Nisi donio cvijeće nego sebe, cvijeće će uvenuti, usmrdit će se ustajala voda u vazi, mutno žutilo

istančanog vonja, a ti ne planiraš da umreš dok god mene od smrti ne izuzmeš.

Ali ja ću uskoro biti ćelava i vonjat će iz mene otrov kemoterapije, zamisli koliki će mi tek nos biti na
ćelavost, i rigat ću, a znaš kako se čovjek izobliči kad povraća, nekontroliran strah izbacivanja sebe iz
sebe nad wc-školjkom, i sisa mi je trenutno kao znak zabrane prometa u jednom smjeru, okruglastost
samo s crtom po sredini, nije mi bilo suđeno biti Karleuša nego pola godine, pa mi uz rez od carskog
još samo fali da me rokne i slijepo crijevo, da spojimo crte, i gle - Marta je slovo H ko oznaka za
heliodrom!

Nisi donio cvijeće nego sebe, rekli su ti da me možeš držati za ruku dok se vozimo kroz sve hodnike, i
lift, i sve dole do operacijske sale, a to nije bio pakao nego radost neobjašnjiva ljudskim parametrima.
Čak i kad si mi pojeo bolničku večeru. I ruka ti nije bila tek ruka nego sidro smisla. I sve ovo natankano
u trijes'pet godina pod mojim noktima krvarilo je takav san.

Može li zadnja ljubav biti najprvija, najčišća, najveća, srž mira u vratolomnom ludilu, može li se
istinski prodisati onda kad se svima čini da si ugušen, kad ti CT secira utrobu, a iz nje izleti dvjesto
galebova divljinom i slobodom, može li se naći razlog za život pored svih papirnih, liječničkih presuda
o trajanju, može li se biti ovoliko sretan u ovolikim govnima i jel normalna budala koja želi sve to
ponijeti na pločastim snagama svojih lopatica? Smije li se biti sretan zapravo, iznova i stvarno,
pogaziti nepisano pravilo primitivizma o paćeničkoj kvoti, o vremenu žene u koroti, smiješ li na oči
čeljadi, mahali i svojti, rakasta raspuštenice s djetetom, ako uzmeš ruku što ti čuva biće zanosom
muzejskog djelatnika ko rijedak eksponat, i ne planira da te pusti sve dok te od smrti napokon ne
izuzme?

Nisi donio cvijeće nego sebe, vani je neuobičajeno toplo proljeće, sa dekolteima što se našetavaju
korzom, a ti umjesto da bariš sve to, previjaš mi ranu, zavoje precizno lijepiš, pomažeš do tuša, ne daš
da se sama drogiram uljem kanabisa, nego ćemo skupa, pričaš o gradovima koji nas čekaju i kako će
sve ovo jednom biti jučer, jer sutra je naše.

Ima tako nekih ljudi, stvorenih od krila Prenja, od Čvrsnice čvršćih, što kad uđu u prostoriju naprosto
ubiju sve maligne stanice ikada. Što mirišu na život. Ima nekog smisla da ih sretneš baš u fajtu sa
smrti. Nisi donio cvijeće nego sebe, nikad ti nisam rekla hvala što jesi, znaš da ja ne govorim te
gluposti, ali hvala što jesi jer samo zbog tebe ja jesam Ja. Najstvarnija Ja. I pakao je čista radost
razlomljena na mrvičaste komadiće konačno pronađenog smisla.