Moliere: Učene žene

K: Što? Djevojka, ime tako puno slasti, i vi, sestro, da se te lišite časti? I još smijete reći da vas brak
privlači! Tako nešto prosto da vam um zamrači?

H: Jeste, sestro.

K: Ah, to ''jeste'' što me ljuti, kad ga čujem od vas odmah mi se smuti.

H: Pa što je u braku, što vama nalaže, sestro…

K: Ah! Fuj!

H: Kako?

K: Fuj! Kad vam se kaže! Pa zar ne pojmite da, čim se prevali ta riječ, na dušu se nek gadost svali? Kakvu
samo uvredljivu sliku stvara i misao na tle kaljavo obara! Ne drhtite? Smijete svoj pristanak dati na niz
posljedica što ovu riječ prati?

H: Pa te posljedice, kad razgledam, znače muža, dom i djecu, i baš me privlače. I sudim li dobro, tu
ničega nema što misao vreća i strepnju priprema.

K: Bože! Takve veze da se vama svide?

H: S mojim godinama zar što bolje ide, do vezana trajno za čovjeka biti koji tebe voli, koga voliš i ti, i od
tog jedinstva s uresom ljepota stvoriti ugodu nevinog života? Taj spoj, kad je sretan, zar da mi ne godi?

K: Bože! Vaš duh kako po nizini hodi. Da vas cijelo društvo izgubi iz vida da ste pored lonca u četiri zida,
i druge zabave da nemate neke sem idola muža i dječje dreke! Pustite da ljudi proste, sitne duše u
ovom se niskom zadovoljstvu guše, a vi nečem višem kren'te želje svoje, zavolite ono plemenito što je.
Prezrite svu stvarnost u čulnome ruhu, pa se kao i mi posvetite duhu. Nek vam naša mati bude primjer
živi, čijoj učenosti cijeli svijet se divi. Nek vam uzvišeno bude nagon prvi, postanite, k'o ja, kći njene
krvi. Znajte da blagodat zadovoljstva živa jedino učenost srca razlijeva. Umjesto da muž vas k'o robinju
muči, neka brak s naukom srce vam zaključi. Jer ona nas diže iznad ljudskog reda i čini da nama razum
zapovijeda, ne da tjelesno u nama prednjači, čiji grubi prohtjev do marve nas svlači. Eto takvu ljubav,
takve slatke draži, treba cijelog stoljeća duša da nam traži. Sve drugo kod kakve osjetljive žene znači
sirotinju duhovnu za mene.

H: Nebo puno moćnog poretka prastara, za razne nas svrhe pri rođenju stvara. Svaka duša nije baš iz
takve građe da filozof mora iz nje da izađe. Dok je vaša, sestro, kadra da se diže onamo gdje mis'o
znanstvenika stiže, moja je stvorena da po zemlji hodi, da se sitnom brigom i ljubavlju vodi. Ne kvarimo
mudre odredbe s neba, za našim nagonom nama ići treba. Vašim lijepim umom uzletite, mila, u sfere
znanosti gdje carstvo svila, moja duša, koja nije za te časti, okušat će braka ovozemske slasti. Dok
suprotnim putem kćeri tako idu, primjer majčin svaka imat će u vidu: vi, tu stranu duše, plemenitih
izbor, a ja, stranu čula i grubih veselja; vi, djela razuma, koja duh dočara, a ja, samo ona što ih stvarnost
stvara.

K: Kad hoćete neko da vam primjer bude, nek je uzor lijepo, a ne svi što kude, jer nije dovoljno, sestro,
samo ako kašljemo, pljujemo k'o on isto tako.

H: Taj uzor ne bješe mati – sreća za nas… To čim se gordite, ne bi bili danas, da sem mudrovanja, u
danima dugim, njen se lijep duh nije zanim'o i drugim. Zaboga, idite tamo kud ste pošli: baš zbog toga
niskog vi ste na svijet došli! Smetate, ako se vašim putem hodi, da se možda kakav mali mudrac rodi.

K: Vidim, vašem umu zalud lijek se pruža: zainatio se, baš hoćete muža.