Seminarski rad iz premeta Uvod u razvojnu

psihogiju odraslog doba:

Analiza lika majke iz filma “Čudo”

Autorka: Nataša Strugar, 16/048

1

UVOD

Film “Čudo” (“Wonder”), u kojem glavne uloge tumače Julia Robets, Owen Wilson,
Jacob Tremblay i Izabela Vidovic, čiju režiju potpisuje Stephen Chbosky, je maestralna
porodična drama koja prati porodicu Pulmen (Pullman) na njenom zajedničkom zadatku:
uključiti Ogija (Auggie - Oliver), desetogodišnjeg dječaka, neuobičajenog izgleda i
nevjerovatnog duha i inteligencije u redovno školovanje, naizgled sa zakašnjenjem.
Očekivano, na samom početku, okuženje je davalo otpor. . Svi članovi porodice, a i samo
okuženje, su se na svoj način pitali (wondered) da li će i kako sve to uspjeti. Ipak, usljed
ulaganja izuzetne volje i upornosti ovog dječaka i njegove porodice, on je postao centar
cjelokupnog zbivanja u školi. Svako je tome dao svoj doprinos na sebi jedinstven i poseban
način.
2

LIK MAJKE

Značajno mjesto u cijeloj priči dato je Ogijevoj majci Izabel (Isabel Pullman).
Predstavljena je kao mlada žena, kasnih tridesetih godina, umjetničkog duha, kreativnog
uma, velike energije, isprva smjernog, a kasnije atraktivnog i elegantnog izgleda. Njena
pojava naizgled zrači smirenošću, iza koje stoji latentna strijepnja. Bez obzirna na to,
oslikava spremnost za rješavanje svih situacija u kojima se zadesi. Ostavlja utisak najstarije
u porodici. Naizgled je isuviše ozbiljna, ali zapravo ona samo pažljivo osluškuje i reaguje
shodno situaciji. Ima domaninatnu ulogu u porodici, kojoj je izuzetno posvećena. Osim
Ogijeva, Izabal je majka i jedne tinejdžerke, Vie (Via - Olivia), kao i žena uspješnog
biznismena i šaljivdžije Nejta (Nate Pullman).
Izabel je osoba puna ljubavi, koju upućuje svim svojim ukućanima, uključujući
kućnog ljubimca, malog ostarjelog psa Dejzi (Daisy). Prilično je emotivna, ali i veoma
snažna u isto vrijeme. Ono što je karakteriše je izuzetna spremnost da motiviše, prenosi
samopouzdanje i bude podrška u uobičajenim i u kriznim situacijama. Veoma je dobar
slušalac i zna da “čita između redova”.
Ono što u određenom trenutku obilježava Izabelin život je rođenje mlađeg djeteta sa
facijalnim deformitetom, uzrokovanim “nesrećnom” kombinacijom gena. Ova anomalija
zahtijevala je veliki broj operacija i njenu potpunu posvećenost oporavku sina nakon svake
od njih. Upravo to iskustvo, iako nije prikazano, već je prepričano kroz riječi nekog od
likova, učinilo je istreniranom i spremnom za “startovanje iz mjesta”. Zbog nastale situacije,
po rođenju sina, Izabel zanemaruje svoju karijeru umjetnika, zapostavlja svoj diplomski rad,
nakon kojeg je možda mogla ostvariti svoje poslovne ambicije veoma uspješnog ilustratora.
Međutim, svoj kreativni rad ona je veoma smisleno pretočila u osmišljavanje malog
privatnog univerzuma u svrhu zabave i edukacije svoga sina. I tako, skoro neprimjetno za
nju, Ogi je postao sam centar tog univerzuma, a uz nju i za ostale članove porodice.
3

U toku Ogijevog ranog djetinjstva, Izabel je bila njegova prva učiteljica i to, kako
ćemo tokom filma saznati, veoma stroga i zahtjevna. Upravo radi toga, polaskom u redovnu
školu, Ogijevo savladanje gradiva iz priprodnih nauka bilo je olakšano, jer je već prethodno
imao zavidno znanje koje mu je pomoglo da se istakne među vršnjacima.
Iako veoma zabrinuta za Ogijevo uključivanje u društvo, zbog anomalije koju je
imao, svjesna je da ga treba uključiti u normalne životne i društvene tokove. U razgovoru sa
njim dajući mu podršku da istraje, lagano ga izvodi iz zone konfora, korak po korak, dajući
mu mogućnost da sam saznaje i suoči se sa onim sa čim se mora sam izboriti. Pri tom mu
daje svesrdnu podršku i utočište da prebrodi neprijatne situacije rečenicom: “Ako ti se ne
svidi gdje si, zamisli gdje bi htio biti.”

Ovo zajedničko odrastanje Pulmenovih, naravno, bilo je praćeno neminovnim

kriznim momentima.
Kada se Ogiju učinilo da je sve uzaludno i lažno, kada je vapio za svojom zonom
komfora koju je imao u kući skriven od pogleda, Izabel je sve “popravljala” iskrenim
osjećanjima majke, govoreći: “Nisi ružan! Ja te najbolje poznajem i zato je moje mišljenje
najvrijednije… Srce je karta za mjesta gdje idemo, a lice je karta onih mjesta gdje smo bili.”

Ovima je željela da mu iznova da do znanja da način na koji izgleda nije ono što on zaista
jeste. Trudila se da mu objasni da je pojavni oblik samo zaostavština iskustva, onoga što je
4

prošao u životu, a da će ga čista osjećanja i vjerovanje u sopstvene sposobnosti povesti

njegovim “zvjezdanim stazama”.
Stalnim bdijenjem nad tim što je Ogiju potrebno, Izabel je često zanemarivala da Via
svoje tinejdžerske probleme i nesigurnosi nosi u tišini. U momentima zatišja, kada je Ogi
podmiren, Izabel je postajala svjesna ćerkine želje da se njoj posveti. Ali samo jedan Ogijev
“poziv u pomoć” aktivirao bi zaborav i gasio ovu svjesnost. Procvat svoje ćerke iz djevojčice
u pravu djevojku i njene skrivene talente Izabela nije odmah uvidjela. To mijenja školska
predstava u kojoj Via glumi i kada Izabel kao je po prvi put nakon Ogijevig rođenja istinski
“vidi”. Sljedeća rečeniča iz predstave pravi najbolji uvod za to: “Koliko toga se dešava, a da
to ne primijetimo.”
Tada zapažamo i rast Izabel kao osobe. Ona se vraća svojim interesanjima, završava
diplomski rad u želji da započne i sopstvenu karijeru. Počinje dijeliti impresije o svojim
ostalim interesovanjim, nevezanim za sina, sa Nejtom i graditi odnos muža i žene na koji
kao da su bili zaboravili usljed posvećenosti Ogiju.

UMJESTO ZAKLJUČKA
U priči o Pulmenovim, analiziranje iskustva jednog od članova porodice izgleda kao
izvlačenje samo jednog komadića iz slagalice koja njihovo iskustvo čini čudom. Zato
Izabelinu stranu priče i njeno učešće u svemu na svojevrstan način boji ponašanje i reakcije
svih ostalih članova porodice, a skoro i okruženja.