Professional Documents
Culture Documents
Bog Ubio Brankovica Vuka
Bog Ubio Brankovica Vuka
Prema crkvenopolitičkoj
ideologiji pravoslavlja, crkva je
slobodna u odnosu na državnu
vlast, ali je nedeljiva od nje i
nalazi se "u simfoniji" i
"diarhiji", s njom. Ali, kroz
istoriju je bilo odstupanja od
toga. Put do koga je cela
Srpska crkva stala iza kneza
Lazara nije bio ni brz ni lak. U
procesu raspada srpskog
carstva stvoreno je više
samostalnih oblasti, čiji su
gospodari preuzeli obaveze
prema crkvi kao pravi vladari.
Crkveni dostojanstvenici bili su
upućeni na saradnju sa
velikašima u čijim su državama
živeli. Očekivalo se da ih
podržavaju i u političkim
potezima. Kako su svetovni
gospodari bili u međusobnim
sukobima, klirici su se, mimo
svoje vo-lje, našli na raznim
stranama. To je slabilo je-
dinstvo crkve, i, uporedo sa
podelom države, počela je i
njena deoba. Pogotovo što su
velikaši želeli da imaju svoje
ljude u crkvi, a onda je svako
isticao svoga kandidata. To se
lepo moglo videti pri izboru
patrijarha 1375. godine.
"I na kraju boja toga, ne znam šta istinito reći o ovom (Lazaru -
M. S.), da li je izdan od nekog iz njegove družine ili se naprotiv
sud Božji ispunio na njemu."
I pored svega toga, dok je Vuk bio živ nije bilo otvorenog
neprijateljstva između njega i Lazarevića. Kao dokaz za to obično
se uzima da je knjeginja Milica 1392. boravila u Prištini. Osim
toga, Vuk se pridružio svečanom prenosu moštiju kneza Lazara.
Sasvim razumljivo, uz njega je bila supruga Mara, jer je nošeno
telo njenog oca. Po izričitim svedočanstvima izvora, s njim su bili
i njegovi "blagorodni", tj. vlastela.
Vuk se, ipak, lakše nosio sa svima nego s Turcima. To nije bio
slučaj samo s njim, već sa svim tadašnjim hrišćanskim
gospodarima. Pošto mu je oduzeo Skoplje, sultan je u njega
smestio svoga zapadnog krajišnika. Ono je brzo postalo polazna
tačka za dalje provale, sve do Bosne i Jadranskog mora. Kako su
Turci tokom 1392. preduzeli dalje pljačke i osvajanja, begunci su
stizali u Primorje, a Dubrovčani su od jula do oktobra
zabranjivali trgovcima da odlaze u Srbiju. Kada je u junu 1392.
jedan Drobnjak, ipak, zaključio ugovor s trojicom Dubrovčana o
prenosu robe u Oblast Vuka Brankovića, predviđala se opasnost
od napada Turaka. U tom slučaju, ponosnik je bio dužan da robu
skloni na sigurno mesto, ili da je ponese sa sobom ako odluči da
beži. Pošto je Vuk bio izložen neposrednom turskom pritisku, pre
21. no-vembra 1392. potčinio se sultanu i obavezao se da plaća
godišnji harač.