FILOZOFSKI FAKULTET

BANJA LUKA

Esej

Na temu: Usvajanje jezika kod divlje djece

Student:
Katarina Mitrić

Banjaluka, mart 2021 godine

 SADRŽAJ

UVOD........................................................................................................................................3
1. PRIMJER DIVLJE DJECE I USVAJANJE JEZIKA........................................................4
ZAKLJUČAK............................................................................................................................6
LITERATURA...........................................................................................................................7

2
UVOD

Pojam feralna ili divlja djeca, odnosi se na djecu odraslu bez kontakta sa ljudima i društvom
općenito, odnosno na djecu koja su odrasla u izolaciji ili zatočeništvu, kao i na djecu koja su
prihvaćena i odgojena od strane divljih životinja poput majmuna, vukova ili divljih pasa.
Zbog opštih uslova u kojima su odrastala, ta djeca nisu razvila svijest o ljudskim ponašanjima
i govoru, pa ih je tako moguće podijeliti u trio snovne grupe:

1. djecu odraslu lutajući divljinom,

2. djecu zatočenu u izolovanim prostorijama i
3. djecu koja su preživjela uz pomoć životinja.

Mnoge iz ove posljednje grupe odgojili su medvjedi, vukovi, majmuni, pantere.. Takva djeca
generalno, ne mogu hodati na dvije noge, nego hodaju četveronoške, takođe mogu proizvoditi
neartikulisane zvukove i oglašavati se poput životinja, imaju problema sa koordinacijom,
obično jedu sirovu hranu, i naročito su osjetljiva na promjene temperatura i ne pokazuju
nikakvu potrebu za ljudskim kontaktom ili komunikacijom. Osnovna karakteristika je ta što
nemaju razvijen osjećaj za normalno ljudsko ponašanje ili bilo kakav vid socijalizacije.

Kroz istoriju zabilježeno je više od 100 ovakvih slučajeva feralne djece. Neki od njih su

 Petar (divlji dječak iz Hannovera),

 Kaspar Hauser (divlji dječak iz Njemačke),
 Victor (dječak iz Aveyrona)
 Kamala i Amala (djevojčice vučice),
 Genie (zatočena djevojčica iz Kalifornije),
 Oxana Malaya (djevojčica pas),
 Ivan Mišjukov, i dr.

Takođe, rimska mitologija predstavila je priču o braći Romulu i Remu koje je spasila i
othranila vučica, a koji su kasnije osnovali Rim. Pitanje „stvarnih priča“ o feralnoj djeci koja
su odrasla u prirodnom okruženju sa životinjama prilično je delikatno, jer ih je teško
provjeriti i istražiti, a teško je i razlučiti što je u njima istinito, a što je fiktivno. Danas se zna
da je većina priča o feralnoj djeci koju su odgojile životinje izmišljena, ali se zna i da postoje
mnogi istiniti i ozbiljni slučajevi djece koja su bila zanemarivana, zlostavljana ili napuštena.

3
1. PRIMJER DIVLJE DJECE I USVAJANJE JEZIKA

Jedan od dokumentovanih zapisa na ovu temu je priča o dječaku Viktoru iz Aveyrona u

Francuskoj, koji je živio na prelazu između XVIII i XIX vijeka. Lutao je šumama i brdima
regije Aveyron, a preživljavao je hraneći se žirom, malim životinjama i povrćem sa obližnjih
polja. Pronađen je kada je imao 12-13 godina. Evidentno je bilo da je po pronalasku bio
malen za svoju dob, pun ožiljaka i ogrebotina. Nije govorio, niti je reagovao na ljudski glas,
iako mu je sluh bio vrlo oštar. Primjera radi, na zvuk pucanja oraha osvrnuo bi se gladnim
pogledom. Glasnice su mu takođe bile zdrave, jer je mogao izraziti čitav niz zvukova kao što
je groktanje, smijanje, žamor. Odbijao je da nosi odjeću, spavao je sklupčan poput životinje,
a nuždu je obavljao gdje god i kad god bi za to imao potrebu. Hodao je nesigurno, skakućući i
izvijajući se prema naprijed, a povremeno bi i trčao četvoronoške. Uopšte nije pokazivao
interes za ljude i činilo se kao da ga ne zanima ništa osim hrane i spavanja. Uzbuđenje bi
pokazivao samo u trenutcima kada bi kroz prozor ugledao zelenilo ili kada bi pokušao
pobjeći. Ostatak vremena sjedio je sklupčan na podu, lagano se ljuljajući i zureći u prazno.
Nešto bi mrmljao, a ponekad bi se savijao od grčeva. Dobud, A. (2005).1

Nakon neuspješnog pokušaja rehabilitacije u Institutu za gluhonijeme, u kojem je proveo

nekoliko mjeseci, Philippe Pinel, tadašnji francuski vodeći stručnjak za psihičke bolesti,
proglasio ga je mentalno retardiranim. Ali, Jean Itard, doktor iz istoga instituta, vjerovao je
kako Viktor ne bi mogao preživjeti u divljini da nije inteligentan. Smatrao je da je dječakov
glavni problem nemogućnost govora, i pet ga je godina svakodnevno podučavao. Rad je
započeo po principu nagrade i kazne. Kad bi Viktor bio žedan, držao bi pred njim čašu vode i
ne bi mu dao da popije dok ne bi izgovorio riječ voda. U početku bi nagradio svaki Viktorov
pokušaj i ovom mukotrpnom, i danas krajnje neetičkom metodom, postigao je to da je Viktor
kroz nekoliko mjeseci nauči izgovarati riječi koje se koriste za imenovanje raznih predmeta u
domaćinstvu. Još jedan primjer feralnog djeteta je djevojčica Genie iz Kalifornije, pronađena
i hospitalizovana 1970. god., u dobi od 13 godina. Bila je ozbiljno neuhranjena, nije mogla
uspravno stajati, žvakati čvrstu ni polučvrstu hranu, teško je gutala i bila je nijema. Od 20
mjeseci starosti sve do prijema u bolnicu, živjela je izolovano u maloj, zatvorenoj prostoriji,
privezana za školjku WC-a, koja je služila kao stolica.

1
Dobud, A. (2005). Malo dijete – veliki istraživač. Zagreb: Alinea.

4
Tu je boravila skoro cijeli dan, a ponekad i tokom noći. Kad nije bila vezana za stolicu, ležala
je u kolijevci svezana od struka naniže. Prostorija u kojoj je boravila bila je zaključana i
zamračena. Hranjena je na brzinu, samo žitaricama i hranom za dojenčad. U kući nije bilo
radija ni televizije, a njena izloženost zvučnim nadražajima je bila minimalna. Otac ju je
fizički kažnjavao ako bi katkada ispustila kakav zvuk. Otac i brat nikada s njom nisu
razgovarali, a i majci su zabranili provoditi s njom više od nekoliko minuta za vrijeme
hranjenja. Nakon četiri sedmice boravka u bolnici, stanje joj se popravilo. Više nije bila
apatična, već je pokazivala zainteresovanost i emocije na različite nadražaje iz okoline. Iako
nije govorila, pokazivala je da razumije pojedine riječi, ali ne i gramatičke strukture.
Istraživanjem jeziknog razvoja feralne djece, kognitivna nauka i psiholingvistka pokušala je
dati neke odgovore na pitanje postoji li tzv. kritično razdoblje za usvajanje jezika, što je
predmet određenih naučnih rasprava. Prema hipotezi kritičnog razdoblja, jezičko stimulativno
okruženje u prvim godinama života ključno je za normalan razvoj govora. Pretpostavlja se,
takođe, da je po završetku puberteta nemoguće razviti govor, ukoliko taj razvoj kreće od
samog početka. To znači da je od izuzetne važnosti da osobe koje brinu za dijete u prvih
nekoliko godina života, podstiču govorni razvoj kroz:2 Märcz, L. (2018)

 imitiranje različitih glasova,

 imenovanje predmeta, boja i sl.,
 postavljanje pitanja,
 davanje objašnjenja,
 čitanje slikovnica,
 glumu sa lutkama,
 proširivanje djetetovih rečenica,
 pjevanje pjesmica,
 razvrstavanje predmeta,
 razgovaranje o tekućem danu ili likovima iz crtića i sl.

Odsutnost komunikacije sa odraslom osobom, može dovesti do različitih vrsta govorno

jezičkih teškoća.

2
Märcz, L. (2018). Feral children. Questioning the human-animal boundary from ananthropological
perspective. Arbeits papiere des Instituts für Ethnologie und Afrika studiender Johannes Gutenberg –
Universität Mainz (Working Papers of the Department of Anthropology and African Studies of the Johannes
Gutenberg University Mainz).

5
ZAKLJUČAK

Proces rehabilitacije divlje djece izrazito je težak i spor, obzirom da su psihički i fizički
zaostala. Potrebno ih je učiti od temelja osnovnim stvarima poput hodanja na nogama,
održavanju higijene, vršenju nužde u toaletu, potrebno ih je navikavati na kuhanu hranu i
jedenje sa priborom, a najteže je postaviti nove temelje za učenje jezika i govora. Treba im
osigurati mnogo vremena kako bi se psihički i emocionalno oporavila i socijalizovala koliko
god je to moguće. Postoji veliki interes i zanimanje naučnika za feralnu tj divlju djecu.
Razlog tome je što feralnoj ili divljoj djeci nedostaju osnovne socijalne i komunikacijske
vještine koje se razvijaju kod djece koja odrastaju u normalnom okruženju. Nakon njihovog
proučavanja, došlo se do zaključka kako ljudi nemaju urođene instinkte za društvene obrasce
ponašanja, već se oni s vremenom usvajaju posmatranjem okoline i njenih učesnika. Slučaj
Viktora i Genie, kao i drugi slučajevi feralne djece, ne daju jasne odgovore u vezi s
pretpostavkom kritičnog razdoblja. Naime, kod feralne je djece najčešće nemoguće utvrditi
jesu li njihova inteligencija i sposobnost usvajanja jezika bili normalni prije izolacije od
okoline. Isto tako, ne zna se je li njihov govorni razvoj uopšte započeo prije izolacije. Osim
toga, izolacija može dovesti do opšte retardacije i psihičkih poremećaja, što se odražava i na
samu sposobnost usvajanja jezika.

6
LITERATURA

1. Dobud, A. (2005). Malo dijete – veliki istraživač. Zagreb: Alinea.

2. Märcz, L. (2018). Feral children. Questioning the human-animal boundary from
ananthropological perspective. Arbeits papiere des Instituts für Ethnologie und Afrika
studiender Johannes Gutenberg – Universität Mainz (Working Papers of the
Department of Anthropology and African Studies of the Johannes Gutenberg
University Mainz).