Nježna simfonija žive vode koja brege dere

Osvrt na film „Mjesto tišine“

Kamen koji odbaciše graditelji

postade kamen zaglavni
(Ps 118)

Radosna vijest o čudesnoj interakciji straha i spokoja zajednice okupljene oko Majke (od Oca)
ljubljenih pred svjedočanstvom Uskrslog još odzvanja u našoj nutrini. Ovih dana,
parafrazirajuću velikog Teslu, imamo priliku u jeci njezine energije, vibracije i frekvencije
otvoriti (zatvorena ) vrata naših kino dvorana koje su, začudo, postale „Mjesto tišine“.

Ili je Radosna vijest, možda, u te (gornje?) dvorane naše kulture već ušla kroz „zatvorena
vrata“ velikog (i bijelog) platna?
Čini se da jest.
Zašto?

1.Scenarij iza svih scenarija - „Mjesto tišine“ boravište je male zajednice (po)vjere(nja)
(filmska obitelj Abbott) koja u otvorenosti životu kuša kozmički spokoj. Istovremeno kuša i
razorni strah usred kaosa neljudskih životnih uvjeta, bolne traume gubitka voljene osobe i
osjećaja krivnje. Ta zajednica, temeljna stanica (filmskog) apokaliptičnog društva, zatvara
vrata pred progoniteljima; anđelima smrti, (filmskim) Šamaelima i globalnom zeitgeistu
terora bezumnog jednoumlja njih koji su srca spora. Ti (izvan)zemaljski moćnici škripe
zubima i zatiskuju uši jer ne mogu podnijeti kucanje (pohvala filmskim zvučnim efektima)
ljudskog srca a kamo li govor onih kojima vizija Trinitarne Ljubavi kao konačne stvarnosti
šutnju i tišinu čini nepodnošljivom (Dj 7, 54-60). S druge strane, obitelj pred apokalipsom
trudi se živjeti kao jedno srce i jedna duša. Da bi opstali, prisiljeni su povremeno silaziti iz
gornje odaje u „katakombe“. Komuniciraju sebi svojstvenim, kriptičnim (otajstvenim)
simbolima i ritualima i „liturgijom“ svjetla (oganj, voštanice, žarulje). Usred horora, ne gube
smisao za humor i tako ostaju mladi.
Međutim, Radosna vijest nije „nir-vana“ nego „Mir vama!“. Cijena „otkupljenja“ (uskrsnog)
spokoja jesu mnoge nevolje koje uključuju patnju bliskosti, sućut, milosrđe i žrtvu nevine
dječice (sinčić Beau) i dobrog „pastira“ (otac Abbott/John Krasinski) koji polaže život za
„ovce“ svoje (sin Marcus i kćer Regan). U konačnici, oni koji ustraju u nadi protiv svake nade
bivaju spašeni. Dok na nebu zora rudi, žena (majka Abbott/ Emily Blunt) i njezin (po)rod
satiru glavu zvijeri. Ostaje nagoviještaj da će sin, (muškić u koritu, izvađen iz vode, porođen
od majke koja trudna viče u porođajnim bolima i mukama rađanja pred „zmajem“ koji ih,
„zbačen na zemlju“, smjera smaknuti), navijestiti ostatku ljudskog potomstva radosnu vijest o
načinu zbacivanja „zmije“ i anđela njegovih (Otk 12).

2. Misterij braka – Bračni par John Krasinski (odgojen kao katolik) i Emily Blunt (odgojena
kao anglikanka), kreativni duo koji nas uvodi u tajne „Mjesta tišine“, prema vlastitom
priznanju (u nebrojenim intervjuima ovih dana), preko maske (persona) bračnog para Abbott
udahnuli su vlastitu egzistenciju kroz bijelo filmsko platno. Ima li u u scenariju „Mjesta
tišine“ i onom svetopisamskom namjerne sličnosti? Prosudite sami. U svakom slučaju, teško
je epigonima svetog Jeronima ne primjetiti da je naracija „Mjesta tišine“, svjesno ili
nesvjesno, kako je to lucidno nekoć autobiografski uočio veliki Tolkien, „natopljena
religioznim simbolizmom.“ Štoviše, kad čovjek malo bolje osluhne i zagleda se, „Mjesto
tišine“ , u svojim temeljnim notama i obrisima, upravo frapantno zvuči i izgleda kao neka
varijacija ili kroki na temu Pisma obiteljima i Kateheza u Godini majčinstva i očinstva.

I doista, kako to primjećuje Ivan Pavao II, svaki brak koji se živi kao autentični pokušaj
zajedništva personalne (nad)ljudske ljubavi muškarca i žene (pa i onda kada izostane
punina sakramentalne dimenzije) postaje uprizorenjem misterija koji potpuno očitovanje i
jasnoću ima u stvarnosti na koju upućuje: otajstvo (uzajamne?) ljubavi Krista i Crkve. Možda
se upravo u tome krije osnovni razlog pozitivnih reakcija publike i kritike. Uspjeh „Mjesta
tišine“ nije u tome što uzima obitelj i roditeljstvo kao kontekst horora nego u tome što
prepoznaje horor kao (pre)česti kontekst života suvremene obitelji i roditelja. Krasinski i
Blunt priznaju da je, čitajući i prepravljajući scenarij za film, rečenica:“ Tko smo ako ih ne
možemo zaštititi?“ bila razlog tome da su odlučili suočiti se sa svojim osobnim roditeljskim
odgovornostima, demonima i strahovima i „povući okidač“. Autentičnosti filma pridodaje i
rijedak primjer hvatanja u koštac sa složenom dinamikom i problematikom zajedničkog
rada supružnika; iako su ih mnogi odgovarali od te ideje navodeći brojne primjere
glumačko-redateljskih parova čija je veza nakon zajedničkog rada (nepovratno) upala u krizu,
par Krasinski-Blunt svjedoče kako su (barem za sada) iz te kolaboracije izišli povezaniji,
intimniji, s većom ljubavlju i poštovanjem jednog prema drugom. Eto izazova za mnoge
bračne parove danas koji ponekad idoliziraju vrijeme koje imaju „samo za sebe“.
Stav poštivanja koji filmski bračni par Abbott očituje jedno prema drugome , preslikava se i
na djecu. Poštivati djecu, primjećuje Ivan Pavao II, znači „zauzeti stav nesebičnosti i ponuditi
interpersonalni dar osobe roditelja djetetu; dijete primjetiti i priznati ga. Drugim riječima,
onim pape Franje u pripremnom dokumentu za Sinodu mladih 2018., voljeti i poštivati znači
mladoj osobi omogućiti pripadnost i sudjelovanje kroz praksu raspoznavanja,
interpretacije i biranja vlastite životne putanje unutar zajednice „onih koji se ljube“ (usp.
Dj 2; 4; Tertulijan, Apologet, 39 § 7.) Taj se proces „ostvarivanja slobode u istini“ odvija,
kako vidimo na primjeru Marcusa i Regan, , pedagogijom i disciplinom (sebe)darivanja kao
dužnosti osobe u zajednici osoba. Ovo je moguće ostvariti samo uz praksu molitve (za
zajedničkim stolom Abbotovih) i obrazovanja djece kao vida „istinskog apostolata“ u kojem
(filmski) roditelji (Abbott) kontinuirano „rađaju i oblikuju cjelovitu osobnost svoje djece“.
To je recipročan odnos (tako lijepo filmski dočaran scenom u kojoj trudna majka nalazi
spokoj i snagu za život u osluškivanju pulsa svoga još nerođenog djeteta). Roditelji djetetu
„komuniciraju svoju zrelu humanost a zauzvrat primaju novinu i svježinu humanosti koju su
donijeli na svijet“ i nadu u bolje sutra (i ono konačno eshatološko „danas“).

3. Genij Žene – Apokaliptični svijet u kojem Abbottovi žive, pomaže filmski izraziti
svetopisamski utemeljenu istinu o ravnopravnosti spolova. Za opstanak obitelji ( i društva)
„podjela posla“ u kojem je žena odgovorna za (užu) sferu domaćinstva a muž za onu širu ( tj.
onu koja nešto više zadire u javnost), nipošto ne znači podcjenjivanje žene. Dapače, njezina
uloga je čak možda i važnija. Tako žena, ona koja često dijeli sudbinu „kamena koji odbaciše
graditelji“ (Ps 118) postaje „zaglavni kamen“ tri kantuna kuće. Kao žene na Kristovu grobu, i
filmska Evelyn Abbott, suočena je sa činjenicom da je netko odnio tijelo „vrtlara“ njezinog
domaćinstva (kojeg je i sama donedavno grlila i promatrala) i „ne zna gdje ga staviše“.
Međutim, ona, (su)darovateljica života, je pozvana biti avangarda novog svijeta, i u zoru još
za mraka, na periferijama svijeta (filmska farma Abbottovih) svojom intuicijom,
velikodušnošću i ustrajnošću ići na „grobove“ (naizgled) propalih egzistencija svoje djece (i
one vlastite) i u nadi protiv svake nade braniti i podržavati kulturu života nasuprot kulturi
smrti.
4. Na mladima svijet ostaje. A pri tome često bivaju zanemareni i marginalizirani, ma koliko
se roditelji trudili (ili ne). To sve češće rezultira pojavom anksioznosti kod dječaka (Marcus)
i agresivnosti kod djevojčica (Regan). Kako papa Franjo primjećuje, osvrćući se u knjizi
„Bog je mlad“ na autoidolatrijske kultove mladih na društvenim mrežama (selfie kultura) sve
što mladi traže jest pozornost kao izraz ljubavi. Filmski lik Regan zorno prikazuje koliko je
obitelj i društvo potrebno prisutnosti mladog čovjeka; onog Ljubljenog Učenika koji će
usmjeriti svoju mladenačku znatiželju, polet, pozornost i kreativnost na tragove Uskrslog
oko nas. Regan, pomalo marginalizirana zbog svojeg „defekta“ gluhonijemosti, koja ju je
učinila najranjivijim članom obitelji, i sam je postala „kamen zaglavni“. Uzrok njezine
odbačenosti, njezin „defekt“, postao je osnova za nadvladavanje terora filmskih anđela smrti.
Zanimljivo, donekle sličan defekt iskusila je i Emily Blunt; mladenačko mucanje uzrokovano
vršnjačkim nasiljem postalo je „zaglavni kamen“ razvoja jednog od (primjećuje i Meryl
Streep) najraskošnijih ženskih glumačkih talenata mlade generacije današnjice.

5. Srce Oca - Riječima pape Franje, Crkva „nije neka činovnička organizacija nego ljubavna
priča“. Lik požrtvovnog oca, „pastira“ filmske obitelji Abbot evocira otajstvo vjere: „nisu
učenici ti koji čine Crkvu, oni su Isusovi izaslanici. I Dobri Pastir je Očev izaslanik. Vidi se
stoga da Crkva započinje tamo, u srcu Oca koji je imao ljubavi i tako započeo ljubavnu priču
(spasenja), priču koja još traje.“ Filmaš Krasinski nas podsjeća na činjenicu da je očevo
milosrđe , znanje i iskustvo, te skrb i svjedočanstvo stožer obitelji (i društva).

6. Epicentar radosne novosti - Tišina je zlato, kažu. Hoće li se „Mjestu tišine“ nasmješiti
Zlatni kipić, ostaje za vidjeti. Iako nije riječ o filmu kojeg želimo i kojeg je ugodno gledati,
riječ je o filmu kojeg trebamo. Bračni par i obitelj Krasinski-Blunt su temu „obitelj koja se ne
smije oglasiti“ osobno prepoznali kao životno važnu i upustili se u avanturu njezine
ekranizacije. Učinivši tako, stavili su gledatelje pred izazovno pitanje: kako živjeti i kako
komunicirati u srazu dviju sloboda? Je li rješenje nasilje i pogrom ili šutnja i skrivanje?
Istovremeno su, međutim, ponudili i svojevrstan krizni komunikacijski plan. U čemu se on
sastoji?
Za one koji žele miroljubivo živjeti i ljubiti u spokoju i nadi Uskrsa, kinematografsko iskustvo
uranjanja u tišinu na tragu (prema priznanju autora) zlatnog doba nijemog filma i filmografije
Terrencea Malicka (možda najrelevantnijeg filmaša kršćanske tematike danas), uz svjesni i
namjerni angažman gluhonijeme glumice Millicent Simmonds, predstavlja svojevrsnu jeku
evanđeoske poruke protekle nedjelje (Nedjelja Božanskog milosrđa). Isus želi doprijeti kroz
zatvorena vrata naših osjeta i strahova u središte, u srce. On se ne želi zadržati samo u našim
ušima (riječ), pogledu (liturgija), na našem jeziku (molitva), u našem trbuhu (hostija). On nas
želi prožeti do kraja. I kada ostanemo do kraja paralizirani i nemoćni, srce Oca u Sinu spašava
nas i razvija naš srčani kapacitet da vjerujemo i komuniciramo onda kada periferija osjeta i
udova zakaže. A za to iskustvo osluškivanja srcem važno je iskustvo tišine. Na njega se
nadovezuje sposobnost priznavanja pogrešaka, i nadvladavanja komunikacijskih šumova.
Oni mogu biti glasnici razdora i sjeme uništenja obitelji. Svjesna je toga i Emily Blunt koja
sustavno „izbjegava društvene mreže i kulturu lajkanja.“ Opasnost prijeti ne samo na ulici,
nego i na ekranu i zvučniku tableta, laptopa, televizora. I raznim publikacijama. I
dokumentima koji pod janjećom kožom mnoštva stranica kriju, utek par odlomaka, oštre
„očnjake“ koji mogu razderati nejačad.
No, razgovor filmskog oca i sina uz spasonosnu „zvučnu masku“ vodopada svjedoči da
komunikacijski šumovi mogu postati i prostor neobične anomalije: kazivanja istine u ljubavi.
Zadaća je anomaliju pretvoriti u „mainstream“, u glavni tok. Obitelj koja zna
komunicirati postaje tako zadnja linija obrane. I, kako primjećuje Ivan Pavao II, ishodište i
srce nove evangelizacije nasuprot novom svjetskom poretku koji otuđuje sve što je humano i
personalno. Nježna simfonija „Mjesta tišine“, te tihe ali žive vode koja brege dere, u skladu je
sa tom porukom. Kap čini slap. Jedna (i svaka) obitelj i njezina humano-personalna dinamika
može postati (i postaje) epicentar nove nade i pobjede života nad smrću.

Institucije će kad tad zakazati. Na transparente, megafone i bine će kad tad pasti prašina. I sve
će utihnuti. Na plećima obitelji i njezinih članova, od kojih se svatko po sebi svojstvenom,
bogomdanom talenatu ugrađuje u Hram nerukotvoreni, u konačnici počiva odgovornost i
zadaća da ta temeljna zajednica vjere i života postane, bude i ostane prepoznata kao
„zajednica primordijalnog suvereniteta“, kralješnica suverenosti i naroda i društva. Jer,
„uistinu suverena i duhovno vitalna nacija je uvijek sazdana od snažnih obitelji koje su
svjesne svoga poziva i poslanja unutar povijesti (spasenja).“
U drame biblijskih i novozavjetnih obitelji utkane su i drame povijesti spasenja one nacije
koja je zapadnu kulturu i civilizaciju trajno zadužila kao „predziđe kršćanstva“. Neka takvom
i ostane. Bez obzira s koje strane zida istinski Neprijatelj dolazio, u Hram, dalje od narteksa
ući neće. Ulazak u Svetinju nad svetinjama Gozbe Ljubavi moguć je samo onome čiji su
bubnjići propusni za Riječ života kroz šum mnogih voda (Otk 1, 15), a srce otvoreno za
Pashalno otajstvo Božje obitelji.
A svi smo, bez iznimke, tu pozvani. I dobrodošli.