller, pokazavši na ženu, jednu od vestalki koje su okruživale cara
u besprijekorno bijelim haljinama. Mlada je svećenica nepomično gledala
spolno općenje žene i bika zajedno s ostalima. Ali za razliku od drugih,
mučenje je promatrala kroz neobičnu spravu koju je držala u visini očiju,
udaljenu od lica deset centimetara. Neobičan tanki, pravokutni predmet od
metala s produžetkom u obliku duguljastog stošca na čijem je kraju bila leća
ličio je na neki optički instrument. Malo drukčiji od onog koji je američka
turistkinja držala na ormariću pokraj kreveta. Tajanstveni predmet koji je
držala vestalka na tribinama Koloseja tijekom mučnog spolnog općenja s
bikom nesumnjivo je bio fotografski aparat.
Agentica je uzdahnula s olakšanjem. — I ovu je pojedinost djevojka
opisala crtaču? — upitala je svog kolegu.
 — I to — morao je priznati Stone.
— Izvrsno. Evo dokaza da je riječ o halucinacijskim maštanjima, a ne o
priviđenjima iz prošlosti. Nije bilo fotografskih aparata u prošlosti —
presudila je konačno agentica Miller.
U tom je trenutku djevojka iza njihovih leđa zajecala. Agenti i profesor
Perosino brzo su se približili krevetu. Bilo je jasno da djevojka želi nešto reći,
ali grgljala je nerazumljive zvukove i gotovo se ugušila. Perosino, misleći da
će ispljunuti krv, krenuo je pritisnuti zvono i pozvati medicinsko osoblje.
Agentica Miller ga je zaustavila: — Čekajte, profesore. — Još jednom je
pružila djevojci papir i olovku.
Lica voštanog poput ljiljana, nesretnica je kratko napisala: »Nije prošlost
ono što se pojavljuje u priviđenjima. To je budućnost..«
Prevela s talijanskoga Maja Adžija
 MELTING POT

TOMMASO PINCIO

S ve je počelo usred onog čuvenog, beskrajnog ljeta, zabilježenog u

povijesti kao Veliko ljeto. Odjednom, ne znam kako, našao sam se u
Vijetnamu. Promatrao sam američke vojnike kako se bore i umiru u prašumi.
Iznad mene, kroz oblake napalma, zujao je helikopter. Potom sam pogledao
uvis i ugledao ventilator koji je visio sa stropa mojeg apartmana u hotelu
Excelsior.
Bio je to samo san, a ja sam i dalje bio u Rimu. Ali je vrućina bila posve
nalik onoj u tropskoj prašumi. Lopatice ventilatora pomicale su zagušljivi
zrak, ali nisu pružale nikakvo olakšanje. Vrtjele su se u prazno, baš kao i moj
život.
Znoj se cijedio s mene. Spavao sam najmanje osam sati, ali sam svejedno
bio premoren. Jedva sam ustao. Doručkovao sam slušajući pjesme koje su se
svakodnevno, ne pamtim otkad, ponavljale na radiju. Dnevna temperatura
nije se spuštala ispod četrdeset i pet stupnjeva. Liječnici su savjetovali da se
ne izlazi iz kuće prije zalaska sunca.
Kavu sam popio naslonjen na prozor. Mračilo se dok su gomile luckastih
Kineza navirale u Via Veneto. Sav očajan, promatrao sam redove crvenih
svjetiljki i ideograme na natpisima čije značenje nisam mogao dokučiti. Preda
mnom je bila još jedna paklena noć u apokaliptičnom gradu. To ne možemo
nazvati slatkim životom. Ljeto je i Rim se pretvorio u ogroman kineski grad
gdje je sve naopako i gdje te vrućina prisiljava da živiš poput vampira, spavaš
danju i radiš noću. Trebao sam otići kao i svi ostali dok sam još mogao.
Vratio sam se u sobu i otkrio da je istina što govore: od lošeg uvijek ima i
gore. Niotkud se pojavila neka djevojka i ispružila nepomično na mom
krevetu. Bila je polugola i tromo ležala potrbuške, nogu malko razdvojenih.
Ruke su joj bile ispružene uz bokove, dlanovi okrenuti prema gore, a lice
uronjeno u jastuk. Izgledala je kao da je mrtva. Nisam imao blagog pojma tko
bi to mogao biti, prošlo je mnogo vremena otkako sam bio intiman s nekom
ženom.
Kad sam joj pokušao okrenuti glavu, uslijedilo je još jedno ludo otkriće.
Lice kao da joj se zalijepilo za jastuk. Nekoliko puta sam ga pokušao ga
odlijepiti. Na kraju sam je povukao za kosu, pritišćući jastuk o krevet. Bez
uspjeha; lice se nije dalo odvojiti. I da se vratimo onom kako za lošim slijedi
gore, u tom je trenutku netko pokucao na vrata.
Bilo bi mudrije praviti se da nisi tu kad ti je truplo u sobi. Što da napravim
ako je na vratima policija? No svejedno sam otišao do vrata. Nešto me
gonilo. Ne pitajte me što, jer ne znam. Srećom, bio je to samo gospodin Ho,
upravitelj hotela.
— Došao sam zbog najma koji niste platili — rekao mi je. Pogledao sam
račune i uzdahnuo. Gotovo dvostruko su mi povisili najam, zaračunavši mi,
između ostalog, trošak ugradnje rashladnog uređaja. Pobunio sam se.
Poskupljenje je bilo čista pljačka. A što se tiče rashladnog uređaja, nije ni
proradio. Gotovo ništa nije valjalo u tom ušljivom hotelu.
— Sad su nova pravila — rekao je gospodin Ho. — Svi plaća sad klima-
uređaj. Ako tvoj uređaj pokvaren, moj radnik popravi. Ako ti ne voliš nova
pravila, ti ideš van. Ako ti ne platiš, ti ideš van.
Nije bilo smisla raspravljati jer je glava tog Kineza bila tvrđa od nakovnja,
a da i ne spominjem mrtvu djevojku u krevetu. Nisam smio riskirati dolazak
pomoćnika radi popravka klime. Zato sam upravitelju istrgnuo račune iz ruke
i rekao mu da ne brine i da ću se što prije sve riješiti.
— Kad je što prije?
Rekao sam da ne znam, ali prije nego što je uspio odgovoriti, rekao sam:
— Sutra — i zalupio mu vratima pred nosom. Otišao sam u sobu s nadom da
je truplo nestalo. Možda mi se pričinilo. Ali, nažalost, djevojka je i dalje bila
na istom mjestu. Legao sam na krevet pokraj nje. Leći pokraj mrtve djevojke
može djelovati izopačeno, svjestan sam toga. Ali bio sam iznuren od
napetosti i vrućine. Imao sam potrebu ispružiti se kako bih sredio misli, a to
je bio jedini krevet na raspolaganju. Nekoliko sam minuta proveo
promatrajući djevojčinu kosu. Bila je duga i glatka. Zbog njenog crnog sjaja
pretpostavio sam da je riječ o Kineskinji ili jednoj od mnogih Azijki koje su
se motale po kvartu. Odjednom se pomaknula. Mislim, kosa. Najprije sam
pomislio da je to bilo zbog ventilatora. Ali kad su se vlasi dignule i zanjihale
u zraku poput pipaka, shvatio sam da je u njima nešto živo. Pipci su se
pretvorili u ogromnu hobotnicu koja se omotala oko djevojčina tijela. Cijela
je soba utonula u crveni ocean krvi.
Misao da još sanjam slabašno je provirila; nadjačao me strah. Želio sam
ustati i izgubiti se odande. Ali nisam znao kamo poći. Bio sam paraliziran.
Ne kažem to metaforički. Doslovno se nisam uspio pomaknuti. Bilo je
strašno prisustvovati takvom prizoru nepomičan poput kipa. Odjednom se sve
smračilo, a kad sam ponovno otvorio oči, djevojke nije bilo.

Neki ljudi pridaju veliku važnost snovima. Vjeruju da snovi imaju značenje.
Gube vrijeme analizirajući ih jer misle da će otkriti tko zna što o sebi ili čak o
budućnosti. Gluposti. Za mene su snovi upravo to, snovi. Prizori koje um
slučajno upeca tijekom spavanja poput djece koja zavezanih očiju odaberu
broj na kolu sreće. Oduvijek sam tako mislio. Te sam večeri ustao iz kreveta
ne pridajući velik značaj neobičnoj noćnoj mori iz koje sam se probudio.
Otišao sam u kupaonicu kao da se ništa nije dogodilo i oprao ruke i lice.
Pružio sam ruku prema ručniku i izbjegao susret s vlastitim pogledom u
ogledalu. Znao sam da prizor ne bi bio lijep; ne izgledam dobro kad se
probudim. Paklena vrućina Velikog ljeta nije pogodovala mom izgledu;
izgledao sam barem pet godina stariji, a budući da više nisam bio mladić, to
mi je išlo na živce.
Pokušao sam ne misliti na vrućinu i na prohujale, potrošene godine.
Pokušao sam ne misliti ni na što. Nije bilo teško; s vremenom sam odlično
uvježbao prazniti misli. Nije da nisam imao o čemu misliti. O novcu, na
primjer. Bio sam do grla u dugovima i nisam znao kako ću ih vratiti. Netko bi
drugi poludio zbog toga. Ali ne ja. Uzeo bih račune, platne naloge, opomene i
sve ostale papire na kojima se od mene zahtijevao novac koji nisam imao i
zabio ih na one predmete koji su se viđali po gostionicama. Ono nešto na što
zataknete račun ili narudžbu. Sastoje se od velike metalne igle zalijepljene za
drvenu podlogu. Kad bih zabio račun, osjetio bih gotovo seksualno
zadovoljstvo. Nemojte me kriviti, ali osjećao sam se kao da ekonomiji
skidam nevinost. Oduvijek sam smatrao da između ekonomije i žene nema
neke razlike. U smislu da nikad nisam razumio ni jedno ni drugo.
Ali bio sam vrlo vezan za svoj stalak s iglom. Držao sam ga na vidljivom
mjestu, na stolu ispred prozora. Još ga imam, zapravo. Samo što se sad nalazi
na ormariću. Govorim u prošlom vremenu jer mi je žao što nisam bacio taj
stalak. Stvari bi se drugačije odvijale da nije bilo te igle. S druge strane, ne
mora biti. Na kraju krajeva, nije kriva igla, nego ja i moj san. Zašto sam ga
uopće pričao drugima? Posebno Yin. Znao sam da nije dobro šaliti se s
djevojkama poput nje. Ali ipak jesam. Sve se dogodilo brzo. Trebao bih,
zapravo, krenuti ispočetka. Da. No postoji li točan trenutak u kojem su se
stvari počele odvijati? Kao što je Veliki prasak, recimo.
Prije više godina poznavao sam jednog tipa. Poštedjet ću vas detalja —
preko noći je propao. Može se reći da je otišao u kurac. Iznenadio sam se jer
mi je oduvijek izgledao kao jedna od onih osoba koje znaju što rade. Pitao
sam ga kako se doveo u to stanje, kako mu je to uspjelo. — Kao što se sve
stvari događaju — odgovorio mi je. — Najprije malo-pomalo. A zatim
odjednom.
Nisam bio siguran da sam ga posve razumio. Ali sad shvaćam. Sad mi je
sve jasno. Najprije malo-pomalo, a zatim odjednom. Poput Velikog ljeta koje
se sad čini normalno. Vraški je vruće, Rimljani su pobjegli na sjever, ostali su
samo Kinezi i beduini. I neki nesretni gubitnik poput mene. Pogledam li sad
Rim, čini mi se da je oduvijek ovako izgledao. Kad bolje promislim kakav je
ovaj grad bio prije čuvenog ljeta, pitam se nisam li kojim slučajem lud. Čini
mi se da živim u noćnoj mori. Ali nije noćna mora. Sve je istina. Sve je bila
istina prije i sve je istina sad.
Sjećam se dobro početka tog čuvenog ljeta. Odlučio sam ostati u Rimu.
Volio sam pusti grad i to što ne moram čekati u redu u pošti i trgovini. Danju
bih radio, noću odlazio pogledati film koji bi prikazivali na Piazza Vittorio.
Kad bih se vratio kući, popušio bih džoint i poslao sve u jedan krasni. Nisam
imao hrpetinu novca, ali živio sam mirno, bez velikih uzbuđenja.
Postalo je vruće. Ali stvarno vruće. I sami ćete se sjetiti toga. Starci su
umirali. U novinama i na televiziji govorili su da sličan toplinski val nije
dosad zabilježen. Svakog su dana ispitivali nekog stručnjaka koji je trabunjao
o klimatskim promjenama, onečišćenju, otapanju ledenjaka, protokolima o
ispuštanju plinova. Svi smo kimali glavom, ali zapravo nismo slušali. To
nešto se odnosilo na budućnost. Za manje od pola stoljeća neće više biti
vječnog snijega ni na najvišim planinama, govorili su stručnjaci. A koga
briga što će se dogoditi za pola stoljeća? Nas je samo zanimalo kad će proći
toplinski val. Čekali smo oluje koje se pojavljuju krajem kolovoza.
Kolovoz je prošao. Prošao je i rujan te za njim listopad. Od oluje ni traga.
Vrućina nije popuštala. Na Božić temperatura se kretala oko četrdeset i dva
stupnja. Ljudi nisu znali što bi učinili pa su otišli na more. Mislili su da će s
Novom godinom stići i zima. Pojavili su se, međutim, požari i u tom su se
trenutku ljudi zaozbiljno naljutili. Tražli su odgovore, željeli su čuti da će
prije ili kasnije sve biti kao nekad. Stručnjaci su govorili da sličan fenomen
nikad nije zabilježen. Ali to nije bio odgovor ni umirenje.
Na kraju su ljudi napustili grad i preselili se na sjever. Više-manje
istovremeno stigle su horde Kineza. Ljudi su prodavali svoje kuće, a Kinezi
ih kupovali za gotovinu. Godinu dana kasnije grad je izgledao kao Šangaj u
vrijeme pušionica opijuma i javnih kuća. Na stanovit način bio je privlačan.
Pa sam odlučio ostati iako nisam imao posao.
Moj je šef prestao raditi. Poslovi su išli sve lošije i otpustio me bez
suvišnih riječi. Kad o tome sad razmislim, ponio se vrlo ružno, ali u tom mi
trenutku to nije bilo važno. Taj mi se posao ionako oduvijek bio gadio i nije
mi bilo nimalo žao kad sam ga izgubio. Uzeo sam otpremninu i čvrsto
odlučio da ću od tog živjeti. Nije bila riječ o velikom iznosu, ali zahvaljujući
Velikom ljetu cijene su pale. Uz štednju mogao sam nezaposlen živjeti
nekoliko godina. Da sam se preselio na sjever, taj bi novac nestao za par
mjeseci pa bih morao ponovno ozbiljno rintati, A to mi se uopće nije dalo.
Svako malo nazvala bi me zabrinuta majka. Govorila je da će prije ili
kasnije novac nestati. — I što onda? Što misliš raditi? — pitala je. Dobro
pitanje. Stvar je u tome da ništa nisam mislio. Odgovorio sam joj da ću o
tome misliti kad dođe vrijeme. Moja majka misli da bi bilo bolje kad bih
došao k njoj u Lambrate, u okolici Milana. Čini se da tamo ima gomila posla.
Bio sam jednom u Lambrateu. Ne možete ni zamisliti kakvo je to usrano
mjesto. Posvemašnja pustoš. — Razmislit ću, mama — rekao sam. Onda bih
spustio slušalicu, smotao džoint ili ispio nekoliko limenki piva. Nerijetko i
jedno i drugo.
U to vrijeme još nisam živio u Via Veneto, nego u unajmljenoj garsonijeri
blizu Piazza Vittorio, usred te antičke Kineske četvrti. Vodio sam miran,
posložen život. Ustao bih, doručkovao i listao rastreseno kakvu knjigu,
čekajući da se temperatura spusti. Oko ponoći bih izišao. Kružio bih bez
pravog cilja po četvrti i uvijek završio na tržnici. Probijao bih se teškom
mukom između prodavača koji viču i starih Kineskinja koje bi se upirale da
pregledaju povrće izloženo na klupama. Često bih zastao ispred trgovine
tropskim ribama i ubijao vrijeme promatrajući neobična bića koja kruže
akvarijem. Ručao bih oko dva ujutro, obično juhu s rezancima. Malo kasnije
otvarao bi se Zabranjeni grad.
Tamo se moj život zauvijek promijenio; tamo sam upoznao Yichanga.
Zabranjeni grad je bio noćni klub s go-go plesačicama. Prije Velikog ljeta
takvi lokali nisu postojali u Rimu — čini mi se, zbog Vatikana. Obično bih se
zadržao do zatvaranja. Popio bih koje pivo, gledao djevojke kako plešu,
čekao zoru. Bilo je to najbolje razdoblje tijekom noći. Možda zato što se u
mom životu nije bogzna što događalo dok se u klubu zbivalo svašta
zanimljivo; barem se meni tako činilo. Premda ne bih mogao reći što je to
»svašta«. Da skratim, bilo je to mjesto kamo su muškarci odlazili kurvama.
Jedne je noći Yichang sjeo pokraj mene. Već sam nekoliko mjeseci bio
redovito dolazio u Zabranjeni grad, a učinilo mi se da Yichanga prije nisam
vidio. Pogriješio sam, jer je on mene poznavao. To jest, primijetio me.
Pitao me sviđa li mi se klub, a ja sam odgovorio potvrdno.
— To sam i mislio — odgovorio je on.
Nisam znao što reći na to.
— Odakle ste?
— Niodakle, iz Rima sam.
Razrogačio je oči, kao da sam rekao da sam s Marsa.
— Rimljanin u Rimu, prava rijetkost. Mogu li vas čime ponuditi?
Slegnuo sam ramenima. Nije mi bilo do razgovora. Navikao sam biti sam i
gledati svoja posla. Promatrao sam djevojke i osjećao se ugodno prazneći
glavu. Taj se čovjek ispriječio između mene i najboljeg noćnog trenutka. Ali
nisam ga mogao odbiti. Bio je Kinez, nalazili smo se u klubu kojim
upravljaju Kinezi i koji posjećuju Kinezi. Malobrojni Talijani zalazili su u
Zabranjeni grad; to su bili ljudi sa sjevera na odmoru i često ne bi dobro
završili.
— Mogu li vas pitati zašto ste ostali u Rimu?
Skoro sam odgovorio da nema nikakva razloga, ali sam se zaustavio.
Kinezi su radišniji od mrava, nepovjerljivi su prema dokoličarima. — Posao.
— Ah — rekao je i stresao glavom kao da mora razmisliti o odgovoru. —
A čime se bavite?
Još jedno dobro pitanje. Svijet je bio krcat ljudima koji su se brinuli što ja
radim. Lupio sam da sam novinar, prvu stvar koja mi je pala na pamet.
— Stvarno? Za koga pišete?
— Za svakog pomalo. Izvještaji s rimske fronte.
Prava je istina bila da nisam imao pojma kako funkcioniraju novine. U
životu nisam napisao ni crtice, čak ni popis za kupnju.
— Pretpostavljam da se dobro zarađuje.
— Ne onako kako se misli. Recimo da se provučem kroz mjesec.
Nasmijao se i kucnuo moju čašu piva svojom. Onda je, nasreću,
promijenio temu. Nisam mogao nastaviti blefirati o nečemu što uopće ne
poznajem.
— Dolazite li često ovamo?
Otpio sam gutljaj i potvrdnuo kimnuo.
— Primijetio sam, da budem iskren. Sviđa vam se ovo mjesto, zar ne?
— Da, nije loše.
Nekoliko je trenutaka šutio i gledao djevojke kako trljaju tijela o čelične
šipke.
Bio sam u zabludi da je razgovor završen, jer je upitao: — A zašto vam se
sviđa?
Kvragu, kakvo je to pitanje?
— Znate zašto vas pitam? Jer vidim da dolazite svake večeri. Sjednete,
popijete nekoliko piva, ostanete sve do zatvaranja lokala, ali nikad ne
pozovete djevojku za stol. I pitam se zašto.
— Ne volim plaćati seks.
Bila je to istina, ali djelomično. Pravi je razlog bio da si to nisam mogao
priuštiti. Jedna noć sama po sebi ne stoji opet toliko mnogo. Trideset eura u
klubu i pedeset za djevojku. Potom još dvadeset ako ti treba soba. Ali znao
sam kamo to vodi. Djevojke su znale svoj posao. Teško da bi se događaj zbio
jednom i nikad više. Stotka danas, stotka sutra. Da ne računam darove. Kao
od šale, na kraju mjeseca bio bih lakši za nekoliko tisuća eura. Te bi djevojke
mogle postati gore od droge — jednom kad bi te se dočepale, ne bi ih se
mogao riješiti.
Mogao bih vam ispričati hrpu priča o osobama koje su potrošile bogatstvo
u Zabranjenom gradu. Možda sam zbog toga volio tamo odlaziti. Gledajući
kako se drugi malo-pomalo gube i odlaze u propast, osjećao sam se mudro,
pametno. Ne znam ima li smisla što govorim, ali i takva me dinamika
smirivala.
Život je za mene bio zagonetka, zapravo ništa nisam dobro radio. U
Zabranjenom gradu, s druge strane, sve mi se činilo jasno kao sunce: gledati i
ne kupovati. Usvojivši to jednostavno pravilo, mogao sam navraćati kad god
sam htio. Čak svake noći.
— Razumijem, ali zašto onda dolazite?
Možete vjerovati? Rekao sam da mi pomaže srediti misli. Promatrajući
djevojke, mogao sam se usredotočiti, usmjeriti se na dijelove koje sam trebao
poslati u novine. U zoru bih se vraćao kući i otipkao na računalu ono što sam
u mislima ispisao u Zabranjenom gradu.
— Hoćete reći da ovamo dolazite raditi?
— Na neki način — potvrdio sam besramno.
— Onda vas je čavrljanje sa mnom omelo.
— Nema problema. S vremena na vrijeme treba se odmoriti od posla.
— Imate pravo.
U tom se trenutku Yichang predstavio. Rekao mi je svoje ime i ja sam
njemu rekao svoje. Stisnuli smo jedan drugome ruku.
 Nazdravili smo upoznavanju bocama piva.
— Moram vam nešto priznati.
Zastao je i dodao: — Pažljivo sam vas proučavao posljednjih mjeseci,
znate.
Pogledao sam ga. Dio mene je predvidio da taj čovjek u glavi ima precizan
plan.
— Vaša me suzdržanost zadivljuje. Pitam se kako uspijevate ne uplesti se
u nešto. Želim reći, mnoga od ovih bića bila bi sposobna oživjeti mrtvaca, što
vam se to ne sviđa na ženama?
— Nije u tome stvar, itekako mi se sviđaju. Rekao sam vam, dolazim iz
drugih razloga.
— Rekli ste. No, složit ćete se sa mnom da se ne ponašate poput ostalih.
Slegnuo sam ramenima.
— Kako bilo, bolje za vas. Bez uvrede, vi Talijani mogli biste se opeći uz
ova bića. Niste navikli na ovu vrstu žena. Puštate da vas zavara njihov djetinji
izgled, njihovo nježno i bespomoćno ponašanje. Nipošto nisu bespomoćne.
One su prostitutke. Vidio sam mnogo Talijana kao što ste vi kako uđu,
sigurni u sebe, uzmu djevojku i sve ovo shvate kao igru. Završe ružno. A još
gore završe oni koji se zaljube. Utuve si u glavu da će je odvesti odavde,
misle da su one u duši dobre. Nema veće pogreške od te; ovdje nema dobrih
djevojaka. Kineskinje, Vijetnamke, Laošanke, Kambodžanke. Sve iste, sve
prostitutke. A prostitutke su poput škorpiona. Vjerujem da znate priču o
škorpionima.
— Naravno — rekao sam rastreseno, pokušavajući mu dati do znanja da
mi je razgovor dosadan.
— S tim je djevojkama ista stvar. Ne možeš očekivati da će promijeniti
svoju prirodu. To je nešto što ste vi Talijani skloni smetnuti s uma zbog
izgleda. Znate li što su neke od njih spremne učiniti?
— Odrezati nam kurac — odgovorio sam drsko. Nisam više izdržao.
Kratka lekcija o zamkama Zabranjenog grada bila je kap koja je prelila čašu.
Yichang je osjetio udarac, barem mi se tako učinilo. — Vidim da ste
informirani.
A što je mislio, tko sam ja? Jedan od onih glupana koji se spuste sa sjevera
u potrazi za egzotičnim avanturama? Nisam govorio kineski, ali su mi
svejedno neke priče dopirale do ušiju. O djevojkama koje su kastrirale
klijenta samo zato što im nije platio ili jednostavno zato što je započeo vezu s
drugom prostitutkom, kao da muškarac ne može imati sve djevojke koje
poželi. Kad bi odlučile da s tobom završe jednom zauvijek, odvele bi te u
krevet, a da ništa ne naslutiš — Azijici su majstori u skrivanju bijesa. Između
milovanja dale bi ti piće i u roku od par minuta bio bi paraliziran.
Čini se nevjerojatno da postoje takve spletke, ali istina je. Ne znam gdje te
djevojke nabavljaju drogu koja te paralizira. Svega si svjestan, ali ne možeš
mrdnuti prstom. I dok si u tom stanju, one... sve u svemu, shvatio si,
rezerviraju ti mjesto u prvom redu da možeš uživati u predstavi.
Ustao sam s namjerom da se vratim kući. Ionako je noć bila upropaštena.
— Odlazite?
— Da.
Stavio mi je ruku na rame i zadržao me. — Nadam se da vam nisam
dosađivao razgovorom.
— Niste, samo sam malo umoran. Osim toga, moram završiti članak za
sutra.
— Razumijem.
Zatim, kao da se naknadno sjetio, upitao me: — Živite li daleko?
Mislio sam da želi nastaviti razgovor, da će mi dalje dosađivati, možda me
i pratiti do kuće pa sam mu rekao istinu: — Ne, živim iza ugla.
— Živite u ovoj četvrti?
— Da, zašto?
— Ništa, samo što novinar... Ovo je siromašna, prljava i bučna četvrt. Nije
otmjena.
— Ugodna je — rekao sam.
— Ugodna za što?
 Nije mi dao da odgovorim. — Sjednite. Ponudio bih vam nešto što bi vas
moglo zanimati. Biste li živjeli u Via Veneto? Znate li za hotel Excelsior?
Naravno da znam, luksuzni hotel daleko iznad mojih mogućnosti.
— Nije više hotel i siguran sam da bi poslovni čovjek poput vas mogao
platiti stotinu eura za apartman.
Zinuo sam. Bilo je to upola manje od onog što sam davao za jednosobni
stan od dvadeset i šest kvadratnih metara na Piazza Vittorio. Yichang mi je
objasnio da je Excelsior nekoliko mjeseci bio zatvoren, a onda ga je kupio
njegov prijatelj i pretvorio ga u zgradu sa stanovima za iznajmljivanje.
Gotovo su svi stanovi već bili iznajmljeni otmjenim Kinezima. Još je jedan
ostao prazan. Yichangov prijatelj nije mogao naći stanara jer se prije par
godina u njemu ubila neka slavna osoba. — Rock zvijezda s dugom kosom i
poderanim trapericama. Ne sjećam se imena.
— Mislite na Kurta Cobaina?
Yichang pucnu pristima. — Baš on. Znate, mi Kinezi smo veoma
praznovjerni. Mnogi vjeruju u duhove i ne vole spavati u sobi u kojoj si je
netko puškom prosuo mozak.
Nisam mu objašnjavao da to baš nije bilo tako. Više mi je odgovaralo da
on i njegov kineski prijatelj i dalje vjeruju da se ta slavna osoba ubila u hotelu
Excelsior.
— Onda, bi li vas zanimalo?
Zanimalo bi me, kako ne. Mogućnost da se preselim u Via Veneto i živim
u rodnom gradu poput ruskog kneza u izgnanstvu poprilično me privlačila. I
za samo stotinu eura mjesečno.
Yichang mi je rekao da će me upoznati s upraviteljem Excelsiora što je
prije moguće, možda već sljedeće večeri. Nisam znao kako da mu zahvalim.
Svakako sam mu se želio nekako odužiti, ali Yichang je odmahnuo rukom i
glavom; nije htio čuti ni riječi. Naručio je još jedno pivo, prokomentirao neku
djevojku, a onda se namrštio kao da se odjednom nečeg sjetio.
— Postoji način — rekao je. — Biste li odigrali partijicu karata?
— Karata?
— Da. Igrate li poker?
 Naravno da sam znao pravila pokera, ali nipošto nisam bio klasični igrač.
Da budem iskren, sve su mi kartaške igre bile dosadne. Ali Yichang je bio
uporan i kad sam pokušao objasniti nepovjerenje prema kockanju, rekao je:
— Koliko velikih riječi. Samo vam predlažem partijku s prijateljima kako
bismo ubili vrijeme. Simbolični ulozi, tek pokoji novčić radi sitnog
uzbuđenja. Hajde, ne možete me odbiti.
Partijica i velike riječi. To umanjivanje i uveličavanje vrijednosti stvaralo
mi je nelagodu. Ali imao je pravo, nisam mogao odbiti. Ne ako sam se zaista
htio preseliti u Via Veneto.

Vratio sam se kući u devet ujutro. Ispružio sam se na krevetu i netremice

gledao u lopatice ventilatora koje su se okretale iznad mene. Razmišljao sam
o neobičnim noćašnjim događajima. Ili bolje rečeno, o stvarima koje su mi
trebale biti neobične, ali koje su mi se u tom trenutku činile kao dar s neba.
Kao prvo, trebalo mi je biti neobično što je Kinez tako razgovorljiv sa
strancem, k tome zapadnjakom. Zatim to što je Yichang savršeno govorio
talijanski i priča o apartmanu u hotelu Excelsior. I djetetu bi bilo sumnjivo.
Ali, kao što sam rekao, u to vrijeme nisam bio sklon pretjeranom
razmišljanju. Jednim sam udarcem, uz pivo i pogled na prostitutke, pronašao
novu kuću i osvojio dvjesto pedeset eura; misli su mi se ograničile na to.
Da, jer se pokraj tih sadržaja partijica protegla na nekoliko sati pa sam,
unatoč ograničenim ulozima, napustio Zabranjeni grad s određenom sumom
novca u džepu. Možda nisam bio dobar igrač, ali Yichang je ispao gori od
mene. Bio je, iznad svega, tvrdoglav. Zainatio se da pošto-poto izgubi. A to
mi najviše od svega trebalo biti sumnjivo. Ali bio sam opijen lakoćom kojom
sam osvajao novce.
Yichang je bio čovjek od riječi. Sljedeće smo se noći zaputili u Excelsior
gdje me upoznao s gospodinom Hoom. Nije bilo nikakvih problema. Nakon
nekoliko uvodnih riječi i rukovanja apartman je bio službeno moj. Kao
predujam ostavio sam dvjesta eura osvojenih na kartama. Yichang se našalio
da mu moram dati priliku za vraćanje izgubljenog.
I, zapravo, morao sam. Dogovorili smo se za sastanak u Zabranjenom
gradu u tri ujutro, I te sam noći slavio, ali sam osvojio nešto manji iznos jer je
Yichang pobijedio u nekoliko partija. Otkrio sam da mi moje gubljenje
povećava volju za daljnjim kartanjem umjesto da je suzbije, S vremenom sam
shvatio zašto me osvajanje partije nakon jedne izgubljene jača, ali tad mi to
nije bilo jasno. Osjećaj jačanja bio je toliki da sam razmišljao o namjernom
gubljenju partije, malo zbog taštine, a malo iz čiste zabave. Iako sam osvojio
pristojnu svotu, kartanje mi je i dalje bilo beskrajno dosadno. Nikad o tom
nisam promijenio mišljenje. Mislim da ne postoji ništa dosadnije i gluplje od
pokera. Možda je i to razlog što sam ostao loš kartaš.
Dobro ste shvatili, rekao sam loš. Malo-pomalo, ne znam ni sam kako,
počeo sam gubiti. Što sam više gubio, to sam više podizao ulog i želio
nastaviti igrati. Svake bih noći odlazio u Zabranjeni grad, sjedao za izdvojeni
stol i gubio. S vremena na vrijeme podigao bih pogled s karata i susreo se s
pogledom plesačice. Načas bih osjetio nostalgiju za satima provedenim u
ispijanju piva i gledanju prostitutki, što je bio krunski trenutak mojih noći.
Ali to bi bio zaista samo trenutak. Za manje od sekunde uronio bih
ponovno u idiotska pitanja koja zaokupljaju um kartaša. Dobiti, blefirati,
povući se. Sve su to gluposti, a pouka tih gluposti bila je da sam gubio, a
Yichang dobivao.
Yichang i njegovi prijatelji. Uvijek bi nam se pridružilo još nekoliko
igrača koji nisu znali ni riječi talijanskog. I oni bi pobjeđivali, ali ne kao
Yichang.

Za nekoliko mjeseci moji dugovi približili su se iznosu od dvjesta tisuća eura.

Svoti koju nisam u životu vidio. Činilo se da Yichang to ne smatra nečim
ozbiljnim. Kartali smo sa žetonima i kad su se pred zoru podvlačili računi,
Yichang bi sve zapisao u džepnu bilježnicu. Ne bi me tražio ni centa. Čak je
prijateljima govorio da jamči za mene. Govorio je da nema problema. Da sam
ja ugledna osoba i da pišem za novine. Kad bi to izgovarao, zadrhtao bih.
Nakon tog uslijedila je kriza, devalvacija, što ja znam. Kao što sam rekao,
ekonomija mi nije nikad išla. Cijene su porasle, a s njima i najam apartmana
u hotelu Excelsior. Tako su mi dugovi narasli i proširili se poput naftne mrlje,
a tad konačno stižemo do trenutka u kojem sam usnuo čudan san s mrtvom
djevojkom u krevetu.
 Upravo me te noći Yichang pitao mogu li mu, kojim slučajem, posuditi
tisuću eura. Upoznao sam te ljude i dobro sam znao da kad Kinez okoliša, to
znači da ti ispostavlja račun. Rekao je »posuditi«, ali je zapravo mislio platiti.
I ne samo tisuću eura, već i ostatak ili barem značajniji dio. Nisam znao gdje
bih nabavio pedeset, a kamoli tisuću eura i ostatak. Rekao sam mu da mi
mora oprostiti, ali da sam malo kratak.
— Kako kratak? — nije mogao shvatiti kako novinar poput mene ne može
prijatelju posuditi tisuću eura.
Morao sam mu reći istinu. Bilo bi bolje da sam izmislio još koju glupost,
ali nisam vidio izlaz. A već mi je i svega bilo navrh glave. Situacija me
razdirala. Želio sam se vratiti prijašnjem životu, prestati kartati, prestati gubiti
i prestati zafrkavati prijatelja. Yichang se ponašao kao pravi prijatelj, pokazao
je da mi vjeruje. A ja, kako sam mu vratio?
Bio bih se volio družiti s njim nevezano za partije pokera. Popiti s njim
pokoje pivo i razgovarati o nevažnim temama. Yichang je bio ugodan
sugovornik i obrazovana osoba. Dok bismo kartali, često je spominjao vrlo
zanimljive detalje iz rimske povijesti. Dobro ju je poznavao. Pet puta je
pročitao Uspon i pad Rimskog Carstva Edwarda Gibbona. Prije negoli sam
upoznao Yichanga nisam znao nabrojati ni svih sedam brežuljaka, a
zahvaljujući njemu naučio sam mnogo toga. Na primjer, da je Rim velik zbog
svoje vječne dekadencije.
Pitao sam se nije li mi život protjecao tako kako jest zbog toga što sam
Rimljanin. Utješno je uvjeravati se da nam je propast predodređena, da je
vezana za genetiku ili u nešto tako glupo. Takvo te uvjeravanje rješava
obveze da žališ za svim što nisi učinio ili si mogao ne učiniti. Kao na primjer
reći istinu Yichangu.
Nisam očekivao da će to tako loše primiti. Pretpostavljao sam da će se
malko naljutiti, to da. Na kraju krajeva, dugovao sam mu ogromnu količinu
novca, a možda je planirao kako će ga potrošiti. Ali ono što je uslijedilo
potpuno me šokiralo. Uvjerio me da nisam ništa razumio, osim igre riječi.
Na stolu su bile karte, pivske boce, dvije pepeljare pune opušaka i hrpice
žetona. Yichang je dignuo ruke, zadržao ih trenutak u zraku da bi potom
tresnuo šakom o stol. Predmeti su poskočili, prevrnuli se i pali na pod. Druga
su se dva Kineza blago nasmiješila. Ugrizao sam donju usnicu i spustio
glavu.
— Pogledaj me — rekao mi je Yichang.
Poslušao sam ga.
Lice mu je bilo nepomično poput maske. Snažno je disao kroz nosnice.
Promatrao me nepomično nekoliko časaka koji nikako da prođu, a zatim je u
mene uperio kažiprst i izustio moje ime.
— Tommaso Pincio. Ti... ti... ti...
Nije izgovorio što je bio naumio. Ustao je i nekamo otišao; ne znam kamo.
Druga su dvojica Kineza i dalje nepomično sjedila na mjestu i isto me tako
gledala. Pomislio sam da je najbolje da se ni ja ne mičem.
U Zabranjenom gradu nitko nije ništa primijetio. Sve se odvijalo kao i
uvijek. Djevojke su lijeno njihale tijela u ritmu glazbe. Jedna od njih sišla je s
pozornice i sjela u krilo klijenta, Azijca od kojih pedeset godina.
Sjećam se da su u tom trenutku pustili remiks »San Francisco (Be Sure to
Wear Flowers in Your Hair)«. Onaj Global DJ-a. Znate o čemu govorim?
Blesava melodija, ali, s druge strane, Kinezi baš nisu sofisticirani ljudi. U
pjesmi se svako malo čuje ženski glas kako nabraja imena raznih gradova.
Pariz, London, Los Angeles, Tokio i mnogo drugih. Čak i Bagdad. Htio sam
biti bilo gdje drugdje, čak i u Bagdadu, samo ne u Zabranjenom gradu.
U tom se trenutku Yichang vratio za stol. Pokupio je karte, zapalio
cigaretu i rekao: — Dobro, nastavit ćemo s kartanjem.
Iz izraza njegova lica nisam mogao dokučiti ništa. Kao da se smirio, ali u
očima mu se nazirao sjaj koji mi se nije svidio. Pokušao sam mu reći da
radije ne bih nastavio. Želio sam se vratiti kući. Osjećao sam se kao govno.
Lagao sam. Nakupio sam brdo dugova koje nikad neću biti u stanju vratiti.
— Gluposti.
— Ne, ozbiljno. Lagao sam ti i nikad si to neću oprostiti.
— Istina. Ali upravo zbog tog se ne možeš više povući.
Nisam razumio.
— Gledaj, ako se sad povučeš, morat ću reći jednoj od djevojaka da ti
odreže kurac. Promatrao me nekoliko trenutaka i dodao: — Šalio sam se,
očito.
Ali ton njegova glasa nije odavao šalu. Ipak sam se pokušao blago
osmjehnuti. Počeli smo kartati. Svako malo bih bacio pogled na onu dvojicu,
ali činilo se da nisu shvatili što je Yichang rekao, a on nije bio rekao ni riječi
na kineskom. Glava mi je bila puna ružnih misli. Mislim da sam je u tom
trenutku počeo ponovno i koristiti. Kako bilo, tad sam upao u jednu od svojih
uobičajenih nevolja.
Nevjerojatno, ali istinito, počeo sam ponovno pobjeđivati. Izgledalo je da
to Yichanga nimalo ne uzbuđuje. Čak se šalio te ispričao priču o postanku
Rima, kao da se ništa nije dogodilo. Bilo mi je nevjerojatno neugodno i želio
sam dati svoj obol razgovoru. Budući da mi je nedostajalo tema, pomislio
sam da bi bilo dobro ispričati neobični san koji sam usnuo jučer.
Yichang je pažljivo saslušao, ne rekavši ništa. I dalje je gubio. Kad smo
prestali kartati, bio je u minusu gotovo tristo eura. Nije bilo mnogo spram
mojih dvjesto tisuća koje sam mu dugovao, ali ipak je bilo nešto. Uzeo je
džepnu bilježnicu, zabilježio rezultat i rekao da ćemo se ponovno vidjeti
sljedeće noći u uobičajeno vrijeme.
Ne znam je li to bilo povezano s tim da sam ispričao Yichangu san, ali
sljedeće je noći došlo do promjene. Blizu našeg stola, po strani, sjedila je
djevojka. Yichang mi ju je predstavio. Zvala se Yin. Kao i sve djevojke iz
Zabranjenog grada, bila je uistinu ljupka. Činilo mi se da je nisam prije vidio,
ali to ionako nije ništa značilo. Otkako sam se dušom i tijelom posvetio
kartanju, prestao sam obraćati pozornost na zbivanja na pozornici.
Yichang je rekao da je ovdje kako bi nas poslužila. Pitao me imam li što
protiv. Sve je to bilo vrlo neobično. Obično, kad bismo popili pivo, dignuli
bismo prst i odmah bi nam donijeli novo. Ostalih potreba nismo imali. Nije
mi bilo jasno što bi nam djevojka mogla poslužiti. No jesam li se mogao
usprotiviti?
Prvih je nekoliko noći išlo kao po loju. Neprestano sam pobjeđivao.
Osvojio sam gotovo polovicu svog duga. Za dva tjedna bio sam u plusu
stotinu eura. Preko trnja do zvijezda.
— Vidi se da ti Yin donosi sreću — rekao bi svako malo Yichang i
nasmiješio se onako neobično kao prije par noći. A kad god bi se Yichang
našalio, nasmijala bi se i Yin, Promatrala me, a pogled joj je bio prepun
značenja.
Ogradio bih se, osjećajući nelagodu. Shvatio sam da me draška Yinin
šarm. Bila je lijepa, ali bilo je tu još nečeg. Ne znam to objasniti. Možda je
posrijedi bilo to što je stalno sjedila blizu našeg stola ne izgovorivši nijednu
riječ. Nije nam ni donosila pivo kao što sam u početku mislio da će činiti.
Bila je samo prisutna. Mislio sam da je tu samo da bismo je gledali, i ja sam
je gledao. Nisam mogao a da je krišom ne pogledam. Svaki put kad bih je
pogledao, vidio sam da i ona gleda u mene.
Dobro sam se osjećao. Pobjeđivao sam, a zbog djevojčina neprekidnog
pogleda osjećao sam se... kako da kažem? Jači, muževniji.
Karte su u meni bile ugasile bilo kakvu želju i prošla je vječnost otkako
sam bio s nekom ženom. No sad je bilo drukčije. Osjetio sam se preporođeno
i sve sam više razmišljao o Yin.
Yichang je to primijetio. Nakon jedne noći, dok je ona još bila prisutna,
rekao mi je: — Zašto je ne odvedeš kući?
Pravio sam se da ne razumijem.
— Da, trebao bi proslaviti. Ponovno pobjeđuješ. U plusu si sedamsto eura.
Možeš udovoljiti tom hiru. Vidio sam kako je gledaš i što misliš. Kladim se
da ni Yin ne bi imala ništa protiv. Jesam li u pravu, Yin?
Yin se nasmiješila; kao i obično, nije ništa rekla.
Osjećao sam se drukčije. Već sam vam rekao, preporođeno. Tako su mi i
riječi izašle iz usta: — Zaista bi otišla sa mnom?
Samo idiot može prostitutki postaviti takvo pitanje.
Ona je kimnula pa sam je odveo k sebi. Vodili smo ljubav cijeli dan, a
vrućina i znoj nisu nas ni najmanje smetali. Izišli smo kad je sunce zašlo.
Pitao sam je želi li doručkovati sa mnom. Ona je kimnula. Što sam trebao
očekivati da će reći? Nismo razgovarali. Samo smo se, jedući, gledali u oči.
Nisu nam bile potrebne riječi, bili smo zadovoljni. Kad promislim, bilo bi
bolje ne govoriti u množini. Zadovoljan sam bio ja. Ona je jednostavno činila
ono za što je bila plaćena. Tu sam pojedinost počeo zaboravljati unatoč
hvalisanju da znam kako stvari funkcioniraju u Zabranjenom gradu.
 Činjenica da joj nisam platio ništa imala je težinu. Navodno sam imao na
raspolaganju sedamsto eura. Yichang je revno bilježio moje pobjede u svoju
poznatu džepnu bilježnicu, ali još mi nije bio dao ni novčića, a ja nisam imao
hrabrosti tražiti ga. Kako bih mogao nakon onog što se dogodilo?
Ni Yin nije ništa tražila. Kad sam potegnuo pitanje, odmahnula je glavom,
nasmiješila se i rekla: — Ja znam ti mnogo novac kod Yichang. Mene ne
briga. Ti sviđa meni.
Iznenadilo me kad sam čuo kako govori poput ostalih Azijaca na
iskrivljenom engleskom. Shvatio sam da dotad nisam čuo zvuk njezina glasa.
Zvuk koji neću dugo čuti. I dalje smo bili zajedno. To je postala
svakodnevica. Kartao bih, osvajao pokoji euro, pozdravljao Yichanga i
odlazio kući s Yin. Vodili bismo ljubav i poslije gledali televiziju ili bismo
naprosto ležali ispruženi na krevetu. Nikada ne bismo ništa govorili. To jest,
ona je bila ta koja nije otvarala usta. Ja bih ponekad govorio. Komentirao bih,
na primjer, vrućinu ili bih je pitao želi li štogod pojesti. Ponekad bih joj rekao
da mi se sviđa. Što god rekao, Yin bi kimala glavom. Nije me to
uznemiravalo. Štoviše, uz nju sam bio opušten i, iako je to bilo neobično,
počeo sam se zaljubljivati u nju. Kažem da je bilo neobično jer o Yin nisam
ništa znao. Odakle je, koliko ima godina, što joj prolazi glavom.
S vremenom sam počeo držati pompozne govore nakon vođenja ljubavi.
Govorio sam joj o sebi, o svom prošlom životu i kakav sam život želio.
Iskazivao sam čak i mišljenje o mnogim pitanjima. Ima li nečeg nakon smrti,
vjerujem li u Boga ili u vanzemaljce. Svakakve ideje. Činilo se da me sluša
jer bi me s vremena na vrijeme pogledala i kimnula. Ali zapravo i nije bilo
važno sluša li me uistinu. Inače joj ne bih govorio na talijanskom. Jebiga,
jedine riječi koje sam čuo iz njenih usta bile su »Me not care. Me like you«.
Velika je vjerojatnost da nije razumjela ništa.
Jednog me dana uhvatilo romantično raspoloženje pa sam joj ispričao san.
Ne znam kako, ali sjetio sam ga se. Odjednom sam shvatio da mi se nakon
tog apsurdnog sna život promijenio. Počeo sam pobjeđivati na kartama i
upoznao sam nju. Možda su na kraju krajeva snovi imali neko značenje. Ona
je kimnula, ne rekavši ništa. Činilo se da je uopće ne uznemiruje što je
djevojka iz sna bila mrtva. Taj sam detalj tek kasnije zamijetio.
Prošlo je još nekoliko tjedana tijekom kojih je i dalje sve išlo kao
podmazano. Barem se tako činilo. Svakog sam dana bivao bogatiji, doduše
samo u Yichangovoj džepnoj bilježnici. Seks s Yin je bio fantastičan i kako
su dani prolazili, bio sam sve zaljubljeniji. Bio sam uvjeren da ona osjeća
isto, jer me od našeg prvog susreta nijednom nije zatražila novac. U ludoj
sam glavi zamislio da njeno »Me like you« znači više od »Me know you
many money«.
Sve dok šest mjeseci kasnije jedne noći nije odlučila progovoriti i zatražiti
novac. Na lošem engleskom rekla je da joj od prvog do posljednjeg jebanja
dugujem pedeset tisuća eura. Da sam shvatio zamolbu u strogo virtualnom
smislu, ne bih se uopće uznemirio. Sudeći po Yichangovoj bilježnici, bio sam
gotovo milijunaš. No u novčaniku sam imao jedva stotinjak eura, a ni na
bankovnom računu nisam bolje stajao.
Yin mi je ispričala neku priču o obitelji koja je ostala u Kambodži i, sve u
svemu, bio joj je potreban novac. Željela je pravi novac, ne tek neke brojke u
glupoj bilježnici i željela ga je odmah. Odjednom sam je vidio onakvu kakva
je bila, kurva iz Zabranjenog grada. Možda me i jest voljela na onaj
životinjski način koji povezuje te djevojke s izvorom prihoda. Kako god bilo,
ona je bila škorpion, da se izrazim Yichangovim riječima.
Uplašio sam se za svoj donji postroj i objasnio Yichangu svoj problem.
Rekao sam da za samog sebe to nikad ne bih tražio. I istina je, za sebe nisam
tražio ništa. Samo par tisuća eura za Yin. Smiješan iznos u usporedbi s onim
koji mi je dugovao.
— Smiješan, kažeš. Jednom sam te tražio samo polovicu, sjećaš li se?
— Znam, ružno sam se ponio. Ali toliko je mnogo otad prošlo. Ne
vraćajmo se sad na to, molim te. Sad je drukčije.
— Imaš pravo, drukčije je. Sad sam ja malo u minusu. Zapravo sam dosta
u minusu.
— Šališ se?
— Nimalo.
— Želiš mi reći da mi nećeš dati dvije tisuće eura?
— Ne mogu ti dati ni centa.
 — Ali što da kažem Yin?
— Reci joj da je voliš.
— Misliš li da sam budala? Što da kurva radi s mojom ljubavlju?
— Dosad te nikad nisam čuo da tako govoriš o Yin.
— Znaš što hoću reći.
— Ne, ne znam. Kako bilo, bojim se da nemaš druge mogućnosti.
Rekavši to, Yichang me pozdravio i ostavio samog s mojim problemima.
Opet sam preko noći ostao bez prebijene pare. Mnogim sam Kinezima
dugovao novac. Kreditirali su me jer je Yichang jamčio za mene. Shvatio
sam da će otad nadalje sve biti drukčije.
No trenutno je najveći problem predstavljala Yin. Barem sam ja u tom
trenutku tako vidio stvari. Možda sam bio previše paranoičan, ali djevojčine
duge šutnje odjednom su mi se učinile zlokobne.
Objasnio sam joj da je Yichang u minusu.
— Ti nema novac?
Stisnuo sam usnice i kimnuo. Rekao sam joj da mi je žao.
Bio je to gadan trenutak, ali su stvari došle na svoje mjesto. Čak sam joj
rekao da je volim i da ću biti s njom.
— Ja sad velik problem.
— Znam.
— Ti brinuti se mene?
— Naravno, Yin.
Gledala me i šutjela. Znao sam što znači taj pogled. Zavukao sam ruku u
džep i dao joj sve što sam imao.
— Samo to? Ti ne brinuti se mene ako samo to.
Još sam joj jednom rekao da mi je žao i da je volim. Dugo je zurila u
prazno. Usnice su joj se tresle.
— Ti ne dobar prema meni. Ti loš — rekla je na kraju zacakljenih očiju.
Ustala je i otišla. Nisam je pokušao zaustaviti.
 Toliko sam želio da se ta ružna priča tu i završi. Neko sam vrijeme i mislio
da se završila. Yin se nije pojavljivala.

Prestao sam odlaziti u Zabranjeni grad i izgubio sam Yichanga iz vida. Nisam
više pio niti pušio marihuanu. Čak sam našao posao. Ništa veliko, ali malo-
pomalo vratio sam dugove i ponovno stao na noge. Stavio sam stalak za
račune na noćni ormarić kako bih ga gledao prije spavanja i razmišljao o
prošlim pogreškama. Namjeravao sam postati nov čovjek.
Možda bi mi to čak i uspjelo da mi jednog dana Yin nije pokucala na vrata.
Rekla mi je da želi sa mnom razgovarati. Pustio sam je unutra. Otišla je ravno
u sobu, sjela na krevet i pognute glave čekala da joj se pridružim.
Sjeo sam pokraj nje. — Prošlo je mnogo vremena — rekao sam.
Kimnula je na svoj uobičajeni način. U stvarnosti nije baš toliko mnogo
prošlo. Tek nekoliko mjeseci. Ali moj se stil života toliko promijenio da mi
se ponovni susret s Yin učinio kao skok u pradavnu prošlost.
— Jesi li dobro?
Još je jednom kimnula.
— Često sam mislio na tebe.
Ne znam zašto sam to rekao. Istina je da sam je se s vremena na vrijeme
prisjećao, ali samo kao jedne od stvari koje su mi se dogodile, jedne od svojih
brojnih pogrešaka. Nije bilo točno da sam često mislio na nju. Barem ne na
taj način.
Ona nije ništa odgovorila.
Bilo mi je neugodno što sam joj lagao, a budući da je šutnja koja je
uslijedila nakon mojih riječi bila nepodnošljiva, upitao sam je o čemu je
htjela razgovarati.
Još je neko vrijeme šutjela, kao da mora sabrati misli, a onda je podigla
glavu, pogledala me u oči i rekla: — Ti sviđa meni. Samo to misli cijelo
vrijeme.
Vodili smo ljubav kao nekad. Sljedeći dan nitko od nas nije ništa rekao, ali
meni je bilo jasno da smo ponovno zajedno. Yin se preselila k meni. Ili bolje
rečeno: tog je dana ostala u mom apartmanu u hotelu Excelsior i nije se
odande više maknula.
Kad je sunce zašlo, otišao sam na posao, a kad sam se u zoru vratio, našao
sam je tamo gdje sam je i ostavio, ispruženu na krevetu. Ustajala bi samo da
se istušira ili uzme hranu iz hladnjaka. Kao i ranije, ne bi izustila ni riječi.
Nisam ni pomislio da je pitam što ju je ponukalo da mi se vrati niti sam je
pitao je li riješila svoje probleme i kako. Bilo mi je dovoljno da je tu,
spremna i samo meni na raspolaganju. Naravno, pitao sam se ima li takav
odnos smisla. Naime, nisam je volio onoliko koliko sam prije mislio da je
volim. Sad je Yin za mene bila poput psa u krevetu. Neka vrsta domaće
životinje koju je zgodno imati u kući. Iako moji osjećaji nisu bili topli,
odlučio sam time ne razbijati glavu. Ako je njoj dobro, zašto bih sam sebi
stvarao probleme?
Kraj ove ružne priče došao je kad sam već prestao razmišljati. O prošlosti,
mislim. Događalo se povremeno da se sjetim svojih noći provedenih u
Zabranjenom gradu, djevojaka koje plešu na pozornici i stvari koje su se o
njima pričale. Ali to se sve rjeđe događalo i činilo se tako dalekim da mi je
bilo strano. Kao da ni ja ni Yin nismo bili one iste osobe.
Počeo sam razmišljati o nama kao o paru, malo neobičnom, doduše.
Pomišljao sam čak i upitati Yin bi li željela imati dijete. Zbog toga jer mi se
činila sve nježnija i privrženija. Cijelo je vrijeme, doduše, šutjela i ležala na
krevetu. Ne znam, bilo je nešto u njezinim kretnjama, u načinu na koji je
vodila ljubav. Činilo se — kako da to kažem? — da je zaista zaljubljena.
Bio sam smiren. Sve dok jednoga dana nisam našao Yin kako sjedi na
krevetu, prekriženih nogu, čekajući da se vratim s posla. Na noćnom
ormariću pokraj starog stalka za račune stajale su boca vina i dvije čaše.
Natočila je vino i pružila mi čašu.
Nikad se ranije ništo slično nije dogodilo. Nikad prije nismo ničemu
nazdravili. Upitao sam je postoji li nešto što ne znam i što bismo trebali
proslaviti.
Ona je odmahnula glavom, nasmijala se i rekla: —Ti zna sve. Ti meni
sviđa.
Kucnula je svojom čašom o moju i otpila gutljaj.
 — Volim te — rekao sam joj iako ne znam je li to bila istina. Bio sam
zadovoljan što je to priredila, što je bila samo moja i što me svakog dana
čekala u krevetu. Ako se to može nazvati ljubavlju, onda sam je volio.
Popio sam vino i nagnuo se da je poljubim, ali je odmaknula glavu.
Zgrabila me za kosu i gurnula mi glavu niže, prema svojim grudima. Počeo
sam ih ljubiti, a potom sam je ljubio po vratu i ušima. Potom sam ponovo htio
priljubiti svoja usta na njezina, a ona se još jednom odmaknula. Odjednom mi
je sinulo. U trenutku kad sam sve shvatio, izgubio sam svijest s kiselkastim
okusom u ustima koji nije bio od vina.
Probudio sam se kao u snu, oduzet. Što još mogu reći? Nije istina da ti se
trenutak prije smrti cijeli život odvrti pred očima. Barem se to meni nije
dogodilo. U tom sam posljednjem času pomislio koliko glupo i slijepo može
biti ljudsko biće. Govorim o svim onim stvarima na koje posljednjih mjeseci
nisam obraćao pozornost. Na primjer, o tome što sam počeo dobivati na
kartama kad sam Yichangu rekao da nisam kadar platiti dugove.
Upitao sam se bi li što bilo drukčije da im nisam ispričao svoj san. Gotovo
sam došao do zaključka da bi se neke stvari dogodile bez obzira na sve.
Kažem gotovo jer kad je Yin uzela stalak za račune i zabila metalni šiljak u
jastuk, shvatio sam da će učiniti nešto drukčije od onog što sam mislio. Nije
me naumila uškopiti. Vidio sam je kako mi sjeda na trbuh. Dignula mi je
jastuk iznad glave i načas se zagledala u točku točno između mojih očiju. Sve
je bilo gotovo u trenu i možda mi zbog toga nikakav film nije protekao pred
očima. Samo sam pomislio kako je zaista nevjerojatno koliko je čovjek
sposoban ne razmišljati. Uostalom, kao i za film, za to nije bilo dovoljno
vremena.
Prevela s talijanskoga Maja Adžija
 POSLJEDNJE ZAJEDNIČKO LJETO

CRISTIANA DANILA FORMETTA

N isam se prikladno odjenuo. Shvatio sam to po načinu na koji su me

ostali putnici promatrali. U pravu su. Vlak koji vozi do Ostije je prljav,
prašnjav i nitko od njih ne bi se odvažio kročiti u nj odjeven u bijelo laneno
odijelo. Ovdje u Rimu prljavština daje neku čar svijetlim bojama, u neskladu
je s njima i s užitkom izvlači iz njih svaki trag bjeline. Moje odijelo ubrzo će
prekriti tanak sloj prljavštine, ali to ionako nije važno. Ne razlikujem više
boje ni lica ljudi koji me okružuju. Ne čujem više njihove glasove, nemam
volje slušati njihove riječi, što govore, što misle.
Englez, rekao je čovjek u kratkim hlačama i japankama kad je vidio da
dolazim. A debela gospođa pokraj njega je kimnula.
Englez. Naravno, to sve objašnjava. Moju odjeću, mirnoću, čak
ravnodušnost koju pokazujem prema znatiželjnim pogledima ostalih putnika.
Za njih moja suzdržanost nije posljedica prirodnog gađenja prema vulgarnom
i prostom dijelu čovječanstva. Ne, ako sam takav, to je zato što sam Englez.
Ako sam takav, to je zato što sam rođen u zemlji gdje sjediti i tiho čitati
knjigu još nije zločin. Zločinački je, ako ništa drugo, ustrajnost s kojom mi
djevojka uporno postavlja pitanje za pitanjem na smiješnoj mješavini
talijanskog i engleskog. Misli da sam turist, misli da sam stigao ovamo samo
da bih se bacio u prljave vode Rima. Ne prestaje mi govoriti o Koloseju,
gradskim ljepotama i mjestima za koje smatra da ih svakako moram posjetiti.
Glupača. Da samo zna koliku sam ljepotu vidio i koliku bol sam osjetio pred
čarolijom Rima. Ali ona to ne može pojmiti. Iako je mlada, pogled joj je tup
kao u stare gospođe. Baš je poput stare gospođe, svako malo izgubi nit
razgovora, odluta i više ne zna što je govorila.
— Znate li da je u Ostiji ubijen Pasolini? — pita me. A zatim, ne sačekavši
odgovor, dodaje: — Naravno, sam je to tražio...
 Nesvjesno sam ustao i napustio odjeljak, zgrožen brutalnošću izjave, ali
još više iznenađen brzinom kojom je sjećanje na davni zločin prizvalo u misli
druga nedjela, druge užase.
Nema tu ničeg neobičnog. Povijest Rima je ispisana krvlju. Svaka ulica,
svako zdanje krije među zidovima uzdahe krvnika i njihovih mučenika. Kad
bi ovi ljudi u vlaku samo načas prestali govoriti, ti bi se jauci čuli dovde, do
ovih prljavih željezničkih kola. No buka je sad glasnija. Nadjačava glasove.
Prigušuje plač. Baš kao što si i ti činila, moja draga Charlotte. Samo si ti
imala moć odagnati ružne misli. Činila si to gotovo trideset godina. Trideset
zima i trideset ljeta proveli smo zajedno, posljednje upravo ovdje u Rimu,
obilazeći muzeje i šetajući plažama Ostije, poput mladog i sretnog bračnog
para. Tog si se ljeta smijala, Charlotte. Kao što se smije dijete koje je došlo
sjesti pokraj mene. Promatrala si me i smijala se dok ti je Alzheimer već
nagrizao mozak. Jednostavan i čist, istovremeno stran osmijeh govorio mi je
da te gubim. I da ti gubiš moć da glasove držiš daleko od sebe. Uskoro,
ljubavi moja, tvoj osmijeh više neće moći suspregnuti želju i zov mladih
tijela koja su tog ljeta punila plaže Ostije. Muških tijela. Tijela visokih i
preplanulih mladića. Sjećanja na prošlost koje si ti, draga ženice, uspjela
izbrisati da sam pomislio kako se ništa nikad nije ni dogodilo. Bilo je
dovoljno malo da mi se sigurnost uruši. Bio je dovoljan samo jedan pogled,
jedna riječ. Bilo je dovoljno da mi kaže svoje ime.

Mario. Da, njegovo je ime Mario, nisam to zaboravio. Mario je ime kojim
sam nazvao svoj sramotni čin. Mario je ime koje sam dodijelio svojim
lažima.
Samo sam mu ponudio piće, Charlotte. Nema ničeg lošeg u tome da
zajedno popijemo gazirano piće, Coca-Colu. Ipak, u dubini srca znao sam da
će završiti godine mira koje si mi podarila.
Promijenila si me, Charlotte. Pretvorila si me u odraslu osobu koja živi u
svijetu odraslih, gdje nema mjesta za kratko podšišane, preplanule mladiće.
No taj će svijet umrijeti s tobom.
Hvala, gospodine, rekao je mladić i popio Coca-Colu velikim gutljajima.
Mora da je imao tek petnaest godina, ali njegovo je lice već odavalo
prevaranta. Jedva odraslog. Konobar na onom kiosku na plaži, Antonio ili
kako se, dovraga, već zvao, kao da je dijelio moje mišljenje.
— Ovaj ovdje je prava bitanga — rekao je prijateljski. — Uvijek se ogrebe
za nešto kod mušterija.
Čuvši te riječi, bio sam spreman mudro uzmaknuti; kao da me obuzeo
strah da će mi stranac pročitati misli i nazrijeti grešne nakane. Jer učinio sam
nešto vrlo ružno, Charlotte. Gledao sam mladića minutu predugo. U toj mi se
minuti vratila želja s mjesta na kojem sam je bio pokopao i ostavila me, kao
uskrslog Lazara, da hodam plažom uokolo, sam, pun čežnje da ponovno
vidim i zagrlim tog momka.

Charlotte, ne razumijem zašto si morala prva umrijeti. Ja sam više od tebe

zaslužio takav kraj. No sudbina nas je oboje prevarila i siguran sam da me
gledaš sad odozgo. Kad je tako, onda i nastavi gledati. Gledaj me kako se
ponovno vozim tim vlakom iako sam sebi obećao da se više nikad neću
vratiti u Rim i da više nikad neću koračati bijelim plažama Ostije. Iako sam
sad tu, čak ni ti nisi u stanju spriječiti moj silazak u pakao. Da si mogla,
učinila bi to prije dvije godine. Ali ni onda me nisi zaustavila. Ti si,
Charlotte, dopustila da mi tama, poput neželjenog gosta, uđe u život. Otvorila
si vrata noći koja me pretvorila u ubojicu. Dala si joj ključeve moje kuće,
mog života. Dovraga, Charlotte. Zašto si mi to učinila? Zašto si me uvjerila
da mi možeš pružiti mir kad si mi u stvarnosti dopustila samo primirje? Da si
mi bila rekla istinu, ne bih učinio to što jesam. Ne bih sačekao Marija u suton
s izgovorom da ću ga počastiti još jednom Coca-Colom. Ne bih ga slijedio do
kuće da saznam gdje živi, ne bih mu kupio tu nogometnu loptu samo da ga
vidim sretnog. Kunem ti se, Charlotte. Da sam znao da se neću moći
zaustaviti, ne bih učinio ništa od toga tih posljednjih dana našeg zadnjeg
zajedničkog ljetovanja.
Ne bih bio rekao Mariju da ću ga te večeri odvesti na lijepo mjesto, na
pizzu; na mjesto ovdje u Rimu za koje sam znao samo ja i za koje nije smio
nikome reći ni riječi. To je tajna, Mario. Nemoj reći nikome, inače ništa od
pizze.
Bože moj, zašto me prevarant poput njega poslušao? Zašto baš te večeri,
kad je tebi bilo lošije nego inače i činilo se da me ne primjećuješ?
 Mnogo je pitanja na koja dan danas ne uspijevam i naći odgovor.
Charlotte, pitam se zašto nisam zaista odveo Marija na tu pizzu. Bilo je tako
jednostavno otići do središta Rima, čak sam unajmio automobil. U posljednji
trenutak sam se predomislio. Skrenuo sam s puta i odvezao Marija do staze
za uzlijetanje i slijetanje hidroaviona. Zaustavio sam automobil i sjedio,
promatrajući tamu uokolo.
Ne poznaješ to mjesto, Charlotte. Nije turistička destinacija. Riječ je o
nestvarnom mjestu s mnogo blata, smeća i šikare. Takvo je već trideset
godina, od dana kad su ubili Pasolinija. Mjesto koje su i Bog i ljudi napustili;
gdje još u tišini odzvanjaju glasovi tog zločina. Glas starog zločina koji Rim
nikad nije prestao skrivati. Te se noći glas ponovno čuo poput odjeka na
napuštenim poljima piste. Dovoljno glasan da priguši Marijeve riječi,
njegovo negodovanje. Što radimo ovdje, hajdemo odavde, neprekidno mi je
ponavljao. Ali ja ga nisam čuo. Glas je bio jači od razuma. Uzeo sam ga za
ruku. Ošamario sam ga da ga ušutkam. U tom se trenutku Mario preplašio i
pobjegao. Otvorio je vrata automobila i potrčao preko polja. Trčao je poput
zeca, Charlotte. Brzo, kao djeca kad su u velikom strahu. Upalio sam
automobil i krenuo ravno za njim. Rekao sam mu da stane, ali djeca, to i ti
znaš, nikad ne čine ono što im se kaže. Djeca nikad ne miruju. Djeca nikad ne
šute. Ne mogu čuvati tajnu, čak ako su i obećala. Samo sam ga ja mogao
ušutkati, samo sam ga ja mogao zaustaviti. Stisnuo sam papučicu gasa.
Ubrzao sam. Morao sam ga zaustaviti. Prije negoli Mario ispriča nekom što
se dogodilo. Morao sam okončati njegov život. Okončati njegov svijet tamo,
na tim poljima.

Danas se moj svijet nastavlja okretati, Charlotte.

Nitko ne zna, nitko nikad nije posumnjao.
Mario je uvijek bio vani, roditelji se i nisu brinuli za njega. Lako je postao
žrtva nekog sa zlim namjerama.
Obitelj i društvo su krivi za to.
Ovaj grad je kriv za to.
Rim je rođen u krvi, a krv uvijek priziva novu krv. U to vjerujem,
Charlotte. Glas nasilja urla svake noći tim ulicama, a sad među urlicima
žrtava čini mi se da čujem i svoje ime. Marijev me glas optužuje. Glas jači od
ostalih.
To si bio ti, govori. Nego što da sam bio ja. Upravo sam ja ubio tog
nesretnog dječaka. Ne vrijedi okrenuti glavu i praviti se da se ništa nije
dogodilo. Pokušao sam, ali bezuspješno. Prošle su dvije godine, a još čujem u
glavi zvuk lomljenja kostiju. Buku koja mi pravi društvo danju i noću, ne da
mi spavati, ne da mi misliti.

Sam je to tražio, Charlotte. Od tog dana samo to ponavljam, ali još se nisam
uvjerio.
Marijev me glas prati posvuda. Pratit će me morem i zemljom dok me ne
izmori, sve dok ne kažem dosta. Dosta je bilo. Previše sam umoran da i dalje
bježim.
Umirem, Charlotte. Njegov me glas naposljetku sustigao. Nadvladao je
tišinu u kojoj se Rim sjeća svojih mrtvih i šapnuo mi na uho riječ »rak«. U
mojoj dobi rak ne oprašta. Znaš i sama. Umrijet ću, mila moja, umrijet ću
ovdje u Ostiji, gdje je sve i počelo. Umrijet ću na bijelim plažama ovog grada
boje krvi, poput starog kita koji se izgubio na putu oceanom. I na neki način,
ljubavi moja, upravo je tako i trebalo završiti.
Prevela s talijanskoga Maja Adžija
 DRUGI DIO

CEZAROVIM STOPAMA
 NE RAZGOVARAJ S PUTNIKOM

DIEGO DE SILVA

I zlazim iz aviona u zavidnoj fizičkoj formi, ponosan što postojim

istovremeno sa svijetom oko sebe, svijetom koji stvara bogatstvo. Nisam
nimalo nostalgičan; elegantan sam, ne zanima me politika, ni sloboda tiska,
ni izražavanja kao takva, ne zanima me ni kultura, ni globalno zatopljenje, ni
islamski terorizam, ni crna kronika, ni demokratska stranka, ni zemlje koje su
primjer mirnog života u kojem slabo plaćeni službenici masakriraju susjede
ni zbog čega; ne zanima me pedofilija koja je uzela maha, ne zanima me
zapravo nikad utvrđen razlog gašenja Prve Republike, ni svjetsko prvenstvo,
ni skandali oko podmićivanja u nogometu, ni paparazzi koji ucjenjuju javne
osobe, ni nesigurnost radnih mjesta, ni Zakon o pravima parova koji žive
zajedno, ni Dan obitelji, ni uplitanje Katoličke crkve u politiku kao ni u
privatni život pojedinca. Čovjek sam svog vremena koji je u dobrim
odnosima sa svijetom. Nije da je za to trebalo puno vremena; bilo je dovoljno
reći: ti se bavi svojim poslom, ja ću svojim. Na kraju krajeva, odrasli smo
ljudi.
Ogledam se u autobusu koji nas je vozio do terminala (u tim
aerodromskim autobusima nitko ne odvraća pogled ni od koga: nađite mi još
jedno javno mjesto na kojem su neznanci tako pažljivi jedni prema drugima) i
osjećam da sam najprivlačniji od svih muškaraca koji su u Rim sletjeli tim
avionom. U jednom se času uplašim konkurencije dvojice mladića koji se
razmeću nabildanim figurama u uskim majicama, no vidim da jedan super
komad s djetetom gleda mene, a ne njih, i moja briga momentalno slabi.
Stigli smo točno na vrijeme i to mi je dalo prilike da se malo zabavim što
sam si namjeravo dopustiti prije kretanja u akciju. Kao i obično, kad dođem u
Rim, posložim poslove. Nije da mi ijedan od njih oduzima vremena (ili
previše vremena), ali krajnji rezultat se računa, kao što kaže jedan dobro
poznati vic koji često citiram iako mi nije smiješan; to je kao situacija u kojoj
ti u glavu uđe glupa pjesma i ne možeš je se otarasiti koliko god pokušavao.
Uzmem kofer s pokretne trake (to je nešto što mrzim, ali otkad su na snazi
antiterorističke mjere, i nama zadaju muke oko toga) i pred streljačkim
vodom odem popiti macchiato, jer me opija kombinacija mliječne pjene i
kave. Blagajnica, premršava brineta, premda lijepih crta lica, gleda me
eksplicitno izazovno. Načas pomislim kako bi bilo lijepo reći joj da bih rado
došao po nju ako mi kaže do koliko sati radi pa da onda ne dođem. No
vidjevši da mi njeno lišce izaziva nježnost, odlučim je poštedjeti poniženja.
Popijem kavu i otiđem u WC da dovršim posao. Upotrebljavam za tu
priliku jednu od posjetnica koje sam dao napraviti od recikliranog papira, jer
se on bolje mota. Razvučem tanku, nepostojeću liniju pokraj lavaboa,
izazvavši nijemo neodobravanje oca obitelji koji je prao ruke dvije slavine
dalje. Stanjim liniju kreditnom karticom, bučno udahnem desnom nosnicom,
kvrcnem je kažiprstom i zabacim glavu unatrag. Mali prst desne ruke stavim
u desnu nosnicu, zatim jagodicom istog prsta protrljam luk zubnog mesa
gornje čeljusti, obližem meso jezikom i progutam slinu. Tip nastavlja
hipnotizirano buljiti u mene. Vjerojatno je vidio da na mramornom
umivaoniku nije bilo ničega, no nespreman kakav jest, bit će da se pita je li
možda izmišljena kakva vrsta nevidljivog kokaina tijekom godina otkad je
zaboravio na društveni život. Jedva se suzdržavam da mu se ne nasmijem u
facu. On osuši ruke i s gađenjem ode. Ja sam sebi neodoljiv; čestitam si i
odem pišati. Dok pišam, čitam što piše na papirićima zataknutim za pisoare
koje je napisao polupismeni homoseksualac. Poruke su apsurdne i
deprimantne. Otresem ga, operem ruke i namjestim ih pod topli mlaz zraka iz
aparata za sušenje, koji je na zidu. Opsujem fotoćeliju koja ne radi, odem do
drugog i završim. Otvorim kofer da provjerim što nedostaje. Pomislim načas
kako bih rado prošetao aerodromom s pištoljem čija drška viri iz vanjskog
džepa jakne da dignem malo panike. Zatim bih se ispričavao kolegama koji bi
me okružili s oružjem u rukama (»Ej, dečki, ne znam što da kažem, stvarno
mi je neugodno. Vama se ne dogodi da ga pri pranju ruku izvučete iz džepa,
kao bilo koju drugu stvar?« »Nikad«, odgovorio bi sigurno neki kreten željan
svađe. »Kad tako nešto radiš, dovodiš živote u opasnost«, a ja bih na to
odgovorio: »Ovisi koliko je glup onaj koji puca u tebe«). No moram se odreći
ideje jer nemam dovoljno vremena, pa pištolj vratim u korice, smočim dlan
desne ruke, zaližem kosu unatrag i napokon iziđem.
Crna službenica s kolicima pozdravi me na engleskom, tko zna zašto.
Odgovorim Bonjour. Razgledajući aerodromske dućane, dođem do izlaza i
krenem prema taksijima. Vozaču prvog slobodnog kimnem, a on također
kimne. Otvorim zadnja vrata da uđem.
— Oprostite — zaustavi me.
— Molim?
— Kofer, molim vas.
Spustim pogled na kofer.
— Što s koferom? — pitam zbunjen.
— Bi li bio problem da ga stavimo u prtljažnik?
Slegnem ramenima.
— Ne, vjerujem da ne bi — odgovorim, no i dalje ništa ne razumijem.
— Dobro — odgovori je tip.
Iziđe iz auta. Odmjeravam ga. Visok, ćelav, jedva pedeset godina, malo
predebeo, izražena čeljust, uredna kozja bradica, lažne Ray Ban naočale,
majica okruglog izreza, traperice bez marke, čizme od preprodavača. Žvače
gumu za žvakanje, to je nešto što mi oduvijek ide na živce. Ne možeš prići
nekome žvačući gumu; to je kao da si stalno popravljaš šlic dok govoriš.
Pružim mu kofer, on ga stavi u prtljažnik, pozove me da se smjestim, vrati
se u auto i zaželi mi dobar dan. Odgovorim mu jednako, kažem mu odredište
i napokon krenemo.
Isprva namjeravam šutjeti, jer sam uvjeren da taksisti obraćanje
doživljavaju kao dozvolu da ti se popnu na glavu trkeljanjem, sve dok ti ne
ispričaju sve. No malo kasnije ne mogu obuzdati znatiželju pa ga pitam:
— Kako to da ste tražili da stavim kofer u prtljažnik?
On uzdigne obrvu (vidim ga u retrovizoru), kao da kaže: Znao sam da ćeš
pitati.
— To je pravilo za prevenciju — reče s obrambenim stavom, nije da ga je
on izmislio.
 — Prevenciju čega?
— Nesreća.
To nisam znao, pomislim.
Krenemo zaobilaznicom.
— A otkad je taj zakon na snazi? — upitam.
— Za mene od dana kad je jedna manekenka skoro slomila vrat u mom
taksiju.
Počinje me nervirati to njegovo odgovaranje na kapaljku.
— Ma ono, imala je tvrdi fascikl. Znate one velike u kojima se nose crteži,
oni kakve imaju arhitekti? Vjerojatno je u tome nosila fotografije. To je bio
takav udarac, ne mogu ga ni opisat. Nego, stavila je taj fascikl iza sebe, točno
iza svog vrata. Kaže mi: »Neće nitko naletjeti na nas, je li?« Još se sjećam
udarca. Iskočile su joj oči. Izgledalo je ko da je mrtva.
— Zar nije bila vezana?
— Manekenka jest. Al fascikl nije.
— Aha — promrmljam. On me potraži pogledom u retrovizoru, očekujući
vjerojatno da se nasmijem (mislim da je pripremio šaljiv odgovor), no
vidjevši da mu neću pružiti zadovoljstvo, nastavi.
— Sve u svemu, sad sam na sudu, kužite?
Tko zna je li to istina.
— Niste vi krivi što je netko na vas naletio — kažem.
— Kak ne, recite to manekenkinom odvjetniku.
Evo, to je vrsta odgovora od koje poživčanim. Netko ti ispriča nešto
neugodno, ti mu prigodnim komentarom pokažeš da si na njegovoj strani, a
on ti odgovori kao da si mu potratio vrijeme nekim klišejima. Ako mi ispričaš
što ti se događa, kretenčino, što očekuješ da kažem: »Ti si kriv, dobro je
učinio manekenkin odvjetnik, nadam se da ćeš izgubiti parnicu«?
— Imate broj? — upitam uzrujano.
— Koji broj?
— Odvjetnikov. Dajte mi ga pa ću ga nazvati i reći mu.
 Pogleda me u ogledalo.
I ja njega.
— Ah — otpuhne, praveći se da je šala smiješna.
Jedan nula za mene.
Prestao je govoriti. Pravo čudo.
— Oprostite — obrati mi se, kao da mi čita misli.
— Hmmm?
— Trebali biste se vezati.
Kao dječak gledao sam film gdje je Renato Pozzetto igrao ulogu jadnika
koji uspostavlja fetišistički odnos prema taksiju. Prije nego što legne, provjeri
vodu, ulje, kočnice i pritisak u gumama. Lašti auto, mazi ga i spava pokraj
njega, a kad je u službi, nameće putnicima takav niz pravila o ponašanju da to
graniči s nasiljem (naravno, tijekom filma taksi se raspadne). Ovaj ovdje
luđak me podsjeća na njega. Još jedna stvar koju mrzim su ružne sličnosti. Ne
znam kako, ali ta nametljivost završit će loše po njega.
— Pojas? — upitam.
— Da, tak je — odgovori samozadovoljno. — Obavezno je.
Genije nad genijima.
Nagnem se naprijed. On shvati da ga odmjeravam i primjećujem ne tako
zanemariv detalj: ni on nije vezan.
— U slučaju pljačke — opravda se kreten — moramo moći odmah izić iz
auta.
Odgovor pravog mulca, više netaktičan nego bezobrazan; odgovor koji mi
daje pravo da se poprilično razljutim i kažem mu barem šta-ti-znaš-tko-sam-
ja. No u tom času padne mi na pamet ideja da se malo zabavim. Zato svečano
zašutim.
Ubrzo me pogleda u retrovizor i vidi da nisam stavio pojas.
— Posel nam je postal jako opasan — natukne idiot, vjerojatno shvativši
da je napravio budalu od sebe. — Vidite, otkad su dozvolili tu sramotu od
pomilovanja, taksisti su postali bankomat za ilegalne imigrante.
 Šutim kao zaliven. Puštam ga da nastavi i sam se dokrajči.
— Pomislite samo — nastavi tronuto nakon teške šutnje — u roku od
tjedan dana dva Albanca su napala sedmoricu kolega. Sedmoricu. Nož pod
vrat i ajmo. Jedan od nas je reagirao. Nije da je htio postati heroj, nego je
reagirao instinktivno. Čudo da nije mrtav.
Nastavljam šutjeti.
— Ima dva mjeseca otkako su nas ti kurvini sinovi uzeli na zub. Policija
dobiva prijava i prijava, opisa, dokaza koliko ti srce oće. Praktički svaki dan
jedan kolega ode na policiju s novom prijavom. Mislim, zar je tolko potrebno
da se ulove dva šiptarska govnara? I kaj mislite, jesu li ih uhapsili? Malo
sutra. To nije njihov problem. Mi smo na ulici, na milost svemu i svima, a
njima se jebe. Ovak i onak na kraju mjeseca sjeda plaća. Da skratim: policija
spava, suci su zauzeti poziranjem na telki, a o političarima da i ne govorim.
Zbog tog smo se na kraju sami morali organizirati, kužite.
Zaustavi se da uzme zraka. Toliko gluposti odjednom zahtijeva dodatni
kisik. No uzrujava me što šutim i slušam provokacije.
Prema tonu kojim nastavlja zaključujem da ga moja šutnja živcira.
— Jedan od njih je loše prošo — navali on opet. — Nabaso je na mene.
Znao sam. Ajmo, Rambo.
— Čim je ušo, znao sam kakve su mu namjere. Malo me vozal naokolo,
idi ovuda, idi onuda. Sve u svemu, nije se mogo odlučiti. Već sam počeo
gubiti strpljenje. Odjednom mi veli: »Čuj, za pet eura me odvozeš u Saxa
Rubra?« Taksimetar je već pokazivo dvanaest eura. Na to sam reko:
»Jebemti, zezaš me?« A on će: »Boli mene kurac, daj lovu.« I ugledam nož
pred nosom.
— Ali... — pomislim.
— Mislim, od bijesa mi se pomutio um. Nagazio sam gas i ni danas ne
znam kako se nismo prevrnuli. Onda sam zakočio tako da se taj šipac
prignječio o staklo. Brzo sam izišo i zgrabio ga za kosu. »Ajde van, govno
jedno« i izmlatio sam ga. Jebemti, kako sam ga prebio! Sreća njegova da je
prolazio policijski auto. Da nije, sad bi gledao cvijeće iz perspektive korijena
umjesto da bude u zatvoru. No ožiljke koje sam mu ostavio još nosi, kužite.
 Pitam se kako uspijeva još govoriti, jer od početka te patetične priče nisam
ga udostojao nijedne riječi.
— Ne može se više raditi, vjerujte mi. Ovo je postala džungla. Ako nas
policija ne brani, mislim, neka nam to jasno kaže. Nema problema, sami
ćemo se pobrinuti za sebe. Navečer, umjesto da budemo doma, skupimo se i
uzmemo pravdu u svoje ruke. Znamo tko su prijestupnici i gdje žive, ne treba
nam nalog.
Zaustim da kažem nešto, no ovaj nastavlja.
— Kad mi vele da vjerujem u zakon, odgovorim: »Koji zakon, oprostite?«
Jer ja poznajem samo jedan zakon, zakon osvete. Sudskom zakonu, onom
koji bi za sve trebo bit jednak, ne vjeruju više ni djeca.
U tom času ga prekinem.
— Slušajte, iskreno, jeste li već napravili neku raciju?
— Neku raciju?
— Da. Neku... kaznenu ekspediciju, recimo.
— Pa kaj mislite? — odgovori idiot.
— No hajde, ozbiljno?
— Mislite da se zajebavam.
— A koliko vas je?
— Dvadeset, više-manje.
— I kako to radite? Kako se organizirate?
— Kacige, lanci, željezne šipke. Ja ponekad uzmem i vadičep. I onda ih
tražimo jednog po jednog. Nakon nekog vremena postane zabavno, kužite?
— Da, sigurno.
— E, da. To je nešto ko da idete u lov.
Nasmije se slatko.
Ja ne.
— Kak to da vas zanima? — pita me, zbunjen ledenom šutnjom u koju
sam odjednom utonuo.
 Dodajem sekunde prije nego što odgovorim.
— Pa lijepo je znati da ti netko pomaže u poslu.
— Kaj?
Stavim mu značku pred oči. Njemu se objesi čeljust. Problijedi. Naglo se
okrene da me pogleda. Auto zakrivuda (mali kamion nam zatrubi svom
snagom) zatim imbecil ponovno preuzme kontrolu nad autom.
— Gledaj cestu — kažem. — Ti si taksist, zar ne znaš da se tako događaju
nesreće?
— Slušajte, oprostite, ja sam se šalio, kunem se.
— Zamisli. Šalio si se.
— Kunem vam se na kaj god želite. Na djecu. Nek padnem mrtav ovdje
ispred vas ako nije istina.
— Dakle, to što si ispričao su bile gluposti?
— Da, da. Apsolutno.
— A zašto bih ti sad trebao vjerovati ako si do ovog trenutka pričao
gluposti? Samo zato što se bojiš?
Zašuti, zgrožen pomišlju na vlastitu budućnost.
Izvadim pištolj. Pogladim cijev vrhom kažiprsta. On krajičkom oka ugleda
cijev i počne se znojiti. Ovako odoka, rekao bih da mu je izlučivanje sline
poraslo za pedeset posto.
— Što radiš, sliniš?
— Molim vas, gospodine, oprostite mi. Gledajte, kleknut ću ak treba. Da
dođem otraga? A?
— Da se nisi usudio ili ću ti ovdje pucati.
Mislim na njegov desni bok kamo sam uperio pištolj.
On prestane disati. Znoji se kao svinja.
— Isuse, pa upišao si se. Zar te nije sram?
— Slušajte, ja sam budala, slabouman, pravo govno, cijeli život pričam
gluposti, gospodin Bog bi me moro gromom ošinuti za sve gluparije koje
govorim.
— Nema smisla uznemiravati gospodina Boga. Ja ću se za to pobrinuti.
— Kaj, oprostite?
— Razumio si.
— Pa nećete valjda pucati zbog par laži koje sam izreko.
— A zašto ne?
— Gledajte, budimo razumni. Ja nisam napravil ništa. Ja sam pošteni
radnik. Vani postoje tone nekažnjenih i prijestupnika koji rade svinjarije kad
im se prohtije, a vi ste se okomili na mene zbog par pišljivih rečenica kojima
sam se razmetal?
Gurnem mu pištolj u bok.
— Što to radiš? Opet opanjkavaš druge? Dakle, nije istina da si govorio
laži.
— Ne, ne, oprostite, imate pravo, nisam htio reći da... o, Bože sveti.
Zašutimo nakratko. Vjerojatno se imbecil boji da će pogoršati situaciju ako
otvori usta.
— Kako se zoveš — padne mi na pamet u jednom trenutku.
— Ma... Marcello.
— Dakle, Ma... Marcello, zapravo, nije da si sasvim u krivu, jer s moje
strane ne bi bilo mudro da te ubijem. Prvo, zato što nema svrhe ubiti budalu;
to je kao da ubiješ štakora, a zna se da ubijanje štakora ne rješava problem;
drugo, zato što ne bi bilo normalno dovoditi se u opasnost da me optuže za
namjerno ubojstvo budale koja govori tek zato da otvori usta.
— Hm. Točno — kaže idiot, podigavši se na noge. Bit će da mu je
povratak nade aktivirao krvotok, jer mi više nije izgledao toliko blijed. Zato
sam ga odmah razočarao.
— Nažalost, loše ti se piše. Znaš zašto?
— Ne, zašto?
— Zato što čujem glasove.
— Kaj?
 — Ma da... ja sam zapravo shizofrenik.
— A kaj to znači, oprostite?
— Ne znaš što je shizofrenik?
— Ne.
— Osim što si budala, još si i neznalica.
Prešao je rukom preko čela oblivenog znojem. Kad je vratio ruku na volan,
zamastio ga je.
— Eh, recimo jednostavno da imam bolestan um.
— Oh, sveta Djevice — reče imbecil, a nada ga ponovno počne napuštati.
— Zbog toga ako mi ti glasovi nešto narede, moram ih poslušati —
nastavim. — Razumiješ o čemu je riječ?
Razmislio je malo o tome, jadnik.
— A vi ne možete pričati s tim glasovima?
— Pričati s glasovima? Dobra ti je fora.
— Zakaj? Ne može se?
— Zato što se s glasovima ne može pričati.
— Ja ih vidim puno na ulici koji pričaju sami sa sobom.
— Oni nisu shizofrenici. Čini mi se. Ali čak i da mogu, što bih trebao reći
glasovima?
— Ono kaj ste meni rekli prije, ono da me se ne isplati ubiti. Jer nema
razloga ubijati budale.
— Drugim riječima, želiš da se zauzmem za tebe?
— Pa da.
Razmišljam. I pomislim da bih stvarno mogao odglumiti da mu pružam
tračak nade.
— Dakle, prema tvom mišljenju, ako im se obratim, mogu ih uvjeriti?
— Da! Da! Kak ne! Čak sam siguran da ćete uspjeti!
— Može biti. Možda imaš pravo. Čekaj da probam.
 Naboram čelo i stisnem vrh nosa palcem i kažiprstom, trudeći se da
izgledam kao da se koncentriram. Krajičkom oka vidim imbecila kako me
gleda u retrovizoru, prepun očekivanja. Ostanem tako dok ne ugledam pano
na kojem piše »Nomadski kamp«. Lokalno cigansko naselje.
Jebeno, pomislim.
Izlazim iz transa. Otvorim oči.
— Stvarno mi je jako žao, Marcè — kažem oporim glasom, no tvoja je
molba odbijena.
— Kak odbijena? Zakaj odbijena?
— Ne znam zašto. Samo su mi to odgovorili. Nikad nije uspjelo. Na jedan
sam ti određeni način zahvalan, jer nisam znao da to mogu.
On se okrene. Gleda me tjeskobno. Auto ponovno zakrivuda.
— Hoćeš li gledati naprijed, budalo? — prigovorim malo glasnije, moram
reći.
— Oprostite.
— Ništa. Vozi, ajde.
— Molim vas, gospodine, nemojte mi nauditi, imam obitelj.
Stavim mu ruku na rame.
— Nema šanse, Marcè. Moram ti pucati u uho, tako kažu.
On instinktivno pokrije spomenuti dio desnom rukom i zaplače kao klinjo.
— Ej, gledaj, mogu ti pucati u uho i kroz ruku, što misliš? To ne mijenja
puno na stvari.
Ne znam ni čuje li me koliko je neutješan.
— Izlazi, ajde — kažem, pokazujući mu cigansko naselje. — Ovdje ću te
upucati.
Posluša, pomirivši se na neki način s užasnim danom koji je proživio.
Kažem mu da stane na jedno posebno bijedno mjesto sa stvarno odurnim
prikolicama.
— Izlazi, ajde.
 Posluša. Nastavi plakati, iako manje nego prije.
Iz svojih mišjih rupa na kotačima par cigana gleda nas poput hijena koje se
nadaju skorom plijenu.
Iziđem i sam. Kažem mu da se udalji dva ili tri metra od auta i da mi se
okrene leđima. Iako je to pokvareno, pustim da prođe par sekunda.
Sjednem na njegovo mjesto. Zatvorim vrata.
Začuvši zvuk, on se okrene.
— Ej, Marcè — kažem glasno — imaš li novčanik?
On dotakne stražnji džep.
— Ddd... da — odgovori automatski.
— Jeste čuli — zaurlam u pravcu cigana koji su odmah sišli iz odurnih
prikolica. — On ima novčanik uz sebe! Ovaj čovjek ovdje!
Marcello me gleda, preneražen. Vjerojatno prolupao zbog svega što mu se
dogodilo, ništa ne razumije.
Upalim auto.
Prođem pokraj njega.
On me gleda, nesposoban za bilo kakvu reakciju.
— Oni su sad tvoj problem — kažem, pokazavši glavom prema Ciganima
koji se približavaju.
I odem.
U retrovizoru vidim hijene koje ga počinju okruživati.
Bile su dvije, sad ih je već četiri.
Prevela s talijanskoga Beata Vrgoč Turkalj
 PRAZNICI U RIMU

ENRICO FRANCESCHINI

S jedim za stolićem jednog kafića, gledam na sat: još je rano za naš

sastanak, ali je već očekujem. Volim produljiti iščekivanje tih susreta
koje završava trenutkom kad odjednom u gomili spazim nju uzdignute glave i
njen hod koji se ne može zamijeniti ni s jednim drugim. Rekao bih da je
uzdiže iznad ostalih. Danas, ipak, znam kako utrošiti vrijeme koje nas
razdvaja od prvog pogleda, prvog tajnog poljupca, prvih žmaraca koji će me
proći od pomisli na dan proveden zajedno. Ponio sam notes ovamo u kafić,
knjižicu crnih korica uvezanu, zatvorenu gumenom trakom; lijep predmet
nerazrezanih stranica, čije prve redove sad ispunjavam starinskim
nalivperom. Napravio sam pauzu, naručio pivo, zapalio cigaretu: što ćeš bolje
u jedno ugodno toplo proljetno poslijepodne nego sjediti u kafiću u srcu
Rima, otpijati gutljaje svježeg piva, vući dim cigarete i pripremati se za
pisanje ženi koju voliš, znajući da ćeš je za par sati vidjeti.
Zovem se Jack Galiardo, imam pedeset godina, američki sam državljanin
talijanskog porijekla: moji djed i baka emigrirali su u New York početkom
dvadesetog stoljeća. Došli su baš odavde, iz obližnjeg sela. Odvjetnik sam,
stručnjak za kazneno pravo, a pisanje mi je profesionalna deformacija. Svaki
put kad prihvatim nov slučaj, proučim ga u detalje, a onda sastavim slijed
argumenata kojima ću braniti klijenta. Jedini način da to napravim jest
pisanje bilježaka inače ne uspijevam razmišljati. Cogito, ergo sum.
Parafrazirajući Descartesa, mogao bih reći: »Pišem, dakle mislim.« To vrijedi
i ovdje, sad, za stolićem kafića, iako je slučaj o kojem moram razmisliti —
moj.
Prije dvije godine sjedio sam u avionu pokraj jedne gospođe, Talijanke.
Išao sam u Rim da upoznam svjedoka koji bi mi mogao koristiti u jednom
procesu. Ona se vraćala u Italiju s kratkog službenog puta u SAD. Letovi
između Amerike i Europe obično završavaju u zoru pa najveći dio putnika
nastoji spavati, no nas dvoje nismo bili pospani te smo se upoznali. Malo-
pomalo učio sam talijanski, iznenada zainteresiran za zemlju predaka koja me
nije previše zanimala dok sam bio dječak. Bit će da nam, kako starimo,
prošlost postaje zanimljivija. Ona je znala ponešto engleskog, ali budući da
ga nije govorila tečno, razgovor se ipak odvijao pretežito na talijanskom.
Nakon nekoliko pića i uvodnog neobaveznog razgovora, povjerio sam joj da
sam bio oženjen i rastavljen dva puta, da imam dvoje odrasle djece koja
studiraju, dvije kuće, jednu u New Yorku i jednu na Floridi, dva automobila.
— Po dvoje od svega — komentirala je ona, smijući se. Ona mi je rekla da je
novinarka, udana i da joj je suprug također odvjetnik, u Rimu, ali da se za
razliku od mene ne bavi zločinima, nego gospodarskim pravom. Imaju troje
djece, dva sina i jednu kćer. Kći je još mala. Giulia, kako se zvala moja
suputnica, morala je imati četrdesetak godina, ali je izgledala kao da ima
deset manje. Ubrzo sam otkrio da obožava brbljati: gotovo stalno je govorila,
skačući s jedne teme na drugu; ispričala je nebrojene anegdote, pričice,
situacije; vjerujem da su sve bile zabavne. Ne mogu biti siguran, jer sam je
nakon nekog vremena teško slijedio zbog površnog poznavanja talijanskog.
Ali očarao me zvuk govora, ton glasa, praskav smijeh kojim je prekidala
priču, želio sam da nikad ne prestane.
Međutim, isto je tako mogla i šutjeti. Za mene bi učinak bio identičan.
Zaljubio sam se u Giuliju onog trenutka kad sam je ugledao. Nikad nisam
vjerovao u poznatu ljubav na prvi pogled. Imao sam stanovit broj žena; neke
od njih, a tu ubrajam i dvije koje sam oženio, u početku su mi se prilično
sviđale, ali nisam gubio glavu. Možda sam se u dječaštvu, kao svi dječaci,
nekad zagledao u najslađu djevojčicu u školi, ali čim sam ušao u zrelu dob,
romantika je za mene prestala postojati. Ljubavne su mi se pjesme, na
primjer, uvijek činile banalne, besmislene, neumjerene. Svi ti uzdasi i nemir
bili su mi pomalo komični. To mi se činilo kao poza, stav, više nego kao
izražavanje iskrenih osjećaja. Međutim, s Giulijom kao da sam u jednom
trenu doživio regresiju u adolescenciju. Svidjeti joj se, osvojiti je, posjedovati
je odjednom mi je postalo jedini životni cilj. Sva ostala nastojanja i misli
nestali su. Te sam se noći u avionu morao svojski potruditi da joj ne kleknem
pred noge i izjavim ljubav za vrijeme leta, pred očima posade i putnika.
Kad smo stigli, zamolio sam je broj telefona i predložio da se ponovno
čujemo kad ponovno budem dolazio u Rim. Taj put mi je posjet gradu bio
kratak. Morao sam otići za 24 sata, bez obzira na neizbježan jet-lag, da ne
propustim sudsko saslušanje u New Yorku. — Rado — rekla je. I tad smo se
razdvojili.
Takve stvari dogode se tokom života bezbroj puta u bezbroj slučajnih
susreta. Mogli smo se nikad više ne vidjeti. No nisam uspijevao ne misliti na
Giuliju pa sam je već poslije nekoliko dana nazvao iz New Yorka. — Bok, ja
sam, Jack Galiardo... Bilo bi mi drago da se vidimo — sjećam se da sam
uzbuđeno rekao. Odmah sam prešao na stvar: — Mogao bih doći u Rim
idućeg tjedna ako imaš vremena...
Oklijevala je. — Došao bi u Rim samo radi mene? — upitala je.
— Da.
Napravila je još jednu stanku, a zatim rekla: — Dobro.
Naš prvi sastanak bio je u Villi Borghese. Na klupi sam joj izjavio ljubav
koju samo joj želio izjaviti u avionu. Miješajući talijanski i engleski, rekao
sam joj kako je zamišljam: da je sama, u bračnoj krizi, da joj je potrebna
ljubav čovjeka koji će je željeti onako kako nijedna žena nikad nije bila
željena. A taj čovjek sam bio ja. Pomalo ljutito rekla mi je da sam pogrešno
zaključio: ona me prihvatila vidjeti, ali to ne znači da joj je brak u krizi.
Ispričao sam se. Dodao sam da mi ipak i to odgovara, da sam sretan što sam
tu, na klupi blizu nje i što sam joj barem malo simpatičan. Nije to bila taktika
navođenja da popusti. Zaista sam to mislio: osjećao sam da je moja ljubav
toliko velika da bi bila dovoljna, barem u početku, za oboje. Ustali smo i
malo prošetali, izgovarajući jedva pokoju riječ. Na balkonu koji je gledao na
Piazzu del Popolo dopustila mi je da je poljubim. Ručali smo na terasi hotela
Hassler. Poslije ručka smo se nastavili ljubiti, a zatim smo se stali dodirivati
na foteljama jedne prazne hotelske sale. Uzeli smo ondje sobu iako sam ja
odsjeo u drugom hotelu. Vodili smo ljubav do kasnog poslijepodneva. Zatim
smo pješice sišli do Piazze Spagna gdje me ona na brzinu pozdravila i uzela
taksi. Dok sam hodao u transu, pijan od sreće, ne znajući ni gdje sam ni kamo
idem, primio sam poruku na mobitel: »Već mi nedostaješ«. U tom trenutku
sam shvatio: ljubav me oborila s nogu. I nisam više ustao.
Otad je Rim moje stalno odredište. Čim imam slobodne dane, uzimam
avion i letim u Italiju. Svako toliko ostanem tjedan dana i tad uspijem vidjeti
Giuliju dva ili tri puta. Češće su to blic-praznici: navečer krenem iz New
Yorka, dođem u Rim idućeg jutra, ostanem jedan dan i ujutro odem. Kao
vikend, uključujući devet sati u avionu pri odlasku i isto toliko pri povratku.
No gotovo nikad se nije dogodilo da se moj rimski vikend poklopi s pravim
vikendom. Subotom i nedjeljom ona mora biti s obitelji, osim jednog vikenda
mjesečno kad je dežurna u redakciji pa ni tad nije slobodna. Pod nekom
izlikom može zato uzeti slobodan dan tijekom tjedna i posvetiti ga meni. U
prosjeku viđamo se par puta mjesečno. Kad dođem, uzmem sobu s bračnim
krevetom u nekom velikom hotelu: Hassleru na Trinità dei Monti, Hotelu de
Russie u Via Babuino, Plazi u Via Corso, Raphaelu pokraj Panteona,
Excelsioru u Via Veneto. To su hoteli koje volim. Zarađujem dobro, dovoljno
da si to priuštim, a volim hotele s pet zvjezdica. To je jedini luksuz koji si
dopuštam. No u ovom slučaju te hotele biram i iz drugih razloga. U centru su,
a Giulia stanuje u rezidencijalnom kvartu na jugu Rima pa je manje
vjerojatno da u tim hotelima sretne nekog poznatog. Osim toga, u tim su
hotelima portiri svjetski ljudi. Navikli su zažmiriti na jedno oko, u zamjenu
za velikodušnu napojnicu, ako kasno ujutro neka žena uđe u sobu s gostom, a
da nije pokazala dokumente, što bi prema pravilima u Italiji trebala učiniti.
Tako Giuliju štitim od neugodnosti otkrivanja identiteta, ostavljanja tragova.
Naposljetku, budući da u sobi zajedno provodimo veći dio vremena, želim
prostranu, komfornu i elegantnu sobu. Giuliju uvijek čekam u kafiću blizu
izabranog hotela. Kad je vidim, ustanem, platim račun, a ona me slijedi, kao
strankinja. U veži neke zgrade dotakne mi ruku i poljubi me pa zatim nastavi
hodati. Stigavši u hotel, počinjemo se ljubiti u dizalu, nastavljamo čim
zatvorim vrata sobe i gotovo da više ne prestajemo. Brzo se skidamo, padamo
u krevet i vodimo ljubav na sve moguće načine sve do večeri. Čak napunimo
kadu i provedemo neko vrijeme u njoj. Ponekad naručimo hranu u sobu. Kad
konobar uđe s kolicima, ona se zatvori u kupaonicu iako je očito prema
onome što naručujemo, prema raspremljenom krevetu i prema natpisu na
kvaki »do not disturb« da nas je dvoje. Ponekad navečer odemo na večeru u
neki turistički restorančić u tom dijelu grada, između Panteona i Piazza del
Popolo. Rim je pun takvih restorana gdje Rimljanin nikad ne bi jeo pa ni tu
ne postoji velika opasnost da će Giulia sresti nekog poznatog. Ondje je
zajamčeno da ćemo jesti malo i ne baš dobro, ali hrana nije ono što nas
zanima. Giuliji i meni dovoljno je da sjedimo jedno blizu drugog u mračnom
kutku, da nam se koljena dodiruju, a ruke se traže ispod stola. Ondje se
prepuštamo vinu, da bismo odmah poslije večere ponovno trčali u sobu.
Bilo je iznimaka u pravilima tih susreta tijekom ove dvije godine koliko se
viđamo. Jednom smo zajedno posjetili Sikstinsku kapelu. Giulia je bila
pokrivena maramom i velikim tamnim naočalama, a uz to stopili smo se s
legijom stranih turista. Drugi put smo uzeli auto i otišli u Fregene šetati po
plaži izvan sezone: bilo je sunčano, posrtali smo među dinama. Bili smo i u
kinu jednog poslijepodneva; ne radi filma, nego radi uzbuđenja koje donosi
zajednički boravak u tami, u polupraznoj dvorani tijekom kojeg radimo sve
one zabranjene stvari. Svako toliko ona bi me posjela na svoju vespu i vozila
gradom bez cilja: s kacigama smo oboje bili neprepoznatljivi. Mnogi
Rimljani voze vespu jer su dva kotača jedini bijeg od vrlo zamršenih zastoja
u prometu, objasnila mi je Giulia. Zaštićen kacigom i držeći se za nju, uzduž i
poprijeko vječnog grada, kao nevidljivi čovjek kojem je sve dopušteno.
No apsolutno najviše vremena provodimo u krevetu. Djelomično ostajemo
zatvoreni u sobama, jer naša je ljubav nedozvoljena, tajna ljubav, ljubav koju
drugi ne smiju vidjeti. Ako bi nas otkrili, slijedila bi kazna. Ipak, glavni
razlog je što nam se to sviđa. Koliko god bilo lijepo zajedno večerati, šetati,
ići nekamo, ništa nam nije bilo ljepše od zajedničkog vremena u krevetu.
Nikad nisam ništa slično osjetio. Imao sam druge žene koje su me jako
uzbuđivale, ali nikad mi nije palo na pamet provesti osam, deset, petnaest sati
u krevetu ni s jednom od njih. U nekom trenutku želja bi se istrošila. S
Giulijom je drukčije, želja ne prestaje nikad. Čak i ako sam nakon dugog
vođenja ljubavi iscrpljen, neka struja me tjera da joj mazim guzu, ližem
unutrašnju stranu bedara, ljubim usta, prstom slijedim liniju njenih zuba,
grizem uho i tako idem naprijed bez odmora. Ne mogu je se zasititi. Ona je
kao univerzalna istina koja mi se nenadano otkrila: prvi put mi je jasno, kao
što mi nikad nije bilo, da između muškarca i žene koji se vole uvijek mora
biti tako. Tako ili nikako. Nema ništa između. Pomisao da par bude zajedno
ne deset minuta, nego jedan ili dva sata i da poslije svatko poželi čitati
knjigu, gledati televiziju, zaspati, raditi nešto drugo, ta pomisao mi je sad
nepojmljiva, tužna, pogrešna. Ako se dvoje vole, ako se žele, ljubav treba biti
onakva kakvu živimo nas dvoje: nezaustavljiva. Bolesna. Kao bolest. Mislim
da kad sve to prođe i uzbuđenje se pretvori u rutinu, ljubav počinje kopnjeti.
Zapravo, već je završila.
U mojoj opsjednutosti Giulijom, ipak, jedan je crv malo-pomalo izdubio
rupicu. U početku je bila jako mala, no sve je više rasla: bila je to pomisao na
njenog supruga. Ja sam slobodan čovjek, nisam u vezi: mogao bih biti s njom
cijelo vrijeme da to želimo. I ja želim to, cijelo vrijeme. No Giulia nije
slobodna: udana je. Mjesecima nakon prvog sastanka u Villi Borghese,
sastanka na kojem sam joj rekao da u njoj vidim zanemarenu i nesretnu ženu,
nismo se vraćali na moju pogrešnu procjenu. Uostalom, činilo mi se da
činjenice govore da želimo biti zajedno. Pogrešna procjena ili ne, mislim da
sam razumio sve: Giulia i njen suprug bili su tipičan par koji je rano stupio u
brak; bili su mladi i poslije dvadeset godina braka došlo je do neizbježnog
zahlađenja. Bio sam zadovoljan tim objašnjenjem. Nisam imao sumnji,
dodatnih pitanja, nejasnoća. Ali koliko god da je crv šutio, malo-pomalo je
rovao. Rupa se proširila, a ja sam u nju upao. Morao sam si priznati da su se
izokrenute uloge klasičnog ljubavnog trokuta: ja, ljubavnik, bio sam
ljubomoran na muža. Giulia je svako toliko spominjala njegov egoizam u
bračnim sukobima, da je nikad ne sluša i da na leđa zaposlene majke i
supruge svaljuje sve odgovornosti vezane za kuću i djecu. No to je
spominjala kao običan podatak; bez žaljenja i namjere da promijeni njega ili
situaciju. O njemu nije govorila zlobno. Nikad.
Sad je Giulia imala nekog tko ju je slušao: mene. Kao u prvom razgovoru
onog dana tijekom leta preko Atlantika, ona je uvijek bila ta koja je govorila
više. Pričala mi je beskrajno puno dugačkih i kratkih priča, o člancima koje je
naručivala ili pisala za novine, o manjim incidentima u redakciji, o sitnim
svađama, ljubomori, nepravdama, povjeranju prijateljica, o problemima i
zadovoljstvima koje su joj pružala djeca, o nabavci za kuću, o prvom
proljetnom voću koje je kupila na tržnici, o izvrsnim obrocima koje je kuhala.
Eto, muku sam jasno osjetio prvi put, sjećam se dobro, upravo za stolom.
Bilo je to jedne od onih večeri kad Giulia nije mogla ostati sa mnom, jer je
morala dojuriti kući u vrijeme večere, zadihana, u neprestanoj borbi s
vremenom — kao da dolazi iz novina. Odjednom, dok sam sam jeo u nekoj
bijednoj pizzeriji, vidio sam je za štednjakom kako priprema objed za obitelj i
zatim za stolom kako se smije s djecom i priča nešto mužu, a svi joj dijele
komplimente za izvrsnu poslasticu koju je spretno skuhala. Osjetio sam
navalu bijesa. Od tog dana, krevet je prestao biti jedino mjesto u kojem sam
želio Giuliju. Želio sam s njom dijeliti male rituale svakodnevice: večeru s
prijateljima, izlet s djecom, praznike, kupovinu u velikoj samoposluzi. Mislio
sam na to kako je u svim tim situacijama uz nju muž; on neprestano uživa u
njenoj prisutnosti, a ne ja. I pitao sam se kakva je ona zapravo s tim
muškarcem. Pitao sam se vode li ljubav, kad i kako. Čudno, prije na to uopće
nisam mislio. Giulia je govorila puno, pričala je o tolikim stvarima, ali ne o
sebi, ni o onome što zaista osjeća, je li to bila suzdržanost, obrana privatnosti
bračnog odnosa? Ili samo sramežljivost, problem s otvaranjem? Odjednom
sam shvatio da mi je rijetko govorila: »Volim te. Ljubim te.« Izjave tipične za
zaljubljene. Činilo mi se da u njenom pogledu vidim veliku ljubav, ali riječi
je vagala, kao da u njih nema povjerenja. Puno si je više dopuštala u SMS-
ovima. Pisala je: Što mi to radiš, stalno sam sve više tvoja, nedostaješ mi,
želim te, mislim na tebe, sanjam te, nosim te u sebi, dio si mog života. Pa
ipak, kad bih je nakon primitka poruke nazvao, imao sam utisak da mi ju je
poslala druga osoba: da se Giulia povukla i da ne želi više sa mnom
razgovarati. Crv u meni nastavio bi svoj posao. Htio sam je pitati: »Što ti
zapravo osjećaš? Kakva je razlika između mene i tvog muža? Bi li ga ostavila
ako bih te zatražio? Kako bi reagirala kad bih, na primjer, upitao hoćeš li se
udati za mene? Pobjeći sa mnom u New York? Ili, da se preselim u Rim,
bismo li živjeli zajedno?« Ali nisam mogao. Bilo je to jače od mene: nisam
mogao. To je bila vrsta pitanja koje su žene, izmučene, uvijek meni
postavljale u mojim raznim vezama. Vezama bez ljubavi. Vezama u kojima
sam slušao tužna pitanja: »A ti, što ti osjećaš? Sviđam li ti se? Voliš li me?
Misliš li na mene?« Uz sve veći osjećaj mučnine i želju da im začepim usta,
da pobjegnem, da ih više ne vidim.

Ljeti Talijani idu na dug odmor koji traje cijeli mjesec. Tijekom prvog
godišnjeg odmora otkako smo se upoznali, a koji je provela na moru s
obitelji, čuli bismo se povremeno telefonom: bilo je komplicirano, uvijek su
muž i djeca bili blizu. Kad smo se napokon ponovno vidjeli u Rimu, bio je
jako topao rujan, a Giulia je bila prelijepa, ljepša nego ikad: crna, blistava od
sunca, lagano zaobljena od odmora i, mislio sam ljutito, od hrane koju je
brižno pripremala trideset dana odmora. Divlje smo vodili ljubav. Tad sam se
obrušio na nju pitanjima. Svim pitanjima kojima mi je crv nagrizao um. Nije
to očekivala. Skamenila se, gotovo prestravila. Onda je odgovorila. Rekla je
da njen muž nije savršen, da im se odnos u dvadeset godina braka očito
promijenio, ali da je dobar otac, da ga djeca obožavaju te da je dobar i
inteligentan čovjek. Istina je da je malko zapostavlja, ali ne iz pakosti ili zbog
bezosjećajnosti: on je jednostavno takav. Jednom ga je htjela ostaviti, htjela
se rastati, ali nije precizirala je li se to dogodilo poslije našeg upoznavanja ili
prije. No onda je odustala: osjetila je da to ne bi bilo jednostavno; bilo bi
previše bolno za puno ljudi, a djeca joj ne bi oprostila. Kasnije, govoreći o
nama dvoma, iznenada me pitala bih li zaista ostavio odvjetnički ured u New
Yorku. Znala je da volim svoje zanimanje. Prije nego što sam joj odgovorio,
rekla je da voli svoj posao. Također je rekla da me treba, da je sretna kad sam
pokraj nje i kad me čuje na telefonu, da me ne bi željela izgubiti. No život je
čaroban spoj mnogih stvari, ljubavi, posla, djece, grada u kojem si rođen i
odrastao, obiteljskih veza. Nije željela izgubiti ništa od toga. Na kraju je
zašutjela, iscrpljena od objašnjenja koja očito nije navikla davati.
Je li stvarno tako kako je rekla? Ne znam. Umjesto da se osjećam
egoistično ili da poželim pobjeći, umjesto da me to ispuni bijesom, razgovor
me raznježio: — Kad ti djeca narastu, bit će manje bolno? — pitao sam je,
smijući se. — Kad budeš stara. Kad budeš imala osamdeset godina. Ti ćeš
imati devedeset, a ja sto. E, tad ću te povesti sa sobom. Pobjeći ćemo na jug u
autu s otvorenim krovom. Tad ćeš biti moja i samo moja.
I ona se nasmijala s olakšanjem. — Glupane — glas joj je drhtao. Zagrlili
smo se. Ponovno smo vodili ljubav. O tome više nismo govorili. Od tog dana
crv je iščeznuo.
Nije odgovorila na sva moja pitanja, no nešto je rekla. A i sâm sam uvijek
teoretizirao kad su mi žene dosađivale pitanjima da u odnosu riječi znače
malo, važnije su činjenice: obećanja, objašnjenja, očitovanja ne vrijede ništa;
ona su čak siguran način za trovanje odnosa. Giulia je tome bila dokaz.
Mislio sam na nju kao na neku predivnu životinju iz džungle, vođenu
instinktom. Bilo je puno toga u njenom životu, a moja uloga bila je ključna,
iako ne treba izuzeti ni ukinuti ostale. To je bilo sve. Susrevši se, od sudbine
smo primili talisman sreće i samo smo ga mi mogli oštetiti, uništiti ili
izgubiti. Uostalom, uopće nisam želio zauzeti mjesto njenog muža. Rekavši si
da ljubav mora uvijek rušiti sve pred sobom, sve zavijati u sebe, kao san ili
droga, pomišljao sam toliko puta da — kad bih živio s Giulijom — ne bih
žurio ostaviti buket cvijeća s nepotpisanom karticom u redakciju, ne bih joj
skakao u zagrljaj kad se vratim kući s posla, svađali bismo se zašto je netko
zaboravio kupiti pastu za zube, ne bismo telefonirali jedno drugome i
prekidali razgovore uzdasima, ne bi bilo erotskih SMS-poruka. Dakle, ovako
je bolje. Pitanje ljubomore izgledalo je riješeno.
Ipak, nakon nekog vremena, osjetio sam napast da nešto napravim.
Umjesto uobičajena dva dana, proveo sam cijeli tjedan u Rimu pa sam imao
puno slobodnog vremena jer nisam mogao sve dane, naravno, provesti s
Giulijom. Dio vremena provodio sam šećući »našom« četvrti, gore-dolje po
Via del Corso. Lutao sam od Panteona do Fontane di Trevi, sjedeći prvo u
jednom kafiću pa u drugom. Pustio sam da me nosi rijeka stranih turista sve
dok nisam izgubio orijentaciju. Čak i danas, nakon dvije godine praznika u
Rimu, još mi se događa da se izgubim u centru Rima čim se maknem s Corsa.
Naviknuo sam na savršenu simetriju Manhattana pa mi se krivudave ulice
talijanskog glavnog grada čine kao labirint malih trgova i uličica koje su sve
jednake: vodoskok, stup, oštećen zid, kafić, štand, pas lutalica, motor,
prosjak, grupa američkih ili japanskih turista, još jedan vodoskok. Tako
nerješiv i nedokučiv, Rim me podsjeća na Giuliju: tajnovitu, zavodljivu,
veličanstvenu, veselu, brbljavu, obdarenu antičkom mudrošću, suludo lijepu,
toliko da zbog nje izgubiš glavu, a ona poslije sve ispravi svojim smijehom...
Ah, izgubio sam nit. Počeo sam pisati o nečem drugom: da sam imao
potrebu nešto napraviti. Poželio sam upoznati njenog muža. Znao sam
prezime. Znao sam da je odvjetnik. Bilo je dovoljno obaviti par razgovora da
doznam koji dan ima raspravu na sudu. Otišao sam onamo; srce mi je lupalo
kao ludo. Kakav će dojam ostaviti na mene? Što ako bude ohol, čovjek kojem
Giulia s ljubavlju svaku večer priprema večeru? Ili ako bude prelijep? Kad
sam ga vidio i čuo kako govori pred sucem, shvatio sam da nije ni jedno ni
drugo. Bio je normalan čovjek, decentna lica. Protivno svakom mom
predviđanju, bio mi je simpatičan. Da, izgleda da je ljubomora zaista prošla.
Postavljanjem bezbrojnih pitanja njoj i sebi samo bih sve uništio. Otad sam
više nego prije pazio da ne kompromitiram tajnost naše ljubavi. Giulia nije
više bila jedina koja je štitila taj brak. Sad sam joj i ja želio pomoći.
Premda sam tog dana na sudu, na dva koraka od njenog supruga,
razmišljao o pomaganju Giuliji, nije mi ni na kraj pameti bilo kako će doista
izgledati ta pomoć. Ima tome tri mjeseca. Giulia me slijedila od jednog kafića
kod Panteona do ulaza u hotel Raphael. Odjednom je počela oluja. Kišobrani
su se otvarali, turisti su bježali, ulice su opustjele. Okrenuo sam se da je
vidim. Lica mokra od kiše, bila je jako lijepa, izrazito poželjna. Učinio sam
tad nešto nerazborito: gurnuo sam je u jedan ulaz i dugo je ljubio, kao plijen.
Uvlačio sam joj ruke pod suknju ispod koje, prema dogovoru, nije bilo
gaćica. Kad smo zagrljeni izišli na ulicu i stali trčati po kiši, netko nas je
primijetio, a da toga nismo bili svjesni. Muškarac. Novinar. Jedan Giulijin
kolega koji je godinama radio za iste novine kao ona i koji ju je godinama
uzaludno pokušavao odvesti u krevet. Slijedio nas je do ulaza u hotel
Raphael. Možda je ostao čekati, možda je jednostavno portiru dao veću
napojnicu od moje, možda je imao nekog tko ga je obavještavao. U svakom
slučaju, idućeg dana, kad su oboje bili u redakciji, ucijenio je Giuliju putem
SMS-a. Ili ide s njim u krevet ili će joj sve ispričati mužu. — Ti si gnjida —
rekla mu je Giulia kad su se sreli na hodniku redakcije. — Da — odgovorio
je on i zamislio sam kako mu na usta navire slina. Bilo je posve jasno da svi u
novinama i izvan novina udvaraju Giuliji. Objasnit ću u čemu je njena
čarolija. Giulia je lijepa, naravno, ali nije riječ samo o tome. Giulia ima onu
posebnu senzualnost koju imaju samo neke žene; zrači erotičnošću, a da toga
nije svjesna. Ne radi to namjerno niti je to plod oholosti. Ona djeluje kao da
bi flertala sa svima, ali u stvarnosti to joj nije ni na kraj pameti. Muškarci joj
padaju pred noge. Znam jer mi je to sama ispričala neodoljivo se
osmjehujući. Ali kad jedan od takvih, kao što je onaj kolega, inzistira i
zavođenje postane neugodno, ona ne sudjeluje u igri i hladno se s njim
obračuna. Međutim, ovaj čovjek ju je mrzio. Bio je kao gladna zvijer koja
mjesecima, godinama slijedi plijen, a zna da ga nikad neće zgrabiti. Giulia u
štiklama. Giulia u čizmama. Giulia u kratkim hlačama. Giulia otkrivena
pupka. On je ludio. Kad ju je napokon vidio sa mnom, pomislio je da je
došao trenutak da zgrabi plijen. — Ne žuri mi se — rekao joj je uzrujano.
Kao što sam se i bojao, Giulia se promijenila. Nismo se vidjeli tri tjedna.
Prije smo se čuli telefonom gotovo svakog dana, a u ovom razdoblju
telefonski razgovori postali su rijetki i kratki te su se sastojali od jednosložnih
riječi. Gulia se osjećala kao da je slijede, špijuniraju i potajno prate. Bojala se
ponovnog susreta sa mnom. Tako bi lovcu ponudila dodatne dokaze. Muž bi
je optužio, izgubila bi ljubav djece. Napokon smo se našli, ali smo zajedno
proveli samo par sati. Unajmio sam auto sa zatamnjenim staklima. Prvi put
vidio sam Giuliju kako plače. Nije znala što učiniti. Nije me željela izgubiti.
Nije željela izgubiti ni svoju obitelj. Nije željela razbiti čarobnu, krhku
ravnotežu svog života. Ostavio sam je pokraj njezine vespe. Rekao sam: —
Idem na aerodrom, nazvat ću te sutra iz New Yorka.
I otišao sam uz škripu guma, ali ne na aerodrom.
Uzeo sam sobu u Excelsioru, telefonirao u New York i odgodio sve
sastanke na neodređeno vrijeme i ostao u Rimu. Nisam uopće trebao
razmišljati, našao sam rješenje; jedino moguće rješenje. Znao sam ime
novinara koji ju je ucjenjivao. Na Googleu sam našao njegovu fotografiju i
podatke. Njegov otac, komercijalist, umro je prije par godina, ostavivši mu
veliko nasljedstvo. Nije imao problema s novcem niti ga je zanimala karijera.
Nije bio poznati reporter i cijeli život je sjedio za pisaćim stolom. Često su ga
intervjuirali za televiziju o tajnim službama. Pretpostavio sam da mu je otuda
dolazila sklonost ucjeni. Otkrio sam gdje živi sa ženom i dvoje djece. Na
Lungotevereu, par stotina metara od Panteona. Zato nas je i vidio tog
prokletog poslijepodneva. Giulia mi je pričala kakav je čovjek. Nije se slagao
sa ženom, zlostavljao ju je. Činilo se da uživa rugati joj se u javnosti da bi
pokazao vlastitu superiornost. Na večerama s kolegama, kamo je i Giulia
prije odlazila s mužem, jadnica je trpjela i trpjela, a ponekad bi se grozno
posvađali. Jedne subote sam se smjestio ispred njegove kuće i ugledao ih
kako izlaze, otac, majka, djeca. Otišli su u kvartovski dućančić. Nimalo mi se
nije sviđalo kako se odnosi prema ženi, nije joj pomogao nositi teške torbe,
nije mi se sviđao ni odnos prema djeci: uzrujano je frktao na djetinje mušice.
U unajmljenom autu zatamnjenih stakala dočekao sam ga pred kućom još
nekoliko večeri: vraćao se na motorinu, kao mnogi u Rimu, malo poslije
ponoći, uvijek u isto vrijeme. U vrijeme kad je Lungotevere pust.
Ovdje moram napraviti digresiju da biste shvatili ono što se dogodilo
kasnije. Ja sam bio prvi u svojoj useljeničkoj obitelji koji je diplomirao. Moji
nisu imali novca, ni strpljenja, ni volje da me pošalju na fakultet. Kad sam
završio školu, javio sam se u vojsku. Završio sam vojnu akademiju i postao
časnik sa činom poručnika. Služio sam u specijalnim snagama, u Zelenim
beretkama. Osim što su me naučili ubijati, vojska mi je platila sveučilišno
obrazovanje koje mi moja obitelj nije mogla priuštiti. Diplomiravši pravo,
čekao sam kraće vrijeme, a onda sam pušten na odmor nakon čega sam se
vratio civilnom ! životu. Iz vojnih godina ostali su mi samo jedna vrijedna
medalja — ne volim govoriti kako i gdje sam je zaradio — i tehnike borbe
prsa o prsa. Moja specijalnost bila je nož.
 Nabaviti nož bilo je jednostavno: u Rimu se prodaju u svim veličinama u
dućanima s opremom za lov i ribolov, i Izabrao sam onakav kakav mi je
trebao u ovom slučaju: kratke, ali tanke oštrice. Iduće večeri čekao sam
novinara, kao i obično, ispred kuće. Kad je sišao s motora, prišao sam mu
autom i kroz prozor ga na klimavom talijanskom pitao gdje je najbliža
bolnica. Mahao sam velikim planom Rima, kašljao i mucao. Djelovao sam
kao netko tko je upravo doživio srčani udar. On je ljutito otvorio vrata i
nagnuo se unutra da mi pokaže put na planu. No ispod plana držao sam nož.
Brzim pokretom, zdesna nalijevo, prerezao sam mu grlo i povukao ga prema
sebi. Pao je bez krika. Sjedalo sam bio prekrio plastičnim pokrivačem, a
ručnikom sam sad obrisao krv. Zatvorio sam vrata i otišao. Parkirao sam
kilometar dalje, pokraj Tibera i jednog mosta. Nije bilo nikog. Uzeo sam
novinarov novčanik i skinuo mu sat. Tijelo je pljusnulo i voda ga je
progutala. Puno dalje, s drugog mosta, bacio sam u rijeku i nož i novčanik iz
kojeg sam izvadio novac. Očistio sam auto, odvezao ga u garažu i otišao
spavati u hotel. Ujutro sam se avionom vratio u New York, ali sam prethodno
eure svoje žrtve promijenio u dolare i uništio sat.
Giulia, koju nisam bio čuo od našeg posljednjeg, kratkog sastanka, nazvala
me tri dana kasnije. Ništa mi nije htjela reći putem telefona. Samo da me
hitno treba vidjeti. Došao sam prvim avionom. Dogovorili smo sastanak u
jednom od naših uobičajenih kafića. Slijedila me do jednog od naših hotela.
U sobi mi je sve ispričala: njen kolega, onaj ucjenjivač, misteriozno je nestao,
leš je izvađen iz rijeke, nema nikakvog motiva, policija tapka u mraku,
pretpostavlja da je ubojstvo i otmicu počinio kakav lutalica, narkoman ili
luđak — jedini tipovi koji se noću motaju ispod mostova i duž obala Tibera.
Nitko nije ništa vidio. Činilo se da će zločin ostati nekažnjen. Bez riječi smo
se svukli i vodili ljubav. Nakon toga ostali smo ležati šutke, jedno pokraj
drugoga, sve dok ni smo zaspali, kao da nas je obuzeo najteži umor. Kad smo
se probudili, sve se moglo nastaviti kao i prije.
Kao svaki Italoamerikanac, odgojen sam u katoličkom duhu. Kad sam
odrastao, prestao sam ići u crkvu i ispovijedati se za svetu pričest, ali dobro
sam se sjećao da čovjek može zgriješiti i da mu može biti oprošteno. Bog ima
milosti za sve, čak i za smrtni grijeh. Grešnik se samo mora pokajati. A ja se
nisam kajao. Neko vrijeme sam se zavaravao: istina, uzeo sam ljudski život,
ali taj čovjek je bio svinja, nedostojno i nečisto biće. Rekao sam si: oduzeo
sam muža jednoj ženi koja ga nije voljela, oduzeo sam oca djeci koja su
zaslužila boljeg. No iluzija je kratko trajala. Postao sam odvjetnik jer me
fascinirao koncept pravde, čovjekov pokušaj da se približi istini što je
moguće više, a istina, gola i okrutna, bila je da sam ubio čovjeka. Osudio sam
ga bez procesa, sve sam napravio sam: bio sam tužitelj, sudac i krvnik.
Monstruozno.
Ipak se ne kajem. Svjestan sam svog grijeha, no ipak se ne kajem. Učinio
bih to ponovno, Bilo je puno žena u mom životu. Mnoge su me voljele, no ja
nisam nijednu volio uistinu. Kad sam bio mlad, uspjeh u zavođenju bio je
znak da se razlikujem od ostalih, pečat koji je potvrdio moju muškost i
hrabrost. Dvije žene s kojima sam bio u braku očarale su me, ali nikad se
nisam u njih zaista zaljubio. U neke druge sam se nakratko zaljubio. U većinu
njih čak ni to. Tek sad, kad mi kosa sijedi, ja istinski volim; prvi put u životu.
I ne namjeravam prestati. Ako je pečat naše ljubavi tajna, ako joj je preduvjet
zadržati čaroban krug u kojem su, osim mene, njen muž i djeca, bdjet ću nad
njim dok se ne raspadne. Ako nas jednog dana otkrije netko drugi, nabavit ću
novi nož. Zaštitit ću svoju ljubav kako mogu, dok mogu.
Kao stručnjak za kazneno pravo, znam da savršeni zločin ne postoji. Prije
ili kasnije svaki ubojica bude otkriven. To je razlog zbog kojeg pišem ove
retke, ovaj memoar. Stavljam crno na bijelo da Giulia nema ništa s tim.
Giulia me nije zamolila da nešto napravim. Giulia nikad ne bi odobrila to što
sam napravio. Vjerojatno bi me ostavila kad bi saznala. Ali u međuvremenu,
dotad, do trenutka kad će se možda otkriti moj zločin, Giulia je moja. Dva
dana mjesečno, dvanaest sati na dan, i u određenom smislu uvijek, Giulia je
moja. Moji rimski praznici se nastavljaju; mogli bi se tako nastaviti cijeli
život. Potpisao bih to. Kao što stavljam potpis i datum na rub ovog
dokumenta: Jack Galiardo, u Rimu, 21. ožujka, prvog dana proljeća, u
jednom kafiću između Panteona i Fontane di Trevi.
Provjeravam koliko je sati: moja ljubav danas kasni već deset minuta. Da
se nije nešto dogodilo? Zašto mi nije telefonirala, zašto me nije obavijestila?
Plaćam račun. Palim još jednu cigaretu. Pušim je na brzinu, duboko uvlačeći
dim, i temeljito pretražujem lica u gomili ne bih li ugledao njeno. Popijem
zadnji gutljaj piva. Odmičem stolac. Evo je.
Prevela s talijanskoga Beata Vrgoč Turkalj
 TIBURTINA NOIR BLUES

FRANCESCA MAZZUCATO

S tanica za presjedanje, stanica s kojom se moraš zadovoljiti, drugoklasna

roba. Nekima tako izgleda — ljepljiva od tegobnog čekanja i odbojna
zbog oštrog vonja znojnih neopranih tijela i hrane pokvarene u transportu.
Meni je najvažnija; osjećam se vezana za taj dio grada, za mjesto
utopljenika, karakteristično po iznenadnim naletima vjetra, gradilištima na
kojima nikako da niknu zgrade, hrapavim i prljavim kamenim zidovima.
Izvana dopiru zvuci ulice, ali se gube u mnoštvu drugih usred višeslojnog
klupka balkona, perona, asfalta, željeza, stuba, žalosnih dućana i tračnica što
završavaju tko zna gdje.
— Pogledaj koja gužva, koji kaos; ova stanica je pravi kupleraj. Muka mi
je, sjednimo, maknimo se odavde. Ima Poljaka, Bugara i Rumunja koji se
naguravaju čekajući tko zna koji autobus da se vrate u svoju zemlju čiji su
glavni gradovi drek na šibici. Nitko im ne zna imena jer su prepuna
suglasnika. Vraćaju se kući ili idu u neku drugu zemlju radi trgovine, a svašta
bih ti mogla reći o njihovoj trgovini, o poslovima iz tog drugog svijeta. Za
skitnice s Tiburtine poslovi i rodbina idu zajedno. Na kraju krajeva, cijeli
svijet je selo, tako se kaže, zar ne? Daj, sestro, kao što kažu — to je čista
narodska mudrost — poslušaj mene koja ih dobro poznajem, te Bugare i
Rumunje. To je otpad ljudskog roda u bijegu od svega, ljudi koji te prvo milo
gledaju, a onda se pretvore u grabežljivce. Okrutni su iznutra i povrate ti
svoju okrutnost u lice. Ne možeš zamisliti koliko mogu biti nasilni. Ja
poznajem tu okrutnost, nosim njen znak. Ne možeš je zamisliti, sestro.
Niti ne pokušavam. Nikad nisam željela biti kao drugi, misliti poput njih i,
srećom, život me mazio i štitio, poštedio me okrutnosti o kojoj govori. Život
mi je predodređen rođenjem, povlaštena sam, jer da nisam, bih li bila ovdje?
Ona me slijedi. Njene stvarno grozne sandale s remenčićima i visokom petom
lupaju i privlače poglede nekih Šrilančana. Jedan lascivno plazi jezik;
odvratno. Nije dobro da nas primjećuju. Moramo se požuriti. Prikrivam se pa
napokon stižemo do kafića i sjedamo. Ona i dalje priča, a ja joj povlađujem.
— Hoćemo li popiti nešto dok čekamo, može?
— Može, odlično, žedna sam. Naruči vino. Što sam ti pričala? Kvragu,
žvakaća mi se zalijepila za petu. Odvratno. Dala sam 15 eura za ove sandale.
Tebi, finoj dami, to će se činiti malo, ali meni je to bilo puno novca. Obično
kupujem cipele na jednom štandu od Biagia, koji ih naplaćuje tri, najviše
četiri eura. Jednom sam mu drkala u kombiju pa mi je poklonio tri para.
Zamisli kakva sreća! Brzinsko drkanje; samo sam ga primila u ruku, nije bilo
ni tako grozno. Čovjek ima dlakav trbuh, ali barem ne smrdi i ne tjera te da
radiš ono što ne želiš. Odradila sam drkanje i sad sam mirna neko vrijeme s
cipelama. Nisi često takve sreće. O čemu smo pričale? Ah, da o tim Bugarima
i Rumunjima koji sad mogu, ako sam dobro shvatila, dolaziti i odlaziti bez
pokazivanja dokumenata. Majko Božja, koje sranje je ta politika! Umjesto da
ostanu u svojoj zemlji. Možda bi im se tamo dogodilo i nešto lijepo, ali kad
stojiš pred zidom kao ja, nemaš vremena ni volje misliti na ljepotu; nemaš.
Za nekog poput mene, sestro, popustljivost i razumijevanje je naporno, čisti
luksuz. To je privilegija onih koji su rođeni sretni. Nekome tko je sam,
skitnica, bez poznanstava, nekome tko je izgubio mamu kao dijete i ostao s
prokletim ocem pijancem lijepe stvari su popušiti cigaretu s guštom i kad te
muškarac nježno jebe i naš susret. Iskrena sam, sestro. Ili šoping kod Biagia i
cipele — to su lijepe stvari oko mene. Naučila sam prepoznati smeće, a ti
ljudi su smeće. Nemoj slagati takvu facu, nisam ja zla. Kad ti samoća stišće
grlo, proždire nutrinu i izjeda crijeva, lakše ti je ako zamišljaš neprijatelja i
uživaš što mu je gore nego tebi. Godinama se pokušavam uhvatiti za nešto
kako bih imala normalan život, ali uvijek skrenem s puta jer nešto ne valja,
klizne u stranu, ne funkcionira. Onda se moram moram ispucati, osloboditi se
napornih misli. Nemaš pojma kako misli mogu mučiti i urlati ti u glavi. Pa
onda dođem gledati ove ljude i, kao drugi, promatram ih ko neprijatelje,
jebene strance koji nam dolaze oteti poslove i prilike za probitak. Vidim ih
tako... zapravo, trebala bih ih vidjeti kao ogledalo u kojem se odražava moje
podbuhlo lice s podočnjacima jer — ne bi vjerovala — ali znam da nisam
toliko različita, samo si to ne priznajem, a nikad ni neću, to je sve. To je linija
manjeg otpora i nju biram. Kad čujem kolporterku kako tjera debelu ciganku
s jednim djetetom u ruci, a drugim u nosiljci i mrmlja Odvratno, i ja
pomislim isto. Ispijajući čašu vina na ovom neudobnom stolcu, tjerajući
muhe i nametljive poglede sa svog dekoltea, i ja mislim isto i zavaravam se
da nisam sasvim na dnu.
Pokazuje prstom pridižući se sa stolca; užasno smrdi. Gledam ih kroz
izlog. Stoje u redu pod jednom od nadstrešnica, u grupama. Stišću kofere
slične onima iz sedamdesetih. Neke žene su naslonjene na jedan od bočnih
ulaza Tiburtine.
— Gade mi se s tim paketima, pohabanim koferima naslaganim jedan na
drugog, vrećicama vezanim špagom. Gade mi se ta djeca u dronjcima,
odrpanci navikli da ti guraju ruke u džepove i torbu. Zamrziš ih, ali ne iz
zloće, sestro, zar ne? Ti sama znaš bolje od mene da je teško odrediti je li
nešto dobro ili loše. Ponekad te određena situacija natjera da izabereš nešto
između. Na kraju krajeva, koji kurac znači dobro i loše? Nekad nema velike
razlike, zar ne?
Strah me kad tako govori, ali, na sreću, znam da neće dugo trajati. U
jednom trenu je slušam, a u drugom se samo pretvaram jer joj govor
podsjeća na nepovezano blebetanje. Netko bi pomislio da je jadna, spaljena
luđakinja na visokim petama. Guta riječi ili ih nerazgovijetno izgovara zbog
razmaka među zubima iza blijedih, ispucanih usnica. Svako malo kapljice
njene sline kapnu na moje stisnute i prekrižene ruke. Ili na stol. Primjećuje ih
i briše rukavom, a onda nastavlja s monologom, sličnim litaniji, molitvi,
zazivanju i tužaljki. Neobjašnjivim i čudnim monologom. Htjela bih je
ušutkati, ali ne mogu. U stvari, ona ne govori meni, nego svima i nikome.
Njoj paše svatko tko se pravi da je sluša. Peroni postaju plavi; plava
isprekidana bojama i zvukovima gradskih i međunarodnih autobusa koji
nekad stoje dugo, a nekad užurbano skupe putnike i odu. Spušta se večer.
Sunce zalazi na plavoružičastoj pozadini koja je posuta točkama svjetala
uličnih svjetiljki i reklamnih panoa. Ne znam je li ona to primijetila. Pita me
može li još piti, pa dajem znak konobarici. Ona obriše ruke o pregaču, donosi
vrč s vinom i zakoluta očima kao da pita kad ćemo otići. Ali tek je sedam, a
oni zatvaraju u devet i dotad će se morati strpjeti. Znam da ona živcira ljude
i izgledom i ponašanjem, a posebno kad podigne glas i promijeni ritam
naklapanja pa zazvuči kao luđakinja i natjera ostale (rijetke) goste lokala da
se okrenu. Čak sam sigurna da je konobarici odvratna, a ja izazivam kod nje
istu reakciju, jer ne može shvatiti kako mogu biti u društvu te žene. Ne mora
razmišljati što nas dvije radimo zajedno niti se živcirati zbog toga, neka samo
donese vino. Neka samo uzme novac i ostatak za napojnicu. Samo to.
— Rijetko se osjećam ovako opušteno. Toliko puta mi je bilo loše i nikog
nije bilo da mi pomogne. Uvijek su pokraj mene umjesto muškaraca bili
bezveznjaci, klaunovi bez publike koji su mi uništili život. Sad me progone
kao duhovi, njihovi glasovi odzvanjaju onom rupom gdje stanujem. Jesi li
ikad vidjela duha? Jesu li te ikad progonili nepodnošljivi glasovi? Ne, ha? Ti
si cura na mjestu, imaš novac i obrazovanje; zašto bi te netko progonio. Ti si
od onih koji imaju lijep život. Ja jednostavno nemam sreće. U kurac, sad mi
još i nos curi od ove proklete alergije-
Kihne tri ili četiri puta zaredom, otvori torbu i potraži nešto u njoj.
Desnom rukom briše nos, a lijevom još kopa i kopa po torbi. Zatim, očajna,
istrese cijeli sadržaj na stol. Konobarica se okrene čuvši kako stvari padaju
po furniru, ali na sreću ulaze novi gosti. Dva Tampaxova tampona, staklena
ogrlica, dva prstena nalik igračkama ili onima koje smo dobivali davno u
uskrsnim jajima, kutija plavog Winstona, crvena olovka s oglodanim vrhom,
flomaster, hrpa računa, vizitke za masažu, tarot, servis za čišćenje, novčanik
i plastični etui za dokumente, tri upaljača, rumenilo za lice iz supermarketa,
rasuto u polupraznoj kutiji, i okrhnuto ogledalce. Razmišljam o svom skupom
tekućem puderu u skupocjenom pakiranju, o mikrogranulama od kojih koža
bude ujednačena i čvrsta. Razmišljam o svom novčaniku s potpisom u kojem
je toliko mjesta za kreditne kartice. Brzinski uspoređujem naše stvari da se
smirim. Držim ruke dalje od svega na stolu. Ona napokon pronalazi paketić
papirnatih maramica, a ostatak stvari istresa natrag u torbu koju stavlja
pokraj nogu. Osjećam blagu potrebu za povraćanjem poslije prizora na
stolu: njenih stvari koje ne vrijede ništa, užasa koji smrdi na trulež i znoj, na
starost i zapuštenost, tragova njenog razorenog života, tkanja beznačajnih
sitnica koje razotkrivaju njen očaj. Naručujem još vina i dva komada pizze.
— O da, dobra idejal Baš sam ti htjela reći da sam gladna. Mogla si me i
prije pitati. Kad me uhvati alergija, sva oteknem, oči mi suze, kišem i ne
osjećam okuse, ali sad je bolje. Zbilja sam gladna. Hoćeš li i ti jesti? Naravno
da hoćeš, pravi mi društvo. Nećeš me valjda ostaviti da jedem sama ko pas,
ko sluškinja, sama u kuhinji? Nećeš me valjda prezreti kao što su to oduvijek
činili svi drugi?
 Pristajem.
— Dobro, pizza. Poslije možda još jedan sendvič. Eno je. Vidiš onu ženu
tamo dolje? Ona je Bugarka iz nekog mjesta čije ime ni ne znam izgovoriti.
Srela sam je ovdje jedanput, prostituira se. Jedan klijent ju je ostavio ispred
stanice nateklu od udaraca, sa šljivom na oku. Krvarila je iz glave i teturala.
Peron je čak bio lijep rano ujutro. Sve te žice, sivo nebo, vlakovi koji stoje i
nekoliko sjena koje čekaju — bilo je lijepo i bila bih ostala dalje gledati i
pušiti cigaretu do dolaska vlaka za Termini kojim bih otišla kući. No umjesto
toga, pomogla sam glupoj bugarskoj krmači koja je urlala od bolova.
Ponudila sam je pizzom i stavila joj kolonjsku vodu na rane. Rekla mi je da
mora popiti nešto žestoko pa sam joj naručila brendi. I ja sam platila, samo da
se zna. Trebala si je vidjeti u kako nedoličnom stanju je bila: u minici s
narančastim šljokicama navučenoj na bokove. Nije imala gaćice. Imala je
čizme s jako visokom petom; bile su crne i prijeteće poput njenog lica. No
nisam razmišljala o tome; zbrinula sam je i nahranila, a ona, glupa kurvetina
koja bi se trebala vratiti u svoju odvratnu zemlju, ukrala mi je ono malo
novca što sam imala kad sam otišla na WC. I onda kažu... svašta kažu, da ne
trebamo biti rasisti, da nam treba solidarnosti... ma o kakvoj solidarnosti
pričamo?!
Naručujem bocu vode i još jedan vrč vina. Još predugo treba čekati, sate i
sate što se gomilaju jedan za drugim među započetim radovima koji će ovu
užasnu stanicu učiniti nezamislivim, futurističkim mjestom od kristala i
stakla. Puštam mislima da me nose i zamišljam trgovačke dijelove, temeljito
sređivanje, mnogo policije koja jamči ljudima sigurnost, osvijetljene prostore
za kupovinu. Bit će lijepa jednog dana. Sad je depresivno mjesto poput njenih
riječi. Kako li samo uspijeva dati glasu tu tjeskobnu boju, melankoliju što
prodire u kosti i mrzne te. Na sreću, treba samo malo strpljenja, malo
strpljenja i ova će agonija završiti.
— Ovamo dolazim u isto vrijeme kad i ona, bugarska krmača. Ne zato što
se i ja bavim tim poslom, nek ti bude jasno. Nudila sam se za novac samo tri
puta u životu iz očaja, stvarnog očaja. Ali nek se netko usudi reći da je Maria
Grazia kurva, nek se samo usudi pomisliti! Dolazim iz jednog mjesta na jugu.
Istina, taj gradić je mrtav. Mladi ljudi su odustali od njega. Slinavi pijanac od
mog oca još je tamo. I moja četvorica braće, ali ne viđam ih već godinama.
To sam prevladala. Ja sam odbjegla djevojčica, imala sam dva muža, troje,
ne, petoro djece koje sam dala prvo na udomljivanje, a onda na usvajanje. E,
draga moja, postoje one koje se rode s majčinskim instinktom i one bez
njega. Sad sam sama, to niti ne tajim, ali ne želim da me netko povezuje s
ovim prljavim skitnicama koji dolaze krasti kruh nama Talijanima.
Ponovno joj povlađujem, ne znam zašto. Čini mi se da vrijeme brže prolazi
kad se slažem s njom. Vrijeme na ovom mjestu čudno protječe, poput
vremena u bolnicama. Okolna bijeda te guši, davi, ali na nju se začudno brzo
privikneš. Pripitomi te, opije te i dovede u neko skoro životinjsko stanje.
— Dobra je ova pizza.
Dok žvače, rajčica joj curi niz majicu. Ne primjećuje ju, pa je brišem
salvetom.
— Stvarno, čak su je i zagrijali... hej, što radiš? Joj, oprosti, uh. Nema
problema, sestro. To mi se često događa. Znam, zaprljam se jer sam pohlepna
i gladna, a nemam uvijek što jesti. Nekad se namučim da dođem do nekog
obroka. Život mi je izokrenut naopačke. Majka mi je umrla kad sam imala
osam godina, jebote. Daj naruči još neku hranu. Pogledaj tu bugarsku
droljetinu, ruž joj se skroz razmrljao. Još će mi pokvariti tek.
Nije izgubila volju za jelom. U kući mog djeda ispraznila je hladnjak
nakon što ga je ubila jednom od onih modernih skulptura koje je glupi stari
idiot kupio na nekoj aukciji u Londonu. Kako je bio sretan kad se vratio s tim
užasnim i preskupim komadima! Posebno se ponosio tom skulpturom. Gadila
mi se od prvog trena, ali sam se pretvarala da se veselim s njim. jako se
trudim zadržati određeni način života. Znala sam da oporučno sve ostavlja
meni, znala sam okvirno i o kojem je iznosu riječ, izračunala sam iznos koji
će me uskoro dopasti, ali nisam mogla potisnuti bijes zbog sveg tog novca
koji je bacio na glupi kip. Grazia mu je njime razbila glavu. Mogla je
upotrijebiti što je htjela, sredstvo nije bih problem. Samo je trebala ubiti tog
odurnog starca koji me prestao uzdržavati i ostaviti okolo svoje tragove. Nije
željela uplitanje drugih. Molila me da se ne petljam pa sam ostala po strani.
Rekla je da zna što radi. Ne mogu reći da je pogriješila.
— Pogledaj te tračnice. Kad se spusti večer, stanica izgleda drukčije.
Peronima prelaze sjene ili, bolje reći, vuku se. Pogledaj ih, te fragmente ljudi,
živote rascjepkane i ponovno slijepljene poput mojeg. Pogledaj kako se
prizor naglo promijenio, kakav čudan dojam! Izgleda da je peron jako klizak.
Upravo je prošao međugradski vlak. Uskoro bi trebali doći i drugi pa zatim i
onaj tvoje rođakinje.
— Još vina?
— Daj, sestro! Ajmo propiti još vina. Na kraju krajeva, obje smo se
sredile. Trebala bih biti zadovoljna, zar ne? Nema opasnosti, zar ne? Poslušat
ću te, neću se pokazivati u blizini. Kod kuće me živciraju. Stavit ću ove stvari
na sigurno i svi će reći će su ih ukrali ovi odvratni Rumunji... odvratni
Rumunji. Ljudi vole stavljati bombastične naslove u novine, govoriti o
narušenoj sigurnosti građana i opasnim useljenicima. Hahahah! Useljenici su
odvratni i opasni, a ovi, pogledaj, baš ovi — kao opsjednuta upire prstom u
grupu žena i djece koja ulazi u autobus — oni su delinkventi koji ipak s ovim
slučajem nemaju veze, ali koga briga, zar ne? Jedan više ili manje... Kvragu,
imam samo 42 godine. Nakit i zlatnici koje sam uzela od tvog djeda bili su
dobro skriveni; dobro ih je čuvao. Možda ću pomoću njih ostvariti barem
komadić normalnog života i pobjeći od te grozne bijede.
Ima sivu majicu s dubokim dekolteom. Ispod nje nazire se otrcan, prljav
grudnjak boje kože. Ulazi nabijen, brkat muškarac, odjeven u ružnu košulju
na smeđe kvadratiće. Tip muškarca kojeg nikad neću sresti na mjestima kamo
zalazim, na otvaranjima izložbi, u sushi barovima, na ekskluzivnim
proslavama, muškarca koji sigurno ima nepodrezane, prljave nokte i mrvice
kruha među brkovima; ne vidim ih, ali sigurna sam da su tamo. Gleda je;
gleda SAMO nju što u meni izaziva trunku ljubomore, unatoč tome što mi je
čovjek odvratan. On oklijeva nekoliko trenutaka, buljeći joj u dekolte.
Zadržava na njemu lakome oči boje preprženih jaja i promatra njeno tijelo
koje kipi. Vidim mu u izrazu neko zadovoljno uzbuđenje, ali kako je moguće
uzbuditi se gledajući tu olupinu? Taj ljudski otpadak koji namjerava obnoviti
život, a neće ga ni imati; bit će toliko kratak da to ne može ni zamisliti. Stiže
drugo vino, mora biti pijana ili barem pripita.
— Hoćeš, draga? Dobro je. Sviđa mi se bijelo pjenušavo vino. Jedan od
dvojice mojih muževa... čekaj, otkad su mi izboli glavu ispred Tiburtine da
mi ukradu ogrlicu, izgubila sam pamćenje. Znaš, oporavljala sam se tri
mjeseca. Nisam potpuno izgubila pamćenje, ali teško se prisjećam. Jedan od
njih ili možda čak jedan drugi s kojim sam bila kratko govorio mi je da kurca
ne znam o vinu i da imam tipičan ženski ukus, ukus nezalice. Ma jebe mi se;
uvijek sam pila samo bijelo pjenušavo poput ovog, koje je dobro. Rekla sam
ti. Mogla bih se srediti, naći posao i, što misliš, možda mi se ovaj put, uza sve
ovo, sudbina nasmiješi. Možda mi krene. Nikad mi se to nije dogodilo, nikad
nisam imala sreće. Nikad.
Plače. Znači da postaje pijanija. Ništa ne govorim. Shvatila sam da ne voli
kad je diraju, užasava se dodira, iznenadnog fizičkog kontakta; plaši se kad
je tko dodiruje — muškarac ili žena, svejedno. Brani se od toga. Ne bi bilo
dobro da mi baš sad prestane vjerovati. Tuđe ruke je plaše, jadnicu. To je i
razumljivo, ako se išta od njezina života može razumjeti: izboli su je do krvi
prije nekoliko godina. Možda joj se to dogodilo dok je još bila djevojčica.
Nasilje i udarci na nekoj ulici, mumljala je onog dana kad sam je upoznala.
Zatim su tu bili i muževi i razni dečki, a njihovo nasilje ona ni ne računa.
Dobro su je udesili, mozak su joj samljeli u kašu, a lice joj je puno ožiljaka.
Što ćeš drugo nego je izbosti koliko je odbojna. Sigurna sam da bi je
konobarica rado izbola, kao i ja. Međutim trebala mi je osoba s ruba s
dozom naivnosti. Toliko puta sam došla ovamo, na ovu stanicu, na mjesto
najdalje od onog gdje je trebalo obaviti posao. Nisam našla nikog
odgovarajućeg u »skupim kvartovima«, u šik i cool četvrtima koje voli moja
obitelj, gdje sam odrasla zaštićena zidovima privatnih škola i budnim okom
guvernanta. Paralizirao me zid samoće koja je odzvanjala sobama u tom
labirintu od kuće čiji sam plan izlaza, verandi i prozora izgubila kao
djevojčica. Tražila sam nekog ili neku koji će obaviti taj prljavi posao i
pronašla sam je, baš sam prava! Bila je idealna. Djedova kuća je puna njenih
otisaka i tragova. Ja sam nosila rukavice i ništa nisam dirnula, a ona nije
pitala zašto, nije niti primijetila. Izvršavala je moje naredbe golim rukama,
poput idiota. Napokon ću vratiti novac onom tko mi nabavlja bijelo. Ti ljudi
nemaju puno strpljenja. Nabave ti prvoklasnu koku bez puno pitanja pa ti
razmaziš dečka i prijatelje. Šmrčete kroz predivnu ekskluzivnu cjevčicu s
potpisom Dolce &Gabbane kakvu prodaju samo u inozemstvu i to ne posvuda
(pronašla sam takvu na Ibizi tijekom divljanja na jednom tulumu i kupila
desetak komada za posebne prijatelje). Bijeli prah dolazi na vrijeme i tvoji
tulumi postaju najposjećeniji, tvoje pozivnice najtraženije, no poslije ti
isporuče račun. U redu je ako moraju malo pričekati, onda daš akontaciju,
dijamantnu ogrlicu, pa još jednu sitnu akontaciju. U međuvremenu oni
opskrbljuju tebe i tvoje ljubavnike i prijatelje, a dug raste, buja. Stari gad
nije mogao razumjeti koliko je VAŽNO da raspolažem s VIŠE novca,
dopuštao si je da mi stavlja račune u džep i ističe koliko pretjerujem u
trošenju. Hajde, molim te, pretjerujem! Moje prijateljice posjećuju arapske
miljunaše; nemaš pojma kakav život one vode; ja izgledam poput sirotice
pokraj njih, govorila sam mu, ali nije me slušao. Držao mi je prodike o
zdravom razumu i etici, govorio da je vrijeme da odrastem. Jednom mi je čak
spomenuo POSAO. Nasmijala sam se i otišla; no je li to zaista smiješno?
Kako god, problem je sad riješen. Dobro, prvo dugovi, a onda ću kupiti onaj
prekrasni stan koji mi pokvareni starac nije htio darovati za Božić. Htio je
uživati u svojem novcu i spokojno provesti zadnje godine života, a koji kurac
sam ja trebala raditi? Čim sam vidjela taj stan, rekla sam običnim
bogatašicama da skinu pandže s njega jer će biti moj. Pa ne mogu si sad
sjebati reputaciju. I Sandro je rekao da će me napustiti. Navikao je na
teretanu, na bijelo dobre kvalitete, na slobodan pristup zajedničkom računu,
na odlazak u restoran svaku večer i ja sam se odjednom našla u puno
problema zbog tog starog tvrdoglavca. Sam si je kriv, sam je to tražio.
— Mogla bih otići vidjeti djecu. Znam da nije praksa tražiti ih nakon
usvajanja, nije dobro remetiti sklad male djece, ali možda će i ona pokazati
želju, možda će me htjeti upoznati, možda će razumjeti da nisam bila u stanju
brinuti se o njima nakon rođenja, da sam imala velikih problema. Možda će
njihove nove obitelji pokazati trunku sažaljenja i dopustiti mi da ih barem
vidim, da znam da su dobro. Čekamo tvoju rođakinju, zar ne? Nema još
mnogo, vrijeme leti. Tako sam shvatila. Povjerovala je preko telefona u
pljačku, zar ne?
Da, naravno da nam je povjerovala. Toliko nam je povjerovala da je
ponavljala ponudu mog telefonskog operatera. Nema nikakve rođakinje koju
moramo pokupiti, ali mi ćemo za otprilike pol sata svejedno otići na peron
kojim prolazi lokalni vlak. Bit će dovoljno da te samo malo gurnem. Možda
ćeš se i sama poskliznuti, a ja ću ti pomoći s velikim zadovoljstvom. Završit
ćeš pod vlakom i to tvoje odvratno tijelo završit će gadno izmrcvareno, skoro
neprepoznatljivo. Skoro. Uspjela sam ti ubaciti u torbicu nekoliko djedovih
zlatnika i vizitku restorana u koji je često odlazio. Kao od šale će te povezati
s njim. Ja ću biti sigurna, a i ti ćeš, na kraju krajeva, jadna, usamljena
sirotice, prestati patiti. Umrijet ćeš znajući da si napravila uslugu svijetu, a
posebno meni, riješivši me onog starca koji je cijeli život terorizirao moje
roditelje despotskim zahtjevima. Napravio je od mog oca crva bez muda i
vlastite volje, a od majke psihički nestabilnu osobu koja preživljava uz
antidepresive i hospitalizacije. Mog brata poslao je u SAD, a meni dopustio
razuzdan život, ali dijeleći mi uvijek milostinju. Morala sam se zadovoljavati
poput psa s malo tvrdog mesa na kosti, tako sam se osjećala. Taj starac mi je
bacao mrvice kao što se bacaju golubovima. Mislio je da me može
nekažnjeno ponižavati kako mu odgovara, s onim sadističkim i odsutnim
smiješkom. Sad leži ispružen u ogromnoj dvorani vile, mračne, ali jako lijepe.
Nisu mu pomogli ni sofisticirani alarmni sustavi. Znam kad sluškinja, koja je
uz njega već desetljećima, ima slobodan dan; više robinja nego sluškinja.
Pojavila sam se na vratima vrta i sramežljivo rekla da sam s prijateljicom.
Pola bočice tableta za spavanje u uobičajenoj čaši porta (nevjerojatno koliko
alkohol pojačava djelovanje benzodiazepina) i sve se odigralo prirodno, bez
smetnji. Leži pokraj radnog stola u velikoj dvorani. Ne znam više koliko
katova i dvorana ima ta ogromna vila na prostranom travnjaku koji uređuje
četa vrtlara. Nikad me nije zanimalo. Ona će možda pripasti majci, ali
sigurna sam da sve nekretnine, vrijednosni papiri i novac u banci ostaju meni
(za mog brata je davno otvorio zakladu). Mamica si može zadržati vilu. Ona i
ja se ionako nikad ne viđamo; ne podnosim njene krize i izigravanje žrtve.
Osim toga, nikad ne bih mogla živjeti na istom mjestu gdje je on živio, hrkao i
pišao, a gdje sad leži mozga prosutog po skupom tepihu. Utopljen u lokvi
tamnocrvene krvi. Ne, ne bih to mogla.
— Čuj, jesi pogledala na sat?
Izgubila sam se u mislima. Grazia briše usta i pokazuje mi na zglob. U
pravu je, vrijeme je.
— K vragu, već je kasno. Idemo na peron?
Tetura i ustaje njišući se. Savršena je, nacvrcana, nestabilna i urokana
više nego inače. Izgleda da je konobarici završila smjena jer plaćam
novčanicom od 50 eura nekoj drugoj djevojci koju nisam bila primijetila.
Ona ne obraća pretjeranu pažnju na nas. Sva sreća da sam stavila ovu
maramu. Uzimam ostatak i krećem prema izlazu. Provjeravam broj perona
na displeju. Ona oklijeva; dođe mi da je primim pod ruku; ne smijemo
zakasniti i zapravo ne kasnimo, vrijeme je apsolutno savršeno. Ona se vuče i
smije mi se. Smrdi po bijedi i uzaludnoj nadi. Ne mogu dočekati da je se
riješim.
— Jesam li ti već rekla da će mi kći uskoro imati 14 godina? Istina je da
sam lišena majčinskih osjećaja, ali ponekad se pitam kako je, sliči li mi,
kakav život vodi. Možda ima dečka, što misliš? U kurac, dosadna sam i
stalno pričam, ne mogu ušutjeti ni na trenutak. Dala si mi priliku da
promijenim život, a ja ti dosađujem. Čekaj, mogla bih se spotaknuti, nemoj
ubrzavati, Molim te, nemoj tako brzo. Koliko sam shvatila, tvoja rođakinja
uvijek sjeda u prednje vagone. Evo me, stižem. Kako je lijepa Tiburtina
uvečer, kao da je zaogrnuta baršunom. Pogledaj, stiže vlak. U kojim kolima
obično sjedi tvoja rođakinja?
Ne slušam je, moram se koncentrirati, Trenutak je savršen, osjećam kako
mi kapljica znoja klizi niz čelo, ali uzela sam tabletu za smirenje, moram
zadržati samokontrolu, ne smijem sad pogriješiti, inače će sve biti uzalud.
Ona gleda vlak, okrenuta je leđima i dalje me ispituje o rođakinji, moram je
ušutkati, sad je trenutak, trebam je samo gurnuti, pomičem ruk...
— Ne miči se, ostani na mjestu!
Svijaju mi ruke na leđa, grubi su, vlak upravo dolazi, srce mi lupa sto na
sat... Koji je ovo kurac? Što je s mojim planom, s projektom?
— Što se događa, sestro? Policija, ma kako, hoćeš mi reći...
Četvero ih je. Stavili su mi lisice na ruke i odvode me sa stanice gurajući
me. Odvajaju me od nje pa mi Grazia nestaje s vidika. Ljuljam se, osjećam se
izgubljeno. Zatim se saberem i suprotstavim se policiji. Kažem im da ne znaju
s kim imaju posla, da ne mogu NI IZDALEKA zamisliti s kim imaju posla, da
pripadam jednoj od najutjecajnijih obitelji u gradu. Ne slušaju me. Koja
sramota, čini se da je cijela stanica blokirana, svi gledaju u mene. Postala
sam cirkuska atrakcija tim odbačenim ljudima, zabavan spektaklić. Koja
sramota! Svrab mi se širi niz kralješnicu. Trebala sam ono obaviti da bih
imala veličanstven život, a sad sam svedena na običnu prijestupnicu, čak me
ona odvratna bugarska kučka promatra i smije se, puca od smijeha
pokazujući nepravilne i požutjele zube. Grazia je bila potpuno u pravu o
Bugarima, Rumunjima i o njoj koja je iskoristila Grazijinu dobronamjernost
pokravši je. Oh, da, bila je u pravu, jer Grazia je moja prijateljica, nije
ljudsko smeće. Nisam to nikad pomislila! Ja sam je poštovala. Ti glupa
kurvo, povrijedila si je, vičem joj, povrijedila si moju prijateljicu! Nisi to
trebala učiniti! Pljunem je. Baš me briga što me policajka s moje desne
strane šamara i što me boli; na nju će misliti obiteljski odvjetnik, sudski
prvak koji će me izvući iz ovog rusvaja. Pljuvačka je pogađa ravno u lice.
Kad vidim Graziju, reći ću joj to. Želim da bude ponosna na mene. Nikad
zaista nisam imala prijateljicu poput nje, čak ni u osnovnoj školi. OK, htjela
sam je gurnuti pod vlak, malo joj pomoći da se pijana posklizne, ali to bih
učinila zbog više sile i s velikim žaljenjem. Skoro da sam sretna što nije
uspjelo. Već mi nedostaje njena blizina. Nadajmo se da me neće staviti u
samicu i da će me ostaviti s njom. Nisam jako pričljiva, ali mi se sviđa slušati
nju dok govori. Ona nikad ne šuti, a ja, na žalost, imam taj glas što mi stalno
govori iznutra i onaj drugi koji mi izlazi iz usta i malo kaže. U stvari, ja sam
sva zbrkana dok je ona, Grazia, snažna. Ona zna svoj posao, uspjela je čak
dobiti na dar cipele kod Biagia za jedno obično drkanje. 100 bodova za moju
prijateljicu! Ja nikad nisam uspjela uvjeriti djeda da mi treba veći mjesečni
ček, bonus, onaj stan, nisam mu uspjela objasniti da mi ga MORA kupiti, jer
će mi se život inače razbiti u komadiće, sve će se oko mene raspasti.
Inzistirala sam, govorila, inzistirala. A život je zapravo tako jednostavan,
potrebno je samo jedno drkanje u pravom trenutku. Dovoljno je znati što
upotrijebiti kad moraš nešto obaviti, a kad to moraš obaviti, onda to i obaviš.
Svemu me tome ona naučila. MORAM je vidjeti, čuti je kako priča...
— U gadnoj ste nevolji, gospođo, stvarno gadnoj.
Noć se spušta nad peronima Tiburtine. Kad bi netko pažljivo gledao,
shvatio bi da stvarno izgleda kao da je obavijena baršunom.

Epilog
U bezimenoj smo prostoriji rimske Policijske uprave. Policajka razgovara sa
ženom od, čini se, 42 godine koja nosi maramu i sandale s remenčićima i
visokom petom, dekoltiranu svijetlu majicu kroz koju se nazire blijed
grudnjak i široku suknju. Nekoliko osoba promatra taj prizor s druge strane
zatamnjenog stakla: odvjetnik žene koja se zove Selvaggia Torri Livergnani,
zamjenik šefa policije, jedan od policajaca koji su pronašli tijelo žrtve,
poznatog grofa Edoarda Torrija Livergnanija, jedna od policajki koje su su
provele uhićenje i psihijatar kojeg je zatražio odvjetnik. Prvo je progovorio
zamjenik šefa:
— Odvjetniče, grofa Livergnanija smo pronašli kako leži na leđima na
podu jedne dvorane li njegovoj vili. Umorstvo je prijavila sluškinja koja je
još u stanju šoka. Brzo smo otišli na mjesto zločina. Bilo je puno otisaka,
vidljivih znakova i tragova koji bez sumnje upućuju na unuku. Htjeli smo biti
sigurni pa smo je pronašli na putu prema stanici Tiburtina. Pratili smo je.
Sjedila je više od sat vremena u kafiću na stanici i razgovarala sama sa
sobom. Govorila je mnoštvo nepovezanih rečenica što je privuklo pažnju
jedne od konobarica koja nam je dala pismenu izjavu. Na osnovi nje smo
shvatili da se gospođa Torri Livergnani namjerava baciti pod lokalni vlak za
Kolodvor Termini koji je upravo dolazio. U tom trenutku bili smo prisiljeni
na uhićenje. Nadam se da razumijete, odvjetniče. Suosjećamo s obitelji i
pokušat ćemo riješiti slučaj u najvećoj diskreciji.
— Savršeno razumijem — odgovara smireno odvjetnik — ali vi vidite,
štoviše, čujete da ona i dalje pita za tu izmišljenu prijateljicu Graziju. Kad
ostane sama, obraća joj se i sama si odgovara. Obraća se »njoj« koja ne
postoji kao da je ta »ona« stvarni počinitelj zločina. Što vi kažete na to,
profesore?
— Napravit ćemo procjenu, ali meni to izgleda kao očiti slučaj podvojene
osobnosti. Ako glumi, onda je vrhunska glumica, trebala bi osvojiti Oscara.
— Da, zaista — komentira naglas policajka. — Trebala bi osvojiti Oscara
kad bi ovo bila gluma. Dok smo je udaljavali s perona, pljunula je u lice
jednoj Bugarki, govoreći joj da je to zbog onog što je učinila Mariji Graziji.
Međutim, nismo pronašli nikakav trag koji upućuje na neku Mariju Graziju.
Dok smo je vozili ovamo, neprestano je pitala za nju, a zatim je u jednom
trenu čudnim glasom rekla: — Ne brini se, sestro, neće nas razdvojiti.
— Također, moram dodati da je gospođa Torri Livergnani provodila noći
na ulazu u stanicu Tiburtina. Željeznička policija ju je jednom udaljila, čak su
joj provjerili dokumente. To govori sve.
— I vama je jasno da je riječ o poremećenoj osobi. Uz ova dodatna
objašnjenja još je i jasnije.
Skoro svi potvrđuju.
Iza stakla, žena, ostavši sama, smije se.
 — Sestro, stvarno si pljunula onu bugarsku krmaču? Ponosna sam na tebe,
baš si carica. Sad bismo mogle imati problema. Da, shvatila sam, nisam ja
glupa. No sigurna sam da će nas tvoja moćna i bogata obitelj izvući brzo iz
ove teške situacije, jer uškopljenici poput vas sigurno ne žele skandal.
Pomoći će nam, jel tako?
U to možeš biti sigurna, Grazia. Možeš biti sigurna.
Prevela s talijanskoga Andrea Sudić
 RIJEČI, MISLI

MARCELLO FOIS

Jedva dosada sebi život dajem,

i ne znam dokle još će sa mnom biti,
jer smrt se bliži, a življenje hiti!
Francesco Petrarca: Kanconijer, LXXIX1

I.
Šest sati kasnije...
Oko šest poslijepodne napravili su pauzu. Kroz prozor prostorije za
ispitivanje vidjelo se kako varljivo sunce grije kamenje Koloseja. Marchini je
bio jedan od onih koji toplinu podnose s bolnom rezignacijom. Na Currelija
je ta toplina djelovala poput presrdačnog zagrljaja rođaka kojeg baš ne ljubiš.
No što je, tu je, rekao je šef policije sam sebi, gledajući na sat: osamnaest i
deset, četrdeset stupnjeva u hladu, tko zna koliki postotak vlage... Još jedan
propušten avion.
— Pa zar ti nisi trebao biti kod kuće? — upita Ginetti dolazeći mu ususret
s fasciklom.
— Zakasnio sam na avion — kratko je odgovorio Curreli.
Ginetti je dobro poznavao ton tog odgovora. Pa mu je pružio fascikl, a da
ga nije niti otvorio. — Ona je, kladim se u motor. Otisci prstiju posvuda.
Pokušala ih je obrisati, ali vidi se da baš nije vična kućanskim poslovima.
— To je sve? — upita Curreli, vidjevši Marchinija kako dolazi s hladnim
sokom u ruci.
— Mislio sam da bi ti godilo — reče Marchini i pruži limenku šefu
policije.
— To nije sve — odgovori Ginetti. Curreli je osjetio kako se hladnoća
limenke širi od šake do zapešća. Marchini je za dobro obavljen posao od šefa
mogao očekivati jedino zahvalan pogled. To je jedino i dobio.
Curreli je dao Ginettiju znak da nastavi. Marchini se hladio mašući rukama
kao sumo-borac koji se sprema udariti ili kraljevski pingvin koji skače s hridi.
— Nije bila sama — rekao je Ginetti.
Marchini je napravio začuđen izraz, ali isti čas ga je maknuo s lica vidjevši
da Curreli, naprotiv, nije ni okom trepnuo.
— To sam i mislio — potvrdio je Curreli i na brzinu progutao sadržaj
limenke. — Što je to? — upita.
Marchini se nasmije. — Chinotto2 — odgovori očekujući reakciju.
— Volim chinotto — doda Ginetti.
Curreli napravi grimasu gnušanja. —Meni se chinotto gadi — reče, ali
onako usput.
— Samo je to ostalo u aparatu za piće — Marchini se pokušao ispričati.
Curreli ga je ignorirao i gledao Ginettija.
— Kuća je bila puna polovičnih otisaka koji ne pripadaju ni članovima
obitelji ni djevojci. Uklonili smo otiske s ulaza u kuću koji bi mogli pripadati
bilo kome: poštaru, susjedi...
— Shvatio sam, ajde dalje — odsjekao je Curreli.
— Zapravo, u kupaonici i u djevojčinoj spavaćoj sobi našli smo iste
otiske... Poštar ne dolazi u spavaću sobu... je li?
Marchini se nasmijao samo odmahnuvši glavom. No onda je upitao: —
Djevojka je imala pomagača?
Ginetti kimnu. — To je sigurno, kao i to da je danas moguće krepati od
vrućine. Što kaže djevojka?
Curreli je djelovao omamljeno. — Meni kažeš? — upita i ode u prostoriju
za ispitivanje, ne sačekavši odgovor.
Marchini i Ginetti gledali su Currelija kako zatvara vrata za sobom, zatim
su pogledali jedan drugoga.
— Ljut je ko pas — objasnio je Marchini. — Čekaju ga kod kuće. Već je
imao kartu, ali avion mu je odletio prije pola sata. Sve u svemu, priličan peh.
S tim da djevojka dosad nije ni zucnula. Ništa.
— Nije bila sama. U motor se kladim — inzistirao je Ginetti. — S
otiscima se ne griješi. Popile su mi živce sve te supertehnologije. Ako znaš
čitati otiske, supertehnologija je obična drkarija, kažem ti.
— Trebaš drkati? — upitao je Marchini.
Ginetti mu je pokazao srednji prst i krenuo prema svom uredu. Marchini je
diskretno ušao u sobu za ispitivanje. Gospođa Vanni, zamjenica tužitelja,
pokazivala je očite znakove umora. Curreliju se na prsima pojavila znojna
mrlja u obliku slova v. Marchini je šutke dignuo ruku da vidi izlazi li iz
klima-uređaja svjež zrak. Situacija je bila beznadna: iz uređaja nije dopirala
ni trunka zraka.
Nevjerojatna tišina ispunila je prostoriju. Marchini je pogledao djevojku.
Sjedila je isto kao i šest sati ranije, kad su je pozvali da »priča« s okružnim
tužiteljem.
Gospođa Vanni sjedne ispred djevojke i nagnu se prema njoj. — Ako
progovoriš, to ti može donijeti samo dobro — promrmljala je glasom
promuklim od umora.
Djevojka je pogleda i otvori malko usta kao da će nešto reći. Ali ne reče
ništa.

Sjećam se te noći, nije se vidio prst pred nosom. Sjećam se svega. Gotovo
svega. A tebe je bilo strah. Drhtao si, pitao si: —jesi li sigurna?
Spustio si pogled kao malo ugaslo sunce. Gledala sam te, gledala sam ti
oči i rekla u sebi: Zar je to sve? Čovjek u nastajanju, dijete koje je previše
naraslo, sudionik, oružje. Skini to sa sebe, prošaptala sam, upirući u tvoju
jarko bijelu majicu. Izuj se.
Tako su u tišini prolazile minute dok si skidao cipele i majicu. Bilo je teško
popuniti tu tišinu, dugačke minute praznine koju si ti punio tihim pitanjima.
Vani je bio mrkli mrak, crna tkanina sve je bila prekrila. Ne moraš vikati,
rekla sam, okrznuvši ti usta. Ne moraš vikati. Jesi gladan?, pitala sam u
jednom trenutku, igrajući se tvojom kosom. Odmahnuo si glavom i rukama mi
stisnuo bokove. Jak kao sunce u zenitu, ponudio si mi svoje usne. Tijekom
poljupca zatvorio si oči i disao kroz nos. Ušao si u mrak, ušao si u noć bez
mjesečine. Odvojila sam se od tebe i vratila te na svjetlo. Bojiš li se?, pitala
sam dišući uz tvoja usta. Malo, rekao si, ponovno nudeći poljubac. Na licu ti
se vidio oštar bol, kao da jako patiš, no to je bila želja za povratkom u mrak.
Jer postoje stvari koje mi žene znamo oduvijek, a kojih vi muškarci nikad
niste bili svjesni. Moralo se tako dogoditi; čim smo se vidjeli u hodniku škole,
na odmoru između satova, u dvorani za igranje, u Župnom kinu, tko zna?
Tako se moralo dogoditi; znala sam tko si.

— Gledaj, nastaviš li tako, puno teže ćemo naći način da ti pomognemo —

glas gospođe Vanni podsjećao je na krivulju elektrokardiograma. Marchini je
požurio do automata i natočio čašu vode. Pružio ju je zamjenici tužitelja, a
ona mu je zahvalila osmijehom.
— Znamo da nisi bila sama — okušao je sreću Curreli, iskoristivši stanku
dok je gospođa Vanni pila vodu.
Činilo se da je Currelijev glas na trenutak trgnuo djevojku. Oči su joj se
pomakle u trenu, kao kad mačka čuje sumnjiv zvuk, kad ćuk primijeti
cviljenje miša... No bio je to jedva trenutak. Djevojka je zapala u prijašnji
muk. Tamo se smjestila, šćućurivši se.
— Ovdje ćemo provesti noć — u pola glasa rekla je gospođa Vanni.

II.
Trebaš je vidjeti
Poznajem te oduvijek. Poznajem svaki milimetar tvoje kože od trenutka
kad su je izložili životu. Znam o tebi stvari koje čak ti ne znaš. Mogu te
gledati, a da ti mene ne vidiš, sve dok te moj pogled cijelog ne obuhvati.
Znam da si se bio osvrnuo i tražio me među ljudima. Znam da si se obratio
svom prijatelju: Poznaješ li onu curu?
Ta cura bila sam ja.
Na drugoj strani linije supruga šefa policije Currelija govorila je da je već
navikla da ništa ne očekuje, čak ni normalne stvari: je li ikad došao kući u
vrijeme kad je rekao da će doći? No ipak, kaže, čula je vijest na televiziji i
stvarno se uplašila. Curreli je kimnuo, kao da ga žena može vidjeti. Ona je
nastavila: — Pa ona je gotovo dijete, moj Bože, takva okrutnost.
— Trebaš je vidjeti — ubaci se Curreli. — Trebaš je vidjeti. Nevjerojatno
je da je to napravila.
Njegova supruga je uzdahnula.
Curreli je htio reći da je djevojka vršnjakinja njihove starije kćeri, ali mu je
palo na pamet da mu supruga to vrlo dobro zna ako je gledala dnevnik.
— To je dijete — rekla je žena, kao da mu čita misli.
— Da, dijete koje je masakriralo cijelu obitelj.
Curreli je u glavi vidio ženu kako se prekrižila od strave.
— Moj Bože — prošaptala je. — I što sad?
— Sad ćemo vidjeti što će se otkriti...
— Jesi li što jeo?
— Po ovoj vrućini?
— Naravno, pa zar se prestaje jesti kad je vruće? Naruči nešto što će te
osvježiti i, molim te, jedi puno voća; uvijek ga izbjegavaš.
— Hm, da vidim. Gospođa Vanni nam je dala dva sata odmora. Djevojka
ionako ne govori... Marchini kaže da zna jedno mjesto gdje se dobro jede...
Molim te, daj mi Manuelu.
Prošlo je nekoliko sekunda pa je postalo jasno da supruga i Manuela
raspravljaju o tome zašto da se Manuela javi na telefon.
Napokon, Manuela se javila užurbanim glasom: — Bok, tata...
— Zlato, je li sve u redu? — upita Curreli.
S druge strane linije bilo je barem deset sekunda tišine. — Paaa... —
promrmlja Manuela napokon — tata, moram ići nešto obaviti.
Prekinula je razgovor i prije nego što ju je Curreli uspio pozdraviti,
slušalica je bila u rukama supruge.
 — Što joj je sad? — upita Curreli.
— A što joj je, Giacomo, ima sedamnaest godina... Bože me sačuvaj...
Ništa joj nije po volji... Jedan dan je debela, drugi dan je niska... Ništa joj ne
stoji dobro... Što ja znam...?
— Daj mi je — Currelijev ton nije dopuštao prigovor.
— Giacomo, ne želi doći... Znaš kakva je... Razgovarat ću ja s njom.
— Nije valjda još u pitanju ona naušnica — Curreli je zaurlao.
— Ja ću s njom razgovarati — ponovila je njegova supruga. — Idi nešto
pojedi.

Pun Mjesec je iz tebe izvukao svjetlost, a ti si bio zvijezda koja se rađa. Kad
sam ti prvi put stisnula ruku, gledao si naprijed i nastavio hodati. Nisi činio
ništa, prepustio si sve meni. Jedva si uzvraćao stisku mojih prstiju.
Promatrala sam te: bio si lijep. Tvoja je ljepota bila posebna, samo tvoja.
Bio si lijep kao što lijep može biti početak svijeta. Ništa više. No nisam te zato
izabrala. Mogao si me zaustaviti da si bio muškarac, ali nisi. Nisi to nikad
bio i tko zna hoćeš li to uopće postati.

— Uvijek sam se pitao što se ljudima dogodi u glavi kad učine nešto takvo —
reče Marchini srčući meso ravno iz školjke. — Jebemti, kako je vruće, čak ni
noć nije svježija.
Curreli je vilicom mrcvario nauljenu salatu od morskih plodova.

Rođena sam u noći punoj svjetlosti, opirala sam se jer sam to znala. Nisam
željela izići: previše svjetla, previše muke, previše užasa. No svi su izgledali
nevjerojatno sretni: kakva prekrasna djevojčica, kakve izražajne oči, kakve
duge ruke! Ostalo sam proživjela u tišini, jer mi je život bio žeravica pod
pepelom. Život mi je bio potraga za postojanjem, bio je kao loša probava;
gledala sam i slušala nešto što nisam uspijevala razumjeti.
Previše se žuriš, govorili su, s vremenom ćeš to shvatiti. A toliko sam puta
vikala ispred ogledala, a da nisam otvorila usta: — Mrzim te, mrzim te,
mrzim te!
Vikala sam to jer mi se život činio kao par preuskih cipela.

U Currelijevu tanjuru krakovi lignje bili su kao arabeska, meso rakovice

izgledalo je otužno; lijepi su bili samo zeleni celer narezan na kriške i
narančasta zrela dinja. Šef policije Curreli mislio je da ništa ne valja: salata
od morskih plodova koja nema veze s morem, u krčmi za vozače kamiona u
centru Rima. Zatim je pomislio da je baš ta salata zapravo Miróva slika. Ili
možda nije. Možda je Kandinskijeva. Sigurno Kandinskijeva s Miróovim
oblinama.
— Počiniti tako nešto... Nisi gladan? — Marchinijev je glas dopro iz
daljine.
Curreli je dignuo glavu iz tanjura. — Ne mogu podnijeti da djevojka ne
želi govoriti. Nikad nisam podnosio ljude koji te vrijeđaju šutnjom.
— Možda je jednostavno shvatila da nema što reći.
— Naravno, i ne govore završi tako što poubija obitelj... Uvijek to
naprave. Znaš da imam kćer od sedamnaest godina?
Marchini je kimnuo. Glazba koja je dopirala iz televizora u krčmi trebala
je naglasiti vijest dana: — ... krivac za pokolj obitelji Amadesi, majke Laure,
dva brata blizanca Luke i Denisa te Erminije, bake s očeve strane, ima lice i
stravično ime: Deborah Amadesi. Sedamnaestogodišnju djevojku zadržala je
zamjenica okružnog tužitelja Elena Vanni kao osobu upletenu u događaj.
Ispitivanje traje već 12 sati, ali čini se da ne daje rezultate. Pritisnuta
dokazima, prema izjavi istražitelja, djevojka ne želi uopće progovoriti. I dalje
se traži sudionik koji je, prema neslužbenim izvorima, pomogao djevojci
počiniti ovaj stravični zločin.
— Ne znaš što znači djetetova šutnja, ne možeš znati kako je to grozno.
Pazi dobro da uopće ne napraviš dijete — Curreli je iznenada blebnuo.
— Tako govoriš jer si umoran — odvratio je Marehini.

III.
Daj da umrem
Tako sam zaklinjala noćima: mrzim te, daj da umrem.

Deborah Amadesi se malko namrštila. Zasad nije promijenila položaj. Sa

svim se pitanjima suočila, a da nije izgubila pribranost. Curreli joj se
približio, gledajući je u oči.
— Znaš sigurno da je sve ovo što se događa samo farsa?
Na to pitanje Deborah Amadesi se prvi put namrštila. Kao da se trudila ne
zaplakati.
— Sve je farsa s vama klincima — provalio je šef.
Gospođa Vanni ga je zabrinuto pogledala.
— Nikad ništa nije dovoljno, je li? Uvijek postoji netko tko ima nešto što
ti nemaš, a gle čuda, to nešto je važno!
Djevojka je ponovno postala potištena, ali je imala sasvim drugi izraz:
djelovala je budno. Uz to je i ustala, kao gazela, spremna izbjeći napad ili kao
lavica, spremna sama napasti.

Sve je napredovalo neumoljivo, dan za danom. Vrijeme je prolazilo, dani su

se učmalo ponavljali. Stalno mi je u glavi bila misao: želim kraj. Bojala sam
se tog Ništavila koje je bilo prikriveno u svemu oko mene. Bilo me strah da
ne postanem kao majka. Ona je bila užasan primjer. Bila je patnja i radost
zajedno, bila je patnja i žrtva, bila je nježnost, bila je Mjesec koji raste,
svijetlila je, puna očekivanja. Ona bi bila razumjela i bila bi spremna
umrijeti za mene. Kao onaj put kad sam odjednom osjetila bol u trbuhu. I krv.
Tako se ispunilo ono što sam znala oduvijek. Tad sam otrčala u majčinu sobu
i plakala. A mama se široko osmjehivala. Dobro se sjećam što je rekla. To je
kao da malo umreš, rekla je, jer žene čuvaju zagonetku smrti: to je cijena
koju moraju platiti da bi mogle dati život.
Grudi su mi rasle, sve je postalo gluma. Premda je to samo bio način
postojanja. U školi, u dvorani za vježbanje, u župi. Jesti večerima, pušiti
poslijepodnevima, piti jutrima. Iskušavati granice. Vikati noćima iz sveg
glasa. Spremna žrtvovati sebe samu. Jer sam već dugo malo-pomalo umirala.
A ona, moja majka, bila je već mrtva, samo što to nije znala. Otac nije, on je
bio jako toplo sunce, bio je vječno podne koje vas dira u srce. Čista snaga,
istina i pravednost. Zašto nisam on? Zašto nisam njegova? Zašto nemam taj
zadovoljni i pomirljivi pogled? Zašto je otišao? On bi me bio mogao voljeti,
ali se bojao, kao svi muškarci. Jer je snaga muškarca u tome da nemaju
nikakvu snagu: tako vladaju svime. Uvjere nas da njihova slabost ovisi o
nama, no oni su slabi i bez nas. Jednostavno. Njega nije bilo potrebno ubiti.
Gubljenje vremena. Ponovno.

Tišina. Mrtva tišina. Curreli se nagnuo tako da je nosom gotovo okrznuo

djevojčin.
— Farsa — ponovio je. — Zato što mi znamo sve što trebamo znati. Čuješ
me?
Pitanje je izrekao glasom povišenim za oktavu. Marchini je poskočio na
stolcu. Deborah Amadesi nije se pomakla čak ni da izbjegne težak Currelijev
dah.
— Znamo da imaš pomagača i naći ćemo ga za par sati...

Onda si iznenada došao ti. Ti koji si bio na početku svega i disao moj dah.

— Onda si, iznenada, došao ti. Ti koji si bio na početku svega i disao moj dah
— Curreli je čitao pokazujući djevojci komadić zgužvanog papira. — To si
imala u džepu. To je neka pjesmica? Ako se udostojiš reći kome se obraćaš,
možda ćemo izgubiti manje vremena i možda će tužitelj to uzeti u obzir.
Djevojka se nije ni pomaknula. Apsolutno ništa.

Dobro se sjećam te noći. Uopće nije bila romantična. Bez mjesečine, bila je
kao prljava prnja. Vodili smo ljubav u mojoj sobi, a ti si rekao kako bi bib
lijepo da je ovako zauvijek. Izgovorio si nešto opasno, a da to nisi znao. Ja
sam ponovila: Tako zauvijek?
Pogledao si na sat. U koliko sati se vraća tvoja majka?, pitao si. Ne vraća
se, odgovorila sam. Neće se više vratiti.

U hodniku, dok je pušila, gospođa Vanni je zatresla glavom. — Vrijeme

istječe — reče. — Čim dođe odvjetnik, gotovi smo.
— Što se može dogoditi? — ironično upita Marchini. — Da svjedok
prestane govoriti?
I šef policije i zamjenica okružnog tužitelja mislili su da je ta opaska vrlo
duhovita, ali prešutnim dogovorom odlučili su to ne pokazati inspektoru, koji
se nasmijao sam. No njemu smijeh suradnika nije nedostajao.
— Što kaže Ginetti za otiske? — upitala je Vanni. Curreli zatrese glavom
prije nego što je odgovorio.
— Nepotpuni i previše oštećeni da bi se iz njih nešto moglo zaključiti. Ako
djevojka ne progovori, o sudioniku možemo samo nagađati.
— Možda je to stvarno samo nagađanje — napomenuo je Marchini. Ovaj
put su se Curreli i Vanni slatko nasmijali.

IV.
Što si učinila?
Zatim, neočekivano, sve je završilo... i ona se nikad neće vratiti. Moja
majka nije čak imala vremena patiti. Zagrlili smo se, ja sam te zagrlila. U
noći u kojoj je otišla vidjela sam previše stvari koje su otišle zajedno s njom.
I tad mi je sve postalo jasno: to nije bila sloboda, nije bilo važno dalje je
udarati i začepiti joj usta da ne urla, tijelo na podu uronjeno u krv nije čak
bilo ni moja majka. Zagrlila sam te, a ti si me, kao i obično, gledao
poluotvorenim očima.
Nasmijala sam se jer si čudan i jer ne želiš da govorim. Postavljao si sebi
puno pitanja gledajući moju majku na podu. Znala sam da ti ta pitanja lutaju
po mozgu, da ih osjećaš na nepcu i pokušavaš ih vrhom jezika maknuti sa
zuba, kao ljepljivu karamelu. Što se tiče moje drage male braće i bake, to je
bila dužnost koja se mora izvršiti, razumiješ? Vidiš, najgora stvar je bila
otkriti beskorisnost; otkriti da sve moje razmišljanje i razmišljanje i
razmišljanje neće ništa promijeniti. Otkriti da neprijatelj nije poražen.
Smijem se, jer vidim da si uznemiren, a to je sad nova uznemirenost. Ti koji si
slijepo vjerovao, sad si posumnjao. Noć se počela pripremati na odlazak,
zatim je svanuo dan i svjetlo se vratilo, a Ništavilo ponovno oživjelo. Ništa
više nije bilo važno, čak ni naše utvaranje.

Bilo je čudno vidjeti djevojku da se osmjehuje. Nakon šesnaest sati u

prostoriji za ispitivanje Curreli, Marchini i Vanni osjećali su se kao da su
preživjeli tihi brodolom. To mjesto, taj stol, svaka pojedina pločica na podu
čuli su sve vrste ispovijesti, razne glasove, sve moguće izmišljotine, ali nikad
nisu čuli ovako tvrdoglavu šutnju. Curreli je spontano uzvratio osmijeh, kao
da svih tih šesnaest sati koje su proveli zajedno nije bilo ništa drugo osim
dugačkog iritantnog uvodnog govora.
— Jesam li ti rekao da imam kćer tvojih godina? — upitao je iznenada šef.
Djevojci je pobjegla gesta, kratko odmahivanje glavom.
Curreli sjedne: — Pitao sam se bi li mi mogla pomoći. Gledaj, moja kći ne
razgovara sa mnom. Želi staviti naušnicu u nos... Eto... Čini mi se da ti znaš
nešto o tim stvarima.
Deborah je zabacila glavu unazad, začulo se pucketanje kosti u vratu.
— Kako vam možemo pomoći ako vi s nama ne razgovarate, ha? Čime
smo, zapravo, zaslužili toliku mržnju? Čime? — zaklinjao je Curreli, prepun
emocija. Umjesto lica Deborah, odjednom je vidio lice svoje kćeri Manuele.
Djevojka ga je gledala s mješavinom čuđenja i naklonosti. Gospođa Vanni
i Marchini nisu mogli vjerovati očima kad je pružila ruku da pomiluje
neobrijan Currelijev obraz.

Odjednom se pojavilo nešto izrazito jasno u tvom pogledu. — Što si učinila?

— upitao si. Tek tako. Kao da si shvatio da u kolotečini ipak nije moguće
nekažnjeno proći s masakriranim tijelom. Znam što preostaje. Preostaje nam
navršiti s tim. Obuci se i idi, rekoh. A ti?, pitao si me. Ja, ja ću se snaći.
Snaći ću se.
Stajala sam i čekala da čujem kako se za tobom koji odlaziš zatvaraju
vrata. Gledala sam uokolo, tražeći... Tražeći prihvatljiv kraj... I sve mi se
činilo jasno...

S nevjerojatnom lakoćom djevojka je ustala sa stolca, nagnula se prema šefu

policije i šapnula ime, samo jedno ime.
Prevela s talijanskoga Beata Vrgoč Turkalj
 TREĆI DIO

PAŠTA, VINO I MECI

 BADNJE VEČERI

GIANRICO CAROFIGLIO

B ila je Badnja večer u golemom predvorju željezničkog kolodvora

Termini.
Tmurni šef policije Bovio, šaka porinutih duboko u džepove vojnog
kaputa, koračao je protiv struje žalosne rijeke muškaraca i žena. Malena,
tamna lica u grupicama; izgubljeni pogledi i pokoji preglasan smijeh kojim se
želi samog sebe ohrabriti; lica skitnica, starica pogrbljenih nad kolicima koje
guraju svoju malu imovinu. Oni nisu marili za ljude oko sebe ili ih nisu bili
svjesni. Za normalna lica koja su greškom na Badnju večer završila na
hladnoj stanici umjesto u toplini vlastitog doma.
Bovio se naslonio na zaključana vrata ureda za informacije, pogledao na
sat — devetnaest i trideset — izvukao cigaretu marke MS iz već polupraznog
paketa, zapalio je i duboko udahnuo.
Prošlo je mnogo godina. Sjetio se — bio je dežuran na Badnjak, a jedan je
putnik izboden do smrti na peronu s kojeg je kretao posljednji lokalni vlak za
Nettuno.
Cijela noć je protekla u ispitivanju jadnika koji su živjeli na kolodvoru jer
nisu imali kamo otići.
Ubojica je bio nasilni taksist, pomalo deformiran, čijeg se imena šef
policije nije mogao sjetiti.
Lica se dobro sjećao: lica i bolesna pogleda, čeljusti koja se tresla od tihog
plača, jecanja životinje koju su izmlatili. Prvo sivo svjetlo Božića pomiješalo
se sa žutim lampicama, kiselim mirisom ljudi i straha od službenika nakon
cjelonoćnog ispitivanja. Pljačka i ubojstvo za izobličenog taksista. Doživotna
kazna. Nakon suđenja Bovio više ništa o njemu nije čuo.
 Posljednji put je povukao dim cigarete, popušene do filtera i bacio je na
pod.
Sigurno su već svi kod kuće na svečanoj večeri — južnjačka obitelj jake
tradicije koja se očituje u razmjeni darova, okusu Božića, mirisu domaćih
kolača, sjajnim bojama i utješnoj toplini.
Prodavač novina pokraj ureda za informacije posljednji je zatvarao kiosk.
Slagao je novine i časopise bez reda, na brzinu, nesvjesno kao da se boji da
će ga isključiti iz nekog događaja.
Starica s kolicima približavala se kiosku. Beskućnica s prepunim prljavim
vrećicama. Ali bilo je u njoj nečeg osobitog — možda nekog nebičnog
dostojanstva što je izostalo kod odrpanih očajnika koji poput tužnih duhova
tumaraju kolodvorom i vlakovima koji više ne voze. Nosila je debeo džemper
i mušku jaknu; dugačku, šarenu suknju veselih boja i kosu uredno skupljenu
ispod marame. Pomno je proučavala časopise koje prodavač još nije
pospremio. Pažljivo je prelistavala jedan, kao da traži članak ili što drugo.
Potom se obratila prodavaču. U ruci je držala tisuću lira.
— L'Unità — zatražila je.
Prodavač je dignuo glavu i načas oklijevao prije negoli je odgovorio.
— Danas L'Unità stoji dvije tisuće lira. Nedjelja je, unutra je dodatak.
Djelovao je kao da se ispričava. Starica je polako povukla ruku s
novčanicom i ostala ispred kioska. Stajala je nepomično kadli je Bovijeva
ručetina izišla iz kaputa od tamne tkanine i ugurala joj tisuću lira među prste.
Polako je dignula pogled do policajčeva lica. — Vi ste dobra i draga osoba
— glas joj je bio tih, ali čvrst. — Nadam se da će vam se ispuniti sve želje.
Potom se okrenula i neusiljeno pružila dvije tisuće lira prodavaču. Uzela je
novine s dodatkom i polagano se udaljila, gurajući kolica.
Bovio je stajao i gledao je. Posramio se zbog udijeljenog blagoslova,
posve nesrazmjernog s njegovom instinktivnom gestom, koja mu se sad
učinila bijednom. Stajao je i gledao kako se starica udaljava sve dok nije
zašla za ugao velikog ulaza.
Uzeo je potom deset tisuća lira iz novčanika i gurnuo ih u džep.
Namjeravao je sustići staricu, dati joj novac i brzo otići, prije nego što ga
netko vidi.
Krenuo je za njom i osjetio neobičnu nelagodu.
Starica je bila izvukla malenu metlu i mela svoj ugao. Uokolo, uza zidove,
ispod skela, naslonjeni na panoe s voznim redom, ostali su se beskućnici
pripremali za Badnju večer.
Neki su već spavali sklupčani na novinskom papiru, skutreni u kartonskom
zaklonu, sklopljenih očiju, ne znajući što nosi sutrašnji dan. Oni budni piljili
su u prazno ili su se namještali poput umornih, starih mačaka. Jedan od njih
je zasukao nogavice i s potkoljenica punih ozljeda uredno, posve
usredotočen, jednu po jednu, trgao kraste. Oči su mu bile kao u psa lutalice,
crvene od neke strašne bolesti.
Bovio je već bio na par metara od starice. Ona je, okrenuta leđima, i dalje
mela. Bila je vedra i djelovala poput nekog tko smireno obavlja kućanske
poslove. Spremao se osloviti je kadli ga je blijedo sjećanje na davni Božić
oblilo nostalgijom. Daleko hodnici, svjetla i sobe. Glasovi uzbuđene djece,
koji šalju čežnju iz vrtloga prošlosti.
Nevjerojatno, shvatio je da to sjećanje nije njegovo.
Da bude apsurdnije, pomislio je kako ga mora vratiti staroj ženi.
Napravio je još nekoliko koraka, gotovo teturajući. U glavi mu je zujalo, a
ruka u džepu stiskala je deset tisuća lira.
— Šefe. — Glas mladog redarstvenika zazvučao je poput kamenja
bačenog na prozorsko staklo.
Bovio se naglo okrenuo s izrazom punim krivnje, tako mu se barem činilo.
Hitro je izvukao ruku iz džepa kao da skriva dokaz. Ubrzano je krenuo. —
Nešto nije u redu? — upitao je artificijelnim, previsokim glasom.
Nije se okrenuo.
Prevela s talijanskoga Maja Adžija
 KAPA

CARLO LUCARELLI

R adio svira. Čuje se iz jednog od stanova iznad nas; sigurno je vrlo

glasan, jer ga čujemo sasvim dobro, tiho, ali jasno, čak kroz zatvorena
vrata. Bolje je tako. Prikriva buku.
Moretti me gleda i kimne kao da mi čita misli. Već se neko vrijeme
događa, i to sve češće, da me on pogleda, kimne i kaže ono što bih i sam
rekao. Ili smo stekli telepatske sposobnosti ili mi izraz lica može čitati kao
otvorenu knjigu.
— Ajde, ubrzaj. Požuri se! — kaže Moretti, pa Agello gurne vijak dublje u
ključanicu. Glasno je zaškripalo i odjeknulo metalnim zvukom, ali je to
prigušila glazba. Tek je škljocanje brave glasnije, ali to je samo pitanje
trenutka. Djelića sekunde. Moretti digne pištolj uz obraz, a nadlanicu prisloni
na vunenu tkaninu kape koja mu pokriva cijelo lice. Udari čitavim đonom
vrata i širom ih otvori. Djelići sekunde, jedan djelić i svi smo unutra: ja s
podignutom puškom MP5 čija je ručica namještena za paljbu, Albertino,
spreman za pucanje SPAS-om kalibra 12, Moretti s podignutom berettom
koju drži objema rukama, s palcem na palcu, i Agello, također s berettom i s
uzdignutom ručnom bombom, čiji osigurač je već izvadio.
Ali gdje će je baciti? Stan je malen, soba, stolić, stolac, čajna kuhinja s
lukom od lažnih cigala. S njih visi proziran zastor iza kojeg se nazire krevet.
Obično su stanovi na Trastevereu vrlo mali, ali ovaj je minijaturan.
Djelić sekunde. Najbliži sam i činim prvi korak: odmaknem rukom zastor i
okrenem cijev puške MP5, ali odmah vidim da nema nikog.
Ne, netko je ipak tu. Iza bijelih vratašca koja se otvaraju u zidu, pokraj
čajne kuhinje, čuje se šum nalik na uzdah. Neznatno glasniji od šapta,
prigušen glazbom koja se spušta stubama i dopire do nas.
 Djelić sekunde. Moretti udara nogom vrata otkinuvši bravu s dovratka.
Ulazimo on, Albertino i ja s podignutim oružjem. Moretti vikne: — Policija!
Stani!
Viknuo je toliko glasno da glazba s gornjeg kata odjednom prestaje.
Na zahodskoj školjci sjedi djevojka. Nije se namjeravala pomaknuti. Da
joj se ne tresu usnice, činilo bi se da je mrtva. Skamenjena, s kolutom
toaletnog papira u ruci i gaćicama na gležnjevima, razrogačenih očiju
nepomično gleda u nas, u crna odijela, maske i podignuto oružje. Nagurani
smo svi skupa u kupaonici od par četvornih metara zajedno s tuš-kabinom.
Moretti digne ruku i svi spuštamo oružje.
— Sranje — promrmlja.

Radio svira. U stanu preko puta hodnika, na kraju odmorišta. Znam to jer
kad mi je cura posljednji put donijela hranu, pitao sam je za glazbu pa mi je
rekla da dolazi odande. Kaže da je prislonila uho na vrata i čula svirku.
MTV, kaže. Upaljen je gotovo cijeli dan i glazba dopire do mog stana čak
kroz dvoja zatvorena vrata. Nije toliko glasna da bi me smetala, ali je
dovoljno glasna da je čujem kao kad je moj televizor podešen na tiho u
drugoj sobi.
Naviknuo sam se. Mora da sam zato primijetio kad je prestala. Ili zato što
sam prije toga čuo lupanje vratima i onaj uzvik koji nisam razumio. Pomislio
sam: neodgojeni seronje, ali glazba je tad sasvim utihnula i to mi je bilo
sumnjivo. Ustao sam s kreveta, uzeo magnum 357 s noćnog ormarića i
približio se vratima.

— Nije ovdje! — zaurlao je Moretti niz stube i u tren oka svi su se skupili:
uniformirani agenti, policijski kapetani i poručnici, šef mobilne jedinice, čak i
sudac. Jure stubama do hodnika. — Ostanite unutra, molim vas. Policija! —
viče redarstvenik dok se vrata otvaraju. Nitko ne izlazi, osim žene u kućnom
ogrtaču i papučama na katu iznad nas koja se ne želi maknuti od ograde pa
moramo gore poslati policajca.
— Pogrešan trag — kaže Moretti sucu. — Marcos nije ovdje, a djevojka s
njim nema veze. Snima za televiziju. Vratila se u kupaonicu, ali mislim da će
biti frke kad iziđe.
— Vicolo del Bologna broj 5B — govori sudac. — Doušnik je siguran.
— Doušnik je pogriješio. Ovo je stan broj 5 i Marcosa nema.
— Što ako je pogriješio između A i B ulaza?

Čujem ih kako kucaju na vrata. Policija, otvorite! Ne ulaze odmah. Oprezni

su. I trebaju biti.

Ulazimo držeći oružje, tjeramo ljude s hodnika i pogledom pretražimo

prostorije. Potom ulaze policajci, a mi prelazimo u drugi stan. Krećemo od
trećeg kata. Iz jednog stana iskoči ogroman pas; Agello ga gotovo ustrijeli. U
drugom je stanu novinar koji nas poželi slijediti pa ga moramo zaključati.
Ulica je blokirana i kroz nju se ne može proći. Više ga ne možemo iznenaditi;
s tim je gotovo, ali ako je zaista u ovoj zgradi i nema drugog izlaza, ulovit
ćemo ga prije ili kasnije.

Tijekom bijega novac se može potrošiti dobro ili loše. Ja sam ga potrošio
loše. Ne na komade i šampanjac — iako mi ona donosi hranu i čak mi je na
raspolaganju. No trebao sam barem isplanirati kuda ću pobjeći. Kroz krovni
prozor, preko terase, nekuda otkuda se može skočiti u drugu ulicu. Ovdje
nema ničega, samo uže za rublje obješeno preko zatvorenog dvorišta.
Razmišljam kako imam tri mogućnosti. Predati se: otvoriti vrata, gurnuti
pištolj niz stube i reći da sam nenaoružan. Ne predati se: uzeti dvije bombe s
noćnog ormarića i baciti ih niz stube; potom izići pucajući iz mitraljeza koji
držim pokraj kreveta (ili ću pobjeći ili ću najebati). Treće: ostaviti vrata
pritvorena, pripremiti pištolj i odlučiti što napraviti kad se pomoli prva
njuška.

U posljednjem stanu vrata su pritvorena. Možda su ih zaboravili zatvoriti te

unutra nema nikoga, ili ih je možda otvorio stanar spreman na suradnju koji
čeka da uđemo. Najbliži sam. Stišćem MP kao pištolj. Rukom se spremam
gurnuti vrata. Nosim crnu borbenu odoru i vodootporne čizme koje se
neprestano lijepe za podne pločice. Odjednom me spopada nešto što mi se
već dugo nije dogodilo. Ne mogu više podnijeti kapu na sebi. Vunena maska
mi jebeno bocka i svrbi oznojeno lice. Zbog vlažnog daha skuplja mi se slina
na usnicama i osjećam da ću povratiti. Navikao sam na vrućinu, ali danas
kipim. Ovog puta neću izdržati. Skidam kapu s glave i s olakšanjem
uzdahnem, ali, u kurac, TV se ugasio. Ponovno ispružim ruku stišćući među
prstima masku i otvorim vrata.

Mislim si: imam tri doživotne kazne i iz zatvora ionako neću izići. Mislim si: i
bolje da me ustrijele. Mislim si: stvarno su me sjebali ti novi tipovi što glume
Ramba.
Dižem cijev magnuma, a kad se vrata otvare, na nišanu mi se pojavi
crveno, zajapureno muško lice. Oči su mu raširene od iznenađenja, usta
razjapljena, a na jednoj strani glave uspravio mu se pramen kose natopljen
znojem. Tako je krut da ga ni četkom ne bi uspio zagladiti.

Djelići sekunde. Tri. Prvi da mentalno usporedim fotografiju iz dosjea s

licem: to je Marcos. Drugi da pomislim kako sam mrtav. Treći da pucam u
njega. No nema potrebe jer on diže ruku, usmjerava pištolj prema stropu i
drži ga tako dok ga ne uzmem. Tad ulijeću ostali momci.
On i dalje promatra moju glavu, čak i kad mu polože ruke na leđa da mu
stave lisice. Čini se da se smije. Dodirnem kosu i osjetim kruti pramen koji je
kapa pritisnula tako da stoji u čudnom položaju. Dogodi mi se ponekad da
tako stoji ujutro kad zaležim kosu. Kad smo bili mali, brat i ja bismo ga zvali
strijela. Sad ga stisni, sad ga stisni! Stisnuo bih ga, ali bi se uvijek vraćao u
početni položaj.
— Žbiru — obrati mi se Marcos kad ga primim za ruku da ga izvedem van
— čini mi se da bi morao na šišanje.
I budala se smije.
Prevela s talijanskoga Maja Adžija
 SJETI ME SE NJEŽNO

MAXIM JAKUBOWSKI

B io je topao, vlažan ljetni dan kad je njegov avion na niskotarifnom letu

sletio na Fiumicino.
Iako je imao europsku putovnicu, granični policajac u uniformi na šalteru
kontrole putnika digao je pogled i pitao ga je li u Rimu radi posla ili odmora.
Pitao ga je s jednakim žarom kao što to čine američki službenici u zračnim
lukama.
— Iz sentimentalnih razloga — odgovorio je pa ga je službenik pustio bez
daljnjih komentara.
Možda je policajcu bilo dosadno. Naime, nikad ga nitko prije nije to pitao,
iako je mnogo puta posjetio Rim.
Budući da je imao samo ručnu prtljagu, otišao je ravno na glavni terminal i
stao u red za najam automobila. Nije mu trebao brz ni otmjen auto, no morao
je uvjeriti službenika da mu treba auto s ručnim mjenjačem, a ne
automatskim. Teško se riješiti starih navika. Nakon ispunjavanja potrebnih
obrazaca i potpisivanja na isprekidanu liniju, dobio je ključeve tamnoplavog
fiata i podatak na kojem dijelu parkirališta se auto nalazi.
Izišao je iz zgrade na podnevno sunce i pogledao oko sebe. Zadnji put kad
je bio tu, ona ga je čekala s onim nevinim smiješkom koji je istovremeno bio
bludnički i razdragan. Nosila je bijelu suknju i veliku platnenu torbu s
izvezenim suncokretima koju je kupila šest mjeseci ranije u Barceloni i zbog
koje je izgledala kao školarka, a ne kao odrasla žena.
Smjestio se na vozačko mjesto i ostavio vrata otvorena nekoliko minuta
kako bi vrućina izišla prije nego što upali klimu. Zatim je namjestio noge na
pedale i prisjećao se kako je voziti drugom stranom ceste s upravljačem na
lijevoj strani. Uvijek mu je trebalo vremena da se privikne bez obzira na to
koliko je puta bio unajmio auto u inozemstvu.
Napokon je krenuo prema gradu. Iako se vozio glavnom cestom koja je
spajala Rim s jednim od najvećih aerodroma, ona mu se činila staromodna i
uska. Pomislio je na sve Cezarove legije i legije ostalih careva i tiranina koji
su po svoj prilici prije mnogo godina stupali tim putovima na povratku iz
bitke ili odlasku u nju. To nije bila moderna autocesta, nego obična cesta, na
mjestima popločana, s gustim drvoredom na objema stranama i ponekim
niskim kamenim zidom obraslim bršljanom koji je vjerojatno bio izgrađen
čak prije Mussolinija.
Činilo se da tu još nije nastupilo dvadeset i prvo stoljeće unatoč
blještavim, modernim autima koji su jurili cestom bez ikakve svijesti o
ograničenju brzine. Njemu se nije posebno žurilo pa su pojedini vozači, ljuti
zbog spore vožnje, uporno trubili.

Preko interneta pronašao je sobu u malom hotelu pokraj Piazze Vittorio

Emanuele II. Hotel se nalazio u tihoj pokrajnjoj ulici gdje je lako našao
parkirno mjesto, no nije bio siguran je li parkirao na dozvoljenom mjestu. U
svakom slučaju, nije mu se dalo tražiti parkirnu kartu i bio je prilično siguran
da mu pauk neće odnijeti fiat jer nije nikome smetao. Osim toga, na istoj
strani ulice naredali su se automobili lokalnih stanara. Hotel je bio na
četvrtom katu ogromne stambene zgrade. Izuzetno mu je odgovarao jer je bio
čist, prostran i ponešto spartanski uređen. Na recepciji je radila mlada
studentica koja je usput ponavljala gradivo za ispite iz novinarstva i
izdavaštva, kako mu je sama rekla. Mali restoran za doručak bio je na
drugom kraju hodnika; u suprotnom smjeru išao je do sobe. Nije mu trebalo
ništa više. Grad je bio prepun kafića i barova, a on ionako nije pio. Nikada
nije pio alkohol. Ne toliko zbog načela koliko zbog okusa. Čak unatoč tome
što su ga u Londonu neki ogovarali, pretpostavljajući da je bivši alkoholičar.
Neka pričaju što žele, mislio je, tračevi su neusporedivo glamurozniji od
istine.
Presvukao se u čistu košulju i krenuo prema Via Cavour i Kolodvoru
Termini. Ondje, u pretincu čiji je ključ dobio prethodnog tjedna, čekao ga je,
prema dogovoru, paket koji je naručio. To ga nije malo koštalo, ali, opet,
novac je u tom trenutku bio najmanji problem. Pištolj se nalazio na dnu
plastične vrećice trgovine Rinascente, ispod zgužvanog, očito rabljenog
svilenog ženskog rublja. Prodavač ga je onamo stavio bez imalo osjećaja za
ironiju. Kolodvor nije bio idealno mjesto za provjeru pištolja. Ipak, činilo se
da je sve u redu i da ima šest metaka, više mu nije ni trebalo. Počastio se
espressom u jednom od kolodvorskih kafića i melankolično gledao kako
dvije žličice šećera lagano padaju prema dnu šalice. Upravo onako kako se
espresso mora ponašati — sjetio se da ga je tome podučila dok su još bili
zajedno. Namjestio je usiljeni smiješak za slučaj da ga tko gleda. Kava i šećer
osnažili su osjećaj da njegova nakana ima smisla i odluku da sve sprovede do
kraja.
Izišao je iz kafića i napustio gužvu kolodvora te krenuo prema Campu dei
Fiori, prolazeći pokraj neizbježnih drevnih spomenika koje su okružili
začuđeni turisti. Kad je prešao Piazzu Vidoni, rimske su ulice ponovno
utihnule, kao da se stranci ne usuđuju ići tako daleko, izvan vlastitih
turističkih enklava. Nastavio je hodati niz Corso Vittorio Emanuele II dok
nije stigao do knjižare Feltrinelli. Uputio se na kat gdje je naručio drugi
espresso i sendvič. Sjeo je na balkon galerije i gledao kako kupci mile po
dućanu i uzimaju pokoju knjigu, uživajući u kupnji. Prije mnogo godina, prije
nego što su spavali zajedno, dok su još uživali u blagom udvaranju putem e-
pošte, napisala mu je da je to njeno omiljeno mjesto u čitavom Rimu za
dokolicu, meditaciju, promatranje drugih i neobavezno pisanje zadaće.
Prilikom njegova prvog posjeta to je bilo prvo mjesto kamo ga je odvela.
Proveli su tu sat vremena uglavnom u neugodnoj tišini, znajući da će se za
nekoliko sati prvi put naći zajedno u krevetu. Sjeća se svakog trenutka —
parfema koji je nosila, topline njene bijele kože i njihovih koljena koja su se
dodirivala. Sjećao se kako je nastojala da cappuccino traje vječno kao da se
bojala prijeći na sljedeću, konkretnu i fizičku razinu veze.
Nije očekivao da će je danas zateći tu. Studirala je drugdje, ali, ipak,
morao je još jednom vidjeti to mjesto. Za svaki slučaj. Da se poveže s
prošlošću. Da ponovno otvori stare rane. Da osjeti unutarnju bol. Znao je da
je to glupo, ali ako je morao hodati tim križnim putem koji si je sam utro, nije
mogao zaobići knjižaru Feltrinelli. Najnoviji roman Waltera Veltronija i
talijansko izdanje posljednjeg romana o Harryju Potteru bili su naslagani
pokraj blagajne. Osoblje je uporno i redovito nadopunjavalo praznine među
izloženim primjercima. Poslao joj je englesko izdanje romana J. K. Rowling
kad se pojavilo, ali već tad nisu razgovarali pa mu nije niti zahvalila niti
javila da je dobila dar, jedan od mnogih koje su razmijenili tijekom mjeseci
poznanstva. Prva knjiga koju mu je poslala na dar bile su priče Itala Calvina.
Čudno kako se sjećao baš svakog nebitnog detalja.
Na kraju želudac ga je podsjetio da nije pojeo pošten obrok od jučerašnjeg
dim suma u londonskoj Kineskoj četvrti pa je izišao iz knjižare i preko Corsa
Vittorio Emanuele II krenuo prema Campu dei Fiori i restoranu Pollarolli.
Ondje se prisjetio ukusnih šumskih jagoda sa šećerom. Naravno, jednom
davno tamo je odveo i nju. Zbog želučanih tegoba nije smjela jesti začinjenu
hranu, što je za njega uvijek bilo pomalo tragično. No današnji obrok: zelena
salata i rižoto s gljivama nije mogao suzbiti unutarnju bol. Kad se vraćao u
hotel, skrenuo je prema kolodvoru Termini i pod okriljem noći, okružen
užurbanim putnicima i besposlenim tinejdžerima, posegnuo lijevom rukom
duboko u plastičnu vrećicu koju je pola dana nosio sa sobom. Čvrsto je
stisnuo pištolj. Bio je stvaran. Došavši do kolodvora, sjeo je i zaplakao.

Probudio se rano, izbjegavši vječite snove o njoj, o njima. Sama pojava

njenog tijela, tako suptilna i jedinstvena boja njenih bradavica, širina njenog
osmijeha, užasna strogost njenih riječi kad su zadnji put razgovarali
telefonom, njen strastveni uzdah svaki put kad je ušao u nju. Mjesta koja su
vidjeli, stvari koje su si rekli.
Budio se rano tih dana. Možda je to bila automatska reakcija na odsanjana
sjećanja i abdominalni bol koji bi mu uvijek utisnula u dušu.
Pustio je da mu se oči priviknu na svjetlo, razbudio se i pomaknuo desnu
nogu.
Da, bio je u Rimu.
Sam.
Preskočio je doručak, uzeo kartu grada od starije žene koja je sad bila na
recepciji i, zaobišavši dizalo i njegove ukrašene metalne rešetke, stubama
sišao na ulicu. Pronašao je svoj auto. Ipak nije dobio kaznu za parkiranje.
Sitne radosti.
Izvadio je pištolj iz plastične vrećice i premjestio ga u pretinac za
rukavice. Ni to nije bilo idealno mjesto, ali u hotelskoj sobi bilo je još manje
prostora za skrivanje pištolja. Morao je samo oprezno voziti i ne plijeniti
pažnju policije. Gust rimski promet uvelike će mu pomoći u tome.
Prije nego što je krenuo, nazvao je Alessandru, Giorgia i Marinu te je
dogovorio sa svakim od njih posebno sastanak tijekom dana. Svi su se
iznenadili što je u Rimu, ali zvučali su kao da ih sastanak veseli.
S organizatorima festivala razgovarao je o knjigama, filmovima i kulturnoj
politici. Uvijek su razgovarali o tome u takvim prigodama. Zadivilo ga je što
su svake godine bili razdragani unatoč sve većim poteškoćama s financijama,
subvencijama i sponzorima. Naravno, pitali su ga zašto je došao u Rim. —
Samo sam u prolasku — odgovarao je s lažnim osmijehom. Činilo se da im je
to dovoljno. Zagrlili su se i obećali da će se vidjeti na sljedećem festivalu pa
su otišli svaki svojim putem.
Alessandra je znala restorančić u Trasteveri, skriven unutar labirinta
popločanih ulica i malih crkvi iz kojeg bi bez pogreške put pronašao samo
lokalni žitelj. Pokorno ju je pratio. Padala je noć. Osjećao se vrlo prazno.
Nakon raskida s Desi gotovo se bacio u krevet s Alessandrom jer su oboje tek
bili izišli iz veza koje su im slomile srce. No to se nije dogodilo. Poznavali su
se poslovno i ona je znala za njegovu vezu s Desi jer su oboje pisali za iste
časopise. Možda zato što nijedno od njih nije bio dovoljno zaljubljeno u ono
drugo ili im je možda nedostajalo energije za rekreativni seks. Ponekad su
čovjeku potrebni nježnost i osjećaji pa fizički dio nije dovoljan da zadovolji
unutarnju glad. U svakom slučaju, nakon propalog sastanka u Parizu udaljili
su se ili radi drugih avantura ili, u njegovu slučaju, radi potpune samoće. Ni
večeras nije imao nikakva očekivanja. Bio je to samo oproštaj od
prijateljstva. Ni manje ni više.
Restoran je posluživao sicilijanska jela pa je prvi put u životu probao
tjesteninu sa sardinama. Iza nje slijedile su goleme zdjele oparenih školjaka
sa sočnim umakom u koji su oboje umakali svjež lokalni kruh. Pogledao je
kroz prozor restorana nekako očekujući da svakog trena Desi prođe kao duh
iz prošlosti. Mali trg ispred restorana bio je mračan.
— Još razmišljaš o njoj? — pitala je Alessandra.
— Da — odgovorio je. — To je bolest. Znam. Ne moraš mi ništa reći.
— U knjizi Gabriela Garcije Mdrquzea Ljubav u doba kolere jedan lik se
pokušava izliječiti od neuzvraćene ljubavi tako što spava sa 622 žene —
spomenula je kao da mu daje prijedlog.
— To bi previše ličilo na osvetu — napomenuo je, — U svakom slučaju,
ljubav nije bila neuzvraćena. Imam stranica i stranica e-pošte, poruka na
mobitelu i pisama da to dokažem. Uz to poznajem svaki centimetar njenog
tijela dok miruje i u pokretu, svaki intimni nabor i svilenkastu površinu.
— Uvijek si bio dobar na riječima... — uzdahnula je Alessandra.
— No sad riječi nisu dovoljne — odgovorio je. — Nemoćne su. Više mi
ne odgovara na poruke, ne sluša me. Vjerojatno misli da sam poludio. I
vjerojatno je u pravu.
— Jesi li došao u Rim da je vidiš? — pitala je Alessandra.
— Ne — rekao je. — Ne znam. Možda sam došao samo zbog sebe...
Ponudio joj je da je vrati do njenog stana na drugoj strani rijeke.
Auto je išao Lungotevereom uz Tibet prema sjeveru. Čak u to doba noći
promet je bio gust. Alessandra je inzistirala na cigareti pa je otvorio prozor i
pogledao van. S one strane rijeke, pod svjetlom tri četvrtine Mjeseca stajala je
staromodna zgrada, bijela i praktična: bolnica San Filippo Neri. Želudac mu
se stegnuo u čvor — je li ona ondje rođena ili je tu radio njen otac, kirurg? Ili
oboje?
Alessandra ga je pozvala k sebi na kavu, ali je odbio.
— Moram ustati rano ujutro — rekao je. Ne bi imalo smisla.
Ponovno na hotelskom krevetu, molio se da zaspi. Kad je poslije nekoliko
sati napokon uspio, uz zvuke rimske noći koje je prekidala sirena i čudan,
bučan smijeh prolaznika na ulici, našao se u oceanu očaja i sjećanja koji nije
mogao izbjeći. Noć je bila topla i on je neprestano brisao znoj između nogu i
ispod brade te se, kao u bunilu, bacao po čistoj, bijeloj posteljini.
Čak ni san više nije predstavljao utočište.

Živjela je na obroncima iza Olimpijskog stadiona.

Teško je pronašao put dotamo. Zbog rastvorene karte na koljenima jedva
je upravljao automobilom, izbjegavajući aute koji su jurili pokraj njega.
Pokazala mu je taj dio grada kad su vozili pokraj njega prema skrovitom
mjestu za seks, ali danas je jedva pronašao put uz stadion. Kad je stigao u
brda, nije se ništa bolje snalazio pa je na vrh stigao greškom. Uživao je u
pogledu na središte Rima i okolne brežuljke koje je znao sa satova povijesti i
latinskog od prije mnogo godina. Aha, tamo je Vatikan. I tamo je bila cesta
koja je vodila iz grada prema jezeru i Calcati, pokraj zapuštenog područja
čijeg se imena nije mogao sjetiti, a kamo su, rekla mu je, noću izlazile
prostitutke i sumnjivi likovi. Niže niz cestu bile su zgrade talijanske državne
televizije. Priznala mu je da je kao tinejdžerica bila fascinirana tim kurvama
te da je uvijek zamišljala što rade i kako bi se sama ponašala da je kurva.
Pažljivo je proučio kartu i pronašao njenu ulicu. Krenuo je dolje u tom
smjeru.
Via Luigi Credato bila je slijepa. U prizemlju zgrade u kojoj je živjela s
roditeljima nalazio se mali supermarket. Uspio je parkirati stotinjak metara
dalje, na drugoj strani ulice.
Iako nikad nije bio tu, sjetio se da je rekla da je stan na dva gornja kata
zgrade. Je li joj spavaća soba gledala na ulicu ili je bila na drugoj strani,
okrenuta prema obroncima ili drugim dijelovima grada?
Znači, uglavnom je tu odrastala, osim tijekom godina koje je provela na
selu kad je putovala u gradsku školu vlakom. Bilo je čudno biti tu. Promatrao
je vrata zgrade; supermarket je bio otvoren, a kupci su ulazili i izlazili.
Otvorio je pretinac, izvadio pištolj i stavio ga među noge na sjedalo. Nikad
u životu nije pucao, a kamoli posjedovao pištolj. Ali pročitao je dovoljno
knjiga i članaka pa je znao osnove — sigurnosne mjere, kalibar, šteta koju bi
mogao počiniti.
Lud sam, potpuno lud, pomislio je. Bio je zaljubljen i prije, naravno, ali
nikad nije bio toliko opsjednut ženom, djevojkom i nijedna mu nije toliko
nedostajala. Bez nje, žalosno je shvatio, bio je nitko i ništa.
Iako je vrlo dobro znao da poslije početnog jednogodišnjeg medenog
mjeseca sastavljenog od udvaračkih sastanaka i strastvenih ševa na
zabranjenim mjestima njihova veza ne bi uspjela, još je se nije mogao odreći,
priznati poraz, pustiti i nju i sebe da nastave svatko svoj život. Ona je bila
mlađa. Imala je život — avanture, kako je rekla — ispred sebe. On nije. Ne
bez nje.
Nekoliko tjedana ranije, kad je zbog priče nešto tražio na internetu, naletio
je na pornografsku stranicu prepunu amaterskih fotografija: besramno
voajerske slike golotinje, kako jednostavne, tako i ekstremne, te slike parova
u spolnom odnosu. Petnaestak minuta je pregledavao slike, zamijetivši
dosadno ponavljanje poza i kutova, a onda je naišao na niz od osam
fotografija na kojima se žensko lice nije vidjelo, ali joj je raskošna bijela
guzica bila u prvom planu i središtu slike. Vlažan ružičast razrez okružen
nestašnim crnim kovrčama bio je potpuno pokazan uz naboran, tamni krug
stražnjeg ulaza. Mlada je žena klečala uperivši stražnjicu točno u objektiv
fotoaparata. Sa svakom je slikom guzica bila sve bliža i bliža aparatu da bi
posljednje tri fotografije prikazale blistav, debeo i ukrućen penis usmjeren
prema pički, njegov ulazak u nju i na kraju duboko smještanje do jaja.
Naravno da je prije toga vidio tisuće takvih fotografija, ali taj put ga je
neosporiva sličnost oblika, boje i detalja guzice podsjetila na nju. Odjednom
mu je pozlilo. Pojurio je prema kupaonici i ispovratio čitav sadržaj želuca po
tepihu, ne stigavši do keramičke zahodske školjke. Kao da mu je netko zabio
nož u srce. Dakako, znao je da ne može očekivati da mu ostane vjerna cijelu
godinu nakon prekida. Osim toga, otkad se to žene u dvadesetima moraju
ponašati kao opatice? Ali nekako mu je zbog tih slika na laptopu sjelo da je
možda ševi drugi muškarac, da je posjeduje, da se igra s njom, a još gore, da
mu ona dopušta objavljivati fotografije njihove grozne intime na mreži.
Nekoliko sati kasnije, dok je neodlučno ponovno gledao fotografije,
shvatio je da to nije ona; nije mogla biti ona. Nekoliko uvojaka ženske kose
bilo je u kadru jedne fotografije: nisu bili njene boje. Uz to, otkrio je na svoje
olakšanje uočljiv madež na stražnjici koji ona nije imala. No ožiljak je ostao.
U njemu. S kim je sad? Koga sad voli ona koja je nekad voljela njega?
Vrata zgrade su se otvorila i kroz njih je izišla odeblja, tamnokosa žena;
gotovo preslika Desi za dvadeset godina. Njena majka?
Dnevna vrućina udarala je o parkirani auto, ali nije mogao upaliti klimu jer
bi ispraznio akumulator.
Je li sad sama u svojoj sobi u dvoetažnom stanu?
Ili je možda u hotelskoj sobici pokraj jezera Bracciano gdje je obrađuje
drugi muškarac. Na kraju krajeva, upravo je ona otkrila to utočište.
Dosta. Dosta.
Muka mi je. Muka mi je.
Dovoljno mu je mučno da se uspne stubama, pozvoni, suoči se njom kad
otvori vrata i zaprijeti joj pištoljem? Ako ne možeš biti moja, nećeš biti
ničija...? Bijedne stvari koje čitate u tabloidima. Glupost!
U jednom je trenutku shvatio da bi cijeli dan mogao sjediti tu i ne vidjeti
je. Čak i da se pojavi, što bi napravio? Slijedio je? Uhodio? Vjerojatno bi je
izgubio u prometu.
Kad se naljutila, jer je on nije htio pustiti i molio je za posljednji susret,
završni zagrljaj, zadnji razgovor, uvijek bi mu uzvratila da je ne poštuje i da
ne može prihvatiti njene osjećaje. Imala je te blesave ideje o poštovanju, ali
nikad nije shvatio što one znače.
U pismu, jednom od mnogo njih, jednom od njih previše, napisao je kako
voljeti je znači znati kada je treba pustiti, no to je bila ideja koju nije mogao
izvesti u praksi.
Kojeg je boga radio u Rimu? Što je dovraga radio s pištoljem?
Nema šanse da je ubije.
Kvragu.

Odvezao se. Pronašao je autocestu koja vodi izvan grada, pokraj napuštenih,
praznih tržnica na kojima se noću navodno skupljaju kurve kao u Fellinijevu
filmu. Vozio je pokraj zgrada televizije u prirodu.
Nebo je bilo plavo.
Možda bi ipak mogao pronaći mir.
Bio je na križanju s cestom koja vodi do jezera Bracciano i Trevignana.
Uzdahnuo je i prošao križanje; um su mu napadala sjećanja na obližnje
hotelske sobe u kojima su vodili ljubav i nekoć bili nepodnošljivo sretni.
Gledao ju je kako izlazi iz tuša, mokre, raspuštene kose koja pada niz leđa. I
kako stavlja onu jeftinu ogrlicu oko vrata.
Sljedeće skretanje bilo je za srednjovjekovni grad Calcatu. Nalazio se
nešto više od četrdeset kilometara od grada, u parku Treja Tuscia. Ondje, iza
visokih utvrda, u kamenoj kućici gdje su zbog hladne veljače promrzli do
kosti i gotovo cijela dva dana proveli u krevetu — tijekom kojih su
neprestano pričali i nježno vodili ljubav, otkrivajući se jedno drugom,
navikavajući se na okus ovog drugog; um i tijelo postajali su sve hrabriji, a
oni su impulzivno rušili prepreke — ondje je prvi put ušao u nju i zaljubio se.
Zauvijek.
Calcata je izgledala kao i prije. Zacijelo se nije mijenjala posljednjih
nekoliko stotina godina. Njegovi su je stanovnici morali napustiti, a gradić su
ponovno prije nekoliko desetljeća naselili hipiji. Danas se pak pretvorio u
povijesno umjetnički centar sa srednjovjekovnim vikendicama za bogate
Rimljane, umjetnike i ljubavnike u prolazu, umjetničkim galerijama i
nekoliko seoskih restorančića. Cijeli gradić, čiji broj stanovnika i dalje nije
premašivao devet stotina, izgrađen je na vrhu vulkanske stijene.
On je parkirao unajmljeni plavi fiat izvan zidina i krenuo kamenom ulicom
u grad, pokraj lukova i utvrda.
Kolibica u kojoj su davno proveli trideset i šest sati smrznuvši se bila je još
tamo. Pitao se kakav je par sad unutra, u nezaboravnoj sobi u koju se ulazilo
samo putem nestabilnih drvenih ljestava (aaaaaah, sjetio se kako se penjala
tim ljestvama, potpuno gola dok su njegove oči gledale ravno u bujno meso
na njenoj guzici koje je poskakivalo; on se penjao iza nje, tvrda i spremna
kurca, glave zažarene od nježnosti i požude...).
Prošao je pokraj strmih kamenih stuba koje su vodile u njegov
zaboravljeni raj i nastavio pokraj uskih ulica, zatvorenih dućana s ručnim
radovima i odjećom koja je visjela s prozora dok nije stigao do uskog rta koji
je nadvisio dolinu.
Pogled je bio prilično lijep, razveden, neukroćen. U daljini krajolikom su
prevladavale šume, ali ispod oštećenih kamenih zidina koje su štitile tu stranu
Calcate prostirale su se stijene kao na Mjesečevoj površini.
Uzdahnuo je.
Bolje je sjetiti se dobrih vremena.
Kao kad mu se ona osmjehnula, a njene oči izrazile milijun neizrečenih
stvari.
 Izvadio je onaj smiješni pištolj iz vrećice i bacio ga u ponor. Pištolj je
padao u velikom luku; prošla je gotovo minuta dok nije vidio da stvarno pada
na zemlju, nekih petsto metara ispod njega. Nije ispalio metak. Ostavio ga je
zakočenog. Nema potrebe privlačiti pozornost na sebe iako se činilo da
miljama oko njega nema žive duše.
Zatvorio je oči.
Ljubavi moja, zvala bi ga.
Duboko je udahnuo.
Moja divlja ciganko, često joj je govorio.
Prebacio je lijevu nogu preko zida i snažno se uzdigao tako da je stao na
rubu ponora.
Posljednji je put pogledao dolje.
Ove oštre i daleke stijene trebale bi obaviti posao, pomislio je.
I skočio.
Prevela s talijanskoga Lovorka Cesarec Ban
 POJEDENI ŽIVI

EVELINA SANTANGELO

R imska zora u proljeće nastanjena cvrkutom ptica. Neopipljiv veo smoga

polagano nestaje, kao da ga malo-pomalo upija velika sunčeva spužva
pri metodičkom uspinjanju prema nebeskom vrhu. Bijeli pramenovi oblaka
raspršeni su po plavetnilu koje bdije nad mirnim gradom i njegovim
najdaljim dijelovima. Sve je još obavijeno čvrstim nedjeljnim snom koji
prekida buka smetlarskog kamiona i autobusa. — Prošao je 105 ili 81 —
promrmlja Quirino. Ispere šalicu za kavu u sudoperu i smjesti je na stalak za
sušenje posuđa. Natoči vodu u čašu i otpije nekoliko velikih gutljaja. — Ah,
svježa rimska voda!
Mehaničkom kretnjom stisne čvor na prugastom, bijeloplavom kućnom
ogrtaču od tanke vune. Promatra predivan, ruševni Kolosej koji lickaju prve
zrake sunca: »veliki prozori«, kako ih on zove, protežu se duž nadsvođenih
zaobljenih zidina. — Čvrste su — promrmlja zadovoljno, slijedeći vrhom
kažiprsta igru udubljenja i izbočenja koja je industrijska preciznost isklesala u
umjetnom mramoru. Prateći tako, kao kakav arhitekt, nepravilnost kamena
istrošenog vremenom, promrmlja: — Stoljeća.
Ustane i položi dlan na rub kredenca. Navuče papuče na bosa stopala i
stane pokraj prozora koji gleda na pješačku zonu, na skromni dio ulice
okružen niskim kućama. Vječite žice televizijskih antena padaju s krovova na
pročelja kao jadni ukrasni papirnati vijenci te se probijaju kroz prozorske
okvire ili pukotine u zidu ispod prozorskih dasaka. — Televizija... Svi imaju
televizor...
Spusti pogled na ulicu prekrivenu pivskim bocama i malim, bezobličnim
nakupinama smeća. Mačka se tiho pomalja iza praznog kontejnera. Stoji u
sjeni i tiho, smireno liže šapu.
 Tišinu prekida monotoni zvuk metle uličnog čistača. Mačka se okrene i
ugleda gotovo fluorescentne čekinje metle od zelene plastike. Potom se
ravnodušno posveti lizanju druge šape. Odjednom poskoči, vidjevši metlu u
zraku. — Pijana klinčadija!
Uslijedi ljutit udarac o prljavi, metalni dio kontejnera, tik do njenog repa.
— Pijana klinčadija — ponovi smetlar, brišući čelo rukom uvučenom u
ogromnu radnu rukavicu.
Quirino se nagne van i mahne mu glavom. — Muči vas nešto noćas? —
kaže uživajući u prvim riječima razgovora. — Lijepo jutro — doda, šireći
ruke i pokretom obuhvati nebo i zemlju.
— Lijepo jutro, lijepo jutro... — ponovi drugi i odmahne glavom. Čučne
na pločnik da izvuče bocu koja je zapela između kotača kontejnera. Digne je
prema prozoru i zavrti među prstima svojih ogromnih rukavica. — Zaprljala
su nam kvart ta djeca, jebo ih pas — kaže, zamahne bocom i baci je u vreću.
— Trebali biste vidjeti koliko smeća ima ispred onog odvratnog dućana koji
drže bezbožni niškoristi imigranti. Zarađuju za život prodajući djeci pivo do
tri ujutro... Tvornica boca? Tvornica pišaline! — doda. Slegne ramenima i
gleda uokolo. — Posvuda je prljavština... na zemlji, po zidovima... — upire
prstom u tiskane postere na fasadama. — Ljudi imaju svojih problema;
nemaju gdje živjeti... Najamnine su visoke, što možemo... a ovdje ovi lijepe
stvari po zidovima... Što bi bio život bez najamnine... što bi bio život bez
najamnine... — čita, sričući slovo po slovo. — Po svim zidovima... Sto ljudi,
sto ćudi. A ovi ovdje misle da su fašisti... fašisti socijalisti... a ovdje tiskaju i
lijepe na zidove! U glavama im je još uvijek revolucija... i tiskaju te gluposti
u svojim laboratorijima za revoluciju... I onda lijepe na zidove svoju
proletersku solidarnost... tatini razmaženi sinovi! Njima revolucija znači otići
živjeti u Pigneto... ali s novcem! Da ne spominjem one druge... Lijepe...
Kineze, Bengalce, Pakistance, Indijce, Senegalce... Samo oni znaju koji su
vrag... Dolaze k nama, u našu zemlju i ne daju nam mira... sa svojim
posterima... jer valjda imaju te svoje praznike... i žele ih proslaviti kako oni
žele i gdje žele... Imaju ovakve kuće... i žele ih baš takve... Imamo li mi takve
kuće? Ha, imamo li? Mjesečno osamsto eura, sluga pokoran, u
Torpignattari... — digne tri crna prsta prema nebu. — Osamsto! — ponovi.
— Toliko o tome da postoji granica visine najamnine...
 Quirino odjednom osjeti sram i lice mu poprimi skrušen izraz. — Tako je
to — kaže — s tim novim eurima..
— Tako je to? Vraga je tako! Jučer... jučer na uglu Torpignattare, točno
pokraj moje kuće... na primjer... posvuda led... A zašto? Jer ta djeca
imigranti, jebo im mater, hoće igrati kriket u nedjelju... u Villi de Santis, u
parku. Naša djeca idu za njima pa sad i ona hoće igrati crick-e-crock... A
znate li što znači, »želimo igrati crick-e-crock«?
Quirino slegne ramenima.
— Ne idu na nogomet — nastavlja onaj, zajapuren. — Svi znaju što je to
nogomet... Ne! I gdje žele igrati tu svoju vražju igru? U Pignetu! U našoj
četvrti!
Još jednom zatrese glavom pa otrgne sa zida poderani papir. Osvrne se,
nesretan. — Neka svi idu dovraga, ljudi imaju svojih problema...
— Ljudi imaju svojih problema — Quirino ponovi njegove riječi,
gledajući ga kako odlazi prema kraju ulice i za sobom vuče vreću smeća i
metlu. Potom uzdahne. Ostane još nekoliko trenutaka i ugleda gospodina
Pietra kako ulazi natrag u pješačku zonu u pratnji ogromnog vjernog mastifa.
Pas je siv, boje antracita, i grabi ulicom velikim i dugačkim koracima.
Quirino gleda kako se Pietro ukopao na mjestu i vuče povodac. — Tito,
pomakni se!
Pietro skine cipelu i zaprijeti mu. Svađa se sa životinjom, sićušno mu se
tijelo trese od nezgrapnih kretnji, a naočale su mu se nakrivile na nosu.
Mastif pogne glavu i dopusti da ga Pietro nježno pomiluje; uspori,
povremeno se okrene prema gospodaru, koji popravlja naočale i zadovoljno
kima glavom.
— Svakome njegovi problemi... — mrmlja Quirino sa smiješkom na
usnama. Zatvori rebrenice i uputi se prema krletki. — Dobro jutro, Cesarì.
Izvuče posudicu za vodu. — Malo svježe vode, može, Cesarì?
Ode prema sudoperu. — Malo fine, zelene salate... kriška jabuke...
Uvuče ruku u krletku i stavi sve u posudicu za hranu. Potom pruži prst. —
Moj kanarinac, lijep kao sunce!
Miluje njegovo žuto, mekano perje i osjeti kako mu nježno kljunom gricka
prst. — E, Cesarì...
Polagano izvuče ruku. Ptica svine vrat i gleda ga. — Dobri moj Cesarì! —
uzvikne Quirino pa promotri bijelu krletku s malenim trapezom obješenim u
sredini. — Igraj se, Cesarì, tata sad mora raditi.

Začuvši kucanje na vratima, digne pogled preko naočala. Odloži olovku na

bilježnicu. Pogleda na ručni sat koji mu je prije pola stoljeća darovao otac. —
Tako rano... — promrmlja iznenađen, upre rukama o rub stola i ustane. —
Jesi li to ti, Massimì? — upita i digne se na prste da pogleda kroz špijunku.
Ugleda sivkastu, kovrčavu kosu oko lišća gospođe Lavinije, koja nalikuje na
kornjaču. — Je li se nešto dogodilo?
Otključa i otvori vrata pa pogleda ženino oštro lice.
— Slobodno? — zamuca ona, stisnuvši usne koje su bljeđe i tanje nego
inače. Zjenice joj titraju ispod dugačkih, crnih trepavica.
Quirino primi krajeve kućnog ogrtača i stegne ga. Nekoliko časaka stoji
nepomičan, poluuokviren odškrinutim vratima.
— Nešto se dogodilo... — šapne gospođa Lavinia glasom napuklim od
plača. — Nešto strašno — doda.
Quirino prođe rukom kroz tamnu prosijedu kosu, koja mu daje opak
mladenački izgled čime se stao ponositi otkako je prešao »kritični prag«,
kako sam govori, aludirajući na nakupljene godine. — Uđite, onda — stavlja
ruke u prostrane džepove. — Da vam napravim kavu?
Gospođa Lavinia stavi ruku na prsa boreći se s drhtanjem. — Ne bih,
hvala. Tahikardija, znate...
Quirino skine naočale i prstima pritisne vjeđe. — Ah, da, srce, srce... Kad
pukne, nastanu problemi...
Doda: — I, što se dogodilo, gospođo Lavinia?
Da joj znak da sjedne pa se sam smjesti na svoju stolicu na drugoj strani
stola, nasuprot njoj. Ruke položi na bilježnicu.
Gospođa Lavinia ga molećivo gleda ozarenih očiju.
— O tome ćemo razgovarati drugi put, kad dođe vrijeme — Quirino je
umiruje i zatvori bilježnicu.
Gospođa Lavinia spusti glavu i pritisne dlanom čelo. — Dogodilo se to
da... moja Valentina... — brizne u plač, a jecaji joj presijeku dah.
— Bila je stara, jadnica... — kaže Quirino.
Gospođa Lavinia snažno zatrese glavom. — Ubili su mi je, gospon Quirì
— reče, progutavši zrak, a potom se izgubi u bujici riječi. —Jutros sam se
probudila i nije je bilo... — stavi dva mršava prsta na vjeđe. — Mora da je
otišla u jutarnju šetnju, rekla sam sebi. Ali ipak... imala sam takav ružan
predosjećaj... naslutila sam, gospon Quirì... ne znam. Sišla sam i počela je
dozivati. Posvuda. I našla sam je ispod mostića, na šljunku, na željezničkim
tračnicama.
— Udario ju je vlak? — upita Quirino s tužnim izrazom lica. — Da samo
znate koliko sam vidio mačaka koje su tako završile dok sam radio na
željeznici... Jadna stvorenja...
Pruži ruku prema gospođi Laviniji koja opet zatrese glavom, jedva
susprežući jecaje. — Ubijena, gospon Quirì. Netko ju je ubio. Glava
smrskana ili kamenom ili palicom... Ne znam... Toliko je zlih ljudi naokolo...
Ne znam, gospon Quirì... Što da sad radim...
Frčući maramicu svezala je čvor oko prstiju. — Deset godina... zajedno
smo jele... spavale... sve, gospon Quirì. Kako ću sad... bez tih lijepih očiju...
društva, gospon Quirì.
Quirino proguta knedlu kisele sline i baci pogled na krletku. Umiri ga
pogled na kanarinca koji se polagano njihao na trapezu. — Što se može,
gospođo Lavinia...? — promrmlja. — Uzmite drugu mačku. Nemoćni smo
protiv sudbine... — slegne ramenima.
— Sudbina... — ponovi gorko gospođa Lavinia. — Pa da ti ljudi mogu
ponovno ubiti.
— Koji ljudi, gospođo Lavinia?
— Ti, ti... Netko od ovih novodoseljenih u četvrti. Sigurna sam u to.
Nemaju poštovanja. Što je njih briga za moju macu, za neku staricu... Nitko
više nema poštovanja ni za što, gospon Quirì.
— Ma što to govorite, gospođo Lavinia... To je bila nesreća. Siguran sam.
Nesreća... Sad lijepo idite dolje, skuhajte čaj od kamilice... A kasnije, kad
budete raspoloženi... kad budete raspoloženi — kucne prstima po koricama
bilježnice i pogleda svoje manikirane nokte — razgovarat ćemo o tome.
Dobro? — reče joj uz strog, očinski izraz lica.
Gospođa Lavinia se trgne i kinine glavom. — Da, znam — kaže. — Znam
da je najamnina skupa... ali mirovina mi još nije sjela i onda... Nemam novca
za kupovinu, gospon Quirì... — pokaže prazne dlanove.
Quirino stavi kažiprst na usne, kao da želi reći: »tiho«. — Drugi put, drugi
put — prošapće, ustane i otprati je polagano do vrata. — Sutra...
Gospođa Lavinia ga promotri potišteno. — Sutra? — zamuca.
— Prekosutra... — reče joj Quirino susretljivo. — Tako ćemo se suočiti s
problemom najma i problemom zajma odjednom, u protivnom, kamate će...
— polagano digne ruku do razine njenih očiju. — Prekosutra — ponovi i
pogleda žalosnu gospođu Laviniju u oči.
— Prekosutra, da — promrmlja ona. Tad ponovno utone u svoje misli. —
Ubili su mi je — zamumlja, držeći se za ogradu i polagano se spusti stubama.
Na sunčevoj svjetlosti koja se probija kroz nebo potiljak joj izgleda poput
blijede aureole. Quirino reče: — Životinje... nema sumnje, bolje su od ljudi.

— Što znači da dolaziš u ovoliko sati? Ovako kasno! — upita Quirino,

gledajući sina ravno u oči.
— Problemi.
— U nedjelju? Na dan Gospodnji... i dan tvog oca?
— U nedjelju, u nedjelju... — reče Massimiliano razdraženo. — Problem u
nedjelju. I to se događa, zar ne?
— Uvijek, Massimì? Svake nedjelje? — upita Quirino stavljajući naočale.
— Mali je povraćao cijelu noć. Žena ga je htjela odvesti u bolnicu jutros...
gomila razgovora... idemo, ne idemo... da vidimo hoće li mu biti bolje.
Quirino sjedne za stol i otvori bilježnicu. — A kako mu je sad? — upita
nesigurno prelazeći rukom preko neobrijane brade kao da želi reći: Još jedna
od tvojih gluposti.
 — Bolje mu je — odbrusi sin i sjedne mu nasuprot te prekriži ruke.
— A nova bilježnica? Jesi li je kupio? — upita Quirino. Izvadi ključ iz
džepa ogrtača i stavi ga u ključanicu ladice ispod stola.
— Kupio sam je, kupio... — Massimiliano otvori plastični fascikl i izvadi
običnu sivu knjigu računa.
— A što je to? — upita Quirino u čudu.
— Ono što nam treba — reče Massimiliano profesionalnim tonom.
— Meni to ne treba! Meni... je ova tu... dovoljna.
Pred sina baci bilježnicu na čijim je koricama bila pozlaćena Botticellijeva
Venera. — Ja imam svoju metodu, je li ti jasno? Svoj način!
Massimiliano ga ružno pogleda, spremi knjigu računa natrag u fascikl i
bijesno ga zatvori.
— Lijep ti je način... — prosikće kroza zube. — Da vidimo, hajde, već je
kasno — doda, naslonivši se na stol.
— Dakle, počnimo s dvjema manjim zgradama. Ova ovdje bi trebala biti
gotovo sređena — izvuče svežanj novčanica iz ladice. Prebroji ih, povremeno
vlažeći slinom jagodice prstiju. — Ovi studenti iz drugih gradova plaćaju na
vrijeme — reče Quirino, naglašavajući svaku riječ.
Massimiliano na brzinu prebroji novac i kimne. Promotri oca kako
pažljivo upisuje iznose u bilježnicu. — A oni iz katakomba?
— Oni... su tražili da im dam još koji dan — reče Quirino, prikrivajući
uzrujanost.
— Još koji dan... a kasne već tjedan dana? — uzvikne Massimiliano i
uzvrpolji se na stolcu. — Iako ih je desetoro, ti gladuši od imigranata ne
mogu skupiti bijedu koju duguju! Ako ne mogu plaćati ni za tu rupu u kojoj
žive... zašto se uopće žale? Sad su se čak počeli žaliti Udruzi za zaštitu
potrošača jer su zidovi puni plijesni. Električne instalacije nisu prema
propisima! A što bi htjele te vucibatine!
Quirino ga gleda razrogačenih očiju. — A što radi ta Udruga za zaštitu
potrošača?
— Što radi, što radi... gnjavi! Ali ti idioti mogu ići u onu stvar jer nemaju
dokaz da nam plaćaju! Nitko nije vidio da su nam dali novac u ruke, zar ne?
Tko je uopće vidio taj novac? Ima li čekova? Priznanice? Nema!
— I što onda?
— Onda ćemo ih, ako nas nastave gnjaviti, istjerati zbog dugova i nema ih
više! Problem riješen — Massimiliano pljesne dlanom o stol kao da gnječi
insekta. — Kakvo sranje...
Quirino provuče prste kroz kosu. — Čovjek učini toliko mnogo da im
iziđe ususret... zažmiri na jedno oko... pusti da ih u kući bude desetoro...
desetoro... i vidi što ti naprave...
— Problem riješen, rekao sam ti — odreže Massimiliano. — Idemo dalje.
— Da, idemo dalje... Dakle... — pročisti grlo Quirino. — Dakle, druga
zgrada je recimo u redu.
— A djevojka? »Umjetnica«? — ironično ga stane dražiti Massimiliano.
— Djevojka iz potkrovlja... će platiti za koji dan. Tako je rekla. Malo je
preskupo za nju...
— U kući imamo slikaricu koja želi biti alternativna umjetnica! — uzvrati
Massimiliano sarkastično. — A Kinezi?
Quirino izvadi novac iz ladice. — Točni su.
Stavi novčanice na stol. — Dobri ljudi, radišni... i plaćaju.
— Dobri ljudi, radišni — Massimiliano ga počne oponašati pa zatrese
glavom. — Znaš li koliko trgovina odjećom oni opskrbljuju? Znaš li?
Quirino slegne ramenima.
— Naravno da će platiti tu bijedu koju od njih tražimo.
— Skladište, Massimì. Koliko bismo trebali uzeti za skladište?
— A što misliš koliko oni plaćaju jadnice koje danju i noću rade za njih
kao magarci? Ništa! Dakle, izvucimo im novac. Zašto ne?
Quirino ne odgovori. Broji novčanice od stotinu eura pa upiše iznos u
bilježnicu. — Evo, zapisao sam — promrmlja. — I sad... — doda odmah i
uzme sinu riječ iz usta. — I sad... tu je nezgodna situacija s ovom zgradom —
lupne prstom o stol.
 Massimiliano nakrivi usta i izobliči svoje lijepo, pažljivo izbrijano lice.
Potisne navalu bijesa.
— Malo plaćaju, malo ne plaćaju... — nastavi Quirino. — A mirovina im
nije dovoljna... gospon Quirì, dajte nam još koji dan... pa zajam tu i tamo... a
kamate su previsoke... I što da učinim, Massimì, kad im banka neće dati
novac?
— Što da učiniš? Izbaci ih jednom za svagda, to trebaš učiniti! — zareži
sin.
— Trebao bih, znači, izbacivati ljude na cestu? Sve te starce koje
poznajem cijeli život, Massimì? Čuvam im i duplikate ključeva od stana za
slučaj da svoje zaborave unutra, zaboravni kakvi jesu... Što da učinim?
Povećao sam kamate na zajmove... Što više mogu učiniti. Onda mi dolaze i
plaču zbog mrtve mačke i čega sve ne... Što da ja tu radim... Razgovarat
ćemo sutra o tome, kažem im.
— Znam ja što trebaš učiniti! Prodati, eto što trebaš! — uzvikne
Massimiliano i lupi dlanom o stol, centimetar od oca.
Quirino ga tvrdoglavo pogleda i reče ironično:
— Prodati...
— Da, prodati. Onom mom prijatelju koji se bavi nekretninama, a koji mi
svakog dana govori: Što god želiš, Massimo, za onu zgradu u pješačkoj zoni.
Reci cijenu i platit ću ti istog trena.
Quirino podigne ruke uvis. — Njegov prijatelj, agent za nekretnine...
Pogleda prezirno sina pri čemu uvuče glavu među lopatice. Potom mu upre
prstom među oči. — Utuvi si u glavu — mahne prstom — Quirino kupuje, ne
prodaje. Malo-pomalo, zajam ovdje, zajam ondje... Tako se ide naprijed:
malo-pomalo...
Spusti ruku i nježno prijeđe jagodicama po otvorenoj bilježnici. — Rim
nije sagrađen odjednom. Malo-pomalo su ga izgradili! Jesu li ti agenti za
nekretnine koji misle da su bog i batina sagradili Rim?
Massimiliano ga pogleda psećim pogledom. — Kakve veze Rim ima s
ovim?
Potom povisi ton. — Sve se brzo mijenja — uzvikne i pucne prstima. —
Ljudi, novac u optjecaju... Ako ne iskoristimo šansu, najebat ćemo,
razumiješ. Izgubit ćemo i sve s tim jadnicima koji samo plaču. Moramo
razmišljati strateški, tata! Strateški! — ponovi gotovo viknuvši. — A zatim...
— reče, kružeći pogledom po sobi, kao da joj pažljivo mjeri volumen — kad
bi i ti otišao...
— A... — prekine ga Quirino i pogleda kao da će ga oderati — kamo bi to
tvoj otac trebao otići?
— Nekamo, odavde... kad bi otišao... — reče brzo Massimiliano i
promijeni ton glasa — u neki ljepši stan, to sam mislio... Možeš si ga
priuštiti...
Quirino pusti da mu olovka padne na bilježnicu. Stavi naočale na stol. —
Prepusti Cezaru što je njegovo i Bogu što je Božje — reče, polagano
izgovarajući svaku riječ. Massimiliano se namršti, ne shvaćajući. — A ja... —
nastavi Quirino — mi... nismo Bog koji će u sedam dana stvoriti svijet. Mi
moramo uložiti vrijeme i ne smijemo zagristi više nego što možemo
prožvakati... i moramo raditi sve na svoj način... u našoj kući.
Massimiliano grubo odgurne stolac. — Onda nastavi tako dalje... neka te i
dalje vuku za nos ti jadnici... — zareži.
Uputi se prema vratima slušajući Quirinov glas: — Ne zaboravi bilježnicu!
Quirino potom sve spremi u ladicu, okrene ključ u bravi i pusti ga da
lagano padne u džep. Ustane. Krene prema bijeloj krletki u kojoj se nalazio
Cesarino. Gleda ga neko vrijeme. Makne zlatno perce zapelo između šipki i
otpuhne ga. — Ljepota je važna, Cesarì — reče kao da se želi opravdati. —
Novac i ljepota... i lijepo ponašanje, to isto...
Pusti da mu ptica gricka prst. — Uz lijepo ponašanje sve je moguće —
blago se nasmiješi.

— Ubijeni!
Gospođa Iolanda raširi ruke. Vrti se bespomoćno malim dvorištem koje se
prostire iza ulaza u zgradu. — Ubili su ih... — promrmlja i okrene se prema
suprugu koji nemoćno gleda kako se ona saginje. Grudi joj vise niz trbuh
poput vreća. Stavi dva prsta na usta, a potom na malena tijela rasuta po tlu.
— Ubili su mi ih — ponovi pa se stane vrtjeti u polumraku dvorišta kao da je
poludjela. Začuvši ključ u vratima, naglo se okrene isprepadana i stisne uz
muža koji joj privine glavu na prsa.
— Bit će da je netko od stanara... koji se vraća — zamuca on i nezgrapnim
pokretom se okrene prema ulazu.
Gospodin Quirino zatvori ulazna vrata za sobom. Položi kišobran uza zid.
Popravi lagani ogrtač koji mu se zasukao na jednu stranu. — Kakvo
proljeće... — tiho reče. — Tko bi više razumio ovo ludo vrijeme...
Potom zašuti i stisne oči ne bi li bolje vidio dvije sjene iza otvorenih
staklenih vrata koja vode u dvorište. Uzme kišobran i napravi nekoliko
koraka. — Tko je tamo? — reče glasno da se ohrabri. Odahne. — Gospođo
Iolanda... — reče kad mu je ova krenula ususret. Ona mu nijemo pokaže da je
slijedi. Quirino odloži kišobran.
Napravi nekoliko koraka koji su ga dijelili od dvorišta. Potom se okrene i
upitno pogleda gospodina Antonija, prodavača voća i povrća. Antonio
zamuca: — Užasna okrutnost — i mehaničkom kretnjom ispruži ruku prema
tlu.
Quirino zabrinuto spusti pogled. — Jadničci... — prošapće. Klekne s
teškom mukom i pruži ruku prema krvavom vratu mačića, sklupčanog na
ulaznim vratima. Potom spazi još jedno čupavo klupko iza rezervoara, pa još
jedno i još jedno... U nevjerici okrene glavu. Uznemiri se vidjevši krv kako
kaplje i kaplje i širi se po tlu iza kante za čišćenje. Ondje ugleda obješeno,
izokrenuto tijelo majke mačke, prosutih crijeva. — Sirota...
— Još su dva — prošapće gospođa Iolanda — koja nigdje ne možemo
naći.
Ponovo ih očajnički počne tražiti.
Quirino se uspravi, držeći se za ručku kišobrana. — Tko je to bio? — upita
tek toliko da nešto kaže.
Gospodin Antonio raširi ruke. — A tko bi mogao biti. Netko.
— Netko tko... tko je kamenovao mačku gospođe Lavinije, tko je polio
kipućom vodom psića gospodina Giacoma nasred ulice prije nekoliko dana
— dobaci gospođa Iolanda i dalje lunjajući po dvorištu. — Taj je siroti pas
išao svojim poslom i nikome nije smetao... Kome je smetao pas gospodina
Giacoma, ha, gospodine Quirino? Bilo ga je tako lijepo gledati kako čeka
ispred vrata svoga gospodara... Kome li je on smetao... Pijancima koji luduju
sve do jutra? Kome? Kome su smetali ovi mačići ovdje... Čisti, njihova ih je
mama čistila svakog jutra... Kako su nježno i tiho mjaukali kad bih se spustila
da im dam jesti... A netko... netko bez srca... Tko zna gdje su završila ona
druga dva... Sigurno su pojeli druga dva mačića... Kladim se da su ih pojeli...
Oni Kinezi tamo! — konačno ispljune gospođa Iolanda. — Oni... oni... —
prekrije lice rukama.
— Ma što govorite, gospođo Iolanda... — uzvikne Quirino, tražeći neki
znak suglasnosti na kamenom licu gospodina Antonija. No on, spustivši
pogled, reče: — Mora da su ih oni pojeli.
— Ma kako to mislite pojeli... — upita Quirino i pokaže na raskomadana
tijela mačića na dvorištu. — A što je s ovima? Je li i ove netko pojeo?
Stavi ruku na vrat, otkopča gumb na košulji i duboko udahne. — Kurvini
sinovi — glasno reče i počne se penjati stubama. Jedna mu se misao zavrti u
glavi i on ubrza. Posrne. Ruke mu se tresu dok otključava vrata. — Cesarì! —
vikne prigušenim glasom koji mu zastane u grlu. Ugleda ptičicu kako mirno
sjedi na prečki, glavice stisnute među prekrasno perje koje se lagano diže i
spušta u ritmu disanja.

U ulazu vlada sablasna tišina. — Kao za vrijeme rata kad smo svi bili tiho,
nijemi, da nas ne bombardiraju... — šapne gospodin Giacomo, kršeći ruke.
— Za vrijeme opsade... — ponovi gospođa Iolanda, slijedeći nemirnog
Quirina koji hoda amo-tamo, čekajući da svi sjednu na stolce posložene u
krug.
Gospođa Iolanda pogleda uvis i zadrži pogled na žarulji svjetiljke nad
glavom. Zadrhti i uzvrpolji se na stolcu. — Tko bi rekao da će siroti Tito tako
završiti?
Gospodin Pietro je pogleda izvan sebe. — U snu... — doda on. — U
vlastitoj kući... U našoj kući...
Pietro pusti da mu glava klone na prsa. Očisti naočale i vrati ih na oznojeni
nos. — Dobar pas, dobra duša... Velik... Bio mi je sve... Obješen za vrat, za
televizijski kabl, s iskeženim zubima... Tako dobar pas.
Upre vlažne oči iza naočala prema Quirinu, koji i dalje hoda amo-tamo,
čekajući da mu sine ideja za nešto prikladno. Igra se ključem u džepu kao da
je amajlija; zatim ga stisne. Začuje uzbuđen šapat u uglu. — Počnimo
sastanak — reče nesigurno, ali autoritativnim glasom. Svi se trgnu, kao da su
to prve Božje riječi na zemlji i instinktivno okrenu glave prema ulaznim
vratima da vide jesu li dobro zatvorena.
Quirino pogleda dvojicu braće Zorzi koji ćaskaju. — Imate li što reći? —
upita, pokušavši zadržati početni ton.
Ova se dvojica pogledaju nervozno. — Imamo — reče gospodin Paolo.
Podigne ruku da zatraži riječ. — Da... — zašuti opazivši da su sve oči
odjednom uprte u njega i da ljudi čekaju da progovori.
— Stvar je u tome da... — umiješa se gospodin Geno i kimne bratu —
stvar je u tome da nas dvojica... nemamo životinju u kući i... na kome će se
iskaliti ti ljudi ako odluče razbiti prozor ili vrata, što god, i provaliti u kuću...
— Mi smo jedini na kojima se mogu iskaliti — zaključi gospodin Paolo,
sve više uvlačeći ćelavu glavu među ramena. Gospodin Antonio doda: —
Zato što, gospodine Quirino, oni sad ulaze i u naše domove, znate...?
— I teroriziraju nas — zaključi gospođa Iolanda.
— Kad zaspimo, kad osoba... Kako da se obrani, gospon Quirì? Kako da
se osoba obrani sama? — zavapi gospođa Lavinia.
— Razgovarajući s predstavnicima mjesne zajednice — reče gospodin
Antonio glasno. — Tako se branimo!
Quirino ga pogleda u nevjerici: — A otkad postoji takav odbor?
— Odbor mjesne zajednice — reče gospodin Geno sarkastično. — Oni,
oni samo smišljaju ankete kako ispitati potrebe ljudi... I koje su prema njima
potrebe ljudi? — upita pa počne nabrajati na prste: — Biciklističke staze i
pločnici... održavanje zelenih površina... uređenje urbanih dijelova grada...
kemijski zahodi... Kemijski zahodi, za ime Boga! Što mislite koliko vrijede
ljudi poput nas u njihovim očima, ha? Gomila starih ljudi bez prebijene
pare...
Osjeti kako ga brat gura u rebra pa se okrene. — Nije li tako, Paole?—
promrmlja ljutito.
— I što onda oni žele? Da odemo? To žele? Izbaciti nas? — upita
gospodin Pietro tihim glasom. — Sve nas objesiti?
— Žele nam izjesti srce — umiješa se gospođa Lavinia i pritisne ruke na
prsa.
— Sva ta pijana djeca, prljavi imigranti, Kinezi, narkomani, razmaženi
tatini sinovi, mešetari koji kupuju i prodaju zgrade... i otvaraju nove trgovine.
Više nikome nije jasno što planiraju s našom četvrti... — pobjesni gospođa
Iolanda, a pridruži joj se žamor odobravanja. Iolanda se uzvrpolji na stolcu, a
muž je ščepa za ruku i potajno pogleda prema vratima.
— Smiri se — reče tiho. Zatim se naglo okrene Quirinu. — Vratimo se
gdje smo stali. Tko ima ključeve naših domova? — procijedi kroza zube. —
Tko može ući u naše domove i izići kad ga je volja? Tko je taj koji nam
uzima kruh iz usta... — prekine, susprežući bijes i dalje buljeći u Quirina koji
je problijedio.
— Što želite reći, gospodine Antonio? — promrmlja Quirino i krišom
pogleda na ručni sat, proklinjući sina koji se još nije pojavio. Pokušavajući se
sabrati, naposljetku reče: — Ako želite ključeve natrag, mi ćemo vam ih
vratiti — kao da će barem riječima dozvati sina koji je već trebao biti tu,
pokraj njega.
— Ključeve, kakve ključeve? — upita gospodin Pietro. — Ja... odoh —
reče i ostavi ih sve u čudu.
— A kamo idete? Na Kolodvor Termini? — upita gospodin Geno
sarkastično.
— Pridružiti se beskućnicima? — precizira gospodin Paolo da bi pomogao
bratu.
Gospođa Lavinia doda, osvrćući se kao da je izgubljena: — A što ćemo mi
napraviti? Nakon četrdeset godina...
— Zauzet ćemo zgradu — umiješa se gospodin Antonio. — Bit će nam
bolje nego ovdje gdje je sve puno vlage.
— Jede nas žive... — prekine ga gospođa Iolanda. — Jede nas žive —
ponovi i pogleda prema Quirinu koji se naslonio na zid.
 — Ja vas jedem žive — promrmlja Quirino izvan sebe i zgrabi ključ ladice
iz džepa.
Potom se sagne i otvori kožni fascikl koji je ležao na stolcu. Osjećajući
vreli dah ljutih pasa za vratom, stane prevrtati po papirima. Sve ih izvadi,
digne glavu, a kosa mu padne na čelo. — Nema ih — uzdahne. — Nema
ključeva.
Neki glas mu se stane pomaljati kroz bujicu misli i usred predvorja
zazvoni: I onda? Što kažete, gospon Quirì? Glas ga je natjerao uza stube.
Pobjeći će nam, gospon Quirì! Jedan kat pa još jedan. Ide dolje, ide dolje... i
konačno stigne do vrata.
Na rubu snage požuri do ladice i počne mahnito pretraživati. — Nema ih
ni ovdje — ponovi uronjen u polumrak večernjeg svjetla. Glas se pretvorio u
rečenicu zacementiranu u središtu njegova mozga: Moramo razmišljati
strateški...
— Kurvin sin — procijedi u trenutku prosvjetljenja i lupi šakom o stol. —
Želi izbaciti te ljude!
Osjeti kako mu se jak bol penje rukom i širi cijelim tijelom. Strese se od
bijesa. Duboko udahne i pokuša se smiriti. — Cesarì, jesi li vidio što je učinio
moj sin? — zastenje, držeći se za kredenc i nesigurnim se koracima približi
krletki. — Cesarì... Cesarino... Cesa...
Koja je visjela, razbijena.
Prevela s talijanskoga Maja Adžija
 ČETVRTI DIO

LA DOLCE VITA
 ZA NEKOLIKO ZLATNIH ŽETONA VIŠE

ANTONIO PASCALE

Arhitekt
Tijekom vrućeg i sunčanog poslijepodneva 20. svibnja 2006. mladi arhitekt i
vježbenik Riccardo Tramonti, star 31 godinu, obavljao je stručnu procjenu
četvrti Pigneto. Prema policijskom zapisniku, nekoliko minuta kasnije, u
16.10 na nekoliko koraka (200-tinjak metara) od kafića u kojem se Riccardo
zaustavio (osjetio je da mu padaju i tlak i šećer pa je poželio nešto hladno)
dogodit će se kazneno djelo. Riccardo nije vidio nijedan dio događaja koji je
uslijedio i čiji je sudionik slučajno postao. — U svim ste novinama — bila je
prva stvar koju mu je rekla medicinska sestra sljedećeg dana u 17 sati, kad se
nakon dvadeset četiri sata probudio iz kome.
Zapravo, to je bila jedina rečenica koja mu je ostala u sjećanju dok ga
napokon, nakon 72 sata intenzivne njege, nisu preselili na odjel za
rehabilitaciju gdje je mogao primati posjete. Majka i otac bili su prve osobe
koje su ga posjetile; djevojka mu je došla tek predvečer, malo prije kraja
posjećivanja. Misleći da se dobro osjeća, čim su prešli prag sobe, izgovorili
su: — U svim si novinama. Čak je i televizija pred vratima.
Riccardo je morao sastaviti izvješće o »strukturalnim promjenama u
Pignetu«. Taj je rad naručilo Rimsko gradsko poglavarstvo radi prenamjene
četvrti u predgrađu. Studija (prilično poznata) na kojoj je Riccardo bio radio
zadnje tri godine (a da nitko nije ni primijetio njegove ideje, smatrao je)
pobijedila je na natječaju, a u prvom dijelu morala je objasniti »antropologiju
četvrti« pa je mladi vježbenik poslan na teren da procijeni stanje.
Prvo što je osjetio pri ulasku u četvrt bio je osjećaj pripadanja: njegov
izgled uopće se nije isticao među stanovnicima. Riccardo je bio visok i
mršav. Uvijek je znao što obući i kako se dotjerati da bi ostavio dojam
arhitekta, osobe koja se bavi tuđim prostorom zato što je sposobna brinuti se i
o sebi. Iako je naglo oćelavio tijekom pripremanja ispita o konstrukcijama (za
koji je trebao naučiti strojarske pojmove i teške, zamršene primjere iz
matematike i fizike ), pretvarao se da se ne boji više nego inače. Reakcija na
novonastalu situaciju odvijala se u tri stadija: ošišao se na ćelavo, pustio
kozju bradicu i kupio naočale bez dioptrije s tankim, otmjenim pozlaćenim
okvirom. Odlično je vidio, ali je vjerovao da ljudi pri upoznavanju arhitekta
više očekuju takav izgled.
Prvo što bi naveo u izvještaju bilo bi da je četvrt u procesu transformacije.
Nekadašnja četvrt na rubu grada polako je postajala popularna. Ondje je bilo
sve manje staraca koji kartaju proklinjući nekog sveca jer ih sreća ne služi.
Pred ulazima je bilo sve manje starica na pletenim stolcima oko kojih su
skakale kokoši. Bilo je sve više mladih ljudi poput Riccarda.
Iako nisu svi izgubili kosu (ali prema Riccardovoj letimičnoj procjeni,
postotak takvih, koji su mu nevjerojatno sličili, kretao se od 25 do 35%),
moglo ih se definirati kao mlade ljude koji kreću prema svijetloj budućnosti.
Mlade pune ideja, poput Riccarda, koji su se doslovce mučili da ih obznane
(poput njega) jer su radili u hladnim i represivnim sustavima (iako je dekor u
njima govorio drukčije). Ti su mladi ljudi htjeli izazvati reakciju, trudili su se
stvoriti sliku o sebi koja će njegovati optimizam. Tako su mladi izgledali vrlo
mlado, a četrdesetgodišnjaci i stariji činili su sve da se pomlade.
Riccardo bi napisao da je četvrt u procesu transformacije. Tim kućama bez
temelja, izgrađenim od žbuke i maltera, gdje je nekoć stanovao siromašani
sloj koji se snalazio kako je znao i umio, sad je rasla tržišna vrijednost. Onaj
sloj siromašnih, koji je već prešao dobnu granicu (približavao se
sedamdesetima), kad se više nije mogao zavaravati da će sve biti u redu, sad
prodavao (masovno) vlastite kuće. Sa zarađenim novcem (skoro masovno)
odlučili su iseliti iz te četvrti (ili umrijeti na nekom egzotičnom mjestu).
Mladi koji su kuće kupovali (rabeći djelomično obiteljski miraz) plaćali su
više od njihove stvarne vrijednosti (čime su pridonosili narušavanju tržišta).
Zatim su kuće obnavljali. Dolazilo je bogatstvo i tempo života se mijenjao;
mladi su izgledali mlađe pa su pred sobom imali i više budućnosti.
Četvrt je u procesu transformacije, tom je rečenicom Riccardo želio početi
ili završiti svoj izvještaj. U stvari, to je bila posljednja misao koju mu je um
smislio prije nego što je napustio kafić u bijednom stanju; tlak mu je naglo
pao, a noge su mu se opasno tresle.

Francesco
Moj otac je kreten, bilo je jedino što je Francesco, skoro punoljetni,
dugogodišnji stanovnik četvrti Pigneto, sigurno znao u životu. To je otkriće
postalo njegov ponos i snaga. Otac mu je bio kreten, jer nije ništa razumio,
nije ništa primjećivao, nije ništa gledao: pravi kreten.
Nedavno je Francesco ukrao motocikl (Hondu SH). Nije baš da mu je
trebao, ali morao je otići na stadion. Bicikl mu je bio slomljen, a netko uvijek
ostavi motor bez lanca (rekao je Francesco) i baš želi (ne samo nesvjesno) da
mu ga ukradu. Kad je vidio sve one navijače s raširenim zastavama kako
kreću prema stadionu, nije se prepustio strahu (što se obično događa pri prvoj
krađi). Ugurao je odvijač u bravu Honde SH, upalio motor i krenuo.
Motor je bio povezan s priglupim očevim ponašanjem. Bio je pravi primjer
njegova glupog ponašanja.
Moj otac je kreten, razmišljao je Francesco idući prema stadionu na
ukradenom motoru. Toliki kreten da ga je Francesco smatrao odgovornim za
sve što mu se događalo, čak i za strast prema Rimu koju mu je usadio još u
dječjoj dobi, a potom je nije znao razvijati. Kao što i obično rade kreteni:
pokažu put, a onda nisu kadri ići tim smjerom... baš zato je kreten.
Otac je zadnjih godina financijski propao. Ne može reći da se pokušao
uspeti na ljestvici s koje je pao malo prije vrha. U tom slučaju mogao bi
cijeniti njegovu hrabrost. Nije zbog toga propao, nego zato što se zaljubio u
drugu i napustio obitelj. Njegovu majku, njega i sestru. Ne može se reći ni da
je dobro zarađivao. Tek je povremeno pisao za televiziju. Francescovi
roditelji doselili su se u Pigneto kad četvrt još nije bila u modi, a cijene su
bile niske. Majka je jedan dan željela da kupe kuću, a onda je pak drugi
smatrala da nije pravo vrijeme baš tu gdje su kuće jeftine. Ali on, otac, kreten
kakav je bio, stalno je odlagao kupnju: Ove kuće će se uskoro urušiti,
implodirat će koliko su stare i jadne. Pričekajmo još malo, kad budemo imali
više novca, preselit ćemo se u neku drugu četvrt. Tipično razmišljanje jednog
kretena. I tako su ostali podstanari. A onda je otac došao na genijalnu ideju
da se zaljubi u drugu. U još gluplju osobu od sebe. Naravno da se kreteni
međusobno privlače, tako reći, nađu se. Zato je majka dobro napravila kad
mu je dala nogom u dupe. Sad mora raditi dvostruko više da bi platio dva
najma, za kuću u Pignetu i za onu doslovno rupu na Prenestini. A još radi
kretene i od svoje žene i od obitelji. Malo novca daje ovamo, malo tamo.
Obje žene ga šutiraju, a on i dalje tako živi, kao kreten kakav i je.
Zar je moguće da netko nikad ne nauči iz vlastitih pogrešaka? razmišljao je
Francesco idući motorom prema stadionu. Jer otac je bio baš takav, netko tko
nikad ne nauči lekciju. Kad su Francesca uhvatili s ukradenim motorom i kad
je nastao kaos, kad su ga priveli u postaju s lisicama na rukama, otac je došao
po njega i prvo ga čvrsto zagrlio. Pred policajcima koji su ga zbunjeno
gledali. Svi su očekivali da će mu opaliti šamar, šutnuti ga u guzicu ili nešto
slično, a on ga je, pak, zagrlio pred cijelim odredom policajaca. Kao da to
nije bilo dovoljno, rekao je šefu policije: Kad dijete nešto ukrade, znači da
mu morate nešto pokloniti. Kretenski, ne? Otac koji citira neku staru zen
frazu, izreku koju je, između ostalog, iskoristio u nekoj televizijskoj drami. I
izgovara je pred svima. E da bi objasnio da dijete koje krade samo traži
pažnju i ljubav te da je to baš zato pravi trenutak da mu se nešto pokloni. Šef
policije je zario ruke u kosu i tiho rekao: Kako da ovako napredujemo...

Otac... i ljubavnica
Jednog ranog jutra Mario Cirillo, vozač metroa, pronašao je zaključanu osobu
u vagonu. Evo još jednog, pomisli. Nije znao da je to tek početak
iznenađenja. Ponekad neki putnik ne siđe na zadnjoj stanici; struja se isključi,
vrata se zatvore i vlak ostane prazan. Obično tad zarobljeni putnik počne
vikati poput luđaka, a kad ga vozač začuje, pomisli: Evo još jednog. Svake
godine barem jedan putnik iz nekog razloga zaboravi sići na zadnjoj stanici.
Pronađu ga zarobljenog u vagonu, na rubu suza, na rubu živčanog sloma.
Ovog puta u rano jutro Mario Cirillo nije našao jednu već dvije osobe
zaključane u vlaku. To je dokaz, rekao je vozač, da to dvoje ne samo da nisu
primijetili zadnju stanicu, nego ni to da vlak kreće prema lokalnom
spremištu. Nisu ništa primijetili; nisu niti vikali, niti zapomagali, niti udarali
nogama. Ništa od toga. Ili su to učinili kad je već bilo prekasno i kad se vlak
odavno bio zaustavio.
 Francescov otac, Carlo Chirico, bio je jedan od dvoje zaključanih. Evo još
jednog, pomislio je vozač, ne sluteći da je još netko s njim. Žena, Marta della
Rosa. Dva kretena, komentirao je vozač prijateljima dok su ispijali kavu.
Danas sam pronašao ne jednog, već dva kretena.
Na početku ove pustolovine Carlo se nalazio u predzadnjim kolima, a
Marta u zadnjima. Oboje su čitali; Carlo Asylum, a Marta Ocean more.
Budući da su bili zadubljeni u čitanje, nisu ništa primijetili. Pokušavajući
izići, našli su se licem u lice. Oboje su se prepali i vrisnuli kao da su vidjeli
duha.
Koji kreteni, reći će Carlo poslije Marti. Kako smo mogli ne primijetiti
ništa?
Carlu je to bilo prvo takvo iskustvo, moglo bi se reći, da ga je zaokupilo
čitanje. Marta je pak često zaboravljala sići na stanici. Ovog puta našli su se
zaključani u dva vagona metroa. Nisu mogli pozvati pomoć jer ondje nije bilo
signala. Proveli su noć zajedno, drhtureći i ispričali si puno toga. Kad ih je
vozač rano ujutro izvukao, nasmijali su se. Onim smijehom što prikriva
neugodu zbog vlastite gluposti, ali istovremeno zbog tog što su jedno
drugome rekli toliko važnih stvari, što su se, tako reći, ogolili jedno pred
drugim. Iznenada se sve promijenilo; zajedno su bili pod zemljom i bilo im je
tako dobro, a kad su ih obasjale jutarnje zrake sunca, zaboljelo ih je kao da su
ih prognali iz zemaljskog raja koji se ovog puta nalazio pod zemljom.
Koji si ti kreten, rekla je Carlu žena Liliana kad ga je ugledala. Dok ja
radim u lokalu cijelu noć, ti u vlaku čitaš Asylum. Otprilike istu rečenicu
uputila mu je i nekoliko mjeseci kasnije, kad je otkrila da njen suprug ne
samo da jebe Martu nego je i zaljubljen u nju. Zbilja, rekla mu je. Zaljubljen?
Koji si ti kreten... dok ja ovdje...

Francesco i Cinzia
Momak je odavno primijetio da se nešto čudno događa. Ako je bilo neke
prednosti u tome što je radio, a radio nije gotovo ništa od jutra do mraka, ta je
bila što je mogao gledati uokolo. Gledajući, Francesco je primijetio dućan.
Pokazao ga je i svojoj djevojci govoreći joj: Tu se događa nešto čudno.
Njegova djevojka, Cinzia, na primjedbu je odgovorila: Fakat. Tu riječ je često
ponavljala, posebno kad je Francesco komentirao nešto što je vidio: Fakat.
Cinzia je obožavala Francesca. U njemu je vidjela sve što nije nalazila u
drugim vršnjacima i školskim kolegama. Francesco je bio od onih koje si
morao poštovati. Udarao je rukama. Tako je rješavao stvari, udarcima. To mu
je išlo dobro. Nije bio poput drugih kolega, jako dobro odgojenih pozera,
prema Cinzijinom mišljenju. Francesco i Cinzia pohađali su privatnu
francusku školu. Bili su u istom razredu. Što mogu, moj otac je kreten, upisao
me u ovu školu jer misli da ću ovdje naučiti bitne stvari i družiti se s
pristojnim ljudima. Ali što mogu uopće naučiti od kretena punih novca?
Fakat, odgovorila je Cinzia. Nalazila se u istoj situaciji. Njeni otac i majka
imali su toliko novca da su si mogli dopustiti potpunu raskoš. I dopuštali su si
je. Takvim ponašanjem uništavali su svijet, mislila je Cinzia. Mrzila je sve
koji uništavaju svijet. Jako su je živcirali. Ona je kupovala odjeću na
štandovima, ne opterećujući se ni markom ni kvalitetom. Nije joj smetalo ni
kad bi mama posuđivala njenu odjeću. Cinzijina majka je u stvari smatrala
svoju kćer rođenom stilisticom. Osobom koja će na svakom mjestu odabrati.
Cinzia kreira trendove, govorila je majka. Zapravo, komentirala je Cinzia,
moja majka kurca ne razumije. Trebala bi vidjeti mog oca, nadodao je
Francesco. U stvari, dvoje se upoznalo razgovarajući o svojim roditeljima.
Kasnije su prohodali, kad je tijekom jedne političke rasprave o pacifizmu
ispala luđakinja. Njen je sugovornik, prema Cinzijinim riječima, podcjenjivao
problem imperijalizma i uz to davao besmislene odgovore zato da malo
ublaži situaciju i malo zeza Cinziju, stilisticu. Rasprava je završila kad je
Francesco stao u sredinu, zgrabio mladića i udario ga šakom. Pri svakom
udarcu pitao ga je: Kako ti je sad, više se ne smiješ?
Fakat, reče Cinzija poslije, kad su razmijenili prvi poljubac. Odonda nitko
više nije htio raspravljati ni s miroljubivom Cinzijom ni s njenim prijateljem
razbijačem, Francescom. A njih dvoje postali su blizak, intiman par. Ali jako
izoliran.
Taj dućan koji se činio čudan postao je, po svemu sudeći, skladište.
Dvaput tjedno onamo su stizali kombiji iz kojih su se iskrcavali hladnjaci,
perilice posuđa i perilice rublja. I gotovo svakog dana iz tog su dućana
odlazili aparati, jedan po jedan. Radnje su se odvijale jednostavno i u
pravilnim razmacima. Vlasnik Matteo Cosentino čekao je na pragu dolazak
kombija i pomagao pri istovaru. Njegova supruga Daniela Lo Prete izlazila je
i davala otpremnicu. Odmah poslije toga priča se ponavljala, ali u drugom
smjeru. Matteo bi u svoj Fiat Ducato natovario televizor, hladnjak, čak i
stolac i svjetiljku. Supruga bi mu uručila otpremnicu i nekad ga, ovisno o
raspoloženju, pozdravljala. On bi nekad, ovisno o raspoloženju, odlazio
mašući joj lijevom rukom.
Sve su to bili jednostavni postupci koji su se činili, a da ih nitko nije
primjećivao. Četvrt je uistinu bila usred promjene; veći dio dana netko je
uvijek bio ondje s kamionom za utovar ili istovar robe, ali nije bilo prometne
gužve ni parkiranih automobila koji bi blokirali promet. Matteo je tovario
robu i odlazio.
Ipak, bilo je tu nešto čudno.

Matteo i Daniela (i mala Giulia)

Jedanput tjedno Matteo i njegova supruga Daniela napola bi spustili rešetke
dućana. To su radili kad su stizali zlatni žetoni. Matteo i Daniela su imali
zadatak izbrojiti ih i predati pobjedniku. Nije bilo opasnosti dok se operacija
obavljala u uvjetima niskog rizika, da tako kažemo. Nije trebalo biti uočljiv.
Da bi operacija ostala neopažena, zlatni žetoni su stizali posloženi u platnenu
vrećicu s crvenom vrpcom koja bi se stavila u sportsku torbu. Torba bi se
ostavila u prtljažniku ili na stražnjem sjedištu. Što bi se važno moglo nalaziti
u sportskoj torbi? Treba uzeti u obzir i to da žetoni nisu bili neki privlačan
plijen jer ih je pobjednik morao zamijeniti za novac. Pri zamjeni gubili su 20
posto vrijednosti. Zamisli te krađe!
Matteo i Daniela već su dvije godine vodili franšizu za dostavu osvojenih
televizijskih nagrada.
Moderna djelatnost osuđena na procvat. Televizija će uvijek dijeliti puno
nagrada (najčešće različitih) i trebat će agencije za dostavu, barem jednu u
svakom većem gradu kako bi smanjila troškove. Na primjer, kad bi tko
osvojio televizor, ne bi ga dobio direktno poštom na kućnu adresu. Nagrada
bi iz tvornice prvo odlazila u agenciju, a agencija je bila zadužena za
isporuku pobjedniku.
Nakon tri godine braka Matteo i Daniela odlučili su pokrenuti posao.
Odlučili su još jednu stvar: dobiti dijete. Zapravo, odluku je donijela (dakle,
nametnula) Daniela. Matteo je oklijevao. Sad kad se posao širio, dijete mu je
moglo usporiti rast. O djetetu treba brinuti, stalno je govorio. Ne možemo ga
ostaviti bakama ili dadiljama. Pričekajmo. Razvijmo posao još malo pa ćemo
onda imati dijete. Ako budemo čekali pravi trenutak, odgovarala je Daniela,
to se neće nikad dogoditi. Ne postoji pravi trenutak za to. Budući da je
Daniela vjerovala u ono što govori, jednog lijepog dana samo je obavijestila
supruga da se dogodio pravi trenutak: bila je trudna. Devet mjeseci kasnije
rodila se Giulia. Jako slatka, vesela, simpatična i zdrava. Da je barem i
spavala noću, bilo bi idealno, takoreći »pravi trenutak«. Međutim, ona je
voljela biti budna; možda je već osjećala da je uronila u slatki noćni život
Pigneta. Matteo je zibao kćer kad god je mogao. Ukratko: postao je
neispavan. Posao je zbog toga trpio. Rekao sam ti, govorio je Danieli. Ona je
trpjela; morala se posvetiti djetetu i nije se mogla baviti muževim snom. To
će proći; smiri se pa će se smiriti i Giulia.
Tako je krivnja zbog Giulijina nespavanja pala na Mattea. Bio je to
začarani krug: njemu se spavalo, ujutro je bio nervozan jer je morao sve
istovariti, a njegova je nervoza prelazila na djevojčicu koja zato noću nije
spavala, i tako dalje. Zapravo, Matteo nije radio ništa drugo nego ponavljao
Danieli: Rekao sam ti. Još bi se više uzrujao jer Daniela uopće nije obraćala
pažnju na njega, nije pokazala ni trunku razumijevanja. Čak je prestala
govoriti: Proći će, smiri se. Samo ga je izravno optuživala da je slabić. Kako
se možeš pogubiti zbog takve sitnice: pa imat ćeš vremena spavati, zar ne?
Sva ta napetost je izmoždila Matteovo lice i tijelo. U stvari, jedno je jutro
nakon neprospavane noći ostavio hladnjak na pločniku. Zaboravio ga je
ukrcati u kombi i krenuo je bez njega. Srećom, konobar Mario odmah ga je
nazvao i upozorio. Kad se vratio, Mario ga je ponudio kavom. Baš to mu je i
trebalo. Budući da je već došao, otvorio je Mariju svoju dušu i ispričao mu o
sebi, Danieli, djetetu i poslu. Rekao je: Srećom, bio je to hladnjak, ali zamisli
što bi bilo da sam zaboravio žetone na pločniku? Francesco, koji od jutra do
mraka nije ništa radio, a često nije ni odlazio u školu, sve je bio čuo (i
shvatio). U trenu je doživio prosvjetljenje. To je to što je čudno s tim
dućanom. Fakat, odgovorila mu je Cinzia kad joj je sve ispričao. Kad joj je
povjerio da želi ukrasti, bez prolijevanja krvi, vreću zlatnih žetona i preseliti
se na neki tropski otok daleko od oca kretena i svih sranja na svijetu, kad je
Francesco sve povjerio Cinziji, djevojka nije rekla: Fakat. Nije rekla ništa.

Peppe
Peppe već tri tjedna nije ni s kim razgovarao. Zatvorio se u sebe. Nije mu baš
išlo u životu, dijagnosticirali su mu tumor na mozgu. Koliko mu je još ostalo:
mjesec, tri mjeseca? Provodio je vrijeme trošeći ušteđevinu, suludo ju je
trošio. Još mjesec ili tri života. Nije imao obitelji. Supruga je davno umrla.
Sin je bio otišao jer nije želio imati ništa s njim. Čak je prodao kuću u
Pignetu koju mu je otac kupio uz velika odricanja. Kad je dobio novac na
ruke, odletio je u Englesku. Zaposlio se kao slastičar što je pošteno i isplativo
zanimanje. Za razliku od njega, Peppe je cijeli život radio kao diler; droga i
slično. Čak je krijumčario Viagru. Sad, na pragu smrti, mučila ga je jedino
pomisao da nema kome prenijeti svoje znanje. Cijelo to lopovsko iskustvo
nestat će poput tragova u pijesku. Da mu je barem sin bio drukčiji, skloniji
skromno učiti njegov zanat nego peći kolače. I to još gdje, u Engleskoj?
Mučiti se od jutra do mraka. Za što? Voditi život pun odricanja za što? Za
kućicu, za obitelj, za par novčića ušteđevine? Zar je njegov sin stvarno želio
takav život? Možeš misliti kakva je to pustolovina. Njegov je pak zanat tražio
umijeće. Sad, međutim, sve te veze, prijateljstva, odnosi koje je stvarao,
razvijao i rabio, sve to više neće imati smisla. Upravo ta misao mučila ga je
više od tumora na mozgu.

Peppe, Francesco i Cinzia

Opsjednut tom idejom, Peppe je počeo gledati uokolo. I prepoznao je
Francesca i Cinziju. Kao da je netko tamo gore ili tamo dolje čuo njegove
molitve. Što može više poželjeti? Dvoje djece koje se skitalo, lutalo gore-
dolje po četvrti i pokazivalo jaku želju za učenjem (pogotovo on). Kad je
Peppe stupio s njim u vezu kako bi organizirao brzu razmjenu amfetamina,
Francesco mu je odmah dao do znanja što misli o drogi: bolje ju je
raspačavati nego konzumirati. Konzumiraju je samo kreteni. Da nema toliko
kretena, ne bi se okretalo ni toliko novca. Kad su se sve troje složili oko
neumoljive prisutnosti kretena na svijetu, postali su saveznici i počeli su si
međusobno povjeravati osobne probleme. Peppe je ispričao da umire,
Francesco da želi živjeti drukčijim životom od sadašnjeg. Radije bi ubacio
nešto novca u džep poput stanovnika iz kvarta i otišao na neki egzotični otok
nego živio ovako. Otvorit će kafić daleko od ovih kretena. Barem od ovih
koje poznaje. U tom trenu Francescu je sve postalo jasno: zlatni žetoni.
Jednostavno ih je ukrasti. Peppe ga je podržao u naumu. Nije bio toliki
problem pobrati žetone, nego ih zamijeniti za novac. Pronaći čovjeka koji će
ih preprodati. Peppe je poznavao nekog tko bi to možda učinio: Tonina.
Fakat, nadodala je Cinzia.

Tonino
Toninov problem je bio što je trošio sav novac na skupe kurve. Subotom bi
pod nekim izgovorom kretao prema Marchama. Poznavao je neke Ukrajinke
koje su radile u privatnim bordelima. Sjajne. Mislio je samo na njih i na
kokain. Tri sata požude. Razuzdanog grijeha. A onda povratak kući bez eura
u džepu. Previše darova, napojnica i suvenira za sve, kurve i njihove
prijateljice. Tonino je bio star i to ludilo ga je obuzelo kad je prevalio
šezdesetu: jebati bez prestanka. Za čovjeka poput njega, koji je skoro 50
godina bio zatvoren u dućanu, postojala je samo jedna mogućnost: trošiti,
razbacivati novac. Što će mu? Njegova su djeca već imala novac. Bila su
zlatari poput njega. Uostalom, bili su kreteni.
Mogu to riješiti, rekao je Tonino Peppeu. Znam gdje ću ih razmijeniti;
donesi ih, a ja ti platim pola njihove vrijednosti. Koliko imaš?

Carlo i Marta
Iako je povremeno radio na televiziji, Carlo nije znao da nagrade u zlatnim
žetonima postoje u različitim apoenima; od 30, 50, 150, 250 i 500 tisuća eura.
Otkrio je to slučajno, 18. svibnja 2006., jer je Martina majka (majka njegove
nove supruge) osvojila nagradu u žetonima. Sto i pedeset tisuća eura.
Dvostruka sreća. Martina majka je bila žena u godinama i osim što je dio
novca htjela iskoristiti za njegovatelja, nije znala što bi s tolikim iznosom.
Odlučila ga je dati kćeri, a kći ga je željela podijeliti u jednakom omjeru s
Carlom. Njih dvoje proveli su zajedno noć u vlaku, zaljubili se i nakon te
noći trebaju dijeliti svaki sretni trenutak. Carlo se raspitao o podizanju žetona
i otkrio da novac isporučuje baš agencija iz Pigneta. Budući da je poznavao
vlasnika dućana iz viđenja, odlučio ga je posjetiti. Kad je ušao u dućan,
Matteo je baš spavao u naslonjaču (u stvari, to je bila jedna od nagrada za
isporuku). Daniela mu je prva čestitala i zamolila ga da bude što tiši. Naime,
suprug joj spava kad god može jer im je kći zamijenila noć za dan. Kad je
Carlo izišao iz agencije, znao je nešto više: a) da će žetoni stići 20. svibnja
baš u tu agenciju, a isporučit će se direktno na kućnu adresu; b) da ga je priča
o zlatnim žetonima oduševila pa je zamolio bračni par da mu pokažu kako
posao funkcionira jer prije ili poslije naći će način da ispriča njihovu priču; c)
da će svojim dijelom nagrade kupiti darove djeci, posebno sinu, Francescu.
Njemu je trebao znak pažnje. Možda u obliku nekog motora.

Peppe, Francesco, Cinzia i tajanstveni muškarac

Peppe je osmislio napad sa svim pojedinostima. Mozak mu je još radio, a
dokle god je radio (vrijeme mu je istjecalo, preostalo mu je još mjesec dana),
želio je svojski prionuti poslu da bi djeca bila zadovoljna. Za sebe nije tražio
ništa, ni novac, ni bilo kakvu pogodnost, ni proviziju... ništa. Što bi s tim?
Platio njegu i dobio koji dan života više? Bilo bi to potpuno besmisleno.
Bolje da napravi nešto korisno za ovo dvoje, svoja dva kumčeta.
Bez prolijevanja krvi, bez pištolja i bez ikakva oružja. S njima će ići
tajanstveni muškarac. Koji se u stvarnosti zvao Ugo. Krupni radnik s dva
hobija: judom i vezivanjem. Vezivao je ljude i uživao gledati kako se
previjaju. Nedavno je ušao u posao sa zabranjenim filmovima gdje je snimao
prizore nasilja i glumio u njima. Ugo neće znati za zlatne žetone; uostalom,
njemu je samo bilo važno svezati ljude i snimiti scenu. Plan je izgledao
jednostavno. Peppe je nagovorio Uga da napravi snuff film, koji će se poslije
prodati na crnom tržištu. Peppe i Ugo će ući u agenciju i vezati Mattea i
Danielu. Sve će snimati malom kamerom. Nakon toga, dok Ugo bude
usredotočen na dvoje svezanih, Peppe će ga udariti po glavi, svezati, uzeti
žetone i isporučiti ih djeci. Francesco je pristao na sve uz jednu iznimku: i on
je želio sudjelovati u napadu. Peppe je inzistirao da se ne uključuje. Zašto
riskirati? Francesco je bio spreman riskirati, Francesco je vjerovao Peppeu,
ali samo do određene granice. Bio mu je sklon, ali je osjećao da će Peppe
uvijek biti govno. Ipak, Francesco ga nije smatrao kretenom. S druge strane,
Peppe je shvaćao Francescove sumnje. One su bile više nego razumljive. To
je bio dobar znak; Francesco i nije trebao nikome vjerovati. Taj dečko je baš
na mjestu. Dopustit će mu da ide s njima. Nisu mogli odrediti vrijeme
napada; trebat će reagirati u pravom trenutku. Kad rešetke dućana budu
napola spuštene. Eto, to će biti znak. Ugo će biti na raspolaganju, stanovao je
baš nasuprot agencije. Pričekat će pravi trenutak u svojoj kući. Ima dovoljno
filmova za ubijanje dosade. Fakat, rekla je Cinzia.

Peppe
Ujutro, 20. svibnja, malo prije nego što se premjestio u Ugovu kuću, što je
činio posljednja tri dana da bi kontrolirao zbivanja u agenciji, Peppe je primio
telefonski poziv. Jedan ljubazan i brižan glas rekao mu je da sjedne. Na kraju
razgovora Peppe reče sam sebi: Što ću sad, nemam ni centa.

Ugo
Ugo je već pripremio svu aparaturu.

Francesco
Oko 11 ujutro učinilo mu se da iz Ugove kuće vidi oca kako šeće po kvartu.
Čudno, reče sam sebi. Danas nije dan kad me posjećuje.

Agencija
Oko 15 sati Matteo je spustio rešetke na vratima. Par minuta prije dva su
privatna agenta isporučila više vreća. Matteo je izgledao kao da spava
stojećki.

Arhitekt
U tri sata je ušao u četvrt kako bi započeo s procjenom.
Peppe, Francesco itd. i rasplet događaja prema policijskom
zapisniku
Sva trojica, Peppe, Francesco i Ugo, ušli su zajedno u agenciju. Bili su se
dogovorili da će odmah poslije napada Peppe i Francesco krenuti motorom
do Tonina. Zlatne žetone morali su odmah isporučiti i staviti na sigurno.
Peppe i Francesco su raspravljali o tome tko će voziti. Francesco je želio da
baš on vozi pa je podsjetio Peppea da se njegov mozak, nažalost, grubo šali.
Baš mu je Peppe ispričao da je jedanput mislio da koči, a dodavao je gas. Bio
je to prvi simptom tumora na mozgu. Peppe je insistirao: bude li on vozio,
izgledat će kao otac i sin i neće biti toliko upadljivi. Uostalom, od onog dana
to se nije ponovilo: kad je trebao kočiti, kočio je, a kad je trebao ubrzati,
davao je gas. Taj simptom bolesti je nestao. Na kraju je prihvaćena odluka
starijeg.
U 15.50 sva trojica su u fantomkama ušli u agenciju. Prva osoba na koju su
naletjeli bio je Carlo, Francescov otac. Zapisivao je bilješke u rokovnik. Kad
je ugledao ovu trojicu u fantomkama, pomislio je da su došli odnijeti zlatne
žetone i napravio nešto suludo što nije nikad prije u životu, a nikad neće ni
ponoviti. Odalamio je onog koji mu je bio najbliži: svog sina Francesca. Ovaj
se od udarca ukipio kao da je primio zapovijed da ostane u stavu mirno. I
Carlo se ukočio jer mu se ruka ukočila od udarca. Tad je reagirao Ugo s
maramicom natopljenom kloroformom i omamio Carla. Peppe je isto učinio
Matteu. Trebalo mu je malo, Matteo je ionako bio mrtav umoran i nije drugo
ni očekivao. Jedini problem bila je Daniela koja je počela vikati, ali su je
ubrzo svladali. Kad su to obavili, Peppe je pogledao Francesca dok je Ugo
uzbuđeno vezao da bi snimio ono troje. Mladić je izgubljeno kružio sobom.
Peppe je zgrabio vrećice. Bile su jako teške. Ugurao ih je u sportsku torbu i
zatim dao znak Ugu. Muškarac je zgrabio Francesca koji se slabo opirao prije
nego što ga je omamio kloroform. Kad je došao k sebi, našao se u neugodnoj
situaciji: u gaćama, ruku vezanih za noge poput kobasice. Njegov je otac bio
pokraj njega, vezan u istom položaju. Zapravo, bili su ko dva kretena. Malo
ispred njih stajao je Ugo vezan za stol. Kamera ga je snimala dok je još hio
napola budan. Peppe se približio Francescu i izustio: Oprosti mi. Nisam htio
da bude ovako. Malo prije sam saznao da sam čudesno izliječen. Dijagnoza je
bila pogrešna. Neću umrijeti, to je dobra vijest, ali loša je da nemam ni centa.
Sve sam potrošio i očajan sam. Trebam novac. Uzet ću sve i bježim. Kad te
pronađu, moći ćeš reći da si žrtva napada ili sve priznati i reći im moje ime.
Nemoj to učiniti, jer će ionako biti prekasno, ja ću već biti daleko. Osim toga,
ako se već u ovim godinama osramotiš, nećeš se moći baviti ovim poslom.
Imaš dara. Nemoj uništiti vlastiti talent.
Nakon toga sjeo je na motor i sav ushićen odjurio dok mu je vjetar sušio
znoj.

To je bio samo trenutak

Prvi znak koji je ukazao na tumor na mozgu bio je problem s pokretanjem
nogu. Peppe je htio ubrzati, ali je kočio. To je trajalo samo trenutak i ubrzo je
preuzeo kontrolu nad situacijom. Kad mu je malo prije krađe liječnica u
suzama i uz tisuću isprika objasnila pogrešku, koja se sastojala od obične,
kretenske, imbecilne zamjene nalaza, Peppe je osjetio kao da se ponovno
rodio. I zbog toga se osjećao poput djeteta koje još mora naučiti hodati.
Nekoliko dugih minuta, u stvari, nije se mogao sjetiti kako se hoda. Sad na
motoru sa žetonima osjećao se kao da je ponovno preuzeo potpunu kontrolu
nad svojim sposobnostima: bio je sretan. Obzor je bio prazan.
Nije mogao očekivati da će neki pijanac izletjeti tako na ulicu. Peppe je
očito pokušao zakočiti, ali je zbog nekog čudnog simptoma ubrzao i pregazio
čovjeka.

Arhitekt
Riccardo je izišao iz kafića i shvatio da pada u nesvijest. Klasičan pad šećera
u krvi. Riccardo je često gledao sapunice na televiziji i glasno se smijao kad
bi mladenci zbog pretjeranih osjećaja padali u nesvijest pred oltarom. Nije
razumio kako je moguće tako izgubiti snagu, biti poput vreće krumpira ili kao
da te netko gurne, a ti malko zateturaš, napraviš desetak koraka i bespomoćno
padneš licem na zemlju, poput mrtvaca. Pomislio je kako se četvrt obnavlja
prije nego što mu je pao mrak na oči. Unatoč mraku u koji je uronio, poput
pijanca napravio je pet koraka nasred ulice gdje ga je silovito pregazio motor.
Kad se sedamdeset dva sata kasnije Riccardo osvijestio, shvatio je, čitajući
novine, da je postao junak bez vlastite volje, onaj koji je zaustavio starog
glupana, sudionika jedne komične pljačke zlatnih žetona, jer onesvijestivši se
na taj način, završio pod kotačima motora i odletio nekoliko metara naprijed.
Svi članci koje je mogao pročitati naglašavali su da su zlatne žetone, koji su
se razletjeli ulicom, pokupili stanovnici četvrti. Svih dobi, stari i mladi, tek
doseljeni i oni koji su tamo odavno stanovali.
Prevela s talijanskoga Andrea Sudić
 ŠUTNJA JE ZLATO

BOOSTA

S portski auto juri asfaltiranom obilaznicom. Zadnji mehaničar koji ga je

popravio rekao je da tako nizak auto donosi nesreću. Mehaničar je bio
Jehovin svjedok i vjerovao je da si onoliko udaljeniji od Božje milosti koliko
si bliže zemlji.
On vozi i gleda ravno ispred sebe, ona drži glavu lagano nagnutu nadesno.
Svakim trzajem auta čelo prekriveno plavim šiškama dodiruje prozorsko
staklo. Stalno isti jednoličan zvuk koji izluđuje.
Rupa.
Tup.
Rupa.
Tup.
Želi joj reći da se pomakne, da obrati pozornost, ali samo uzdahne. Otvori
usta da nešto kaže, ali ostane bez daha između posljednje misli i prve
izgovorene riječi. Ona mu ne pomaže. Gleda jednoličnu crtu na zaustavnoj
traci i šuti. Na izlazu Castelli Romani on skreće na sporednu cestu i auto
usmjerava prema jugu.
Žmigavac, pogled u retrovizor, motor podrhtava dok auto usporava i
nestaje u mraku široke asfaltne trake, pune automobilskih guma i ratkapa.
Pokuša četvrti put; počeo je brojati koliko se puta usudio.
Čini to da zaposli um, a djelomično i da se uvjeri da se sve to uistinu
događa, da nije riječ o pogrešci nekog mučnog sistemskog buga u svemiru
koji nas ispljune, milijarde, na zemlju.
Kako si? uspijeva progovoriti.
 Njeno blijedo čelo opet udara u staklo, a zatim opet tišina.
Jednu, tri, deset beskrajnih sekunda.
Napola otvara usta, našminkana grimizno crvenim ružem, i progovara
odsutnim pjevuckanjem: Pazi, moraš ići desnom trakom.
Iznenada ga oštro zaboli pod rebrima, kao od naglog i neizdrživog uboda.
Shvati da mora biti strpljiv ako želi biti supermen takvoj ženi.
Na trenutak je mrzi.
Na trenutak mu se učini da mu se dva žuta oka približavaju u retrovizoru i
dođe mu da se nasmije i prestrašeno krikne.
Ne treba razlog da bi je mrzio.
Ne treba poticaj da bi je ubio.
Dao bi ruku da je može ponovno imati onakvu kakva je bila na početku.
Stavlja ruku na srce i ne osjeća ništa. Stiša radio desnim kažiprstom i
glasno uzdahne.
Zausti: Ja.... ali ona ga prekine.
Šuti. Šuti. Nikad nisam vidjela nikog da se toliko puta tijekom jedne večeri
ponizio poput tebe. Zašto me ne možeš pustiti na miru, da živim i dišem?
Zašto si tako odvratno nesiguran?
Večeras? on pita kao da nije ništa primijetio.
Da, večeras. Stalno si tražio ruku, moju ruku, ruku spasa. Poput
petogodišnjaka koji traži mamu. Shvaćaš li da ti ja nisam mama? Meni treba
muškarac, pravi muškarac koji će mi pružiti sigurnost umjesto gušenja. Gušiš
me, poput ubojice koji davi žrtvu; ne mogu više disati.
On promatra kako mu zglobovi na prstima blijede, osjeća stisak ruku koje
drobe kožni volan. Ubrzava, auto je sad pripijen uz cestu, nasilan i brz.
Ona nastavlja: Stalno cmizdriš i nešto zahtijevaš. Prvo ne želiš razgovarati
i uvrijediš se zbog svega što ti kažem, a kad se družim s ostalima na zabavi,
tvoje oči me prate kao radar. Više te ne prepoznajem...
Ona zna da dobra rečenicu mora završiti dugom stankom i frazom:
Ne znam.
 On koči da se ne sudari s kamionom koji se kreće polako i sigurno poput
slona.
Na mokrom vjetrobanu on vidi svoj odraz.
Mršav, osunčan, neuredne kovrčave kose, bijele košulje mlohave poput
njega.
Zašto tako razgovaraš sa mnom? pita je nezaštićeno.
Ali dobro zna zašto tako razgovara.
Zato što se pretvorio u kukavicu.
Zato što su zajedno uništili svaki spomen ljubavi. Ne može to podnijeti.
Mjesecima je potajno plakao noću, gušeći jecaje jastukom i ustajući svakih
pet minuta.
Žmigavac za desno, treba mu benzin.
Parkiralište je prazno, samouslužne pumpe rade 24 sata dnevno. Na
automatskoj blagajni je letak s licem nasmiješenog mladića s kapicom IP-a.
Čita sadržaj ubacivši 20 eura u otvor. Letak je izrezan iz novina.
Dečko je radio na benzinskoj.
Baš na ovoj crpki.
Ubili su ga prije tri tjedna lopovi u pljački utrška.
240 eura.
Hoćeš li već jednom krenuti?
Ideš li? ispituje.
Hajdemo već jednom, umorna sam i leće mi se suše...
Brzo pročitavši tekst, on izabere pumpu i pomisli kako dečko nije zaslužio
takav kraj.
Možda nije, možda i jest, ali sigurno ne takav; osjeća tugu zbog toga.
Osjeća tugu.
Razmišlja kako bi takav kraj više zaslužila ona, pohotna i okrutna poput
bogomoljke.
Zbog toga što mu radi, što radi njima dvoma i njihovoj ljubavi.
 Žena koja napušta svog muškarca u teškom trenutku umjesto da ga utješi
zaslužuje okrutnu smrt.
Nekoliko kapi benzina kapne sa strane; sve bi bilo lako kad bi imao
upaljač.
Sjeda u auto i kreće, a ona ga promatra.
Ne znam... Mislim da bismo morali porazgovarati o ovome.
On razmišlja, uz malo sreće mogao bi autom udariti u ogradu uz cestu.
Staklo bi se razletjelo u komadiće, rub prikolice bi prošao kroz nju, a sam ne
bi zadobio ni ogrebotinu. Par okretaja i zaustavio bi se, nasred trake u
pomutnji. Spreman početi ispočetka.
Ne želi je više slušati i pojača radio. Ona se okrene i šutke zagleda tamni
obris brežuljaka, upaljena svjetla na malim sporednim cestama, sjene kurvi
koje trče i u uskaču u aute poput njihovog.
On pretječe kamion bez žmigavca, stišće čeljust dok mu se skoro ne zgrče
svi mišići na licu.
Na radiju svira Police.
To je pjesma kakvu trebaš. Nauči ostaviti me na miru, nauči, kaže ona,
sretna i ogorčena istovremeno.
Don’t stand, don't stand so close to me.
On odmahuje glavom. Volio bi iz ranjenih usta izbaciti bujicu
pripremljenih riječi, mnoštvo istinitih tvrdnji u koje je uvjeren, poput kršćana
naguranih usred arene. Ali ništa, ne uspijeva reći ništa jer ga bol guši, a
pomisao da ona umre još ga je više uzrujala.
Osjeća se slabo, jako slabo. Svjetlo s kontrolne ploče baca mu narančaste
znakove po košulji.
Na kraju uspijeva promumljati: — Zašto si još sa mnom?
Oči mu se žare.
Ona radi još jednu dugu stanku, glumeći da pjevuši. Zna zašto. Ali kaže:
— Ne znam.
On još više ubrzava.
 Mogao bi naglo zakočiti dok ona odvezuje pojas: udarila bi glavom i uz
malo sreće sve bi bilo drukčije.
No pokaje se.
Nema osvete, nema iskupljenja, samo suze.
Voziš gore od slijepca, daj pazi.
Toliko je lijepa da mu se čini strašno nemoralno gledati je, kao da špijunira
kroz prozor ispovjedaonice.
Ne bi trebala postojati.
Dobro zvuči stara poslovica: što se više penješ, niže ćeš pasti.
Misli na svoje prijatelje, odsutne promatrače ove farse. I oni su spremni
zabiti mu nož u leđa, u osnovi, ovo ne može potrajati.
Život je ozbiljna stvar — kad samo pomisliš koliko bi boli mogao
prouzročiti naglim silaskom s ceste. Da nije potiho plakao, mislio bi da je
zaspao za volanom.
Pet stotina metara do Autogrilla na sljedećem izlazu.
Usporava i lijevim prstenjakom pali desni žmigavac. Na zaustavnoj traci
prebacuje u ler jer je oduvijek volio zvuk kotača koji se nekoliko sekunda
vrte slobodno, bez kontrole; on mu daje prostora za disanje.
Stisne kvačilo, prebaci u brzinu pa podigne stopalo. Motor škripi, obrtaji
usporavaju, a zid se malko prebrzo približava.
Mogao bi tako završiti, bilo bi dovoljno samo poželjeti. Ona je u pravu,
sve ide s lošega na gore.
Čuo je kad je to rekla jednom prijatelju: Napravite nešto za njega, postao
je naporan i dosadan.
Vidio je da se nekoliko puta osmjehnula drugom prijatelju.
Prijatelji, koliko ih se samo pretvara da su dobri...
Iznenada okrene volan, a zatim se smireno približi jarko osvijetljenom
kafiću.
Izlaze iz auta i razdvajaju se svatko na svoju stranu.
On se naslanja na vrući poklopac auta i gleda nebo; ona njiše bokovima
idući prema wc-u.
Hoda poput princeza starog Egipta. Sporo, vijugavo; klizi iznad asfalta bez
žurbe. Za takav hod trebaš biti nadaren ili izvan kontrole.
Onaj isti glas otprije govori mu da bi sad, baš sad kad je skrenula i ne vidi,
mogao pobjeći i ostaviti je.
Ili bi mogao sve zapaliti, pobjeći i pustiti je da izgori. Bila bi to vatra
taštine, plamen pročišćenja.
Tko zna, zapita se, bi li se takva pizda, dok izbezumljeno trči kroz noć,
preobrazila u feniksa?
Bi li i benzinska eksplodirala?
Bi li on poginuo?
Bi li jadni poslužitelj preživio ili bi se pridružio bivšem kolegi s prethodne
crpke?
Bi li eksplozija bila velika?
A što kad bi se spasio, ali ostao unakažen za cijeli život?
Ne, nema on talenta za piromana.
Pali motor dok ona popravlja šminku u ogledalu.
Ubacuje u prvu, krene uz lagani trzaj i iznenada zakoči nakon desetak
metara.
Ona vrisne.
Zvuk što zaglušuje, zastrašuje poput rike. Neljudska buka prekine mu
lupanje srca, a božanska svjetlost preplavi kabinu.
Najveći šleper na svijetu projuri gromoglasno trubeći nekoliko centimetara
od njegovih vrata.
I udalji se u noći.
Šminka joj je razmazana po licu, a ona od straha histerično plače.
Ponekad se dogodi da se cijeli svijet uroti protiv tebe.
On je nijem, osupnut, zaustavlja auto uz rub ceste, gdje se u snopovima
svjetlosti farova pojave rojevi mušica, a poneki hrabri cvrčak zapjeva o
lijepoj smrti.
Tišina boli više od kose smrti.
Otrovna je i ponižavajuća, znak da je gotovo.
Oprosti, ljubavi, on zamuca.
Šuti i vozi me kući, odgovori ona.
Riječi se odbijaju o staklo na suvozačevoj strani i vraćaju do njega poput
jeke.
Ali to su riječi iz daljine, on je živ i trenutno mu je to dovoljno. Strah,
iznenadan užas odjednom ga je udaljio od nje. Sad je kao da je dokučio dobru
i lošu stranu, dramu i farsu. Njegova ljubav je završena, njegova ljubav s
razmazanom šminkom nalikuje klaunu i kurvi na kraju večeri.
Češe se po nosu.
Ponovo kreće.
Pojačava malo glazbu pa si priušti pogled krajičkom oka na jeftinu
imitaciju žene u koju je zaljubljen. Pjevuši, pokušava pjevati pravilno da
pokaže kako barem jednu stvar radi kako treba.
Ti si jadna budala. Pokušao si me ubiti. Ne mogu više, nisam sretna s
tobom.
Rekla je da nije sretna i on to polako prihvaća.
Biti zaljubljen ne znači biti potpuna budala.
U tom novom povlaštenom položaju osjeća istovremeno proturječne
osjećaje, radost zbog proživljenog i bol zbog napuštanja.
Pokušava zaustaviti knedlu koja mu se penje uz grlo; htio bi joj reći da je
sve u redu, da su sretni, da više neće biti mjesta za tugu u njihovoj vezi.
Ali opet ništa ne izlazi iz njega.
Htio bi joj reći da se cijeli život koprcao, da se cijeli život osjećao
neugodno, da mu je jedino bilo dobro kad su ležali zajedno, zagrljeni i
stisnuti jedno uz drugo.
Kad bi izvadio ključeve iz brave dok ulijeću u zavoj, možda bi joj o tome
mogao pričati u životu nakon ovog.
 Sad mu je u glavi toliki mrak da ne bi mogao pronaći ni vlastito lice da se
ošamari.
Ljubavi, činim sve i suprotno od tog svega da te usrećim, ali to je toliko
teško. Užasno me boli što te uvijek vidim tužnu, ne znam što da radim,
izgovara u jednom dahu.
Ona mu se nasmije u lice.
On zašuti.
Ubojstvo može biti i osjećaj milosti jednog višeg stupnja, premda on više
ne misli o tome.
Prebacuje brzinu, pali žmigavac, sluša glazbu i skuplja hrabrost.
Zašto se zaustavljamo?
Možda je to rekla, ne zna sigurno jer je ne sluša.
Kraj je potpuno napušten.
Zaustavi se na najskrovitijem mjestu i okrene ključ. Motor izdahne i
utihne, samo se još ventilator glasno okreće.
Koji kurac radimo ovdje? ovaj put je nesumnjivo upitala.
Znaš da te volim? govori on i gleda je ravno u oči.
Sad je bila zabrinuta. Izašla je iz crnog, bijesnog automobila koji joj nikad
ranije, kao sada, nije izgledao poput opasne i dobro maskirane životinje.
Zašto ne prihvatiš tu najjednostavniju i najljepšu stvar na svijetu? Volim te
i ne želim biti prisiljen trčati za tobom, patiti, tražiti nešto...
Ona gleda iza njega, kao da se nada da će netko ili nešto naići.
Molim te, idemo odavde, govori mu.
On stavlja ruku u džep, a ona se stane povlačiti.
Ne bih se nikad mogao ponašati poput tebe, ne bih te nikad mogao
ponižavati kao ti mene, ne bih te znao mrziti...
Odjednom se digne vjetar, snažan, silovit.
Njegova košulja, otkopčana do drugog gumba, napuhne se. Ona se još
povlači, ali, usprkos tome, užarene oči mu izgledaju sve bliže.
 Tražim samo da te mogu voljeti.
Ona i dalje promatra njegovu desnu ruku, gurnutu u duboki džep hlača.
Dobro, ali ovako me plašiš. Nikad se nije dogodilo...
On stavi lijevi kažiprst na usta, dajući joj znak da šuti. Još malo koračaju
tako, korak po korak; ona unatrag, a on polako naprijed.
Krajičkom oka ona primijeti da se približava reklamnom panou za lokalna
vina, koja su dobra za krv.
I on vidi reklamu.
Krv.
U daljini cesta zasvijetli.
Na brežuljku se pojave svjetla kamiona, jarka i velika. Uvijek sam činio
sve za tebe. Ne razumijem gdje sam pogriješio ovaj put. Svaki put! viče.
Ona se spotakne i nađe na zemlji ispruženih ruku i glasa zatomljena od
straha.
Slušaj me, ne mogu ovako, nisam mislila da ćeš biti... Svjetla se
približavaju i on se zaustavlja.
Ovo je prizor trenutka u kojem sve završava.
Ona sjedi.
On stoji.
Auto je u daljini.
Auto je nizak.
Bog je okrenuo leđa jer je auto nizak.
Kamion ubrzano dolazi.
Kamion nastavlja naprijed. On je okrenut prema kamionu. Pravi korak
naprijed.
Ona očajno viče.
On zakorači u stranu.
Kamion ga direktno pogađa.
 Zna da ju je oduvijek volio.
Ona ne zna da ga neka druga ona nije voljela.
Dok službenici Crvenog križa odnose zadnje komadiće bijele košulje s
asfalta, ona policiji odsutno odgovara da je to bio prvi put.
Da joj je platio unaprijed.
Da ga nikad ranije nije vidjela.
Da joj je rekao što da radi, kako i kad.
Da joj je rekao što da govori.
Policajac joj pruža njegov novčanik. Unutra je njena slika.
Neke druge nje.
Neke druge nje koja ga nije voljela.
Prevela s talijanskoga Andrea Sudić
 CAPUT MUNDI3

GIUSEPPE GENNA

R im, rano, blago svibanjsko jutro. Nebo je bez oblačka, a zrak začudno
svjež. Napetost se skuplja na zubatom suncu, ali još se ne primjećuje.
Ljudi hodaju — lokalni, turisti. U Via del Corso nagurani su prolaznici,
raznobojna odjeća, osmijesi i misli o tome što se još mora napraviti, kamo
otići: u ured, do spomenika; sitnice koje čine svakodnevni život. Prosječan
čovjek nazvao bi to srećom. Oni oprezniji rekli bi da je to smirenost — ili
ravnodušnost. Život koji ide iz dana u dan: banalan, užurban, sretan na rimski
način...
Oko Montecitorija se posvuda, više nego obično, guraju policijska vozila.
Palača Montecitorio je sjedište Zastupničkog doma: srce političkog života
zemlje. Starinska barokna građevina žućkaste boje, koju je genij Bernini
destilirao iz svoje noćne more, izvrćući i svijajući oblike u vrtoglave bezdane,
usložnjavajući unutarnje labirinte, šireći stubišta i oskrvnuvši vrata glavnog,
čuvanog ulaza koji se otvarao na grbavi trg. Vojnici su posvuda. Čak i pokraj
hotela na lijevoj strani pročelja Zastupničkog doma. Onog istog iz kojeg su
2001. ukradene odore američkih pilota i njihove značke: pristupni kodovi za
islamiste koji su izvršili napad 11. rujna. Daljnje istrage su pokazale da je u
Rimu izvršena krađa za napad na New York.
Teorija kaosa govori da se lepet krila jednog leptira u Pekingu može
prometnuti u tornado u New Yorku. Jednostavna teorija, blaženi leptir. Ne
vjerujte leptirima ni u blaženu jednostavnost.
Vojska je zauzela Montecitorio; unutra nema nikog. Zasjedanja su
odgođena.
Ipak, očito nisu sva, jer premijer blijeda lica užurbano izlazi na mala
sporedna vrata. No ne zbog televizijskih kamera, kojih uostalom ni nema. Što
onda preostaje za tako hladan i sunčan dan bez sjednica? Tek povremeno
čavrljanje bezvoljnih zastupnika u Transantlaticu, kićenom baroknom
hodniku znanom kao »galerija izgubljenih koraka«, gdje se kuju i očite i tajne
spletke Republike.
Čini se da zima vani ne popušta. Nad glavnim ulazom palače visi
talijanska zastava, mlitava od hladnoće, i ona plava, europska: vedra na nebu
bez oblaka.
U uličicama oko Montecitorija je stoljetna vlaga, vonj mačje mokraće,
životinjske mokraće. Otkrhnute opeke, nespretno umetnute. Nekoliko
golubova skupilo se u otvorima u zidu da se obrani od zime; guguću. Mačke
kruže naokolo. Ljudi hodaju, neki prema Panteonu.

Via Sant’Andrea delle Fratte. Dvjesto metara zračne linije od Montecitorija.

Posvuda vlada nadrealna atmosfera hladnog godišnjeg doba. Neprimjetna
napetost ljušti napukle zidove stoljetnog vapnenca, stare niše cehova,
zahrđale premaze zbijenih zgrada. Via Sant’Andrea delle Fratte ima čudan,
iskrivljen izlaz na trg. Neobičan, uzak i strm, a ipak prostran izlaz prisiljava
svakog da digne pogled prema crkvi, koja dominira ulicom i izlazom.
Pročelje crkve je ravna ploha pretjeranih dimenzija koja kao da pritišće
potiljak. Ogoljen, čist zid boje sedre. Zvonik, posljednje djelo arhitekta
Berninija, očarava turiste, Rimljani su već navikli na njegovu nepravilnost.
Zvonik je nemoguće opisati, izgleda poput malena hrama, spojena s tlom
pomoću nestvarne zidane vitice. Ulaz u crkvu čine obična vrata. Nema rozete,
samo prozor.
Ispred ulaza su blindirana kola i dvostruka pratnja. Premijer je veliki
katolik i svakog se dana ondje moli.
Upravo je unutra.
Unutrašnjosti crkve blješti od zlata. Ovdje se povremeno pred oči javnosti
izloži Presveti sakrament, komadić Kristova tijela, pa je zbog toga potrebno
kleknuti već na samom ulazu. Taj prizor uvijek dirne turiste, ali Rimljanima
je uobičajen. Ovamo dolazi malo vjernika. Trenutno ih je četvero. Mole se
pred izloženim Presvetim sakramentom, zidnim oltarom od filigranskog zlata.
Maleni ciborij u kojem je Kristovo tijelo izloženo pogledima vjernika pravo
je remek-djelo zlatarova znanja i vjere. Postavljen je tako da se Krista vidi iz
bilo kojeg dijela crkve. Crkva je jako kratka, sastoji se od jednog broda. U
njoj su samo četiri reda klupa za vjernike koje su nagurane jedna do druge.
Premijer je na koljenima, u tamnom kaputu. Naočale su mu zamrljane od
dodira prstiju i prašine. Glava mu je pognuta, stišće oči, ruku priljubljenih uz
prsa.
Od tog vam se zavrti u glavi.
Pojavljuje se mandorla4. U Rimu se 1820. baš u toj crkvi ukazala
Bogorodica, a dvojica bankara iz židovske obitelji Ratisbonne trenutno su se
preobratili na kršćanstvo.
Mandorla podrhtava i širi se.
Izlazi iz oltara i u trenu plamenom zahvaća njegovo zlato poput nečeg
nadnaravnog, poput užarenog duha.
Praznina će prsnuti.
Praznina je prsnula te se dalje širi; vatra pohlepno guta zrak i brzo
napreduje.
Talijanskom premijeru ostaje tek trenutak da se prenerazi, da digne glavu.
Crkva se ruši.
Tjelohranitelji pogibaju u eksploziji.

Kad stigne izaslanik bivše FEMA-e5, sad Trećeg odjela službe sigurnosti
SAD-a u Rimu, prave tajne agencije, nesreća još nije rekonstruirana. Talijani,
dobri ljudi, digići, možeš ih pogladiti po glavi ili udarati do besvijesti na
optuženičkoj klupi suda u New Yorku, za beskrajnih procesa protiv mafije.
Dobri momci samo za Scorsesea. Izaslanik koji stiže »na mjesto pokolja« (ta
se pjesma stalno ponavlja, čuje je prolazeći kraj gustog koridora reportera
koji poput robota govore ispred kamermana) u prednosti je jer zna jezik:
talijanski je useljenik četvrte generacije, razumije i govori talijanski te zna što
Talijani skrivaju pod tim jezikom koji je najstariji i najdvosmisleniji
suvremeni jezik na svijetu, netaknut zadnjih 800 godina, od Danteova Pakla
do danas.
 Joe Spiazzi povuče zatvarač jakne do vrata, zbunjeno pokazujući
povremeno iskaznicu ambasade. Koliko vidi, ovdje je pakao od betona i
stoljetnih greda punih moljaca, ostataka uništenog zvonika. Sve na nekoliko
metara od središta političkog života zemlje koja je stvorila digere6 i izbacila
u Novi svijet njegove pretke. Crkva više ne postoji. Tijela su izvučena iz
ruševina. Auti su gomila zdrobljenog željeza.
Italija je veličanstvena zemlja za one koji obožavaju ruševine: evo im
novih. Lijepo je ovdje: dobro se jede, ali ovaj je prizor mučan. Ljepotu Italije
ne može razumjeti netko izvana, jer je skrivena u njenim zamršenim,
ezoteričnim tajnama, u arhitektonskim vrhovima koji zrače stoljetnim
borbama; u kamenim gargujima i demonima, okrenutim prema Svetom Petru,
vječnom sukobljavanju jednog i drugog Duha Svetog: prvog koji govori
latinski, a drugog koji govori engleski.
Joe Spiazzi ima hrabrosti nasmijati se. Odmahuje glavom. Njegova krem
jakna je u skladu s izraženom nijansom uništenih sjekutića, prosijedom
kosom i bojom kože koja ukazuje na žuticu usprkos pretjeranoj tjelesnoj
masi: obožava odojka na mlijeku...
Mrzi Rim. Ima 52 godine, a obitelj mu je miljama udaljena, na zvjezdanoj
udaljenosti od njega, u gradu čije ime vječno podsjeća na Italiju, na Assisi,
gdje je sv. Franjo govorio i pripitomio vuka: Ciudad de la Iglesia de Nuestra
Señora de Los Angeles sobra la Porziuncola de Asis — ili Los Angeles. Ili
onako kako bi podučio Duha Svetog koji govori iskrivljeni latinski: L.A.
Gdje njegova supruga sad, u jedan u noći, nakon uspavljivanja dvoje djece,
istražuje sjaj u očima Jima Morrisona na zidu nasuprot njihove kuće na West
Sideu, u okrugu Venice. Okrug je izgrađen prema uzoru na mrežu
venecijanskih kanala, vodeni i urbanistički genijalan proizvod izvezen u
svijet — made in Italy. Poput obiteljske zajednice Joea Spiazzija: šašav u
Italiji, ponovno rođen u američkom snu.
Uskoro se vraća kući. Proveo je dvije godine na tom križanju islamista, na
središnjem mjestu geopolitičke karte sigurnosnih službi SAD-a, samo zato
što je poljski papa imao Parkinsonovu bolest i što je sljedećeg papu, Nijemca,
trebalo kontrolirati i pripitomiti kao što je sv. Franjo učinio vuku. Ova zemlja
ima oblik čizme, a zna se da čizme propadaju u blato. U provincijsko blato
koje je već dvije godine izvan granica koje nešto znače. Kao i ovaj grad koji
sam sebe proglašava vječnim i smatra drugim Jeruzalemom, sa svojim
zvonicima kojih ima više na razglednicama nego u srcu umiruće vjere.
Kontrola muslimana je rutinska. U stvari, potrebno je otkriti rute za
određena odredišta. Govnari iz Al Qaide ništa ne organiziraju u Italiji: Italija
ne postoji, ona je samo koristan kanal kroz koji se lakše premjestiti, prazna
čizma. Nema tu ničeg važnog. Joe je gubio vrijeme na satelitsko nadziranje,
na nadziranje subjekata SIGINT-om7, čak i na staromodna uhođenja. Mrzi
crne bombaše; dečki u Iraku bi trebali napraviti ono što se nitko ne usudi reći:
baciti Bombu i puno pozdrava svima, sunitima, šijitima, Kurdima i imamima.
U ambasadi je na listiću glasao za Busha mlađeg. Mrzi demokrate-, krpelje
koji se hrane tuđom krvlju bez razlike čija je, koji niti ne znaju što je i gdje je
Rim te sišu krv Joeu Spiazziju i njegovoj obitelji.
Bas kad se njegov boravak tu bliži kraju — ima još manje od mjesec dana
do povratka u L.A. — izbio je taj kaos. Talijanski premijer poginuo,
raskomadan u strašnoj eksploziji usred Rima. U kurac. Velike su šanse da ga
njegov nadređeni zadrži tu. Italija je iznenada od sunčane zemlje postala
opasna zemlja.
Joe gleda uokolo: pravi kaos. Talijansku policiju čine Joeovi kolege
preobučeni u talijanske policajce; ipak je to 53. američka država. Vatrogasci.
Grupe stručnjaka. Psi. Trake za označavanje mjesta nesreće.
Nema koristi više biti ovdje. Bolje se vratiti u sjedište. U palaču San
Macuto, građevinu sivih kamenih zidova gdje Talijani organiziraju odbore
vlade, godinama raspravljaju o atentatima i pokoljima, marljivo se bore
odnijeti kući svoj djelić moći koji im dodjeljuje viša instancija — i ništa ne
zaključuju. U palaču gdje bi se trebali rješavati neriješeni talijanski slučajevi
bilo bi dovoljno pozvati njega, Joea Spiazzija. Dao bi višesatnu lekciju
zastupnicima Odbora pa bi otišli kući s tri četvrtine riješenih slučajeva koji
već godinama stoje.
Pokret. Napušta »mjesto pokolja«. Prelazi preko Via del Corso, koja je
očito zatvorena za promet. Vidi u prolazu dvojicu skitnice s bocom amara
koje se besramno smiju.
Besramnici. Odmiče se od njih. No iznenada nešto začuje. Usred beskrajne
buke kopanja po ruševini, pomiješane s visokim zvukovima sirena, začuje
kako jedan od skitnica viče: — Hej, Joel
 Joe Spiazzi se okrene. Ne shvaća odakle dolazi uzvik i je li uopće njemu
upućen. Preleti pogledom cijeli prostor u nekoliko djelića sekunde i zaustavi
ga na jednom od skitnica koji digne bocu prema njemu i dovikne: — Hej,
Joe!
Nitko ne obraća pažnju na tu dvojicu, nitko ne obraća pažnju na tu
anomaliju u prostoru. S rukama u džepovima Joe otkoči obje berette PX4
Storm i osjeti tehnopolimer poluautomatskih pištolja. Trideset hitaca na
raspolaganju. Skitnica se približava osmjehujući se i njišući se...
— Joe... — frflja skitnica, smijući se s bocom u ruci.
— Ako se pomakneš, mrtav si — izgovori Joe s osmijehom na licu na
sporom talijanskom, u infinitivima i okreće vrat udesno.
— I ti isto —odgovori skitnica, smijući se. — Moj će partner pucati ako ti
zapucaš. Ne želimo pucnjavu. Ni ti je ne želiš.
Joe se i dalje smiješi.
Skitnica se ne miče, boca stoji u zraku. — Želimo popričati s tobom.
Nećemo se micati. Nećemo ti ništa, samo ćemo nešto reći. Ako pozoveš svoje
kolege zamaskirane u talijansku muriju, pucat ćemo. Pucat ćemo posvuda.
Samo da popričamo. Nakratko...
Joe se smiješi i misli na sjaj u očima svoje supruge koja upravo sad, u
losanđeleskoj noći, promatra sjaj u očima onog ispranog i
dvodimenzionalnog Jima Morrisona, naslikanog na zidu 17. ulice.
— Za petnaestak minuta zvonit će ti mobitel. Bit će to tvoj nadređeni iz
Trećeg odjela. Obavijestit će te da su uhvaćeni počinitelji pokolja, četiri
Arapa, pripadnika Al Qaide. Unutar sat vremena televizijske postaje će
poludjeti. Tvoj predsjednik će poludjeti. Sve je to laž. Crkvu su dignuli u
zrak, a ti ne znaš ništa o tome.
Joe se prestane smiješiti i zapita: — Što bih trebao znati?
— Ti ništa. Zato te i koristimo kao vezu. Mi znamo i želimo da onaj koji
zna zna da mi znamo.
— A tko zna?
— Neće ti se ništa dogoditi. Malo ti fali da se vratiš odakle si došao.
Venice je lijep veliki okrug i tvoja obitelj je velika i lijepa...
Joeovi kažiprsti napola zategnu okidače. — Što želite?
— Da ti, koji ne znaš ništa, saznaš. Da mu to daš do znanja. I da ti dam
jedan savjet: preseli si obitelj. Ne zato što namjeravamo nešto s tobom.
Shvatit ćeš. Važan je sat, Joe. Kad Joe Spiazzi primi poziv nadređenog, neće
biti tu; bit će nekoliko stotina metara dalje. Na Piazzi Minerva. Kod
Minervina obeliska. Onog nasuprot dominikanskoj crkvi. Koji je napravio
Bernini. Onog sa slonom koji okreće dupe ulazu u crkvu, kao da se ruga papi.
Pratiš?
Joe prati. Sto metara zračne linije. —A zašto bih trebao tamo otići?
— Zato što ćeš primiti određene snimke. Shvatit ćeš koliko budeš htio
shvatiti, ali važno je da ih pogledaš i zatim predaš svom nadređenom. Tvoj
nadređeni zna za njih, ali ih ne posjeduje. Zna što su namjeravali učiniti, ali
ne zna kako i zašto.
— Tko je što učinio?
Skitnica zašuti i pažljivo prinese bocu ustima.
Joe: — A ako to ne napravim?
— Ništa strašno. Pronaći ćemo druge kanale. Ali ti onda ostaješ u Rimu.
Sigurno, jer kako su ti, jebote, mogla promaći ona četiri Arapa koja su digla u
zrak talijanskog premijera u crkvi u središtu grada? To je tvoja pizdarija. I
tvoja obitelj. Mislim da je najvažnije da je premjestiš. Da bi shvatio zašto,
moraš pogledati snimke — Ipse dixit8. Još jedan gutljaj amara. — Imaš još
dvanaest minuta do poziva nadređenog. Bolje da pođeš. Možeš se okrenuti,
ne trebamo više ništa, nećemo ti ništa napraviti.
Joe Spiazzi stoji nepomično, poput granita u ljudskom obličju koji se steže
u trenutku odluke.
Okreće leđa skitnicama.
Vjeruje im.
Odlazi prema Piazzi Minerva.

Snimio je onu dvojicu. Jesu li agenti neke tajne službe? Čim se vrati,
digitalne slike će pohraniti u bazu podataka. Shvatit će on tko je u igri. I o
kakvoj je igri riječ.

Evo ga. Berninijev slon pridržava šiljasti obelisk koji u prohladno jutro blješti
na svjetlu. Prašina spaljene crkve je posvuda. Joe je za sobom hodajući
ostavio vidljive tragove.
Spomenik od izbijeljenog crvenog granita visok šest metara. Podigao ga je
neki faraon. Joe se prisjeća detalja; bilo je zanimljivo baviti se kipovima i
ezoterijom u Rimu kad po cijele dane nije imao što raditi osim otkrivati
položaje crnaca i Arapa. Egzotični slon ukrašen blještavim tkaninama ima
određeno značenje: on upravlja obeliskom.
... potrebna je velika glava za upravljanje tolikim znanjem...
Vrijeme kad je kamenje zračilo, govorilo. I sad zrači — pokojni talijanski
premijer zna nešto o tome.
Mobitel zazvoni. Prošlo je 14 minuta otkad ga je skitnica zaustavio.
— Da?
— Robert na telefonu. Vrati se u sjedište, hitno je. U gabuli smo. Napravio
si pizdariju. Naši su presreli i uhvatili četvoricu koji su napravili pokolj.
Pripadnici su Al Qaide. Saudijci ili nešto takvo. Moramo popraviti stanje. Ti
si ih trebao pratiti. Priznali su. Za manje od sat vremena vijest ide u javnost.
Joe proguta želučanu kiselinu koja mu se dignula u grlo. — Dolazim. Daj
mi malo vremena. Ovdje je kaos.
Robert prekine razgovor.
Što se događa? Nasloni se na slona, na otporan granit koji je pojelo
vrijeme što sve uništava i pretvara u izmet. Metabolizam: ta privremena i
nadljudska snaga. Od praha si nastao, u prah ćeš se vratiti. Čak i kad je riječ o
crkvi koju su dignuli u zrak.
— Ostani u tom položaju. Naslonjen. Tako je odlično — govori mu dubok
i snažan glas na talijanskom. Ispod slonova trbuha Joe razabere drugi trbuh i
gornji dio Pradinih hlača. Glas muškarca je smiren, nije zapovjednički. —
Kad tako držiš ruku, znam da u džepu imaš jednu berettu. Petnaest hitaca.
Nema razloga da je upotrijebiš. Ipak, znaj da si na nišanu. Na trećem prozoru
zdesna, na drugom katu zgrade tebi slijeva.
Joe beskrajno oprezno okrene glavu. Vidi odsjaj, sluti da je posrijedi
modificirani kalašnjikov AK 47. Ne vidi tko je iza puške.
Vraća se u početni položaj. — Što hoćete?
— Već vam je sve rečeno. Pogledajte DVD prije povratka u Treći odjel.
Sve proslijedite Robertu McIntireu, voditelju odjela. Dobit ćete direktni
premještaj kući. Oni će znati da znamo. Želimo samo još jednu stvar: da im
kažete da je prekasno. Počelo je. Već je učinjeno. Pobrinite se za obitelj,
gospodine Spiazzi. Ostanite tu gdje jeste u tom položaju još dvije minute i
nemojte izgubiti iz vida DVD koji stavljam na spomenik ispod slonova
trbuha.
Ruka stavlja kutiju za diskove, bez naslova.
Muškarac se udaljava.
Joe je naslonjen na slona kojeg je osmislio Bernini: na čvrst um koji
upravlja znanjem.
Oprezno se okreće prema prozoru na drugom katu. Više se ništa ne sjaji,
prostorija je prazna.
Dvije minute. Grabi košuljicu DVD-a i otvara je: unutra je disk bez
naslova.
Traži internet café.

Izbor baš nije mudar, ali budući da nema druge, jedini je: arapski internet
café. Izvan zidova San Giovannija. Na Via Appia Nuova. U suprotnom je
smjeru od sjedišta agencije. Ovamo će doći prekontrolirati sve Arape. Za
nekoliko minuta mogli bi uletjeti Talijani i napraviti raciju. Kad bi DVD bio
opasan za njega, dolazak talijanske policije dao bi mu vremena da razmisli o
daljnjem potezu.
Nalazi se na najosamljenijem mjestu lokala, Nitko mu ne može vidjeti
ekran računala. Stavio je slušalice napola da može istovremeno pratiti
događanja u lokalu i zvučni zapis DVD-a.
Dvanaest mpg. datoteka. Dvanaest snimaka. Dvaput klikne na prvu.
 Snimka napravljena vanjskom kamerom na palači Montecitorio. Na njoj je
datum i točno vrijeme: večer od prije dvanaest tjedana. Kamera se premješta i
snima izlaz za osoblje. Auto iz kojeg izlaze političari. Krupni plan. Evo
okrutno ubijenog premijera, predstavnika vlade i opozicije. Zadnja osoba je
kardinal. Onaj koji ima najviše izgleda za sljedeći konzistorij nakon kratkog
međučina njemačkog pape, koji neće dugo ostati — već je imao dva srčana
udara.
Što radi jedan kardinal u Montecitoriju?
Broj gostiju: jedanaest.
Promjena kadra. Snimka prikazuje unutrašnjost. Joe prepozna mjesto: to je
glavna dvorana predsjednika komore. Predsjednik je tu. Na tom mjestu
posvuda su prisluškivači. Sam Joe je imao priliku zamijeniti jedan pokvareni,
provukavši se kao predstavnik talijanske službe sigurnosti. Snimka je tamna,
sve je u polumraku. Predsjednik. Premijer. Kardinal. Svi sjede za ogromnim
okruglim stolom; njih dvanaestorica. Za stolom izrađenim u radionicama
Ernesta Basilea, masonskog arhitekta koji je uredio unutrašnjost
Montecitorija. Na baroknim nogama stola su ezoterični simboli.
Počinju. Zar spiritualističku seansu?
Zvučni zapis nije razumljiv: — ... onda, usredotočimo se i zajedno,
pomoću vizualizacije, kako su nas naučili veliki meštri, djelujmo na
najslabiju kariku, koja bi popustila nakon mnogo godina kad ne bismo
djelovali... zazovimo Jednog i Velikog.
Opsesivno zazivaju Jednog i Velikog. To je masonski bog, Veliki graditelj
svemira... Joe se pita što to znači, kakve to ima veze s pokoljem u Via
Sant’Andrea delle Fratte. Nastavljaju rukama spojeni u lanac zazivati
Velikog.
Drugi kadar. Povjerenici izlaze iz Montecitorija. Prvi odlazi kardinal sa
svojom pratnjom.
Joe Spiazzi ne razumije. Otvara ostalih jedanaest snimaka. Isti prizori s
malim razlikama, isti sudionici.
Na zadnjoj snimci naznačeno vrijeme je danas, sat prije pokolja.
Predsjednik prekida lanac na kardinalov znak, koji govori: — ... učinjeno je.
Proces je nepovratan. Rim će ponovo biti na vrhu. Moram zahvaliti svima
vama. Vođa svijeta bit će srušen. Caput mundi9 zauvijek: ponovno se vraća
da bude ovdje, mi smo...
Premijer ustaje.
Prekid. Premijer izlazi iz Montecitorija kroz sporedna vrata. Njegova
pratnja ubrzava, prelazi preko trga, kamera ga prati do crkve u Via
Sant’Andrea delle Fratte.
Eksplozija.
Mrak.
Joe Spiazzi gubi koncentraciju. Ostao je još djelić snimke. Ista kamera.
Noć je. Vrijeme na LCD ekranu, vrijeme kad se njegova supruga dosađuje za
pultom reklamne agencije u Santa Monici. Dolaze neki ljudi. U kombiju, Joe
ga odlično poznaje. Iz njega izlaze četvorica muškaraca. Joe osobno poznaje
te agente; to su njegovi agenti. Bešumno skidaju šarke na glavnim vratima.
Skinuvši ih nakon nekoliko minuta, ostavljaju torbu. Joe zna što se nalazi u
njoj. Potpuno je siguran.
Oni su to napravili. A ne četvorica iz Al Qaide. Oni. Treći odjel.
Zašto? Joe se suzdržava od povraćanja, smučilo mu se.

Trči do podzemne željeznice. Spora je, jer je sve blokirano zbog pokolja.
Izlazi na nekoj stanici i traži taksi, ali uzalud.
Pred vratima je San Giovannija. Ogledava se, razmišlja treba li pozovati
nekog iz odjela. Iz odjela. Odjel je izazvao pokolj, a njega nisu obavijestili —
zar je odbačen?
Jedan auto usporava. Fiat. Zaustavlja se pokraj Joea.
Čini se da ga neki turist želi nešto pitati. Joe stišće berettu u desnom
džepu. Lijevu ruku, kojom stišće košuljicu DVD-a, nervozno je zgrčio.
Približava se fiatu. Stražnji prozor se sporo otvori i kroz njega proviri glava
Roberta, voditelja Trećeg odjela u Rimu.
Joe zine.
— Joe, DVD.
— Ti si izazvao pokolj, Roberte...
 — To te se ne tiče, a ipak si pregledao snimke.
— Ali...
— Ne možeš razumjeti. To su igre velikih igrača. Nisi ih ni svjestan. To je
kao da bace deset atomskih bombi na američko tlo. Ne možeš razumjeti što
su napravili...
— Molili za Velikog?
— Da, ali ne boga. Molili su za Big One10. Postoje tehnike gledanja na
daljinu, postoje i tehnike za premještanje predmeta na daljinu. Preselili su
rasjed mentalno. Nadajmo se da smo se umiješali navrijeme, prije nego što su
izvršili naum. Nemamo snimke.
The Big One. Rasjed svetog Andrije, a ne crkva svetog Andrije delle
Fratte. Drukčiji je to sveti Andrija — The Big One: najveći potres novijeg
doba koji će čovječanstvo doživjeti. Kalifornija će biti uništena, seizmički
valovi stići će do Kanade. Rasjed se kreće pravcem sjever — jug i prelazi
kroz gotovo cijelu zapadnu Kaliforniju, presijeca dva velegrada, San
Francisco i Los Angeles, da bi se spojio s drugim rasjedom, dolje na jugu —
onim svetog Jacinta. Pukotina na zapadnoj strani rasjeda kreće se prema
sjeveru dok se ova s istoka kreće prema jugu. Zbog tog ga nazivaju
»transkurentnim rasjedom«. Trenje dviju tektonskih ploča akumulira
ogromnu energiju koja, kad se oslobodi, stvara stravične potrese.
Okrug Venice sveden na krajolik iz pleistocena.
Povratni val s Pacifika izazvat će tsunami dok će zapadnu obalu zahvatiti
plamen.
Amerikancima je, koliko se vidi iz filmova, koje izvoze po cijelom svijetu,
stalo do obitelji.
Joe se približi nadređenom i promrmlja: — Već je prekasno. Učinili su to.
Premjestili su rasjed.
— Uskači u auto da vidimo što možemo napraviti.
Počinje pucnjava. Trideset hitaca iz berette PX4 Storm rešeta auto, a auto
je otporan na metke. Sve je gotovo u trenu, u nekoliko sekunda; talijansko
vozilo hitne pomoći Trećeg odjela stiže na mjesto događaja: bilo je spremno
100 metara dalje. Moraju raščistiti nesreću na cesti; rimski lopovi su ubili
nekog italoameričkog turista.

U okrugu Venice, kad je udovica Joea Spiazzija napokon pobijedila nesanicu,

lagana pukotina počela je širiti zjenice Jima Morissona na zidu. Pogled pada,
ali nastavlja zuriti i nakon njegove smrti.
Prevela s talijanskoga Andrea Sudić
 1988.

NICOLA LAGIOIA

S averio Candito, Giancarlo Colasanti, Danilo Giovinazzo. Moji najbolji

prijatelji. Odrasli smo zajedno u bučnom blagostanju zadnjeg
ekonomskog čuda. Iz neke čudne želje za osvetom, ili možda iz gluposti,
odlučili smo u određenom trenutku rastužiti svoje roditelje posvetivši se
aktivnosti koja je u to vrijeme, 1988. i prije toga u dijelovima Rima i u cijeloj
Italiji, još izazivala sablazan. Ovo je naša završna riječ.

Policijska vozila ugašenih sirena stigla su oko četiri poslijepodne. Kružila su

bezuspješno nekoliko minuta, režući slojeve vrućeg zraka u kojem je izgarala
stambena četvrt. Napokon, nakon mnogo uzaludnih pokušaja, izbili su na
pravu ulicu. Zbog sužavanja ceste morali su voziti u koloni. Prebacili su se u
drugu brzinu blizu vile okružene gipsanim kipovima bacača diska i drugim
imitacijama dobrog ukusa koje bi čak i neznalice od naših profesora crtanja
proglasile neukusnima. Još su usporili pa ugasili motor. Stajali su nepomično
pred testarossom čija je svaka felga vrijedila više od plaće tih desetak
uniformiranih muškaraca, koji su pod izgovorom suzbijanja kriminala učinili
isto s mojom adolescencijom.
Ferrari Testarossa nije bio jedina drljača koja je mogla izorati brazdu
između ljubitelja pretjeranog i ostatka svijeta, onih bez velikih želja,
srednjoškolskih profesora, glava obitelji koji su iz mjeseca u mjesec stavljali
na stranu ostatke s tuđih terevenki u ždrijelo zdravstvenog osiguranja.
Prolazeći glavnom ulicom, pet plavih alfetta s bijelim prugama već se našlo
pred sličnim metaforama. Na primjer, pred ostalim vilama. Skoro sve su bile
bespravno izgrađene. Imale su po dva, tri kata, okružene lažnim engleskim
travnjacima na kojima su bili rasuti brdski bicikli, ručno potpisane žutocrvene
majice Bruna Contija i Falcaa i poluprazne boce šampanjca. Svakom vilom je
dominirala terasa s koje se prelijevalo ukrasno bilje, a dvije od tri imale su i
bazene. Bile su, kako se to kaže, šamar sirotinji, ali isticale su se na ljetnom
suncu — zasljepljujuća bjelina žbuke na nebeskom plavetnilu — pa bi čovjek
pomislio da su već dobile oprost od Svemogućeg u nekom krilu parlamenta.
Blizanci Saggese prvi su primijetili dolazak snaga reda. Vjerojatno su i
ljudi u uniformama, izašavši iz vozila, iz zvučne kulise s cvrčcima uspjeli
izdvojiti nedvosmislene znakove partije tenisa. Udarac Dunlop loptica o
sintetičke žice — struganje đonova po teniskoj podlozi — udarac gume o
reket, popraćen tipičnim — ha — kojim sportaši naglašavaju uvijanje prsa —
tišina — nec — psovka. Na južnoj strani teniskih terena nalazio se stambeni
dio, dobro skriven iza borova, tik uz Via Appia Nuovu. U jednom od dva
pravokutnika živjeli su u dobrovoljnom izgnanstvu Cristiano i Stefano
Saggese. Dijelili su trideset i dvije godine, odlično raspoređene među sobom,
uz nisko čelo, posebnu mješavinu razboritosti i nedostatka mašte koju bih tad,
da sam se znao igrati riječima, bez sumnje nazvao homozigotnom
imbecilnošću.
Michele Saggese, otac dječaka, bio je jedini u kvartu koji je u mladosti
posjećivao sveučilišne dvorane, jedini koji se koristio uslugama knjigovođe
za plaćanje doprinosa, jedini koji se ozbiljno brinuo što bi se njegovi sinovi
mogli družiti s djecom iz susjedstva. To jest, s nama. Zbog toga nije spavao
noću. Sami Cristiano i Stefano su smatrali da prolaz kroz mokraćnu cijev
nekog pojedinca koji državne obveznice i razdvajanje otpada smatra
temeljima civilizacije zaslužuje naknadu u obliku poslušnosti. Zato su se
držali na pristojnoj udaljenosti od nas. Budući da nam je najjužniji dio tog
kvarta natovario na leđa osjećaj melankolije (nismo mogli podnijeti umjereni
obrazac pravokutnog terena za igru), blizanci Saggese napravili su od tenisa
Svetu Helenu za sve one koji nikad nisu prošli Waterloo. Koliko su partija
odigrali zahvaljujući nama? Provodili su sate i sate kako bi usavršili tehniku,
skačući cijelo poslijepodne za lopticom. Ponekad je navraćao i njihov tata.
Zadovoljno ih je promatrao, sanjajući nemoguće: da će jednog dana osvojiti
Davis Cup u igri parova. No, uglavnom, jedini teški cilj koji luzeri uspijevaju
osvojiti obično je povezan s logikom: sposobni su postići odlične rezultate
samo među prosječnima. Doista, svi su poslije pričali o Sereni i Venus
Williams. Ali o braći Saggese na Wimbledonu samo kao o prolaznicima na
studijskom putovanju.
 Kad je Stefano Saggese otišao po lopticu koja je završila izvan terena,
ploča, na kojoj je u glavi računao udaljenost do meč-lopte razbila se pod
pritiskom drukčijeg računanja. Jedan, dva, tri, četiri, pet policijskih vozila...
Dignuo je glavu i podijelio sa svojim klonom isti zaključak do kojeg dolaze
lopovi prije nego što nestanu kroz jedan od mnogih pomoćnih izlaza, na
raspolaganju onima koji su uz dotok novca cijenili i određenu diskreciju u
ogromnom carstvu građevinskih poduzetnika, provincijskih kurvi i ovisnika
kakav je bio Rim osamdesetih godina.
— Nešto se događa.... — reče Stefano Saggese.

Budući da u jednom trenutku broj nekažnjavanih klinaca više nije bio

dovoljan ni za turnir bridža, nisam točno shvaćao kako to izgleda u praksi.
Desetak policajaca okruži vilu punu skupih sranja u neoklasicističkom stilu.
Dok se dvojica ili trojica približavaju ogradi, dvojica provjeravaju registraciju
ferrarija, jedan možda komunicira sa centralom, tko je zadužen za razgovor s
prolaznicima? Tko god bio taj bezimeni čovjek, zanimanje mu monotonijom
nadilazi posao onog koji je prisiljen igrati glasnika u šekspirijanskoj tragediji:
dvije replike i van sa scene. Prolaznici obično ništa ne vide, policajac ih mora
pustiti da odu.
Međutim, ovog puta scenarij je bio drukčiji. Policajac zadužen za razgovor
s prolaznicima, čiji je pogled dotad kružio među mrtvom prirodom vozila s
puno cilindara, vidio je da se podnevna praznina uličice poremetila kretanjem
dviju figura. Opušteno su hodale prema njemu. Nijedna nije nadilazila metar i
sedamdeset. Obje u crvenoj Lacoste majici i morsko plavim kratkim hlačama
nosile su rekete Maxima Corrado Barrazzutti. Kad je bolje pogledao, glasnik
u uniformi došao je u iskušenje da protrlja oči: bila je to jedna te ista osoba.
— Trebate pomoć? — zapita optička varka.
Blizanci Saggese nisu se uputili prema policijskom vozilu iz radoznalosti.
Uopće nisu bili avanturisti i ne bi se približili vili Candito ni da se tamo
spustio NLO. Tjerala ih je neka druga sila, neka neopisiva mržnja koja se
razvijala godinama, sa svakim servisom, svakim volejem, svakim udarcem;
ogorčenost zalijevana hipnotičkom monotonijom bijelih linija na crvenoj
podlozi; osveta koja je blizance zbog kukavičluka mogla zadovoljiti samo
odgođenim djelovanjem.
 — Naravno — nasmiješi se policajac. — Stanuje li ovdje obitelj Candito?
— To je njihova vila — potvrdio je jedan od dječaka, opasno se približivši
svom prvom orgazmu.
Onda je sklonost prema sitničavosti pobijedila sklonost prema izdaji. — U
stvari — Stefano Saggese se osjetio prozvan dodati — obitelj Candito nije
kod kuće. Na odmoru su na Kanarima.
— Ne tražimo gospođu i gospodina Candita — pojasni policajac. — Nego
Saverija, jednog od djece.
Stefano Saggese problijedi i od tog trena više nije bio u stanju razlučiti
nalet sreće od neuspjeha. Njegov brat spusti pogled i zauzme zabrinuti stav
osobe koja ne zna uživati u pobjedi. Da je Pippo Candito, Saverijev otac,
sišao stubama vile s lisicama na rukama i licem naoteklim od srama, blizanci
Saggese dobili bi živi dokaz poslovice koju je otac neumorno ponavljao s
takvom stilističkom izražajnošću kao da je kveker koji je upravo stigao s
Mayflowera. One poslovice čiju su potvrdu plodovi njegovih slabina dobili
čitajući u svojoj sobi stripove iz kojih su pokušali svaki detalj, čak i ime
lektora, osim fine ironije. (— Zločin se ne isplati — razmišljao je Dulls iza
rešetaka na kraju jednog nastavka Alana Forda; nekoliko brojeva kasnije
vidimo ga spašenog, veselog i nasmiješenog u predsjedničkom apartmanu
okruženog ženama u leopardovoj koži). Međutim, policajci su tražili Saverija.
Što je logički trebalo još više razveseliti braću Saggese: do određene dobi
potreba za nadmetanjem se pojavljuje samo među vršnjacima. Ali misao da
jedan vršnjak, to jest jedan i društvo od njih pet ili šest, može privući
nesrazmjernu količinu kaosa i zabave, a da je sad istim magnetom privukao
pet policijskih vozila na kolni ulaz vlastite kuće, to je bila misao s kojom se
bilo teško suočiti. Čak su osjećali nejasnu zavist prema padu svog najljućeg
neprijatelja.
— Poznajemo ga — potvrdi Cristiano Saggese. — Zbog čega ga tražite?
— nadoda potpuno crvenih obraza.
— Dila heroin. Je li to on? — upita policajac pokazujući im kartončić boje
lososa.
Blizanci potvrde. Policajac ih upita jesu li ga vidjeli zadnjih sat, sat i pol, a
dječaci odmahnuše glavom. Tad su ih ispratili, a njih dvojica poslušno su
isparila u izmaglici, kao što je i pošteno da su isparili iz ove priče. Ne znam
kako su završili. Obično se male koncentracije jada i servilnosti, u ranoj dobi
osuđene na sramotne poraze, s vremenom ponovno uspnu, postanu uporne,
borbene... i spremne svim oružjima razvijati ono što MBA-ovci nazivaju
»ambicijom«. Zato ih mogu zamisliti kao financijske savjetnike koji u uredu
u Pratiju čavrljaju s potencijalnim klijentom. Sa zida ih promatraju papa i
lažne grafike Campbellove juhe. Ne želim im uznapredovale tumore ni
petnaest mjeseci zatvora zbog burzovne špekulacije, nego samo da tijekom
nekog od neformalnih susreta — organiziranih da upecaju novčanik svog
plijena — u toj obmani postdiplomanti ispričaju neku anegdotu. Onda će i
klijent u određenom trenutku osjetiti slobodu da skrene s teme i priupita: —
A kakvo je bilo vaše odrastanje?
— Odlično, hvala — odgovorit će jedan od blizanaca.
Zatim će izići na večeru kod Cavalierija u Hilton, vratiti se kući i probuditi
usred noći sav u znoju, vjerujući da opet čuje Sto tisuća loptica koje ne
prestaju odskakivati među zidovima prazne sobe.

Bacači diska u dvorištu su bili ništa. Nakon bezuspješne zvonjave na

portafonu policajci su preskočili ogradu i kroz bravu na glavnim vratima
provukli tanku karticu sličnu kreditnoj. Našli su se u polusjeni salona
popločenog ružičastim mramorom. Jedan od njih razvezao je uže na zavjesi.
Čudo koje su ugledali pred sobom nadmašilo je najmračnije fantazije nekog
scenografa s neograničenim proračunom.
Električne rolete propuštale su tanke snopove svjetlosti koja se pretvarala u
šarene oblake prašine u dodiru s paunovim perjem, poslaganim u snopove od
deset komada koje je pozdravljalo goste naginjući se iz amfora, visokih poput
hrtova. Bilo je tu i pravih pasa: deset bijelih porculanskih dokaza
ekscentrične opsjednutosti psima: pet na jednoj, a pet na drugoj strani
prostorije izmjenjivalo je akvamarinske poglede zahvaljujući velikim
komadima tirkiza ugrađenim u visini nosa. Prva pričest u bazilici svetog
Ivana Lateranskog i ostali sakramenti bili su sačuvani od zaborava u
masivnim srebrnim okvirima, kao što je slučajni doprinos kolonijalizmu živio
na stropu (koža bijelog tigra) i na jednom od tepiha (punjeni krokodil). Kao
da su dva nespojiva sna pronašla dodirnu točku: raspoloženje Barberinija,
izmučenog porocima i pompoznošću, moglo se mjeriti sa srećom, nevinim
veseljem, egzaltiranim vrhuncem nekog koji je do jučer bio među bezimenim
pokućarcima, a koji si je sad mogao reći da je bogat.
Policajci su se osvrnuli po prostoriji i razišli se. Jedan je otišao pretražiti
vrt, drugi je otišao u kuhinju, četvorica na prvi kat, a ostali u podrum.

U toj sam vili proveo mnogo vremena tijekom odrastanja. I sad mi se njen
raspored pojavljuje pred očima; precizno mjerim stolove, brokat, veliki juke-
box s Claudiom Villom na početnoj poziciji. Mogu zamisliti svaki centimetar
tog prostora, i sva čuda jedno za drugim; čak i nakon toliko vremena, u
rijetkim trenucima sreće dodirnem žilu kucavicu i prisjetim se s velikom
preciznošću lupanja srca jednog dilera u bijegu. Ali ne mogu ući u glavu
organa reda pa tako ni odgovoriti na sljedeća pitanja:
Što je mislio prvi policajac kad se okrenuo na verandi: iznad glave povijale
su se dvije velike palme; pogled mu je letio iza tobogana, grmova, ljuljačke i
dalje, sve do gladiola koje su krasile kameni zid okrunjen komadićima stakla
što su bacali mutan sjaj?
Kako je drugi policajac ubijao dosadu kad su ga ostavili u kuhinji, među
nepoznatim kućanskim aparatima (mnogima s američkog tržišta) tijekom
pretresa?
Kakva je bila reakcija trećeg, četvrtog, petog i šestog kad su sišli na prvi
kat i ugledali Steinway vrijedan deset milijuna lira koji je služio samo da bi
se s njega brisala prašina? Povrh svega, što su osjetili peti i šesti, ne oni koji
su pregledavali spavaću sobu supružnika Candito, nego dvojica koja su ušla u
sobu ukrašenu tapetama boje breskve, u prostor zasićen voćnim mirisima
sjajila za usne, pun plišanih životinja u prirodnoj veličini, ogrlica i s posterom
Jennifer Beals iz Flashdancea u trikou i štucnama? Što su osjetili peti i šesti
policajac? Prijekor koji odrasli čuvaju za razmažene djevojčice ili, suprotno,
težak i nepodnošljiv osjećaj poroka zarobljenog u pamučnoj potkošulji, divlju
dvoličnost zabranjenog voća i djevojčica zbog koje muškarci traže oprost za
zločine koje bismo svi mogli počiniti? Silvia Candito, 1987. stara 16 godina,
danas udana s dvoje djece: jedna od rijetkih koja se spasila.
Sedmi, osmi, deveti i deseti policajac pronašli su onog kojeg su tražili.
Brzo su dali znak ostalima i sišli stubama koje su vodile prema podrumu. Bio
je to prostor bez pregradnih zidova, preuređen u dvoranu za igru. Ondje je bio
biljarski stol, juke-box, disko-kugla, dugačka zidana klupa koja je išla duž
cijele prostorije. Ispod biljarskog stola sklupčala su se dva mladića. Listovi su
im bili iskrivljeni tko zna koliko dugo, a stražnjicu su držali nekoliko
centimetara od poda. Obojica su rukama obujmili koljena.
— Saverio Candito — reče jedan od policajaca.
Mladić je još jače stisnuo koljena ružičastim mesom podlaktica i izbacio
svoj poznati pogled predaje. Da je ustao, svima bi upalo u oči da je prenizak
za svojih sedamnaest godina. Imao je nezgrapno tijelo, mišićave ruke i
ramena, tanak pojas sala na bokovima i kosu boje bakra, raščupanu i kratku.
U nezgodnoj situaciji fiksirao bi protivnika svojim najubojitijim pogledom,
pogledom boksača koji je dominirao cijelim mečem i sad, u posljednjoj rundi,
želi zadovoljiti želju za nokautom; pogledom koji ne kaže jednostavno tvoj
sam, već u dreku sam do grla i ako me želiš, morat ćeš doći po mene.
Ali policajac se nije dao zastrašiti tim komunikacijskim kodom čije
značenje jedva da je i shvatio. Preoblikovao je pitanje.
— Ti si Saverio Candito, zar ne?
— Ne — reče Saverio.
Policajci su bili navikli i na složenije situacije. Ovaj slučaj je bio dječja
igra, mogao se riješiti prema uputama iz udžbenika. U posljednje vrijeme
navikli su se slušati muškarce koji psuju sve svece i Majku Božju držeći za
kosu drugog čovjeka i gurajući mu pištolj u usta. Zato je drugi policajac
odlučio napraviti predstavu. Dignuo je ruku prema kolegama kao da želi reći:
prepustite ovo meni, sad ćemo se zabaviti. Onda je uzeo plastificirani karton
boje lososa i bacio ga mladiću u lice bez riječi.
Saverio ga podigne. Na njemu ugleda svoje ime i prezime, datum rođenja i
sve ostalo te svoju fotografiju od prije dvije godine na kojoj se smiješi napola
sklopljenih očiju. Zapita se kako je moguće da policajci imaju njegovu
osobnu iskaznicu. Na trenutak se zabavio potpuno apsurdnom mišlju da su je
krivotvorili. Zatim je jednostavno shvatio da ju je izgubio na pogrešnom
mjestu. Izišao je ispod biljarskog stola i predao se čuvarima.
U tom trenu izišao i drugi momak. Nosio je traperice, tenisice, majicu s
plavim natpisom sa slovima u rodeo-stilu: Country by the Grace of God.
— Nemojte reći mojim roditeljima — reče Danilo s tužnim osmijehom na
licu.
— Nedostaje treći — reče umjesto odgovora sedmi, osmi ili deveti
policajac.
Mladići su stajali pognute glave i malo im je nedostajalo da se prime za
ruke. Nisu rekli ništa.
— Bili ste trojica — pojasnio je policajac. — Znamo jer su vas vidjeli.
Hajde, samo hrabro, gdje je treći?
Možda su u tom trenutku osjetili izazov. Oči su im se ozarile. Dvije godine
kao da su skakali kroz vatreni obruč i taj poziv na izdaju bio je poput
injekcije nade. I dalje su šutjeli, ali sad im se u pogledima skupila sva pamet
svijeta.
— Čujte... — počeo je policajac; ton mu je bio poput uobičajenog govora
kojim objašnjava kako se treba ili ne treba ponašati da se ne bi ugrozila
ionako već delikatna situacija. No drugi kolega mu nije dao da nastavi.
— Psssst, čekaj!
Na drugom su se kraju podruma, desno od velike staklene stijene koja je
gledala na vrt, nalazila bijela, lakirana vrata. Jedna od onih kliznih vrata koja
se nikad ne zatvore do kraja. Čulo se bućkanje vode, Svi su ušutjeli
usredotočivši se na taj smjer i shvatili da s druge strane vrata doista dolazi
čudan zvuk komešanja vode; nešto kao buć, buć tijela koja se s naporom
miču u bazenu. Ujednačen zvuk nije uopće bio mehanički. Nije to bio ni mlin
ni stroj za rublje. Netko se igrao vodom, kao bacanje kamenja u lokvu, kao
vaterpolo, kao brodolom i njegova priprema.

—Ja sam — reče muškarac odloživši čašu Bellinija na rub balkona. Iz

mješavine šampanjca i soka od breskve virio je papirnati suncobran. Pokrije
desnim dlanom okruglu površinu mikrofona i izbaci lijevu ruku. — Ušutite
već jednom, u pičku materinu!
Kći se podsmjehne ne skinuvši pogled s hrpice odbačenih parea na
krevetu. Njegova supruga je podigla oči prema nebu. Ustala je lijeno sa stolca
od vrbova pruća, uvukla jednu pa drugu nogu nalakiranih noktiju u sandale i
odgurnula staklena vrata koja su dijelila hotelsku sobu od balkona.
Uzeo je slušalicu i stavio je na uho. Bio je ispred oceana. Ono što bi u
sjedištu policije možda percipirali kao interferenciju pred očima Pippa
Candita bio je vodeni trag koji su dizala dva glisera, opasno se utrkujući blizu
obale.
— Jebem vam mater da vam jebem mater! — viknuo je.
Šutio je nekoliko sekunda. Možda mu je netko savjetovao da se smiri. No
u jednom trenu kći se prestala igrati pareima kupljenim na buvljaku Las
Palmasa; vikanje se začulo i kroz staklo. Njegova supruga se ponovno digla
iz stolca od pruća i uputila prema balkonu.

Policajci su otvorili klizna vrata iza kojih su se i dalje čuli zvukovi. Našli su
se pred sobičkom u obliku potkove iz kojeg su udesno vodile stube. Policajci
koji su pretražili spavaće sobe, ne pronašavši ni žive duše, spustili su se u
međuvremenu do podruma. Četvorica su držala na oku Saverija i Danila.
Ostali su se odvažili krenuti stubama do još dublje razine. Stubište je bilo u
obliku bijele cijevi na koju bi u određenom trenutku padao svjetlosni val koji
je završavao svijetloplavom točkom i vijorio se poput zastave — pljuska
svakom tko iskreno vjeruje da se određene situacije mogu doživjeti samo u
kinu.
U tom trenu zazvali su Oca na nebesima. Ili su tiho raširili oči i ruke u
potrazi za osloncem. Nisam bio tamo s policajcima, ali bila mi je poznata
reakcija nekog tko prvi put silazi u podzemne prostorije vile. U uzvicima
dječaka osjećala se zadivljenost; odrasli su se pak pitali koliko je trebalo
novca da se napravi takvo što. Odmjeravali su stropove i vodenu stazu od
dvadeset pet metara.
Bazen nije bio olimpijski. Olimpijski bi bio dvostruko duži. Posrijedi je
bio spomenik rastrošnosti s četiri staze za plivanje odvojene plutajućim
užetom s oznakama za promjenu smjera. Duž desne strane nizale su se
pomoćne prostorije i svlačionice. Na zidu nasuprot skakaonici nalazio se
polukružni piano bar obložen malim staklenim pločicama koje su mu davale
život. Iza njega bilo je staro ogledalo iz neke staretinarnice u kojem su se
odražavale boce alkoholnih pića. Na objema stranama skakaonice nalazila su
se čudovišta, dva ogromna kipa od kaširanog papira pokupljena s karnevala u
Ronciglioneu koji su trebali predstavljati veličanstvenost morskih
božanstava. Sve što je moglo poremetiti hladnu trezvenost dvoranskog sporta
igrama bez granica jednog pušača opijuma bilo je na podu od PVC-a: sofe s
leopardovim uzorkom, stari satovi, minijaturne galije i tako dalje.
Podzemni bazen bio je nešto novo. Dosad su vidjeli modele mercedesa
preinačene u pokretne diskoteke, volovske četvrtine ispunjene
videorekorderima, ali nikad nešto ovakvo. Ali nisu imali vremena čuditi se.
Okružili su bazen i nastavili nijemo gledati, jer ono što se događalo u njemu
nadilazilo je čudnovatost sveg prostora.
Ljudski lik. Tijelo mladića. Plivao je. Izronio je mali leđni otok, dio tijela
osvijetljenog neonskim svjetlom u dugačkim cijevima na 15 metara visine.
Glatki oval se širio, a potom zaranjao u vodene valove. Jednim pa drugim
zamahom rezao je plavu podlogu kao što bi činila pribadača iznad močvare i
ostavljao za sobom pukotinu osuđenu na nestanak u mrtvoj tišini.
Policajci su navikli na muškarce koji su se, da bi izbjegli uhićenje, bacali u
Tiber, a zatim panično lamatali rukama i zapomagali iz zapjenjenih valova.
Ovaj momak bio je nešto novo. Morao je primijetiti njihov dolazak, međutim
plivao je kao da to može raditi beskonačno. Dok su ga promatrali, njegov stil
plivanja nije se ni na trenutak promijenio. Vjerojatno su se pitali je li to
odušak posebnom obliku straha, panike koja se, umjesto da eksplodira na sve
strane, komprimira u jednoj opsesivnoj gesti. (Jednom su provalili u ured
nekog gradskog savjetnika koji ih se nije udostojao ni pogledati; ostao je
nagnut nad radnim stolom i pisao po papiru; kad su mu se približili, vidjeli su
na papiru niz izračuna koji su se u jednom trenutku pretvorili u nerazumljivo
šaranje slično pisanju seizmografa.) Ili je to samo bila strategija očajnika; sve
dok plivam, nitko me neće odvesti.
Nisu znali, nisu mogli znati da Giancarlo Colasanti, kako se dječak zvao,
ima brata iz noćne more. Ne pravog brata ili još gore blizanca; nekog puno
bližeg, a istovremeno puno daljeg. Bili su u stalnoj vezi. Svaki je osjećao
prisutnost drugog; razgovarali su u snu. Sve što je Giancarlo poduzimao bilo
je izazov, pobuna i očajnički pokušaj da dobije odobravanje ovog drugog.
Nije slušao nikog drugog, nije ga se ticalo ništa što je onemogućavalo taj
odnos kojeg smo svi bili svjesni. Nisu sklopili primirje, ali nikad se nisu ni
razdvajali. A u posebno teškim trenucima, silazili su u arenu kao protivnici i
boreći se postajali jedno.
Došao bi do ruba bazena, napravio okret i nastavio u suprotnom smjeru.
Da bi tako dobro i dugo plivao, morao je ulagati strašan fizički napor i
uspostaviti savršen ritam disanja. Ali nije se mogao zaustaviti jer je netko
drugi radio isto u vodama Stiksa, okružen zvukom bubnjeva i vulkanskim
parama. Napravio je još jedan krug pa još jedan i još jedan. Bilo je to nešto
više od obične borbe sa samim sobom. Zvuk plivanja, pojačan golemom
rezonantnom podzemnom strukturom, činio se kao mješavina bijesa i
zvjezdane usamljenosti.
Kad se borba okončala, uz ljestve se uspelo sablasno mršavo i osjetljivo
tijelo. Među potočićima vode koja je curila s uvojaka bio je osmijeh koji je
znao za bolest i zarazu. Pokrili su ga ogrtačem, više kao da štite sebe, i
otpratili ga na gornji kat.
Ja sam stigao kasnije, kad je sve već bilo gotovo. Jednostavno, jedna
djevojka me zadržala cijelo jutro i tako tog dana nisam išao dilati drogu s
njima. Može se reći da sam se tako spasio. Ali vrijeme je stručnjak koji
uništava i svoje najdraže učenike. Slabašni obris 90-ih bio je spreman usisati
me. Nisam ih vidio nekoliko godina, svoje najbolje prijatelje. A kad sam ih
ponovno sreo, to više nismo bili mi.
Prevela s talijanskoga Andrea Sudić
 Bilješke o piscima

BOOSTA je poznat u Italiji kao pisac i glazbenik. Pravo ime mu je Davide

Dileo, a rođen je 1974. u Torinu. Objavio je četiri albuma i nastupio na više
od pet stotina koncerata sa svojom grupom Subsonica koja je osvojila MTV
Europe Music Award za najbolju talijansku izvedbu.

GIANRICO CAROFIGLIO je bivši tužitelj u sudskim procesima protiv mafije.

Nastanjen je u Bariju. Autor je međunarodnih bestselera Testimone
inconsapevole (Involuntary Witness), Ad occhi chiusi (A Walk in the Dark) i
Ragionevoli dubbi (Reasonable Doubts). Prema njegovu nešto mračnijem i
osobnijem romanu Il passato è una terra straniera snimljen je film. Jedini je
talijanski pisac kriminalističke proze čija su sva djela prevedena na engleski.
Dok ne piše, radi kao savjetnik talijanske parlamentarne komisije koja
istražuje mafiju.

DIEGO DE SILVA je odvjetnik specijaliziran za kazneno pravo čiji je prvi

roman, La donna di scorta, objavljen 1999. Sljedeću knjigu, o odrastanju na
jugu Italije, Certi Bambini braća Frazzi su pretočili u film. Roman Voglio
guardare (I Want to Watch) preveden je na engleski, a uspoređivali su ga s
Američkim psihom Breta Eastona Ellisa. Odonda je napisao Da un'altra carne
i Non avevo capito niente. Stalni je suradnik talijanskih novina Il Mattino.

MARCELLO FOIS je nagrađivani talijanski prozaist, pjesnik i scenarist rođen

1960. u Nuorou. Njegov prvi roman, Ferro recente, objavljen je 1992. Za
njim je slijedio Picta koji je osvojio Premio Calvino i Nulla koji je osvojio
Premio Dessi. Fois je napisao kriminalističku trilogiju Sempre caro, Sangue
dal cielo i L'altro mundo čiji je prvi dio objavljen na engleskom kao The
Advocate. Fois također puno piše za televiziju, radio i film.

CRISTIANA DANILA FORMETTA mlada je autorica iz Salema koja dosad nije

bila izvan Italije. Njena djela uključuju zbirku Il nero che fa tendenza i
novelu The Sex Lives of Chameleons koju je Maxim Jakubowski preveo na
engleski. Često surađuje s vodećim talijanskim underground časopisima, a
djela su joj poznata po složenoj mješavini erotike i noira. Radi kao urednica u
nezavisnoj talijanskoj izdavačkoj kući.

ENRICO FRANCESCHINI je poznati talijanski novinar i radijski voditelj.

Rođen je 1956. u Bologni. Već dvadeset godina radi kao strani dopisnik za
La Repubblicu. Izvještavao je iz Moskve, New Yorka, Washingtona,
Jeruzalema i Londona gdje je još i danas. Osvojio je prestižni Premio Europa
za reportaže o narodnom ustanku u Moskvi 1993. Osim publicistike, piše
romane među kojima su La donna della Piazza Rossa i Fuori stagione.

GIUSEPPE GENNA rođen je 1969. u Milanu. Među njegovim romanima su

Catrame, Assalto a un tempo devastalo, Nel nome di Ishmael (In the Name of
Ishmael) (koji je preveden na engleski), Non toccare la pelle dell drago,
Grande Madre Rossa i Dies Irae. Član je zloglasne grupe pisaca Luther
Blissett.

MAXIM JAKUBOWSKI je britanski urednik i pisac. Nakon duge karijere u

izdavačkoj industriji, tijekom koje je bio šef u nekoliko glavnih izdavačkih
kuća koje su objavljivale kriminalističku prozu, u Londonu je otvorio
knjižaru s detektivskom literaturom, Murder One. Za Guardian piše recenzije
kriminalističke proze, voditelj je London Crime Scene Festivala i savjetnik
godišnjeg talijanskog Courmayeur Noir in Festivala. Njegov posljednji
kriminalistički roman je Confessions of a Romantic Pornographer. Urednik
je godišnje serije knjiga Best British Mysteries.
Nicola Lagioia rođen je u Bariju 1973. Jedan je od vodećih talijanskih pisaca
mlađe generacije. Uredio je nekoliko antologija za izdavača Nichel koji
pripada nakladničkoj kući Minimum Fax. Njegov prvi roman Tre sistemi per
sbarazzarsi di Tolstoj objavljen je 2001. Slijedila je zbirka eseja Occidente
per Principianti i publicističko djelo Babbo Natale.

CARLO LUCARELLI je talijansko nacionalno blago: književnik, scenarist,

televizijski voditelj i znanstvenik. Napisao je više od trideset knjiga,
uključujući seriju Grazia Negro čija je radnja smještena u Bolognu, Lupo
mannaro, Almost Blue (dobitnicu Silver Dagger Award koju dodjeljuje
British Crime Writers’ Association) i Un giorno dopo l’altro. Njegovi romani
o inspektoru De Luci smješteni u doba Talijanske Socijalne Republike
također su prevedeni na engleski.

FRANCESCA MAZZUCATO živi na relaciji Ligurska obala - Bologna. Plodna

je i kontroverzna spisateljica, a na internetu je prisutna s dvije značajne
stranice: Books and Other Sorrows i Erotica. Napisala je La sottomissione di
Ludovica, Relazioni scandalosamente pure, Transgender Generation, Amore
a Marsiglia, Hot Line, Web Cam, Diario di una blogger, Enigma Veneziano,
L'anarchiste, Magnificat marsigliese i druge.

ANTONIO PASCALE rođen je 1966. u Napulju, a danas živi i radi u Rimu.

Njegova prva knjiga La città distratta,koja donosi stvarnu priču smještenu u
Casertu, osvojila je Premio Elsa Morante. Pascale je autor i zbirke priča La
manutenzione degli affetti te kontroverznog romana Passa la bellezza koji je
objavljen 2005. Za njima su uslijedili roman S'è fatta ora i putopis Non è per
cattiveria. Redoviti je suradnik novina La Reppublica.

TOMMASO PINCIO je prvu knjigu, pod naslovom M., objavio 1999. Bila je
to literarna reinterpretacija Blade Runnera. Među kasnijim romanima ističu
se Lo spazio sfiruto i kontroverzni Un amore dell’altro mondo (Love-Shaped
Story) preveden na engleski o izmišljenom životu Nirvanina pjevača Kurta
Cobaina. Pincio je ljubitelj suvremene američke književnosti koju prati u
talijanskom izdanju Rolling Stonea te u vodećim novinama. Živi u Rimu.
Njegov pseudonim je nastao kao hommage Thomasu Pynchonu.

EVELINA SANTANGELO rođena je i odrasla u Palermu. Studirala je engleski i

lingvistiku na Cornell Universityju u Ithaci, u državi New York, a radila je
kao novinarka za L'Oru, Danas radi u izdavaštvu u Torinu, podučava
kreativno pisanje u Scuola Holden i piše. Napisala je romane L'occhio cieco
del mondo, La lucertola color smeraldo i Il giorno degli orsi volanti.

ANTONIO SCURATI je rođen u Napulju 1969. Pisac je i znanstvenik te

koordinator centra za jezik rata i nasilja na Sveučilištu Rergamo. Objavio je
nekoliko publicističkih knjiga, a prvim romanom Il sopravvissuto (2005.)
osvojio je Premio Campiello. Njegovi povijesni romani, Il rumore sordo
della battaglia (2002.) i Una storia romantica (2007.) bili su talijanski
bestseleri.

CHIARA STANGALINO mnogo je godina radila za jednu od vodećih

talijanskih izdavačkih kuća. Danas je samostalna organizatorica festivala, a
radi na književnim događanjima na Courmayeur Noir in Festivalu i na
Festarchu, sardinijskom festivalu arhitekture. Režirala je dokumentarni film o
američkom piscu krimića Joeu R. Lansdaleu. Živi u Torinu.

NICOLETTA VALLORANI počela je svoju plodnu karijeru pišući znanstvenu

fantastiku. Rođena je u regiji Marche. Diplomirala je strane jezike i američku
književnost, a trenutačno podučava na milanskom sveučilištu Statale.
Osvojila je Premio Urania 1992., a 1995. objavila svoj prvi kriminalistički
roman Dentro la notte, e ciao. Otad je objavila još deset romana, uključujući
Occhi di lupo, Come una balena, La fatona, Eva i Cordelia, te nekoliko
knjiga za djecu.
 Zabilješke

[←1] Nakladni zavod Matice hrvatske, Hrvatsko filološko društvo Liber,

Zagreb — Dubrovnik 1974. Prev. Frano Čale, Mate Maras, Tonko
Maroević, Mirko Tomasović.
[←2] Chinotto — talijansko bezalkoholno osvježavajuće piće,
rubinskocrvene boje od ekstrakta biljke cytrus mitrifolia, slično
campariju ili amaru (op. prev.).
[←3] Lat. glava svijeta. Izraz je prvi primijenio Marko Anej Lukan, rimski
pjesnik i povjesničar u epu Farsalija referirajući se na grad Rim kao
središte Starog svijeta. Širenjem Rimskog Carstva, prema rimskim
povjesničarima, Rim je postao središte ukupnog političkog,
ekonomskog i kulturnog života poznatog svijeta. (op. prev.)
[←4] maleni zlatni okvir u obliku badema (op. prev.)
[←5] Federal Emergency Management Agency (op. prev.)
[←6] radikalni puritanski pokret iz 17. st. (op. prev.)
[←7] Signals intelligence — prikupljanje podataka presretanjem signala (op.
prev.)
[←8] lat. Tako je rekao.
[←9] igra riječi: caput mundi (lat.) — vrh svijeta, naziv za Rim kao vodeći
grad starog poznatog svijeta i il capo del mondo (tal.) — vođa svijeta,
pretenzije SAD-a i američkog predsjednika da preuzmu vodeću ulogu u
svijetu. (op. prev.)
[←10] potres koji bi mogao izazvati rasjed sv. Andrije u Kaliforniji (op.
prev.)