Kako sam postala sama sebi šefica i počela raditi ono što volim!

Dobroćudan pogled i glasan grleni smijeh, prve stvari koje usvojiš kod Petre. Sjedim preko
puta nje u malenom kafiću njenog kvarta – Središća. Tu je provela najslađe dane djetinjstva,
buntovničke tinejdžerske trenutke i trenutne godine odraslosti. Kaže kako je dok je ona
planirala život, život isplanirao planove za nju te je tako odveo u Veliku Goricu gdje je
otvorila Obrt za dnevno čuvanje djece.

Petra Prusina je 27-godišnja žena koja u slobodno vrijeme svira gitaru i ukulele, izrađuje
realistične terapijske lutke, a najviše voli zaleći i samo disati. Njena životna priča je
zanimljiva, jer je 2009. godine završila srednju školu za primalje te je potom tri godine radila
u KB „Sestre Milosrdnice“ gdje je prošla sve odjele vezane za njenu struku. Nakon što je
dobila otkaz kao tehnološki višak odlučila je svoju ljubav prema djeci pretočiti u obrt.

„Tehnički gledano, odluka je

pala pet godina unazad, kada
sam upisala tečaj na Sveučilištu
za odrasle - smjer profesionalne
dadilje. Ono što je možda
najzanimljivija činjenica jest
moje višegodišnje iskustvo u
radu s jednom djevojčicom
Vidom koju sam upoznala na
dan njenog rođenja kad sam je
kao primalja prva primila u naručje po porodu, a potom godinu i pol nakon počela igrom
slučaja čuvati kao završena dadilja.“

Logičan slijed događaja nalagao je da stvori svoje mjesto pod suncem, vlastiti obrt, gdje će
sama sebi biti šefica. I dok sva uživljena objašnjava zašto ga je otvorila, daje i pojašnjenje i
razlike između uobičajenih oblika čuvanja djece i čuvanje djece u obiteljskim obrtima - „Obrt
za dnevno čuvanje djece je nešto slično malenom vrtiću, gotovo istog dnevnog programa, ali s
miješanim dobnim skupinama. Novo je i zakonski legalizirano. Prednost takvog oblika
čuvanja djece jest što je u pitanju malen kolektiv te je tako omogućen individualan pristup
svakom djetetu i njegovim potrebama.“

Još jedan razlog otvaranja obrta bio je i njen inat ili kako ona kaže „dišpet“ svim mladima koji
mahnito bježe iz Hrvatske. I vidi joj se na licu neodobravanje. Kaže kako zna da je situacija
loša, ali treba imati uporan karakter, vjeru u sebe i svoj naum – „ploviti nizvodno je lakše, ali
nije zabavno, uzvodno je zabavnije, jer pruža veći izazov.“

Pada mi na pamet da je to sigurno bio težak birokratski pothvat i pitam je o tome. Prima se za
glavu, ali se smije u isto vrijeme.
Kaže kako je to definitivno bio
Sizifov posao – „izuzetno
naporno, stresno s puno
nelogičnosti u zakonima,
propisima, o komunikaciji
između nadzornih tijela da i ne
započinjem priču. Kada otvarate
mladi obrt u ovom sustavu, sve
što vam se u početku čini
logično ustvari postane na kraju
jako nelogično, jer takav je naš
sustav.“ Unatoč tome, godinu
dana nakon, obrt Petrini Zmajčeki otvorio je vrata i započeo s radom.

Kao najveću podršku ističe najbližu obitelj, dugogodišnje prijatelje, ali i kolegicu iz Velike
Gorice – tetu Tajanu te Hrvatsku udrugu dadilja. Među ostalim je dobila i financijsku pomoć
 od strane države, doduše na kraju čitavog
procesa otvaranja obrta - „bolje ikad, nego
nikad“ govori i smije se.

Za uzore kaže da ih nema iz jednostavno

razloga što je život samo jedan i svi ga
živimo najbolje što znamo. Ne želi se
voditi nečijim mislima i mudrostima, jer
njihov život nije živjela. Unatoč tome,
sekundu nakon ističe Fran Fine kao ženu
„osebujne figure, životnog elana,
otkačenost, odgovornosti, došla na vrata
bogatom čovjeku i postala najpoznatija
dadilja današnjice.“

U duhu Fran Fine zanima me je li kao žena imala kakvih prepreka u životu, a odgovara u
tipičnom humorističnom tonu. „Jedine prepreke koje sam kao žena kroz život imala su one
povezane s društvenim normama. Ako odskačeš bilo čime u život, a nažalost danas je izgled
prvo što se primjećuje – neće ti biti lako. Žene same sebe opterećuju stvarima koje su po mom
mišljenju apsolutno nebitne. Nemoj se psihički gristi ako pred PMS slistiš Milku, to je sasvim
razumno. Život je nekad gorak, no prihvatila sam sebe takvu kakva jesam – uporna,
tvrdoglava, s jasnim životnim ciljevima, velikim podočnjacima i s mekanim trbuhom.“

Sebe kroz pet godina vidi kao tetu

Zmajček, ali s puno više iskustva, a
drugim dadiljam želi poručiti –
samo hrabro i glavu gore. „Svaki
papir shvatite kao osobnu pobjedu.
Mučan period birokracijskog kaosa
je cijena koju moramo platiti kako
bismo došle do glavnog cilja, a to
su djeca i ljubav prema ovom
poslu.“ I na kraju, razgovor
završavamo Petrinom životnom mudrolijom – „Na srebrnom pladnju ništa nije servirano –
osim možda malo sreće, koju moraš znati prepoznati i uhvatiti baš u tom trenutku.“